Struktura znanosti o književnosti

1. Povijest književnosti
2. Teorija književnosti
3. Književna kritika
Povijest književnosti
- Proučava razvoj književnih djela i njihovih poetika kroz književna razdoblja, epohe ili
pravce / Bavi se proučavanjem književnih djela u njihovom povijesnom slijedu.
- proučava razvoj djela i stilova kroz vrijeme
- Dijeli se na:
1. Povijest pojedine književnosti (hrv, fra..)
2. Komparativnu ili poredbenu povijest književnosti (proučava odnos 2 ili više
nacionalnih književnosti)
3. Opća povijest književnosti/ svjetska književnost
 početkom 19. st. J.W. Goethe uvodi sintagmu „svjetska književnost“ te smatra da
nacionalne književnosti trebaju izići iz svojih okvira prema ideji svjetske književnosti
Književna kritika
- Bavi se vrednovanjem književnih djela, proučava estetska mjerila i njihovo mijenjanje
kroz povijest. Književna kritika nije i ne može biti neka jednostavna primjena općih
zakonitosti na pojedinačan slučaj.
Teorija književnosti
- Bavi se pitanjima prirode književnosti (što je književnost i kako se definira), oblika i
načina književnoga izražavanja (rodovi, vrste, žanrovi, npr. Zašto je u srednjem
vijeku bitan mirakul, a ne roman?) i općih i posebnih osobina književnih djela (što je
roman?). Nju zanima opća zakonitost književnog stvaralaštva; ona nastoji utvrditi
opće zakonitosti književnog stvaralaštva ( el. Stiha, zašto se upotrebljava
opkoračenje)

Poetika
- pojam uveo Aristotel u svome djelu Peri poietikes (4. st. Pr. n. e.), O pjesničkom umijeću
- definicija poetike: sustavno učenje o načelima stvaranja književnih djela
- ona ima 2 zadatka:
1. Opisati strukturu književnih djela
 deskriptivna dimenzija poetike
2. Propisati kako stvarati književna djela
 normativna dimenzija poetike
Znanost o književnosti
- Interdisciplinarna jer povezuje različite znanosti (lingvistika, stilistika, semiotika, estetika,
različiti kulturalni i književno-teorijski pravci, proučavanje ideologema)
Priroda književnosti
1. Sve što je tiskano (ne zadovoljava sve kriterije)
2. Velika djela (Kanon klasika)
3. Izmišljeni svjetovi
4. Odnos prema jeziku (književni jezik-znanstveni jezik-svakodnevni jezik)

1
Funkcije književnosti
1. Horacije („Dulce eru tile i prodesse out delectate“)  zabavljati i poučavati
2. Književnost kao oblik spoznaje
3. Aristotel- osamostaljivanje pjesničkih spoznaja od filozofske i povijesne
 pjesništvo prikazuje kakve bi stvari mogle biti, a ne kakve trenutno jesu
4. Katarza- književnost kao sredstvo oslobađanja osjećaja
5. Platon- omamljujuća, narkotinizirajuća svojstva književnosti
Rene Wellek i Austin Warren
- Theory of litterature, 1949. (Zagreb)
 izvanjski i unutarnji pristup književnosti
- izvanjski pristup:
-književnost kao djelo individualnoga stvaraoca
- književnost kao učinak ekonomskog, društvenog, povijesnog i političkog konteksta
- književnost kao izraz ideja ili duha vremena
- odnos s drugim umjetnostima (glazba, film..)
Dvostruka analiza književnog djela
1. Filološka razina ekoplikacija (autor)
2. Književnoteorijska razina interpretacija (djelo i čitatelj)
 elementi utvrđivanja filološke razine: utvrđivanje pravog teksta, utvrđivanje
autorstva, datiranje i komentar
- filologija (Aleksandrijska škola)
- filološka analiza se fokusira na doslovno značenje teksta
- u suvremenoj književnosti fokus se prebacuje sa autora na djelo kao samostalnu
umjetničku tvorevinu, ona se distancira od autora
Intertekstualnost
- izvođenje značenja teksta, prema drugim književnim tekstovima / odnos između književnih
tekstova u kojem je za razumijevanje jednog bitno poznavanje drugog
Izvođenje značenja:
1. Iz strukture samog djela
 strukturalizam- pravac proučavanja jezika i književnosti)
 u centru je struktura samog teksta i smatraju ga neovisnom od autora i čitatelja
2. Iz odnosa između teksta i čitatelja: HERMENEUTIKA (znanost o interpretaciji)
 smatraju da postoji horizont čitatelja i horizont djela
 čitatelj ne može svesti horizont djela na naš vlastiti horizont, ta dva horizonta
ulaze u dijalog i oni su u odnosu međusobnog obogaćivanja

Strukturalistička definicija interpretacije

- procedura tumačenja djela u kojem se utvrđuje smisao djela u cjelini i uloga pojedinih
dijelova s obzirom na cjelinu djela i proučava uzajamni odnos između dijelova i cjeline u
književnom djelu

2
Definicija strukture
- cjelina složena od dijelova koji samo u toj cjelini imaju određeno značenje
- jezičnu strukturu proučava lingvistika
- nastava književnosti: organiziran način učenja književnosti
Karl Buhler, Teorija jezika: Pokazivačka funkcija jezika (1934.)
- teorijsko polazište u fenomenologiji
- organonski model komunikacije:
1. Ekspresivna funkcija
 simptom ili indeks
 određena odnosom znaka i govornika
2. Predstavljačka funkcija
 simbol
 izvodi se iz odnosa znaka ili događaja
3. Apelativna funkcija
 signal
 pokušaj da se promijeni ponašanje slušatelja u odnosu na događaj
Govornik- događaj- slušatelj
(ekspresivna) (predstavljačka) (apelativna)
JAO!
Roman Jakobson: Lingvistička poetika (1960.g)
- članak strukturalistički model komunikacije
- 2 razine modela: elementi i funkcije
6 elementa komunikacije:
-pošiljatelj -
- primatelj
- kontekst
- poruka
- kod
- kontakt
- usmjerenost poruke na 1 od 6 elemenata komunikacije
- Jakobsonu je poruka u središtu komunikacije
Komunikacijske funkcije (Jakobson):
- Emotivna f. – Odnosi se na stanje, misli i osjećaje pošiljatelja
- Referencijalna f. – koristi se za upućivanje na događaje i situacije ovisi o kontekstu
komunikacije
- Poetska f. – Usmjerenost poruke same na sebe, u središte dovodi same jezične
znakove
- Fatička f. – Usmjerava se na praćenje protočnosti poruke unutar kom. Kanala
- Metajezična f. – Pošiljatelj i primatelj služe se njome da vide koriste li isti kod
- Konativna f. – Obraćanje vokativom i imperativom

3
 Kontekst
(referencijalna- upućuje na događaj ovisno o kontekstu komunikacije)

Pošiljatelj PORUKA Primatelj (konativna-

obraćanje imperativ i vokativ

(emotivna- osjećaji
i misli pošiljatelja, njegov
stav)
Kontakt- čuju li se? (fatička- protočnost)
KOD (jesi li me razumio?)
(metajezična- pošiljatelj i primatelj provjeravaju koriste li isti kod)
 poetska funkcija- usmjerenost poruke na samu sebe, u središte dovodi same jezične
znakove
1. Poruka usmjerena na samu sebe
2. Dolazi do projekcije načela sličnosti sa metaforičke osi na metonimijsku os
 prevladava načelo sličnosti
Metaforička os vertikalna/ paradigmatska- prema sličnosti (izabiranje jezičnih jedinica)
Metonimijska os horizontalna, prema susjednosti (slaganje jezičnih jedinica)
Kombinacija i selekcija jezičnih jedinica
 izbor jedne jezične jedinice ograničava upotrebu druge
 Jakobson raščlanjuje apelativnu funkciju organskog modela
Buhler: ekspresivna, simbolička i apelativna
Jakobson: emotivna, referencijalna, konativna

Semantička stratifikacija i hijerarhija Jakobsonovog modela komunikacije

Semiotika- znanost o znakovima, procesima označavanja i interpretacije
 utemeljitelji: Charles Peirce i Charles Morris
Morrisova razdioba semiotike:
- Pragmatika – Opisuje odnos između znakova i govonika; odnosi se na upotrebu
znakova
- Semantika – Opisuje odnos između znakova i svijeta; odnosi se na značenje
znakova
- Sintaksa – Opisuje odnose između samih znakova i pravila za sastavljanje znakova
Lirika- prema ruskom formalizmu
 pravac koji se razvijao od 1910.-ih do 1940.- ih godina
 strukturalizam (1950.- 1968.)

4
Lirika:
- stihovana djela kraćeg opsega
- vezani i slobodni stih
- razvijanje teme
- stihovani govor (govor u stihu)
- veza između zvuka i značenja
- stanka (cenzura)
- oblikovanje rečenice se remeti zbog uspostave ritmičko-metričkog obrasca (opkoračenje)
- riječ se u stihu istovremeno javlja kao smisaona, značenjska jedinica i kao dio ritmičko-
metričkog obrasca
- stih je „deformirani govor“
Zvukovni značenjski niz
 riječ istodobno pripada dvama nizovima
 riječ istovremeno nastupa kao:
1. Smisaona jedinica
2. Umjetničko-vrijednostan glasovni kompleks
- razvijanje teme u lirici (nepokretna- ne razvija se fabula nego se temelji na
asocijativnom nizanju motiva)

Obilježja lirskog razvijanja teme:

1. Karakteristike stihovanog govora
2. Izostanak fabularnih motiva
3. Nepokretnost teme
 ruski formalisti govore o trodijelnoj izgradnji lirske pjesme:
1. Uvođenje teme (iznosi se tema, niz povezanih metafora)
2. Razvijanje teme (razvija se početni motiv pomoću sporednih- mogu biti slični, ali i
suprotni)
3. Zaključivanje pjesme (iznosi se emocionalni zaključak u obliku uspredbe, poante ili
sentence)
- produljena metafora- razvoj od početka do kraja lirske pjesme
- paralelizam stihova (Slap) ;;;; Prozodija: živo se umrtvljuje
- Lirsko očuđenje pjesme – motivi se povezuju kroz paralelizme (usporedna nizanja
motiva) :
1. Tematski- često se uvodi obrnuta metafora
2. Sintaktički
3. Leksički
4. Strofni
5. Intonacijski
Figure i tropi
Tropi- grč. Tropos – Obrat – Temelje se na načelu zamjene
- Riječ koja se upotrebljava u pravom, dobrom značenju zamjenjuje se riječju koja se
upotrebljava u prenesenom
- Priprada području semantike

5
Figura – lat. lik, oblik – promjena rasporeda dijelova izraza
- Premještanje, izostavljanje, dodavanje, dijelova izraza
- Pripada području sintakse
Podjela figura:
- Figure dikcije (glasovne/zvučne) – asonanca, aliteracija, onomatopeja, anafora,
epifora, simploka, anadiploza…
- Figure riječi ili trope – poredak riječi ili dijelova rečenice
- Figure konstrukcije
- Figure misli- preneseno značenje
Metaforički i metonimijski prijenos:
- Metonimija – Zamjena jedne riječi drugom na temelju njihove logičke bliskosti,
vremenske ili prostorne povezanosti; „Iz tebe govori vino“ , „Cijeli stadion“
- Metafora povezuje različita područja, a metonimijski se prijenos odvija u istom
području
Podjela metafora:
1. Spoznajne metafore – Oblikuju čovjekovo viđenje stvarnosti i upotrebe jezika
2. Ekspresivne metafore – koristi se u razgovornom jeziku i jeziku medija i reklama
3. Poetske metafore – Originalna, začuđujuća metafora, uvodi iznenađujuće
usporedbe
Podjela metafora prema prisutnosti ili odsutnosti:
1. Eksplicitne m – In Praesentia
a) Atribucijska metafora – „ Ti si mi trn u peti“
b) Apozicijska metafora – „ Bog noći mjesec“
- metaforizirani izraz na onim koje metaforizira; izostanak predikata
c) Determinacijska metafora – „Kiša kamenja“ , „Biser školjke“
2. Implicitne m – In Absentia
- Pojavljuje se samo posuđeno ime
- Značenje treba interpretirati
Razine interpretacije:
- Doslovni smisao
- Alegorijski smisao
- Moralni smisao
- Anagogijski smisao