Što je socijalna kompetencija?

Ingrid Brdar
Zavod za psihologiju,
Pedagoški fakultet Sveučilište u Rijeci

Socijalna kompetencija je pojam s dugom poviješću, ali se interes za istraživanje tog

područja ciklički izmjenjivao. Problemi vezani uz mjerenje socijalne kompetencije, kao i odnos
između inteligencije i socijalne kompetencije dugo su bili nerješeni. Unatočkonceptualnim
razlikama, većina se istraživača slaže da socijalna kompetencija obuhvaća djelotvorno
funkcioniranje u socijalnim kontekstima. Međutim, neslaganje se ji:wlja onda kada se s
teoretskih prelazi na empirijske analize. Pojam socijalne kompetencije privukao je istraživače
koji polaze s različitih stajališta i koriste vrlo različite tehnike mjerenja.

Socijalna kompetencija iJi socijalna inteligencija je
pojam s dugom poviješću i neravnomjernim razvojem
(WalkeriFoley, 1973). Thorndikeje prvi izdvojio socijalnu
inteligenciju od 'apstraktne' i 'konkretne' inteligencije (1920,
prema Sternberg i dL, 1981). Prema njegovom mišljenju,
postoji posebna vrsta sposobnosti koja omogućava
razumijevanje ponašanja i stanja drugih ljudi i
odgovarajuće ophodenje u različitim situacijama. Od tada
pojam socijalne inteligencijeprivlači pozornost istraživača.
Desetljećima je središnji problem bio postoji lijedinstvena,
empirijski koherentna domena socijalne inteligencije ili je
socijalna inteligencija u funkciji akademske inteligencije 1.
Interes za to podr':lčje se ciklički izmjenjivao. U
razdoblju izmedu 1920-1930 godine započela su aktiv:p.a
ispitivanja,zatim se ponovni interes istraživača javlja u
razdoblju od 1940. do 1964. Neuspješnost mjerenja
socijalne inteligencije pomoću testova nesumnjivo je jedan
od razloga za privremeni gubitak interesa za taj pojam.
Keating 1978. godine ponovno usmjerava interes na
područje socijalne inteligedcije, koji je i danas je aktualan.
Unatoč različitim shvaćanjima o njenoj prirodi, i \
unatoč nedosljednim, čak i kontroverznim rezulltatima
empirijskih istraživanja, pojam socijalne inteligencije
uvijek će privlačiti interes psihologa jer je vrlo prihvatljiv
kako za običn.e ljude, tako i za stručnjake. Ispitivanja
implicitnih teorija inteligencije pokušala su utvrditi
što"obični"'ljudismatraju inteligentnim ponašanjem
(Sternberg, 1985; Sternberg i Smith, 1985; Petroska-Beška,
1987). Sternberg, Conway, Ketron i ernstein (1981) su
analizirali procjene eksperata i .laika o tome koliko su
različita ponašanja karakteristična za inteligentne,
akademski inteligentne i svakodnevno inteligentne ljude. U
svim se analizama pojavio odvojeni faktor nazvan
socijalna kompetencija, koji se razlikovao od rješavanja
problema i verbalnih sposobnosti. Ponašanja koja su
obuhvaćena ovim faktorom bila su, na primjer: prihvaća
ljude: onakvima kakvi jesu, priznaje pogreške, osjetljiv je
na potrebe i želje drugih ljudi.
Postoji li socijalna inteligencija kao
nezavisna sposobnost?
Stručnjaci i laici slažu se da socijalna interakcija, traži
drukčiju vrstu sposobnosti od akademske inteligencije.
Medutim, postoji proturječje medu rezultatima
istraživanja koja su imala za cilj pokazati da je socijalna
inteligencija posebna intelektualna sposobnost.
Proučavanje pod:ručja socijalne inteligencije kretalo
se u dva pravca. Jedan je pravac bio usmjeren na
ispitivanje valjanosti pojedinih testova socijalne in.:
teligencije, a posredno se istraživala i njena nezavisnost
od intelektualnih sposobnosti, mje:renih pomoću
poznatih testova inteligencije. Guilford (1967) je
zaključio da je socijalna inteligencija posebna sposobnost
u okviru 'intelektualnih sposobnosti: To'je mišljenje
suprotno ranijim shvaćanjima Thorndikea (1920, prema
Brown i Anthony, 1990),' Woodrowa (1939, prema
Walker i Foley, 1973) i drugih autora koji su zastupali
tezu da socijalna inteligencija nije nezavisna, jer su
njihova istraživanja pokazala da su rezultati na testovima
socijalne inteligencije bili povezani s mjerama
akademske inteligencije.
Drugi pravac istraživanja obuhvaća novija
istraživanja koja su usmjerena na pokušaje nepotrebnog
dokazivanja nezavisnosti domene socijalne in-
teligencije. Ova su ispitivanja započela istraživanjem

_______________
1
U najvećem dijelu literature autori razlikuju akademsku (ili
apstraktnu) od socijalne inteligencije. Pod akademskom
inteligencijom podrazumijevaju inteligenciju mjerenu klasičnim
testovima.

Prosinac 1993. * Godišnjak Zavoda za psihologiju * Rijeka 13

Keatinga (1978). On nije bio uspješan u svojoj "potrazi
za socijalnom inteligencijom" (str. 218) - nije potvrdio
nezavisnost socijalne inteligencije, a "akad'emske" su
mjere bolje prognozirale kriterij socijalne kompetencije
od "socijalnih" mjera. Ford i Tisakova (1983) upustili
su se u "dalju potragu za socijalnom inteligencijom"
(str. 196). Faktorskom su analizom utvrdili poseban
faktor socijalne inteligencije, a regresijskom su
analizom potvrdili veću snagu socijalnih mjera u
prognoziranju bihevioralne mjere "socijalne
efikasnosti". Ove rezultate potvrdili su Brown i
Anthony (1990) pa su zaključili da akademska i soc-
ijalna inteligencija predstavljaju odvojene domene, iako
se one djelomično preklapaju.
Istraživanje Petroske-Beške (1988) nije pokazalo da
socijalna inteligencija postoji kao posebna sposobnost,
nezavisna od apstraktne inteligencije. Rezultati tog
istraživanja pokazali su da je "verbalna" kognicija nužan
preduvjet za uspješan rad na većini verbalnih testova
socijalne inteligencije, a "figuraina" kognicija za rad na
figurainim testovima socijalne inteligencije. Ispitivanjem
mjera socijalne inteligencije koje se odnose isključivo na
kognitivni aspekt, javlja se opasnost da se ona svede na
sposobnost kognitivne obrade informacija i zbog toga se
ne može izdvojiti kao samostalna dome na u odnosu na
akademsku inteligenciju. Autorica također ističe
problem valjanosti korištenih mjera socijalne
inteligencije - George Washington test socijalne
inteligencije konstruira n je prema tradicionalnim
testovima inteligencije. Moguća je posljedica toga
zajedničko djelovanje apstraktne i socijalne inteligencije
na rezultate u testu socijalne inteligencije.
Prema mišljenju Forda i Tisakove (1983; Ford,
1982), neuspjeh u izoliranju domene socijalne in-
teligencije može se barem jednim dijelom pripisati
nejasnoći definiranja i postavljanja pojmova. Premda
postoji mnogo različitih definicija socijalne inteligencije,
većina se može podijeliti u jednu od dvije kategorije
(Ford i Tisak, 1983): u one koje naglašavaju socijalno-
kognitivnevještine (na primjer, vještine koje se koriste u
planiranju socijalnih aktivnosti i u dekodiranju socijalnih
informacija), i one koje naglašavaju sposobnost
prilagodljivog reagiranja u socijalnim situacijama.
Međutim, neki autori ponekad nisu uočavali razliku
između ove dvije kategorije definicija (Walker i Foley,
1973). Ukoliko se samo jedna vrsta sposobnosti preklapa
s akademskom inteligencijom, a druga ne,
nerazlikovanje ovih dviju kategorija može rezultirati
jedino u nejasnoći odnosa između socijalne i akademske
inteligencije.
Uočavajući ovu, ali i druge vrste nejasnoća u
istraživanju socijalne inteligencije, Ford i Tisakova
(1983), predlažu pojmovno definiranje socijalne in
teligencije kao "nečije sposobnosti postizanja važnih
ciljeva u specifičnim socijalnim situacijama" (str. 197).
Oni predlažu i operacinainu definiciju socijalne
14
inteligencije kao sposobnosti uspješnog
funkcioniranja u specifičnim socijalnim situacijama
iz svakodnevnog života. Autori navode nekoliko
razloga za izbor ove definicije. Veliku teorijsku
važnost ima njihov argument da se jedinstvena
domena socijalne inteligencije može najvjerojatnije
naći u načinima na koje su pojedinci naučili rješavati
specifične socijalne situacije. S druge strane,
socijalno-kognitivne vještine su najvjerojatnije
povezane s vještinama kognitivnog procesiranja koje
doprinose akademskoj inteligenciji, pa prema tome i
uspjehu u rješavanju nesocijalnih kao i socijalnih
zadataka.
Istraživanja koja su pokazala značajne pozitivne
korelacije između socijalne i akademske
inteligencije često su koristila mjere socijalne
inteligencije koje su konstruirane da, implicitno ili
eksplicitno, predstavljaju sposobnost
"razumijevanja" drugih ljudi, na primjer socijalno-
kognitivne sposobnosti (Thorndike i Stein, 1937,
prema Brown i Anthony, 1990). Keating (1978) je
metodološki bolje razradio pokušaj izoliranja
socijalnog faktora, te je ponovno utvrdio znatno
preklapanje između rezultata na tri testa koja su
odabrana da predstavljaju domenu socijalne
inteligencije, i rezultata na testovima odabranim da
predstavljaju domenu akademske inteligencije. Ford
i Tisakova (1983) primjećuju da su i u ovom
istraživanju dvije od tri socijalnih mjera pokazale
slabima kada su evaluirane prema kriteriju
djelotvornosti ponašanja.
Marlowe i Bedell (1982, prema Marlowe, 1986)
su također pokušali ispitati nezavisnost konstrukta
socijalne inteligencije. Rezultati na testu 'socijalne
inteligencije i testovima akademske inteligencije
nisu bili povezani. Autori zaključuju da je socijalna
inteligencija nezavisna domena, ali ona može biti
maskirana procjenama koje se temelje na čitanju,
pisanju i drugim akademskim sposobnostima. U još
jednom pokušaju izoliranja domene socijalne in-
teligencije, Ford i Tisakova (1983) usporedili su
rezultate ispitanika na četiri mjere akademske
sposobnosti s rezultatima na šest mjera socijalne
inteligencije odabranih u skladu s kriterijem
djelotvornosti ponašanja, i uspjeli izolirati faktor
socijalne inteligencije.
Povezanost socijalne i
akademske inteligencije
Povezanost socijalne i akademske inteligencije
često je navodila na dilemu je li socijalna
inteligencija posebna sposobnost. Značajnu
korelaciju između ovih sposobnosti dobili su
različiti istraživači (Keating, 1978; Ford i Tisak,
1983; Petroska-Beška, 1988). Hunt (1928, prema
Vučić, 1970), koautor George Washing ton testa
socijalne inteligencije, navodi da se korelacija između
akademske i socijalne inteligencije kreće oko 0.50.
Ona misli kako je za visoku socijalnu inteligenciju
nužna barem prosječna inteligencija, ali vrlo visokcl
akademska inteligencija može biti čak negativna
indikacija za socijalnu inteligenciju. Neisser (1976,
prema Ford i Tisak, 1983) komentira taj odnos
zaključkom da se "akademski inteligentni ljudi često
ponašaju glupo" (str. 139).
Hoepfner i O'Sullivan (1968, prema Hoepfner)974)
su u svom istraživanju utvrdili da ljudi visoke verbalne
inteligencije postižu visoke rezultate u testu socijalne
inteligencije, dok ljudi niske verbalne inteligencije
postižu ili niske ili visoke rezultate na tim testovima.
Visoki su rezultati ispitanika visoke verbalne
inteligencije razumljivi - oni verbalno odgovaraju kako
se treba ponašati, dakle koriste riječi, a ne ponašanje.
Zanimljiv je zaključak autora da visoka verbalna
inteligencija nije'važna za uspješnost u socijalnim
vještinama. Mnogi ljudi znaju postupati s drugim
ljudima i njima manipulirati, a da nemaju razvijenu
verbalnu inteligenciju. Istraživanje Burlesona (1984,
prema Burleson, 1990) ukazuje na to da struktura
ponašanja neke osobe u komunikaciji odražava njene
kognitivne sheme putem kojih ona interpretira i
predstavlja zbivanja oko sebe.
Različiti termini za socijalnu
kompetenciju i srodni pojmovi
U literaturi iz područja socijalne kompetencije
koriste se različiti termini. Najčešći su socijalna in-
teligencija, socijalne vještine i socijalna ili interper-
sonalna kompetencija. Uspoređujući definicije tih
pojmova može se zaključiti da se radi o istoj pojavi.
Različitost termina možda proizlazi iz činjenice da u
tom području još ne postoji neki opće prihvaćeni
teoretski model socijalne kompetencije koji je eksper-
imentalno potvrđen. Na primjer, Hops (1983, prema
Cartledge i Milburn, 1986) naglašava razliku između
socijalnih vještina i socijalne kompetencije: "Kompe-
tencija je sumarni pojam koji odražava socijalnu
procjenu o općoj kvaliteti ponašanja pojedinca u nekoj
socijalnoj situaciji. Pojam socijalnih vještina se
temelji, sa stajališta ponašanja, na pretpostavci da
specifične socijalne vještine koje se mogu identificirati
čine osnovu za socijalno kompetentno ponašanje" (str.
4).
Interes za pojam socijalne kompetencije pokazali
su istraživači različitih teorijskih orijentacija. Uspore-
do s pojavom interesa za socijalnu inteligenciju,
započela su istraživanja u području opažanja osoba i
socijalne pe'kepcije. U pregledu istraživanja koja su se
bavila percepcijom osoba Tagiuri (1969) navodi tri
područja koja su ispitivana: prepoznavanje emocija,
"sposobnost" prosuđivanja drugih osoba i proces
Prosinac 1993. * Godišnjak Zavoda za psihologiju * Rijeka
upoznavanja drugih ljudi. Prepoznavanje emocija
obuhvaća neverbalnu komunikaciju koja je sastavni
dio socijalne kompetencije. Sposobnost prosuđivanja
drugih osoba uključuje probleme točnosti opažanja i
karakteristikama osobe koja točno opaža druge ljude.
Ovdje Tagiuri navodi zaključak Allporta (1961, prema
Tagiuri, 1969) o karakteristikama koje ima "dobar
procjenjivač": opsežno osobno iskustvo, inteligencija,
kognitivna složenost, poznavanje sebe ("self-insight"),
socijalnu vještinu i prilagodbu, objektivnost, estetski
stav, i intraceptivnost. Problemi kojima se bave ova
istraživanja također se danas proučavaju u okviru
socijalne kompetencije. Proces upoznavanja drugih
ljudi odnosi se na kognitivne procese koji sudjeluju u
formiranju impresije o drugim ljudima.
Šezdesetih je godina Guilford uključio bihevioralnu
ili socijalna inteligenciju u svoj model strukture
intelekta (1967). U početku je Guilford imao u vidu
samo tri vrste inteligencije, postojanje kojih je bilo
empirijski dokazano. Međutim, bihevioralnu je in-
teligenciju dodao uz teorijsku pretpostavku o njenom
postojanju, a tek je kasnije uspio dokazati njeno pos-
tojanje upotrebom testova koje je konstruirao sa svo-
jim suradnicima (Hoepfner, 1974).
Noviji se pokušaji mjerenja vještine u komunikaciji
većim dijelom odnose na ispitivanje neverbalne
komunikacije u socijalnoj interakciji (Rosenthat 1979
afb,c; Friedman, 1979; Halt 1979, 1980).
Većina pojmova koji se djelomično ili potpuno
poklapaju s pojmom socijalne kompetencije javlja se u
području socijalne psihologije, u istraživanjima
socijalne interakcije. Zbog neuspjeha u izradi dobrog
testa za mjerenje socijalne kompetencije, mijenjao se i
pristup istraživanja. Nakon što su istraživači pokušali
odrediti individualne razlike u socijalnoj kompetenciji,
njihov se interes usmjerio na istraživanje socijalne
interakcije.
Walker i Foley (1973) su zaključili da je nužno
napraviti pregled istraživanja u području socijalne
inteligencije jer se događalo da istraživači u jednom
području ne poznaju slična istraživanja u drugim
područjima. Zbog različitosti terminologije, ali i
različite teorijske orijentacije, događalo se da neki
autori nisu prepoznali da socijalna inteligencija neke
osobe može biti interpersonaina kompetencija druge
osobe, ili pak preuzimanje uloge i komunikacija. U
posljednje vrijeme autori koji se bave područjem
socijalne kompetencije ipak koriste manji broj
različitih naziva.
Definiranje socijalne kompetencije
Prema mišljenju koje iznosi Dodge (1985, prema
Cavell, 1990) broj definicija socijalne kompetencije
danas se približava broju istraživanja u tom području.
Unatoč konceptualnim razlikama, većina se
15
istraživača slaže da socijalna kompetencija obuhvaća
djelotvorno funkcioniranje u socijalnom kontekstu.
Međutim, neslaganje se javlja onda kada se s teoret-
skih prelazi na empirijske analize. Pojam je socijalne
kompetencije privukao istraživače koji polaze s
različitih stajališta i koriste vrlo različite tehnike
mjerenja.
Jedna od razlika u shvaćanju socijalne kompeten-
cije odnosi se na pitanje je li to sposobnost ili crta
ličnosti. Neki autori, kao Thorndike (1920, prema
Walker i Foley, 1973) te Moss i Hunt (1927, prema
Vučić, 1970) misle kako se radi o inteligenciji, dakle
sposobnosti koja je pretežno urođena. Međutim, drugi
autori misle kako je to crta ličnosti, koja se uglavnom
razvija kroz iskustvo i interes, a temelji se na
inteligenciji (Allport, 1937, prema Vučić, 1970).
Thorndike je bio prvi autor koji je ukazao na
postojanje socijalne inteligencije kao posebne sposob-
nosti. On je još 1920. razlikovao socijalnu inteligenc-
iju od apstraktne i mehaničke inteligencije (prema
Walker i Foley, 1973). Njegova definicija socijalne
inteligencije obuhvaća dvije sposobnosti: sposobnost
razumijevanja drugih ljudi i sposobnost razboritog
postupanja u međuljudskim odnosima. Razborito
socijalno ponašanje pretpostavlja i socijalno razumi-
jevanje. Međutim, samo je socijalno razumijevanje
nužan ali ne i dovoljan uvjet za razborito socijalno
ponašanje.
Vernon (1933, prema Chlopan, McCain i Carbon-
eIl, 1985) misli da socijalna inteligencija uključuje
sposobnost interakcije s drugim ljudima općenito,
socijalne tehnike, znanje o socijalnim sadržajima,
podložnostpodražajima koje izražavaju drugi članovi u
grupi i uvid u trenutna raspoloženja ili crte ličnosti
drugih ljudi.
O'Sullivan i dr. (1965, prema WalkeriFoley,1973)
su zastupali mišljenje da je bihevioralna kognicija,
jedan oblik socijalne inteligencije, " ... sposobnost ra-
zumijevanja misli, osjećaja i namjera drugih ljudi
onako kako se izražavaju kroz zamjet1jive izražajne
znakove" (str. 6).
Pojam socijalne inteligencije ima vrlo mnogo.
različitih mogućih značenja (Keating, 1978). Većina je
autora koristila jedan od tri kriterija za definiranje
domene socijalne inteligencije (Walker i Foley, 1973).
Prvi je kriterij prilično uzak, a odnosi se na dekodiranje
socijalnih informacija. Iz ove perspektive, socijalna se
inteligencija pokazuje kroz vještine kao što je
sposobnost dekodiranja neverbalnih znakova, ili
donošenja točnih socijalnih zaključaka. Preuzimanje
uloga, opažanje osoba, socijalno uviđanje i
interpersonaIna svjesnost primjeri su takvih
konstrukata. Drugi je kriterij koji se koristi u
definiranju socijalne inteligencije djelotvornost ili
prilagodljivost nečijeg socijalnog ponašanja. Ovdje je
16
socijalna inteligencija definirana u terminima ishoda
ponašanja, dok se socijalno-kognitivne vještine poput
onih koje su prije navedene, smatraju samo jednim
dijelom mnoštva potencijalno važnih zbivanja koja
prethode ovim ishodima. Zadnji, znatno širi kriterij
uključuje u domenu socijalne inteligencije svaku
socijalnu mjeru koja sadrži komponentu vještine. Prema ovom
preširokom kriteriju socijalna se inteligencija
implicitno definira, parafrazirajući Boringa (1923,
prema Ford i Tisak, 1983), kao ono što mjere testovi
socijalne inteligencije.
Vjerojatno nema prikladne pojedinačne definicije
socijalne kompetencije. Postoje također velike razlike
u termiriima koji se koriste, kao i u dimenzijama
socijalne kompetencije. Ipak postoji neka dosljednost
u tim različitim teoretskim perspetktivama. Mnogi se
istraživači slažu da ključne osnovne vještine u davanju
i primanju informacija. Hall (1979, 1980) je podijelila
vještinusocijaln6g komuniciranja u dvije široke
kategorije davanja i primanja informacija. Dodatne
socijalne vještine uključuju kognitivne sposobnosti,
kao što su vještina rješavanja interpersonainih prob-
lema i sposobnost igranja uloga.
Van Hasselt i dr. (1979, prema Hargie, Saunders i
Dickson, 1981) su u pregledu pokušaja definiranja
pojma socijalnih vještina naveli tri središnja elementa:
1. situacijska specifičnost socijalnih vještina -
nejednaka je važnost interpersonainih ponašanja
kroz različite situacije i kulture
2. socijalno je ponašanje naučeno - interpersonalna
je djelotvornost određena stjecanjem verbalnih i
neverbalnih komponenti ponašanja, a te
komponente čine socijalni repertoar pojedinca.
Socijalna nekompetentnost može biti posljedicom
neuspjeha u učenju socijalnih vještina
3. interpersonaina djelotvornost bi trebala
podrazumijevati sposobnost da se pojedinac
ponaša tako da ne naudi (šteti) drugim ljudima,
verbalno ili fizički.
Ford (1982; Ford i Tisak, 1983) je u istraživanju
socijalne kompetencije adolescenata formulirao
socijalnu kompetenciju kao "postizanje važnih
socijalnih ciljeva u specifičnim socijalnim
okolnostima upotrebom primjerenih sredstava, iz kojih
slijede pozitivni razvojni efekti" (1982, str. 324). Ford
(1982) naglašava potrebu razlikovanja između
subjektivne i objektivne definicije socijalne
kompetencije. U subjektivnim definicijama pojedinac
sam određuje važnost ciljeva i primjerenost sredstava
za postizanje tih ciljeva. U objektivnim definicijama
ove odluke donosi netko drugi (na primjer, istraživač
ili socijalna grupa).
Hargie, Saunders i Dickson (1981) definiraju
socijalne vještine kao "sklop socijalnih ponašanja
Brdar: Što je socijalna kompetencija?
usmjerenih prema cilju i međusobno povezanih, koja se
mogu naučiti i koje pojedinac može kontrolirati" (str. 13).
Ova definicija naglašava pet glavnih karakteristika
socijalnih vještina:
1. Socijalno vješta ponašanja usmjerena su prema cilju.
2. Socijalno vješta ponašanja bi trebala biti
međusobno povezana i sinkronizirana, usmjerena na
ostvarenje istog cilja.
3. Socijalne se vještine definiraju u terminima
prepoznatljivih jedinica ponašanja koje pokazuje
pojedinac.
4. Socijalne se vještine sastoje od ponašanja koja se
mogu naučiti.
5. Socijalne vještine bi trebale biti pod kontrolom
pojedinca. Socijalno je nekompetentan pojedinac
možda naučio osnovne elemente socijalnih vještina,
ali možda nije razvio prikladne procese razmišljanja
koji su nužni za kontrolu primjene ovih elemenata u
socijalnoj interakciji.
Combs i Slaby (1977, prema Hargie, Saunders i
Dickson, 1981) definiraju socijalnu kompetenciju kao
"sposobnost interakcije s drugim ljudima u određenom
socijalnom kontekstu, na specifične načine koji su
socijalno prihvatljivi ili vrednovani, a istodobno korisni
pojedincu, uzajamno korisni ili korisni prvenstveno
drugima" (str. 162).
Trower (1980) dijeli socijalne vještine u dvije
dimenzije: komponente vještina i procese vještina. Kom-
ponente vještina predstavljaju pojedinačni elementi (na
primjer, pogled ili kimanje glavom) ili nizovi ponašanja
koji se koriste u socijalnoj interakciji, u skladu sa
socijalnim pravilima (na primjer, pozdravljanje). Ova se
ponašanja stječu iskustvom ili opažanjem, a izvode
automatski, te čine repertoar vještina svakog pojedinca.
Procesi vještina se odnose na "sposobnost pojedinca da se
ponaša vješto u sklad u s pravilima i ciljevima, i kao
odgovor na povratne socijalne informacije" (str. 328). U
takvom ponašanju se pojedinac oslanja na repertoar
komponenti vještina, organizirajući ih u nove nizove koji
odgovaraju trenutnoj situaciji i njegovim planovima. Pri
tome treba organizirati pojedine komponente u prikladnom
redoslijedu i u pravo vrijeme, usklađujući ponašanje s
promjenjivim situacijskim znakovima. Ponašanje je
dijelom automatsko, a dijelom kontrolirano, ovisno o
točkama na kojima se javlja svjesna kontrola i selekcija.
Neprikladno ponašanje može biti posljedica negativnih
očekivanja i atribucija, koje djeluju na opaža nje povratnih
informacija.
Liberman i suradnici (1989) definiraju socijalne
vještine kao stvarna ponašanja koja se koriste u uspješnim
socijalnim interakcijama, a ona obuhvaćaju točnu socijalnu
percepciju (vještine primanja), biranje prikladnih
Prosinac 1993. * Godišnjak Zavoda za psihologiju * Rijeka
odgovora za postizanje cilja interakcije (vještine
procesiranja), te verbalna ineverbalna ponašanja u
interakciji (vještine odašiljaIlja). Autori razlikuju
socijalnu kompetenciju od socijalnih vještina - dok su
socijalne vještine specifična ponašanja u repertoaru
pojedinca, socijalnu kompetenciju određuje način na
koji pojedinac koristi vještine u socijalnoj okolini. Kada
se socijalne vještine koriste na prikladan način i kada su
postignuti ključni osobni ciljevi, rezultat je socijalna
kompetencija.
Operacionalizacija socijalne kompetencije
Većina operacionainih definicija polazi od
središnjeg pojma djelotvornog funkcioniranja unutar
socijalnog konteksta. Dodge i Murphy (1984, prema
Cavell, 1990) su podijelili ove definicije u tri
kategorije: a) kompetenciju predstav ljaju specifična
ponašanja koja proučavaju istraživači, b) procjene
kompetencije koje daju vanjski procjenjivači, c)
unutrašnje kognitivne strukture povezane s
kompetentnim ponašanJem.
Cavell (1990) je mišljenja da se većina istraživanja
socijalne kompetencije može svrstati u a) produkte
socijalnog funkcioniranja, b) vještine nužne za socijalno
funkcioniranje ili c) sam proces socijalnog
funkcioniranja.
Produkti socijalnog funkcioniranja obuhvaćaju
socijalno postignuće, globalne procjene socijalne
kompetencije i procjene drugih članova grupe (najčešće
vršnjaka u razredu). Svaki od ovih produkata pred-
stavlja socijalnu kompetenciju koja se temelji na glo-
balnim procjenama pojedinca, a ne na posebnim soc-
ijalnim ponašanjima. Mjera u kojoj ove procjene pred-
stavljaju kompetentnost nečijeg socijalnog ponašanja
često je vezana uz pretpostavke umjesto uz empirijske
činjenice.
Vještine nužne za socijalno funkcioniranje obuhva-
ćaju specifične vještine (na primjer, preuzimanje uloge)
ili cijeli sklop pretpostavljenih vještina (na primjer,
rješavanje socijalnih problema). Tu su uključene
vještine kodiranja, vještine donošenja odluke i vještine
izvođenja. Nedostatak je ovakvog pokušaja definiranja
socijalne kompetencije kroz posebne socijalne vještine
premalo podataka koji ispituju doprinos takvih vještina
stvarnom socijalnom ponašanju (Ford, 1982).
Proces socijalnog funkcioniranja se razlikuje od
socijalnih vještina kao što se razlikuju kompetencija i
izvođenje. Socijalno funkcioniranje obuhvaća
određivanje učestalosti interakcije, izvedba specifičnih,
socijalno kompetentnih ponašanja (na primjer, davanje
komplimenata, kooperativna igra djece) i mjere u kojoj
izvedba udovoljava zahtjevima relevantnih socijalnih
zadataka.
17
 Zavisnost socijalne kompetencije o
socijalnoj situaciji
Termini 'socijalna kompetencija' ili 'socijalne
vještine' pretpostavljaju da su neki ljudi općenito
uspješniji u socijalnim situacijama od drugih. Argyle
(1969) zaključuje da mi u stvari ne znamo je li socijal-
na kompetencija opća karakteristika. Budući da
istraživanja nisu dala konačan odgovor, on preporučuje
da se ostavi otvorena mogućnost postojanja općeg
faktora socijalne kompetencije, a kompetenciju
proučavati u terminima profila specifičnih sposobnosti.
Walker i Foley (1973) na kraju svog pregleda
istraživanja socijalne inteligencije postavljaju važno
pitanje: je li razumijevanje drugih ili razboritog pos-
tupanja opća karakteristika? Njihovo je mišljenje da je
to malo vjerojatn?, te citiraju Weinsteina: " ... defin-
iranjem interpersonalne kompetencije u terminima
ciljeva neke osobe, izbjegavamo određivanje problema
općenitosti kompetencije. Možda je kompetencija
specifična za neku ulogu ili je to možda čak sposobnost
specifična za neki odnos. Ili bi, dopuštajući neki
varijabilitet između različitih uloga, kompetencija
mogla biti karakteristika stabilna poput G-faktora.
Empirijsko je pitanje koliko je specifično i koliko
općenito" (1969, str. 755, prema Walker i Foley, 1973).
Becker i Heimberg (1988) zastupaju mišljenje da
socijalne vještine nisu crte ličnosti koje se mogu man-
ifestirati u svim situacijama. Pojedinci se mogu
ponašati socijalno vješto u nekim situacijama, a u
nekima ne. Komponente ponašanja i cjelokupna kval-
iteta odgovora može varira ti u funkciji karakteristika
situacije. Autori navode svoje nalaze da utjecaj sit-
uacijskih varijabli postaje to jači što je veća složenost
zadataka. Situacijska specifičnost sugerira da se
ponašanje pojedinca razlikuje od situacije do situacije.
Međutim, to ne znači da ne postoje individualne
razlike u socijalnim vještinama.
Prema shvaćanju socijalnih vještina koje iznose
Hersen i Bellack (1977, prema Cartledge i Milburn,
1986), cl jelotvornost ponašanja u socijalnim interakc-
ijama ovisi o kontekstu i parametrima situacije. Uz
ponašanje, vještina je sposobnost pojedinca da opaža
situaciju i da bude svjestan kada će određena
ponašanja rezultirati pozitivnim ishodima. "Umjesto
pojedinačne, globalne definicije socijalnih vještina,
bolja je situacijski specifična koncepcija socijalnih
vještina. Prevladavajući je faktor djelotvornost
ponašanja u socijalnim interakcijama. Međutim,
određivanje djelotvornosti ovisi o kontekstu interak-
cije, a u bilo kom kontekstu, o parametrima specifične
situacije" (Hersen i Bellack, 1976, str. 512, prema
Argyle i dr., 1981).
Mjerenje
Ne možemo dobro mjeriti ako ne možemo jasno
odrediti što pokušavamo mjeriti. Naravno, problemi
18
definicije kriterijskih varijabli nisu ograničeni samo
na procjenu socijalne kompetencije, niti općenito na
procjenu ponašanja. Među definicijama koje koriste
istraživači u području socijalne kompetencije postoje
brojne i velike razlike kako u konotativnom tako i
denotativnom značenju. Dobro mjerenje nije dovoljan
uvjet za razvijanje dobre teorije, ali je nužno za
razvijanje teoretskog objašnjenja socijalne kompeten-
cije.
Probleme vezane uz mjerenje socijalnih vještina
posebno su istakli stručnjaci koji se u praksi bave
uvježbavanjem socijalnih vještina. Premda su ispiti-
vane različite inovacije u tretmanu nedostataka soc-
ijalnih vještina, kao i teoretskih objašnjenja ovih pos-
tupaka, premalo je pažnje bilo usmjereno na razvoj i
evaluaciju postupaka za njihovu procjenu i mjerenje.
Curran i MariottQ (1980) zaključuju: " .. .izgleda da
imamo manje problema u mijenjanju socijalnih
vještina nego u njihovu definiranju i mjerenju" (str.
2).
Kada odlučimo procijeniti socijalnu kompetenciju
pojedinca, što bismo trebali mjeriti? Odgovor na ovo
važno pitanje ovisi o tome kakva je svrha procjene.
U literaturi se navode dva glavna pristupa: moleku-
larni i molarniCBellack, 1983; Curran i Mariotto,
1980; Becker i Heimberg, 1988).
Molekularni je pristup usmjeren na opažanje i
mjerenje specifičnih komponenata ponašanja socijal-
no kompetentnog odgovora (na primjer, kontakt
očima, izraz lica, intenzitet i ton glasa itd.). Kod ovog
se pristupa ukupni odgovor pojedinca dijeli u neko-
liko komponenti ponašanja od kojih je sastavljen, a
svaka se komponenta posebno opaža i procjenjuje.
Molarni je pristup usmjeren na procjenu odgovora na
općenitijoj razini, naglašavajući procjene opažača o
kompetentnosti ukupnog ponašanja. Na primjer,
grupa opažača može procijeniti ponašanje nekog
stidljivog studenta za vrijeme sastanka s djevojkom.
Oba pristupa imaju određenih prednosti i ne-
dostataka. Molami pristup daje općenite procjene, ali
je teško odrediti specifične komponente ponašanja na
kojima se takve procjene temelje. Molekularni prist-
up često zahtijeva mnogo više napora od molarne
procjene, ali daje mnogo informacija o specifičnim
odgovorima. Ovaj je pristup dosta kritiziran, jer su
individualne komponente slabo povezane, i mogu biti
slabo povezane s općim procjenama socijalne
kompetencije. Preporuka je Beckera i Heimberga
(1988) da je najsigurnije uključiti i globalna i
specifična mjerenja u svim procjenama socijalne
kompetencije.
Mnoge su postojeće mjere socijalnih vještina
molekularne, usmjerene na pojedinačne, specifične
tipove vještina, nedostatka vještina ili konstrukte
povezane s vještinama, kao što je asertivnost (Rathus,
1973, prema Curran iMariotto, 1980), neverbalna
osjetljivost (Rosenthal i dr., 1979; Zuckerman i
Larrance, 1979), strah od negativne evaluacije
(Watson i Friend, 1969, prema N ietzel, Berns te in iR
ussell, 1988). N eki instrumenti za koje se smatralo da
mjere pojedinačne dimenzije socijalnih vještina mogu
zapravo procjenjivati konstrukte koji su u stvari
višedimenzionalni, koji se sastoje od više osnovnih
nezavisnih socijalnih vještina. Takva je izgleda Self-
Monitorng Skala (Snyder, 1974), koja se može
sastojati još od tri osnovne socijalne vještine (Briggs,
Cheek i Buss, 1980). Slična višedimenzionalnost može
biti u konstruktu empatije (Davis, 1983) i asertivnosti.
Ford i Tisakova (1983) misle kako je potreban
takav pristup mjerenju socijalne inteligencije u kojem
se kriterij djelotvornosti ponašanja za definiranje so-
cijalne inteligencije prevodi u precizne, važne i
praktične operacwnalizacije' konstrukta, koje sadrže
barem nešto od bogatstva i značenja svakodnevnih
socijalnih interakcija.
Prema Fordu i Tisakovoj (1983), glavni je razlog
općenite neprikladnosti mjera socijalne inteligencije taj
što je većina ovih mjera oblikovana prema tradi-
cionalnim testovima inteligencije, koji se prvenstveno
sastoje od apstraktnih zadataka koji nemaju konteksta, i/ili
su izvan normalnog dosega problema koje ispitanici
mogu susresti u svakodnevnom životu.
Uznemiravajuća je, ali predvidljiva posljedica ovakve
strategije mjerenja da većina testova socijalne in-
teligencije imaju male ili nikakve veze sa stvarnom
kompetencijom u značajnim socijalnim situacijama. U
najgorem slučaju ovi testovi mogu mjeriti malo više od
verbalne sposobnosti vještina koje su jako specifične
za određene zadatke.
Hoepfner (1974) također ističe problem konteksta u
mjerenju socijalne kompetencije. U svom razmatranju
valjanosti testova socijalne inteligencije komentira
nedostatke mjerenja testovima tipa "papir-olovka" .
Najveći problem koji se javlja odnosi se na situaciju ili
kontekst u kojem se ponašanje javlja. Isto ponašanje u
različitim situacijama ima različito značenje. Ako
pokušamo konstruirati test nezavisan od situacije,
gubimo mnogo od onog što je važno u socijalnoj
interakciji, jer socijalna situacija ima vrlo jak utjecaj u
određivanju onog što pojedinac opaža. Umjesto toga
počinjemo tražiti vrste ponašanja koje su zajedničke
većini ljudi u nekoj kulturi. Socijalno inteligentno
ponašanje koje je nezavisno od situacije je stereotipno.
Drugi je problem kod ovakvih testova određivanje
kriterija točnog odgovora, koji je također usko
povezan s kulturainim stereotipima. Ako postoji
kulturaini stereotip, onda će većina ljudi unutar neke
kulture slično odgovoriti na isti podražaj, što
predstavlja konsenzusom određenu točnost.
Prosinac 1993. * Godišnjak Zavoda za psihologiju * Rijeka
Slijedeći je problem koji navodi Hoepfner (1974)
odnos izmedu testova bihevioralne inteligencije i
ponašanja. Tu se javljaju dva moguća
kontaminirajuća utjecaja. Prvi se odnosi na emocije -
velik dio našeg ponašanja nije uopće "inteligentan"
nego emocionalan. Dakle, emocionaina je
komponenta jedan od razloga moguće nepovezanosti
rezultata na testu socijalne inteligencije sa stvarnim
ponašanjem. Drugi je kontaminirajući utjecaj vezan
uz činjenicu da bi pojedinac ne samo trebao znati što
treba učiniti, već bi trebao biti i sposoban da to učini.
Dakle, ako znamo što bismo trebali napraviti, to ne
znači i da to znamo napraviti.
Becker i Heimberg (1988) upozoravaju da potpu-
na procjena socijalne kompetencije zahtijeva usmjer-
avanje pažnje na još nekoliko dodatnih varijabli. Oni
su u svom radu utvrdili tri kognitivna faktora koja su
djelovala na ishod socijalnog ponašanja: negativne
izjave o sebi (misli koje su usmjerene na neadekvat-
nost pojedinca, na teškoće zadatka ili ostale nepo-
voljne posljedice), socijalna percepcija (sposobnost
prepoznavanja i točnog interpretiranja ponašanja,
osjećaja i motiva drugih ljudi) i očekivanja ishoda
(anksioznost, nisko samopoštovanje, asertivnost i
slični faktori djeluju na očekivanja pojedinca).
Iz ovog pregleda problema vezanih uz mjerenje
socijalne kompetencije očito je da još nisu
adekvatno riješeni problemi valjanosti i pouzdanosti
kod većine pristupa. Kao zaključak, Cartledge i
Milburn (1986) preporučuju upotrebu višestrukih
metoda kao jednog od načina poboljšanja točnosti
mjerenja.
Nakon pregleda istraživanja i literature iz ovog
područja, opet se možemo upitati "Što je socijalna
kompetencija?". Dosadašnji stupanj spoznaje ne daje
jednoznačan i općeprihvaćen odgovor. Premda se
broj definicija socijalne kompetencije danas
približava broju istraživanja u tom području (Dodge,
1985, prema Cavell, 1990), najbolji odgovor na
postavljeno pitanje je da treba nastaviti s daljim
istraživanjem socijalne kompetencije.
Literatura
Argyle, M. (1969). Social Interaction. London: Tavistock
Publications
Argyle, M., Furnham, A., Graham, J.A. (1981). Social
Situations. Cambridge: Cambridge University Press.
Becker, RB.; Beimberg, RG. (1988). Assessment of Sodal
Skil1s, U: A.S. Bellack; M. Bersen (eds.) , Behavioral
Assessment, New York: Pergamon Press, 365-395 Bellack,
A.S. (1983). Reccurent Problems in the Behavioral
Assessment of Sodal SkH!. Behaviour Research and
Therapy, 21, 29-42
Briggs, S.R, Cheek, J.M., Buss, A.H. (1980). An Analysis of
the SeH-Monitoring Scale. Journal of Personality and Social
Psychology, 38, 679-685.
19
Brown, L.T., Anthony, R.L. (1990). Continuing the Search for
Social Intelligence. Personal and Individual Differences, 11,
463-470.
Burleson, B.R. (1990). Comforting as Social Support: Re-
lational Consequences of Supportive Behaviors. U: Duck,
S., Silver, R.c. (eds.): Persona I Relationships and Social
Support. London: Sage Publications, 66-82 .
Cartledge, G., Milburn, J.P. (1986). Teaching Social Skills to
Children. New York: Pergamon Press.
Cavell, T.A. (1990). Social Adjustment, Social Performance,
and Social Skills: A Tri-Component Model of Social
Competence. Journal of Clinical Child Psychology, 19, 111-
122
Chlopan, B.E., McCain, M.L., CarbonelI, J.L. (1985). Em-
pathy: Review of Available Measures. Journal of Per-
sonality and Social Psychology, 48, 635-653.
Curran, J.P., Mariotto, MJ (1980). A Conceptual Structure for
the Assessment of Social Skills. U: M. Hersen, R.M.
Eisler, P.M. Miller (eds.)., Progress in Behavior Modification.
New York: Academic Press, 1-37.
Davis, M.H. (1983). Measuring Individual Differences in
Emapthy: Evidence for a Multidimensional Approach.
Journal of Personality and Social Psychology, 44, 113-126.
Ford, M.E. (1982). Sodal Cognition and Social Competence in
Adolescence. Developmental Psychology, 18, 323-340.
Ford, ME., Tisak, M.S. (1983). A Further Search for Social
Intelligence. Journal of Educational Psychology, 75, 196-206.
Friedman, H.S. (1979). The Concept of Skill in Nonverbal
Communication: Implications for Understanding Social
Interaction. U: Rosenthal,R. (ed.) Skill in Nonverbal
Communication (2-27), Cambridge, MA: Oelgeschlager,
Gunn and Hain.
Guilford ,J.P. (1967). The Nature of Human Intelligenee. New
York: McGraw-Hil1.
Hall, J.A. (1979). Gender, Gender Roles, and Nonverbal
Communication Skills. U: Rosenthal, R. (ed.) - Skill in
Nonverbal Communication (32-67), Cambridge, MA: Oelge-
schlager, Gunn and Hain.
Hall, J.A. (1980) a. Gender Differences in Nonverbal Com-
munication Skills. New Directions for Methodology of Social
and Behavioral Science, 5, 63-77
Hargie, O., Saunders c., Dickson, D. (1981). Social Skills in
Interpersonal Communication. London: Croom Helm
Hoepfner, R. (1974). The Validity of Tests of Social Intel-
ligence. Bericht uber den 28. Kongress der Deutschen
Gesellschaft fur Psychologie, Gottingen: Verlag fur
Psychologie, 321-338
Keating, D.P. (1978). A Search for Social Intelligence. Journal
of Educational Psychology, 70, 218-223 Liberman, R.P.,
DeRisi, W.J., Mueser, K.T. (1989). Social Skills Training for
Psychiatric Patients. New York: Pergamon Press.
20
Marlowe, H.A. (1986). Sodal Intelligence: Evidence for
Multidimensionality and Construct Independence.
Journal of Educational Psychology, 78, 52-58.
Nietzel, M.T., Rernstein, D.A., Russell, R.L.
(1988).Assessment of Anxiety and Fear. U: A.S.
Bellack; M. Hersen (eds.) - Behavioral Assessment. New
York: Pergam on Press, 280-312.
Petroska-Beška, V. (1987). Implicitno shvaćanje o
inteligenciji. Primijenjena psihologija, 8, 67-72 Petroska-
Beška, V. (1988). Priroda socijalne inteligencije i,
mogućnosti njenog merenja. Neobjavljena doktorska
disertacija, Filozofski fakultet, Beograd.
Rosenthal, R.; Hall, J.A.; DiMatteo, M.R.; Rogers, P.L.;
Archer, D. (1979) a. Sensitivity to Nonverbal Com-
munication: The Pons Test. Baltimore: John Hopkins
Rosenthal, R.; Hall, J.A.; Archer, D.; DiMatteo, M.R.;
Rogers, P.L. (1979) b. The PONS Test Manual: Profile of
Non'verbal Sensitivity. New York: Irvington Publishers.
Rosenthal, R.; Hall, J.A.; Archer, D.; DiMatteo, M.R.;
Rogers, P.L. (1979) c. The PONS Test: Measuring Sen-
sitivity to Nonverbal Cues. U: Weitz, S. - Nonverbal
Communication. New York: Oxford University Press,
357-370.
Snyder, M. (1974). Se1f-Monitoring and Expressive
Behavior. Journal of Personality and Social Psychology, 30,
526-537.
Sternberg, R.J. (1985). Beyond IQ. Cambridge: Cambridge
University Press.
Sternberg, R.J., Conway, B.E., Ketron, J.L., Bernstein, M.
(1981). People's Conceptions of Intelligenee. Journal of
Personality and Social Psychology, 41, 37-55.
Sternberg, R.J., Smith, C. (1985). Social Intelligence and
Decoding Skills in Nonverbal Communication. Social
Cognition, 3, 168-192.
Tagiuri, R. (1963). Peron Perception. U: Lindzey, G. i
Aronson, E. (eds.) - The Handbook of Social Psychology.
Reading, Massachusetts: Addison-Wesley, 394-449.
Trower, P. (1980). Situational Analysis of the Components
and Processes of Behavior of Socially Skilled and
Unskil1ed Patients. Journal of Consulting and Clinical
Psychology, 48, 327-339.
Vučić, L. (1970). Razvijanje shvatanja socijalnih odnosa kod
učenika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva.
Walker, E.W., Foley, J.M. (1973). Social Intelligenee : Its
History andMeasurement. Psychological Reports, 33, 839
- 861.
Zuckerman, M., Larrance, D.T. (1979). Individual Differ-
ences in Perceived Encoding and Decoding Abilities.
U: R. Rosenthal (ed.) - Skill in Nonverbal Communication
(171-203). Cambridge, MA: Oelgeschlager, Gunn and
Hain.
Brdar: Što je socijalna kompetencija?
 What is Social Competence?

The concept of social competence has a long history. The interest for this domain has been periodically
renewed. Problems concearning measurement of social competence as well as the relationship between
intelligence and social competence remained unsolved for a long period. In spite of conceptual differencb most
investigators agree that social competence includes effective functioning in social settings. Differences appear
when authors pass from theoretical to empirical analyses. The researchers attracted by social competence were
studing the concept from different points of view and using different mesuring techniques.

Che cos ė la competenza sociale?

Il concatto di competenza sociale ha un lingo passato, ma l'interesse per la ricerca nali' ambito di questo
ciclicamente si modificava. I problemi legati alla misurazione della competenza sociale, come pure il rapporto
tra l' intelligenza e la competenza sociale sano stati per malta tempo insoluti. Malgrado le differenze concetuali,
la maggioranza dei ricercatori sostengana che la competenza sociale abbraccia un efficace funzionamento nei
contesti sociali. Pero, il disaccordo si presenta quando si passa dalle analisi tepretiche a quelle empiriche. Il
termine competenza sociale ha attirata risercatori i quali partona da diversi punti di vista e usana varie tecniche di
misurazione.

21

Prosinac 1993. * Godišnjak Zavoda za psihologiju * Rijeka