Ingrid Brdar

SOCIJALNA KOMPETENCIJA I NEKI ASPEKTI LIČNOSTI

Godišnjak Odsjeka za psihologiju, br. 3, 13-19, 1993.

Sažetak

Cilj je istraživanja bio ispitati odnos između višedimenzionalne mjere socijalne kompetencije i nekih mjera
ličnosti i self-koncepta (samopoštovanja, eksternalnosti, privatne svijesti o sebi, percipirane nekompetentnosti,
straha od negativne evaluacije, neurotizma, ekstraverzije, spolne orijentacije i neverbalne osjetljivosti). U
ispitivanju je sudjelovalo 155 studenata različitih studijskih grupa Pedagoškog fakulteta u Rijeci.
Rezultati su pokazali da 13 varijabli objašnjava ukupno 50% varijance socijalne kompetencije. Značajnim
prediktorima socijalne komepetencije pokazali su se privatna svijest o sebi, maskulinost i osamljenost,
objašnjavajući zajedno 42% varijance.

Premda postoji mnogo različitih shvaćanja socijalne kompetencije, većina se autora slaže da se socijalna kompetencija
sastoji od sposobnosti, ili grupe sposobnosti, koje olakšavaju početak, razvoj i održavanje međuljudskih odnosa. Marlowe
(1986) je definira kao "sposobnost razumijevanja tuđih i vlastitih osjećaja, misli i ponašanja ljudi u interpersonalnim
situacijama, kao i odgovarajućeg ponašanja koje se temelji na tom razumijevanju" (52. str.).
Relativno je malo istraživanja ispitivalo međusobnu povezanost mjera socijalne kompetencije i više tradicionalnih
osobina ličnosti. Osobine ličnosti koje su bile najčešće povezivane sa socijalnom kompetencijom uključuju empatiju,
makijavelizam i "self-monitoring". Međutim, neki su autori sugerirali da same ove osobine mogu biti mjere specifičnih
socijalnih vještina ili globalne socijalne kompetencije (Riggio i Friedman, 1982; Riggio i dr., 1990). Argyle i Lu (1990) su
utvrdili da je socijalna kompetencija povezana s ekstraverzijom i nižim neurotizmom. Socijalna se kompetencija može
također povezati s dimenzijama ličnosti kao što su samopoštovanje, lokus kontrole i anksioznost. Međutim, odnosi među
ovim varijablama nisu do sada bili temeljito istraživani.
Nekompetentno socijalno ponašanje može biti posljedica slabe socijalne kompetencije, ali i različitih drugih faktora.
Mišljenje koje neka osoba ima o sebi, odnosno self-koncept, također može biti jedan od tih faktora. Anksioznost, negativno
vrednovanje sebe, neprikladno poznavanje pravila socijalnog ponašanja i očekivanja negativnih rezultata mogu kočiti
socijalno kompetentno ponašanje i kod socijalno kompetentnoga pojedinca. Ovi faktori mogu također pridonijeti socijalnoj
nekompetenciji, ali isto tako mogu zajedno s nedostatkom kompetencije utjecati na kvalitetu socijalnoga ponašanja. Zbog
toga se ovim istraživanjem pokušalo ispitati kakav je odnos između socijalne kompetencije i nekih varijabla ličnosti i self-
koncepta.
Socijalna kompetencija podrazumijeva djelotvorne socijalne interakcije, a to može djelovati na formiranje većeg
"socijalnog samopoštovanja" - pozitivne evaluacije sebe koja proizlazi iz pozitivne slike o socijalnom self-konceptu.
Također je moguće da kombinacija socijalne kompetencije i samopoštovanja djeluje na opći self-koncept.
Može se pretpostaviti da je socijalna kompetencija povezana s internalnim lokusom kontrole. Budući da su socijalno
kompetentne osobe samopouzdane u odnosu na svoje socijalne sposobnosti, one će vjerojatno atribuirati svoj uspjeh u
socijalnim situacijama unutarnjim, a ne vanjskim uzrocima.
Različita su istraživanja pokazala da je socijalna kompetencija povezana s manjom socijalnom anksioznošću (Riggio,
1986, Riggio i dr., 1990). Pretjerano razmišljanje o tome kako nas doživljavaju drugi ljudi, odnosno strah zbog mogućnosti
negativne evaluacije, usmjerava pojedinca na vlastite emocije, a manje na ponašanje drugih ljudi.
Jedna od sposobnosti koja omogućava prilagodbu socijalnoj situaciji jest mogućnost da zapazimo neverbalne
znakove u ponašanju drugih osoba. Neverbalna je osjetljivost nužna za točno opažanje i interpretaciju motiva i namjera
ljudi. Istraživanja Rosenthala i dr. (1979) upućuju na povezanost neverbalne osjetljivosti i popularnosti učenika među
svojim vršnjacima. Premda socijalna kompetencija uključuje više faktora, značajna je komponenta sposobnost točnog
procjenjivanja (dekodiranja) emocionalnih stanja drugih ljudi koja se temelji na izrazima lica, gestama, i drugim
neverbalnim znakovima (Buck, 1977, 1980). Neverbalna bi osjetljivost mogla biti pozitivno povezana sa socijalnom
kompetencijom.
Spolno tipiziranje u odredenoj kulturi propisuje mnoge aspekte ljudskog funkcioniranja (interese, zanimanja,
koncepte o sebi i drugima). Spolna orijentacija pojedinca djeluje na opažanje iskustva i aktiviranje vlastitih sposobnosti
(Bem, 1975). Androgini su se pojedinci pokazali vrlo fleksibilnima u ponašanju i interpersonalnoj prilagodbi (Bem, 1975).
Stoga je zanimljivo ispitati odnos između socijalne kompetencije, koja podrazumijeva fleksibilno ponašanje i prilagodbu u
 2

interpersonalnim odnosima, i spolne orijentacije.

Cilj je ovog istraživanja ispitati odnos između višedimenzionalne mjere socijalne kompetencije i različitih mjera self-
koncepta (samopoštovanja, eksternalnosti, privatne svijesti o sebi, percipirane nekompetentnosti, straha od negativne
evaluacije, neurotizma, ekstraverzije), spolne orijentacije i neverbalne osjetljivosti.

METODA
ISPITANICI

U ispitivanju je sudjelovalo 155 studenata različitih studijskih grupa Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Muških je
ispitanika bilo 27, a ženskih 128.

MJERNI INSTRUMENTI

Rosenbergova skala samopoštovanja - Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) je razvio skalu samoprocjene kao
globalnu mjeru samopoštovanja. Sastoji se od deset tvrdnji, a rezultat se određuje linearnim zbrajanjem procjena na skali
od 0 do 4. Dobiven je zadovoljavajući koeficijent pouzdanosti (alfa = 0.82).

Skala privatne svijesti o sebi - Skalu svijesti o sebi (Self-Consciousness Scale) konstruirali su Feningstein, Scheier i
Buss (1975), kako bi se mogla mjeriti dispozicijska svijest o sebi. Adaptaciju i validaciju skale za naše jezično područje
napravili su Tkalčić (1990) i Kardum (1990). Ovako adaptirana Skala privatne svijesti o sebi sastoji se od osam tvrdnji na
koje ispitanici odgovaraju na skali od pet stupnjeva (od 0 do 4). U ovom je istraživanju dobivena zadovoljavajuća
pouzdanost (Cronbach alfa 0.84).

Skala eksternalnosti - Skala eksternalnosti (Bezinović, 1988) jednodimenzionalna je skala za mjerenje lokusa
kontrole. Sastoji se od deset čestica koje se primjenjuju kao linearna kombinacija, pri čemu se ukupan rezultat određuje
zbrajanjem procjena na skali Likertova tipa od pet stupnjeva (od 0 do 4). Pouzdanost je skale u ovom istraživanju 0.84
(Cronbach alfa).

Skala percipirane nekompetentnosti - Skala percipirane nekompetentnosti (Bezinović, 1988.) mjeri globalne
procjene vlastite nekompetentnosti. Sastoji se od deset tvrdnji. Ukupan je rezultat linearna suma procjena na skali od od 0
do 4. Skala je u ovom istraživanju pokazala zadovoljavajuću pouzdanost (Cronbach alfa 0.87).

Skala straha od negativne evaluacije - Skraćena verzija skale (Leary, 1983. - prema Bezinović, 1988) mjeri stupanj
strepnje koju ljudi osjećaju kada postoji mogućnost da budu negativno evaluirani, a taj se strah nalazi u osnovi socijalne
anksioznosti. Sadrži 12 tvrdnji, a rezultat se određuje zbrajanjem procjena na skali od 0 do 4. Dobivena je pouzdanost skale
od 0.86 (Cronbach alfa).

Skala spolne orijentacije - Zbog povezanosti sadržaja stereotipa spola s kulturom, Tkalčić i Hudek-Knežević (1992)
konstruirale su skalu spolne orijentacije primjerenu našim uvjetima. Skala spolne orijentacije sastoji se od dvije podskale:
skale femininosti i skale maskulinosti. Svaka ima 15 čestica, a rezultat se određuje zbrajanjem procjena na skali od 0 do 4,
za svaku skalu posebno.
Sadržajno čestice skale maskulinosti pripadaju području instrumentalnosti, dok sadržaj čestica skale femininosti
pripada području ekspresivnosti. U ovom su istraživanju skale imale zadovoljavajuću pouzdanost (skala maskulinosti: alfa
= 0.90, skala femininosti: alfa = 0.89). Korelacija između ovih dviju skala jest r = 0.39, p < 0.01.

Revidirana UCLA skala osamljenosti - Revidirana UCLA skala osamljenosti (Russell, Peplau i Cutrona, 1980)
sastoji se od 20 čestica, a rezultat se određuje zbrajanjem procjena na skali od 1 do 4. U ovom je istraživanju dobivena
zadovoljavajuća pouzdanost skale (Cronbach alfa = 0.85).

Skala ekstraverzije i introverzije (EPI) - EPI skala (Eysenck i Eysenck, 1964) sastoji se od skale ekstraverzije i skale
neurotizma, a svaka sadrži po 24 čestice, i skale laži od 9 čestica. Na tvrdnje se odgovara s 'da' ili 'ne', a rezultat je zbroj
odgovora 'da'.
Skala ekstraverzije pokazala je relativno slabu unutarnju konzistentnost (alfa = 0.67). Izbacivanjem pojedinih čestica
 3

pouzdanost se ne bi značajno povećala, stoga je primijenjena originalna skala s 24 čestice. Skala neurotizma pokazala je
malo bolju unutarnju konzistentnost (alfa = 0.73).

Inventar socijalnih vještina - Inventar socijalnih vještina je konstruiran za mjerenje temeljnih socijalnih ili
komunikacijskih vještina (Riggio, 1986, 1989). SSI dijeli proces komunikacije u dva područja: emocionalno, koje se u
prvom redu odnosi na neverbalnu komunikaciju, i socijalno, koje se većinom odnosi na verbalnu stranu komunikacije.
Unutar svakog područja tri su odvojene vještine: izražajnost (vještina u izražavanju komunikacije), osjetljivost (vještina u
primanju komunikacije) i kontrola (vještina u reguliranju procesa komunikacije). Svaka od navedenih šest podskala sadrži
po 15 tvrdnji, tako da cijeli Inventar socijalnih vještina ima ukupno 90 tvrdnji. Na svakoj se podskali rezultat određuje
zbrajanjem procjena od 0 do 4.
Inventar socijalnih vještina u ovom je istraživanju pokazao nešto lošiju pouzdanost od one koju navodi autor. Stoga
su u pojedinim skalama izbačene po tri čestice (osim kod skale emocionalne osjetljivosti kod koje su izbačene samo dvije)
kako bi se povećala pouzdanost. Tako skraćeni inventar ima sljedeće koeficijente interne konzistentnosti: emocionalna
izražajnost 0.75, emocionalna osjetljivost 0.78, emocionalna kontrola 0.76, socijalna izražajnost 0.88, socijalna osjetljivost
0.84 i socijalna kontrola 0.87.
U ovom je istraživanju mjera socijalne kompetencije određena kao zbroj rezultata na svim podtestovima Inventara
socijalnih vještina. Premda su ove dimenzije socijalnih vještina međusobno nezavisne, autor (Riggio, 1986) je utvrdio da
ukupan zbroj rezultata šest podtestova daje podjednake rezultate kao i zbroj odstupanja od prosječnih vrijednosti pojedinih
skala, a koji su služili kao korekcija za "neravnotežu" socijalnih vještina.

PONS-test (Profile of Nonverbal Sensitivity, Rosenthal i dr., 1979 a,b,c) - ovaj je test standardizirani video-test za
mjerenje neverbalne osjetljivosti. Test se sastoji od 220 segmenata, koji prema slučajnom rasporedu prezentiraju 20 kratkih
scena, a svaka je izražena putem 11 kanala neverbalne komunikacije.
PONS-test je primijenjen na uzorku od 190 ispitanika (167 ženskih i 23 muška ispitanika). Rezultati su pokazali
mnogo lošiju internu pouzdanost od one koju navode autori. Zbog toga je test znatno skraćen, tako da u konačnoj verziji
koja je primijenjena u ovom istraživanju ima samo 58 segmenata. Ovakvi se rezultati mogu dijelom objasniti razlikama
zbog prijevoda sadržaja scena, kao i uvjetima testiranja. Test je primjenjivan u grupama od 15 do 30 ispitanika, a u nekim
grupama uvjeti za gledanje i slušanje video-testa nisu bili najpovoljniji zbog prevelikog broja ispitanika. Broj segmenata za
pojedine kanale komunikacije kreće se od 8 do 24, a pouzdanost podtestova od 0.40 (glas) do 0.52 (tijelo).
Faktorskom analizom na zajedničke faktore s oblimin-rotacijom deset kanala skraćenog PONS testa, dobivena su
četiri faktora koja objašnjavaju 53.8 % varijance. Ovi se rezultati donekle razlikuju od onih koje su dobili autori (Rosenthal
i dr., 1979 a,c). Njihovi rezultati pokazuju da su se posebno izdvojila dva faktora koja se odnose na glas, dok jedan faktor
obuhvaća sve kanale koji prikazuju lice.

REZULTATI

Multiplom standardnom regresijskom analizom željelo se utvrditi može li se prognozirati socijalna kompetencija na
temelju pojedinih aspekata socijalnog self-koncepta, odnosno koliko pojedini aspekti socijalnog self-koncepta objašnjavaju
procjenu socijalne kompetencije od strane pojedinca. Dakle, zavisna je varijabla socijalna kompetencija, a nezavisne su
varijable ekstraverzija, neurotizam, neverbalna osjetljivost i varijable koje se odnose na self-koncept. U Tablici 1.
prikazani su standardizirani regresijski koeficijenti (beta), dok je samostalni i ukupni doprinos pojedine varijable prikazan
pojedinačno samo za one varijable koje daju statistički značajan doprinos ukupno objašnjenoj varijanci. Kvadrirani
koeficijent semiparcijalne korelacije pokazuje samostalni doprinos pojedine varijable u objašnjenoj varijanci, odnosno
iznos za koji bi R2 bio smanjen da ta varijabla nije uključena u regresijsku jednadžbu (Tabachnick, Fidell, 1983).
13 varijabli objašnjava ukupno 50% varijance socijalne kompetencije mjerene Inventarom socijalnih vještina.
Značajnim prediktorima socijalne komepetencije pokazali su se privatna svijest o sebi, maskulinost i osamljenost,
objašnjavajući zajedno 42% varijance, dok preostalih 10 varijabli objašnjava svega 8% . Privatna svijest o sebi daje najveći
samostalni doprinos (10%). Maskulinost i osamljenost samostalno pridonose znatno manje nego što je njihov ukupan
doprinos, premda su više povezani sa socijalnom kompetencijom (.47 i .42) nego privatna svijest o sebi (.26). Međutim,
zbog interkorelacija s drugim varijablama veći je njihov ukupni od samostalnog doprinosa objašnjenoj varijanci socijalne
kompetencije.
 4

Tablica 1 - Rezultati regresijske analize za varijablu socijalna kompetencija

ukupni samostalni
VARIJABLA Beta doprinos doprinos

Privatna svijest .40** .11 .10

Maskulinost .36* .17 .06
Osamljenost -.33* .14 .06

Ekstraverzija .17
Neverbalna osj.- Figura -.15
Femininost .14
Neurotizam -.10
Samopoštovanje -.10
Eksternalnost .08
Perc. nekompetentnost .06
Neverbalna osj.- Glas .06
Strah neg. evaluacije -.05
Neverbalna osj.- Lice i tijelo .03

.42 .22
R = .71** R2 = .50

* p < 0.05 ** p < 0.01

Ukupni doprinos = Beta x r
Samostalni doprinos = (semiparcijalna korelacija)2

Korelacije upućuju na varijancu koju određena varijabla dijeli sa zavisnom, ali i s drugim nezavisnim varijablama.
Beta-koeficijenti ne odražavaju pravi odnos između zavisne i nezavisnih varijabli ako se javljaju varijable supresori,
odnosno kada neke varijable imaju visoke beta-koeficijente ne zbog toga što direktno prognoziraju zavisnu varijablu, već
zbog toga što prigušuju nerelevantnu varijancu u drugim nezavisnim varijablama. Iako takve varijable nisu povezane sa
zavisnom varijablom, zbog svoje korelacije s drugim nezavisnim varijablama mogu biti korisne u prognozi zavisne
varijable. Zbog jasnijeg pregleda odnosa između zavisne i nezavisnih varijabli, posebno su prikazani samostalni i ukupni
doprinos značajnih prediktorskih varijabli.

Odnos između privatne svijesti o sebi, osamljenosti i socijalne kompetencije prikazan je na Slici 1. Obje su varijable
značajni prediktori socijalne kompetencije, tako da su i glavni efekti ovih varijabli u dvosmjernoj analizi varijance također
značajni (privatna svijest - F (2,104) = 4.89, p = 0.01; osamljenost - F (1,104) = 14.94, p = 0.00). Osobe koje se osjećaju
osamljenima imaju nižu socijalnu kompetenciju. Osobe niske ili prosječne svijesti o sebi imaju podjednaku socijalnu
kompetenciju, i to nižu od osoba visoke svijesti o sebi.
 5

Maskulinost ima značajan efekt na socijalnu kompetenciju - F (2,103) = 14.09, p = 0.00. Na Slici 2. također se vidi
da pojedinci koji se osjećaju osamljenima imaju nižu socijalnu kompetenciju, a najnižu socijalnu kompetenciju imaju
osamljeni pojedinci niske maskulinosti. Osobe visoke maskulinosti imaju veću socijalnu kompetenciju.

Maskulinost je znatno više povezana sa socijalnom kompetencijom od femininosti. Međutim, i femininost je

povezana sa socijalnom kompetencijom (.31), ali nije njen značajan prediktor (semiparcijalna korelacija je .12). Međutim,
prema modelu androginosti (Bem, 1975) ravnoteža maskulinih i femininih osobina predstavlja novi entitet. Pojedinci mogu
u svojoj spolnoj orijentaciji imati visoki stupanj maskulinosti i femininosti (androgina orijentacija), visok stupanj samo
jedne spolne orijentacije (maskulina ili feminina orijentacija), ili pak nizak stupanj i maskulinosti i femininosti
(nediferencirana orijentacija). Stoga je bilo zanimljivo ispitati razlikuje li se socijalna kompetencija pojedinaca koji
pripadaju ovim kategorijama spolne orijentacije. Analiza varijance je pokazala da postoji značajna razlika među njima u
socijalnoj kompetenciji - F (3,120) = 13.06, p = 0.00. Na Slici 3. vidi se da višu socijalnu kompetenciju imaju osobe
maskuline i androgine orijentacije u odnosu na feminine osobe i one nediferencirane orijentacije. Za svaku od ovih četiriju
kategorija spolne orijentacije, osobe niske privatne svijesti o sebi imaju nižu socijalnu kompeteciju u odnosu na one visoke
svijesti o sebi.
 6

Percipirana je nekompetentnost povezana sa socijalnom kompetencijom (-.27), ali semiparcijana korelacija nije
značajna (.06) te se stoga nije pokazala značajnim prediktorom socijalne kompetencije. Međutim, dvosmjernom analizom
varijance pokazao se značajan efekt percipirane nekompetentnosti -F (2,103) = 3.76, p = 0.03. Ekstraverzija također nije
značajan prediktor socijalne kompetencije - korelacija iznosi .30, a semiparcijalna je korelacija znatno niža (.13). Ipak u
analizi varijance ekstraverzija pokazuje značajan efekt - F (1,103) = 9.40, p = 0.00. Odnos između percipirane
nekompetentnosti, ekstraverzije i socijalne kompetencije prikazan je na Slici 4. Osobe koje se smatraju vrlo
nekompetentnima, introvertirane i ekstravertirane podjednako, imaju relativno nisku socijalnu kompetenciju. Najvišu
socijalnu kompetenciju imaju ekstravertirane osobe koje ne misle da su nekompetentne.

RASPRAVA

Riggio (1986) je izdvojio šest osnovnih dimenzija socijalnih vještina koje čine socijalnu kompetenciju. On misli da
socijalno kompetentna osoba mora imati uravnoteženo razvijene sve ove vještine. Dakle, osoba koja ima dobro razvijenu
jednu ili više vještina, ali slabo razvijene preostale vještine, ne može biti socijalno kompetentna. Na primjer, ako netko
nema dobru emocionalnu kontrolu, a ima sve ostale socijalne vještine, njegovo ponašanje ponekad neće biti primjereno
situaciji, dakle neće se ponašati kompetentno.
Najbolji su prediktori socijalne kompetencije u ovom istraživanju privatna svijest o sebi, maskulinost i osamljenost.
Oni zajedno objašnjavaju oko 42% varijance socijalne kompetencije. Privatna svijest o sebi najbolji je prediktor jer
samostalno objašnjava oko 10% varijance socijalne kompetencije.
Privatna svijest o sebi odnosi se na svijest o unutarnjim stanjima dostupnim samo pojedincu, kao što su osjećaji,
misli i tjelesne senzacije. Prema dobivenim rezultatima, privatna je svijest značajno povezana s emocionalnom i sa
socijalnom osjetljivošću. Emocionalna se osjetljivost odnosi na vještinu primanja i dekodiranja neverbalnih poruka.
Praćenje vlastitih emocionalnih stanja nužno je za opažanje i točnu interpretaciju emocija kod drugih osoba. Socijalna se
osjetljivost odnosi na opće znanje o društvenim normama i pravilima. Socijalno osjetljiva osoba usmjerena je na
usklađivanje svoga ponašanja s tim normama i pravilima. Dakle, osobe koje imaju visoku privatnu svijest o sebi pokazuju
veću osjetljivost, kako za opažanje neverbalnih poruka drugih ljudi, tako i za praćenje primjerenosti ponašanja socijalnoj
situaciji.
Privatna svijest o sebi pokazala se također povezanom s emocionalnom izražajnošću, ali u manjoj mjeri. Zuckerman
i dr. (1975, 1979) zaključuju da povezanost između sposobnosti kodiranja i dekodiranja neverbalne komunikacije upućuje
na postojanje opće sposobnosti komuniciranja. Izgleda da osobe visoke svijesti o sebi imaju bolje razvijenu globalnu
sposobnost komunikacije što svakako pridonosi boljoj socijalnoj kompetenciji. Daly i dr. (1987) su također utvrdili da je
privatna svijest o sebi značajno povezana sa socijalnom kompetencijom.
Međutim, prevelika usmjerenost na vlastite emocije u ekstremnom slučaju karakteristična je za socijalnu
anksioznost. Kako je utvrdio Zimbardo (1977), socijalna anksioznost potkrepljuje svijest o sebi, što može prerasti u krajnju
zaokupljenost vlastitim reakcijama. To potvrđuju dobiveni rezultati. Privatna je svijest značajno povezana i s neurotizmom
 7

i sa strahom od negativne evaluacije.

Zanimljivo je Wicklundovo mišljenje (1975; Wicklund i Frey, 1980) da self-koncept neke osobe, kao struktura koja
upravlja ponašanjem, može djelovati samo onda kada je pozornost usmjerena prema unutra, prema sebi. Self, odnosno
mehanizam koji donosi pravila ponašanja, djeluje jedino posredstvom svjesnosti. Dakle, self ne funkcionira automatski.
Prema tom stajalištu, privatna svijest o sebi mogla bi biti važna kao medijator između self-koncepta i ponašanja.
Drugi je značajni prediktor socijalne kompetencije maskulinost. Premda maskulinost objašnjava najveći dio
varijance socijalne kompetencije, njen je samostalni doprinos znatno manji. Visoku maskulinost između ostalog
karakterizira oštroumnost, sposobnost, snalažljivost, spretnost, aktivnost i poduzetnost. Ove su osobine nužne i za socijalnu
kompetentnost. Maskulinosti je povezana i s višim samopoštovanjem (.53) i manjom nekompetentnošću (-.61). Korištena
mjera socijalne kompetencije temelji se na samoprocjenama ispitanika pa se može smatrati kognitivnom mjerom opažene
kompetencije. Dakle, izdvajanje maskulinosti kao prediktora socijalne kompetencije moglo bi se dijelom objasniti
pozitivnijim globalnim pojmom o sebi. Maskulinost obuhvaća osobine koje zapadno društvo više vrednuje. Jones i dr.
(1978) utvrdili su da su žene koje u potpunosti odbacuju tradicionalnu spolnu ulogu sretnije, kompetentnije i bolje
prilagođene nego feminine žene, jer njihovo instrumentalno ponašanje dovodi do različitih socijalnih nagrada (prihvaćanje,
napredovanje, poštovanje). Autori zaključuju da maskuline osobine imaju šire adaptivno značenje za pojedinca nego
feminine osobine. Ove su osobine izvor psihološke snage kako na intrapersonalnoj tako i na interpersonalnoj razini.
Zanimljivo je pitanje koje se odnosi na spolnu orijentaciju: pridonosi li maskulinost ili androginost fleksibilnijem
ponašanju i boljoj prilagodbi? Prema modelu androginosti (Bem, 1974, 1979), podjednak razvoj maskulinih i femininih
osobina vodi boljem psihološkom prilagođavanju pojedinca. Model maskulinosti (Jones i dr., 1978) pretpostavlja da je
bolja psihološka prilagodba u funkciji maskulinih karakteristika. Prema dobivenim su rezultatima, i maskulinost i
femininost povezani sa socijalnom kompetencijom, ali femininost u manjoj mjeri. Neka su istraživanja pokazala da
maskulini ispitanici imaju bolju socijalnu kompetenciju u odnosu na feminine ispitanike (Frisch i McCord, 1987;
Anderson, 1987). Međutim, druga su istraživanja pokazala da je za socijalno kompetentno ponašanje važnija androginost
(Campbell i dr., 1981). Frisch i McCord (1987) zaključuju da i maskulinost i femininost pridonose socijalnoj kompetenciji,
ovisno o socijalnim situacijama.
Rezultati ovog istraživanja potvrđuju obje hipoteze, što je u skladu s nalazima Frischa i McCorda (1987). I maskulini
i androgini ispitanici imali su bolju socijalnu kompetenciju od ispitanika s femininom i nediferenciranom spolnom ulogom.
Femininost je značajan prediktor emocionalne osjetljivosti, a maskulinost je značajan prediktor emocionalne i socijalne
kontrole. U socijalnim situacijama u kojima je posebno važna emocionalna osjetljivost, odnosno prepoznavanje emocija
kod drugih ljudi, osobe koje imaju višu femininost ponašat će se kompetentnije. U situacijama u kojima je važnija
samoprezentacija i prikrivanje stvarnih emocija, bolje će se ponašati osobe s višom maskulinošću.
Osamljenost je treći značajni prediktor socijalne kompetencije. Veća je osamljenost povezana s nižom socijalnom
kompetencijom. Manji samostalni od ukupnog doprinosa osamljenosti u objašnjenoj varijanci socijalne kompetencije
pokazuje da interkorelacije s drugim varijablama povećavaju doprinos ove varijable u objašnjenoj varijanci. Osamljenost je
povezana s eksternalnošću, manjom maskulinošću, strahom od negativne evaluacije, neurotizmom (.38),
nekompetentnošću (.41), niskim samopoštovanjem (-.41) i introvertiranošću (.56). Ovi su rezultati u skladu s nalazima
drugih istraživanja (Russell i dr., 1987; Rubinstein i dr., 1982; Solano i Koester, 1989; Riggio i dr., 1990).
Istraživanje Solano i Koester (1989) je pokazalo da su dva odvojena faktora uključena u poteškoće u
interpersonalnoj komunikaciji: nedostatak socijalnih vještina i anksioznost zbog nedostatka vještina. Dakle, anksioznost i
nedostatak socijalnih vještina mogu biti dva nezavisna prediktora osamljenosti. Najveću su osamljenost u njihovu
istraživanju osjećali anksiozni ispitanici slabih socijalnih vještina. Neka osoba može imati loše socijalne vještine, ali ne
mora biti svjesna izvora svojih problema u socijalnim odnosima, i zbog toga nije anksiozna. S druge strane, neka osoba
može biti ekstremno anksiozna zbog slabe socijalne kompetencije, premda drugi ne opažaju nikakve probleme. Tako i
anksioznost i nedostatak socijalnih vještina mogu djelovati na pokušaje neke osoba da započne ili održi odnose s drugim
ljudima. Bez obzira na razinu socijalnih vještina, anksiozna osoba često izbjegava socijalnu interakciju kako bi smanjila
moguće odbijanje, i tako održava osjećaj osamljenosti. Međutim, osobe niske anksioznosti osjećat će osamljenost samo ako
stvarno imaju nedostatak socijalnih vještina.
Jones, Hobbs i Hockenburry (1982) iznose dva moguća objašnjenja povezanosti socijalne nekompetencije i
osamljenosti. Prema prvom objašnjenju, čini se da osobe koje pokazuju probleme u socijalnim vještinama daju manje
socijalnih potkrepljenja svojim partnerima u razgovoru. To može voditi odbijanju ili nezainteresiranosti drugih ljudi, a
posljedica je osjećaj osamljenosti te osobe. Prema drugom objašnjenju, pojedinci niske socijalne kompetencije svjesni su
tog nedostatka i zbog toga očekuju da ih drugi ljudi odbijaju, bez obzira na to pojavljuje li se stvarno odbijanje. Uvjerene u
 8

manje zanimanje i lošije prihvaćanje od strane drugih ljudi, ove osobe također pokazuju manje zanimanje i slabije
prihvaćanje drugih. Posljedica je toga osjećaj osamljenosti. Na taj se način "proročanstvo samo ispunjava". Ovo je
objašnjenje više u skladu s prethodnim istraživanjima, koja pokazuju da osamljeni ispitanici daju više neprijateljskih i
odbijajućih evaluacija drugih ljudi (Rubinstein i dr., 1982).
Pri interpretaciji rezultata ovog istraživanja treba uzeti u obzir neka ograničenja vezana uz način ispitivanja. Uzorak
ispitanika ima ograničenu reprezentativnost za populaciju. Neki od mjernih instrumenata pokazali su loše metrijske
karakteristike. To se posebno odnosi na PONS-test kojim je mjerena neverbalna osjetljivost ispitanika. Dobivena je
pouzdanost podtestova vrlo niska, tako da je pitanje što se može zaključiti iz dobivenih rezultata koji se odnose na tu
varijablu. Sve varijable, osim neverbalne osjetljivosti, mjerene su pomoću samoprocjena ispitanika. Socijalna je poželjnost
mogla također djelovati na odgovore ispitanika. Premda je Riggio utvrdio da rezultati na Inventaru socijalnih vještina nisu
povezani sa socijalnom poželjnošću (Riggio, 1986), neke druge varijable podrazumijevaju veću ili manju socijalnu
poželjnost (na primjer, samopoštovanje i nekompetentnost).
Podaci navedenih istraživanja i dobivenih rezultata potvrđuju važnost pojma o sebi u socijalnoj interakciji. Self-
koncept djeluje na ponašanje kroz očekivanja. "Proces koji započinje negativnim stavom obično jamči da će taj stav biti
projiciran u ponašanje na takav način da "vrati" toj osobi dokaze da ona stvarno ne može učiniti ono što je na početku
mislila da ne može učiniti. To završava tako da postaje proročanstvo koje se samo ispunjava. Naravno, bumerang-efekt
može djelovati i u drugom smjeru. Moguće je započeti s pozitivnijim stavom i "prikupiti dokaze koji podržavaju i
održavaju povoljniju percepciju sebe" (Hamachek, 1982, str. 191).
Rezultati ovog istraživanja pokazali su da su privatna svijest o sebi, maskulinost i osamljenost značajni prediktori
socijalne kompetencije, a zajedno objašnjavaju oko 42% njene varijance. To potvrđuje važnu ulogu nekih osobina ličnosti i
self-koncepta u socijalnoj interakciji. Međutim, kauzalni odnosi između osobina ličnosti i self koncepta s jedne strane, i
socijalne kompetencije s druge, trebali bi se istraživati u što ranojoj dobi pojedinca, jer se kasnije ne može utvrditi što je
uzrok, a što posljedica. Moguće je da loša socijalna kompetencija bude uzrok formiranja negativnog self-koncepta, ali
može biti i njegova posljedica. Poboljšanje socijalne kompetencije kroz trening u ranoj dobi može pridonijeti formiranju
pozitivnijeg self-koncepta i uspostavljanju boljih odnosa s drugim ljudima, što je važno za psihološko zdravlje pojedinca.

LITERATURA

Anderson, L.R. (1987). Correlates of Self-Monitoring, Sex Role Typing, and Social Skills in New Zeland and in the United
States. The Journal of Social Psychology, 127 (6), 677-679.

Argyle, M., Lu, L. (1990). Happiness and Social Skills. Personality and Individual Differences, 11 (12), 1255-1261.

Bem, (1974). The Measurement of Psychological Androgyny. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 42, 155-
162.

Bem, S.L. (1975). Sex Role Adaptability: One Consequence of Psychological Androgyny. Journal of Personality and Social
Psychology, 31, 634-643.

Bem, S.L. (1979). Theory and Measurement of Androgyny: A Reply to the Pedhazur - Tetenbaum Critiques. Journal of
Personality and Social Psychology, 37, 1047-1054.

Bezinović, P. (1988). Percepcija osobne kompetentnosti kao dimenzija samopoimanja. Neobjavljena doktorska disertacija,
Filozofski fakultet, Zagreb.

Buck, R. (1977). Nonverbal Communication of Affect in Preschool Children: Relationships with Personality and Skin
Conductance. Journal of Personality and Social Psychology, 35 (4), 225-236.

Buck, R. (1980). Utilization of Spontaneous Nonverbal Behavior of Emotional Communication. Journal of Personality
and Social Psychology, 39 (3), 522-529.
 9

Campbell, M., Steffen, J.J., Langmeyer, D. (1981). Psychological Androgyny and Social Competence. Psychological
Reports, 48, 611-614.

Daly, J.A., Vangelisti, A.L., Daughton, S.M. (1987). The Nature and Correlates of Conversational Sensitivity. Human
Communication Research, 14 (2).

Eysenck,H.J., Eysenck S.B.G. (1964). Manual of the Eysenck Personality Inventory. San Diego, Educational and Industrial
Testing Service.

Feningstein, A., Scheier, M.F.; Buss, A.H. (1975). Public and Private Self-Consciousness: Assessment and Theory.
Journal of Consulting and Clinical Psychology, 43 (4), 522-527.

Frisch, M.B., McCord, M. (1987). Sex Role Orientation and Social Skill: A Naturalistic Assessment of Assertion and
Conversation Skill. Sex Roles, 17 (7/8), 437-448.

Hamachek, D.E. (1982). The Self and Perceptual Processes: Theory and Theorists. U: Krebs, D. (ed.) - Readings in Social
Psychology: Contemporary Perspectives, New York, Harper & Row, 186-191.

Jones, W.H., Chernovetz, M.E., Hansson, R.O. (1978). The Enigma of Androgyny: Differential Implications for Males and
Females? Journal of Consulting and Clinical Psychology, 46 (2), 298-313.

Jones, W.H., Hobbs, S.A., Hockenbury, D. (1982). Loneliness and Social Skill Deficits. Journal of Personality and Social
Psychology, 42 (4), 682-689.

Kardum I. (1990). Svijest o sebi: Konstrukt i ponašajne implikacije. Neobjavljeni rad, Filozofski fakultet, Ljubljana.

Marlowe, H.A. (1986). Social Intelligence: Evidence for Multidimensionality and Construct Independence. Journal of
Educational Psychology, 78 (1), 52-58.

Riggio, R.E., Friedman, H.D. (1982). The Interrelationships of Self-Monitoring Factors, Personality Traits, and Nonverbal
Social Skills. Journal of Nonverbal Behavior, 7 (1), 33-46.

Riggio, R.E. (1986). Assessment of Basic Social Skills. Journal of Personality and Social Psychology, 51 (3), 649-660.

Riggio, R.E. (1989). Manual for the Social Skills Inventory. Palo Alto, California: Consulting Psychologists Press.

Riggio, R.E., Throckmorton, B., DePaola, S. (1990). Social Skills and Self-Esteem. Personality and Individual Differences,
11 (8), 799-804.

Rosenthal, R.; Hall, J.A.; DiMatteo, M.R.; Rogers, P.L.; Archer, D. (1979) a. Sensitivity to Nonverbal Communication. The
Pons Test. Baltimore, John Hopkins.

Rosenthal, R.; Hall, J.A.; Archer, D.; DiMatteo, M.R.; Rogers, P.L. (1979) b. The PONS Test Manual: Profile of
Nonverbal Sensitivity. New York: Irvington Publishers.

Rosenthal, R.; Hall, J.A.; Archer, D.; DiMatteo, M.R.; Rogers, P.L. (1979) c. The PONS Test: Measuring Sensitivity to
Nonverbal Cues. U: Weitz, S. - Nonverbal Communication. New York: Oxford University Press, 357-370.

Rubinstein, C, Shaver, P., Peplau, L.A. (1982). Loneliness. U: Krebs, D. (ed.) - Readings in Social Psychology:
Contemporary Perspectives, New York, Harper & Row, 147-154.

Russell, D.; Peplau, L.A.; Cutrona, C.E. (1980). The Revised UCLA Loneliness Scale: Concurrent and Discriminant
Validity Evidence. Journal of Personality and Social Psychology, 39 (3), 472-480.

Russell, R.L., Stokes, J.M., Snyder, D.K. (1987). Predicting Sensitivity to Nonverbal Communication From the
 10

Personality Inventory for Children. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 55 (3), 439-440.

Solano, C.H., Koester, N.H. (1989). Loneliness and Communication Problems: Subjective Anxiety or Objective Skills?
Personality and Social Psychology Bulletin, 15 (1), 126-133.

Tabachnick, B.G; Fidell, L.S. (1983). Using Multivariate Statistics. New York: Harper and Raw.

Tkalčić, M. (1990). Odnos spolne orijentacije i nekih aspekata samopoimanja. Magistarski rad, Filozofski fakultet,
Ljubljana.

Tkalčić M., Hudek-Knežević, J. (1992). Konstrukcija i validacija skale spolne orijentacije. Godišnjak Zavoda za
psihologiju, 1 (1), 159-164.

Wicklund, R.A. (1975). Objective Self-Awareness. U: Berkowitz, L. (ed.) - Advances in Experimental Social Psychology,
vol. 8, New York, Academic Press, 233-275.

Wicklund, R.A., Frey, D. (1980). Self-Awareness Theory: When a Self Makes a Difference. U: Wegner, D.M., Vallacher,
R.R. (eds.) - The Self in Social Psychology, New York, Oxford University Press, 31-54.

Zimbardo, P.G. (1977). Shyness: What It is and What to Do About It. Reading, MA, Addison-Wesley.

Zuckerman, M., Lipets, M, Koivumaki, J.H., Rosenthal, R. (1975). Encoding and Decoding Nonverbal Cues of Emotion.
Journal of Personality and Social Psychology, 36, 1068-1076.

Zuckerman, M., Larrance, D.T. (1979). Individual Differences in Perceived Encoding and Decoding Abilities. U: R.
Rosenthal (ed.) - Skill in Nonverbal Communication, Cambridge, MA, Oelgeschlager, Gunn and Hain, 171-203.

SOCIAL COMPETENCE AND SOME PERSONALITY ASPECTS

Summary

This study examined the relationship among multidimensional self-report measure of social competence, some
personality traits, and self-concept (self-esteem, external locus of control, private self-consciousness, percieved
incompetence, fear of negative evaluation, neuroticism, extraversion, gender orientation and nonverbal sensitivity). 155
students from different departments of Faculty of Education were included in the study.
According to regression analyses 13 variables accounted for 50 % of the social competence variance. Private self-
consciousness, masculinity, and loneliness were signifficant predictors of social competence, accounting for 42 % of
variance.