ARISTOTEL- RETORIKA

ŠESTA GLAVA – Stih i bestidnost

Aristotel na početku teksta daje definiciju stida. Po njemu, stid je vrsta bola/uznemirenosti koja
dolazi kao posljedica izvedenih radnji ili događaja u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, a
povezana je s gubitkom ugleda i povredom ega. U nastavku teksta daje svoje 'poddefinicije' toj
emociji i daje primjere koji opisuju stid u kojima emociju stida povezuje s drugim, uglavnom
nepoželjnim, osobnostima kao što su hvalisavost i razuzdanost.
Na samom početku teksta autor nam tvrdi kako do stida dolazi kada izvodimo sramotnu radnju 1
pred očima ljudi do kojih nam je stalo što bih po tome značilo da ako istu radnju izvodimo pred
strancima, onda ne osjećamo stid. Zar je doista tako? Neke osobe upravo osjećaju stid pred
nepoznatim osoba. Uzmimo za primjer javno čitanje. Neki ljudi kada drže govor pred svojim
bližnjima osjećaju manji stid tj. manje ih je sram nego kada čitamo svoj tekst pred nepoznatom
publikom. Razlog tome je što s poznatim osobama imamo određenu sigurnost i znamo koje su
„njihove granice“ dok od stranaca su nam, kao i oni sami, nepoznanica. Naravno, postoji i
obrnuti slučaj, koji potvrđuje Aristotelovu tezu upravo iz razloga koji on i sam navodi, a taj je da
nam je do mišljenja naših bližnjih stalo. Također, upravo kod ovog primjera javnog čitanja,
moramo uzeti i aspekt samopouzdanja tj. sigurnosti u riječi koji smo napisali u tekstu. Iz
Aristotelovih primjera također možemo zaključiti kako do stida/srama može doći post
događajno. Određene radnje/pothvate učinimo u afektu, iz razuzdanosti, a kasnije žalimo za
učinjenim i stidimo se. Kao primjer koji je nama možda 'bliži' uzela bi sram rezultiran sjećanjem
na neki čin iz prošlosti na koji nismo ponosni: npr. nešto što smo konstantno činili kao djeca ili
bivši pušaći koji nisu ponosni jer su u prošlosti trošili puno novaca na duhanske proizvode.
Također tezu koju bi voljela prokomentirati u ovom sažetu je ta, da u Aristotelovom tekstu
možemo naći misao da se čovjek stidi pred onima koji ga cijene. Nadodala bih kako se čovjek
stidi prvenstveno pred onima koje on cijeni, a ne toliko nužno pred onima koji njega cijene,
naravno jedino ako iste one ne želi razočarati.
Aristotel u svome tekstu više-manje spominje 'neugodne sramove', no koliko god to zvučalo
kontradiktorno s emocijom srama/stida, navela bi da postoje i oni dobroćudni i slatki stidovi. Na
primjer: kada želimo priznati voljenoj osobi da nam se sviđa. Također možemo uzeti u obzir da
se ovdje miješaju emocije straha od odbijanja, no svi smo barem jednom sa smiješkom
promatrali ludo zaljubljenog prijatelja koji paničari kako da prizna lijepoj djevojci da mu se
sviđa.

1
Takva radnja ovisi o našim ili društvenim kriterijima.