5 živo vrelo

liturgijsko-pastoralni list

2013
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn

Umjetnost i ispovijedanje vjere

od 12. svibnja do 8. lipnja 2013.
 5 živo vrelo
ISSN 1331-2170 – UDK 282

201 3
God. XXX. (2013.)
Liturgijsko-pastoralni list
za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik:

Ante Crnčević
Uredničko vijeće:
mons. Ivan Šaško,
Ante Crnčević, Petar Bašić,
Ivan Ćurić, Ivica Žižić

1
Predsjednik uredničkog vijeća:
mons. Ivan Šaško urednikova riječ
Uredništvo: Istina u ljepoti
Ante Crnčević, Ivan Andrić,
Gabrijela Miličević Mikić
Grafička priprema:
Tomislav Košćak
naša tema: Umjetnost i ispovijedanje vjere 2
Izdavač i nakladnik:
Ispovijedati vjeru umjetnošću,
Hrvatski institut za liturgijski pastoral I. Šaško
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
Ksaverska cesta 12a Vjerovanje Crkve izraženo umjetnošću,
10000 ZAGREB A. Crnčević
Telefon: 01 5635 050
Faks: 01 5635 051
e-mail: hilp@hilp.hr
www.hilp.hr
otajstvo i zbilja 16
Tisak: Biblijska razmišljanja:
Grafika Markulin, Lukavec I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković,
A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško
Petrova sumnja i vjera u susretu s Kristom. Sedma vazmena nedjelja
Pedesetnica. Duhovi
Presveto Trojstvo
Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tijelovo
Deveta nedjelja kroz godinu
Presveto Srce Isusovo

trenutak: pisma čitatelja 40

Liturgija i autentičnost siromaštva
 ŽIVO VRELO 5–2013 UREDNIKOVA RIJEČ

LL
Istina u ljepoti

iturgija u slavljenju otajstava vjere pruža široki prostor

raznim umjetnostima – slikarstvu, kiparstvu, glazbi, arhi-
tekturi, zlatarstvu, tkanju – i to ne zato što se ne bi umje-
la drukčije izraziti i što bez pomoći umjetnosti ne bi znala slaviti,
nego ponajprije iz razloga što vjera uvijek traga za ljepotom. Vje-
ra je nerazdruživa od spoznaje ljepote. Stoga je suvremenu krizu
vjere moguće dovesti u svezu i s nesposobnošću čovjeka da otkri-
va ljepotu i da joj se divi. Čovjek sve više gubi umijeće i potre-
bu za divljenjem. Postaje dostatan sam sebi. Možemo biti sigur-
ni, kaže Hans Urs von Balthasar, da onaj tko prezire ljepotu i tko
se ne dopušta njome nadahnjivati uskoro prestaje moliti i ljubiti.
Put vjere i teološkoga traganja za Bogom neizostavno nailazi na
put ljepote, put koji se očituje u skladu stvorenja. Ljepota, u mje-
ri u kojoj je nerazdruživa od Istine, po kojoj je autentična, usmje-
rava čovjeka prema krajnjemu određenju i smislu življenja. Zato,
kako podsjeća papa Benedikt XVI., »put ljepote vodi nas prema
shvaćanju Cjeline u fragmentu, Beskonačnoga u konačnom, Bo-
ga u povijesti čovječanstva«. Dati se voditi ljepotom, u kojoj ne-
razdruživo živi ono što je istinito i ono što je dobro, znači trajno
biti na putu prema Bogu. Riječ Bog može se jednako dobro izre-
ći riječima: Istina, Dobrota i Ljepota. Gdje nema istine i dobrote,
tu nije moguće govoriti o ljepoti.
Ljepota i govor umjetnosti stoga nisu bijeg u iracionalno, u
puki estetizam. Umjetnost, ukoliko istinski traga za ljepotom,
postaje put vjere. Umjetnost je spoznaja u nedovršenosti, spo-
znaja u otvorenosti novomu i uzvišenijemu – upravo kao što je to
i vjera. Vjera je spoznaja u trajnomu rastu, u neprekidnoj žudnji
za Bogom. Zbog toga je vjeri i slavljenju vjere potrebna umjet-
nost, kao jezik koji vjera najbolje razumije i kojim se jasno izra-
žava u svojoj žudnji za Ljepotom koja drži svijet povezan istinom
i dobrom.
Urednik

1
 NAŠA TEMA
JJ
Ispovijedati vjeru umjetnošću
Svako umjetničko djelo
ispovijeda i naviješta
spomen temeljne istine.
Umjetnik koji ne vjeruje
(barem u umjetnost) ne
postoji. Njegovo bi djelo
‘bez vjere’ izgubilo svoju
poveznicu sa svime, pa
i sa samim umjetnikom.
U tome smislu umjetničko
je djelo uvijek spomen-
činsko (»činiti spomen«).
Ta anamnezička funkcija,
osobito slike, sastoji se u
prisnome odnosu sa sve-
tim događajem, a za krš-
ćane s liturgijskim činom i
njegovim utemeljiteljskim
događajem.
2
Umjetnost i ispovijedanje vjere
Ivan Šaško
edna tvrtka, koja se bavi proizvodnjom opreme na području au-
diovizualnoga doživljaja, svoj je promidžbeni slogan izrazila re-
čenicom: Mi govorimo sliku. Svidio mi se taj pristup kao do-
bar put promišljanja govora općenito, a liturgijskoga govora poseb-
no. Da bismo nešto izrekli na nama najbliži način, koristimo nama
najpoznatiji oblik govora, izražaj. Umjetnicima je najbliži umjetnički
izražaj, iako treba reći da je i sam govor u sebi stvaralački i da u sebi
nosi konotacije umjetničkoga.
Ako je, dakle, riječ o umjetniku koji je vjernik, smijemo napome-
nuti da je sve što čini i govori prožeto vjerom. Svako djelo koje uči-
ni vjernik – premda tematikom (motivom) nije izravno prepoznatlji-
vo kao ‘vjersko’ – u stanovitome je smislu ispovijedanje njegove vje-
re. Upravo u toj neodvojivosti življenja i vjerovanja razvidna je sve-
obuhvatnost vjerničkoga izražavanja. Za vjernika uvijek vrijedi slo-
gan: Mi govorimo vjeru, svjedočanstvo ili protusvjedočanstvo vjere.
Ta općenitost ima svoju razradbu u pojedinim izražajima koji su
posebno plodonosni na polju umjetnosti. Umjetnicima je dano da vje-
ru izraze na osobito snažan način. Jednako tako treba reći da vjernici
mogu prepoznavati Božje nadahnuće i prisutnost u umjetničkim dje-
lima koja nisu izrasla iz govora i izražaja vjernika. Pa čak i onda ka-
da se tematizira odbijanje vjere i kada je cilj sučeljavanje s vjerom kao
neprihvatljivom, ne smijemo to isključiti iz obzora široke teme o vjeri.
Karl-Josef Kuschel, obrađujući literarno-teološke portrete (Ma-
inz, 1991.) sistematizirao je ovako moguće odnose umjetnosti i vje-
re: 1. Metoda sukobljenosti, konfrontacije (ili model indoktrinacije):
umjetnost je znak nevjerovanja i u osnovi odbačena, a u najbolje-
mu slučaju upotrijebljena kao sredstvo kontrasta za vlastito profi-
liranje teologije; 2. Metoda korelacije: umjetnost se uzima ozbiljno
kao izraz suvremenih iskustava ljudi, ali ipak se pritom postupa po
shemi pitanje-odgovor, što prebrzo vodi k usvajanju logike ‘iskoriš-
tavanja’ (u smislu uzimanja zdravo za gotovo). 3. Metoda struktural-
ne analogije: svaka umjetnost teološki je relevantna kao »zgusnuto
tumačenje stvarnosti« i može preuzeti neku religioznu funkciju kao
antitezu, kontrast, alternativu, produbljenje ili konkretizaciju vlasti-
te religiozne pozicije. Ovdje ostaje sačuvana autonomija obiju strana,
tako da se može dogoditi i stvarni susret.
Kada, dakle, razmišljamo o ispovijedanju vjere u užemu smislu,
trebamo se zaustaviti baš na trećoj metodi. Albert Gerhards (»Mo-
derna umjetnost i liturgija«, 2002.) tumači da se navedene odred-
 živo vrelo 5 2013

be odnosa mogu primijeniti na sve umjetnosti.

U trećemu se modelu pojavljuje veliki spektar
koji otvara mnoge mogućnosti susreta umjet-
nosti i Crkve, što ima također učinak na odnos
liturgije i slike.
Vjera i umjetnost različito su se razvijale
sa Zapadu od početka novovjekovnoga razdo-
blja. Kao razlog distanciranja smatra se zapad-
ni razvoj poimanja subjekta koji se gleda u su-
protnosti prema objektivnoj datosti instituci-
onalnoga, dakle i liturgije. Kardinal Ratzinger
upozoravao je na opasnost proizvoljnosti jer
u liturgijskoj umjetnosti ne može postojati či-
sta proizvoljnost. Oblici umjetnosti koji poriču
Logos u stvarima, a čovjeka učvršćuju u vid-
ljivoj čulnosti, nespojivi su s najdubljim smi-
slom slike u liturgiji Crkvi. Liturgijska umjet-
nost, često razmatrana pod pojmom ‘sakralne
umjetnosti’, ne može proizaći iz izolirane su-
bjektivnosti. Ona puno više pretpostavlja od
Crkve iznutra oblikovni i ujedno otvoreni su-
bjekt prema ‘mi’, prema zajednici kao subjek-
tu (uvijek u svjetlu otajstva Krist-Crkva.
Samo tako umjetnost čini vidljivom zajedničku vjeru i ponovno govori Umjetnost daje iskusiti Jakovljev
vjerničkim srcima. Sloboda umjetnosti, koja treba postojati i u usko opisa- put vjere: od Betela (Kuće Božje)
nome polju sakralne umjetnosti, nije proizvoljnost. Ako samo taj od Crkve do Penuela (Božjega lica),
od spoznaje Boga
iznutra oblikovani i prema ‘mi’ otvoreni subjekt može stvarati liturgijsku do »borbe« s njim.
umjetnost, tj. umjetnost za crkveni bogoslužni prostor, ostaje prigovor da
Marc Chagall: Jakov i spoznaja
se tako ne bi moglo govoriti o istinskoj slobodi. Prigoda da se spozna ‘zgu- Božjega lica, 1960.
snuto tumačenje stvarnosti’ s pomoću umjetnosti i da se s njom raspravlja,
ostaje neiskorištenom. Kao da je time propuštena prilika, koja leži u razvo-
ju zapadne umjetnosti od njezina nastanka do početka novoga vijeka.

Usporedba umjetničkoga izražavanja s elementima molitve

Svako umjetničko djelo ispovijeda i naviješta spomen temeljne istine.
Umjetnik koji ne vjeruje (barem u umjetnost) ne postoji. Njegovo bi djelo
‘bez vjere’ izgubilo svoju poveznicu sa svime, pa i sa samim umjetnikom. U
tome smislu umjetničko je djelo trajno spomen-činsko (činiti spomen). Ta
anamnezička funkcija, osobito slike, sastoji se u prisnome odnosu sa sve-
tim događajem, a za kršćane s liturgijskim činom i njegovim utemeljitelj-
skim događajem. Kao takvi biblijski prozori u sredovjekovnim katedralama
na teško dostupnim mjestima nemaju katehetsku svrhu, nego posadašnju-
ju sveukupnost povijesti spasenja. Ovdje se radi o ‘slikama otajstava’ u naj-
različitijim izražajima.
Osim toga, umjetnička su djela očitovanja djelovanja Duha Svetoga, po-
sadašnjenja koja se tiču zajednice vjernika. U tome su smislu umjetnička
djela prostori ‘krize’. Postoji, dakle, proročko-kritička snaga slike. Često

3
 NAŠA TEMA
Liturgija otvara prostor
umjetnosti jer je put
umjetnosti blizak putu vjere.
Tako i glazba u liturgiji oblikuje
dubok izražaj vjere, ispovijest
nade i predanja Onomu koga
slavi i komu se moli.
(M. Chagall)
4
Umjetnost i ispovijedanje vjere
neshvaćena funkcija um-
jetnosti nije (niti je bila)
usklađivanje koje smiru-
je, nego pokret koji uzne-
mirava. Pri tome se ra-
di o ‘spasonosnome nemi-
ru’ koji ne smije biti razo-
ran, nego prvi korak u pro-
cesu zacjeljivanja koje se
ostvaruje u sakramental-
nome susretu. Taj epiklet-
sko-parakletski element je
posebno vidljiv u samome
obrednom činu. Njega ži-
vi zajednica u življenju preobraženja prema punini otajstva Krista, njego-
va Tijela. Plodonosna sukobljenost ne živi se samo kao iščitavanje sadrža-
ja, nego kao prihvaćanje poziva koji zahtijeva vjeru i pouzdanje; na temelju
nedostatnosti znaka doći do življenja simbola.
Umjetnička djela nose sa sobom i doksologiju, upućujući na beskraj-
nu Božju ljepotu, koja treba doći do izražaja u ljudskim djelima, a ona su
to više posvećena Bogu, njegovoj hvali i slavi, kad im nije postavljen nika-
kav drugi cilj, nego da se svojim djelima ljudska srca pobožno obraćaju Bo-
gu (usp. SC 122).
Umjetnička djela, osim spomenutih koji pokazuju odlike kršćanske mo-
litve imaju i elemente katehetske funkcije koja se može potvrditi već u naj-
starijoj kršćanskoj umjetnosti. Valja napomenuti da ona nije vezana ponaj-
prije uz kulture u razdobljima nerazvijene pismenosti. Didaktika i katehe-
za umjetničkih djela povećano dobivaju na značenju upravo u visokorazvi-
jenim civilizacijama. Nije zanemariva niti reprezentativna funkcija koja po-
stoji kod prikazivanja vladara (u liku Svevladara) te kod prikaza koji služe
za legitimaciju Crkve u njezinu ustrojstvu (traditio legis).
Koliko god bila nerazdruživa stvarnost umjetničkih djela (stavljenih
pod pojam ‘slika’) i liturgije, ne bi bilo dobro ne uvažiti poteškoće koje su
trajni izazov za taj suodnos. On je svediv na fenomen zamjene za liturgiju.
Tamo gdje liturgija izgubi svoj karakter umjetničkoga djela, raste potreba
za surogatima. Gerhards tako upozorava da je liturgijski pokret sa svojim
kritičkim stavom prema slici vodio k prostorima siromašnima slikom ili
čak bez slika, a zatim je, na temelju osiromašenja liturgije, došlo katkad do
‘obogaćivanja’ liturgijskoga prostora upitnim, sekundarnim slikama. Gdje
liturgija ne govori sama iz sebe, događa se ‘posrednička superpozicija’. Te
vrste surogata ozbiljno narušavaju čujnost navještaja i ispovijedanja vje-
re zajednice koja slavi u prostoru u kojemu slavi, umjetnošću kojom slavi.
Izrijeci pape Franje
Umjetnost i vjera stvaraju čudesno susretište jer omogućuju raznolikost i
čuvaju posebnost svakoga čovjeka u njegovu vjerovanju i unutar objektiv-
nosti stvorenoga svijeta. Kršćanin umjetnošću ispovijeda ne da će ljepota
 5
živo vrelo 2013

spasiti svijet (Dostojevski), nego da je Ljepota u Trojstvu Osoba već spasila

svijet događajem Utjelovljenja i Otkupljenja.
Lako je moguće provjeriti koliko su teme ljepote, umjetnosti i liturgije
bile drage papama, a pontifikati Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
osobito su značajni i na teorijskoj razini promišljanja tih suodnosa u suvre-
menosti. Ne zalazeći daleko u prošlost, uzimam najsvježije primjere nago-
vora pape Franje koji ocrtavaju kontinuitet u pristupu.
On je u svome obraćanju novinarima na audijenciji (16. ožujka 2013.)
čak triput spomenuo trijadu: istina-dobrota-ljepota, što su transcendentalni
atributi bića, vlastitosti svega što i kako postoji. Tada se obratio nazočnima
pridajući im odlike umjetnika: »Vi imate sposobnost skupiti i izraziti oče-
kivanja i zahtjeve našega vremena, ponuditi elemente za čitanje stvarnosti.
Vaš rad zahtijeva proučavanje, osjetljivost i iskustvo, kao i tolika druga za-
nimanja, ali traži i posebnu pozornost u odnosu prema istini, dobroti i lje-
poti. To nas posebno zbližava, budući da Crkva postoji upravo da bi komu-
nicirala uosobljenu (in persona) istinu, dobrotu i ljepotu. Trebalo bi postati
jasnim da smo svi pozvani komunicirati tu životnu trijadu, a ne sami sebe.«
U njegovu se pristupu ocrtavaju tri razine: najprije ona koja se odnosi
na Boga, Istina, Dobrota i Ljepota, iz koga proizlazi to troje iskusivo u stvo-
renjima, te konačno življeno u životima ljudi. Time se očituje i trostrukost
vjere: fides ex quo; fides quae; fides quo.
Papa ponovno zahvaća sličnu tematiku četiri dana kasnije, govoreći
predstavnicima drugih Crkava i crkvenih zajednica i drugih religija, ali ovaj
put obratnim redom, čuvajući konstantu da je ta trijada u srcu obrane i ču-
vanja stvorenoga, ‘gramatika onoga Božjeg nacrta/plana koji je upisan u
prirodi’.
Na Misi posvete ulja progovorio je u nekoliko rečenica o ljepoti litur-
gije za koju kaže da »se nalazi u značenju svojih simbola, značenju koje se
ostvarilo (konkretiziralo) u vremenu; koje je preneseno u predaji te je još
uvijek sposobno govoriti i komunicirati. Ljepota liturgije nalazi se u znanju
kako reći značenje zajedno s nositeljem značenja; i to je značenje, izraženo
u ljepoti onoga što je liturgijsko (odjeća, znakovi, geste, riječi, slike…) Bož-
ja slava, prisutnost Božje slave… Prava ljepota traži oči ispunjene vjerom.«

Primjer izražaja vjere glazbom

Glazba može voditi um prema svetome na tri različita, ali međusobno po-
vezana načina: kao nositeljica ili pratiteljica svetih riječi, gesta ili kretnji;
kao poveznica s osjećajima karakterističnima za religiozna psihološka sta-
nja; očitovanjem ljepote kao znaka transcendentalnog cilja ljudskoga duha.
Poseban primjer izvrsne svete glazbe može možda pokazati kako rad na
sve tri razine zajedno može stvoriti »glasnog propovjednika« vjere. Spoje-
nost teksta, asocijacija i ljepote čuje se na elegantan način u početnome ko-
ralu kantate J. S. Bacha »Liebster Gott, wann werd’ ich sterben?« (BWV 8)
Djelo počinje stvaranjem glazbene slike: oboe sviraju krugoliku melodi-
ju, simbolizirajući neprekidno okretanje kotača vremena; pizzicato violi-
na podsjeća nas na sat, odbrojavajući sate i minute; u intervalima viola da
gamba uz orgulje simbolizira glasan zvuk velikoga crkvenog zvona, dok se

5
 NAŠA TEMA Umjetnost i ispovijedanje vjere

flauta pridružuje na jednome visokom tonu koji se ponavlja imitirajući zvo-

njenje maloga zvona. Tada ulaze glasovi zbora, pjevajući meditaciju o ljud-
skoj smrtnosti: »Predragi Bože, kad mi je mrijeti? Moje se vrijeme nepre-
stano troši, jer potomci drevnoga Adama – od kojih sam jedan i ja – imaju
ovo u svome naslijeđu: da budu za kratko vrijeme siromašni i jadni na zem-
lji, a onda da i sami zemljom postanu.«
Predivan je to podsjetnik ljudske smrtnosti (Memento mori). Slušaju-
ći riječi, izričito je naglašen spomen na istinu da moram umrijeti, dok me
glazba, čija je istinska bit da prolazi kroz vrijeme i nestaje, tjera da osjetim
sadašnje iskustvo nezaustavljivoga procesa prolaska vremena te po svojim
oponašajućim aluzijama, pretpostavlja neizbježan trenutak kada će spro-
vodna zvona zvoniti za mene.
Ono što čini Bachovo odstupanje od obične didaktičke vježbe jest duh
u kojemu je sve ovo predstavljeno i zbog kojega je ugođaj korala sve osim
morbidnosti. Bolje rečeno, stvara osjećaj mira, radosti, udobnosti te ljepo-
te, čak i u prisutnosti smrti. Kao što je jednom zabilježio E. Power Biggs:
»Bach gleda u lice smrti i piše uspavanke.«
Dakle, za nekoga tko čuje i razumije tekst, glazba se osjeća kao duboki
izražaj vjere – ispovijest nade i radosti čak i pred licem neizbježnosti smrti.
Temelji te nade napravljeni su izričito u preostalim dijelovima kantate ko-
ji promišljaju o Kristu kao Spasitelju. Vjernik nalazi ovdje moćan i poletan
podsjetnik te osnaženje temeljnoga stava najdubljega pouzdanja i u osjeća-
ju napuštenosti od Boga.
Ali što je s nevjernicima? Jasno je da nije nužno imati kršćansku vje-
ru da bi se cijenilo vještinu i ljepotu Bachove glazbe, odvojenu od njene po-
ruke. Bilo bi moguće uživati u takvoj kantati na jednoj razini, svjesno se
distancirajući od teksta. Ali, kad bismo to učinili, osiromašili bismo uve-
like iskustvo njezine estetske moći. Onaj tko će zaista osjetiti ljepotu osje-
ćaja koje Bach budi, mora u nekome smislu vjerovati s njim, bar na trenu-
tak, u krajnju ljepotu koju on predočuje: pobjedu dobrote nad smrću, po-
stojanje konačne životne svrhe, udobnost pouzdanja u ljubljenoga Spasite-
lja. Naravno da nevjernik, kao slušač Bachove glazbe, neće osobno potvrdi-
ti vjeru koja se u njoj predstavlja, ali mora barem posredno osjetiti vjernič-
ko raspoloženje. I Nietzsche je opazio slušajući Bachovu ‘Muku po Mateju’:
»Onaj tko je posve zaboravio kršćanstvo čuje ga ovdje istinski kao evanđe-
lje, Radosnu vijest.«
Da bi se ostvario čin estetskoga vrjednovanja, mora postojati želja, ma-
kar trenutačna, za ‘odgađanje nevjere’: želja da se život vidi, barem u to-
me trenutku, Bachovom snagom vjere. Taj estetski čin je, dakako, daleko
od istinskoga uzdizanja; no, ipak je značajan, budući da uključuje stanovi-
tu otvorenost vjeri kao izvornoj ljudskoj sposobnosti. Ako neka osoba može
imati sposobnost za takav čin povjerenja pred licem smrti, makar i na tre-
nutak, dok više-manje žaleći niječe njezinu istinu, onda se ta osoba suočava
s daljnjim pitanjem: Kako je takav čin moguć? Što je to u ljudskoj biti – čak
i kod nevjernika – što se ne može razumom shvatiti, već egzistencijalno
osjetiti kao temeljni pozitivni stav spram življenja, čak i pred licem smr-
ti? U tome smislu Bachova glazba – kao i sva ostala velika religiozna glaz-

6
 živo vrelo 5 2013

bena djela – predstavlja se u nekoj vrsti

‘apologetske’ funkcije dok budi u sluša-
telju vjeru u lijepo, vjeru u život i onda
dok podiže temelje takvome vjerovanju.

Ikonofobičnost sadašnjosti
Ako je navedeno o naravi lijepoga točno,
onda ta apologetska funkcija nije isklju-
čiva za glazbu koja je izričito vezana uz
religiozni tekst, nego se očituje gdje god
je duh okrenut potvrdi ljepote i razlogu
postojanja. U tome smislu čak i svjetov-
na glazba može biti »naviještanje, pro-
povijedanje« zato što vodi duh – možda
svrsishodnije nego bilo koji drugi argu-
ment ili razlog – kroz iskustvo lijepoga
i potvrdu života do implicitne spoznaje
njegova Stvoritelja i Cilja. Zato glazba u
svojim najuzvišenijim formama čini vi-
še od pukoga prenošenja poruke o Bogu
i dovodi slušatelja licem u lice pred zbi-
lju Božje prisutnosti-u-odsutnosti i od-
sutnosti-u-prisutnosti.
Na tome tragu, živimo u vremenu u
kojemu samo naizgled vlada svijet slika.
Zapravo je naša civilizacija duboko ikonofobična, boji se slikovnosti i ne- Liturgijska umjetnost
prijateljski se odnosi prema njima. Ne smatra ih važnima na razini spozna- prevladava »strah od slike«,
je; ne vjeruje im u snazi životnosti koju imaju. Pa i u našoj vjeri slika se pre- strah od zbiljnosti susreta
s Ljepotom otkrivenom u
često doživljava kao jednostavno tumačenje, komentar pisanomu tekstu ili Kristu. Ona ne bježi u puki
kao površinski ukras koji gubi i u tome svoju draž pod silnim naletima raz- estetizam slavlja vjere,
građujuće snage slika koje su reducirane putem masovnih medija. Zapravo nego posreduje ljepotu
taj svijet najbolje očituje kulturu relativizma. susreta s Bogom.
Kao što u našemu životu postoji važno i manje važno, jednako se tako
može govoriti o slikama. U sustavu vrijednosti u kojemu nema vrijedno-
sti, nego je sve svedeno na istost, na nerazlikovanje, nema niti uporišnih
umjetničkih izražaja koji bi govorili što vjerujemo.
Kršćanstvo je umjetnosti dalo legitimnost u Riječi koja je postala tije-
lom. D. Ponnau za nju kaže da je utemeljena na Kristovoj tjelesnosti, pa se
u kršćanstvu veže uz njegovu sliku. Usredotočena na bogoštovlje koje se
duguje jedinomu Svetomu, umjetnost mu posvećuje bezbrojna ponizna ili
uzvišena boravišta u kojima se on uprisutnjuje. Ali njegova prisutnost be-
skrajno nadilazi njegova boravišta. Njegov glas ide onkraj svake glazbe ko-
ja ga slavi i hvali; njegova slika nadilazi predstavljanje Isusa i svaki ljud-
ski lik. Kršćanska umjetnost Boga osjeća u svim stvarima, ali ga ispovijeda
u ključnome govoru Vjerovanja koje je izraženo slikom, zvukom, dodirom,
mirisom i okusom. U svemu dovoljni za dodir vječnosti, u svemu iznad do-
dira zemaljskoga.

7
 NAŠA TEMA Umjetnost i ispovijedanje vjere

Vjerovanje Crkve izraženo umjetnošću

U
Ante Crnčević

U
svojoj Estetičkoj teoriji Theodor W. Adorno, govoreći o kom-
plementarnosti umjetnosti i filozofije, naglašava da umjet-
nost treba filozofiju kako bi bila ispravno interpretirana i izre-
kla ono što sama ne uspijeva izreći, no, naglašava autor, postoje i zbi-
lje koje samo umjetnost može izreći – i to šuteći. U šutnju umjetnosti
staju mnoge riječi, ali i misli koji se ne daju uobličiti u riječ. Suklad-
no tomu, kršćanska misao o otajstvima vjere i umjetnost uvijek su se
susretale u međusobnom povjerenju i dijalogu, izručujući se među-
sobnoj pomoći. Samo se teološkim ključem može ispravno ‘čitati’ i
interpretirati umjetnost nastalu u razmatranju i slavljenju otajstava
Iskustvo vjere ne ostva- vjere, osobito ako se prizna da umjetnost katkada uspijeva vlastitim
ruje je samo posluhom jezikom ‘izreći’ ono za što nedostaje ljudska riječ. Sintaksa umjetnič-
koga govora uvijek ostavlja razumijevanje otvorenim novomu poni-
Božjoj riječi. Spoznaja ranju i novomu spoznavanju. Riječ i slika međusobno se rasvjetljuju.
Riječi i posluh njezinu Ujedinjujući viam veritatis i viam pulchritudinis, umjetnost na
govoru ostvaruju se jedinstven način otkriva »sjaj istine« te vjernika unosi u svjetlo ko-
je rasvjetljuje spoznanje i povjerenje, od kojih je vjera satkana. Vjera
kroz emocije, zanos, dolazi ex auditu, iz slušanja, iz otvorenosti Božjoj riječi i riječi o Bogu,
susret i dodir, kroz ali ta riječ uvijek ostavlja prostor iskustvu gledanja, motrenja. No, kad
geste, kroz osjećaj je riječ o iskustvu gledanja, potrebno je prihvatiti posebnost gledanja
u vjeri. Sveti Toma Akvinski govorio je da se vjera ne rađa iz vjerni-
blizine i prostornosti, kova gledanja, nego iz pogleda onoga komu se vjeruje (a visione eius
kroz umjetnost, zvuk, cui creditur). Naviještanje evanđelja uvijek nas usmjerava na gleda-
glazbu, kroz divlje- nje Božjim pogledom. Zato kršćanska misao rado govori o gledanju
očima vjere, o vjerničkom pogledu. Ako je vjera starozavjetnoga na-
nje… Umjetnost stoga roda bila oblikovana poglavito slušanjem, pri čemu su Zakon i Pro-
nije izvanjski element roci bili temelj pravovjerja, u Novome Zavjetu vjera nužno traži isku-
iskustva vjere, način stvo gledanja – i to iz razloga što je Riječ postala tijelom. Krist, koji
je po otajstvu utjelovljenja postao »ikonom Nevidljivoga«, unosi nas
njezinoga pokazivanja u gledanje Boga. Umjetnost stoga stoji pred velikom zadaćom unoše-
i interpretiranja. Ona, nja vjernika u gledanje Boga, u motrenje (theoria) Otajstva, ali i u gle-
naime, nema zadaću danje Božjim pogledom. Ona ne ‘prikazuje’ nego ‘unosi u gledanje’.
Zgodno je, stoga, zamijetiti načine na koje je kršćanska umjet-
estetizirati liturgiju i vje- nost kroz kulturalna razdoblja izricala i interpretirala otajstva vjere,
ru Crkve, nego je učiniti uzimajući i sama zadaću »propovijedanja evanđelja«. Istine o stva-
iskustvenom na način ranju i začetku svega u Bogu, o Bogu koji se objavljuje, o utjelovlje-
nju Sina Božjega, o njegovoj smrti i uskrsnuću, o uzašašću, o nadi u
koji jedino umjetnost njegov ponovni dolazak, o posljednjem sudu… kroz stoljeća su bile
može ponuditi. temom umjetničkoga promišljanja, pa bi se povijesni razvoj misli o

8
 živo vrelo 5 2013

otajstvima vjere mogao jasno iščita-

ti iz umjetničkih svjedočanstava to-
ga poniranja kroz razdoblja povije-
sti umjetnosti. Pored motrenja poje-
dinih istina vjere, umjetnost se usu-
dila izraziti i cjelovitost kršćanske
vjere, sažete u Simbol vjere ili Vje-
rovanje. U ovom razmišljanju poku-
šat ćemo, poglavito slijedeći istraži-
vanja koja su nam podarili Ryszard
Knapiński i Roberto Mastacchi,
ukratko predstaviti načine i oblike
predstavljanja apostolskoga Simbo-
la vjere u kršćanskoj ikonografiji.

Umjetnost i »nauk« vjere

Jezgra kršćanskoga vjerovanja, sa-
držana u prvotnoj apostolskoj keri-
gmi i kasnije oblikovana u izrijeke
ili članke Simbola vjere, zajedno s Molitvom Gospodnjom vrlo je rano po- Apostolsko vjerovanje u slici.
stala temeljnim sadržajem kršćanskoga nauka. Osim učenja naizust i sva- J. A. Huber: »Vjerujem u uskrsnuće
kodnevnoga ‘moljenja’ Apostolskoga vjerovanja, za što su bila razrađena i mrtvih«. Freska u benediktinskoj
mnemotehnička pomagala, kroz kasni srednji vijek, od kada se pouka vjer- bazilici u Ochsenhausenu
nika oblikuje na nov način, u katehetski program biva uključeno i likovno u Njemačkoj, 1784.
predstavljanje Simbola vjere. Premda je Simbol izrastao iz tročlane i trodi-
jelne krsne ispovijesti vjere, Apostolsko je vjerovanje ubrzo prošireno i ‘po-
složeno’ u dvanaest »članaka« ili izrijeka, što je dalo povoda da se svaki od
članaka pribroji jednomu od dvanaestorice apostola. Prikazi dvanaestori-
ce u ikonografskome programu crkve – bilo da je riječ o prikazu zbora apo-
stola bilo da su prikazani »zasebno«, ili pak u nizu – služili su također kao
podsjetnik na Simbol vjere i na vjerničko razmatranje njezinih otajstava.
Sagledavajući povijest umjetničkoga predstavljanja Simbola vjere mo-
guće je, prema Knapińskom, razlikovati pet ikonografskih ‘tipova’: 1.) scen-
ski ili narativni prikazi članaka Vjerovanja; 2.) izravni (ili ‘izvorni’) prika-
zi predstavljaju apostole s ispisanim člancima vjere na otvorenim knjigama
u njihovim rukama ili na svitcima koje nose (izravni prikazi); 3.) tipološko
prikazivanje povezuje apostole s ‘pripadnim’ proročkim likovima; 4.) mje-
šoviti stil prikazivanja u kojemu susrećemo elemente triju navedenih tipo-
va; 5.) simbolički prikazi dvanaestorice apostola koji ‘upućuju’ na pojedine
članke Vjerovanja.
1. Najstariji način prikazivanja zacijelo je onaj ilustrativni ili scenski gdje
se svakomu članku vjere pristupa zasebno, kroz motive iz povijesti spase-
nja. Tako je prvi članak vjere predstavljen prikazom stvaranja. No, katka-
da poveznica između teksta i likovnoga prikaza nije odveć jasna ili izravna.
Moguće je, naime, razlikovati dva načina prikazivanja unutar ovoga ikono-
grafskoga tipa: a) povijesno-spasenjski motivi bez prateće rečenice iz Sim-
bola vjere; b) motivi popraćeni pripadnim člancima Vjerovanja.

9
 NAŠA TEMA
Raspet, umro i pokopan;
treći dan uskrsnuo od mrtvih.
Vratnice s katedrale u Płocku
(Poljska), 12. st.
(Danas na pravoslavnoj katedrali
u Velikom Novogorodu u Rusiji.)
10
Umjetnost i ispovijedanje vjere
Jedan od najznamenitijih primjera prikazivanja bez popratnoga teksta
Simbola vjere jesu brončane vratnice katedrale u Płocku u Poljskoj, koje
potječu iz 12. stoljeća, a danas se nalaze na pravoslavnoj crkvi u Velikom
Novogorodu u Rusiji, dok se na izvornomu mjestu u Płocku nalazi repli-
ka iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Vratnice su skulptorski obliko-
vane od četrdeset i osam motiva iz povijesti spasenja i kršćanskoga vjero-
vanja, a samo uz neke motive ‘upisan’ je prateći tekst. Kroz povijest su više
puta bile rastavljene i ‘presložene’ te je izvorni raspored izgubljen. Simbol
vjere uklopljen je u povijest spasenja, pa se i sama otajstva vjere imaju išči-
tavati kao ostvarenje pradavnoga Božjeg nauma.
Drugi važan spomenik spomenutoga načina prikazivanja jesu freske
u bivšoj benediktinskoj bazilici u Ochsenhausenu u Njemačkoj, nastale u
doba katoličke obnove. Prema predlošku grafičke mape Johana Georga
Bergmüllera iz god. 1730., Joseph Anton Huber oslikao je 1784. na svo-
dovima pokrajnjih lađa dvanaest članaka Apostolskoga vjerovanja dodav-
ši i zasebni alegorijski prikaz završnoga ‘Amen’. Središnji motivi pojedinih
članaka ‘obogaćeni’ su i interpretirani brojnim scenama iz povijesti spase-
nja. Još ranije (1731.-1732.) kipar G. Mola izradio je u središnjoj lađi relje-
fe dvanaestorice apostola tako da cjelokupni ikonografski program nudi je-
dinstvenu pouku o kršćanskoj vjeri.
Znatno rašireniji način prikazivanja Apostolskoga vjerovanja jest onaj u
kojemu su likovni prikazi popraćeni pripadnim tekstom članka vjere. Takvi su
prikazi česti u grafičkim ostvarenjima, a osobito u katekizmima, kako katolič-
kim tako i reformatorskim. Istine vjere i članci Apostolskoga vjerovanja bivaju
ilustrirani, a među primjerima vrijedi istaknuti brojna izdanja svetoga Petra
Canisija. Takav način ketehiziranja prenosi se i na ikonografiju liturgijskoga
prostora, pa članci vjerovanja bivaju prikazani i interpretirani pripadnim tek-
stom. Kao primjer iz novijega doba mogu poslužiti freske Petera Weingartena
na stropu crkve sv. Nikole Heimhausena u Njemačkoj (iz god. 1958.).
2. Ipak, najrašireniji način umjetničkoga interpretiranja sažetka kršćan-
ske vjere vezan je uz prikaze dvanaestorice apostola. Teško je reći koliko
je takva ikonografska tradicija izravno vezana uz legendu o nastanku Apo-
stolskoga vjerovanja. Prema toj
predaji, koju navode Ambrozije
i Rufin iz Akvileje, a spominje
se i u jednom Pseudo-Augusti-
novu govoru, vjerovalo se da su
apostoli na dan Pedesetnice,
prije nego će poći propovije-
dati evanđelje »po svem svije-
tu«, »sastavili« Vjerovanje na
način da je svatko od apostola,
po nadahnuću Duha Svetoga,
oblikovao po jedan članak vje-
re. Ikonografija zapravo raslo-
java textus receptus Vjerovanja
na dvanaest članaka, a tradici-
 5
živo vrelo 2013

ja njihovoga vezanja uz pojedine apostole nije sasvim jedinstvena i ustalje-

na. Ipak, zanimljivo je razmišljati nad logikom kojom su članci vjere dodije-
ljeni pojedinom apostolu. Ikonografski prikaz redovito poštuje Petrovo pr-
venstvo među dvanaestoricom, pa se prvi članak vjere gotovo bez iznima-
ka veže uz njegov lik, dok je zadnji članak ‘dodijeljen’ apostolu Matiji, koji je
naknadno pribrojen zboru apostola. Drugi i treći članak vjere pridruženi su
Ivanu i Jakovu Starijem, dvojici apostola koji su zajedno s Petrom bili Isusu
bliski u posebnim trenutcima njegova života: na Gori preobraženja i na Ma-
slinskoj gori. Redoslijed apostola često slijedi onaj red kojim su apostolu na-
brojani u Rimskom kanonu u slavlju euharistije. No, uočljiva je i dublja mi-
sao koja ide dalje od čuvanja prednosti trojice ‘odabranih’ učenika. Tako se
uz apostola Tomu, koji je tražio sigurnost vjere u Gospodinovo uskrsnuće,
redovito veže upravo članak: »tertia die resurrexit a mortuis«.
Prikazi apostola često su vezani uz središnji motiv koji prikazuje pro-
slavljenoga Krista s rečenicom »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Pođite, dakle, po svem svijetu…« Time se povezivanje članaka vjere s poje-
dinim apostolima naslanja i na srednjovjekovni blagdan Rastanka apostola
(Divisio apostolorum), nastao pod utjecajem Benedikta iz Aniane na sino-
di benediktinskih opata, održanoj u Aachenu god. 817. u prigodi smrti Kar-
la Velikoga. Blagdan se slavio 15. srpnja, a u nekim mjestima u Hrvatskoj
sačuvan je sve do danas. U povezanosti s rastankom i poslanjem apostola,
ikonografija uz njihove likove upisuje članke Vjerovanja, a gdjegdje su upi-
sana njihova imena, ili pak imena krajeva u koje su bili poslani, odnosno
imena mjesta u kojima su podnijeli mučeništvo. Tako se apostolska služba
povezuje sa sadržajem vjere i s njezinim širenjem.
Jedan od najstarijih primjera likovnih prikazanja apostola u povezano-
sti s člancima Vjerovanja nalazi se na freskama crkve sv. Jurja na otoku
Reichenau na Bodenskom jezeru (10. st.). Svaki od apostola prikazan je u
misionarskome hodu, bos na površini prekrivenoj zelenim lišćem, s razvi-
jenim svitkom u rukama i s ‘pripadnim’ člankom vjere na njemu. Izvorni la-
tinski tekst pojedinih članaka pri obnovi na početku dvadesetoga stoljeća
zamijenjen je tekstom na njemačkom jeziku.
3. Po svom sadržaju i teološkom pristupu znatno je zanimljivija tipološ-
ka ikonografija kojom se nastoji pokazati suzvučje između starozavjetno-
ga i novozavjetnoga navještaja vjere. Čest način takvoga prikazivanja očitu-
je se u povezivanju apostola s pojedinim proročkim likovima. Redovito se
u tipološku i ikonografsku svezu s apostolima stavlja dvanaestoricu »malih
proroka«, dok se Izaija, Jeremija, Ezekijel i Daniel vežu uz četvoricu evan-
đelista, ali postoji i niz izuzetaka. Ponegdje se apostole povezuje i s drugim
starozavjetnim likovima, Ahrahamom, Mojsijem, Davidom…
Kada je pak riječ o povezivanju proroka i apostola u oslikavanju Vjero-
vanja Crkve, može se govoriti o nekim ustaljenim načinima koji su obliko-
vali svojevrsni »proročki Credo«. Tako prvom članku apostolskoga Vjero-
vanja (Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje), odgo-
vara Jeremijina rečenica »O, Gospode! Ti stvori nebo i zemlju snagom ve-
likom.« (Jer 32, 17). Članku vjere koji ispovijeda Kristovo začeće i rođenje
od Djevice Marije pridruženo je Izaijino proroštvo »Evo, djevica će začeti

11
 NAŠA TEMA Umjetnost i ispovijedanje vjere

i roditi sina« (Iz 7, 14); uz članak koji govori o ot-

puštenju grijeha vezan je prorok Malahija s vapa-
jem: »Baci na dno mora sve grijehe naše« (Mih 7,
19), dok članku o uskrsnuću tijela stoji nasuprot
prorok Ezekiel s navještajem »Izvest ću vas iz va-
ših grobova narode moj« (Ez 37, 12).
Kao primjer, premda ne najstariji, spomi-
njemo skulpture sjevernoga portala katedrale u
Bambergu (13. st.) u kojima su apostoli smješte-
ni na ramena proroka. Tipološko čitanje povije-
sti spasenja bilo je duboko ukorijenjeno u kršćan-
sku predaju pa arhitektura i ikonografija srednje-
ga vijeka rado povezuju proroke s apostolima, bilo
da ih stavljaju na stupove na kojima počiva Crkva,
bilo da ih likovno prikazuju jedne nasuprot drugi-
ma, ili pak na neki drugi način.
Korisno je izdvojiti fresko-kompoziciju Teoria
apostolorum u grobljanskoj crkvici sv. Nazarija i
Celza u mjestu Sologno (provincija Novara u Itali-
ji). Premda je velikim dijelom oštećen, oslik jasno
pokazuje dobro razrađenu kompoziciju, izgrađenu
na misli o vjeri i o poslanju Crkve. U vrhu prikaza
stoji Krist u slavi, okružen četvoricom evanđelista.
U nižemu redu naslikana su poprsja apostola ispod
kojih u prvi plan izbijaju apostoli s otvorenim knji-
Proroci kao tumači gama na kojima su ispisani članci Vjerovanja. U samomu dnu prikazana su
Vjerovanja Crkve. djela milosrđa. Slavljenje otajstava vjere i pouka o vjeri u takvomu prostoru
Misal iz Reimsa (Francuska), pružala je mogućnost uviđanja cjelovitosti povijesti spasenja, koja svoj vrhu-
1285.-1297. nac ima u Kristu i njegovu djelu otkupljenja, koje se upoznaje i prihvaća po
(Nacionalna knjižnica, propovijedanju apostolske vjere u Crkvi; sama pak vjera postaje svjedočan-
St. Petersburg, Rusija)
skom i živom po djelima vjernika koji nasljeduju Kristov primjer služenja.
U katedrali u Aosti sačuvani su iznimno vrijedni reljefi u drvu s prika-
zom dvanestorice apostola. Izradili su ih god. 1469. Jean Vion i Jean de
Chétro. Na naslonima korskih sjedala svaki od apostola smješten je u dip-
tih, zajedno s pridruženim prorokom, a prepoznatljivi su i po karakteristič-
nim člancima vjere odnosno riječima proroštva urezanima goticom u svit-
ke koje nose u rukama.
Zanimljiv je i pristup koji nalazimo u Časoslovu iz Bellevillea (Pariz,
Bibl. Nat., ms. lat. 10483-10484); na početku časoslova (sačuvanog u ne-
koliko prijepisa s ‘preslikama’), u dijelu koji donosi kalendar, na dnu sva-
ke stranice prikazan je prorok koji predaje apostolu otvoreni svitak s ka-
rakterističnim proročkim retkom, a koji odgovara članku vjere koji se ve-
že uz lik apostola. Tako je uz mjesec prosinac prikazan prorok Zaharija sa
svitkom na kojem stoji: »Suscitabo filios tuos, Sion« (»Zavitlat ću sinove
tvoje, Sione«, Zah 9, 13), dok apostol Matija drži svitak s posljednjim član-
kom vjere: »Carnis resurrectionem et vitam aeternam. Amen.« Tako je mo-
tritelj i čitatelj pozvan da Symbolum apostolorum promišlja kroz Symbo-

12
 živo vrelo 5 2013

lum prophetarum. Primjeri pokazuju bogatstvo ti-

pološko-interpretacijskih raznolikosti i ikonograf-
skih vlastitosti.
U spomenuti motiv iz Časoslova iz Bellevillea
ukomponiran je i prizor rušenja sinagoge: iz mje-
seca u mjesec svaki od proroka ruši dio zidova sina-
goge te, uz svitak s karakterističnim tekstom, pre-
daje apostolu i kamenje od kojega biva sagrađena
Crkva. Tako je na listu koji donosi kalendar za mje-
sec prosinac prikazan Zaharija pored potpuno po-
rušene sinagoge, a na vrhu lista prikazana je izgra-
đena crkva s dva tornja, ispred koje apostol Pavao
okuplja i poučava narode. Vratimo li se s ovim mi-
slima arhitekturi katedrale u Bambergu zablistat
će nam pred očima skulpture dviju žena: jedna, s
povezom na očima, simbolizira sinagogu, staroza-
vjetni narod, dok druga, otvorenih očiju i s krunom
na glavi, personificira Crkvu, novi Božji narod, ko-
jemu su objavljene tajne Kraljevstva Božjega.
Primjeri pokazuju da se prikazivanjem proroč-
ko-apostolskih parova otvara prostor novim pro-
dubljenjima i interpretacijama Apostolskoga vje-
rovanja. Umjetnost tako preriče i proširuje tipološ-
ko razumijevanje starozavjetne povijesti, a pouka o
Simbolu širokim putem vodi do Boga Stvoritelja i
do njegova uzvišenog spasenjskog nauma. Apostol Toma
4. Kompozicijski i idejno zasebnu skupinu tvore ikonografska ostvare- u ispovijedanju vjere:
nja koja objedinjuju tri prethodno spomenuta načina prikazivanja Apostol- »Treći dan uskrsnuo od mrtvih«.
skoga vjerovanja. ‘Scenskim’ prikazima pojedinih otajstava vjere pridruže- Freska u crkvi Unser Frauen in
ni su likovi apostola i proroka, a katkada i antički folozofi, pa i sibile sa svo- Memmingen (Njemačka), 16. st.
jim proroštvima, tako da se u razvijenoj kompoziciji krije slojevita i boga-
ta poruka, svojevrsna ilustrirana summa theologica (R. Mastacchi). Me-
đu starijim primjerima ističu se minijature poznate kao Credo de Joinville,
koje se nalaze u Časoslovu koji je priredio Jean de Joinville u prigodi bea-
tifikacije francuskoga kralja Luja IX. (sredinom 13. st.). Ikonografsku teo-
logiju toga kodeksa, kao i drugih koji su s njim povezani, posebno je istra-
živao Lionel J. Friedman. Minijature iz toga kodeksa manju ulogu pridaju
apostolima, prikazanima u manjemu formatu, u poprsjima unutar meda-
ljona; scena pak koja ‘ilustrira’ članak vjere zauzima znatno veći di prostor.
U istu skupinu ubrajaju se i ilustracije iz Misala iz Reimsa, u kojemu su li-
kovi apostola smješteni u kut ilustracije članka vjere, gotovo nezamjetni,
na način da prstom pokazuju na riječi vjerovanja koje su istaknute. Aposto-
li se razaznaju tek iz imena koje stoji uz njih. Pored bogatih ilustracija pro-
roci su prikazani u znatno većemu formatu, a u rukama drže otvorene svit-
ke koji su ‘slobodno razvijeni’ na listovima kodeksa. Dok u jednoj ruci drže
svitke s ispisanim proroštvima, drugom pokazuju na ilustraciju koja prika-
zuje ispunjenje proroštva.

13
 NAŠA TEMA Umjetnost i ispovijedanje vjere

Među većim ostvarenjima koja ubraja-

mo u ovaj ‘tip’ prikazivanja Vjerovanja po-
trebno je spomenuti freske u katedralnoj
krstionici u Sieni, koje je od 1450. do 1453.
izradio Lorenzo di Pietro. No, bez premca su
freske Michelangela Buonarrotija na svodu i
u lunetama Sikstinske kapele (1508.-1512.)
koje, rasporedom biblijskih prizora te kore-
lacijom niza proročkih likova i sibila s tim
prizorima, mogu biti čitani i interpretirani
kao ilustrativni prikaz članaka Apostolsko-
ga vjerovanja.
5. Naposljetku vrijedi spomenuti i »skri-
veni« ili neizravni način likovnoga predstav-
ljanja Apostolskoga vjerovanja. Riječ je o
Prorok Hošea i delfijska Sibila simboličkim prikazima, a najčešće su vezani uz dvanaest posvetnih križe-
u navještaju Krista. va na zidovima katoličkih crkava. Ti su križevi kroz tradiciju bili predstavlja-
Musei vaticani, ni kao znakovi dvanaestorice apostola, pa su reljefni ili fresko prikazi apo-
Appartamenti Borgia, stola ubrzo postali pratećim elementima posvetnih križeva, a ponegdje su-
1292.-1294. srećemo i znakove koje je tradicija pripisala pojedinim apostolima (ključevi,
mač, knjiga, križ, okrenuti križ…). Drugdje će, pak, likovi apostola u potpu-
nosti zamijeniti posvetne križeve. Počesto su u te križeve, ugrađene u zido-
ve ili oslikane na zidu, bile stavljane svijeće, na njemačkomu govornomu po-
dručju zvane »Apostelleuchter« (»svijeće apostolâ«). Povezanost tih križeva
s apostolima pružala je interpretaciju o apostolima kao stupovima ili temelj-
nim kamenima Crkve, odnosno temeljima na kojima je izgrađena vjera Cr-
kve. Zbog toga su i sami križevi bili promatrani kao »znakovi« koji su dozi-
vali u sjećanje dvanaest članaka apostolskoga vjerovanja, pa su ponegdje na
zidovima crkve, uz posvetne križeve, bili ispisani članci Vjerovanja.

* * *
Iskustvo vjere ne ostvaruje se samo posluhom Božjoj riječi. U vjeri čo-
vjek motri, osjeća, dodiruje, okuša Riječ. Upoznavanje Riječi i posluh nje-
zinu govoru ostvaruju se kroz emocije, kroz zanos, kroz susret i dodir, kroz
geste, kroz osjećaj blizine i prostornosti, kroz umjetnost, zvuk, glazbu, kroz
divljenje, poklonstvo i predanje, posredovano obrednim gestama… Umjet-
nost stoga nije izvanjski element iskustva vjere, način njezinoga pokaziva-
nja i interpretiranja. Umjetnošću se vjera spoznaje, produbljuje, slavi i živi.
Ona, naime, nema zadaću estetizirati liturgiju i vjeru Crkve, nego je učini-
ti iskustvenom na način koji jedino umjetnost može ponuditi. Umjetnost je
put spoznaje, poniranja u istinu o Bogu, o svijetu, o čovjeku. Ona proširuje
gledanje, otvara put novom iskustvu. Nikola Kabasilas govori o dvije vrste
spoznaje. Prva dolazi po pouci, dakle »iz druge ruke«, posredno, i ne dovo-
di uvijek do dodira sa stvarnošću. Druga dolazi po iskustvu te uvodi u istin-
sko susretanje i suživljenje s onim što se spoznaje: »sve dok nismo okušali
bit stvari, ni sam ‘predmet’ ne ljubimo onako kako bi trebao biti ljubljen«.
Na tome tragu umjetnost, na osobit način ona koja po svojoj ucijepljeno-

14
 živo vrelo 5 2013

sti u dinamizam liturgijskoga otajstvenog događanja biva nazvana litur-

gijskom, omogućuje iskustvo vjere, iskustvo Boga. Ona nije puko traganje
za Bogom; ona nudi poniranje na putu koji je utrt vjerom Crkve. Zato se
umjetnost Crkve nije ustručavala »promišljati« velike teme vjere, stavljati
vjernika u odnos s neistraživim i neizrecivim dubinama Boga, ali polazeći
upravo od one vjere koja je oblikovana u krilu Crkve, meditirajući nad sa-
mim sažetkom kršćanskoga vjerovanja. Nekomu se može činiti da je umjet-
nost, ilustrirajući Apostolsko vjerovanje, služila tek pouci i katehezi. No,
ona je ‘izricala’ ono što kateheza i pouka ne umiju izreći, ono za što nedosta-
je riječ. Zato je Vjerovanja stavljala u suodnos s poviješću spasenja, s navje-
stiteljima i s onima kojima se vjera naviješta, s Crkvom i njezinim pastiri-
ma, s vjernicima i djelima na koja su pozvani… Takva umjetnost ne bježi od
slike i ne oblikuje neki »imaginarni« svijet dobrote i »svetoga«, »ozračje«
koje bi bilo daleko od zbilje u kojoj čovjek živi, nego vjernika unosi u »Isti-
nu Boga« i u zbilju njegova spasenja koje se živi u vlastitomu životu, u za-
jedništvu Crkve i u susretu s ljudima s kojima dijeli život.

SVIBANJ
12 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA
13 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska
Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33
14 U SV. MATIJA, apostol, blagdan
vl.: Dj 1,15-17,20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17
15 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19
16 Č Svagdan: Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26
17 P Svagdan: Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab;
Iv 21,15-19
18 S Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik
Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25
19 N PEDESETNICA. DUHOVI
20 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Majka Crkve;
Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter
Sir 1,1-10; Ps 93,1c-2.5; Mk 9,14-29
21 U Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i dr., mučenici
Sir 2,1-11; Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40; Mk 9,30-37
22 S Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica
Sir 4,11-19; Ps 119,165.168.171-172.174-175; Mk 9,38-40
23 Č Svagdan: Sir 5,1-8; Ps 1,1-4.6; Mk 9,41-50
24 P Svagdan: Sir 6,5-17; Ps 119,12.16.18.27.34-35; Mk 10,1-12
25 S Liturgija kvatri
Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30
Liturgijski kalendar
26 N PRESVETO TROJSTVO
27 P Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski
Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7; Mk 10,17-27
28 U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50,5-8.14.23; Mk 10,28-31
29 S Svagdan: Sir 36,1.4-5a.10-17; Ps 79, 8-9.11.13; Mk 10,32-45
30 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO
31 P POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan
vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);
Otpj. ps: Iz 12,2-3,4b-6; Lk 1,39-56
LIPANJ
1 S Sv. Justin, mučenik, spomendan
od dana: Sir 51,12-20; Ps 19,8-11; Mk 11,27-33
2 N DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU
3 P Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan
od dana: Tob 1,1a.2; 2,1-9; Ps 112,1-6; Mk 12,1-12
4 U Svagdan: Tob 2,10-23; Ps 112,1-2.7b-9; Mk 12,13-17
5 S Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan
od dana: Tob 3,1-11.24-25; Ps 25,2-5ab.6.7bc-9;
Mk 12,18-27
6 Č Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup
Tob 6,10-11a; 7,1.9-17; 8,4-10; Ps 128,1-5; Mk 12,28b-34
7 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina
8 S Bezgrješno srce Blažene djevice Marije, spomendan
vl.: Iz 61,9-11; Otpj. Pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51

15
 OTAJSTVO I ZBILJA 12. svibnja 2013.

Sedma vazmena nedjelja

Ulazna pjesma
Slušaj, Gospodine,
glas moga vapaja.
Moje mi srce govori:
»Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, Gospodine,
ja tražim, aleluja.
Ps 27, 7-9
Zborna molitva
Gospodine, mi vjerujemo da je
Spasitelj ljudskog roda sada
s tobom u slavi. Usliši nam molitvu:
daj da iskusimo njegovu prisutnost
s nama do svršetka svijeta,
kako je obećao. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Primi, Gospodine,
žrtvene prinose i molitve
svojih vjernika. Daj da
po ovoj svetoj službi i mi
prijeđemo u nebesku slavu.
Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 7, 55-60 Drugo čitanje Otk 22, 12-14.16-17.20

Vidim Sina Čovječjega zdesna Bogu. Dođi, Gospodine Isuse!

Čitanje Djela apostolskih Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola

U one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga, Ja, Ivan, čuh glas koji mi govoraše:
uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju »Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom:
i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: naplatit ću svakom po njegovu djelu!
»Evo vidim nebesa otvorena i Sina Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji,
Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Početak i Svršetak! Blago onima koji peru
Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe svoje haljine: imat će pravo na stablo života
jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada i na vrata će smjeti u grad!«
pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše »Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti
haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak
I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: Davidov, sjajna zvijezda Danica.«
»Gospodine Isuse, primi duh moj!«
I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!«
Onda se baci na koljena i povika iza glasa:
I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!«
»Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!«
Tko je žedan, neka dođe; tko hoće,
Kada to reče, usnu.
neka zahvati vode života zabadava!
Riječ Gospodnja.
Svjedok za sve ovo govori:
»Da, dolazim ubrzo!«
Otpjevni psalam Ps 97, 1-2b.6-7c.9
Amen! Dođi, Gospodine Isuse!
Pripjev: Gospodin kraljuje,
Riječ Gospodnja.
Svevišnji – nad svom zemljom.
Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,
nek se vesele otoci mnogi; pravda i pravo
temelj su prijestolja njegova.
Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 05/2012)
Nebesa navješćuju pravednost njegovu, Otpj. ps.: Gospodin kraljuje
svi narodi gledaju mu slavu. (ŽV 05/2007 ili 05/2010)
Poklonite mu se, svi bozi! Prinosna: 260 O da bude radost
Jer ti si, Gospodine, ili: 231 Jedan kruh
Svevišnji – nad svom zemljom, Pričesna: 136.3 Jedno smo tijelo
visoko, visoko nad bozima svima. Završna: 558 Pobjedni dan slavimo
ili: 561-562 Kraljice neba

16
 »Molim te, Oče, da svi budu jedno
kao što ti u meni i ja u tebi.«
Josip Biffel, skica za vitraj.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Molim te, Oče, Usliši nas, Bože,
da budu jedno kao naš Spasitelju, i po ovim
što smo mi jedno, nam svetim otajstvima
aleluja! učvrsti nadu da će se na
Iv 17, 22 svemu tijelu Crkve dovršiti
što je počelo u Kristu,
našoj Glavi. Koji s tobom.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 18

Neću vas ostaviti kao siročad,
govori Gospodin:
idem i doći ću k vama,
radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 20-26

Neka budu savršeno jedno!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme:
Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego
i za one koji će na njihovu riječ vjerovati
u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče,
u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima:
da budu jedno kao što smo mi jedno – ja
u njima i ti u meni, da tako budu savršeno
jedno da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu
gdje sam ja, da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao
jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao,
ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me
ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime,
i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti
mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha,
molitvom se obratimo Ocu nebeskom da nas očuva
u svojoj ljubavi i u zajedništvu s braćom u vjeri.
1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,
sazdao na Kristovoj ljubavi;
daj joj da trajno raste u vjernosti tebi
i tvoju ljubav dijeli svakom čovjeku, molimo te.
2. Gospodine, pomozi svim kršćanima
da budu jedno te svojim zajedništvom
grade novi svijet, molimo te.
3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude
kojima smo uskratili dužnu ljubav;
neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna
svako naše zajedništvo, molimo te.
4. Gospodine, ojačaj nam vjeru i pouzdanje u tebe
da svi koji te traže mogu u nama prepoznati
tvoju blizinu, molimo te.
5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama
daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio,
molimo te.
Oče nebeski, izvore ljubavi i zajedništva,
tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje:
milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo
svojim životom. Po Kristu Gospodinu našemu.

17
 OTAJSTVO I ZBILJA Sedma vazmena nedjelja
U Njemu biti jedno i znati Mu ime
P
rije govora o boli i rastanku, Isus uče-
nike tješi riječima ljubavi, obećaje do-
lazak Duha-Branitelja i Tješitelja, go-
voreći i o radosti ponovnoga susreta. Posljed-
nji crescendo jest njegova molitva Ocu. Isus
objavljuje središnjost navještaja Radosne vi-
jesti, ono što ostavlja nakon svoje smrti, a to
je ponajprije njegov odnos prema nebeskomu
Ocu. Taj odnos povjerenja, pouzdanja i preda-
nosti prenosi svojim učenicima. U njemu se
nalazi Radosna vijest koja obuhvaća naše ži-
vote i daruje život s Bogom.
Osim toga temeljnoga dara, koji nam je
ostavio svojim uskrsnućem, Isus moli za vjer-
nike: »Da svi budu jedno kao što (si) ti, Oče,
u meni i ja u tebi…« Presveto Trojstvo je –
premda nikada svedivo na ljudskost – izvor
i uzor ljudskih međusobnih odnosa. To se je-
dinstvo temelji na ljubavi. Puno je ljudskih or-
ganizacija koje nastaju iz interesa, a Crkva je
drukčija. Ona je zajedništvo pozvanih po Bož-
joj ljubavi. Početak se ne nalazi u na-
ma, nego u Bogu. Razlog našega za-
jedništva nije neki cilj koji smo mi
zacrtali, nego je to Božji plan koji
se očituje u Isusovu križu.
Jedinstvo kao
pripadnost nebu
U Isusovoj molitvi
da svi budu jedno
lako se može do-
biti dojam da ta
molitva zahvaća
neku vrstu Isu-
sova govora o
kasnijim povije-
snim okolnosti-
ma koje su do-
vele do podije-
ljenostima u Cr-
kvi. U tome je
slučaju nakana
evanđelja jasna:
18
molitva i poticaj da svi koji ispovijedaju Isusa
kao Krista, kao Bogočovjeka nastoje živjeti je-
dinstvo i zajedništvo.
No, dobro je pitati se nije li Isus u prvo-
me redu molio za nešto dublje. Molio je ponaj-
prije za drukčije jedinstvo: za jedinstvo svojih
apostola i onih koji će ih slušati. Svesti ovaj
tekst na program zbližavanja kršćanskih za-
jednica može biti pokušaj bijega, kušnja da se
zaboravi naše istinsko poslanje u svijetu. Isu-
sove se riječi odnose na sve nas te je, stoga, za-
jedništvo kršćanskih zajednica poglavito plod
našega življenja kršćanstva, a ne nekoga do-
govaranja u kojemu smo manje ili više uvjer-
ljivi i sposobni. Jedinstvo, baš kao i sve drugo
što daje živjeti Crkvi, Božji je dar koji se rađa
iz predanosti Gospodinu.
Na kraju Isus čitavo svoje poslanje sažima
u molitvene riječi: Njima sam očitovao tvoje
ime…, da ljubav kojom si ti mene ljubio bu-
de u njima i ja u njima. Ime je to koje označu-
je i osobu i poruku i zajedničko življenje; ime
koje izaziva potrebu zajedništva s Bogom. Po-
taknuti tim završetkom pozvani smo obratiti
se Ocu.
Doista, dovoljno nam je njegovo ime, ka-
ko bismo podigli glavu kada nam je teško; ka-
ko bismo ponovno zakoračili u ono što nazi-
vamo životnom rijekom kada mislimo da smo
zaboravili plivati. Kao kršćani, radosnom po-
niznošću izgovaramo riječ Oče i, više negoli ri-
ječ, to je ime glazba. Kada ga začujemo, kada
ga proslavljamo, daj, Oče, da osjetimo da smo
pripadnici neba.
Oče, ne dopusti da to ime izgovaramo ka-
ko bismo izricali žalopojke i jadikovke, kako
bismo hodali pokornički rastuženi ili bezvolj-
ni. Daj da naučimo da se to ime objavljuje kao
svibanjski dah boja i mirisâ koji nas znaju od-
nijeti u one prostore koje nam svakodnevica
grabežljivo otima.
Neka to bude barem mali prorez kroz ko-
ji je moguće vidjeti ne neku sjajnu palaču, već
kuću koja posjeduje stol i prijateljska obitelj-
 živo vrelo 5 2013

ska lica. Ti si Otac koji se ne umara čekati da
djeca narastu i da ponovno postanu malena
– u duhu – i da se odluče kroz život naučiti i
upoznati najpotrebniju riječ, makar i prošap-
tati ime: Otac.
Darovanost zajedništva i imena
Isus moli na nakanu nutarnjega zajedništva,
nošenoga vjerom i pita nas gradimo li to za-
jedništvo kao vjernici. Što činimo kao vjer-
nici, kao župna zajednica? U čemu se prepo-
znaje da smo jedno? U današnjoj kulturi su-
koba naša zajednica, Crkva, naviješta kulturu
zajedništva. U kulturi nadmetanja i isticanja
pojedinca do oholosti individualizma kršćan-
stvo unosi dah poniznosti, upozorava na gra-
nice naše stvorenosti i smrtnosti. I dok misli-
mo da ćemo svojim uvjeravanjima druge do-
vesti do Isusa Krista, on sâm nas upozorava da
će po zajedništvu nas vjernika drugi povjero-
vati, mijenjati svoje živote i biti sretniji. Samo
iz našega zajedništva i ljubavi moguće je vidje-
ti da nas Bog ljubi.
Darovanost zajedništva koje se ne mo-
že nametnuti, nego raste iz dara drugoga ko-
ji nam pristupa, i koji u slobodi želi biti s na-
ma. Darovanost imena – jer uvijek drugi daju
ime. Dobro je na to paziti kada se osobito mla-
dim ljudima nameće logika da postignu, ste-
knu ime; da im za ime nije potreban drugi čo-
vjek. Bog je – stvarajući svijet – imenovao sve
stvoreno i time darovao jedinstvenost i pre-
poznatljivost. On je jedini koji nas poznaje po
imenu do dna našega bića. I naše je ime veli-
ko samo koliko je veliko u Bogu, u slavi obilje-
ženoj križem. Darovanost imena otklanja od
oholosti.
Evanđelje otkriva predivnu istinu o kr-
šćanskoj zajednici. To je zajednica Duha koja
je njegovom snagom sposobna živjeti neobič-
nost do te mjere da najveći progonitelji u njoj
pronalaze oproštenje i novi život. To je zajed-
nica koja gleda otvoreno nebo i ne boji se po-
kazivati ga drugima.
Toliki su pokušali na zemlji stvoriti nebo;
obećavali su boljitak koji je na kraju bio obo-
jen lažima, patnjom i krvlju drugoga čovje-
ka. Na pitanja koja se postavljaju i u našemu
društvu pokušajmo odgovoriti snagom kultu-
re kršćanskoga zajedništva koje govori o daro-
vanosti umjesto sebičnosti. Jer sve zlo koje se
događa čovjeku proizlazi iz sebičnosti i laži o
ljudskoj veličini bez Boga.
Ivan Šaško

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Isus zdesna Bogu Dj 7, 55-60

Isus »svoje učenike« povjerava Ocu
– da On u njima sačuva novost ži-
vota koji su primili. Znak novo-
ga života jest međusobno jedinstvo
vjernikâ, a ono izvire iz jedinstva
Oca sa Sinom. Jedinstvo Oca i Sina
jest praslika i snaga svih jedinstava.
Zajedništvo u vjeri unosi nas u za-
jedništvo s Ocem. Ne biti »zajedno
u vjeri«, ne biti »jedno«, značilo bi
nijekati novost života koji
nam je darovan.
Stjepan gleda u nebo gdje vidi »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna
Bogu«. To je onaj isti Isus kojega su učenici vidjeli kako je uzdignut
u nebo i kako ulazi u oblak, znak Božje slave. Isus koji je uzašao
Ocu, sada je po svome Duhu prisutan i blizak svome progonjenom
sljedbeniku. Još i više, Isus »stoji« zdesna Bogu. Taj njegov stav
označuje da je riječ o sudu. Pred nama je slika Oca koji sjedi na tronu
poput suca, a Isus stoji s njegove desne poput svjedoka mučeništva
koje će nastupiti, ali i poput odvjetnika. Činjenica da je Stjepan
ispunjen Duhom Svetim potvrđuje Isusov navještaj o Obećanju što
će ga Otac dati svojim učenicima (usp. Lk 24, 49). Na Stjepanove
riječi prekida se svaka regularnost sudskoga postupka pred Vijećem
te nastupa linč. Svjetina ga izvodi i kamenuje izvan grada. Savao,
kasniji Pavao, ovdje je među progoniteljima, no to je znak snage
Krista koji može promijeniti i »tvrdu šiju i neobrezana srca«.
Darko Tepert

19
 OTAJSTVO I ZBILJA 19. svibnja 2013.

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Ljubav je Božja Bože, ti otajstvom današnje svetkovine Ispuni, Gospodine,
razlivena u srcima našim posvećuješ u svakom plemenu i narodu obećanje svoga Sina:
po Duhu Svetom koji cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove nek nas Duh Sveti
prebiva u nama, aleluja. svoga Duha: što si svojom dobrotom uvede u otajstvo ove
Rim 5, 5; 10, 11 učinio na počecima Crkve to i danas žrtve i otvori nam svu
izvrši u srcu svojih vjernika. istinu. Po Kristu.
Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2, 1-11 Otpjevni psalam Ps 104, 1ab.24ac.29bc-31.34

Čitanje Djela apostolskih
Kad je došao dan Pedesetnice, svi su bi-
li zajedno na istome mjestu. I eto iznenada
šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar.
Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im
se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe
po jedan na svakoga od njih. Svi se napuni-
še Duha Svetoga i počeše govoriti drugim
jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi po-
božni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad
nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete
jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom.
Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći:
»Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa
kako to da ih svatko od nas čuje na svojem
materinskom jeziku? Parti, Međani, Ela-
mljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapa-
docije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egip-
ta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice
Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Ara-
pi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima
razglašuju veličanstvena djela Božja.«
Riječ Gospodnja.
Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivena
Otpj. ps.: Pošalji Duha svojega (ŽV 06-2011)
ili: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr)
Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presveti
Prinosna: 234 Kad navrši se
ili: VI Izvore vode žive
Pričesna: 542.5 Svi se napuniše
Završna: 565 Milost Duha Svetoga
Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,
i obnovi lice zemlje!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Gospodine, Bože moj, silno si velik!
Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!
Puna je zemlja stvorenja tvojih.
Ako dah im oduzmeš, ugibaju
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju
i tako obnavljaš lice zemlje.
Neka dovijeka traje slava Gospodnja:
nek se raduje Gospodin u djelima svojim!
Bilo mu milo pjevanje moje!
Ja ću se radovati u Gospodinu.
Drugo čitanje Rim 8, 8-17
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu
svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu,
ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li
tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je
Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog
grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti.
Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od
mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi
Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela
vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.
Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu
da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu
živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom
usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

20
 »Branitelj – Duh Sveti, poučavat će vas o svemu…«
William de Brailes, oko 1230., Engleska.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Svi se napuniše Bože, ti svojoj Crkvi dijeliš
Duha Svetoga, dare nebeske; čuvaj u nama
razglašavajući milost koju si dao, da dar
veličanstvena Duha Svetoga vazda u nama
djela Božja, aleluja. djeluje, a duhovna hrana
Dj 2, 4.11 unaprijedi djelo vječnog
otkupljenja. Po Kristu.

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.

Ta ne primiste duh robovanja da se opet
bojite, nego primiste Duha posinstva u
kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh
susvjedok je s našim duhom da smo djeca
Božja; ako pak djeca, onda i baštinici,
baštinici Božji, a subaštinici Kristovi,
kada doista s njime zajedno trpimo,
da se zajedno s njime i proslavimo.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
Dođi Duše Sveti, napuni srca svojih
vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!
Evanđelje Iv 14, 15-16.23b-26
Duh Sveti poučavat će vas o svemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati.
I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga
Branitelja da bude s vama zauvijek.
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu
ćemo doći i kod njega se nastaniti.
Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva.
A riječ koju slušate nije moja, nego Oca
koji me posla. To sam vam govorio dok sam
boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti,
koga će Otac poslati u moje ime,
poučavat će vas o svemu i dozivati vam
u pamet sve što vam ja rekoh.«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
U snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi
život, molitvom se obratimo nebeskome Ocu,
izvoru istinske novosti. Molimo zajedno:
Ispuni nas svojim Duhom, Gospodine.
1. Za Crkvu Kristovu: njezin hod kroz svijet
rasvjetljuj svjetlom svoga Duha
da može ustrajno naviještati evanđelje spasenja
i ljubiti svakoga čovjeka, molimo te.
2. Za papu našega Franju i sve pastire Crkve:
prodahni ih mudrošću svoga Duha
da budu nositelji istine
i hrabri predvodnici tvoga naroda, molimo te.
3. Za sve koji u Krista vjeruju: snagom Duha
Svetoga, Branitelja, učvrsti njihovu vjeru i daj im
smjelost svjedočenja evanđelja, molimo te.
4. Za mlade koji u našoj župnoj zajednici pristupiše
svetom sakramentu potvrde: da ih dar Duha
Svetoga tješnje združi s tobom i nadahne
za svjedočanski život vjere, molimo te.
5. Za ovu zajednicu u molitvi sabranu: obnovi nas
svojom milošću da bismo svakodnevno postajali
sve dostojnijim hramom tvoga Duha, molimo te.
Svemogući Bože, po silasku Duha Svetoga
ti si htio biti trajno nazočan u svojim vjernicima.
Obnovi danas u nama dar Duha koji si nam dao
i pomozi nam trajno rasti u toj novosti života.
Po Kristu Gospodinu našemu.

21
 OTAJSTVO I ZBILJA Nedjelja Pedesetnice. Duhovi
O poljupcu
B
aš smo mi, moderni ljudi, proturječni.
Trsimo se i ponosni smo što smo otkri-
li tijelo, što nam je tijelo postalo nešto
zbog čega se više ne stidimo. Golotinje na sva-
kom koraku, tijela kamo god se okrenete. Da,
tijela posvuda, a tjelesnoga dodira sve manje.
Zapravo, što više stavljamo u središte tijelo,
kao da time sve više jedni druge udaljujemo
od tijela, od tjelesnoga dodira. A to samo po-
tvrđuje da nešto ne valja s našim pristupom ti-
jelu. Što nam je tjelesniji pristup tijelu, tim vi-
še rastjelovljujemo tijelo. Ako igdje, onda se to
zasigurno očituje u poljupcu.
Zaborav poljupca
Poljubac je gotovo iščeznuo iz modernoga živo-
ta. Tu i tamo se zadržao još samo na početku
nekih strastvenih veza i bračnoga života, ako ga
uopće i tamo ima. U svakidašnjici više se nitko
ne usuđuje poljubiti prijatelja, prijateljicu, ali i
druge ljude pri velikim događajima, kad neko-
22
mu želimo nešto čestitati ili slično. Najkomič-
nije je u svemu tomu, a piscu ovih redaka to
je posebno odbojno, kad se umjesto poljubaca
»kucamo« glavama, obrazima, glumeći polju-
bac, a što nema nikakve veze s poljupcem. No,
nije samo nestao poljubac na usne i u obraze,
nego su nestali poljupci na ruku. Nekoć se že-
nama ljubilo ruke kao znak muškarčeve ljup-
kosti spram žene, a također su se i svećenici-
ma ljubile ruke kao izričaj poštovanja prema
službi, prema Kristu. Mogli bismo još nabraja-
ti mnogobrojne primjere, ali jedno je, vjerujem,
svima jasno: poljubaca je sve manje. Čitatelj će
se zasigurno pitati kakve veze tema poljupca
ima s današnjom svetkovinom Duha Svetoga.
Naizgled nema ništa, ali ako otvorimo duhov-
ne spise crkvenih otaca, a napose srednjovje-
kovnih teologa, među kojima posebno mjesto
zauzima Bernard iz Clairvauxa, tada ćemo mo-
ći vidjeti kako se o Duhu Svetomu govori kao
o poljupcu; Duh je nazvan Osculum, Poljubac.
Pogledajmo sada što poljubac, Osculum Duha
Svetoga, znači za naš kršćanski život.
Poljubac Duha Svetoga
Poljubac je najnježniji i najljupkiji izričaj sje-
dinjenja među ljubljenim osobama. Nema bo-
ljega znaka ljubavi od poljupca, jer poljupcem
kao da se »hoće međusobno izliti dušu u du-
šu, sjediniti u savršeno sjedinjenje« (sv. Fra-
njo Saleški). Zato, koga se ne voli, toga se i ne
poljubljuje, a prvi znak krize ljubavi jest ne-
stanak poljupca. Sveti Franjo Saleški, ali već
prije njega sveti Bernard iz Clairvauxa, ne mi-
sli na bilo kakav poljubac nego na poljubac
usta u usta, usne o usne, o kojemu piše Pjesma
nad pjesmama: »Poljubi me poljupcem usana
svojih.« To je najintenzivniji poljubac, jer je-
dino on, kako piše naš hrvatski filozof Frane
Petrić, jest poljubac kojim se »istodobno pri-
ma i daje«. Da, predivna je ta Petrićeva misao,
poljupcem usta o usta, usne o usne postajemo
primatelji i darivatelji, primamo dušu ljublje-
ne i dajemo dušu ljubljenoj.
 živo vrelo 5 2013

Taj poljubac primanja i darivanja u Pre-
svetomu Trojstvu jest za Bernarda Duh Sveti.
Duh Sveti jest osculum, poljubac kojim Otac
ljubi Sina, kojim Sin ljubi Oca, kojim se je-
dan drugomu izručuju. Jedan drugomu po-
ljupcem predaju svoju spoznaju i svoju ljubav.
Duh Sveti poljubac je koji Otac i Sin šalju čo-
vjeku. Slanjem Duha Svetoga Bog želi da ga
ljubimo poljupcem, da ga dotičemo cijelim
svojim bićem, »usnama« svoga razuma i vo-
lje, i tijelom i duhom. Jer, kad Duha Svetoga
zaboravljamo, a to je čest slučaj u duhovnosti,
tada Boga udaljujemo od sebe. Stavljamo ga
na sigurnu udaljenost, dopuštamo mu da bu-
de još samo nasuprot, ali nikako, ne daj Bo-
že, da bude u nama i mi u njemu. A što se tada
događa? Bez Duha Svetoga naš se odnos s Bo-
gom pretvara u puko izvršavanje obveza i pra-
vila. Bog postaje naša ideja i projekt, naš po-
sao i zanimanje. Bavimo se njime i njegovim
istinama; da, baš se bavimo, ali ga ne ljubimo.
Boga doživljavamo samo uzvišenim i dalekim,
ali ne i slatkim, ljupkim (usp. Ps 147, 1). Za-
pravo, više uopće ne znamo što je to istinski
užitak Boga, užitak koji nas baca u ‘eksces’, ek-
stazu onkraj nas samih u Bogu. Jednom riječ-
Zrnje
ju, nedostaje nam osculum Duha Svetoga, ne-
dostaje nam nježnosti i ljupkosti.
Zato nas danas, na svetkovinu Duhova, po-
ljubac Duha Svetoga poziva da prislonimo svo-
je usne na Božje usne, da time postanemo čuv-
stveniji i ljupkiji prema Bogu, da se ne bojimo
Božje bliskosti i nježnosti, ali da se i sami ne
plašimo pokazati bliskost i nježnost prema
Bogu. I ne samo to. Po Duhu Svetom dobiva-
mo udjela u poljupcu Oca i Sina jer u poljup-
cu dajemo sebe i primamo Boga. Stoga crkveni
oci odvažno tvrde da po Duhu Svetomu »ni-
smo više ljudi« (sv. Grgur Nazijanski), nego se
preobražavamo u samoga Boga. U Duhu Sve-
tom ostajemo dakako ljudi, ali poljubac Duha
Svetoga čini nas višim od ljudskoga, dobiva-
mo udjela u samomu Bogu, postajemo Bogom,
ulazimo u zajedništvo poljupca Oca i Sina.
Danas je tako izvrsna prigoda da se otvori-
mo poljupcu Duha Svetoga. Molimo ga da tim
istim poljupcem očisti usta i usne našega srca
da ono može svojim poljupcem i primati i da-
vati. Pritom ne zaboravimo i ne bojmo se po-
ljubiti i svoje bližnje. Poklonimo im barem je-
dan osculum Duha Svetoga.
Ivica Raguž

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

On, Duh Sveti, »poučavat će vas
o svemu«. Dar Duha unosi nas u
»spoznaju« koja »zahvaća« i pre-
obražava život. »Pouka« koju On
daje nije tek znanje, nego »život po
Duhu«, život u zajedništvu s Ocem.
»Dozivljući nam u pamet« sve što je
Isus govorio, Duh »obnavlja« u na-
šim životima snagu Riječi. Riječ po-
staje Život u našim životima. Zato
je dar Duha »preobrazba pameti«,
»dar mudrosti« u kojoj spoznaje-
mo i živimo ono »što je dobro, Bogu
milo, savršeno« (usp. Rim 12, 2).
Navještaj novoga stvaranja Dj 2, 1-11
Ognjeni jezici koji silaze na prisutne (Dj 2, 2-3) podsjećaju na Izaijin
poziv koji je također obilježen izvanrednim događajima (usp. Iz 6, 5).
Ondje se Izaija žali da je čovjek nečistih usana, no tada doleti seraf
sa žeravom u ruci kojom se dotiče Izaijinih usta: »Evo, usne je tvoje
dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« (Iz 6, 7) Na to je
prorok spreman odgovoriti: »Evo me, mene pošalji« (Iz 6, 8). Moguće
je da je Luka imao pred očima ovu sliku kad je opisivao silazak
Duha Svetoga koji čisti usta učenika, a oni počinju »govoriti drugim
jezicima«. Svi tada čuju apostole kako njihovim jezicima »razglašuju
veličanstvena djela Božja« (Dj 2, 11). Na taj način apostoli postaju
oni koji će »slaviti njegovo sveto ime, pričajući o veličanstvu djela
njegovih« (Sir 17, 10). Knjiga Sirahova, kad govori o Božjem stvaranju
čovjeka, prepoznaje njegova »veličanstvena djela«. Na taj način naš
tekst daje naslutiti da se ovdje događa novo stvaranje.
Darko Tepert

23
 OTAJSTVO I ZBILJA 26. svibnja 2013.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Blagoslovljen budi Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Gospodine Bože naš,
Bog Otac, i jedinorođeni Riječ istine, i Duha posvetitelja, zazivamo tvoje sveto ime
Božji Sin, i Sveti Duh da ljudima objaviš tajnu svoga života. da posvetiš ove darove.
za milosrđe koje Udjeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, Učini da i mi postanemo
nam je iskazano. priznajemo slavno i vječno Trojstvo vječni prinos tebi.
te se klanjamo tebi, svemogućem Po Kristu.
i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izr 8, 22-31 Otpjevni psalam Ps 8, 4-9

Prije nastanka zemlje
Mudrost već bijaše rođena.
Čitanje Knjige mudrih izrekâ
Ovo govori Mudrost Božja: »Gospodin me
stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji
od svojih čina, u pradoba; oblikovana
sam još od vječnosti, odiskona, prije
nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo
pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda.
Rodih se prije nego su utemeljene gore,
prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio
zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom
prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam
nazočna, kad je povlačio krug na licu
bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake
i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ;
kad je postavljao moru njegove granice da
mu se vode ne preliju preko obala, kad je
polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega,
kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u
dan, igrajući pred njim sve vrijeme;
igrala sam po tlu njegove zemlje,
i moja su radost djeca čovjekova.«
Riječ Gospodnja.
Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi Bog
Otpj. ps.: Gospodine, Bože naš (www.hilp.hr )
Prinosna: 165 Oče naš dobri
Pričesna: 273-274 Ja sam s vama
Završna: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan
Pripjev: Gospodine, Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji!
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohađaš?
Ti ga učini malo manjim od anđelâ,
slavom i čašću njega ovjenča.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži.
Ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske
i što god prolazi stazama morskim.
Drugo čitanje Rim 5, 1-5
K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj
po Duhu Svetomu.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo
s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.
Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu
milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom
slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo
i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa
postojanošću, postojanost prokušanošću,
prokušanost nadom. Nada pak ne
postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena
u srcima našim po Duhu Svetom
koji nam je dan!
Riječ Gospodnja.

24
 živo vrelo 5 2013

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,

Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi.
(El Greco)

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Budući da ste sinovi,
odasla Bog u srca vaša
Duha Sina svoga koji
kliče: Abba! Oče!
Gal 4, 6
Gospodine Bože naš,
daj da nam bude na
spasenje tijelu i duši
ova pričest i vjera u tvoje
vječno Trojstvo i jedinstvo
koju smo ispovjedili.
Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Otk 1, 8

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,
Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Iv 16, 12-15 Molitva vjernika

Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od
mojega će uzimati i navješćivati vama. U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena
u trojstvenom Bogu, s pouzdanjem zazovimo
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću.
U ono vrijeme: Molimo zajedno:
Reče Isus svojim učenicima: Gospodine, učvrsti nam vjeru!
»Još vam mnogo imam kazati,
1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu.
ali sada ne možete nositi.
No kada dođe on – Duh istine – Čuvaj je u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi,
upućivat će vas u svu istinu; molimo te.
jer neće govoriti sam od sebe, 2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima
nego će govoriti što čuje kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im
i navješćivat će vam ono što dolazi. da propovijedanjem i vjedočanstvom života
On će mene proslavljati budu živi glas tvoje riječi, molimo te.
jer će od mojega uzimati 3. Gospodine, budi bliz svima koji su u vjeri
i navješćivati vama. posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im vjeru
Sve što ima Otac, moje je. i vrati ih na put spasenja, molimo te.
Zbog toga vam rekoh:
4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri;
od mojega uzima i –
nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva
– navješćivat će vama.«
u trajnom zajedništvu s tobom, molimo te.
Riječ Gospodnja.
5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom
Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo
s novom snagom vjere, molimo te.
Svemogući Bože, ti si nam zbog naše ljudske nemoći
poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao nam Duha
Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine.
Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom
da zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave.
Po Kristu Gospodinu našemu.

25
 OTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Presvetoga Trojstva
Bog je jedan, ali nije sam
V
jera u Presveto Trojstvo, jednoga Bo-
ga u tri osobe, temeljna je istina kr-
šćanstva. Prisutna je u svim segmenti-
ma našega života. U ime Oca, Sina i Duha Sve-
toga kršteni smo, započinjemo liturgiju i dru-
ge molitve, označavamo početak i kraj dana,
objeda, posla i drugih aktivnosti. Gotovo da
nema trenutka u kojemu se ne re-
feriramo na Trojstvo. S druge
strane, jedinstvo Božje bi-
ti u trojstvenosti osobâ
»najapstraktniji« je
dio našeg vjerovanja.
Na misaonom polju
nam je nedokučivo
i uvijek ostaje otaj-
stveno. Bez objave
ne možemo do nje-
ga doći, a objavljeno
je nemoguće iznutra
shvatiti. Čak nam i
u praktičnom vjernič-
kom životu izgleda ne-
primjenjivo. Pojedine oso-
be Trojstva jednostavnije per-
cipiramo. Pobožan odnos razvija-
mo komunicirajući s Ocem, Sinom i Duhom
Svetim pojedinačno. Kao da se tu očituje na-
ša ljudskost kojoj je bliže razjedinjavanje nego
sjedinjavanje. No, upravo vjera u jednoga Bo-
ga u različitosti osoba otvara nas ujedinitelj-
skoj ljubavi koja međusobno veže osobe Troj-
stva kako bi i nas sjedinila s Bogom te učinila
svjedocima i suradnicima Njegova nauma je-
dinstva cijeloga svijeta u Kristu. Zato u Troj-
stvu ne slavimo nepristupačni misterij, nego
otkrivamo Božju blizinu i poziv na sudjelova-
nje u Njegovu otajstvenom životu, a današnja
svetkovina nije poticaj na besplodno umova-
nje, nego na božansko življenje.
Nije dobro da Bog bude sam
Sveto Pismo nam već na početku objavljuje
Božji i čovjekov identitet, posebice njihov me-
26
đusobni odnos. U dvije rečenice osvijetljen je
Božji stvarateljski naum, ali i čovjekovo do-
stojanstvo. Bog ponajprije izgovara: »Načini-
mo čovjeka na svoju sliku«, a potom dodaje:
»Nije dobro da čovjek bude sam.« Budući da
je čovjek stvoren na sliku Božju, onda slobod-
no možemo zaključiti kako »nije dobro da Bog
bude sam«. On nam to i sam o sebi
pokušava kazati. Od početka je
u njemu prisutna otajstve-
nost dijaloga i komuni-
kacije. Čin stvaranja ni-
je usamljenički. »Na-
činimo čovjeka«, iz-
govara Bog. Kako
nam svjedoči Knji-
ga Izreka u današ-
njem prvom čitanju,
Mudrost tvrdi da je
bila »kraj njega kao
graditeljica«. Da bi se
naglasila njezina važ-
nost, sveti pisac ju čak uo-
sobljuje i daje joj ljudsko li-
ce. Psalmistovo pitanje »Što je
čovjek da ga se spominješ?« dobiva
svoj pravi odgovor u Isusu Kristu. Čitanje Sta-
roga zavjeta u svjetlu Kristova uskrsnuća ot-
kriva u njemu Božju Mudrost koja se utjelovi-
la među ljudima. Tako Knjiga Izreka nužno vo-
di do početka Ivanova evanđelja koje poručuje
da »u početku bijaše Riječ… Sve je po njoj po-
stalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.«
Utjelovljena Riječ, u skladu s onim što učenici
»sada mogu nositi« najavljuje Duha Istine ko-
ji će ih »upućivati u svu istinu«. Govoreći o se-
bi, Ocu i Duhu kao različitim osobama, ali koji-
ma je sve zajedničko, Isus nam otkriva otajstvo
unutarnjega Božjeg života s ciljem našeg pria-
njanja uz njega. Ono je moguće jer smo, kako
veli sveti Pavao, »u miru s Bogom po Gospodi-
nu našem Isusu Kristu« i jer je »ljubav Božja
razlivena u srcima našim po Duhu Svetom ko-
ji nam je dan«.
 živo vrelo 5 2013

Nije dobro da čovjek bude sam
Prisutnost Mudrosti kod stvaranja poručuje
da svijet i čovjek nisu nastali u neredu i slučaj-
no, nego s ciljem da budu odsjaj Božje Mudro-
sti. Stvorenje je najjasnije očitovanje Boga ko-
ji nije daleki samotnjak. Stvarajući čovjeka »na
svoju sliku« Bog ga ne čini samotnim. »Nije
dobro da čovjek bude sam.« Samoća je vjero-
jatno najteži osjećaj koji čovjek može iskusiti.
U njoj se susreću napuštenost i patnja. »Bože
moj, zašto si me ostavio?!«, najbolniji je Isu-
sov izričaj. No, samoća je ujedno i privilegirani
trenutak. U njoj čovjek osjeća da je jedinstven,
da nije ničija kopija te otkriva dubinu vlasti-
toga bića. Iz svijesti o samoći javlja se želja i
potreba za zajedništvom. Tako samoća posta-
je plodno tlo za sjeme ljubavi koje će uroditi
istinskim odnosima punim povjerenja. Ogleda
se to u Isusovoj mirnoći kojom izgovara »U ru-
ke tvoje predajem duh svoj.«
Ako samoća ranjava i čovjeka i Boga, onda
je zajedništvo ono koje ih ozdravlja. Bog koji
Zrnje
nije zatvoren u hladnoću nebeske osamljeno-
sti, a ne želi ni usamljena čovjeka, kroz otajstvo
Presvetog Trojstva pokazuje nam put koji vodi
zajedništvu i nadilazi svaku samoću. On je je-
dan u tri osobe koje ljubav sabire u tako snaž-
no jedinstvo da ne mogu biti drugo nego jedan,
ali ne i usamljeni Bog. Kroz objavu intimno-
sti vlastitoga života poučava nas kako se gra-
de istinski odnosi te da se život rađa iz zajed-
ništva. Tako, razmatrajući o Božjoj, dolazimo
do čovjekove otajstvenosti. Kroz Božji otkriva-
mo istinski čovjekov identitet. U svakome od
nas kao božanska iskra tinja želja za nadvlada-
vanjem samoće. Sličnost Bogu ogleda se i kroz
mogućnost susreta i građenja odnosa s drugi-
ma te stvaranja jedinstva ne gubeći svoju osob-
nost. Stoga i sudioništvo u božanskom životu
znači oblikovati vjerne, respektirajuće i plod-
ne odnose s drugima u ljubavi koja pobjeđu-
je mržnju i isključivost te prihvaća međusobne
razlike i dopušta drugoj osobi da ostane druga.
Slavko Slišković

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Očitovana Mudrost Izr 8, 22-31

»Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.«
Isusova »pedagogija vjere«
pristupa s pozornošću učenicima
i zrelosti njihove vjere. Njega se
spoznaje postupno, ponirući u
otajstvo Boga i njegova spasenja.
Duh je jamac istine. On će
»uzimati« od istine koju nam je
Isus objavio i davati nam je po
mjeri naše vjere – onoliko koliko
možemo nositi. On ne nudi neku
novu istinu, nego nas uvodi
dublje u spoznaju Istine života,
u Život koji je istina.
Hebrejski glagol qanani, koji je ovdje preveden »stvori me«,
znači zapravo »stekao me«. Nesiguran je prijevod glagola nasak
koji je u sljedećem retku preveden kao »oblikovana sam« (8, 23)
te bi ga se moglo prevesti i kao »uspostavljena sam«, a po nekima
čak i »bila sam skrivena.« Sve je to omogućilo kasnije kršćansko
tumačenje ovoga govora mudrosti u smislu Božje vječne Riječi,
»Prvorođenca svakog stvorenja« (Kol 1, 15) i »Početka Božjeg
stvorenja« (Otk 3, 14). Ova je mudrost »rođena« prije stvaranja
svijeta (Izr 8, 24-26), a njezina nazočnost bila je djelatna jer je
»bila kraj njega, kao graditeljica« (Mudr 8, 30). Hebrejski amon,
ovdje preveden kao »graditeljica«, znači i »umjetnik«, »obrtnik«,
pa je mudrost, uz Boga, ta koja punopravno sudjeluje u osmi-
šljavanju i oblikovanju svijeta koji je u nastajanju. Vrhunac
teksta dostiže se u svjedočanstvu mudrosti: »Moja su radost
djeca čovjekova« (8, 31). Istovremeno, to je i vrhunac stvaranja
i vrhunac radosti.
Darko Tepert

27
 OTAJSTVO I ZBILJA 30. svibnja 2013.

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Tijelovo

Ulazna pjesma
Narod svoj hrani
pšenicom najboljom,
siti ga medom iz pećine.
Ps 81, 17
Zborna molitva
Gospodine Isuse Kriste,
u divnom otajstvu ostavio
si nam spomen svoje Muke.
Daj da tako slavimo svete
tajne tvoga tijela i krvi
da vazda uživamo plod
tvog otkupljenja. Koji živiš.
Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti jedan
kruh od mnogo zrnja i vino iz
mnogo grozdova. Molimo te,
obdari svoju Crkvu jedinstvom
i mirom što ih ovi darovi
tajanstveno označuju.
Po Kristu.

Prvo čitanje Post 14, 18-20 Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26
Iznese kruh i vino. Kad god jedete i pijete,
smrt Gospodnju navješćujete.
Čitanje Knjige Postanka
U ono vrijeme: Čitanje Prve poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Melkisedek, kralj šalemski,
iznese kruh i vino. Braćo:
On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Ja od Gospodina primih što vama predadoh:
Blagoslovi Abrama govoreći: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan
»Blagoslovljen Abram uze kruh, zahvalivši razlomi i reče:
od Boga Svevišnjega, »Ovo je tijelo moje – za vas.
Stvoritelja neba i zemlje! Ovo činite meni na spomen.«
I blagoslovljen Bog Svevišnji Tako i čašu po večeri govoreći:
koji ti u ruke preda neprijatelje!« »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Riječ Gospodnja. Ovo činite kad god pijete,
meni na spomen.«
Doista, kad god jedete ovaj kruh
Otpjevni psalam Ps 110, 1-4
i pijete čašu,
Pripjev: Zauvijek ti si svećenik po redu smrt Gospodnju navješćujete
Melkisedekovu! dok on ne dođe.
Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Riječ Gospodnja.
»Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane tvoje
za podnožje tvojim nogama!
Žezlo tvoje moći protegnut će
Gospodin sa Siona: Ulazna: 77 Narod svoj hrani
vladaj posred svojih neprijatelja! ili: 243 Sakramentu veličajnom
Spreman je tvoj narod u svetim odorama Otpj. ps.: 121 Dovijeka ti si svećenik
za dan tvog junaštva: Posljednica (po volji): 202 Hvali, Sion
kao rosa iz krila zorina Prinosna: 228 Po obećanju
uza te su mladi ratnici.« ili: 229 Od Božje snage
Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: Pričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo
»Zauvijek ti si svećenik po redu ili: 248 Zdravo Tijelo
Melkisedekovu!« Završna: 259 Krist nas je sobom hranio

28
 živo vrelo 5 2013

Jeli su svi i nasitili se.

Reljef u bjelokosti, 1090.-1130.
Dijecezanski muzej, Salerno (Italija).

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Tko jede moje tijelo Gospodine, pričest tvoga
i pije moju krv, dragocjenog tijela i krvi
u meni ostaje, predokus je buduće slave.
i ja u njemu, Molimo te, privedi nas
govori Gospodin. uživanju tvoga božanstva
Iv 6, 57 u vječnosti. Koji živiš.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao,
govori Gospodin;
tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.
Evanđelje Lk 9, 11b-17
Svi su jeli i nasitili se.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu
Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali
ozdravljenja.
Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle
dvanaestorica pa mu reknu:
»Otpusti svijet, neka pođu po okolnim
selima i zaseocima da se sklone i nađu jela
jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče:
»Podajte im vi jesti!« Oni rekoše:
»Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe,
osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj
narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.
Nato će on svojim učenicima:
»Posjedajte ih po skupinama, otprilike
po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju.
A on uze pet kruhova i dvije ribe,
pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi
pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.
Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih
ulomaka nakupilo se dvanaest košara.
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu
i smrti predao sebe za život svijeta.
S vjerom ga zamolimo da u ovom slavlju
sakramentalnog zajedništva obnovi u nama
božanski život koji nam je darovao.
1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu euharistije:
da se svakodnevno obnavlja tim darom
te i sama postaje kruhom
koji se lomi za život svijeta, molimo te.
2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih
otajstava: obnovi ih u svetosti života te uvijek
budu dostojni dara što su ga primili, molimo te.
3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad:
pomozi im da prihvate tvoju riječ
i u njoj nađu put života, molimo te.
4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola
euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi
za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima,
molimo te.
5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše:
učini ih dionicima nebeske gozbe, molimo te.
Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije
krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju.
Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh
da nam život bude na hvalu tebi.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

29
 OTAJSTVO I ZBILJA Tijelovo
Glad kao najbolja pšenica
I
sus je sa svojima u osami. Dvanaestorica su
se vratili s puta na koji ih je Isus bio poslao.
Išli su propovijedati blizinu kraljevstva
Božjega. Imali su vlast liječiti. Nakon povratka
valja ispuniti ljudsku potrebu da ispričaju što
im se događalo na putu. Iskustva nisu na kra-
ju kada završi doživljaj. Doživljaji trebaju ući u
riječ. Pred drugima. Pred prijateljima. Tek riječ
oblikuje doživljaje i pretvara ih u iskustva. Tek
razgovor s drugima iskustva povezuje u životnu
priču i životno iskustvo. Ispričana iskustva pu-
štaju korijenje i u duši i u odnosima. Ljudska je
potreba da u maloj grupi izmijene i pričom po-
nove svoja iskustva. Tako i od toga žive obitelji,
prijateljstva i zajednice.
Tako živi i zajednica vjernika. Uvijek se izno-
va sabire, preuzima iskonska izrečena iskustva,
živi od njih i prenosi ih dalje. Potom izmjenju-
je svoja iskustva s iskonskim iskustvom Isusovih
učenika. Povezuje ih sa svojim središtem.
Možda bi i jedan od razloga današnjega osi-
panja kršćanstva valjalo tražiti u postmoder-
noj nesposobnosti zajednica vjernika da stvore
30
otvoreni prostor i otvoreno uho za osobna
iskustva. Crkva je mjesto naviještanja Božje
riječi, ali je rijetko i mjesto slušanja ljudskih
iskustava.
Osama i mnoštvo
Ipak, za Isusom ide mnoštvo. Učenici nema-
ju mnogo vremena za izmjene iskustava i mi-
slî među sobom i s Isusom. Isus mnoštvu go-
vori o kraljevstvu Božjem i ozdravlja bolesne.
Riječ i djela idu zajedno. Njegove riječi o kra-
ljevstvu prethode izlječenju, a izlječenja prate
i potvrđuju riječ.
Dan je na izmaku. Približavanje večeri naj-
prije opažaju učenici. Vide mnoštvo i svjesni su
da im ne mogu ponuditi sklonište niti dati je-
sti. Sami su u pustom kraju i sami nemaju ni
hrane ni smještaja. Stoga mole Isusa da otpusti
svijet. Pravo je vrijeme da odu po okolnim mje-
stima, nađu hranu i prenoćište, misle učenici.
Savjet je razumljiv, zdravorazuman i nadasve
koristan. Osim skrbi za mnoštvo ljudi, valja-
lo bi naslutiti i jedva izrečenu želju učenika za
vremenom nasamo s Učiteljem. Još uvijek ni-
su namireni. Još su gladni razgovora u samoći.
Opažaju glad mnoštva, ali su gonjeni vlastitom
glađu za vremenom u osami s Učiteljem.
Ipak, upada u oči da dvanaestorica govo-
re Isusu što bi on treba činiti. Ne okolišaju ni-
ti mu nešto predlažu. Govore izravno što bi on
trebao učiniti. Dvanaestorica se, čini se, brinu
za narod. Imaju naoko razumijevanja za njih,
ali u Isusovom se odgovoru odjednom pokazu-
je kako se briga dvanaestorice sastoji nadasve
u brizi za njih same. Sasvim su sigurni da ne
mogu pomoći okupljenomu mnoštvu koje je,
zaneseno Učiteljevim govorom i djelima, zabo-
ravilo na svoje vlastite potrebe. Ovo što slijedi
postaje iznimno važna škola za buduće pasti-
re. Pastir nije onaj tko se brine za samoga se-
be. Pastir nije ni netko tko smatra da se svatko
treba brinuti za sebe. Pastir se brine za druge.
Učenici su sami gladni i siromašni. Isus
ih, međutim, poziva da oni nahrane gladno
 živo vrelo 5 2013

mnoštvo. Pastir nije netko tko ima pa dijeli
onima koji nemaju. Pastir je najprije gladan
i željan osame s Isusom. Tom svojom glađu,
svojom žudnjom za vremenom s Učiteljem i
svojim siromaštvom, može hraniti mnoštvo.
Učenici to još ne znaju. Još nisu pastiri. Uče.
Isus će trebati umnožiti hranu da im se otvo-
re oči i da otkriju kako svojom glađu mogu na-
sititi mnoge.
Učenici vide što nemaju. Upada u oči kako
ih pritišće nemoć pred mnoštvom i noći. Ne-
maju ni hrane niti skloništa. Nisu zvali mnoš-
tvo u svoju osamu. Samo je došlo, ali oni sve-
jedno osjećaju odgovornost za njihovu glad i
njihov smještaj.
Isus preokreće odnose. Tamo gdje su ga
učenici nukali da otpusti mnoštvo, on sada pre-
uzima zapovijed. Učenici slušaju. Njihov je po-
sluh čudesan. Isus im naređuje da čine što je
sasvim neočekivano, nerazumno i nerazumlji-
vo. Ipak, svi ga slušaju. Sve se događa kao da je
sasvim naravno i svakodnevno. Luka izvješćuje
jezikom koji ne otkriva nikakvu začuđenost ili
neobičnost. Svi su sjeli, Isus je zahvalio, blago-
slovio, dao učenicima kruh i ribe, a oni mnoš-
tvu. I svi su jeli i svi se nasitili. I imali su viška.
Utažena je glad mnoštvu, a utažena je i
učenicima. Gladi im nisu bile iste, ali je kruh iz
Isusovih ruku od njihovih raznorodnih osku-
dica stvorio duboko zajedništvo. Uz to su uče-
nici otkrili i čudesnu sposobnost gladi za Bo-
gom. Ljudska glad za Bogom može nahraniti
gladne. Zajednicu ne tvore zajednički pothva-
ti niti je vode nezreli pastiri. Zajednica se stva-
ra oko Isusa, od njegove riječi i njegova kruha
i od gladi i oskudicâ njezinih članova.
Kada se vjernici nedjeljom okupe oko Isu-
sove riječi i njegova stola, još uvijek je moguće
naići na Isusove učenike koji bi iz dobrih na-
mjera i zdravorazumskih razloga poslali sva-
koga da se skrbi za se. Ti isti, međutim, kada
od svojih savjeta Isusu i mnoštvu, Isusovom
inicijativom otvore oči i uđu u posluh Isusu,
odjednom, usprkos svomu siromaštvu i svojoj
gladi, ili, zapravo, upravo zahvaljujući svojoj
gladi i svomu siromaštvu, počnu hraniti mno-
ge. Čudesno je kako posluh Učitelju mjesto si-
romaštva i gladi pretvori u zajedništvo, u na-
mirenost i obilje. Pastiri su i dalje siromašni,
i dalje nemaju ni hrane niti skloništa. Ipak,
kroz posluh Učitelju otkrivaju da imaju i za-
jednicu i Učitelja i hranu.
Ante Vučković

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Melkisedek, svećenik svevišnjega Post 14, 18-20

Evanđelist Luka događaj umnaža-
nja kruha predstavlja svojoj zajedni-
ci kao događaj koji osvjetljava slavlje
euharistije. Mnoštvo je raspodijeljeno
»po skupinama« (convivia), kao »su-
stolnici«. Ne blaguju ni kao »mnoštvo
bezimenih«, niti kao pojedinci. Bla-
guju »zajedno« – dijeleći kruh i dije-
leći riječ. Lomeći jedan Kruh, euhari-
stija je hrana koja uspostavlja odnos
– s Kristom i s braćom u vjeri. Zato
je euharistija »sakrament jedinstva« i
izvor zajedništva Crkve.
Za vrijeme Abramova boravka u Kanaanu Melkisedek ga kao sveće-
nik i kralj susreće s gostoljubivošću. Porazivši Kedor-Laomera i kra-
ljeve koji su bili s njim, Abram se susreo s Melkisedekom, kraljem
Šalema, koji iznese kruha i vina. Melkisedek, svećenik Boga Sveviš-
njega, blagoslovi Abrama govoreći: »Od Boga Svevišnjeg, Stvoritelja
neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u
ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!«. Abram mu potom dade dese-
tinu od svega. Ovi redci pokazuju da je svećeništvo u Jeruzalemu
postojalo i prije nego li je Abram stigao u Obećanu zemlju. Abram
plaćanjem desetine priznaje da je Melkisedek veći od njega. Ovo
reflektira i legitimira težnje velikih svećenika u Jeruzalemu, koji
su u perzijsko doba htjeli biti jednaki sa svjetovnim upraviteljima
Judeje proklamirajući ideal teokracije u »svećeničkom kodeksu«.
Konačno su tu svjetovnu moć i dobili u doba helenizma.
Mario Cifrak

31
 OTAJSTVO I ZBILJA 2. lipnja 2013.

Deveta nedjelja kroz godinu

Ulazna pjesma
Pogledaj me i smiluj se
meni, Gospodine, jer
osamljen sam i nevoljan.
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje.
Ps 25, 16.18
Zborna molitva
Tvoj se promisao, Gospodine,
u odlukama ne vara:
ukloni što nam je štetno,
udijeli što pomaže za
vremeniti i vječni život.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
S pouzdanjem i darovima,
Gospodine, pristupamo tvom
oltaru da služimo tvojim
otajstvima. Molimo te,
obdari nas milošću
i očisti od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje 1Kr 8, 41-43 Otpjevni psalam Ps 117, 1.2

Kada dođe k tebi tuđinac, usliši ga! Pripjev: Pođite po svem svijetu,
Čitanje Prve knjige o Kraljevima propovijedajte evanđelje.
U one dane: Hvalite Gospodina, svi puci,
Pomoli se Salomon u hramu ovako: slavite ga, svi narodi!
»I tuđinca, koji nije od tvojega naroda Silna je prema nama ljubav njegova
izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!
radi imena tvoga jer je čuo za veliko ime
tvoje, za tvoju jaku ruku i za tvoju mišicu Drugo čitanje Gal 1, 1-2.6-10
ispruženu – ako dođe i pomoli se u ovom Kad bih ljudima ugađao,
hramu, usliši ga s neba gdje prebivaš, ne bih bio Kristov sluga.
usliši sve što te zaište tuđinac, da bi Početak Poslanice
upoznali svi narodi zemaljski ime tvoje svetoga Pavla apostola Galaćanima
i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael i da bi
Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem
znali da je ime tvoje zazvano nad ovaj dom
čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu
koji sam sagradio.
koji ga uskrisi od mrtvih – i sva braća koja
Riječ Gospodnja. su sa mnom: Crkvama u Galaciji. Čudim
se da od Onoga koji vas pozva na milost
Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo
evanđelje, koje uostalom i ne postoji.
Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće
prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad
bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba
navješćivao neko evanđelje mimo onoga
koje vam mi navijestismo, neka je proklet!
Što smo već rekli, to sad i ponavljam:
Ulazna: 227 O silni, jaki Bože navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo
ili: VII Velik je Gospodin onoga koje primiste, neka je proklet.
Otpj. ps.: Pođite po svem svijetu Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili
(ŽV 08/2007) Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim?
Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovu Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati,
Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse ne bih bio Kristov sluga.
Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod Riječ Gospodnja.

32

»Nisam dostojan da uđeš pod moj krov.«
Popričesna molitva
Gospodine, ti nas hraniš
tijelom i krvlju svoga Sina:
vodi nas svojim Duhom da
te ne priznajemo samo riječju
i jezikom, već djelom i istinom
te zaslužimo ući u kraljevstvo
nebesko. Po Kristu.
Evanđelje Lk 7, 1-10
Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu,
uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše
bolestan sluga, samo što ne izdahnu,
a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo
za Isusa, posla k njemu starješine židovske
moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu.
Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu:
»Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš
narod, i sinagogu nam je sagradio.«
Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući
nadomak, posla satnik prijatelje s porukom:
»Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan
da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah
dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ
da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam
vlasti podređen, imam pod sobom vojnike
pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu:
‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu:
‘Učini to’ – i učini.«
Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu
mnoštvu koje je išlo za njim i reče:
»Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh
tolike vjere.«
Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući,
nađoše slugu zdrava.
Riječ Gospodnja.
živo vrelo 5 2013
Molitva vjernika
Braćo i sestre, u poniznoj molitvi povjerimo Bogu
svoje živote i molimo da on u nama ozdravi i obnovi
sve što je grijehom ranjeno:
Obnovi nam vjeru, Gospodine.
1. Vodi svoju Crkvu svjetlom svoga Duha i daj
joj pouzdanja u tvoju dobrotu te uvijek bude
zajednica u kojoj će ljudi nalaziti radost života
i snagu tvoje blizine, molimo te.
2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju
i (nad)biskupa našega I.: okrijepi ih u njihovim
nastojanjima i pomozi da uvijek raspoznaju put
koji tvoje vjerne vodi k radosti neba, molimo te.
3. Obnovi snagu mira među svim narodima svijeta:
daj da se svi prihvaćaju kao braća, a pravednost
i snaga ljubavi budu put prevladavanja svake
nevolje i siromaštva, molimo te.
4. Rasvijetli svojom istinom naše savjesti i daj nam
spoznati sve što je nedostojno tvoga imena;
daj nam radost pristajanja uz tvoju riječ
kako bismo ponovno iskusili snagu tvoga
ozdravljenja, molimo te.
5. Otvori nam srca za one koje smo zaboravili
i koje smo prezreli svojim riječima i postupcima:
nek tvoja dobrota bude put naše ljubavi
prema svakom čovjeku, molimo te.
Svemogući Bože, ti svojom riječju rasvjetljuješ put
spasenja i ozdravljaš sve što je grijehom ranjeno.
Čuvaj nas u poslušnosti tvojoj riječi i u svetosti života
kako bismo uvijek bili dostojni tvoje ljubavi.
Po Kristu Gospodinu našemu.
33
 OTAJSTVO I ZBILJA Deveta nedjelja kroz godinu

Vjera stranca

S
veto Pismo nas često su- ophoditi, imajući na umu da
čeljava s pitanjem o to- »stranac« često živi i u nama
me tko je naš bližnji samima, da je svaki stranac
pokazujući kako se kroz od- dio, druga strana medalje na-
govor na ovo pitanje pokazu- šega identiteta. Postaje tako-
je pravi način življenja dara đer očito da smo svi mi često
vjere. Bližnji je jedan od te- stranci u odnosu na druge, a
meljnih svetopisamskih moti- ne drugi u odnosu na nas. Ko-
va. Ali ne samo bližnji. Mno- liko puta smo se i sami osjeća-
gi su iznenađeni kada otkriju li strancima u mnoštvu život-
da Pismo ne stavlja u središte nih situacija i okruženja!?
samo bližnjega, nego i stran- Evanđelje nam govori o
ca. Motiv stranca provlači se rimskom satniku, strancu
mnogim mjestima i odlomci- među Židovima. Već po to-
ma i Staroga i Novoga Zavje- me ovaj stranac nije ‘običan’
ta. Za Židove, a i za nas kršća- stranac. Stranac ne mora bi-
ne, pored pitanja »Tko je moj ti uvijek nezaštićen i potre-
bližnji?«, temeljno je i pitanje ban naše brige. On može biti
kako se ophoditi prema stran- i okupator, onaj koji zaposje-
cu, na koji ga način prihvatiti da naš teritorij, odnose, osje-
»Komu sam bližnji?«
i pokazati mu da se i u njemu G. Sotriffer, crkva sv. Vinka Paulskoga, Roma. ćaje, onaj koji ima moć. Stra-
prepoznaje onoga koji je stvo- nac pokazuje kako se nosi
ren na sliku i priliku Božju, da se i u njemu pre- s činjenicom da je stranac u nekoj zemlji i u
poznaje brata ili sestru kojemu treba iskazati nekoj situaciji. Satnik je u evanđelju, premda
pravo poštovanje. Poznata je semitska gosto- predstavnik omraženoga Rima, onaj koji, po
ljubljivost i obveza prihvaćanja gosta i stranca svjedočenju samih Židova, voli njihov narod.
pod svoj krov, iskazivanja dužne počasti i di- Za njega Pismo isto tako kaže da mu je vla-
jeljenja vlastitoga životnog prostora i dobra sa stiti sluga bio veoma drag i da je imao mno-
strancima. ge prijatelje.

Tko je stranac? Stranac koji ljubi i vjeruje

Pitanje o tome tko je stranac i kako se prema
njemu ophoditi, pitanje je koje uvijek izno-
va prožima našu kulturu, misao i život. Mno-
gi su filozofi, teolozi, sociolozi, politički teore-
tičari razmišljali i danas pišu o figuri stranca u
našem modernom društvu koje bi silno htjelo
da ta riječ bude lišena svoga negativnog nabo-
ja kako se nitko ne bi morao osjećati strancem.
Ali, to se čini nemogućim pothvatom. Mno-
gi pokazuju da se promijenilo značenje i per-
cepcija stranca, ali također da se promijeni-
lo mnoštvo negativnih i pozitivnih konotacija
o tome tko je stranac te kako se prema njemu
On je stranac koji ljubi. Tu se ljubav otkriva
kao ključni motiv koji omogućuje povezanost
stranca i izabranoga naroda. Satnik je čovjek
sposoban za ljubav prema onima koji su mu
podređeni toliko da se kod Isusa zauzima za
svoga slugu. On je čovjek koji zna biti prija-
telj, čovjek koji ljubi narod u koji je došao. Za-
pravo, svojim ponašanjem i držanjem on pre-
staje biti stranac. I ne samo to. On je sagradio
i sinagogu, mjesto molitve i kulta. Stranac, ko-
ji prepoznaje važnost duhovne dimenzije kao
središta izabranoga naroda, pokazuje svu svo-
ju osjetljivost i brigu za one među koje je do-

34
 živo vrelo 5 2013

šao. Premda predstavnik nametnute vlasti,
on ne želi biti duhovni kolonizator. Naprotiv,
on uči i prepoznaje posebnost vjere u jednoga
Boga. I zato ga Židovi osjećaju svojim.
Kolike li razlike između njega i onih strana-
ca koji dolaze s ciljem da porobe ne samo ma-
terijalno, nego i duhovno! Koje li razlike izme-
đu njega i onih stranaca koji dolaze s osjećajem
superiornosti, nadmoći, koji one kojima su po-
slani ili među koje su došli promatraju s prije-
zirom i omalovažavanjem! Koliko puta smo se
susreli s takvim strancima, a koliko smo puta i
sami bili takvi stranci u životima drugih?
Zato je satnik bio otvoren za vjeru koju
Isus hvali i za koju kaže da je nije našao u Izra-
elu. Ljubav i vjera učinile su da satnik, prem-
da nije bio Židov i premda to nije ni postao,
prestane biti stranac. Ljubav koju je u sebi ga-
jio prema sluzi, prijateljstvo i poštovanje pre-
ma narodu, njegova sposobnost da se udalji
od uloge koju je vršio, učinili su ga sposobnim
za prepoznavanje Krista kao onoga koji svje-
doči Božju ljubav.
Satnik ima moć, ali i sposobnost uvida u re-
lativnost vlastite moći. Stranac koji zapovijeda,
koji vlada, koji ima moć nad života, prepoznaje
da postoji netko tko je važniji od njega, tko ima
moć drugačije naravi, koji zapovijeda na dru-
gačiji način i koji svjedoči o drugačijem svije-
tu. On koji izdaje zapovijedi i koji je svjestan da
je i sam podložan većem autoritetu, prepozna-
je da Krist svojom riječju može činiti sve no-
vo i drukčije i da svjedoči autoritet Božje lju-
bavi. Satnik svojom ljubavlju i hodom prema
vjeri vidi da mora biti poslušan Kristovoj rije-
či koja daruje slobodu, život, zdravlje. Moć ko-
ju ima nije ga učinila tiraninom ili omrznutom
osobom jer je moć koja mu je dana živio vođen
nutarnjim osjećajem ljubavi i pravednosti, pri-
hvaćanja i otvorenosti za Božju Riječ.
Danas vidimo i znademo mnoge koji ima-
ju moć i koriste je radi nje same u korist vla-
stitih i sebičnih interesa. Tako postaju oni koji
ugnjetavaju druge i ne mare za njih, za slabije,
za druge. Ako u moći nema ljudskosti, ljuba-
vi i otvorenosti za Božje djelovanje, onda ona
postaje izvorom nepravde i stvaranja podjela,
a ako je vršena s ljubavlju, čini da i stranac po-
staje jednim od nas. Krist je onaj koji ima pra-
vu moć i koji nas uči kako s njom postupati i
živjeti je. On u satniku prepoznaje onoga koji s
ljubavlju i vjerom upravo to shvaća, a nas pozi-
va da budemo isti takvi i onda kada smo stran-
ci drugima i onda kada su drugi stranci nama.
Željko Tanjić

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Bog uslišava molitve svih 1Kr 8, 41-43

Satnik, plemenit čovjek koji se brine
za svoga slugu, nije susreo Isusa. No,
čuo je za njega. Ono što je čuo, bilo je
dovoljno da povjeruje u njega. S tom
vjerom, oslonjenom na riječ i svjedo-
čanstvo drugih, šalje k Isusu poslanike
s molbom da mu ozdravi slugu. Vje-
ra se rađa iz slušanja (»ex auditu«), iz
posluha njegovoj riječi. Ne traži pro-
vjeru u gledanju, u viđenju, nego se u
povjerenju prepušta snazi Božje riječi
i svjedočanstvu braće u vjeri.
Salomon u posvetnoj molitvi moli za opstojnost svoje dinastije (usp.
1Kr 8, 22-53). Zatim navodi sedam situacija u kojima će se Izraelac
obraćati Jahvi te unaprijed moli za uslišanje i oproštenje grijeha.
Na koncu molitve nalazi se opća molbenica (usp. 1Kr 8, 52-53).
Posvetna molitva je djelo deuteronomističke škole. Ovdje moramo
paziti na različite slojeve teksta molitve. Hram je mjesto molitve, ali
sam Jahve stanuje u nebu. Božja trascendentnost biva sve jasnije
istaknuta. I tuđinac koji ne živi stalno u Izraelu nego se samo
kratko u njemu zadržava (nokri), može još moliti u predvorju Hrama
predviđenom za tuđince. Riječ je o tuđincima koji su čuli o Jahvinu
spasenjskom djelovanju i trebaju ga tek ubuduće pravo spoznati i
bojati se. Jahvino je ime zazvano nad njegovu kuću. Time je Hram
označen kao Jahvina kuća (usp. 2Sam 12, 28; Ps 49, 12; Iz 4, 1).
Mario Cifrak

35
 OTAJSTVO I ZBILJA 7. lipnja 2013.

Presveto Srce Isusovo

Ulazna pjesma
Misli su srca njegova
od koljena do koljena
da im od smrti život
spasi, da ih nahrani
u danima gladi.
Ps 33, 11.19
Zborna molitva Darovna molitva
Svemogući Bože, štujemo Srce Gospodine, pogledaj
tvoga ljubljenog Sina i slavimo neizrecivu ljubav u srcu
spomen njegove ljubavi prema svoga Sina, da ti naš dar
nama. Daj da iz tog nebeskog vrela bude prijatan te nam
crpemo obilne darove milosti. izmoli pomirenje.
Po Gospodinu. Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-16 Otpjevni psalam Ps 23,1-6

Sam ću pasti svoje ovce i dati im počinka. Pripjev: Gospodin je pastir moj:
Čitanje Knjige proroka Ezekiela ni u čem ja ne oskudijevam.
Ovo govori Gospodin Bog: Gospodin je pastir moj:
»Evo me, sam ću potražiti ovce svoje ni u čem ja ne oskudijevam;
i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine na poljanama zelenim
za ovce svoje kad se nađe uza stado on mi daje odmora.
raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje Na vrutke me tihane vodi
ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se i krijepi dušu moju.
raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih Stazama pravim on me upravlja
iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti radi imena svojega.
ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama Pa da mi je i dolinom smrti proći,
izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Pâst ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će Tvoj štap i palica tvoja
im biti na visokim gorama izraelskim; ondje utjeha su meni.
će počivati u dobrim ovčinjacima i pâst će Trpezu preda mnom prostireš
na sočnim pašama, po gorama izraelskim. na oči dušmanima mojim.
Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati Uljem mi glavu mažeš,
počinka – govori Gospodin Bog. Potražit ću čaša se moja prelijeva.
izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit Dobrota i milost pratit će mene
ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad sve dane života moga.
pretilom i jakom – pâst ću ih pravedno.« U Gospodnjem ću domu prebivati
Riječ Gospodnja. kroz dane mnoge.

Drugo čitanje Rim 5, 5-11

Bog pokaza ljubav svoju prema nama.
Čitanje Poslanice
svetoga Pavla apostola Rimljanima
Ulazna: 75.3 Misli su Braćo: Nada ne postiđuje. Tà` ljubav je Božja
ili: 175 O Srce Sina Božjega razlivena u srcima našim po Duhu Svetom
Otpjevni ps.: 93 ili 94 Gospodin je pastir moj koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo
Prinosna: 176 U slavu svetog Srca (ili 756) nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas
Pričesna: 244 Odzivam se, Isuse bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za
Završna: 753 Do nebesa pravedna umro; možda bi se za dobra tko
i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav

36
 Raspetost je najveće svjedočanstvo ljubavi.
Pričesna pjesma Popričesna molitva
Jedan od vojnika Nek nas otajstvo tvoje ljubavi,
kopljem mu Gospodine, zauvijek privuče
probode rebra, k tvome Sinu, nek u nama
i odmah poteče zapali svetu ljubav, da
krv i voda. mognemo Krista u braći
Iv 19, 34 prepoznati i služiti. Koji živi.
svoju prema nama ovako: dok još bijasmo
grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo
se više sada, pošto smo opravdani krvlju
njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?
Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti
Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji,
mnogo ćemo se više, pomireni,
spasiti životom njegovim.
I ne samo to! Dičimo se u Bogu
po Gospodinu našemu Isusu Kristu
po kojem zadobismo pomirenje.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14
Ja sam pastir dobri, govori Gospodin,
i poznajem svoje ovce i mene poznaju moje.
Evanđelje Lk 15, 3-7
Radujte se sa mnom!
Nađoh ovcu svoju izgubljenu!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus farizejima
i pismoznancima ovu prispodobu:
»Tko to od vas, ako ima sto ovaca
pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih
devedeset i devet u pustinji te pođe za
izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe,
stavi je na ramena sav radostan pa došavši
kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im:
’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju
izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu
biti veća radost zbog jednog obraćena
grešnika negoli zbog devedeset i devet
pravednika kojima ne treba obraćenja.«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, po snazi Božjega dara u Kristu
svi smo djeca nepresušne Božje ljubavi.
Uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu
i zazovimo ga vapajem:
Daruj nam, Gospodine, snagu ljubavi.
1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:
prodahni je svojim Duhom da uvijek pronalazi
put ljubavi do svakoga čovjeka te svima očituje
tvoju blizinu i tvoj dar spasenja, molimo te.
2. Za pastire Crkve: rasvijetli ih Duhom svoje
mudrosti da u ljubavi služe tvome narodu,
kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi
svi bili jedna obitelj, molimo te.
3. Za sav sve koji su ranjeni nemirom svijeta:
potakni ih svojom milošću da prihvate
riječ evanđelja i u njoj nađu mir i sigurnost,
molimo te.
4. Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su
ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom
ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja
uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te.
5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce
koje si u nama stvorio, obnovi danas
u svakom od nas, molimo te.
Gospodine Isuse Kriste, ti ne prestaješ iskazivati
svoje ljubavi prema svakom čovjeku. Okrijepi nas
svojom mudrošću da umijemo prihvatiti tvoj dar
ljubavi i uzvratiti ti radosnim predanjem.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
37
 OTAJSTVO I ZBILJA Presveto Srce Isusovo
Srce ljudske pronađenosti
T
eško da postoji riječ oko koje se obliko-
valo toliko izrijeka kao oko riječi srce.
Iako je novije vrijeme umanjilo snagu
simbolike toga pojma, nije ju dokinulo. I hr-
vatski bi jezik, a time i življenje bilo osiroma-
šeno bez srca i srčanosti, bez srdačnosti i mi-
losrđa; bez ljudi koji su meka srca, bez srda-
ca koja kucaju za druge, bez ljudi koji gledaju
čista srca ili bez onih koji su široka srca; bilo
bi mučno da nema ljudi koji stvari primaju k
srcu i koje ljudska patnja gane do te mjere da
im se para i steže srce; a najviše bez ljudi koji
vole svim srcem.
Bog je ljudima dao »srce da razmišljaju«,
poučava nas Knjiga Sirahova. Srce je slika
mjesta ljudskih opredijeljenosti, mjesto nepi-
Giustino Calibè, 1950.
38
sana Zakona i otajstvenoga Božjeg djelovanja.
Stoga nije čudno što je jedno od najvećih Bož-
jih obećanja ono u kojemu kaže da će čovje-
ku dati novo srce i da će nov duh udahnuti u
njega. To je ono srce koje plamti dok se otkri-
vaju Pisma na putu učenika u Emaus; isto sr-
ce za koje sveti Pavao piše: »Vjera srca posti-
že pravednost« (Rim 10, 9), a u srca onih ko-
ji vjeruju izliven je Duh Sina koji Bogu govo-
ri i kliče: »Oče!«
Osjetljivost na ranjenost i umor
Kristovo je srce simbol njegove su-patnje, nje-
gove simpatije s čovjekom iz ljubavi. U njemu
je ispunjena riječ Izaije proroka: Njegovom se
modricom izliječismo. (usp. Iz 53, 5) Otvore-
no je srce čovjeka koje je kucalo Božjom lju-
bavlju za svijet. U nizu predivnih slika u da-
našnjim se čitanjima nalazi brižnost za povje-
reno, brižnost koja traži, koja privlači, ublažu-
je teret, traži, hrani do mjere uznemirenosti
srca i do uzavrelosti utrobe. Takav je naš Bog.
Božja ljubav osjetljiva je za ranjenost ljudsko-
ga srca i onda kada, zbog načina na koji čovjek
postupa, ne vidimo da čovjek ima srce.
Svaka Isusova riječ i gesta, znamenje i po-
učavanje proviru iz srca koje ljubi: ono ima
sućuti za gubavca; ono je ushićeno pred vje-
rom carinika; oprašta onima koji su izabra-
li stranputicu; pristupa slabima i umire za
nas… I dok se pitamo zašto je Bog izabrao čo-
vjeka patnje, osuđenika na sramotnu smrt, da
bi nam objavio nadspoznatljivu ljubav, odgo-
vara nam da se Bog očituje samo u velikoduš-
noj ljubavi sposobnoj darivati život. To je mu-
drost malenih koji se pouzdaju u Boga.
Oni mogu shvatiti i Isusove riječi: »Do-
đite k meni svi vi, umorni i opterećeni i ja ću
vas odmoriti.« Umor je čudna bolest, barem u
svojim uzrocima, i veoma proširena. Umor od
prijeđenoga puta, umor od razočaranja, umor
od nepravde, od osoba i laži, umor od nepo-
vjerenja. Onaj umor koji ostavlja dojam uga-
šenosti i nesposobnosti hoda i koji sve snažni-
 živo vrelo 5 2013

je ritmički ponavlja: dosta mi je, ne mogu više, Pronađenost na križu

čini se da to nema smisla. Umor koji ne pro-
izlazi iz prošlosti, već iz budućnosti, iz straha
pred onim što treba učiniti; umor pred vlasti-
tim snovima. I tada se javlja opasnost odlaska,
lutanja, otuđenosti.
Prorok Ezekiel pred sobom je imao ruše-
vine grada Jeruzalema, ruševine Hrama, sre-
dišta svoga naroda koji je prognan u Babilon.
Prorok je poznavao umor i odlutalost. Optužu-
je glavare svoga naroda, optužuje pastire ko-
ji nisu dolično odgovorili Božjemu pozivu, za-
nemarujući odgovornost povjerene im službe
i zbog sebičnosti postali sukrivcima tragedije.
I zato Bog govori da će se sam pobrinuti
za svoje stado, objavljujući nam dobrotu ko-
ja je svoj vrhunac doživjela u Isusu Kristu. Taj
je pastir drukčiji od drugih. U Isusovo doba,
kada bi pastiri pronašli odlutalu ovcu, neri-
jetko bi joj slomili jednu nogu, da to ponov-
no ne učini. Bog objavljuje da ne lomi čovjeku
ni tijelo ni dušu, zbog naših lutanja; ne prepu-
šta nas nama samima, niti nas slijedi da bi nas
kaznio. Štoviše, na sebe preuzima teret naših
grijeha. To je iznimna poruka svakoga kršćan-
skoga slavlja.
Može li se iz naše vjere iščitati da Bog tra-
ži čovjeka koji se osjeća izgubljenim i da mu u
njegovoj tami govori da Bog tu tamu poznaje,
da je kroz nju prošao i da ne daje jeftinu utje-
hu koja ne zna što je gorčina? Da bismo to mo-
gli, Bog je izmjerio dubinu ljudskoga trpljenja
i objavio svoju brižnost u slici pastira.
Zrnje
Lik Dobroga Pastira dobiva svoju zaokruže-
nost na križu, gdje živi objava Božje vlastito-
sti, ‘najbožanskijega’ obilježja, a to je milosr-
đe. Bog nas voli bezuvjetno; voljeni smo bez
zasluga. Taj dar uočavamo naročito onda ka-
da tu privrženost usporedimo s našim postu-
panjem. Kako često svoju nepostojanu i slabu
ljubav povezujemo s ispunjavanjem uvjeta po-
stavljenih drugima.
U svijetu kojemu tako gorljivo oduzimamo
očaranost, ljepotu i divljenje; koji cinički ra-
ščlanjujemo razarajući čistoću osjećaja; u ko-
jemu nagrđujemo i procesuiramo dobre na-
kane i oduševljenja, potrebno je imati nekoga
tko govori o ljubavi, tko živi ljubav.
Osušenoj, opustjeloj slici sadašnjih okol-
nosti u svijetu nisu dovoljne tržnice jeftinih
osjećaja, prividi slatkoće i površnosti. Našemu
vremenu je potreban pogled istinskoga Božje-
ga lica; pogled Zaljubljenika na križu, na stvar-
noj mjeri ljubavi – ozbiljne i vedre, sposobne
ići onkraj ljudskih ograničenosti u prostor u
kojemu naslućujemo što znači izrijek da i Bog
ima srce, da osjeća ljudsku patnju i tjeskobu.
U euharistiji svetkovine Presvetoga Srca
Isusova Bog nam daje doživjeti da nam je sve
darovao. Nema više ničega što bi bilo veće: Sin
koji se predaje u smrt za nas, da nas ništa ne
bi razdvojilo od Božje ljubavi. To je privlačna
radosna vijest: jednostavna i istinita, svako-
mu dostupna i oslobađajuća. Tko osjeća tamu
i hladnoću svoga života u vjeri zna da je Gos-
podin blizu, da – ostavivši ostale – traži jednu
ili jednoga… Mene?
Ivan Šaško

Prispodoba o izgubljenoj ovci ne oslikava tek dubinu ljudskoga grijeha, nego ponajviše snagu
Očeve ljubavi. On »ostavlja onih devedeset i devet« i ide tražiti izgubljenu. Sve dok nismo spremni
prihvatiti ovu »ostavljenost« zbog »izgubljene ovce«, naše mjesto nije među onih devedeset i devet.
Samo se u ljubavi može razumjeti ostavljenost. Ona nije bol, nego nesebična radost zbog ljubavi
prema drugomu. Božja nas Ljubav ostavlja, kušajući nas, da bismo umjeli više ljubiti.

39
 OTAJSTVO
TRENUTAK
I ZBILJA Pisma čitatelja
Liturgija i autentičnost siromaštva
Kroz zadnjih nekoliko tjedana u nekim se krugovima u Crkvi živo raspravlja o priklad-
nom načinu oblikovanja liturgijskih slavlja, pitajući se u gdje je granica između dosto-
R
janstva i bogatstva, odnosno između potrebne jednostavnosti i osiromašenosti slavlja.
asprava koju čitatelj spominje po-
krenuta je, bez sumnje, pristupom koji se za-
mjećuje u liturgijskim slavljima koja predvo-
di papa Franjo, a u usporedbi s onima kojima
je predsjedao papa Benedikt XVI. Iz kratkoga
razdoblja novoga pontifikata, osvrćući se samo
na ono što se »može vidjeti«, bilo bi presmiono
izvoditi bilo kakve zaključke o promjeni ili »ti-
hoj reformi« liturgije. No, nije moguće nijeka-
ti zamjetljivu »jednostavnost« koja se zapaža u
liturgijskim slavljima pape Franje. Pojedinci se
pitaju treba li u tome gledati »novi put« za obli-
kovanje liturgijskih slavlja.
Ponajprije valja reći da »uređenje svete li-
turgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti; nju pak
ima Apostolska Stolica i, prema odredbama
prava, biskup«, a po ovlastima koje određuje
pravo »liturgiju mogu unutar određenih gra-
nica uređivati također mjerodavni teritorijalni
skupovi biskupâ« (SC 22). Stoga nitko tko ne-
ma tu vlast ne smije po svom nahođenju u li-
turgiji ništa dodavati, oduzimati ili mijenjati.
Ono što se u posljednje vrijeme zamjeću-
je »drukčijim« i što bi neki htjeli nazvati »no-
vim putom«, dobra je prigoda za promišljanje
o temi koja nikada nije utihnula u krilu Crkve.
Teološko propitivanje o odnosu između uzvi-
šenosti liturgije – koja bi se očitovala (izme-
đu ostaloga) i dragocjenošću liturgijskoga ru-
ha, posuđa i liturgijskih predmeta – i njezine
jednostavnosti, nije novost u promišljanju o li-
turgiji. I na zasjedanjima Drugoga vatikansko-
ga sabora mogla su se čuti razmišljanja kako bi
iz liturgije trebalo ukloniti sve što podsjeća na
sjaj i raskoš (npr. Manuel Larraín Errázuriz,
biskup iz Čilea). No, u svim takvim rasprava-
ma, koje su se s raznim predznacima obnavlja-
le kroz povijest, mudrost Crkve uvijek se opre-
djeljivala za plemenitu jednostavnost (nobilis
simplicitas), u kojoj sjaj obrednoga slavlja ne
smije zasjeniti uzvišenost Otajstva koje se sla-
vi, kao što ni jednostavnost ne smije voditi u
40
P. N., Zagreb
»neosjetljivost« za veličinu i ljepotu dara vje-
re (usp. SC 34). Uzvišenost ne čezne za rasko-
ši, kao što se ni jednostavnost ne gubi u pripro-
stosti.
Slijedeći ovdje promišljanja koja je iznio li-
turgičar M. Augé, korisno je izdvojiti dva du-
hovna poticaja. Sveti Ivan Zlatousti, biskup,
poučava: »Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne
preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odi-
jelima, niti ga vani zanemari kad je udaren stu-
deni i golotinjom! (…) Bogu ne trebaju zlatne
posude nego zlatne duše. Koja korist ako je Kri-
stov stol prepun zlatnih kaleža, a on sam umire
od gladi (u životima siromaha i potrebitih)?«
U tim propitivanjima i poukama Zlatousti na-
glašava liturgijsku dosljednost života, brigu za
Krista – kako u liturgiji tako i u životima lju-
di koji su u potrebi. Takve upute nisu, među-
tim, po ničemu oprječne riječima koje je Franjo
Asiški, »svetac siromaha«, uputio svim kusto-
dima Reda manje braće: »Molim vas, više ne-
go samog sebe: kad god vam se učini zgodno
i korisno, ponizno zamolite klerike da nada-
sve časte Presveto Tijelo i Krv Gospodina na-
šega Isusa Krista, sveta imena i njegove riječi
koje posvećuju tijelo. Kaleže, tjelesnike, oltar-
ne urese i sve što spada na žrtvu moraju ima-
ti od dragocjene tvari. A ako u nekom mjestu
Presveto Tijelo Gospodinovo bude posve siro-
maški smješteno, neka ga oni, prema naredbi
Crkve, na dragocjeno mjesto stave i čuvaju…«
Iz riječî dvaju velikih svetaca Crkve mogu-
će je razaznati dva stava koji se međusobno
ne isključuju nego uzajamno obogaćuju, tvo-
reći jedinstveni put na kojemu pozornost za
ljepotu i uzvišenost slavljenja Kristova otaj-
stva otvara prostor djelatnoj ljubavi prema si-
romasima. Opasno bi bilo koji od tih stavova
uzeti kao jedini i isključivi put. Plemenita jed-
nostavnost čuva uzvišenu ljepotu Otajstva i
ujedno nadahnjuje na djelatnu ljubav prema
svima koji su potrebiti.
 INFORMACIJE
INFORMACIJE
I NARUDŽBE:
I NARUDŽBE:
HRVATSKIHRVATSKI
INSTITUTINSTITUT
ZA LITURGIJSKI
ZA LITURGIJSKI
PASTORAL PASTORAL
KsaverskaKsaverska
cesta 12a,cesta
1000012a,
Zagreb
10000
• tel.:
Zagreb+385
• tel.:
(0)1+385
5635(0)1
0505635
• faks:
050+385
• faks:
(0)1+385
5635(0)1
0515635 051
e-mail: pretplata@hilp.hr
e-mail: pretplata@hilp.hr
• www.hilp.hr
• www.hilp.hr

NAŠA IZDANJA
www.hilp.hr/nasa-izdanja

živo vrelo
List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUD
Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EUR
Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.
Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994
model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj
Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769
SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4
Tekst