4 živo vrelo

liturgijsko-pastoralni list

2013
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn

…i uzašao na nebesa
od 14. travnja do 11. svibnja 2013.
 4 živo vrelo
ISSN 1331-2170 – UDK 282

201 3
God. XXX. (2013.)
Liturgijsko-pastoralni list
za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik:

Ante Crnčević
Uredničko vijeće:
mons. Ivan Šaško,
urednikova riječ 1
Ante Crnčević, Petar Bašić, Uzašašće i uzdignuće
Ivan Ćurić, Ivica Žižić
Predsjednik uredničkog vijeća:
mons. Ivan Šaško naša tema: …i uzašao na nebesa 2
Uredništvo:
Ante Crnčević, Ivan Andrić, »Uzašao na nebesa i sjedi o desnu Oca«,
Gabrijela Miličević Mikić A. Crnčević
Grafička priprema:
Tomislav Košćak
»Krist će opet (odonud) doći – u slavi –
suditi žive i mrtve«, I. Šaško
Izdavač i nakladnik:
Hrvatski institut za liturgijski pastoral

16
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
Ksaverska cesta 12a otajstvo i zbilja
10000 ZAGREB
Biblijska razmišljanja:
Telefon: 01 5635 050
Faks: 01 5635 051 A. Crnčević, Ž. Tanjić, I. Raguž,
e-mail: hilp@hilp.hr S. Slišković, A. Vučković
www.hilp.hr
Tisak: Treća vazmena nedjelja
Grafika Markulin, Lukavec
Četvrta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo; Sakramentar iz St. Gallena, Peta vazmena nedjelja

Stiftsbibliothek, (Cod. Sang. 340), druga pol. 11. st.
Šesta vazmena nedjelja
Uzašašće Gospodinovo

u duhu i istini 36
Otajstva svjetla
Molitva krunice s razmišljanjima uz Godinu vjere

trenutak: pisma čitatelja 40

Tko je »animator« liturgijskoga slavlja?
 ŽIVO VRELO 4–2013 UREDNIKOVA RIJEČ

E
Uzašašće i uzdignuće

E
vanđelje, radosna vijest o Kristovu utjelovljenju i njegovu ot-
kupiteljskom djelu, kao zadnji događaj opisuje Isusovo uza-
šašće u nebo. No, time njegovo otkupiteljsko djelo nije dovr-
šeno. Evanđelist Marko dodaje znakovitu rečenicu koja zaključuje
njegov spis: »Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin
surađivaše (synergoũntos) i utvrđivaše riječ popratnim znakovi-
ma.« (Mk 16, 20) Gospodinov uzlazak u slavu, u nebesa, nije na-
puštanje svijeta i ljudske egzistencije. Njegovo spasenjsko dje-
lo (érgon) sada zadobiva novi predznak; Krist postaje suradnikom
(synergoũntes) spasenjskih djela koja su povjerena Crkvi. Nebo je
slika Božjega svijeta, Božje slave, bivanja u Bogu, pa se može reći da
Krist svojom »sinergičom prisutnošću« zemlju čini ozračjem neba.
Kristovo uzašašće u nebo, s desne Ocu, govori dakle o trajnoj brizi
kršćana da zemlja bude preobražena u nebo, u dom Kristove vidlji-
ve prisutnosti.
Tu se duhovnost uzašašća živi u prihvaćanju poslanja koje se
vjernicima povjerava. Pitanje »Što stojite i gledate u nebo?« (Dj 1, 11)
stoji pred svim vjernicima kao opomena koja bistri njihovu vjeru ot-
krivajući da duhovnost uzašašća nije u »stajanju i gledanju« nego u
pokretu: »Pođite po svem svijetu…« Biti zagledan u nebo znači ži-
vjeti i djelovati težeći »za onim što je gore« gdje Krist sjedi zdesna
Bogu (usp. Kol 3, 3), pa tako vjernički život, trajno otvoren Božjemu
djelovanju, postaje očitovanjem blizine Neba na zemlji. Sav taj po-
kret koji se povjerava vjernicima, vodi prema konačnoj gesti otku-
pljenja, prema uzdignuću u Očevu slavu jer svi koji su s Kristom po
krštenju suukopani u njegovu smrt i po vjeri suuskrsnuli u novi ži-
vot, bit će zajedno s njim suuzdignuti i suposjednuti zdesna istomu
Ocu nebeskom, u njegovoj slavi. Slika neba kao prebivališta Božje
slave izriče njegovu neranjivu transcendentnost, ali istovremeno go-
vori i o njegovoj sveprisutnosti i bliskosti. Kao što je nebo, premda
nadvisuje zemlju, uvijek u odnosu s njom, nadkriljujući i štiteći ju,
tako i Bog stoji naspram čovjeka, trajno prisutan svojom slavom ko-
ja preobražava sav život i sav svijet.
U godini vjere korisno je zaustaviti se pred velikom istinom o
Božjoj transcendentnosti, o otajstvu Božje slave, o dolasku u kojemu
Krista iščekujemo kao sudca, o obećanom daru potpune uronjeno-
sti u božanski život, u vječnost, o otajstvu trajne preobrazbe zemlje
Nebom… Je li naša vjera dovoljno zrela da bi mogla govoriti o Nebu?
Urednik
1
 NAŠA TEMA
»Uzašao na nebesa i sjedi o desnu Oca«
UU
O nebeskoj dimenziji zemlje i o vječnosti u vremenu
U kršćanskoj predaji ne-
besa su postala sinonim
za Boga i za božanski
život. Po Kristovu djelu
otkupljenja, koje seže od
utjelovljenskoga silaska s
neba do tjelesnoga uzdi-
gnuća u nebesa, »nebo«
nije više neka daleka i
nedostižna stvarnost, već
svijet koji pripada Bogu i
koji je preobražen Božjom
spasenjskom prisutnošću.
No, ne smije se zaboraviti
ni misao o Božjoj neobu-
hvatnosti jer njega ništa,
pa ni »nebesa nad nebesi-
ma ne mogu obuhvatiti«.
Božje nebesko prebivalište
najprije dočarava njegovu
neranjivu transcenden-
tnost, ali ono, kao i svepri-
sutnost neba oko čovjeka,
isto toliko znači i njegovu
sasvim blisku prisutnost.
2
…i uzašao na nebesa
Ante Crnčević
susretu s Marijom Magdalenom, kako zapisuje evanđelist
Ivan (20, 17), uskrsli Gospodin objavljuje istinu o zbilji novo-
ga života: »Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu
vašemu, k Bogu svome i Bogu vašemu.« U tim riječima razaznajemo
da sâmo uskrsnuće, posvjedočeno očitovanjima pobožnim ženama
na grobu te kasnije učenicima, nije dovršetak Kristova puta i njego-
va poslanja koje mu je Otac povjerio. Uzašašće se predstavlja kao no-
vi korak, kao događaj konačnoga prjelaska u Očevu slavu. Apostolski
simbol vjere ispovijeda da je Krist poslije uskrsnuća »uzašao na ne-
besa« (ascendit ad caelos), a Nicejsko-carigradsko vjerovanje izriče:
»i uzašao na nebo« (et ascendit in caelum). Ta istina otvara niz pita-
nja: što znači sâmo uzašašće, što je to »nebo« kamo je Krist uzašao,
kako tumačiti Kristovu zbilju od uskrsnuća do uzašašća, što znači da
Krist po uzašašću sjedi o desnu Ocu…
Svijet i nebo
U govoru o Uzašašću prvo što se nameće vjerničkomu razmišljanju
jest pitanje kako razumjeti govor o zbilji koja je »negdje iznad«, go-
re, povrh ovoga svijeta. Troslojna slika svijeta, u kojemu bi stvarnost
zemlje bila uporišna i središnja točka, nije održiva. Zato je u razumi-
jevanju Isusova silaska nad pakao, »u podzemlje« (ad inferos) i nje-
gova uzlaska u nebo (in caelum), potrebno otkloniti svaku primisao
o doslovnom čitanju izričaja u Simbolu vjere kao i zamisao o nekom
kozmografskom smještanju Isusa u zasebnu prostornu stvarnost,
odijeljenu od ovoga svijeta. Nije moguće zanijekati, niti je potrebno
nijekati, da je u izricanju Kristova otajstva kršćanska misao posegnu-
la za »predodžbom« koju je nudila antička slika svijeta, ali je istovre-
meno potrebno naglasiti da u kršćanskomu govoru ne smijemo osta-
ti na toj slici. Potrebno je otkriti istinu koja je izrečena slikom.
Novozavjetni govor o Isusovu uzašašću govori o nebu i oblaku.
»Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih
blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24, 50-51;
usp. Mk 24, 19) U Djelima apostolskim opis je širi i izravniji: »Kada
to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I
dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka sta-
doše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gleda-
te u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći
kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’«
 živo vrelo 4 2013

U razmišljanju nad tim događajem nije moguće izbjeći sli-

ku neba i oblaka. Naprotiv, potrebno je pozabaviti se tom sli-
kom, oblikovanom unutar semitskoga i biblijskoga svijeta, kako
bismo kroz nju proniknuli u istinu vjere.
Nebo, kao »prostor« koji je dio svemira, pripada Bogu, po-
dručju Božjega djelovanja, jer On je »stvorio nebo i zemlju«
(Post 1, 1; usp. 2, 4). No, nebo je područje koje je bitno druk-
čije od zbilje koja je određena zemljom i bivovanjem na zemlji.
Ponajprije, nebo je »područje«, nazovimo ga zasada tako, ko-
je je čovjeku nedostižno, ono je izvan čovjekova dosega i isku-
stva. Ono je »gore«, iznad čovjeka, iznad njegovih moći, iskusta-
va i spoznaja. Lako je razumjeti da se u takvomu poimanju nebo
razumijeva kao mjesto gdje pribiva Bog, kao prijestolje Sveviš-
njega, Onoga koji je iznad svega. Nebesa postaju sinonim za Bo-
ga i za božanski život. No, ne smije se zaboraviti ni misao o Bož-
joj neobuhvatnosti jer njega ništa, pa ni »nebesa nad nebesima
ne mogu obuhvatiti« (1Kr 8, 27). »Božje nebesko prebivalište si-
gurno najprije dočarava njegovu neranjivu transcendentnost, ali
ono, kao i sveprisutnost neba oko čovjeka, isto toliko znači i nje-
govu sasvim blisku prisutnost.« (X. Léon-Dufour) Biblijske slike
istovremeno dočaravaju Božju nedostupnost i njegovu bliskost,
kao što su slike ljestava iz Jakovljeva sna u Betelu, koje stoje na
zemlji, a vrhom dopiru do neba (usp. Post 28, 12).
Rasvjetljenju značenja riječi »nebo« u biblijskom svijetu mo-
gu, zacijelo, pomoći i razjašnjenja vezana uz značenjski paralelne
pojmove, kao što su gore, iznad i slični pojmovi. Unatoč njihovu
značenju vezanu uz prostorna određenja, govorna uporaba po-
znaje i druga značenja. Govorom u kojemu se za nekoga kaže da
je »gore« ili da na druge gleda »odozgor«, ili pak reći da ima »ši-
rok pogled« (ili »uzak«, ovdje je sasvim svejedno), zacijelo se ne
misli na mjesto ili prostorno pozicioniranje nego na način življe-
nja te na odnose koji ondje vladaju. Tako i u govoru o Bogu koji je
na nebesima ne misli se na Božje prebivalište negdje iznad, a time
i daleko od svijeta, nego na način kojim Bog živi. On živi tako da
nadilazi svijet ne napuštajući ga, nego obuhvaćajući ga.
Božje obećanje spasenja, naviještenog po prorocima, pred-
stavlja se kao otvaranje nebesa. Otajstvo utjelovljena i očitovanja
Sina Božjega smješta se u sliku otvorenih nebesa (usp. Mt 3, 16;
Mk 1, 10) Stoga i pojam nebesa u Isusovim besjedama nikada
ne označava neku zasebnu stvarnost, neovisnu o Bogu. Govor o
kraljevstvu nebeskom, o nagradi koja nam je pripravljena na ne-
besima, o blagu koje treba sabirati na nebu, uvijek je vezan uz misao o Ocu Božje obećanje spasenja u
nebeskom i o životu u zajedništvu s njim. Može se reći da je u novozavjet- Starome zavjetu predstavljeno
nome rječniku nebo očinska nevidljiva i pažljiva prisutnost koja zakriljuje je kao otvaranje nebesa.
svijet (X. Léon-Dufour). Nebesa nisu, dakle, neka daleka i nedostižna stvar- Maurice Morel: Prorok i njegov
nost, već svijet koji pripada Bogu i koji je preobražen Božjom spasenjskom anđeo, studija za vitraj.
prisutnošću. Krist je onaj koji »prodrije kroz nebesa« (Heb 4, 14). Njegovo

3
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa

uzašašće na nebo, po dovršetku djela koje mu je povjerio Otac, promatra se

u poveznici s njegovim silaskom na zemlju jer »nitko nije uzišao na nebo,
osim Sina Čovječjega koji je s neba sišao« (Iv 3, 13). »Ono ‘uzađe’ – što dru-
go znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju? Koji siđe, isti je onaj ko-
ji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni.« (Ef 4, 9-10)
Razmatranje o Kristovu uzašašću ne može zaobići ni njegov silazak nad
pakao (descendit ad inferos). Ondje, u iskustvu smrti, u boravištu smrti,
među onima koji su po umiranju bili predani vječnoj smrti i zaboravu, zbi-
va se zadnja postaja njegova »silaska«. Ta »dubina« silaska »u podzemlje«
daje razumjeti uzvišenost Uzašašća. Nasuprot silasku ad inferos stoji uzla-
zak ad caelos. Dovođenjem u svezu tih kretnji vazmenoga otajstva biva lak-
še razumjeti zašto apostolski simbol rabi pluralni oblik »nebesa« (ad ca-
I dok ih blagoslivljaše,
rasta se od njih i bî elos). Nebesa je lakše razumjeti kao život u Božjoj slavi, kao uronjenost u
uznesen na nebo. njegovu vječnost, imamo li u vidu da uzašašće kreće ex inferis, »iz podze-
Reljef u bjelokosti; mlja«, od mjesta koje je lišeno dodira Božje ljubavi. Zato se dinamika vaz-
motiv na okovu menoga otajstva ponajbolje iščitava u suprotstavljenosti glagola descendit
evanđelistara. i ascendit, sašao i uzašao.
Biti »u Kristu«, biti »s Kristom«, znači biti
novo stvorenje, biti jedno s Ocem, živjeti ne-
beskim životom, životom koji je preobražen
Bogom i njegovim spasenjem. Budućnost,
neodvojiva od Božje pobjede nad grijehom i
njegove spasenjske preobrazbe svega, po sje-
dinjenju neba sa zemljom, smješta se u sli-
ku nebesa, u okrilje Božje vladavine: »Naša
je domovina na nebesima, odakle iščekujemo
Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista:
snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on
će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobli-
čiti ga tijelu svomu slavnomu.« (Fil 3, 20-21)
Kristovo je tijelo proslavljeno već samim
događajem uskrsnuća. To pokazuju događa-
ji očitovanja Uskrsloga učenicima: on im se
ukazuje, razgovara s njima, poučava ih, bla-
guje s njima i prati ih na putu, ali ga ne prepo-
znaju po obličju tijela, po boji glasa, po sjeća-
nju na njegov lik. Prepoznaju ga po gestama
koje u njima uspostavljaju odnos vjere. Ipak,
kroz razdoblje četrdesetdnevnoga očitova-
nja učenicima (usp. Dj 10, 41) »njegova sla-
va ostaje zastrta pod prilikom obična čovješ-
tva« (KKC, 659), a zadnje očitovanje završava
se uzdignućem u Božju slavu, simboliziranu
nebom i oblakom (usp. Lk 24, 51; Dj 1, 9). Pu-
nina njegove proslave jest u uzdignuću i pro-
slavi njegova tijela. Oblak koji prihvaća Krista
kod događaja uzašašća nedvojbeno podsjeća

4
 4
živo vrelo 2013

na prethodne slike objavljenja Božje slave: na oblak iz događaja utjelovlje-

nja kad je Djevica bila osjenjena Duhom Svetim (usp. Lk 1, 35), te na oblak
iz događaja preobraženja kada se Krist pred očima učenika očitovao u slavi
(usp. Mt 17, 1-8). Vrijedno je zamijetiti da je i eshatološki pojavak Sina čo-
vječjega u svoj njegovoj slavi predstavljen kao pojavak »na oblacima« (usp.
Mt 24, 30; 26, 64). Uzašašće stoga valja razumjeti kao konačnu proslavu Si-
na Čovječjega, odnosno kao dovršetak vazmenoga otajstva.
Kristov uzlazak na nebo rasvjetljava čovjekov pogled prema drugoj stra-
ni ljudske egzistencije, prema bivovanju koje nadvisuje ovu poznatu nam
egzistenciju. Ta »druga strana« koja stoji onkraj smrti, u dvjema čovjeko-
vim mogućnostima, prepuštenima njegovoj slobodi: u proslavi kod Boga
ili u propasti koja je odsutnost Boga. Te dvije mogućnosti izriču se dvjema
oprječnim slikama: nebesa i ponor; raj i pakao. Ponor ili pakao predstav-
ljeni su kao život u zatvorenosti pred Božjim darom, život u kojemu čovjek
shvaća sebe samodostatnim, život u kojemu čovjek sâm želi stvarati, život
koji odbija svaki dar koji bi ga nadvisivao. Nasuprot tomu, raj je život u
otvorenosti Bogu i njegovu daru. Nebo ne može biti plod čovjekove stvara-
teljske moći, nego samo dar koji se prima, pa je čovjeku ta budućnost »za-
tvorena« sve dok sâm ostaje zatvoren pred Bogom i njegovim darom.
Oslanjajući se na te misli, možemo jasnije reći da u izričajima kršćan-
skoga vjerovanja nebo nije neko »izvansvjetsko mjesto« ili neka »metafi-
zička oblast«, nego ga promatramo kroz otajstvo Božjega djela otkupljenja.
Stvarnost koju nazivao nebom »nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i
čovjeka. Nebo treba definirati kao susret ovih dvaju bića; taj susret između
Boga i čovjeka definitivno se zbio u Kristu kad je nadrastao bios, prošavši
kroz smrt u novi život.« (J. Ratzinger)
Ove su naznake veoma važne i za razumijevanje pojma vječnosti, neri-
jetko vezanoga uz značenja riječi nebo. Kao što se nebo poimalo kao plašt
nad svijetom, tako se i vječnost razumijevala u zamišljaju nepromjenjivo-
sti, u svojoj »statičnosti«, a to znači u nedodirnutosti s vremenom. U nju bi
se, kažu antička vjerovanja, stupilo tek kad se ljudsko biće oslobodi vreme-
na. Vječnost je, međutim, u potpunoj bliskosti s vremenom, ona se očituje
kao »stvaralačka moć svega vremena, moć koja vrijeme što otječe obuhva-
ća u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti omogućujući mu tako postojanje« (J.
Ratzinger). Krist je svojim utjelovljenjem i uvremenjenjem omogućio istin-
sku prožetost vremena vječnošću. Vrijeme je pronašlo ne samo svoj uvir u
vječnost, nego i svekoliki tijek vremena trajno dotiče vječnost. Bog nije, da-
kle, »sužanj vječnosti«: u Isusu Kristu Bog dotiče čovjeka u vremenu, u svo-
me Sinu on »pronalazi vrijeme« za svijet i za čovjeka; štoviše, Sin je »jedino
i izvorno mjesto gdje Bog ima svoje vrijeme za svijet« (H. U. von Balthasar).
Kao što u Kristovu silasku na zemlju i uzašašću na nebesa nebo nastanjuje
zemlju, tako i vječnost ispunja vrijeme, dajući mu smisao i ljepotu koji do-
laze od Boga. I kao što Krist silaskom na zemlju nije napustio »nebesa«, ta-
ko ni uzašašćem na nebo nije napustio zemlju i ljude. Silazak i uzlazak valja
gledati kao povezane geste jedinstvenoga otkupiteljskoga događaja, koji ni-
je ‘obilježio’ samo trenutak u povijesti nego je Božjom vječnošću preobra-
zio čitavu povijest.

5
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa

Sjedi s desne Ocu

U istom članku vjere kojim ispovijedamo da je Krist uzašao »na nebesa« ili
»na nebo« susrećemo se i s istinom koja nam priopćava da on »sjedi o de-
snu Boga Oca svemogućega« (sedet ad dexteram Dei Patris omnipotentis,
kako kaže Apostolsko vjerovanje), odnosno da »sjedi s desne Ocu« (sedet
ad dexteram Patris, kako izriče Nicejsko-carigradski simbol vjere). Tim je
riječima izrečena Kristova proslava kod Oca, odnosno početak njegova me-
sijanskoga Kraljevstva. Slava koja mu pripada »tim mjestom« konačna je
pobjeda nad zlom i nad smrću. Zato je uzašašće neodvojivo od proslave u
zajedništvu s nebeskim Ocem. Krist nije uzašao »negdje« u nebesa, u me-
tafizičko ‘ozračje’ izvan svijeta, »u oblake« koje katkad gledamo kao znak
nestvarnosti i nepostojanosti, nego je uzdignut u Očevu slavu, u zbilju koja
se ne da predočiti doli slikama koje samo »posuđujemo« iz našega zemalj-
skoga iskustva. Zbilju Očeve slave nastojimo razumjeti i u izričaju koji ka-
že da je Krist »s desne« Ocu te u izričaju kojim se ispovijeda da Krist on-
dje »sjedi«.
U razumijevanje izričaja »s desne Bogu« može nas uvesti Psalam 110
koji započinje riječima: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi
zdesna dok ne podložim dušmane za podnožje tvojim nogama!’« Psalmist
prenosi Jahvine riječi upravljene vladaru na dan kada preuzima kraljevsku
službu, na dan »ustoličenja zdesna Bogu«, tj. uz Kovčeg Saveza u jeruza-
lemskome hramu. Za starozavjetnog je vjernika zavjetni kovčeg bio mjesto
koje je bilo promatrano kao trajno prebivalište Božje slave, pa je ustoliče-
nje kralja »zdesne Kovčegu« bilo s razlogom gledano kao njegov ulazak u
božansku slavu i kao primanje božanske snage. Iz istog je razloga svečano
primanje kraljevske službe u Hramu bilo slavljeno kao kraljevo »božansko
rođenje«. U duhu te tradicije sâm će Krist, doveden pred Velikoga svećeni-
ka i sinedrij, s osloncem na riječi ovoga Psalma izreći njihov dublji smisao:
»Gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima ne-
beskim.« (Mk 14, 62)
Biti s desna kralju ili vladaru ili sjediti s desne njegovu prijestolju zna-
čilo je biti na povlaštenomu mjestu, odnosno biti dionikom kraljevske časti
i dostojanstva. Izričaj vjere o Kristu koji sjedi s desne Ocu nebeskomu ot-
kriva da je Krist nositelj Očeve božanske moći i slave. Apostol Pavao istinu
o Kristovu vazmenome otajstvu proširuje i na ovo djelo proslave pojašnja-
vajući da je Bog, »Otac Slave«, bogatstvo svoje slave pokazao u Kristu »kad
ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhov-
ništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na
ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi
– nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve
u svima ispunja.« (Ef 1, 20-23)
Kristovo uzašašće na nebo potrebno je također pojašnjenja o uzdignu-
ću i proslavi tijela. Izričaj »sjedi s desne Ocu« upravo to potvrđuje, otkla-
njajući gnostičku misao o Kristovu uskrsnuću i uzašašću kao oslobođenju
od tijela i od svega materijalnoga te o ulasku u izvorno i čisto stanje duha
koje je vlastito Bogu. »Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast bo-
žanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao

6
 živo vrelo 4 2013

Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo na-

kon što se utjelovio i njegovo tijelo bi
proslavljeno.« (Sv. Ivan Damaščan-
ski, De fide ortodoxa, 4, 2, 2; usp.
KKC, 663). Unatoč naglašavanju da
Krist sjedi tjelesno zdesna Ocu, čuva-
jući tako cjelovitost istine o Kristovu
bogočovještvu, isti pisac ima potrebu
pojasniti da strana s desne Božje ne
može biti gledana kao neko mjesto,
nego kao slava i čast vječnoga Boga.
Crkva, naviještajući Kristovo evan-
đelje i svjedočeći dar spasenja, trajno
usmjerava vjernike na susret s Kri-
stom o njegovu dolasku, kako bismo
bili dostojni stati »njemu s desne«.
Zanimljivo je, stoga, zamijetiti da tu
sliku susrećemo već u prvoj molitvi
Crkve u liturgijskoj godini, u Zbornoj
molitvi Prve nedjelje došašća: »Sve-
mogući Bože, mi s vjerom iščekujemo
Kristom dolazak. Udijeli, molimo te,
da mu idemo u susret pravednim ži-
votom te nas, kada dođe, postavi sebi
s desne i u uvede u kraljevstvo nebe-
sko.« Latinski je izvornik još izričitiji u
naglašavanju neodvojivosti Kristove desne od njega samoga jer govori o pro- Mogućnost gledanja
buđenom vjerničkome htijenju (voluntas) da budemo pridruženi njemu s de- Uskrsloga nakon njegova
uskrsnuća i njegovo
sna (eius dexterae sociati). uzašašće k Ocu otkrivaju
U liturgijskom slavlju Crkva zaziva Gospodina da nad svoje vjernike razliku između slave Krista
pruži desnicu svoje slave i moći (dexteram tuae maiestatis extende, Moli- uskrsloga i slave Krista
tva nad narodom 23); njegova je desnica nositeljica potpore (populus fide- uzvišenoga o desnu Ocu.
lis dextera tua sublevatus, Molitva nad narodom 26), zaštite (ad prote- Speculum humanae
gendum nos dexteram tuae maiestatis extende, Zborna molitva u subotu salvationis, Cod. Karlsruhe
nakon Pepelnice) i pomoći (familiam tuam… dextera tua perpetuo cir- 3378, sredina 14. st.
cumdet auxilio, Zborna molitva u utorak V. vazmenoga tjedna). Kristovo
mjesto zdesna Ocu nije samo udioništvo u Božjoj slavi, nego i mjesto gdje
Krist nastavlja vršiti djelo otkupljenja. Tako u tropiranome pokliku Kyrie,
eleison na početku slavlja euharistije molimo: »Gospodine, koji sjediš zde-
sna Ocu da nas zagovaraš (qui ad déxteram Patris sedes, ad interpellán-
dum pro nobis), smiluj nam se.«
No, vrijedno je vidjeti da je Božja desnica također nositeljica i djelite-
ljica Božjega Duha. U molitvi ženidbenoga blagoslova nad mladencima
(obrazac B) slušamo riječi: »Gospodine, pruži svoju desnicu nad ove svo-
je sluge i izlij snagu Duha Svetoga u njihova srca (Super hos famulos tuos
dexteram tuam, quaesumus, propitiatus extende et in eorum corda Spiri-
tus Sancti virtutem effunde).

7
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa

Kristovo uzdignuće Ocu zdesna pripravlja mjesto svima onima koji se

otvaraju njegovu otkupiteljskom djelu. Njegovim je uzašašćem mjesto Ocu
zdesne pripravljeno svim otkupljenicima. Za stolom posljednje večere Isus
hrabri apostole riječima: »U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da ne-
ma, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim
vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.«
(Iv 14, 2-3) Krist je prvi consedens Ocu zdesne kako bi svi ondje, po njemu
i zajedno s njim, našli mjesto. Zato, slaveći otajstvo uzašašća Crkva moli:
»uzdigni i nas k tvorcu našega spasenja, koji prvi sjedi tebi zdesna« (erige
nos ad consedentem in dextera tua nostrae salutis auctorem, Zborna u pe-
tak VI. vazmenog tjedna).
U duhu ovih riječi i slike o pripravljenom mjestu zgodno je iščitavati eu-
hologiju pokojničkoga slavlja. U popričesnoj molitvi za preminuloga bisku-
pa Crkva moli da on, koji je na zemlji vršio službu Kristova poslanika, za-
sjedne zajedno s njime na nebesima (consedere facias in caelestibus cum
Svi koji su po krštenju ipso). Glagol consedere, »sjediti zajedno«, naslanja se na Pavlovu misao o
s njim suukopani u udioništvu u Kristovu Vazmu: svi koji su s Kristom suukopani u krštenju i s
njegovu smrt i po vjeri
suuskrsnuli, postali su njime suuskrsli, po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (usp. Kol 2,
dionici njegove slave u 12), s njime će biti i suposjednuti zdesna Bogu, u njegovoj slavi.
nebesima. Vjera u Kristovo uzašašće i njegovu proslavu slavom Očevom nalazi
Sakramentar Karla II. ‘opravdanje’ i razjašnjenje u vjeri u osobnu proslavu u Bogu svakoga čovje-
Ćelavoga, oko 870. ka koji se u slobodi povjerava Božjemu spasenjskomu djelu. Uzašašće ni-
je tek ‘povratak’ Krista u Božju slavu.
Kao što njegov silazak nije moguće
razumjeti i u vjeri prihvatiti bez pre-
poznavanja toga događaja kao spa-
senjskoga djela spram čovjeka, ta-
ko ni uzašašće ne može biti odvojeno
od spasenjske poveznice s čovjekom.
U posljednjim poukama učenicima,
prije svoje muke, Isus pokazuje smi-
sao svoga uzašašća: »Kažem vam isti-
nu: bolje je za vas da ja odem jer ako
ne odem, Branitelj neće doći k vama;
ako pak odem, poslat ću ga k vama.«
(Iv 16, 7) Uzašašće je početak novoga
načina Kristove prisutnosti i spasenj-
skoga djelovanja u svijetu. Taj novi vi-
dik prepoznajemo kao duhovan, sim-
bolički, sakramentalan…

Vjerničko življenje neba

i željeno »kripto-kršćanstvo«
Kako danas prihvatiti i jasno izreći
vjeru u Kristovo uzašašće »u nebo«,
u njegovu proslavu u nebu, kod Oca
nebeskoga, kako razumjeti istinu vje-

8
 4
živo vrelo 2013

re u njegov ponovni dolazak u slavi, kako prihvatiti istinu o vlastitoj pro-

slavi u Bogu…? Sva ta pitanja za mnoge vjernike nerijetko ostaju na rubu
njihova vjerničkoga zanimanja. Vjernici se radije pitaju o mogućnosti i na-
činima susreta Boga u svakodnevici, o načinima njegove objave, njegovo-
ga očitovanja i govora u vremenu, u konkretnim životnim prilikama. Go-
vor o Božjoj slavi i o proslavi u Bogu za mnoge ostaje nedohvatljiv jer se svu
istinu o Bogu pokušava gledati i razumijevati iz uskoga ovovremenskoga i
ovozemaljskoga iskustva. Eshatološka pitanja olako se otklanja iz vjernič-
koga razmišljanja, prepuštajući ih nekomu dalekom i konačnom događaju.
No, kršćanska eshatologija ne razmatra samo događaje dovršetka povije-
sti i vremena. Eshatologija je, može se reći, »perspektiva« cijele teologi-
je i vjerničkoga promišljanja sveukupne zbilje stvorenoga. »Kršćanstvo je
eshatologija od početka do kraja, a ne samo u svome posljednjem dijelu«
(J. Moltmann). Ako se u posljednjim događajima (eshata) nalazi i otkriva
smisao svega postojanja, onda misao o eshatologiji nastoji taj smisao pre-
poznati i čuvati kroz sveukupni tijek vremena i kroz sva pitanja koja zaoku-
pljaju vjerničku misao.
Vjera koja prihvaća dovršetak svega u Bogu i stanovito neznanje o tome
dovršetku, mora nužno prihvatiti i sasvim izvjesni nemir mišljenja, o čemu
su posebno govorili sv. Augustin i sv. Toma. Vjera uvijek ostavlja prostor
tragajućem istraživanju, savjetovanju sa samim sobom, tražećemu promi-
šljanju, mislenoj težnji za nečim što još nije u potpunosti nađeno (J. Pie-
per). Taj nemir mišljenja (cogitatio) nije jednak sumnji; naprotiv u nemiru
mišljenja vjernik se povjerava vjeri koja raste i rastom rasvjetljava i znanje i
neznanje. Prihvaćanje »neba« kao nove stvarnosti koja nam je u Kristu da-
rovana i u koju trajno uranjamo po vjeri i po slavljima Kristova otajstva, ru-
ši »sigurnost zemlje« za koju bismo se kao stvorenja htjeli vezati. Kao što
nebo obgrljuje zemlju, tako i vjera u proslavljenost na nebesima rasvjetlja-
va i »osjenjuje« sav život i sva pitanja koja čovjeku nameće život na zemlji.
Pozvanost na trajnu težnju za onim što je gore, za nebeskim, znači ta-
kođer prihvaćanje istine da je naš život »skriven s Kristom u Bogu« (Kol 3,
3). Stoga sveukupno vjernikovo življenje izvire iz te »skrivenosti«, njome
se usmjerava i hrani, a otkrivanje njezine ljepote i smisla postaje zadaćom
svakoga vjernika. Život koji se »skriva (kékryptai) s Kristom u Bogu« ot-
kriva onaj željeni oblik kripto-kršćanstva, koji se najprije pronalazi u Bo-
gu, s Kristom raspetim i uskrslim, da bi se potom jasno i neustrašivo mo-
gao predstaviti svijetu. Iz te »skrivenosti« proizlazi jasnoća vjere, u mjeri
koja je potrebna za život u svijetu, ali i snaga koja se daje za zalaganje oko
naviještanja evanđelja i preobrazbe svijeta. Kao što je za vjeru pogubno jed-
nostrano »skrivanje u Bogu«, opravdavano duhovnim zadovoljstvom i vo-
đeno strahom od izlaska u svijet – a to bi bio onaj neželjeni oblik kriptokr-
šćanstva – jednako je za vjeru opasno ono bezuvjetno »guranje u svijet«,
neovisno je li riječ o traženju mjesta u središtima moći ili na periferijama
društva, ako taj susret sa svijetom nije prethodno oblikovan i usmjeren
skrivenošću Crkve i pojedinaca s Kristom u Bogu. Nebo uvijek pronalazi
prostor u čovjekovoj egzistenciji, u njegovu vremenu, kako bi se u konačni-
ci sav čovjek pronašao »na nebesima«, s Kristom u Očevoj slavi.

9
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa

»Krist će opet (odonud) doći – u slavi –

SS
suditi žive i mrtve«
Ivan Šaško

ama pomisao na to da treba biti suđen stvara u ljudima nela-

godu, čak i onda kada netko zna da je nevin, a to bi trebao bi-
ti glavni razlog nutarnjemu miru. Pa ipak, nelagoda ostaje. Što
pak reći kada je u pitanju prosudba o cijelome životu i kada znamo da
ni jedan čovjek ne može sebi pridati pravednost pred Bogom? I dok
su tijekom prošlosti strah i tjeskoba pred Božjim sudom često bili
isticani, u novije vrijeme izgleda da se tomu vidiku kršćanstva ne pri-
daje velika važnost. Štoviše, o ‘posljednjim stvarima’ govori se usput-
no i gotovo uvijek samo u svjetlu Božje ljubavi, kao da čovjek životno
nije u to uključen. I baš takav prevladavajući mentalitet potiče nas da
razmotrimo istinu vjere koju ispovijedamo.
Naime, bez obzira na stvarnost Božjega suda, radosno ispovije-
Svaki se čovjek na damo ponovni Kristov dolazak. U Apostolskome vjerovanju molimo:
kraju svoga zemalj- »odonud će doći suditi žive i mrtve« (inde venturus est iudicare vivos
et mortuos), a u Nicejsko-carigradskome: »i opet će doći u slavi su-
skoga života susreće
diti žive i mrtve« (et iterum venturus est cum gloria, iudicare vivos et
s konačnim sudom mortuos). Što je razlog te radosti, dok odjekuju riječi nekada u litur-
(partikularnim, pojedi- giji često korištene posljednice ‘Dies irae’ (Dani srdžbe): »Quantus
tremor est futurus, / quando judex est venturus, / cuncta stricte dis-
načnim sudom), a na
cussurus.« (Kako li će sve se tresti / kada Sudac dođe sjesti / i svako-
kraju povijesti događa ga skroz pretresti! – prijevod A. Stamać). Tekst je očito oslonjen na
se sud u odnosu na Vulgatin prijevod biblijskoga teksta Knjige proroka Sofonije 1, 15-16:
»Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustoše-
cjelinu ljudskoga roda
nja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština! Dan trublja-
(univerzalni, sveopći vine i bojne vike na gradove utvrđene i na visoka kruništa.«
sud). I u jednome i u Sami bismo željeli odlučivati o svome životu, o njegovim vrijed-
nostima i o njegovu završetku. Suvremeni svijet pokazuje znakove
drugome, pred moguć-
teškoga prihvaćanja činjenice da sam ne odlučuje o početku postoja-
nošću vječne osude, nja, pa je stoga nepoželjno da se netko miješa u čovjekove odluke ti-
živimo vjerničku nadu jekom života, a još manje o svemu što se tiče završetka (uostalom ne-
poznatoga i različito interpretiranoga).
u svjetlu riječi Knjige
Kršćanska istina o tome da će naš život biti prosuđivan i da će sva-
Otkrivenja o zajed- ki njegov trenutak (misao, pogled, izbori) biti viđen u svjetlu Najpra-
ništvu Boga i njegova vednijega nije izolirana, ali ima svoje specifičnosti, osobito u činjenici
da je riječ o utjelovljenoj Pravednosti. Taj sud, koji u konačnici pripa-
naroda, o brisanju suza
da Bogu, u povezanosti je s našim djelima. I, budući da znamo da ne
i nestanku boli i smrti postoji čovjek koji bi se mogao smatrati pravednim i bez grijeha, upu-
(usp. Otk 21, 3-4). ćeni smo na Božje milosrđe. Tu živi i ljepota kršćanstva jer objavljuje i

10

navješćuje, nastoji živjeti istinu o milosrdno-
me Bogu, Ocu milosrđa. Radosni smo jer zna-
mo da on ne želi smrti grješnika i da je zapra-
vo najveća i najpravednija mjera ljubav. Ona
pak ne izuzima od odgovornosti i ozbiljnosti,
osobito ona koja se odnosi na bližnjega. Nai-
me, u tome se odnosu zrcali istinitost ljubavi
prema Bogu, prema otajstvu života. Kršćan-
stvo trajno živi istinu svoga uporišta i nade da
Bog nije samo pravedan, nego i milosrdan. A
čovjek bez milosrđa ne može opstati. To isto
vrijedi i za društvo.
Zbog toga i u najtamnijim naslagama na-
vedene posljednice jedan kitica govori: »O
Isuse, pomno pazi / na me, razlog tvojoj sta-
zi; / tog me dana ti ne zgazi. / Išteš me u sil-
nu trudu, / otkupnik na križu hudu; / tolik
rad nek nij’ zaludu.« Čovjek je razlog Isuso-
vu dolasku, njegovu utjelovljenju. U latinsko-
me kaže: »Ne me perdas illa die – Nemoj me
izgubiti toga dana«, oslanjajući se na Isusove
riječi Ocu: »da ništa od onoga što si mi dao
ne izgubim«. Taj Sudac u kršćanstvu je Bog
postao čovjekom u Isusu Kristu, koji je ušao
u ljudsku povijest, na se uzeo grijehe, trpio i
umro iz ljubavi prema ljudima.
Živeći posljednji čas
Krist, koga ispovijedamo Gospodinom, zapo-
činje svoje kraljevstvo milosti dolaskom na
svijet. Njegovo kraljevanje je prisutno u svi-
jetu osobito po Crkvi koja živi napetost izme-
živo vrelo 4 2013
Mozaik u baptisteriju sv. Ivana Krstitelja u Firenzi, oko 1270.
đu ‘već’ i ‘ne još’ u borbi s protivštinama. Sam
je Isus upozorio: »U svijetu imate muku, ali
hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv
16, 33) Povijesno vrijeme koje živimo je ono
koje sv. Ivan naziva ‘posljednjim časom’ (usp.
1Iv 2, 18), a to znači posljednje razdoblje koje
očituje da je obnova svijeta nepovratno utvr-
đena te ju Crkva na zemlji živi kao anticipaci-
ju, preduhitraj, u svojoj istinskoj, ali nesavr-
šenoj svetosti (usp. LG, 48).
Kao vjernici iščekujemo konačni, slavni
Isusov dolazak koji zaključuje povijest. Po-
jam ‘paruzija’ (grč. par-uosia: prisutnost, bi-
ti uz nekoga) u starini je označavao službeni
pohod nekoga vladara, tako da Isusov poja-
vak, u Novome zavjetu zvan upravo tako, ni-
je sretno preveden kao ‘povratak’, jer se na
taj način sugerira da se radi o već dogođe-
nome. Naime, sadržaj toga dolaska je ispu-
njenje onoga što je započelo Kristovim utje-
lovljenjem, križem i uskrsnućem. Radi se o
konačnome očitovanju njegove slave, one
koja je od samoga početka temelj i središte
svake stvarnosti, počelo i svrha (alfa i ome-
ga). Sam Isus naviješta i obećava svoj do-
lazak u dugome eshatološkom govoru koji
se zaključuje u 24. i 25. poglavlju Matejeva
Evanđelja.
Poznavanje vremena konačnoga očitova-
nja nije dano ljudima (usp. Dj 1, 7; 13, 19-21).
Zato Crkva u sakramentima i drugim svojim
zbiljnostima koje pripadaju sadašnjemu vre-
11
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa

menu, nosi sliku prolaznosti ovoga svijeta,

posred stvorenja koja iščekuju to očitovanje.
Paruzija je istinski cilj cijele povijesti čovje-
čanstva, zbog čega Crkva trajno na duhovan,
a u svojim raznolikim izražajima i na tvaran
način živi ‘orijentaciju’, usmjerenost prema
istoku, Suncu koje nas već obasjava svjetlom
nove zore. Pobjeda nad tminom ljudima do-
nosi »nova nebesa i novu zemlju« (2Pt 3, 13).
Kristovo će kraljevanje biti vječno, ali će
mu prethoditi Dan Suda, a to znači rekapi-
tulaciju (sažimanje, uglavljivanje, stavljanje
pod jednu glavu) svega u Kristu. Tada će se
u punome svjetlu vidjeti ponašanja svakoga
i skrivenosti srdaca; tada će biti vidljiva ne-
vjernost koja nije računala s Božjom milo-
šću, a ponašanje prema bližnjima objavit će
prihvaćanje ili odbijanje Božje ljubavi (usp.
KKC, 678). U tome smislu – čineći dobro naj-
manjima – Božji je sud već u tijeku, promiču-
ći dobro i oslobađajući od zla.
Svaki se čovjek na kraju svoga zemaljsko-
ga života susreće s konačnim sudom (parti-
kularni, pojedinačni sud), a na kraju povijesti
događa se sud u odnosu na cjelinu ljudskoga
roda (univerzalni, sveopći sud). I u jednome
i u drugome, pred mogućnošću vječne osude,
živimo vjerničku nadu u svjetlu riječi Knjige
Otkrivenja o zajedništvu Boga i njegova na-
roda, o brisanju suza i nestanku boli i smr-
ti (usp. Otk 21, 3-4). Kršćani su od najrani-
jih vremena, očekujući skori dolazak, srca i
pogled imali usmjerena prema Kristu, znaju-
ći da nitko nije isključen iz njegove ljubavi.
Ono što je u Starome zavjetu naznačeno
kao Dan Gospodnji, koji je izabrani narod ži-
vio i kao sud zbog svojih nevjera (opći potop,
progonstvo), u Novome se zavjetu naviješta
kao Kristov dan. U svijetu živi pomiješanost
žita i kukolja, djeca svjetla i djeca tame, spo-
minjući se kako sv. Augustin cijelu povijest
vidi kao sukob dvaju kraljevstava. Onaj ko-
ji je bio podvrgnut sudu ljudi, postaje Sucem
živih i mrtvih. Puno je slika koje su navještaj
Božje riječi o svijetu, a ona je čin dijeljenja,
kao u Stvaranju kada je Bog dijeljenjem po-
zivao u život.
Po uzdignuću na križ bî uzdignut u slavu Oca nebeskoga.
12

Rasuđivanje i nada
S pravom se kaže: Želiš li saznati što netko
vjeruje, pitaj ga čemu se nada. Nejasnoće
o tome što se nalazi u budućnosti i prijetnje
našemu životu u sadašnjosti, hoće li se moći
zadržati postignuto, trajno nas pokreću. La-
ko se osjeća da ništa nema čvrsto tlo i zajam-
čenu trajnost. Svakoga dana do nas dopiru
svjedočanstva o tome da se mukom stečeno
na zemlji kao stanovita materijalna vrijed-
nost u trenu pretvara u bezvrijednost, stubo-
kom mijenjajući ljudske živote.
Takve životne prilike tjeraju čovjeka na
stvaranje slike o budućnosti i na buđenje ne-
koga oblika nadanja. Ima, doduše, i onih koji
prilično olako na takva pitanja odmahnu ru-
kom jer, kada dođu do nejasnoća, jednostav-
no kažu da se i besmisao treba odživjeti. No,
ipak, ne mogu se otkloniti od želje za produ-
žavanjem života. Jer, onaj tko uistinu izgubi
nadu, uništava samoga sebe. Ljudski život i
nada pripadaju jedno drugomu.
Odgovor na pitanje čemu se nadaju kršća-
ni, nalazimo u cijelome Vjerovanju. Izrijek »ja
vjerujem« u sebi uvijek sadrži sastavnicu na-
de. Tako je i s Kristovim dolaskom ‘odande’.
Najprije, taj ‘odande’ odnosi se na Božje nebe-
sko prijestolje, gdje je Krist »s desna Ocu«. Br-
zo uviđamo da neke prostorne predodžbe ni-
su održive. Zapravo cijela je događajnost Suda
takva da ne podliježe ljudskomu imaginariju.
U suvremenim gibanjima, u kojima čo-
vjek nema jasno poimanje o napretku, lako
se zaključuje da puno toga ovisi o ljudskim
stavovima, o njegovoj zauzetosti za dobro, o
putu sebičnosti ili nesebičnosti. Kristov po-
novni dolazak za kršćane nije nipošto razlog
da nezainteresirani za svijet i ljude umrtvlje-
ni čekaju taj događaj. Sasvim suprotno, na-
čin kršćanskog bdijenja i iščekivanja nalazi
se u zauzetosti, u ljubavi, u djelima koja oči-
tuju vjeru u Krista koji je ostao prisutan u svi-
jetu. Tako se u iščekivanju koje je prožeto kr-
šćanskom vjerom i nadom susreću i kriteriji
Suda. Zbog toga je navještaj Kristova konač-
noga dolaska u svim kerigmatskim tekstovi-
ma ujedno i poziv na obraćenje.
živo vrelo 4 2013
Ispovijedati Kristov dolazak na kraju vre-
mena ne znači graditi neki optimizam vje-
re koji bi zanemario prisutnost zla; niti zna-
či iz svoga života izbrisati svijet, prepuštajući
ga njegovoj kobi, kako bi se čekalo Božje kra-
ljevstvo (GS, 34). Dakle, upućeni smo na dru-
gi dio istine, a to je istina da je Krist došao i to
kao Spasitelj svijeta, poslan od Oca, koji je ta-
ko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca;
poslao je Sina ne da bi osudio svijet, nego da
se svijet po njemu spasi (usp. Iv 3, 16s). Oda-
tle potječe i tvrdnja i njezin smisao da će doći:
smisao za budućnost koja polazi od iskustva
smisla u prošlosti jer unutarpovijesni događaj
Krista upućuje onkraj sebe prema konačno-
mu ispunjenju. To je čitanje povijesti u svjetlu
vjere, ali s temeljem u povijesti. U Isusu Kri-
stu otkupiteljska snaga ljubavi postala je vid-
ljivom; u njegovu uskrsnuću Bog je objavio da
je ljubav jača od mržnje i da život pobjeđuje
smrt. Osim toga, kao vjernici sudjelujemo u
životu Uskrsloga tako da Kristov dolazak zna-
či prevladavanje smrti, nadu koja punim smi-
slom zaokružuje zemaljski život.
Ius – krisis
Kada u Vjerovanjima izgovaramo riječi o
Sudu, tada prvi osjećaj zacijelo ne smije bi-
ti strah. U njima se izriče istina da svijet ne
ide prema očitome konačištu te da tijek po-
vijesti nije po sebi usmjeren prema dobro-
mu završetku. Bog nam govori da su čovjek
i svijet vrijedni prosudbe, razlučivanja, rasu-
đivanja, što je izražaj vrijednosti i dostojan-
stva čovjeka.
U latinskome je teže otkriti puninu znače-
nja koju pokazuje Sveto pismo, ali ju je mo-
guće osjetiti u uporabi grčkoga jezika. Riječi
koje u latinskome dolaze od ‘ius’ (iudicium,
iudex) u Vjerovanju na grčkome se vežu uz
glagol ‘krinein’, tako da je i sam Sud ozna-
čen riječju krísis (sudac je krités) – razlučiva-
nje. tako u Nicejsko-carigradskome vjerova-
nju stoji: »Kai pàlin erhómenon metà dóxes
krínai zòntas kai nekroùs.« Glagol koji govo-
ri o razlikovanju, o odjeljivanju, razlučivanju,
ima svoj prikladan prijevod u hrvatskoj riječi
13
 NAŠA TEMA …i uzašao na nebesa
‘rasuđivati’ koja povezuje razlučivanje i sta-
bilnost norme. Baš tu gdje se spaja pravorijek
i razlučivanje, nalazi se čvorište ljudske slo-
bode i odgovornosti.
Bog, poštujući ljudsku slobodu, koja u se-
bi sadrži razlučivanje, očituje važnost ljudskih
postupaka do te mjere da izražava svoj sud. U
Vjerovanju dakle susrećemo potvrdu ljudske
slobode i njezinoga vrjednovanja koje dono-
si Bog. Iz toga možemo iščitati i zašto je Isus
Krist sudac povijesti, čovjeka i svijeta. On sam
u tijelu u koje se utjelovio osjetio je bol i patnju
koje imaju svoj izvor u ljudskoj slobodi. On se
suočio sa smrću iz ljubavi. Tako onaj koji nas
je ljubio do smrti, pobijedivši smrt, postaje
Rasuditelj mjereći zahtjevnom mjerom ljuba-
vi. Time smo i sami dobili uputu: »Zato ne su-
dite ništa prije vremena dok ne dođe Gospo-
din koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno
u tami i razotkriti nakane srdaca.« (1Kor 4, 5)
To je velika utjeha svima koji vjeruju on-
kraj svojih slabosti i padova; koji su osjeti-
li Božju ljubav i žive je u kreativnosti. Zato je
moguće misliti da će biti osuđeni samo oni ko-
ji ne prihvaćaju i koji se sami isključuju iz Bož-
je ljubavi. Jer, više od pravorijeka, Posljednji
je sud objavljivanje krajobraza srca i konač-
no otvaranje očiju pred otajstvom svijeta. Pra-
vorijek će živjeti u smislu odražavanja istine,
obasjavanja ljudskih misli, nakana i djela, ta-
ko da ništa ne bude iskrivljeno lažima.
Ma kako zvali sam događaj koji je trajno
pred očima kršćana, moleći da pobijedi ljubav
i istina, on znači i dokidanje svega što je uvrje-
da čovjekovu dostojanstvu, odnosno Božjemu
planu Stvaranja. U svojoj pjesmi ‘Drukčija
uskršnja pjesma’ Kurt Marti piše: »Moglo bi
se to svidjeti svjetskoj gospodi, izgledat im či-
sto, ako tu na zemlji sve ostane isto, i ako gos-
podarenje gospode i robovanje ljudi i dalje ta-
ko bude, bez da ih se sudi… Ali Osloboditelj
od smrti uskrsnu…« I taj Uskrsli nas poziva
»na uskrišavanje (Auferstehung) na zemlji,
na ustanak (Aufstand) protiv gospode ko-
ji nama vladaju smrću«. Da, vjera u ponov-
ni Kristov dolazak, poput Marijina hvalospje-
va govori o uzvisivanju malenih i o zbačenim
14
silnicima; o Lazaru koji živi u Božjoj radosti;
o siromasima i odbačenima koji traže naše kr-
šćansko prihvaćanje. I sav se moral može zr-
caliti u povezanosti Kraljevstva koje je među
nama (usp. Lk 17, 21) i Gospodina koji razlu-
čuje ovce od jaraca, one koji su svoju ljubav
darovali najmanjima. Slavnim Kristovim do-
laskom bit će pobijeđene sile zla, od kojih se
kao posljednji neprijatelj spominje smrt, da
bi Bog bio sve u svemu (usp. 1Kor 15, 28).
»… neka ga i dovrši«
Budući da vjera djeluje po ljubavi i da je bez
djela mrtva, iščekivanje Kristova dolaska je
poziv na budnost, na svakidašnje obraćenje
i na evanđeosko nasljedovanje. I tu je lako
moguće vidjeti napetost između ljubavi i pra-
vednosti, ali je bitno prepoznati da se u Kri-
stu ta napetost razrješuje po vjeri, jer za vjer-
nike u Krista nema više osude (usp. Rim 8,
34), uz dodatak – osim susreta s Kristovom
ljubavlju. Bog opravdava vjernike i baš zato
šalje svoga Sina. No, onaj tko sluša Evanđe-
lje, a ne živi ga, zapravo niječe Krista. Prizna-
ti se Kristovim znači svjedočiti riječju i djeli-
ma, priznati ga pred ljudima, prepoznati ga
u ljudima, kako bi i on mogao svoje priznati
pred Ocem. To je priznavanje prepoznavanje.
Prvi su kršćani svojom molitvom ‘Mara-
nathà’ u drugome dolasku vidjeli radostan
događaj ispunjen nadom koji su čekali cije-
li život. Živjeli su iskustvo uzajamnoga pre-
poznavanja. Isus nije stranac, nego Onaj ko-
ja poznajemo u vjeri kao darivatelja radosti.
Da bismo i sami mogli biti dar drugima
i voljeti ih, potrebne su nada i sigurnost bu-
dućnosti. Zapravo istinska ljubav zna razma-
trati mogućnosti koje još nisu ostvarene. Vri-
jeme koje živimo jest vrijeme udaljenosti od
naše konačne Domovine. Svi živimo neku vr-
stu iskustva ‘dijaspore’. Ali to je ujedno i vri-
jeme sijanja s nadom; vrijeme dara i žrtve,
budući da se to vrijeme nalazi na obzoru nove
budućnosti. Zbog toga je moguće sebedarje u
ovome svijetu, svakidašnja kršćanska ljubav,
bez obeshrabrenosti, neprekidno u iščekiva-
nju koje nadilazi sadašnji svijet. Upravo je

otvaranje obzorja budućnosti u Kristu zada-
ća kršćanske zajednice u sadašnjemu svijetu.
U slavljima ređenja čuje se rečenica koja
je prepuna kršćanske miline: »Bog koji u te-
bi započe dobro djelo neka ga i dovrši.« Te se
riječi odnose na začetnika našega života i na-
ših djela, ali mi ta rečenica dolazi u misli sa-
da jer pred sobom imam Krista, u kojemu je
Bog započeo djelo preporoda i obnove svijeta
i u njemu ga dovršava kako ljubav ne bi nika-
da više nestala iz svijeta.
To ponavljamo svaki put kada u euharisti-
ji molimo: »tvoj slavni dolazak iščekujemo«,
ili u Molitvi Gospodnjoj: »dođi kraljevstvo
tvoje«. Za vjernike je to, kako lijepo izriče
njemački jezik, doduše sud (‘Gericht’), ali je
i uspravljanje i ohrabrenje (‘Auf-richten’). U
kontekstu euharistije to se rasuđivanje živi
ponajprije u kontekstu vjere i zajedništva ko-
je se očituje u svetoj pričesti.
TRAVANJ
14 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA
15 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30;
Iv 6,22-29
16 U Svagdan: Dj 7,51-8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;
Iv 6,30-35
17 S Svagdan: Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40
18 Č Svagdan: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51
19 P Svagdan: Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59
20 S Svagdan: Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69
21 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA
22 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,1-10
23 U Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; Sv. Adalbert, biskup i muč.:
Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30
24 S Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik
Dj 12,24 – 13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50
25 Č SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan
vl: 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20
26 P Svagdan: Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6
27 S Svagdan: ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica
Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14
živo vrelo 4 2013
Sveti Pavao piše Korinćanima tekst koji
treba uistinu razmatrati u kontekstu suvre-
menosti ispovijedanja vjere i shvaćanja slav-
ljenja: »Doista, kad god jedete ovaj kruh i pi-
jete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok
on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pi-
je čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac
tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko
ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer
tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razli-
kuje Tijela. Zato su među vama mnogi neja-
ki i nemoćni, i spavaju mnogi. Jer kad bismo
sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. A kad
nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo
sa svijetom osuđeni. Zato, braćo moja, kad se
sastajete na blagovanje, pričekajte jedni dru-
ge. Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se
ne sastajete na osudu.« (1Kor 11, 26-34) Sto-
ga je još zanimljivije da njemački jezik ima
istu riječ za sud i za jelo/obrok – Gericht.
Liturgijski kalendar
28 N PETA VAZMENA NEDJELJA
29 P SV. KATARINA SIJENSKA, djevica i crkvena naučiteljica,
zaštitnica Europe, blagdan: vl: 1Iv 1,5- 2,2;
Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a; Mt 11,25-30
30 U Svagdan; ili: Sv. Pijo, papa
Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a
SVIBANJ
1 S Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8
ili vl. za spomendan: Post 1,26-2,3 (ili:Kol 3,14-15.17.23-24);
Ps 90,2-4.12-14.16; Mt 13,54-58
2 Č Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan
od dana: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11
3 P SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan
vl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14
4 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21
5 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA
6 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26-16,4a
7 U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11
8 S Svagdan: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15
9 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO
10 P Svagdan; ili: Bl. Ivan Merz: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a
11 S Svagdan: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28
15
 OTAJSTVO I ZBILJA 14. travnja 2013.

Treća vazmena nedjelja

Ulazna pjesma
Kliči Bogu sva zemljo,
opjevaj slavu imena
njegova, podaj mu
hvalu dostojnu, aleluja.
Ps 66, 1-2
Zborna molitva Darovna molitva
Bože, nek se tvoj narod vazda raduje Primi, Gospodine, darove
što si mu obnovio mladost duha. svoje raspjevane Crkve.
Vratio si mu dostojanstvo svojih Ti si uzrok tolikom veselju:
sinova i kćeri: daj da nam prijeđe
utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. u vječnu radost.
Po Gospodinu. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 5, 27b-32.40b-41 Otpjevni psalam Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b

Svjedoci smo tih događanja mi i Duh Sveti. Pripjev: Veličam te, Gospodine,
Čitanje Djela apostolskih jer si me izbavio.
U one dane: Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
Veliki svećenik zapita apostole: i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
»Nismo li vam strogo zabranili učiti Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem na rubu groba ti si me oživio.
svojim naukom i hoćete na nas navući Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
krv toga čovjeka.« Petar i apostoli odvrate: zahvaljujte svetom imenu njegovu!
»Treba se većma pokoravati Bogu negoli Jer samo za tren traje srdžba njegova,
ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa a cio život dobrota njegova.
kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Večer donese suze, a jutro klicanje.
Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;
začetnika i spasitelja da obraćenjem Gospodine, budi mi na pomoć!
podari Izraela i oproštenjem grijeha. Okrenuo si plač moj u igranje,
I mi smo svjedoci tih događaja Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!
i Duh Sveti kojega dade Bog
onima što mu se pokoravaju.« Drugo čitanje Otk 5, 11-14
Tada zapovjede apostolima da ne Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola
govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Ja, Ivan, vidjeh, i začuh glas anđela mnogih
Oni pak odu ispred Vijeća uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih
radosni što bijahu dostojni na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza
podnijeti pogrde za Ime.
glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti
Riječ Gospodnja. moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast,
i slavu, i blagoslov!« I začujem: sve stvorenje,
i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru
– sve na njima i u njima govori: »Onomu koji
sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast,
Ulazna: 108 Kliči Bogu i slava i vlast u vijeke vjekova!« I četiri bića
ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice
ili: XXI Na nebu zora rudi
i poklone se.
Otpj. ps.: Veličam te, Gospodine
(Živo vrelo 04/2007) Riječ Gospodnja.
Prinosna: 556 Krist iz groba ustade Pjesma prije evanđelja
Pričesna: 242 O sveta gozbo Uskrsnu Krist koji je sve stvorio
Završna: 561-562 Kraljice neba i smilovao se ljudskom rodu.

16

Isus stane na kraju, na obali,
ali učenici ga ne prepoznaše.
Vladimir Blažanović, 2012.
Pričesna pjesma Popričesna molitva
Isus reče svojim Pogledaj, Gospodine,
učenicima: svoj narod. Ti si ga obnovio
»Hajde, doručkujte!« otajstvima vječnoga života:
I uzme kruh daj mu da dostigne
i dade im, aleluja. slavu neraspadljivosti
Usp. Iv 21, 12-13 u uskrsnuću tijela. Po Kristu.
Evanđelje Iv 21, 1-14 (kraća verzija)
Isus istupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus se ponovno očitova uče-
nicima na Tiberijadskome moru. Očitova se
ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma
zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske,
zatim Zebedejevi i još druga dva njegova
učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribari-
ti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše
i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju,
ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im
Isus: »Dječice, imate li što za prismok?«
Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče:
»Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći
ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući
od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je
Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je
Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si
gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci
u more. Ostali učenici dođoše s lađicom
vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko
od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žera-
vicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im
Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Na-
to se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mre-
žu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I prem-
da ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže
im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od
učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali
su da je Gospodin. Isus pristupi, uzme kruh i
dade im, a tako i ribu. To se već treći put oči-
tova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
živo vrelo 4 2013
Molitva vjernika
Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo
nebeskomu Ocu, koji nam je u svome Sinu
darovao začetnika novoga života.
1. Bdij, Gospodine, nad svojom Crkvom,
koju si sazdao na ljubavi svoga Sina: daj da
uvijek bude poslušna tvojoj riječi i tvoje
spasenje svjedoči svakom čovjeku, molimo te.
2. Ispuni svojim Duhom papu našega Franju
i sve pastire Crkve: obdari ih mudrošću slušanja
tvoje riječi i radošću služenja u ljubavi,
kako bi uvijek bili dostojni predvodnici
tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.
3. Okrijepi vjeru u svima koji su se predali
malodušju i koji su zaboravili na ljubav kojom
ih ljubiš, a svima koji su podjarmljeni grijehom
podaj snagu povratka k tebi, molimo te.
4. Puninom svoga Duha obdari krizmanike
u našoj župnoj zajednici: daj da u njihovim
životima zasja ljepota vjere te trajno rastu
u predanju tebi, molimo te.
5. Pohodi svojom milošću ovu okupljenu
zajednicu vjernika: učvrsti nam vjeru
i daruj nam snagu ljubavi za sve ljude
koje stavljaš na naš životni put, molimo te.
Svemogući Bože, ti si nas čudesnim darom svoje
ljubavi oslobodio od grijeha i smrti. Novi život što si
ga u nama začeo neka trajno blista u našim riječima
i u našim djelima. Po Kristu Gospodinu našemu.
17
 OTAJSTVO I ZBILJA Treća vazmena nedjelja
Inteligencija vjere
K
ad je već svanulo, stade Isus na kra-
ju, ali učenici nisu znali da je to Isus.
Na drugome mjestu, u jednom drugom
očitovanju, evanđelist bilježi da »prepoznati ga
bijaše uskraćeno njihovim očima« (Lk 24, 16).
Ta ponizna svjedočanstva svetih pisaca ne go-
vore tek o malovjernosti učenika ili o sumnja-
ma koje su ih ispunjale u danima nakon što je
Isus bio raspet i pokopan. U tim riječima koje
govore o nemoći učenika da prepoznaju Uskr-
sloga, zbijena je sva poruka o novosti života u
koju je Krist kročio svojim uskrsnućem. Isuso-
vo se zemaljsko bivovanje dovršilo, ali on ži-
vi novim oblikom života. Njegovo je tijelo odu-
hovljeno, ne podliježe zakonitostima ovoze-
maljskih i ovoživotnih iskustava. Stoga ga se
ne može spoznati pogledom, dodirom, niti ga
se može prepoznati sjećanjem na izgled njego-
va lica. Uskrsloga se prepoznaje vjerom. Uče-
nicima ne pomaže činjenica da su Isusa pozna-
vali dok su išli za njim, ne vrijedi im što su ga
svaki dan gledali i slušali, ne vrijedi im sjeća-
nje na njegov lik. Ne vrijede čak ni trenutni su-
sreti s njim nakon uskrsnuća. Susret na Tibe-
rijadskome moru, o čemu pripovijeda današnji
odlomak evanđelja, bio je »već treći put da se
Isus očitova učenicima pošto uskrsnu od mr-
tvih«. No, ni to nije dostatno da ga se ponovo
»prepozna«. Iz prvih dvaju njegovih očitova-
nja u njihovu sjećanju nije ostao njegov lik jer
ga ni u tim susretima ne prepoznaše po njego-
vu izgledu nego po snazi vjere koja je u njima
probuđena. Za svaki susret s Uskrslim potreb-
na je jasnoća vjere, vjere koja gleda onkraj vid-
ljivoga, vjere koja je probuđena njegovim rije-
čima, gestama i odnosom koji se uspostavlja
između njega i njih.
Sjećanje vjere
Uskrsloga se ne prepoznaje tjelesnim očima,
sjećanjem na izgled njegova lica, nego očima
vjere i »sjećanjem vjere«. Riječi kojima im se
obraća i geste u kojima očituje svoju ljubav i
blizinu, bude u njima sjećanje vjere na Onoga u
18
koga su nekoć
bili povjero-
vali. Kroz nje-
govo pitanje
»Imate li što
za jelo?« i
kroz poziv
»Bacite mrežu na desnu stranu lađe« ostvaru-
je se ono isto iskustvo koje su dvojica učenika
živjela za stolom u Emausu: »Nije li gorjelo sr-
ce u nama dok nam je putem otkrivao Pisma?«
Na Genezaretskom jezeru Isus priziva i u nji-
hovim srcima budi zrno vjere koje je upravo na
tome mjesto u njih bilo pohranjeno. Upravo tu,
neki od njih čuli su prvi put riječi njegova po-
ziva, prepoznali u njemu Mesiju, ostavili lađe
i mreže i pošli za njim (usp. Lk 5, 1-11). I kao
što je na početku čudesni ulov bio znak u koje-
mu su prepoznali njegovo mesijanstvo, ista ge-
sta sada služi da ga prepoznaju uskrnula od mr-
tvih. Njegove riječi i geste uspostavljaju u nji-
ma onaj odnos vjere koji ih je ispunjao dok su
išli za njim i vjerovali u njegova obećanja. Uče-
nicima je potreban identitet vjerujućih kako bi
ga prepoznali. Zato u Petrovu uskliku »Gospo-
din je!« ne čitamo samo potvrdu prepoznava-
nja nego i potvrdu vjere koja je probuđena.
Rado se u životu vraćamo na divna isku-
stva Božje blizine. Premda su vezana uz doga-
đaje koji su bili znakoviti i pamtljivi, sjećanje
vjere nadilazi »vidljivost« tih događaja. Sje-
ćanje vjere prodire u našu nutrinu, u odnos
koji je u nama plamtio spram Boga, u osje-
ćaj dodirnutosti Bogom, njegovim pozivom,
oproštenjem, milosnim darom, riječju ko-
ja nas je potaknula… Takvi se susreti ne daju
smjestiti u riječi, u slike, i ne mogu se u pot-
punosti podijeliti s drugima. Ti trenutci mi-
losti, čuvani i obnavljani sjećanjem vjere, da-
ju iznova prepoznati njegov dolazak i njego-
vo milosno djelovanje u našemu životu. Zato
se u svakomu susretu s Bogom prepoznava-
nje događa unutar čovjeka, u nutrini, gdje se
uspostavlja odnos vjere.
 živo vrelo 4 2013

Unutra i na jezeru litvu, nego predani radu, uronjeni u brige za ži-

U evanđeoskim odlomcima možemo razlikovati
dva različita konteksta u kojima se zbivaju Isu-
sova očitovanja učenicima nakon njegova uskr-
snuća. Ukazuje im se u trenutcima kad su za-
jedno okupljeni. Za takva okupljanja Ivan kaže
da učenici bijahu unutra (grč. eiso; lat. intus):
»nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet
unutra« (Iv 20, 26). To da bijahu »unutra« i to
»opet«, »nakon osam dana«, govori o intimi za-
jedništva. U takvim trenutcima, kad su okuplje-
ni zajedno i kad je njihovo zajedništvo zacijelo
bilo ispunjeno razgovorom o svim tim događaji-
ma, o svemu što su s njim proživjeli i o riječima
koje im je govorio, očitovanje Uskrsloga smješta
se u okvir vjere. Tada njihovim očima ne bija-
še uskraćeno prepoznati ga. Isus staje »u sredi-
nu«. Naočigled svima. Naočigled njihove vjere.
Možemo tu sliku čitati i u okviru naše zajednič-
ke molitve ili liturgijskoga slavlja: gdje su god
učenici u vjeri okupljeni, gdje se god prepoznaju
kao zajednica vjerujućih, Uskrsli je »u sredini«
i lako »prepoznati«. Premda ne umijemo opisa-
ti crte njegova lica, osjećamo njegovu blizinu i
snagu kojom nas krijepi.
Genezaretsko je jezero mjesto drukčijega
očitovanja. Ondje učenici nisu sabrani na mo-
vot, suočeni s vlastitim neuspjehom jer te no-
ći ne uloviše ništa. Nasuprot onomu blagdan-
skom danu okupljanja, ovo je »radni dan«,
dan kad su učenici ostavili Učiteljevo poslanje
i svoj put ponovno potražili u poslovima koji-
ma su se bavili i prije nego što ih je on pozvao.
Brige za život zasjenile su njihov osjećaj vjere.
No, ni ta iskustva, neminovna za svaki život u
svijetu, nisu lišena Gospodinova očitovanja i
blizine. Isus staje »na kraj«, na obalu. Nije više
»u sredini«. U tim se trenutcima njegovo oči-
tovanje i blizinu prepoznaje iz sjećanja vjere, iz
one snage koja je rođena i hranjena dok su bili
»unutra«, s njim, u zajednici vjere.
I danas Kristovi vjernici žive iz ovoga
»unutra« (intus). Našoj je vjeri potrebna na-
ša osobna nutrina, ali je još više potrebna nu-
trina Crkve, intima zajedništva u kojemu se
vjera rađa, rasvjetljuje, svjedoči i krijepi. Sa-
mo istinskom inteligencijom vjere, mudrošću
koja se rađa unutra bivamo sposobni prepo-
znavati i razumijevati (intus legere) Božja oči-
tovanja i čitati znakove vremena svaki put kad
smo »izvan«, kad smo »na jezeru« svoga živo-
ta, zaokupljani mrežama životnih briga i kad
je pred našim očima samo zbilja svijeta.
Ante Crnčević

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Radost zbog trpljenja za Isusa Dj 5, 27b-32.40b-41

»Te noći ne uloviše ništa.« Ta rečenica
opisuje stanje apostolâ nakon što je Isus
raspet i pokopan. Vratili su se ribarenju,
ali i to bijaše bez uspjeha. Događaj
se smješta u noć, u tamu koja je slika
beznađa i bezizlaznosti, na more koje
je simbol sila smrti i podzemlja. Zato
će čudesni ulov biti događaj pronalaska
svjetla, otkrića Gospodinove prisutnosti,
Novoga života. Uskrsloga otkrivaju
usred svojih briga i neuspjeha. Iskustvo
života bez njega, otvara ih spoznaji
njegove čudesne blizine.
Veliki uspjeh apostolâ u narodu izazvao je ljubomoru velikih
svećenika i njihovih pristaša. Naredili su da se uhvate apostoli, ali
su ipak bili po noći oslobođeni iz zatvora čudesnom intervencijom
anđela. Ponovno su u Hramu i navješćuju narodu »sve riječi života
ovoga« (r. 20). Još jedanput ih uhićuju i odvode pred Veliko vijeće,
gdje odgovaraju na optužbe velikih svećenika. Taj kratki govor
(rr. 29-32) je zajednička obrana. Apostoli moraju više slušati Boga
negoli ljude (usp. Dj 4,19) i ponovno iznose kristološku kerigmu
o uskrsnuću i uzašašću Isusa, Vođe i Spasitelja, kod kojeg Izrael
nalazi obraćenje i oproštenje grijeha. U takvim teškim okolnostima
svi su apostoli jednodušni u naviještanju jer ih članovi Velikog vijeća
žele ubiti. Gamalijelovim zauzimanjem izbjegnuto je najgore, pa
su ih išibali i ponovno im zabranili takvo navjestiteljsko djelovanje.
Odlaze radosni jer su smjeli trpjeti zbog imena Isusova.
Mario Cifrak

19
 OTAJSTVO I ZBILJA 21. travnja 2013.

Četvrta vazmena nedjelja

Ulazna pjesma
Puna je zemlja
dobrote Gospodnje,
Gospodnjom su riječju
nebesa sazdana, aleluja!
Ps 33, 5-6
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože,
dovedi nas u društvo nebesnika:
nek stado tvojih vjernih,
makar skromno, prispije onamo
kamo ga predvodi hrabri Pastir.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Udijeli nam, molimo, Gospodine,
da te uvijek hvalimo ovim
vazmenim otajstvima.
U njima nas trajno ispravljaš:
daj da nam budu izvor vječne
radosti. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 13, 14.43-52 Otpjevni psalam Ps 100, 2.3.5

Obraćamo se, evo, poganima. Pripjev: Njegov smo narod
Čitanje Djela apostolskih i ovce paše njegove.
U one dane: Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Pavao i Barnaba krenuše iz Perge i stigoše Služite Gospodinu u veselju!
u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni Pred lice mu dođite
ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi s radosnim klicanjem!
i bogobojazne pridošlice pođoše za njima, Znajte da je Gospodin Bog:
koji su ih nagovarali ustrajati u milosti on nas stvori i mi smo njegovi,
Božjoj. Iduće se subote gotovo sav grad njegov smo narod i ovce paše njegove.
zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi Jer dobar je Gospodin,
ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući dovijeka je ljubav njegova,
suprotstavljali su se onomu što je Pavao od koljena do koljena vjernost njegova.
govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo
rekoše: »Trebalo je da se najprije vama Drugo čitanje Otk 7, 9.14b-17
navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete Jaganjac će biti pastir njihov
i sami sebe ne smatrate dostojnima života i vodit će ih na izvore vodâ života.
vječnoga, obraćamo se evo poganima.
Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola
Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin:
’Postavih te za svjetlost poganima, Ja, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva
da budeš na spasenje do na kraj zemlje.’« što ga nitko ne mogaše izbrojiti,
iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!
Pogani koji su slušali radovali su se Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem
i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.
oni koji bijahu određeni za život vječni.
Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj
onoj pokrajini. Ali Židovi potakoše ugledne
bogobojazne žene i prvake gradske
te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe Ulazna: 99 Puna je zemlja
pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu Otpj. ps.: 116 Njegov smo narod
prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. (ŽV 04/2007 i ŽV 06/2008)
A učenici su se ispunjali radošću Prinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimo
i Duhom Svetim. Pričesna: 543 Uskrsnu Pastir dobri
Riječ Gospodnja. Završna: XIX Radujte se, kršćani

20
 Ja im dajem život vječni i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Psaltir sv. Luja IX., oko 1125.,
Bibliothèque nationale de France, Paris.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Uskrsnu Pastir dobri
koji život svoj položi
za svoje ovce, aleluja.
Pastiru dobri, pogledaj
svoje stado otkupljeno
dragocjenom krvlju tvoga
Sina i vodi ga na svoje
vječne pašnjake.
Po Kristu.

I reče mi jedan od starješina:

»Oni dođoše iz nevolje velike
i oprali su haljine svoje
i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.
Zato su pred prijestoljem Božjim Molitva vjernika
i služe mu dan i noć u hramu njegovu, Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu darovao
i onaj koji sjedi na prijestolju dobroga pastira koji nas okuplja u Očev dom.
razapet će šator svoj nad njima. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu
Neće više gladovati ni žeđati, da uščuva u nama dar vječnoga života:
neće ih više paliti sunce nit ikakva žega
jer – Jaganjac koji je posred prijestolja 1. Obnovi, Gospodine, svoju Crkvu u vjernosti
bit će pastir njihov evanđelju; daj da bude uvijek poslušna tvome
i vodit će ih na izvore vodâ života. Duhu te bude put spasenja za sve koji te traže,
I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.« molimo te.
Riječ Gospodnja. 2. Prodahni mudrošću svoga Duha papu našega
Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire
Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14 Crkve da budu hrabri navjestitelji tvoje istine
Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, te radosnim služenjem očituju ljepotu Kristove
i ja poznajem ovce svoje ljubavi svakomu čovjeku, molimo te.
i mene poznaju moje. 3. Pouzdanjem u tebe ohrabri sve one koje
pozivaš na put svećeništva: pomozi im
Evanđelje Iv 10, 27-30 prevladati svaku sumnju i strah te s radošću
Ja ovcama svojim dajem život vječni. žive poslanje koje im povjeravaš, molimo te.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu 4. Obnovi u svima nama dar vjere da spoznamo
U ono vrijeme: Reče Isus: veličinu ljubavi kojom nas ljubiš i životom ju
svjedočimo svakom čovjeku, molimo te.
»Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom. 5. Našoj pokojnoj braći i sestrama daruj radost
Ja im dajem život vječni te neće propasti vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.
nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Nebeski Oče, po ljubavi svoga Sina ti nikad ne
Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih prestaješ skrbiti za dobro svoga naroda. Ponizno
i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. te molimo, daruj nam ustrajnost na putu kojim nas
Ja i Otac jedno smo.« vodiš te jednom prispijemo u nebesko zajedništvo
Riječ Gospodnja. s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

21
 OTAJSTVO I ZBILJA Četvrta vazmena nedjelja
Pastir – biti u odnosu
K
rist je Dobri Pastir. U čemu se ogleda
posebnost njegovoga pastirskog dje-
lovanja i osobnost njega kao pastira?
Prije svega u odnosu. Gotovo cijelo deseto po-
glavlje Ivanova evanđelja govori nam i svjedo-
či da je Isus Krist uvijek u odnosu. U odnosu
spram Oca s kojim je jedno i čiju Slavu navije-
šta. Sve što ima i što tvori srž njegovog posla-
nja zapravo je Očev dar.
Isus je i u odnosu s onima koji su mu po-
vjereni, sa svojim ovcama. Isus Krist ih pozna-
je. To je veoma važno. Poznavati znači biti u
odnosu sa svakim koji mu je povjeren, znati
njegovu nutrinu, njegove životne stavove, mi-
sli i osjećaje, znati njegove slabe i jake strane.
Poznavati znači prihvaćati, ali i voditi prema
nečemu novome i drugačijem, prema onome
što nedostaje. Isus tako pokazuje i utjelovlju-
je lik dobroga pastira. U središtu je odnos koji
je važniji od bilo koje druge organizacijske ili
funkcionalne dimenzije, kojoj se često posve-
ćuje sva pažnja i sva energija. Ali, ni tu se ne ra-
di o vrsti jednostranoga odnosa koji je isklju-
čiv ili usmjeren samo prema onima koji nas
okružuju. Temelj takvoga odnosa prvenstve-
no je odnos s Bogom, Kristov odnos s Ocem
koji je temelj odnosa i poznavanja onih koji
su mu povjereni. Krist time poka-
zuje temeljnu bit pa-
»Janje ovce oslobodi, Krist nas grješne preporodi.« (Motiv na apsidalnom mozaiku u crkvi S. Maria in Trastevere, Rim, 13. st.)
22
stirskoga poslanja. Svaki je pastir pozvan bi-
ti u dvostrukomu odnosu, u odnosu s Bogom
i s onima koji su mu povjereni. Ako nedostaje
dimenzija odnosa s Bogom hranjena vjerom,
molitvom, slušanjem, slavljenjem, onda ni di-
menzija odnosa s povjerenim stadom neće bi-
ti poznavanje, ljubav, predanje, služenje, nego
traženje vlastite slave i probitka, traženje po-
tvrđivanja u vlastitom egoizmu i zatvorenom
krugu poznanstava koji ne dopuštaju djelova-
nje Kristovog duha.
Biti poslušni
Koji je stav onih koji su povjereni pastiru,
onih koje Isus naziva svojim stadom i ovca-
ma? Prije svega je to stav slušanja i poslušno-
sti. Taj stav danas je mnogima nerazumljiv i
teško prihvatljiv, ali on je moguć samo ako su
i pastiri i oni koji su im povjereni u zajednič-
kom stavu slušanja i poslušnosti Božjoj riječi.
Autoritet pastira, stav poslušnosti i slušanja
njegove riječi i vodstva proizlaze iz predanja
i povjerenja u pastirsku utemeljenost i ukori-
jenjenost u poslušnosti Božjoj Riječi u zajed-
nici Crkve. Samo takvim stavom svi će moći
primiti darove koje Isus Krist kao Dobri Pastir
daruje svojoj Crkvi. To je upozorenje i poziv
svima onima koji su pastiri ili osjećaju da su
pozvani u tu službu. Prvo se oni moraju dati
 živo vrelo 4 2013

voditi, prvo oni moraju biti poslušni, prvo oni
moraju shvatiti da nisu na prvome mjestu i da
svoje poslanje, poziv i djelovanje mogu zahva-
liti tome što su pozvani i tome da su poslušni.
I pastiri i povjereno im stado moraju za-
jedno biti usmjereni i upućeni prema pravo-
mu i jedinomu Pastiru, Isusu Kristu. Tek ta-
da ćemo biti sposobni ostvariti i međusobne
odnose koji će počivati na darovanom i ne-
iznuđenom temelju koji nas sve obvezuje i
sve povezuje.
Poznavati i nasljedovati
Iz te se poslušnosti isto tako rađa poznavanje.
Kao što Krist poznaje Oca i jedno je s njim, ta-
ko i poslušnost onih koji su mu povjereni, ko-
ji su snagom njegove milosti povjereni pastiri-
ma u Crkvi, rađa međusobnim poznavanjem.
Prepoznati Kristov glas, Kristov stav i vodstvo
u pastirima, pretpostavlja da su oni istinski
svjedoci Uskrsloga, Dobroga Pastira i zato ih
povjerene ovce poznaju i prepoznaju upravo
u ovoj službi.
Poslušnost i poznavanje rađaju nasljedo-
vanjem koje znači prije svega život u predanju
i povjerenju da je Otac veći od svih i da nas on
Zrnje
po Kristovoj ljubavi drži u ruci, da nas drži na
okupu i da ne dopušta da budemo izgubljeni i
ugrabljeni. Nitko nas tada ne može ugrabiti iz
njegovih ruku i tada smo u stanju, kako nam
svjedoče Djela Apostolska i Knjiga Otkrivenja,
postati nebrojeno mnoštvo koje je okupljeno
s raznih strana i koje snagom Kristove muke
i uskrsnuća preobražava svijet, mnoštvo u ko-
jem se ne gube poznavanje i prijateljstvo, kao
i mnoštvo koje je spremno biti odlučno i pod-
nositi odbijanje i odbacivanje upravo sa sigur-
nošću da nas Otac čvrsto drži u svojoj ruci.
Kristovo uskrsnuće, koje nam je darovalo
prostor nove slobode, prostor vjere i prizvalo
u postojanje i samu Crkvu, trajno nam dolazi
u susret kao novi život i kao izvor cjelokupne
obnove Crkve. Ona se kao jedna i jedinstve-
na, u različitosti darova, karizmi i službâ, mo-
že obnavljati samo ako dopusti da je iznutra
zahvati svjetlo uskrsne radosti koje mora pro-
žimati posebice pastire Crkve koji izvor svog
poslanja imaju u životu i djelovanju Uskrslog
Pastira, koji stoji i djeluje posred svoje Crkve.
Otvorimo se djelovanju njegovoga Duha i mo-
limo da on novošću života preobrazi sve, pose-
bice pastire Crkve.
Željko Tanjić

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Ostati u zajedništvu s Kristom
znači »slušati«. Posluh je slika
zrelosti vjere. No, posluh nije
samo vjerno izvršavanje riječi.
On je otvorenost njegovoj riječi
i njegovoj volji. Rađa se iz
osluškivanja, iz pozornosti na
njegovu riječ. Slušati njegov glas
znači biti gluh za glas svijeta,
za zov koji nas udaljuje od
njega. Lakše je izvršiti njegovu
zapovijed, nego biti trajno
pozoran na njegovu riječ.
Veliko djelo naviještanja evanđelja poganima Dj 13, 14.43-52
U Dj 13, 1 saznajemo da se Barnaba i Pavao ubrajaju u proroke i uči-
telje antiohijske Crkve. Za vrijeme službe Božje i posta reče Duh Sve-
ti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao«
(Dj 13,2). Izvršeno »djelo« nalazimo tek u Dj 14, 26 po povratku u An-
tiohiju s prvoga misijskog putovanja. Riječi suprotstavljanja Židovi-
ma u Antiohiji pizidijskoj tiču se upravo njihovoga odbacivanja rije-
či Božje i obraćanja poganima po Gospodnjoj zapovijedi. Ta se zapo-
vijed ogleda u riječima iz Iz 49,6 (usp. Dj 13, 46-47). S obzirom na svoj
programatski karakter i okolnosti, govor nalazi veliku sličnost s Isu-
sovim nastupom u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4, 16-30). No još ve-
ću sličnost nalazimo ako usporedimo ovaj govor s Petrovim govorom
na Duhove u Jeruzalemu (usp. Dj 2, 14-39). Židovi su ih s bogoboja-
znim ženama i prvacima gradskim stali progoniti, pa su otišli u Iko-
nij (usp. Dj 13, 51; 14,1-5), a odatle u Listru (usp. Dj 14, 6).
Mario Cifrak

23
 OTAJSTVO I ZBILJA 28. travnja 2013.

Peta vazmena nedjelja

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Pjevajte Gospodinu Bože, od tebe nam je spasenje Bože, ova je žrtva časna
pjesmu novu, jer učini i posinjenje. Pogledaj svoje razmjena darova, kojom nas
djela čudesna, pred sinove i kćeri koji u Krista činiš dionicima božanske
poganima pravednost vjeruju: udijeli im pravu naravi: daj da tu stvarnost
objavi, aleluja! slobodu i vječnu baštinu. spoznamo i životom iskusimo.
Ps 98, 1-2 Po Gospodinu. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 14, 21b-27 Otpjevni psalam Ps 145, 8-13ab

Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima. Pripjev: Blagoslivljat ću dovijeka ime
Čitanje Djela apostolskih tvoje, Bože, kralju moj!
U one dane: Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru,
Gospodin je dobar svima,
u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše
milosrdan svim djelima svojim.
učenika bodreći ih da ustraju u vjeri
jer da nam je kroz mnoge nevolje Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
ući u kraljevstvo Božje. i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Postavljali su im po crkvama starješine Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu neka o sili tvojoj govore.
Gospodinu u kojega su povjerovali. Nek objave ljudskoj djeci silu tvoju
Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. i slavu divnoga kraljevstva tvoga.
U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,
Odande pak odjedriše u Antiohiju, tvoja vladavina za sva pokoljenja.
odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj
Drugo čitanje Otk 21, 1-5a
za djelo koje izvršiše.
Otrt će im Bog svaku suzu s očiju.
Kada stigoše, sabraše Crkvu
Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola
i pripovjediše što sve učini Bog po njima:
da i poganima otvori vrata vjere. Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju
Riječ Gospodnja. jer – prvo nebo i prva zemlja uminu;
ni mora više nema. I sveti grad,
novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba
od Boga, opremljen kao zaručnica
nakićena za svoga muža. I začujem jak glas
s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima!
Ulazna: 525.3 Pjevajte Gospodinu On će prebivati s njima: oni će biti narod
njegov, a on će biti Bog s njima.
Otpj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka
I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više
(strofe: 2., 3. i 7.)
neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više
Prinosna: 260 O da bude radost
neće biti jer – prijašnje uminu.«
Pričesna: Ja sam pravi trs (ŽV 04/2012)
Tada onaj što sjedi na prijestolju reče:
ili: 154 Žeđa duša moja
»Evo, sve činim novo!«
Završna: XX ili 853 Isus usta slavni
Riječ Gospodnja.
24
 živo vrelo 4 2013

Po ovom ćete znati da ste moji učenici:

ako budete imali ljubavi jedni za druge.
Vladimir Blažanović, 2009.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Ja sam pravi trs, vi loze,
govori Gospodin:
tko ostaje u meni i ja
u njemu, taj donosi
mnogo roda, aleluja!
Iv 15, 1.5
Budi, Gospodine, uza
svoj narod. Nahranio si
nas nebeskim otajstvima:
daj da iz stare grešnosti
prijeđemo u novi život.
Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, sabrani na ovom sakramentu

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34
Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!
Evanđelje Iv 13, 31-33a.34-35
Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus:
»Sada je proslavljen Sin Čovječji
i Bog se proslavio u njemu!
Ako se Bog proslavio u njemu,
i njega će Bog proslaviti u sebi,
i uskoro će ga proslaviti!
Dječice, još sam malo s vama.
Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas,
tako i vi ljubite jedni druge.
Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
Riječ Gospodnja.
Božje ljubavi, molitvom zazovimo nebeskoga
Oca da snagom Kristove ljubavi preobrazi
naše živote:
1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti evanđelju
i pomozi joj da, nasljedujući Kristovu ljubav,
ustrajno gradi tvoje kraljevstvo, molimo te.
2. Rasvijetli svojom istinom sve pastire Crkve
da budu mudri i sveti predvodnici tvoga
naroda te se nikad ne umore učvršćivati
u vjeri sve koje si im povjerio, molimo te.
3. Otvori nam srca za ljude koji su potrebni
naše pomoći i blizine kako bi osjetili radost
i ljepotu života, a nas čuvaj u poniznosti
kako bi naša dobra uvijek bila
svjedočanstvo tvoje ljubavi, molimo te.
4. Iskaži svoju dobrotu svima onima koje
smo ranili ili zanemarili svojom sebičnošću;
ti im vrati radost života i snagu pouzdanja
u tebe, molimo te.
5. Obnovi u našim obiteljima snagu
požrtvovne ljubavi; sve što je grijehom
ranjeno ti obnovi svojom milošću,
a svako dobro nagradi zahvalnošću
i ljubavlju najbližih, molimo te.
Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga
Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome
čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da naš
život bude uvijek dostojan tvoje velike ljubavi.
Po Kristu Gospodinu našemu.

25
 OTAJSTVO I ZBILJA Peta vazmena nedjelja

»Oglavine ljubavi«

Z
apovijed vam novu dajem: ljubite jed- bavi tuđim grijesima. I svatko će priznati da se
ni druge; kao što sam ja ljubio vas, ta- nakon tih razgovora osjeća praznim, a to znači
ko i vi ljubite jedni druge. Po ovom će lišenim ljubavi. Zato ljubav izbjegava ogovara-
svi znati da ste moji učenici: ako budete imali nje, ne raduje se širenju zla i nastoji što manje
ljubavi jedni za druge. Današnje nas evanđelje govoriti o tuđim grijesima.
potiče da se zaustavimo na kršćanskomu poi-
manju ljubavi. U tomu nam ovaj put može po- Ljubav se raduje dobru
moći sveti Pavao. »Ljubav je jaka kao smrt.« (Pj 8, 6) Ona je ja-
ka kao smrt jer je ona, zapravo, jedna vrsta
»Ljubav pokriva grijehe« smrti. U ljubavi se umire grijehu, umire se svi-
Pavao u svojemu poznatom himnu ljubavi jetu i počinje se pripadati jedino Kristu.
spominje kako »ljubav sve pokriva« (1Kor 1Kor 13, Znademo iz iskustva: kad ljubimo,
7). Ta se misao nalazi već u Knjizi mudrih izre- na pameti nam je samo ljubljeni
ka (Izr 17, 9: »Tko prikriva prijestup, traži lju- i nitko nam ništa ne može.
bav.«), kao i u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje se Tako i s Kristom: kad ga
misli posebice na grijehe: »Prije svega imajte ljubimo, nitko nam ni-
žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav šta ne može (usp.
pokriva mnoštvo grijeha.« (1Pt1Pt 4, 8) Slika »po- Rim 8, 35). Ra-
krivanja« daje nam za razumjeti jedan vrlo va- dost ljubavi
žan vid kršćanskoga shvaćanja ljubavi, a to je prema nje-
njezin odnos prema stvarnosti grijeha. Odmah mu pre-
na početku treba reći da ljubav ne »pokri- vlada-
va« tako što »skriva« grijehe. Ljubav ne skri-
va ništa, a osobito ne grijehe. Ljubav nije na-
ivna, ona vidi kakva je stvarnost, stvarnost gri-
jeha. Ali ona ih ipak »pokriva«. »Pokrivanje«
podrazumijeva ponajprije to da se ona ne ra-
duje grijesima drugih. Ona se na neki na-
čin stidi tuđih grijeha, želi što prije otkloni-
ti svoj pogled od njih. Važno je to imati na
umu jer, nažalost, u ovomu svijetu pre-
vladavaju uglavnom »stručnjaci za zlo«
(S. Kierkegaard), jer se svi razumiju u
zlo, uživaju u grijesima drugih i ne či-
ne ništa drugo osim što ih razotkriva-
ju drugima. I tako se grijeh širi i ši-
ri, od jednih usta do drugih, postaje
veći i zahvaća sve više ljudi u svoju
zamku. Jer, što li je ogovaranje ako
ne uživanje u tuđim grijesima ko-
je širimo stalnim prepričavanjima.
Nažalost, postoje osobe s kojima se
ni o čemu drugom ne može razgo-
varati, a da se ne ogovara, da se ne
Učeništvo u nasljedovanju Ljubavi.
26
 živo vrelo 4 2013

va sva zla ovoga svijeta. Takav stav ljubavi po-
drazumijeva da se ljubav usredotočuje na do-
bro, ona je »stručnjak za dobro«, da parafra-
ziramo Kierkegaarda. Ili da se okoristimo jed-
nom, meni posebno dragom, slikom, a to je
oglavina. Kao što znamo, oglavine služe da bi
konji mogli biti bolje usredotočeni, da bi mo-
gli bolje trčati, prevoziti određeni teret. Bez
oglavina lako bi im pogled krenuo prema su-
protnoj strani, bavili bi se nečim sporednim,
uznemirili se i skrenuli s puta. Tako je to i s čo-
vjekom. Bez »oglavina ljubavi« počinje se ba-
viti samo negativnim, zlim, ne vidi se više ni-
šta dobra, a dobro postaje sporedno. Zapravo,
začudili bismo se kad bismo samo malo zašli
u svoju nutrinu i preispitali se koliko zapra-
vo mi uživamo u dobru, koliko smo sposob-
ni sa sobom i s drugima voditi razgovor o do-
bromu, o pozitivnomu. Zato su nam potreb-
ne »oglavine ljubavi«, oglavine kojima ćemo
»pokrivati« grijehe, usmjeravati sve svoje sile
i energije na dobro te u tomu tražiti užitak, a
ne u zlu. Ono što je poznati francuski mislilac
Michel Montaigne rekao o sebi samomu, vri-
jedi i danas: »Ne prestajem moliti Boga (a to
je moja glavna molitva) da učini da budem za-
dovoljan samim sobom i s onim dobrima ko-
ja se u meni rađaju.« Montaigneova je molitva
i jedna od važnih molitava pisca ovih redaka.
Na istom tragu su i njegove misli o starosti, ali
koje vrijede i za svaku životnu dob: »Ono što
morate željeti nije da svijet govori o vama, ne-
go kako vi morate govoriti sebi. Povucite se u
sebe, ali najprije se pripremite na to kako će-
te sebe primiti.«
Toliko - koliko
Sveti Ivan ističe da je ljubav kriterij raspozna-
vanja kršćana: »Po ovomu će svi znati da ste
moji učenici...« Nisu time nevažna ostala svoj-
stva kršćana, ispovijest vjere, sakramental-
ni život. Naprotiv, kao kršćani vjerujemo da
se jedino po vjeri i sakramentima može istin-
ski ljubiti, da se jedino tako kršćanski ljubi, da
ljubav nema žestinu i ljepotu bez vjere u Isusa
Krista i bez sakramenata. Ali ništa to ne vri-
jedi ako ne ljubimo. Koliko ljubimo bližnjega,
koliko ga podnosimo, koliko mu pomažemo,
koliko suosjećamo s njim, da, koliko se ne ra-
dujemo njegovim grijesima i ne širimo ih, ko-
liko ga vodimo prema uživanju Dobroga, toli-
ko ćemo znati jesmo li njegovi učenici.
Ivica Raguž

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Svjedoci Božjih djela spasenja Dj 14, 21b-27

»…kao što sam ja vas ljubio«. To
je mjera ljubavi na koju nas Krist
poziva. Ljubav koja nije uvjetovana
zaslugama, uzdarjem, nego
ljubav posvjedočena nesebičnošću,
predanjem, raspećem… Nasljedovati
njegovu ljubav ne znači samo vršiti
»djela ljubavi«, nego biti dionik »iste
misli« s Bogom. »Idem velle atque
idem nolle« (Salustije), isto htjeti i isto
odbacivati, znači biti istinski povezan
u ljubavi. Jesmo li iste misli s Kristom?
Prvo misijsko putovanje vodi nas iz Antiohije preko Seleucije,
Salamine i Pafa na Cipru, Perge, Antiohije pizidijske, Ikonija,
Listre i Derbe. Povratak je bio istim putem do Atalije, a odatle u
Antiohiju. Taj itinerarij nalazimo u Dj 13 i 14. Na tom putovanju
važan je Pavlov susret s vračarom Barjesu na Cipru (usp. Dj 13,
6-11), Pavlov govor u Antiohiji pizidijskoj (Dj 13, 16-41.46-47) te
izlječenje uzetoga u Listri (Dj 14, 8-10) i govor koji je potom uslijedio
(Dj 14, 15-17). Pavao i Barnaba pozivali su kršćane na ustrajnost
jer u kraljevstvo se Božje ulazi kroz mnoge nevolje (usp. Dj 14, 22).
Postavljali su po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta,
povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali (14, 23). Lukina je
kristologija teocentrična jer Bog u Isusu Kristu svoj plan spasenja,
načinjen već u Starom zavjetu, konačno ostvaruje: »i poganima
otvori vrata vjere« (usp. Dj 14, 27; također 15, 4.12; 21, 19).
Mario Cifrak

27
 OTAJSTVO I ZBILJA 5. svibnja 2013.

Šesta vazmena nedjelja

Ulazna pjesma Zborna molitva Darovna molitva
Ugodnu vijest oglašujte, Udijeli nam, svemogući Bože, Gospodine, nek se s
neka se čuje, objavljujte neoslabljenim zanosom slaviti prinosom ove žrtve vine
do nakraj zemlje: ove dane u čast uskrslom k tebi i naša molitva. Očisti
Gospodin izbavi Gospodinu, da Kristov spomen nas svojom milošću i uskladi
narod svoj, aleluja! bude djelatan u našem životu nam srce s otajstvima tvoje
usp. Iz 48, 20 i radu. Po Gospodinu. velike ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 15, 1-2.22-29 trebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Siđoše neki iz Judeje u Antiohiju
i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po
običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad
između njih te Pavla i Barnabe nasta prepir-
ka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i
Barnaba i još neki drugi između njih uzađu
u Jeruzalem k apostolima i starješinama po-
radi tog pitanja. Tad apostoli i starješine za-
jedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke
muževe između sebe i poslati ih u Antiohi-
ju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani
Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom.
Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i star-
ješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji,
Siriji i Ciliciji – pozdrav! Budući da smo čuli
kako vas neki od naših, ali bez našega nalo-
ga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam
uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati
neke muževe i poslati ih k vama zajedno
s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudi-
ma koji su svoje živote izložili za ime Gospo-
dina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle
Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti
to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne name-
tati vam nikakva tereta osim onoga što je po-
Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnu
Otpj. ps.: 109 Neka te slave narodi
Prinosna: 230 Darove prinesite
Pričesna: 273 Ja sam s vama
Završna: 559 Nek mine, Majko
ili: 561-562 Kraljice neba
28
idolima, od krvi, od udavljenoga i od blud-
ništva. Budete li se toga držali, dobro ćete
učiniti. Živjeli!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8
Pripjev: Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!
Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Drugo čitanje Otk 21, 10-14.22-23
Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola
Anđeo me prenese u duhu na goru veliku,
visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem:
silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj,
blistav poput dragoga kamena, kamena
slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama
velikim i visokim, sa dvanaest vrata:
na vratima dvanaest anđela i napisana
imena dvanaest plemena Izraelovih. Od
istoka vrata troja, od sjevera vrata troja,
od juga vrata troja, od zapada vrata troja.
Gradske su zidine imale dvanaest temelja,
a na njima dvanaest imena dvanaestorice
apostola Jaganjčevih. Hrama u gradu ne
 živo vrelo 4 2013

Branitelj, Duh Sveti, koga ću vam poslati, poučavat će vas o svemu.

Bertoldov Misal (iz benediktinske opatije Weingarten, Njemačka),
nakon 1232.; Pierpont Morgan Library, New York.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Ako me ljubite, zapovijedi
moje čuvajte, govori
Gospodin. I ja ću moliti Oca,
i on će vam dati drugoga
Branitelja, da bude s vama
zauvijek, aleluja.
Iv 14, 15-16
Svemogući vječni Bože,
ti nas Kristovim uskrsnućem
obnavljaš za vječni život.
Umnoži u nama plod
vazmenog otajstva i ulij
nam u srce snagu ove
spasonosne hrane. Po Kristu.

vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je
njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca
ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja
obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,
govori Gospodin: i Otac će moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći!
Evanđelje Iv 14, 23-29
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će
i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ri-
ječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije mo-
ja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio
dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sve-
ti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat
će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što
vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj
dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet da-
je. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se
ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vra-
ćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali
biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene.
Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi,
da vjerujete kad se dogodi.«
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, uskrsli Gospodin svojim je
učenicima obećao Očev dar – Duha Svetoga,
da im on bude trajni pratilac na putu vjere.
Smjerno zamolimo nebeskoga Oca
da obnovi u nama snagu Duha Svetoga.
Obnovi nas svojim Duhom, Gospodine.
1. Prodahni mudrošću svoga Duha Crkvu,
zajednicu tvojih vjernika, da – po vjernosti
evanđelju i po svjedočanstvu ljubavi
za sve ljude – bude znak novoga neba
i nove zemlje, molimo te.
2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve
ispuni gorljivošću za život evanđelja
te njihovo vjerno služenje bude jasan znak
da ti po svome Duhu upravljaš hod Crkve,
molimo te.
3. Čuvaj u svojoj istini sve navjestitelje tvoje
riječi: daj da uvijek budu poučljivi tvome
Duhu te životom svjedoče što riječima
propovijedaju, molimo te.
4. Sve kršćane koji teže za obnovom života
Crkve, sve molitvene skupine, kršćanske
zajednice i pokrete, prodahni svojim Duhom
i njihova nastojanja usmjeri k izgradnji
jedinstva tvoga naroda, molimo te.
5. Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim
mirom i učini nas nositeljima tvoje ljubavi
prema svima koje susrećemo, molimo te.
Bože, ljubitelju ljudi, po snazi Duha Svetoga
ti u nama čuvaš dar vjere i snagu rasta u tvojoj
ljubavi. Primi naše molitve i daj da ustrajno
nastojimo oko svega za što te molimo. Po Kristu.
29
 OTAJSTVO I ZBILJA Šesta vazmena nedjelja

Graditelji nebeskoga Jeruzalema

S
va zbivanja opisana u današnjim čitanji-
ma vezana su uz Jeruzalem. Iako smo
dobrano u vazmenom vremenu, evan-
đelje nas vraća u posljednju večer koju Isus
provodi sa svojim apostolima prije nego što je
podnio muku i smrt u svetome gradu. Dvade-
setak godina kasnije zajednica njegovih učeni-
ka u istom gradu održava sabor. Raspravljaju
o poteškoćama koje su se pojavile u antiohij-
skoj Crkvi zbog spora između kršćana židov-
skoga i onih poganskoga podrijetla. Na koncu
nas sveti Ivan u Knjizi Otkrivenja, u drugome
čitanju, vodi iz zemaljskoga prema nebesko-
mu Jeruzalemu. Tako usko »urbano« ozračje
poprima univerzalnu dimenziju, a pojedinač-
ni događaji prerastaju u opću povijest. Primjer
jednoga grada postaje uzorom Crkvi na svim
mjestima i u svim vremenima pri suočavanju
s raznim poteškoćama i u nadvladavanju prije-
lomnih trenutaka te putokazom prema konač- Sveti je Ivan znao da njegovi suvremenici
nom cilju njezina puta. imaju potrebu čuti riječi ohrabrenja usred rim-
skih progona. Želi im učvrstiti vjeru da upra-
Bog i čovjek zajedno vo na taj način pridonose izgradnji Kraljevstva.
Sveti Ivan nam je još prošle nedjelje naja- Dvadeset stoljeća kasnije nama je također po-
vio »novo nebo i novu zemlju«, osobito »sve- trebna riječ ohrabrenja i sigurnosti da se nebe-
ti grad, novi Jeruzalem« koji »silazi s neba od ski Jeruzalem gradi i našim skromnim napori-
Boga«. Danas ga do u tančine opisuje. Premda ma danas. Stoga je cijelo ovo čitanje ispunjeno
je ustvrdio kako su »prvo nebo i prva zemlja« simbolikom koja na to upućuje. Grad je četvero-
uminuli, oni ipak nisu nestali nego su preobra- kutnoga oblika. Znamenka četiri simbol je ljud-
ženi. »Slava ga Božja obasjala.« Temeljna je po- skosti i označava ono što je zemaljsko. Jeruza-
ruka ovoga čitanja da ljudsko djelo koje se ra- lem je ljudsko djelo na zemlji. S druge strane,
zvija uz Božju prisutnost postaje savršenim. Pi- brojka tri božanski je znak. Umnažajući ove bro-
sac Otkrivenja poziva vjernike da uz Boga budu jeve dobije se dvanaest kao simbol savršenstva.
suizgraditelji »nebeskoga Jeruzalema«. Svo- Grad je sagrađen ljudskom rukom, ali zahvalju-
jim ga djelima činimo blistavim. Nije slučajno jući »slavi Božjoj« postaje »sveti grad Jeruza-
Jeruzalem zadržao ime grada ljudskom rukom lem«. Znakovitost je jasna i u veličini utvrda bez
sagrađenog. To je znak da naši napori surad- kojih je u Ivanovo vrijeme grad nezamisliv. One
nje u Božjem djelu nisu uzaludni. Oni će biti dio su tako podignute da je unutrašnjost vidljiva tek
novoga svijeta koji je plod zajedničkoga zalaga- s »gore velike, visoke«, koja je također znak su-
nja. Naša ljudska djela neće biti uništena, nego sreta Boga i čovjeka. Da bi se vidjela slava Je-
ugrađena u Božji spasenjski plan. Sveti je Au- ruzalema, treba susresti Boga. Dok je u starom
gustin ustvrdio: »Bog nas je stvorio bez nas, ali Jeruzalemu Hram bio susretište neba i zemlje,
nas bez nas ne će spasiti.« U gradnji novoga Je- Ivan je iznenađen što, kako sam veli, »Hrama u
ruzalema sudjeluju zajedno Bog i čovjek. Novi gradu ne vidje«. U Kraljevstvu nije potreban ni-
Jeruzalem spoj je ljudskoga i božanskoga. kakav znak Božje nazočnosti. Sam Bog je prisu-

30
 živo vrelo 4 2013

tan i vidljiv usred svoga naroda. On ga osvjetlja-
va. Svjetlo je u početku stvaranja. Bog kao svje-
tlo znak je »novog neba i nove zemlje«.
Otvoren svakoj osobi
Svijest o pozvanosti da budemo sustvaratelji s
Bogom, uz lako razumljivo oduševljenje može
dovesti i do oholosti u kojoj se postavljamo kao
mjerilo drugima. Susreli su to i kršćani pristi-
gli iz poganstva kod svoje židovske braće. Oni
od njih traže da prihvate ponajprije sve židov-
ske običaje i propise, a tek onda postanu kršća-
nima. Zbog toga je organiziran sabor u Jeruza-
lemu. Odluka sabora »ne nametati vam nika-
kva tereta osim onoga što je potrebno« odluču-
juća je u kršćanskoj povijesti. Svojom je otvo-
renošću Crkva potvrdila da gradi nebeski Jeru-
zalem »s dvanaest vrata« koja se ne zatvaraju.
Nitko ih neće naći zatvorenima niti su za koga
zaključana. Otvorena su za svaku osobu. Pozi-
vaju na ulazak i iskazuju dobrodošlicu cijelo-
mu čovječanstvu. Pravilno su raspoređena na
sve četiri strane u znak otvorenosti svim kraje-
vima svijeta. Ne će svi ući na ista vrata, niti će
svi stići istim putovima. U Crkvi nije nužno da
svi isto misle, čine i mole, nego da isto vjeruju.
Vjernost ne znači ponavljanje i kopiranje. Isus
je reagirao u konkretnim situacijama. U nekim
drugim zasigurno bi postupio drugačije. Nema
modela koji bi se moralo slijepo slijediti, nego
treba ostati vjeran Gospodinu, ljubiti ga i čuva-
ti njegovu riječ u promjenjivim povijesnim si-
tuacijama te donositi odluke i o pitanjima na
koja ranije nije trebalo odgovarati.
Isus je to najavio riječima: »Duh Sveti, ko-
ga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas
o svemu.« Naziva ga »Branitelj«. Branitelj je u
grčkom pravnom sustavu bio onaj koji na su-
du zastupa optuženoga, ali jednako tako skrb-
nik kojega vlast dodjeljuje malodobnoj djeci ko-
ja ostanu bez obitelji kako bi ih štitio i čuvao.
Isus je uplakane učenike tješio: »Neću vas osta-
viti kao siročad« (Iv 14, 18), a uplašene hrabrio:
»Ne brinite se što ćete govoriti« (Mt 10, 19). Za-
jednica u Jeruzalemu sigurna je u njegovu pri-
sutnost te, nimalo pretenciozno, poručuje: »Za-
ključismo Duh Sveti i mi.« Zadaća anđela i ple-
mena Izraelovih čija se imena nalaze na vratima
jest biti poziv i putokaz svim ljudima na ulazak
u slavu nebeskoga Jeruzalema. Temeljni kame-
ni na kojima počivaju zidovi grada su »dvana-
estorica apostola Jaganjčevih«. Kao što postoji
kontinuitet između temelja i zida, tako je i konti-
nuitet između izraelskih plemena i apostola. Cr-
kva koju je Krist utemeljio nastavlja isto posla-
nje koje je Bog dao svome narodu tijekom povi-
jesti: Privući sve ljude u sigurnost Svetoga grada.
Slavko Slišković

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Vjernost evanđelju Dj 15, 1-2.22-29

»Branitelj, Duh Sveti, poučavat će vas
o svemu i dozivati vam u pamet sve što
vam rekoh.« Duh nije samo objavitelj
Božje volje, onaj koji daje mudrost
za propovijedanje. On daje mudrost
razumijevanja svega što smo čuli, svega
što mislimo da znademo. On »doziva
u pamet«, vraća nas na riječ objave,
obnavlja spoznaju, uranja nas u mudrost
evanđelja. Tako nas Duh uvijek uči
poniznosti jer po njemu spoznajemo da
spoznaju nismo nikada dosegli u punini.
U pismu se misli na kršćane iz poganstva s područja Pavlovoga djelo-
vanja: iz Antiohije, Sirije i Cilicije (usp. Gal 1, 21). Kršćanima iz pogan-
stva naloženo je da se čuvaju onečišćenja od eventualnog kontakta s
idolima (ili mesa žrtvovana idolima; usp. Dj 15, 29; 21, 25) i bludništva,
od udavljenoga i krvi. Zašto bi se oni morali toga čuvati? Jakov u Dj 15,
21 argumentira: »Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima
propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.« Jesu li po to-
me pogani mogli upoznati židovstvo? Ili Zakon? U tome bi slučaju bi-
lo posve suvišno na to ih još jedanput podsjećati: judeokršćani i kršćani
iz poganstva jesu braća (usp. Dj 15, 28) i redovito blaguju zajedno (usp.
Gal 2, 12). Odatle zaključujemo da ova argumentacija želi omogućiti
naviještanje evanđelja među Židovima. Ako bi Židovi vidjeli druge
Židove s poganima, tada ne bi htjeli slušati radosnu vijest.
Mario Cifrak

31
 OTAJSTVO I ZBILJA 9. svibnja 2013.

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista

Ulazna pjesma
Galilejci, što stojite
i gledate u nebo?
Ovaj Isus kao što ste ga
vidjeli da odlazi u nebo,
isto će tako doći, aleluja.
Dj 1, 11
Zborna molitva
Svemogući Bože, obdari nas
svetom radošću i zahvalom:
Kristovo uzašašće i naše je
uzdignuće, jer smo u nadi svi
pozvani u slavu, kamo je pred
nama ušao Krist, naša Glava.
Koji s tobom.
Darovna molitva
Prinosimo ti, Gospodine,
ovu žrtvu o časnom uzašašću
tvoga Sina. Podaj, molimo te,
da se po ovoj svetoj razmjeni
darova i mi vinemo
put nebesa. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1, 1-11
Početak Djela apostolskih
Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu
što je Isus činio i učio do dana kad je
uznesen pošto je dao upute apostolima koje
je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije
svoje muke mnogim dokazima pokazao da je
živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio
o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima
blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju
Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje
Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio
vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana
biti kršteni Duhom Svetim«. Nato ga sabrani
upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme
Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im
odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode
koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego
primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići
na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu,
po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja
zemlje.« Kada to reče, bî uzdignut njima
naočigled i oblak ga ote njihovim očima.
I dok su netremice gledali kako on odlazi
Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojite
Otpj. ps.: 536 Uzlazi Bog
Prinosna: 231 Jedan kruh
ili: XIV Evo nas, Oče
Pričesna: 542.4 Evo ja sam s vama
ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4/2006)
Završna: 563 Kako krasno svršuje se
32
na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih
u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci,
što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus
koji je od vas uznesen na nebo isto će tako
doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9
Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje!
Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.
Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje.
Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!
Jer on je kralj nad zemljom svom,
pjevajte Bogu, pjevači vrsni!
Bog kraljuje nad narodima,
stoluje Bog na svetom prijestolju.
Drugo čitanje Heb 9, 24-28; 10,19-23
Čitanje Poslanice Hebrejima
Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju,
protulik one istinske, nego u samo nebo:
da se sada pojavi pred licem Božjim za nas.
Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe
kao što veliki svećenik svake godine ulazi u
svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo
da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No
sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova,
da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je
ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako
 živo vrelo 4 2013

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Đuro Seder: Krist Pantokrator, 2005.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Evo, ja sam s vama Svemogući vječni Bože,
u sve dane do ti nam već ovdje na zemlji
svršetka svijeta, daješ udjela u nebeskom
aleluja! slavlju. Upravi, molimo te,
Mt 28, 20 kršćanska srca k nebu, gdje
Krist kao prvi čovjek sjedi
tebi s desna. Koji živi.

i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih

ponese, a drugi će se put – bez obzira na
grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi
na spasenje. Imamo dakle, braćo, slobodan
ulaz u svetinju po krvi Isusovoj – put nov i
živ što nam ga on otvori kroz zavjesu, to jest
svoje tijelo; imamo i velikog svećenika nad
kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim
srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem
očišćenih od zle savjesti i tijela oprana
čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru
nade jer je vjeran onaj koji dade obećanje.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Mt 28, 19a.20b
Pođite i učinite mojim učenicima sve narode,
govori Gospodin; ja sam s vama
u sve dane – do svršetka svijeta.
Evanđelje Lk 24, 46-53
Svršetak svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći
dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime
propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha
po svim narodima počevši od Jeruzalema.’
Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem
na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato
u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.«
Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke
pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše,
rasta se od njih i uznesen bî na nebo.
Oni mu se ničice poklone pa se s velikom
radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme
u Hramu blagoslivljahu Boga.
Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika
Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu
Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti.
S pouzdanjem zazovimo Krista Gospodina
da u nama obnovi božanski život. Molimo zajedno:
Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.
1. Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba:
daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika,
živeći dar vječnosti uvijek pruža svijetu
ljepotu tvoga kraljevstva, molimo te.
2. Ti si svoje učenike poslao da u svijetu budu
svjedoci velikih djela tvoje ljubavi: obnovi
u svim krštenicima dar vjere te njihov život
bude svjedočanstvo tvoje prisutnosti među
ljudima, molimo te.
3. Ti si iz trpljenja i smrti uzdignut u novi život:
svima koji trpe rasvijetli smisao križa koji nose,
molimo te.
4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio
u vjeri: učvrsti vjeru ove svoje zajednice
i usmjeri nam život putem spasenja, molimo te.
5. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto:
primi u nebesko blaženstvo sve naše pokojne,
molimo te.
Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu
postao si na nov način prisutan među nama.
Rasvijetli nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo
uvijek prepoznati i da naš život bude put k slavi koju
si nam pripravio. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
33
 Uzašašće
OTAJSTVO I ZBILJA Gospodinovo

Uzašašće

N
a Isusovu tijelu dogodilo se ispunjenje
Pisma. Neposredno prije opisa uza-
šašća Luka opisuje susret Uskrsloga s

Kodeks iz 1180. Kraljevska biblioteka u Den Haagu.

učenicima. Isus im pokazuje svoje tijelo, ruke
i noge i traži da mu daju jesti. Učenici se ču-
dom čude, a on pred njima jede. Probijene ru-
ke i noge, iscijeljene rane, dodir s njegovim ti-
jelom najbolji je način da se uvjere u njegovo
uskrsnuće. Učenicima je bilo daleko lakše po-
vjerovati da im se ukazao duh i da su vidjeli ka-
kvu prikazu, nego da im je Učitelj uskrsnuo ti-
jelom. Zbog istoga su razloga, neposredno na-
kon otkrića praznoga groba, povjerovali da je
Učiteljevo tijelo ukradeno. To je važna uputa.
Ako je to tako, onda čitatelj ne će pomisliti da
bi učenici smislili prijevaru o uskrsnuću tijela.
S uvjerenjima kakva su imali morali bi smiš-
ljati neku drukčiju prijevaru. Da se tijelo spiri-
tualiziralo, primjerice. Ili da je postalo sasvim
nevidljivo. Mogli su sebe i druge uvjeravati da
Učitelj živi u svojoj riječi ili da će njegovo djelo
živjeti vječno. Mogli su smisliti bilo što, ali ne i
to da je on uskrsnuo tijelom, da je tijelo saču-
valo ožiljke rana, da Uskrsli jede i da svejedno
ne podliježe poznatim zakonima svijeta.
Uz uskrsno tijelo u središtu je i Božja riječ.
Na Isusu se ona ispunja. On otvara svojima pa-
met da je razumiju. Pokazujući na svoje tijelo
i tražeći hranu pokazuje im kako se Pismo is-
punilo. Odmah nakon toga govori o propovije-
danju obraćenja i otpuštanju grijeha u njego-
vo ime. Pismo se nije ispunilo samo zato da se
ispuni. Pismo nije svrha samome sebi. Pismo
se ispunilo da bi se zalutali mogli vratiti k Bo-
gu i sebi i da bi oni koji su opterećeni grijehom
mogli doživjeti oslobođenje. Njegovo uskrsnu-
će nije zbog njega. Njegovo je uskrsnuće ispu-
njenje Božjeg spasiteljskog plana s ljudima.
Učenici su svjedoci ispunjenja. No, oni ne
mogu svjedočiti ako ne razumiju što se dogo-
dilo. Zato im Isus najprije otvara pamet. Va-
žan je ovaj detalj o otvaranju pameti. Nisu uče-
nici najprije razumjeli uskrsnuće pa onda pre-
poznali Uskrsloga. On im je došao. Neočekiva-
no, nenajavljeno, iznenada, na neobičan na-
čin. Prepoznali su ga po njegovim ranama i on
im je tada otvorio um. Razumijevanju prethodi
susret s Uskrslim. To će Crkva dobro zapam-
titi. Postoje istine vjere koje se ne mogu razu-
mjeti izvan i prije susreta s Uskrslim. Susret
otvara razum. Tek iz susreta učenici razumiju
što se dogodilo i što piše u Pismima. Pisma su
oni već čitali, ali ih nisu razumijevali. Čak ni-
su ni znali da ih ne razumiju. Neobično je s Pi-
smom upravo to da se tek u trenutku otvara-
nja pameti pokaže kako ga se do tada nije razu-
mjelo. Luka upućuje da se Pisma ne mogu ra-
zumjeti bez susreta s uskrslim Isusom.
Čekanje Sile odozgor
Učenici su svjedoci, ali još nisu spremni svje-
dočiti. Susreli su se s Uskrslim, otvorio im je
pamet, ali za svjedočenje treba još nešto. Net-
ko. Isus će im poslati Silu odozgor, Duha Sve-
toga. Ono što će svjedočiti bit će iz iste Sile koja
je pratila Isusovo propovijedanje i uskrsnuće.
Oblačenje u Silu odozgor je slika. Bez Sile
odozgor učenici su kao goli i nezaštićeni. Navi-
ještati Uskrsloga i svjedočiti za njega traži Bož-
ju zaštitu i Božju snagu. Čovjek to nije u sta-
nju svojim snagama. Preslab je i lako ranjiv.
Ne može biti uvjerljiv. Nema osobnoga isku-
stva uskrsnuća. Ima samo ono što je primio.

34
 živo vrelo 4 2013

Odjednom se pokazuje da će učenici svijetu
davati samo ono što su primili: svjedočenje o
susretu s Uskrslim, Pisma kako im ih je on tu-
mačio i Silu koju im je on dao. Uza sve to, po-
trebno im je vrijeme sazrijevanja. Isus im ne
daje odjednom zadatak i razumijevanje. Tre-
baju čekati. Čekanje je važno. Nema navije-
štanja bez čekanja, bez sazrijevanja. Brzople-
ti svjedoci nisu dobri svjedoci. Svjedoci trebaju
vremena. Iskustvo susreta, razumijevanje Pi-
sama, Sila odozgor pa tek onda naviještanje i
svjedočenje. Vrijeme čekanja je nalik vremenu
u kojemu sjeme leži u zemlji. Ono što su dobi-
li i što će drugima naviještati u vremenu čeka-
nja treba prožeti njih same. Ovdje se potvrđuje
kako nema ničega velikog čemu nije prethodi-
lo ozbiljno vrijeme zrenja i čekanja.
Prije nego što im pošalje Silu, Isus odlazi
od svojih. Izvodi ih u Betaniju, mjesto koje ga
je najotvorenije primilo, gdje je imao prijate-
lje i gdje je doživio širinu ljudskih srdaca. Mje-
sto je iznad Jeruzalema u kojem je bio uhićen,
osuđen i ubijen. Isus blagoslivlja svoje, a nje-
gove ruke se podižu i nad Jeruzalemom. Ra-
stanak nije ostavio tugu nego radost u srcima
učenika. Radost ih je odvela u hram i iz njih je
provrlo blagoslivljanje Boga. To je možda i naj-
snažnije iskustvo zajednice. Dijele iskustvo su-
sreta s Uskrslim, žude za razumijevanjem Pi-
sma i slave zajedno Boga u hramu. Ubrzo će se
raspršiti po svijetu.
Zajednica vjernika
Nedjeljni susret vjernika je susret s uskrslim
Gospodinom. On je među svojima prisutan u
riječi i u tijelu. Skupljaju se oko svjedočenja
prvih učenika i sami su svjedoci Isusovi i ono-
ga što je on činio i čini. Isus ne prestaje po-
vezivati zajednice vjernika i otvarati im pamet
kako bi razumjeli Pisma. Pisma vjernici čitaju
sa sviješću da je u njima opisan njihov Gospo-
din. I da im on sam govori kroz Pisma. U Pi-
smima se zrcale i njihovi životi. I muke i izlazi
iz patnjâ. Jedno od obilježja koje prati susret
s Uskrslim jest probuđena žudnja i glad za Pi-
smom i njegovim razumijevanjem. Zajednica
vjernika to treba prepoznati. Glad za Pismom
dobar je znak dogođenoga susreta. No, zajed-
nica treba probuđene uputiti i na vrijeme če-
kanja. Nije dobro poticati na brzopleto svje-
dočenje. Svaki se susret s Uskrslim treba obli-
kovati u čekanju, čitanju Pisma i životu u za-
jednici. Čekanje prvih učenika bilo je ispunje-
no radošću i blagoslivljanjem Boga. Nedjeljni
euharistijski susret vjernika nalik je prvoj za-
jednici oblikovanoj radošću, blagoslivljanjem
Boga i poslušnošću Uskrslomu.
Ante Vučković

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnje

Bî uzdignut, njima naočigled Dj 1, 1-11

Kristovo uzašašće u nebo otvara čo-
vjeku put onkraj ljudske egzistencije.
Uzašašće je dio vazmenoga otajstva,
dovršetak otkupiteljskoga djela. Uve-
deni smo u božanski život, u krilo Oca
vječnoga života. Uzići gore možemo
samo ako smo uzdignuti, »privuče-
ni odozgor«. Naša je budućnost u uz-
dignuću iz ove egzistencije. Zato ju kr-
šćanin i živi u stalnoj žudnji za daro-
vanom novošću života.
Jedanaestorica pitaju uskrsloga Isusa o tome hoće li u Izraelu
»opet« uspostaviti kraljevstvo. Važna je ova oznaka »opet«, jer nam
govori da apostoli nisu očekivali ništa drugo nego obnovu izraelskog
zemaljskog kraljevstva. Oni su, očito, držali Isusa za Mesiju, no
njihova se predodžba Mesije nije razlikovala od one kakvu su imali
i svi drugi Židovi. Isus im ne odgovara izravno na ovo pitanje nego
ih upozorava: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i
bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do
kraja zemlje« (Dj 1, 7-8). Kraljevstvo se počinje ostvarivati na sasvim
drugačiji način, snagom Duha Svetoga, a njegovi su protagonisti
sami učenici. Oni će primiti Duha, kao znak mesijanskoga
kraljevstva. To je Duh Mesijin (usp. Lk 4, 1.18). Uto je Isus »uzdignut«
njima naočigled, a »oblak ga ote njihovim očima« (Dj 1, 9). Oblak je
uvijek znak Božje prisutnosti u ovakvim izvanrednim događajima.
Darko Tepert

35
 OTAJSTVO
U DUHU II ZBILJA
ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Otajstva svjetla
Molitva krunice s razmišljanjima uz Godinu vjere
Predloženi način molitve Krunice Blažene Djevice Marije, razmatrajući otajstva svjetla, predviđa mo-
gućnost čitanja kraćih tekstova, prikladnih za pobožnost krunice u Vazmenom vremenu, u puku zvanu
»svibanjska pobožnost«. Za razmatranje svakoga otajstva donesen je odlomak iz Knjige Otkrivenja,
kraći odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve te nekoliko poticaja za razmišljanje koji se zaključuju mo-
litvom. Moguće je uz svako otajstvo odabrati samo jedan od predviđenih tekstova.

•• Uvod za oproštenje naših grijeha. Na to prihvaća-

U ime Oca i sina i Duha Svetoga.
Vjerujem u jednoga Boga
(Apostolsko vjerovanje).
Oče naš…
Zdravo Marijo…
…koji neka nam umnoži vjeru.
…koji neka nam učvrsti ufanje.
…koji neka nam usavrši ljubav.
Slava Ocu…
Prvo otajstvo svjetla
Isus kršten na rijeci Jordanu
I pokaza mi anđeo rijeku vode života, bistru
kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Ja-
ganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje stra-
ne rijeke, stablo života što rodi dvanaest pu-
ta, svakoga mjeseca svoj rod. A lišće stabla za
zdravlje je narodima. I neće više biti nikakva
prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjče-
vo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanja-
ti i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo bi-
ti na čelima. Noći više biti neće i neće trebati
svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasja-
vat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vije-
ke vjekova. (Otk 22, 1-5)
Krštenje je, od strane Krista, prihvaća-
nje i početak poslanja Sluge patnika. On pri-
staje da se uvrsti među grješnike; on je »Ja-
ganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta« (Iv
1, 29), već anticipira »krštenje« svoje okrutne
smrti. Zapravo dolazi da izvrši »svu praved-
nost« (Mt 3, 15), tj. da se podvrgne posve volji
svog Oca: prihvaća s ljubavlju krštenje smrti
nje odgovara glas Oca koji se naslađuje u Si-
nu. I Duh, kojeg Isus posjeduje u punini već
od začeća, dolazi i ostaje na njemu. Isus će biti
izvor Duha za cijelo čovječanstvo. Pri njegovu
krštenju »otvaraju se nebesa« (Mt 3, 16) koja
Adamov grijeh bijaše zatvorio; silaskom Isusa
i Duha posvećene su i vode, kao predznak no-
voga stvaranja. (KKC, 536)
Pred otvorenim nebesima Isus je obasjan
Očevim svjetlom, njegovom slavom. Sišao je
u vodu da bi nas poveo putem očišćenja te
nam pokazao da samo uronjenošću u njegov
put i njegov posluh Ocu možemo biti dionici
očišćenja i nositelji Božjega Duha. U krštenju
smo oprani vodom i krvlju Krista Raspetoga,
koji sebe predade za naše pomirenje s Ocem. I
kao što je na Jordanu Duh na Isusa sišao »po-
put goluba«, dakle na način koji se ne može
izreći ili opisati, tako je i nad životom svako-
ga izliven isti Božji Duh. On uvijek pronalazi
nov put izlijevanja i darivanja; daruje se uvi-
jek »poput« nečega. U posluhu njemu otkrij-
mo snagu njegova očišćenja i posvećenja.
Kratko vrijeme šutnje.
Svemogući vječni Bože, kod krštenja na Jor-
danu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti
si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Si-
nom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo
rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u
tvojoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.
Oče naš…
Deset molitava »Zdravo Marijo«…
…koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
Slava Ocu…

36

Drugo otajstvo svjetla
Isus i prvo znamenje u Kani Galilejskoj
Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine,
Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi
tvoji, Kralju naroda! Tko da te se ne boji, Gos-
podine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini
svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred
tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!
(Otk 15, 3-4)
Volja je nebeskoga Oca sve ljude učiniti dio-
nicima božanskog života. To on i čini sabirući
ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je
Crkva, koja na Zemlji predstavlja »klicu i po-
četak« Kraljevstva Božjega. Krist je u središtu
toga ujedinjavanja ljudi u Božju obitelj. Oko
sebe ih saziva svojom Riječju, svojim znako-
vima koji očituju Kraljevstvo Božje, slanjem
svojih učenika. Dolazak svoga Kraljevstva On
će ostvariti nadasve velikim Otajstvom svoga
Vazma: svojom smrću na križu i Uskrsnućem.
»Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću pri-
vući k sebi« (Iv 12,32). Svi su ljudi pozvani na
ovo sjedinjenje s Kristom. (KKC, 541-542)
Na svadbi u Kani Galilejskoj Gospodin po-
kazuje svoju moć u neočekivanosti. Kad je po-
nestalo vina, on nastupa svojom spasiteljskom
brigom kako među ljudima ne bi ponestalo ra-
dosti. Sustolnici nisu znali odakle dolazi do-
bro vino na njihov stol. Isus se pokazuje izvo-
rom prave radosti. Kroz taj znamen on otkriva
onu istinsku radost bez koje je sve bezvrijed-
no i suvišno. Može se biti s Isusom za stolom i
ne prepoznati ga, ne čuti njegovu riječ, ne vi-
djeti njegova znamenja, ne znati odakle dolazi
dar od kojega živimo. Vjera prihvaća neočeki-
vano, daje se iznenaditi, biva spremna prizna-
ti da nas je radovala prolazna radost. Vjera ot-
kriva izvor prave radost i biva spremna sve
ostaviti poradi te radosti.
Kratko vrijeme šutnje.
Svemogući Bože, na svadbi u Kani Galilej-
skoj ti si nam Majku svoga ljubljenoga Sina
predstavio kao zagovornicu u nevoljama živo-
ta, a u svome Sinu objavio nam izvor prave ra-
dosti. Daj nam, molimo te, uvijek vjerno hodi-
ti putem spasenja te jednom budemo dostojni
živo vrelo 4 2013
vječne radosti za nebeskim stolom. Po Kristu
Gospodinu našemu.
Oče naš…
Deset molitava »Zdravo Marijo«…
…koji nam se na svadbi u Kani objavio.
Slava Ocu…
Treće otajstvo svjetla
Isus naviješta Kraljevstvo Božje
Blago onomu koji čita i onima što sluša-
ju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u nje-
mu napisano. Jer vrijeme je blizu! Milost vam
i mir od Onoga koji jest i koji bijaše i koji dola-
zi i od sedam duhova što su pred Prijestoljem
njegovim i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga,
Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad kraljevi-
ma zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas
krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas
učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu
svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova!
Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko,
svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva
plemena zemaljska. Ja sam Alfa i Omega, go-
vori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše
i koji dolazi, Svevladar. (Otk 1, 3-8)
Svi su ljudi pozvani da uđu u Kraljevstvo
Božje. Naviješteno najprije sinovima Izrae-
la, mesijansko je Kraljevstvo određeno da pri-
mi ljude svih naroda. Za pristup u Kraljevstvo,
potrebno je prihvatiti Isusovu Riječ: Gospodi-
nova se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se
sije u polju; oni koji slušaju s vjerom i pripa-
daju malom Kristovom stadu, primili su sâmo
Kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i ra-
ste sve do vremena žetve. Kraljevstvo pripa-
da siromasnima i malenima, tj. onima koji ga
primaju ponizna srca. Isus je poslan da bude
blagovjesnik siromasima (Lk 4,18). Njih pro-
glašava blaženima jer je kraljevstvo nebesko
njihovo! (Mt 5,3); »malenima« se Otac dosto-
jao objaviti ono što mudrima i umnima osta-
je skriveno. Isus, od jasala do križa dijeli život
siromaha, poznaje glad, žeđ i oskudicu. Štovi-
še, poistovjećuje se sa svakom vrstom siroma-
ha i djelotvornu ljubav prema njima čini uvje-
tom za ulazak u Kraljevstvo. (KKC, 543-544)
37
 OTAJSTVO
U DUHU II ZBILJA
ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral
Isus svojom Radosnom viješću, Evanđeljem,
poziva sve ljude da budu dionici Božjega Kra-
ljevstva. Evanđelje je navještaj, proroštvo, po-
slanje, ispunjenje, ali je uvijek i poziv: Obra-
tite se i vjerujte! Hajdete za mnom! Dođite i
vidite! Ako tko hoće za mnom… U toj čude-
snoj ljubavi koja se povjerava našoj slobodi,
bez straha da će našom slobodom biti ranjena
i iznevjerena, Isus nas zove da budemo dioni-
ci Kraljevstva. Izvodi nas iz robovanja u kra-
ljevanje, iz tame u svjetlo. Nek riječi njegova
poziva ostanu u nama kroz ovo razmatranje
kako bismo životom mogli odgovoriti Ljubavi
koja nas nikada ne prestaje ljubiti.
Kratko vrijeme šutnje.
Svemogući Bože, otvori svojom milošću na-
ša srca, okovana grijehom i zarobljena brigom
za zemaljska kraljevstva; ispuni nas svojim
Duhom da budemo vjerni vršitelji tvoje riječi
spasenja i ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Oče naš…
Deset molitava »Zdravo Marijo«…
…koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio
i na obraćenje nas pozvao.
Slava Ocu…
Četvrto otajstvo svjetla
Isus, preobražen, otkriva svoju slavu
Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa
mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih
svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao
Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko pr-
siju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vla-
si bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči
mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi
uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao
šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijez-
da, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a li-
ce mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi.
Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav.
A on stavi na me desnicu govoreći: »Ne boj se!
Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah,
a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe
Smrti, i Podzemlja.« (Otk 1, 12-18)
38
Na trenutak, Isus očituje svoju božansku sla-
vu, potvrđujući tako Petrovu ispovijest. Objav-
ljuje da za ulazak u svoju slavu (Lk 24,26) mo-
ra proći preko križa u Jeruzalemu. Mojsije i
Ilija bijahu vidjeli slavu Božju na brdu; Zakon i
proroci bijahu nagovijestili Mesijina trpljenja.
Isusova je Muka upravo volja Očeva: Sin djelu-
je kao Sluga Božji. Oblak označuje prisutnost
Duha Svetoga. Pokazalo se čitavo Trojstvo:
Otac u glasu; Sin u čovjeku, Duh u svijetlom
oblaku. »Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i
učenici tvoji vidješe slavu tvoju koliko im to bi-
jaše moguće, da znadu, kad te budu gledali ka-
ko te razapinju, da dragovoljno podnosiš mu-
ku, a svijetu propovijedaju, da si ti doista Očev
odsjev.« (KKC, 555)
Nakon trenutnoga očitovanja slave, oslika-
ne sjajnom svjetlošću, Isus ostaje sâm. Nesta-
li su Mojsije i Ilija. Utihno je glas s neba. Pred
Isusom su opet učenici, začuđeni, prestraše-
ni, ali obogaćeni iskustvom koje će propitivati
njihovu vjeru, njihov poslušnost, njihovu sna-
gu gledanja Boga, umijeće prepoznavanja nje-
gove slave. Sjajna svjetlost njegova lica i bjeli-
na haljina bijahu znak. Ne razumiju ga. Ostaju
puni pitanja, a dobivaju tek uputu da o ono-
me što su vidjeli ne pripovijedaju dok Sin čo-
vječji ne ustane od mrtvih. Tada će razumjeti.
Sve. U novome svjetlu. I ono što su mislili da
su razumjeli i da znaju. Kristovo uzdignuće na
križ, i po križu u Očevu slavu, ključ je razumi-
jevanja Isusova života, njegove riječi i njegova
Kraljevstva. To je uzdignuće ključ razumijeva-
nja i našega života.
Kratko vrijeme šutnje.
Svemogući Bože, ti nam zapovijedaš da slu-
šamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svo-
jom riječju i čisti nam pogled duha da uvijek
vjerno hodimo za tobom i trajno se radujemo
zbog gledanja tvoje slave. Po Kristu Gospodi-
nu našemu.
Oče naš…
Deset molitava »Zdravo Marijo«…
…koji se na gori preobrazio i svoju nam
slavu objavio.
Slava Ocu…

Peto otajstvo svjetla
Isus u otajstvu Euharistije
Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li
tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu
i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću
posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što
i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na pri-
jestolje njegovo.
Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć,
i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu,
i blagoslov!
I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko
ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan,
neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života
zabadava! (Otk 3, 20-21; 5, 12; 22, 17)
Na Posljednjoj večeri sâm je Gospodin
usmjerio pogled svojih učenika prema dovrše-
nju Pashe u Božjem kraljevstvu: »A kažem
vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova
do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama pi-
ti u kraljevstvu Oca svojega« (Mt 26,29). Svaki
put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog
obećanja te upravlja pogled prema onome »ko-
ji dolazi« (Otk 1, 4). Ona vapi za njegovim do-
laskom moleći: »Marana tha!« (1Kor 16, 22),
»Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 2, 20), »Ne-
ka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!« Crkva
zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i
da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrive-
na. Zato Euharistiju slavimo »čekajući blaženu
nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista«,
moleći da svi skupa vječno »uživamo u tvojoj
slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku
suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga,
kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe
ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospo-
dinu«. (KKC, 1403-1404)
»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko
bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke«, uči
nas Isus. Daruje se u kruhu. Daje se ‘blagova-
ti’ da bi se na taj način sasvim darovao. Ne da-
je nam nešto, nešto od svoga. Daje nam sebe.
Zato euharistija nije tek ‘drukčija’ ili duhov-
na hrana za zemaljski život. Euharistija nudi
blagovanje drukčijega života, novoga života,
onoga života do kojega sâmi ne možemo do-
prijeti. Ipak u euharistiju je utkan i naš život.
živo vrelo 4 2013
Kruh koji nosi snagu našega rada i našega da-
ra, biva unesen u Božji dar. Euharistija sve
pretvara u dar, u darovanost, u darivanje. Da-
je nam sav život gledati u okrilju dara. I doi-
sta, »euharistijski ljudi« bivamo u onoj mjeri
u kojoj radosno prihvaćamo Božji dar i u mjeri
u kojoj smo spremni sebe i »kruh života« da-
rivati drugima. Život vjere ocrtava se u ozrač-
ju dara – primljenoga i darovanoga.
Kratko vrijeme šutnje.
Gospodine Isuse Kriste, u presvetom otaj-
stvu euharistije ti si nam ostavio spomen svoje
Muke i darovao nam predokus buduće slave.
Prodahni nas, molimo te, svojom ljubavlju da,
hraneći se kruhom života vječnoga, uvijek sve
više postajemo ono što u otajstvu primamo
te budemo kruh koji se lomi i daruje za bra-
ću ljude. Koji živiš i kraljuješ u vijek vjekova.
Oče naš…
Deset molitava »Zdravo Marijo«…
…koji nam se u otajstvu euharistije
darovao.
Drugi način moljenja
1. U prvom otajstvu svjetla razmatrat ćemo
kako je na Gospodina našega Isusa Krista
na krštenju u Jordanu sišao Duh Sveti, a
Otac ga proglasio svojim ljubljenim Sinom.
2. U drugom otajstvu svjetla razmatrat ćemo
kako je Gospodin naš Isus Krist u Kani Ga-
lilejskoj Marijinim posredovanjem pretvo-
rio vodu u vino i pobudio vjeru učenika.
3. U trećem otajstvu svjetla razmatrat ćemo
kako je Gospodin naš Isus Krist navijestio
kraljevstvo Božje i pozvao na obraćenje za
oproštenje grijeha.
4. U četvrtom otajstvu svjetla razmatrat ćemo
kako se Gospodin naš Isus Krist pred uče-
nicima na gori preobrazio, a Otac ih pozvao
da ga slušaju.
5. U petom otajstvu svjetla razmatrat ćemo
kako je Gospodin naš Isus Krist ustanovio
euharistiju u kojoj nas hrani svojim tijelom
i krvlju pod prilikama kruha i vina.
39
 OTAJSTVO
TRENUTAK
I ZBILJA Pisma čitatelja
Tko je »animator« liturgijskoga slavlja?
Zadnjih godina uobičajilo se govoriti o potrebi »animiranja« liturgijskih slavlja, pri
čemu se ta zadaća povjerava svećeniku slavitelju te pojedincima ili skupinama unu-
S
tar liturgijske zajednice – tumačima, solistima, pjevačima… Nameće se pitanje u ko-
joj je mjeri ta »služba« potrebna i koji bi bili njezini ciljevi u liturgijskome pastoralu.
uvremena nastojanja u kojima se li-
turgijsko slavlje zajednice nastoji »animira-
ti« kroz razne oblike aktivnoga sudjelovanja i
kroz unošenje u slavlje elemenata koji ne pri-
padaju redovitosti obreda, počesto ne zamje-
ćuju temeljne poteškoće liturgijskoga pasto-
rala te, stoga, i ne pružaju potrebne odgovore
koji bi vodili k pronalasku smisla slavlja. Po-
najprije, nije sasvim jasno nastaju li spome-
nute pojave »animiranja« iz stvarne pasto-
ralne potrebe za takvim oblikom odgoja za
liturgiju ili je pak riječ samo o težnjama ko-
je se bezuvjetno prihvaća kao nov i izazovan
oblik stvaranja »dojmljivih i privlačnih« slav-
lja. Također malo se tko pita što znači uisti-
nu sudjelovati u liturgiji i što znači razumije-
vati liturgiju. Uvijek je aktualno i pitanje koje
mjesto pripada liturgiji u životu vjere, osobne
i zajedničke te u kakvom su suodnosu ispovi-
jedanje i slavljenje vjere. Pokušamo li odgovo-
riti na ta temeljna pitanja, zacijelo će mnoge
rasprave o aktivnom sudjelovanju u liturgiji,
o njezinoj »jasnoći« i razumijevanju te o »po-
trebi prilagođavanja« raznim skupinama vjer-
nika biti uvelike preformulirana.
Prihvatiti liturgiju kao Božje djelo spasenja
u Crkvi i u životima vjernika, a ona to neupitno
jest, zahtijeva stav koji ne započinje našim ra-
zumijevanjem i činjenjem. Liturgijsko je slav-
lje čin Božje objave, događaj u kojemu se Bog
samokomunicira, otajstvena zbilja po kojoj on
sâm vrši djelo otkupljenja u sabranoj zajedni-
ci vjernika, preobražavajući i uvodeći ju u svoj
božanski život. Pred takvim događajem prvi
stav vjernika jest stav poučljivosti, poslušnosti
i otvorenosti Božjoj riječi, njegovu Duhu i nje-
govu otajstvenom djelu. Zato se valja sa svom
ozbiljnošću preispitivati potiskujemo li svojim
aktivizmom – obrednim, gestualnim, glazbe-
nim – Božju spasenjsku aktivnost. Nismo li se
40
M. F., Samobor
uslijed mnoštva naših riječi (riječi uvodâ, tu-
mačenjâ, zahvalâ te zaglušnih riječi pjesamâ)
oglušili na Božju riječ – ne samo onu izrečenu
u navještaju svetopisamskih tekstova, nego i
onu koja progovara u liturgijskim molitvama,
u obrednim dijalozima i poklicima i u obred-
noj šutnji? Nismo li odveć truda poklonili na-
stojanju da u liturgiji razumijemo jedni druge,
umjesto da liturgiju prepoznamo kao mjesto u
kojemu razumijemo Boga i sebe u Bogu? Sva
ova pitanja mogu se činiti načelnima i općeni-
tima, ali ona se ne mogu zaobići ili nadomje-
stiti nekim drugim pitanjima i brigama ako
doista želimo iskusiti ljepotu liturgije Crkve.
Tragom ovdje naznačenih misli posta-
je jasnim da prva zabluda u ovim dvojbama
stoji upravo u pomisli da je liturgiju potreb-
no i moguće »animirati«. Ako ćemo prihvati-
ti mogućnost takvoga načina govora o litur-
giji, onda je jedino moguće prihvatiti Krista i
njegovo djelovanje po Duhu kao jedinu sna-
gu koja animira u liturgiji. Sve drugo bilo bi
preuzetno i vjernički upitno pred uzvišenim
Božjim djelom koje se zove liturgija. Zato,
kako primjećuje belgijski liturgičar Paul De
Clerck, svaki naš pokušaj »animiranja« litur-
gije ili vjernika u liturgiji redovito vodi k oda-
biru alternativa liturgijskomu činu, a što se
pokušava opravdati kreativnošću, dojmljivo-
šću, aktivnošću… Zamjena pojedinih gesta,
simbola, riječi, obrednih čina ili odabir pjesa-
ma i glazbenih oblika koji ne pripadaju duhu
liturgijske komunikacije ili koji zanemaruju
kontekst vlastitoga obrednoga trenutka unu-
tar slavlja, narušavaju nutarnju strukturu
smisla cjelokupnoga slavlja. Zato je kreativ-
no i »animirano« samo ona slavlje u kojemu
se izručujemo Božjoj spasenjskoj kreativno-
sti. To je mjerilo svih naših nastojanja oko ra-
zumijevanja i ljepote slavlja.
 INFORMACIJE
INFORMACIJE
I NARUDŽBE:
I NARUDŽBE:
HRVATSKIHRVATSKI
INSTITUTINSTITUT
ZA LITURGIJSKI
ZA LITURGIJSKI
PASTORAL PASTORAL
KsaverskaKsaverska
cesta 12a,cesta
1000012a,
Zagreb
10000
• tel.:
Zagreb+385
• tel.:
(0)1+385
5635(0)1
0505635
• faks:
050+385
• faks:
(0)1+385
5635(0)1
0515635 051
e-mail: pretplata@hilp.hr
e-mail: pretplata@hilp.hr
• www.hilp.hr
• www.hilp.hr

NAŠA IZDANJA
www.hilp.hr/nasa-izdanja

živo vrelo
List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUD
Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EUR
Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.
Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994
model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj
Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769
SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4
Tekst