UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULET
BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

KNJIŽEVNOST 20. VIJEKA

Seminarski rad iz predmeta Postmoderna književnost

Student: Profesor: doc

Broj indeksa: I-2334/18

Travnik,januar 2019.
 SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3
1. KNJIŽEVNOST 20. VIJEKA.................................................................................................4
1.1. Modernizam.....................................................................................................................4
1.1.1. Modernistička poezija i proza....................................................................................4
1.1.2. Karakteristike modernizma........................................................................................5
1.2. Postmoderna.....................................................................................................................5
2. POSTMODERNIZAM...........................................................................................................6
2.1. Pojam postmodernizam....................................................................................................6
2.2. Karakteristike postmodernizma........................................................................................8
2.3. Fragmenti u postmodernoj...............................................................................................9
2.4. Stilovi pisanja u postmodernizmu i književni smjerovi u tom razdoblju.......................12
2.4.1. Žensko pismo...........................................................................................................13
2.4.2. Poezija.....................................................................................................................13
2.4.3. Drama......................................................................................................................13
3. KNJIŽEVNOST 20-TOG STOLJEĆA U BOSNI I HERCEGOVINI.................................14
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................18
LITERATURA.........................................................................................................................20

2
 UVOD

U ovom seminarskom radu se vrši izučavanje jedne nove epohe u historiji književnosti
koja se pojavila u 19 st. Ta epoha se zove moderna.
Prvi put se termin pojavljuje u Njemačkoj i označava književne i umjetničke
tendencije koje se javljaju krajem 19-tog i početkom 2-tog st. Inače ovaj pojam obuhvata
nekoliko škola iz stilskih formacija. Ona se javlja kao oštra reakcija na realizam i naturalizam.
Realizam je bio epoha koja je na jedan objektivan način pokušavala prikazati prirodu.
Umjetnici moderne odbacuju realnost, i zbog toga se pribjegava intuiciji i onom sto je
iracionalno u čovjeku i stoga će kasnije doci simbolizam.
Imamo nekoliko usaglašenih stilskih pojava, pravaca u umjetnosti u okviru moderne.
Kada govorimo o književnim pravcima u epohi moderna, kraj vijeka je period kada zbog
krupnih društvenih pojava kada se teži ka nečemu novom i drugačijem jer se izgubilo ono što
je nekada bilo dominantno. Dekadencija je termin koji znači opadanje i on će obilježiti sve
struje u moderni.
Postmodernom se nazvala epoha koja nastaje poslije kritike i nadvladavanja moderne.
U tom smislu, postmoderna počinje zapravo kritikom ove ideje, ideje da je umjetnost nešto
posebno, nešto izvan interesne sfere svakodnevnog života. To je jedna dimenzija.
Druga dimenzija, koja se javlja u teoriji postmoderne (o tome govori veoma značajna
knjižica “Postmoderno stanje” Žan Fransoa Liotara koju sam koristila kao literaturu) jeste da
se ona pojavljuje kada više nema velikih metajezika- marksizam, liberalizam, hrišćanstvo su
samo jezici među i jezicima, a ne dominatni jezici koji upravljaju svakodnevnim ljudskim
životom. Mi nemamo veliku društvenu teoriju koja danas poklapa i povezuje sve društvene
sisteme koji postoje na ovoj planeti. Nema velikog jezika već postoje mali jezici.

3
 1. KNJIŽEVNOST 20. VIJEKA

Književnost 20 vijeka uključuje dva glavna pravca: modernizam i postmodernizam.

Oba ova pravca se odvajaju od realizma koji je vladao u 19. vijeku gdje je čitalac obično
sveznajući a priča objektivna. Sada su likovi dosta subjektivni i okreću svoj pogled od vanjske
realnosti prema unutrašnjim stanjima svijesti pri tome se vrlo često naslanjajući na tehniku
"lavine misli" kao što su to radili James Joyce i Virginia Woolf. U oba ova pravca analiziraju
se fragmenti i priče i likova.

1.1. Modernizam

Pravac se prvi put javlja pred kraj 19. vijeka, a u nekim zemljama i na početku 20. i
traje do Drugog svjetskog rata. Najznačajniji autori ovog perioda su: T. S. Eliot, James Joyce,
William Faulkner, Ernest Hemingway, Franz Kafka, Joseph Conrad, Virginia Woolf, W.B.
Yeats, F. Scott Fitzgerald, Ezra Pound, Gertrude Stein, H.D., Jaroslav Hašek, Menno ter
Braak, Marcel Proust and Thomas Mann.

1.1.1. Modernistička poezija i proza

Poetske karakteristike ovog perioda su inovacije u stilu, rasprostanjenost slobodnog

stiha, i otkrivanje unutrašnjih piščevih osjećanja. Najznačajnije za ovu književnost je
udaljavanje pisca od samog sebe tehnikama poput vizuelne poezije, kolaža, i izlaganje na
izgled nepovezanih riječi/rečenica. U najboljim djelima modernizma ove tehnike su sredstva
preko kojih se u čitaocu rađaju nova pitanja!
Proza je najviše bila pod uticajem pisaca iz 19 vijeka Edward Leara i Lewis Carroll s
jedne strane i Mary Shelley, Bram Stoker, Edgar Allan Poe, i Dostojevskog s druge. Svi ovi
pisci su iskazivali tendencije prema unutrašnjim žalopojkama i besmislenim pobunama što je
bilo reakcija na stavove i način života u tadašnjoj Engleskoj koji su bili rezultat industrijske
revolucije. Značajna karekteristika je i sklonost eksperimentima u stilu koji su najviše nastali
pod uticajem nove tehnologije i novih stavova. 1902 Joseph Conrad je objavio svoju
knjigu Srce tame, koja je predstavila kontrast između vrijednosti civilizovanog društva i
vrijednosti džungle, i odnos i jednih i drugih prema ljudskom srcu i duši.
U prvoj polovini 20. vijekaFranz Kafka i James Joyce su eksperimentisali sa
disorijentisanim likovima, ustaljenim mudrostima, mjestima radnje i stilovima pisanja. Ovi
eksperimenti u stilu književnog djela, ali i u slikarstvu i vajarstvu, su izazivali čitaoce da
preispitaju svoje stavove i svoju sliku svijeta. Bertholt Brecht je prvi koji je postavio
modernističku predstavu, danas je mnogi ubrajaju u absurdizam, koja je trebala natjerati
publiku da misli kritično i da se ne utapa u ugodna osjećanja o svijetu. Drugi cilj je bio da
djelo snažno odražava realnost u kojoj su živjeli.

4
1.1.2. Karakteristike modernizma

Forma:
o otvorena forma
o slobodan stih
o nepovezana priča
o aluzije na mitologoju
o aluzije na druge pisce i tuđa shvatanja
o neautohtoni stil i jezik
o novi načini upotrebe metafora

Tematika
o preispitivanje socijalnih i kultoroloških normi
o nestanak individue i individualnosti u novoj budućnosti
o gubitak ugodne slike svijeta
o novi pogledi na historiju, odbacivanje hronologije i naginjanje nenoj simbolici
o reakcija na nagli rast gradova i urbanizaciju
o stil pod nazivom ˇ"lavina misli" (Stream of conciousness)

1.2. Postmoderna

Književnost ove epohe ne stoji nasuprot modernizma nego je ustvari njen produžetak
prvenstveno po stilu koji je sada samosvjestan i ironičan. Modernistička tendencija da se
opiše unutrašnjost lika koji je u ratu sa samim sobom više ne postoji, likovi su sada posrednici
i sudije koje nam ukazuju na korijene postmodernističke misli.
O postmoderni je moguće misliti (i pisati) na više načina (sa više stanovišta, iz više
uglova). To nije omogućeno samo različitim načinima (filozofskog i drugo) mišljenja i
izražavanja koji su do sada standardizovani već je uslovljeno (čak i pospješuje se) i samim
karakteristikama postmoderne.
Njene karakteristike su toliko raznovrsne, dinamične i fluidne, toliko su u nastajanju (i
nestajanju), pa i u međusobnom suprostavljanju, sve do isključivanja da je postmodernu
veoma teško (ako ne i nemoguće) okarakterisati (definisati) precizno, jednoznačno ili bar
višeznačno; u svakom slučaju: cjelovito i smisaono.
Zbog svega toga, o postmoderni je uputnije, ustvari cijelishodnije pisati fragmente a ne
cjelovite rasprave. Fragmentima se može ukazivati na njenu kompleksnost, razvojnost,
višeznačnost i slično.
Više o pojmu postmoderna i njenim fragmentima je rečeno u narednom poglavlju.

5
 2. POSTMODERNIZAM

2.1. Pojam postmodernizam

Postmoderna, naziv je koji u širem smislu služi za označavanje epohe druge polovice
20 st., a u užem smislu označava neke aspekte mišljenja i stvaralaštva istog razdoblja. Odnosi
se načelno na kritiku apsolutnih istina, identiteta i glavnih vrednota ustanovljenih u
modernosti, od prosvjetiteljstva naovamo, u filozofiji, umjetnosti, književnosti, arhitekturi,
povijesti i kulturi.
Pojam uvode J.-F. Lyotard, R. Rorty i drugi u najširem (postmoderno stanje) i u užem
(postmoderna književnost, filozofija) značenju. Drugi francuski mislioci iz raznih područja
postaju predvodnici novog načina mišljenja (M. Foucault, J. Derrida, G. Deleuze, R. Barthes i
dr.).
Većina autora smatra da postmoderna počinje nakon drugog svjetskog rata, iako
mnogi za datum njegovog početka uzimaju i smrti dva modernistička pisca Virginie Woolf i
James Joyca. U ovom vremenu su osjećaju utjecaji atomskog bombadiranja, Holokausta,
borbe za osnovna ljudska prava i računalne tehnologije.
Kao i moderna umjetnost i postmodernizam se svodi na unutrašnji svijet likova, ali ne
na njihovom unutrašnjem konfliktu nego svojevoljno razrušenim i samokritičnim likovima
koje u svojim romanima opisuju Vladimir Nabokov, Milan Kundera, Haruki Murakami,
Vladimir Sorokin, John Fowles, John Barth, Thomas Pynchon, i Julian Barnes.
Književnost ove epohe ne stoji nasuprot modernizma nego je ustvari njen produžetak
prvenstveno po stilu koji je sada samosvjestan i ironičan, pisci ironiziraju sve pa i same sebe i
svoja djela. Modernistička tendencija da se opiše unutrašnjost lika koji je u ratu sa samim
sobom više ne postoji, likovi su sada posrednici i suci koje nam ukazuju na korijene
postmodernističke misli, literatura postaje, uslovno rečeno, jednostavnija. U djela ulaze
elementi trivijalne književnosti, (kao npr. elementi kriminalističkih romana- Ime ruže, ili čak
elementi pornografskih romana- Zamkovi gnjeva). U djelima se koriste intertekstualni,
intermedijalni i metahistorijski postupci.
Postmodernizam (post + modernizam), pojam izveden iz pojma postmodernosti.
Pojam je upotrijebljen prvi put sredinom XIX. st. Pojavljuje se razmjerno često, uvijek za
označavanje mišljenja, postupka ili proizvoda što dolaze kao reakcija na nešto što se smatra
modernim (npr. impresionizam u slikarstvu ili moderna građanska kultura).
Kao što postmodernost podrazumijeva modernost kao nastavak prosvjetiteljstva, gdje
se pojam napretka raspršuje u pojam stalne promjene (Lyotard), tako i postmodernizam
podrazumijeva modernizam kao povlaštenog unutarnjeg sugovornika podvrgnutoga često

6
radikalnomu, cirkularnom i, prema nekima, suvišnomu propitivanju: postmodernizam je dio
unutarnje logike modernizma.
U najširem smislu, postmodernizam problematizira ostvarena obećanja
prosvjetiteljstva, ideale znanstvenog pozitivizma nastale u modernosti: strogo odvajanje istog
od drugog, izvanjskog od unutarnjega, jezika od stvari, teksta od stvarnosti, subjektivnosti od
objektivnosti, činjenica od vrijednosti, empirije od moralnog ili političkog zagovora i sl.
Utoliko je modernizam i proizvod postmodernizma. Na razini života i na razini proizvodnje
znanja modernizam i postmodernizam supostoje međusobno se implicirajući.
Razočaranje u obećanja prosvjetiteljstva dugotrajan je proces koji se može opisati kroz
niz utjecajnih prethodnika i mislilaca postmodernizma. Sredinom XIX. st. S. Kierkegaard je, u
kontekstu teologije, istaknuo subjektivnost istine. F. Nietzsche je potkraj toga stoljeća
radikalno kritizirao čvrste vrijednosti i moderni teocentrični univerzum (Bog je mrtav). S.
Freud rasklapao je zapadnjački racionalni um. U prvoj polovici XX. st. L. Wittgenstein
kritizirao je izvjesnosti i nudio filozofiju jezika kao igre. Avangardni književni pokreti, vezani
uz nadrealizam, isticali su važnost uokvirivanja i diskursa prema umjetničkim djelima. Th. S.
Kuhn uspostavio je opis nastanka i brzih promjena znanja u znanosti (paradigme). Derrida je
kritizirao temelje zapadne filozofske metafizike (kartezijanski cogito), a Foucault historizirao
znanje te nastanak i načine čitanja stvarnosti (ludilo, seksualnost, reprezentacija). R. Barthes
je u književnosti postavio problem jezika u prvi plan (pismo prema autoru i djelu). J.
Baudrillard pojmovima simulakruma i simulacije problematizirao je stvarnosti stvorene putem
medija.
Zajednička obilježja tih autora mogla bi se sažeti u dva slogana: »propitivanje
stvarnosti« i »otpor autoritetu«. Mnoštvo tzv. »zaokreta« (lingvistički, interpretativni,
historijski) prati i takmi se na različitim poljima s djelima prepoznatima kao glavni utjecaji,
rezultirajući promjenom kvalitete, vrste i topografije znanja: usredotočenje se premješta s
objekta kritike na kritiku i njezin rad; fiksni žanrovi moderniteta postaju hibridni, promišljanje
interdisciplinarno ili pluridisciplinarno, specijalizacija počelo ograničene univerzalnosti.
Slijedom postavki o jeziku F. de Saussurea i É. Benvenistea (problem arbitrarnosti
lingvističkoga znaka, diskurs) postmodernizam problematizira modernističku postavku o
prozirnosti jezika, povlašćujući njezin umjetnički nusproizvod, neprozirnost umjetničkoga,
pjesničkoga jezika. Proziran jezik znanosti (medicine, povijesti) prestaje biti nulti stupanj
određivanja neprozirnoga jezika umjetnosti (pjesništvo); poiesis se uspostavlja kao nulti
stupanj određenja prozirnoga, znanstvenog jezika i samoga znanstvenog postupka (I.
Prigogine). Kod nekih autora to dovodi do radikalne zatvorenosti čovjeka u jezik i
pantekstualizacije svijeta, izvan nedohvatljivoga trajanja stvari.
Postmoderna kritika modernizma potječe iz nepovjerenja u tzv. velike, mjerodavne
pripovijesti. Stvarnosti se razotkrivaju kao proizvodi (učinak stvarnog), a ne kao temelji tih
pripovijesti, i deapsolutiziraju: univerzalnost se ljudskih vrijednosti i ideja čovjeka historizira.
Postmoderna je kritička gesta tako, pojednostavljeno, radikalizirani spoj nekoliko
modernističkih promišljanja: samorefleksije, historizacije i pomnoga čitanja (moderne
discipline filozofije, znanstvene povijesti i književne kritike).

7
 U skladu s tekstualizacijom svijeta, postmoderno je mišljenje najprije metarefleksija,
promišljanje proizvoda znanstvenih disciplina i rad s njima. Ako modernizam konstruira
(bolji) svijet, postmodernizam dekonstruira tekst toga svijeta, upozoravajući na poziciju
onoga koji konstruira kao na autokonstrukciju samoga sebe. Otuda svjesno igranje unutar
autorefleksivnosti postmoderne književnosti; otuda kritika svekolikih identiteta (rasnoga,
spolnoga, nacionalnog) i, slično hibridizaciji žanrova, povlašćivanje identitetnih hibrida.
U svijetu deapsolutiziranih istina, raspršenih identiteta i razvlaštenih velikih priča,
postmodernizam promiče umijeće razgovora i diplomacije: za razliku od XVII. st.,
diplomacija nije diplomacija duha, nego klizanja i kontakta, a razgovori nisu ograničeni na
salone, nego globalni, planetarni.

2.2. Karakteristike postmodernizma

Sljedeće stilske karakteristike su bitne za estetsku ocjenu postmoderne:

1. reciklažno preuzimanje sadržaja (umjesto jedinstvene stvaralčke kreacije. ),
2. eklektičko miješanje stilova,
3. preispitivanje modernističkih ideja o estetskoj autonomiji i umjetničkoj čistoti,
4. oduševljeno prihvatanje novih tehnologija i masovne kulture,
5. naglašavanje lokalnog i prolaznog umjesto opšte prihvaćenog univerzalnog i vječitog.
Fraza 1. : “Reciklažno preuzimanje fragmenata iz neke davno stvoreno cjeline umjesto
jedinstvene i neponovljive stvaralačke kreacije” znači da postmoderni umjetnik radi otprilike
sljedeće stvari. Najprije, uzme jedno već postojeće umjetničko djelo, ili, što je češća praksa,
nekoliko djela iz sasvim različitih epoha, onda izvrši dekonstrukciju tog, ili tih dijela;
odnosno, izvrši rasčlanjenje djela na njegove sastavne komponente (izvlači manje fragmente,
dijelove ili blokove koji jasno pokazuju sve aspekte djela, epohe i autora koji je to djelo već
napravio), a zatim vrši spajanje svih tih već ranije dekonstruisanih elemenata u jednu novu
cjelinu. Ovaj novi postmodernistički umjetnički postupak je možda najjasniji vidljiv u
slikarskim i arhitektonskim pravcima označenih prefiksom NEO. (neoekspresionizam,
neopop, neogeo, neobarok…)U ovoj novoj postmodernoj cjelini, izgrađenoj kombinacijom
preuzetih, ili citiranih fragmenata, kako se ponekad govori, uvijek dominira jedan na koji se
onda nadgrađuju ostali elementi, pa se otud i postmoderni trend, ili stil izgrađen po ovom
obrascu naziva po imenu dominantnog stila koji služi kao osnova. U postmodernom
slikarstvu, na primjer, imamo stil NEOGEO ili NEOENFORMEL nazvani tako jer u prvom
dominiraju čisti geometrijski elementi, a u drugom, elementi čistog enformela. Na sličan
način su nazvani i ostali neo trendovi postmoderne (neoekspresionizam…)
Fraza 2. : “Eklektičko miješanje stilova” znači da postmoderni umjetnik miješa sasvim
različite stilove koji potiču iz različitih vremenskih epoha i kultura, s tim što je, budući da u
ovom sasvim legitimnom umjetničkom postupku nema ograničenja broj mogućih kombinacija
različitih stilova, neograničen. Tako je, da odmah ilustrujem ovu tezu, u ovom postmodernom
umjetničkom postupku, moguće pomiješati venecijanski barok sa nekom acteškom
ornamentikom, pa sve to uklopiti u neki futuristički oblik kasne moderne. Ovakvo miješanje

8
stilova u ranijim epohama, posebno u epohi u kojoj je dominiralo čistunstvo moderne, bilo je
ocjenjivano kao kič i kao takvo je bilo odbacivano.
3.: “Estetika moderne bila je izgrađena na postulatima o autonomiji umjetničkog
djela i na ideji o čistoti djela, a samim tim i na ideji o primatu apsolutne kreacije umjetnika
nad kopijom”. Postmodernistička estetika, ako teko nešto u epohi postmodernizma i postoji,
preispituju upravo ove dvije(čistota i autonomija) ključne odrednice estetike moderne. Čistota
jednog umetničkog djela, za moderniste, znači da je ono apsolutno nova kreacija, različita od
svega što je do tada stvoreno. Da bi jedno djelo bilo okvalifikovano kao umjetničko ono,
shodno ovom modernističkom aksiomu, mora da bude novo i sadržajno i formalno. Tako su
nastajali modernistički stilovi, s tim što je svaki novi stil i trend, da bi bio ocijenjen kao nov i
vrijedan, morao da prevaziđe onaj raniji. Kritičari postmodernizma misle da postmoderno
djelo nije čisto, jer je u njemu, u njegovim fragmentima koji su ugrađeni u djelo kao citati,
već sadržano iskustvo jedne druge epohe, pa takvo djelo otud i nije autonomno, jer je po
svojoj suštini ipak samo kombinacija fragmenata nekih drugih kreacija. A zagovornici
postmoderne na sve to kažu da ih takvo određenje kreativnosti ne interesuje budući da
smatraju da je čovjek, a samim tim i umjetnik, kreativan u onom trenutku kad bira između
najmanje dvije mogućnosti, a to je već stvaralaštvo.
4. “Postmodernisti su fascinirani novim tehnologijama, posebno elektronskim”.
Gledano iz jednog šireg ugla, nove tehnološke inovacije su na neki način i omogućile razvoj
postmodernizma. Kompjuterska tehnologija je, recimo, omogućila sasvim lako manipulisanje
već ranije postojećim sadržajima putem isijecanja dijelova neke cjeline i spajanje tih
fragmenata u jednu novu formu. Otud, možda potiče i lakoća u građenju postmodernističkih
objekata. Istina i modernisti nisu bježali od novih tehnologija. Ali, kad se pažljivo analizira
praksa modernizma, uočava se da su oni ipak bili konzervativni u načinu upotrebe materijala i
u načinu na koji se kombinuje ta materija.
5. “Pluralizam postmodernog doba vidljiv je i u radikalnoj izmjeni statusa lokalnih i
periferijskih kultura”. Modernistička kultura je bila izgrađena po jednoj sasvim jasnoj šemi.
Postojala je umejtnost i postojale su one forme stvaralaštva koje su bile rangirane niže od
umjetnosti. Umjetnost, bar ona moderna, bila je shvaćena kao vrhunsko stvaralaštvo epohe.
Iznad nje nije postojalo ništa. Ona je bila sam vrh napora ljudi da stvore nešto novo. Obično je
postojao jedan stil koji se smatrao vrhunskim, i u njemu je bilo sažeto iskustvo cjelokupne
dotadašnje umjetnosti. Sve drugo smatralo se nižim oblicima stvaralaštva.

2.3. Fragmenti u postmodernoj

Prvo što "pada u oči" (kad je u pitanju postmoderna) jeste to da je ta riječ složenica,
sastavljena od "post" i "moderna". Time se već jasno stavlja do znanja da je postmodernu
nemoguće shvatiti, objašnjavati, razumijevati bez znanja o tome: šta je moderna? Istovremeno
se uočava da prefiks post (poslije) u našem vremenu nije vezan samo za postmodernu već je
veoma upotrebljiv za brojne opšte sintagme o savremenom društvu, i to one koje se
prožimaju, ili su u nekoj drugoj vezi, u nekom drukčijem odnosu sa pojmom "postmoderna".
Takve su, recimo, sintagme: "postmoderno društvo", "postkapitalističko društvo",

9
"postindustrijsko društvo", "postsocijalističko društvo", "postfeudalno društvo",
"postistorijsko društvo". Njima se pridodaju i sintagme iz određene oblasti, naprimjer iz
filozofije, te se javljaju pojmovi kakvi su: "postmetafizičko mišljenje", "postmarksizam",
"poststrukturalizam"...
Da bi se približili pojmu "postmoderna" potrebno je znati šta je obuhvaćeno obimom i
sadržajem pojma "moderna". Nema sumnje da je i moderna širok, višeznačajan i razvojan
pojam. Jezički gledano, on dolazi od latinske riječi m o d e r n u s što znači savremen.
Sadržajno shvaćen, pojam savremen više je zavisan od "duhovnog prostora" nego od
"hronološkog vremena". U tom smislu, jedna te ista savremenost događa se u raznim
"duhovnim prostorima", tj. kod raznih naroda ili istovremeno ili u različito vreme, ustvari:
rijetko kada (možda nikada) baš istovremeno a hronološki raspon može biti veći ili manji.
Ako se uzme u obzir čitavo čovječanstvo, onda se terminom savremenost mora obuhvatiti
veliki period, više vijekova.
Sve to važi i za našu savremenost, označenu (još odavno) pojmovima: modernost,
modernizam, moderna i sl. U zavisnosti od jednog ili više kriterija, naša savremenost je
počela prije više vjekova. Koliko vjekova. tj. kada je počela? Odgovora za to ima nekoliko.
Evo nekih: Prema nekim misliocima (recimo Habermasu), začetke moderne treba tražiti već u
petom vijeku naše ere, kada se snažno afirmiše hrišćanstvo kao dimenzija duhovnosti
evropskih i drugih naroda, te njihovo odvajanje (svojevrsna emancipacija) od prethodnih
oblika duhovnosti, posebno od politeističkih religija, od paganstva i sl. Međutim, od petog
vijeka pa nadalje hrišćšanstvo se na razne načine uzdrmava. Historičari posebno ističu pad
Carigrada (1453), otkriće Amerike (1492) i druga značajna zbivanja do kraja osamnaestog
vijeka. Imajući u vidu osnovne epohe u razvoju čovječanstva, a naročito klasifikaciju na
"društveno — ekonomske formacije" (što znači po kriterijumima socijalno — ekonomskog
razvoja) najveći broj mislilaca (teoretičara, historičara i dr.) smatra da je moderno doba (koje
traje i danas ) stvarno (kao cjelovita epoha) započelo ukidanjem feudalizma i nastankom
kapitalizma (od četrnaestog do šesnaestog vijeka). Prijelomni (presudni) događaji za to bile su
buržoaske revolucije, od kojih su najtipičnije: francuska (politička) i engleska (industrijska).
Tako gledano, moderna počinje usponom buržoazije, konstituisanjem građanskog društva,
razvojem industrije, dominacijom robno — novčane privrede, razvojem građanske
demokratije... Ukratko: modernost se na društvenom planu učvrstila kroz jačanje kapitalizma i
građanskog društva.
Na duhovnom planu, što znači u oblasti ideja, tj. razvoja filozofije, nauke, umjetnosti
slično, moderna se afirmisala najviše kroz razvoj prosvjetiteljstva. Od brojnih osobenosti tog
(veoma širokog i dubokog) duhovnog pokreta, za modernu su posebno značajne sljedeće:
o veliko povjerenje u duhovnu (razumsku, saznajnu i dr.) moć čovjeka da na osnovu znanja
(filozofskog, naučnog, tehničkog) ovlada prirodom i podredi je svojim potrebama, na
jednoj strani, kao i ovlada samim sobom, svojim životom na drugoj strani, kao i ovlada
samim sobom, svojim životom na drugoj strani te se tako oslobodi zavisnosti kako od
prirode, tako i od drugih (natprirodnih) sila; što je došlo do najvećeg izražaja u
francuskom prosvjetiteljstvu, materijalizmu, deizmu i dr. kao i u engleskom empirizmu, te
socijalno — političkim idejama (teorijama, shvatanjima) u Zapadnoj Evropi;

10
o uspostavljanje i jačanje autonomije razuma kao osnovne ljudske (saznajne, moralne,
estetske, političke i dr.) moći; što je posebno izraženo u njemačkoj klasičnoj filozofiji,
pogotovo Kantovoj., da bi u Hegelovoj bilo nadograđeno "filozofijom uma", tj.
idealističkim i dijalektičkim sistemom o cjelini ljudskog znanja, cjelini historije
čovječanstva itd;
o sekularizacija politike, koja se odvaja razdvajanjem religioznog i političkog života;
odvajanjem crkve od države, izjednačavanjem građana pred zakonima države, bez obzira
na veru; ukratko: jačanjem autoriteta (moći, značaja) države i slabljenje crkve, kao razlika
od drugačije konstalacije tokom feudalizma;
o afirmacija ideja o linearnom i to progresivnom razvoju čovječanstva, za razliku od raznih
cikličnih shvatanja historije, bilo da su ona religiozna (teološka) ili neka druga; što je
izraženo najviše kod Hegela u objašnjenjima napredovanja čovječanstva (kroz historiju
raznih naroda) ka sve većoj slobodi, samosvijesti, svrhovitosti i sl. i to u skladu sa
sveopštim razvojem (ljudskog) duha (subjektivnog, objektivnog, apsolutnog...), a uz
kritiku prosvjetitelja što su se previše vezali za razum jer je on uži od uma;
o sveopšta vjera u čovječanstvo može i treba da stvori "bolji svet", pravedniji Društveni
poredak, sa mnogo više slobode, društvene jednakosti, demokratije, sklada zajedničkih i
individualnih potreba i interesa...
I pojava, i uspon, i snažna afirmacija moderne odvijala se, dakle, kroz "jačanje
subjekta u odnosu na objekat", putem uvećanja ljudske moći i sveopšteg snažnog vjerovanja
čovjeka da svojim umom može svoju sudbinu "uzeti u svoje ruke", biti "kovač svoje sreće", a
preko toga, uporedo s tim, i vladalac nad (do tada mračnim) silama prirode. Zato se tokom
moderne ostvaruje sveopšta upotreba (pa i instrumentalizacija uma), o čemu će u našem
(dvadesetom vijeku) lucidno pisati (Horkhajmer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva i
drugim djelima i spisima iz opšteg trenda prosvjetiteljstva i srodnih duhovnih orijentacija),
neki teoretičari su se izdvajali skepsom ili izričitim protustavovima. Tipičan je Ruso, sa
svojim naturalizmom.
Moderna je našla svoj specifičan izraz u filozofiji (kao, uostalom, i u svim značajnim
oblastima: ekonomskoj, političkoj, kulturnoj, naučnoj, tehničkoj). Taj izraz je složen i
razvojan. Moderna počinje nastankom novovjekovne filozofije, dakle sa Dekartom i
Bekonom. Opravdano je reći da su oni svaki na svoj način podstakli razvoj prosvjetiteljstva i
drugih srodnih duhovnih pokreta, orijentacija, filozofija. A "a zajednički imenitelj" Dekartove
i Bekonove filozofije (sa stanovišta duhovnosti moderne, tj. modernog društva) je nalaženje
glavnog oslonca čovjeka u ljudskom umu, u razumu, u iskustvu, u mišljenju. U tom smislu su
Dekartov cogito i Bekonova borba protiv predrasuda (aidola) komplementarni. A cilj je,
takoreći isti: stjecanje istinitog znanja za ovladavanje prirodom i svojim životom.
Pa, ako je kod Dekarta um ili razum, tj. mišljenje imalo značaj za objašnjavanje,
prvenstveno, ontoloških i gnoseoloških pitanja, te kod Bekona gnoseoloških i naučnih — kod
prosvjetitelja kao i kod brojnih racionalista i empirista Novog vijeka, a pogotovu kod Kanta,
razum će dobiti itekako veliki značaj u oblasti politike i etike. A Hegel će moć, ulogu i značaj
razuma uvažiti, ali i ograničiti, da bi još potpunije objasnio ne samo um (kao širi od razuma)

11
nego i ljudsku subjektivnost u cjelini. O tome svestrano i inspirativno piše Hebermas, naročito
u Filozofskom diskursu moderne.
Moguće je artikulisati ovakav paralelizam: današnje rasprave o moderni i postmoderni
liče, bar po nečemu, na predhodne, viševjekovne rasprave o bitnim pitanjima: svijeta i
čovjeka; bića i mišljenja; mišljenja i govora... Idući unazad, u historijsku prošlost, u tom
smislu su ilustrativne rasprave u osamnaestom vijeku, vođene između "starih" i "novih" (Les
anciens et les modernes). Pa još dublje u prošlost: rasprave o opštim pojmovima
(univezalijama) i suprotstavljanje logosa mitosu, dijalektike (Platonovog tipa) sofistici njenim
reprezentativnim stavovima).
Također je moguće uspostaviti paralelizam "logike razuma na jednoj strani", i "logike
lica", na drugoj. U tom smislu bi naspram Dekarta stajao Paskal: naspram Hegela Kjerkegor.
U svijetu ovih paralela, opravdano je tvrditi da se teme postmoderne filozofije nisu
javile pri kraju moderne (filozofije ili epohe ), već su postojale i ranije: bile su na relacijama
navedenih i srodnih paralela.
Na sve to, i slične fenomene postmoderne, još eksplicitnije ukazuju neki autori. Nenad
Daković piše: "Hronološko određenje postmoderne nije moguće, pošto se ona prije oslanja na
romantizam nego na modernu.
Uputno je razlikovati pojmove moderne i modernizam, na jednoj strani, i postmoderna
i postmodernizam, na drugoj strani. Moderna i postmoderna su oznake za epohe, velike
periode u razvoju čovječanstva, a modernizam i posmodernizam su osnovni pravci (kulturni,
duhovni, idejni, umjetnički...). Što se tiče moderne, nema značajnijih sumnji u vezi s tim da je
to oznaka za viševijekovnu epohu, vreme razvoja kapitalizma i pojave socijalizma,
socijalističkih revolucija, a zatim i brojnih društvenih pokreta. Postmoderna, se međutim, nije
učvrstila kao nova epoha. To se vidi i po tome što su postmodernizmi mnogo fluidniji nego
modernizmi. Ali, nešto im je zajedničko. Kao osnovni pravci (svaki u svojoj epohi ili periodu
postojanja) oni izražavaju "duhovnu aromu" svog vremena, ukazuju na preovladavajuće teme,
motive, probleme i sl. duhovnog izražavanja (u umjetnosti, filozofiji, kulturi uopšte). Još više
od toga, oni su "moda" određenih vremena, tj. modeli savlađivanja društvenih problema i
načini izražavanja ljudske potrebe i smisla za ljudsko.

2.4. Stilovi pisanja u postmodernizmu i književni smjerovi u tom razdoblju

Stilovi pisanja u postmodernizmu su različiti, pa kažemo da u njemu vlada stilski

pluralizam. I upravo je taj originalni, provokativan i nesvakidašnji način izražavanja tipičan
za ovo razdoblje. Postmodernizam se ne odriče ni jednog književnog razdoblja, pa tako ni
tradicionalizma, već uzima od svakoga po nešto kako bi se stvorio novi, unikatni stil
izražavanja.
Za vrijeme postmodernizma razvilo se nekoliko važnih književnih smjerova, ali
razvijenih na temelju odlika ovog razdoblja. Tu ubrajamo fantastičnu književnost, “prozu u
trapericama”, novi povijesni roman, žensko pismo i mnoge druge. 80-ih godine od istih autora

12
nastaju postmodernistička djela u kojima se miješaju trivijalni i kanonizirani književni
postupci. Od tada se puno koristi i takozvana žanrovska proza, odnosno horor, avanturistički,
kriminalistički i bulevarski roman. Dolazi do pojave obnovljenih povijesnih i obiteljsko-
genealoških romana. Nastaju i djela koja kritiziraju aktualni poredak u društvu te
problematiziraju stvarni život. To se još naziva i takozvana “stvarnosna proza”.
Poznati svjetski postmodernistički pisci su Milan Kundera, J. D. Salinger, Vladimir
Nabokov, Margaret Atwood, Charles Bukowski, Umberto Eco, Gabriel García Márquez i
mnogi drugi. 
2.4.1. Žensko pismo

Žensko pismo nastalo je zbog kretanja u zapadnoeuropskoj prozi i teoriji. Književnice

kroz svoja djela predočavaju ženski svijet kroz poglede iz očiju žena i njihovog iskustva.
Unose u književnost pripovjedne tehnike, neortodoksne motive. Dodaju autobiografičnost,
miješaju duhovnost i filozofiju ili realizam i fantastiku.
2.4.2. Poezija

U ovom razdoblju dolazi do problematiziranja jezika koji je predmet pjesme. Pjesnici

su skloni eksperimentiranju, a javljaju se i takozvani “offovci” – pjesnici okupljeni oko
časopisa “Off” koji je prvi puta izašao 1978. godine.
Pjesnici kroz ovaj časopis koji je izašao samo par puta zastupaju takozvani semantički
konkretizam. Osamdesetih godina okupljaju se mlađi književnici oko časopisa “Quorum”.
Karakteristično za postmodernizam na našim prostorima su vezani stih i tradicionalni
oblici, što je sve slično sonetu. Neki pjesmici u svoje pjesme dodaju ratnu tematiku zbog
njihovog traumatičnog doživljaja rata.
2.4.3. Drama

Što se tiče dramskog stvaralaštva, i ovdje postoje novi modeli. Primjerice dramski
tekst I. Brešana “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, predstavlja novi tip dramskog
teksta koji je nastao na intertekstualnosti i na “teatru u teatru”. Jedan dio dramskog
stvaralaštva toga vremena nastaje iz biografija i životopisa povijesnih ličnosti.

13
 3. KNJIŽEVNOST 20-TOG STOLJEĆA U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosanskohercegovačku književnost na prelazu iz 20. u 21. stoljeće karakterizira ne

samo veliki poetički obrat iz visokog modernizma u postmodernizam, te pad
postmodernističke poetike i pojava postističkih poetika, kritičkog mimetizma, osjetilnog
realizma i nove osjećajnosti, nego i reakcija književnosti na rat i njegov užas, gdje primarnu
ulogu ima nova književna generacija.
Ona će presudno obilježiti pripovjedačku, ali i poetsku produkciju postavljajući nov
poetički poredak, estetske i etičke kriterije u književnosti. Iznikla na fonu ratnog haosa i njime
temeljno obilježena, ova generacija za osnovno tematsko područje svojih priča, ali i poezije
uzima stravično ratno isksutvo.
Po tome su novi/e bosanskohercegovački/e pripovjedači/ce bliski/e generaciji
ekspresionista s početka 20. vijeka u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ali, za razliku
od ekspresionističke težnje za eksperimentom, revolucinoranim zahvatima u jezik i književne
forme što rezultira brisanjem tradicionalnih granica u žanrovskom poretku književnosti, u
novoj bosanskohercegovačkoj prozi prisutan je, uz postmodernističku destabilizaciju žanrova
i hibirdizaciju naracije, povratak priči i pričanju, čak obnova realističke tradicije
pripovjedanja u nastojanju da književni tekst bude, uz ostalo, i neka vrsta etičkog dokumenta
povijesnog užasa.
Taj snažni etički i humanistički angažman pripovijetke, njena sposobnost da se ostvari
kao moralna hronika ljudske patnje i stradanja individue u tragičnoj povijesti i ratnom haosu,
gdje je u prvom planu apsurdistička slika pojedinčevog iskustva velike povijesti i odricanje
svakog oblika smislenosti njenih tokova, omogućio je pripovijetki da, poput romana, bude
konkurent drugim diskursima, historiografskom, političkom, ideološkom itd.
Otud se pripovijetka pojavljuje u kontekstu ratnog haosa i beznađa bosanske
tranzicijske sadašnjice u ulozi diskursa koji redefinira povijesno pamćenje i njegove
strategije, nosi se sa ideološkim i političkim transcendencima, hvata u koštac sa nacionalnim,
politički i ideološki definiranim metanaracijama, uspostavlja nove modele kulturnog sjećanja,
što joj daje funkciju primarnog, pa i temeljnog žanra bosanskohercegovačke književnosti.
Po tome su novi bosanskohercegovački pripovjedači/ce bliski/e tradiciji pripovjedačke
Bosne, na koju se nastavljaju i obnovom njenih narativnih strategija.
Pripovjedačka Bosna je na početku dvadesetog vijeka pripovijetku učinila, temeljnim,
može se reći identifikacijskim žanrom bosanskohercegovačke književnosti razvijajući na
koloritu lokalnog hronotopa sa strana zamagljenih - kako ju je okrakterizirao Jovan Kršić u
svojoj čuvenoj antologiji bosanskih pripovjedača i Alojz Šmaus u prikazu te antologije -
postupke modernističke univerzalizacije, esencijalizacije i ideologiju estetskog utopizma u
kontekstu kulture u kojoj se vrši transformacija tradicije usmenosti u kulturu pismenosti. To je
onaj trenutak u kulturi kojeg Lukacs vezuje za nastanak romana određujući ga kao ulazak
individue u svijet transcendentalnog beskućništva u kojem se ona sjeća mitske cjelovitosti

14
tradicije nalazeći se u grčevitoj potrazi za identitetom unutar neprestano promjenjive
društvene stvarnosti.
Imajući u vidu takav kontekst pojave pripovjedačke Bosne, Zdenko Lešić u svojoj
analitički utemeljenoj studiji Pripovjedačka Bosna I-II zaključuje da se pripovijetka u
bosanskohercegovačkoj književosti našla u poziciji koju je u tzv. visoko diferenciranim
literaturama imao roman, te da su se, zahvaljujući biografskom narativu položenom u svoj
nartivni osnov, pripovijetke u kontekstu pripovjedačke Bosne ponašale kao romani u malom.
Zapravo, taj biografski narativ, unutar kojeg pripovijetka kazuje priču o cjelini
pojedinčevog života, značio je razdruživanje od kulture definirane epskim kulturnim kodom i
s njom usklađene herojske kulturne paradigme i prelazak na deheroizirani model povijesne
priče i s njom usklađenog povijesnog sjećanja. Zato je pripovijetka u bosanskohercegovačkoj
kulturi - gdje je njena kratka forma sukladna tadašnjoj razdrobljenosti
bosanskohercegovačkog društva, pa je kako zaključuje Lešić sam život davao građu
pripovijedačima, a pripovjedačku Bosnu proizvela je povijesna Bosna – preuzimajući na sebe
ulogu romana označavala i temeljni tranzicijski kulturalni žanr.
Naime, u pripovijetki se prije svega vrši ne samo razdruživanje modernog i
tradiconalnog poretka kulturnih i društvenih vrijednosti nego i proces evropeizacije
bosanskohercegovačke kulture i ukupnog društva u doba asutrougarske vladavine.
Orijentacija prekodiranja tradicionlnih narativnih modela u kontekst postističkih
poetika najviše dolazi do izražaja u Veličkovićevom Đavolu u Sarajevu, Jergovićevom
Sarajevskom malboru i pogotovu u Karivanima, nekim pričama Vladimira Pištala, prozi
Damira Uzunovića, Safeta Sijarića, Josipa Mlakića itd. Kad se ima u vidu takav kontekst
pojave novih pripovijedača u BiH i njihove veze sa tradicijom pripovjedačke Bosne, onda
jasnim postaje koliko su plodotvorno tlo za njih predstavljali Andrićev, Samokovlijin, Humin,
ili pripovjedački opsi Novaka Simića, Zvonimira Šubića, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, ali
i, kao što će to pokazati Jergović i zbirci priča Madona, inšallah, madona, ukupna linija
usmene, baladične i lirske tradacije.
Trenutak u kojem se pojavljuje nova pripovjedačka Bosna vezan je za savlađivanje
poetike visokog, hermetičnog modernizma i pad formativnog obrasca pripovjedanog modela
kojeg je postavila tzv. generacija apsurdista u bosanskohercegovačkoj prozi. Taj je proces,
zapravo, počeo je sa Irfanom Horozovićem i njegovom zbirkom priča Talhe ili šadrvasnki vrt,
kultunom knjigom bosanskohercegovačkog postmodernizma, a nastavio se u prozi Darija
Džamonje i njegovom modelu ispovijedne priče, u kojem je ovaj pripovjedač, oslanjujući se
na prozna iskustva američke izgubljene generacije, destabilizirao hermetičnu, metaforičku
modernističku priču.
Veličković je, kao i drugi značajni bosanskohercegovački pripovejdač Vladimir
Pištalo dao stravičnu sliku rata s obje strane linije fronta pokazujući ga ne samo kao ljudsku
tagiku već i kao identitarnu dramu. U nastojanju da priču ostvari u vidu kritike zle prirode
ideologija i manipulativnih strategija političkih sistema, Veličković daje sliku rata i kao
kolektivno identiterane drame. Tako se npr. njegova priča Zeleni surduk u kojoj se opisuje
odlazak srpskog stanovništva sa šireg prostora Sarajeva nakon potpisivanja Dejtonskog

15
sporazuma može čitati i kao ironisjka verzija srpske kolektivne, mitotvorne naracije o
seobama Srba tokom povijesti. Ali, u Zelenom surduku ostvarena je prije svega priča o drami
jedne srpske porodice izloženoj nizu političkih obmana i ideološke propagande.
Zanimljivo je da većina bosanskohercegovačkih pripovjedača realizira civilnu sliku
rata, a nasuprot tome Faruk Šehić će u odličnoj zbirci priča Pod pritiskom, u okvirima modela
poetsko-psihogrameske proze, te Damir Uzunović i Josip Mlakić, u modelu osobene poetsko
realističke priče, ostvariti sliku rata iz perspektive vojnika na frontu. Ovoj trojici pripovjedača
u profiliranju slike rata iz takve perspektive pridružuju se djelimično Veličković i Samardžić.
Iz tog aspekta promatrani novi bosanski pripovjedači, ustvari, su prozaisti iskustva, i
to i ličnog i kolektivnog iskustva. Ako je model ratne pripovijetke u bosanskohercegovačkoj
književnosti začet u Vešovićevoj izrazito angažiranoj knjizi Smrt je majstor iz Srbije, gdje se
Vešović u svom veoma jakom etičkom angažmanu nije libio i politizacije priče s ciljem
izrazito jake političke i ideološke osude rata i napadača na opkoljeno Sarajevo, onda je taj
model svoje najbolje pripovijedne rezultete dobio u nekim pričama pomenutih mladih
pripovjedača.
U Zaimovićevoj prozi slika rata data je gotovo u pravilu iz osobene groteskne,
ironijske i satirične vizure, a u nekim pričama autorov alter ego gotovo dnevnički opisuje užas
ratne svakodnevnice. U Uzunovićevim ratnim pričama naraciju peruzima borac sa linije
fronta koji kao npr. u pričama Put šljive, Kesten ili Šumarev dnevnik ispituje granice
humanizma u svirepoj ratnoj sistuaciji. Zato njegove priče nose obilježja narativizirane
tragedije, pa se može reći da Uzunović svoj moralni dokumentarizam bazira i na postupku
dramatiziranja naracije. I Uzunović, i Mlakić, i Samardžić, i Veličković, a pogotovu Faruk
Šehić u model ratne priče uvode ispovijest vojnika, kojeg rat destruira u svakom pogledu,
prelazeći iz spoljenjeg oblika tragizma u osobeni unutrašnji rat. U takvoj vrsti priče potpuno
je dekonstruirana herojska naracija kao osnov epskocentrične, herojske kulturne memorije na
kojoj je tradicija utemeljivala kolektivni simbolički sistem vrijednosti i povijesno pamćenje.
U Šehićevoj prozi iz knjige Pod pritiskom, u postupku poetiziranja psihograma kao
osnove ratne priče, vojnici su i socijalni, i kulturološki, i ideološki marginalci koji rat
doživljajvaju kao pritisak i spolja i iznutra, pa se njihov svijet napinje do granice eksplozije,
baš kao što svako tijelo, kako to pokazuju osnovni zakoni fizike mora ekplodirati, izloženo
rastu i spoljnjeg i unutarnjeg pritiska. Te su priče vanserijski niz slika o destruiranju
vojničkog poretka stvari u ratu, apsolutno suprotstavljne znavičnim ideološkim ratnim
naracijama, a u njima vojnici postaju svjesni svoje pozicije hrane za topove. Zato je u tim
pričama događaj kao osnov naracije potpuno potisnut da bi u prvom planu bio doživljani
aspekt rata. Ako je vladajuća ideologija bosanske vojnike proizvodila u simboličke nacionalne
heroje, gazije, Šehićeve priče posvjedočuju da su oni urbani marginalci formirani na
subkulturnim identitarnim vrijednostima. Otud je vojničkom, povijesnom, političkom i
ideološkom, Šehić suprotstavio marginalno i subkulturno, te slike eksplozije ljudske svijesti
uhvaćene u zmaku tragičnih ratnih lomova. Šehićev vanredan poetski dar došao je do punog
izraza u psihogramskoj prozi, a knjiga Pod pritiskom je izvanredna kombinacija poezije i
naturalističkih scena, tragike tijela koliko i drame svijesti, ospoljavanja osjećanja straha i
izgubljenosti koliko i apsurdistička ispovijest o povijesnom užasu.

16
 Vojnička ispovijest kao osnova ratnog modela priče kod novih bosanskih
pripovjedača na sociokulturnom planu može se čitati i kao rezervoar potresnih tragičnih slika
u koje je pohranjena alternativna povijesna memorija izravno surprotstavljena
viktimizacijskom modelu ideološke naracije.
Posebno mjesto u novoj pripovjedačkoj Bosni pripada Almi Lazarevskoj i njenim
zbirkama Smrt u muzeju moderne umjetnosti i Biljke su nešto drugo, teVladimiru Pištalu, koji
je poetiku antiratne književnosti možda ponjabolje definirao riječima da se ne može pisati o
cvijeću dok okolo kolju ljude. Nakon izvrsnih priča iz postmodernističkog modela proze dok
je realizirao poetiku beogradske manufakture snova, Pištalo je u knjizi Vitraž u sjećanju, ali i
u drugim knjigama, obnovio strategiju osjetilnog realizama i prikazao moralne i psihološke
lomove svojih junaka i junakinja u stanju ratanog užasa. Lazarevska je, što će se pokazati pri
kraju ovog teksta, razvila narativnu strategiju psihološko simboličkih detalja u kojima se bez
patetične moralizatorske geste simbolički zrcali sav ratni užas. Na poetici svjedočenja u
konstruiranju ratne priče zasnivaće svoju prozu i Selvedin Avdić u odličnoj knjizi Podstanari i
drugi fantomi. On je poput Pištala, Veličkovića ili Jergovića pisac sa vanrednim darom za
oblikovanjem proznih detalja, a njegova knjiga zanačiće i zasnivanje socijalnog modela proze
u bosanskoj tranzicijskoj prozi.
Mladim pripovjedačima pridružiće se na prelomu milenija i prozaisti starije
generacije, kakvi su npr. Tvrtko Kulenović u zbirci priča Trag crne žući, ili Irfan Horozović u
zbirkama Prognani grad i Bosanski palimpsest, ili pak s druge strane pisci srednje generacije,
poput Željka Ivankovića. Ali dok Horozović svoju prozu organizira u skladu s
postmodernističkom poetikom literature fantastice pa se njegove priče ostvaruju kao
postmoderne parabole o ratu kao povijesnom minotauru, Kulenovićeve priče baziraju se na
poetici nove osjećajnosti i nastojanju da se na perspektivi odozdo, na stajalištu malog,
običnog čovjeka koji trpi povijesno zlo ostvari priča sa nakanom da moralizira društvenu
stvarnost.

17
 ZAKLJUČAK
Književnost 20. vijeka uključuje dva glavna pravca: modernizam i postmodernizam.
Oba ova pravca se odvajaju od realizma koji je vladao u 19. vijeku gdje je čitalac obično
sveznajući a priča objektivna. Sada su likovi dosta subjektivni i okreću svoj pogled od vanjske
realnosti prema unutrašnjim stanjima svijesti pri tome se vrlo često naslanjajući na tehniku
"lavine misli". U oba ova pravca analiziraju se fragmenti i priče i likova.
Pravac se prvi put javlja pred kraj 19. vijeka, a u nekim zemljama i na početku 20. i
traje do Drugog svjetskog rata. Najznačajniji autori ovog perioda su: T. S. Eliot, James Joyce,
William Faulkner, Ernest Hemingway, Franz Kafka, Joseph Conrad, Virginia Woolf, W.B.
Yeats, F. Scott Fitzgerald, Ezra Pound, Gertrude Stein, H.D., Jaroslav Hašek, Menno ter
Braak, Marcel Proust and Thomas Mann.
Postmodernizam u književnosti je epoha nastala u drugoj polovici 20. stoljeća, a
trajala je do kasnog 20. stoljeća. Najčešće je prihvaćeni stav da je postmodernizam započeo
nakon 2. svjetskog rata, iako neki književni teoretičari kažu da je ovo razdoblje započelo
smrću Virginije Woolfe i Jamesa Joycea, jednih od najvećih svjetskih modernističkih pisaca.
Također, mnogi teoretičar smatraju da se utjecaj postmodernizma osjeća i u današnjoj
književnosti.
Budući da je postmodernizam započeo nakon svjetskog rata i svih njegovih stradanja,
ne čudi da se u njegovom stvaralaštvu osjeti utjecaj velikih stradanja, poput holokausta ili
bacanja atomske bombe, ali i velike borbe za ljudska prava, razvoj društva te visoke
tehnologije (potaknuto naglim razvojem i rastom računalne tehnologije).
Postmodernizam je u ideji svojeg stvaralaštva zadržao neke ideje modernizma, poput
usmjerenosti prema individualcu i njegovom unutrašnjem svijetu, psihologizaciji i slično.
Razlika je samo u tome što su likovi iz postmoderne svojevoljno samokritični, njihovi životi
produkt su jasnih odabira, pa je tako i njihovo nesavršenstvo vlastiti, za razliku od likova iz
moderne koji su žrtve unutrašnjih konflikta te pate zbog otuđenosti i nesvakidašnje
individualnosti.
Upravo zbog svjesne samokritike, postmodernizam se odlikuje i ironijom, koja je usmjerena i
na okolinu i na pisca i na njegovo djelo. Rat sa samim sobom nastao u modernizmu, u
postmodernizmu prestaje, a pripovjedač i likovi postaju ti koji kritiziraju, kako sebe tako i
okolinu. Postmodernizam zato nije opreka modernizmu (kao što je većina književnih
smjerova u odnosu na one koje nasljeđuju) već je njegov nastavak.
Postmodernistička djela, u odnosu na modernistička, postaju jednostavnija, pristupačnija
širem čitateljstvu, ali u njima pronalazimo i mnogo intertekstualnosti, alternativne sadašnjosti
i povijesti te, po prvi puta u povijesti književnosti – intermedijalnost. Intertekstualnost
označava odnos dvaju ili više tekstova. Intertekstualnost utječe tako da se tumači i oblikuje
onaj tekst unutar koje se nalazi neki drugi tekst. Oni tekstovi koji se nalaze unutar drugih
tekstova zovu se intertekst. Intertekst označava skupinu tekstova prema kojem se jedan tekst
nalazi u nekom odnosu. Predstavlja inspiraciju za novi tekst ili model prema kojem se drugi

18
tekst oblikuje. Tekst čija je osnova podsjećanje na druge, ranije nastale tekstove, naziva se
metatekst.
Poznati svjetski postmodernistički pisci su Milan Kundera, J. D. Salinger, Vladimir Nabokov,
Margaret Atwood, Charles Bukowski, Umberto Eco, Gabriel García Márquez i mnogi drugi.
Prvih poslijeratnih godina sva književnost u Bosni i Hercegovini je u znaku doktrine
socrealizma koji je zagovarao vjernost činjenicama realnog života, a s druge strane
ispostavljalo zahtjev: pisati samo o onome što je pozitivno i uzvišeno. Proizvod takve
političke ideologije bila je crno-bijela tehnika prikazivanja . U Bosni i Hercegovini se stvaraju
i institucionalne pretpostavke za ekspanziju književnog života. Osniva se Filozofski fakultet u
Sarajevu, formiraju se nove izdavačke kuće i pokreću književni časopisi.
Bosanskohercegovački pisci dosta sporo prihvataju u širim evropskim i svjetskim relacijama
već od šezdesetih godina u veliko prisutne postmoderne tendencije, nastale s jedne strane kao
reakcija na modernistički pretjerano složen i teško razumljiv način izražavanja, te s druge
strane, kroz naglašen trend intertekstualnog i metatekstualnog okretanja književnosti. U
proznom stvaralaštvu naznake tog zaokreta najuočljivije su u djelima Irfana Horozovića,
Tvrtka Kulenovića, Dževada Karahasana.
Najnovija bosanskohercegovačka poezija pisana a vrijeme i nakon posljednjeg rata još nije
temeljitije kritički vrjednovana, bez čega je nemoguće izvesti generalne zaključke o njenim
vrijednostima i poetičkim osobenostima.
Ipak uočljivo je da reakcija mlađih pjesnika i prozaista na ratnu kataklizmu ne nosi obilježja
izravne angažiranosti i revolta iz pozicije žrtve.

19
 LITERATURA

Internet:
o „Dijelovi postmoderne“ (preuzeto 02.01.2019.)
www.iznicasrpska.net
o „Postmoderna“ (preuzeto 02.01.2019.)
www.wikipedia.org
o „Književnost 20.vijeka“ (preuzeto 02.01.2019.)
www.wikipedija.org
o „Postmodernizam“ (preuzeto 03.01.2019.)
www.enciklopedija.hr
o „Postmoderno doba“ (preuzeto 04.01.2019.)
postmodernodoba.wordpress.com
o „Postmoderna“ (preuzeto 04.01.2019.)
www.lektire.hr
o „Naznake postmoderne u BiH“ (preuzeto 04.01.2019.)
www.prezi.com
o „Nova pripovjedačka Bosna“ (preuzeto 04.01.2019.)
www.sveske.ba

20