Brdar Ingrid

Smojver-Ažić Sanja

SOCIJALNA KOMPETENCIJA I SOCIJALNI STATUS

Godišnjak Zavoda za psihologiju, br. 1, 31-36, 1992.

Sañetak

Cilj je istrañivanja bio ispitivanje odnosa izmedju razli…itih mjera socijalne

kompetencije i socijalnog statusa. Socijalna je kompetencija za svakog ispitanika odrepena
na tri na…ina: testom (George Washington Test - GWT), samoprocjenom i prosje…nom
procjenom drugih …lanova grupe. Socijalni je status odrepen takoper na osnovi
samoprocjene i prosje…ne procjene drugih …lanova grupe. Ispitanici su bili studenti.
Test GWT socijalne inteligencije nije pokazao dobre metrijske karakteristike na
ispitanom uzorku pa nije uklju…en u dalju obradu rezultata.
Samoprocjene i procjene nisu povezane - niti za socijalni status niti za socijalnu
kompetenciju. Zna…ajna je povezanost dobivena izmepu samoprocjena za socijalni status i
za socijalnu kompetenciju, kao i izmepu prosje…nih procjena socijalnog statusa i socijalne
kompetencije.
Odrepena je kompozitna mjera socijalne kompetencije koja je uklju…ila prosje…nu
procjenu i samoprocjenu socijalne kompetencije. Prema rezultatima regresijske analize
samoprocjena i prosje…na procjena socijalnog statusa zajedno su objasnile 45 % varijance
ove kompozitne mjere socijalne kompetencije.

Prvi autor koji je uputio na postojanje socijalne inteligencije kao posebne sposobnosti bio je
Thorndike. Njegova definicija socijalne inteligencije (1920, prema Walker i Foley, 1973) obuhvaća
dvije sposobnosti: sposobnost razumijevanja drugih ljudi i sposobnost razboritog postupanja u
medjuljudskim odnosima. Razborito socijalno ponašanje pretpostavlja i socijalno razumijevanje, ali
samo socijalno razumijevanje je neophodan ali ne i dovoljan uvjet za razborito socijalno ponašanje.
Thorndike je smatrao da je test socijalne inteligencije valjan samo ako se bavi "pravom situacijom
sa stvarnom osobom". Međutim, ovaj jednostavan ali ključni uvjet najčešće ne može biti ispunjen.
Povezanost socijalne i opće inteligencije često je navodila na dilemu da li je socijalna
inteligencija posebna sposobnost. Značajnu korelaciju između ovih sposobnosti dobili su različiti
istraživači (Keating, 1978; Ford i Tisak, 1983; Petroska-Beška, 1988). Hunt (1928, prema
Vučić,1981), koautor George Washington testa socijalne inteligencije, navodi da se korelacija
izmedju opće i socijalne inteligencije kreće oko 0.50. Ona smatra da je za visoku socijalnu
inteligenciju neophodna barem prosječna inteligencija, ali vrlo visoka opća inteligencija može biti
čak negativna indikacija za socijalnu inteligenciju. Neisser (1976, prema Ford i Tisak, 1983)
komentira taj odnos zaključkom da se "akademski inteligentni ljudi često ponašaju glupo".
U literaturi koja proučava socijalnu kompetenciju koriste se različiti termini. Najčešći su
socijalna inteligencija, socijalne vještine i socijalna kompetencija. Usporedjujući definicije tih
1
pojmova može se zaključiti da se radi o istoj pojavi. Različitost termina možda proizlazi iz
činjenice da u tom području još ne postoji neki opće prihvaćeni teoretski model socijalne
kompetencije koji je eksperimentalno potvrđen. Model Dodgea (Feldman i Dodge, 1987)
razradjuje teoriju McFalla (1982, prema Spence, 1987). Osnovni pojam od kojeg polaze ovi autori
je kognitivna obrada informacija koja odredjuje socijalno ponašanje. Dodge navodi da je prvi korak
točno dekodiranje relevantnih socijalnih znakova iz okoline. Slijedeći je korak mentalno
predočavanje tih znakova i njihova točna interpretacija. Treći korak je traženje odgovora , kada se
razmatraju mogući bihevioralni odgovori. Nakon toga slijedi evaluacija odgovora i izbor
optimalnog. U zadnjem, petom koraku primijenjuje se odabrano ponašanje. Svaki od ovih koraka
može se nezavisno procjenjivati. Medjutim, neuspjeh u bilo kojem koraku vjerojatno će rezultirati
ponašanjem koje će drugi ljudi smatrati socijalno nekompetentnim. McFall smatra da je svaka od
ovih socijalni vještina neophodan, ali ne i dovoljan uvjet za socijalnu kompetenciju. Ako socijalno
- kognitivne vještine imaju važnu ulogu u odredjivanju socijalnog ponašanja i uz to povezanu
socijalnu kompetenciju, prema McFallu, trebala bi biti očita značajna povezanost između takvih
vještina i indikatora socijalnog funkcioniranja, kao što je popularnost medju članovima grupe.
U ispitivanju stupnja prihvaćenosti u grupi ispitanici su najčešće djeca ili adolescenti. Jedan
od razloga je što se odnosi u grupi mogu najlakše ispitati upravo u školi, ali je također značajno da
se ispita socijalno ponašanje u vrijeme kada se ono razvija. Proučavanje socijalne kognicije kod
djece obnovilo je interes istraživača za ispitivanje socijalne prilagodbe, posebno za procjenu
prilagodbe od strane vršnjaka (Asher i Hymel,1981).
Različita istraživanja ispitivala su odnos izmedju socijalne prihvaćenosti i nekih sposobnosti
koje čine socijalnu kompetenciju. Djeca visokog socijalnog statusa bolje prepoznaju emocije od
one niskog statusa (Edwards i dr.,1984; Spence,1987) . Popularna djeca daju više socijalno
prihvatljivih rješenja na hipotetične socijalne probleme (Asher i Renshaw, 1981). Utvrđena je
značajna povezanost izmedju sociometrijskih i bihevioralnih mjera (Gresham,1982). Ollendick i
Schmidt (1987) su dobili drugačije rezultate - sociometrijske procjene nisu značajno doprinijele
predikciji niti jedne od 3 mjere socijalne interakcije. Visoku povezanost između socijalne
preferencije i pružanja podrške dobili su Coie i dr. (1982) - korelacija se kretala izmedju 0.48 i
0.65. Nasuprot popularnim pojedincima, odbačeni pokazuju manje ponašanja koja se prikladna za
odredjeni zadatak, a više zadatku neprikladnih i agresivnih ponašanja (Dodge i dr., 1982).
Navedena istraživanja ukazuju na povezanost nekih bihevioralnih mjera i nekih sposobnosti
koje čine socijalnu kompetenciju. Većina tih istraživanja obuhvaća ispitanike u dobi od 10 do 18
godina. Cilj ovog ispitivanja bio je da ispita odnos izmedju slijedećih varijabli: socijalne
kompetencije određene rezultatom u testu i na temelju procjena dugih, socijalnog statusa
odredjenog procjenama članova grupe i samoprocjenom.
Ciljevi ovog istraživanja bili su: 1) Ispitati kakav je odnos između socijalne kompetencije
izmjerene testom i socijalne kompetencije odredjene procjenama drugih ljudi; 2) Ispitati kakav je
odnos između samoprocjena socijalne kompetencije i procjena drugih ljudi; 3) Ispitati kakav je
odnos između socijalne kompetencije i socijalnog statusa, i 5). Ispitati kakav je odnos između
samoprocjena socijalnog statusa i procjena drugih ljudi.

2
 METODA

Ispitanici

U ovom ispitivanju sudjelovalo je 137 studenata Pedagoškog fakulteta, od 1. do 4. godine

studija različitih studijskih grupa (psihologije, pedagogije, HSK; 124 studentice i 13 studenta).
Za neke varijable, međutim, prikupljeni su podaci samo za dio ispitanika (60).

Pribor i postupak

ISPITIVANJE SOC. KOMPETENCIJE - Socijalna kompetencija mjerena je skraćenim oblikom

George Washington testa socijalne inteligencije, Mossa i sur., koju su adaptirali Vučić i Kovačević.
Test se sastoji od 6 subtestova - Suđenje u socijalnim situacijama, Poznavanje mentalnog stanja
govornika, Promatranje ljudskog ponašanja, Smisao za humor, Test procjenjivanja karaktera i
Rosenzweigov test adaptiran za mjerenje socijalne inteligencije.

ISPITIVANJE SOCIJALNOG STATUSA - Socijalni status određen je adaptiranom skalom socijalne

distance. Ispitanici su na protokolu dobili popis svih studenata svoje studijske grupe. Pored svakog
imena nalazila se skala od 5 kategorija . Njihov zadatak je bio da procjene za svakog od studenata
koliko se vole družiti s njim (1 - uopće se ne volim družiti; 5 - najviše se volim družiti). S druge
strane protokola nalazila se linija dužine 6.5 cm, bez označenih kategorija. Ispitanici su procijenili
koliko se prema njihovom mišljenju drugi vole družiti sa njima. Procjenu su označili križićem na
skali sa istim krajnjim kategorijama.

PROCJENE SOC. KOMPETENCIJE - U drugom djelu ispitivanja dobivene su procjene socijalne

kompetencije koje su za svakog studenta dali drugi studenti iste studijske grupe.Na prvoj strani
protokola ispitanici su dobili opis socijalno kompetentne osobe (Burns i Farina, 1984):

"Socijalno kompetentna osoba se dobro snalazi u većini socijalnih situacija. Ona se ponaša
neusiljeno prema drugim ljudima, dobro zapaža znakove koji dolaze od drugih ljudi, opaža
osjećaje i stanja u kojima se oni nalaze, kao i njihove osobine. Točno uviđa odnose između
drugih ljudi, kao i odnos drugih prema sebi. Pravilno reagira na postupke drugih. Ako je netko
pokuša iskoristiti, može biti samosvjesna i zna se postaviti u takvoj situaciji. Ima dobre odnose sa
osobama suprotnog spola. Može se ponašati prijateljski i ugodno, i obično predstavlja dobro
društvo. U tome joj pomaže i smisao za humor."

Ispitanici su na protokolu imali popis svih studenata, a uz svako ime nalazila se skala od 7
kategorija (1 - socijalna nekompetencija, 7 - visoka socijalna kompetencija). Nakon toga je svaki
ispitanik procijenio vlastitu socijalnu kompetenciju na skali jednake dužine (7 cm), ali bez
označenih kategorija, sa istim značenjem krajnjih vrijednosti.

3
 REZULTATI

Test socijalne inteligencije pokazao se relativno lošim za mjerenje socijalne kompetencije na

ispitanom uzorku. Pouzdanost subtestova pokazala se niskom, a pojedini zadaci pokazali su vrlo
lošu diskriminativnost. Stoga su oni izostavljeni. a subtestovi znatno skraćeni. Na taj način
dobivena pouzdanost subtestova (Cronbach alfa) kretala se od 0.46 do 0.69:

SUBTEST POUZDANOST
1. Suđenje u soc. situacijama .46
2. Poznavanje mental. stanja govornika .65
3. Promatranje ponašanja .63
4. Smisao za humor .60
5. Procjenjivanje karaktera .54
6. Adaptirani Rosenzweigov test .70

Dobivena pouzdanost nakon skraćivanja subtestova i interkorelacije među subtestovima (do 0.36)
su u skladu sa rezultatima nekih autora (Vučić, 1981; Petroska - Beška, 1988). Medjutim,
pouzdanost je znatno niža od one koju su dobili autori na maričkim ispitanicima.
U tablici 1. prikazane su srednje vrijednosti i varijabilitet za procjene i samoprocjene
socijalnog statusa i socijalne kompetencije. Vrijednosti prosječne procjene i samoprocjene
socijalnog statusa vrlo su slične, ali samoprocjene imaju znatno veći raspon i varijabilitet. Dakle,
samoprocjene socijalnog statusa međusobno se više razlikuju i bolje diskriminiraju ispitanike od
procjna koje daje grupa.

Tablica 1. - Prosječne vrijednosti i varijabilitet za procjene i samoprocjene soc. statusa i socijalne

kompetencije

Varijabla M SD Min. Max. Raspon

Procjena soc. statusa 3.68 0.51 2.27 4.88 2.61

Samoprocjena soc. statusa 4.64 1.13 1.30 6.50 5.20
Procjena soc. kompetencije 5.00 0.97 1.80 6.60 4.80
Samoprocjena soc. kompetencije 3.59 1.02 2.81 6.85 4.04

Vrijednosti prosječne samoprocjene socijalne kompetencije nešto su niže od procjena koje su

dali drugi ispitanici, a varijabilitet samoprocjena je malo veći. Mada razlika izmedju prosječne
procjene i samoprocjene nije statistički značajna, zanimljiva je tendencija ispitanika da procjenjuju
vlastitu socijalnu kompetenciju lošijom nego što je procjenjuju drugi ispitanici u grupi.
Nije utvrđena povezanost socijalne kompetencije mjerene testom i procjena socijalne
kompetencije koje su dali drugi studenti
(r = 0.16, tablica 2.). Zanimljivo je da nije dobivena niti povezanost između samoprocjena socijalne
kompetencije i procjena drugih studenata (r = 0.12). Značajna povezanost utvrđena je između
procjena socijalne kompetencije i socijalnog statusa - r = 0.62. Pokazala se i značajna korelacija
4
između samoprocjena ispitanika, za socijalnu kompetenciju i socijalni status -
r = 0.48. Ostale korelacije među ispitanim varijablama nisu značajne.

Tablica 2. - Korelacije među ispitanim varijablama

SSP SK SASK Test SI Kompozit

SS .10 .62** .14 .12 .47*
SSP - .28 .48* .15 .52**
SK - .12 .16 .70**
SASK - .16 .80**
TEST SI - .22

* p < .01** p < .001

SS - Socijalni status, SSP - Samoprocjena soc. statusa, SK - Procjena soc.
kompetencije, SASK - Samoprocjena soc. kompetencije, Test George Washington
test, Kompozit - SK i SASK

Ispitivanjem su dobivene tri mjere socijalne kompetencije: rezultat testa, procjena drugih i
samoprocjena. Budući da se test nije pokazao prikladnim za ovaj uzorak ispitanika, u dalju obradu
uzete su samo ostale dvije mjere. Međutim, svaka od njih zasebno čini se nedovoljnom kao
pokazatelj socijalne kompetencije, a međusobno nisu povezane. Stoga je izračunata linearna
kompozitna varijabla koja obuhvaća procjene drugih i samoprocjene. Procjene socijalne
kompetencije koje daju drugi ljudi mogu ponekad biti netočne. Očit primjer je situacija kada
pojedinac nije zainteresiran da u određenoj grupi primijeni svoju kompetenciju, budući da nije
motiviran za druženje sa članovima te grupe. Testovi kojim se pokušava objektivno mjeriti neka
osobina ili sposobnost često se jednim djelom oslanjaju upravo na procjeni samog ispitanika. Zbog
ovih razloga može se pretpostaviti da se samoprocjena i procjene dugih u ovoj situaciji djelom
nadopunjuju.
Kompozitna mjera socijalne kompetencije značajno je povezana sa socijalnim statusom
(0.47) i samoprocjenom socijalnog statusa (0.52). Ta povezanost može se objasniti korelacijom
između socijalnog statusa i procjena socijalne kompetencije, a ove dvije varijable dobivene su na
temelju procjena drugih članova grupe.
One su također u značajnoj međusobnoj korelaciji (0.62), što znači da procjene socijalnog
statusa i socijalne kompetencije imaju oko 38 % zajedničkih faktora.
Između samoprocjena socijalnog statusa i socijalne kompetencije također je značajna
povezanost (0.48). Samoprocjene ovih varijabli imaju oko 23 % zajedničkih faktora.
Regresijskom analizom pokazalo se da samoprocjena socijalnog statusa i socijalni status
zajedno objašnjavaju 45 % varijance kompozitne mjere socijalne kompetencije (R = 0.67, F =
13.90, p < 0.1).

5
 Analizom varijance uspoređen je efekt samoprocjena socijalnog statusa i socijalnog statusa
na kompozitnu mjeru socijalne kompetencije (slika 2). Rezultati pokazuju da obje varijable imaju
značajan glavni efekt (F = 9.61, p < 0.01; F = 13.58, p < 0.01).

Najzanimljivija grupa ispitanika je grupa niskog socijalnog statusa, koja je svoj socijalni
status visoko procijenila, vjerojatno na temelju socijalne kompetencije, koja je također visoka.
Međutim, ostali studenti drugačije opažaju ove pojedince. Socijalna kompetencija ispitanika
srednjeg i visokog socijalnog statusa približno je slična.

DISKUSIJA

George Washington test socijalne inteligencije u ovom istraživanju nije se pokazao

prikladnim za mjerenje socijalne kompetencije. Neki autori dobili su bolje metrijske karakteristike
tog testa (Vučić, 1981; Petroska - Beška, 1988). Dobivene rezultate možemo objasniti samim
uzorkom ispitanika, koji čine studenti društvenog usmjerenja na Pedagoškom fakultetu. Mogu se
navesti dva razloga neprikladnosti ovog uzorka. Studenti su selekcionirani prema inteligenciji, a
pokazalo se da je inteligencija značajno povezana sa socijalnom kompetencijom (Keating, 1978;
6
Ford i Tisak, 1983; Petroska-Beška, 1988). Drugi razlog je njihov izbor zanimanja nastavnika. Sa
dosta sigurnosti može se pretpostaviti da to zanimanje neće izabrati osoba koja procjenjuje da ima
lošu socijalnu kompetenciju. Hunt (1928, prema Vučić, 1981) navodi na temelju istraživanja kojim
je obuhvaćeno preko 1000 ljudi različitih zanimanja, da nastavnici postižu visoke rezultate na testu
socijalne inteligencije. Obadva navedena razloga smanjuju raspon rezultata zbog selekcioniranosti
ispitanika, i time smanjuju dobivene korelacije.
Samoprocjene su se pokazale osjetljijom mjerom od procjena. Jedan od razloga vjerojatno je
u samom načinu ispitivanja. Samoprocjene su davane na liniji bez označenih kategorija što
omogućava ispitaniku slobodnije procjene, vjerojatno uz manju socijalnu kontrolu. Drugi je razlog
što samoprocjenu predstavlja samo 1 rezultat, dok procjenu predstavlja prosječna vrijednost
procjena koje su dali svi članovi grupe. Nešto niže vrijednosti samoprocjene socijalne
kompetencije mogu također biti posljedica načina ispitivanja.
Zanimljiv rezultat ovog istraživanja je da se nije pokazala povezanost između samoprocjene
socijalne kompetencije i procjena koje su dali drugi studenti. Druga su ispitivanja utvrdila značajnu
povezanost, koja se kretala od 0.34 (Ford i Tisak, 1983) do 0.48 (Ford, 1982). U navedenim
istraživanjima sudjelovali su adolescenti iz različitih srednjih škola. Naš rezultat pokazuje da se
samoprocjene studenata psihologije i pedagogije ne slažu sa opažanjima njihovih kolega. Obzirom
na znanja koja stiču na studiju očekivalo bi se da će imati barem podjednake rezultate kao ispitanici
iz ostalih istraživanja.
Značajna povezanost između procjena socijalne kompetencije i socijalnog statusa pokazuje
da su ispitanici u značajnoj mjeri procjenjivali iste osobine kod svojih kolega. Ispitivanje socijalnog
statusa i socijalne kompetencije provedena su odvojeno, u razmaku od dvadesetak dana. Kod
ispitivanja socijalne kompetencije posebno je naglašeno da se procjenjuju osobine navedene u
opisu socijalno kompetentne osobe. Dobivena povezanost može značiti da je kompetencija uzrok, a
status posljedica -studenti se više vole družiti sa osobama koje odgovaraju opisu kompetentne
osobe. Moguća je i drugačija pretpostavka, da je socijalni status uzrok, a kompetencija posljedica.
Studenti koji su bolje prihvaćeni među svojim kolegama imaju učestaliju i intenzivniju socijalnu
interakciju, kroz koju opet mogu razvijati svoju socijalnu kompetenciju.
Prihvaćenost u sredini u kojoj pojedinac živi i radi predstavlja izuzetno povoljan preduvjet za
njegov razvoj i uspjeh.
Razlike u ponašanju pojedinaca visokog i niskog socijalnog statusa mogu biti uzroci, ali i
posljedice tog statusa (Asher, 1983). Ako grupa nekoga prihvaća i voli, može ga tako potaknuti da
se ponaša prijateljski. Marginalni, neprihvaćeni pojedinci ne moraju svojim ponašanjem pokazati
stvarnu socijalnu kompetenciju. čak i najkompetentniji pojedinci mogu se neprilagođeno ponašati
kada se nalaze u situaciji u kojoj osjećaju da nisu prihvaćeni ili su ignorirani. Dakle, odnos između
stila socijalne interakcije i socijalnog statusa može biti dvosmjeran.

LITERATURA

Asher, S.E., Renshaw, P. (1981). Children without friends: Social Knowledge and Social Skill
Training, U: S.R.Asher i J.M.Guttman (eds.) - The Development of Children's friendships, New
York: Cambridge University Press.

7
Asher, S.E. (1983). Social competence and peer status: Recent advances and future directions,
Child Development, 54, 1427-1434.
Burns, G.L., Farina, A. (1984). Social competence and adjustment, Journal of Social and Personal
Relationships, 1, 99-113.
Coie, J.D., Dodge, K.A., Coppotelli, H. (1982). Dimensions and types of Social status: A cross-age
perspective, Developmental Psychology, 18 (4), 557-570.
Dodge, K.A., Coie, J.D., Brakke, N.P. (1982). Behavior patterns of socially rejected and neglected
preadolescents: Theroles of social approach and agression, Journal of Abnormal Child Psychology,
10 (3), 389-410.
Edwards, R., Manstead, A.S.R., Macdonald, C.J. (1984). The relationship between children's
sociometric status and ability to recognize facial expressions of emotion, European Journal of
Social Psychology, 14, 235-238.
Feldman, E., Dodge, K.A. (1987). Social information processing and sociometric status: Sex, age,
and situational effects, Journal of Abnoramal Child Psychology, 15 (2), 211-227.
Ford, M.E (1982). Social Cognition and scial cmpetence in adolescence, Developmental
Psychology, 18 (3), 323-340.
Ford, M.E., Tisak, M.S. (1983). A further search for social intelligence, Journal of Educational
Psychology, 75 (2), 196-206.
Gresham, F.M. (1982). Social interactions as predictors of children's likability and Friendship
patterns: A multiple regression analyses, Journal of Behavioral Assessment, 4, 39-53.
Keating, D.P. (1978). A Search for social intelligence, Journal of Educational Psychology, 70,
218-233.
Ollendick, T.H., Schmidt,C.R. (1987). Social Learning constructs in the prediction of peer
interaction, Journal of Clinical Child Psychology, 16 (1), 80-87.
Spence, S.H. (1987). The relationship between social-cognitive skills and peer sociometric status,
British Journal of Developmental Psychology, 5, 347-356.
Petroska-Beška, V. (1988). Priroda socijalne inteligencije i njenog merenja, Doktorska dizertacija,
Filozofski fakultet, Beograd.
Vučić, L. (1981). Razvijanje shvatanja socijalnih odnosa kod učenika, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd.
Walker, R.E., Foley, J.M. (1973). Social intelligence: It's history and measurement, Psychological
Reports, 33, 839-864.