Srebrenica Nakon Genocida Final

Lara J. Nettelfield i Sarah E.
Wagner
SREBRENICA NAKON GENOCIDA
Srebrenica prijelom FINAL.indd 1 03.06.15. 10:00

HISTORIJSKE MONOGRAFIJE
Knjiga 13
Naslov originala:
Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, Srebrenica in the Aftermath of Genocide
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Glavni i odgovorni urednik:

Prof. dr. Husnija Kamberović
Prevela s engleskog:
Senada Kreso
Recenzenti:
Robert J. Donia
Husnija Kamberović
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
341.485:061.75](497.6 Srebrenica)”1995”
NETTELFIELD, Lara
Srebrenica nakon genocida / Lara J.
Nettelfield, Sarah E. Wagner ; [prevela s
engleskog Senada Kreso ; izrada registra Vera
Katz]. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2015. -
XXII, 347 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Historijske
monografije ; knj. 13)
Bibliografija: str. 313-329 ; bibliografske i

druge bilješke uz tekst. - Registar.
ISBN 978-9958-649-23-3
1. Wagner, Sarah
COBISS.BH-ID 22192390

Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner
SREBRENICA
NAKON GENOCIDA
INSTITUT ZA ISTORIJU
Sarajevo, 2015.

2015 © Prvo izdanje ove knjige pod naslovom Srebrenica in the Aftermath of Genocide
objavljeno je 2014. u izdanju Cambridge University Press. Pravo prijevoda na bosanski
jezik ima Institut za istoriju u Sarajevu. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati
niti objavljivati bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava. Svako
neovlašteno umnožavanje podliježe kaznenoj odgovornosti.
Knjiga je dobila priznanje Udruženja za međunarodne studije (International Studies
Association) kao izvanredan rad na području proučavanja etniciteta, nacionalizma i mi-
gracija za 2015. godinu. Bila je u najužem izboru za Nagradu Rotschild, koju Udruženje
za proučavanje nacionalnosti (Association for Studies of Nationalities), osnovano 1990.
godine pri London School of Economics and Political Studies, dodjeljuje za izvanredna
naučna djela koja se bave nacionalizmom i etničkim studijama.
Autorice su se odrekle honorara za bosansko izdanje knjige.
Štampanje ove knjige pomogli su:
Ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosna i Hercegovina The George Washington University
Bosne i Hercegovine Federacija Bosne i Hercegovine Washington, DC
Fondacija za izdavaštvo/nakladništvo Vlada Federacije Bosne i Hercegovine
Sarajevo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke USA

Sabri i Minki Mustafić i svim srebreničkim povratnicima

Sadržaj
Lista mapa............................................................................................. IX
Lista fotografija....................................................................................... X
Lista tabela........................................................................................... XII
Zahvalnost........................................................................................... XIII
Skraćenice ......................................................................................... XVII
Predgovor: Intervenirati....................................................................... XXI
1. Uvod: Intervencija i njena značenja........................................... 1
Dio I. SJEĆANJE I KRETANJE............................................................... 33

2. Memoralizacija Srebrenice...................................................... 37
3. Politika i praksa povratka kući: Povratak izbjeglica.................. 71
4. Specijalni status za specijalni zločin...................................... 105
DiO II. ISPRAVLJANJE NEPRAVDE VAN GRANICA BOSNE................ 143

5. Srebrenica u inostranstvu:
Veze, aktivizam i kontroverze vezane za dijasporu................. 147
6. Kršenje imigracijskih propisa u Sjedinjenim Američkim
Državama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva.................... 183
vii

Sadržaj
DiO III. PROIZVODNJA I SUBVERZIJA ZNANJA ................................ 213

7. Srebrenica na sudu................................................................ 217
8. Potiskivanje: Poricanje.......................................................... 253
9. Zaključak............................................................................... 289
Dodatak A:
Ekonomski pokazatelji za Općinu Srebrenica i Republiku Srpsku......... 307
Dodatak B:
Rezultati Općinskih izbora 2008. i 2012. godine.................................. 309
Bibliografija........................................................................................ 313
Indeks................................................................................................ 331
viii

Lista mapa
Lista mapa
1.1 Mapa Bosne i Hercegovine................................................................. 10

1.2 Mapa Podrinja................................................................................... 12
1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih
i sekundarnih masovnih grobnica....................................................... 14
ix

Lista fotografija
Lista fotografija
2.1 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari:

musala, juni 2009................................................................................... 38
nišani, 10. juli 2010................................................................................ 46
pripreme masovnog ukopa, 10. juli 2012.................................................. 49
tabuti čekaju na ukop, 10. juli 2012......................................................... 50
2.5 Marš mira: Drugi dan - prelazak preko mosta blizu sela Glodi,
9. juli 2010............................................................................................ 54
2.6 Marš mira: podjela toplog čaja učesnicima Marša, 8. juli 2010............. 55
2.7 Marš mira: Treći dan - dolazak u Potočare, 10. juli 2010...................... 56
2.8 Kravica: Konvoj autobusa sa preživjelim iz Srebrenice odlazi
iz skladišta u kojem su ljudi pobijeni, 13. juli 2010.................................... 63
2.9 Osnovna škola Grbavci: Srebrenički imam Damir ef. Peštalić
predvodi preživjele u molitvi ispred ulaza u školu, 13. juli 2010.................. 64
2.10 Vojno poljoprivredno dobro Branjevo: Preživjeli posjećuju stratište,
13. juli 2010.......................................................................................... 65
2.11 Pilica: Spomenik palim vojnicima Vojske Republike Srpske
stoji ispred uništenog kulturnog centra, 13. juli 2010................................ 68
3.1 Blizu sela Krušev Do: grafiti sa porukom kojom se zahtijeva
povratak, novembar 2003........................................................................ 86
3.2 Srebrenica: Kuće oštećene u ratu koje još nisu obnovljene,
novembar 2003...................................................................................... 89
3.3 Srebrenica: Obnovljena džamija, maj 2004.......................................... 96
4.1 “Srebrenica pravda za sve”, protestni plakat,
Sarajevo, 11. juni 2007......................................................................... 134
4.2 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše,
“Međunarodna zajednica je saučesnik u genocidu”.................................. 135
4.3 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007...................................................... 136

Lista fotografija
4.4 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007...................................................... 137

4.5 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše
“Memorijalni centar u Potočarima je srce Bosne i Hercegovine”................ 138
5.1 Groblje našeg Spasitelja, St. Louis, Missouri: grobovi bosanske
dijaspore i kanta za smeće u blizini sa natpisom na bosanskom
i engleskom, avgust 2011...................................................................... 171
5.2 St. Louis: mesnica u ulici Gravois u kojoj se prodaje janjetina
sa ražnja, mart 2011............................................................................. 174
5.3 St. Louis: Kamion sa ”Vegetom” u središtu trgovačkog kvarta
bosanske dijaspore, mart 2011............................................................. 175
5.4 St. Louis: Islamski centar sa nedavno dograđenom munarom,
mart 2011............................................................................................ 177
III.1 Potočari: Billboard Tarika Samaraha, septembar 2003....................... 214
III.2. Nezuk: Učesnici Marša mira, 8. juli 2010........................................ 215
8.1 Izvinjenje Dragana Čavića, juni 2004................................................. 255
8.2 Milići: Na grafitu piše “Za Kravicu dobiste Srebrenicu.
Po vašim pravilima”, 10. Juli 2010......................................................... 273
8.3 Kravica: Spomenik srpskim žrtvama, 13. Juli 2010............................ 275
9.1 Srebrenica, poster kandidata Ćamila Durakovića u izbornoj
kampanji “Glasaću za Srebrenicu”, 7. oktobar 2012................................ 295
9.2 Srebrenica: posteri nezavisnog kandidata Radojice Ratkovića
i kandidatâ SDP-a u predizbornoj kampanji, 7. oktobar 2012.................... 296
9.3 Srebrenica: glasači čekaju ispred srebreničkog Kulturnog centra
na dan izbora, 7. oktobra 2012.............................................................. 299
xi

Lista tabela
Lista tabela
3.1 Obrasci unutrašnjih migracija............................................................. 90

5.1 Emigranti iz Bosne i Hercegovine i njihovi potomci (druga
i treća generacija) u odabranim zemljama preseljenja............................... 155
6.1 Slučajevi imigracije u SAD-u vezani za Srebrenicu (u januaru 2013.).... 208
xii

Zahvalnost
I
ma jedna bašta skrivena na padini brežuljka iznad jedne od glavnih sre-
breničkih ulica. U njoj raste svakojako predivno voće i povrće: mirisne trave,
paradajz i grah, nježni grašak, šljive tako crvene i krasne da pomislite kako ih
nikada i ne bi trebalo jesti. Ta bašta cvjeta usred ruševina rata, uzgajana nježnim
i vrijednim rukama dvije posebne osobe: Sabra i Minka. Ova je knjiga nastala iz
pažnje ovih dviju hrabrih žena koje su nam ukazale gostoprimstvo u svome domu,
hranile nas iz svoje bašte i pomogle nam da shvatimo zašto je Srebrenica toliko
važna tolikim ljudima, uključujući i njih same.
Dok su nas Sabra i Minka hranile, drugi su nas nadahnjivali. Ovaj projekt
najviše duguje preživjelima srebreničkog genocida, posebno članovima porodič-
nih udruženja. U Sarajevu, zahvalne smo udruženju “Majke enklava Srebrenica i
Žepa”, posebno Sabaheti Fejzić, Zumri Šehomerović, Sabri Kulenović, Kadi Ho-
tić i Muniri Subašić. U Tuzli se zahvaljujemo udruženju “Žene Srebrenice”, po-
sebno Hajri Ćatić i Nuri Begović, na njihovoj beskrajnoj velikodušnosti i pomoći.
Hajra, i žene iz njihovog udruženja posvetile su život nakon pada enklave borbi
u ime nestalih. Njihov primjer nas je neprestano nadahnjivao dok smo radile na
knjizi.
U Srebrenici i Bosni ima nekoliko ljudi koji su ovaj projekt značajno obogatili:
Šefija i Sadik Salimović, Dragana Jovanović, Amir Kulaglić, Ćamil Duraković,
Suljo Čakanović, Behkta Softić, Milka (Medić) Štrbac, Alma Mašić, Hasan Nu-
hanović, Advija Ibrahimović, Mira Mišić Jugović, Jasmin Agović, Tarik Samarah,
Faruk Šabanović i Alexandre Prieto.
Imali smo izuzetnu sreću da su nas podržavali brojni pažljivi, predani čitaoci
koji su nam dali neprocjenjiva zapažanja i kritičke komentare u raznim fazama
projekta. Kolege Adi Džumhur, Jelena Obradović-Wochnik, Hariz Halilović,
Kathryne Bomberger, Adi Rizvić, Michael Dolski, Sabrina Perić, Marko Du-
mančić, Azra Hromadžić, Safia Swimelar, Arthur Murphy i Darryl Li pročitali su
nacrte poglavlja i ponudili nam svoja razmišljanja i preporuke. Robert Donia se
uvijek veoma trudio da s nama podijeli svoju primarnu građu i ponudi nam svoje
xiii

Zahvalnost
pronicljive komentare. Zahvaljujemo Peteru Lippmanu na njegovom proučavanju

Bosne i njegovoj predanosti Bosni. Ovu knjigu je boljom učinilo upravo obilje
građe koju su njih dvojica godinama prikupljali i nesebično dijelili sa drugima.
Richard Vernon, Tracy Isaacs, Mark Drumbi, Larry May, David Luban i ostali
učesnici konferencije o kolektivnom kažnjavanju, koju je organizirala Istraživačka
grupa Nacionalizam i etnički konflikt (Nationalism and Ethnic Conflict Rese-
arch Group) sa Univerziteta Zapadnog Ontarija, dali su nam korisne komentare
o poglavlju 4. Za pomoć u poglavlju 6, zahvaljujemo Richardu Butleru, Nicole
Navas, sudijama L. Patricku Auldu i Christopheru Justiceu. Web magazin “Ci-
tizenship in Southeast Europe” projekta Univerziteta CITSEE u Edinburghu
objavio je dio poglavlja 3; tamo nas je Igor Štiks ohrabrio da podijelimo sa čitao-
cima dio svoga istraživanja, dok je još uvijek bilo u toku. Jedna ranija verzija teksta
poglavlja 2 pojavila se u ediciji segmentu “Tabulating Loss, Entombing Memory:
The Srebrenica Potočari Memorial Centre” Elizabeth Anderson, Avril Maddrell,
Kate McLoughlin i Alana Vincent izdanja Memory, Mourning, Landscape (Am-
sterdam: Rodopi, 2010).
U St. Louisu se želimo zahvaliti Rusminu Topaloviću, Mirsadu Salihoviću,
Muratu Muratoviću, Ajlini Karamehić-Muratović, Šukriji Džidžoviću, Edinu
Osmanoviću a posebno Ronu Kluthou i Patricku McCarthiju. Izražavamo za-
hvalnost i Hamdiji Čustoviću, Reufu Bajroviću, Ajli Delkić i Eldinu Kajeviću koji
su nam velikodušno pomogli da shvatimo dinamiku unutar šire bosanske dijaspo-
re. Ličnu zahvalnost izražavamo Nihadu Hasanoviću i Smaji, Almi, Benjaminu i
Edinu Durakoviću što su svoja prva iskustva preseljenja u novu zemlju podijelili
s nama.
Zahvalni smo na pomoći Aidi Čerkez, Rosemary Armao, Asti Zinbo, Mariji
Fuglevaag Warsinska-Varsi, Refiku Hodžiću, Dennisu Gratzu i Kimberly Coles.
Zahvaljujemo lordu Paddyju Ashdownu, ambasadoru Cliffordu Bondu, ambasa-
doru Dijegu Arriji i ambasadoru Muhamedu Šaćirbegoviću na njihovim zapa-
žanjima i vremenu koje su nam posvetili. Derek Congram, Hugh Tuller i Matt
Vennemeyer podijelili su s nama svoje dragocjeno znanje i podatke o srebreničkim
masovnim grobnicama i ekshumacijama. Zahvaljujemo se Edwardu Beaveru na
pomoći u izradi mape Podrinja, a Nermi Jelačić i Victoriji Enaut na pomoći oko
mape stratišta i grobnica.
Podrška za ovo istraživanje proteže se na više od deset godina, počevši od istra-
živanja koje je svaka od nas obavila za doktorsku disertaciju zahvaljujući stipendiji
Fulbright-Hays, kao i sredstvima iz projekta “Human Rights in the Post-commu-
nist World: Strategies and Outcomes”, u kojem su nam Jack Snyder, Alex Cooley
xiv

Zahvalnost
i pokojni Peter Juviler bili sjajni mentori i nepresušno vrelo podrške. Pokojni Fred
Halliday sa barcelonskog Institut d’Estudis Internacionals (Barcelona Institut za
međunarodne studije) ohrabrivao nas je da se otisnemo na teren i nikad ne pre-
stanemo postavljati pitanja. Ovaj institut nam je pružio savršen intelektualni dom
u kojem smo nastavile ovaj projekat.
Zahvalne smo na institucionalnoj podršci i finansijskim sredstvima sljede-
ćim insitucijama: American Councils for International Education (ACTR/
ACCELS); International Research and Exchanges Board (IREX) Short Term
Travel Grant; Univerzitety Sjeverne Karoline u Greensborou; Univerzitetu Geor-
ge Washington; i Royal Holloway - Londonskom univerzitetu.
U izdavačkoj kući Cambridge University Press, viši urednik John Berger od
samog početka nas je izvrsno usmjeravao. Recenzenti Carol Greenhouse, sa Uni-
verziteta Princeton, i Richard A. Wilson, sa Univerziteta Connecticuta, ponudili
su nam mudre komentare i time nam pomogli da definiramo generalnu putanju
rada i da kao koautorice uskladimo svoje glasove.
Zahvalnost dugujemo Husniji Kamberoviću i Institutu za istoriju Univerziteta
u Sarajevu na institucionalnoj podršci i na posvećenosti zadaći da se naučni radovi
na engleskom jeziku učine dostupnim u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Ovaj projekat je bio moguć zahvaljujući velikodušnoj donaciji Roberta Donie
i Williama Hunta. Zahvalne smo im što su nam osigurali neophodna sredstva za
prevođenje knjige kao i zbog neumorne podrške borbi za utvrđivanje odgovorno-
sti za učinjena nedjela i demokratskom razvoju u Bosni i Hercegovini.
Zahvalnost dugujemo Senadi Kreso za njen pažljivi i minuciozni rad na prije-
vodu i njenu posvećenost ovom projektu. Počašćeni smo što je ovu knjigu odlučila
dodati svom zavidnom prevodilačkom opusu.
Sjajna urednica Teresa Lawson poboljšala je i dotjerala englesku verziju knjige.
Zahvaljujemo se i Sabihi Jukić, Tessi Borden, Radmili Turanjanin i Oliviji Hardy
za pomoć u istraživanju; Stephanie Smith za precizan rad na bibliografiji; Saneli
Fazlić za pomoć sa prijevodima; i Dereku Longu na pomoći oko Indeksa i na
njegovom beskrajnom strpljenju i podršci.
Uz ljude koji su čitali nacrte i dijelili s nama svoje vrijeme i stručno znanje,
zahvalni smo i onima koji su nas neprestano podržavali, pružali nam dom kad
smo ga trebali i koji se nikad nisu umorili od slušanja naše priče o projektu: Jo-
nathan i Bettyann Nettelfield su sve to učinili mogućim. Također se zahvaljuje-
mo: Fordeen Despard, Gemmi Colantes Celador, Edini Softić, Lejli Pašić Ebner,
Hawley Johnson, Sophiji Kalantzakos, Michele DeMarco, Napieru Collyns, Edu
Vulliamyju, Ray Signorello Jr, Stjepanu i Matiji Štiks, Mariji Fontanals Novell;
xv

Zahvalnost
Shannon Wagner i Wallaceu Watson, Jonathanu Wagner, Laurel Freas, a posebno

Jou Paluzziju, dragom prijatelju i dragocjenom kolegi. Nema riječi kojima bismo
ti se dovoljno zahvalile.
Nadamo se da će ova priča pomoći da se čuje glas onih koji nisu došli; njihovo
odsustvo nas je potaknulo na ovo istraživanje i upravo to njihovo odsustvo zahti-
jeva da se učinjena nepravda ispravi.
xvi

Skraćenice
Skraćenice
AP Associated Press
ARBiH Armija Republike Bosne i Hercegovine
BAM Konvertibilna marka BiH
BiH Bosna i Hercegovina
BIRN Balkan Investigative Reporting Network (Balkanska mreža istraži-
vačkog novinarstva)
CIA Central Intelligence Agency (U.S.) (Centralna obavještajna
agencija S.A.D.)
CIPS Citizens Identity Protection System (Sistem zaštite identiteta gra-
đana)
CNAB Congress of North American Bosniaks (Kongres Bošnjaka
Sjeverne Amerika)
COE Vijeće Evrope
DHS Department of Homeland Security (U.S.) (Ministarstvo domovin-
ske sigurnosti S.A.D.)
ECHR Evropska konvencija o ljudskim pravima
ERN Evidence Reference Number (Referentni broj dokaza)
EU Evropska unija
HRC Dom za ljudska prava (Human Rights Chamber)
HRVWCU Human Rights Violators and War Crimes Unit (ICE) (Jedinica za
prekršioce ljudskih prava i ratne zločine)
HRW Human Rights Watch
ICE Immigration and Customs Enforcement (U.S.) Služba za provedbu
propisa imigracijskih i carinskih propisa (SAD)
ICJ International Court of Justice (Međunarodni sud pravde)
ICMP International Commission on Missing Persons (Međunarodna
komisija za nestale osobe)
ICNAB Islamic community of North American Bosniaks (Islamska zajed-
nica Bošnjaka Sjeverne Amerike)
IDC Istraživački i dokumentacioni centar
INS Immigration and Naturalization Service (U.S.) (Služba za
imigraciju i naturalizaciju (SAD)
IOM International Organization for Migration (Međunarodna
organizacija za migracije)
xvii

Skraćenice
IWPR Institute for War and Peace Reporting (Institut za izvještavanje o

ratu i miru)
JCE Joint Criminal Enterprise (Udruženi zločinački poduhvat)
JNA Jugoslovenska narodna armija
LPR Lawful Permanent Resident (osoba sa zakonito stečenim stalnim
boravkom)
MEJA Military Extraterritorial Jurisdiction Act (Akt o vojnoj
ekstrateritorijalnoj jurisdikciji)
MKSJ Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju
MUP Ministarstvo unutarnjih poslova
NATO North Atlantic Treaty Organization (Organizacija
sjevernoatlantskog ugovora)
NIOD Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie (Holandski insti-
tut za dokumentiranje rata)
NVO Nevladina organizacija
OHR Ured visokog predstavnika
OSCE Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi
OSI Office of Special Investigations (U.S.) (Ured za specijalne
istrage (SAD)
PIK Privremena izborna komisija
PHR Physicians for Human Rights (Ljekari za ljudska prava)
PIP Podrinje identifikacijski projekat
PRG Pasivna registracija glasača
RS Republika Srpska
SSP Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
SDA Stranka demokratske akcije
SDP Socijaldemokratska partija
SDS Srpska demokratska stranka
SENSE South East News Service Europe
SFOR Stabilizacijske snage (NATO)
SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SNSD Savez nezavisnih socijaldemokrata
SRJ Savezna Republika Jugoslavija
SRRP Regional Recovery Program (Regionalni program obnove
Srebrenice)
UN Ujedinjene nacije
UNDP Razvojni program Ujedinjenih nacija
UNHCR Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice
UNPROFOR United Nations Protection Force (Zaštitne snage UN-a)
UT MKSJ Ured Tužioca MKSJ
xviii

Skraćenice
VSUN Vijeće sigurnosti UN-a

USAID Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj
VRS Vojska Republike Srpske
YIHR Inicijativa mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human
Rights)
xix

Intervenirati
[L. Intervenire, doći između; inter, između, i venire, doći]
1. ući, ležati ili se nalaziti između; kao u brda “leže između dvije do-
line”;
2. ući ili zadesiti se između dvije tačke u vremenu ili dva događaja;
3. ući ili biti između nečeg što je nepotrebno ili nevažno;
4. naći se između kao utjecajna sila; ući kako bi se promijenila, riješi-
la, ili spriječila neka radnja, spor, itd;
5. u pravnom kontekstu, ući kao treća strana u sporu, radi zaštite
vlastitih interesa.
xxi

1. Uvod
Intervencija i njena značenja
K
olona ljudi protegla se kilometrima kako su učesnici Marša mira
u kasno popodne 10. jula 2010. godine pristizali u Potočare. Stigavši
uoči petnaeste godišnjice srebreničkog genocida, oko sedam hiljada ljudi
okupilo se u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari, podignutom
2000. godine na mjestu gdje je nekad bila baza holandskog bataljona.1 Putovali
su obrnutim smjerom od onog haotičnog i užasavajućeg egzodusa petnaest hilja-
da Bošnjaka (bosanskih muslimana), muškaraca i dječaka, koji su 1995. godine
bježali kako se nasilje primicalo “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija u Srebrenici.2
Šestu godinu zaredom, učesnici Marša mira proveli su tri dana pješačeći tragom te
kolone, sjećajući se onih koji su umrli usput i onih što su zarobljeni i ubijeni kad
je Srebrenica pala u ruke vojnih snaga bosanskih Srba i Srbije.
Po običaju, mnogi učesnici su po dolasku jedni drugima izjavljivali saučešće:
neki umotani u plavo-žutu bosansku državnu zastavu, drugi u stariju verziju, za-
stavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima koja je bila kratkog vijeka,
iskazujući time svoju odanost državi koju je međunarodna zajednica priznala po-
četkom rata 1992. godine. Grupe učesnika Marša nosile su majice napravljene
za tu priliku i zastave svoga kraja. Predstavljali su kladanjske rudare, preživjele
iz Vlasenice, Udruženje “Život” iz Bihaća i druge zajednice. U toj eklektičnoj
1 Mada je Memorijalni centar osnovan 2000. godine, do zvaničnog otvaranja je došlo 20.
septembra 2003.
2 Na Drugom kongresu Bošnjaka, održanom u septembru 1993. godine u Sarajevu, lideri
bosanskih muslimana glasali su za promjenu naziva svoje zajednice u “Bošnjake”. Robert
J. Donia, Sarajevo: A Biography, Ann Arbor: University of Michigan Press, 2006, xxi.
(prijevod na bosanski jezik: Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada. Sarajevo: Institut
za istoriju, 2006).

Srebrenica nakon genocida
mješavini učesnika Marša bile su i desetine stranaca. Jarko crvene i bijele turske
zastave isticale su se u masi. Drugi međunarodni učesnici – Italijani, Holanđani,
Kanađani, Amerikanci i Japanci – bili su manje eksplicitni u samoidentifikaciji,
mada su se tu i tamo vidjele i boje njihovih država - na kapama ili ruksacima. Ze-
lene zastave, neke s arapskim natpisima, iskazivale su političku naklonost prema
drugim pripadnicima muslimanske vjere. Neznatna, mada veoma glasna manjina
pokušala je unijeti vjerski žar u komemoraciju, ali za mnoge – uključujući organi-
zatore - nije bila dobrodošla. U Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Po-
točari umorne učesnike Marša dočekali su muk i mir. Težina njihovog poduhvata
osjećala se u zraku. Nije bilo radosnih zagrljaja ni pobjedničkih uzvika, nije bilo
slavlja. Ovo je bio tužan događaj, prvi dio kolektivnog čina koji će se odvijati to-
kom sljedeća dvadeset i četiri sata u komemorativnom centru u znak sjećanja na
žrtve srebreničkog genocida: na više od 8.000 hiljada muškaraca i dječaka, na “one
koji nisu došli”. Učesnici Marša su bili prethodnica; svojim su kretanjem pokazali
put; svojim kretanjem, koje se ponavlja svake godine od 2005, učinili su svetom
tu stazu kojom je prošla ona kolona 1995. godine, podsjećajući na stradanje ljudi
koji su se u njoj našli.
Za nas, autorice ove knjige, Marš mira do Potočara je intervencija u poslijerat-
nom društvu. Intervencija može težiti da presiječe i promijeni, popravi i obnovi,
ali i ponovno uspostavi društvene odnose nakon nasilja. Ono što je važno za ovu
studiju, intervencije mogu pokrenuti i osnažiti ljude. Na najfundamentalnijem
materijalnom nivou, ovo pješačenje mijenja prostore. Ono dovodi ljude koji inače
ne bi krenuli tim putem, ili to u svakom slučaju ne bi učinili pješice, na teritoriju
koju su oni što su počinili zločine u julu 1995. godine svjesno ignorirali i osta-
vili neobilježenim. Učesnici Marša skreću pažnju – mada tek privremeno – na
mjesta koja imaju posebnu vezu sa tim zločinima i njihovim žrtvama. Čineći to,
sam marš, njegovi organizatori, učesnici i oni koji ga podržavaju, stječu autoritet
nad prošlošću oživljavajući pejzaž; svojim kretanjem oni oblikuju narativ o žrtvi i
stradanju koji direktno osporava dominantni diskurs zvaničnika među bosanskim
Srbima i glavnine javnog mnijenja u RS-u.
Ova knjiga govori o tome kako zajednice i pojedinci odgovaraju na nasilni
konflikt i na specifične efekte genocida. Ona je pokušaj razumijevanja intervencija
poput Marša mira, koje imaju za cilj promjenu društvenih odnosa nakon nasilja.
Mi smatramo da intervencija postoji ne kao pojedinačni, simbolični čin, već kao
polje međusobno povezanih aktivnosti koje nastavljaju utjecati na poslijeratne
zajednice dugo nakon što je nasilje okončano. Marš mira crpi velik dio svoga
značenja i snage iz odredišta - Memorijalnog centra i prostora koji on obuhvata;
jednako tako i drugi oblici intervencija najbolje se mogu shvatiti kroz njihovu

Uvod
međusobnu vezu. Marš mira je trodnevno putovanje sjećanja koje organizira oda-
brana grupa aktivista i preživjelih koja želi podsjetiti na određeni dio prošlosti, ali
- što je još važnije - to je događaj koji je nerazdvojivo vezan za politike povratka
izbjeglica, ulogu dijaspore, osnivanje Memorijalnog centra, pravosudne postupke i
neprestane pokušaje poricanja genocida. Ovi naizgled disparatni mehanizmi me-
đusobno su povezani; njihovi uspjesi i neuspjesi direktno su međuovisni.
U poglavljima koja slijede, mi tvrdimo da intervencije nikad nisu naprosto
vođene izvana, kao sa vrha nametnute politike odvojene od iskustava svakodnev-
nog života. Naprotiv, one proizlaze iz kompleksne i ponekad nejasne veze između
politike, prakse i društvenih kretanja; one nastaju, bivaju ispregovarane i, iznad
svega, doživljavaju se u okolnostima “običnog” života kao i u okolnostima izu-
zetnog aktivizma. Intervencije, nadalje, imaju svoje aktere, one koji ih pokreću i
u njima učestvuju: prepoznatljive pružatelje političke podrške, finansijske spon-
zore, inspirativne ličnosti, žestoke oponente i, u samom njihovom središtu, ljude
koji u njima učestvuju i koji se suočavaju s posljedicama tog svog čina promjene,
protesta, reforme i komemoracije. Ova knjiga prvenstveno govori o tim ljudima.
Posebnu pažnju posvetile smo zajednici preživjelih iz Srebrenice. Razmatranje
kompleksnog i međusobno ovisnog polja intervencija, a ne samo pojedinačnih
politika ili praksi, baca svjetlo na izuzetan, mada često zanemaren utjecaj onih
koji su preživjeli. Prečesto pripadnici lokalne elite, mediji, međunarodna zajedni-
ca, katkad i akademska zajednica – preživjele doživljavaju kao epizodne igrače ili
kao neobrazovan i izmanipuliran svijet. A oni su, zapravo, ljudi – među kojima je
mnogo žena - čiji je život najviše pogodilo nasilje i koji se još uvijek moraju nositi
sa njegovim naslijeđem - i to iz dana u dan.3 Kroz prizmu roda ili generacije, ru-
ralnih ili urbanih senzibiliteta, etnoreligijske ili etnopolitičke orijentacije, ili kroz
bilo koju kombinaciju tih elemenata, različita očekivanja socijalnog oporavka na
različitim nivoima obilježavaju intervenciju. Iz svih navedenih razloga, iskustva
preživjelih nalažu daljnju analizu.4 Istraživanjem kompleksnosti intervencija, nji-
3 Općenito, u poslijeratnoj Bosni a u konkretnom slučaju u Srebrenici, žene igraju istaknu-

tu ulogu u povratku izbjeglica i inicijativama na polju pravde zbog toga što predstavljaju
“većinu izbjeglica, raseljenih osoba, i preživjelih ratnih zločina”. Elissa Helms, “The Gen-
der of Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-war Bosnia and Herzegovi-
na”. Focaal 57, 2010, 17; vidjeti također Charli Carpenter, “Women and Children First”:
Gender, Norms, and Humanitarian Evacuation in the Balkans 1991-5”, International
Organization 57, 2003, 661-94.
4 Vidjeti analizu obnove društva u diskursu o razvoju i humanitarnoj pomoći u Mark
Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Development: Aid as a Re-
lation of Global Liberal Governance”, Development and Change 33(5) (2002),1049-71; i
Duffield “Social Reconstruction. The Reuniting of Aid and Politics”, Development 48(3)

hovih poticaja i efekata, i mreže ljudi angažiranih na njihovom provođenju, mi se

fokusiramo na manje razmatrane aspekte postkonfliktnih društava - na posljedice
načina na koji su pojedinci i zajednice, organizirajući se kako bi poduzimali inter-
vencije, osnažili sami sebe i time izazvali suptilan, pozitivan efekat na društveni
oporavak. Zanemareni od analitičara i kreatora politika koji se bave procjenom
istaknutijih “velikih gesta” ispravljanja nepravde, ovi prigušeniji ishodi nam kazuju
jednu važnu priču. Prije svega, ukazuju nam na potrebu za poštovanjem pojedi-
načnog djelovanja, historijskog konteksta i kulturne specifičnosti u svakom poku-
šaju poslijeratne obnove društva nakon istrebljujućih efekata genocida.5
Konceptualizacija intervencije
Društvena nauka i političke vođe dugo se bave pitanjem načina na koje se druš-
tva nose sa promjenom. U kontekstu vanjske politike i proučavanja nacionalnih
država, razmatraju se načini na koje društva odgovaraju na promjenu koju donose
nasilni prijelomi, kao što su agresivni ratovi, građanski ratovi i oružani sukob u
njegovim brojnim oblicima. Razmatrajući uzroke i okolnosti nasilja, naučnici i
kreatori politika prepoznaju da savremena društva nikad ne postoje niti djeluju u
izolaciji: jednako kao što su članovi jedne socijalne grupe uklopljeni u društvene
odnose svoje zajednice, tako su i društva uhvaćena u mrežu geopolitičkih odnosa.
Pitanje kako društva odgovaraju na sukob, dakle, počinje čak i prije no što se na-
silje okonča i bavi se ne samo državom u kojoj se to nasilje dešava, već i akterima
međunarodne zajednice, kao što su druge države, međunarodne institucije i nevla-
dine organizacije. Ovi drugi – vanjski akteri umiješani u nasilje i njegove posljedi-
ce – nameću slična pitanja: šta tačno predstavlja taj retorički kohezivni entitet koji
se naziva “međunarodna zajednica”? Kroz cijelu ovu knjigu, mi spominjemo zbir
(2005), 16-24. O obnovi društva u postkonfliktnim društvima, uključujući bivšu Jugosla-

viju, vidjeti Eric Stover and Harwey M. Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy:Justice
and Community in the Aftermath of Mass Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2004; Laurel Fletcher and Harvey M. Weinstein, “Violence and Social Repair:
Rethinking the Contribution of Justice to Reconcilation”, Human Rights Quarterly 24(3)
(2002), 573-639; Marita Eastmond, “Reconcilation, Reconstruction, and Everyday Life
in War-torn Societies”, Focaal 57 (2010), 3-16; i Anders Stefansson, “Coffee after Cle-
ansing? Co-existence, Co-operation, and Communication in Post-conflict Bosnia and
Herzegovina”, Focaal 57(2010), 62-76.
5 Vidjeti Alexander I. Hinton, ed, Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide,
Berkeley: University of California Press, 2002. Slijedom Hintonovog fokusa na ono što
on naziva “pripremanjem i aktiviranjem genocida”, ova studija razmatra posljedice – ono
što dolazi nakon – takvog nasilja.

Uvod
međunarodnih institucija, organizacija i njihovih uposlenika uključenih u ratnu i

poratnu Bosnu kao “međunarodnu zajednicu”, svjesni neadekvatnosti tog pojma
u pogledu toga koliko uistinu obuhvata sve kompleksnosti onoga što antropolog
Stef Jansen opisuje kao “konglomerat aktera koji interveniraju”.6 Ipak, taj je pojam
čvrsto usađen u leksiku poslijeratne Srebrenice i u razne oblike međunarodno
podržanog intervencionizma. Pojam je to kojeg koriste aktivisti, lokalni političari
i mediji, pri čemu taj spoj različitih aktera i interesa u jednoj neizdiferenciranoj
grupi otkriva široko rasprostranjenu percepciju da vanjske, često nametnute snage,
diktiraju uslove poslijeratne obnove Bosne.7
Djelovanje ili nedjelovanje međunarodnih aktera tokom rata uspostavilo je ton
i obrazac poslijeratne intervencije. Ono što se dešavalo tokom rata oblikuje ono
što će se nakon njega dešavati. U slučaju Srebrenice, odsustvo intervencije tokom
rata i moralna paraliza onih članova međunarodne zajednice čiji je zadatak bio da
zaštite njene civile čine kontekst poslijeratne intervencije. Mnogi pokušaji isprav-
ljanja nepravde i nadoknađivanja stoga odražavaju osjećaj obaveze međunarodne
zajednice prema ljudima i mjestu koje je bilo potpuno izdano od “vanjskog svije-
6 Primjenjujući alternativni naziv za ono što se često naziva međunarodna zajednica -

“strane agencije koje interveniraju” - Jansen širi ovaj “konglomerat aktera intervencije”
kao objekat svoje analize “na aktere intervencije pod dominantnim kišobranom SAD-a/
Zapadne Evrope/Japana” te uključuje “Ured visokog predstavnika (OHR), Organizaciju
za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbje-
glice (UNHCR), razne oružane snage, kao i druge ključne takozvane nevladine organi-
zacije uključene u obnovu”. Stef Jansen, “The non-governmental organisations involved
in reconstruction”. Stef Jansen, “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms
and the Foreign Intervention in Bosnia-Herzegovina”, Dialectical Anthropology 30(2006),
177-99, 196. Na sličan način, Kimberley Coles zastupa neizdiferencirano razumijevanje
“međunarodne zajednice” u poslijeratnoj Bosni i traži da se umjesto tog termina koristi
heterogenija definicija koja vodi računa o materijalnim praksama i hijerarhijski uspo-
stavljenoj mreži agencija, organizacija i pojedinaca. Vidjeti Kimberley Coles, Democratic
Designs: International Intervention and Electoral Pracitices in Post-war Bosnia-Hezegovina,
Ann Arbor: University of Michigan Press, 2007, 13, 39-40; Kimberley Coles, “Ambi-
valent Builders: Europeanization, the Production of Difference, and Internationals in
Bosnia-Herzegovina”, u: Xavier Bougarel, Elissa Helms, i Ger Duijzings, eds, The New
Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire,
UK: Ashgate, 2007, 255– 72.
7 U diskursu o ljudskim pravima u 21. stoljeću Robert Meister zapaža da je, mada se zlou-
potrebe obično opisuju kao suštinski lokalne, provedba redovno globalna, tj. da na “svjet-
sku zajednicu” pada zadatak da spašava susjeda od susjeda. Robert Meister, After Evil: A
Politics of Human Rights, New York: Columbia University Press, 2011, 5-6.

ta”, konkretno, od mirovne misije Ujedinjenih nacija; njihove intervencije nastaju

iz posljedica tog nedjelovanja, kako u Bosni tako i van njenih granica.
Sam pojam “intervencija” zahtijeva daljnje objašnjenje: šta mi pod njim po-
drazumijevamo i kako se on koristi kao analitička alatka u proučavanju drugih
postkonfliktnih društava? Na makro planu – od međunarodnih odnosa do razvoj-
nih studija – u analizama međunarodne intervencije procjenjuju se poticaji i me-
hanizmi za ispravljanje nepravde, odgovornost i obnovu društva koji se koriste u
uspješnim ili neuspješnim pokušajima ponovne izgradnje države ili njene obnove
i oporavka.8 Slijedeći tu logiku, mnogi naučnici koji su se bavili postkonfliktnim
društvima usmjerili su se na efikasnost seta instrumenata što ih međunarodna
zajednica koristi da bi postigla zacrtane ciljeve ispravljanja nepravde i reforme
društva. U društvenim naukama, različita područja uobličila su svoje respektivne
analize pojma intervencije na svom relativno uskom disciplinarnom kolosijeku i
postoje mnogi radovi koji, svaki zasebno, propituju te mehanizme.9 Mada su se
8 Vidi, naprimjer, Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Deve-

lopment”, a o reparacijama, John Torpey, Politics and the Past: On Repairing Historical
Injustices, Lanham: Rowman & Littlefield, 2003. O širenju opsega humanitarizma sa
pomoći radi olakšavanja situacije na strukturalnu reformu nakon konflikta i djelovanja na
planu izgradnje mira, vidjeti Thomas Weiss and Michael Barnett, eds, Humanitarianism
in Question, Ithaca NY: Cornell University Press, 2008; o vojnoj intervenciji i humanita-
rizmu, vidjeti Didier Fassin and Mariella Pandolfi, eds, Contemporary States of Emergency:
The Politics of Military and Humanitarian Interventions, New York: Zone Books, 2010.
9 U ovu grupu uključujemo i naše vlastite knjige. Na polju tranzicijske pravde, radi pre-
gleda, vidjeti, naprimjer: Oskar Thoms, James Ron, i Roland Paris, “The Effects of Tran-
sitional Justice Mechanisms”, Working paper, Centre for International Policy Studies,
University of Ottawa, april 2008; Victor Peskin, International Justice in Rwanda and the
Balkans: Virtual Trials and the Struggle for State Cooperation. Cambridge, UK: Cambridge
University Press, 2008; Jelena Subotić, Hijacked Justice: Dealing with the Past in the Bal-
kans, Ithaca NY: Cornell University Press, 2009; Lara J. Nettelfield, Courting Democracy
in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal’s Impact in a Postwar State, New York:
Cambridge University Press, 2010; James Meernik, “Justice or Peace: How the Inter-
national Criminal Tribunal Affects Societal Peace in Bosnia”. Journal of Peace Research
42(3) (2005): 271–290; John Hagan and Sanja Kutnjak, “The Politics of Punishment
and the Siege of Sarajevo: Toward a Conflict Theory of Perceived International (In)
Justice”, Law and Society Review 40(2) (2006): 369-410; Priscilla B. Hayner, Unspeakable
Truths: Confronting State Terror and Atrocity, New York: Routledge, 2001; James L. Gib-
son, Overcoming Apartheid: Can Truth Reconcile a Divided Nation? New York: Russell
Sage Foundation, 2004; Richard A. Wilson, The Politics of Truth and Reconciliation in
South Africa: Legitimizing the Post-Apartheid State. Cambridge, UK: Cambridge Univer-
sity Press, 2001. O primjeni DNK tehnologije, vidjeti Sarah E. Wagner, To Know Where
He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s Missing, Berkeley: University of

Uvod
pojavili važni izuzeci kao rezultat kritike humanitarizma i razvoja, manje pažnje
se posvećivalo ideološkim i normativnim pretpostavkama koje stoje iza tih meha-
nizama, kao što su zapadni liberalni ideali političke organizacije i djelovanja, gle-
dišta o prirodi nasilja, i očekivanja u pogledu kapaciteta međunarodne zajednice i
njenih saučesnika da stvore funkcionalne, stabilne države koje mogu biti spremne
pridružiti se “porodici nacija”.10
Ova studija predstavlja sveobuhvatan pogled na intervenciju, time što uočava
formalne i neformalne akcije, te mnoštvo različitih ljudi – predstavnike elite i
prosječne građane, pripadnike dijaspore i međunarodne kreatore politika uklju-
čene u aktivnosti oko poslijeratne Srebrenice i poslijeratne Bosne. Ona slijedi
ove obrasce intervencije tokom vremena, od vremena netom nakon događaja do
dugoročnih nastojanja koja se čine na ispravljanju nepravde. Intervencija – onako
kako mi koristimo taj pojam - podrazumijeva različite akcije kao što je neuspjela
inicijativa iz 2007. godine da se Srebrenici dodijeli specijalni status u Bosni, do
godišnjih skupova na kojima se prikupljaju sredstava u St. Louisu u državi Mi-
ssouri, te kontinuiranih nastojanja međunarodne zajednice na planu dokumenti-
ranja, kongresnih i parlamentarnih rezolucija, kao i mikrofinansijska pomoć koju
poslijeratnoj općini pruža Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sva su
ova nastojanja dio borbe sa posljedicama genocida, vođene u različitom obimu i
California Press, 2008. O izborima, vidjeti Coles, Democratic Designs.

10 Uz rad Marka Duffielda o globalnoj liberalnoj vladavini, “Social Reconstruction and the
Radicalization of Development”, vidjeti kritiku humanitarizma: Fassin and Pandolfi,
Contemporary States of Emergency; Peter Redfield and Eric Bornstein, eds, Forces of Com-
passion: Humanitarianism between Ethics and Politics, Santa Fe, NM: School for Advanced
Research Press, 2011; Didier Fassin, Humanitarian Reason: A Moral History of the Present,
Berkeley: University of California Press, 2012; o ideološkim receptima koji stoje iza vojne
intervencije u Bosni i na Kosovu, vidjeti Mariella Pandolfi, “From Paradox to Paradi-
gm: The Permanent State of Emergency in the Balkans” u: Fassin and Pandolfi, eds,
Contemporary States of Emergency, 153–172. Neke knjige o tranzicijskoj pravdi također
razmatraju tenzije između ideologije oporavka i poživljenog iskustva: Alexander L. Hin-
ton, ed, Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass
Violence, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 2011; Rosalind Shaw and Lars
Waldorf, eds, Localizing Transitional Justice, Palo Alto: Stanford University Press, 2010;
Naomi Roht-Arriaza and Javier Mariezeurrena, Transitional Justice in the Twenty-First
Century: Beyond Truth versus Justice, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2006;
Xavier Bougarel, Elissa Helms and Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic: Identiti-
es, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire, UK: Ashgate, 2007. Za
analizu zapadnog liberalnog temelja intervencije u poslijeratnoj Bosni, vidjeti Eastmond,
“Reconciliation, Reconstruction, and Everyday Life in War-torn Societies”, 3-4; Jansen,
“The Privatisation of Home and Hope”; Coles, Democratic Designs, 36-40.

sa različitim sredstvima. U razmatranju tih različitih političkih i socijalnih oblika

angažmana, mi smo se manje usredsredili na dovršene intervencije a više na pro-
ces interveniranja – odnosno, na procese obnove života i zajednica, proizvodnje
znanja i suprotstavljanja lažima, procese ponovne uspostave društvenih odnosa.
Riječ “intervenirati” iz latinskog korijena inter+venire, znači umiješati se. Fi-
zički, ta riječ podrazumijeva kretanje – ulazak u prostor – i kroz taj ulazak, raz-
dvajanje: nešto što dolazi kako bi zauzelo prostor između dva entiteta i time ih
razdvojilo. Naprimjer, kad je 10. jula kolona Marša mira ušla u Memorijalni centar
i mezarje Srebrenica-Potočari, ona je koračala između mase ljudi okupljenih u
znak dobrodošlice, a potom prošla kroz kapiju Memorijalnog centra. Sam Centar,
koji je pretežno bošnjački spomenik, leži u dolini između brda Republike Srp-
ske. Metaforički, Marš razdvaja prostore u kojima pretežno žive bosanski Srbi u
Istočnoj Bosni, makar tek nakratko svake godine, dok Centar predstavlja trajni
spomenik žrtvama programa progona i istrebljenja koji je provodila Vojska Repu-
blike Srpske – spomenik postavljen usred (onog što je sada) teritorije kojom sada
upravljaju bosanski Srbi.
Glagol intervenirati može imati i vremensko značenje; to međuvrijeme otvara
nove mogućnosti kako prošlost sve dalje uzmiče pred sadašnjošću. Godine između
odvajaju zločine od njihovog pravosudnog priznavanja; posljednji pogled člana
porodice upućen dragoj osobi odvajaju od momenta kad ta osoba klekne kraj
njegovog obilježenog groba. Nakon genocida vrijeme različito protiče. Kao što
to vidimo u poslijeratnoj Srebrenici, vremenski interval počinje pružati priliku za
nove primjere i nove oblike angažmana različitih aktera.
Na jednom apstraktnijem nivou, intervenirati znači i utjecati: izazivati promje-
ne kroz ideje ili materijalna sredstva. Ovo je značenje možda najbliže standardnoj
upotrebi tog termina u postkonfliktnim studijama. Ali, mi bismo ovdje dodali
jednu nijansu: intervencije u poslijeratnoj Bosni uključuju i zvanične pokušaje da
se proizvede znanje i da se kroz te pokušaje osigura ingerencija, ovlaštenje nad
prošlošću. Time što to znanje drže pod kontrolom, ljudi daju legitimnost odlu-
kama koje se donose u sadašnjosti. U tim mehanizmima ispravljanja nepravde
implicitno je sadržana i pretpostavka da će podaci koji se mogu bolje verificirati
dovesti do šireg konsenzusa, a taj će konsenzus, zauzvrat, biti osnov za stabilnu,
reformiranu državu.11 Primjeri iz poslijeratne Srebrenice, međutim, kompliciraju
ovaj pojam; oni ilustriraju kako više informacija o prošlosti nekad potiče suprot-
stavljene kontranarative - barem kratkoročno.
11 Odlična kritika ovog gledišta može se naći u: Mass Atrocity, Collective Memory, and the
Law, New Brunswick, NJ: Transaction Publishers, 2000.

Uvod
Interveniranje može značiti i sprječavanje ili blokiranje: recimo, svađe ili akcije.
Na kraju knjige mi objašnjavamo kako strategije zamagljivanja i poricanja zločina
koje provode nacionalisti među bosanskim Srbima i srpskim političkim liderima
djeluju protiv deklariranih ciljeva liberalnih intervencionista. Oni podrivaju cilje-
ve koje sponzorira međunarodna zajednica koristeći neke od istih mjesta isprav-
ljanja nepravde nakon konflikta, prvenstveno medije i sudove. Intervencija, stoga,
može značiti korake koji se poduzimaju kako bi se postigla pozitivna promjena, ali
se istovremeno može odnositi na opstrukcionistički diskurs čiji je cilj blokiranje
društvene reforme. Uzeti zajedno, što mi tvrdimo kroz cijelu ovu studiju, multi-
valentni pojmovi intervencije bacaju svjetlo na sociopolitičke procese koji stoje na
raspolaganju, ljude koji su u njih uključeni, i nenamjeravane posljedice do kojih ti
procesi dovode.
Kulminacija strategije kontrole koju su provodili bosanski Srbi

Za mnoge, pad “sigurne zone” Srebrenica 11. jula 1995. godine zaziva prizore ne-
obuzdane agresije i abdicirane odgovornosti: izgladnjeli ljudi, izmučeni vrućinom
i iscrpljenošću, čekaju na vlastito pogubljenje na vrelom ljetnom suncu; holandski
vojnici koji s nelagodom pogledavaju u kamere dok gledaju kako snage Vojske
Republike Srpske (VRS) obilaze masu prestravljenih raseljenih ljudi. Povreme-
no bljeskajući na televizijskim ekranima, te scene su zauzele istaknuto mjesto u
kulturalnom sjećanju poslijeratne Bosne. Postale su simbol rata u tolikoj mjeri da
zasjenjuju druge događaje i zlodjela te su se izdvojile iz rata kao cjeline. Naučnici
i političari koji se bave srebreničkim genocidom skloni su pažnju usmjeriti na ve-
ličinu i intenzitet tamošnjeg nasilja; čineći to, oni dekontekstualiziraju srebrenički
genocid u odnosu na ostatak rata i na odluke o političkoj i vojnoj intervenciji koje
je od početka, u rano proljeće 1992. godine, donosila međunarodna zajednica. Ali
srebrenički genocid nije ni izolirani događaj niti je anomalija. Pad te enklave i
zločini koji su tamo počinjeni predstavljaju, na lokalnom nivou, tragičan logični
nastavak nacionalističkih ratnih pohoda bosanskih Srba i Srbije vođenih s ciljem
ovladavanja teritorijom i resursima Istočne Bosne i progona tamošnjeg nesrpskog
življa koji je izvršen u tom procesu (Vidjeti mapu 1.1).

INTRODUCTION 9
Map 1.1. Map of Bosnia and Herzegovina. Source: United Nations.

Mapa 1.1. Mapa Bosne i Hercegovne. Izvor: Ujedinjene nacije
campaigns to overtake territory and resources in Eastern Bosnia and,

in the process, to expel their non-Serb populations. (See Map 1.1.) The
Nasilje koje je opustošilo gradove Višegrad, Zvornik, Bratunac, Bijeljinu i Go-
violence thatdiljem
ražde, te sela swept through
Podrinja the cities
u martu of 1992.
i aprilu Višegrad, Zvornik,
godine obilježiloBratunac,
je početak
Bijeljina, and Goražde and the villages throughout the Podrinje region in
10

Uvod
razaranja koje će general VRS-a Ratko Mladić i njegove snage dovesti do zastra-
šujućeg vrhunca u UN-ovoj “sigurnoj zoni” Srebrenica u julu 1995.12
Kao vojna akcija i kulminacija strategije organiziranog progona i uništenja
koju je provodila Vojska Republike Srpske, osvajanje Srebrenice bilo je uspješno:
Srebrenica je pala brzo i uz malo otpora. VRS-ovi snimatelji snimili su tenkove
kako gađaju s okolnih brda dok trupe osvajaju UN-ove predstraže prije no što će
zauzeti grad; na snimcima se vidi general Mladić koji hvali svoje vojnike i besra-
mno daje Srebrenicu srpskom narodu na “dar”.
Akcije u Srebrenici imale su svoje korijene u “Direktivi 7” koju je vodstvo
Republike Srpske izdalo u martu 1995. Predsjednik Radovan Karadžić izradio
je operativnu direktivu sa ciljem uništenja enklava Srebrenica i Žepa, džepova
teritorija u Podrinju koji su bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Her-
cegovine. (Vidjeti mapu 1.2). U direktivi VRS-u stoji: “Što prije izvršiti potpuno
fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje
između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivno-
stima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti
daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.13 Provođenjem političke i
vojne strategije iz prethodne tri i pol godine, genocid u Srebrenici samo je svojim
obimom i intenzitetom zasjenio sve druge zločine počinjene u ovom ratu.
Da bi se proširila srpska kontrola nad Istočnom Bosnom, Direktivom 7 dato je
ovlaštenje za prisilno uklanjanje raseljenih Bošnjaka, njih oko 50.000, koji su našli
utočište u Srebrenici i okolnim selima i zaseocima, nakon izbijanja rata u prolje-
će 1992. godine. Direktiva je pozivala na intervenciju silom u UN-ovoj sigurnoj
zoni. Razaranje i progon lokalnog življa ubrzano je kad je VRS zauzela vanjske
granice enklave. Petnaest hiljada muškaraca i dječaka dali su se u bijeg preko pla-
nina, tražeći zaštitu u šumama u pokušaju da se probiju na duže od sto kilometara
udaljenu teritoriju pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine. Oko 25.000 ljudi
potražilo je utočište od nadolazećeg nasilja u bazi UN-a u Potočarima, ali tamo su
snage VRS-a odvojile oko hiljadu staraca i dječaka od njihovih porodica i, pošto
su ih neko vrijeme držali u susjednoj zgradi, ukrcali ih u autobuse i na kamione.
Vozilima su prebačeni u druge zatvore, te brzo potom na stratišta na poljoprivred-
12 Podrinje je područje koje leži zapadno od rijeke Drine u Istočnoj Bosni.

13 Dokumentacija Haškog tribunala pokazuje da je “8. marta 1995, predsjednik RS-a Ra-
dovan Karadžić objavio operativnu Direktivu 7 Vrhovne komande VRS-a. Direktivu 7
napisao je Radivoje Miletić. Vidjeti, presudu Zdravku Tolimiru, Radivoju Miletiću, Mi-
lanu Gveri, predmet br. IT-04-80-I, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju
(ICTY) http://www.ixty.org/x/cases/tolimir/and/en/tol-ii050210e.htm (pristupljeno 1.
jula 2012). U poglavlju 7 veoma detaljno razmatramo ovu direktivu.
11

1.2 Mapa Podrinja
12

Uvod
nim dobrima i u fabrikama diljem Istočne Bosne. Hiljade žena i djece silom je
ukrcano u autobuse i odvezeno u Tišću blizu Kladnja, na teritoriju pod kontrolom
bosanskih vlasti.
Između 11. i 19. jula, VRS - pojačana srbijanskim jedinicama - zarobila je i
ubila preko šest hiljada muškaraca i dječaka koji su pokušali prebjeći preko plani-
na.14 Još 1.200 onih koji su izdvojeni u bazi UN-a u Potočarima također su pobili.
VRS i pripadnici policije RS-a su tijela svojih žrtava bacali u masovne grobnice.
U sedmicama i mjesecima koji će uslijediti, ubice će se vraćati da prikriju dokaze
svojih zločina: iskopavat će posmrtne ostatke, razvoziti ih i ponovno ukopavati u
brojnim sekundarnim masovnim grobnicama razasutim diljem Istočne Bosne.15
(Vidjeti mapu 1.3).
Kad je enklava “očišćena” od bošnjačkih stanovnika, vodstvo RS-a je bilo slo-
bodno da taj dio teritorije naseli u skladu sa svojim političkim ciljevima. Na kraju
rata, Momčilo Krajišnik, član vodstva Srpske demokratske stranke (SDS), pozvao
je srpske stanovnike sarajevskih predgrađa da se presele u Istočnu Bosnu, koju
je proglasio “otvorenom” za njih.16 Tako, ne samo da se zločinima počinjenim u
14 Vidjeti presude Haškog tribunala u predmetima protiv Radislava Krstića i Vujadina Po-
povića, et al, www.icty.org.
15 Knjige koje detaljno razmatraju događaje u Srebrenici su: David Rohde, The Betrayal and
Fall of Srebrenica: Europe’s Worst Massacre Since World War II, New York: Farrar, Straus
and Giroux, 1997; Jan Willem Honig and Norbert Both, Srebrenica: Record of War Crime,
New York: Penguin Books, 1997; Sylvie Matton, Srebrenica: Un génocide annoncé (Sre-
brenica: A genocide foretold), Paris: Flammarion, 2005; Eric Stover and Gilles Peress, The
Graves: Srebrenica and Vukovar, Zurich: Scalo Publishers, 1998; David Rieff, Slaughter-
house: Bosnia and the Failure of the West, New York: Touchstone, 1996; Vidjeti također
Chuck Sudetic, Blood and Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia, New York:
W. W. Norton, 1998; i poglavlje o Srebrenici u knjizi Samanthe Power, A Problem From
Hell: America and the Age of Genocide, New York: Harper Perennial, 2003. Za dodatne
radove koji se bave poslijeratnom Bosnom, vidjeti Ed Vulliamy, The War Is Dead, Long
Live the War: Bosnia: The Reckoning, London: Bodley Head, 2012; Gerard Toal and Carl
T. Dahlman, Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and its Reversal, New York: Oxford Uni-
versity Press, 2011; Sumantra Bose, Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and Inter-
national Intervention, Oxford: Oxford University Press, 2002. O poslijeratnoj Srebrenici
specifično, vidjeti Hariz Halilovich, Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory
and Trans-local Identities in Bosnian War-torn Communities, New York: Berghahn Books,
2013; Selma Leydesdorff, Surviving the Bosnian Genocide: The Women of Srebrenica Speak,
Bloomington, IN: Indiana University Press, 2011.
16 Aida Čerkez, šefica biroa Associated Pressa, intervju autorice, Sarajevo, 20. juli 2012. Čer-
kez je prisustvovala Krajišnikovoj najavi. Vidjeti Aida Čerkez, “Serbs Bent on Leaving
Sarajevo, NATO-led Troops to Aid Relocation”. Daily News, 25. februar 1996. Vidjeti
13

Mapa 1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih i sekundarnih masovnih grobnica.

Izvor: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju.
14

Uvod
Podrinju i susjednim područjima postiglo da protjerani Bošnjaci tu više ne budu

dobrodošli, već će dovođenje novog stanovništva predstavljati još jednu namjernu
prepreku njihovom povratku. Ovo nije bio puki transfer stanovništva: vodstvo
RS-a aktivno je ohrabrivalo srpske stanovnike, novopridošle i starosjedioce, da
govore kako imaju povijesno pravo na netom “očišćeni” prostor jer tu će graditi
svoje crkve, preimenovati ulice, a škole ukrašavati pravoslavnom ikonografijom.
Neposredno nakon rata, ćirilično pismo je u velikoj mjeri zamijenilo latinicu u
javnom i u privatnom sektoru.17
Da sumiramo, strategija arhitekata genocida podrazumijevala je nekoliko upe-
čatljivih, mada međusobno povezanih, akata kojim se htjelo izbrisati bošnjački
identitet, a na njegovo mjesto uvesti osjećaj srpske nacionalne kohezije i domi-
nacije.
Ovo drugo je ovisilo o prvome: prvo, VRS je stanovništvo protjerala prisilnim
progonom i masovnim pogubljenjima; potom ih pokopala, da bi onda izmjestila
tijela žrtava; konačno, Srbi su poticani da se useljavaju u posjede iz kojih su Boš-
njaci istjerani i tu nametnu vlastite kulturne simbole.
Od 1995. godine, nastojanja na ispravljanju nepravde proistekla su iz ovog
naslijeđa progona, uništenja i brisanja kulture. Intervencije poput gradnje spo-
menika, povratka izbjeglica, suđenja, političkih protesta i reformskih inicijativa
pokušale su i poništiti i priznati ono što je zauzeto nasiljem. Pritom su se te in-
tervencije suočavale sa sveobuhvatnom političkom i vojnom strategijom RS-a i
Srbije, razrađenom tokom rata kako u ovoj enklavi tako i izvan njene teritorije.
također Stephen Kinzer, “Some Serbs Choose to Stay Near Sarajevo”, New York Times,
26. Februar 1996, www.nytimes.com/specials/bosnia/context/0226yugo-bosnia.html
(pristupljeno 20. jula 2012). Kinzer piše, “Mračne emisije na radio-televiziji bosanskih
Srba ubijedile su većinu vogošćanskih Srba da je bolje dugo pješačiti preko planina pod
snijegom do izbjegličkih kampova, nego živjeti pod nesrpskom vlašću”.
17 Jedan od najpoznatijih primjera ovog demografskog i kulturalnog preobražaja pejzaža
desio se na imanju Fate Orlović u Konjević Polju, selu na razmeđu između Zvornika, Mi-
lića i Bratunca. Nakon pada enklave, mještani bosanski Srbi, uništili su kuću Fate Orlović
i umjesto nje sagradili pravoslavnu crkvu. Smještena na vrlo prometnom raskršću, ta crkva
je jedan od eksplicitnih označivača srpskog nacionalnog identiteta i afiniteta: iza nje je
skladište koje je godinama nosilo ime zloglasnog srpskog vođe paravojnih snaga Arkana i
njegove političke partije. Na drugoj strani ulice, na privatnoj prodavnici ispisane su riječi
“Nož, žica, Srebrenica”. Preko puta imanja Fate Orlović stoji benzinska pumpa i kafana za
koju se pričalo da je sagrađena na masovnoj grobnici. Ovo je bila “dobrodošlica” na koju
su nailazili ljudi poput Fate Orlović kad bi se vratili u svoj bivši dom. Vidjeti, Halilovich,
Places of Pain, 165-168.
15

Neuspjeh intervencije
Tragedija Srebrenice nije bila izazvana samo agresijom bosanskih Srba i Srbije
u završnim fazama rata, već i činjenicom da međunarodna zajednica, a osobito
Ujedinjene nacije nisu uspjeli učinkovito intervenirati. Uz genocid u Ruandi, Sre-
brenica je postala skraćenica za zanemarivanje dužnosti od strane međunarodne
zajednice, a osobito za neuspjeh mirovnih misija Ujedinjenih nacija tokom 1990-
ih.18 Važno je zamijetiti da je neuspjeh UN-a da djeluje u Srebrenici bio i dio jed-
nog obrasca: abdikacije i odustajanje od vlastite odgovornosti da se stanovništvo
enklave zaštiti bili su posljedica oklijevajućeg, nevoljkog angažmana međunarod-
ne zajednice tokom cijeloga rata.
Sama uspostava takozvane “sigurne zone” signalizirala je podijeljenu i katkad
neodlučnu volju međunarodne zajednice. “Sigurna zona”, rješenje koje je pred-
ložilo Vijeće sigurnosti UN-a u aprilu 1993. godine, odražavalo je činjenicu da
je međunarodna zajednica bila sklonija zadržati raseljene osobe unutar zemlje
porijekla te time izbjeći potrebu za skupom humanitarnom pomoći i političkom
intervencijom.19 Efekti odluke da se izbjeglicama iz Bosne ne omogući da izbje-
gnu iz zemlje ubrzo će se osjetiti. Humanitarne zalihe su tek sporadično stizale
do zaraćenog stanovništva u enklavi, što je dovelo do situacije koju je diplomata
Diego Arria opisao kao “otvoreni zatvor”.20 Implicitno obećanje Rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, prekrše-
no je ne samo kad je enklava pala, već je kršeno i svakog dana od njene uspostave
pošto su stanovnici Srebrenice živjeli u strahu i bez potrebnih sredstava za život.21
18 Vidjeti Michael Barnett, Eyewitness to a Genocide: The United Nations and Rwanda, Ithaca,
NY: Cornell University Press, 2002; Michael Barnett, “The UN Security Council, In-
difference, and Genocide in Rwanda”, Cultural Anthropology 12(4) (1997), 551-578.
19 O strategijama zadržavanja koje karakteriziraju politiku djelovanja u vezi sa izbjeglicama
poslije Hladnog rata, vidjeti T. Alexander Aleinikoff, “State-centered Refugee Law: From
Resettlement to Containment”, u: E. Valentine Daniel and John Knudsen, eds, Mistru-
sting Refugees, Berkeley: University of California Press, 1995, 257.
20 Izvještaj Misije Vijeća sigurnosti formirane na temelju Rezolucije 819 (1993), br. S/25700,
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, 30. april 1993.
21 Ujedinjene nacije su 16. aprila 1993. godine Srebrenicu proglasile “sigurnom zonom” na-
ređujući da “sve strane i svi drugi kojih se to tiče tretiraju Srebrenicu i njenu okolinu kao
sigurnu zonu koja treba biti oslobođena oružanih napada ili bilo kakvih drugih neprija-
teljskih akata”. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 819 (1993) (S/RES/819,
16. april 1993). www.un.org/Docs/scres/1993/scres93.htm (pristupljeno 20. juna 2012).
O svakodnevnim uslovima života u enklavi, vidjeti Mirsad Mustafić, Sjećanje na Srebreni-
cu, Tuzla: NUB “Derviš Sušić”, 2003.
16

Uvod
U odsustvu političke volje da se provede UN-ov mandat, mirovna misija je

od samog početka u biti bila bezuba. Mandat je prelazio sa jedne zemlje na dru-
gu: holandske snage, poznate kao Dutch-bat, početkom 1995. godine naslijedile
su kanadske, koje su bile prve raspoređene. Ti lako naoružani vojnici sa plavim
šljemovima smatrani su gotovo irelevantnim, pošto je general Mladić, koji je to
jasno uvidio a potom i uputio otvoreni izazov inertnom UN-u, te počeo zauzimati
predstraže Dutch-bata. Što je još gore, pripadnici Dutch-bata omogućili su zločine
u enklavi jer su pomagali snagama VRS-a da razdvoje muškarce i dječake od žena,
sitnije djece i starijih i time pomogli njihov progon. Generalni sekretar UN-a Kofi
Annan, koji je rukovodio mirovnom operacijom UN-a tokom rata, izjavit će 1999.
godine: “Srebrenica će zauvijek progoniti Ujedinjene nacije (…) naša greška je
bila što nismo prepoznali razmjere zla sa kojim smo se suočili”.22 Ono što se im-
plicitno krilo u njegovim opaskama jest ideja da bi, na neki način, prepoznavanje
proizvelo više akcije ili učinkovitu intervenciju.23
Kasniji pokušaji međunarodne zajednice da se bavi efektima genocida, pred-
stavljaju prešutno, a nekad i izravno, priznanje da Ujedinjene nacije nisu uspjele
djelovati u ‘sigurnoj zoni’. Priznanje konsekvenci tog neuspjeha potaknulo je broj-
na poslijeratna nastojanja da se osiguraju sredstva za podršku nekim mehanizmi-
ma ispravljanja nepravde koji se ovdje razmatraju. Spisak donatora u poslijeratnoj
Srebrenici vrvi imenima zemalja koje nisu ispunile svoju dužnost u julu 1995:
među njima su Francuska, Holandija i Sjedinjene Američke Države. Mnoge dr-
žave i međunarodne institucije povezane sa padom enklave tražile su ‘utočište’ u
22 Hasan Nuhanović, Under the UN Flag: The International Community and the Srebrenica
Genocide, Sarajevo: DES d.o.o, Sarajevo, 2007, 32.
23 Iznenađuje da je prilikom sedamnaeste godišnjice genocida, Yasushi Akashi, koji je bio
specijalni predstavnik Ujedinjenih nacija u vrijeme pada enklave, bosanskoj štampi izjavio
kako smatra da je Vijeće sigurnosti UN-a najodgovorije za događaje u Srebrenici. “Greš-
ka je kolektivna, jednako kao i odgovornost. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija trebalo
je biti poštenije, nije se ponašalo u skladu sa realnošću na terenu (...) Najveći dio odgo-
vornosti za srebreničke masakre je na Vijeću sigurnosti”, izjavio je Akashi. “Akashi: UN
je kriv za genocid u Srebrenici”, Al Jazeera Balkans, 18. juli 2012, www.balkans.aljazeera.
net/makale/akashi-un-je-kriv-za-genocid-u-srebrenici (pristupljeno 20. jula 2012). Ge-
neralni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-moon posjetio je Bosnu u julu 2012. i također
priznao odgovornost UN-a. Vidjeti: Ban Ki-moon, “Krivi smo za Srebrenicu”, Oslobo-
đenje, 25. juli 2012. Ovo priznanje je bilo potaknuto tekućim događajima u Siriji; vidjeti
Daria Sito-Sucic, “Recalling Srebrenica, UN’s Ban Urges Action on Syria”, Reuters, 25.
juli 2012. O pitanjima sprječavanja genocida i odgovornosti vlasti za vlastite akcije, vidjeti
studiju specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija o mučenju, Juan Méndez, Taking a
Stand, New York: Palgrave Macmillan, 2011.
17

mjerama koje se indirektno odnose na njihovu vlastitu krivicu, kao što je usposta-
va istražne komisije i objavljivanje ekspertskih izvještaja. UN je formalno priznao
svoju ulogu objavljivanjem vlastitog izvještaja “Pad Srebrenice”.24 I neke države,
poput Holandije i Francuske, također su preispitivale vlastite uloge u događajima
u julu 1995. godine.25
Mnogi zvaničnici će kasnije priznati da je veliki dio pomoći predviđene za
razvoj i povratak u poslijeratnu općinu bio na izvjesnom nivou potaknut krivi-
com tih država. Preživjeli su, međutim, drugačije doživljavali poslijeratnu ulogu
međunarodne zajednice. Međunarodne snage su bile saučesnici u zločinu, tvrdili
su oni, i treba da snose odgovornost za ljudske gubitke iz jula 1995. godine. Ra-
zličita gledišta o toj ulozi, obavezi i krivici država koje su stajale po strani dok je
činjen masakr komplicirala su odnos preživjelih prema njima u godinama poslije
rata. Preživjeli su često osjećali nelagodu što uzimaju stranu pomoć od istih onih
država koje su tužili sudovima zbog krivične odgovornosti i od kojih su tražili
nadoknadu za kršenje zakona.26
24 Ujedinjene nacije, Izvještaj generalnog sekretara nakon Rezolucije Generalne skupštine

53/3, “The Fall of Srebrenica”, A/54/549, 15. novembar 1999.
25 U Holandiji je provedena i parlamentarna istraga i Netherlands Institute for War Docu-
mentation (Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie, NIOD) je sačinio izvještaj.
U Francuskoj je jedna parlamentarna misija razmatrala ulogu te zemlje. Vidjeti, Pieter
Lagrou, “Reflecting on the Dutch NIOD Report: Academic Logic and the Culture of
Consensus”; i Pierre Brana, “Reassessing the French Parliamentary Fact-Finding Missi-
on on Srebrenica”. Oba rada se mogu naći u Isabelle Delpla, Xavier Bougarel and Jean-
Louis Fournel eds, Investigating Srebrenica: Institutions, Facts, Responsibilities, New York:
Berghahn Books, 2012.
26 I sami pokušaji traženja odgovornosti i osiguravanja reparacija od strane Ujedinjenih
nacija predstavljali bi jedan oblik intervencije. Ovim se pitanjem bave drugi naučnici, te
ovdje to pitanje nije detaljno razmotreno. Vidjeti Nuhanović, Under the UN Flag; Frédéric
Megrét and Florian Hoffmann, “The UN as a Human Rights Violator? Some Reflections
on the United Nations’ Changing Human Rights Responsibilities”, Human Rights Quar-
terly 25(2) (2003): 314-342; Adam LeBor, Complicity with Evil: The United Nations in the
Age of Modern Genocide, New Haven, CT: Yale University Press, 2007; Anthony Lang, Jr.
“The United Nations and the Fall of Srebrenica: Meaningful Responsibility and Interna-
tional Society”, u Toni Erskine, ed, Can Institutions Have Duties? Collective Moral Agency
and International Relations, New York: Palgrave Macmillan, 2004; Nettelfield, Courting
Democracy in Bosnia and Herzegovina, 99-141.
18

Uvod
Zločin nad zločinima

Gotovo dvije decenije nakon kraja rata, Srebrenica je i dalje predmet žestoke de-
bate u Bosni. Na najopćenitijem nivou postoje dva dominantna narativa: narativ
bosanskih Srba i narativ Bošnjaka. Ti narativi su suprotstavljeni u pogledu uzroka,
događaja i ishoda, što zauzvrat utječe na diskusije o potrebi za raznim vidovima
ispravljanja nepravde i o njihovoj ispravnosti. U tom kontekstu, međutim, kriju se
dva problema: prvo, narativ pretpostavlja da su ljudi koji žive u Bosni, a posebno
u dva zasebna entiteta (Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine) mo-
nolitne etnoreligijski omeđene javnosti; i drugo, pretpostavlja da su to kohezivne i
ujedinjujuće historije koje su nekritički prihvaćene u te dvije javnosti. U kontekstu
ove studije i mi se povremeno oslanjamo na donekle statična predstavljanja dvije
zajednice, dijelom stoga što sam diskurs teži polarizaciji upravo po tom osnovu.
Teško je izbjeći rigidnost javne retorike oko Srebrenice, pogotovo u zemlji čija
vlastita Ustavom uspostavljena vlast materijalizira i institucionalizira etnonacio-
nalni identitet.27 Ipak, u razmatranju dinamičnih društvenih procesa intervencije,
mi nastojimo osporiti ta monolitna predstavljanja bošnjačke zajednice u zemlji i
inostranstvu, i uz njih vezane narative viktimizacije i gubitka što ih evocira sre-
brenički genocid. Naš je cilj istražiti različita proživljena iskustva ljudi koji su naj-
neposrednije pogođeni različitim a međusobno povezanim oblicima intervencije.
Srebrenica je potaknula debatu ne samo zbog tih suprotstavljenih narativa o
onome što se desilo u julu 1995. godine ili u široj regiji od 1991. do 1995, već i
zbog pažnje koja se posvećuje, i sredstava koja su utrošena, kao odgovor na geno-
cid. Događaji oko pada UN-ove “sigurne zone” zasjenili su - i u zemlji i u među-
narodnoj javnosti - druge slučajeve gubitka i uništenja tokom rata. Treba samo 11.
jula svake godine posjetiti Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari da
se posvjedoči izuzetnom skupu ljudi iz cijele zemlje i svijeta. Nijedan drugi zločin
ili grupa žrtava u poslijeratnoj Bosni ne oživljava sjećanje na tom nivou i uz takav
javni ritual i razumljivo je što je to tako s obzirom na prirodu zločina i atmosferu
27 Za analizu strukture Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog

sporazuma, vidjeti Fionnuala Ni Aolain, “The Fractured Soul of the Dayton Peace Agree-
ment: A Legal Analysis”, Michigan Journal of International Law 19(4) (1998): 957–1004;
Elizabeth M. Cousens and Charles K. Cater, Toward Peace in Bosnia: Implementing the
Dayton Accords, Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers, 2001; David Campbell, Nati-
onal Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, Minneapolis: University of
Minnesota Press, 1998; David Chandler, Bosnia: Faking Democracy after Dayton, London:
Pluto, 1999; Florian Bieber, Post-War Bosnia: Ethnicity, Inequality and Public Sector Go-
vernance, London: Palgrave, 2005. (prijevod na bosanski jezik: Florian Bieber, Bosna i
Hercegovina poslije rata : politički sistem u podjeljenom društvu, Sarajevo: Buybook, 2008).
19

poricanja koja oko njega i dalje traje. Tako definirana i izdvojena kao akt genocida,
Srebrenica je izdvojena iz šire vojne strategije i progona nesrpskog stanovništva
tokom rata.
Može se tvrditi da ova knjiga doprinosi tom istom privilegiranju samim tim
što je usmjerena na taj jedan zločin. Ali, ograničavajući ovu studiju na Srebre-
nicu, mi želimo naglasiti nešto drugo. Nas zanimaju posljedice događaja u julu
1995. godine onako kako se one odražavaju kroz vrijeme i prostor. Umjesto ra-
ščlanjivanja ove studije na ono što se dešavalo nakon tih događaja na konkretne
kategorije žrtve, legalnosti, sjećanja itd, mi smatramo da izuzetni socijalni feno-
men Srebrenice zaslužuje mnogo širi, sveobuhvatniji okvir analize u kojem će se
razmotriti kratkoročni i dugoročni efekti u Bosni, među njenom dijasporom i u
međunarodnoj zajednici. Štoviše, goleme konsekvence genocida koje se osjećaju u
bosanskom društvu i izvan njega zahtijevaju podrobnije razmatranje o tome kako
i zašto Srebrenica stoji zasebno od drugih zločina počinjenih tokom rata.
Međunarodno krivično pravo prepoznaje izuzetnu prirodu genocida a njegova
pravna definicija u velikoj mjeri utječe na to kako ljudi uspostavljaju okvir za po-
slijeratnu debatu o Srebrenici.28 Dva međunarodna suda, Međunarodni krivični
sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) presudili su da
događaji u julu 1995. godine predstavljaju genocid. Član 2. Konvencije o genocidu
iz 1948. godine definira genocid kao:
“bilo koje od slijedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično

uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:
(a) ubistvo članova grupe (naroda);
(b)uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika
određenog naroda);
28 Jednako kao što postoji neslaganje u poslijeratnom bosanskom društvu o tome da li je

Srebrenica bila jedinstveni zločin, tako i naučnici vode debatu o njenoj jedinstvenosti
u kontekstu međunarodnog krivičnog prava. Noviji naučni radovi, naprimjer, razmatra-
ju političke korijene definicije iz 1948, te kako ta definicija zanemaruje druge tipove
društvenih grupa, poput političkih. U različitim geopolitičkim okolnostima – recimo, da
Sovjetski Savez nije igrao tako ključnu ulogu u njenom formuliranju – Konvencija UN-a
možda bi mogla priznati i druge grupe. Vidjeti, Norman M. Naimark, Stalin’s Genocides,
Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010. Slično, Frank Chalk i drugi naučnici
nude širu definiciju, sugerirajući da počinioci imaju mnogo značajniju ulogu u identifika-
ciji i izboru žrtava, nego što to dopušta jezik Konvencije: “Genocid je oblik jednostranog
masovnog ubijanja u kojem država ili neki drugi organ vlasti namjeravaju uništiti jednu
grupu, onako kako tu grupu i pripadnost njoj definira sam počinilac”. Frank Chalk, “Re-
defining Genocide”, u George J. Andreopolous, ed, Genocide: Conceptual and Historical
Dimensions, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1997, 47-63.
20

Uvod
(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog
potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
(d) uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru
grupe (naroda);
(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”29
Očito je, sudeći po jeziku korištenom u ovom članu, da Konvencija naglasak stav-
lja na namjeru: proračunatu namjeru sa predumišljajem koja stoji iza nastojanja
da se uništi grupa ljudi. Namjera je u velikoj mjeri očigledna u slučaju zločina u
Srebrenici, s obzirom na stepen predumišljaja i koordinacije potrebne da se ubije
preko osam hiljada ljudi u tako kratkom vremenu, a posebno u tom određenom
trenutku. Tri i pol godine nakon početka rata, resursa je bilo malo, a veliki broj voj-
nika bježi iz Vojske Republike Srpske. Ipak, ogromna količina materijalnih resur-
sa potrošena je prilikom počinjenja ovih zločina: količina municije, žice za veziva-
nje ruku i poveza za oči; gorivo i vozila za transport; i oduzimanje javne i privatne
imovine kako bi poslužila za pritvaranje i pogubljenje. I doista, same lokacije tih
mjesta diljem Podrinja i izvan njega - od Zvornika do Trnova - jasno ukazuju
na to da su počinioci ove zločine počinili u velikoj mjeri otvoreno, pred javnošću
bosanskih Srba.30 Štoviše, ta djela su zahtijevala komandni lanac, ne samo među
pripadnicima VRS-a, već i u drugim tijelima RS-a, kao što su policijske snage.
Postoji obimna literatura na polju društvenih nauka i pravnih studija koja do-
kumentira politiku termina genocid, od početne definicije do njene nedosljedne
primjene. Imenovanje zločina i zahtjev za intervencijom koji iz toga slijedi zavise
od političke volje svjetskih političara i pravnih odluka međunarodnih sudova svje-
snih težine precedenta. Za mnoge pravnike i političare, holokaust ostaje mjerilo
prema kojem se mjere druga masovna zlodjela. Rezultat je to da su međunarodni
sudovi bili neskloni primjenjivati taj pojam na zločine u Bosni, uključujući i Sre-
brenicu.
Pojam genocid krije u sebi i društvenu snagu. Njegovo značenje cirkulira i
mimo sudnica i postaje dio jezika preživjelih. Oni insistiraju na njegovom prizna-
vanju, i zahtijevaju djelovanje, novac i pažnju, crpeći te zahtjeve iz moralnog au-
toriteta samog pojma. Pojam može pružiti i politički osnov za djelovanje: oprav-
danje za određene politike. U tim kontekstima, daleko od sudskih postupaka u
29 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojena na Generalnoj skup-

štini UN-a 9. decembra 1948. godine.
30 Derek Congram et al, “Spatial Analysis and Modeling of Missing Person Burial Locati-
ons in Multiple Armed Conflict Contexts”, izlaganje, godišnja sjednica Američke akade-
mije forenzičkih nauka, Washington D.C, 18-23. februara 2013.
21

Hagu, oni koji taj pojam koriste manje se bave specifičnim legalističkim kriteriji-
ma; sama riječ dobija fluidnije značenje. Ali ona i razočarava: baš kao što su preži-
vjeli nezadovoljni ograničenjima prava, tako su izgubili i iluzije u pogledu reakcije
koju sam taj pojam izaziva kad uđe u opći diskurs poslijeratne Bosne. Obje sfere
korištenja predstavljaju izvor nelagode za očekivanja preživjelih jer ne odgovaraju
na pravi način na užas njihovog iskustva.
Mjerenje štete
Kao kolektivno oblikovani instrument, pravo po samoj svojoj prirodi ne može
adekvatno odgovoriti na opseg pojedinačnog proživljenog iskustva. Nigdje to nije
tako očito kao u slučaju genocida. Pokušaji suočavanja sa posljedicama takvog
nasilja, bez obzira u kolikoj su mjeri vođeni dobrom namjerom, dobro finansirani,
ili dobro provedeni, nikad ne uspijevaju odgovoriti ispravljanjem različitih vidova
počinjenih nepravdi i štetâ.31 Međunarodno krivično pravo prvenstveno se bavi
gubitkom života do kojeg dolazi usljed masovnih zločina, ali genocidno nasilje
ima mnoge manifestacije koje prevazilaze fizičku štetu. Šteta može biti i apstrak-
tna i konkretna. Kako mjeriti štetu? Je li nešto što je štetno za jednu osobu po-
djednako štetno za drugu? Može li šteta biti pojedinačna i istovremeno kolektiv-
na? Analiza konsekvenci nasilja povremeno zadobiva bezličan ton kako pokušava-
mo kategorizirati i mjeriti iskustvo doživljene štete. Ali, individualne srebreničke
priče pružaju uvid u cijeli spektar šteta i otkrivaju neprestani eho nasilja, čak i
godinama nakon što je rat zaustavljen. Ovo je, naprimjer, preživjeli Srebreničanin
Hasan Nuhanović, napisao o svome suočavanju sa nasiljem i njegovim naslijeđem
u članku u jednom bosanskom magazinu uoči petnaeste godišnjice genocida:
“Danas sam identificirao brata po njegovim patikama.

Jesenas mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo
Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Ovi Srbi što tu žive bacali četrnaest godina
smeće na nju. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh,
nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli.
Jesenas, isto, odem na sud da vidim Predraga Bastaha Cara. Rekao mi jedan Srbin
u Vlasenici, dao mu ja poslije sto maraka, da ih je Car polio benzinom i zapalio.
Kad sam ga u sudnici vidio, a sude mu što je klao devedeset i druge, ne imadoh šta
ni vidjeti. Nekakav zakržljali odbacak. Valjda je cio život čekao svojih pet minuta
da bude neko. I dobio ih je devedeset i druge. Pa onda nije više bilo muslimana ži-
31 Andrew Linklatter, Harm in International Society, New York: Cambridge University Pre-
ss, 2011.
22

Uvod
vih za klanje do pada Srebrenice. Čekao je on više od dvije godine a onda mu opet
zapadoše šaka u mene mati i još neki. Naredbodavac njegov, evo ga radi u Sarajevu,
tako mi rekao jedan drugi Srbin, a njemu sam dao tristo maraka.
Pripremih se da je ukopam ove godine pored oca. Oca identificiraše prije četiri
godine, a jedanaest godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju, kažu, našli.
Lubanja smrskana odzada. Ne znade mi reći doktor je l’ i to nakon smrti. Sekun-
darna grobnica - Čančari 5. Zvornička Kamenica. Trinaest je tu grobnica, a sve
tijela što su ih četnici, iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije
Daytona, buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odvezli četrdeset kilometara
dalje, tu ih istresli i ponovo zatrpali.
Bilo ih je tu oko hiljadu i pet stotina. Tako kažu oni iz Tribunala. Čitao sam izjavu
jednog od krvnika koji kaže: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo ko-
liko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima”. Neko im, kaže, bio obećao po pet maraka
za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i da su natjerali vozače autobusa
da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana kako ne bi poslije nikad o tome pričali.
Eto, jadni vozači. Jadan Erdemović što kaže da je morao ubijati ili bi on bio ubijen.
Svi su morali, eto, a samo je Mladić kriv jer on je to, kažu, sve naredio. I kad uhvate
Mladića, jednoga dana, on će reći, kao pravi srpski junak: “Ja preuzimam odgovor-
nost za sve Srbe i za cijeli srpski narod. Samo sam ja kriv, sudite meni a njih sve
pustite”. I onda ćemo svi, i mi i Srbi i ostali, biti sretni i zadovoljni. Skinut ćemo
gaće i izljubit ćemo se. Neće nam više trebati stranci ni za šta.
Prošle godine napraviše im svima kamene nišane, lijepe, bijele. Svi isti, pod konac.
Do oca dva prazna mjesta. Čeka on već tri godine moju majku i svog sina, Muha-
meda, da ih polegnu kraj njega.
I rekoše mi za majku. Spremih se da je sahranim kod oca ovog 11. jula 2010. A
onda me neki dan zovnuše telefonom - kažu imamo podudaranje DNK ali nismo
sto posto sigurni. Rekoše da dođem u Tuzlu. I danas ja odem”.32
Hasanova priča pokazuje sa kolikom ogromnom štetom se suočio jedan preživjeli

srebreničkog genocida. Petnaest godina nakon genocida, njegova bol je još uvijek
opipljiva. Intenzitet stradanja njegove porodice razotkriva potpunu ravnodušnost
počinilaca – lišeni su empatije, kajanja i stida. Prst čovjeka koji puca i koji je počeo
trnuti od sati i sati ubijanja upečatljiviji je od stotine tijela što se pred njim gomila-
ju. Sami počinioci namjerno su širili krivicu, tjerajući one koji su nazočili ubistvi-
ma da u njima učestvuju; svačija ruka je bila uprljana, svako je bio umiješan. Tijelo
32 Hasan Nuhanović, “Made in Portugal”, Dani, br. 679, 18. juni 2010; kraća verzija se može
naći u Hasan Nuhanović, “15 Years after the Srebrenica Massacre, A Survivor Buries
His Family”, Washington Post, 11. juli 2010, www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/
article/2010/07/09/AR2010070902351.html (pristupljeno 2. jula 2012).
23

Hasanove majke postalo je metafora za potpuno nepoštivanje ljudskog dostojan-

stva, koje sve dublje i dublje tone pod težinom poricanja. Pretvaranjem stradanja i
očaja u robu, ekonomija tog prikrivanog znanja razvija se nakon kraja rata, puneći
džepove ratnih zločinaca i profitera nadama preživjelih. Hasan govori o vremenu:
o godinama kad je bio prisiljen čekati da mu se vrate majka, otac i brat kako bi
ih mogao jedno do drugog ukopati. To čekanje, to protjecanje vremena – ono što
ono sobom nosi i što izaziva – ogoljuje tragični nesklad između nasilja i onog što
je ono izazvalo: udarci i meci zadati i ispaljeni u sekundama porađaju neprekinuto,
dugotrajno trpljenje dok preživjeli žive ostatak života u sjeni genocida.33
Sa svakim novim otvaranjem rana, Hasanova priča predstavlja ekstremnu bol.
Filozof Claudia Card bi možda ustvrdila da se to tiče iskustva doživljenog zla. U
svojoj knjizi iz 2010. godine, Card razmatra različite tipove zla i “manjih nedjela”
fokusirajući analizu na genocid kao jedinstveni primjer zla.34 Oslanjajući se na
ideju Orlanda Pattersona o “društvenoj smrti”, ona tvrdi da je “namjerno proizvo-
đenje društvene smrti kod jednog naroda ili zajednice središnje zlo genocida”.35
Društveno zlo se tiče razaranja društvene strukture, institucija - a ne individualnih
aktera - i razaranje društvenih odnosa: radi se o zajednici, ne o pojedincima. “Po-
stavljanje društvene smrti u središte genocida pomjera fokus sa brojanja mrtvih
tijela, pojedinačnih karijera koje su prekinute i onih koji za njima žale. Fokus je
na odnosima, vezama i temeljnim institucijama koje čine zajednicu i uspostavlja-
ju kontekst koji daje značenje karijerama i ciljevima, životima i smrtima”.36 Ova
ideja je posebno provokativna ima li se na umu način na koji društva odgovaraju
na razaranje društvenih odnosa. Šteta koja je izazvana je trajna; tek nakon svega,
zajednice poput preživjelih iz Srebrenice, moraju se nositi s onim što Card naziva
33 Veena Das piše o “djelovanju vremena” na preživjele traumatičnih događaja: “Vrijeme je

ono što čovjeka može pogoditi; vrijeme je ono što ga može izliječiti”. Život se ne obnavlja
kroz velike geste, već kroz “spuštanje u svakodnevno” koje omogućava protok vremena.
Life and Words: Violence and the Descent into the Ordinary, Berkeley: University of Califor-
nia Press, 2007, 95, 7.
34 Claudia Card, Confronting Evils: Terrorism, Torture, Genocide, Cambridge, UK: Cambrid-
ge University Press, 2010, 4-9.
35 Ibid, 237.
36 Ibid, 238. Slično tvrdeći da je cilj genocida uništenje društva, Elisa Von Joeden-Forgey
zapaža da počinioci ciljaju na reprodukciju grupe te time ciljaju specifično na muškarce
i žene zbog njihove uloge u reproduktivnom procesu. Von Joeden-Forgey, “Gender and
Genocide” in Donald Bloxham and A. Dirk Moses, eds, The Oxford Handbook of Genocide
Studies, Oxford: Oxford University Press, 61-80.
24

Uvod
“gubitkom vitalnosti društva”. Ona životnost definira kao društvene odnose i veze
koje su potrebne da bi društvo uopće postojalo.
Ali, kako se ti društveni odnosi mogu rekonstituirati nakon takvog nasilnog
prekida? Kako da Srebrenica postane mjesto u kojem se ljudsko dostojanstvo po-
novno poštuje i štiti? Koju ulogu preživjeli, međunarodna zajednica ili dijaspora
igraju u tom procesu? I kako ti različiti akteri djeluju zajedno da bi se taj cilj
postigao?
Društvena smrt podrazumijeva gubitak ne samo odnosa, već i ključnih vrijed-
nosti, uključujući ono što Card naziva humanitarnim vrijednostima. Svaki po-
kušaj da se ispravi nepravda mora uspostaviti prioritete u pogledu oporavka i re-
forme društvenih odnosa, veza, i temeljnih institucija kao sjedišta tih vrijednosti,
tvrdi ona. Provedba – specifični mehanizmi ispravljanja nepravde – pitanje je koje
ostaje bez odgovora u njenoj studiji. Srebrenica pruža barem djelomičan odgovor,
pomaže nam da vidimo šta je moguće u poslijeratnom kontekstu. Razmatranjem
intervencija i sociopolitičkih procesa koje su sastavni dio tih intervencija, mi pre-
poznajemo da je ključna komponenta vitalnosti društva obnovljeno djelovanje u
političkom životu, što je vrijednost kojom individualna i kolektivna akcija mogu
donijeti pozitivnu promjenu u zajednici.
Na terenu: Suočavanje sa Srebrenicom

Ovaj projekat je nastao na temelju naših ranijih istraživanja usmjerenih na među-
narodna krivična suđenja i identifikaciju nestalih iz Srebrenice.37 Većina dosadaš-
njih studija, uključujući i našu analizu, usmjerena je na zasebne intervencije, poput
održavanja izbora, povratka izbjeglica, ili gradnje spomenika. Ipak, prateći pitanje
Srebrenice u posljednjih petnaest godina, mi smo počele cijeniti načine na koje
uspjeh (ili neuspjeh) jednog mehanizma zavisi od uspjeha (ili neuspjeha) drugih.
Na jednom nivou, ova studija se naslanja na naše podrobno poznavanje različi-
tih formalnih institucija, od kojih su mnoge međunarodne, uspostavljene iz nužne
potrebe da se poprave posljedice rata u Bosni, u kojem je srebrenički genocid bio
središnji zločin. Među tim institucijama su Međunarodna komisija za nestale oso-
be (ICMP), Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu
i Ujedinjene nacije. Posmatrajući ove institucije, mi smo vidjeli kako je visoka
37 Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina; Wagner, To Know Where

He Lies; and Sarah Wagner, “Identifying Srebrenica’s Missing: The ‘Shaky Balance’ of
Universalism and Particularism”, u: Alexander L. Hinton, ed, Transitional Justice: Global
Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass Violence, New Brunswick: Rutgers
University Press, 2011.
25

politika međunarodnog rješavanja podigla očekivanja zajednice preživjelih. Kada

moderna tehnologija za testiranje DNK-a i prvoklasni međunarodni pravnici do-
nose promjenu, oni istovremeno podižu nade u potpuno pronalaženje nestalih
osoba i uspješno krivično gonjenje ratnih zločinaca.
Mi smo se također zatekle na licu mjesta kada su pokretane inicijative čije su
oblikovanje pomogli lokalni akteri. Pregovoranje između međunarodnih ideala i
lokalne političke realnosti tu su očigledniji, kao što smo to iz prve ruke vidjeli to-
kom godišnje komemoracije u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Poto-
čari. Što zajedno, što zasebno, učestvovale smo u gotovo svakoj od tih ceremonija
od otvaranja 2003. godine. Naše perspektive su se jednako tako razvijale kroz pro-
matranje izbliza dva politički najmobiliziranija udruženja porodica, Udruženje-
pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje građana “Žene Srebrenice”.
Prateći njihove članice, bile smo na njihovim redovnim sastancima i mjesečnim
protestima te drugim javnim demonstracijama, skupovima u Memorijalnom cen-
tru i brojnim lokalnim događajima i konferencijama. Jedno od najdirljivijih isku-
stava za nas obje bilo je putovanje 13. jula 2010. godine sa kolonom autobusa što
su prevozili članice Udruženja žena do mjestâ gdje su Srebreničani bili zatvoreni i
smaknuti. Ti događaji su duboko promijenili naše razumijevanje života preživjelih
članova porodica i nepovratno nam se urezali u pamćenje.
Prilike koje su nam pružene da promatramo i učestvujemo u svakodnevnom
životu Srebrenice i njene šire zajednice kontekstualizirale su naš uvid u formalne
i neformalne primjere aktivizma u poslijeratnim godinama. Ovo promatranje sva-
kodnevnog života razvilo se tokom naših sedam godina boravka u regiji. Sa ovom
smo zajednicom imale priliku učestvovati u raznim proslavama – od Ramazana,
ramazanskog Bajrama i Kurban-bajrama do praznika koji su ostali iz vremena
socijalizma, kao što su Međunarodni dan žena, 8. mart i 1. maj. Mi znamo zgrade,
kafane, restorane i sokake u gradu; putovale smo u neka od najudaljenijih srebre-
ničkih sela. Nadamo se da analiza koja slijedi vjerno oslikava raznolikost iskustava
kojima smo svjedočili.38
Uz to dugoročno i dubinsko promatranje učesnika, oslanjale smo se i na cijeli
korpus izvora prikupljenih tokom desetljeća: arhivsku građu, snimljene razgovo-
re i neformalne razgovore u kojima su nam neposredni komentari sagovornika
značajno rasvjetljavali stvarnost. Ta građa ne samo da otkriva kako se ta zajednica
vremenom promijenila, već mapira i odnose među različitim institucijama i inici-
jativama posvećenim ublažavanju efekata političkog nasilja.
38 Ovdje nas je nadahnuo neumorni rad naučnika poput Henryja Greenspana sa osobama
koje su preživjele masovne zločine. Vidjeti Henry Greenspan, On Listening to Holocaust
Survivors: Recounting and Life History, Westport, CT: Praeger, 1998.
26

Uvod
Oblici i mjesta intervencije

Analizu intervencije organizirale smo u tri široko postavljene teme: sjećanje i kre-
tanje; ispravljanje nepravde van granica Bosne; te proizvodnja i subverzija znanja.
Prvi dio ove knjige, “Sjećanje i kretanje”, analizira pokušaje obnove Srebrenice kao
mjesta i kao zajednice. Tu ljudi ponovno osvajaju prostor, sa ciglama i malterom
obnavljaju kuće i grade spomenike. Oni stječu moralnu nadmoć nad štetom koja
je učinjena time što se sjećaju genocida i pokušavaju poništiti demografske pro-
mjene koje je donio rat. Ali ne radi se tu samo o ponovnom zauzimanju fizičkog
prostora; nastojanja da se rekonstituira Srebrenica uključuju i težnje da se ponov-
no iscrtaju političke granice.
Poglavlje 2, “Memorijalizacija Srebrenice”, razmatra Komemorativni centar i
mezarje u Potočarima, pokušaj koji potiče iz same zajednice da se odgovori na
genocid. U njemu, mi vidimo kako razni vidovi kretanja – od Marša mira do
kolektivnih dženaza – daju energiju krajoliku, jer zauzimanjem samog mjesta na
kojem je genocid počeo oni zahtijevaju od javnosti da prizna to nasilje iz prošlosti.
Ulazimo u trag načinima na koje su članovi zajednice preživjelih i rođaci nestalih
uspostavili i razvili taj spomenik događajima koji su se desili 11. jula 1995. godine,
i kako taj prostor funkcionira u smislu učvršćivanja javnog pamćenja i društvenog
identiteta.
Počevši od 2000. godine, pod sponzorstvom i uglavnom u realizaciji međuna-
rodnih humanitarnih organizacija, povratkom raseljenih osoba u općinu Srebre-
nica Bošnjaci su se vratili u tu poslijeratnu zajednicu. Poglavlje 3 pod naslovom
“Politika i praksa povratka: Povratak izbjeglica” istražuje taj proces ponovnog zau-
zimanja i naseljavanja predratnih domova u bivšoj enklavi kao praksu intervencije.
Zašto su se Bošnjaci odlučili vratiti? Šta se dešavalo od njihovog povratka? Naši
odgovori su usmjereni na nastojanja međunarodne zajednice da se potakne povra-
tak – i kao trajno rješenje za prisilnu migraciju i kao strategija izgradnje države.
Priče o povratku, međutim, nisu samo priče o pravu koje im je dala međunarodna
zajednica; to su prije svega priče o svakodnevnoj borbi da se uspostavi ekonomski
održiva zajednica i mjesto u kojem se povratnici osjećaju sigurno.
Poglavlje 4, “Specijalni status za specijalni zločin”, razmatra jednu izuzetnu
epizodu koja se desila nakon srebreničkog genocida: prijedlog da se općina Sre-
brenica potpuno izdvoji iz političke kontrole Republike Srpske i da joj se dodijeli
specijalni status. Odbacujući presudu Međunarodnog suda pravde (MSP), done-
senu u februaru 2007. godine, kojom je utvrđeno da Srbija nije kriva za zločin ge-
nocida, lokalni bošnjački politički lideri su ponovo progovorili o krivici Republike
Srpske. Tvrdili su da imaju moralno pravo da žive u političkom entitetu koji nije
diktiran genocidom ili sa onima koji poriču da se on uopće desio. Mada nije bilo
27

vjerovatno da bi promjena statusa riješila fundamentalne probleme, mobilizacija

oko ovog pitanja skrenula je ponovno pažnju i usmjerila sredstva u Srebrenicu.
U Dijelu II, “Ispravljanje nepravde van granica Bosne”, u našoj analizi se bavi-
mo pitanjem kako je prošlo nasilje utjecalo na pripadnike dijaspore u bošnjačkoj
zajednici i u zajednici bosanskih Srba. Trajni efekti genocida oblikuju svakod-
nevni život dijaspore, potičući ih na različite vrste intervencija od kojih su mnoge
usmjerene na priznavanje – raznim sredstvima – gubitaka pretrpljenih u julu 1995.
godine. Veze dijaspore sa Srebrenicom protežu se preko okeana i kontinenata.
Umjesto da ostave prošlost za sobom, mnogi pripadnici proširene zajednice pre-
živjelih Srebreničana i dalje održavaju aktivne veze sa svojom bivšom domovinom
i porodicom. Često je to kompliciran odnos, s obzirom na pritiske s kojima se
izbjeglice naseljene na novom mjestu suočavaju ponovno zasnivajući život u novoj
zemlji. Poglavlje 5, “Srebrenica u inostranstvu: Veze, aktivizam i kontroverze u
vezi sa dijasporom” razmatra domašaj genocida u zajednici bošnjačke dijaspore u
Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, sa posebnim fokusom na
St. Louis, u američkoj državi Missouri, gdje živi najveća grupa preživjelih Sre-
breničana izvan Bosne. Među tim zajednicama, aktivizam dijaspore slijedi dobro
znane obrasce slanja novčanih doznaka i pokretanje političkih inicijativa. Idući
tragom veza i iskustava dijaspore, mi tvrdimo da i naseljavanje izbjeglica predstav-
lja intervenciju što stvara jednu novu skupinu ljudi koju na okupu drži dužnost da
pamte genocid.
Nasilje u Srebrenici imalo je odjeka i u drugim gradovima širom Sjedinjenih
Država. Poglavlje 6, “Kršenje imigracijskih zakona u Sjedinjenim Američkim Dr-
žavama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva”, bavi se zajednicama u kojima su se
bivši pripadnici Vojske Republike Srpske naselili nakon rata. Fokusiranjem na
tri slučaja zabilježena u High Pointu u Sjevernoj Karolini, ovo poglavlje ilustrira
kako su sudski postupci Haškog tribunala omogućili jednu drugu vrstu odgo-
vornosti, daleko od mjesta zločina u Podrinju, koja je provjeravana na američkim
imigiracijskim i krivičnim sudovima. Mnogi od tih ljudi proglašeni su krivim za
kršenje Zakona o imigraciji, oduzet im status ili državljanstvo SAD-a i vraćeni su
u Bosnu, gdje se potom nekima sudilo. Tako međunarodna pravda ima kaskadni
efekat – sve do lokalnih sudova.39
Znanje o prošlosti predstavlja konačnu dimenziju intervencije u poslijeratnoj
Srebrenici. Dio III naslovljen “Znanje o prošlosti i subverzija znanja”, razmatra
građu o tome šta se desilo u julu 1995. godine koju je generirao jedan međunarod-
39 Ellen Lutz and Kathryn Sikkink, “The Justice Cascade: The Evolution and Impact of
Foreign Human Rights Trials in Latin America”, Chicago Journal of International Law
2(1) (2001), 1-34.
28

Uvod
ni sud. Ovaj je ogromni korpus dokaza oštro osporavan, suprotno očekivanjima

arhitekata pravosudne odgovornosti. Poglavlje 7, “Srebrenica na sudu”, analizira
društveno znanje koje je o genocidu proizvedeno u Međunarodnom krivičnom
tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Presude ovog Suda u ključnim suđenjima koja se
tiču događaja iz jula 1995. godine jasno ukazuju na obim planiranja i predumišlja-
ja vezan za provođenje genocida. Prikupljanjem i predstavljanjem specifičnih vrsta
dokaza – činjenične i narativne forme iskazivanja istine – Tribunal je polako go-
milao saznanja o događajima u julu 1995. godine, razlučujući činjenice od mitova
u svakom od predmeta u kojima je sudio. Baš kao i video snimci pada enklave, koji
su neprestano puštani u vijestima i dokumentarcima, i to znanje cirkulira mimo
sudskih dvorana i ulazi u diskurs poslijeratnog bosanskog društva.
Poglavlje 8 pod naslovom “Odbacivanje: Poricanje” bavi se nastojanjima eli-
ta u manjem od dva bosanska entiteta - Republici Srpskoj - i u susjednoj Re-
publici Srbiji, da poreknu i minimiziraju zločine koji su se desili u Srebrenici.
Poricanje znači više od odbijanja da se priznaju događaji koji su počinjeni u julu
1995. godine; RS i zvaničnici Srbije slijede dosljedno obrazac direktnog poricanja,
diskreditacije, preimenovanja i opravdavanja. To je sračunati odgovor na gomile
dokaza koje generiraju sudovi i komisije o nestalim osobama. Arhitekti te politike
koristili su mnogo istih onih instrumenata koje su koristili i oni koji su nastojali
razotkriti istinu o genocidu: štampu i zakon. Poricanje tako onemogućava liberal-
ne intervencije međunarodne zajednice i, po našem mišljenju, predstavlja prisilni
primjer intervencije koja dolazi sa “druge strane”.
Jedan od mnogih izazova s kojim se suočava proučavanje i pisanje o efektima
genocida je kako definirati pojam “nakon”. Šta predstavlja taj period i šta signali-
zira njegov kraj, transformaciju postkonfliktne u “normaliziranu” državu?40 Kako
dolazimo do te intelektualne demarkacije? Kako obilježavamo vrijeme nakon tako
nasilnog prijeloma? Da li to iscrtavamo kao ključne tačke na kalendaru godina
koje su protekle i godišnjica koje su obilježene? Ili je za našu analizu bolje da pa-
žnju posvetimo društvenom vremenu, onako kako se događaji filtriraju kroz živi
pijesak kolektivnog pamćenja? Tomovi knjiga mogu se napisati o tim pitanjima,
ali se, u svrhu naše studije, dvije mjere ističu kao ključne za analizu Srebrenice
nakon genocida: prvo, izvana nametnuti vremenski slijed reforme i rehabilitacije
onemogućavan ili barem iskompliciran politikom podijeljene postsocijalističke
40 Meister se bavi ovom zagonetkom vremena u diskursu o ljudskim pravima, zapažajući da

je “zlo opisano kao vrijeme cikličnog nasilja koje je prošlo – ili koje se može smjestiti u
prošlost definiranjem sadašnjosti kao drugog vremena u kojem se zlo pamti, a ne ponav-
lja”. Meister, After Evil, 25.
29

poslijeratne države;41 i, drugo, pritisak da se oprosti i zaboravi koji se vrši nad

preživjelim članovima porodica žrtava.
Očekivanja liberalnih intervencionista u pogledu izgradnje države postavljaju
te miljokaze oporavka na ubrzani kolosijek: brza ponovna uspostava vladavine
prava; međunarodno praćenje izbora nekoliko mjeseci nakon Mirovnog sporazu-
ma; uz stabiliziranu valutu, integrirane policijske i vojne snage; te harmonizirani
nastavni planovi i programi koji trebaju ubrzo uslijediti.42 Postmoderni kapitali-
zam sa svojim zahtjevima “komprimiranog vremena i prostora” zahtijeva reformu
i reparacije ne samo na političkom i ekonomskom planu.43 Očekivanje da se po-
žuri i “ide naprijed” proteže se na svakodnevni život preživjelih, sapetih između
nacionalističkih agenda koje traže da se pamti i međunarodnih apela da se oprosti
i zaboravi.44
Ali, u odgovoru na neposredne probleme postkonfliktnog društva, intervencije
(i njihovi sponzori, ili oni koji ih realiziraju) često traže mnogo – možda i previše
– od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio svakodnevnog života. Među
41 Stef Jansen naglašava depolitiziranost postsocijalističkih neoliberalnih reformi i zagovara

iznijansiranije razumijevanje “iskustva nesigurnosti” u prvim godinama nakon rata pošto
ta “prisilna tranzicija” usložnjava ratnu štetu i iskustvo prisilnog raseljavanja. Jansen, “The
Privatisation of Home and Hope”, 186 – 195. Vidjeti također Catharine Baker, “Prospe-
rity without Security: The Precarity of Interpreters in Postsocialist, Postconflict Bosnia
and Herzegovina”, Slavic Review 71(4), (2012), 849-872.
42 O izborima održanim pod međunarodnim monitoringom, vidjeti Coles, Democratic De-
signs. O obrazovnoj reformi, vidjeti Sarah Freedman, et al, “Public Education and Soci-
al Reconstruction in Bosnia and Herzegovina and Croatia”, u Eric Stover and Harvey
Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy: Justice and Community in the Aftermath of Mass
Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2004, 226-247; Azra Hromadžić,
“Discourses of Integration and Practices of Reunification at the Mostar Gymnasium”,
Comparative Education Review 52(4), (2008), 541-563; Safia Swimelar, “Education in
Post-war Bosnia: The Nexus of Societal Security, Identity and Nationalism”, Ethnopolitics
(2012), 1-22.
43 David Harvey, The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural
Change, Oxford: Blackwell Publishers, 1990.
44 Vidjeti Paul Ricoeur o zaboravu i oprostu u Memory, History, Forgetting, Chicago: Uni-
versity of Chicago Press, 2004, 478-486, 500-506; i kod Meistera o tenziji između opro-
štaja (sa implicitnim zaboravom) i osvete (odbijanjem da se zaboravi), After Evil, 8-10,
49. Slično, tvrdnja da odbojnost preživjelih može biti dopušten i čak potreban moralni
protest, u Thomas Brudholm, Resentment’s Virtue: Jean Amery and the Refusal to Forgive,
Philadelphia: Temple University Press, 2008. Brudholm svoje teze crpi iz Jeana Améryja,
posebno Jean Améry. At the Mind’s Limits: Contemplations by a Survivor on Auschwitz and
Its Realities, Bloomington, IN: Indiana University Press, 2009.
30

Uvod
njima su i oni koji će umrijeti prije no što se njihov nestali voljeni član porodice
vrati, ili prije nego što ratni zločinci budu izvedeni pred sud. Njihov aktivizam
hrani osjećaj nužnosti koji se krije u tome “nakon”. Rekonstituiranje društvenih
odnosa i obnova ljudskih vrijednosti, međutim, kompleksni su i dugotrajni proce-
si; to je svakodnevni, ponekad dosadni i rad koji se stalno mora ponavljati. Štoviše,
gotovo dva desetljeća nakon genocida, mnoge intervencije koje su bile pokušane
još uvijek traju i nisu dovršene. Nema povezanosti između iskustava preživjelih i
članova bosanskog društva, i intelektualne vježbe procjenjivanja šta funkcionira a
šta ne funkcionira. Ova studija želi preživjelima dati priliku da ih se čuje, objasniti
njihovu razočaranost i njihov teret i istovremeno analizirati proces “popravljanja”
njihove porušene države.
31

32

Dio I SJEĆANJE I KRETANJE
Intervenirati [L. Intervenire, umiješati se; inter, između, i venire, doći]
• Ući, ležati, ili se nalaziti između; kao u “brda leže između dvije doline”
U
geografiji poslijeratne Bosne i Hercegovine, Srebrenica, mjesto,
leži – nalazi se između – pretežno homogene teritorije Podrinja. Ona leži
duboko unutar Republike Srpske, tek nekoliko kilometara od rijeke Dri-
ne, koja služi kao državna granica između Bosne i Hercegovine i njenog susjeda
na istoku, Srbije. Dolazeći iz Federacije Bosne i Hercegovine, većeg entiteta te
zemlje, može se poći sjevernijim putem iz Tuzle ili istočnim iz Sarajeva; u oba
slučaja treba više od sata vožnje automobilom da bi se stiglo do grada kad se
pređe međuentitetska linija i uđe u Republiku Srpsku. Nepogrešivo znate kad ste
ušli u srpski entitet. Velika tabla s desne strane puta sa ćirilicom ispisanim tek-
stom “Добродошли у Републику Српску” [sic], natpis lišen značenja ili gotovo
uznemirujući pozdrav za preživjele genocida i povratnike koji su bili prognani iz
vlastitog doma tokom ranijih epizoda etničkog nasilja.
Dok poziv “Ne zaboravimo” zahtijeva očuvanje sjećanja na srebrenički juli
1995. kroz ponovnu fizičku uspostavu i očuvanje ranijeg demografskog integriteta
enklave, Srebrenica i u široj bošnjačkoj javnosti i kod mnogih bosanskih građana
općenito, zaziva osjećaj izdaje i budućnosti otete agresijom bosanskih Srba i Srbije
i nedjelovanjem međunarodne zajednice. Ona podsjeća na neostvarenu državu -
Republiku Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, Srebrenica postoji i kao fizičko
i kao zamišljeno mjesto ponovnog zauzimanja; sam grad, općina, Memorijalni
33

centar i, iznad svega, ljudi koji se vraćaju u njena sela i prodavnice, džamije i škole,
suočavaju se sa Podrinjem kao zemljom koja je pod kontrolom istih onih politič-
kih snaga koji su planirali i izvršili genocid.
U ovom prvom dijelu knjige mi razmatramo te intervencije: procese kojima je
kretanje donijelo multietničko umjesto monoetničkog prisustva - i privremeno i
trajno - u sociopolitički pejzaž Istočne Bosne. Sjećanje na prošlost potiče to kreta-
nje u fizičkom smislu, kako se tijela živih i mrtvih vraćaju na mjesto gdje je nasilje
započeto i insistiraju na ponovnom osvajanju njegovog terena. Mobilnost se deša-
va na mahove a promjena mjesta i ljudi poslijeratne Srebrenice odražava obrasce
koji su započeti tokom rata; ispražnjen i popunjen, očišćen i ponovno naseljen,
taj grad iz ratnog vremena bio je mjesto alternativnog smjenjivanja egzodusa i
utočišta. Sastav njenih stanovnika zavisio je od situacije u pogledu materijalnih
sredstava, političkih direktiva i, što je najvažnije, vojne snage. U poslijeratnim go-
dinama, istrajali su ti promjenjivi tokovi demografskih kretanja, pri čemu je bivša
enklava postala mjesto intervencije koja se vrši kretanjem.
U sljedećim poglavljima istražujemo tri primjera - Memorijalni centar i njego-
ve komemorativne manifestacije; politika i praksa povratka izbjeglica; i izvanred-
na inicijativu “za dobivanje specijalnog statusa” – duboko su međusobno povezani
kako u koncepciji tako i na djelu. Lokalni i međunarodni sponzori Memorijalnog
centra vjerovali su da će grobovi privući povratak, odnosno, da će preživjela rod-
bina žrtava, čiji su ostaci otkriveni, identificirani i ponovno ukopani na zajednič-
kom mezarju Memorijalnog centra, željeti biti blizu tog prostora kako bi čuvali
grobove i brinuli se o mrtvima. Zauzvrat bi masovni povratak u regiju osigurao
da Memorijalni centar ne nestane usljed nemara, već da, umjesto toga, poziva na
postojani promet do mezarja a kasnije i do njegovog muzeja.
Po mnogo čemu, inicijativa za dobivanje specijalnog statusa učinila je upitnim
prve dvije intervencije. Upozorila je da retorika “prava na povratak” i pozivi da se
“nikad ne zaboravi” nisu uspjeli osigurati politički održivu, ekonomski stabilnu
egzistenciju bošnjačkim povratnicima. Na čisto materijalnom nivou, obnovljene
kuće i bijeli mramorni nišani nisu donijeli hranu na stol preživjelih koji su se
vratili u svoje predratne domove i pokušali ponovno izgraditi svoje zajednice. Ali,
ova je inicijativa nadilazila puku ekonomiju: u svojoj srži, značila je osudu genoci-
da i njegovog naslijeđa, te potpuno postizanje onoga što su međunarodni sudovi
nastojali učiniti. Ako susjednu Srbiju ne treba smatrati odgovornom za genocid,
onda se to mora učiniti u slučaju Republike Srpske. Arhitekti inicijative tvrdili
su da povratnici imaju pravo da ne žive pod jarmom istih onih snaga koje su
rukovodile i provele genocid. Zahtijevali su autonomnu upravu, insistirajući da
Srebrenica figurativno bude isključena iz kontrole Republike Srpske te da dobije
34

Sjećanje i kretanje
nezavisan status sličan onom koji je na kraju rata dat Distriktu Brčko u sjeveroi-
stočnoj Bosni.
Kao i u slučaju Memorijalnog centra i fenomena povratka, aktivisti koji su tra-
žili specijalni status, oslanjali su se na prijetnju mobilnošću – obrnutim procesom
povratka – i ubjedljivom politikom sjećanja. Ponovno uvodeći očajne uslove pri-
silnog progona, organizatori su postavili improvizirano šatorsko naselje u Sarajevu
kako bi jasno rekli šta žele. Privremeni odlazak povratnika iz Republike Srpske
privukao je pažnju i imao efekta upravo jer je zaprijetio da će poništiti s mukom
postignute rezultate ponovnog naseljavanja predratnih gradova i sela Podrinja.
U svakom od ovih primjera, sjećanje i kretanje djeluju zajedno, ukazujući na
duboko usađenu želju preživjelih Srebreničana da politički lideri – lokalni, dr-
žavni i međunarodni – i šira javnost priznaju ne samo zločine koji su se desili u
Srebrenici, već i njihove dugoročne efekte.
35

36

Memorijalizacija Srebrenice
2. Memorijalizacija Srebrenice
S
unce je pržilo kroz jutarnje oblake, a njegova vrelina već je isijavala sa
asfaltnog puta kraj Memorijalnog centra u Potočarima. Taj julski dan 2009.
godine bio je miran i tih, toliko drugačiji od dana koji će uslijediti kad
počnu pripreme za četrnaestu godišnju komemoraciju 11. jula 1995. godine. Dva
čuvara sjedila su u sjeni musale, pokrivenog molitvenog prostora blizu ulaza u
kompleks, sklonivši se od žege da predahnu na par minuta. (Vidjeti fotografiju
2.1). S desne strane, duž kaldrmisanog puta što zavija do samog središta mezarja,
grupa posjetilaca traži grob, zapravo nekoliko grobova. Došli su sa Novog Zelanda
da ukopaju rođaka koji je nedavno identificiran zahvaljujući DNK testu, forenzič-
kom podvigu koji je omogućio da hiljade bijelih nišana ispuni mezarje. Na ovaj
dan, uoči kolektivne dženaze, oni obilaze grobove članova svojih porodica i kom-
šija, probijajući se ka samom kraju mezarja u potrazi za poznatim imenima. Jedna
rođaka, žena koja još uvijek živi u Bosni, prati ih i pokazuje im grobove svoja dva
sina pa zastane između njih ruku položenih na dva nišana - da je fotografiraju.
Nema ničeg neobičnog u njenom izboru da pozira između grobova, kako bi
dokumentirala svoje prisustvo i njihovo obilježeno odsustvo. I doista, posjetioci –
i stranci i bliski rođaci nestalih Srebreničana – redovno snimaju prizore i zvuke
Memorijalnog centra. Neki ostavljaju i svoj znak: kad se prođe kroz metalnu ka-
piju, poziva vas mala kabina s desne strane ulaza sa staklenim panelima i knjigom
posjetilaca što stoji otvorena na stolu, spremnom da je sljedeći posjetilac prelista i
ostavi svoj potpis na njenim stranicama. Potpisi onih što su se upisivali prethod-
nog mjeseca bili su kombinacija poziva da se pamti, tužnih riječi saučešća, gnjeva i
empatije, koje su zapisali posjetioci što su tu došli čak iz Finske i Japana. Od sko-
rašnjih gostiju, jedno se ime posebno ističe: Naser Orić, visoki ratni komandant
Armije Republike Bosne i Hercegovine u Istočnoj Bosni.45 Velikim štampanim
45 Naseru Oriću, kojeg su neki zvali herojem, a drugi ratnim zločincem, suđeno je na Haš-
kom tribunalu zbog kršenja zakona ili običaja rata, uključujući zločine počinjene protiv
bosanskih Srba i zatvorenika pod njegovom kontrolom; Tribunal ga je 2008. godine oslo-
bodio u žalbenom postupku (Vidjeti poglavlje 8).
37

Fotografija 2.1. Memorijalni centar i mezarje Srebrenica - Potočari: musala, juni 2009.
Snimila autorica.
slovima, njegovo ime je ispisano pored datuma 21.05.09. Niže na istoj strani-
ci, drugačijim rukopisom ispisane su riječi: “Najveći heroji su bili: Naser Orić
– Ejub Golić”, i sad već dobro znana rečenica, “Da se nikad ne ponovi genocid
u Srebrenici”.46 Bilo da ih je napisao sam Orić ili njegovi poštovaoci željni da se
upamti njegova uloga u zaštiti “sigurne zone”, riječi ispisane na toj stranici odra-
žavaju polarizirani pogled na prošlost regije. Tu, nekoliko kilometara od granice sa
Srbijom, duboko u Republici Srpskoj, taj je prostor izdvojen, namjerno i prkosno,
kako bi se obilježio događaj čije značenje i dalje dijeli poslijeratno stanovništvo
46 Ejub Golić se smatra jednim od heroja iz kolone muškaraca i dječaka koji su izbjegli iz
enklave. Kao komandir jednog bataljona Armije Republike Bosne i Hercegovine, on je
poveo pozadinu kolone i poginuo u borbi dok se probijao do slobodne teritorije. Vidjeti
Charlotte Eager, “Death March: The Extraordinary Story of the Bosnians Who Mar-
ched 70 Horrific Miles to Escape Genocide”, Daily Mail, 6. avgust 2011, <http://www.
dailymail.co.uk/home/moslive/article-2021705/Death-March-The-Bosnians-walked-
70-horrific-miles-escape-genocide.html> (pristupljeno 6. jula 2012).
38

Bosne i Hercegovine. Prisustvo tog spomenika privlači srebreničku mrežu raselje-

nih osoba i trajnih povratnika, motivirajući širu zajednicu bivše enklave, pogotovo
da se brinu oko konačnog počivališta mrtvih i sjećanja na prošlost. On izaziva i
kontroverze među pretežno bosanskosrpskim stanovništvom regije, osjećaj nela-
gode kod nekih a ogorčenja kod ostalih.
To što to mjesto uopće postoji – što se pripadnici srebreničke dijaspore, raz-
bacani diljem planete, vraćaju tu gdje je nekoć bila baza UN-ovih mirovnjaka, da
posjete grobove i ispišu poruke podrške, uključujući i onu o (ili njegovu ličnu)
bošnjačkom ratnom vođi odbrane koga mnogi bosanski Srbi preziru – ilustri-
ra izuzetnu intervenciju koju su postigli lokalni aktivisti, a posobno preživjele
porodice nestalih iz Srebrenice. Za razliku od politike povratka i pravosudnih
postupaka vezanih za Srebrenicu, Memorijalni centar u Potočarima predstavlja
pretežno lokalni - a ne međunarodni - pokušaj da se odgovori na genocid. Nje-
gova logika proizlazi iz geografije: sjećanje i uz njega vezani akti memorijalizacije
nasilja iz prošlosti neodvojivo su u ovom slučaju povezani sa mjestom, sa sjeća-
njem na to “gdje je sve to počelo”, na samom tom mjestu, upisujući – doslovno i
metaforički – sjećanje na te zločine i njihove žrtve u sam pejzaž. Bivša “sigurna
zona” postala je i odredište i polazište komemoracije. Čak i među dijasporom
i međunarodnim aktivistima, ta specifična, utvrđena tačka – Srebrenica, 11. juli
1995. – usmjerava komemorativne aktivnosti u gradovima tako dalekim kao što
su St. Louis, Amsterdam i Sydney.
Sjećanje i kretanje
Dosta je već pisano o tome kako je nastao Memorijalni centar Srebrenica i o
žučnoj debati o njegovom mjestu, dizajnu, zakonskom uporištu i izvorima finansi-
ranja.47 U ovom poglavlju, međutim, mi idemo mimo politike i pragmatike finan-
47 Ger Duijzings, “Commemorating Srebrenica: Histories of Violence and the Politics

of Memory in Eastern Bosnia”, in Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger Duijzings,
eds, The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War So-
ciety, Hampshire, UK: Ashgate, 2007; Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia
and Herzegovina: The Hague Tribunal’s Impact in a Postwar State, New York: Cambrid-
ge University Press, 2010, 99– 144; Sarah E. Wagner, To Know Where He Lies: DNA
Technology and the Search for Srebrenica’s Missing, Berkeley: California University Press,
2008, 194–200; Sarah Wagner, “Tabulating Loss, Entombing Memory: The Srebrenica-
Potočari Memorial Centre”, u: Elizabeth Anderson, Avril Maddrell, Kate McLoughlin
and Alana Vincent, eds, Memory, Mourning, Landscape, Amsterdam: Rodopi, 2010; Craig
Pollack, “Intentions of Burial: Mourning, Politics, and Memorials Following the Massa-
cre at Srebrenica”, Death Studies 27(2) (2003), 125–142; Olivera Simić “Remembering,
39

siranja Memorijalnog centra kako bismo istražili vezu između mjesta Srebrenica
(u strogom smislu, grada i regije tokom rata, kao i poslijeratne općine), i kako se
znanje o njenoj prošlosti razvija kroz javno sjećanje. U razmatranju komemoracije
kao oblika intervencije, mi se nismo usredsredile na Memorijalni centar i mezarje
Srebrenica-Potočari kao statični lokus, već kao mjesto kroz koje se ljudi kreću
i, kroz to kretanje, pamte. Kao analitička alatka, lokacija postaje “itinerer, a ne
utvrđeno mjesto – pretvara se u niz susreta i prijevoda”.48 Kad smo proširili opseg
mimo utvrđenih tačaka u prostoru, kako bismo pažnju usmjerili na to kako se lju-
di angažiraju u svojim prostorima, počinje se uviđati da se akti sjećanja manje tiču
prošlosti i mrtvih a više sadašnjosti i živih;49 sjećanje na ljude, mjesta i događaje
proizvodi znanje koje aktualizira prošlost, kako u sadašnjosti tako i u budućnosti.
Kretanje: ima neke tužne ironije u razmatranju veze između srebreničke proš-
losti i sadašnjosti kroz prizmu mobilnosti. Tri i pol godine su ljudi ove enklave
bili vezani surovom topografijom rata. Osim rijetkih prilika za evakuaciju, rat-
no izbjegličko stanovništvo u Srebrenici bilo je zaglavljeno, odsječeno od vanjske
pomoći, u zamci neprijateljskih snaga. Baš kao što je ta prisilna nepokretnost
diktirala to kako su ljudi doživljavali ratnu Srebrenicu, komemorativna aktivnost
u godinama nakon rata karakterizira mogućnost – zapravo, nuždu – ponovnog
otvaranja i ponovnog osvajanja tog prostora. Podosta tih poslijeratnih prosudbi o
prošlosti priziva u sjećanje i uključuje kretanje. Ljudi putuju da bi se sjećali, često
preko okeana i vremenskih zona; oni se guraju do tačke gušenja u zbijenoj masi
okupljenoj u Memorijalnom centru svakog 11. jula kako bi se sjećali; oni pješače
dvadesetak kilometara dnevno – puna tri dana - idući tragom muškaraca i dječa-
ka koji su pokušali pobjeći, kako bi se sjetili; ukrcavaju se u autobuse koji idu do
mjesta gdje su bili zatvori i smaknuća - kako bi se sjećali. Štoviše, ovo kretanje
nije ograničeno na bošnjačku zajednicu: dan nakon godišnje komemorativne ce-
Visiting and Placing the Dead: Law, Authority and Genocide in Srebrenica”, Law Text
Culture 13(1) (2009), 273–311.
48 James Clifford, Routes: Travel and Translation in the Late Twentieth Century, Cambridge,
MA: Harvard University Press, 1997, 11.
49 Émile Durkheim objašnjava da je takvo žaljenje obred “žrtvovanja”; njime društvo vrši
moralni pritisak na pojedinca da odgovori na gubitak ili “umanjenje”. Ovo žaljenje i
obredni akti sjećanja koji iz njih proizlaze nisu izraz pojedinačnih emocija, već prije na-
staju iz osjećaja zajedničke obaveze. Tako su sahrane podjednako namijenjene živima,
koliko i mrtvima, jer mobiliziraju preživjele i uvjeravaju ih u njihovo jedinstvo. Émile
Durkheim, Elementary Forms of Religious Life, New York: Free Press, 1995 [1912], 392–
406. Vidjeti također Sarah Daynes, Time and Memory in Reggae Music: The Politics of Hope,
Manchester and New York: Manchester University Press, 2010, 79–80.
40

remonije i masovnog ukopa u Potočarima, bosanski Srbi iz tog kraja okupljaju

se u susjednim gradovima, Kravica i Bratunac, kako bi se sjetili jedne potpuno
drugačije historije Srebrenice.50
Zašto je kretanje ovdje važno? Šta ono otkriva o tome kako se ljudi - bilo na
individualnom bilo na kolektivnom planu - bave prošlošću i sadašnjošću? Fizička
interakcija sa prostorom zaslužuje pažljivo razmatranje: dok su akti komemoracije
vezani za srebrenički 11. juli 1995. ispunjeni sociopolitičkim i religijskim znače-
njem, nešto mnogo temeljnije dešava se u samom iskustvu kretanja.
Kretanje aktivira. Ono transformira. Ono povezuje osobu u pokretu sa pro-
storom i saputnicima. U kontekstu spomenika, takvo kretanje često se odvija na
ritualiziran, senzorni način: glasovi su prigušeni (ili katkad povišeni); vrhovi prsti-
ju dodiruju površinu izgraviranog kamena; predmeti koji znače sjećanja ostavljaju
se ili odnose. Isto to važi za Srebrenicu. Taj protok tijela, usmjeren ka određenom
odredištu – jednom mezaru na mezarluku – mjestu molitve pod musalom, stazi što
vodi natrag u enklavu, konvoju autobusa koji odlazi – sve to izaziva i usmjerava
tok sjećanja.
Postoji izuzetna simetrija između iskustva rata i onog što historičar Jay Winter
naziva “djelovanjem sjećanja”, kao što tijelo koje se kreće ka prostoru i kroz pro-
stor povezuje prošlost sa sadašnjošću.51 Uzmimo u obzir same akte nasilja koji su
izdvojili Srebrenicu od ostalih zločina u bosanskom ratu: zločine počinjene protiv
muškaraca i dječaka te enklave sa ciljem poništenja bića poništavanjem tijela, ne
samo brutalnim smaknućem, već i užasnim metodima korištenim da se unište i
50 Na oba ova mjesta je tokom rata počinjeno nasilje. Sa svojom prijeratnom etnički izmi-
ješanom demografijom, Bratunac je u rano proljeće 1992. postao meta pohoda VRS-a u
cilju progona nesrpskog stanovništva iz Podrinja. Kravicu bosanski Srbi u regionu pamte
po 7. januaru 1993, takozvanom krvavom Božiću, kada su snage bosanske armije iz sre-
breničke enklave, predvođene Naserom Orićem, napale selo i ubile, prema procjenama,
četrdeset i šest civila. Vidjeti Chuck Sudetic, Blood and Vengeance: One Family’s Story of
the War in Bosnia, New York: W.W. Norton, 1998, 135–64; Sarah Wagner, “Identifying
Srebrenica’s Missing: The ‘Shaky Balance’ of Universalism and Particularism”, u: Alex
and L. Hinton, ed, Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Geno-
cide and Mass Violence, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 2010. Nakon pada
enklave, Kravica je postala jedno od najozloglašenijih mjesta srebreničkog genocida, što
detaljno opisujemo u Poglavlju 7.
51 O pojmu “djelovanje sjećanja”, vidjeti u Jay Winter i Emmanuel Sivan, eds, War and Re-
membrance in the Twentieth Century, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1999.
Vidjeti također Winter, Sites of Memory, Sites of Mourning: The Great War in European
Cultural History, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1995; “Remembrance
and Redemption: A Social Interpretation of War Memorials”, Harvard Design Magazine
9 (1999), 71–77.
41

potom razbacaju njihovi fizički ostaci. Čovjek treba samo pogledati rovove pune
izmiješanih kostiju u sekundarnim masovnim grobnicama razbacanim diljem Po-
drinja da bi shvatio koliko je sistematičan bio taj program fizičkog uništenja.52
Kao da direktno odgovaraju na to nasilje, mnoge srebreničke komemorativne
aktivnosti nastale u poslijeratnim godinama usmjerene su na senzorne evokacije
gubitka, na tijela koja su pronađena i ponovno uspostavljena, i na prostore koji
su ponovno otvoreni i ponovno zauzeti. U analizi tih nastajućih praksi, mi vidi-
mo kako djelovanje sjećanja zaziva i ponovno uspostavlja prošlost kroz kretanje
i prostor. Ti fizički akti kretanja, povezani sa sjećanjem, jačaju osjećaj pripadanja
– socijalnom identitetu, religijskoj tradiciji, političkoj poziciji ili, što je slučaj sa
mnogim pripadnicima srebreničke zajednice, mješavini sva tri elementa.
Ponovno otvoreni prostor:

Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari
Osnovan kao komemorativni prostor i kolektivno mezarje u bivšoj bazi mirov-
nih snaga UN-a, srebrenički Memorijalni centar i mezarje Potočari ne samo da
je promijenio pejzaž, već je temeljno promijenio i politički diskurs u poslijerat-
noj Bosni. Prvo, unio je u Republiku Srpsku eksplicitan i ogroman memorijalni
kompleks posvećen sjećanju na genocid, ali je vezan i za širu politiku obnove
usmjerenu na povratak izbjeglica. Memorijalni centar je zamišljen kao simbolično
sidro: nastojanja da se identificiraju i vrate posmrtni ostaci nestalih Srebreničana
u kolektivno mezarje ohrabrilo bi ljude još uvijek interno raseljene u Tuzli i Sara-
jevu i njihovim predgrađima te drugim mjestima u Federaciji da se vrate u svoje
predratne domove. Mislilo se da će povratnici, među njima posebno žene - majke,
kćeri, supruge i sestre onih koji su ubijeni u genocidu - željeti biti bliže mezaru
svojih voljenih, kako bi ga mogli obilaziti i održavati.53
52 Vidjeti Derek Congram, et al. “Spatial Analysis and Modeling of Missing Person Burial
Locations in Multiple Armed Conflict Contexts”, izlaganje, godišnji sastanak Američke
akademije za forenzičke nauke, Washington D.C, February 18–23, 2013; Matt Venne-
meyer, “An Analysis of Linkages between Robbed Primary Graves and Secondary Graves
Related to Srebrenica Missing”, neobjavljeni izvještaj, 2012, u materijalu autorica.
53 Vidjeti Wagner, To Know Where He Lies, 182–84, 229–232; Craig Pollack, “Burial at Sre-
brenica: Linking Place and Trauma”, Social Science Medicine 56(4) (2003), 793–801. Hariz
Halilović piše o sličnoj vezi između ukopa i osvajanja vlasništva (i prostora i identiteta)
unutar bošnjačke zajednice Prijedora. Tamo se preživjeli bore sa vlastima RS-a kako bi
uspostavili tu vezu: nasuprot spomenicima “najžešćim nacionalistima” i “grandioznim
spomenicima sa isključivo vjerskim simbolima”, “javni izraz sjećanja etnički očišćenih
Bošnjaka i Hrvata u prijedorskoj regiji sveden je tek na skromne komemoracije i sahrane”.
42

Pitanje vlasništva - ponovnog zauzimanja fizičkog prostora - inherentno po-

litikama povratka izbjeglica, bilo je također ključno prilikom osnivanja Memori-
jalnog centra, kako u konkretnom tako i jednom apstraktnijem smislu: kontro-
la nad zemljom koja pruža barem djelomičnu kontrolu nad načinom na koji se
prošlost može predstavljati i kako se prošlosti može sjećati u tom prostoru. Mada
su porodice nestalih insistirale da Memorijalni centar bude smješten u Potočari-
ma, politička snaga potrebna da se taj prostor i osigura zahtijevala je intervenciju
međunarodne zajednice, odnosno Ureda visokog predstavnika (OHR), kojem su
strane potpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma dale ovlaštenje da nadzire
provedbu njegovih civilnih aspekata.54 Mada je Fondacija za osnivanje memo-
rijalnog centra pokrenuta 2001. godine i mada je lokacija bila određena, stvarno
vlasništvo nije službeno preneseno na Fondaciju sve do 25. marta 2003, i to po
nalogu lorda Paddy Ashdowna. Kao četvrti visoki predstavnik, Ashdown je sebi
postavio cilj da izgradi memorijalni centar, “njegov najdraži projekat”, izuzmu li
se formalnije inicijative izgradnje države koje su karakterizirale njegov mandat u
OHR-u od 2002. do 2005. godine. Uložio je značajno vrijeme i trud da uspostavi
odnos sa udruženjima porodica i u planiranje, dizajniranje i prikupljanje sredstava,
osobito kroz nastojanje da dobije novčanu podršku holandske i američke vlade,
kao i Evropske unije. Za lorda Ashdowna, Memorijalni centar je bio dio višesloj-
nog procesa poslijeratne izgradnje države: “Pomirenje mora biti dio programa
želimo li uspostaviti održivi mir. A to počinje sa spomenikom i sjećanjem. I onda
ide tragom istine, da bi vremenom dovelo do pomirenja”.55 Nadahnut izložbom
o holokaustu u Carskom ratnom muzeju u Londonu, Ashdown je izjavio: “Bosni
treba ovako nešto”.56
Kada je Fondacija memorijalnog centra i mezarja Srebrenica stekla zakon-
sko vlasništvo nad imovinom, predstavnici međunarodne zajednice, udruženja
Hariz Halilovich, “Beyond the Sadness: Memories and Homecomings among Survivors
of ‘Ethnic Cleansing’ in a Bosnian Village”, Memory Studies, 4(1) (2011), 44. Vidjeti ta-
kođer Sabrina Perić, Silver Bosnia: Precious Metals and Society in the Western Balkans, PhD
diss, Harvard University, 2012; Ed Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War: Bosnia:
The Reckoning, London: The Bodley Head, 2012, 142–143.
54 Duijzings, Commemorating Srebrenica,157–60;Wagner,To Know Where He Lies, 196–197;
Suzanne Bardgett, The Srebrenica Memorial Room at Potočari: A Bosnian Commemorative
Space Created with Facilitation from the Imperial War Museum, London, neobjavljeni ruko-
pis, u materijalu autorica.
55 Lord Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, intervju autorice,
23. mart 2012, Somerset, United Kingdom
56 Bardgett, The Srebrenica Memorial Room at Potočari, 4.
43

porodica i Islamske zajednice okupili su arhitekte i muzeologe na konsultacije o

dizajnu memorijalnog centra i cijelog tog mjesta.57 Lokacija određena za Memo-
rijalni centar uključivala je prostor i objekte na obje strane dvosmjerne ceste koja
povezuje Srebrenicu i Bratunac, grad koji je sada pretežno naseljen bosanskim
Srbima, pet kilometara sjeverno od Srebrenice. Namjera je bila sačuvati objekte
baze Holandskog bataljona kao spomenik ulozi Ujedinjenih nacija u genocidu,
te omogućiti da mezarje sa preko osam hiljada nišana opseg zločina učini očitim.
Dizajn koji će Odbor izabrati uspostavio je ravnotežu između industrijskog
izgleda baze UN-a, nekadašnje fabrike automobilskih akumulatora, i prirodnog
okruženja. Stvorio je prostor koji će poticati različite aspekte kolektivne i poje-
dinačne komemoracije: konačno počivalište za žrtve, mjesto molitve i vjerskih
obreda i mjesto na kojem ljudi mogu učiti o prošlosti. I doista, u prvim godinama,
prije velike obnove objekata uz cestu između Srebrenice i Bratunca, kompleks je
djelovao kao oaza usred razrušenih skladišta. Ruralna pozadina sa planinama, po-
sebno gusto zelenilo u proljeće i ljeto, bili su u suprotnosti sa još vidljivim ratnim
naslijeđem Istočne Bosne, gdje je uništena privatna i javna imovina i dalje bila
uglavnom napuštena ili tek djelomično obnovljena.
Od historijske ceremonije održane 2001. godine, najveći dio prvobitnog ko-
memorativnog dijela projekta je izgrađen i taj prostor je doživio dramatičnu fizič-
ku promjenu. Na zapadnoj strani ceste podignuta je željezna ograda kako bi okru-
žila ogromno polje sa memorijalnim centrom i mezarjem. Teren unutar ograde je
uređen i lijepo se održava. Veliki šadrvan blizu ulaza, čija voda pada u plitki bazen,
u svom podnožju povezuje manje šadrvane i abdesthane smještene na raznim
tačkama ulaza u mezarje. Tu, pred mesinganim česmama, muslimani mogu uze-
ti abdest prije nego što prouče Al-Fatihu, uvodno poglavlje Kur’ana, ili posebne
molitve za umrle. Vjerska praksa pojačava estetske ciljeve dizajna Memorijalnog
centra: česme pozivaju muslimane da obave duhovno pročišćenje prije nego što
uđu u mezarje da odaju poštu mrtvima.
Naglašavajući materijalnu transformaciju postignutu izgrađenim stazama, ni-
šanima i šadrvanima, skromno uređeno zelenilo pruža osjećaj predaha usred pro-
stora koji je toliko nabijen sjećanjima na nasilje. Drveće je posađeno unutar i oko
mezarja. Ružičnjak sada označava mjesto koje će kasnije biti kolektivna kosturni-
ca čime se anticipira nesporna činjenica da će tu biti ukopane kosti koje su nađene,
57 Fondaciju Memorijalnog centra i mezarja Srebrenica-Potočari osnovao je Odbor spon-

zora, predvođen visokim predstavnikom (Wolfgang Petritsch) 10. maja 2001. Vidjeti
Ured visokog predstavnika, Statute of the Foundation of Srebrenica-Potočari Memorial and
Cemetery, <http://www.ohr.int/ohr-dept/pol/srebrenica/default.asp?contentid=5868>(pr
istupljeno 8. jula 2012).
44

ali koje nikada neće biti identificirane i povezane sa drugim skeletnim ostacima.
Iznad šarenila ruža, bosanska državna zastava vijori se kraj ulaza u Memorijalni
centar, sa svijetloplavom i žutom bojom koja se rijetko može vidjeti u ovom dijelu
zemlje gdje ćete mnogo češće naići na zastavu Republike Srpske ili državnu za-
stavu Srbije, koje ukrašavaju javne i privatne zgrade ili se nose visoko uzdignute
u svadbenim povorkama koje idu iz jednog grada ili jednog sela u drugi. Umjesto
toga, ovaj amblem – i divergentne interpretacije onoga što on predstavlja – signa-
lizira intervencionistički cilj Memorijalnog centra, posebno mezarja i postupnog
uvećavanja prostora na kojem su smješteni grobovi: on kazuje da je mjesto bivše
baze UN-ovih mirovnjaka, i događaji koji su uz nju vezani, dio nedavne bosanske
prošlosti, a ne samo prošlosti Bošnjaka ili Republike Srpske.
Dominantna crta memorijalnog kompleksa u Potočarima, samo mezarje, mje-
sto je gdje sam Centar doživljava vidnu transformaciju. Sa svakim krugom svježe
iskopanih grobova prilikom godišnjeg masovnog ukopa, 11. jula, ukupni dizajn
kompleksa dodatno se otkriva: postepeno širenje mezara preko polja daje oblik
diskretnim dijelovima travnjaka, razdvojenog kaldrmisanim stazama, koji se od
musale šire prema vani. Svojom simetrijom i jednoobraznošću, ti mezari i zazivaju
i odgovaraju na slike meteža i užasa i nasilja koje su tamo otpočele.58 (Vidjeti
fotografiju 2.2). Tik iza ograde na jugoistočnom uglu polja stoji zlokobna “bijela
kuća”, privatna kuća pretvorena u improvizirani zatvor gdje su mnogi bošnjački
muškarci i dječaci odvojeni od grupe i tu držani prije nego što su prebačeni u
druge zatvore i pogubljeni.59 Željezna ograda bezbijedno okružuje Memorijalni
centar, odvajajući mezare od tog mjesta užasa. Mir koji sada vlada nad urednim
redovima nišana uspostavlja i ravnotežu prema sjećanju na užas prestravljenih
ljudi ukrcavanih u autobuse radi “dobrovoljne evakuacije” nakon pada enklave.
58 Hariz Halilović i Ron Adams opisuju kako su masovne sahrane na mezarju u Potočarima
nametnule sjećanje, posebno među preživjelima. Mnogi su se tamo sjetili “svojih posljed-
njih sati tog tragičnog jula 1995, kada, bez mogućnosti bijega iz ‘UN-ove sigurne [zone]’
Srebrenica, većina porodica odlučuje da se ne razdvaja. U masi hiljada očajnih muškaraca,
žena i djece, ljudi su panično izvikivali imena rođaka zarobljenih u masi”. Vidjeti Hali-
lovich i Adams, “Zavičaj in Klotjevac: Recontextualising Local Tradition as Modalities
for Reconciliation”, izlaganje na Međunarodnoj konferenciji “Political Mythologies, Re-
conciliations and the Uncertain Future in the Former Yugoslavia”, 1–3. oktobra 2010,
Edmonton, University of Alberta.
59 Vidjeti svjedočenje oficira Dutchbata, poručnika Vincentiusa Egbersa, na suđenju Zdrav-
ku Tolimiru (IT-05-88/2, javni transkript suđenja, 1. novembar 2010, str. 7073). Vidjeti
također Velma Šarić, “Dutch Officer Describes Potočari Separation”, Institute for War and
Peace Reporting, 5. novembar 2010, TRI Issue 668, <http://iwpr.net/report-news/dutch-
officer-describes-potocari-separation> (pristupljeno 6. jula 2012).
45

Fotografija 2.2. Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari: nišani, 10. juli 2010.
Snimila autorica.
Pored pukog preuređivanja i ponovnog upisivanja prošlosti u fizički prostor

bivše UN-ove baze i okolnih polja, mezarje i njegovi nišani postižu i društvenu in-
tervenciju time što ponovno spajaju porodice razdvojene genocidom. To je ponov-
no rodno definirano i porodično okupljanje: muške linije srebreničkih porodica,
od kojih su mnoge izgubile više srodnika, obnavljaju se, dio po dio, sa povratkom
ostataka očeva i sinova, braće, amidža, rođaka i djedova.60 Dajući individualnost
ukupnom broju srebreničkih žrtava zabilježenom na glavnom kamenom spome-
niku (8.372), imena urezana na površinu nišana, kao i na kamene ploče postavlje-
ne oko musale, dokumentiraju štetu koju su pretrpjele uže i šire porodice; i doista,
dugački redovi istog prezimena (Alić, Begić, Mehmedović) ispunjavaju dijelove
mezarja. Ovo ponovno okupljanje ima, s druge strane, i društveni odjek diljem
zajednice: bosanske muslimanke što stoje kraj mezara kako bi prisustvovale poje-
60 O rodno definiranim odnosima snaga koje identifikacija nestalih definira, vidjeti Damir
Arsenijević, “Gendering the Bone: The Politics of Memory in Bosnia and Herzegovina”,
Journal for Cultural Research 15(2) (2011) 193–205.
46

dinačnim ukopima u Memorijalnom centru pokazuju kako je taj prostor promije-

nio i ulogu žena u srebreničkoj zajednici ožalošćenih. Prije nego što je rat nasilno
doveo do prijeloma, prema tradicionalnoj bosanskoj muslimanskoj praksi žene ne
bi bile prisutne na mezarju prilikom takvih događaja; danas, one su zauzele svoje
mjesto uz mezare i kao ožalošćene i kao one koje čuvaju mrtve.61
Pored toga što rodno definiraju djelovanje na obnovi i ponovnoj uspostavi
porodica, koje se odvija na mezarju, nišani pomažu i ponovnom objedinjavanju
kolektiviteta, kojeg je VRS tako surovo rasturila. S obzirom na izuzetni forenzički
podvig koji omogućava da se posmrtni ostaci identificiraju i ukopaju u Potočari-
ma, mezarje memorijalizira ne samo žrtve, već i zločine – sistematsku kampanju
istrebljenja i brutalne metode korištene kako bi se otarasilo posmrtnih ostataka
žrtava. Povratak posmrtnih ostataka prisiljava širu srebreničku zajednicu da se
ponovno okuplja: preživjele porodice nestalih, razbacane diljem planete, u SAD-
u, Kanadi, Australiji i drugdje, okupljaju se 11. jula u Memorijalnom centru kako
bi svjedočile ponovnom, ovaj put vjerskom, ukopu identificiranih rođaka. Hariz
Halilović ovako opisuje preživjele Bošnjake koji se na sličan način okupljaju u
Prijedoru, kako bi ukopali svoje mrtve:
“Ovo su ključni koraci u postizanju kontrole nad vlastitim sjećanjem u svojem

mjestu, čak i ako sada žive na hiljade kilometara daleko od tog mjesta. Povratak
mrtvih tako postaje simbolični povratak onih koji su preživjeli. Ponovnim ukopom
mrtvih, preživjeli iznova utemeljuju sebe – svoje identitete, životne priče i lokalne
zajednice – u mjestu koje im je bilo oteto.”62
61 Tone Bringa, Being Muslim the Bosnian Way, Princeton, NJ: Princeton University Press,
1995, 186. (prijevod na bosanski jezik: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski način:
identitet i zajednica u jednom srednjobosanskom selu, Sarajevo: Dani, 1997). O tome kako
su utvrđeni rodni odnosi oblikovali poslijeratni aktivizam i senzibilitete u pogledu me-
đuetničkih odnosa, uključujući one među Srebreničankama, vidjeti Elissa Helms, “The
Gender of Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-war Bosnia and Herze-
govina”, Focaal 57 (2010) 17–32.
62 Halilovich, “Beyond the Sadness”, 44. Međutim, kako Halilović podvlači, u upečatljivom
etnografskom primjeru ukopa jedanaest muškaraca iz sela Hegići, ništa slično se ne deša-
va - u pogledu službenog priznanja, javnog priznanja, ili žaljenja -kad su u pitanju srpski
susjedi ili zvaničnici RS-a u Prijedoru. Umjesto toga, oni što su se okupili u znak sjećanja
osjećaju se usamljeni, napušteni i zaboravljeni kao i u julu 1992”. Halilovich, “Beyond
Sadness”, 49. O Prijedoru, vidjeti također Kemal Pervanić, The Killing Days: My Journey
through the Bosnian War, London: Blake Publishing, 1999.
47

Pošto su se ponovno utemeljili kroz obrede ukopa i oplakivanja na mezar-

ju Memorijalnog centra, pripadnici dijaspore mogu nastaviti dalje i obići svoj
bivši dom ili proučiti tevhid, “formalizirani obred zajedničkog učenja molitve za
mrtve”.63 Oni tako ponovo naseljavaju gradove i sela u susjedstvu, makar tek na
nekoliko dana, pošto im prilika da se ožale mrtvi omogućava ponovne susrete,
koji su inače gotovo nemogući ili veoma rijetki. Kretanje – u ovom slučaju, trajni
ili privremeni povratak za žive, ili trajno počivalište za mrtve – ne samo da situira
rad na sjećanju u jedan specifičan prostor vezan za početak genocida, već potiče
sjećanja na predratni život.
Posljednjih godina je memorijalni kompleks stekao i jednu otvoreniju instruk-
cionalnu orijentaciju, otkako mu je dodata Spomen soba. Izgrađena u prostoru
bivše fabrike akumulatora preko puta mezarja, Spomen soba pomoću filma i ek-
sponata dokumentira događaje i posljedice jula 1995. godine. Tu su dva “narativna
elementa”:
“Arhitekturu Spomen-sobe (...) čine dva masivna crna kubusa koji se otvaraju je-
dan prema drugom, jedan namješten, sa sjedištima, opremom za filmsku projekciju
i staklenim obrtim vratima, a drugi sa dvadeset visokih tankih vitrina od kojih
svaka nosi jednu ličnu priču. Vizija je bila postići čiste linije i svedene, neutralne
površine kao kontrast propadanju fabrike akumulatora.”64
Kako primjećuje Olivera Simić, dva glavna dijela Spomen-sobe poigravaju se

sa svjetlom, njegovim izvorima i njegovim odsustvom, naglašavajući tako mrak
samoga događaja kao i potrebu da se “osvijetle” izgubljeni životi i životi preživje-
lih.65 Tridesetominutni film, Srebrenica, juli 1995, plod saradnje dokumentaristice
Leslie Woodhead i Muhameda Mujkića, iz Federalne komisije za nestale osobe,
kazuje priču o onome što je uslijedilo nakon genocida. Tu su odlomci razgovora
sa preživjelim članovima porodica, kao što je moćno, tužno razmišljanje Sabahete
Fejzić, članice “Majki enklava Srebrenica i Žepa”: “Sjećam se jasno lica svog sina, i
krupnih suza koje su mu tekle niz lice dok su ga zauvijek odvodili od mene. Ničeg
se poslije toga ne sjećam”.66
63 Bringa, Being Muslim the Bosnian Way, 188.

64 Suzanne Bardgett, “Remembering Srebrenica”, History Today 57(11) (2007), 52–53.
65 Olivera Simić, “Remembering, Visiting and Placing the Dead: Law, Authority and Ge-
nocide in Srebrenica”, 277.
66 Bardgett, “Remembering Srebrenica”, 53.
48

Fotografija 2.3. Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari: Pripreme za masovni ukop,

10. juli 2012. Snimila autorica.
Ovaj osjećaj personaliziranog gubitka i stradanja odjekuje kroz cijelu sobu

kroz eksponate drugog “narativnog elementa”, dvadeset staklenih kutija od kojih
svaka čuva lične predmete nađene kraj posmrtnih ostataka dvadesetorice nesta-
lih. I ovdje je cilj bio osvijetliti individualno iskustvo u nastojanju da se prikažu
49

Fotografija 2.4. Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari: tabuti čekaju na ukop, 10. juli
2012. Snimila autorica.
opseg, intenzitet i efekti zločinâ. Radeći sa Međunarodnom komisijom za nestale

osobe a posebno sa njihovim ljudima u Podrinjskom identifikacijskom projektu
(PIP), Emir Suljagić, i sam preživjeli Srebreničanin i poznati novinar, aktivista
i bivši ministar obrazovanja i nauke u Vladi Kantona Sarajevo, razgovarao je sa
članovima porodica koji su mu ispričali svoje priče o artefaktima i, kroz njih, priče
o svojim voljenim. Suljagić ovako objašnjava svoju namjeru da prenese te priče o
svakodnevnom životu, kako bi pomogao da se uspostavi kontraravnoteža prema
neshvatljivosti genocida: “Ideja je bila da napravim lični portret iz svakog pred-
meta. Kad nekome kažete da je umrlo 10.000 ljudi, oni to ne mogu ni shvatiti niti
zamisliti. Ono što želim reći je da su ovi ljudi bili seljaci, automehaničari ili zidari.
Da su imali kćerke, majke, da su nekog ostavili za sobom”.67 Zajedno sa ogromnim
poljem nišana preko ceste, ovi eksponati daju individualnost kolektivitetu, perso-
nalizirajući konkretna lica gubitka. (Vidjeti fotografije 2.3, 2.4).
67 Ed Vulliamy, “Srebrenica: Genocide and Memory”, Open Democracy, June 9, 2011 <http://
www.opendemocracy.net/conflict-yugoslavia/srebrenica 2651. jsp> (pristupljeno 7. jula
2012).
50

Komemoracija žrtvama, ukopavanje mrtvih:

11. juli 2010 – petnaesta godišnjica
“Činom sahranjivanja ljudi takoreći ožive mjesto.”68
Od marta 2003. godine, Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari bilo je

mjesto masovnih dženaza i ukopa 5.137 pojedinačnih žrtava genocida.69 Gotovo
svi ti događaji odvijaju se istoga dana, 11. jula, u znak sjećanja na pad enklave i
nasilja koje je potom uslijedilo. Mada je bilo izmjena u formi i nivou prisustva,
memorijalni obredi mahom slijede isti scenarij kojeg čine komemorativni govori,
vjerske molitve i dženaze.70 Nekih godina ovaj događaj privuče veću pažnju nego
drugih, naprimjer, okrugle godišnjice – peta, deseta, petnaesta – značile su obnov-
ljeni interes za regiju i sam genocid. Srebrenička komemoracija i njena istovreme-
na briga za mrtve pruža članovima političke elite – i među bošnjačkim liderima i u
međunarodnoj zajednici – priliku da se javno suprotstave retorici poricanja i izlože
svoje političke platforme za poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu. Komemoracija 11.
jula 2010. godine nije u tom pogledu bila izuzetak i mi je ovdje kratko opisujemo
kako bismo ilustrirale tipično heterogeni skup ljudi koji su došli da ožale mrtve i
neke od tenzija koje utječu na rad na sjećanju tokom jedne od najposjećenijih go-
dišnjih manifestacija. U ovom slučaju, veza između kretanja i sjećanja nije vezana
samo za fizičko učešće hiljada ljudi koji tom prilikom doputuju u Memorijalni
centar, već se tiče i svojevrsne vjerske i političke mobilizacije do koje tu dolazi.
Od ranog jutra, masa ožalošćenih u Memorijalnom centru s nelagodom di-
jelila je prostor sa zvanicama i specijalnim gostima pozvanim da učestvuju u ce-
remoniji obilježavanja petnaeste godišnjice srebreničkog genocida. Stojeći ispred
i u sredini, uz otvorenu musalu, strani lideri strpljivo čekaju na svoj red da održe
govor o značaju događaja toga dana. Bijele oznake ukazuju gdje svako od njih
treba stajati, rame uz rame.
68 Engseng Ho, Graves of Tarim: Genealogy and Mobility across the Indian Ocean, Berkeley:
University of California Press, 2006, 61.
69 Web stranica Memorijalnog centra i mezarja Srebrenica-Potočari <http://www.potoca-
rimc.ba/ ba/mc/>. [Nakon dženaze obavljene 11.jula 2014. u Potočarima je ukupno uko-
pano 6.241 žrtva genocida. Napomena urednika izdanja za Bosnu u Hercegovinu]
70 Za dodatni detaljni opis aktivnosti tokom komemoracije 11. jula u Memorijalnom centru,
vidjeti Duijzings, “Commemorating Srebrenica”; Wagner, To Know Where He Lies; Simić,
“Remembering, Visiting and Placing the Dead”; Pollack, “Intentions of Burial”. Doku-
mentarni film Muhameda Mujkića “Srebrenički marš smrti” pokazuje kako je komemo-
racija povezana sa identifikacijom i ukopom ostataka u mezarju Memorijalnog centra.
51

Među najistaknutijim stranim zvaničnicima koji su prisustvovali ceremoniji

bio je turski premijer Recep Tayyip Erdoğan. U obraćanju masi, on je ustvrdio
da je Srebrenica “zadala težak udarac ljudskom dostojanstvu”, i da će ostati “crna
mrlja na povijesti Balkana i Evrope”. Potom je odao priznanje svojim kolegama
u publici riječima da je “prisustvo predsjednika Republike Srbije Tadića ovdje
danas historijski korak ka svjetlijoj budućnosti”.71 Međutim, odsustva su ovdje
najrječitija. Za razliku od prethodnih godina, prisutno je bilo vrlo malo zvaničnika
Republike Srpske, što je bio znak pogoršane političke situacije u zemlji i sve jače
strategije interpretativnog poricanja koju je prihvatio predsjednik RS-a Milorad
Dodik, koji će već sutradan ugrabiti priliku i tvrditi da u Srebrenici nije bilo ge-
nocida.72
Neki organizatori žale što je, dok su visoki zvaničnici iz susjednih država po-
magali da se zadrži pažnja na Srebrenici, njihova pratnja tu pažnju i sredstva od-
vraćala sa onih koji su najdirektnije vezani za taj događaj i to mjesto. Erdoğanova
pratnja od pedeset i šest osoba, uključujući tjelohranitelje, naprimjer, zauzela je
prostor koji je trebao biti rezerviran za porodice, od kojih su mnoge kasnile na
dženazu zbog kolona međunarodnih predstavnika i diplomatskog osoblja.73
Taj disparitet u pristupu otvorio je pitanje stvarnog autoriteta nad tim prosto-
rom i nad godišnjim komemorativnim događajima: Za koga je ovaj dan? Ko treba
biti tamo? Ko nije dobrodošao?
Ova pitanja koja postavljaju oni koji bi htjeli prisustvovati i privilegirano pri-
sustvo onih drugih i dalje se nameću zbog ograničenog pristupa prepunog pro-
stora Memorijalnog centra, pogotovo mezarja, kao i zbog tenzija koje se osjećaju
među različitim slojevima zajednice koja se tog dana okuplja – lokalnih, nacional-
nih i međunarodnih. Jedan stariji čovjek prišao je, nakon što je obred već otpočeo,
glavnoj kapiji kuda su upravo ulazili visoki zvaničnici, odakle su ga tjelohranitelji
grubo vratili. “Pa samo sam htio proučiti Al-Fatihu”, rekao je frustriran i začu-
đen. Čak i dobrano nakon što su govori počeli, rijeka ljudi je još uvijek stajala
zaglavljena na alternativnim ulazima; narod se gurao, pokušavajući se provući do
pješačke staze. Prostor izvan Centra vrio je od aktivnosti. Prizori porodica koje su
71 “Serbian President attends Srebrenica Commemoration, ”Euractiv.com, 10. juli 2010.

<http://www.euractiv.com/enlargement/serbian-president-attends-srebre-news
-496204> (pristupljeno 28. jula 2012).
72 Milorad Dodik je za bečki Die Presse izjavio: ”Srebrenice je srpska osveta za Kravicu”,
Oslobođenje, 6. juli 2010, 4. Vidjeti poglavlje 8 o pojmu interpretativnog poricanja.
73 Intervjui autorice sa općinskim zvaničnicima, juli 2010. Vidjeti i Hariz Halilovich, Places
of Pain: Forced Displacement, Popular Memory, and Trans-Local Identities in Bosnian War-
Torn Communities, New York: Berghahn Books, 2013, 94.
52

došle na izlet van kapija mezarja i improvizirani štandovi duž ceste na kojima se
prodavala janjetina sa ražnja i hladna pića bili su u neskladu sa svečanom kolonom
zelenih tabuta koja je ulazila u mezarje. Predstavnici udruženja porodica, uklju-
čujući “Žene Srebrenice” i “Majke enklava Srebrenice i Žepe”, ranije su kritizirale
prisustvo tih štandova, ali kad je broj posjetilaca porastao na desetine hiljada, malo
se moglo učiniti u pogledu kontrole te neformalne trgovine.
Petnaesta godišnjica je bacila svjetlo i na muslimansko vodstvo u zemlji i na
komplicirano ukrštanje religije i politike u samom središtu ceremonije komemo-
racije. Svjestan značaja prilike, vođa bošnjačke Islamske zajednice, reis-ul-ulema
Mustafa ef. Cerić apelirao je na domaću i međunarodnu javnost iznijevši dva
otvoreno politička stava u svom govoru.74 Prvo je pozvao Evropsku zajednicu da
oslobodi Bosnu iz “geta”, restriktivnog viznog sistema koji je njenim građanima
onemogućavao slobodno putovanje, za razliku od, recimo, građana drugih drža-
va bivše Jugoslavije, poput susjedne Hrvatske.75 Pominjući dijasporu, pozvao je
evropske vlade da prestanu pritvarati Bošnjake na aerodromima samo zbog musli-
manskog imena. Mada su njegove opaske pozdravljene velikim aplauzom, mnogi
su se pitali šta to vizni režim i pritvaranja na aerodromima imaju sa žrtvama koje
se toga dana ukopavaju i odaje im se počast.
Kao odgovor na Cerićev govor i na sve veći osjećaj u srebreničkoj zajednici da
se ovaj dan sjećanja i žaljenja sve više pretvara u platformu za nametanje politi-
čara, sljedeće godine su organizatori komemoracije restrukturirali manifestaciju.
Politički govori više nisu bili dio dženaze, već su prebačeni s druge strane ceste, na
veliki prostor u fabrici akumulatora.76 Ovo razdvajanje naglasilo je suprotstavljene
vektore intervencije kao i delikatnu ravnotežu između vjerskog značaja tog dana i
prilike koju je on pružao lokalnim i međunarodnim političkim liderima.
Mimo politike velikih gesta i religijskih obreda koji prate ukop, među masom
prisutnih postojali su primjeri regionalnog i međunarodnog aktivizma. Kao što su
to činile i prvih godina ceremonije obilježavanja 11. jula, članice beogradske ne-
vladine organizacije “Žene u crnom” doputovale su u Potočare da iskažu podršku
žrtvama i priznanje zločina. Tu su bili i studenti Ljetnog univerziteta Srebrenica,
postdiplomskog obrazovnog studija osnovanog pod okriljem Memorijalnog cen-
tra i mezarja Srebrenica-Potočari; mladi naučnici su se okupljali kako bi se ba-
74 Titula “efendija” je počasna titula za imama, skraćeno “ef ”.

75 Vizni režim EU za ulazak u zemlje članice Schengena ukinut je u decembru 2010. godine.
76 Godine 2012, događaji su vraćeni na musalu i tad je malo političkih predstavnika prisu-
stvovalo ceremoniji. Umjesto da služi kao mjesto političkih govora, fabrika akumulatora,
s druge strane ulice, gdje su tabuti privremeno smješteni večer prije masovnog ukopa,
postala je odmorište i sklonište od velike žege.
53

Fotografija 2.5. Marš mira: Drugi dan - prelazak preko mosta blizu sela Glodi, 9. juli 2010.
Snimila autorica.
vili istraživanjem genocida, postkonfliktnih studija, tranzicijske pravde i ljudskih

prava.77 Prirodno, članovi udruženja porodica iz Tuzle, Sarajeva i Srebrenice bili
su tu, njihove liderke istaknute u masi Bošnjakinja koje su ispunjavale Centar i
njegovo mezarje. Za mnoge od njih politički značaj tog dana bio je manje važan
od njihovih ličnih akata sjećanja, dok su tražile mezare svojih nestalih rođaka ili
svjedočile ukopu svojih najdražih.
Marš mira
Sa Memorijalnim centrom i godišnjim komemoracijama koje okupljaju različite
grupe ljudi angažiranih na radu na sjećanju, jedan specifičan događaj dodat je me-
morijalizaciji Srebrenice; primarni cilj bio mu je sjećati se kroz kretanje: sablasno,
ali odlučno nazvan “Marš mira – putem smrti do slobode”. (Vidjeti fotografije
2.5, 2.6, 2.7). Ovaj marš, kojeg su opisivali kao “protestnu kampanju otvorenog
77 Vidjeti web stranicu Summer University Institute: <http://sus.potocarimc.ba/index2.

php>
54

Fotografija 2.6. Marš mira: podjela toplog čaja učesnicima Marša, 8. juli 2010. Snimila autorica.
karaktera, sa međunarodnim učešćem”, doslovno obilježava pejzaž gubitka time

što ide tragom kretanja kolone muškaraca i dječaka koji su pokušali pobjeći iz
enklave kako su je zauzimale snage VRS.
Organizatori su aktivizam kao cilj Marša definirali na web stranici posvećenoj
tom događaju: “Pohod nosi naziv protestni, jer ima za cilj animiranje svih relevan-
tnih aktera, na lokalnom i međunarodnom nivou, za brže hapšenje i procesuiranje
osoba odgovornih za počinjene zločine, radi zadovoljavanja pravde kao preduslova
za izgradnju trajnog mira i tolerancije među narodima u Bosni i Hercegovini”.78
Jezik kojim je ovo iskazano podsjeća na protest koji svakog mjeseca organiziraju
Udruženja porodica iz Tuzle - “Žene Srebrenice” - čije članice nose jastučnice sa
izvezenim imenima žrtava kako bi posmatrače podsjetile da preživjele porodice još
78 Službena web stranica nudi objašnjenja o Maršu mira 2011, “About Peace March”,
<http://www.marsmira.org/en/marsmira.php>(pristupljeno 28. jula 2012). Stranica
<http://www.marsmira.org/> nudi verzije na njemačkom, turskom, holandskom, engle-
skom i bosanskom.
55

Fotografija 2.7. Marš mira: Treći dan - dolazak u Potočare, 10. juli 2010. Snimila autorica.
uvijek traže svoje nestale (“Tražimo naše nestale”).79 Šireći opseg komemoracije,
široko postavljeni ciljevi Marša eksplicitno naglašavaju i pravosudno ispravljanje
nepravde i ciljeve mira i tolerancije. I doista, to je poziv na akciju: pješačenjem sa-
mom stazom uz koju su mnogi bošnjački muškarci i dječaci izgubili život, učesnici
istovremeno dokumentiraju i zahtijevaju odgovornost za stradanje one prvobitne
kolone u zbijegu. Energija učesnika raste i iskazuje se dok oni putuju zemljom i
među njenim ljudima. Nijemi, statični nišani u Memorijalnom centru služe kao
kompas učesnicima Marša; ta mobilna grupa probija se ka nišanima preko šuma
i dolina, preko potoka i brda. I doista, tokom cijelog memorijalnog marša, kojeg
neki pamte, a većina zamišlja, duhovi umrlih muškaraca i dječaka i misli onih koji
su preživjeli prate ih na tom mučnom putovanju.
Marš je po šesti put održan 2010. godine da bi obilježio petnaestu godišnjica
genocida i bio dotad najveći, sa oko 7.000 učesnika koji su pješačili tri dana pu-
tem dugim 110 kilometara od sela Nezuk u općini Sapna do Memorijalnog cen-
tra u Potočarima. To je ogroman logistički poduhvat, od koordinacije transporta
79 Wagner, To Know Where He Lies, 72–76.
56

do, i od polazišta i odredišta, obezbjeđivanja hrane, vode, šatora, ležajeva, toaleta,

medicinske pomoći, i osiguranja. Mada je na podijumu u Nezuku predsjednik
pododbora za “Marš mira 2010”, Ćamil Duraković, insistirao - zapravo upozorio
- da to nije “vjerska manifestacija”, nepogrješiv osjećaj hodočašća je ispunjavao tu
manifestaciju. Počevši od samog odredišta – mjesta na kojem je počeo genocid i
krajnje vjerskog prostora mezarja u Memorijalnom centru – odavanje počasti di-
rektno je vezano za narativ o bošnjačkim žrtvama i mjestima vezanim za njihovo
zlostavljanje i pokolj. Nadalje, vjerski obredi, mada se nipošto ne zahtijevaju od
učesnika, svaki su dan počinjali i završavali sa hodžama koje su predvodile molitve
a njihova kulminacija nije bila sam kraj putovanja, već komemoracija i masovni
ukop 11. jula.
Unatoč tim podvodnim vjerskim strujama, sami učesnici Marša došli su na taj
događaj vođeni različitim idejama, očekivanjima i motivacijama. Stoji ono što piše
na web stranici: Marš mira je podjednako međunarodni događaj koliko i veoma
lokalni. Učesnici su pristigli sa cijele planete: pripadnici dijaspore, međunarod-
ni mediji, aktivisti, naučnici, umjetnici, entuzijasti, planinari, svi su se spustili u
Nezuk tog 8. jula. Pridružili su se Bosancima iz cijele zemlje, od kojih su velika
većina bili Bošnjaci, dječaci i djevojčice, kao i muškarci i žene svih životnih doba.
Među njima je bilo preživjelih iz one prve kolone koji su se razaznavali po ozna-
kama ispod vrata sa natpisom “Preživjeli put smrti Srebrenica 1995”. Za razliku
od bedževa običnih “učesnika”, koji su ispisani preko plavobijele bosanske zastave,
oznake koje su nosili preživjeli, imale su i grb Republike Bosne i Hercegovine.
Neki su bili voljni ispričati svoju priču, dok su ostali bili šutljivi, u krhkom, mada
vidljivom oklopu introspekcije i sjećanja. Tu su bile i organizirane grupe – poput
kakanjskih rudara, preživjelih Vlaseničana, “Pješački pohod” – i pojedinci koji su
stigli sami, vođeni svojom voljom i vlastitim impulsom. Jedan par Italijana, se-
damdesetogodišnjaci, pješačio je po peti put; otac i dvanaestogodišnji sin po prvi
put; jedan pripadnik dijaspore iz St. Louisa išao je stopama svog oca, koji je čekao
sina na kraju Marša. Jednu grupu iz Turske predvodio je čovjek koji se zaricao da
će se boriti za islamsku Bosnu i Hercegovinu; njegovi uzvici “Tekbir” i odgovori
“Allahu ekber” redovno su se orili svakog dana marša i rasli do krešenda kako se
kolona primicala Memorijalnom centru u Potočarima. Nasuprot tome bio je bo-
sanski humor: jedan učesnik marša uzvikivao je na veliko veselje svojih drugova,
“peškir”, šaleći se na račun asinhrone religioznosti te grupe. Tu su bili i Holanđani,
sa ruksacima i svojom državnom zastavom, koji su marširali kilometrima kao da
su htjeli da se iskupe, korak po korak, za tragične posljedice nedjelovanja svojih
sunarodnjaka petnaest godina ranije.
57

Maršruta je približno, mada ne sasvim precizno, pratila istu onu stazu kojom
je kolona pješačila u julu 1995. godine. Kako bi se riješili potrebni logistički i
sigurnosni problemi,80 organizirana su i tri kampa koja su se podizala preko noći,
u Gornjoj Kamenici (općina Zvornik), Mravinjcima (općina Bratunac) i ispred
fabrike akumulatora u Donjim Potočarima (općina Srebrenica). Na drugim loka-
cijama, organizatori su planirali “časove historije”, obraćanje preživjelih, političara,
forenzičara, članova Odbora za planiranje marša te vojnih zapovjednika, o onome
što se dešavalo kada je kolona 1995. godine pokušala izbjeći na slobodnu teritori-
ju. Duž puta, organizatori su postavili znakove kako bi upozorili učesnike marša
da prolaze pored masovnih grobnica. Već dobro znana u poslijeratnoj Bosni, za-
hvaljujući iscrpnom medijskom izvještavanju, ta imena – Crni vrh, Kamenica, put
za Čančare – sad su postajala uznemirujuća, fizički konkretna: ti znakovi su ozna-
čavali tačnu lokaciju, da li su grobnice primarne ili sekundarne, koliko je tijela ili
dijelova tijela u njima nađeno, i kada su ekshumirana, te vrijeme kad je počinjeno
nasilje vezano za tu grobnicu, Zvornik 1992. ili Srebrenica 1995. Nekoć skrivene,
te scene masovnog pogubljenja i zakopavanja sad su bile izložene, jedna druga
vrsta oznake u pejzažu koji stoji kao svjedok užasnih iskustava što ih je proživjela
ona prva kolona. Na početku trećeg, i posljednjeg, dana Marša, novi, podjednako
uznemirujući u nizu komemorativnih znakova pojavio se uz cestu: jedna čizma,
ostaci košulje, pantalona – predmeti koji su ostali iza one prve kolone i kasnije ot-
kriveni. Organizatori Marša su raširili izbledjelo, pohabano platno preko štapova
pobijenih u zemlju, otrježnjujuća izložba iste one vrste ličnih predmeta koje su
forenzičari koristili kako bi pomogli u identifikaciji nestalih. Ovdje su ti predmeti
služili da podsjete prolaznika na muškarce i dječake koji su nestali u šumama. Lju-
di su gledali te tužne prizore, glasno razmišljajući o sudbini onih koji su nosili te
predmete. Sa kamerama i videorekorderima posvuda unaokolo, ta odjeća izložena
spram guste šume na obje strane maršrute bila je rječiti prizor; jedan rudimentarni
izraz i sam je bivao memorijaliziran.
Baš kao što su maršruta i njeni eksplicitni komemorativni znakovi oživljavali
prizore stradanja i gubitaka što su ih doživjeli muškarci i dječaci iz kolone, ovaj
marš je davao snagu mnogim Bosancima koji su se naselili u selima i zaseocima
80 U nekim trenucima duž maršrute, svijetložuta traka odvajala je dijelove zemlje sa strane
staze označavajući da ta mjesta još nisu deminirana. Sigurnost, prema tome, nije bila tek
puko pitanje poslijeratnog neprijateljstva i prijetnje nasilnih protesta bosanskosrpskih
reakcionara, već i prijetnja mina zaostalih nakon rata. Prema Mine Action centru Bo-
sne i Hercegovine, ukupno područje na kojem je moguće da ima nagaznih mina iznosi
oko 1.274.20 km2 ili 2,5% ukupne teritorije zemlje. Vidjeti <http://www.bhmac.org/en/
stream.daenet?kat=18> (pristupljeno 22. aprila 2013).
58

uz cestu. Usto, uz povremene pauze koje su pravili kako bi dobrovoljci iz Orga-

nizacionog komiteta podijelili hranu i piće, seljani su otvarali svoje domove, svoja
dvorišta i svoje bunare hiljadama učesnika marša koji su tuda prolazili. Na jednom
takvom mjestu prvoga dana, voda u velikim bakrenim buradima ključala je pored
ceste; mještanke su pripremale čaj za učesnike marša. Dječica su im pružala pla-
stične šolje slatkoga pića; kao i nakon mnogih drugih predaha, te šolje bi na kraju
bile razbacane uz cestu, i to podaleko od mjesta gdje su ponuđene. Na drugom
odmorištu, jedna starica, obučena u tradicionalne bosanske dimije, hodala je među
učesnicima držeći činiju sa domaćim kolačima nudeći ljude sa “bujrum”. Ova okre-
pljenja su bila zajednički izraz podrške, i to u onom najosnovnijem, materijalnom
smislu. Možda je čak dirljivija bila kafa koja je u malenim porculanskim fildža-
nima nuđena u nekim domaćinstvima. U dvorištima tih privatnih kuća, učesnici
marša bi našli malo hlada, odmorili se, uživali u razgovoru ili šutke pijuckali kafu,
što je dobro znani izraz bosanskog gostoprimstva.
Nasuprot tome, sela bosanskih Srba uz cestu koja su učesnici marša mahom
izbjegavali, bila su nijema, kao da su im se stanovnici povukli u iščekivanju. I do-
ista, razlika u javnoj recepciji učesnika marša od prvog do trećeg dana predstavlja
mapu lokalne demografije i podrške koja uz to ide, od većinski bosanskih sela u
Federaciji, prvoga dana, do većinskih sela bosanskih Srba u Republici Srpskoj bli-
že kraju marša. Kako se memorijalna kolona kao zmija probijala terenom, poten-
cijal za izbijanje nasilja ili bar prekidanje marša također se osjećao. Policija RS-a
držala je stražu duž maršrute ispred malih privatnih groblja ili spomenika iz rata;
čak je i na jednoj farmi malina stajao policajac stražareći iza ograde od bodljikave
žice pazeći da crveno voće ne bude preveliko iskušenje za učesnike Marša.
Njihova straža nije bila bezrazložna: 2009. godine učesnici su zapalili vatru
na pokošenom kukuruzu nekog bosanskog Srbina uz cestu. Organizatori Marša
su ove godine preduzeli mjere predostrožnosti, lokalni policajci su bili vidljiviji u
oba entiteta. Ipak, prisustvo policije RS-a izazivalo je gnjev nekih učesnika Marša.
Turska grupa je svaki put još glasnije izvikivala onaj svoj poziv i odgovor prola-
zeći kraj policijske straže, na žaljenje mnogih bosanskih učesnika. “E to će nam
biti od pomoći kada oni (bosanski Srbi) počnu pucati na nas”, dobacio je jedan
učesnik Marša. Uniforma policije RS-a nije ukazivala na srpsku etničku pripad-
nost policajca. Poslijeratna policijska reforma značila je da su entitetske snage bile
integrirane i da su u nekim slučajevima bošnjački policajci zajedno patrolirali sa
bosanskim Srbima.81 Tako, kada je kolona prošla pored jednog policajca iz RS-a,
81 O policijskoj reformi, vidjeti Gemma Colantes Celador, “Police Reform: Peace-building

through ‘Democratic Policing’”, International Peacekeeping 12(3) (2005) 364– 376.
59

u jutro drugoga dana, jedan učesnik Marša dobacio mu je, “Jesi li ti naš?” Momak
je odvratio, “Kako misliš ‘naš’?” “Pa musliman”, našto je ovaj samo spustio glavu u
znak potvrđivanja.
Kampovi podizani preko noći stvarali su osjećaj ratnog zbijega i muka koje
zbijeg znače. Otvorena polja bila su prepuna UNHCR-ovih šatora dok su vojnici
u maskirnim uniformama sipali čorbu i dodavali hljeb učesnicima Marša koji su
stajali u redu. U medicinskom šatoru, liječeni su žuljevi, nategnuća, iscrpljenost
od vrućine i slično. Improvizirani toaleti postavljeni su na obodima kampa. Pala
je noć pa onda uz zvuke molitve svanulo jutro, i učesnici marša užurbano su pri-
premali doručak prije no što će krenuti na jednodnevno pješačenje. Mada rudi-
mentarne, sitne pogodnosti koje je pružao zaklon kampa, podsjećale su učesnike
na to koliko su sretni i kolika je, nasuprot tome, nesreća zadesila one muškarce i
dječake petnaest godina ranije. Kako je jedan učesnik marša primijetio drugoga
dana, “Nisu imali hrane. Nisu imali vode. Nisu imali ni šatora ni deka. Nisu imali
ljekara. Ali, najvažnije od svega, nisu imali sigurnost”.82 Memorijalni marš se odvi-
jao tokom dana, a ona prvobitna kolona je bauljala i danju i noću jer je tama noći
krila njihovo kretanje od napada snaga VRS-a. Preživjeli su opisivali kako su se
mučno i polako probijali u ljudskom lancu da se ne bi izgubili.
Memorijalizacija muka koje je preživjela ta kolona odvijala se i na nivou čovje-
kovog tijela – kroz bol žuljeva na stopalima i opekotina na koži – i kroz kretanje
kolone preko zahtjevnog terena, uključujući uspon na planinu Udrč (1.043 metra)
drugoga dana Marša. Tako, da bi se sjetilo u ovome trenutku značilo je osjetiti,
slijediti stope i, čineći to, ponovno otvoriti prostor oko srebreničke enklave koji je
nekoć bio zatvoren.83
Trećeg i posljednjeg dana, kako se kolona spuštala niz brda prema Memorijal-
nom centru, među učesnicima je osjećaj iščekivanja bivao sve jači. Uredni redovi
bijelih nišana - cilj njihovog pohoda - ukazali su im se pred očima. Bilo je to dugo,
fizički zahtjevno putovanje, ali za mnoge iscrpljenosti je nestalo čim su se ukazali
ljudi koji ih dočekuju. Tamo gdje njihova maršruta stiže do popločane staze što
vodi do Memorijalnog centra, ljudi su se okupili da iskažu dobrodošlicu umor-
nim učesnicima marša. Šarenilo zastava koje su se vidjele posvuda, kako je kolona
zavijala preko dolina i brda, plava, žuta i bijela boja bosanske državne zastave i
zastave Republike Bosne i Hercegovine, crvena i bijela boja turske zastave, zelena
islamska zastava, među ostalima, sve su se jasnije vidjele kako su učesnici Marša
82 Autoričine terenske bilješke, 8. juli 2010.

83 O pojmu hodočašća kao kretanja kroz utjelovljenu akciju, vidjeti Simon Coleman i John
Eade, “Introduction: Reframing Pilgrimage”, u Simon Coleman i John Eade, eds, Refra-
ming Pilgrimage: Cultures in Motion, London and New York: Routledge, 2004, 16.
60

počeli praviti red od po petero, šestero ljudi umotanih u zastavu ili sa zastavama
visoko podignutim na jarbolu.
Posljednja dionica je gorko-slatka procesija; vidljiva je bila duboka tuga onih
što su ponovno prepješačili stazu koju su prešli – i koju su preživjeli – petnaest
godina ranije, kao i oni koji su, pozdravljajući učesnike marša, vraćeni u one bolne
momente razdvajanja ili strašnog užasa sa kojim su primane riječi “nije došao” i
“nije prešao ‘preko’ šume”. Oči pune suza i topli zagrljaji učesnika Marša i onih
koji su ih dočekali – članova porodica, komšija, bivših vojnika, pripadnika srebre-
ničke zajednice – na površinu su iznijeli sve te podzemne struje boli, sjećanja na
izgubljene živote i pretrpljena stradanja. “Idemo na dženazu, a ne na ekskurziju”,
prekorila je jedna od žena večer prije grupu djevojaka na kraju dugačkog vojnog
šatora podignutog za učesnice marša, koje su se kikotale i očijukale sa dječacima
od kojih su bile odvojene platnenom pregradom. Marš se ticao sjećanja na smrt te
je, stoga, bilo sasvim logično što mu je bilo odredište Memorijalni centar i njegovo
mezarje. Nedugo nakon što je posljednji u koloni pristigao u Potočare, započela je
jedna druga procesija: muškarci i dječaci formirali su red kako bi nosili tabute sa
posmrtnim ostacima ljudi identificiranih tokom prethodne godine, od njihovog
počivališta u fabrici akumulatora do travnatog područja južno od musale.
Dva brata iz Tuzle zauzela su mjesto među okupljenim muškarcima da ponesu
tabute. Zajedno su na ovu petnaestu godišnjicu prepješačili Marš mira u znak lične
posvete žrtvama, kako bi skupa doživjeli iskustvo muke i zajedništva. Jedan od bra-
će je došao na mjesec dana iz Njemačke, dok drugi nikad nije ni otišao iz Bosne;
došli su da učestvuju u maršu relativno nepripremljeni, u mokasinkama, noseći
ruksak između sebe. Starij brat je bio pušač čija su se pluća bunila protiv napornog
strmog uspona, ali se nijednom nije požalio. Zaradili su žuljeve. Bili su gladni, sa
ono malo mjesta gdje se dijelila hrana i voda i nekoliko odmorišta u bosanskim
selima, ovaj posljednji dio marša mnoge je učesnike ostavio bez doručka, pa su se
morali osloniti na zalihe koje su sami nosili, dobrano potrošene u prethodna dva
dana. Ali, opet, osjećaj svrhe koji ih je doveo na početnu tačku marša u Nezuku
vidio im se na licu dok su, duže od sat vremena, dodavali tabute, jedan za drugim.
Šta je to natjeralo dvojicu braće da pješače 110 kilomentara, ostavivši sigurnost
i komfor roditeljskog doma u Tuzli kako bi tog popodneva stali na asfalt i podizali
tabut za tabutom srebreničkih mrtvih? Braća nisu, strogo govoreći, bila vezana
za taj prostor na bilo kakav neposredan način – nijedan njihov rođak, ni dalji ni
bliži, nije umro u enklavi ni u koloni, niti je skončao u masovnim grobnicama
razbacanim diljem Podrinja. Oni nisu došli zato što su neki veliki vjernici, niti da
iskažu politički stav. Njihovo prisustvo proizlazi iz njihovog zajedničkog impulsa
da učestvuju barem na četiri dana u tih petnaest godina u radu na sjećanju.
61

Taj rad je povezivao simbolički akt kretanja – obrnutog pješačenja kao izraza
otpora prema pokušajima generala Mladića i njegove vojske da jedan narod isko-
rijene sa jednoga mjesta – sa fizičkim iskustvom muke i stradanja. Sami učesnici
marša postali su svojevrsni provodnik za komemoraciju jer svoju su snagu oni
dodali zajedničkoj brizi za mrtve. I doista, mada gotovo iscrpljena trodnevnim
pješačenjem, snaga ovih muškaraca i dječaka formirala je doslovno most od ruku
preko kojeg su se ponovo prikupljeni ostaci nestalih predavali njihovim porodica-
ma i njihovom konačnom počivalištu.
Kad su tabuti bezbjedno uneseni kroz kapije Memorijalnog centra, učesnici
Marša polako su se razišli po otvorenim poljima kompleksa; briga za mrtve sada je
prešla na porodice. Dok je jedna žena zapomagala pored jednog od zelenih tabuta,
rođak ju je pokušao utješiti, govoreći da se skloni; kamere fotoreportera počele su
snimati. Taj proces žaljenja – i unaprijed određen i spontan – osnaživao je Memo-
rijalni centar svojom energijom - kretanjem i ponovnim objedinjavanjem rasutih
tijela - kako živih, tako i mrtvih.
Ponovna posjeta mjestima nasilja

Zahvaljujući zamajcu kojeg mu daju komemorativne aktivnosti pokrenute Mar-
šom mira i godišnjom ceremonijom u Potočarima, 13. juli je bio još jedan dan po-
svećen memorijalizaciji genocida samim činom ulaženja u prostor i obilježavanja
prostora koji je ljudima važan. Termin “hodočašće”, u smislu svetog putovanja, ov-
dje na pravi način opisuje putovanje kojim se odaje priznanje mjestima koja su, za
razliku od Memorijalnog centra, čak i maršrute Marša mira, uglavnom zatvorena
za preživjele Srebreničane i rodbinu nestalih. Kao i kod drugih komemorativnih
događaja, kretanje zavisi od koordiniranja i okupljanja raznih članova široke za-
jednice aktivista. Ovaj poduhvat predvode tri glavna udruženja porodica: “Žene
Srebrenice”, “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, i “Majke Srebrenice”. Dana 13.
jula 2010. godine, treću godinu zaredom, autobusi sa članicama ova tri udruženja
krenuli su da obiđu šest mjesta u toj regiji gdje su se desili neki od najstrašnijih
zločina u bosanskom ratu. Na svakom od tih mjesta, učesnice prouče molitvu i
polože vijence svježeg cvijeća u čast “onih koji nisu došli” petnaest godina ranije.
Autobusi iz Tuzle, Sarajeva i Srebrenice prvo se okupe u istočnobosanskom
selu Konjević Polje, gdje formiraju kolonu koju predvodi policijska pratnja RS-a.
Njihovo putovanje je još jedno putovanje u obrnutom smjeru; mnoge žene koje su
general Mladić i njegove snage prognali iz enklave gledale su kroz prozor autobu-
sa grupe zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao što su stotine zatvoreni-
ka odvedenih na fudbalski stadion u Novu Kasabu 13. jula 1995. godine. Sada su
te žene ponovo u autobusima, ovaj put da memorijaliziraju nasilje čiji su početak
62

Fotografija 2.8. Kravica: Kolona autobusa sa preživjelima iz Srebrenice napušta skladište u kojem su
ljudi pobijeni, 13. juli 2010. Snimila autorica.
gledale. Nakon prve stanke na poljoprivednom skladištu u Kravici, zloglasnom po

masakru koji se tu desio, kolona kreće ka drugim mjestima gdje su ljudi zatvarani,
pogubljeni i gdje su bile masovne grobnice vezane za srebrenički genocid: osnov-
na škola u Grbavcima, osnovna škola u Petkovcima, brana u Petkovcima, vojno
poljoprivredno dobro Branjevo i Dom kulture u Pilici.84 (Vidjeti fotografije 2.8,
2.9, i 2.10).
Zahtijevajući da obiđu ta mjesta, aktivistice su željele obilježiti fizička mjesta
stradanja i smrti, sjetiti se svojih voljenih i natjerati širu bosansku javnost i među-
narodnu zajednicu da priznaju – umjesto da puste da nestane u zaboravu – ta mje-
sta i okrutnost koja se tamo desila. Slično Memorijalnom centru u Potočarima,
ova mjesta puna su značenja zbog nasilja na koje podsjećaju, prisilnog raseljavanja
koje je dovelo žrtve na ta mjesta i zločine koji su nad njima tu počinjeni.
84 Za sažeti tekst o zločinima počinjenim na ovim mjestima, uključujući i broj žrtava te

uz njih povezane masovne grobnice, vidjeti ICTY Prosecutor v. Radislav Krstić, 2001
Predmet br. IT-98-33-T, Presuda, 2. avgust 2001, Međunarodni krivični tribunal za bivšu
Jugoslaviju (ICTY) stav 201–253.
63

64 SREBRENICA IN THE AFTERMATH OF GENOCIDE
Fotografija 2.9. Osnovna škola u Grbavcima: srebrenički imam Damir ef. Peštalić, predvodi preživjele
Figure 2.9. Grbavci elementary
u molitvi pred ulazomschool:
u školu, the Srebrenica
31. juli imam,
2010. Snimila Damir ef. Peštalić,
autorica.
leads survivors in a prayer before the school entrance, July 13, 2010. Author
photograph.
Tako je, s jedne strane, kolona 13. jula jedna lokalizirana intervencija - ulaskom
u prostore koji su inače društveno i fizički zatvoreni – čiji je cilj javno memorija-
liziranje genocida ili, konkretnije, zločina koje su počinile snage VRS-a. Time se
into the various sites, which in the past had been denied.41 In 2010, as
postiže suprotstavljanje šutnji koja okružuje ta mjesta u njihovom svakodnevnom
the international
postojanju mediaskladišta,
– kao prazna spotlight had intensified
napuštene becausepolja
škole i otvorena of the fifteenth
– mjesta čija
anniversary, the message was clear: the women should be allowed to visit
povijest nije zaboravljena, ali se u većini slučajeva svjesno ignorira. S druge stra-
ne, ova
the je kolona
sites and payzavisila
theirod međunarodne
respects without intervencije,
incident ili
orbarem
even pokroviteljstva,
the threat of
kako bi jojTheir
violence. se osigurao bezbjedan
presence wouldulazak
be a na raznacounter
direct mjesta, kojeg je intensifying
to the ranije bila li-
šena.85 Godine 2010, s uvećanom pažnjom međunarodnih medija zbog petnaeste
rhetoric of denial coming from RS authorities.42
godišnjice, poruka je bila jasna: ženama treba dopustiti da posjećuju ta mjesta i
da, Indeed, outside
bez incidenata theprijetnje
ili čak Kravicanasilja,
warehouse, one svojim
odaju počast immediately
umrlima.felt that
Njihovo
high-level involvement by the international community had raised expec-
tations that this memorial journey could proceed uninterrupted and unde-
85 Dana
terred. 13. julaplain-clothes
Many 2009, policija RS-a
andspriječila
uniformedje učesnike konvoja
police stoodda uđu u poljoprivredno
guard along the
skladište u Kravici; vidjeti ‘’Žene Srebrenice’’, “Kravica, 14 godine poslije” (Kravica, 14
mainyears
road andBilten
later) in the yards 46
Srebrenice, of (2009)
private12.residences,
Vidjeti takođerand secured
S. Karić, the perime-
“Dostojanstveno tu-
govale”, Oslobođenje, 14. juli 2009.
ters of the warehouse complex itself. They would permit no interference
with the memorial convoy. When a sedan stopped and its driver sought
64

MEMORIALIZING SREBRENICA 65
Fotografija 2.10. Vojno poljoprivredno dobro Branjevo: preživjeli posjećuju mjesto pogubljenja, 13. juli
Figure 2.10. Branjevo Military2010.
Farm: survivors
Snimila visit the execution site, July 13,
autorica.
2010. Author photograph.
prisustvo bi tako bilo direktan odgovor na sve glasniju retoriku poricanja što je
dolazila od vlasti RS-a.86
I doista, pred skladištem u Kravici odmah se moglo osjetiti da je veliki anga-
directions, the message of the plain-clothes police officer was subtle but
žman međunarodne 43 zajednice potaknuo veće nade da bi ovo memorijalno puto-
clear: move proteći
vanje moglo along. bez prekida i neometano. Brojni policajci u civilu i uniformi
Oncesu
stražarili thedužbuses had arrived
glavnog puta i u and the passengers
dvorištima privatnihdisembarked, the ritual
kuća, te osiguravali krug
kompleksa
of skladišta.the
memorializing Onilocations
ne bi dozvolili bilocrimes
of the kakvo ometanje
began. memorijalne
In contrast kolone.
to the
Kad jemira
Marš jedanand
automobil
the Julyzaustavljen i vozač se počeo
11 commemoration, raspitivati into
movement oko pravca, poruka
these spaces
policajca u civilu bila je suptilna ali jasna: Produži.87
temporarily commandeered their meaning, wresting them away from the
Kada su autobusi stigli a putnici se iskrcali, obred memorijalizacije mjesta zlo-
everyday and infusing
čina je otpočeo. Nasuprotthem
Maršuwith
mirathe solemnity of11.
i komemoraciji the occasion.
jula, kretanje This
u ovimis
particularly true of the
prostorima privremeno je Kravica
određivalowarehouse. For both
njihovo značenje, Bosnian
odvajajući Serbs
ga od and
svakod-
Bosniaks, the site has a specific history. Very few people would attempt
to deny what happened there: for years the building’s façade, covered in
86 Poglavlje 8, “Potiskivanje: Poricanje”, razmatra evoluciju zvaničnih strategija poricanja u
bullet holes, bore
poslijeratnim visible
godinama evidence
u RS-u i Srbiji.of the events that took place within its
walls. Furthermore,
87 Autoričine unlike some
terenske zabilješke, 13. juli of the other sites, the building cannot
2010.
be missed or ignored: it is located right next to the road that returnees
65

nevnog i dajući mu svečani ton. Ovo se posebno odnosi na skladište u Kravici. I

za bosanske Srbe i za Bošnjake, to mjesto ima posebnu povijest. Jako malo ljudi bi
pokušalo poreći ono što se tu desilo: godinama je fasada zgrade, puna rupa od me-
taka, nosila vidljive dokaze događaja koji su se desili unutar njenih zidova. Štoviše,
za razliku od nekih drugih mjesta, tu zgradu ne možete ne vidjeti ili ignorirati:
smještena je tik uz cestu kojom povratnici moraju putovati da bi stigli u Bratunac,
Srebrenicu i okolna podrinjska sela.
Ipak, način na koji se povijest nasilja tog mjesta pamti, tumači i predstavlja ši-
roj javnosti zavisi od iskustava koja su duboko oblikovana spornim političkim dis-
kursom u poslijeratnoj Bosni. Ta zgrada je smještena u jednoj od najžešćih nacio-
nalističkih zajednica u RS-u.88 Puna 364 dana godišnje, njen fizički prostor – kao
privatno preduzeće - bezbjedan je u vlasništvu bosanskih Srba, i u materijalnom
i u društvenom smislu. Na dan 13. jula 2010. godine, žene Srebrenice u pratnji
imama, lokalnih bošnjačkih političara i aktivista, novinara i, po naredbi vlasti RS-
a, policije tog entiteta potvrđuju i aktiviraju taj prostor kao prostor bošnjačkih žr-
tava, njihovog stradanja i gubitka. Kao i u slučaju ceremonije 11. jula, vjerski obred
pomogao je tu privremenu transformaciju: Damir ef. Peštalić, imam iz Srebrenice,
predvodio je žene u molitvi pred zabravljenom i lancima zarobljenom ogradom.
Kad su položeni vijenci i kad su predstavnici lokalnih medija taj prizor snimili,
žene su se ponovo ukrcale u autobuse i produžile do sljedećeg mjesta.
Za putnike, razdaljina između mjestâ zločina, naglašavala je koliko je detalj-
no bilo isplanirano i iskoordinirano pogubljenje i razbacivanje ljudskih ostataka.
Neke od lokacija su bile pažljivo skrivene od ceste, na privatnoj zemlji. Druge su
bile usred malih sela: dvije zgrade osnovne škole, naprimjer, bile su dovoljno blizu
lokalnom življu da su oni morali znati šta se tu dešavalo. Kad bi memorijalna ko-
lona ušla u ta mjesta, mještani Srbi držali su se po strani, a neki su je promatrali sa
otvorenim neprijateljstvom. U jednoj privatnoj kući, s druge strane ceste, gdje se
blizu osnovne škole u Petkovcima kolona parkirala, grupa Srba sjedila je s pivom
u ruci, i natmureno gledala žene kako se vraćaju u autobuse. Jedan od njih je uzeo
kamen i bacao ga neprestano uzrak u znak otpora i prema ženama i prema policiji
RS-a, čije prisustvo je držalo pod kontrolom to primitivno oružje.
Zgrčena od bola, lica žena pokazivala su koliko im je to putovanje bilo teško.
Bio je to vreo dan i uslovi su bili posebno teški – napravile su nekoliko pauza, vode
im je ponestalo, a u autobusima nije bilo klimatizacije. Žene su djelovale umorno
i iscrpljeno, što od cjelodnevnog putovanja, što od bitaka koje su vodile posljed-
njih petnaest godina. Mnoge su ostarile koračajući u mirnom protestu pred sve
88 Vidjeti Sudetic, Blood and Vengeance, 135–164.
66

indiferentnijom poslijeratnom javnošću – na glavnom trgu u Tuzli, ispred Pred-

sjedništva u Sarajevu, na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u
Hagu i na suđenju paravojnoj jedinici “Škorpioni” u Beogradu. U Bosni, borba da
se utvrde i javnosti predaju na uvid činjenice o Srebrenici u julu 1995 često je ovu
grupu žena, preživjelu rodbinu nestalih, suprotstavljala birokratiji Vlade RS-a čiji
su resursi bili značajni.
Toga dana, u njihovom postojanom kretanju, činilo se da su žene u koloni
svjesne neke nesavladive barijere na tim mjestima, te su se možda držale podalje,
odbijene užasnim prizorima što su opterećivali ta mjesta. Dok bi u Memorijalnom
centru rodbina nestalih osvajala taj prostor na veoma čulan, taktilan način – dodi-
rujući zemlju, prstima prelazeći preko natpisa na nišanima, klečeći u travi kraj me-
zara – na ova je mjesta kolona posjetiteljki ulazila, ali bi ostala podalje od fizičkog
prostora. Stale bi ispred praga i gledale puste zgrade iz daljine, ili samo pokušavale
zakoračiti na otvorena polja. Mjesto pogubljenja kod brane u Petkovićima bilo je
izuzetak; tu su žene našle trag ruže od granate i djeliće kostiju na kamenitom po-
lju. Neke su te užasne suvernire stavljale u džep. Na stazi što se spuštala od brane
jedna je žena brala divlje cvijeće, ali ga je bacila kad ju je druga ukorila: ne treba
uzimati cvijeće sa tako okaljanog mjesta.
Slojevita sjećanja, osporavani prostori

Posljednja stanica konvoja bio je Dom kulture u Pilici. Procjenjuje se da je tamo
16. jula 1995. godine pogubljeno oko 500 Bošnjaka. To je bilo jedino od šest mje-
sta koja su preživjele Srebreničanke obišle, a u koje su ih pustili. Na pragu zgrade
neke su se žene razbjesnile zbog gomile smeća koje su pokušavale zaobići. Kad su
ušle, činilo se da je osjećaj ogromnog užasa ispunio zrak; zidovi puni rupa od me-
taka, veliki komadi krova koji vise sa stropa. Osušeno cvijeće ležalo je na jednom
kraju prostorije, netaknuto otkako su godinu dana prije žene obišle to mjesto.
Ni po čemu se nije moglo znati da je ta zgrada bila mjesto masovnog zločina.
Raspadala se i s njenim raspadanjem nestajali su i dokazi zločina počinjenih među
njena četiri zida. Zapravo, zgrada je služila kao pozadina za mnogo vidnije spome-
nike. (Fotografija 2.11). Pred samim Domom kulture stajao je spomenik posvećen
jednom potpuno drugačijem narativu: prethodne godine lokalni su zvaničnici po-
stavili, doslovno pored i povrh spomenika Titovim partizanima iz Drugog svjet-
skog rata, spomenik posvećen dvadesetorici vojnika VRS-a, mještana Pilice, koji
su umrli između 1992. i 1995. godine. Oni koji su osmislili taj spomenik svjesno
su povezali stari spomenik sa nedavnim sukobom, unatoč njihovim suprotstav-
ljenim simbolima, nespretno spajajući pravoslavni krst sa implicitno ateističkim
simbolom partizanske petokrake. Tako su retroaktivno “pokrstili” partizanski ot-
67

Fotografija 2.11. Pilica: Spomenik palim vojnicima VRS-a postavljen ispred razrušenog Doma kulture,
Figure 2.11. Pilica: Memorial13.tojuli
fallen
2010.VRS soldiers
Snimila stands before the dilapidated
autorica.
cultural center, July 13, 2010. Author photograph.
por u tom kraju, brišući iz javnog sjećanja stotine ubistava što su počinjena u obli-
žnjem Domu kulture.89 Desno od crnih kamenih nadgrobnih ploča na grobovima
dvadesetak vojnika VRS-a stoji natpis koji poziva Boga “da im da vječnu slavu i
an overwhelming sense of horror seemed to fill the air; bullet holes cov-
oprosti njihovim dušama”.90 Na svakoj kamenoj ploči bila je fotografija mladog
ered
lica ithe
imewalls,
osobe,and
kaolarge pieces
i datum of thei roof
rođenja smrti,dangled from na
što podsjeća thevisokostilizirane
ceiling. Dried
flowers lay at one
srpske grobove end
koji se of the
mogu naćiroom, untouched
na grobljima sinceBosni.
u Istočnoj the women’s visitoni
Istovremeno, a
year before.
Nothing identified the building as a site of mass atrocity. The structure
was decaying
89 Autorice and, as
zahvaljuju it decomposed,
Adiju so too would
Džumhuru na objašnjenju. its evidence
Ger Duijzings bilježi daof
su the
spo-
crimes committed within its four walls. In fact, the building served as uai
menici iz Drugog svjetskog rata podignuti nakon 1945. u Istočnoj Bosni (uključujući
oko Srebrenice) odražavali zvaničnu historiju, namjerno propuštajući da spomenu etnič-
backdrop to a imuch
ku pozadinu radije sumore visible
ubijene set kao
označavali of monuments.
“žrtve fašističkog(Figure 2.11).
terora”. Ipak, Just
naglašava
in front of the je
on, postojao center stood
i “etnički a memorial
podtekst” dedicated
ovih spomenika to an entirely
koji “ostavljaju dojam da different
su Srbi bili
glavne žrtve rata” i da su neimenovani muslimani bili na “pogrešnoj strani rata”. Duijzings,
narrative: in the preceding year, local officials had placed, literally next to
“Commemorating Srebrenica”, 148.
and on top ofstoji:
90 Na natpisu a World
“VječnaWar II monument
im slava to Tito’s
i Bog/da im dušu Partisans,
prosti/udruženje a memorial
boraca VRS/i mje-
to some two dozen VRS soldiers, residents of Pilica, who died between
štani Pilice”.
1992 and 1995. That memorial’s designers had purposely conjoined the
68

utjelovljuju namjerno brisanje 500 ljudi koji su bili zatočeni i pogubljeni u zgradi
samo nekoliko metara dalje.91
Ta svjesna odluka da se jednim slojem ratne povijesti prekrije drugi – pri čemu
onaj raniji spaja etnonacionalne identitete u jedinstveni narativ bratstva i jedinstva
– prikriva onaj drugi, mnogo zloćudniji, sloj kojeg čini epizoda genocidnog nasilja
u Domu kulture. Tri godine prije pada Srebrenice, u junu 1992, u istoj toj zgradi,
vojnici VRS-a mučili su i ubili mještane selâ oko Zvornika. Kako je zapisao Ha-
san Hadžić u jednom članku objavljenom u avgustu 2003. godine u bosanskom
magazinu Dani:
“Ubice su tamo (u kafani s druge strane ceste) utažile žeđ i slavili rekorde u ubi-
janju postignute u Domu kulture. Sve je bilo kao i inače, osim za žrtve. Mještani
zvorničkih sela ubijeni su 1992. a srebrenički 1995. Mnogi su zakopani u istoj onoj
grobnici otkrivenoj na Crnom vrhu, i zato to nije samo najveća masovna grobnica,
već i nabrutalnije svjedočanstvo savršenog kruga zločina. Srebrenica je samo naj-
tragičnija posljednja karika u lancu kojeg čine moge ranije Srebrenice.”92
Mada se u prvim medijskim izvještajima o ekshumacijama na Crnom vrhu

povlačila, kao što je to učinio i Hadžić, paralela između nasilja počinjenog 1992.
godine i srebreničkog 1995, kasnije će se ispostaviti da je masovna grobnica na
Crnom vrhu specifično vezana za ubistva počinjena 1992. u području Zvornika,
uključujući bosanska sela Klisa, Đulići i Šetići. I doista, nijedna identifikacija ve-
zana za Srebrenicu 1995. nije rezultirala ekshumacijama sa Crnog vrha.93 Ipak,
91 Ed Vulliamy bilježi paralelno brisanje javnog sjećanja u Prijedoru, gdje zvaničnici RS-a i
kompanija Mittal Steel, koja je privatizirala kompleks rudnika u Omarskoj 2004, sprje-
čavaju preživjele da postave spomenik na mjestu logora i pogubljenja. On citira Edina
Ramulića koji pred skupom dijaspore u St. Louisu pokazuje slike spomenika palim Srbi-
ma, uključujući i jedan ispred samog logora u Trnopolju: “Trideset hiljada civila iz prije-
dorskog kraja držano je u ovom logoru, a ovaj spomenik je samo dvadeset metara udaljen
od mjesta gdje su oni ukrcavani na kamione i odvođeni”. Vulliamy, The War is Dead, Long
Live the War, 168. Vidjeti također Halilovich, Places of Pain, 92–93, 114.
92 Hasan Hadžić, “Najmasovnija grobnica”, Dani, 15. avgust 2003, <http:// www.ex-yupre-
ss.com/dani/dani112.html> (pristupljeno 1. januara 2013).
93 Zapravo, postoji samo jedna velika masovna grobnica u kojoj su nađeni i posmrtni ostaci
žrtava nasilja iz 1992, i onih srebreničkog jula 1995: jedna od tri grobnice iskopana u
selu Blječeva u općini Bratunac čuva ostatke iz Kravice/Glogova (tj. iz Srebrenice 1995.)
i tijela iz 1992. koja su prvobitno ukopana u vrećama. Crni vrh nije ni najveća iskopana
masovna grobnica; najveća je Vojno poljoprivredno dobro Branjevo, u kojoj su prvo bili
ostaci preko 1.700 muškaraca, koji su kasnije iskopani i prebačeni u osam velikih sekun-
69

ranije spekulacije forenzičara i predstavnika medija te događaje i ta mjesta pove-

zuju kao karike u istom lancu sistematskog progona i uništenja. U istom članku
iz 2003. godine, Hadžić citira Marka Harmona, tužioca Haškog tribunala, koji
opisuje kako je doživio Pilicu. Saslušavši svjedočenje vojnika VRS-a Dražena Er-
demovića o ubijanju u Domu kulture 1995, Harmon je odlučio otputovati na to
mjesto:
“To što sam sjedio u tom društvu, tako indiferentnom ili možda uplašenom (...)
pitajući se šta je to što normalna ljudska bića sprječava da ispune svoju moralnu
dužnost i da svjedoče o zločinu, bilo je najstrašnije iskustvo u mom životu. Srebre-
nica me veoma pogodila, ali tek me je posjeta Pilici posebno uznemirila, kad sam
vidio da je spomenik mrtvim srpskim vojnicima podignut ispred Doma kulture.
Ti ljudi su umrli za svoju stvar, vjerujući u ono što čine; ali je izuzetno arogantno
podići njima spomenik ispred mjesta jednog od najsramnijih zločina u cijelom ratu
u Bosni i Hercegovini. Velim vam, to mi je bilo najšokantnije.”94
Ono što Harmon doživljava kao aroganciju – podizanje spomenika vojnicima

VRS-a ispred mjesta gdje su pripadnici te iste vojne sile zatvorili, mučili i ubijali
predstavlja dio istog onog političkog imperativa “hegemonizacije” javnog sjećanja,
kroz selektivno pamćenje i zaborav, koju promoviraju zvaničnici u cijelom entitetu
Republika Srpska.95 I zaista, kao što zapaža Ger Duijzings, ti pokušaji revidiranja
i brisanja javne historije dio su jednog “šireg nastojanja da se u pejzaž upiše sasvim
novi politički poredak: postavljeni su krstovi, nove pravoslavne crkve su sagrađene
a džamije srušene. Ulice, škole i sela su preimenovani. Tim izmjenama Srbi šalju
jasnu poruku da za muslimane u RS-u nema mjesta”.96
Ipak su 13. jula 2010. godine žene bile tu, ušle su i izašle iz Doma kulture,
insistirajući time na kontranarativu koji javno razotkriva zločine počinjene u tom
prostoru, zahtijevajući da se oni priznaju, ako ništa, barem na taj jedan dan svake
godine. Spomenici u Pilici tako i sami služe kao granica. Sa različitim simbolima
vezanim za različite grupe ljudi, oni demarkiraju jedan historijski važan prostor
i vrijeme, naglašavajući određene događaje i istovremeno umanjujući ili brišući
druge.
darnih grobnica (gotovo tri puta više nego na Crnom Vrhu). Autorice zahvaljuju Mattu
Vennemeyeru i Dereku Congramu na razjašnjenju informacije o grobnici na Crnom
Vrhu.
94 Ibid. Vidjeti također Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War, 91–92.
95 Halilovich, “Beyond the Sadness”, 44.
96 Duijzings, “Commemorating Srebrenica”, 153.
70

Politika i praksa povratka kući
3. Politika i praksa povratka kući
Povratak izbjeglica
N
ura je ušla u dvorište svoje nekadašnje kuće, trospratne zgrade s bije-
lom štukaturom i fino izrezbarenom drvenarijom, tako popularnim prije
rata, osobito u planinskom ambijentu Srebrenice. Popela se do ulaznih
vrata i pogledala komad papira zakačen za staklo na njima, papir na kojem je
stajalo da je kuća vlasništvo njenog muža i da je, prema tome, protivno zakonu da
bilo ko polomi pečat i uđe u nju. Sam pečat je bio tek bijedni plavo-crveno-bijeli
končić zalijepljen za dovratak i vrata sa dvije mrlje cementa. Takvu su zaštitu
pružali poslijeratni imovinski zakoni u Bosni. Dohvativši ručku vrata, Nura je
na svoje razočaranje otkrila da su zaključana; to je značilo da joj se valja popeti
uzbrdo do mjesnog ureda Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica da dobije ključ.
Nije to njena prva posjeta vlastitom imanju. Ona i njen suprug već su navraćali
nekoliko puta ranije te godine i godinu prije, 2002, da pregledaju kuću i popričaju
sa njenim novim stanarima, dvjema porodicama bosanskih Srba koje su živjele
zasebno na dva sprata velike kuće. Zauzeli su kuću nakon pada enklave, bilo kao
prisilno iseljeni ili kao ljudi u potrazi za boljim smještajem. Jedna porodica se
nedavno iselila i otišla u Bijeljinu, gdje je sagradila kuću. Druga je porodica još
uvijek zauzimala drugi sprat.
Baš kad je Nura krenula da traži ključ, pomolila se mlada žena, silazeći niz
prilaz kući. Prepoznale su se odmah i počele razgovarati. Ta žena, član porodice sa
drugog sprata, zovnula je Nuru sa balkona kad je prvi put došla da obiđe vlastiti
dom, “Hodi, hodi, ovo je tvoja kuća!” I opet su se gledale licem u lice, s rukama
čvrsto stegnutim na prsima, nervozno pogledavajući jedna drugu, a onda skretale
pogled u potrazi za nečim sigurnim na čemu bi im se zadržao. Nura je pripalila
cigaretu. Ruka joj je blago drhtala dok ju je držala među prstima.
Mada napet, ovaj je razgovor pružio važne informacije: kad je ona druga po-
rodica otišla; imaju li ta Srpkinja i njena porodica bilo kakav plan da se vrate u
svoj predratni dom; ako imaju, jesu li tražili “paket” donatorske pomoći za obnovu.
Pokušavajući da olakša razgovor koji vodi ka ključnom pitanju, Nura je objasnila
71

da bi ona i njen muž željeli obnoviti kuću i vratiti se u općinu. To može značiti da
će morati tražiti formalnu deložaciju porodice te Srpkinje sa svoga posjeda. Orga-
nizacije za humanitarnu pomoć koje nude pakete pomoći za obnovu zahtijevaju
da se podnosilac zahtjeva, pojedinac ili porodica, trajno usele u posjed odmah
nakon obnove. Svaki privremeni stanar, kao što su raseljene osobe koje su zauzele
tuđe stanove tokom ili nakon rata, morat će, dakle, napustiti te kuće prije no što
agencija uopće dodijeli pomoć.
Čuvši to, Srpkinja je postala vidno napetija. Tražila je od Nure da to ne čini
pošto joj je kćer bolesna a ima i problema sa školom. Nije željela ispisati dijete
usred školske godine; barem joj, molila je, dopusti da ostane ovu školsku godinu.
To je zaista zapanjujući obrat u ratnoj dinamici regiona, jer oni koji su ranije ostali
bez imovine, sada su kontrolirali sudbinu onih koji su je te imovine lišili. Nura je
bila mirna, ali odmjerena u svom odgovoru, obećavši da će već nešto smisliti: ako
ona i njen muž uspiju osigurati paket za obnovu, mogli bi napraviti gornji sprat,
uključujući krov, i tu se useliti. Srpska porodica mogla bi u tom slučaju ostati u
stanu na drugom spratu preko zime, ali, upozorila je, pozivajući se na birokratiju,
nije bilo samo do nje. Mnogo toga zavisit će od lokalnih zvaničnika Ministarstva
i donatora.
Nurin sljedeći korak, ured Ministarstva, rječito je ukazivao na to da se tu dijele
sredstva vlade RS-a za povratak izbjeglica i raseljenih osoba u općinu. Smješten
na trećem spratu zapuštene zgrade suda, na kraju dugog mračnog hodnika; prlja-
vih zidova koji kao da nisu obojeni od prije rata. U hodniku, potencijalni povrat-
nici i raseljena lica čekali su, periodično ulazeći u zapušteni ured da razgovaraju
sa službenikom i traže bitne dokumente. Međutim, tog dana ispred Nure nije
bilo reda pa je, na njeno olakšanje, mogla ugovoriti sastanak sa službenikom kod
svoje kuće. Sve je to bio dio vrlo iscrpljujućeg i skupog procesa ‘ganjanja papira’
– rodnog lista, dokaza o prijeratnom mjestu boravka, zaposlenju, školskoj spremi,
bračnom stanju itd – s kojim se suočavaju bošnjački povratnici u općini Srebrenica
u nastojanju da ponovno dobiju vlastitu imovinu i ponovno izgrade svoje živote.
Sat kasnije, sa potrebnim papirima u ruci, Nura je zajedno sa inspektorom ušla
u svoju kuću. Zaobilazeći gomilu smeća – papira, plastike, prnja od ćilima – koju
su za sobom u hodniku ostavili prethodni stanari, procjenjivali su u kakvom je
stanju stan na prvom spratu. Podovi su bili goli, bez parketa ili linoleuma. Ku-
patilo je još uvijek imalo većinu stvari, ali kuhinja je bila gola, tek sa obrisima
kuhinjskog namještaja, sudopera, stola i peći vidljivim na zidovima. Srpska po-
rodica koja je otišla odnijela je gotovo sve što je bilo vrijedno, a fizički se moglo
odnijeti, a za sobom ostavila samo jednu stvar u kuhinji: vjerski kalendar iz 2002.
godine sa fotografijom raspetog Isusa, jasnu poruku Nuri i njenoj porodici koji su
72

pokušavali ponovno doći do svog bivšeg doma. Da joj stave do znanja da je njen
dom nepovratno promijenjen, ne samo zbog ratne štete, već i zbog prisustva druge
porodice, nezvanih gostiju, koji su bili protiv njenog povratka kao što je i ona bila
protiv njihovog ostanka. Na kraju hodnika, napuštajući kuću, Nura je zgranuto
odmahnula glavom i rekla, “Nigdje ništa nema!”
Dolazak “kući” u Srebrenicu za bošnjačke izbjeglice poput Nure i njene po-
rodice predstavlja mnogo više od fizičkog zadatka obnove i raščišćavanja korova,
smeća i materijalnih ostataka bivših stanara. To se tiče, kako to rječito kaže Stef
Jansen, izgradnje “osjećaja mogućnosti”, uspostavljanja (ili ponovnog uspostavlja-
nja) odnosa sa ljudima i mjestima koji su duboko promijenjeni ratom i njegovim
naslijeđem gubitka i razaranja.97 Povratak Nure i njene porodice u Srebrenicu
predstavlja, stoga, i priču o drušvenom manevriranju i pregovaranju, što je proces
koji nosi izvjestan potencijal, baš kao što je prepun prepreka. I doista, ono što
je “zajamčeno” bosanskim raseljenim licima u Aneksu 7 Daytonskog mirovnog
sporazuma - pravo na povratak - pokazalo se mnogo težim u stvarnosti nego
na papiru. Povratnička populacija diljem zemlje suočavala se, u neposrednim po-
slijeratnim godinama, sa različitim stepenima neprijateljstva, opstrukcionizma i
neizvjesne ekonomske perspektive.98 U slučaju Srebrenice, to za preživjele nije
bio nimalo očigledan izbor budući da su sjećanja na zločine iz prošlosti i različita
očekivanja u pogledu budućnosti uslovljavala i politiku i iskustva “dolaska kući”.
Ovo poglavlje kroz niz temeljnih pitanja razmatra proces povratka u Srebre-
nicu kao mjesto društveno-političke intervencije, osporavanja, i uspostavljanja
smisla: kako ljudi koji su do te mjere otuđeni okolnostima i efektima nasilnog
konflikta, u konkretnom slučaju genocida, dođu ponovno živjeti jedni s drugima
97 Stef Jansen, “Troubled Locations: Return, the Life Course and Transformations of Home
in Bosnia-Herzegovina”, u: Stef Jansen and Staffan Lõfving, eds, Struggles for Home: Vi-
olence, Hope and the Movement of People, Berghahn Books, 2009, 45.
98 Stef Jansen, “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign
Intervention in Bosnia-Herzegovina”, Dialectical Anthropology 30(3/4), (2006), 177–199;
Anders Stefansson, “Homes in the Making: Property Restitution, Refugee Return, and
Senses of Belonging in a Postwar Bosnian Town”, International Migration 44(3), (2006),
115–39; Marita Eastmond, “Transnational Returns and Reconstruction in Postwar Bo-
snia and Herzegovina”, International Migration 44(3), (2006), 141–64; Gerard Ó Tu-
athail and Carl T. Dahlman, Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and its Reversal, New York:
Oxford University Press, 2011; Gerard ÓTuathail and Carl T. Dahlman, “The Effort to
Reverse Ethnic Cleansing in Bosnia-Herzegovina: The Limits of Return”, Eurasian Ge-
ography and Economics 45(6) (2004), 434–464; Richard Black, “Return and Reconstructi-
on: Missing Link or Mistaken Priority in Post-Dayton Bosnia and Herzegovina?” SAIS
Review 21(2) (2001), 177–199.
73

u istom gradu, selu ili regionu? Kako se podjela na Bošnjake i bosanske Srbe
nastoji “smjestiti” u poslijeratnu Srebrenicu usred svih njenih različitih slojeva ra-
seljavanja, i šta nam to kretanje govori o tome kako se doživljava njegov uspjeh i
neuspjeh u odnosu na brojne druge pokušaje društvenog oporavka?99 U traženju
odgovora na ta pitanja, ovo poglavlje naslanja se na naučne radove usmjerene ne
samo na povratak kao međunarodno podržanu intervencionističku politiku, već i
na kompleksno polje društvene akcije i društvenih odnosa.100 U tom smislu, kao
u vezi sa naseljavanjem izbjeglica izvan zemlje, koje se razmatra u poglavlju 5, mi
povratak posmatramo kroz njegove svakodnevne ovozemaljske primjere dolaska
kući i osnivanja doma kao intervenciju koja je jednako značajna za razumijevanje
poslijeratnog ispravljanja nepravde koliko i široko postavljeni princip upisan u
Mirovni sporazum.
Ipak, odgovor na ova pitanja zahtijeva i da se obrati posebna pažnja promjena-
ma politike i prakse provedbe toga prava propisanog u Aneksu 7 kao i svakodnev-
nim iskustvima onih koji su taj povratak poduzeli. To nije lak zadatak jer mnogo
se toga desilo kad je povratak u pitanju od kraja rata, posebno u srebreničkoj opći-
ni. Postoje brojne i različite priče Bošnjaka – kao i bosanskih Srba – pojedinaca i
porodica koje su se odlučile vratiti u taj region. Fokusirati se na određene događaje
i određene priče znači previdjeti mnoge druge, mada se ipak pomalja jedan obra-
zac koji baca svjetlo na to kako se povratak odražava na stalnu borbu oko toga ko
će predstavljati i imati ovlast nad samim pitanjem i temom srebreničkog genocida.
Važan obrazac koji treba slijediti je različitost ljudi uključenih u povratak. Kao
i kod drugih oblika poslijeratne intervencije, retorika i praksa “dolaska kući” u
Srebrenicu pokrenula je različite aktere oko različitih ciljeva: međunarodnu za-
jednicu, odlučnu da omogući povratak raseljenih osoba kao sredstvo rješavanja
99 O pojmu povratka i “smještaja”, vidjeti Laura Hammond, This Place Will Become Home:
Refugee Repatriation in Ethiopia, Ithaca: Cornell University Press, 2004, 9–10.
100 Vidjeti Jansen, “The Privatisation of Home and Hope”; Anders Stefansson, “Homes
in the Making”; Stefansson, “Coffee after Cleansing? Co-existence, Co-operation, and
Communication in Post-conflict Bosnia and Herzegovina”, Focaal 57 (2010), 62–76; Ste-
fansson, “Refugee Returns to Sarajevo and Their Challenge to Contemporary Narratives
of Mobility”, u: Lynellyn D. Long and Ellen Oxfeld, eds, Coming Home: Refugees, Mi-
grants, and Those Who Stayed Behind, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2004,
170–86; Torsten Kolind, “In Search of ‘Decent People’: Resistance to the Ethnicization
of Everyday Life among the Muslims of Stolac”, u: Xavier Bougarel, Elissa Helms, and
Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a
Post-war Society, Aldershot: Ashgate, 2007, 123–138; Richard Black, “Conceptions of
‘Home’ and the Political Geography of Refugee Repatriation: Between Assumption and
Contested Reality in Bosnia-Herzegovina”, Applied Geography 22(2) (2002), 123–38.
74

ratnih demografskih poremećaja; nacionalističke bošnjačke političke lidere koji

koriste, a ponekad i eksploatiraju, događaje u julu 1995. i njihove posljedice kako
bi učvrstili podršku u svojoj izbornoj bazi; vruće debate među preživjelim poro-
dicama nestalih koje su podijeljene oko srebreničke budućnosti; i, iznad svega,
odluke pojedinaca koji moraju dobro odvagati vlastite potrebe, želje i očekivanja
od mjesta koje su nekoć zvali domom.
Na fundamentalnom nivou, ovi promjenjivi obrasci prakse i mreža ljudi otkri-
vaju kako se vremenom promijenio ekonomski, politički i društveni život poslije-
ratne Srebrenice. Oblici kohabitacije između Bošnjaka i bosanskih Srba u općini
evoluirali su od tegobnih uslova krajem 1990-ih godina, do relativne tolerancije i
fizičke sigurnosti, desetljeće i pol nakon genocida, mada i dalje postoje nevidljive
struje nepovjerenja u tim dvjema zajednicama. Mada postepen i nepotpun, povra-
tak u region nudi i primjere uspjeha: raseljeni su se ponovo uselili i obnovili svoje
domove, dali djecu na školovanje, zarađuju za život (ma koliko skromno) i, što je
najvažnije, ostali su u Srebrenici.101 Povratak predstavlja izuzetan primjer inter-
vencije koja je utvrđena i u međunarodnim i državnim političkim planovima, ali
su je poduzeli i preoblikovali stanovnici te općine – bosanski Srbi, Bošnjaci, stran-
ci, povremeni posjetioci, pripadnici dijaspore, raseljene osobe i trajni povratnici.
Raseljavanje kao osipanje

Genocid zahtijeva usredsređene napore i centralizirane resurse. Od kampova za
istrebljenje u zapadnoj Poljskoj do crkava u selima Ruande, i skladišta, stadiona i
škola u Podrinju, opkoljavanje i zatvaranje često su preliminarni koraci za brisanje
sa lica zemlje. Kako drastično dokumentira srebrenički primjer, genocid obuhvata
i cijeli niz osipanja. Prisilno raseljavanje prethodi prisilnom okupljanju, a preživjeli
često bježe iz epicentara nasilja, osipajući se izvan i daleko od mjesta gubitka i
užasnog sjećanja na njega. Na sličan način, masovne grobnice razbacane diljem
Istočne Bosne – kasnije ponovno posjećene i raskopane, njihovi sadržaji prebačeni
na sekundarna mjesta – presjekli su fizičke ostatke žrtava, oduzimajući im većinu
101 Kao što je detaljno obrađeno u poglavlju 4, Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa
zaprijetila je da će poništiti dostignuća trajnog povratka u nastojanju da se prisile lokal-
ni, državni i međunarodni lideri da riješe postojeće sistemske prepreke koje sobom nosi
socioekonomska i politička diskriminacija. Nešto skorije, kao što piše Peter Lippman,
trajni povratak u region pokazuje znake opadanja; takozvani obrnuti povratak raste kako
povratnici napuštaju Srebrenicu u potrazi za poslom i boljim uslovima života u Federaciji
ili inostranstvu. Lippman, “Srebrenica Report”, 13. oktobar 2012; Lippman, “Activism
in Sarajevo”; “Srebrenica Return”; “Action in Prijedor”, 20. decembar 2012, neobjavljeni
izvještaj, u materijalu autorica.
75

tragova individualnog identiteta. Ta veza između skupljanja i osipanja, usađena

u sama djela genocidnog nasilja, ponovno se javlja nakon njega, kako pojedinci i
zajednice pokušavaju odgovoriti na posljedice prošlog razaranja. Upravo kao što
Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari nastoji ponovo spojiti tijela i
porodice koje su događaji u julu 1995. razdvojili, proces povratka ima za cilj po-
novno preuzimanje prava na teritoriju kako bi se osobe raseljene u vrijeme rata
ponovno ‘uspostavile’ u poslijeratnom društvu.
U kasnijem poglavlju o srebreničkoj dijaspori, razmatramo drugi ekstremni
pol osipanja, kada raseljene preživjele osobe iz enklave nastoje svoje živote graditi
u stranoj zemlji; tu istražujemo akte ponovnog preuzimanja prava unutar vlastite
zajednice. Odnos između kretanja i sjećanja ponovno je integralni dio naše anali-
ze. Dok kretanje privremenih posjetilaca Memorijalnog centra kod mnogih hrani
nostalgiju za izgubljenom domovinom i snaži patos komemoracije, trajni povratak
u predratni dom destabilizira stisak što ga prošlost ima nad životom koji se živi
u zahtjevnoj sadašnjosti poslijeratne Bosne. To ne znači da se povratnici rata ili
genocida sjećaju manje često, manje intenzivno ili manje živo od pripadnika dijas-
pore. To prije znači, što mi tvrdimo na jednom drugom mjestu, da za povratnike
prošlost ne može ostati jednako fiksirana kao što je to slučaj sa trajno raseljenima.
Društvene grupe oblikuju sjećanja.102 Za povratnike, sjećanja su predmet stalnog
pregovaranja kako se oni suočavaju sa prošlošću u neposrednijim, svakodnevnim
situacijama svoga sadašnjeg života. Tako, Memorijalni centar u Potočarima nije
tek mjesto godišnjeg hodočašća i komemoracije, već rutinski dio života povratni-
ka i trajni dio njihovog fizičkog i društvenog pejzaža. Na isti način, reference na
ratne događaje predmet su stalne promjene: kuće i džamije su obnovljene, škole
opet pune, stari poslovi su oživjeli a novi se pokreću. Život ide dalje i prošlost ne
može ostati onako čvrsto usidrena u specifična mjesta za povratnike kao što može
za one koji se vraćaju s vremena na vrijeme, samo da bi posjetili svoje predratno
mjesto boravka i sjećali se. Kretanje prilikom povratka prošlost izlaže stalnom
ponovnom podsjećanju: što je više interakcije sa mjestom, to su sjećanja manje
statična a narativ manje ograničen.
Ako čin povratka izbacuje sjećanja na površinu i slabi njihove veze sa prostori-
ma, koji su sami već doživjeli promjenu, on, s druge strane, snaži osjećaj autoriteta
nad prošlošću. I doista, cijeli proces povratka kao intervencije pretvara se u diskurs
o vlasništvu u svim njegovim značenjima. Kao što ćemo vidjeti kroz primjere po-
litike i prakse povratka, preuzimanje kontrole nad prostorom tako što se ponovno
102 Maurice Halbwachs, The Collective Memory, prev. Francis J. Ditter Jr. and Vida Yazdi
Ditter, New York: Harper & Row, 1980, 22–49.
76

stječe vlasništvo, nije tek fizički ili pravni akt;103 on je i duboko društveni akt jer
osvajanje kontrole nad određenim mjestom znači ponovno osvajanje autoriteta
nad društvenim značajem tog prostora, uključujući njegovu povijest. Obavijest o
deložaciji nije tek signal da se mora isprazniti prostor, već i zahtjev da se ponovno
uspostavi i obnovi značenje i, shodno tome, kontrola nad tim značenjem. Ovaj
prijenos vlasništva se dešava u birokratskom jeziku deložacije – zakonski zasno-
vanim i međunarodno podržanim zahtjevima za vlasništvom i dokumentiranjem
identiteta – što podvlači kako je kretanje, pogotovo kretanje raseljenih osoba, ko-
dificirano u nastojanju da se obnovi ratom podijeljeno društvo. Mi, stoga, najprije
skrećemo pažnju na institucionalizirane, birokratizirane odgovore međunarodne
zajednice na prisilne migracije unutar Bosne generalno i Srebrenice specifično,
kako tokom rata tako i nakon njega.
Politike zadržavanja
Prvo retorički a potom na djelu, povratak izbjeglica je bila središnja politika po-
slijeratne obnove Bosne i Hercegovine. Promoviran od međunarodne zajednice,
konkretno od Ureda visokog predstavnika (OHR), Visokog komesarijata Uje-
dinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), Razvojnog progama Ujedinjenih nacija
(UNDP) te niza međunarodnih humanitarnih agencija, uspješni povratak Boš-
njaka u prijeratne domove imao je za cilj ublažiti demografske potrese koje je
izazvao rat i umanjiti, bar djelomično, tragične posljedice jula 1995. godine. Ne
iznenađuje, stoga, da se provedba politike povratka u Srebrenicu - u općinu i u
sam grad - pokazala vrlo kompliciranom, opterećenom ekonomskim preprekama
i političkim tenzijama koje se javljaju periodično gotovo dva desetljeća nakon što
se rat okončao.
Iskustva prisilne migracije koju je doživjelo ratno i poslijeratno stanovništvo
Srebrenice, po mnogo čemu su izuzetna: najprije, jedan gradić sa 6.000 stanovnika
pretvoren je u “sigurnu zonu” zaštićenu od Ujedinjenih nacija u kojoj je živjelo
blizu deset puta više interno raseljenih osoba; potom, su u općinu iz javnih i pri-
vatnih izvora sa sve četiri strane svijeta uložene desetine miliona dolara pomoći za
poslijeratnu obnovu. Ipak, oba ova iskustva uklapaju se u obrazac odgovora koji
je tokom 1990-tih osmišljen i proveden kao “međunarodni režim za izbjeglice”,104
103 Vidjeti Stefansson, “Homes in the Making”; Marcus Cox i Madeline Garlick, “Musi-
cal Chairs: Property Repossession and Return Strategies in Bosnia and Herzegovina”, u
Scott Leckie, ed. Returning Home: Housing and Property Restitution Rights of Refugees and
Displaced Persons, Ardsley, NY: Transnational Publishers, 2003, 65–81.
104 Fraza “međunarodni režim za izbjeglice” koju koriste naučnici koji se bave interdiscipli-
77

politika sadržanih u konceptu zadržavanja.105 I ratna enklava i njeno poslijeratno

“trajno rješenje”106 povratka tipični su za posthladnoratovsku eru državne “kon-
trole nad resursima”, intervencije kojom se neželjene posljedice prisilne migracije
trebaju ograničiti – njihove “plime i oseke” zaustaviti, granice zapečatiti, a istrgnu-
ti vratiti.107 To zadržavanje zahtijeva međunarodno koordinaranu akciju kako bi
se ljudi spriječili da bježe preko granica i da bi im se pomoglo da se vrate “kući”,
kada se jednom prašina ratne pometnje slegne.
Zaturen u ovom preusmjeravanju politike, zaštita kao glavni cilj zamijenjena
je “novim pragmatizmom” koji izbjeglicu više ne posmatra kao ženu, muškarca
ili dijete kome treba zaštita, već kao jedinicu bijega, jedinicu raseljenja koju tre-
ba zadržati i potom usmjeriti na bilo koji humanitarni koridor koji vodi do bilo
kojeg političkog cilja”.108 Za najvažniju međunarodnu humanitarnu agenciju čija
je misija da služi prisilno raseljenima, Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice, era
zadržavanja iz 1990-ih godina – očita u njegovoj misiji u Bosni i Hercegovini –
označila je period šireg angažmana ne samo oko nedobrovoljnih migranata koji
narnim područjem proučavanja pitanja izbjeglica, odnosi se ne samo na grupu među-

narodnih agencija posvećenih radu sa prisilnim migrantima, od kojih je glavni UN-ov
Visoki komesarijat za izbjeglice, već i na vlade zemalja domaćina i na donatore.
105 Vidjeti T. Alexander Aleinikoff, “State-Centered Refugee Law: From Resettlement to
Containment”, u E. Valentine Daniel i John Knudsen, eds, Mistrusting Refugees, Berke-
ley: University of California Press, 257–258; vidjeti također B. S. Chimini, “From Re-
settlement to Involuntary Repatriation: Towards a Critical History of Durable Solutions
to Refugee Problems”, Working Paper no. 2, UNHCR Centre for Documentation and
Research, maj 1999.
106 Postoje tri takozvana rješenja izbjegličkog problema koja promoviraju UNHCR i tzv. me-
đunarodni izbjeglički režim: dobrovoljna repatrijacija; lokalna integracija u zemlji azila;
i raseljavanje u treće zemlje. Vidjeti United Nations High Commissioner for Refugees,
State of the World’s Refugees, Oxford: Oxford University Press, 2000, 2. U slučaju Sre-
brenice, hiljade pojedinaca i porodica koji su preživjeli pad enklave kasnije su naseljeni
u treće zemlje; St. Louis, Missouri postao je novi dom najveće koncentracije tog stanov-
ništva. Vidjeti Patrick McCarthy i Tom Maday, After the Fall: Srebrenica Survivors in St.
Louis, St Louis: Missouri Historical Society Press, 2000).
107 Vidjeti Aleinikoff, “State-Centered Refugee Law”, 258. Ova politika zadržavanja bila
je u oštrom kontrastu prema hladnoratovskoj politici kada su zapadne zemlje aktivno
ohrabrivale disidente da “glasaju nogama”, kroz praksu raseljavanja izbjeglica. Vidjeti Gill
Loescher, Beyond Charity: International Cooperation and the Global Refugee Crisis, Oxford:
Oxford University Press, 1996, 21.
108 Guy Goodwin-Gill, “Refugee Identity and Protection’s Fading Prospect”, u Frances
Nicholson and Patrick Twomey, eds, Refugee Rights and Realities: Evolving International
Concepts and Regimes, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1999, 246.
78

su prelazili državne granice, već i oko “neizbjegličkog stanovništva – onih koji su

predmet repatrijacije, interno raseljene osobe, i ugroženo stanovništvo – unutar
njihove zemlje porijekla”. Takav angažman značio je da je ova UN-ova agencija
često bila prisutna na licu mjesta “čim potekne rijeka izbjeglica”, čime je svom
mandatu dodavala nove elemente odgovornosti.109
Tokom rata, ovo “zadržavanje” u istočnoj Bosni podrazumijevalo je očuvanje
džepova teritorija koje su još uvijek držale bošnjačke snage i gdje su se okuplja-
le raseljene osobe iz cijelog Podrinja. U slučaju Srebrenice, politika zadržavanja
koju je poticala misija Ujedinjenih nacija u Bosni brzo je postala politika izolacije
ili, po riječima visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih nacija Sadako Ogata,
“preventivna zaštita” kojom su njeni stanovnici prepušteni na milost neredovite
humanitarne pomoći i minimalne sigurnosti.110 To je UNHCR-u vezalo ruke:
insistirati na “pravu na ostanak” – što je za izbjeglice iz Podrinja značilo ostati
u srebreničkoj enklavi u teškim uslovima i pod svakodnevnom opsadom Vojske
Republike Srpske – ugrožavalo bi iste one ljude koje ta agencija nastoji zaštititi.
Međutim, ohrabriti bijeg na sigurniji teritorij značilo bi de facto podržati kam-
panju bosanskih Srba da se istočna Bosna otarasi nesrpskog stanovništva, što je
suprotno UNHCR-ovoj “dugoročnoj politici odbijanja da se pomogne prisilno
protjerivanje civila”.111
Suočena sa sve surovijim napadima VRS-a na srebreničku enklavu u februaru
1993. godine, visoka komesarka Ogata tražila je ili da se UNPROFOR-ovi mi-
rovnjaci ovlaste da koriste silu radi zaštite raseljenih osoba u srebreničkoj enklavi
ili da se UNHCR-u dozvoli da evakuira cjelokupno stanovništvo.112 Vijeće sigur-
nosti Ujedinjenih nacija sazvalo je hitan sastanak, koji je ishodio Rezolucijom
819, čime je Srebrenica uspostavljena kao “sigurna zona” pod zaštitom UNPRO-
FOR-a.113
109 Bill Frelick, “Assistance without Protection: Feed the Hungry, Clothe the Naked, and
Watch Them Die”, World Refugee Survey, U.S. Committee for Refugees and Immigrants,
1997, 25.
110 Frelick, “Assistance without Protection”, 25–27. Guy Goodwin-Gill zapaža da su opera-
cije UNHCR-a u bivšoj Jugoslaviji, koje su počele 1991. (iste godine kada je UNHCR
predvidio da će 1990-te biti “desetljeće repatrijacije”), iznjedrili pojam “humanitarna ak-
cija” kojom bi “‘preventivna pomoć’ služila kao sredstvo preventivne zaštite”. Vidjeti Go-
odwin-Gill, “Refugee Identity and Protection’s Fading Prospect”, 242, 226.
111 Chuck Sudetic, Blood and Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia, 175.
112 UNHCR, State of the World’s Refugees, 223.
113 Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 819, koju su izdejstvovali stanovnici srebreničke en-
klave koji su zahtijevali zaštitu od generala Philippea Morillona, prilikom njegove posjete
79

Žestoka debata u UNHCR-u i Vijeću sigurnosti da li evakuirati ili pružiti

zaštitu zasjenila je jezik zakona koji će kasnije dati okvir politici povratka utvr-
đenoj u Daytonskom mirovnom sporazumu. Aneks 7 tog Sporazuma glasi: “Sve
izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo na slobodan povratak u vlastiti dom [i]
da im se vrati oduzeta imovina”.114 To “pravo na povratak” odražava, dakle, pri-
stup usmjeren na kontrolu “na samom izvoru”, što ga je zagovarala međunarodna
zajednica a provodio UNHCR tokom rata, pri čimu je ta međunarodna agencija
nastojala zaštititi “pravo na ostanak” pojedinaca, čak i kad je imala ograničenu moć
da služi najugroženijim među raseljenima. Ograničiti zaštitu određenim rješenji-
ma značilo je zamagliti neke granice: “Nastojanjem da se preventivna zaštita po-
jača rješenjima ili nastojanjem da se povratak izbjeglica provodi kao politički cilj,
a ne humanitarni ideal, UNHCR je oslobodio one snage koje su imale potencijal
da zaguše uspostavljena pravila”.115
Zadržavanjem tokom i nakon rata, kroz politiku “sigurnih zona” i kasniju po-
litiku povratka, odgovorilo se na zabrinutost pojedinih država da bi se raseljene
osobe iz Podrinja mogle preliti preko državnih granica. Zadržavanje je proisteklo
iz unutarnjih tenzija, odnosno, iz sve većeg antagonizma između interno rase-
ljenih i zajednica koje su ih primile u prenaseljenim gradovima Sarajevu i Tuzli.
Ovi drugi su snosili golemi teret priliva prisilnih migranata, kako nakon početnog
talasa nasilja u Istočnoj Bosni tokom proljeća 1992 tako i ponovo, u julu 1995.
godine. Izgrađeno je nekoliko kolektivnih centara a zgrade poput škola, sportskih
dvorana, domova penzionera i hotela postale su smještaj za raseljene. Tokom rata
i u poslijeratnim godinama, mnogi stalni stanovnici Tuzle počeli su osjećati otpor
prema izbjeglicama iz Podrinja kao “nekulturnim” i “neobrazovanim” “seljacima”
koji su crpili resurse grada i bili nezahvalni za pomoć koju dobijaju; interna mi-
gracija izoštrila je podjele između ruralnog i urbanog stanovništva, koje su već i
prije rata postojale.116 Povratak u Istočnu Bosnu i u općinu Srebrenica, nije, dakle,
enklavi, usvojena je 16. aprila 1993. godine. Srebrenica je njome postala “sigurna zona”.
Samo nekoliko sedmica kasnije, Rezolucijom 824 oznaku “sigurna zona” dobilo je još pet
gradova: Tuzla, Žepa, Bihać, Goražde, i Sarajevo.
114 Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini 1995. Integralni tekst je dostupan na
web stranici Ureda visokog predstavnika <http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content
id=380> (pristupljeno 28. jula 2012).
115 Goodwin-Gill, “Refugee Identity and Protection’s Fading Prospect”, 228.
116 Stefansson, “Refugee Returns to Sarajevo and Their Challenge to Contemporary Narra-
tives of Mobility”, 181–82. Slična dinamika postojala je između “domaćih Sarajlija i
došljaka”, u kojoj su mnogi među domaćima bili protiv “invazije ‘seljaka’ ili ‘papaka’ iz
seoskih područja, koji su sa sobom donosili seoske manire i nekoć sofisticirani i kosmo-
80

bio tek dio sveobuhvatne politike zadržavanja kao dio međunarodnog režima za
izbjeglice, već i politički prihvatljiva opcija za lokalne lidere u Tuzli i Sarajevu.117
Prije povratka: Prve godine poslijeratne Srebrenice

U kontekstu povratka izbjeglica, poslijeratnu Srebrenicu čini slojevito stanov-
ništvo: privremeno, trajno, polutrajno; bošnjački povratnici; predratni stanovnici
bosanski Srbi i interno raseljene osobe; pripadnici dijaspore; međunarodni huma-
nitarni radnici i osoblje angažirano na razvojnim programima; stanovnici samog
grada; stanovnici okolnih sela i zaselaka. Stanovništvo poslijeratne Srebrenice bilo
je u skoro stalnom kretanju od pada enklave u julu 1995. i tek je nedavno počelo
pokazivati znakove stabilizacije. Nakon što su Mladić i njegove snage prognale in-
terno raseljene Bošnjake, Srebrenica je postala dom isključivo bosanskog srpskog
stanovništva. Neki od tih novih stanovnika bili su prisilno raseljeni iz vlastitih
domova u srednjoj i zapadnoj Bosni; neki su se, po vlastitom izboru, preselili u
Srebrenicu iz predgrađa Sarajeva početkom 1996. godine.118 Njima su se pridružili
Srbi iz Podrinja koji su se odlučili preseliti iz udaljenijih sela u grad nakon što su
ih tokom rata raselile snage Armije Republike Bosne i Hercegovine predvođene
Naserom Orićem. Konačno, jedan mali broj Srba odlučio se vratiti u svoje pre-
dratne stanove u gradu ili u selima te općine.119
politski grad Sarajevo pretvorili u mjesto puno smeća, mafijaškog kriminala, korupcije,
nepotizma, muslimanskog nacionalizma, kulturnog primitivizma, pogrešnog jezika, itd”.
Stefansson, 181. O interno rasljenim osobama iz Srebrenice koje žive u predgrađima Sa-
rajeva, vidjeti također Inela Selimović, “A Note from Bosnia and Herzegovina: Leading a
Displaced Life”, Human Rights Quarterly 33(2) (2011), 397–407.
117 Novinar Hasan Hadžić u intervjuu sa Peterom Lippmanom sjeća se protivljenja bošnjač-
kih nacionalističkih političkih lidera u ranom periodu povratka. Zvaničnici SDA aktivno
su obeshrabrivali povratak kako bi sačuvali blok svojih glasača u Federaciji: “‘Išli smo u
Vozuću sa Hakijom [Meholjićem] i Bracikom [Fadilom Banjanovićem] kako bi ohrabrili
ljude da se vrate u Srebrenicu. A onda bi [Adib] Đozić [Ministarstvo za izbjeglice u
Tuzlanskom kantonu] i [Hasan] Bećirović [zvaničnik SDA u Srebrenici] odmah došli za
nama i razvalili stvar. Nije im odgovaralo da se ljudi vrate.’” Lippman, “Activism in Sara-
jevo; Srebrenica Return; Action in Prijedor”. Vidjeti također Peter Lippman, “The First
Returns” Advocacy Project, On the Record: Bosnia, 17. septembar 2000, br. 23, <http://
www. advocacynet.org/resource/1063> (pristupljeno 3. januara 2013).
118 Mnogi bosanski Srbi iz Sarajeva i njegovih predgrađa poslušali su pozive vodstva SDS-a
da se usele u napuštene bošnjačke kuće i stanove nakon pada enklave. Vidjeti poglavlje 1,
fusnota 16.
119 Vidjeti izvještaj Petera Lippmana o raznim grupama bosanskih Srba koje žive u opći-
ni Srebrenica, “The Outcasts – Serbs of Srebrenica”, Advocacy Project, On the Record:
81

Da bi podržala priliv srpskih stanovnika, Vlada RS-a ohrabrivala je nove sta-

nare u bošnjačkim kućama da traže “zakonsko” vlasništvo nad tom napuštenom
imovinom; izdavala je čak i službenu dokumentaciju na ime novih srpskih stana-
ra.120 Kao što je to bio slučaj i sa raseljenim Bošnjacima u Tuzli, u neposrednim
poratnim godinama općinska vlast Srebrenice pod kontrolom lokalnih Srba pre-
tvorila je nekoliko zgrada u kolektivne centre kako bi pružila privremeni smještaj
interno raseljenim Srbima koji nisu mogli, ili nisu bili voljni, useliti se u napu-
štenu privatnu imovinu. Ti kolektivni centri uključivali su, među ostalima, bivši
kompleks banje Guber “Argentaria”, kao i dva glavna hotela u gradu Srebrenica,
“Drinu” i “Domaviju”. Tako su mjesta koja su, mjesecima ranije, pružala utočište
od srpske agresije raseljenim Bošnjacima iz Podrinja, postala privremeni smještaj
za raseljene Srbe. Tokom sljedećih pet godina, pripadnici srebreničkog poratnog
srpskog stanovništva otvorili su prodavnice, restorane i kafane; njihova djeca su se
upisala u lokalne škole; ljudi su odlazili na posao u šumarijama i lokalnim uredima
te u onih nekoliko fabrika koje su obnovile proizvodnju u regionu.
Ipak, kako se postepeno uspostavljao ritam života srpskog stanovništva Sre-
brenice, međunarodna zajednica je postajala sve nestrpljivija da ispita teren za
povratak u tu zloglasnu općinu. Uz podršku stabilizacijskih snaga predvođenih
NATO-om (SFOR), policije Federacije BiH i, mada uz gunđanje, vlasti RS-a,
visoki komesar UN-a za izbjeglice dogovorio je transport bošnjačkih izbjeglica da
posjete grad i, ako je moguće, obiđu svoju predratnu imovinu. Autobusi su naišli
na neprijateljski prijem. Hajra Ćatić, predsjednica udruženja “Žene Srebrenice”,
jednog od najglasnijih i najaktivnijih udruženja koje se borilo za prava porodica
preživjelih, opisala je šta su bošnjački “posjetioci” doživjeli po dolasku u Srebreni-
cu: “Nekoliko srpskih policajaca nas je dočekalo. Obavijestili su nas da ne može-
mo obići svoje kuće, već samo prošetati gradom i možda dobiti kopije službenih
dokumenata u gradskoj vijećnici (...) Usput [do moje ulice] novi stanovnici moga
grada dobacivali su mi i psovali balijsku mater”.121 Mada je mnoge Bošnjake koji
su učestvovali u tim ranim “dođi-i-vidi” konvojima ohrabrila ta prva posjeta gradu
Bosnia, September 21, 2000, Issue 24, <http://www. advocacynet.org/resource/1064>

(pristupljeno 30. juna 2012).
120 Između 1997. i 1999, uz pomoć Grupe za obnovu i povratak koju je podržala i formirala
međunarodna zajednica, “imovina koju su domaće vlasti tretirale kao ‘vlasništvo na osno-
vu stanarskog prava’ nevoljko je priznata kao ‘nezakonito zauzeta imovina.’” Carl Dahl-
man i Gerard Ó Tuathail, “The Legacy of Ethnic Cleansing: The International Commu-
nity and the Returns Process in Post-Dayton Bosnia-Herzegovina”, Political Geography
24(5) (2005), 587.
121 Žene Srebrenice, “Moj prvi odlazak u rodni grad”, Bilten Srebrenice 6 (1999), 9.
82

i, u nekim slučajevima, bivšem domu, čak i obilazak mezara rodbine, malo ih je

smatralo da je povratak moguć, čak i pet-šest godina nakon kraja rata. Glavna
briga je bila sigurnost. Unatoč značajnom prisustvu SFOR-a u regionu, Bošnjaci
su bili zabrinuti da ne bi imali garanciju zaštite sa ratnim zločincima koji su još
uvijek slobodno hodali i policijskim snagama koje su u potpunosti činili bosanski
Srbi. Bošnjak Hakija Meholjić, direktor nevladine organizacije “Srebrenica 99”
i predsjednik Socijaldemokratske stranke (SDP) u Srebrenici, objasnio je 2000.
godine: “U policiji moraju biti ‘Mujo’ i ‘Đuro’ zajedno (...) Ljude ne brine hrana
ili posao, već sigurnost – to je broj jedan”.122 Paljevine imovine i to što je jedan
Bošnjak koji je bio izabran u vlasti bio brutalno izboden nožem 1999. godine u
toaletu gradske vijećnice ostavili su potencijalne povratnike u teškoj sumnji oko
sigurnosti i atmosfere u gradu.123
Rani povratak
Jedan je: Krušev Do
I jedna: Luka
Svi se vraćamo!
Vratite se izdajice!
Ove riječi pojavile su se, ispisane sprejom, na novosagrađenom temelju kuće uz

udaljenu cestu u južnom dijelu srebreničke općine u kasnu jesen 2003. godine.
(Vidjeti fotografiju 3.1). Autor poziva prolaznike, ciljajući, zapravo, na bošnjačku
javnost, da se vrate u sela kao što su Krušev Do i Luka - oba prije rata većinski
bošnjačka - koja su napustili i koja su time “izdali”. Početkom 2000-tih, sa poja-
čanom sigurnošću i sve čvršćom političkom voljom bošnjačkog vodstva, povratak
u općinu ne samo da je postao moguć, već za mnoge i poželjan kao alternativa
kolektivnim centrima u predgrađima Tuzle, smještaju u nezauzetim stanovima
bosanskih Srba u predgrađima Sarajeva, ili čak izbjegličkom životu u inostranstvu,
u zemljama poput Njemačke, Austrije, Holandije ili Sjedinjenih Država. Za neke
Bošnjake, povratak je predstavljao čin inata, i prema vlastima u RS-u i prema
122 Lippman, “First Returns”. Mujo je tipično muslimansko, a Đuro tipično srpsko ime, što
znači da su policijske patrole trebale biti izmiješane, Bošnjaci i Srbi. NVO Srebrenica
99 uspostavljena je kako bi podržala povratak u općinu; njen direktor, bivši šef policije
Hakija Meholjić elokventni politički lider u općini, nekoliko godina je bio i predsjednik
srebreničkog ogranka Socijaldemokratske partije (SDP).
123 Vidjeti analizu Petera Lippmana o neprijateljskom okruženju i nasilnim incidentima kra-
jem 1990-ih, “The First Returns”.
83

rezultatima genocida, dok je za druge to ponajprije bio lični izbor da se vrate u

svoje predratne domove, na mjesto gdje su rasli i gdje su namjeravali završiti svoje
živote.
Prvi povratak u grad Srebrenicu doima se kao kombinacija ova dva aspekta.
U martu 2000. godine, 86-godišnji Šaćir Halilović i njegova 81-godišnja supruga
Mevlida Halilović bili su prvi Bošnjaci koji su se tu stalno naselili nakon kraja
rata. Nestrpljivi zbog birokratizma međunarodnih humanitarnih organizacija, oni
su se uselili u svoju predratnu kuću u Starom gradu, na brijegu između dvije ulice
u najjužnijem dijelu grada. “Osam puta sam išao po dozvolu za povratak, ali nikad
mi nisu pomogli pa sam na kraju jednostavno došao. Znao sam da je to bio veliki
rizik, ali želim umrijeti na svojoj zemlji”.124 Izrazita želja gospodina Halilovića da
se vrati kući – ne samo na fizički posjed, već i u društveni prostor za koji su vezana
njegova životna sjećanja – i da tu proživi svoje preostale dane nije neobična među
povratnicima u poslijeratnoj Bosni. “Životna faza” osobe igrala je ulogu u povrat-
ku izbjeglica; stariji raseljeni Bosanci “više su željeli da se vrate i obnove dom u
prijeratnom mjestu stanovanja” od ostalih, pogotovo mlađih ljudi sa djecom.125
Povratak kući ovog para, koji je došao iz inata, pokrenuo je i druge da se vrate u
onaj dio Srebrenice u kojem su gotovo isključivo prije rata živjeli Bošnjaci, u ulicu
što vodi do banje Guber u Crvenoj rijeci i s druge strane brda, u naselju Petriča.
Unatoč starčevima strahovima, Halilovići su naišli na malo – ako ga je uopće i bilo
– neprijateljstva nekoliko mjeseci po povratku. Zapravo, nekoliko susjeda Srba
pomoglo je starom paru da se smjesti, donosili im kafu i hranu, i pomagali oko pr-
vih popravki. Uz minimalnu pomoć za obnovu, Halilovići su popravili svoju kuću,
uzgajali stoku i zasadili vrt sa malo kukuruza. Zahtjevi i potrebe svakodnevnog
života pomogli su povratničkom paru i njihovim susjedima Srbima da nađu način
da žive zajedno usred napetih okolnosti poslijeratne Srebrenice u veoma ranim
godinama povratka. Torsten Kolind opisuje kako ta postepena obnova svakodnev-
nog života pomaže “rekontekstualizaciji” narativa gubitka i razaranja, otvarajući
nove prilike za suživot. U srcu tog procesa rekontekstualizacije je kategorija pošte-
nih ljudi – postojanje “pristojnih, čestitih i neposrednih ljudi” – koji “popunjavaju
rupe nesigurnosti” što ih za sobom ostavi rat.126 Halilovićevi su imali koristi, ali
su i sami pripadali toj vrsti ljudi: vremenom, stari je par primio na stan mladog
bosanskog Srbina. On bi im donosio namirnice iz grada, dolje u dolini, i održavao
124 Julie Strauss, “Muslims of Srebrenica Still Wait for Justice”, Telegraph.co.uk, 12. juli 2000,
<http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/bosnia/1348165/Muslims-of-
Srebrenica-still-wait-for-justice.html> (pristupljeno 30. juni 2012).
125 Jansen, “Troubled Locations”, 45, 5.
126 Kolind, “In Search of ‘Decent People,’”125, 132.
84

kontakt sa njihovom djecom koja žive u Federaciji. I doista, njihov “povratak kući”
u velikoj mjeri je bio bez nekih krupnih događaja, osim što je dao primjer drugima
koji su razmišljali o povratku.
S izuzetkom pojedinačnih slučajeva, poput Halilovićevih, koordinirani povra-
tak raseljenih Bošnjaka u općinu Srebrenica neće početi ozbiljno sve do ljeta te
godine. U julu 2000. godine, oko osamdeset predratnih stanovnika Sućeske, sela
sjeverno od grada, odlučilo je “ispipati” situaciju u Republici Srpskoj.127 To da
se prvi značajan talas povratka u ovu općinu desio u selu, a ne u samom gradu,
signaliziralo je obrazac ulaganja i održivosti koji će podijeliti ruralni i urbani mi-
lje Srebrenice tokom cijelog sljedećeg desetljeća. Povratak kao politika društvene
reintegracije i oporavka bio je uspješniji u selima oko Srebrenice, nego u samom
gradu, kao i u cijeloj poslijeratnoj Bosni. Kao što razmatramo u nastavku, priliv
novca i sredstava u sela, a ne u grad, postat će izvor nesporazuma i sporenja za
stanovnike i za vanjske posmatrače podjednako.
Finansiranje, donošenje odluke i poduzimanje povratka

Da bi se razumjele ekonomske prepreke i političke tenzije koje su opterećivale, a u
nekim slučajevima i direktno ugrožavale, politiku i praksu povratka u poslijeratnu
Srebrenicu, potrebno je razumjeti dinamiku pomoći za obnovu i faktora ključnih
za podršku i održivi povratak u region. Za početak, mora se zamisliti u kakvom
se okruženju dešavala međunarodna pomoć za obnovu krajem 1990-ih i počet-
kom 2000-ih. Dok je novac još priticao u zemlju iz međunarodnih izvora, obnova
Srebrenice zaostajala je za drugim krajevima zemlje u prvim poslijeratnim godi-
nama, pošto je sve do juna 1999. bio nametnut međunarodni embargo toj općini
i susjednim dijelovima istočnog RS-a.128 Primarni kanal za sredstva za Srebrenicu
postao je Razvojni fond Ujedinjenih nacija (UNDP), koji je tu otvorio terenski
ured 2002. godine, zauzevši cijeli treći sprat obnovljene zgrade gradske Skuštine.
To je signaliziralo ne samo njegovu ključnu ulogu u raspodjeli novca i provedbi re-
127 Amnesty International, “Bosnia-Herzegovina: Waiting on the Doorstep: Minority Re-

turns to Eastern Republika Srpska”, 63/07/00, 30. juni 2000, <http://www.amnesty.
org/en/library/asset/EUR63/007/2000/en/9f035e46def3-11dd-b263 3d2ffbc55e1f/eu-
r630072000en.html> (pristupljeno 8. jula 2012); vidjeti također Ed Vulliamy, The War Is
Dead, Long Live the War: Bosnia: The Reckoning, London: The Bodley Head, 2012, 177–
78; Peter Lippman, “Breakthrough at Sućeska”, The Advocacy Project, bez datuma, <http://
advocacynet.org/resource/ 503> (pristupljeno 12. jula 2012).
128 Vidjeti International Crisis Group, “Republika Srpska in the Post-Kosovo Era: Colla-
teral Damage and Transformation”, ICG Report No. 71, 5. juli 1999, <www.crisisgroup.
org/∼/media/Files/europe/Bosnia%2029.pdf> (pristupljeno 19. januara 2013).
85

Fotografija 3.1. Blizu sela Krušev Do: grafiti sa porukom u kojoj se zahtijeva povratak, novembar
2003. Snimila autorica.
gionalnog programa obnove i razvoja, već i bliske političke veze te organizacije sa

Skupštinom opštine i Uredom gradonačelnika, koji je od 1997. godine uglavnom
bio pod kontrolom bošnjačkih političara (Abdurahmana Malkića, Osmana Sulji-
ća i Ćamila Durakovića). Iskazujući nemarno nepoštovanje pravila, terenski ured
svoje je prisustvo u Srebrenici obznanio postavljanjem UN-ove zastave na fasadu
gradske vijećnice; godinu dana kasnije, ta je zastava skinuta na zahtjev lokalnih i
međunarodnih aktivista koji su im ukazali da je to neprilično s obzirom na ulogu
UN-a u padu enklave.
U vrijeme kada je UNDP osnovao svoj terenski ured u Srebrenici, fokus po-
slijeratne humanitarne intervencije postepeno je krenuo kontinuiranom linijom
od pomoći ka razvoju, kako bi se naglasak sa hitne reakcije pomjerio na održivi
razvoj. S tim ciljem, 2002. godine su međunarodni donatori izabrali srebreničku
općinu kao specijalni slučaj za pomoć u obnovi. Na konferenciji u New Yorku
organiziranom radi dobijanja podrške srebreničkom regionalnom programu opo-
ravka (SRRP), učesnici su obećali 12,5 miliona USD za revitalizaciju regiona, koji
bi bili uloženi tokom tri godine.129 Motiv za tu međunarodnu podršku krije se u
129 Vlade Kanade, Danske, Italije, Japana, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva podržale su
86

nemaru međunarodne zajednice u prethodnom periodu, što je Moises Venancio,

zamjenik rezidentnog predstavnika UNDP-a u Bosni, jasno iskazao: “Mi smo
zacijelo shvatili da se, s obzirom na stradanje ovdašnjeg stanovništva, moramo
posvetiti pomaganju ljudima koji ovdje žive i onima koji žele da se vrate”.130
Pod vodstvom UNDP-a, primarni fokus SRRP-a bio je na pokretanju privre-
de kroz mikrofinansiranje, posebno poljoprivredne proizvodnje, od uzgoja kokoši
do proizvodnje vune. U najranijoj fazi, međutim, program je napravio ključne
greške pri raspodjeli pomoći; lokalni bošnjački političari, željni da kapitaliziraju
na nepovjerenju naroda u međunarodnu zajednicu, optužili su ovaj program za
korupciju, nekompetentnost i nepotizam. Dio problema bio je i u raspodjeli sred-
stava u ruralnim područjima općine, gdje su znaci ekonomskog razvoja kritičari-
ma izvana bili manje uočljivi. Mnogi od kritičara početnih UNDP-ovih poteza,
činili su to izdaleka: ako su uopće i posjećivali region, najveći dio vremena provo-
dili su u Srebrenici, gdje je još uvijek bilo uništenih i napuštenih kuća, kontejnera
prepunih smeća, i zakovanih vrata prodavnica. Ali, drugi problem je bio što su
takozvani projekti brzog efekta, usmjereni ciljano na sela, često promašivali cilj.
Klasičan primjer koji su kritičari UNDP-a navodili bio je projekat donacije krava
pojedinačnim porodicama koje su se vraćale u sela ove općine, kako bi razvile lo-
kalnu mljekarsku proizvodnju. Međutim, mnogi koji su dobili tu pomoć živjeli su
u izoliranim selima, sa lošim cestama i daleko od glavnih urbanih centara te nisu
imali načina da svoje mliječne proizvode plasiraju na tržište. Tako je donirana kra-
va češće bila teret nego mogući izvor prihoda. Drugi su, opet, tvrdili da je previše
pomoći usmjeravano malobrojnoj “eliti” u gradu.131
Vremenom i sa novim vodstvom, UNDP-ov program se popravio; njegovi
službenici su stekli iskustvo u procjeni zahtjeva korisnika i bolje shvatali gdje bi
novac mogao biti najučinkovitije uložen – u seoskim zajednicama ove općine, gdje
bi, ako bi se na pravi način njime upravljalo, ulaganje u poljoprivredu moglo imati
najviše efekta. Ova UN-ova agencija istovremeno se usredsredila na poboljšanje
osnovne infrastrukture. Tokom sljedećih sedam godina, sa solidnom godišnjom
injekcijom od tri miliona eura od Holandske vlade, terenski ured UNDP-a u
Srebrenici finansirao je i obnovu puteva, vodovoda i kuća u općinama Srebre-
inicijativu UNDP-a. Vidjeti United Nations Development Program, “Srebrenica Revi-

sited: Site of Worst Massacre in Bosnian War Rebuilds” (1. decembar 2004) <http://
content.undp.org/go/newsroom/choices-srebrenica-revisited-site-of-worst-massacre-
in-bosnian-war-rebuilds-2004-12.en> (pristupljeno 2. maja 2013).
130 Ibid.
131 Bilo je i kritika načina na koji su distribuirana sredstva, pogotovo to što su općine Milići
i Bratunac, koje nisu bile ratom uništene, dobile u ovom programu jednaku pomoć.
87

nica, Bratunac i Milići.132 Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj

(USAID) utrošila 8,3 miliona USD na obnovu infrastrukture, uključujući i glavni
program obezbjeđivanja električne struje za cijelu općinu. Život za Bošnjake, i u
manjem broju za povratnike bosanske Srbe – barem u selima – napokon se činio
mogućim.
Ali za povratak je bilo potrebno više od puteva i krava. On je značio i obnovu
prijeratnih domova, za čim je potražnja bila mnogo veća od ponude. Nekoliko
međunarodnih humanitarnih organizacija aktivno se angažiralo na obnovi infra-
strukture i kuća kako bi se omogućilo ono što će postati poznato kao “manjinski
povratak”, odnosno, povratak prijeratnih stanovnika na teritoriju koja je naseljena
(i kontrolirana) pretežno suprotstavljenom etničkom grupom. U općini Srebreni-
ca, kao i u drugim općinama RS-a u Istočnoj Bosni, Bošnjaci su smatrani manjin-
skim povratnicima mada su na početku rata bili većinska etnička grupa.133
Manjinski povratak je krajem 1990-tih već bio prilično napredovao u drugim
dijelovima zemlje, ali Podrinje - a pogotovo Srebrenica - i dalje su bili uveliko ne-
spremni da prihvate trajni povratak. Mnogo je kuća u općini u ratu bilo dijelom ili
potpuno uništeno te su pojedinci i porodice ostale bez sigurnog krova nad glavom,
struje i vode za piće, da bi se mogli vratiti.134 (Vidjeti fotografiju 3.2).
Vremenom, kako su se pojavili znaci da pojedinci i grupe razmišljaju o trajnom
preseljenju u svoje prijeratne domove, humanitarne organizacije koje su imale za-
datak obnove kuća, puteva, škola, bolnica, i slično, spremno su dočekale zahtje-
ve za “paketima” za potpunu ili djelomičnu obnovu prijeratnog doma.135 Godine
132 Holandska vlada je obećala ukupno pet miliona eura kao podršku rješavanju problema
Srebrenice, alociranih UNDP-u za njihove inicijative, i Međunarodnoj komisiji za ne-
stale osobe. Prema Alexandru Prietou, rukovodiocu UNDP-ovog regionalnog programa
obnove za Srebrenicu od 2003, ovaj ured je planirao nastaviti raditi u regiji do 2013,
uglavnom uz podršku godišnjih donacija koje osigurava Holandija. Intervju autorice, Sre-
brenica, juli 2007; e-mail poruke autoricama, 29. oktobar 2012.
133 Prema popisu iz 1991. godine, od 36.666 stanovnika općine, čija teritorija ima preko 527
kvadratnih kilometara, 75,2 posto su bili Bošnjaci, dok je 22,68 posto bilo bosanskih
Srba. Vidjeti United Nations Development Program, “Rights-Based Municipal Asse-
ssment and Planning Project, Municipality of Srebrenica, Republika Srpska, Bosnia and
Herzegovina, oktobar 2003–februar 2004”.
134 Prema bivšem potpredsjedniku Komisije za povratak Općine Srebrenica Sulji Čakano-
viću, dvije trećine od oko 9.000 prijeratnih stanova uništeno je u ratu. Intervju autorice,
Srebrenica, juli 2007.
135 Odluke o povratku često su zavisile od raspoloživosti privremenog smještaja u Federaciji,
ali ova kategorija smještaja postepeno je opadala od početka 2002, kako su se prijerat-
ni stanari vraćali u svoju imovinu a kolektivni centri se zatvarali. Jedan od najspornijih
88

Fotografija 3.2. Srebrenica: Ratom uništena kuća koja još nije obnovljena, novembar 2003.
Snimila autorica.
2004, na vrhuncu procesa povratka u Srebrenicu, općinska Komisija za obnovu i

povratak imala je ukupno 2.838 zahtjeva za obnovu kuće ili stana, od čega 2.318
primjera zabilježen je u Tuzli, gdje su izbjeglice iz Istočne Bosne smještene u kolektiv-

nom smještaju u hotelu Tehnograd bile prisiljene napustiti taj hotel i potražiti drugdje
smještaj. Kada su neki stanari odbili da odu, gradske vlasti su isključile struju u zgradi.
Posljedica je bila da su se mnoge raseljene osobe odlučile vratiti u prijeratne stanove pošto
nisu mogli platiti stanarinu za stan ili kuću u Tuzli. D. Skokić, “Izbjeglice moraju da isele
iz hotela Tehnograd”, Nezavisne novine, 29. decembar 2003.
89

zahtjeva bošnjačkih povratnika a 520 interno raseljenih bosanskih Srba. Istovre-

meno, Komisija je potvrdila da se oko 250 bošnjačkih porodica vratilo u sela, gdje
su živjeli u šatorima i drugim privremenim objektima, čekajući na obnovu svog
bivšeg doma.136
Tabela 3.1. Obrasci interne migracije 2004-2010.
Općina Srebrenica
Interne migracije 2007 2008 2009 2010
U Srebrenicu
iz Federacije Bosne i Hercegovine 182 196 122 134
iz drugih općina u Republici Srpskoj 42 56 36 37
Iz Srebrenice
u Federaciju Bosne i Hercegovine 200 215 166 149
u druge općine Republike Srpske 79 122 115 109
Neto migracija u (iz) Srebrenice (55) (85) (123) (87)
Izvor: Statistički godišnjak Republike Srpske (2009. i 2011).137
Godine 2007, od procijenjenih 11.000 stanovnika općine, bilo je oko 4.000

do 5.000 bošnjačkih i hrvatskih povratnika.138 Prema podacima prikupljenim u
općinskoj Komisiji za obnovu i povratak, u to vrijeme oko 2.700 se još namjerava-
lo vratiti, ali su čekali na finansijsku pomoć za obnovu svojih kuća. Demografski
trendovi koje je zabilježila vlada RS-a od 2004. do 2010. godine dodatno ilustriraju
stagnaciju u procesu povratka i opći pad internih migracija. (Vidjeti Tabelu 3.1).
Kao i u ostatku zemlje, stvarni proces ponovnog useljenja u predratne domo-
ve u srebreničkoj općini podrazumijevao je nekoliko koraka, počev od ponovnog
sticanja zakonitog vlasništva nad imovinom i dokazivanja prava na finansijsku
136 Podaci koje je dao menadžer UNDP-ovog programa Alexandre Prieto u e-mail poruci
autoricama 29. oktobra 2012. Ove godišnjake objavljuje Zavod za statistiku Republike
Srpske, dostupno na <http://www.rzs.rs.ba/>.
137 Sadik Salimović, Srebrenica: Povratak života, Info centar Srebrenica, Tuzla: d.o.o. Harfo-
graf, 2006, 13.
138 Čakanović je objasnio da se te brojke mijenjaju sa godišnjim dobom, pošto manje izbje-
glica ostaje zimi. Procijenio je da barem 4.000 povratnika stanuje u općini tokom zime.
Intervju autorice, Srebrenica, juli 2007.
90

podršku za povratak.139 Teret dokazivanja bio je na potencijalnim podnosiocima

zahtjeva jer su morali dokazati i jedno i drugo; sam povrat zakonskog vlasništva
nad imovinom rijetko je rezultirao trajnim ili uspješnim povratkom predratnog
stanara.140 Kada bi se u Općini izvršio zakoniti povrat vlasništva, potencijalni po-
vratnici morali su podnijeti zahtjev za deložaciju privremenog stanara, bosanskog
Srbina iz svoga doma. Humanitarne agencije ne bi rješavale zahtjev dok se ne sa-
kupe papiri za deložaciju zato što se radovi na obnovi nisu mogli poduzeti dok su
privremeni stanari još uvijek živjeli u kući. Zato je Nura i rekla mladoj bosanskoj
Srpkinji koja je živjela u njenoj kući da je to da li će porodica te žene moći ostati u
njenoj kući ovisilo više o donatorskoj agenciji, nego o Nurinoj dobroj volji.
I drugi aspekt zahtjeva za pomoć za obnovu, utvrđivanje prava za finansij-
sku pomoć, prebacivao je teret dokazivanja na potencijalnog povratnika, koji je
morao dokazati da nema alternativni smještaj (tj. nema kud otići) i da se uistinu
namjerava stalno naseliti u obnovljenom domu (što znači da će zaista i živjeti u
obnovljenom domu, a ne posjećivati ga vikendima ili ljeti).141 Šetnja kroz naselje
Petriča, gdje je desetina kuća obnovljena, ali stoji prazna, otkriva koliko je bilo
potrebno pažljivo utvrditi preduslove da bi povratnička populacija ovoga grada
stekla pravo na sredstva. Mnogi prvi primatelji paketa za obnovu u samoj Srebre-
nici bili su pojedinci koji su nastavili živjeti u inostranstvu ili u stalnom smještaju
u Tuzli i Sarajevu, u Federaciji, što je bila praksa koja će kasnije koštati i ovaj re-
gion i njegove povratnike koji su se doista htjeli vratiti. Bivši američki ambasador
139 Birokratski koraci potrebni da povratnici vrate svoj predratni stan i u njega se usele, vidjeti
Dahlman i Gerard Ó Tuathail, “The Legacy of Ethnic Cleansing”, 585–89.
140 Stopa vraćene imovine (99 posto) znatno je viša nego stopa stalnog manjinskog povratka
(oko 12 posto) u općini. Vidjeti Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, “Komparativna
analiza pristupa pravima raseljenih osoba ” (Sarajevo, decembar 2005). Ova stopa značaj-
no je porasla 2002. godine nakon izmjene imovinskih zakona krajem 2001. godine, done-
senim kako bi se omogućio povrat imovine. Prema statistici o realizaciji Plana provedbe
imovinskih zakona, objavljenoj u decembru 2002, stopa provedbe porasla je sa 2,18% na
kraju 2000. na 63,18% do kraja 2002. “Statistika: Provedba imovinskih zakona u Bosni i
Hercegovini”, 31. decembar 2002. Izvještaj u posjedu autorica.
141 Godine 2009, općina je udružila snage sa međunarodnom humanitarnom agencijom
Catholic Relief Services (jednom od nekoliko preostalih međunarodnih organizacija još
aktivnih u regionu) kako bi izgradila stanove za raseljene osobe, Bošnjake i bosanske Srbe.
Odabrali su selo Potočari zbog dostupnog transporta, škola i preduzeća. Namjera projekta
je bila da osigura stan za pojedince i porodice koji žive u kolektivnim centrima; mlade
bračne parove koji još nisu riješili stambeno pitanje; i školovane ljude koji se žele vratiti.
Posljednji kriterij je uveden u pokušaju da se riješi stalni nedostatak ljudi sa strukom u
ovom kraju, što je naslijeđe rata i kašnjenja u procesu povratka.
91

i specijalni predstavnik za ovaj region, Clifford Bond, govorio je o tim uzaludno

potrošenim sredstvima:
“Zaista, trebale su godine da proces povratka započne i mnogo novca je bačeno,

potrošeno na povratnike; kuće su izgrađene, novac je iskorišten za imovinu koju
stanovnici nikad nisu koristili. U kasnijim fazama, to [zloupotreba sistema] obe-
shrabrilo je međunarodnu zajednicu u pogledu intervencije. Ljudi su postali pa-
metniji kad su procjenjivali ko će se stvarno vratiti, ali je to kasnije umanjilo apetit
međunarodne zajednice za pružanjem podrške povratku.”142
Povratnici: Idealni tipovi i izazovi s kojima se suočavaju

Vremenom su međunarodne humanitarne organizacije postale mudrije u procjeni
zahtjeva za paketom pomoći za obnovu, sredstava je bilo manje a terenski uredi su
se postepeno smanjivali ili potpuno zatvarali. Usto, uvedeni su manje eksplicitni
kriteriji za procjenu ko su najbolji kandidati i za koga je najizglednije da će se
vratiti; ti kriteriji su često imali manje veze sa ugroženošću a više sa međunarod-
no podržanim ciljevima obnove društva i pomirenja. Humanitarne agencije su,
naprimjer, počele sve više brinuti o tome da potencijalne izbjeglice trebaju biti
porodice, po mogućnosti sa manjom djecom; manje pomoći je davano samcima,
obično starijim samohranim ženama koje će poživjeti tek nekoliko godina u svom
obnovljenom domu.
Problem zbog kojeg je mladim porodicama davana prednost nad starijim sam-
cima ležao je u ekonomskih prilikama u tom kraju. Samci i stariji pojedinačni po-
vratnici, pogotovo žene, čiji su članovi porodice ubijeni prije ili tokom rata, imali
su mali, ali stabilan prihod u vidu državne penzije, bez obzira jesu li registrirani
u Federaciji ili Republici Srpskoj.143 Mlađi muškarci i žene koji su razmišljali o
povratku, imali su nekoliko dodatnih faktora koje je trebalo odvagati, od kojih
je glavni bio ozbiljno ograničena mogućnost zaposlenja za Bošnjake u Republici
Srpskoj, pogotovo u srebreničkoj općini. Sa malo preduzeća koja su nudila posao,
pogotovo Bošnjacima, u prvim poslijeratnim godinama, većina povratnika ovisila
142 Ambasador Clifford Bond, izaslanik Ureda visokog predstavnika u regiji Srebrenice, in-
tervju autorice, Sarajevo, juli 2007.
143 Prema Sulji Čakanoviću, prosječna penzija u Federaciji je 300 KM mjesečno, što je malo
da bi pokrilo osnovne životne troškove koji se procjenjuju na oko 100 KM za komunalije
i ostale režijske troškove, 50 KM za hranu te 55 KM za godišnji trošak za grijanje pećima
na drva. To ostavlja manje od 100 KM za ostale troškove, npr. za odjeću ili prijevoz. In-
tervju autorice, Srebrenica, juli 2007.
92

je o mikrofinansiranju kako bi pokrenula mali biznis, ili, još češće, pokušala osi-
gurati egzistenciju uzgojem povrća ili stoke. I doista, mnogi od tih ranih paketa
donacija za obnovu kuća uključivali su neku vrstu pomoći za ratarstvo ili uzgoj
stoke, od donirane krave ili ovce, do voćki i poljoprivredne mehanizacije. Takvi ti-
povi materijalne pomoći učinili su da povratak u sela srebreničke općine – gdje bi
se, pod uslovom da postoji dobar put do obližnjih pijaca, moglo zaraditi uzgajajući
stoku ili usjeve za prodaju – bude mnogo izvodiviji od povratka u grad.
Postepeno, općina je postigla izvjestan ukupni ekonomski rast, osobito u po-
gledu prometa roba u maloprodaji i prosječnog rasta neto plata, koje su, mada su
i dalje zaostajale za prosjekom u RS-u, ipak porasle u proteklih osam godina.144
(Vidjeti Dodatak A). Ali, nezaposlenost je ostala izuzetan problem. Sa ekonom-
skom krizom krajem 2000-ih, sve veća stopa nezaposlenosti u Srebrenici prijetila
je prekidom priliva trajnih povratnika u općinu. Stopa nezaposlenosti od 50 % u
aprilu 2012. godine postala je te jeseni ključna tema govorâ kandidata na izborima
za načelnika. Hakija Meholjić, glasni kritičar i izabranog načelnika, člana Stranke
demokratske akcije, i predsjednika RS-a Milorada Dodika, tvrdio je da posla ima,
ali da se daje ljudima sa strane, a ne brojnim kvalificiranim radnicima koji žive u
općini i gradu, Bošnjacima i bosanskim Srbima.
“Od oko 2.000 zaposlenih, samo 202 živi u Srebrenici, ostali su iz Bratunca, Zvor-
nika, Ljubovije, Bajine Bašte i drugih mjesta RS, Srbije i Federacije (...). To što
Dodik priča da su ugroženi Srbi u Srebrenici, tačno je, ali je još tačnije da su ugro-
ženi od njegove stranke koja je svih ovih godina u vlasti sa SDA i koja odlučuje ko-
liko će ko zraka udahnuti u ovome gradu. Pa njegov predsjednik Skupštine općine
u Srebrenici zapošljava Srbe iz Bajine Bašte, a ne one što žive u Srebrenici. Primaju
poštara Srbina iz Milića, a neće da prime Srbina iz Srebrenice. Dovedu Srpkinju
čistačicu iz Bratunca, baš kao da one u Srebrenici ne znaju čistiti prozore.”145
Tadašnji vršilac dužnosti načelnika općine Ćamil Duraković, tvrdio je da je

ekonomski pad usporio povratak i smanjio podršku stranih donatora jer Srebre-
144 Voditelj UNDP-ovog programa Alexandre Prieto zapazio je da je Srebrenica bolje stajala
od ostatka Republike Srpske; naprimjer, ta općina je doživjela porast prodaje u malopro-
daji od 2004. do 2010, dok je u Republici Srpskoj zabilježen pad između 2009. i 2010.
Smanjuje se i jaz između prosječnih plata u RS-u i Srebrenici. (Vidjeti Dodatak A). E-
mail poruka autoricama, 29. oktobar 2012.
145 Almasa Hadžić, “Hakija Meholjić za ‘Dnevni avaz’: Srebrenica je bila poligon za stvara-
nje karijera ljudi iz SDA”, Dnevni avaz, 18. februar 2012, <http://www.dnevniavaz.ba/
vijesti/teme/80674-hakija-meholjic-za-dnevni-avaz-srebrenica-je-bila-poligon-za-stva-
ranje-karijera-ljudi-iz-sda.html> (prustupljeno 22. aprila 2012).
93

nica nije više bila predmet pažnje međunarodne zajednice. Nepostojanje stalnog
zaposlenja, usložnjeno odbijanjem RS-a da isplaćuje penzije i socijalne naknade
Bošnjacima povratnicima koji su zadržali registraciju (zvaničnu stalnu adresu) u
Federaciji, podiglo je strukturalne barijere za obnovu života i egzistencije za mno-
ge preživjele u Srebrenici, koji bi inače razmišljali o povratku i životu u općini.
Novinar David Rohde, dobitnik Pulitzerove nagrade, zapisao je: “Ionako izuzetan
simbol međunarodne inertnosti, ova općina i njeno tužno stanje danas postavlja
novi standard za zapanjujuće promašene polumjere Zapada”.146
Bilo u neposrednim poslijeratnim godinama ili gotovo dva desetljeća kasnije,
međutim, povratak nikad nije bio tek pitanje ekonomske izvodljivosti. Jednako
važna su bila pitanja dinamike te zajednice i socijalnih uslova u poslijeratnoj Sre-
brenici. Za odrasle, pogotovo starije Bošnjake koji su razmišljali o povratku u svoje
prijeratne domove u općini, situacija sa zdravstvom i organizacijom zdravstvenog
osiguranja u državi direktno je utjecala na odluku o povratku. U prvim godinama,
strah i nepovjerenje u lokalne zdravstvene službe naveo je većinu povratnika da
zadrže zdravstveno osiguranje u Federaciji, što je značilo da su zadržavali zvanič-
no mjesto boravka izvan Republike Srpske.147 Bilo je mnogo glasina o nezakoni-
tom ponašanju i svjesnom lišavanju medicinske zaštite u lokalnom medicinskom
centru; radilo se o apatiji, ako ne direktnom neprijateljstvu, zdravstvenih radnika,
a to bi dočekalo bošnjačke povratnike kad bi zatražili preventivnu ili hitnu me-
dicinsku zaštitu u prvim poslijeratnim godinama. Jedan povratnik, koji se trebao
operirati u Zvorniku pod kontrolom bosanskih Srba ili u nekoj bolnici u Srbiji,
insistirao je da se umjesto toga prebaci u Tuzlu. Rukovodstvo srebreničke bolnice
u izvještaju je napisalo da pacijent odbija zdravstvenu zaštitu koja mu je ponuđe-
na i umjesto toga traži transport i medicinsku uslugu ”u inostranstvu”. Za takve
pojedince, boravište u Federaciji značilo je isto što i život van vlastite zemlje, kao
da su u potpuno drugoj državi.
Za mlade porodice sa djecom, ključno pitanje je bilo obrazovanje: Šta će zna-
čiti za njihovu djecu ako pohađaju osnovnu ili srednju školu u Republici Srpskoj?
Kako će se drugi učenici i nastavnici odnositi prema njima? Čiju historiju i čiji će
jezik učiti – srpski, pisan ćirilicom, ili bosanski latinicom? Dok su djeca u nekim
146 David Rohde, “Ghosts of a Genocide: The Contentious Ethnic Politics of Today’s Bosnia”,
The Atlantic, 20. april 2012, <http://www.theatlantic.com/international/archive/2012/04/
ghosts-of-a-genocide-the-contentious- ethnic-politics-of-todays-bosnia/256171/> (pri-
stupljeno 30. juna 2012).
147 Stef Jansen objašnjava da je među raseljenima “uveliko vladala nespremnost da svoja
domaćinstva izlože problemima koje sobom nosi trajni manjinski povratak”, uključujući
zdravstvenu zaštitu. Jansen, “The Privatisation of Home and Hope”, 181.
94

selima općine pohađala osnovne škole koje su vodili Bošnjaci, povratnici u samu
Srebrenicu suočavali su se sa potpuno drugim uslovima. Oni su bili očita manjina
u školskoj zgradi sa zidovima ukrašenim srpsko-pravoslavnom ikonografijom, išli
na ekskurzije u gradove u RS-u, Srbiji i Crnoj Gori, i čiji jezik nastave je isključivo
bio srpski.148 Iako je većina roditelja povratnika priznala da je atmosfera u osnov-
nim i srednjim školama vremenom bivala bolja, ipak su ih prva iskustva učinila
opreznim. Jedna majka, koja se sa mužem i dvoje male djece vratila 2004. godine,
sjeća se dana kada je njen sin došao kući iz srebreničke osnovne škole sa prvom
fotografijom svog razreda. Srce joj je potonulo kada je vidjela. Na slici je bio njen
sin, smiješio se u kameru, dok mu je iznad glave drugi učenik držao tri prsta. Ljuta
što je fotograf, a vjerovatno i učitelj, dozvolio ovu uvrjedljivu gestu, s gnušanjem je
pocijepala fotografiju. Pet godina kasnije, međutim, kad se njen sin upisao u sred-
nju školu a kćerka u osnovnu, ona i njena porodica prihvatili su povratnički život
u gradu; prilagodili su se manjinskom statusu svoje djece u školskom sistemu.
Unatoč izazovima društveno-ekonomskih uslova, u Srebrenici je upis u osnov-
ne i srednje škole ipak odražavao promjenu demografije u samom gradu pošto
se etnička kvota u posljednjim godinama suzila. Ti demografski pomaci su do-
veli do zahtjeva da se skinu neki od isključivo etnonacionalnih i etnoreligijskih
simbola i oznaka u školama, ili da se barem to pitanje počne rješavati. Krajem
2012, bošnjačke su porodice podnijele peticiju sa zahtjevom da se promijeni naziv
osnovne škole po crnogorskom i srpskom filozofu i pjesniku Petru Petroviću Nje-
gošu. Podnosioci peticije tvrdili su da je Njegoš bio nacionalista koji je “uvrijedio
muslimane”.149 Treba reći da su porodice uputile peticiju vladi – Vijeću ministara
148 Godine 2004, kada je proces povratka u općinu bio na vrhuncu, osnovne i srednje škole u
Srebrenici imale su malo učenika Bošnjaka. Od 532 učenika osnovne škole, 107 (20,11%)
bili su bošnjačka djeca. U srednjim školama, taj broj je bio čak i niži (medicinska, he-
mijska škola i gimnazija), sa samo 22 Bošnjaka od ukupno 593 učenika (manje od 4%).
Vidjeti United Nations Development Program, “Rights-Based Municipal Assessment
and Planning Project, Municipality of Srebrenica, Republika Srpska, Bosnia and Her-
zegovina, oktobar 2003–februar 2004”. Lokalni novinar Sadik Salimović pisao je da je
i 2004. i 2005, ukupan broj učenika u srebreničkim školama bio u padu (Smanjen broj
učenika, septembar 2004; i Manje đaka nego lani, septembar 2005): “Kako naglašavaju
direktori ovih škola, razlog za stalni pad broja učenika u ovoj općini je to što se stanovnici
iseljavaju iz ovog kraja, a i niska stopa nataliteta koja je rezultat loših ekonomskih uslova
i nepovoljne starosne strukture stanovništva koje je ostalo da živi u regiji Srebrenica, zbog
toga što se mladi iseljavaju i većinu stanovnika čini starija populacija”, Salimović, Srebre-
nica: povratak života, 226–227.
149 “Srebreničani traže promjenu naziva škole: Bošnjacima smeta Njegoš”, Oslobođenje, 22.
januar 2012. <http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/srebrenicani-traze-promjenu-na-
95

Fotografija 3.3. Srebrenica: obnovljena džamija, maj 2004. Snimila autorica.
Bosne i Hercegovine i Vijeću naroda RS-a – ali i Američkoj ambasadi, Uredu

visokog predstavnika i Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE),
tražeći intervenciju i superviziju višeg nivoa administrativne vlasti.
Politike etnoreligijskog identiteta i strane intervencije direktno su utjecale na
obrazovne resurse bosanskih muslimana u poslijeratnoj Srebrenici. Tokom prvih
nekoliko godina povratka, vjersko obrazovanje za bošnjačku djecu gotovo nije
ziva-skole bosnjacima-smeta- njegos> (pristupljeno 3. januara 2013). U ovom članku

autor zapaža da je od ukupno 406 učenika koji pohađaju školu, 205 njih “srpske nacional-
nosti” a 201 “bošnjačke nacionalnosti”.
96

postojalo pošto je sam vjerski život često dijelio Bošnjake i bosanske Srbe koji su
stanovali u samom gradu. Zahvaljujući donaciji Malezijske vlade, jedna od prvih
prijeratnih džamija obnovljena je i ponovo otvorena u julu 2002. godine i sa njene
je munare mujezinov ezan podsjećao bosanske Srbe u gradu da se socijalni pejzaž
mijenja.150 (Vidjeti fotografiju 3.3).
Četiri godine kasnije, obnovljeni su islamska škola (mesdžid) - Kulturni i
obrazovni centar Srebrenice. Tabla pored glavnog ulaza ukazivala je na vjersku
prirodu zgrade, kao i stranog dobročinitelja: “U cilju očuvanja prijateljstva između
Republike Iran i Bosne i Hercegovine, Iranska humanitarna organizacija BIRDS,
u saradnji sa tuzlanskim muftijom, obnovila je ovaj Kulturni i obrazovni centar
u Srebenici 2006. godine”. U blizini, iznad same džamije i Kulturnog i obrazov-
nog centra u Starom gradu, bosanski Srbi su iskazivali svoje zahtjeve za vjerskim
identitetom tog grada i, pretpostavlja se, njihovim historijskim značajem. Tu su
pripadnici lokalne pravoslavne crkve podigli krst – prvo drveni, kojeg su dvaput
krišom uklonili bošnjački povratnici, a onda su napravili željezni da obilježe mje-
sto na kojem je navodno nekad bila srednjovjekovna crkva.151 Mada su bošnjački
pripadnici zajednice podnijeli više protesta gradskom vijeću, krst je ostao tu kao
svjedok odnosa obilježenih nelagodom između Bošnjaka i bosanskih Srba, sta-
novnika tog grada, u pogledu izražavanja etnoreligijskog identiteta na javnim i
privatnim mjestima.
Ponekad su, tokom godina, etnonacionalne podjele ostavljane postrani u situ-
acijama koje su ujedinjavale prilikom nekog oblika saradnje, čak proslava. U rano
proljeće 2004, poziv upućen jednoj Bošnjakinji i jednoj bosanskoj Srpkinji u gra-
du obećao je predah u turobnom životu još uvijek obavijenog zimskim mrazom.
Pozvane su na jednu od prvih multietničkih proslava koje je inicirala sama zajed-
nica u poslijeratnoj Srebrenici: na zabavu povodom 8. marta kojom se obilježava
Međunarodni dan žena.
Ovo je bila prva prilika. Dok je u prošlosti bilo proslava koje bi slavio cijeli
grad, poput “Dana Srebrenice” koje je organiziralo Gradsko vijeće, ili događaja
kojima je domaćin bila jedna holandska nevladina organizacija, ovo je prvi put da
su bosanske Srpkinje i Bošnjakinje u ovoj zajednici sjedile i jele zajedno, slušale
živu muziku i čak se uhvatile za ruke u tradicionalnom narodnom kolu popular-
nom u bivšoj Jugoslaviji. Ova ideja nije bila bez političkih motivacija i implikacija;
bila je to ideja lokalnih članova Socijaldemokratske partije, jedne od političkih
stranaka koje su djelovale na nivou cijele države i imala multietničku platformu.
150 Druga džamija je obnovljena 2010. godine.

151 Sarah E. Wagner, To Know Where He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s
Missing, Berkeley: University of California Press, 2008, 63.
97

Članice ove stranke unajmile su zapuštenu banket-salu u nekad punom hotelu

“Drina”. Doveli su i govornike, među kojima i dvije žene članice stranke, da se
obrate skupu nakon gozbe.
Politička poruka se činila sekundarnom u odnosu na samu proslavu. U danima
koji su prethodili događaju, Srebreničanke – ovdje to doslovno znači Bošnjakinje
i bosanske Srpkinje koje su u to vrijeme živjele u gradu – nisu pričale ni o čemu
drugom. Da li da idu? Odluku da se prisustvuje iz raznih je razloga mnogima bilo
teško donijeti. Nekoliko žena koje žive u enklavi a koje su izgubile muške rođake
u masakru, razgovarale su o tome priliči li uopće imati proslavu u tom gradu, a
kamoli proslavu na kojoj će se okupiti Bošnjakinje i bosanske Srpkinje. Za druge,
bilo je to pitanje pripadnosti: treba li da učestvuju ako nisu članice SDP-a ili ako
nisu Bošnjakinje? Za one koje su definitivno odlučile prisustvovati, ili one koje su
bile uključene u pripreme, tu su bila mnogo svakodnevnija pitanja. Šta obući? Koji
kolač pripremiti? Žene su provodile sate pekući kolače za proslavu, trošeći pritom
vlastiti novac ne bi li doprinijele slavlju.
Toga popodneva žene su počele pristizati iz raznih dijelova grada. Tu, u istoj
onoj zgradi čiji je drugi i treći sprat služio kao privremeni smještaj za raseljene
bosanske Srbe, u banket-sali, s dobrodošlicom je dočekano oko pedesetak Boš-
njakinja i bosanskih Srpkinja. Dotjerane, one su i odjećom, šminkom i nakitom
pokazivale da se radi o posebnoj prilici. Suptilne niti povezanosti i identitetâ i
dalje su bile čvrste pošto je za svakim stolom sjedilo po pet-šest žena– Bošnjakinje
sa Bošnjakinjama, bosanske Srpkinje sa bosanskim Srpkinjama – ali atmosfera je
bila živa. U ledenoj svečanoj sali, sa centralnim grijanjem odavno van funkcije,
ove su žene uživale u predahu od depresivne i duge srebreničke zime. Jele su i
razgovarale, slušale harmoniku sa uživanjem, šalile se na račun govora političarki.
Na kraju izlaganja, dok su dijeljene vrećice sa kozmetikom kao darom, jedna se
žena našalila, “Pa sad moramo i glasati za vas?” Jedna predstavnica SDP-a je vješto
odgovorila, “Ne, trebate glasati za sebe”. Na tu šalu, nekoliko žena je čak ustalo
da zaigra kolo.
Taj posljednji čin je, međutim, najviše naljutio kritičare: one koji su bili protiv
te proslave, od kojih su mnogi bili u Sarajevu, zanimalo je kako je iko – pogotovo
Bošnjakinja – mogao i pomisliti da je u redu igrati kolo u Srebrenici. Onespo-
kojene zbog medijske pažnje i oštre kritike svoje odluke da prisustvuju proslavi
Međunarodnog dana žena, neke povratnice su se žalile na zlu sreću što žive u
gradu čija je prošlost, činilo se, bacala neprekidnu sjenu na njihov život i izazivala
neželjenu pažnju. Bilo je nepravično, smatrale su, da oni koji su odlučili ne-vratiti
se i ne-naseliti se u svoje predratne domove misle da imaju pravo da kritiziraju
povratnike koji su prisustvovali jednoj takvoj skromnoj proslavi. Poredile su svoje
98

životne uslove u Srebrenici, u strašnoj hladnoći i zimi bez centralnog grijanja,

izolirane i potištene, sa životima svojih kritičara koji su mogli izaći iz toplog stana
u Sarajevo, grad pun života i otići na koncert ili predstavu.
Kontroverza oko Međunarodog dana žena 2004. godine odražavala je i ranije
debate i nagovještavala one kasnije koje su se javljale među povratnicima, rase-
ljenim osobama i bošnjačkim državnim i lokalnim političkim vodstvom, koji su
svi bili zabrinuti zbog sudbine Srebrenice. Jedno se pitanje stalno postavljalo: ko
ima legitimitet i autoritet da odlučuje kako treba provoditi život u bivšoj enklavi?
Povratnici su odbijali kontrolu i oštre prosudbe samoimenovanih glasnogovornika
općine koji su se odbijali vratiti i tamo trajno živjeti.
Mada su postojale te etničke (opozicijske i unutrašnje) podjele, među mladima
ovog grada u posljednjih nekoliko godina pojavili su se najoptimističniji znaci
društvenog oporavka. Jedna od najuspješnijih nevladinih organizacija, koja je pre-
poznata i regionalno i međunarodno zbog svojih inovativnih programa, Udruže-
nje “Prijatelji Srebrenice”, okupila je mlade različitog etnoreligijskog, obrazovnog
i društveno-ekonomskog porijekla oko važnih pitanja s kojima se suočava njihova
zajednica.152 Polemička retorika žrtve i krivnje, tako često osnovna nit debate o
poslijeratnoj Srebrenici, bila je vidno odsutna iz ključnih projekata ove organiza-
cije: video-vijesti koje su emitirane lokalno i nacionalno; radio-program; online
vijesti; i godišnji sponzorirani događaji, poput muzičkih i umjetničkih festivala.
Činilo se da je za ovaj dio poslijeratnog stanovništva grada poboljšavanje sadaš-
njosti i građenje budućnosti zajednice nalagalo da se prošlost ostavi za sobom,
mada ne i da se ušutka. Njihovo je usmjerenje vidno drugačije od onog lokalnih
političkih i vjerskih lidera, kao i pripadnika dijaspore, koji prečesto budućnost
Srebrenice definiraju kroz prizmu prošlih događaja, odnosno jula 1995. godine.
Arheologija povratka
Esma je preživjela troipolgodišnje muke srebreničke enklave. U šezdeset i devetoj
godini pobjegla je iz kuće 11. jula 1995. godine začuvši granate kako su snage
VRS-a sa juga prodirale u grad. Meci su zviždali oko nje dok se verala uz strmo
brdo iza kuće – čak ni starica nije bila pošteđena srpske vatre – u potrazi za sklo-
ništem u šumi. Bijeg ju je vjerovatno spasio jer se nekoliko sati kasnije pridružila
152 Direktorica organizacije “Prijatelji Srebrenice” Dragana Jovanović objašnjava jedan od

osnovnih razloga inicijative ove omladinske organizacije: “Na ovaj način pokušavamo
pružiti informacije da upoznamo ljude s tim da u Srebrenici ima i drugih stvari osim
godišnjice 11. Jula (...) Ljudi ne vjeruju u snagu vlastitog utjecaja. Potrebna nam je nova
generacija da bismo prevazišli ove probleme”. Lippman, “Srebrenica Report”.
99

hiljadama Bošnjaka što su bježali u UNPROFOR-ovu bazu u obližnjim Potoča-

rima. Tri dana kasnije, njena kćerka Nejra našla ju je zbunjenu, među raseljenima
u privremenom izbjegličkom centru u Dubravama kod Tuzle.
Pet godina kasnije, majka i kćer odlučile su da je došlo vrijeme da se vrati i
obnovi porodični dom. Po mnogo čemu, Esma je tipičan povratnik u Srebrenicu:
starica koja živi sama i koja se, kao i Šaćir i Mevlida Halilović, odlučila vratiti
u grad, mjesto u kojem je rođena, gdje je podigla svoje tri kćeri i gdje je željela
umrijeti. Njena priča o povratku kući istovremeno je i jedinstvena i predvidljiva
po tome kako se odvijala nakon kraja rata. Ona otkriva i rodnu dinamiku povratka
u ovu općinu, generacijske nijanse u pogledu načina na koji se ona “u-miješta” u
poslijeratno društvo, kao i pažljive, ispregovarane manevre koji su njen povratak
činili mogućim i izvodljivim.153
Esmina kćer Nejra je već ranije, nakon kraja rata, išla u Srebrenicu, pridruživši
se ostalim Bošnjacima u jednom od autobusa koje je organizirao UNHCR kako
bi obišle grad pa je znala kako će biti dočekani, kad su ona, njena majka i još
jedna rodica spremale stvari u auto i krenule u Republiku Srpsku: neprijateljski.
Ali, Nejra i njena mati su bile odlučne da se vrate kako bi našle nešto što je Esma
ostavila za sobom prilikom pada enklave. Poput mnogih ljudi koji su izbjegli iz
Srebenice između aprila 1992. i jula 1995, i Esma je zakopala svoje dragocjenosti:
dvije vrećice nakita, svog vlastitog i rodicinog. Stavila ga je u staru plastičnu kutiju
pa ih žurno zakopala blizu stabla kruške u svojoj bašti, uvjerena da bi joj ga, ponese
li ga sa sobom, vojnici VRS-a oduzeli.
Esma i Nejra su imale plan: popeti se do kuće i objasniti novim stanarima, bo-
sanskim Srbima, da su došle da načupaju nekakvih ljekovitih trava u bašti. Zatra-
žile bi čak da im pozajme lopatu. Dok ih je rodica čekala u autu parkiranom ispod
kuće, Nejra i Esma su se uspele strmom stazom do svog bivšeg doma i pokucale
na vrata. Djevojčica koja im je otvorila bila je iznenađena njihovim dolaskom i
zahtjevom. Oklijevajući, objasnila im je da joj roditelji nisu kod kuće, ali je onda
pristala i dopustila im da uzmu lopatu. Gledala je pažljivo dok su Nejra i Esma
počele kopati u bašti.
Bašta je bila tako radikalno izmijenjena da su se Nejra i Esma namučile da
nađu svoje stvari. Umjesto urednih lijeha povrća i voćaka koje je Esma uzgajala,
bašta je zarasla u visoku travu i korov. Drveće je bilo posječeno za loženje. Esma je
zabijala lopatu u zemlju tražeći mjesto gdje je zakopala svoj nakit, ali njene oznake
153 O snažnoj rodnoj dinamici povratka i pomirenja, vidjeti Elissa Helms, “The Gender of
Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-war Bosnia and Herzegovina”,
Focaal 57 (2010), 17–32; i Stef Jansen, “Of Wolves and Men: Postwar Reconciliation and
the Gender of International Encounters”, Focaal 57 (2010), 33–49.
100

nije bilo. Bosanski Srbi su posijekli krušku a izrast je pokrio njeno deblo. Nejra
je gledala majku kako postaje sve uznemirenija, blijeda u licu. Uzela je lopatu iz
Esminih ruku i zabila je duboko u zemlju na mjestu za koje je mislila da je blizu
kruške. Na njeno potpuno iznenađenje, osjetila je da udara u nešto što je zvučalo
obećavajuće, nalik na poklopac plastične kutije. Još nekoliko zamaha lopatom i
one su otkopale Esminu vrećicu sa nakitom, neoštećenu dugim boravkom u ze-
mlji. Sve vrijeme, djevojčica, bosanska Srpkinja, nijemo ih je posmatrala. Nejra
i Esma vratile su lopatu i odnijele dragocjenosti u kola. Sa nakitom u rukama,
odvezle su se do Gubera i provele ugodan izlet na vrhu brda.
Njihova nenajavljena posjeta obilježila je početak napetih komunikacija sa po-
rodicom bosanskih Srba koja se nastanila u njihovom bivšem domu. Već sutra-
dan, Nejra je telefonom nazvala djevojčicina majka, tražeći da joj objasni šta su
to one kopale u bašti. Nejra je objasnila šta su našle i dodala da će uskoro početi
prikupljati papire da vrate svoju imovinu. I doista, pokrenule su proces deložacije
uskoro nakon toga. Pregovarajući sa porodicom, kako je to i Nura uradila, složili
su se oko datuma odlaska koji bi omogućio djevojčici da završi školsku godinu u
mjesnoj srednjoj školi.
Kad je ta porodica deložirana, Nejra i Esma vratile su se u napuštenu kuću,
gotovo potpuno opljačkanu. Kao i sa Nurinom kućom i mnogim bošnjačkim ku-
ćama u gradu, sve što je bilo od vrijednosti a moglo se odnijeti, bilo je i odneseno:
električni kablovi iščupani iz zidova, stvari u kupatilu i kuhinji iščupane sa pultova
i zidova, vrata izglavljena i odnesena, a da se ne spominju namještaj, posuđe i po-
steljina. Esma i Nejra su barem bile pošteđene da iz prve ruke svjedoče pljačkanju.
Jedna njihova poznanica, također samica povratnica u Srebrenicu, opisala je kako
je gledala odlazeću srpsku porodicu kako odnosi, između ostaloga, i njen najdraži
kredenac sa svim što je u njemu bilo. Preživio je troipolgodišnji rat, sa preko tri-
deset bošnjačkih izbjeglica koje su tu zajedno živjele, ali porodica bosanskih Srba
nije imala dvojbi oko toga da li pokrasti ženinu imovinu usred bijela dana, bez
obzira što su znali da je ona bila dvije kuće niže i da možda sve to gleda. Ali, kome
bi se ona mogla obratiti? Bilo je jasno da policijske snage Republike Srpske ne bi
ništa uradile da zaustave tu poslijeratnu pljačku.
Godine 2002, dvije godine nakon što su Nejra i Esma prvi put obišle svoju
baštu, uspjele su vratiti imovinu i Esma se zastalno vratila u Srebrenicu. Pošto je
kuća bila nenastanjena nakon što ju je srpska porodica prilikom odlaska opljač-
kala, usredsredile su se na obnovu ljetne kuhinje, dvosobnog objekta sa kupatilom
i kombinacijom dnevne i spavaće sobe i kuhinje, opremljenog sa peći na drva za
kuhanje i grijanje. Gotovo odmah su počele raditi u bašti i zasadile cvijeće i po-
vrće, kao što je to Esma činila cijelog svog života u Srebrenici – ženski posao koji
101

je sada bio pun novih očekivanja ponovnog kućenja. Ali, ova druga runda kopanja
suočila ih je sa turobnom realnošću prošlosti i problematične sadašnjosti njihovog
grada. Nejra je primijetila da je, bez obzira koliko se ona trudila, cvijeće u malim
lijehama uz ljetnu kuhinju jednostavno venulo i umiralo. Mislila je da možda u
zemlji ima previše kamenja pa je još jednom prekopala. Ali, umjesto kamenja ili
skrivenog nakita, lopata je udarila u nešto potpuno drugo i zapanjujuće: veliku
platnenu torbu sa oznakom UNPROFOR-a. Unutra, savijena u nekoliko slojeva
zaštitnog materijala bila je poluautomatska puška sa šaržerima municije. U drveni
kundak bila su ugravirana tri niza oznaka: inicijali vlasnika puške, pravoslavni krst
i, što je bilo najužasnije, nekoliko kratkih crtica urezanih za vrijeme rata.
S obzirom na nivo nepovjerenja srebreničkih povratnika Bošnjaka prema lo-
kalnoj policiji, Nejra nije odnijela oružje u gradsku policijsku stanicu, već je pušku
i municiju odnijela nazad u Federaciju i predala tuzlanskoj policiji. Nije vjerovala
da će vlasti RS-a propisno odložiti oružje; bilo je to oružje koje je raspodijeljeno
bosanskom srpskom stanovništvu u Podrinju na početku rata.
Ništa se dalje ne bi dešavalo sa ovim incidentom da nekoliko mjeseci kasnije
uljez nije obio njihovu ljetnu kuhinju, srećom dok je Esma bila kod kćeri u Tuzli.
Znaci nasilnog ulaska svjedočili su da je osoba dobro znala kako ta mala zgrada
izgleda i da je tražila nešto konkretno. Kad su se Nejra i Esma vratile i našle doka-
ze o provali, pozvale su policiju RS-a. Tokom davanja iskaza, Nejra je objasnila šta
su iskopale u cvijetnoj lijehi. “A gdje je sad to oružje?”, istražitelj je upitao. Kada
je saznao da su ga predale vlastima Federacije BiH, naljutio se tražeči da mu kažu
zašto su to uradile. I upitao ih: “Ako nam nećete vjerovati pa što bismo vas onda
štitili?”
Kako su godine prolazile, Esmin dom je cvjetao, velikim dijelom zahvaljujući
porodici. Njena djeca su marljivo radila da pomognu majci da obnovi i namjesti
ostatak kuće. Nejra i Esma su uspjele dobiti tek mali paket humanitarne pomoći
za obnovu kuće od Tuzlanskog kantona; kao starija kuća, Esmina se nije uklapala u
skrivene kriterije međunarodnih humanitarnih agencija za održivi, dugoročni po-
vratak. I tako su njene kćeri podnijele finansijski teret. Njen obnovljeni dom cvjeta
i zbog same Esme, trajne povratnice u grad koja je obnovila stara prijateljstva i
uspostavila nove veze sa komšijama. Neki od njih su Srbi i Hrvati, “pošteni ljudi”,
koji pomaže rekontekstualizaciji narativa društvenih odnosa u ovom poratnom
gradu.154 Pošto prestane gužva oko godišnje komemoracije, 11. jula, i prođu vjerski
praznici poput Ramazanskog i Kurban bajrama i lokalni izbori, Esma ispija kafu
154 Kolind, “In Search of ‘Decent People.’”
102

sa svojim prijateljicama i rođacima i njeguje svoju baštu.155 Jedna srpska porodica,

i sama raseljena u Srebrenicu u posljednjim mjesecima rata, među najbližim joj je
komšijama; oni paze na nju. Majka pazi da obiđe Esmu svakih par dana da bude
sigurna da je sve u redu a Nejra povremeno angažira oca da pomogne oko Esmi-
nog imanja. Esma cijeni svoje komšije kao što cijeni i postepena poboljšanja koja
je grad doživio od njenog povratka – ponovno asfaltirani putevi, nova ulična ra-
svjeta, bolji izbor televizijskih kanala, redovno odnošenje smeća i slično.156 Drago
joj je da je u svojoj kući a i djeca su joj sretna što ona živi u Srebrenici.
Ipak, Esminu priču o dolasku “kući” ne čini iskopavanje samo nakita i puške,
ili krečenje zidova i sadnja povrća. Ona zahtijeva sporo i oprezno guljenje slojeva
prošlosti, užasavajućih i kušnjama ispunjenih sjećanja na trogodišnje preživlja-
vanje u enklavi, čiji se bolni tragovi mogu iščitavati iz iskustava svakodnevnog
života. Za Bošnjake poput Esme, povratak je značio borbu sa užasom onoga što
se desilo u Srebrenici; neprestano sjećanje ko i šta je izgubljeno, ali je značio i od-
lazak do pošte ili zelenare i pozdravi upućeni ljudima koji možda imaju drugačije
razumijevanje iste te prošlosti. Svakodnevni život traje kao niz društvenih mane-
vara, pregovaranja, preskakanja figurativnih gomila smeća i sijanja novog sjemenja
dobre volje kako bi se život i dom ponovno izgradili.
155 Na sličan način, posvećujući pažnju svakodnevnim gestama i interakcijama, dokumentar-

ni film Tone Bringa i Petera Loizosa iz 2001. godine pod naslovom “Returning Home:
Revival of a Bosnian Village” istražuje oprezne i hrabre korake koje poduzimaju povrat-
nici kako bi obnovili život i društvene veze u jednom selu u Srednjoj Bosni.
156 O granicama i običajima komšiluka koje su ponovno ispregovarale povratnice i aktivistice,
vidjeti u Helms “The Gender of Coffee”, 24–25.
103

Specijalni status za specijalni zločin
4. Specijalni status za specijalni zločin
“Najviše mrzim lažne prijatelje (...) poput Morillona, poput Janviera, poput Jasus-
hija Akashija, pa i Clifforda Bonda. Oni meni kradu vrijeme, jer Srebrenica ima
strašan problem vremena. Vrijeme ne radi za one koji vole Srebrenicu. Vrijeme nije
naš saveznik. Vrijeme je saveznik onih koji ruše, koji opstruiraju i koji žele da Sre-
brenicu pretvore u jedan spomenik ljudskog zločina, mržnje i ništa drugo.”
Amir Kulaglić, aktivista i preživjeli Srebreničanin157
U
aprilu 2007. godine, grupa od preko 100 povratnika u Srebrenicu na-
pustila je svoje tek obnovljene predratne domove, da bi još jednom postali
raseljena lica, privremeno zamijenivši svoj dom za vojne šatore postavljene
blizu Olimpijske dvorane Zetra u Sarajevu, na mjestu bez vode za piće i stru-
je. Podnoseći ekstremne temperature, povratnici su se ulogorili u glavnom gradu
Bosne i Hercegovine u znak protesta zbog teških ekonomskih uslova i odsustva
pravde u općini. Nadali su se da će time poslati poruku domaćim političarima i
međunarodnoj zajednici da reforme treba ubrzati a način upravljanja općinom pro-
mijeniti. Neki lokalni mediji prikazali su to kao očajničku mjeru koju poduzimaju
očajni ljudi, ali ljudi u improviziranom kampu donijeli su sračunatu odluku da tu
budu. Poput učesnika godišnjeg Marša mira, koji ponovo prolaze i pritom se sjećaju
rizičnog egzodusa srebreničkih muškaraca i dječaka iz UN-ove enklave, ovi po-
vratnici odlučili su da se pokrenu iz Srebrenice kako bi potakli sjećanje i nametnuli
akciju. Srebrenički povratnici su doputovali u glavni grad zaprijetivši masovnim
iseljenjem iz općine (i Republike Srpske), tražeći da se pitanje Srebrenice rješava
na državnom nivou i ponovno podsjećajući javnost na Srebrenicu. Zahtijevali su,
ponajprije, specijalni politički status za Srebrenicu, kojim bi se grad izdvojio iz Re-
publike Srpske, uz niz reformi koje bi poboljšale život stanovnika općine.158
157 Amir Kulaglić, aktivista, intervju autorice, Sarajevo, avgust 2007. Kulaglić je 2012. postao
potpredsjednik Skupštine opštine Srebrenica.
158 Grupa od petnaest istaknutih intelektualaca povezanih sa srebreničkom tragedijom po-
105

Svakodnevni životni uslovi ovih demonstranata, povratnika u poslijeratnoj

Bosni bili su tako teški da su ljudi počeli govoriti o dva genocida: prvom, koji se
desio u julu 1995, i drugom, protiv njih, preživjelih Srebreničana - u poslijeratnom
periodu. U dvanaest godina nakon genocida, živjeli su u poslijeratnom čistilištu,
bez mnogih osnovnih prava i sloboda: nisu mogli dobiti pristojan posao da bi iz-
državali porodicu; djeca su im se suočavala sa teškim, čak neprijateljskim okruže-
njem u školi; pristup zdravstvenoj zaštiti bio je onemogućen zbog diskriminacije
koju su doživljavali kao manjinski povratnici. Još ih je više uznemiravala činjenica
da su mnogi počinioci genocida nekažnjeno hodali ulicama te općine. Kao rezul-
tat, obeshrabreni povratnici, koji su pokušavali započeti svoj život u Srebrenici,
počeli su je napuštati.
U ovom poglavlju razmatramo izuzetni niz događaja koji su se odvijali u pro-
ljeće 2007, sa fokusom na inicijativu za dobivanje specijalnog statusa. Počinjemo
sa opisom intervencija u Srebrenici i, općenito, u poslijeratnoj Bosni, pokrenutih
odlukom Međunarodnog suda pravde u februaru 2007. godine. Mi ovdje tvrdimo
da je ta presuda stvorila priliku za elite Srebrenice da se mobiliziraju kroz učešće
u debati o državnoj strukturi Bosne i Hercegovine i vlastitoj budućnosti u društvu
sputanom tom strukturom. Demonstranti su svoje zahtjeve uokvirili u odustajanje
međunarodnih aktera od odgovornosti, kako tokom tako i nakon rata. Time su
oni iskoristili priliku da krivnju pripišu i svom bližem okruženju: ono što su do-
življavali kao nekažnjivost sa kojom se Republika Srpska odnosila prema Sudu u
Hagu ponovo je usmjerila pažnju na Republiku Srpsku. Bez presude protiv same
Srbije, preživjeli su smatrali da je Republika Srpska kriva za genocid. I konačno,
jedan vid intervencije – predmet koji se vodio na Međunarodnom sudu pravde
između dvije države – dao je snagu lokalnom društvenom pokretu kojim se poku-
šala promijeniti politička mapa Bosne i Hercegovine.
Dramatična gesta podnošenja Inicijative za dobivanje specijalnog statusa te-
meljila se na neuspjelom pokušaju održivog povratka u poslijeratnom periodu, tog
najvažnijeg međunarodnog projekta na planu obnove.159 Pravo na povratak je za-
krenula je Inicijativu za dobivanje specijalnog statusa za Srebenicu. Nakon javnog sastan-

ka 14. marta 2007, organizatori pokreta objavili su da, uz specijalni status, zahtijevaju i
“da se odmah uvedu programi na državnom i entitetskom nivou za stvaranje materijalnih,
finansijskih i drugih uslova za normalan život u Srebrenici. Od nadležnih pravosudnih
institucija u BiH i inostranstvu, traži se hitna akcija kada se radi o hapšenju ratnih zlo-
činaca”. Srebrenica Citizens Postponed Emigration for April, Dalje.com, 14. mart 2007,
<http://dalje.com/en-world/srebrenica-citizens-postponed-emigration-for-april/26429>
(pristupljeno 26. aprila 2013).
159 Gerard Toal i Carl T. Dahlman, Bosnia Remade: Ethnic Cleaning and its Reversal, Oxford
106

crtano u Aneksu 7. Daytonskog mirovnog sporazuma, ali povratnici demonstranti

osjećali su da će ipak možda morati napustiti svoj dom ako se ekonomski uslovi
ne poboljšaju a nepravda ostane.
Primjer Inicijative za dobivanje specijalnog statusa otvara pitanja kada i zašto
se određene grupe mobiliziraju nakon genocida.160 Koje vrste efekata takve mje-
re izazivaju? Kako se interesi političkih elita usklađuju sa interesima preživjelih
genocida? Kako se mijenjaju ciljevi intervencije kada se naiđe na prepreke? U
razmatranju kako se ova inicijativa razvijala i koju je konstelaciju aktera okupila
– od sagovornika među bosanskim vodstvom u Sarajevu, do kritičara u Republi-
ci Srpskoj, i međunarodne zajednice – mi se usredsređujemo na suptilnije efek-
te osnaživanja pokreta za dobivanje specijalnog statusa. Mada će cilj Srebrenice
izvan Republike Srpske ostati neostvaren, sama inicijativa je otvorila nove kanale
za aktivizam i otkrila snažnu međuigru između intervencija koje se provode odoz-
go i onih odozdo. Potican pojedinačnim i kolektivnim djelovanjem, ovaj pokret
je dokazao da aktivizan koji dolazi iz baze može donijeti konkretnu političku i
ekonomsku dobit.
Tužba Republike Bosne i Hercegovine Međunarodnom sudu pravde

Mada je velika pažnja bila usmjerena na suđenja za ratne zločine održana nakon
rata, ti su sudovi predstavljali integralni dio dešavanja i tokom prvih godina bo-
sanskog rata. Odbijanje međunarodne zajednice da vojno intervenira nakon što
je priznata novostvorena nezavisna Republika Bosna i Hercegovina dovelo je tu
mladu državu do toga da traži pravnu intervenciju kako bi skrenula pažnju svijeta
na tragediju svoga naroda. Njene vlasti su martu 1993. podnijele žalbu Međuna-
rodnom sudu pravde u Hagu protiv Savezne Republike Jugoslavije, skoro godinu
dana nakon početka bosanskog rata. Bosna je tvrdila da je krnja Jugoslavija – koju
and New York: Oxford University Press, 2010; Gearóid Ó Tuathail i Carl T. Dahlman,
“The Effort to Reverse Ethnic Clansing in Bosnia-Herzegovina: The Limits of Return”,
Eurasian Geography and Economics 45(6) (2004), 434–464; Stef Jansen, “The Privatisation
of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign Intervention in Bosnia-Herzego-
vina”, Dialectical Anthropology 30(2006), 177–199; Caroline Phuong, “‘Freely to Return’:
Reversing Ethnic Cleansing in Bosnia-Herzegovina”, Journal of Refugee Studies 13(2)
(2000), 165–183; Richard Black, “Return and Reconstruction: Missing Link or Mista-
ken Priority in Post-Dayton Bosnia and Herzegovina?”, SAIS Review, 21 (2) (2001),
177–199.
160 O stvaranju struktura koje znaju iskoristiti pružene političke prilike, vidjeti Sidney
Tarrow, Power in Movement: Social Movements, Collective Action, and Politics Cambridge,
UK: Cambridge University Press, 1994.
107

su tada činile samo Srbija i Crna Gora – kriva za kršenje Konvencije o sprječa-
vanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.161 Jurisdikcija ovog Suda zasniva
se na članu IX te Konvencije u kojem stoji da se sporovi vezani za tumačenje
Konvencije trebaju uputiti Međunarodnom sudu pravde, najvišoj sudskoj instanci
u svijetu. To je bio prvi slučaj tužbe jedne države protiv druge (Međunarodni
krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju uspostavljen je dva mjeseca nakon tužbe
Međunarodnom sudu pravde).
Ovo je bio prvi pokušaj da se aktuelni ratni događaji podvrgnu zakonskim
mjerilima u nastojanju da se agresor natjera da promijeni pravac djelovanja a da
se međunarodna zajednica izvede na samu pozornicu rata. Predmet je pokrenut
nakon Vance-Owenovog mirovnog plana utvrđenog početkom 1993, u kojem se
predlagala podjela Bosne na labavu federaciju kantona definirnaih po etnoreligij-
skom ključu.162 Uskoro nakon podnošenja tužbe, Međunarodni sud pravde uzeo
je predmet u razmatranje.163 Na dan 8. aprila 1993, glasajući sa trinaest glasova
naprema jedan, Sud je donio privremenu naredbu kojom se Savezna republika
Jugoslavija poziva da prestane sa aktima genocida i prestane finansirati oružane
snage bosanskih Srba.164 ( Jedini koji se suprotstavio takvoj odluci bio je sudija Ni-
kolai Tarassov iz Rusije, države koja je historijski saveznik Srbije). Država agresor
smjesta je morala “poduzeti sve mjere u svojoj moći da spriječi počinjenje zločina
genocida”.165 Sud je posebno naredio:
161 “Case Concerning the Application of the Convention on the Prevention and Punishment
of the Crime of Genocide”, International Court of Justice, 26. februar 2007, u daljnjem
tekstu navedeno kao odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. Integralna
presuda na strani 171 može se naći na: <http://www.icj-cij.org/docket/files/91/13685.
pdf> (pristupljeno 20. jula 2012).
162 Ambasador Muhamed Šaćirbegović, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinje-
nim nacijama, ministar vanjskih poslova i prvi predstavnik Republike Bosne i Hercegovi-
ne u predmetu pred Međunarodnim sudom pravde, intervju autorice, New York City, 25.
maj 2012. Da bi se obeshrabrili pokreti za otcjepljenje, kantoni, zacrtani u Vance-Owe-
novom planu, razbacani su po cijeloj zemlji tako da se nisu nalazili jedan do drugog, kao
jedinice pod potpunom upravom pripadnika jedne etničke grupe. Ovo je bilo suprotno
prethodnom, Carringtonovom i Cutileirovom planu.
163 Ibid.
164 “Application of the Convention on the Prevention and Punishment on the Crime of Ge-
nocide (Bosnia and Herzegovina vs. Yugoslavia [Serbia and Montenegro])”, 8. april 1993,
br. 93/9, Međunarodni sud pravde, Kominike, 8. april 1993, Odluka <http://www.icj-cij.
org/docket/files/91/3275.pdf> (pristupljeno 20. jula 2012) u daljem tekstu navedeno kao
presuda Međunarodnog suda pravde, april 1993.
165 Presuda Međunarodnog suda pravde, april 1993.
108

“[SRJ] treba osigurati da njene vojne, paravojne ili neregularne oružane jedinice
koje mogu biti od nje usmjeravane ili podržane, kao i bilo koje organizacije i osobe
koje mogu biti predmet njene kontrole, usmjeravanja ili utjecaja, ne počine nijedan
akt genocida, urote radi počinjenja genocida, direktnog i javnog poticanja na po-
činjenje genocida, ili saučesništva u genocidu, bilo da su ti akti upereni protiv mu-
slimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine ili protiv bilo koje druge nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe.”166
Ovom formulacijom Sud je eksplicitno priznao da se njegova naredba odnosila

i na paravojne formacije a ne samo regularne armije susjednih država.
U tužbi su bili i dodatni zahtjevi na koje privremena naredba nije odgovorila.
Bosanska vlada je tražila od Suda da ukine embargo na oružje koje joj je na-
metnuto Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 713, usvojenom 1991.
godine. Navodeći jednu logičnu i daleko bitniju strukturalnu prepreku, tražila je
da se Vance-Owenov mirovni plan proglasi “nevažećim na temelju činjenice da
je svaki potpis na njemu bio stavljen pod prisilom stalne prijetnje genocidom”.167
Original privremene naredbe, stotine stranica dug, upozorio je SRJ da presta-
ne sa agresijom na suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.168 Međutim, one-
mogućeni kontratužbom i osporavanjima u pogledu jurisdikcije koje je uputio
Beograd, kao i zbog toga što bosanske vlasti nisu imale sredstava, predmet je
formalno procesuiran tek trinaest godina kasnije. Ovaj predmet je izazvao relativ-
no malu međunarodnu medijsku pažnju, unatoč njegovom historijskom značaju.
U neposrednim poslijeratnim godinama – 1996. i 1997 – Ministarstvo vanjskih
poslova SAD-a vršilo je pritisak na Bosnu da sasvim odustane od tužbe.169 Go-
dine 1999, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH imenovao je novog agenta
za taj predmet, navodeći kao razlog sukob interesa tadašnjeg agenta Muhameda
Šaćirbegovića, koji je tada služio i kao ambasador Bosne u Ujedinjenim nacijama.
166 Ibid.
167 Stephen Kinzer, “Bosnia Asks World Court to Nullify Peace Accord, New York Times, 26.
avgust 1993. http://www.nytimes.com/1993/08/26/world/bosnia-asks-world- court- to-
nullify- peace- accord.html (pristupljeno 20. jula 2012).
168 Nakon ovog predmeta uslijedio je predmet u kojem se Ujedinjeno Kraljevstvo optužuje za
saučesništvo u genocidu zbog nametanja embarga na oružje koji je spriječio Bosnu da se
brani. “Drugim riječima, ne možete imati i jedno i drugo. Morate se ili suprotstaviti Mi-
loševiću, ili morate dozvoliti Bosancima da se brane”. Intervju sa Šaćirbegovićem. Tužba
protiv Ujedinjenog Kraljevstva kasnije je povučena.
169 Ibid.
109

Novoimenovani agent smjesta je odletio u Hag i pokušao, mada neuspješno, po-

vući tužbu.170
Usmene rasprave u ovom predmetu konačno su počele u proljeće 2006. godi-
ne. Mimo njegovog očiglednog političkog i historijskog značaja za širu regiju,
171
ovaj predmet Međunarodnog suda pravde bio je važan za preživjele iz Srebrenice.

Oni su dugo čekali na zakonsko priznanje da je država Srbija dijelila krivicu za
njihovu sudbinu. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju formalno je
utvrdio da su masakri u Srebrenici počinjeni oružjem, ljudstvom i logistikom fi-
nansiranim od Srbije i da su uključivali direktno učešće njenih snaga.172 Ali, Haški
tribunal je imao zadatak suditi za kršenje međunarodnog krivičnog prava koje su
počinili pojedinci, a ne države. Preživjeli su se nadali da će nalazi Međunarodnog
suda pravde donijeti pravednu odluku u vezi sa njihovim tvrdnjama o ulozi Srbije
i utrti put za moguću finansijsku restituciju. “Zadržavam dah kao da se odlučuje
o mom vlastitom životu”, rekla je Munira Subašić iz organizacije “Majke enklava
Srebrenica i Žepa”, jednog od najvećih srebreničkih udruženja porodica.173 U to
vrijeme je saučesništvo države sudski tretirano samo indirektno, na suđenjima za
pojedinačne ratne zločince na Haškom tribunalu. Preživjeli su vjerovali da presu-
da kojom će se država, koja je bila najodgovornija za rat, proglasiti odgovornom
za saučesništvo u zločinima, što će pomoći da se ispune praznine u procesima na
Haškom tribunalu koje su oni smatrali nepotpunim.174 Tribunal se u svojoj pro-
cjeni umiješanosti i koordinaciji države oslonio na pravne doktrine o komandnoj
odgovornosti i udruženom zločinačkom poduhvatu.175 Preživjeli su se nadali da bi
170 Ibid.
171 Šaćirbegović, e-mail autoricama, 21. februar 2012. Prigovori u pogledu jurisdikcije mogu
se naći na str. 80–87 odluke Međunarodnog suda pravde iz februara 2007.
172 Suđenje Miloševiću razmatralo je i finansijske veze između dvije države i ljudstvo koje je
bilo prisutno na tlu Bosne. Vidjeti, općenito, u Judith Armatta, Twilight of Impunity: The
War Crimes Trial of Slobodan Milošević, Chapel Hill, NC: Duke University Press, 2010;
Judith Armatta, “Historical Revelations from the Milošević Trial”, Southeastern Europe
(36), 20
173 “UN Court to Rule on Bosnia Genocide”, Aljazeeranet.com, 25. februar, 2007.
174 Predmet na Međunarodnom sudu pravde se inicijalno vodio protiv Savezne Republike
Jugoslavije (SRJ), koja je 4. februara 2003. godine postala Srbija i Crna Gora, da bi od 3.
juna 2006. godine postala Republika Srbija.
175 O komandnoj odgovornosti i udruženom zločinačkom poduhvatu, vidjeti općenito Alli-
son Marsten Danner i Jenny S. Martinez, “Guilty Associations: Joint Criminal Enter-
prise, Command Responsibility and the Development of International Criminal Law”,
California Law Review 93(75) (2005), 77–169.
110

odluka Međunarodnog suda pravde konačno potvrdila valjanost njihovog narativa

o ratu: presuda protiv države Srbije podvukla bi razlike u opsegu i prirodi zločina
koji su strane počinile u troipolgodišnjem bosanskom ratu.
Skoro četrnaest godina nakon što je prva tužba podnesena u Hagu, Međuna-
rodni sud pravde je konačno u februaru 2007. donio odluku, ali to nije bilo ono
što su preživjeli očekivali. Najviše ih je razočaralo to što Međunarodni sud pravde
nije utvrdio krivicu Srbije za genocid. Razočaranje i frustracija preživjelih bili su
utoliko jači što se to desilo manje od godinu dana nakon što je bivši srbijanski
predsjednik Slobodan Milošević umro u zatvorskoj ćeliji prije no što se okončalo
njegovo suđenje u Hagu. Mnogi su izgubili nadu da bi Srbija ikad mogla biti pro-
glašena odgovornom za zločine počinjene u Bosni. S tim se ugasila i njihova nada
u mogućnost reparacije: Bosanska vlada je tražila odštetu za štetu koja je kršenjem
međunarodnog prava učinjena “ljudima i imovini” i “privredi i okolišu”.176 Mada
preživjeli nikad nisu pojedinačno tražili finansijsku nadoknadu, novčanu kaznu
su shvatali kao nužnu posljedicu zločina i, u tom smislu, sredstvo da se olakša
društveno-ekonomski pritisak izazvan zločinima, iako su gubitak članova poro-
dice, doma, imovine, i egzistencije u krajnjem bili nenadoknadivi. Oni nisu bili
usamljeni u traženju materijalnog ishoda zvaničnog utvrđivanja krivice: zahtjevi
za reparacijama bili su sve češći u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Historičar
John Torpey naglašava da je ovaj fenomen karakterističan za postsocijalističke
zemlje: “Bavljenje sjećanjem i mirenjem sa prošlošću [je] (...) defanzivni odgovor
na dezorijentaciju koju sobom donosi kolaps ohrabrujuće koncepcije zajedničke
sudbine” utvrđene u socijalističkim principima.177 Drugim riječima, “Kad se ras-
padne budućnost, prošlost se stušti na ljude”.178
Odluka Međunarodnog suda pravde potkrijepila je druge značajne nalaze do
kojih se došlo u procesima na Haškom tribunalu, pogotovo zaključak da se u Sre-
176 Odluka Međunarodnog suda pravde donesena u februaru 2007, 64.

177 John Torpey tvrdi da je bavljenje prošlošću i to što su se preživjeli odlučili da traže repa-
racije rezultat “‘raspada budućnosti’ i propasti hrabrih, progresivnih političkih vizija koje
su bile dio socijalističkog pokreta i u širem smislu projekta države-nacije shvaćene kao
zajednice jednakih građana”. John Torpey, Making Whole What Has Been Smashed: On
Reparations Politics, Cambridge, MA: Harvard University Press, 2006, 22. U uz to veza-
noj diskusiji o stranim intervencionističkim agencijama, Stef Jansen naglašava nesklad
između neoliberalnih reformi (usađenih u međunarodno podržane politike povratka) i
strukturalnih tragova socijalističke Jugoslavije, lom koji dodatno usložnjava “neizvjesno-
sti” poslijeratnog života, pogotovo među raseljenim osobama. Jansen, “The Privatisation
of Home and Hope”, 186–195.
178 Torpey, Making Whole What Has Been Smashed, 24.
111

brenici desio genocid. Do ovog se zaključka došlo pošto se sudsko vijeće gotovo u
potpunosti oslonilo na dokumentaciju koju mu je pružio Haški tribunal. Među-
narodni sud pravde je odlučio da ne iskoristi historijsku priliku koja mu je data s
ovim predmetom kako bi došao do novih dokaza koje bi prikupili istražitelji na
terenu.
Međunarodni sud pravde je citirao žalbenu odluku kojom je potvrdilo presudu
protiv generala Radislava Krstića, koji je u julu 1995. bio komandant Drinskog
korpusa, riječima: “Uništenje tako velikog broja muškaraca, jedne petine ukupne
zajednice Srebrenice ‘neizbježno bi rezultiralo fizičkim nestankom bosanskog
muslimanskog stanovništva u Srebrenici.’”179 Suđenje Krstiću bilo je u to vrijeme
jedini predmet u kojem je Haški tribunal zaključio da se genocid desio u Bosni. U
drugim predmetima, kao što je predmet protiv Milomira Stakića, bivšeg načelnika
Prijedora, i Gorana Jelisića, koji je sebe zvao “srpskim Adolfom” dok je operisao
u logoru Luka u Brčkom, optužba za genocid nije dokazana, što je mnoge navelo
na tvrdnju da je ovaj sud previsoko postavio zahtjeve u pogledu dokazne građe.180
Bivši uposlenici Haškog tribunala kasnije su se žalili da su neke sudije smatrale
da se presuda o genocidu može primijeniti samo na “krupnu ribu”.181 Prihvatajući
dokaze Haškog tribunala, Međunarodni sud pravde usvojio je i neke njegove in-
stitucionalne nedostatke.182
Tekstom obimna odluka Međunarodnog suda pravde sadrži brojne druge ele-
mente koji bi bili podložni širokoj analizi.183 Presuda je potvrdila da je Srbija
179 Odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, 164. Sud ovdje navodi odluku
Haškog tribunala u žalbenom postupku u predmetu Krstić: IT-98-33-A, presuda Žalbe-
nog vijeća, 19. april 2004, stavovi 28–33.
180 Tokom suđenja Miloševiću sudije su, odlučujući o jednom zahtjevu, glasale sa dva prema
jedan da se u optužnici zadrži optužba za genocid, što je ukazivalo na to da imaju čvrste
dokaze. Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka o zahtjevu za oslobađajućom presu-
dom, 16. juni 2004, ICTY, <http://://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/judsupple-
ment/supp50e/milosevic.htm> (pristupljeno 20. jula 2012).
181 Razgovori sa bivšim i sadašnjim službenicima Međunarodnog krivičnog tribunala za biv-
šu Jugoslaviju, Hague, decembar 2008.
182 Ovo je uključivalo skrivanje dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike
Jugoslavije. Vidjeti Marlise Simons, “Genocide Court Ruled for Serbia without Seeing
Full War Archive”, New York Times, 9. april 2007, <http://www.nytimes.com/2007/04/09/
world/europe/09archives .html> (pristupljeno 20. jula 2012).
183 Vidjeti, naprimjer, Antonio Cassese, “The Nicaragua and Tadić Tests Revisited in Light
of the ICJ Judgment on Genocide in Bosnia”, European Journal of International Law
18(4) (2007), 649–668; Ademola Abass, “Proving State Responsibility for Genocide:
The ICJ in Bosnia v. Serbia and the International Commission of Inquiry for Darfur”,
112

bosanskim Srbima osiguravala materijalna sredstva tokom rata i, kao saučesnik,

imala značajan utjecaj na njihove snage, te da Srbija nije uspjela spriječiti snage
u Bosni i Hercegovini u počinjenju genocida.184 Utvrdila je da je Srbija kriva za
nekažnjavanje genocida, zbog toga što nije blagovremeno uhapsila ratne zločince
te što nije sarađivala sa Haškim tribunalom, što je bila obavezna činiti u skladu sa
Konvencijom o genocidu.185 Međutim, utvrdila je da nije bilo konkretne namjere
(dolus specialis) koja predstavlja jedan od elemenata zločina genocida.186
Preživjeli su ove presude doživjeli kao nešto što je u velikoj mjeri sekundarno u
odnosu na njihove neposredne brige. “Još jednom, Evropa je pokazala da je protiv
muslimana”, žalila se Munira Subašić iz organizacije “Majke enklava Srebrenica i
Žepa”, mada je sastav sudskog vijeća bio međunarodni, ne samo evropski.187 Drugi
su zapazili da su od svih ratnih zločina počinjenih u Republici Bosni i Hercegovi-
ni zločini počinjeni u Srebrenici još jednom bili izdvojeni. Muhamed Šaćirbego-
vić, prvi agent BiH u tom predmetu, zapazio je:
“Međunarodni sud pravde ispravno je presudio da je genocidna namjera dokazana

u slučaju Srebrenice. Kako, međutim, ovaj Sud može izbjeći zaključak da se to isto
nije desilo u velikom dijelu ostatka etnički očišćene BiH, od Prijedora do Foče,
gdje su počinjeni isti zločini i primijenjene iste taktike pod istim vojnim i poli-
tičkim vodstvom (Mladić, Karadžić i Milošević), što je sve dolazilo iz Beograda?
Fordham International Law Journal 31(4) (2007), 871–910; Richard J. Goldstone i Rebec-
ca Hamilton, “Bosnia v. Serbia: Lessons from the Encounter of the International Court
of Justice with the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia”, Leiden
Journal of International Law 21 (2008), 95–112. O slučaju i podnošenju tužbe, vidjeti:
Francis A. Boyle, The Bosnian People Charge Genocide: Proceedings of the International Court
of Justice Concerning Bosnia vs. Serbia on the Prevention and Punishment of the Crime of
Genocide, Northampton, MA: Aletheia Press, 1994.
184 Odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, 220–224.
185 Odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, 226–229.
186 Odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, 217–218. Ugledni teoretičar prava
William Schabas ovako definira dolus specialis kao stepen namjere koji se zahtjeva po
članu II Konvencije o genocidu: “Djelo sa specifičnom namjerom zahtijeva actus reus, ali
u vezi sa namjerom ili ciljem koji prevazilaze obično činjenje akta”. William Schabas, Ge-
nocide in International Law: The Crime of Crimes, Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2000, 217–218.
187 “Serbia Failed to Prevent Bosnia Genocide, Court Rules, www.euractiv.com, 26. februar
2007, <http://www.euractiv.com/en/enlargement/serbia-failed-prevent-bosnia-genoci-
de-court-rules/article-162001> (pristupljeno 20. jula 2012).
113

Jedina razlika između Srebrenice i Prijedora je to što su Ujedinjene nacije i NATO

imali specifičan mandat da zaštite stanovništvo Srebrenice od genocidnih akata.”188
Odluka Međunarodnog suda pravde donesena 2007. godine dala je značajan

doprinos međunarodnom pravu u vezi s tim ko i šta se može smatrati odgovornim
za genocid. Bivši predsjednik Haškog tribunala Antonio Cassese zapaža da odlu-
ka u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije “nameće državama potpisnica-
ma kao međunarodnim subjektima cijeli niz obaveza (od uzdržavanje od učešća u
genocidu do sprječavanja i kažnjavanja zločina) te da se uzdrže od zavjere, potica-
nja, pokušaja i saučesništva”.189
To što Srbija nije proglašena krivom za genocid, međutim, nije bilo u skladu sa
formulacijom ranije privremene naredbe, te su zanemareni dokazi koje je podnio
podnosilac tužbe, a koji su ilustrirali savezništvo između SRJ i Republike Srpske
tokom cijelog rata.190 Formulacija odluke oslanjala se na zakonsku tehnikaliju po
kojoj Republika Srpska i njene oružane snage nisu de jure bili organi države Srbije.
Sud je, dakle, presudio da:
“Primijenjeno na ovaj slučaj, pravilo prvo poziva na utvrđivanje da li su akti ge-

nocida koji su počinjeni u Srebrenici bili počinjeni od strane “osoba ili tijela” koji
imaju status organa Savezne republike Jugoslavije (kako je tuženi bio poznat u to
vrijeme) po međunarodnom pravu koje je tada bilo na snazi. Može se reći da nema
ničeg što bi moglo opravdati potvrdan odgovor na ovo pitanje. Nije dokazano da
je Vojska SRJ učestvovala u masakrima ni da su politički lideri SRJ učestvovali u
pripremi, planiranju ili vršenju masakra na bilo koji drugi način. Tačno je da ima
mnogo dokaza o direktnom ili indirektnom učešću službene vojske SRJ, zajedno
sa oružanim snagama bosanskih Srba u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini
u godinama prije događaja u Srebrenici. To učešće je bilo opetovano osuđeno od
političkih organa Ujedinjenih nacija, koji su zahtijevali da SRJ to okonča (vidjeti,
naprimjer, Rezolucije Vijeća sigurnosti 752 [1992], 757 [1992], 762 [1992], 819
[1993], 838 [1992]). Međutim, nije dokazano da je bilo bilo kakvog takvog učešća
u vezi sa masakrima počinjenim u Srebrenici (...) nadalje, ni Republika Srpska ni
188 Ambasador Muhamed Šaćirbegović, “Odluka Međunarodnog suda pravde u tužbi Bosne
i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid ostavlja više neodgovorenih pitanja,
nego što pruža pravni zaključak, The European Courier, 27. februar 2007.
189 Antonio Cassese, “On the Use of Criminal Law Notions in Determining State Respon-
sibility for Genocide, Journal of International Criminal Justice 5(4) (2007) 875–88
190 Vidjeti, naprimjer: ““Public sitting held on Tuesday February 28, 2006”, International
Court of Justice, CR2006/4, str. 10–21, <http://www.icj-cij.org/docket/files/91/10491.
pdf> (pristupljeno 20. jula 2012).
114

VRS nisu de iure bili organi SRJ pošto nijedno od njih nije imalo status organa te
države prema njenom unutarnjem zakonu.”191
Snage SRJ su bile, međutim, uključene u masakre u Srebrenici. Naprimjer,

videotraka koja je prikazana na suđenju Miloševiću pokazala je djelatnike Mi-
nistarstva unutrašnjih poslova Srbije (paravojne jedinice poznate kao Škorpioni)
kako vrše pogubljenja bošnjačkih civila: to je jasno povezalo Srbiju sa genoci-
dom192 Nadalje, Bosanska vlada je podnijela dokaze prikupljene prisluškivanjem
telefonskih razgovora i u drugoj dokumentaciji iz kojih se vidi da je Milošević bio
u neprestanom kontaktu sa vođama bosanskih Srba tokom cijelog rata.193 VRS i
RS- su bile, ako ne de iure, onda svakako de facto organi SRJ.194 VRS je bila tvo-
revina Jugoslovenske narodne armije; imala je isti sistem činovanja, naoružanje
i ljudstvo kao JNA i koristila iste formulare i papirologiju.195 U vrijeme kada se
nasilje dešavalo, Sud je pokazao hrabrost da uputi pozive SRJ-u da prestane dje-
lovati, a opet, kada je od njega traženo da razmotri post-facto odgovornost, Sud je
bio stidljiviji; odustao je od ranijeg prešutnog priznanja bliske veze između snaga
SRJ-a i VRS-a.196 Odluka Međunarodnog suda pravde izazvala je dramatične
reakcije u Bosni.
191 Odluka Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, 138. Za drugačije gledište o odno-
su između različitih vojnih snaga, vidjeti Marko Attila Hoare, How Bosnia Armed, Lon-
don: Saqi Books, 2004; Robert Donia, Sarajevo: A Biography, Ann Arbor: University of
Michigan Press, 2006.
192 Video snimak koji prikazuje pogubljenje šestorice muškaraca iz srebreničke enklave koje
je izvršila jedinica Škorpioni Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije u Trnovu, bosanskoj
općini blizu Sarajeva, podnesen je kao dokaz na suđenju Slobodanu Miloševiću. Vidjeti
poglavlje 7. Škorpioni su bili specijalna jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije,
ali se često u štampi pogrešno predstavljaju kao nezavisna paravojna grupa bez ikakve
veze sa državom.
193 Vidjeti poglavlje 7.
194 Vidjeti Hoare, How Bosnia Armed.
195 Ibid.
196 Nakon odluke ugledni pravni stručnjaci horski su kritizirali haške sudove zbog blagosti.
Profesor na Univerzitetu Georgetown David Luban tvrdio je da je presuda Međunarodnog
suda pravde “razvodnjena” te da je ponudila “odgovor koji je daleko od koherentnog” na
pitanje odgovornosti države za zločine, pitanje koje je Hannah Arendt postavila desetlje-
ćima ranije, nakon što je pratila suđenje Adolfu Eichmannu. Vidjeti David Luban, “Timid
Justice: The ICJ Should Have Been Harder on Serbia”, Slate, 27. februar 2007, <http://
www.slate.com/articles/newsandpolitics/jurisprudence/2007/02/timid justice. html> (pri-
stupljeno 21. jula 2012).
115

Makrokontekst: Jedan “izuzetan” zločin

Međunarodno pravo je zločinu počinjenom u Srebrenici dodijelillo posebno mje-
sto u bosanskoj historiji time što je taj zločin - i samo taj zločin - označilo kao
genocid. Ovo je međunarodne predstavnike navelo da rat u Bosni i Hercegovini
sve više promatraju kroz prizmu tragedije do koje je došlo u julu 1995. godine.
Tokom posjete Sarajevu 2007. godine, ambasador za ratne zločine Sjedinjenih
Američkih Država obratio se bosanskim aktivistima, političarima i novinari-
ma riječima: “Ovaj zločin [Srebrenica], više nego bilo koji drugi, progoni ovu
zemlju”.197 U Bosni je bilo nezadovoljstva zbog toga što je pažnja – u sudnici,
medijima i političkom diskursu – isključivo bila posvećena Srebrenici. Prigušenim
tonovima, predstavnici udruženja preživjelih iz drugih dijelova zemlje govorili su
da i njihovo stradanje zaslužuje pažnju. Stav javnog mnijenja diljem zemlje bio
je da su preživjeli Srebreničani dobili neproporcionalan iznos pomoći; i doista
jesu, u poređenju sa nekim drugim općinama; tako su Razvojni fond Ujedinjenih
nacija (UNDP) i Agencija SAD-a za međunarodni razvoj (USAID) dodijelili
posebna sredstva za obnovu i razvoj Srebrenice.198 Neki su išli tako daleko da su
bijes usmjeravali direktno prema nekim u javnosti prisutnim žrtvama genocida.
Tokom vožnje autobusom iz gradića Kakanj u glavni grad, jedan mladić iz Sa-
rajeva prepoznao je među putnicima u javnosti poznatu udovicu iz Srebrenice;
počeo je vikati da preživjeli Srebrenice otimaju sredstva od glavnog grada. Ova
žena mirno mu je uzvratila da ne poznaje činjenice, ali je bila usamljena u svom
suprotstavljanju; niko u autobusu nije joj priskočio u odbranu.199 Raspodjelu po-
moći mnogi su doživljavali kao igru u kojoj je dobitak Srebrenice značio gubitak
u drugim dijelovima zemlje.
U vrijeme presude, domaći aktivisti za ljudska prava i Odjel za demografiju
Haškog tribunala počeli su objavljivati dokumentaciju koja je ilustrirala zašto ze-
mlju ne treba posmatrati strogo kroz usku prizmu jula 1995. godine. Istraživanja
će pokazati da su Bošnjaci činili 83 posto civilnih žrtava rata, što ukazuje na siste-
matičan progon.200 Baš kao i Šaćirbegović, i oni su tvrdili da taj obrazac ubijanja u
drugim mjestima zemlje, gdje su se također desila kršenja međunarodnog prava,
197 Govor Clinta Williamsona, ambasadora Sjedinjenih Država za ratne zločine, Istraživački
i dokumentacioni centar, Sarajevo, 14. juni 2007. Vidjeti također, “Pomirenje ne znači
zaborav”, Oslobođenje, 15. juni 2007, 6.
198 Vidjeti poglavlje 3.
199 Terenske zabilješke autorice, maj 2004.
200 Istraživački i dokumentacioni centar, Sarajevo, Gubici stanovništva 1991–1995. Projekat,
inicijalni rezultati, juni 2007. U materijalu autorica.
116

predstavlja zločin genocida. Srebrenica je bila tek kulminacija sistematske kam-

panje koja je počela 1992. godine progonima i pogubljenjima Bošnjaka diljem
Istočne i Sjeveroistočne Bosne.201
Odluka Međunarodnog suda pravde kao i odluke Haškog tribunala koje su
joj prethodile, izdvojila je zločine počinjene u julu 1995. godine. iz cjelokupnog
bosanskog rata i zapravo pružila zaklon Srbiji time što je omeđila njenu krivicu.
Srebrenica je efektivno bila izdvojena iz sveobuhvatnog plana vojne akcije i poli-
tičkog ekspanzionizma. To će samo povećati frustriranost šire bosanske javnosti
(uglavnom, mada ne i isključivo bošnjačke i hrvatske) da je Srebrenica zasjenila
druge događaje. To je ljutilo i srebeničku zajednicu zato što je, unatoč priznanju
zločina Srbije, presuđena kazna bila tek blagi udarac po ruci.
Jednu od paradoksalnih posljedica tog pravnog privilegiranja srebreničkog
genocida osjećali su preživjeli Srebreničani. Presuda je postala katalizator jer je
mobilizirala žrtve oko potrebe da upozore na jedinstvene okolnosti svojih poslije-
ratnih iskustava. Po mnogo čemu, stanovnici Srebrenice suočavali su se sa izazo-
vima sporog poslijeratnog razvoja kao i stanovništvo diljem Bosne i Hercegovine.
S jedne strane, bivša enklava postala je ograničeno polje djelovanja u kojem se za
odluke o njenoj sudbini nekad znalo izboriti zasebno od drugih sličnih problema
u zemlji; s druge, domaći političari često su koristili tu tragediju kako bi promovi-
rali svoje ideje o budućnosti države Bosne i Hercegovine.
Odluka Međunarodnog suda pravde došla je u kritičnom trenutku tranzicije
Bosne ka demokratiji. Ravnoteža između domaće i međunarodne odgovornosti
za dešavanja u Bosni našla se u neposrednijem fokusu pažnje nakon 2005. go-
dine, deset godina poslije rata. Međunarodna zajednica bivala je sve nestrpljivija
zbog sporog napredovanja Bosne ka demokratiji. U godinama nakon te ključne
godišnjice, ova mala država sa manje od četiri miliona stanovnika našla se suočena
sa izuzetnim političkim potezima: prijedlogom sveobuhvatne promjene Ustava,
policijskom reformom, četvrtim Općim izborima, te planom za zatvaranje Haš-
kog tribunala i prebacivanje predmeta ratnih zločina na domaće sudove. U ovom
periodu porasle su političke tenzije i neki analitičari su upozoravali da nije isklju-
čen ni ponovni oružani sukob, pogotovo ako OHR odluči smijeniti predsjedni-
ka RS-a Milorada Dodika.202 Zemlja se suočila i sa ozbiljnim neizvjesnostima u
201 O nasilju u Prijedoru, vidjeti Sabrina Perić, “Silver Bosnia: Precious Metals and Society
in the Western Balkans” (doktorska disertacija na Harvardskom univerzitetu, 2012); Ha-
riz Halilovich, “Beyond the Sadness: Memories and Homecomings among Survivors of
‘Ethnic Cleansing’ in a Bosnian Village”, Memory Studies 4(1) (2011), 42–52.
202 A. Kalamujić i L. Sinanović, “Predviđanja o odlasku premijera Republike Srpske s funk-
cije: Američki ‘Stratfor’ najavljuje smjenu Milorada Dodika!”, Oslobođenje, 28. maj 2007.
117

pogledu budućnosti: Kakvu viziju Bosne i Hercegovine podržati? Hoće li ona

postati jedinstvena zemlja sa jedinstvenom strukturom ili će zadržati nezgrapnu
etnofederalnu stukturu uspostavljenu Mirovnim sporazumom i utemeljenu na
kompromisu sa onima koji su započeli rat?
Daytonski mirovni sporazum predvidio je tek nekoliko zajedničkih držav-
nih institucija, ali Bosna i Hercegovina ih je 2012. godine imala preko stotinu.203
Mnoge ključne funkcije vlasti podignute su na državni nivo. Ovlast nad oružanim
snagama i porezima prenesena je na državni nivo, a entitetske vlade su polako gu-
bile kontrolu nad ključnim institucijama i upravljale sa sve manje i manje dnevnih
poslova na svojoj teritoriji. Neki su smatrali da bi integraciju policije trebalo biti
lakše provesti od integracije vojske (koja je 2006. godine već bila članica NA-
TO-ovog programa Partnerstvo za mir), mada je bijeg osuđenog ratnog zločinca
Ranka Stankovića u maju 2007. godine pokazao da su policijske snage RS-a i
dalje saveznici osuđenih počinilaca zločina (Stanković će biti ponovo uhapšen
2012. godine). Ratne vođe i birokrate još su uvijek radili u državnim i entitetskim
institucijama vlasti.
Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa

Predmet na Međunarodnom sudu pravde obnovio je jednu staru kotroverzu: po-
sebni status za općinu dugo je bio zahtjev srebreničkih povratnika. Zbog sva-
kodnevnih prilika u kojima su živjeli stanovnici te općine, taj moralni zahtjev za
specijalnim priznanjem bio je nesporan: mnogi povratnici živjeli su u užasnim
uslovima, često bez osnovnih socijalnih usluga. Ranije je prevladavalo optimistič-
no raspoloženje. Povratak je bio stabiliziran; općina je s dobrodošlicom dočekala
svog prvog stranog investitora; porasle su i nade da bi izvještaj Komisije za Sre-
brenicu, sa spiskom 25.000 osoba koje su direktno ili indirektno bili umiješane u
pokolj, mogao rezultirati smjenom tih službenika sa dužnosti.204
Međutim, napredak je zaustavljen. Povratnici su počeli napuštati Srebrenicu
2006. godine kad su se 463 osobe trajno ispisale sa izbornog spiska. Još 600 njih
napustilo ju je u prva četiri mjeseca 2007.205 Situacija u općini opisivana je kao
Glasine o smjeni Dodika nikad se nisu ostvarile.

203 Autorice su zahvalne Aidi Čerkez na ovom zapažanju.
204 Selma Milanović, “Srebrenica: A Town Still Divided, Al Jazeera, 12. juni 2012, <http://
www.aljazeera.com/indepth/features/2012/07/2012710133138811312.html> (pristupljeno 27.
jula 2012).
205 Intervju s Amirom Kulaglićem.
118

deprimirajuća; neki su govorili da Srebrenica “umire” i da će “pasti u zaborav”.206

Krajem 2006. vodile su se rasprave o tome kako skrenuti pažnju na probleme
općine.207
U toj atmosferi je obnovljena Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa. Od-
bijanje Međunarodnog suda pravde da prizna krivicu Srbije preusmjerila je pa-
žnju preživjelih na krivicu manjeg bosanskog entiteta, Republike Srpske. Presuda
Međunarodnog suda pravde potaknula je osporavanja legitimiteta bosanske drža-
ve onako kako je ona zamišljena u Daytonskom mirovnom sporazumu. U jednom
nelagodnom savezu interesa, bosanski političari i lokalni aktivisti iskoristili su ono
što su smatrali strateškom prilikom koju im je pružio međunarodni sud.
Preživjeli su osjećali da ih je Međunarodni sud pravde svojom blagom odlu-
kom izdao ali im je, s druge strane, isti taj predmet Međunarodnog suda ponudio
platformu sa koje su mogli osporavati samu ustavnu strukturu zemlje. Kritizirajući
presudu, preživjeli su odbacivali predstavnike međunarodne zajednice koji su po-
mogli da se uspostave entiteti. Postavljali su pitanje samog postojanja Republike
Srpske kao entiteta zasnovanog na principima koji su bili direktno protivni za-
padnim liberalnim idealima koje je međunarodna zajednica tvrdila da podržava.
Kampanja da se Srebrenici dâ specijalni status proistekla je, dakle, iz zbrke
izazvane presudom Međunarodnog suda. Odmah nakon presude, Hakija Meho-
ljić, član Odbora Inicijative za dobivanje specijalnog statusa za Srebrenicu i lider
Socijaldemokratske partije (SDP) u Srebrenici, najavio je: “Mi ne želimo živjeti
u entitetu kojim rukovode oni koji su počinili genocid”.208 Podržani od mnogih
povratnika u općini, nosioci inicijative upozorili su da će postupiti oštrije ako
se specijalni status ne dodijeli do 24. marta. Prijetili su da će se svih blizu 3.000
bošnjačkih povratnika masovno vratiti u Federaciju, poništavajući time ulaganja
međunarodne zajednice u povratak i podrivajući mogućnost izgradnje Memori-
jalnog centra.209
Ovim ultimatumom, članovi Inicijativnog odbora učinili su male korake ka
ostvarenju svog prijedoga. Na dan isteka roka, srebreničko Općinsko vijeće razma-
206 Ibid.
207 Ibid.
208 Merdijana Sadović, “Muslim Returnees Demand Special Status for Srebrenica,” Tribunal
Update, Institute of War and Peace Reporting, br. 492, 9. mart, 2007, <http://iwpr.net/
report-news/muslim-returnees-demand-special-status-srebrenica> (pristupljeno 20. jula
2012).
209 Krajem 2005, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u Izvještaju o takozvanom ma-
njinskom povratku Bošnjaka u općinu Srebrenica navodi da je broj povratnika 3.364.
Vidjeti poglavlje 3.
119

tralo je pitanje Srebrenice kao posebnog distrikta odvojenog od Republike Srpske

i usvojilo Rezoluciju kojom je podržalo odvajanje.210 U Rezoluciji je bilo planirano
da će do 11. jula biti objavljena Deklaracija o nezavisnosti od RS-a. Predsjednik
Republike Srpske Milorad Dodik smjesta je odbacio rezultate glasanja, izražava-
jući protivljenje bilo kakvom specijalnom statusu za tu općinu i upozoravajući da
bi entitet mogao poduzeti zakonske mjere da zaštiti svoja prava.211
Dodik je potom predložio da se Srebrenici da specijalni status unutar RS-a,
te ponudio veću finansijsku pomoć. Bošnjački stanovnici smjesta su odbacili taj
gest. Dodikov prijedlog su odbacile i druge političke stranke u Republici Srpskoj,
prvenstveno Srpska demokratska stranka (SDS) koja je tvrdila da bi to druge
općine i druge žrtve stavilo u “nejednak položaj”.212 Predstavnici međunarodne
zajednice, osjetljivi na događanja u Srebrenici zbog saučesništva međunarodnih
snaga u njenoj tragediji, sazvali su sastanak lokalnih i međunarodnih zvaničnika
u općini kako bi razmotrili ove zahtjeve. Povratnici su produžili rok do 12. aprila
2007. godine.213 Međutim, kako status Srebrenice nije promijenjen, bošnjački po-
vratnici počeli su spremati kofere.
Dana 16. aprila, četrnaest godina od dana kada je Srebrenica proglašena UN-
ovom “sigurnom zonom”, povratnici su “kampom žrtava genocida” započeli pro-
teste u Sarajevu s ciljem iznošenja šesnaest zahtjeva koje je sačinio Organizacijski
odbor.214 Deset velikih bijelih i zelenih šatora i šesnaest manjih podignuto je na
parkingu u naselju Jezero u Sarajevu.215 Nosioci inicijative sačinili su listu sa preko
460 ljudi koji su željeli učestvovati i živjeti u kampu, a u svakom trenutku je bilo
stotinjak ljudi koji su se tu smjenjivali tokom sljedećih mjeseci.216 Vrlo mladi i stari
smješteni su u dva velika objekta koja su pružala bolju zaštitu od elementarnih
nepogoda. Ćamil Duraković, koji se skoro vratio u općinu nakon što je godina-
210 Hajra Ćatić, predsjednica udruženja “Žene Srebrenice”, intervju autorice, Srebrenica, 9.
juli 2007.
211 “RS’s Dodik Denounces Decision on Srebrenica Special Status, SE Times, 26. mart 2007,
<http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/enGB/ewsbriefs/setimes/newsbriefs
/2007/03/26/nb-07> (pristupljeno 8. jula 2012).
212 “Nametnuti privremeno [rješenje] u Srebrenici: SDS, Novinska agencija Onasa, 28. juli
2007.
213 Merdijana Sadović, “Returnees Extend Deadline for Status Change,” Tribunal Update,
Institute for War and Peace Reporting (IWPR) br. 493, 17. mart 2007.
216 Ćamil Duraković, predsjednik Inicijative za dobivanje specijalnog statusa, intervju auto-
rice, Sarajevo, juli 2007.
120

ma živio u Sjedinjenim Američkim Državama, postao je glasnogovornik kampa i

predsjednik Inicijative. Učesnici nisu željeli da to bude projekt bilo koje pojedine
organizacije civilnog društva, niti da bude blisko vezan za bilo koju političku par-
tiju. Kao novopridošli povratnik koji je ipak bio upoznat sa problemima općine,
Duraković je u pregovorima mogao zastupati različite interese političkih partija,
povratnika i udruženja porodica.
Noćne temperature u Sarajevu padale su blizu nule tokom tog neuobičajeno
hladnog proljeća. Neke od najmlađih stanovnika kampa vodili su u obližnje bol-
nice zbog prehlade. Štampa je, izvještavajući o teškim uslovima, ponekad kamp
nazivala “šatorski logor”, jezikom koji podsjeća na rat. Organizatori Inicijative i
njeni učesnici smatrali su to uvredljivim, ali nisu mogli poreći da je kamp sa preži-
vjelima genocida zazivao prizore rata i prve pokušaje manjinskog povratka, poput
šatorskih naselja podignutih 2000. godine u selu Sućeska za one rane povratnike
u Srebrenicu.217
Neki medijski izvještaji previđali su koliki su trud ulagale vođe Inicijative da
ublaže težak život u tom privremenom skloništu i smanje posljedice njegovih uvje-
ta na ljude. Promakli su im i neki pozitivni primjeri razmjene između Sarajlija i sta-
novnika kampa. Organizacija Djeca Sarajeva okupila je najmlađe članove da prote-
stiraju u školama u naselju Višnjik. Organizatori nisu inicijalno planirali da žene i
djeca borave u kampu, ali - kad su već bili tu - čelnici Inicijative iskoristili su priliku
za integraciju u samom gradu. I ta rodna dinamika bila je zanimljiv obrat u posli-
jeratnom aktivizmu vezanom za Srebrenicu: žene su tipično dominirale kao javno
lice aktivizma vezanog za bivšu enklavu, posebno članice organizacija “Majke en-
klava Srebrenica i Žepa’’ iz Sarajeva, tuzlanske organizacije “Žene Srebrenice’’ kao
i “Majke Srebrenice” sa sjedištem u Srebrenici. U artikuliranju političkih zahtjeva
u kampu, međutim, žene (i djeca) imali su sekundarnu ulogu. Kako će organizatori
ubrzo shvatiti, njihovo prisustvo u kampu davalo je specifičnu emocionalnu težinu
protestu; cijele porodice, ne samo ogorčeni pojedinci, bili su iskorijenjeni iz svog
mjesta zbog teških uslova za manjinski povratak u općinu.218
217 O povratku u Sućesku, vidjeti Ed Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War: Bosnia:
The Reckoning, London: The Bodley Head, 2012, 177–78; Peter Lippman, “Breakthrou-
gh at Sućeska, The Advocacy Project, bez datuma, <http:// advocacynet.org/resource/503>
(pristupljeno 12. jula 2012).
218 Elissa Helms zapaža da se žene u poslijeratnoj Bosni, mada ne drže monopol na status
žrtve, “češće povezuju sa statusom žrtve zbog toga što su ženske uloge uspostavljene kao
uloge apolitičnih, pasivnih objekata (žrtava) muškog djelovanja”. Helms, “‘Politics is a
Whore’: Women, Morality and Victimhood in Post-War Bosnia-Herzegovina”, u: Xavier
Bougarel, Elissa Helms, i Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic, Aldershot: Ashga-
te, 2007, 252.
121

Međunarodne i domaće skupine velikodušno su davale donacije. Kreveti, deke,

odjeća, hrana, piće, čak cigarete, sve se to pažljivo evidentiralo po prijemu i prili-
kom raspodjele. Lokalni Crveni krst/križ, lokalna organizacija Merhamet, te Me-
đunarodni fond solidarnosti iz Gračanice bili su prvi donatori. Čak su i grupe iz
Švedske slale donacije.
Došlo je do izljeva dobre volje samih Sarajlija u glavnom gradu. Neki su sta-
novnicima kampa donosili hranu. Drugi su obilazili kamp kako bi saznali kakva je
situacija u općini.219 Mnogi su bili šokirani čuvši u kakvim uslovima žive povratni-
ci, pošto je Srebrenica općenito bila u fokusu medija samo oko godišnjice 11. jula,
kada je pažnja usmjerena na masovni ukop i zločine počinjene 1995. U medijskim
izvještajima o povratku u tu općinu tendencija je bila da se akcenat stavi na priliv
sredstava i njihovu navodnu zloupotrebu, ili na to kako Srebrenica ima veću finan-
sijsku podršku od drugih područja manjinskog povratka, umjesto da se izvještava
o teškim okolnostima svakodnevnog života.
Prijetnja povratnika da će se iseliti iz Srebrenice smjesta je polučila efekat. No-
vinari su svakodnevno dolazili u kamp tako da je Srebrenica bila u centru pažnje
javnosti. Sedmični televizijski program 60 minuta emitirao je specijalnu emisiju iz
kampa.220 Političari iz Republike Srpske i Federacije, aktivisti, novinari i predstav-
nici udruženja porodica okupili su se oko televizora dok su iza njih bili povratnici.
Prizor je bio nov, ali je diskusija bila poznata. Šta činiti sa Srebrenicom?221 Odluka
Međunarodnog suda pravde pomogla je lokalnim aktivistima da naglase činjenicu
da je općina postala sinonim za siromaštvo žrtava i nekažnjavanje počinilaca.
Prisustvo predstavnika vlasti iz RS-a u tom informativnom televizijskom pro-
gramu, što je bio nezamisliv politički potez prije nego što će prvi najviši zvaničnik
RS-a, tadašnji predsjednik Dragan Čavić, priznati tu tragediju, 2004. godine, bilo
je dokaz skromnog poboljšanja političke situacije koje, međutim, neće potrajati ni
do sljedeće godine.222 Mada je Čavićevo priznanje predstavljalo korak naprijed, u
stvarnosti, strategija poricanja koju su provodile vlasti RS-a samo je promijenila
formu. Međunarodna pažnja posvećena zločinima i dokumentarna građa priku-
pljena u presudama Haškog tribunala značila je da političari u RS-u ne mogu više
direktno poricati događaje iz jula 1995. Suočene sa novim činjenicama, elite u
RS-u u svojoj su strategiji poricanja samo promijenili formu. Govori zvaničnika iz
219 Intervju sa Ćamilom Durakovićem; Intervju s Amirom Kulaglićem.

220 Specijalni program, 60 minuta, 21. maj 2007.
221 Nansen Dialogue Center podržao je seminar u Srebrenici pod nazivom “Kuda treba da
ide Srebrenica?” održan u Srebrenici u maju 2007.
222 Vidjeti poglavlje 8 za diskusiju o ovom priznanju i integralni tekst Čavićevog govora.
122

RS-a bili su prepuni retorike o “ekonomskom razvoju”, što je bio odraz nastojanja
da se promijeni ton rasprave o Srebrenici. Dodikov prvi odgovor na preseljenje
bila je ponuda veće ekonomske pomoći. Nepostojanje pokušaja da se ispravi ne-
pravda i činjenica da su počinioci zločina i dalje radili u općinskoj upravi – što
je za povratnike uvijek bio slon u prodavnici porculana – bile su teme koje su
zvaničnici u RS-u uporno izbjegavali. Injekcije novca zamjenjivale su bilo kakvu
suštinsku političku reformu. A te injekcije novca često su išle srpskim povratni-
cima i firmama.
Organizatori Inicijative tražili su da se rješavaju humanitarni i politički pro-
blemi Srebrenice uz fokus na njen pravni status. Osjećali su da bi im izmijenjeni
status dao mogućnost za rješavanje cijelog niza pitanja s kojima se općina suoča-
vala. Početkom juna su organizirali okrugli stol pod nazivom “Srebrenica nakon
presude” i pozvali sarajevske intelektualce, uključujući i one koji su igrali glavnu
ulogu u podizanju tužbe Bosne i Hercegovine Međunarodnom sudu pravde. Na
okruglom stolu je razmatran zakonski osnov za isključivanje Srebrenice iz juris-
dikcije RS-a. Arhitekte zahtjeva za dobivanje specijalnog statusa tvrdile su da
srebrenički ratni status daje toj općini jedinstvena prava. Po njihovoj logici, Rezo-
lucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 819, usvojena u aprilu 1993, uspostavila
je Srebrenicu kao “sigurnu zonu” i taj uslov nikad nije poništen. UN je obećao
štititi stanovnike enklave tokom rata a njihovo ratno odustajanje od odgovornosti
nalagalo je međunarodnoj zajednici da ispuni svoju obavezu prema poslijeratnoj
zajednici. Nadalje, tvrdili su organizatori, Konvencija o genocidu iz 1948 i Evrop-
ska konvencija o ljudskim pravima obavezuju zemlje da vrate teritorije na kojima
se desio genocid na stanje kakvo je bilo prije nego što je taj zločin počinjen.223
Čudno partnerstvo: Sarajevo se uključuje

Sarajevski političari su pokazali spremnost da prihvate incijative za Srebrenicu
kad to odgovara njihovim kratkoročnim političkim ciljevima. Retorička podrška,
međutim, nije se uvijek provodila u djelo. Haris Silajdžić, bošnjački član tročlanog
Predsjedništva, primio je Organizacijski odbor u svom kabinetu i stao iza orga-
nizatora. Time je postao najviše pozicionirani političar koji je podržao Inicijativu
za dobivanje specijalnog statusa Srebrenice. Izabran 2006, Silajdžić se pokazao
spremnim da se bavi pitanjem po kojem je njegova partija i dobila ime - Stranka
za Bosnu i Hercegovinu. Njena glavna politička platforma bila je Bosna i Herce-
govina neopterećena konstitutivnim entitetima. Nije trebalo dugo da mu odluka
Međunarodnog suda pravde pruži ono što je smatrao pravnim osnovom za plan
123

ukidanja entitetske strukture, povezujući tu tragediju i temeljne ustavne promje-

ne. Bilo je izvjesne ironije u činjenici da je pitanje Srebrenice, često isključivano
iz drugih političkih diskusija u zemlji, postalo poluga za pokretanje rasprave o
političkoj reformi. Silajdžić je pozivao da se odmah provedu izmjene Daytonskog
mirovnog sporazuma, koji je po njemu bio “rezultat genocida”.224 Pružanje podrš-
ke Odboru i njegovom zahtjevu da se Srebrenici dodijeli specijalni status, za njega
bi značilo kontinuirani politički patronat, možda čak i to da povratnici odustanu
od uobičajene podrške bošnjačkoj nacionalnoj Stranci demokratske akcije.
Mada su ustavne promjene bile najviši prioritet i za reformiste među bosan-
skim političarima i za međunarodnu zajednicu, pogotovo za vladu SAD-a, doma-
ći zagovornici reformi i predstavnici međunarodne zajednice često su imali dru-
gačije mišljenje u pogledu brzine i sadržaja tih reformi. Mnogi su se pitali može
li Bosna i Hercegovina biti spriječena u pridruživanju Evropskoj uniji (EU) zbog
ustavne strukture sa dva “entiteta” (mada je kasnije utvrđeno da to nije prepreka).
(Susjedna Rumunija i Bugarska tada su već postale članice; Bosna je otvorila pre-
govore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju [SSP] sa EU 2008. godine).
U godinama prije Inicijative za dobivanje specijalnog statusa, Ured visokog
predstavnika (OHR), ovlašten od potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma
da nadzire provedbu njegovih civilnih aspekata, ostao je pri postepenom pristupu
reformama. Ta pozicija je posebno bila očita nakon odlaska visokog predstavnika
Paddy Ashdowna početkom 2006. godine. Poruka međunarodne zajednice bosan-
skim političarima bila je poruka opreza i rezerviranosti. Otvorene rasprave o planu
za evenutalno zatvaranje OHR-a sugerirale su domaćim političarima da samo tre-
baju sačekati da OHR ode pa nastaviti provoditi svoju opstrukcionističku politiku.
U međuvremenu, Amerikanci blisko povezani sa vladom SAD-a, djelovali su
iza scene i 2004. godine su održavali sastanke sa članovima ključnih bosanskih
političkih partija kako bi dobili njihovu podršku za sveobuhvatno ustavno refor-
miranje bosanske države. Ta nastojanja kasnije su formalizirana pod okriljem Mi-
rovnog projekta Daytonski sporazum, nevladine organizacije koju je predvodio bivši
zamjenik visokog predstavnika Donald Hays uz Brucea Hitchnera sa Univerzi-
teta Tufts. Ovaj projekat, podržan od američke vlade, okupio je koaliciju osam
političkih partija kako bi progurao reforme – odnosno, kako bi se reorganizirala
politička struktura države nastala Daytonskim mirovnim sporazumom. Prvi sa-
stanak je održan u martu 2005. godine i grupa je dogovorila da ne raspravlja javno
224 James M. Yoch, Jr. “Bosnia Presidency Member Calls for Constitutional Amendment to
Unify BiH, The Paper Chase”, The Jurist Weblog, 26. februar 2007, <http://jurist.law.pitt.
edu/paperchase/2007/02/bosnia-presidency-member-calls- for.php> (pristupljeno 20.
juli 2012).
124

o svom radu.225 Sačinila je reformski paket poznat kao “Aprilski paket”, koji je uz
tijesnu razliku u broju glasova odbijen u državnom Parlamentu u aprilu 2006.
Silajdžić se suprotstavio Aprilskom paketu reformi iz dva glavna razloga: prvo,
paket je sačuvao Republiku Srpsku kao entitet unutar Bosne; i drugo, uključivao
je klauzulu po kojoj srpski članovi Parlamenta mogu raspustiti Parlament i tako
potencijalno otvoriti put ka nezavisnosti RS-a.226 Po njemu, međunardna zajed-
nica je tadašnjoj vladi nametala aprilske reforme, koje bi bile osnov za disoluciju
zemlje.
Silajdžić je Inicijativu za dobivanje specijalnog statusa vidio kao način da se
krunjenjem moralnih i političkih temelja manjeg bosanskog entiteta, Republike
Srpske, postigne jedinstvena Bosna. Silajdžićev konkurent za bošnjačkog člana
Predsjedništva, Sulejman Tihić iz SDA-a, podržao je aprilske reforme. Za SDA,
izvjestan napredak bio je bolji od tadašnjeg zastoja. Zarobljena u nacionalističku
retoriku i polariziranu debatu, predizborna kampanja je, činilo se, dokidala sav
postignuti napredak. Klima nacionalističkih tenzija zahvatila je zemlju. Sarajevski
novinar Ozren Kebo je o tome zapisao: “Sada već bez straha od greške možemo
govoriti o fenomenu: svaka bosanskohercegovačka predizborna kampanja gora
je i opasnija od prethodne”.227 Mnogi intelektualci suprotstavili su se beskom-
promisnoj Silajdžićevoj retorici, koju su krivili za rast tenzija u zemlji, mada su
se teoretski slagali sa njegovim planom za poslijeratnu državu. Bio je optuživan
i za manipuliranje tragedijom. Jedan novinar, i sam preživjeli Srebreničanin, pri-
mijetio je: “Silajdžićeva energija je dominantna u bošnjačkoj eliti; ona je uvrnuta,
zaostala i ja bih stvarno volio da on politiku odvoji od genocida”.228
Poput Silajdžića, i Stranka demokratske akcije stala je iza Inicijative za do-
bivanje specijalnog statusa. Vladalo je opće uvjerenje da su grupe preživjelih iz
Srebrenice finansirane i podržane od SDA i njeni vjerni glasači. Očitu političku
manipulaciju, međutim, bilo je nemoguće dokazati a udruženja porodica žestoko
su odbijala da ih se karakterizira kao pijune snaga u glavnom gradu države. Jedan
od organizatora kampa, Amir Kulaglić, tvrdio je:
225 Donald S. Hays, Letter to Bosnia: Your Leaders Initiated Changes, Open Letter, Dayton
Project, 1. decembar 2005, <http://www.daytonproject.org/about/article.php?id=96>
(pristupljeno 15. april 2011).
226 Predložak o reformi napisao je Damir Arnaut, bivši savjetnik Harisa Silajdžića i, od 2013.
godine, ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, april 2007. U dokumentaciji autorica.
227 Ozren Kebo, Imperativ antagonizma: Izborna kampanja u Bosni i Hercegovini”, Puls
Demokratije, 1. septembar 2006.
228 Emir Suljagić, U Srebrenici treba zabraniti život”, intervju, Start, br. 221, 29. maj 2007, 10.
125

“Mi smo toliko izigrani da s nama ne može više niko manipulisati. Pa nama ma-
nipulišu čitav život, a ko manipuliše? Prije svega međunarodna zajednica, svojom
pričom o zaštiti, pa nas nisu zaštitili i o povratku, pa nas nisu vratili. Državne vlasti,
koje pričaju stalno o povratku, a nigdje povratka nema, a entitetske da ne govorim.
Znači, Srebrenicom manipulišu, oni koji žele da sakriju istinu, a istina je da je na
Srebrenicu izvršena agresija, izvršen genocid i da će Srebrenica za godinu ili dvije
biti jedan mrtav prostor, koja kao takva neće trebati nikome.” 229
Ovim riječima Kulaglić je upro prstom u interese i pojedince koji su se pretva-

rali da im je na srcu najbolji interes Srebrenice, ali su je, tokom godina, nastavili
nekažnjeno izdavati. On je intervencije međunarodne zajednice vidio kao oblik
manipulacije, što je pojam koji je obično rezerviran za viktimizaciju preživjelih iz
Srebrenice od strane vještijih političkih snaga.230
Na nivou retorike, bošnjačka politička elita je mahom podržavala promjenu
statusa quo, ali praktično, dok je na stotine okruglih stolova održavano na tu temu,
oni su stanovništvu ponudili malo konkretnih rezultata. Krajem 2007. godine,
naprimjer, preko 600 interno raseljenih osoba još uvijek je živjelo u izbjegličkom
kampu u Mihatovićima u općini Tuzla. Mada je namjera uvijek bila da to bude
kratkoročni smještaj, Mihatovići su nastali da bi se smjestile žene i djeca koji su
bili masovno ukrcani u autobuse u enklavi 1995. godine. Malo je predstavnika
vlasti posjetilo taj izbjeglički kamp da vide šta tim ljudima treba, da im ponude
alternativni smještaj ili im pokušaju osigurati trajniji smještaj u drugim mjestima
u zemlji. Činjenica da je taj izbjeglički kamp i dalje postojao, bio je dodatni dokaz
da su interno raseljeni Srebreničani u Tuzli i Vogošći kod Sarajeva, bili tek zgodna
prilika za retoriku. Političari su olako zanemarivali svoje obaveze prema stanov-
nicima kampa pa je većina zahtjeva preživjelih u prvom poslijeratnom periodu
upućivana međunarodnoj zajednici.231
Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa izbacila je na površinu neke od
podjela u Bosni, posebno oko pitanja ko predstavlja “političku elitu”. Udruženja
“majki”, koja su pretežno predvodile žene sa ograničenim formalnim obrazova-
njem iz ruralnog Podrinja, stekla su moralni autoritet kao oni koji su preživjeli
229 Intervju s Kulaglićem.

230 Samo jedan primjer: “Kristijan Švarc Šiling govorio u državnom Parlamentu: Manipula-
cije Srebrenicom”, Oslobođenje, 14. juni 2007, 4.
231 Vidjeti, naprimjer, “Expanding the Norm of Accountability: Srebrenica’s Survivors,
Collective Action and the ICTY”, u Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia
and Herzegovina: The Hague Tribunal’s Impact in a Postwar State, New York: Cambridge
University Press, 2010, 99–144.
126

najgori ratni zločin. One su privlačile i najveću pažnju međunarodnih medija i

bile najistaknutije predstavnice onoga što se dešavalo u julu 1995. godine. Žene na
čelu tih udruženja dobro su shvatile da međunarodne novinske kuće traže prizore
uplakanih udovica na godišnjici genocida. Znale su kako mobilizirati međuna-
rodne aktere da podrže razvoj zajednice onako kako to politička elita nije bila u
stanju. Stoga ih politička elita u Sarajevu nije mogla lako odbaciti. Ipak, Inicijativa
za dobivanje specijalnog statusa iskomplicirala je njihovu uobičajenu ulogu “gla-
snogovornica” genocida. Našle su se u situaciji da u toj borbi učestvuju sa cijelim
nizom drugih aktera, pogotovo pošto je lista zahtjeva sadržana u Inicijativi pozi-
vala na jaču saradnju između raznih grupa srebreničke zajednice koje su inače bile
međusobno zavađene. Debata oko specijalnog statusa otvorila je vrata i političkoj
eliti u Sarajevu da se energičnije uključi u rasprave o toj općini.
Cilj međunarodne zajednice

Privremeni kamp upozorio je na probleme Srebrenice i smjesta privukao pažnju
Ureda visokog predstavnika. Mada je podržavao ustavne promjene, OHR je tu
Inicijativu smatrao pogrešnim tumačenjem odluke Suda i suprotstavio joj se s
obrazloženjem da predstavlja kršenje Daytonskog ustava. OHR je imao kompli-
ciranu ulogu u zemlji. Ovlasti su mu bile manje od ovlasti tradicionalnih protek-
torata; mada su mogli smjenjivati zvaničnike i unilateralno uvoditi zakone, visoki
predstavnici su bili skloniji traženju domaće podrške za svoje djelovanje.232 OHR
je često pokušavao primjenjivati tzv. meku moć prisiljavajući domaće političare da
prihvate viziju koju je zagovarala međunarodna zajednica.
Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa bila je odlučujući izazov za status
quo i sklopljene su koalicije da bi se ta prijetnja održala na životu. Tako je, napri-
mjer, početkom maja, OHR sazvao koordinacijsko tijelo na visokom nivou kojeg
su činili predstavnici RS-a i Federacije, tzv. Grupa za procjenu situacije u Srebre-
nici. Zadatak je bio koordinirati državne i entitetske organe da daju preporuke
za taj region, uključujući razne prijedloge za davanje specijalnog statusa općini.233
Negdje u to vrijeme je bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država Clifford
Bond imenovan za specijalnog izaslanika OHR-a za Srebrenicu, što je bila nova
pozicija uvedena kako bi se rješavali problemi proizašli iz Inicijative za dobivanje
232 Lord Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, intervju autorice,
23. mart 2012, Somerset, Ujedinjeno Kraljevstvo. Vidjeti također, Paddy Ashdown, A
Fortunate Life: The Autobiography of Paddy Ashdown, London: Aurum Press, 2010.
233 “Prvi srebrenički koordinacijski sastanak održan u OHR-u; imenovan predsjedavajući,
saopćenje za štampu, Ured visokkog predstavnika, 10. maj 2007.
127

specijalnog statusa. Bond je bio najviši američki predstavnik u Bosni od 2001. do

2004. godine; tokom otvaranja Memorijalnog centra i mezarja Srebrenica-Poto-
čari, 2003. godine, bio je član Upravnog odbora Fondacije. Novi portfelj mu je
donio status ključne osobe međunarodne zajednice u komunikaciji sa domaćim
vlastima oko pitanja vezanih za Srebrenicu.234 Bio je odgovoran za organizaciju i
rad Grupe za procjenu situacije u Srebrenici.
Neposredno nakon imenovanja, Bond je pozvao stanovnike da razmisle o po-
vratku u općinu. Njihov dalji boravak u kampu u Sarajevu zaprijetio je jednom od
stubova poslijeratne obnove međunarodne zajednice. Bosanski političari su u me-
đuvremenu naglašavali da takvu odluku ne mogu donijeti sami ljudi u kampu.235
Podpredsjednik SDA Adil Osmanović tvrdio je: “Šatorsko naselje je posljednji
krik Srebreničana koji ne vide budućnost svoga grada onako kako je on sada or-
graniziran ili u RS-u”.236
Bond je doputovao iz Sjedinjenih Država da obavi ovaj novi zadatak. Iako su
mnogi u općini Srebrenica znali da će svaki izaslanik, posebno onaj čije je sjedište
ostalo u SAD-u, uglavnom dolaziti u Sarajevo a tek par puta doći na jedan dan
u Istočnu Bosnu, neki drugi su, opet, tvrdili da će ipak biti od koristi to što će on
posvetiti pažnju općini. Njegovo imenovanje doživjeli su kao prešutno priznanje
Međunarodne zajednice da je situacija u općini teška.
Međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, od-
bacila je Inicijativu za dobivanje specijalnog statusa, ali je podržala mnogo blažu
mjeru za koju je pridobila neke lokalne zvaničnike: prijedlog da se uvede Dan
Ujedinjenih nacija posvećen Srebrenici kako bi se obilježili tamošnji događaji i
odala počast žrtvama.237 Ignorirajući zahtjev Inicijative, visoki predstavnik Chri-
stian Schwarz-Schilling podržao je taj dan sjećanja i ponudio argumente u prilog
tome u godišnjem izvještaju OHR-a o napretku podnesenom Vijeću sigurnosti
Ujedinjenih nacija.238 Tvrdio je da bosanski političari manipuliraju tragedijom za
234 Vidjeti “Bond diplomatski o Srebrenici” Oslobođenje, 31. maj 2007.

235 “Političari ne žele uticati na odluku o kampu”, Oslobođenje, 19. maj 2007, 2.
236 Ibid.
237 “Schwarz-Schilling poziva Ujedinjene nacije da uspostave UN-ov dan Srebrenice kako
bi se odala počast žrtvama genocida i njihovim porodicama, saopćenje za štampu, Ured
visokog predstavnika, 16. maj 2007. O poziciji vlade SAD-a, vidjeti komentare ambasa-
dora Sjedinjenih Država u Bosni, Douglasa McElhaneya u “Distrikt Srebrenica otvorio
bi vrata novim podjelama”, Oslobođenje, 15. juni 2007, 4.
238 “Bosnia and Herzegovina Has Historic Window of Opportunity to Move Closer to
Europe, Leaders Must ‘Seize the Moment’ Security Council Told,” Press Release, United
Nations Security Council, 16. maj 2007, <http://www.un.org/News/Press/docs/2007/
128

svoje političke ciljeve i onemogućavaju “konkretna rješenja”.239 Svaka promjena u

Srebrenici izbacila bi iz kolosijeka postupnu strategiju OHR-a za Bosnu u cjelini
i ugrozila kompromis koji je Dayton predstavljao. U saopćenju za štampu datom
u vrijeme pokreta za specijalni status, Vijeće Evrope (COE) i druge međunarodne
institucije podržale su osnove Daytonskog mirovnog sporazuma i odbacile ulti-
matum preživjelih Srebreničana.240 Vlada Sjedinjenih Američkih Država i drugi
ključni članovi Vijeća za implementaciju mira, koje su formirale strane potpisnice
da nadzire provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, diskretno su na sastanci-
ma sa zvaničnicima RS-a ponovno potvrdili svoju privrženost entitetskoj struktu-
ri zemlje. Iza tih uvjeravanja datih “ispod stola” krila se namjera da se utišaju sve
glasnije priče u Republici Srpskoj o referendumu o otcjepljenju izazvane Inicija-
tivom za dobivanje specijalnog statusa.
Referentna tačka za organizatore Inicijative za dobivanje specijalnog statusa
bila je Brčko, općina pod direktnom jurisdikcijom države Bosne i Hercegovine,
kojom ne upravlja nijedan od dva entiteta.241 Tokom pregovora oko Daytonskog
mirovnog sporazuma, status Brčkog je stavljen na čekanje dok se arbitražom ne
odredi njegova sudbina. Analitičari su uočili da je odlaganje utvrđivanja statusa
Brčkog imalo pozitivan ishod.242 U toj općini nije bilo izbora do 2004, kada su gla-
sove osvojile umjerene partije. Ekonomski rast je bio mnogo brži, a međuetnički
odnosi su, čini se, bili obilježeni manjim tenzijama nego u drugim krajevima ze-
mlje. U njemu spomenici žrtvama svih nacionalnosti stoje jedni uz druge.243 Spori,
pažljivo kontrolirani politički razvoj Distrikta pružao je povoljnije ekonomske i
sc9018.doc.htm> (pristupljeno 20. juli 2012).

239 Ibid.
240 “Vijeće Evrope nema stav o statusu Srebrenice, ali podržava Daytonski sporazum, J.L.
Laurens, Onasa, 26. mart 2007.
241 Vidjeti, “History and Mandat of the OHR North/Brčko”, Ured visokog pred-
stavnika, 28. avgust 2001, <http://www.ohr.int/ohr-offices/brcko/history/default.
asp?contentid=5531> (pristupljeno 21. juli 2012).
242 Navodeći izvještaj Međunarodne krizne grupe, Valery Perry piše da je “Brčko ... [bilo]
svojevrsna Petrijeva zdjelica za reforme. Dok je reforma obrazovanja i pravosuđa u Bosni
i Hercegovini godinama bila blokirana, Brčko je prednjačilo u provođenju reformi u ovim
područjima mjesecima, čak godinama, prije ostatka zemlje”, Europe Report No. 144, 2.
juni 2003, citirano u: Valery Perry, “Shepherding Sovereignty: Slow Democratization in
Bosnia and Herzegovina”, Bologna Center Journal of International Affairs 10 (2007), 75–
87. Vidjeti također Valery Perry, “Democratic Ends, (un)Democratic Means? Reflections
on Democratization Strategies in Brčko and Bosnia-Herzegovina”, u: Michael Innes, ed.
Bosnian Security after Dayton: New Perspectives, New York: Routledge, 2006, 51–70.
243 Intervju s Kulaglićem.
129

socijalne uslove. Najbitnija razlika između Brčkog i Inicijative za dobivanje spe-

cijalnog statusa bila je to što je Dayton jasno definirao kako će se odrediti status
Brčkog. Srebrenička inicijativa je dolazila sa jedne, i samo sa jedne strane, pošto je
Dayton utvrdio da je Srebrenica dio manjeg entiteta. Ipak, preživjeli iz Srebrenice
osjećali su da imaju moralno pravo na specijalni status jednak onom koji su imali
građani Brčkog. Republika Srpska, međutim, željela je nastaviti upravljati ovom
općinom od strateškog značaja (uz samu granicu sa Srbijom), koja je imala bogate
resurse (rudnike, šume i vode sa preko četrdeset i osam vrsta prirodnih minerala),
a čije je stanovništvo – nakon genocida – bilo pretežno srpsko. Organizacije poput
Udruženja “Opstanak”, koje je odvraćalo Srbe od vraćanja u Federaciju i davalo
im malu pomoć kao poticaj da ostanu u RS-u, omogućavale su ostanak srpskog
stanovništva u općini.
Srpski odgovor u općini

Prijedlog za davanje specijalnog statusa pokrenuo je kontrareakciju srpskih sta-
novnika općine. Na jednom javnom skupu u općini, Srbi iz sela Skelani izrazili
su želju da Skelani, u slučaju da se Srebrenica izdvoji iz Republike Srpske, dobiju
status nezavisne općine (koji su izgubili 1952).244 Navodili su nepostojanje eko-
nomskih potencijala i druge komplikacije koje bi nastale ako bi njihovo selo ostalo
dio Srebrenice izvan RS-a.
Retorika vlade RS-a bila je usmjerena na razvoj, zamagljujući pitanja koja je
pokrenula Inicijativa, uključujući genocid, brojne masovne grobnice koje je tek
trebalo otkriti, i odsustvo pravde. Sada, kad su se hiljade Bošnjaka vratile u svoje
predratne domove, pravda je podrazumijevala nešto više od suđenja koja su se
odvijala daleko odatle, u Hagu; pravda se ticala svakodnevnih susreta, uključujući
one sa općinskim službenicima. Pravda je imala i ekonomsku dimenziju. Nura
Begović iz organizacije “Žene Srebrenice’’ sjetila se jedne posjete poreznom uredu
u Srebrenici, gdje je od nje traženo da za porez plati 50 posto od skromne zarade
njene firme, što je stopa koju nisu naplaćivali srpskim poslovnim ljudima u toj
općini, koji su tog dana došli u porezni ured.245
Bilo je, međutim, tenzija i između Inicijative i onih koji su tražili šire reforme.
Specijalni status ne bi nužno riješio mnoge temeljne prepreke s kojima se suoča-
vala općina, koje bi se bolje mogle riješiti reformama na državnom ili čak enti-
244 Terenske zabilješke autorice sa okruglog stola koji je organizirao Nansen Dialogue Cen-
ter, Srebrenica, 15. maj 2007.
245 Nura Begović, Žene Srebrenice, komentari na okruglom stolu u organizaciji Nansen Di-
alogue Centra, Srebrenica, 15. maj 2007.
130

tetskom nivou. Uspostava specijalnog distrikta bi vjerovatno pokrenula egzodus

Srba, što bi donijelo komplikacije. Jedan broj pojedinaca koji je učestvovao u ma-
sakru a ipak zadržao posao u policiji, vojsci i raznim općinskim službama i dalje bi
ostao problem u cijeloj Republici Srpskoj. Sve općine u tom entitetu svjedočile su
nekom obliku etničkog čišćenja tokom rata.246 Srebrenica sa specijalnim statusom
koji bi značio provođenje mjera lustracije kako bi se iz državne službe uklonili
ratni zločinci ne bi značila takve promjene u drugim općinama. To je, međutim,
bilo protivno logici Inicijative: i njeni organizatori i elita u Sarajevu tvrdili su da
genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već diljem zemlje.
U izvjesnom smislu, organizatori Inicijative iskoristili su malu teritoriju opći-
ne Srebrenica kako bi evropske sile optužili za njihovu povijest izgradnje države
obilježenu osvajanjima i sukobima.247 Oni koji su podržavali Inicijativu pokušavali
su primijeniti tumačenje međunarodnog prava kako bi promijenili državu osno-
vanu na rezultatima genocida. Ali, imali su samo jednu općinu izdvojenu zbog
jedinstvenog zločina, koju bi koristili da dokažu da se nemoralni proizvod zloči-
na – entitet Republika Srpska – mora ukinuti jer predstavlja kršenje evropskog
i međunarodnog prava. To posezanje za pravnim argumentima i sredstvima radi
ispravljanja nepravde nije ni u kom slučaju bilo novo. U periodu poslije Hladnog
rata, suđenja za zločine bila su masovna, ali se u tim slučajevima zakon obično
primjenjivao radi kažnjavanja pojedinaca koji su počinili zločine kako bi učvrstili
ratom osvojene teritorije, a ne da bi se kaznile same vlade. Ishodi tih suđenja nisu
promijenili države. Upravo iz tog razloga, preživjeli iz Srebrenice su svoje nade
vezali za predmet na Međunarodnom sudu pravde: to je mogla biti optužba protiv
stvaranja države kroz osvajanje. Osporavajući legitimitet Republike Srpske, zago-
246 Ovo je našlo odraza u optužbama Ureda tužioca Haškog tribunala. Predsjednik RS-a
Radovan Karadžić, naprimjer, optužen je za progon na političkim i/ili vjerskim osnova-
ma pojedinaca u općinama Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča,
Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most,
Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, i Zvornik, te bosanskih muslimana Srebrenice.
Vidjeti, Tužilac protiv Radovana Karadžića, obilježena optužba tužioca, Predmet IT-95-
5/18-PT, 19. oktobar 2009, 22, <http://www.icty.org/case/karadzic/4#ind> (pristupljeno
25. jula 2012).
247 V. P. Gagnon, slijedom teza E. J. Hobsbawna, zapaža da historijske prakse izgradnje
evropskih država “[idu] od korištenja nasilja protiv stanovništva koje se nije uklapalo u
novo etničko određenje političkog prostora (...) do nametanja standardne homogenosti
kroz obrazovanje i standardizaciju jezika (...) Cijeli niz strategija obilježava izgradnju i
obnovu zapadnoevropskih nacionalnih država sve do današnjih dana”. V. P. Gagnon, Jr.
The Myth of Ethnic War: Croatia and Serbia in the 1990s, Ithaca: Cornell University Press,
1995, 15.
131

vornici Inicijative su se oslonili na iste principe koje je primijenio Međunarodni

sud pravde: da države ne mogu biti stvorene kršenjem ljudskih prava do kojeg
dolazi u pokušaju da se osvoji kontrola nad teritorijom i njenim narodom. Ali,
međunarodni supervizori bili su protiv promjena granica, uključujući i unutarnje
linije razdvajanja, pogotovo onih koje su postignute kompromisima u mirovnim
nagodbama koje su, koliko god nevoljko, potpisale pogođene strane.
Posmatran u tom svjetlu, odgovor Međunarodne zajednice bio je predvidljiv.
Dok su oni koji su preživjeli genocid boravili u šatorskom naselju, međunarod-
na zajednica je zanemarila rasprave o povlačenju iz Republike Srpske a pažnju
usmjerila na manje bitna pitanja, što je donijelo izvjesne neposredne i opiplji-
ve rezultate. Uoči godišnjeg obilježavanja genocida, visoki predstavnik Christian
Schwarz-Schilling primijenio je takozvane Bonske ovlasti i nametnuo “Zakon o
Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari posvećenom žrtvama geno-
cida 1995”.248 U ovom se Zakonu posebno navodi presuda Međunarodnog suda
pravde te podvlači da je taj Sud “utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid”.249
Osnovana je Fondacija za izgradnju Memorijalnog centra kao institucija koja će
imati zadatak da održava centar, raspoređuje sredstva, sarađuje sa sličnim centri-
ma, i provodi slične aktivnosti.250 Odluka Međunarodnog suda pravde ohrabrila je
međunarodnu zajednicu da uspostavi čvršću vezu između riječi genocid i događaja
u julu 1995, što ranije nije uvijek bila spremna podržati.
U općinu su usmjerena i dodatna sredstva u saradnji sa Razvojnim programom
Ujedinjenih nacija (UNDP). Organizirana uz pomoć Clifforda Bonda, održana
je razvojna konferencija uoči godišnje komemoracije, na kojoj se okupilo preko
devedeset entitetskih predstavnika uz donatore, općine i lokalne i strane nevladine
organizacije. Učesnici su obećali obezbijediti preko dvadeset miliona eura u toku
tri godine.251 Najveći donator bila je Vlada Holandije, sa pet miliona eura godiš-
nje.252 Tuzlanski kanton u kojem je boravilo još mnoga raseljenih osoba, obećao je
dodatni milion KM (približno 510.000 eura).
248 OHR je dobio pravo da nameće zakone u Bosni na sastanku Vijeća za implementaciju
mira (PIC) u Bonnu 1997. godine. Te su ovlasti postale poznate kao “Bonske ovlasti”.
249 Ured visokog predstavnika, “Decision Enacting the Law on the Center for the Srebre-
nica-Potočari Memorial and Cemetery for the Victims of the 1995 Genocide,” 25. juni
2007.
250 Ibid.
251 Aldijana Omeragić, “Obećane desetine miliona maraka za Srebrenicu”, Oslobođenje, 5. juli
2007, 3. Vidjeti poglavlje 3 o međunarodnoj donatorskoj konferenciji 2002. godine kada
je prikupljeno 12,5 miliona dolara za Regionalni program obnove Srebrenice (SRRP).
252 Ibid.
132

Sarajevski protest: 11. juni 2007. godine

Dana 11. juna 2007. godine, preživjeli Srebreničani i udruženja porodica održali
su u Sarajevu najveći protest u znak podrške Srebrenici od kraja rata. Pod nazi-
vom “Srebrenica: Pravda za sve”, organizatori su pozvali sve građane da im se u
podne pridruže pred državnim Parlamentom (Vidjeti fotografiju 4.1). Preživjeli
povratnici u srebreničku općinu doputovali su autobusima; pola glavne ulice Sa-
rajeva bilo je zatvoreno za saobraćaj. Demostranti su držali transparente koje su
odštampali organizatori sa slikom srca koje krvari od udarca sudskim čekićem;
očita referenca na odluku Međunarodnog suda pravde. Muzika je odjekivala a
turobno raspoloženje je ublažavao sunčan dan. U pozadini je stajao tek obnovljeni
državni Parlament, dokaz da se sudbina zemlje polako mijenja. Iznad tri saobra-
ćajne trake stajao je transparent sa riječima: “Međunarodna zajednica je saučesnik
u genocidu” (Vidjeti fotografiju 4.2).
Predsjednik Silajdžić je šetao među žrtvama, ponavljajući svoju namjeru da
ukine Republiku Srpsku. U konopcem ograđenim zonama, sarajevski političari
izmiješali su se sa srebreničkim političarima i vođama civilnog društva. Protest je
prenosio specifičnu poruku bošnjačkih stanovnika Srebrenice: Dajte nam specijal-
ni status do datuma godišnjeg sjećanja u Potočarima ili ćemo se svi iseliti”.
Novinski naslovi u domaćoj štampi prenosili su ultimatum upućen bosan-
skim vlastima i međunarodnoj zajednici: “Do 11. jula ćemo poništiti rezultate
genocida”.253 Neki su objašnjavali: “Dok god naša bitka ne donese rezultate, mi
žrtve ćemo morati napuštati Srebrenicu zato što za nas u Republici Srpskoj nema
budućnosti”.254 Organizatori su pozivali međunarodnu zajednicu da eliminira
stalne svakodnevne posljedice genocida kako bi se omogućio održivi povratak
u općinu. “Predsjedništvo i Vijeće ministara moraju hitno obavijestiti Vijeće si-
gurnosti Ujedinjenih nacija o našem zahtjevu da se poduzmu sve potrebne mjere
kako bi se ispoštovala i provela [odluka Međunarodnog suda pravde] u Srebreni-
ci”, rekao je predsjednik Inicijative Ćamil Duraković.255 Silajdžić se zaklinjao da
će, ukoliko tročlano Predsjedništvo ne bude poslalo to pismo Vijeću sigurnosti
UN-a, on to sam uraditi.256
253 “Održan protest‘ Srebrenica - pravda za sve”, Dnevni avaz, 12. juni 2007, 1.
254 Ibid.
255 Ibid. 3.
256 Žrtve neće da ih štiti policija RS, Dnevni avaz, 12. juni 2007, 2. Silajdžić i hrvatski član
Predsjedništva BiH, Željko Komšić kasnije su uputili pismo Vijeću sigurnosti UN-a sa
zahtjevom da provedu odluku Međunarodnog suda pravde u Srebrenici. Vidjeti V. Fa-
ladžić, “Silajdžić i Komšić tražiće da UN provede presudu o genocidu” Oslobođenje, 16.
133

Fotografija 4.1. Srebrenica pravda za sve, protestni poster, Sarajevo 11. juni 2007.
Snimila autorica.
Oko pet hiljada ljudi učestvovalo je u protestima. (Vidjeti fotografije 4.3, 4.4.
i 4.5). Neki organizatori su bili razočarani Silajdžićem i ostalim pripadnicima sa-
rajevske elite. Mada su javno podržavali inicijativu, njihova uvjeravanja da će ljude
pustiti sa posla da prisustvuju protestima nisu se ostvarila, što je negativno utje-
calo na broj učesnika.257 Organizatori su krivili OHR što daje lažna obećanja.258
Duraković je izjavio, “Očekivao sam da sto hiljada ljudi bude tog dana u Sarajevu,
ali, kako stvari stoje, nismo imali novca da organiziramo prijevoz i drugo i nismo
to mogli uraditi jer smo očekivali obećanu podršku od [političara]”.259
Unatoč razočaravajućem broju prisutnih, junski skup je ipak bio izuzetan jer je
bio prvi takav događaj u kojem su se udruženja porodica predstavila kao jedinstve-
juni 2007, 2; A.O. “Komšić i Silajdžić šalju novo pismo Ban Ki-Munu: UN zanemario
obavezu”, Oslobođenje, 26. juli 2007, 3.
257 Intervju sa Ćamilom Durakovićem.
258 Ibid.
259 103. Ibid. Vidjeti također “Srebreničani razočarani Sarajlijama”, Oslobođenje, 14. juni
2007, 6.
134

Fotografija 4.2. Protest u Sarajevu. 11. juni 2007. “Međunarodna zajednica je saučesnik
u genocidu”. Snimila autorica.
ni front. Jedna od preživjelih, Fadila Mujić, rekla je da to jedinstvo “govori koliko

su očajni”.260 Emocionalni naboj tog događaja bio je visok, osjećali su ga čak i
prolaznici. Bosanski pisac Abdulah Sidran, koji je napisao dirljivu pjesmu za taj
skup, odbio je čitati svoje riječi glasno pred masom rekavši da bi, da je mora opet
pročitati, “sigurno umro” od tuge sadržane u redovima koje je napisao.261
Organizatori protesta kasnije su povukli prijetnju da će bojkotirati manifesta-
ciju posvećenu sjećanju na genocid 11. jula. Posljednja porodica napustila je kamp
2. jula.262 Godišnje komemorativne aktivnosti će uslijediti na uobičajeni način.
Dana 9. jula, tabuti sa žrtvama izneseni su iz skladišta u obližnjem gradiću Visoko,
zaustavivši se u koloni ispred Parlamenta prije nego što će krenuti na put u Repu-
bliku Srpsku. Po dolasku u skladište bivše fabrike akumulatora, prekoputa mezarja
u Potočarima, učile su se molitve a onda ponovile te noći u Memorijalnom centru
i mezarju Potočari kada su tabuti postavljeni blizu musale radi priprema za ukop.
Na dvanaestu godišnjicu genocida, ukopano je 465 žrtava. Zahtjevi preživjelih su
privemeno bili ostavljeni po strani zbog tužnog događaja. Holandski mirovnjaci
260 Ibid.; “Žrtve neće da ih štiti policija RS”.

261 Terenske zabilješke autorice, Sarajevo, 11. juni 2007.
262 A. Omeragić, Srebrenčani će nastaviti pravnu bitku”, Oslobođenje, 4. juli 2007, 5.
135

Fotografija 4.3. Protest, Sarajevo, 11. juni 2007. Snimila autorica.
koji su bili u enklavi prije pada došli su da odaju počast i sretnu se sa članovima
udruženja porodica. Pažnja javnosti ponovo je tog dana bila na Srebrenici, kao što
je bila i svake godine kad bi se pojačale akcije na polju sjećanja. Ali, za razliku od
prethodnih godina, ovaj put pažnju je skretalo još nešto; predstojeći izbori su bili
posebno važni u svjetlu debate potaknute Inicijativom za dobivanje specijalnog
statusa. Nova su se imena našla na spisku kandidata, od kojih nisu svi bili dobro-
došli strancima što su nadzirali zemlju.
Općinski izbori u oktobru 2008. godine

Međunarodni zvaničnici brinuli su se da bi kontroverze koju su izazvali organiza-
tori pokreta za dobivanje specijalnog statusa mogle poremetiti političku situaciju
u zemlji. Kada je vođa Inicijative za dobivanje specijalnog statusa Ćamil Durako-
vić izrazio namjeru da se kandidira za načelnika općine kao predstavnik Stranke
demokratske akcije, oni su odgovorili hitro, mada ne direktno. Doživljavajući ga
kao agitatora, međunarodni zvaničnici izrazili su svoje nezadovoljstvo u medijima
a onda SDA-u uputili skriveno, ali nedvosmisleno upozorenje: specijalni izaslanik
136

Clifford Bond rekao je sarajevskom listu Dnevni avaz da lično ne smatra da je

Duraković pravi izbor, “mada to nije njegovo profesionalno mišljenje”.263
Bez obzira na tu kvalifikaciju, niko ne bi očekivao da bivši američki ambasador
otkrije medijima svoje lično mišljenje koje ne odražava politiku njegove vlade.
Njegovim komentarom počela je koordinirana kampanja Vlade SAD-a da navede
SDA da promijeni svog kandidata. Američke diplomate u svojim su depešama
Washingtonu Durakovića nazivali “zloglasnim vođom srebreničkog separatistič-
kog pokreta i organizatorom srebreničkog šatorskog naselja”.264 Govorili su i da je
263 Dnevni avaz, juli 2007.

264 “Koalicija je podsjetila SDA da Malkić, koji je sada na tom položaju, uživa njihovu po-
dršku i podršku ‘ogromnog broja gađana obje etničke zajednice koje žive u Srebrenici.’ U
vrlo oštro formuliranom pasusu Koalicija je upozorila da će, ukoliko SDA ne nominira
Malkića, Tihić ‘morati preuzeti na sebe historijske konsekvence za (Bošnjake) koji bi time
izgubili vlast u Srebrenici (...) i za definitivno ostvarenje projekta Velike Srbije kojeg su
137


“Memorijalni centar u Potočarima je srce BiH”.
on rat proveo u Sjedinjenim Američkim Državama; mada je, ustvari, on preživio

pad enklave i bio u koloni koja je izbjegla u šumu.265
Udruženja porodica oklijevala su da pruže podršku Durakoviću. Kao eho pi-
tanja postavljanih u ranim godinama povratka, o takozvanim vikendašima, onima
što žive i rade u općini od ponedjeljka do petka pa se za vikend vraćaju u svoj stal-
ni dom u Tuzli ili Sarajevu, opisivali su ga kao “marionetu i instrument određenih
pokrenuli Radovan Karadžić i Ratko Mladić’”, depeša ambasade SAD u Sarajevu, “Bo-
snia – Tihić Throws Support behind Duraković for Srebrenica Mayor,” 23. juni, 2008”,
<http://www.cablegatesearch. net/cable.php?id=08SARAJEVO1056> (prustupljeno 28.
jula 2012).
265 Ibid. Vidjeti također Ginanne Brownell, “Bosnia’s Civil Society: Paths from Srebrenica”,
Open Democracy, 5. juli 2007, <http://www.opendemocracy.net/ bosnia civil society paths
from srebrenica> (pristupljeno 28. jula 2012).
138

mešetara (...) koji živi van grada”.266 Koalicijski odbor osam srebreničkih organi-
zacija, uključujući tri od četiri glavne grupe “majki” također su iznosili sumnje da
“neko ko je pokušao organizirati kolektivno preseljenje Bošnjaka iz Srebrenice
može učinkovito zastupati interese onih koji su se vratili”.267
Izbori su naglašavali pitanja ko ima autoritet i legitimitet da predstavlja po-
slijeratnu Srebenicu; odgovor je uveliko zavisio od pojedinačnog ratnog iskustva,
vremena povratka i mjesta stalnog boravka: Sarajevo, Tuzla ili Srebrenica, djelo-
mičnog ili cijelu godinu. U odsustvu konsenzusa, predstavnici Srebrenice suočili
su se sa teškim zadatkom pokušaja da posreduju između preživjelih, elite u Sa-
rajevu, udruženja porodica, diplomatskog korpusa drugih zemalja i vlade RS-a.
Ono čemu je međunarodna zajednica davala prednost često se sudaralo sa željama
srebreničke zajednice, koja sama nije imala jedan kohezivni stav ni jednu središnju
lokaciju. Duraković je, naprimjer, rodom iz Srebrenice i bio je maloljetan – tek še-
snaestogodišnjak – u vrijeme genocida. Njegova porodica proživjela je cijeli rat u
općini, u gradu i na selu. Njegov autoritet kao kandidata proizlazio je iz njegovog
ličnog iskustva i gubitka: sve njegove najbliže dajdže i rođaci pogubljeni su nakon
pada enklave, a on sam bio je jedan od hiljada muškaraca i dječaka koji su pokušali
pobjeći kroz šumu. Otac i brat su mu bili zarobljeni i prebačeni u logore u Srbiji,
odakle su kasnije pušteni. Porodica mu je emigrirala u Sjedinjene Američke Dr-
žave, gdje je diplomirao na Univerzitetu Notre Dame. Ali, samo to ratno iskustvo
nije mu automatski davalo pravo da govori u ime zajednice. Moralni autoritet u
Srebrenici proizlazio je ne samo iz zajedničkog iskustva ili gubitka, već i iz vreme-
na provedenog u Srebrenici, živeći u njenim uslovima i bijući svakodnevne bitke.
SDA nije imala drugog izbora do da kapitulira. Nakon partijskog sastanka
početkom jula, SDA je najavila da je Durakovića zamijenila Osmanom Suljićem,
što je bio potez koji je iznenadio Durakovića.268 Nakon izbora u oktobru 2008,
on je postavljen za zamjenika načelnika općine, i u štampi je izjavljivao da poštuje
odluku svoje stranke, ali je javno izbjegavao pitanja umiješanosti međunarodne
zajednice u tu promjenu kandidata. Kada je 2011. godine načelnik Suljić morao
uzeti bolovanje, Duraković je postao vršilac dužnosti načelnika Srebrenice.
Zaključak
Kao mjesto najvećeg pojedinačnog zločina u bosanskom ratu, Srebrenica je domi-
nirala načinom kako se rat razumijevao i kako se odnosilo prema njegovom nasli-
266 Ibid.
267 Ibid.
268 “Duraković zbunjen odlukom SDA”, Sarajevo-x.com, 8. juli 2007.
139

jeđu. Međunarodno pravo je oblikovalo i podržavalo ideju o zločinu u Srebrenici

kao jedinstvenom zločinu. Ipak, ovaj stav zanemaruje ulogu koju je ona igrala u
ukupnoj strategiji agresije.269 Kako su tvrdili advokati koji su zastupali Bosnu i
Hercegovinu na međunarodnom sudu pravde: “‘Srebrenica’ nije bila cilj sama po
sebi; ona je tek bila finale, vrhunac, dovršavanje onog što je bio plan od početka,
barem od početka 1991”.270
Međunarodne snage aktivne u Bosni također su označile Srebrenicu kao je-
dinstveno mjesto, mada nisu bile u stanju odgovoriti na posljedice genocida. Kada
se pojavio katalizator, preživjeli su preuzeli na sebe zadatak da upoznaju svijet
sa svojom nesrećom i svojim zahtjevima. To što je odluka Međunarodnog suda
pravde bila u cjelosti mlaka i što nije značila kaznu na međunarodnom nivou, vre-
menom će mobilizirati domaće aktere. Politička prilika što ju je ponudio Sud tako
je pojačala zahtjeve do tada nevoljkih partnera: političara, koji su koristili odluku
za promociju svojih općih političkih ciljeva, i preživjelih, koji su težili ispraviti
nepravdu tako što će iznuditi promjenu strukture države.
Bilo je uobičajeno čuti da je Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa još jed-
nom polarizirala ljude oko pitanja Srebrenice. Bond je tvrdio: “Volio bih da nismo
morali prolaziti kroz sve ove tenzije zato što je, kad jednom polarizirate situacije
do određene tačke, vrlo teško – čak i ako smirite stvari – teško je početi tamo gdje
se stalo (...) Reformski pokret se dešavao prije godinu dana. Mnogo vode je prošlo
ispod mosta. Tu je toliko loših osjećanja da je teško nagovoriti ljude da sjednu
za stol i razgovaraju o tome kako vide Republiku Srpsku. [A] Republika Srpska
odustaje od onoga oko čega se prije nekoliko mjeseci ili godinu dana složila (...)
To je gubitak u odnosu na nastojanje da dovedete zemlju tamo gdje želite”.271 Kao
izraz pokroviteljstva koje je doživjelo frustraciju, Bondova vizija razlikovala se
od vizije preživjelih Srebreničana; iz perspektive međunarodne zajednice, njegovo
imenovanje značilo je priznavanje potrebe da se energija onih koji žive u općini
preusmjeri na postupnost i kompromis.
Mnogi u srebreničkoj zajednici drugačije su doživljavali tu inicijativu. Tvrdili
su da su ponovo skrenuli pažnju na općinu i da su time postigli željenu struk-
turalnu promjenu.272 “Dobili smo 50 miliona, dobili smo Bonda koji je postao
269 Komentari Mirsada Tokače, predsjednika Istraživačkog i dokumentacionog centra,

Okrugli stol Nansen Dialogue Centera, Srebrenica, 15. maj 2007.
270 ICJ, “Public Sitting Held on Tuesday February 28, 2006”, 37.
271 Ambasador Clifford Bond, specijalni predstavnik OHR- za Srebrenicu i bivši ambasador
Sjedinjenih Država u Bosni i Hercegovini, intervju autorice, Sarajevo, juli 2007.
272 Ćamil Duraković, predsjednik Inicijative za dobivanje specijalnog statusa, intervju auto-
rice, Srebrenica, 14. juli 2010.
140

specijalni izaslanik, a imamo i Zakon o Memorijalnom centru. To je mnogo kada

se uporedi sa onim što je bilo prije”.273 Okrugli stolovi, novinski članci i rasprave
o Srebrenici množili su se.
Ova jako zaoštrena debata započela je reakcijom na međunarodnu interven-
ciju, prijetnjom da će se poništiti rezultati povratka, i direktnim osporavanjem
uprave nad općinom u jednom širem političkom prostoru poslijeratne Bosne.
Međunarodne snage odgovorile su najlakšim oblikom intervencije u poslijeratnoj
Bosni: injekcijom novca. Samo kretanje otvorilo je pitanje mjesta – ko će se odlu-
čiti da u Srebrenici osnuje dom? U isto vrijeme, organizatori su odbacivali prakse
stvaranja države otimačinom teritorija i masovnim zločinima. U krajnjoj instanci,
strani supervizori Bosne uvjeravali su širu bosansku javnost da se jedan od stubova
njihovog pristupa oporavku poslije sukoba – povratak – neće demontirati. Tako
bi povratnici ostali u općini i gradili svoju budućnost u političkom entitetu koji su
oni sami doživljavali kao entitet nastao na genocidu.
273 Ibid.
141

142

Dio II ISPRAVLJANJE NEPRAVDE
VAN GRANICA BOSNE
Intervenirati [L. Intervenire, doći između; inter, između, i venire, doći]
• doći ili se naći između dvije tačke u vremenu ili dva događaja
“Da budemo precizni, Dan nezavisnosti pada na 29. februar – tipično bosanska
petljavina. Pretpostavljam da bi bilo isuviše čudno i nesuvereno da ga slavimo svake
prestupne godine, te se taj događaj odvija jednom godišnje u nekom prigradskom
hotelu. Bosanci pristižu u gomilama i još porane; dok parkiraju, obavezno će se za-
kačiti oko parking mjesta za nemoćne: par muškaraca će svojim štakama zamahivati
jedan na drugog, pokušavajući ustanoviti ko je više zaslužan – onaj kojem je nagazna
raznijela nogu, ili onaj kojem je kičma pukla od premlaćivanja u srpskom logoru (...)
U zvaničnom dijelu programa veličat će se kulturalna raznovrsnost, nacionalna to-
lerancija, kao i Alah, uz neizbježnu seriju uzvišenih govora, nakon kojih slijedi pro-
gram u slavu umjetnosti neupaljenog mozga bosanskohercegovačkog naroda. Hor
djece nejednakog rasta i stasa (koji me redovito podsjeti na obrise Chicaga) bori se s
bosanskom sevdalinkom, sluha i akcenta zauvijek izmijenjenog američkim djetinj-
stvom. Pritom i plešu, djeca, pod budnim odobravajućim pogledom brke koji je i na-
mislio koreografiju. Curice nose marame, dimije i jeleke koji im ističu tek propupale
grudi; dječaci nose fesove i čakšire. Niko u publici nikad u životu nije obukao ništa
slično; kostimirana fantazija je tu da prizove sjećanja na dostojanstvenu prošlost li-
šenu siromaštva i zla. Ja učestvujem u toj samoobmani; i ne samo to, volim pomagati
oko same organizacije, jer, barem jedanput u godini, ja sam bosanski patriot. Kao i
svi drugi, uživam u nezasluženoj časti pripadanja jednoj naciji, a ne drugoj; volim
odlučivati ko će nam se pridružiti, ko ispada, i ko je dobrodošao kad svrati.”
Aleksandar Hemon, Projekat Lazarus (str. 11; 13)
143

S
vakoj bošnjačkoj izbjeglici naseljenoj u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama, Hemonov opis godišnjeg skupa povodom Dana nezavisnosti izmami
osmijeh prepoznavanja na licu: hotelska dvorana, narodna kola, osjećaj pri-
padanja, i želja da se dokaže da se ima pravo na naslijeđe koje je veće od zločina
i razaranja, “na dostojanstvenu prošlost lišenu zla i siromaštva”. To su večeri u
kojima se slavi zemlja koju su ostavili za sobom, ali od koje nisu odustali.
Ipak u pozadini ovih proslava ipak se krije priznanje nepovratnog gubitka, što
je i razlog da se okupljeni uopće i nađu tog dana u tom hotelu u predgrađu usred
Amerike, a ne na nekom gradskom trgu u srednjoj Bosni: izgubljena mladost,
izgubljena porodica, izgubljeni domovi. U poglavljima ovog drugog dijela knji-
ge razmatramo kako odjeci tog gubitka, pogotovo gubitka izazvanog genocidom,
putuju kroz vrijeme i prostor proizvodeći duboki i ponekad iznenađujući efekat.
Poput priča o povratku izbjeglica, iskustvo raseljavanja je ogromno i raznoliko.
Nasilni događaji iz jula 1995. godine rasuli su Bošnjake iz Podrinja na sve strane
svijeta, diljem Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike, Australije i Bliskog Istoka. Mi
ovdje posebno istražujemo primjere preseljenja u Sjedinjene Američke Države
koji pokazuju kako je ova nesretna dijaspora pustila korijene na stotinu različi-
tih načina. Negdje su se srebreničke izbjeglice dobro uklopile, asimilirajući se, uz
svoje sunarodnjake, relativno lako u svoje nove zajednice; u drugim slučajevima,
suočeni su sa poznatim socioekonomskim podjelama i predrasudama koje se na-
prosto prenesu u te nove zajednice.
Njihovo kretanje je stvaralo vlastite oblike intervencije u poslijeratnoj Bosni
i u Srebrenici specifično. Ovdje smo pažnju usmjerile na šire značenje pojma
“intervencija”, na preseljenje izbjeglica, kroz svakodnevne mjere žilavosti i kroz
organizirane forme djelovanja, kao odgovor na nasilje proživljeno u julu 1995.
godine. Preživjeti genocid i iznova izgraditi život i egzistenciju, bez obzira koliko
ste daleko od mjesta nasilja, također su akti intervencije. Oni otvaraju prostor za
formalnije, prepoznatljive primjere aktivizma, od političkih protestâ i glasanja u
odsustvu, do novčanih doznaka i ljudi angažiranih na prikupljanju novca. Kao
poticaj i nadahnuće za ovu organiziriraniju akciju, sjećanje na Srebrenicu djeluje
na širenju definicije o tome ko pripada – odnosno, ko je Bosanac, ko je Bošnjak, i
ko ima pravo govoriti s autoritetom u ime dijaspore.
Razmišljajući o skupovima povodom Dana nezavisnosti, Aleksandar Hemon
nagovještava tenzije koje nastaju iz pitanja identiteta i pripadanja: “ko će biti do-
brodošao”. Kao izuzetna epizoda američke imigiracijske politike, Srebrenica pred-
stavlja i rašlje kojima se detektira ko ne pripada. Sredinom pa sve do kraja prvog
desetljeća 2000-ih, američke vlasti krivično su gonile i protjerale nekoliko bivših
vojnika Vojske Republike Srpske zbog kršenja imigracijskih zakona vezanih uz
144

granica Bosne
Ispravljanje nepravde van granica Bosne
njihovu raniju vojnu službu. Tim ukljanjanjem pojedinci su bivali otrgnuti od

zajednica u koje su se naselili, čime je nastajao još jedan eho nasilja, ovaj put su ga
doživljavali bivši vojnici VRS-a koji su težili cijeli jedan kontinent i jedan okean
staviti između sebe i događaja u julu 1995. godine.
Godine koje su u međuvremenu minule i fizička razdaljina utječu na preseljene
preživjele Srebreničane kao i na počinioce srebreničkog genocida na drugačije
načine nego na one koji su tamo ostali. Više je mogućnosti izbora. Širi je spektar
angažmana njima dostupan: da li da prisustvuju komemorativnim ceremonijama,
da li da svoju djecu podučavaju o historiji regiona, ili čak svog maternjeg jezika, da
li se suočavati sa materijalnim tragovima nasilja u svakodnevnom životu. To olak-
šava mapiranje njihovog otvorenog aktivizma, ali otežava razumijevanje načina na
koji sjećanje oblikuje njihov sadašnji život. Ipak, dijaspora predstavlja plodno tlo
za istraživanje toga kako ideje i potrebe za ispravljanjem nepravde ne završavaju
na granicama, već idu za onima koji su se nakon nasilja rasuli diljem svijeta.
145

146

5. Srebrenica u inostranstvu
Veze, aktivizam i kontroverze dijaspore
N
agnut nad stolićem u uredu svog lista, u samom središtu bosanskog kvar-
ta u St. Louisu u državi Missouri, glavni urednik lista Sabah Šukrija
Džidžović iscrtava rudimentarno porodično stablo: majka, otac, troje
djece. Tik iznad roditelja, dodaje niz kvadrata koji predstavljaju muške rođake,
274
braću i amidže, koji su nestali nakon pada enklave ‒ one koji nisu došli. Potom,
dodajući svojoj genealogiji i kartografiju, potezom pera smješta jezgro svoje po-
rodice u selo kod Srebrenice, njihov prijeratni dom, sada obnovljen i ponovno
useljen, rodbinom koja se zastalno vratila kući. Postavlja pitanje, naglašavajući
ga lupkanjem pera po redovima od djece na dnu do onih nestalih iznad njih: šta
ova djeca znaju, šta ona osjećaju prema Srebrenici kad ljeti sa roditeljima odu u
Bosnu? Da, sâm odgovara, prvih nekoliko dana možda im se sviđa. Lijepo im je,
vide se sa rođacima, jedu domaću hranu a i priroda je lijepa. Ali, poslije izvjesnog
vremena, to im dosadi a nedostaju im njihove SMS-poruke i internet, jer tamo je
signal slab ili ga uopće nema. Nedostaje im njihov život u Sjedinjenim Američkim
Državama. To je, objašnjava Šukrija, tužna spoznaja roditelja, briga o kojoj on
stalno iznova sluša: kako to da njihova djeca, ta mladost, mogu ne osjećati težinu
svoje nestale rodbine? Kako će se sjećati kad je potreba koju određuje tehnologija
njihovog života toliko čvrsto ukorijenjena u zemlji u koju su doselili da se čini kao
da raspliće veze koje ih vezuju za daleki narod, Srebrenicu i za sjećanje na ono što
se tamo desilo?
Takav osjećaj nepovezanosti, iskustvenog generacijskog jaza, čest je i među
imigrantima i među domaćim građanima. Odsječenim od tehnologije svakodnev-
274 Džidžovićev profil u ovom poglavlju o bosanskoj izbjegličkoj populaciji u St. Louisu dala
je Jacki Lyden, “Missouri”, u: Matt Weiland i Sean Wilsey, eds, State by State: A Panora-
mic Portrait of America, New York: Harper Collins, 2009, 248–259. Vidjeti također Hariz
Halilovich, Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory, and Trans-Local Identities
in Bosnian War-Torn Communities, New York: Berghahn Books, 2013, 213–214.
147

nog života, većini mladih Amerikanaca nedostajale bi njihove društvene mreže

ili ono umirujuće zujanje kad stigne SMS-poruka. Ali, ono što Šukrija želi reći
je da ti mladi ljudi, djeca Srebrenice – bilo da su rođeni prije, tokom ili nakon
rata – nose jedan jedinstveni teret, teret specifično definiran prirodom događaja
koji su njihove porodice bacili u daleke zemlje.275 Njihova dužnost je da pamte.
U ovom poglavlju razmatramo eho genocida među tim trajno raseljenima, situi-
rajući intervencije bosanske dijaspore u djelovanje nakon rata općenito. Počinje-
mo posmatranjem tradicionalnih oblika aktivnosti dijaspore: kako se oni koji žive
van granica Bosne i Hercegovine angažiraju u vezi sa Srebrenicom? Koje oblike
imaju njihove intervencije? Tri sfere aktivnosti se tu ističu: politički aktivizam,
finansijska podrška i jedinstvene materijalne “doznake” referentnih uzoraka DNK
prikupljenih kako bi se pomoglo u identificiranju nestale rodbine. Te intervencije
su izraz trajnog zahtjeva dijaspore upućenog vlastima i u njihovoj zemlji porije-
kla i izvan nje da službeno priznaju događaje iz jula 1995. godine. Kroz te oblike
intervencije, najglasniji i najmobiliziraniji pripadnici dijaspore nastoje kontekstu-
alizirati nasilje u Srebrenici u širi narativ viktimizacije, istovremeno dajući poticaj
specifičnoj akciji u općini samoj, kako bi se utvrdili i rješavali ljudski i materijalni
gubici proizišli iz genocida.
Naša je teza da, uz te tradicionalnije oblike angažmana, sam čin raseljavanja
izbjeglica – pokušaji srebreničkih izbjeglica da izgrade novi, bolji život za sebe i
svoju djecu na stranom tlu – predstavlja jedan oblik intervencije. Ti pojedinci su
izabrali da počnu ispočetka, distancirajući se od svog bivšeg doma, mjesta koja
su neizbrisivo obilježena sjećanjima na ratno nasilje i njegovu katastrofalnu kul-
minaciju 11. jula 1995. godine. Kakve god veze oni održavali - ili izbjegavali - sa
svojom domovinom, prošlost putuje za njima u inostranstvo. Ona utječe na nji-
hova nadanja i želje, strahove i očekivanja. Izbjeglice koje su se naselile u druge
zemlje postaju njihovi državljani. Nastojati izgraditi novi život – kao emigrant ili
prisilno raseljena osoba – predstavlja čin prkosa koliko god čovjek bio daleko od
Srebrenice: pošto su preživjeli, njihovi novouspostavljeni životi su također odgo-
vor na genocid.
275 Ed Vulliamy citira Asmira, mladića iz Vlasenice što je nedavno diplomirao na Univer-
zitetu St. Louis sa planom da stekne doktorat iz imunologije, koji razmišlja o svojoj vezi
sa bivšom enklavom i njegovom osjećaju obaveze da pamti: “Zbog toga što sam bio u
Srebrenici, ja ne mogu izgubiti svoj identitet. Uvijek ima izvjesne tenzije ovdje među
nama, kad god se nešto desi. Neki ljudi govore ‘Hej, smiri se, idi dalje’ a drugi: ‘Da se nikad
ne zaboravi.’ Ali, ako se samo nastavlja dalje, onda se i prihvata ono što su uradili”. Ed
Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War: Bosnia: The Reckoning, London: The Bodley
Head, 2012, 161.
148

Srebrenica u inostranstvu
Sagledano u ovom svjetlu, naseljavanje otvara prostor za razmatranje obič-

nih, svakodnevnih aktivnosti preživljavanja, čime mi širimo opseg analize mimo
političke elite, kako bismo uključile i podtonove života koji se živi u težnji za
“običnim” nakon razornih efekata neobičnoga. Mada postoje ‘džepovi’ izbjeglica iz
ove enklave diljem Zapadne Evrope, Kanade, Australije i Sjedinjenih Država, mi
smo pošle tragom primjera preseljenja u grad St. Louis, u državi Missouri, gdje je
koncentracija najveća, a osjećaj zajednice vidljiviji. Suprotstavljajući primjere ak-
tivizma dijaspore i angažmana u poslijeratnoj Srebrenici sa svakodnevnim nasto-
janjem da se pusti korijen i novim prostorima dâ društveni smisao, uviđamo kako
ti koji su geografski najudaljeniji od bivše enklave utječu na diskurs poslijeratne
Srebrenice. Kao i u slučaju povratnika, kretanje i sjećanje su neodvojive teme u
toj priči. Prevladavaju metafore prekida veze i podjele kako trajno raseljeni daju
smisao prošlosti koja ih je rasula iz bivšeg doma i odvojila porodice, dok se oni
istovremno hrvu sa zahtjevima sadašnjosti u novoj i stranoj zemlji.
Izbjeglice u dijaspori
Naučni radovi o migracijama ili općenito o dijaspori i izbjeglicama, razmatraju to
stanje prekida veze i neizvjesnosti.276 Bilo svojom voljom ili prisiljeni od drugih,
migranti žive u dva svijeta, svijetu svoje prethodne domovine i zemlje u koju su
se preselili. U svojoj fasciniranosti prividno novim oblicima međusobne poveza-
nosti i kretanja, sociološke studije globalizacije krajem 20. stoljeća razumijevaju
transnacionalnog migranta kao arhetip i konceptualni poticaj za objašnjavanje iz-
gradnje i realizacije fluidnih društvenih granica.277 Ali, izbjeglice, poput ljudi koji
276 Definicije dijaspore idu od inkluzivnih do onih koje su više nalik na formule i stoga re-
striktivne: jednu široko citiranu definiciju nudi William Safran u “Diasporas in Modern
Society: Myths of Homeland and Return”, Diaspora 1(1) (1991), 83–99; vidjeti također
Robin Cohen, Global Diasporas: An Introduction, New York: Routledge, 1997; Gabriel
Sheffer, ed. Modern Diasporas in International Politics, London: Croom Helm, 1986; Tho-
mas Faist, The Volume and Dynamics of International Migration and Transnational Soci-
al Spaces, Oxford: Oxford University Press, 2001; Nicholas Van Hear, New Diasporas:
The Mass Exodus, Dispersal and Regrouping of Migrant Communities, London: Routledge,
1998 i Van Hear, “The Rise of Refugee Diasporas”, Current History 108 (717) (2009),
180–185.
277 Vidjeti, naprimjer, Arjun Appadurai, Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globa-
lization, Minneapolis and London: University of Minnesota Press, 1996; Aihwa Ong,
Flexible Citizenship: The Cultural Logics of Transnationality, Durham: Duke University
Press, 1999; Ulf Hannertz, Transnational Connection: Culture, People, Places, London and
New York: Routledge, 1996; Saskia Sassen, Globalization and Its Discontents: Essays on the
New Mobility of People and Money, New York: New Press, 1998; Peggy Levitt, The Tran-
149

su pobjegli prvo iz svojih kuća u Podrinju kada je izbio rat pa kasnije iz “sigurne
zone” Srebenica, predstavljaju važan izuzetak u odnosu na optimistična gledišta o
većoj mobilnosti, fizičkoj i svakoj drugoj. Prisilni progon je prisilni akt napuštanja
doma i domovine; iskustva izbjeglica stoga se kvalitativno razlikuju od iskustva
migranata koji su sami odlučili napustiti jednu zemlju i otići u drugu.
Baš kao što se suočavaju sa novom zemljom u koju su se doselili pod druga-
čijim okolnostima nego što je to slučaj sa dobrovoljnim migrantima, izbjeglice
također drugačije posmatraju društva – i vlasti – koje su im postali domaćini.
“Problem”, podjednako za države koje su ih poslale i za one koje su ih primile,
izbjeglica predstavlja krizu moralnih, političkih i materijalnih proporcija, kao što
Liisa Malkki piše u svojoj lucidnoj analizi uslova života bez državljanstva i pojma
kojeg ona definira kao “arborescentnu kulturu”:
“Naturalizacija veza između ljudi i mjesta vodi do toga da se raseljenost vidi kao
patološka a ona se doživljava i u botaničkim kategorijama, kao iskorijenjenost.
Iskorijenjenost je ovdje signal gubitka i morala, a kasnije i emocionalnih odnosa.
Pošto se i kulturni i nacionalni identitet doživljava u teritorijaliziranim kategorija-
ma, iskorijenjenost prijeti i da to dvoje obesprirodi i pokvari.”278
Izbjeglice remete “državni poredak stvari” kada nasilni konflikt prekine njihove
veze sa tlom i, uslijed toga, njihovu pripadnost zaštićenom državljanstvu.279 Oni su
odvojeni i plutaju, oni prelaze fizičke i društvene granice a njihov “gubitak fizičke
veze sa domovinom” počinje se doživljavati kao “gubitak moralnih temelja”.280
snational Villagers, Berkeley: University of California Press, 2001.

278 Liisa Malkki, “National Geographic: The Rooting of Peoples and the Territorialization of
National Identity among Scholars and Refugees”, Cultural Anthropology 7(1) (1992), 34.
279 Liisa Malkki, Purity and Exile: Violence, Memory, and National Cosmology among Hutu
Refugees in Tanzania, Chicago: Chicago University Press, 1995, 3–4. Za kritiku takozva-
ne debate o sedentarizmu/antisedentarizmu, čiji je dio i rad Malkki, vidjeti Stef Jansen
i Staffan Löfving, “Introduction: Towards an Anthropology of Violence, Hope and the
Movement of People”, u Stef Jansen i Staffan Löfving, eds, Struggles for Home: Violence,
Hope and the Movement of People, New York: Berghahn Books, 2009, 3–6.
280 Malkki, “National Geographic”, 32. Na sličan način i Giorgio Agamben tvrdi da lik izbje-
glice, koji je podjednako lišen i pripadnosti i zaštite, uvodi “primarnu fikciju modernog
suvereniteta u krizi”, postavljajući pitanje “fundamentalnih kategorija države-nacije, od
pojma rođenja nacije do veze čovjek-građanin”. Agamben, Homo Sacer, Sovereign Power
and Bare Life, Stanford: Stanford University Press, 1998, 131, 134. O “krizi” koju su prou-
zrokovali globalni migracijski tokovi, uključujući prisilne migracije, vidjeti također Aristi-
de R. Zolberg i Peter Benda, eds, Global Migrants, Global Refugees: Problems and Solutions,
150

U tom svjetlu nelagodnog prisustva među sjenama populacije dijaspore, izbje-

glice predstavljaju specifični predmet brige i kontrole: migrantski problem kojeg
trebaju rješavati države i njihovi predstavnici.281 Ovo posebno važi za izbjeglice
trajno naseljene u drugu zemlju (što naučnici i ostali zovu preseljenjem u tre-
će zemlje).282 Doista, za razliku od politika zadržavanja kojima su se rukovodile
intervencije tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini, kao što je uspostava “si-
gurnih zona” i promocija manjinskog povratka interno raseljenih osoba, što smo
razmatrale u poglavlju 3, preseljenje kao takozvano trajno rješenje krije u sebi ide-
al novoga početka.283 Nakon što su izbjegli mučenje, preseljene izbjeglice slobod-
ne su da grade novi život u novoj državi. Program preseljenja i prisilni migranti
koji su njime obuhvaćeni svjedoče o sposobnosti zemlje koja ih prima u pogledu
ispunjavanja obaveza koje proizlaze iz međunarodnog načela “zabrane vraćanja
migranata”284 i pružanja utočišta ranjivima, što je humanitarni čin koji predstavlja
izraz snage i ‘zarađuje’ politički kapital, kako u zemlji tako i u inostranstvu.285
Naseljene izbjeglice, kao novi građani, podanici, ovise od dobre volje države
domaćina, što njihov status čini posebno podložnim kontroli. Dok se politike i
New York: Berghahn Books, 2001.

281 T. Alexander Aleinikoff, “State-centered Refugee Law: From Resettlement to Conta-
inment”, u: E. Valentine Daniel i John Knudsen, eds, Mistrusting Refugees, Berkeley: Uni-
versity of California Press, 1995, 257.
282 Naseljavanje izbjeglica se navodi kao “naseljavanje u treću zemlju” zato što se dešava onda
kada prisilni migranti ne mogu biti ponovno vraćeni u domovinu ili se integrirati lokalno
u zemlji domaćinu. Naprimjer, tokom rata, mnoge bosanske izbjeglice prvo su izbjegli u
Mađarsku (državu domaćina) gdje su živjeli u izbjegličkim kampovima, prije nego što
su procesuirani radi naseljavanja u treću zemlju, Sjedinjene Američke Države, Kanadu i
Australiju.
283 Vidjeti United Nations High Commissioner for Refugees, State of the World’s Refugees,
Oxford: Oxford University Press, 2000, 2.
284 Član 33 (1) Konvencije iz 1951. godine u vezi sa statusom izbjeglica navodi da “Nijedna
država ugovornica neće protjerati ili vratiti silom, na ma koji način to bilo, izbjeglicu na
granice teritorije gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere,
državljanstva, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili njegovih političkih mišljenja”. Vidjeti
UN High Commissioner for Refugees, “UNHCR Note on the Principle of Non-Re-
foulement”, novembar 1997, <http:// www.unhcr.org/refworld/docid/438c6d972.html>
(pristupljeno 21. jula 2012).
285 Aleinikoff tvrdi da je tokom Hladnog rata naseljavanje predstavljalo politiku pružanja eg-
zila zahvaljujući kojoj su zapadne vlade mogle držati izbjegličku populaciju, tzv. “prebjege”
iz država Sovjetskog bloka, kao dokaz ideološke superiornosti Zapada, “State-Centered
Refugee Law”, 260–61.
151

prakse naseljavanja razlikuju, što uveliko zavisi od država koje primaju takve oso-
be, cilj asimilacije je često dominantan u početnim fazama preseljenja.286 Aihwa
Ong zapaža “izuzetni kontinuitet, kako u politici tako i u praksama, u djelovanju
profesija koje pružaju pomoć – ljekara, socijalnih radnika, policajaca, pravnika –
da ‘očiste’ novopridošle od onog što se doživljava kao zaostalost ili nemoralni as-
pekti njihove stare kulture, da upravljaju njihovim svakodnevnim ponašanjem, te
da ih učine individualno odgovornim subjektima društva neoliberalnog tržišta”.287
Čini se da je taj naglasak na transformaciji iz onih koji su na brizi države – ovisnih
o socijalnoj i materijalnoj podršci – u samodovoljne, produktivne članove američ-
kog društva, zastupljeniji u Sjedinjenim Američkim Državama nego u zapadnoe-
vropskim zemljama i Kanadi.288 Od momenta kad kroče iz aviona, noseći poznate
plavo-bijele plastične torbe Međunarodne organizacije za migracije (IOM), nase-
ljene izbjeglice ulaze u ugovorni odnos sa Vladom Sjedinjenih Američkih Država
na osnovu kojeg moraju otplatiti ponuđeni azil, doslovno i figurativno, kroz akte
oslanjanja na samog sebe.289
Zato ne čudi što izbjegličke populacije poput bosanske koje su promijenile
predgrađe South County na obodu St. Louisa imaju taj osjećaj nepovezanosti:
obaveza i u mnogo slučajeva ponos što osnivaju novi život i zajednicu u državi
koja im je pružila azil – od rješavanja stambenog pitanja, zaposlenja, zdravstvene
zaštite, do savladavanja jezika i stjecanja obrazovanja – utječe na njihovu sposob-
286 Ong, Buddha Is Hiding, 89.

287 Aihwa Ong, Buddha Is Hiding, Berkeley: University of California Press, 2003, 79–80. Vi-
djeti također Anne Fadiman, The Spirit Catches You and You Fall Down, New York: Farrar,
Straus and Giroux, 1998. Ong, Buddha Is Hiding, 89.
288 O cilju postizanja samodovoljnosti koji se promovira u programu naseljavanja Sjedinjenih
Država i tamošnjih agencija koje naseljavanje provode, vidjeti Barbara Franz, Uprooted
and Unwanted: Bosnian Refugees in Austria and the United States, College Station: Texas
A&M University Press, 2005, 64. Primjenjujući drugačiji pristup, skandinavske zemlje
razvile su “široke programe integracije koje provodi država”, jedinstvene među evropskim
državama u pogledu pomoći prilikom smještaja i zapošljavanja. O naseljavanju u Švedsku
i Norvešku, vidjeti u Marko Valenta i Nihad Bunar, “State Assisted Integration: Refugee
Integration Policies in Scandinavian Welfare States: The Swedish and Norwegian Expe-
rience”, Journal of Refugee Studies 23(4) (2010), 463–83.
289 Naseljene izbjeglice moraju Vladi SAD vratiti novac za avionsku kartu plaćenu za njihov
dolazak u zemlju. Poznatu priču o mladićima iz Južnog Sudana u ranim fazama naselja-
vanja nude dokumentarni filmovi The Lost Boys of Sudan i God Grew Tired of Us. Ti filmovi
ilustriraju uslove pod kojim je sklopljen ovaj društveni ugovor, po kojem je obrazovanju,
čak i obrazovanju na engleskom jeziku, pridavan manji značaj nego zapošljavanju; priti-
snuti finansijskom nesigurnošću, ti su se mladići morali izboriti za svoje dostojanstvo.
152

nost da održavaju vezu, barem u onom svakodnevnom smislu, sa svojom domovi-

nom.290 Tako poput mnogih imigranata i oni prihvataju svoju novu zemlju i prili-
ke koje im ona nudi, mada metafore podjele prevladavaju. Te izbjeglice govore o
dva života – o svom bivšem životu u Bosni i o novom životu u Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama – ili o podjeli između svog fizičkog prisustva i svog duhovnog
prisustva.291 Um i tijelo su u Sjedinjenim Američkim Državama, ali duša ostaje u
Bosni. Kao eho brige koju je iskazao Šukrija Džidžović, roditelji u ovoj dijaspori
opisuju svoju poziciju kao poziciju mosta između kulture svoje domovine i mjesta
koje njihova djeca smatraju domom, Sjedinjenih Država.
S obzirom na materijalni i društveni pritisak da se integriraju u društvo koje ih
je prihvatilo, bosanske izbjeglice i u svrhu naše diskusije o intervenciji specifično
izbjeglice iz srebreničke enklave, koje su se trajno naselile u stranim zemljama,
ipak učestvuju u brojnim oblicima aktivizma i povezanosti sa svojom domovinom.
Počinjemo razmatranjem najistaknutijih primjera tog aktivizma, političke akcije
koja se direktno odnosi na to kako i kome se kazuje službena historija 11. jula
1995. godine.
Politička odlučnost
Mada religija predstavlja socijalni ljepak za mnoge zajednice naseljenih izbjeglič-
kih zajednica iz Bosne u Sjevernoj Americi, kao i u Evropi i Australiji, i politički
aktivizam dijaspore uspio je uzeti maha u protekla dva desetljeća. Često jedna
sfera utječe na drugu pošto su u bošnjačkoj dijaspori islamske zajednice (džemati)
ostale primarno mjesto organiziranja naroda u Sjedinjenim Američkim Država-
290 Za detaljnu studiju procesa asimilacije i akulturacije među bosanskim izbjeglicama u gra-
du Utica u državi New York, vidjeti Reed Coughlan i Judith Owens-Manley, Bosnian
Refugees in America: New Communities, New Cultures, New York: Springer, 2006; Reed
Coughlan, “Transnationalism in the Bosnian Diaspora in America”, u: Marko Valenta
i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Communities,
Burlington, VT: Ashgate, 2011, 105–122.
291 Patrick McCarthy, autor knjige After the Fall: Srebrenica Survivors in St. Louis, St. Lou-
is: Missouri Historical Society Press, 2000, podijelio je ovo mišljenje sa nama tokom
razgovora u martu 2011. Hariz Halilovich je također istraživao fenomen kidanja veze i
istovremene fluidnosti identiteta kroz koncept translokalizma. “(Re)konstrukcija zavi-
čajnih identitetita u bh. dijaspori: translokalne zajednice u Australiji, SAD-u i Austriji”,
Research Workshop on Migration from BiH, Ministry of Human Rights and Refugees, Sara-
jevo, September 10–11, 2012; i “(Per)forming ‘Trans-local’ Homes: Bosnian Diaspora in
Australia”, u: Marko Valenta i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration
in Transnational Communities, Burlington, VT: Ashgate, 2011, 63–82. Vidjeti također
Halilovich, Places of Pain.
153

ma i Kanadi. Džemati su tu uglavnom da služe narodu i ispunjavaju njegovu po-

trebu za religijskom afirmacijom u skladu sa tradicionalnim islamskim praksama
u Bosni i Hercegovini. Uz djelovanje džemata, i druge organizacije i institucije u
zajednici osnovane su na lokalnom i državnom nivou kako bi odgovorile na pita-
nja koja se ne tiču samo religije.292
U najkonvencionalnijem smislu, politički aktivizam bosanske dijaspore ima
predvidljiv, poznati oblik: zahtjevi za reformama u Bosni i Hercegovini; zahtjevi
za zvanično priznanje ratnih zločina u zemlji u koju su naseljeni na lokalnom,
regionalnom i državnom nivou; komemoriranje zločina i njihovih žrtava pred lo-
kalnom javnošću, ali s pogledom upravljenim na političke lidere “kod kuće”; i
osnaživanje sunarodnjaka, raseljenih osoba da postanu utjecajna politička i eko-
nomska snaga u zajednici u koju su se naselili. Mnoge od tih aktivnosti idu za-
jedno i jedna potiče drugu; naprimjer, ohrabrivanje da se registriraju kao glasači
za lokalne izbore znači da će izabrani zvaničnici posvetiti veću pažnju potrebama
bosanske zajednice.
Dosta tog aktivizma poduzima mala grupa koncentrirane elite različitog obra-
zovanja i profesije koja djeluje na ispunjenju ciljeva političkog zagovaranja i zastu-
panja, često kao neplaćeni dobrovoljci koji rade za lokalne i državne organizacije
dijaspore. Sa procijenjenih 1,6 miliona bosanskih građana koji žive u inostranstvu,
organizirane grupe u dijaspori – bilo da su to udruženja u zajednici ili institucije
koje su više politički orijentirane – nastale su u velikim gradovima u kojima su
naseljeni u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji.293 (Vidi Tabelu 5.1).
U Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, najvidljivija grupa u toj koncen-
traciji je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (Congress of North American Bo-
sniaks - CNAB), krovna organizacija koja tvrdi da predstavlja “najmanje 350.000
Amerikanaca i Kanađana bošnjačkog porijekla”.294 Posvećen premošćavanju razlika
u političkom identitetu i socijalnim iskustvima svojih članova, Kongres zagova-
ra reforme u poslijeratnoj Bosni i istovremeno poziva na aktivizam oko “pitanja
od interesa” za Bošnjake u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Njegovi
292 Autori su zahvalni Hamdiji Čustoviću na objašnjenju uloge džemata i razvoja političkih
organizacija u okviru bošnjačke dijaspore.
293 Svjetski savez dijaspore BiH navodi da je od ovih emigranata iz Bosne i Hercegovine,
oko 60.000 njih odustalo od bosanskog državljanstva i prihvatilo njemačko, austrijsko i
luksemburško, te da je, doslovno, Bosna i Hercegovina “izgubila” toliko svojih građana,
<http://www.bihdijaspora.com/> (pristupljeno 14. marta 2012).
294 Ovaj broj (350.000) uključuje pripadnike dijaspore koji su emigrirali u Sjedinjene Ame-
ričke Države i Kanadu prije rata 1992–1995 kao i izbeglice koje su došle putem programa
naseljavanja tokom i nakon rata.
154

lideri su našli put do lokalne i državne politike u Sjedinjenim Američkim Drža-

vama; na njihovoj internetskoj stranici uz osnovne informacije o organizaciji stoji
fotografija potpredsjednika SAD-a Joe Bidena koji se rukuje sa predstavnikom
bosanskih medija Muratom Muratovićem i imamom najveće džamije u St. Louisu,
Muhamedom ef. Hasićem. Ispod njih je spisak ciljeva javne politike i kulture koja
uključuje građanski, obrazovni i kulturni program s ciljem unaprjeđenja “znanja o
bošnjačkoj historiji, jeziku i kulturi”; podrške “demokratskim procesima u Bosni
i Hercegovini” uz “materijalnu i moralnu podršku demokratskim inicijativama”;
i “iznošenja pitanja od neposrednog interesa za kanadsku i američku bošnjačku
zajednicu vlastima u Bosni, uz očuvanje nezavisnosti od tih istih vlasti”.295
Tabela 5.1. Emigranti iz Bosne i Hercegovine i njihovi nasljednici

(druga i treća generacija) u odabranim zemljama naseljavanja
Naturalizirani građani
Zemlja domaćin Broj u odabranim zemljama
SAD 350.000 66.642 (2010)
Njemačka 240.000 83.000 (2009)
Hrvatska 300.000 nema podataka
Srbija 150.000 nema podataka
Austrija 150.000 48.924 (2008)
Slovenija 150.000 96.744 (2010)
Švedska 80.000 48.595 (2010)
Švicarska 60.000 25.900 (2010)
Australija 60.000 17.339 (2009)
Kanada 50.000 21.583 (2009)
Italija 30.000 nema podataka
Crna Gora 25.000 nema podataka
Danska 23.000 11.196 (oktobar 2011)
Holandija 16.000 nema podataka
Norveška 16.000 11.559 (2009)
UKUPNO 1.700.000 431.482
Izvor: “Migracijski profil Bosne i Hercegovine za 2011”. Ministarstvo sigurnosti Bosne i

Hercegovine, Sarajevo, mart 2012. 72, 73. (Podatke za devet država uključenih u izvještaj
za 2011. prikupilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice).
Poruka kohezije i multikulturalnosti – kroz građanske programe, jezik, obra-

zovanje i “pitanja od neposrednog interesa” – prikriva tenzije koje su prevladavale
u sjeveroameričkoj dijaspori i samom CNAB-u. Nakon što je dosegao vrhunac
popularnosti i podrške 2008. godine, jedinstvo ove organizacije počelo se kruniti
295 CNAB website, <http://www.bosniak.org/about/> (pristupljeno 5. septembra 2011).
155

sa sve oštrijim ideološkim i političkim podjelama oko nivoa utjecaja jedne vanj-
ske grupe, Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB).296 Lideri
ICNAB-a podržali su jednu grupicu, ali je na koncu CNAB zadržao veliku većinu
svog članstva. Ova epizoda ipak je izazvala rascjep u dijaspori. Podjele su se po-
sebno osjećale u St. Louisu i Chicagu, najvećim bosanskim zajednicama u SAD-
u. Poslije će se CNAB boriti da proširi svoju bazu i djeluje nezavisno, nastavivši
saradnju sa džamijama na lokalnom nivou.297
Jedan kanal širenja članstva bila je bosanska mladež. Kongres je strateški od-
lučio pružiti mogućnost za vodstvo mlađoj generaciji obazovanoj na koledžima i
univerzitetima Sjeverne Amerike, koji su zauzvrat tražili od CNAB-a da prihvati
sveobuhvatniju probosansku platformu. Vodstvo CNAB-a nadalo se otvoriti vrata
saradnji sa svakim pojedincem ili organizacijom, bez obzira na etničko porijeklo
ili vjersku pripadnost, radi zajedničkog “patriotskog” cilja - multietničke Bosne i
Hercegovine. Bivši glasnogovornik (a sada predsjednik CNAB-a), Hamdija Ču-
stović, objašnjava to riječima: “Ovaj strateški potez temelji se na prevlađujućoj
premisi da je Bosna i Hercegovina izložena egzistencijalnoj prijetnji od vodstva
Republike Srpske na čelu sa Miloradom Dodikom, dok Bošnjaci kao narod mogu
opstati samo u multietničkoj Bosni i Hercegovini. Stoga je jedini put naprijed ne
podleći stalnim etničkim podjelama, već promovirati bosanskohercegovački iden-
titet koji bi bio zajednički svim etničkim i vjerskim grupama”.298
CNAB se često, radi promocije svoje aktivističke platforme, udružuje sa drugim
organizacijama dijaspore, od kojih je najistaknutija grupa aktivista Savjetodavnog
vijeća za Bosnu i Hercegovinu (sa sjedištem u Washingtonu, koja, opet, ima bliske
veze sa Klubom prijatelja Bosne u Kongresu SAD), Institutom za istraživanje
genocida (Kanada), Bošnjačko-američkim institutom i obrazovnim centrom za
genocid, te Australijskim vijećem bosanskohercegovačkih organizacija. Služeći
kao svojevrsno medijsko sjedište raznih organizacija i kao kanal za objavljivanje
vijesti o regiji i dijaspori, Bosanska medijska grupa u St. Louisu ima dva nova gla-
sila: mjesečni časopis Dijaspora bošnjačka, koji objavljuje članke novinara iz Bosne,
Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike i Australije i radiostanicu Radio Behar St.
Louis, koja nedjeljom poslijepodne emitira priloge reportera Saliha Brkića iz Tu-
296 Islamsku zajednicu Bošnjaka Sjeverne Amerike (ranije Islamsko udruženje Bošnjaka Sje-
verne Amerike) čini sedam medžlisa: Chicago, Louisville, Atlanta, Phoenix, New York,
Detroit i Toronto.
297 Hamdija Čustović, e-mail autoricama, 26. april 2012. Novoizabrano vodstvo ICNAB-a
potaknulo je rasprave o tome da se do maja 2014. godine ponovno vrate grupe koje su
ranije napustile organizaciju.
298 Ibid. Hamdija Čustović je izabran za predsjednika CNAB-a u maju 2013.
156

zle te razmišljanja i učenje Kur’ana imama Muhameda ef. Hasića. Ova medijska
grupa i razna druga udruženja učvrstili su veze sa državnim ili pokrajinskim, kao
i lokalnim političkim liderima i obrazovnim centrima, kako bi debatu o ratnoj
vojnoj i diplomatskoj intervenciji proširila na diskusiju i inicijative za poslijeratnu
pomoć i reformu u Bosni.299
S obzirom na njegov ikonički status najstrašnijeg zločina koji se dogodio u
Evropi poslije Drugog svjetskog rata, genocid u Srebrenici ima istaknuto mjesto
u političkom aktivizmu dijaspore u svim zemljama u koje se naselila. Pripadnici
dijaspore nastoje uvesti Srebrenicu u knjige historije, kroz priznavanje i sjećanje
na žrtve u službenom diskursu. U Sjedinjenim Američkim Državama, napisane su
i usvojene rezolucije u saveznoj, državnoj i gradskim vladama u kojima se doga-
đaji 11. jula 1995 osuđuju kao genocid.300 Desetogodišnjica je otvorila prostor za
mnoštvo takvih akata, od kojih su najistaknutiji oni koje su usvojili Predstavnički
dom i Senat američkog Kongresa, zahvaljujući ACBH-u i njegovim partnerima
u Klubu prijatelja Bosne. Dana 27. jula 2005. godine, Predstavnički dom SAD-a
299 Jedan takav primjer je Rezolucija Predstavničkog doma SAD-a koja poziva poslijeratnu
državu BiH da riješi dileme oko upravljanja. H. Res. 171, a u kojoj se iznosi “Mišljenje
Predstavničkog doma o potrebi za ustavnom reformom u Bosni i Hercegovini i o značaju
daljnjeg angažmana Sjedinjenih Država u partnerstvu sa Evropskom unijom (EU)”, 12.
maj 2009.
300 Nekoliko gradova u Sjedinjenim Američkim Državama usvojilo je rezolucije i pro-
glase kojima se priznaje srebrenički genocid: Highland Park, New Jersey (Borough of
Highland Park No. 7-09-215); Charlotte, North Carolina (Proglas o danu sjećanja na
Srebrenicu i sedmici Bosne i Hercegovine, 11. juli 2009); Grand Rapids, Michigan (Pro-
glas o danu sjećanja na Srebrenicu i sedmici Bosne i Hercegovine, 11. jula 2009. i 11. jula
2010); i Kentwood, Michigan (Proglas o danu sjećanja na Srebrenicu i sedmici Bosne i
Hercegovine za sedmicu 11. jula 2009. i svake sljedeće godine). Grad St. Louis usvojio
je dvije odvojene rezolucije kojima se priznaje 11. juli kao “Dan sjećanja na Srebrenicu”.
Prva, 11. jula 2005, obilježila je 10. godišnjicu, a druga, 11. jula 2009, posebno je ukazala
na utjecaj koji naseljeno izbjegličko stanovništvo ima na taj grad: “Ljudi Bosne su u St.
Louisu osnovali svoj novi dom i s doborodošlicom su prihvaćeni kao susjedi i prijatelji; i
(...) mi tugujemo zajedno sa našim bosanskim prijateljima i susjedima zbog zločina koji
su se desili u Srebrenici, ali slavimo prosperitetnu zajednicu Bosanaca u St. Louisu”. Tri
države su usvojile rezoluciju o Srebrenici: Michigan (Rezolucija Predstavničkog doma br.
111, 24. juna 2009, i Rezolucija Senata br. 70, 30. juna 2011); Illinois (Rezolucija Pred-
stavničkog doma 712, 17. marta 2010); i Missouri (Rezolucija Predstavničkog doma br.
3934, 6. juli 2005). Treba reći da Rezolucija Missourija počinioce identificira kao “srpsku
nacionalističku vojsku” a genocid u Srebrenici karakterizira kao “događaj koji je predstav-
ljao kulminaciju bosanskog rata”.
157

usvojio je Rezoluciju 199, “Iznoseći stav Predstavničkog doma u vezi sa masakrom

u Srebrenici”:
Odlučno konstatiramo da je stav Predstavičkog doma da:
(1) hiljade nevinih ljudi ubijenih u Srebrenici u Bosni i Hercegovini u julu

1995, žrtve tokom konflikta i genocida u Bosni i Hercegovini od 1992.
do 1995. godine, treba svečano pamtiti i slaviti;
(2) politike agresije i etničkog čišćenja kako su ih provele srpske snage
u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine ispunjavaju uslove
koji definiraju zločin genocida u članu 2. Konvencije o sprječavanju i
kažnjavanju zločina genocida, usvojene u Parizu 9. decembra 1948, te
na snazi od 21. januara 1951. godine;
(3) strani državljani, uključujući građane Sjedinjenih Američkih Država,
koji su rizikovali, ili u nekim slučajevima izgubili svoj život u Bosni
i Hercegovini radeći na uspostavi mira, trebaju se svečano pamtiti i
slaviti;
(4) Ujedinjene nacije i njihove države članice trebaju prihvatiti svoj dio
odgovornosti što su dopustile da se desi srebrenički masakr i genocid u
Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Stoga što nisu poduzele
dovoljnu, odlučujuću i blagovremenu akciju, Ujedinjene nacije i njihove
države članice trebaju konstantno nastojati osigurati da se ovaj neuspjeh
ne ponovi u budućim krizama i konfliktima;
(5) u nacionalnom je interesu Sjedinjenih Američkih Država da pojedinci
koji su odgovorni za ratne zločine, genocid, zločine protiv čovječnosti
i ozbiljna kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine počinjena u
Bosni i Hercegovini trebaju odgovarati za svoja djela;
(6) sve osobe optužene od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu
Jugoslaviju trebaju biti uhapšene i prebačene u Hag, bez odlaganja,
i sve zemlje trebaju ispuniti svoje obaveze pune saradnje sa Haškim
tribunalom u svakom trenutku; i
(7) Sjedinjene Američke Države trebaju nastaviti podržavati – (A)
nezavisnost i teritorijalni integritet Bosne i Hecegovine; (B) mir i
stabilnost u Jugoistočnoj Evropi u cijelini; i (C) pravo svih ljudi koji
žive u Jugoistočnoj Evropi, bez obzira na nacionalno, rasno, etničko, ili
religijsko porijeklo – (i) da se vrate u svoj dom i uživaju u blagodatima
158

demokratskih institucija, vladavine prava i ekonomskih prilika; i (ii) da

saznaju sudbinu nestalih rođaka i prijatelja.301
Prvi stav Rezolucije definira genocid i čin njegove komemoracije u odnosu na

ostale žrtve rata: jedinstveni, a opet emblematični, srebrenički nestali predstavljaju
sve nevine živote izgubljene tokom rata, bez obzira na etnonacionalni identitet.
Unatoč tom inkluzivnom uvodu, u drugom se stavu ton mijenja kako bi se poči-
nioci genocida označili kao “srpske snage”. Tu tekst jasno povlači liniju između
žrtava i agresora, implicitno stavljajući Sjedinjene Američke Države na stranu
ovih prvih, a imenujući druge. Ostatak Rezolucije govori o međunarodnim idea-
lima i institucionalnim mehanizmima za ispravljanje nepravde, od kojih je glavni
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Ova rezolucija, usvojena u
Kongresu na inicijativu lidera dijaspore sa sjedištem u Washingtonu, te u saradnji
sa Klubom prijatelja Bosne, prvenstveno je upućena preživjelima genocida koji
još žive u Bosni i Hercegovini.302 Jezik Daytona odzvanja kroz cijeli završni stav
u kojem su kategorijama ljudskih prava definirani međusobno povezani oblici
poslijeratne intervencije: “pravo na povratak” i “pravo da se zna”.
Četiri godine kasnije, zakonodavno tijelo Evropske unije usvojilo je sličnu
mjeru kojom se priznaju zločini iz prošlosti i zahtijevaju reforme. Dana 15. ja-
nuara 2009. godine, Evropski parlament usvojio je Rezoluciju zahtijevajući da
se uspostavi dan sjećanja na godišnjicu genocida u svim državama članicama te
pozivaju države Zapadnog Balkana da učine isto.303 Treba reći da je godinu dana
301 Cijeli tekst Rezolucije 199 usvojene u 109. sazivu Kongresa SAD, na websiteu prvog pred-
lagača, kongresmena Chrisa Smitha (NJ) <http:// chrissmith.house.gov/lawsandresoluti-
ons/hres199.htm>; Rezolucija Senata S.Res.134, dostupna na: <http://www.govtrack.us/
congress/bills/109/sres134/ text> (pristupljeno 5. maj 2013).
302 Dvostranački kongresni Klub prijatelja Bosne osnovan je zajedno na 109. kongresu (3.
januar 2005–3. januar 2007.) na prijedlog kongresmena Russa Carnahana iz države Mi-
ssouri i kongresmena Chrisa Smitha iz države New Jersey. Broj članova kluba 2013. godi-
ne porastao je na dvadeset i sedam. Kongresmenima Smithu i Carnahanu bosanska dijas-
pora u Sjedinjenim Američkim Državama odala je priznanje za stalnu podršku. Vidjeti,
naprimjer, saopćenje za štampu Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, “ACBH
Honors Congressman Russ Carnahan (D-MO)”, 14. decembar 2012, Washington D.C.
<http://www.acbih.org/wp/? p=2909> (pristupljeno 11. januar 2013).
303 U uvodnim pasusima u rezoluciji, usvojenoj 15. januara 2009. godine, navodi se ranija od-
luka Evropskog parlamenta (EP) o obilježavanju desete godišnjice. Rezolucija usvojena
7. jula 2005 pod naslovom “Balkan: Deset godina nakon Srebrenice” direktno spominje
video snimak “Škorpiona” (detaljno opisan u poglavlju 7) te zahtijeva odgovornost, uklju-
čujući hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, tada već optužene, ali na slobodi.
159

kasnije premijer Kanade Stephen Harper odbacio glasne i veoma snažne zahtjeve
bosanske dijaspore za službeno priznanje, zabranjujući Kanadskom parlamentu
da usvoji odluku o Danu sjećanja.304 Članovi opozicije koji su djelovali zajedno sa
CNAB-om, Islamskim kongresom Kanade i drugim bošnjačkim grupama u di-
jaspori reagirali su oštro na tu premijerovu odluku. Član Kanadskog parlamenta te
Brian Masse primijetio je: “Ovo je bruka i sramota. Mi smo jedina zapadna zemlja
koja nije usvojila odluku niti Rezoluciju u znak priznanja genocida u Srebrenici
i premijer je umanjio poziciju Kanade u svijetu uoči Samita G-8 i G-20... Ono
što je pritom ponižavajuće i strašno je to što je premijer uložio veto na ono s čime
se složio ministar vanjskih poslova. Čak je i Parlament Srbije usvojio Rezoluciju.
Ovo je strašno”.305 U oktobru 2010. godine, Kanadski parlament ponovo je razma-
trao pitanje i jednoglasno izglasao Rezoluciju M-416 kojom se priznaje genocid,
ali je prethodni veto premijera Harpera ostavio traga.306
Zašto su dijaspori ove rezolucije bile tako važne? Zašto im je, u slučaju Kana-
de, neuspjeh bio tako uvredljiv? Koliko god da su donijele malo promjena ili malo
ubrzale reforme u poslijeratnoj Bosni, ove rezolucije su ipak naznačile simboličnu
Inicijator rezolucije iz 2009. godine bio je Jan Marinus Wiersma, holandski političar
i član Evropskog parlamenta koji se nadao da će njegova vlada javno potvrditi svoju
podršku rezoluciji Evropskog parlamenta prilikom holandske nacionalne komemoracije
posvećene Srebrenici iste te godine. Međutim, “Država Holandija ponovo je propustila
priliku javno odati počast žrtvama genocida u prisustvu Bošnjaka koji žive u Holandiji i
općenito pred holandskim društvom”. Predsjednica NVO i aktivistica posvećena pitanju
Srebrenice, Dion van den Berg, “Rekindling the National Debate: How Public and Pri-
vate Recognition Can Shift the Dutch Discourse on Srebrenica”,
<http:// www.ikvpaxchristi.nl/news/file.aspx?lid=1&id=4216> (pristupljeno 6. marta 2012).
304 Ova rezolucija je prvo predstavljena 2009. godine. Stefan Karganović, glasni poricatelj
srebreničkog genocida i saradnik NVO “Istorijski projekat Srebrenica” (vidjeti poglavlje
8) pohvalio je premijera Harpera: “Takvim aktima premijer Harper pokazuje hrabrost
jer je izdržao politički pritisak i ucjene, što je u današnjem svijetu rijetkost”. “Kanadski
premijer stavio veto na Srebrenicu”, Vesti online, 25. juni 2010, <http://www.vesti-online.
com/Vesti/Ex-YU/63114/Kanadski-premijer-stavio-veto-na-Srebrenicu> (pristupljeno
21. jula 2012).
305 Press Release NDP-a, “MPs Demand Harper Recognize the Srebrenica Genocide”,
<http://www.brianmasse.ca/post/mps-demand-harper-recognize-the-srebrenica-geno-
cide> (pristupljeno 25. aprila 2013). Član Parlamenta Masse predstavlja okrug Windsor
West (Windsor, Ontario) gdje je i najveća populacija bosanskih izbjeglica u Kanadi.
306 Vidjeti odgovor Kongresa sjeveroameričkih Bošnjaka, “Canadian Parliament Unanimo-
usly Adopts the Srebrenica Genocide Resolution”, <http://www.bosniak.org/canadian-
parliament-unanimously-adopts-the-srebrenica-genocide-resolution/> (pristupljeno 21.
jula 2012).
160

promjenu u njihovim novim državama. Javno kodificiranim deklaracijama od-

bačen je pokušaj poricanja ili odbijanja genocida koje je glasno iskazivala srpska
dijaspora.307 Dale su težinu službeno sankcioniranom narativu o žrtvi i zločinu.
Mada ne tako učinkovite kao sudske presude, ove rezolucije i proglasi dodatno su
institucionalizirali događaje iz 1995. godine u javnom sjećanju, te time učinile da
Sjedinjene Američke Države ili Evropska unija ne mogu lako ignorirati sudbinu
te općine ili sudbinu njenih trajno raseljenih stanovnika.
Međutim, unatoč ovim uspjesima, politički aktivizam u bosanskoj dijaspori i,
specifično, u srebreničkoj dijaspori, u velikoj mjeri obilježavaju napori malih, ve-
oma mobiliziranih grupa kao što su CNAB i njegovi partneri. Šira javnost među
raseljenim izbjeglicama postepeno se povlačila iz političkog života u zemlji porije-
kla. Među raseljenim bosanskim izbjeglicama u Sjedinjenim Američkim Država-
ma, naprimjer u posljednjih nekoliko godina, bilježi se sve manje učešće na općim
i općinskim izborima u Bosni.308
Nerezidentno učešće glasača na općinskim izborima – uključujući izbjeglice
stalno naseljene van Bosne – pokazalo se kao posebno trnovito pitanje za posli-
jeratnu Srebrenicu jer je izazivalo intenzivne debate, posebno uoči izbora 2008.
i 2012. godine.309 Radilo se o pitanjima kontrole nad prošlošću, ali i sadašnjošću,
pitanjima koja sežu daleko izvan bosanskih granica, do dijaspore, od organizacija
vezanih za Srebrenicu do širih grupa poput CNAB-a i Savjetodavnog vijeća za
Bosnu i Hercegovinu. Sa postepenim opadanjem broja glasačkih listića u dijaspo-
307 Vidjeti, naprimjer, Vesti online, “Kanadski premijer stavio veto na Srebrenicu”; i diskusiju
Istorijskog projekta Srebrenica općenito u poglavlju 8.
308 Na općim izborima 2006. godine u Bosni i Hercegovini, 4.668 pripadnika dijaspore regi-
strirano je za glasanje, od čega je glasalo 2.101 ili 45.01%. Na općinskim izborima 2008,
glasalo je 1.328 ili 43,6% od 3.046 registriranih glasača iz dijaspore. Ove podatke dao
je generalni konzul Eldin Kajević, Generalni konzulat Bosne i Hercegovine, u e-mailu
autoricama, 27. aprila 2011. Udruženje dijaspore BiH u Ujedinjenom Kraljevstvu upo-
zorilo je na sličan pad registracije glasača među dijasporom u Ujedinjenom Kraljevstvu:
“Naprimjer, 1996. godine predstavnici ambasade BiH u Londonu obišli su sve klubove
dijaspore i održali skupove kako bi pružili informacije, što je rezultiralo sa 2.300 regi-
striranih glasača za izbore u BiH. Kasnije, niko od službenih struktura vlasti [nikad] nije
održao nijedan takav skup niti je došao u posjetu tako da danas u Velikoj Britaniji samo
300 do 400 Bosanaca glasa u izbornim ciklusima”. Ovaj pad broja potaknuo je udruženje
da lobira kod vlasti u BiH da uspostavi ministarstvo za dijasporu te osigura da “dijaspo-
ra BiH postane zasebna izborna jedinica i ima svog predstavnika u Parlamentu BiH”,
<http://www.bihdijaspora.com/> (pristupljeno 14. marta 2012).
309 Kao što razmatramo u poglavlju 9, promjena propisa o učešću dijaspore na općinskim i
općim izborima odražava promjenu uloge koju igra dijaspora – kao blok glasača i izvor
političkog kapitala - u politici poslijeratne Bosne, uključujući Srebrenicu.
161

ri, općinske lokalne izborne baze – raseljena lica i izbjeglice – morali su udvostru-
čiti svoja nastojanja da bi zadržali političku kontrolu nad tom općinom.310
Ako je politički aktivizam ostao u fokusu tek male, mada glasne, manjine u
srebreničkoj dijaspori, finansijska podrška – novac i sredstva koja su se slala u
Bosnu – bila je mnogo zastupljenija. Mada bosanska vlada ne vodi evidenciju o
doznakama po općinama, procjene kazuju da su godišnje novčane doznake izme-
đu dva i četiri miliona konvertibilnih maraka.311
U pretežno bošnjačkim kvartovima u Srebrenici vidno je prisustvo stranog
novca: lijepe fasade sa štukaturom, drveni balkoni i saksije sa cvijećem svjedoče o
prilivu novca koji uveliko premašuje skromne penzije ili osnovne pakete pomoći
za obnovu koje su u prvim godinama povratka davale međunarodne humanitarne
agencije. Rođaci koji žive u Zapadnoj Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama,
Kanadi i Australiji slali su novac porodici ili obnavljali kuće za svoj ljetni odmor.
Povrh ovih doznaka pojedincima ili domaćinstvima, srebrenička dijaspora je
također značajna sredstva dala za pomoć u obnovi svoje poslijeratne zajednice
u Istočnoj Bosni: pomagali su izgradnju lokalnih džamija uništenih tokom rata
u Srebrenici i manjim selima poput Gornjih Potočara i Osata, podržavaju or-
ganizacije posvećene komemoriranju genocida i bave se njegovim naslijeđem,
uključujući Mermorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari. Drugi značajan
primalac pomoći dijaspore je organizacija “Djeca Srebrenice – Fondacija za ško-
lovanje djece bez oba roditelja”. Novinar Senad Hadžifejzović i “Žene Srebrenice”
osnovali su tu Fondaciju kako bi podržali obrazovanje 527 djece koja su izgubila
oba roditelja u ratu, od aprila 1992. do avgusta 1995. godine. Obrazovna misija
Fondacije pomogla je da se prevladaju organizacijska rivalstva između tri glavna
310 Vidjeti poglavlje 9 radi detaljnog razmatranja Općinskih izbora 2012.

311 Prema podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine i Svjetske banke, dijaspora šalje u
zemlju oko 3 miliona KM godišnje. Ove doznake postepeno su rasle u periodu od 2002.
do 2007, pri čemu je vrhunac bio 2,771 miliona KM 2007. godine, ali znatno su opadale
sa globalnom finansijskom krizom. Naprimjer, ukupno 2,1 milion KM, koliko su iznosile
doznake u 2010. godini, slično je brojci iz 2002 (1,967 miliona KM). Doznake u 2011.
godini su pokazale blagi rast, na 2,047 miliona KM. Vidjeti “Migracijski profil Bosne i
Hercegovine za 2011. godinu”, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo,
mart 2012, str. 74–6. Međutim, mnogo Bosanaca radije privatno šalje gotovinu umje-
sto bankovnim transferom te se procjenjuje da su ukupne godišnje doznake znatno više.
Vidjeti, Svjetski savez dijaspore BiH – O Nama” <http://www.bihdijaspora.com/>. O
efektima doznaka migranata na bh. ekonomiju, vidjeti Jo Jakobsen, “Bosnia and the Re-
mittances- Investment-Development Nexus”, u: Marko Valenta i Sabrina P. Ramet, eds,
The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Communities, Burlington, VT: Ashgate,
2011, 185–206.
162

srebrenička udruženja porodica (“Žene Srebrenice” iz Tuzle, “Majke enklava Sre-

brenica i Žepa” iz Sarajeva, te “Majke Srebrenice” iz Srebrenice). Kroz podršku
siročadima iz enklave, pripadnici dijaspore pridonose inicijativi široko prihvaćenoj
stoga što prevladava ograničenja lokalne politike. Dvije glavne organizacije u di-
jaspori posebno posvećene Srebrenici, Udruženje preživjelih genocida u Srebrenici u
St. Louisu, Missouri, i Udruženje Srebrenica u Chicagu, održale su nekoliko mani-
festacija kako bi prikupile sredstva za Fondaciju te od nastanka u aprilu 2004 dali
preko 70.000 dolara.312 Vođe organizacije nastoje pružiti djeci osjećaj pripadnosti.
Bivši predsjednik Udruženja u St. Louisu objašnjava to riječima: “Mi to radimo
za djecu. Ne možemo im biti roditelji kao svojoj djeci, ali ih možemo uključiti na
ovaj način, tako da imaju nešto, da znaju da nisu sami”.313
Bez obzira koliko je umrtvljena daljinom ili vremenom, potreba za priznanjem
ipak opstaje u dijaspori i utječe na širu zajednicu raseljenih bosanskih izbjeglica
koji podsjećaju na srebreničke užase ne bi li naglasili ratne gubitke općenito, ali i
konkretne gubitke raseljenog stanovništva Srebrenice. Ova vrsta priznavanja koje
otvara novčanike i poziva na donošenje deklaracija zavisi od emocionalnog odno-
sa prema događajima iz prošlosti; lideri dijaspore, koji u zemljama u kojima žive
blisko sarađuju sa svima spremnim da pokažu empatiju prema njima, naučili su
kako iskoristiti emocionalnu snagu umjetničkih prikaza genocida. Filmovi, izlož-
be fotografija, memoari i predstave pokreću sjećanja i podižu svijest. Od srebre-
ničkog “Ćilima sjećanja”, koji je od 2008. do 2010. obišao Sjedinjene Američke
Države,314 do komemorativnih događaja 11. jula koji se održavaju svake godine u
većim gradovima diljem Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike i Australije, dijas-
pora poziva nebosance da sudjeluju u sjećanju na njihovu tragediju istovremeno
312 Organizacija u St. Louisu, “Preživjeli srebreničkog genocida u St. Louisu”, i “Udruženje
Srebreničana iz Chicaga”, poslali su prvu donaciju Fondaciji 10. juna 2008. godine. Do
15. novembra 2011. te su organizacije poslale ukupno 75.222,12 dolara. Hajra Ćatić,
predsjednica udruženja ”Žene Srebrenice”, u e-mail autoricama, 22. mart 2012. U Sydne-
ju, u Australiji, također postoji Udruženje Podrinje-Srebrenica. Vidjeti Halilovich, Places
of Pain, 136, 150.
313 Mirsad Salihović i Rusmin Topalović, intervju autorice, St. Louis, Missouri, avgust 2011.
314 Američka nevladina organizacija ”The Advocacy Project” udružila se 2003. godine sa ne-
vladinom organizacijom BOSFAM iz Tuzle, koja podržava raseljene žene i njihove poro-
dice, da se pomogne u prodaji ćilima koje ova organizacija radi u Sjedinjenim Američkim
Državama. Ova inicijativa vremenom je dovela do projekta ”Srebrenički memorijalni
ćilim”, koji je promoviran kao “instrument obnove i oporavka” kako bi se “osiguralo da
se Srebrenica nikad ne zaboravi”, http://www.advocacynet.org/page/bosfamcampaign>
163

podsjećajući pripadnike vlastite zajednice da nikad ne zaborave genocid i da nikad

ne odustanu od zemlje svoga porijekla.
Jedna ‘hrabra nova vrsta’ doznaka

U ljetnim mjesecima 2004. godine, oglasi sa efektnim, zrnastim fotografijama
mjestâ ekshumacije i praznih cesta snimljenih diljem Evrope i zemalja bivše Ju-
goslavije emitirali su se na televiziji Hayat, jednoj od satelitskih televizijskih sta-
nica u regionu. Tim su spotovima gledaoci u dijaspori pozivani da daju referentne
uzorke DNK kako bi pomogli u identifikaciji nestalih rođaka. Bilbordi sa istim
pitanjem: “Da li ste s njim nestali i vi?” ispraćali su dijasporu na graničnim prijela-
zima između Bosne i Hrvatske i Srbije na povratku sa ljetnih posjeta.
Ovi oglasi bili su dio medijske kampanje osmišljene u okviru specijalnog pro-
jekta Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP). Otkako je osnovan 2006.
godine na Samitu G-7 u Lionu u Francuskoj, ICMP je ključna međunarodna
organizacija koja pomaže vladama u bivšoj Jugoslaviji da nađu 40.000 ljudi koji
su nestali kao rezultat sukoba u 1990-im, uključujući preko 8.000 muškaraca i
dječaka nestalih iz Srebrenice.315 Kampanja je ukazala na jedinstveni izazov s ko-
jim se ICMP suočavao u nastojanju da ostvari svoj mandat: da bi mogla pomoći
tim vladama da nađu nestale, organizacija je zavisila od učešća preživjelih rođaka
od kojih mnogi više nisu živjeli u zemlji. Taj je posao trebao ljude koji će doći
do izbjeglica raseljenih u treće zemlje, čiji bi jedinstveni genetički profil mogao
pomoći u identifikaciji inače neprepoznatljivih posmrtnih ostataka. Korištenjem
veoma poznatih i cijenjenih fotografija bosanskog fotografa Tarika Samaraha,
medijska kampanja pokrenuta 2004. godine nastojala je potaknuti gledaoce na
akciju – da okrenu telefonski broj i jave kada i gdje mogu dati uzorak krvi.316
Dok druge inicijative prikupljanja sredstava u dijaspori, ili akcija lobiranja na-
glašavaju kolektivno iskustvo, ovaj program je usmjeren na krajnje personalizirani
osjećaj gubitka. ICMP je ovim programom vodio kampanju za jedan jedinstveni
oblik socijalnih doznaka – četiri kapi krvi prikupljene u zemlji preseljenja i pre-
bačene natrag u Bosnu i Hercegovinu radi DNK testiranja. Prikupljena krv je
trebala pomoći da se ublaže efekti prolivene krvi. Dok su apeli za učešće ukazivali
na potrebu da se pobrine za “svoje”, za pojedinačne nestale rođake, ova tehnološki
posredovana vrsta “doznaka” predstavljala je ipak međunarodno podržanu inter-
315 Brojka od 40.000 nestalih uključuje “sukobe koji se odnose na Hrvatsku, Bosnu i Herce-
govinu i Kosovo, kao i krizu u Makedoniji 2001”. Vidjeti web stranicu ICMP-a za opis
njegovog mandata, programa i tekućih aktivnosti: <http://www.icmp.org/>.
316 Rad Tarika Samaraha se može naći na <http://tariksamarah.com/>.
164

venciju ICMP-a i njegovih donatora, čiji je cilj bio ponovna izgradnja društva u
poslijeratnoj Bosni. Povratak ostataka voljenih njihovim porodicama trebao je da
odigra ključnu ulogu u procesima traganja za istinom, izgradnje mira i tranzicijske
pravde.317
Da bi se identificirale hiljade nestalih, inicijalna procjena ICMP-a bila je da će
trebati prikupiti 100.000 uzoraka krvi od preživjelih članova porodice. Do 2003.
godine, samo dvije godine nakon što je program identifikacije na osnovu DNK
testa profunkcionirao u punom kapacitetu, oni su već dosta toga postigli, priku-
pivši oko 60.000 uzoraka.318 Dijaspora, međutim, nije bila dobro zastupljena: u
nemogućnosti da se vrate u region ili naprosto neobaviješteni o programu DNK
testiranja i potrebi da i oni u njoj učestvuju, mnogi preživjeli rođaci u inostranstvu
tek su trebali dati svoje referentne uzorke.
Stoga je u junu 2004. godine, ICMP proveo pilot program kampanje informi-
ranja usmjerene na dijasporu u tri zemlje sa najvećom koncentracijom potencijal-
nih donatora: Austriju, Njemačku i Švedsku. Finansirana donacijom od 900.000
eura koje je dala Evropska unija, kampanja je podrazumijevala dvostruku strate-
giju kontakta.319 Prvo bi ICMP pročešljao svoju ogromnu bazu podataka kako bi
locirao potencijalne donatore koji žive u tim zemljama. Drugo, radio je sa organi-
zacijama u dijaspori i medijskim kućama kako bi obavijestio maksimalni mogući
broj pripadnika dijaspore, pretražujući zajednice da se dođe do pojedinaca. Kako
je to objasnila Asta Zinbo, tadašnja direktorica ICMP-ovog Programa inicijativa
civilnog društva, kombinacija ove dvije strategije obavještavanja javnosti bila je
izuzetno učinkovita:
“Koristili smo sve normalne kanale komunikacije u kampanji (...), ali ICMP je
također okrenuo stotine brojeva telefona pozivajući članove porodica nestalih di-
ljem Evrope da se nađu sa našim timovima tokom svojih posjeta. Mreža kulturnih
udruženja balkanske dijaspore također je puno doprinijela da dopremo do lokalnih
zajednica.”320
317 ICMP, “Public Involvement: Civil Society Initiatives”, <http://www.ic-mp.org/

activities/public-involvement-civil-society-initiatives/> (pristupljeno 23. jula 2012).
318 U januaru 2013, “ICMP je prikupio 90.139 uzoraka krvi od rođaka žrtava, što predstavlja
29.206 nestalih pojedinaca [iz Jugoistočne Evrope]”. ICMP, “Southeast Europe”, <http://
www.ic-mp.org/icmp-worldwide/ southeast-europe/> (pristupljeno 4. januara 2013).
319 ICMP, “EU Donation of 900,000 Euro to ICMP”, Press Release, 14. januara 2004,
<http://www.ic-mp.org/press-releases/eu-donation-of-900000-euro-to-icmp/> (pristu-
pljeno 28. januara 2013).
320 ICMP, “Families of the Missing Give Blood Samples to Trace Relatives”, Press Release,
165

Priprema za slanje mobilnih timova radi prikupljanja uzoraka trajala je neko-

liko mjeseci. Uposlenici ICMP-a su pregledali spiskove potencijalnih donatora
i sate provodili na telefonu tragajući za članovima porodica koji su živjeli u te
tri ciljne zemlje. Često su informacije o tim rođacima bile ograničene, nije bilo
adrese, mjesta boravka ili telefonskog broja.321 Rad preko organizacija u dijaspori
i medijskih kuća imao je i svojih prepreka: unatoč online prisustvu (na spisku ili
web stranicama većih organizacija dijaspore, ili na vlastitim web stranicama), do
mnogih organizacija bilo je teško doći. Relativni uspjeh ICMP-a leži u poveziva-
nju sa pojedincima, često liderima i aktivnim učesnicima u klubovima u dijaspori
ili organizacijama u dijaspori, koje je pitanje nestalih lično pogađalo. Ovo po-
sebno važi za srebreničku dijasporu. U Švedskoj, naprimjer, gdje živi oko 60.000
izbjeglica iz Bosne i Hercegovine pristiglih tokom 1990-ih, jedan preživjeli iz
Srebrenice postat će glavni katalizator ICMP-ovih kontakata sa organizacijama
dijaspore diljem te zemlje.322 Pošto je u genocidu izgubio nekoliko članova poro-
dice, on je želio podržati kampanju te je dao ključne informacije i savjete osobama
koje su planirale akciju prikupljanja krvi u Štokholmu, Geteborgu i Malmeu.
Kompleksni teren etnonacionalnog identiteta u startu je na ključan način utje-
cao na logistiku ICMP-ove kampanje prikupljanja uzoraka krvi. Da bi došla do
toliko potrebnih referentnih uzoraka, ova organizacija je radila u tijesnoj saradnji
sa dijasporom uglavnom definiranom etnicitetom i, u nekim slučajevima, vjerskom
pripadnošću; i doista, mnogi su članovi udruženja koji su pomagali u prikupljanju
uzoraka bili organizirani pretežno po etnonacionalnom osnovu. Naprimjer, dok
su u neki klub srpske dijaspore često svraćali i bosanski Srbi i Srbijanci, tu sigurno
nisu zalazili kosovski Albanci, koji su još uvijek – ili su jednom bili - državljani
iste zemlje, Savezne republike Jugoslavije (SRJ, kasnije Srbije i Crne Gore). Da
bi došao do rođaka nestalih u Austriji, Njemačkoj i Švedskoj, ICMP je svoju po-
ruku, uključujući i način na koji je ona sročena, krojio prema konkretnoj zajednici
u dijaspori.
Struktura i veličina mreža dijaspore znatno se se razlikovale od jedne zemlje
do druge. Činilo se da su Bošnjaci dobro organizirani u Švedskoj – zahvaljujući
dijelom znatnoj novčanoj pomoći te vlade i migrantskih nevladinih organizaci-
ja a njihovi sunarodnici u Njemačkoj bili su manje brojni i slabije koordinirani.
12. novembar 2004, <http://www.imp.org/press-releases/families-of-the-missing-give-

blood-samples-to-trace-relatives/> (pristupljeno 23. jula 2012).
321 Terenske zabilješke autorice, maj 2004.
322 Marko Valenta i Nihad Bunar, ”State Assisted Integration: Refugee Integration Policies
in Scandinavian Welfare States”, 464
166

Religija je tu igrala veću ulogu pošto su bošnjačke organizacije dijaspore u urba-

nim centrima južne i srednje Njemačke bile uveliko zastupljene kroz islamsku
zajednicu i s njom povezane džamije. ICMP je morao dobro odvagati koliko bi ih
potencijalno koštao rad sa eksplicitno muslimanskim institucijama u nastojanju
da dođu do pripadnika bošnjačke zajednice koristeći lokalne resurse i kanale ko-
munikacije, gdjegod je to bilo podesno, jer se istovremeno trudio stupiti u kontakt
i udovoljiti potrebama hrvatskog i srpskog življa u istim tim urbanim centrima, od
kojih su mnogi bili katoličke ili pravoslavne vjere.323
Uz lociranje i informiranje rođaka nestalih, ICMP je trebao naći i odgovara-
juća mjesta za prikupljanje uzoraka krvi. Prednost su davali uspostavi mobilnih
punktova za prikupljanje uzoraka krvi, poput relativno čistih i lako dostupnih
ureda udruženja dijaspore. Ali, službenici ICMP-a brzo su počeli shvatati važnost
mjesta za prikupljanje na koja su pripadnici dijaspore često dolazili, bez obzira da
li su ta mjesta pogodna za prikupljanje referentnih uzoraka DNK ili ne, bez obzira
na brigu oko kontaminacije ili biohazardnog otpada.324 Radili su u klubovima,
džamijama, čak i restoranima kako bi došli do što više potencijalnih donatora. U
Beču su, tako, planirali da se prikupljanje odvija u restoranu “Sarajevo”, popular-
nom među Bošnjacima i u jednom multietničkom kulturnom centru te u jednoj
džamiji. Ispostavilo se da je restoran bio najučinkovitiji, dijelom stoga što se vla-
snik zaista potrudio da obavijesti svoje goste o predstojećoj kampanji. U bijelim
laboratorijskim mantilima i sa lateks rukavicama na rukama, službenici ICMP-a
su u stražnjoj prostoriji restorana od donatora uzimali uzorke krvi. Bockali su i
pritiskali prste na kartice za otiske, dok su ih gazde restorana radoznalo gledale.
Mada oblikovan etnonacionalnim politikama i materijalnim uslovima lokacija
za prikupljanje, ovaj akt davanja uzorka krvi bio je za mnoge jedno veoma lično
i često emocionalno iskustvo. Davanje uzorka značilo je i pružanje određene in-
formacije o nestaloj osobi, iscrtavanje genealoškog odnosa i, u nekim slučajevima,
323 Jedan takav primjer desio se u Linzu, Austrija, gdje je ICMP dogovorio da se prikupljanje
uzoraka obavi na dva različita mjesta: srpska u srpskom klubu Vidovdan a bosanska u
lokalnom bosanskom udruženju. Prethodno su te dvije grupe postojale kao jedna jugosla-
venska organizacija dijaspore, ali su se podijelile sa raspadom Jugoslavije početkom 1990-
ih. Dok je u prostorijama srpskog udruženja prikupljeno manje od deset uzoraka – što
odražava znatno manji broj nestalih Srba i bosanskih Srba – bosanski klub je bio domaćin
stotinama preživjelih rođaka, uključujući i neke Albance sa Kosova koji su prešli dalek put
kako bi stigli do centra. Službenici ICMP-a radili su cijeli vikend u prostorijama bosan-
skog udruženja, prikupljajući uzorke tokom lutrije u petak navečer i uz koncert orkestra
narodne muzike u subotu navečer. Terenske zabilješke autorice, 25–27. juna 2004.
324 U Bosni su ICMP-ovi mobilni timovi za prikupljanje uzoraka krvi često morali raditi na
nepogodnim mjestima, kao što su privatne kuće i kolektivni centri raseljenih.
167

davanje detalja o okolnostima nestanka rođaka. Dok su u regionu bivše Jugoslavije

prizori masovnih grobnica i skeletnih ostataka bili uobičajeni a javnih debata o
sukobima puni radiotalasi, za porodice nestalih koje su živjele u inostranstvu takvi
živi susreti sa prošlošću bili su izuzetni. Za neke su ti razgovori bili prva prilika
od kraja rata da dugo razgovaraju o svojim nestalim rođacima i o tome šta zna-
či ne znati kakva ih je sudbina zadesila. Proces identifikacije u okviru ove pilot
kampanje pomogao je članovima porodice da shvate ne samo obim, već i nužnost
forenzičkog testiranja. Ljudi su vadili iz džepa mobilne telefone i pozivali rođake,
susjede i prijatelje pozivajući ih da dođu u privremeni centar za prikupljanje i
dadnu svoje uzorke DNK.
Inicijativa informiranja javnosti 2004. godine nastavljena je drugom kampa-
njom u oktobru iste godine u još trideset i šest gradova u šest evropskih zemalja
i sa dva putovanja u Hrvatsku. Do kraja kampanje, ICMP je prikupio ukupno
3.487 uzoraka krvi.325 Dodaju li se to na uzorci prikupljeni u istom tom periodu u
bivšoj Jugoslaviji, ova je kampanja rezultirala identifikacijom preko 1.100 osoba.
Nakon uspjeha inicijative u EU, sljedeće godine ICMP je poslao dodatne mo-
bilne timove da prikupe uzorke krvi u Sjedinjenim Američkim Državama. Od
29. novembra do 14. decembra 2005. godine službenici su obišli nekoliko gradova
gdje se dijaspora naselila u velikom broju: Syracuse u državi New York, Hartford,
u Connecticutu, Erie u Pennsylvaniji, Richmond u Virginiji, Jacksonville u Flo-
ridi, Atlanta u Georgiji, Des Moines u Iowi, Chicago u Illinoisu, Grand Rapids
u Michiganu, Bowling Green u Kentackyju, St. Louis u Missouriju i Dallas u
Texasu.326 Nasuprot evropskoj kampanji, u SAD-u su se u prikupljanju uglavnom
oslanjali na pomoć organizirane infrastrukture zadužene za naseljavanje imigra-
nata, poput volonterskih agencija (VOLAG) s kojima je State Department sklo-
pio ugovor da pomognu pri naseljavanju izbjeglica iz Bosne i sa Kosova tokom
1990-ih i početkom prvog desetljeća 2000-ih. Činjenica da su vjerske i imigra-
cijske agencije (VOLAG), poput Catholic Charities, Lutheran Immigration i
Refugee Service, te International Institutes of Erie and Metropolitan St. Louis
bile primarni resurs za kampanju ilustrira drugačiju teksturu svakodnevnog života
325 U drugoj fazi programa obavještavanja javnosti mobilni timovi za prikupljanje uzoraka
krvi upućeni su u Austriju, Dansku, Njemačku, Holandiju, Sloveniju i Švajcarsku. U peri-
odu 1–10. oktobra 2004, ovi timovi su prikupili 1.771 referentni uzorak članova porodica.
Zamjenik direktora za forenziku u ICMP-u Adnan Rizvić, zapazio je: “Prikupili smo
više uzoraka krvi nego što smo očekivali, što znači da smo zapravo otvorili i neke nove
predmete”. ICMP, “Families of the Missing Give Blood Samples to Trace Relatives”.
326 ICMP, “ICMP to Collect Blood Samples”, Press Release, 29. novembar 2005, <http://
www.ic-mp.org/2005/11/> (pristupljeno 21. marta 2012).
168

izbjegličke populacije u SAD-u. Mnoge odrasle izbjeglice radile su više poslova,

radile u noćnoj smjeni ili išle u večernju školu pa su zbog toga bile manje uključe-
ne u organizirane mreže dijaspore i imale manje slobodnog vremena za društvene
aktivnosti vezane za dijasporu nego izbjeglice naseljene u Evropi. Nedostatak vre-
mena ili formaliziranih mreža, međutim, nije umanjio želju preživjelih rođaka da
učestvuju u ovom poduhvatu. Zamjenik direktora ICPM-a za forenzičke nauke
Adnan Rizvić primijetio je: “Nije bitno koliko je vremena prošlo, članovi porodica
još uvijek žele doći do informacija o svojim nestalim rođacima”.327
U pismu koje je naknadno upućeno ljudima u dijaspori koji su pomogli u
izvođenju kampanje 2004, ICMP je naglasio svoj cilj: “Pružiti članovima porodice
informacije o sudbini njihovih nestalih rođaka i doprinijeti istini, miru, pravdi i
pomirenju u bivšoj Jugoslaviji”. Za postizanje ciljeva tranzicijske pravde i pomi-
renja, proces identifikacije zavisi od široke podrške preživjelih porodica, u Bosni i
van granica Bosne ili bivše Jugoslavije. Široka intervencija nalagala je pojedinačnu
akciju u ovom jedinstvenom vidu socijalnih doznaka. Davanje krvi moglo je po-
moći u identifikaciji ostataka nestalog člana porodice, a dodavanje uzorka DNK
ukupnim sakupljenim uzorcima moglo je pomoći i u identifikaciji ostalih.
Kako je ICMP tokom godina unaprijeđivao način komuniciranja sa preživje-
lim porodicama nestalih, tako je i prepoznavao potrebu da se pomogne rođacima,
bez obzira koliko daleko živjeli, da ostanu obaviješteni i bore se za svoje nestale.
Tehnologija je promijenila tok informacija, pogotovo pripadnicima dijaspore, uk-
ljučujući rođake nestalih iz Srebrenice. U maju 2011, ICMP je svoje predstavnike
poslao u Chicago i St. Louis da tamo predstave svoj rad i promoviraju novi Online
Inquiry Center. Na formalnim i neformalnim skupovima, zamjenik direktora Ad-
nan Rizvić proveo je preživjele rođake kroz interaktivne elemente web stranice,
poučavajući ih o tome kako naći status DNK uzorka i gdje su potrebne dodatne
reference. Na jednom sastanku uz ručak u restoranu “Grbić”, jednom od najpopu-
larnijih bosanskih restorana u St. Louisu, sa laptopom na stolu između pribora za
jelo i čaša, Rizvić je demonstrirao program predstavnicima lokalnih organizacija
dijaspore. Okupljeni ljudi su pratili kako on pokazuje web stranicu i objašnja-
va značaj izvještaja o poklapanju DNK i potrebnih referentnih uzoraka. Rizvić
je shvatio da upoznavanje tih muškaraca i žena sa tehnologijom ne znači samo
veći broj prikupljenih uzoraka, već im se time pruža i toliko željeno znanje koje
ih osposobljava da interveniraju u domovini na jedan do tada neviđen način. Ta
intervencija – briga za sudbinu ostataka nestalih rođaka – udružena sa ciljevima
međunarodne zajednice da se postigne oporavak društva, još jednom ilustrira me-
327 ICMP, “Families of the Missing Give Blood Samples to Trace Relatives”.
169

đuovisnost različitih vidova ispravljanja nepravde koji se protežu itekako mimo

granica Bosne – sve do njene dijaspore diljem svijeta.
Srebrenica u St. Louisu

Ima jedna poslovica među Bosancima u St. Louisu koja se koristi kad im se uči-
ni da za nešto postoji vrlo mala mogućnost i da je teško ostvarljivo “Kad sam u
Mekenziju”, što znači “kad sam pod zemljom” ili “kad budem mrtav”. Ova fraza
odnosi se na dva groblja koja su postala konačna počivališta Bosanaca, uglavnom
Bošnjaka, u zemlji koju su naselili. Oba su groblja smještena na glavnoj arteriji
South Countija, na cesti Mackenzie.328 Putovanje do većeg, groblja, Groblja našeg
Spasitelja, u avgustu 2011, otkrilo nam je danak koji vrijeme uzima ovoj relativno
novoj imigrantskoj populaciji. Mali travnjak u jugoistočnom uglu rezerviran je za
muslimanske grobove. Uz nekoliko turskih imena, i nekoliko nadgrobnih spome-
nika na arapskom, ovaj prostor predstavlja odraz bosanske tradicije. Privremeni
zeleni bašluci stoje na čelu hrpe suhe zemlje koja se blago spušta. Trajniji, sivi
granitni nišani najavljuju konačno počivalište umrlog bosanskog muslimana. S
jedne strane, čak i kante za smeće signaliziraju čiji je to prostor: na poklopcu uz
englesku riječ “TRASH” stoji bosanski prijevod “smeće”. (Vidjeti fotografiju 5.1).
Smrt, kao i rođenje, obilježava zajednicu ostavljajući svoj trag na krajolicima
i životima ljudi. U izbjegličkim zajednicama kao što je zajednica Bosanaca u St.
Louisu smrću i rođenjem se mjeri koliko su novi doseljenici pustili korijen: nad-
grobnih spomenika je sve više, a bebe se rađaju, što produžava društveni život
zajednice u oba pravca u vremenu.
Ipak, prisilna priroda raseljavanja povezuje nade u budućnost i sjećanja na
prošlost kroz nesavladivo osjećanje žaljenja. Bolna zbirka narativa After the Fall:
Srebrenica Survivors in St. Louis (Nakon pada: Preživjeli iz Srebrenice u St. Louisu)
otkriva ambivalentna imigrantska iskustva preživjelih Srebreničana koji se sjećaju
genocida i razmišljaju o svojoj budućnosti. Jedan čovjek tako objašnjava: “Oh,
Bosno moja! Bosna više nije Bosna. Zasad su naši planovi da podignemo i iškolu-
jemo djecu. Imamo tri kćeri. Beba se rodila ovdje u St. Louisu. Zove se Mirela, što
328 Crkva našeg Spasitelja se nalazi na cesti Mackenzie, nedaleko od groblja Lakewood Park,
koje koriste i bosanski muslimani. Ron Klutho, dugogodišnji aktivista koji se bori za
prava srebreničkih (i bosanskih) izbjeglica naseljenih u St. Louisu pokazao nam je i treće
groblje na South Broadway vezano za jednu od lokalnih džamija dijaspore. Gospodin
Klutho bio je jedan od direktora Programa za podršku izbjeglicama crkve St. Pius V od
1991. do 1994. a sad je koordinator Programa za izbjeglice i imigrante u St. Louis.
170

Fotografija 5.1. Groblje našeg Spasitelja, St. Louis, Missouri: grobovi bosanske dijaspore sa obližnjom
kantom za smeće na kojoj je bosanski i engleski natpis, avgust 2011. Snimila autorica.
dolazi od riječi “mir” – za mir i nikad više rata. Rođena je u miru, u životu koji je
bolji od onog koji smo mi imali u ratu. Mirela znači da je rat završen”.329
Kao zajednica u koju su se doselili, St. Louis po mnogo čemu odražava opću
populaciju izbjeglica raseljenih iz Bosne u Sjedinjene Američke Države. Njeni
pripadnici bore se kroz prve godine finansijskih teškoća, šalju svoju djecu u ško-
lu i sahranjuju svoje mrtve na grobljima daleko od stare domovine. Napunili su
svoj dom novim stvarima, u dvorištu im je nov automobil; oni tako mijenjaju
navike svog bivšeg života u Bosni kako bi se uklopili u zahtjeve i estetiku svoje
nove zemlje. I doista, u domu svake bosanske porodice raseljene širom Sjedinjenih
329 McCarthy, After the Fall, 103. O bosanskom stanovništu u St. Louisu općenito, vidjeti Hi-
sako Matsuo, “Bosnian Refugee Resettlement in St. Louis, Missouri”, u Peter Waxman
i Val Colic-Peisker, eds, Homeland Wanted: Interdisciplinary Perspectives on Refugee Re-
settlement in the West, New York: Nova Science Publishers, 2005, 109–125; Maja Miš-
ković, “Of Home(s) and (Be)Longing: Bosnians in the United States”, u Marko Valenta
i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Communities,
Burlington, VT: Ashgate, 2011, 223–240; Jacki Lyden, “Missouri”, 248–259.
171

Američkih Država, u mjestima poput Grand Rapidsa u Michiganu i Pittsburgha

u Pennsylvaniji, naći će se nešto poznato, nešto što izazove isti onaj osjećaj go-
stoprimstva koji osjetite u njihovoj bivšoj zemlji. Domaćini i gosti provode vri-
jeme uz kafu i cigarete, u dnevnom boravku sa udobnim kaučima i uobičajenim
stolićem za kafu. Prodavnice koje vode Bosanci u Atlanti i Chicagu pune su istih
namirnica – konzervi Podravkinog ajvara, plavih vrećica Vegete, Kraševe čokola-
de i mineralne vode “Sarajevski kiseljak”, a pune su ih i police malih zelenara u
bosanskim kvartovima St. Louisa. Izbor hrane i dekora odražava poznate obrasce
kod svake grupe imigranata.
Bosanska zajednica St. Louisa jedinstvena je, međutim, po svom broju; njenih
60.000 izbjeglica čini najveću koncentraciju prisilnih migranata iz Podrinja, a u
St. Louisu je dom našla i najveća populacija izbjeglica raseljenih iz zapadnobo-
sanskog grada Prijedora.330 Preko jedne trećine bosanskog stanovništva čine se-
kundarni migranti: nakon što su se prvobitno smjestili na drugim mjestima, ovi
ljudi su se preselili u St. Louis kako bi se pridružili rođacima ili prijateljima, zbog
toga što se bosanska zajednica tu dobro uklopila i snašla ili zbog mogućnosti da se
nađe stan i bolja prilika za posao. Bosanci koji su se naselili direktno u St. Louisu
stizali su u različitim trenucima tokom cijelog rata i nakon njega. Prvi talas je
stigao 1993, kao dio inicijative State Departmenta da pruži utočište porodicama
mješovitih brakova; drugi veliki talas, od 1995. do 1999, čine izbjeglice iz Istočne
Bosne, prvenstveno iz bivših enklava Srebrenice i Žepe. Konačno, 2002. godine,
kad su neke izbjeglice prihvaćene u Sjedinjene Američke Države nakon zastoja
izazvanog sigurnosnim problemima nakon 11. septembra, proces naseljavanja po-
činje opadati.331
330 Izbjeglice iz Prijedora osnovale su Udruženje stanovnika opštine Prijedor u St. Louisu,
koje aktivno promovira komemoraciju zločina počinjenih u njihovom gradu i okolini.
U saradnji sa Univerzitetom Fontbonne, Muzejom holokausta i centrom za obrazova-
nje, odsjekom Američkog crvenog krsta/križa u St. Louisu te pojedinim aktivistima, ovo
udruženje je pomoglo u pripremi te podržalo izložbu, Prijedor: Lives from the Bosnian
Genocide, koja je obišla nekoliko mjesta u St. Louisu, kao i Denver, Colorado i Washi-
ngton, DC. <http://www.fontbonne.edu/academics/undergraduate/departments/englis-
hcommunication/bosnia memory project/the prijedor exhibit/> (pristupljeno 14. aprila
2012). Vidjeti također Vulliamy, The War is Dead, Long Live the War, 158–59.
331 Ron Klutho, intervju autorice, St. Louis, avgust 2011. Vidjeti također Vulliamy, The War
Is Dead, Long Live the War, 152–53. Procjenjujući ukupnu šemu naseljavanja bosanskih
izbjeglica u SAD-u, Barbara Franz tvrdi da veća mogućnost useljenja pružena Bosancima
kao i “općenito liberalna politika naseljavanja ukazuje na pokušaje američkih vlasti da
pruži izvjesnu nadoknadu svojim bosanskim saveznicima za rat koji su izgubili podjed-
nako u Daytonu koliko i na ratištu”. Franz, Uprooted and Unwanted, 59. Za kontekstua-
172

Iz ove koncentracije brojki najzornije se vide i razumiju svakodnevna iskustva

srebreničke dijaspore i najočitiji postaje proces naseljavanja kao svojevrsne inter-
vencije na daljinu. Naseljavanje signalizira raskid sa prošlošću – “Ime Mirela znači
da je rat završen” – ali ne i kidanje veza. Ako je Srebrenica bila epicentar nasilnog
izmještanja Bošnjaka iz Podrinja, St. Louis je njihova tačka ponovnog okupljanja i
ponovnog uspostavljanja i njihova baza za politički aktivizam, medijsko predstav-
ljanje, ekonomsku aktivnost i organizirano sjećanje.
U prvim godinama nakon rata, izbjeglice iz Srebrenice su se, pristigavši u St.
Louis, uveliko oslanjale na podršku lokalne zajednice. Čovjek koji se dugo borio
za bosansku zajednicu u ovom gradu, Patrick McCarthy, prisjeća se “dubokog
osjećaja izmještenosti i traume kod prvih pridošlica iz Srebrenice u St. Louis”.332
Unatoč izuzetnim preprekama koje sobom nosi prisilna migracija, oni su očuvali
čvrste socijalne mreže; istovremeno su sa dobrodošlicom u svoje domove primali
ljude izvana, kao što su McCarthy i socijalni radnik Ron Klutho, iskazujući im go-
stoprimstvo tipično za podrinjska domaćinstva. Njihovo gostoprimstvo je također
učvrstilo veze reciprociteta koje su uskoro stvorene između mještana i srebreničke
dijaspore. Kao darovit lingvista, Klutho je brzo svladao bosanske fraze kako bi
neposrednije komunicirao sa srebreničkim porodicama. On je poticao nastojanja
da se pomogne izbjeglicama da nađu stan, posao i namještaj. Ubijedio je nekoli-
ko lokalnih zubara da prime bosanske pacijente za male pare ili besplatno, što je
bila značajna usluga s obzirom da mnoge izbjeglice godinama nisu išle zubaru.333
Klutho još uvijek nosi malu džepnu bilježnicu iscijepanih i izlizanih stranica u
koju je zapisivao, križao pa ponovo upisivao adrese i telefonske brojeve stotina
srebreničkih porodica. Te zamršene bilješke odražavaju njihovu često peripatetič-
nu egzistenciju u gradu tokom prvih nekoliko godina, kao i njegov predani an-
gažman među tom kompliciranom, žilavom dijasporom. McCarthijev angažman
sa srebreničkim izbjeglicama počeo je odmah po njihovom dolasku. Pomagao je
u podizanju svijesti o genocidu među mještanima St. Louisa, upriličivši nekoliko
skupova i skupivši materijalnu pomoć, zajedno sa 10.000 dolara koje je donirala
organizacija Amnesty International, da priskoče u pomoć novim porodicama da
nabave hranu, za koju im nisu bili dovoljni kuponi koje su dobijali.334
lizaciju naseljavanja izbjeglica u SAD u okviru širih migracijskih tokova iz Bosne, vidjeti
Marko Valenta i Sabrina P. Ramet, “Bosnian Migrants: An Introduction”, u: Marko Va-
lenta i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Commu-
nities, Burlington, VT: Ashgate, 2011, 3–4.
332 E-mail autoricama, 29. avgust 2012.
333 Ibid.
334 Ibid.
173

Fotografija 5.2. St. Louis: Mesnica u ulici Gravois u kojoj se prodaje pečena jagnjetina,
mart 2011. Snimila autorica.
Vrijeme je donijelo mnoge promjene srebreničkoj zajednici St. Louisa. Kao

što je slučaj sa većinom bosanskih izbjeglica, oni što su pristizali iz enklave krajem
1995. pa sve do 2002, postepeno su se selili iz svojih prvih domova u centru u
prosperitetnija predgrađa na jugu i jugoistoku grada.335 I doista, baš kao što kaže
poslovica koju koriste Bosanci u St. Louisu, tamo “preko kanala” koji razdvaja
sam grad od predgrađa, nalazi se kvart South County kao simbol trijumfa ver-
tikalne mobilnosti zajednice bosanskih izbjeglica što su se naselili u ovom gradu
na Srednjem zapadu u posljednja dva desetljeća. Među njenim liderima su brojni
poduzetni muškarci i žene iz Istočne Bosne koji su otvorili firme u cijelom nizu
grana uslužnih sektora.
Središte bosanskog komercijalnog procvata smješteno je na potezu između
starijih i novih područja duž Avenije Gravois tamo gdje se ona križa sa cestom
Morganford; među mještanima taj je kraj poznat kao “mala Bosna”. Tu, u neko-
335 Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War, 153; Matsuo, “Bosnian Refugee Resettle-
ment in St. Louis, Missouri”, 116.
174

Fotografija 5.3. St. Louis: Kamion sa Vegetom u srcu komercijalnog kvarta bosanske dijaspore,
mart 2011. Snimila autorica.
liko blokova u oba smjera od Bevo Milla – restorana čiji znak vjetrenjače služi
kao prepoznatljivo mjesto i posjetiocima i domaćima – male firme zauzimaju ko-
mercijalne prostore a njihove table otkrivaju najnoviju imigrantsku populaciju.336
“Bosna Gold, Fine Bosnian Cuisine”, “Gold – We Pay Cash – Kupujemo zlato”,
“Balkan Supermarket”, “First Bosnian Insurance Agency”, “DINA – frizerski
salon”, “Advokatski ured – Bajrić & Ramić LLC”, “Stari grad – Fadil’s Bakery
336 Poslovna i stambena područja duž avenije Gravois dugo već naseljavaju imigranti. Kako
jedna grupa odseli u predgrađa, novo stanovništvo tu uzima stanove i otvara firme. Ron
Klutho objašnjava: “Kroz 20 godina Bosanci će odseliti a sasvim druga grupa će ovdje
živjeti”. Intervju autorice, St. Louis, avgust 2011. Patrick McCarthy također bilježi pro-
mjenu demografije: “Ovaj kvart je bio njemački do Drugog svjetskog rata pa onda geto,
potom grad duhova sve dok Bosanci nisu stigli i počeli ga oživljavati”. Vulliamy, The War
Is Dead, Long Live the War, 153. Vidjeti također, Amir Kurtovic, “Needed: More Im-
migrants”, St. Louis Business Journal, 15. juni 2012,<http://www.bizjournals.com/stlouis/
print-edition/2012/06/15/needed-more-immigrants.html> (pristupljeno 23. jula 2012);
Matsuo, “Bosnian Refugee Resettlement in St. Louis, Missouri”, 117.
175

Restaurant – prijedorski ćevap”, “Mesnica Pehlan – pečena jagnjetina”. (Vidjeti

fotografije 5.2, 5.3).
Nekoliko blokova zgrada istočno od ovog komercijalnog centra stoji najsta-
rija i najveća od tri džamije koju je osnovala bosanska muslimanska izbjeglička
zajednica nakon svog dolaska. To je iznenađujuća građevina, kako estetski tako
i po lokaciji. Jedina munara u St. Louisu, visoka preko 30 metara, uzdiže se nad
jednospratnom zgradom od cigle u kojoj je nekad bila banka a sada dijeli asfaltni
parking sa Big Lots, Burlington Coat Factory, i St. Vincent de Paul Thrift Store.
(Vidjeti fotografiju 5.4). Od samog početka, planovi za izgradnju munare naišli su
na jaku podršku gradskih vlasti. Gradonačelnik St. Louisa Francis Slay, veliki za-
govornik bosanskog stanovništva, prvu gradskiu munaru nazvao je historijskom.
Na ceromoniji otvaranja 27. jula 2007 imam Muhamed ef. Hasić našalio se u
obraćanju lokalnim medijima rekavši da je “lakše bilo dobiti dozvolu za munaru
ovdje u St. Louisu, nego u Sarajevu”.337 Slay je stao i iza planova da se taj centar
proširi, pomogavši da se osiguraju potrebne dozvole i saglasnosti za izgradnju
druge džamije i kulturnog centra za sport, obrazovanje, društvene i vjerske aktiv-
nosti. Projekat je 2013. godine već bio dobro odmakao, mada je trebalo da se pri-
kupi još 5,8 miliona dolara.338 Imam Hasić ovo širenje smatra sastavnim dijelom
pomaganja višegeneracijskoj dijaspori da razvija svoj građanski i vjerski identitet
u novoj zemlji, pogotovo među mladima: “Mi možemo pomoći djeci da se bolje
osjećaju u svojoj koži, kao muslimani i kao Amerikanci muslimani”.339
U tom komercijalnom ambijentu neprikladnom za glavnu zgradu islamskog
centra krije se i svetište. Vjernici skidaju cipele u malom hodniku iza zatvorenih
vrata i odlažu ih na drvene police, tik iza ugla. Unutra, bivše bankovne šaltere
337 Tim Townsend, “Minaret Is Set to Rise in St. Louis Islamic Center: Officials Say Accord
May Be Near in Zoning Dispute for New Facility in South County”, St. Louis Post-Dis-
patch, 28. juli 2007. Ali vidjeti i Azra Martin, “Odluka o gradnji novih džamija u Sarajevu
izazvala novu raspravu”, Southeast Europe Times, 14. maj 2008, http://setimes.com/co-
coon/setimes/xhtml/bs/features/setimes/features/2008/05/14/feature-02> (pristupljeno
3. januara 2013).
338 Treba reći da je Islamski centar naišao na izvjestan otpor kad je predložio proširenje obje-
kata. Nakon kupovine dva hektara zemlje u južnom okrugu St. Louisa radi gradnje druge
džamije i kulturnog centra, morali su izvršiti pritisak da se izradi novi urbanistički plan,
što je Okružno vijeće prvobitno odbilo. Ovo pitanje je riješeno nakon što su drugi lokalni
i državni političari intervenirali na strani bosanske zajednice. Glasnogovornik senatora
Christophera ‘Kita’ Bonda rekao je da se senatorov ured “raspitao kod okružnih vlasti šta
se dešava kako bi vidio na koji način bi senator mogao pomoći.’” Townsend, “Minaret Is
Set to Rise in St. Louis Islamic Center”.
339 Intervju autorice, imam Muhamed ef. Hasić, St. Louis, Missouri, 4. avgust 2011.
176

Fotografija 5.4. St. Louis: Islamski centar sa nedavno dodanom munarom, mart 2011.
Snimila autorica.
zamijenila je velika otvorena prostorija sa mekim tepisima i rukom oslikanim ara-

beskama na zidovima. Tokom mjeseca Ramazana, njen središnji molitveni prostor
ispune muškarci, žene i djeca koji tu dolaze na svakodnevne molitve. Redovna
molitva privlači skromniji broj, uglavnom starijih muškaraca i žena koji sjede u
grupicama na podu, zadržavajući se u razgovoru prije i nakon molitve.340
Usred ekonomskog prosperiteta South Countija i sa otvaranjem firmi duž ave-
nije Gravois, nisu sve izbjeglice iz Srebrenice doživjele jednak uspjeh kada je u
pitanju osnivanje domaćinstava i osiguravanje egzistencije. Neki među njima, kao
što je distributer kafe i vlasnik restorana Beriz Nukić, brzo su stekli relativno bo-
gatstvo.341 Za druge, opet, socioekonomske barijere, s kojima se njihovi sugrađani
340 Članstvo Islamskog centra broji 600 porodica; uz njih, tu dolazi još 2.000 porodica iz šire
zajednice St. Louisa.
341 Nukića hvale kao primjer pozitivnog utjecaja poduzetništva među imigrantima u St.
Louisu. Vidi Amir Kurtovic, “Needed: More Immigrants”; i Halilovich, Places of Pain,
146. Stigavši u Sjedinjene Američke Države bez znanja engleskog, on je u prvih nekoliko
godina vozio kamione da bi kasnije razvio veliki posao sa distribucijom kafe i otvorio dva
177

u Bosni suočavaju u Tuzli i Sarajevu, jednako su česte i u Sjedinjenim Američkim

Državama. Podjele između ruralnih i urbanih stanovnika i dalje postoje: slabije
obrazovani i sa manje finansijskih sredstava zaostaju, pa izbjeglice iz Podrinja
često završe kao fizički radnici: u fabrikama, vozeći kamione, kao moleri ili radeći
u gradskoj toplani.342 Dijelom zbog društvene vrijednosti koja se vezuje za rad, a
i zato što je stjecanje kvalifikacija veoma skupo, srebreničke izbjeglice su se radije
zapošljavale nego školovale, bez obzira na efekte takvog izbora na njihovu dugo-
ročnu socioekonomsku mobilnost.343
Koliko god bile ekonomski marginalizirane, srebreničke izbjeglice imaju iko-
nički status u politici sjećanja i strategijama intervencije koje se 11. jula svake
godine odvijaju među dijasporom, konkretno u St. Louisu. Kampanje zagovaranja
i podizanja svijesti karakteriziraju najveći dio tog aktivizma. Započevši tek godinu
dana nakon genocida i nastavivši u redovnim intervalima, taj je rad na sjećanju u
ovom središtu dijaspore na Srednjem istoku podržan od cijelog niza institucija,
od grupa dijaspore do vjerskih organizacija i lokalnih univerziteta. Nadgrađujući
jedna drugu, četiri glavne komemorativne manifestacije i skupovi podrške održani
su u St. Louisu otkako su tu stigle prve srebreničke izbjeglice.
Na dan 11. jula 1996. godine, obilježavajući prvu godišnjicu genocida, stotinu i
pedeset ljudi sa područja St. Louisa, među njima brojne bosanske izbjeglice, oku-
pili su se da prisustvuju programu međuvjerske komemoracije u Muzeju i obra-
zovnom centru holokausta. Sa holokaustom kao referentnom tačkom diskursa,
naglašenom samim mjestom, program je bio usredsređen na neuspjeh da se spri-
restorana u području St. Louisa. Beriz Nukić, intervju autorice, St. Louis, Missouri, 3.
avgust 2011.
342 Coughlan i Owens-Manley razmatraju ruralno-urbane obrasce u okviru bosanske zajed-
nice u gradu Utica, država New York i zapažaju da su Bosanci iz ruralnih područja slabije
obrazovani i da slabije znaju engleski, što utječe na njihove strategije napredovanja (manje
njih teži višem obrazovanju, umjesto toga “gledaju poduzetničke mogućnosti kao metod
postizanja uspjeha”). Coughlan and Owens-Manley, Bosnian Refugees in America, 151–55,
155.
343 Ron Klutho, intervju autorice. Imam Muhamed ef. Hasić slično opisuje tendenciju među
mladim Bosancima, pogotovo među onima čije su porodice iz ruralnih područja u Bosni,
da odustaju od višeg obrazovanja ili čak ne završavaju srednju školu. Mnogi žive kod
kuće sa roditeljima; zarađuju dovoljno od manuelnog rada da plate sitne troškove; te tako
imaju malo motiva da nastave obrazovanje. Imam Muhamed ef. Hasić, intervju autorice,
St. Louis, 4. avgust 2011. Vidjeti također Matsuo, “Bosnian Refugee Resettlement in St.
Louis, Missouri”, 116; o obrascima u bosanskoj dijaspori u pogledu poznavanja jezika,
obrazovanja i zapošljavanja, uključujući korelaciju između višeg nivoa obrazovanja i urba-
nog porijekla, vidjeti Valenta i Ramet, “Bosnian Migrants”, 9–10.
178

ječi genocid. Suorganizator i glavni govornik Patrick McCarthy obratio se publici

riječima: “Oni među nama što smo odrasli u generaciji nakon Drugog svjetskog
rata i (...) holokausta živjeli smo u naivnom uvjerenju da ‘Nikad više’ znači da
svijet nikad više neće mirno gledati”.344 Preživjeli Srebreničanin Mirsad Salihović
podijelio je lično svjedočenje o događaju iz jula 1995, opisujući strašne scene koje
je doživio prilikom pada enklave i bijega sa kolonom kroz šumu.345 Ovaj skup
je potaknuo i političku akciju: peticije su kružile u znak podrške Rezoluciji 270
američkog Senata, kojom se tražilo podizanje optužnice protiv bosanskih ratnih
zločinaca, uključujući Ratka Mladića. Drugi su se usredsredili da upozore na pro-
blem nagaznih mina u Bosni te davali donacije za naseljene izbjeglice.
Drugi veliki komemorativni skup u St. Louisu održan je 19. aprila 1998, kada
je Komitet obespravljenih iz Bosne i Hercegovine, grupa od trideset do četrde-
set izbjeglica iz Srebrenice i Žepe, zajedno sa domaćim aktivistima, bio domaćin
događaju pod nazivom “Čekajući na odgovore, tražeći pravdu: Forum izbjeglica
preživjelih iz Srebrenice i Žepe”, na Univerzitetu St. Louis. Program je zahtije-
vao definitivne informacije o nestalim rođacima; hapšenje optuženih ratnih zlo-
činaca, osobito Ratka Mladića i Radovana Karadžića; pravo na povratak kući; i
materijalnu pomoć preživjelima.346 Uz prisustvo novinara, dobitnika Pulitzerove
nagrade Davida Rohdea, autora knjige Endgame: The Betrayal and Fall of Srebre-
nica, Europe’s Worst Massacre Since World War II (Završnica: Izdaja i pad Srebrenice.
Najveći masakr u Evropi poslije Drugog svjetskog rata), na ovom skupu su se čula
izlaganja boraca za ljudska prava, Biance Jagger, britanske aktivistice Alison Sna-
pe; izbjeglica koji su se doselili u SAD, Mirsada Salihovića iz Srebrenice i Amira
Jugovića iz Žepe, kao i Sare Kahn, koja je u Bosni sa nevladinom organizacijom
Ljekari za ljudska prava radila na identifikaciji srebreničkih nestalih.347 Ova kom-
binacija diskursa o ljudskim pravima, poziva da se poduzmu zakonske radnje, i
obnovljenih zahtjeva za donacijama prestavljala je eho intervencionističkih stra-
344 Robert Sternberg, “Srebrenica Is Remembered at Interfaith Gathering”, St. Louis Jewish
Light, 17. juli 1996.
345 Ibid. U istom članku direktor Muzeja holokausta i obrazovnog centra, rabin Robert Ster-
nberg, prisjetio se užasa holokausta opisujući Srebrenicu, “Preko 30.000 žena i djece pro-
gnano je iz Srebrenice u aktu ‘etničkog čišćenja’ a preko 8.000 muslimanskih muškaraca i
dječaka smaknuto je u masakru nalik na nacističke ajnzacgrupen (njem. Einsatzgruppen)
masakre i zakopano u masovne grobnice (naglasak autorica)”.
346 Patrick McCarthy, e-mail autoricama, 29. avgust 2012.
347 Vidjeti Richard Byrne, “Tricks of Memory”, The Riverfront Times, 22–28. juli 1998; i
Cynthia Billhartz, “Human Rights Advocates Detail Efforts for Bosnian Refugees”, St.
Louis Post-Dispatch, 20. april 1998.
179

tegija koje su se provodile u samoj Bosni, budući da je program dijaspore bio

odraz nepotpunih pokušaja ispravljanja nepravde koji su činjeni u samoj zemlji u
godinama neposredno nakon rata.
Izložba “Preživjet ćemo – We will Survive”, koja prikazuje jednu širu porodicu
iz Srebrenice naseljenu u St. Louisu, otvorena je u Historijskom muzeju Missou-
rija 25. novembra 2000. i trajala sve do avgusta 2001. godine. Njen naziv podsjeća
na pojam intervencije potaknute žilavim otporom, koji su ovi ljudi pokazali ne
samo preživjevši genocid, kao što mi tvrdimo u ovom poglavlju, već gradnjom
novog života i puštanjem novih korijena u zemlji naseljenja. Knjiga After the Fall
(Poslije pada) Patricka McCarthija i fotografa Toma Madaya predstavljena je na
izložbi koju je vidjelo 55.000 posjetilaca u nekoliko mjeseci, koliko je bila izložena
u Muzeju.
Četvrti veliki događaj, ponovno u Historijskom muzeju, održan 9. jula 2005.
godine pod nazivom “Sjećajući se Srebrenice: Deset godina od rata i genocida u
Bosni i Hercegovini”, okupio je “bosanske izbjeglice i njihove američke prijatelje”
na jednodnevni progam. Preživjeli Srebreničani pričali su o životu u Srebrenici
tokom rata i o padu grada u julu 1995. godine.348 Usto je Adnan Rizvić iz ICMP-
a iznio najnovije informacije o forenzičkoj identifikaciji nestalih iz Srebrenice,
odnosno širokoj primjeni DNK testiranja. Kao dio ove komemorativne poruke,
na programu su bili i filmovi o Srebrenici, izložba “Bosnia aftermath” fotografki-
nje Sare Terry i, kao podsjećanje na Memorijalnu sobu u Memorijalnom centru i
mezarju Srebrenica-Potočari, izložbu ličnih predmeta srebreničkih izbjeglica koji
su izbjegli nasilje. Kao što je slučaj sa drugim takvim manifestacijama, informacije
o naseljavanju i “podršci ljudskim pravima” bosanskih izbjeglica u Missouriju ista-
knute su na informativnim punktovima u muzeju.349
U kontekstu te široke podrške zajednice vjerskih organizacija i nevladinih or-
ganizacija aktivista za ljudska prava u St. Louisu, mobiliziraniji među pripadni-
cima srebreničke dijaspore imali su više incijativa za pokretanje novih interven-
cija. Organizacija koja će postati najaktivnija među srebreničkim izbjeglicama u
inostranstvu, “Preživjeli srebreničkog genocida u St. Louisu”, osnovana je u julu
2003. godine radi podrške novoosnovanom Memorijalnom centru i mezarju Sre-
brenica-Potočari. Sa izborom odbora direktora, podpredsjednika i blagajnika, ovo
udruženje je crpilo energiju male grupe aktivista. Prvi osnivači, ukupno njih tride-
setoro, dali su po 200 dolara svog novca kako bi pomogli osnivanje organizacije i,
348 “Sjećanje na Srebrenicu: 10 godina nakon rata i genocida u Bosni i Hercegovini”, najava
programa, Patrick McCarthy poslao e-mail autoricama, 29. avgust 2012.
349 Ibid.
180

mada je zbog finansijske krize krajem 2000-ih i priloga i učešća bilo manje – jer
ljudi su, kao što je primijetio jedan od vođa udruženja, bili zaokupljeni vlastitim
brigama – ipak su glavne vođe nastavile djelovati i u samom gradu i među sjeve-
roameričkom dijasporom.
Udruženje se usredsredilo na dva područja aktivizma: političku i finansijsku
intervenciju u poslijeratnoj Bosni i informiranje javnosti o genocidu. Uz priku-
pljanje sredstava za Memorijalni centar i Fondaciju za obrazovanje za siročad en-
klave, Djecu Srebrenice, organizacija Preživjeli srebreničkog genocida u St. Lou-
isu pomagala je da se što više glasača registrira za općinske izbore 2008. godine.
Njihov je trud ključno utjecao na formuliranje dvije rezolucije grada St. Louis
kojim se priznaje srebrenički genocid. Radeći zajedno sa drugim organizacijama
dijaspore – od Bosanske medijske grupe, sa sjedištem u St. Louisu, do Kongresa
sjeveroameričkih Bošnjaka – oni su koordinirali komemorativne događaje po-
vodom 11. jula, od kojih su najveći do danas bili izložba i predavanja održani na
desetu godišnjicu u Historijskom društvu Missourija, 9. jula 2005. godine.350 Efe-
kat njihovog rada osjećali su i cijenili i oni koji su primali njihovu pomoć. Nakon
posebno zapaženog skupa na kojem su prikupljana sredstva organiziranog 2009.
godine - sa predstavnicima iz Chicaga i Detroita, imamima i vjernicima iz svih
džamija St. Louisa, folklornom grupom i horom ilahija i kasida – “Žene Srebre-
nice” zahvalile su dijaspori u St. Louisu na humanitarnom radu:
“Bošnjaci St. Louisa svakog vikenda organiziraju humanitarne manifestacije i

mogu biti ponosni na svoje aktivnosti i rezultate. Udruženje “Preživjeli srebre-
ničkog genocida” ovaj put su organizirali veliki skup i mogu na tome sami sebi
čestitati.”351
Odavši priznanje za odvojeno vrijeme – “svakog vikenda” – “Žene Srebrenice”

implicitno su priznale žrtvu koju čine ljudi što žive drugačijim tempom u jednoj
drugačijoj zemlji. Akti slanja doznaka i sjećanja vezuju pripadnike dijaspore koji
350 Komemorativne manifestacije povodom desete godišnjice održane su diljem Zapadne

Evrope, Sjeverne Amerike i Australije, uključujući London, Amsterdam, Sidney, Chica-
go, Seattle, New York (u organizaciji sjedišta Ujedinjenih nacija, Vijeća za komemoraciju
Srebrenice 2005. grada New Yorka, i Akademije Bosne i Hercegovine) i u Washington
DC (u Memorijalnom muzeju holokausta SAD i Fondacije Heinrich Boll). Vidjeti ta-
kođer listu ovih manifestacija na web stranici Center for Balkan Development: <http://
www.balkandevelopment. org/ news/89 tenYrDirectory/index.htm#>.
351 ‘’Žene Srebrenice’’, “Udruženje preživjelih srebreničkog genocida organizovalo humani-
tarno sijelo za pomoć djeci bez oba roditelja”, Bilten Srebrenice, 45 (2009) 7.
181

se aktivno angažiraju oko sudbine poslijeratne Srebenice za zemlju njihovog pori-

jekla i zajednicu koja se uspjela dići na noge nakon zločina. Za druge pripadnike
dijaspore, taj osjećaj povezanosti vremenom je jenjavao, kako su im porodice pu-
štale korijen u zemlji u koju su se naselili. Njihova intervencija dešava se posred-
no i izdaleka – kroz prkosni akt svakodnevnog preživljavanja i zasnivanja novog
života u novoj zemlji.
182

Kršenje imigracijskih propisa u Sjedinjenim Američkim Državama
6. Kršenje imigracijskih propisa

u Sjedinjenim Američkim Državama
Jedna drugačija vrsta knjigovodstva
O
ko 120.000 izbjeglica stiglo je iz Bosne i Heregovine u Sjedinje-
ne Američke Države tokom 1990-ih i početkom 2000-ih.352 Dok su se
pripadnici bosanske dijaspore nastavili s mukom nositi sa naslijeđem
genocida u svojoj novoj domovini, diljem Sjedinjenih Američkih Država, bilo je
onih što su počinili zločine u julu 1995., a koji su nastojali ostaviti rat za sobom i
živjeli u istim zajednicama, kao susjedi preživjelih srebreničkog genocida. Među
izbjeglicama koje su naselile međunarodne organizacije bili su i pojedinci koji
su bili neposredno odgovorni za masakre kao i oni koji su bili zajedno s njima u
jedinicama. Pošto su se provukli pored vratara u ambasadama SAD-a, veterani
vojske generala Ratka Mladića pokušali su započeti novi život u stranoj zemlji
gdje većina ljudi malo zna o genocidu. Ali, jako su kratko živjeli ispod radara. Imi-
gracijske službe Sjedinjenih Američkih Država vremenom će saznati za njihovu
ratnu prošlost i poduzeti akciju. U operacijama diljem zemlje identificirali su bivše
pripadnike Vojske, policije i paravojnih jedinica Republike Srpske koji su živjeli
u Sjevernoj Carolini, Oregonu, Coloradu, Arizoni, Massachusettsu, Wisconsinu i
u drugim saveznim državama.353 Većina osoba koje su bile predmet istražnih rad-
352 Navodeći američki popis izvršen 2010. godine, Reed Coughlan zapaža da “najveći priliv
Bosanaca u Sjedinjene Države desio se između 1991. i 2007. godine kada je njih 118.141
ušlo u zemlju”. Coughlan, “Transnationalism in the Bosnian Diaspora in America”, u
Marko Valenta i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational
Communities, Burlington, VT: Ashgate, 2001, 108. Prema Komitetu za izbjeglice Sjedi-
njenih Država, u ovu zemlju naselilo se preko 120.000 bosanskih izbjeglica između 1993.
i 2000. Vidjeti, Barbara Franz, Uprooted and Unwanted: Bosnian Refugees in Austria and
the United States, College Station: Texas A&M University Press, 2005, 39.
353 R. Jeffrey Smith, “26 Bosnian Serbs Arrested in U.S.”, The Washington Post, 16. decembar
2006.
183

nji lagala je prilikom ispunjavanja imigiracijskih formulara o svojoj vojnoj službi,

čime su Vladi Sjedinjenih Američkih Država dali pravni osnov da pokrene postu-
pak njihovog protjerivanja iz Sjedinjenih Američkih Država. U Bosni i Hercego-
vini su tužioci na neke od njih čekali sa optužbama za ratne zločine.
U ovom poglavlju, razmatramo nastojanja Sjedinjenih Američkih Država po-
duzeta na planu identifikacije i deportacije tih bivših vojnika kako bismo otkrili
kako su oblici ispravljanja nepravde prelazili granice Bosne i Hercegovine i uklju-
čivali više aktera koji inače nisu dio intervencija na planu oporavka nakon kon-
flikta. Ovdje osobito naglašavamo odnos između međunarodnih krivičnih suđenja
i američkih sudova zahvaljući kojima je politika bosanskog rata ušla u američke
zajednice širom zemlje. Uzrok i posljedica su bili jasni: arhivski dokumenti Vojske
Republike Srpske preuzeti od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugo-
slaviju identificirali su pojedince koji će kasnije postati predmet postupaka de-
portacije. Bivši službenici Haškog tribunala primijenili su znanje stečeno u Hagu
prilikom provjere nezakonitog ulaska u zemlju naseljenja.
Taj prijenos znanja između Haškog tribunala i američkih institucija i dalje je
jedan nerazmatrani aspekt odjeka genocida u inostranstvu. Većina analitičara pro-
matra genocid kao nešto što spada u domen vanjske politike SAD-a izraženu kroz
državnu poziciju u vezi sa suđenjima za ratne zločine, dok se, s druge strane, pruža
prešutna podrška zemlji dodjelom pomoći za inicijative koje se tamo provode.
Sjedinjene Američke Države uložile su milione dolara u promociju demokratije
u Bosni kako bi učvrstile razvoj institucija i doprinijele održivom miru. U ovom
slučaju, međutim, genocid je sve više postajao pitanje američke domaće politike,
barem unutar raseljenih zajednica dijaspore.
Razvoj zakonodavnog okvira

u Sjedinjenim Američkim Državama
U slučaju nekih bosanskih Srba u Sjedinjenim Američkim Državama činjenica
da su u prošlosti bili umiješani u događaje u Srebrenici izbila je na svjetlo dana
kao rezultat uspostavljene veze između istraga o ljudskim pravima i migracijske
politike. Počevši od istraga provođenih poslije Drugog svjetskog rata, u zapadnim
državama su uvedene velike promjene kako bi se zločinima počinjenima na stra-
nom tlu posvetila dužna pažnja: širenje definicije jurisdikcije omogućilo je drža-
vama da krivično gone odgovorne za masovne zločine koji su počinjeni drugdje
dok su se domaći zakoni ticali osoba koje su kršile ljudska prava, a tražile utočište
na njihovoj teritoriji. Sposobnost američke vlade da krivično procesuira kršenja
imigracijskih propisa u vezi sa ratnim zločinima pojačana je kada je Kongres 2004.
184

godine usvojio Zakon o reformi obavještajne službe i zaštiti od terorizma.354 Krše-

nja ljudskih prava postala su važnija za imigrantsku politiku kada je u novembru
te godine senator Richard Durbin, demokrata iz Illinoisa, održao prvo saslušanje
u povijesti Senata u kojem se pred novouspostavljenim Pododborom za ljudska
prava i zakone Senata SAD raspravljalo o provedbi zakona o ljudskim pravima
u SAD-u.355 Rad ovog Pododbora kulminirao je usvajanjem Zakona o provedbi
ljudskih prava 2009. godine (Zakon br. 1472). Ovim Zakonom uspostavljen je
Specijalni odjel za ljudska prava i krivično gonjenje (HRSP) u okviru Službe za
krivična pitanja Ministarstva pravde kako bi se proveli zakoni o ljudskim pravima
i unijele izmjene i dopune u neke krivične i imigracijske zakone. HRSP je u sebi
spojio Ured za specijalne istrage (OSI), nastao radi istraga bivših nacista i drugih
američkih građana optuženih za kršenje ljudskih prava,356 i Odjel za unutrašnju
sigurnost, koji se bavio kršenjima Vojnog zakona o ekstrateritorijalnoj jurisdikciji
(MEJA) i nasilnim zločinima počinjenim u inostranstvu.357 Ovaj novi Odjel uspo-
stavljen je radi krivičnog gonjenja genocida, mučenja, ratnih zločina, i korištenja
ili vrbovanja djece vojnika.358
Do ovakvog razvoja događaja došlo je u vrijeme kada su Sjedinjene Američke
Države reagirale na terorističke napade izvršene 11. septembra, što je uključivalo
značajno restrukturiranje birokratije i čvršće veze između imigracijske i sigurno-
354 Zakon o obavještajnoj reformi i zaštiti protiv terorizma, usvojen u decembru 2004, dodao
je optužbe za ubijanje i mučenje koje provode vlasti kao osnov za protjerivanje i neprihva-
tanje u zemlju. Također je dao ovlast uredu za specijalne istrage da izvrši denaturalizaciju
– odnosno da oduzme državljanstvo od – pojedinaca koji su bili umiješani u ovaj vid
mučenja ili ubijanja. Zakon o obavještajnoj reformi i zaštiti od terorizma iz 2004. godi-
ne može se naći na: <http://www.gpo.gov/fdsys/pkg/ PLAW-108publ458/pdf/PLAW-
108publ458.pdf>.
355 “Durbin to Chair New Constitution, Civil Rights and Human Rights Subcom-
mittee”, Press Release, 14. februar 2011, <http://durbin.senate.gov/public/index.cfm/
pressreleases?ID=46aafef9-8ce2-433b-a38b-0002d3676b3c>(pristupljeno 10. januara
2013). Pododbor za provedbu zakona o ljudskim pravima spojen je sa Pododborom za
Ustav.
356 Uspostavljen u septembru 1979. godine kao dio Krivičnog odjeljenja Ministarstva pravde
SAD-a; prvobitno je mandat OSI-ja bio da istražuje i krivično goni pojedince koji su
pomagali u nacističkim progonima, kako državljane tako i nedržavljane.
357 Odjel za unutrašnju sigurnost također se bavi kršenjima Specijalnog zakona o pomorstvu
i slučajeva krijumčarenja.
358 Vidjeti zvanični sažetak na: http://www.opencongress.org/bill/111-s1472/show (pristu-
pljeno 10. januara 2013).
185

sne politike.359 Nakon 11. septembra 2001. godine, američka Vlada je udvostručila
napore na utvrđivanju svojih granica u nadi da će time spriječiti nove inciden-
te. Također je proširila istražne kapacitete radi identifikacije prekršitelja ljudskih
prava koji su imigrirali u Sjedinjene Američke Države. Vladina agencija koja se
ranije bavila imigiracijom – Služba za imigiraciju i naturalizaciju (INS) – raspu-
štena je 2003. godine, a njene ovlasti prebačene su na novostvoreno Ministarstvo
domovinske sigurnosti (DHS), koje je formiralo tri zasebna, mada međusobno
povezana odjela koja su se bavila imigracijom: Službu za državljanstvo i imigiraci-
ju SAD-a (USCIS), Službu za provedbu imigracijskih i carinskih propisa SAD-a
(ICE), i Carinu i zaštitu granica SAD-a (CBP).360 Istrage o prekršiocima ljudskih
prava potpale su pod mandat sadašnje Jedinice za prekršioce ljudskih prava i ratne
zločine ICE-a (HRVWCU).361
Jurisdikcija ove jedinice nije se ograničila na ostarjele naciste ili balkanske
kriminalce; osoblje ICE-a radilo je na slučajevima bivših pripadnika oružanih
snaga Republike Srpske, latinoameričkih vojnika koji su služili diktatorima što
su bili na vlasti u tom regionu prije talasa tranzicije ka demokratiji tokom 1970-
ih i 1980-ih, i drugim osumnjičenim počiniocima iz konfliktnih zona u Ruandi,
Sierra Leoneu, Somaliji, Etiopiji, Demokratskoj Republici Kongo i drugdje. Fo-
kus Vlade SAD-a na kršenje ljudskih prava prethodio je, dakle, 11. septembru; i
doista, do obnovljenog interesa za rješavanje takvih kršenja došlo je 1998. godine,
kada je predsjednik Clinton izdao izvršnu naredbu, povodom pedesete godišnjice
usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te osnovao međuagencijsku
radnu grupu za praćenje međunarodnih ugovora o ljudskim pravima i njihovu
provedbu.362 Međutim, zvaničnici ICE-a su imali znatno veću infrastrukturnu i
359 O bliskoj povezanosti pitanja migracije i sigurnosti nakon napada 11. septembra, vidjeti
John Tirman, ed. The Maze of Fear: Security and Migration after 9/11, New York: New
Press, 2004; Fiona Adamson, “Crossing Borders: International Migration and National
Security”, International Security 31(1) (2006), 165–199; Karen Tumlin, “Suspect First:
How Terrorism Policy Is Reshaping Immigration Policy”, California Law Review 92(4)
(2004). 1173–1239.
360 Odjel za domovinsku sigurnost (DHS) uključuje i Obalsku stražu SAD-a, Saveznu agen-
ciju za upravljanje vanrednim situacijama (FEMA) Tajnu službu SAD-a te Upravu za
sigurnost transporta (TSA). Organizacijski dijagram DHS-a može se naći na: <http://
www.dhs.gov/xlibrary/assets/dhs-orgchart.pdf> (pristupljeno 10. januara 2013)
361 Jedinicom za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine (HRVWCU) rukovodi Odjel
ICE-a za domovinsku sigurnost (HSI). Vidjeti <http://www.ice.gov/ human-rights-vio-
lators/> (pristupljeno 10. januara 2013).
362 Međuagencijska radna grupa uspostavljena je 1998. godine kako bi pomogla u “provedbi
ugovora o ljudskim pravima koje smo već ratificirali te dala preporuke o ugovorima koje
186

političku podršku u eri nakon 11. septembra, kada je pojačana briga za sigurnost
i imigraciju.
Ova nova zakonska ovlast otvorila je šira pitanja o tome kome su Sjedinjene
Američke Države otvorile svoje granice i o tome kako politika i praksa vezana za
izbjeglice sve više ovisi o integriranju stranih i domaćih sigurnosnih politika.363
Mogući prekršioci ljudskih prava postali su predmet nadzora i gonjenja iste one
birokratske ruke koja se bavila lovom na osumnjičene teroriste. To istražno ovla-
štenje HRVWCU-a imalo je i važne implikacije na naseljavanje izbjeglica, jer je
pravo na izbjeglički status bilo provjeravano i ponovno procjenjivano čak i nakon
što je bilo dato. Deportacija bosanskih državljana zorno je pokazala da će američ-
ka imigracijska politika imati mnogo pitanja o bosanskom ratu dugo nakon što je
on okončan. Ta nastojanja bila su dio inicijative “Nema sigurnog utočišta”, kojom
se osiguravalo da Sjedinjene Američke Države ne postanu sigurno utočište za
ljude koji su kršili ljudska prava tako što će im se sprječavati ulazak.364 Međutim,
u većini slučajeva koji se tiču osumnjičenih iz bivše Jugoslavije, pitanje direktnog
učešća u ratnim zločinima nije postavljano. Mada je Vlada optužene smatrala oso-
bama koje su pružale pomoć te time doprinijele zločinima u Srebrenici, krivična
suđenja i imigracijski postupci često su bili usmjereni na administrativne prekrša-
je, poput lažnih izjava o ranijoj vojnoj službi.
tek treba ratificirati”, te pružila podršku Centru za rano upozoravanje o genocidu. Vidjeti
proglas 7158 – Dan ljudskih prava, Zakon o danu ljudskih prava, i Sedmice ljudskih prava
1998, 10. decembar 1998, <http://www.presidency.ucsb.edu/ws/ index.php?pid=55385>
(pristupljeno 29. januara 2013).
363 Andrew Schoenholtz zapaža da nakon napada 11. septembra” američki zvaničnici sma-
traju da je naseljavanje posebno osjetljivo sigurnosno pitanje”. Andrew I. Schoenholtz,
“Refugee Protection in the United States Post– September 11”, Columbia Human Rights
Law Review 36(2) (2005), 323–364; vidjeti također Jennifer Holmes i Linda Camp
Keith, “Does the Fear of Terrorists Trump the Fear of Persecution in Asylum Outcomes
in the Post–September 11 Era?” Political Science and Politics 43(3) (2010), 431–436. David
Martin tvrdi da je dramatičan pad broja izbjeglica naseljenih u godinama odmah nakon
napada (2002, 2003, 2004.) bio odraz restrukturiranja američkog programa naseljavanja
izbjeglica koje je već bilo započeto prije 11. septembra: David Martin, “A New Era for
U.S. Refugee Resettlement”, Columbia Human Rights Review 36 (2005), 299–322.
364 Vidjeti “History and Mission, ”Human Rights Violators and War Crimes Unit, U.S. Im-
migration and Customs Enforcement, <http://www.ice.gov/human-rights-violators/>
187

Korijeni istraga
Kako je Vlada SAD-a pojačavala sigurnost svojih granica i intenzivirala imigracij-
ske provjere, arhive sa dokazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugosla-
viju otkrile su da su Sjedinjene Američke Države možda dale utočište stotinama
bivših vojnika Vojske Republike Srpske. Sama po sebi, vojna služba nije krivično
djelo, ali zakon SAD-a zahtijeva potpunu izjavu pojedinca koji traži izbjeglički
status. Kada se otkriju tako bitne informacije, imigracijski organi odlučuju da li
ranije učešće u vojsci utječe na njihovo pravo ulaska. Naprimjer, osuda za ratne
zločine bi onemogućila imigraciju, ili čak ulazak u Sjedinjene Američke Drža-
ve. Logično, pružajući zaštitu koju podrazumijeva izbjeglički status, imigracijski
zakon SAD-a specifično isključuje i one pojedince koji su “naređivali, poticali,
pomagali, ili na drugi način učestvovali u progonu bilo koje osobe na osnovu
rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj socijalnoj grupi ili političkog
mišljenja”.365 Termin “učešće” je kompliciran, pogotovo u slučajevima kada su rat-
ni zločini i kršenja ljudskih prava sistematični i široko rasprostranjeni, te zavisi
od kompleksnih slojeva indirektnog i direktnog djelovanja. To se odnosi i na juli
1995. u Srebrenici, kao što se odnosi i na druge zločine velikog opsega. “Učešće”
u srebreničkim zločinima obuhvata ne samo pojedince koji su povlačili okidač,
već mnoge druge koji možda nisu bili direktno aktivni u počinjenju zločina, niti
čak prisutni na ratištu, kao što su kuhari, logističari, analitičari, i slično. Defini-
cija onog što predstavlja “vojnu službu” u VRS-u postala je tako središnje pitanje
u sudnicama SAD-a, osporavana od savezne vlade i advokata optuženih, čiji je
zadatak bio da kontekstualiziraju rat i učešće svojih klijenata u vojnim akcijama i
institucijama.
365 Američki savezni zakon definira izbjeglicu kao: “a) svaku osobu koja se nalazi van zemlje
svoga državljanstva, ili, u slučaju osoba bez državljanstva, koja se nalazi izvan zemlje u
kojoj boravi i koja nije u stanju, ili nije spremna, koristiti zaštitu te zemlje zbog progona
ili zato što osnovano strahuje od progona na osnovu rase, religije, nacionalnosti, pripad-
nosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja, ili b) u specijalnim okolnostima
kada predsjednik, nakon odgovarajućih konsultacija (...) utvrdi da je u pitanju osoba koja
je progonjena u zemlji svoga državljanstva, ili koja je, u slučaju osoba bez državljanstva,
progonjena u zemlji u kojoj obično boravi, ili osnovano strahuje od progona na osnovu
rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišlje-
nja. Pojam ‘izbjeglica’ ne uključuje osobe koje su naredile, poticale, pomagale ili na drugi
način učestvovale u progonu neke druge osobe na osnovu rase, religije, nacionalnosti, pri-
padnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja”. 8 USC 1101, Definicije. Za
poređenje kako pet razvijenih država, uključujući Sjedinjene Američke Države, rješavaju
prava izbjeglica i azilanata, vidjeti Susan Kneebone, Refugees, Asylum Seekers and the Rule
of Law: Comparative Perspectives, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2009.
188

Predmeti vezani za Srebrenicu započeli su sa terenskom misijom istražitelja

Haškog tribunala u Istočnoj Bosni. U martu 1998, sa nalogom za pretres, služ-
benici Tribunala pročešljali su arhive Zvorničke pješadijske brigade smještene u
prijeratnoj fabrici obuće Standard. Nalog je službenicima Tribunala omogućio
da pretresu nekoliko vojnih objekata povezanih sa masakrima u Srebrenici 1995.
godine kao i nekim drugim događajima koji datiraju od 1992. godine. Štab Zvor-
ničke brigade bio je od posebnog interesa istražitelja zato što se nije selio od kraja
rata.366 Šest do osam istražitelja i isto toliki broj prevodilaca pregledali su dokaznu
građu u toj zgradi te u Hag odnijeli na analizu ratne i poslijeratne dokumente ve-
zane za srebreničke zločine. Ti dokumenti su potom razvrstani, skenirani i dobili
tzv. referentni broj dokaza (ERN), dok su originali pohranjeni u sefove Suda.367
Uz građu zaplijenjenu na drugim mjestima, Sud je u svoje baze podataka unio
preko 200.000 dokumenata kao rezultat tih martovskih zapljena.368
Ured tužioca Haškog tribunala vremenom je sastavio listu od 13.000 pripad-
nika Vojske Republike Srpske koji su bili u Zvorničkoj i Bratunačkoj pješadijskoj
brigadi, najvećim jedinicama Drinskog korpusa, kao i nekim manjim jedinica-
ma.369 Ovo je bio dio nastojanja da se shvate struktura snaga i linije komandi-
ranja, što je bilo potrebno za tekuće krivične predmete, kao što je bilo korisno u
identifikaciji mogućih svjedoka i osumnjičenih. Vlada RS-a će kasnije navesti da
su Drinski korpus i njemu podređene jedinice ukupno imali 22.000 pripadni-
ka.370 Jedna procjena govori o 17.000 pojedinaca direktno umiješanih u zločine
počinjene nakon pada UN-ove enklave.371 Istraga o broju vojnika na terenu bila
je važan dio rada Ureda tužioca. Eksperti su ustanovili da je pogubljenje preko
8.000 muškaraca i dječaka zahtijevalo znatan nivo ljudskih i materijalnih resursa,
366 U.S. v. Uglješa Pantić, U.S. v. Veselin Vidačak, U.S. v. Milivoje Janković, Trnscript of
Motion Proceedings before the Honorable N. Carlton Tilley, Jr., U.S. District Judge,
Greensboro, North Carolina, 4. april 2007 (u daljem tekstu navedeno kao Pantić i drugi
transkript postupka) 26–27.
367 Richard J. Butler, specijalista za obavještajno istraživanje, Ministarstvo domovinske sigur-
nosti SAD, Odjel za provedbu imigracijskih i carinskih propisa, intervju autorice, Washi-
ngton, DC, 19. maj 2011. Butler je do ove informacije došao dok je radio za Ujedinjene
nacije.
368 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript, 33–34. Neki od zaplijenjenih vojnih spisko-
va koristili su evidencije Jugoslavenske narodne armije ( JNA) koje su bile spremljene za
štampu, što ilustrira kontinuitet između JNA i VRS.
369 Ibid, 56–57.
370 Ibid, 57.
371 Ibid.
189

što je podrazumijevalo široko učešće brojnih aktera na raznim nivoima. Doka-

zi prikupljeni u bivšoj fabrici obuće imali su duboke implikacije za pripadnike
Drinskog korpusa čija su se imena pojavljivala na zapljenjenim dokumentima,
a koji nisu bili identificirani ni od Haškog tribunala niti od regionalnih sudova
kao osobe povezane sa zločinima u julu 1995. Kako su ti dokazi cirkulirali mimo
Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, ta se informacija slila
u rijeku podataka koje su koristile pojedinačne države kako bi procijenile pra-
vo na izbjeglički status podnosilaca zahtjeva iz Bosne i Hercegovine. Ambasade
Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Njemačke, Kanade, i drugih država u Hagu
dostavljale su imena Tribunalu na provjeru da li se nalaze na spisku osumnjičenih
u dokumentaciji Ureda tužioca.372 Sjedinjene Američke Države u početku nisu
bile među zemljama koje su tražile te informacije.373 Nalazi Tribunala, međutim,
kasnije će pokrenuti desetine istraga u SAD-u.
Ove istrage u SAD-u počele su gotovo slučajno. Jedan zvaničnik Službe za
imigiraciju i naturalizaciju naišao je na slučaj Marka Boškića u knjizi novinarke
Elizabeth Neuffer, napisanoj 2001. godine, The Key to My Neighbor’s House: Seeking
Justice in Bosnia and Rwanda (Ključ za kuću mog susjeda: Traženje pravde u Bosni i
Ruandi).374 Boškić, etnički Hrvat, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda, je-
dinice pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske koja je bila prisutna prilikom
masakra oko 1.000 do 2.000 srebreničkih zatvorenika na vojnom poljoprivrednom
dobru Branjevo u julu 1995. godine. Neuffer je 1996. godine s njim razgovarala u
Bijeljini, gradu u Istočnoj Bosni i pitala ga o njegovoj umiješanosti u srebreničke
zločine, što je izašlo na naslovnoj stranici članka u listu Boston Globe.375 Boškić je
pokušao zastrašati Neufferovu da ne piše o Srebrenici. Tokom intervjua u jednoj
bijeljinskoj kafani, on je njoj i njenom prevodiocu zaprijetio, “Hoćeš da te pre-
mlatim? Hoću da zaboraviš i ovu ulicu i ovaj restoran. Oni više za vas ne postoje.
Ne tražite me više. Ne mogu jamčiti da vam je život siguran”.376 Njegova priča,
372 Intervju sa Butlerom.

373 Ibid.
374 Elizabeth Neuffer, The Key to My Neighbor’s House: Seeking Justice in Bosnia and Rwanda,
New York: Picador Press, 2002). INS je ukinut 1. marta 2003, a neke njegove ovlasti
prenesene su na Američku službu za imigraciju i provedbu carina (ICE).
375 Elizabeth Neuffer piše o ovom susretu u predgovoru svoje knjige. Ibid. xi–xv.
376 Ibid. Vidjeti također Kevin Mullen i Shelley Murphy, “War Crimes Suspect Charged in
Boston: Peabody Man Tied to Bosnian Mass Execution”, Boston Globe, 27. avgust 2004,
<http://www.boston.com/news/local/articles/2004/08/27/warcrimes suspect charged in
boston/> (pristupljeno 10. januara 2013).
190

međutim, dospjela je u novine i kasnije u njenu knjigu, koja je objavljena uz velike

pohvale kritičara.
Nakon što je podnio zahtjev za izbjeglički status dok je još živio u Berlinu
1999, Boškić se naselio u gradu Peabody u Massachusettsu 2000. godine i tu ra-
dio na gradilištu te imao brojne sukobe sa zakonom.377 Sumnja da je bio umiješan
u masakre promakla je imigracijskim službenicima koji su inicijalno razmatrali
njegov zahtjev.378 Dobio je status izbjeglice i ušao u zemlju, dosta prije nego što je
2003. uspostavljena Jedinica za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine u okviru
Službe SAD-a za provedbu imigracijskih i carinskih propisa, odnosno, prije nego
što su advokati, savezni agenti, specijalisti za krivične istrage, specijalizirani oba-
vještajni analitičari i historičari dobili specifičan zadatak istrage stranih osumnji-
čenika za ratne zločine, mučitelja i osoba koje su kršile ljudska prava u okviru pro-
grama Nema sigurnog utočišta i Inicijativa za praćenje osoba koje su prekršile ljudska
prava. Do 2011. godine, ta je Jedinica obradila preko 1.400 navoda iz dvadeset i
devet zemalja, prvenstveno se usredsređujući na Srednju i Južnu Ameriku, Afriku
i zemlje bivše Jugoslavije.379 Istaknuto mjesto imigranata iz bivše Jugoslavije u
ovim istragama rezultiralo je dijelom i iz kvaliteta istraga Haškog tribunala, koje
su polučile dragocjenu dokumentaciju.
Početkom 2000-ih, međutim, ime Marka Boškića nije aktiviralo crvenu zasta-
vicu u imigracijskom kompjuterskom sistemu američke vlade. Tek kad je jedan
zvaničnik INS-a pročitao članak Elisabet Neuffer o Boškiću upućen je zahtjev
Haškom tribunalu da dostavi svoje informacije, uključujući spisak sa 13.000 voj-
nika Drinskog korpusa.380 Dosje Haškog tribunala je lično predan Bostonskom
uredu ICE-a u junu 2003. te kasnije uveden u Centralni sistem indeksacije (CIS)
koji sadrži evidenciju o svim strancima, uključujući one sa stalnim boravkom i
naturalizirane državljane koji su tražili imigracijske beneficije, među kojima i
na desetine hiljada pojedinaca iz bivše Jugoslavije. ICE je usporedio evidenciju
CIS-a sa zahtjevima iz Bosne tokom 2003. godine. Tako je Vlada indentificirala
oko 150 bivših pripadnika Bratunačke i Zvorničke pješadijske brigade koji su
bili pripadnici Drinskog korpusa i koji su ušli kao izbjeglice i naselili se diljem
Amerike.381 ICE je bio zainteresiran da locira potencijalne svjedoke zločina koji
377 Mullen i Murphy, “War Crimes Suspect Charged in Boston”.

378 Ibid.
380 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript (Pantić i drugii transkript postupka) 38–39.
381 U.S. v. Uglješa Pantić, Criminal Action No. 1: 06CR479, U.S. District Court for the
Middle District of North Carolina, Greensboro, North Carolina, May 8, 2007, partial
191

bi mogli svjedočiti na suđenjima u Hagu, uz potencijalne osumnjičene koji bi bili

obuhvaćeni krivičnim gonjenjem za ratne zločine.
Kada bi istražitelji dobili poklapanje imena, ICE bi razmotrio svaki “A-dosje”
(dosje stranca) date osobe, u kojem su bili svi vladini dokumenti vezani za ulazak
ili imigraciju te osobe u Sjedinjene Američke Države. Istražitelji su pregledali
odgovore koje su ti pojedinci dali u formularu zahtjeva za izbjeglički status – po-
znatim kao formular I-590 – kako bi vidjeli da li su u njemu potvrdili da su bili u
vojnoj službi. Tamo gdje je osoba potvrdila da je bila u vojnoj službi, službenici u
SAD-u bi kontaktirali Haški tribunal da utvrde da li bi ta osoba mogla biti po-
vezana sa kršenjima ljudskih prava. U slučajevima gdje su bivši vojnici propustili
navesti svoju vojnu službu, istražitelji bi zatražili sve informacije iz arhiva Haškog
tribunala koje se tiču te osobe.382 Ambasada SAD-a u Holandiji podnijela bi te
zahtjeve Uredu tužioca Haškog tribunala. Saradnja koja je nastala između ove
dvije grupe institucija – u kojoj je svaka predstavljala intervencije različite vrste i
različitim sredstvima (uključujući zakonsko ispravljanje nepravde i kontrolu mi-
gracije) – duboko bi mijenjala život bosanskih Srba koji su se netom doselili u
Sjedinjene Američke Države, njihovih porodica i njihovih zajednica.
Ove istrage dovele su do krivičnog procesuiranja na saveznom nivou i građan-
skih postupaka na imigracijskim sudovima. Da li će doći do krivičnog suđenja
često je zavisilo od toga da li je ICE uspio naći tužioca spremnog da se bavi pi-
tanjima vizne prevare, što nije uvijek bio jednostavan zadatak. Takvi slučajevi su
tipično podrazumijevali blažu kaznu od šest mjeseci ili nižu, što bi značilo malu
nagradu za uloženi trud tužioca. Kad se to kaže, teba reći i da su neki savezni tuži-
oci slučajno prihvatili rad na ovim izazovnim pravnim pitanjima.383 Odluka o kri-
vičnom gonjenju nekad je također bila motivirana profesionalnim reciprocitetom:
službenici ICE-a često su pomagali saveznim tužiocima u njihovim istragama
tako da su neki tužioci bili skloniji pomoći i u slučaju važnom za ICE.384
Slučaj koji je inicijalno izazvao interes službenika INS-a – slučaj Marka Boš-
kića – rezultirao je optužbama u dvije zemlje: optužen je u krivičnim predmetima
u Bostonu i u Sarajevu. U Sjedinjenim Američkim Državama je osuđen po dva
osnova imigracijske prevare 2006. godine i osuđen na 63 mjeseca zatvora. Njegova
transcript of jury trial proceedings, from records on file with the U.S. Court of Appeals
for the Fourth Circuit, U.S. v. Uglješa Pantić, Record Number: 07-4926, Joint Appendix
(u daljem tekstu Joint Appendix) Vol. 1, 35–36.
383 L. Patrick Auld, bivši pomoćnik glavnog tužioca SAD-a, intervju autorice, Greensboro,
Sjeverna Carolina, 29. april 2011.
384 Ibid.
192

žalba je bila neuspješna.385 Godine 2010. Sjedinjene Američke Države deportirat

će Boškića u Bosnu, gdje se, kao dio nagodbe, izjasnio krivim za zločine protiv
čovječnosti i osuđen na deset godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine konsulti-
rao je predstavnike žrtava prije no što je okončao proceduru izjašnjenja o krivici,
objasnivši im da je Boškić obećao dati Tužilaštvu dragocjene informacije o drugim
učesnicima u masakru na vojnom poljoprivrednom dobru Branjevo.386 Za razliku
od mnogih srebreničkih počinilaca, on je pokazao kajanje zbog svoje uloge u ubi-
janju. Mada je bio državljanin Hrvatske, što bi mu omogućilo da izbjegne krivično
gonjenje u Bosni, pristao je na deportaciju.387
Istraga o Boškiću ne bi bila moguća bez dokumentacije koju je osigurao Me-
đunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. U krajnjoj instanci, i novinski
članci Elizabeth Neuffer za Boston Globe potaknuli su druge istrage diljem zemlje,
uključujući i istrage o tri stanovnika High Pointa, u Sjevernoj Carolini.388
Bivši vojnici VRS-a u Sjevernoj Carolini

Sjeverna Carolina je pružila dom hiljadama naseljenih izbjeglica iz bivše Jugosla-
vije, od kojih je većina stigla u Sjedinjene Američke Države tokom druge polovine
1990-ih i početkom 2000-ih. Pomogle su im volonterske agencije za naseljavanje
(VOLAG), poput Church World Service iz Greensboroa i Durhama, Agencije
za naseljavanje izbjeglica države Caroline (partnerske organizacije Hebrew Im-
migrant Aid Society) u Charlotteu, te Lutheran Family Services (of Lutheran
Immigration and Refugee Service) u Greensborou i Raleighiju. Ove organizacije
pomogle su novopridošlim u nalaženju smještaja, zaposlenja, obrazovanja, zdrav-
stvene zaštite i učenju engleskog jezika. Mjesta gdje su se naselile bosanske izbje-
glice u ovoj državi odražavala su - mada ne planirano - postojeće etnoreligijske
podjele. Dok su agencije članice VOLAG-a često nastojale naseliti stanovništvo
385 Jerry Seper, “Bosnian National Jailed for Fraud”, Washington Times, November 23, 2006.
Decision of the U.S. Court of Appeals is (Odluka Žalbenog suda SAD-a je) U.S. v.
Boškić, U.S. Appellee, v. Marko Boškić, Defendant Appellant, No. 07-1188, 22. oktobar
2008, <http://caselaw.findlaw.com/us-1st-circuit/1268088.html> (pristupljeno 10. janu-
ara 2013).
386 Marko Boškić se izjasnio krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti po članu 172.
Krivičnog zakona BiH”, Saopćenje za štampu, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, 19. juli
2010, &http://www.tuzilastvobih.gov.ba/? id=724&jezik=e& (pristupljeno 10. januara
2013).
387 Ibid.
388 Neuffer nije doživjela da vidi rezultate svog poslijeratnog pisanja; poginula je u automo-
bilskoj nesreći dok je izvještavala iz Iraka 2003. godine.
193

tamo gdje već postoji ta etnička zajednica, do koncentracije pojedinih grupa do-
lazilo je i po obrascima sekundarne migracije i kroz slučajeve spajanja porodica.
Naprimjer, dva grada u Minnesoti prihvatila su veliki broj somalijskih i etiopij-
skih izbjeglica; u Michiganu se naselilo znatno iračko stanovništvo; u Texas su
došli brojni Sudanci (takozvani “izgubljeni dječaci”).389 U Sjevernoj Carolini, grad
Charlotte je postao odredište mnogih Bošnjaka, dok je u Greensborou i High Po-
intu dom našla većina izbjeglica bosanskih Srba. Svi bosanski Srbi, koji će postati
predmet interesa američke vlade, živeli su High Pointu, gradu sa 100.000 stanov-
nika na sjeveroistoku Sjeverne Caroline.
Po mnogo čemu, naseljeno izbjegličko stanovništvo iz Bosne koje je živjelo u
području tzv. Triade, koja je uključivala High Point i obližnji Greensboro, bili su
tipična zajednica dijaspore iz bivše Jugoslavije. Imali su svoju zelenaru, “European
Market”, na čijim su policama bili artikli sa Balkana, svi uvezeni preko Atlante.
Lokal Starbucks na jednoj od glavnih saobraćajnih gradskih arterija postao je mje-
sto okupljanja gdje su pripadnici bosanske zajednice mogli sjediti pred kafanom
i ćaskati uz kafu i cigarete. Redovne fudbalske utakmice vikendom počele su se
igrati u lokalnoj srednjoj školi; za mnoge, rat je počeo da blijedi u sjećanju kako su
počeli puštati korijen i u regiji Triade osnovali dom. Stoga su vijesti da imigracijski
službenici traže članove njihove zajednice zbog prekršaja u vezi sa vojnom službom
u prošlosti, pogotovo vojnom službom vezanom za Srebrenicu, došli kao šok.
Imena stanovnika High Pointa Veselina Vidačaka, Uglješe Pantića i Milivoja
Jankovića pojavila su se na listi od 150 pripadnika Drinskog korpusa koji su na-
kon kraja rata ušli u Sjedinjene Američke Države kao izbjeglice. Godine 2006,
službenici ICE-a kontaktirali su pomoćnika državnog tužioca SAD-a Patricka
Aulda u vezi sa ovim osumnjičenima.390 U uredu ICE-a u Atlanti znali su da je
on spreman prihvatiti se tih kompliciranih predmeta: Auld je već radio sa Haš-
kim tribunalom tokom slučaja Milorada Trbića, još jednog stanovnika Sjeverne
Caroline, koji je trebao postati svjedok Haškog tribunala, ali je u tom postupku
optužen za ratne zločine. U skladu sa strategijom zatvaranja ovog Suda, slučaj Tr-
bić prebačen je sudovima u Bosni 2007. godine, gdje je proglašen krivim. Trbić je
bio zamjenik šefa sigurnosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Njegova
presuda za genocid, tridesetogodišnja zatvorska kazna, potvrđena je u žalbenom
389 Erin Pollack, “The U.S. Refugee Resettlement Program”, Migration Policy Institute, juni
2004, <http://www.migrationinformation.org/feature/display.cfm?ID=229> (pristuplje-
no 2. aprila 2013). Ostale zajednice dijaspore iz bivše Jugoslavije, poput onih u New York
Cityju i Pittsburghu, dosta su izmiješane, često kao rezultat talasa imigracije koji su trajali
desetljećima.
390 L. Patrick Auld je kasnije postao glavni sudija SAD-a za Srednji okrug Sjeverne Caroline.
194

postupku u januaru 2011. godine. Saradnja između imigracijskih službenika Sje-

dinjenih Država i Haškog tribunala započela je sa predmetom Trbić.391
Auld je saznao činjenice o ratu u Bosni tokom prebacivanja Trbića. Taj pred-
met je podrazumijevao komplicirana zakonska pitanja i ona vezana za dokaznu
građu te upoznavanje sa velikom bosanskom dijasporom u toj državi392 koja je,
prema procjenama imala između 5.000 i 7.000 pripadnika.393 Sjeverna Carolina je
bila tek jedna od država u kojima su bivši pripadnici Drinskog korpusa bili pred-
met istraga. Auld je imao na stolu zapečaćene optužbe protiv tri stanovnika High
Pointa dok je čekao da drugi okruzi širom zemlje završe svoje istrage.394
Auld je inicijalno podnio krivičnu optužbu protiv ove trojice 2006. godine.
Vlada Sjedinjenih Država optužila je Vidačaka i Jankovića, pošto su obojica u
Sjedinjenim Američkim Državama bili nosioci zakonskog prava na trajni boravak
(status koji se obično zove “zeleni karton”). Pantić je optužen kasnije pošto mu je,
s obzirom da je u Sjedinjene Američke Države ušao 1997. godine tek tada “istekla
petogodišnja zastara za bilo koji savezni krivični postupak koji bi proistekao iz
Pantićevog zahtjeva za izbjeglički status ili iz zahtjeva za stalni boravak”.395 Vlada
je stoga tek kasnije njega optužila zbog “‘domino efekta’ njegovih lažnih izjava sa
ciljem dobivanja izbjegličkog statusa i stalnog boravka, to jest zbog činjenice da
je imao stalni boravišni karton dobiven na osnovu lažnih izjava”.396 Sva tri optu-
ženika bila su pritvorena u Durhamu, Sjeverna Carolina, dok su čekali suđenje.
Argumenti tužilaštva
Ročišta su počela u saveznom sudu u Middle Districtu Sjeverne Caroline u aprilu
2007. godine. Krispen Culbertson zastupao je Pantića. Vidačak i Janković su imali
iste advokate, Christophera Justicea i Scotta Coaltera, što je brinulo Tužilaštvo.
Auld je smatrao da to što isti tim zastupa dvojicu optuženih može potencijalno
dovesti do sukoba interesa te je to bilo prvo pitanje koje je postavio u prethodnom
postupku.397 Naveo je da je Vidačak dao izjavu pod zakletvom da ima informacije

392 Intervju sa Auldom.
393 Hamdija Čustović, tadašnji podpredsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike
(CNAB) u e-mailu autoricama, 30. juna 2012.
394 Intervju sa Patrickom Auldom.
395 Ibid.
396 Ibid.
397 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript (transkript potupka u predmetu Pantić i
drugi) 5–6.
195

koje bi mogle potecijalno biti iskorištene protiv druge dvojice optuženih. Zastu-
pnik odbrane je uvjeravao sudije da su optuženi svjesni tog potencijalnog sukoba
interesa.
Suđenje se usredsredilo na porijeklo dokumenata u Bosni i na prijevođenje
tokom podnošenja zahtjeva za izbjeglički status i nakon što je svaki od optuženih
bio pritvoren. Porota je saslušala i iskaze o prirodi rata u Bosni, sastavu njenih
oružanih snaga i zločinima počinjenim u julu 1995. godine. Glavno pravno pita-
nje bilo je da li su ti ljudi svjesno lagali kad su ispunjavali zahtjev jer su strahovali
da bi služenje u vojsci moglo rezultirati odbijanjem njihovog zahtjeva da imigri-
raju u Sjedinjene Američke Države. Oslanjajući se na ustanovljenu sudsku praksu,
Tužilaštvo je tvrdilo da je optuženi lažući oduzeo Vladi SAD-a mogućnost da
donese pravu odluku o njegovom pravu da imigrira u zemlju.398
Američki sudski predmeti oslanjali su se na cijelo brdo dokaza koji su sa-
kupljeni zahvaljujući radu Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u kojeg
su uložene milijarde dolara. Tužilaštvo je prvo utvrdilo kontekst za suđenje: tj.
historijat secesijskih ratova u bivšoj Jugoslaviji, nastojanje da se ratni zločinci pri-
vedu pravdi i terenske misije prikupljanja dokumenata kao podrška suđenjima za
kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U tu svrhu, Vladin ključni svjedok
bio je Richard J. Butler, specijalista za obavještajne istrage u Odjelu za provedbu
imigracijskih i carinskih propisa Ministarstva domovinske sigurnosti SAD-a. On
je svjedočio protiv sve trojice optuženih i bio unakrsno ispitan od svih članova
tima odbrane. Butler je također ponudio ključno svjedočenje o vezi između me-
đunarodnih krivičnih postupaka u Hagu i istraga koje su provodile imigracijske
službe SAD-a o pojedincima povezanim sa kršenjima ljudskih prava.
Kao vojno-obavještajni stručnjak Američke vojske, Butler je proveo šest i pol
godina na Haškom tribunalu gdje je proveo niz vještačenja za Ured tužioca. U
njegovim vještačenjima korišteni su vojni dokumenti, fotografije, svjedočenja i
forenzički dokazi kako bi se opisala uloga Vojske Republike Srpske u srebrenič-
kim masakrima.399 Oslanjao se na svoje obavještajno iskustvo kako bi pomogao
tužiocima da shvate vojne aspekte zločina, uključujući planove, komandni lanac,
strukturu snaga i “ono što se kvalificira kao akt rata nasuprot onome što se kvalifi-
cira kao [akti koji prevazilaze] legitimnu borbenu aktivnost”.400 U predmetu pro-
398 Predstavnik Jedinice za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine, Američke službe za
provedbu imigracijskih i carinskih propisa (ICE) Ministarstva domovinske sigurnosti,
intervju autorice, Washington, DC, 19. maj 2011.
399 Smith, “26 Bosnian Serbs Arrested in U.S”.
400 Svjedočenje Richarda J. Butlera, 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript (transkript
postupka u predmetu Pantić i drugi) 20.
196

tiv Radislava Krstića na Haškom tribunalu, prvoj presudi ovog Suda za genocid,
Butler je svjedočio da, “odluka o egzekuciji (...) muškaraca, bosanskih muslimana,
[nakon pada enklave Srebrenica] [nije imala smisla] u vojnom pogledu”.401 Uka-
zao je na to da masakri nisu služili strateškim vojnim ciljevima.402
U sudnici u Greensborou, Vlada je imala svjedoka koji je poznavao rat u Bosni
i arhivsku građu te imao iskustva u pogledu razumijevanja konsekvenci tih sluča-
jeva u Sjedinjenim Američkim Državama. Ranije je učestvovao u operaciji dobi-
vanja ključnih dosjea za suđenje u Greensborou. Učestvovao je i pretresu objekata
VRS-a u martu 1998. godine, kada su zaplijenjeni dokumenti na koje se Ured tu-
žioca u Hagu kasnije oslanjao u srebreničkim suđenjima. Butler je napustio OTP
2003. godine i iduće godine postao specijalist za obavještajni rad u Uredu ICE-a
u Atlanti, gdje je njegovo stručno znanje bilo razlog da se upravo on izabere da
radi na predmetima u vezi sa bivšom Jugoslavijom. Kasnije je prešao u Jedinicu za
prekršioce ljudskih prava i ratne zločine u Washingtonu, gdje je nastavio održavati
veze sa svojim ranijim poslodavcem.403
Butler je svjedočio o historijatu sukoba te izjavio da je između 6.000 i 8.000
muškaraca bilo pogubljeno nakon pada UN-ove “sigurne zone”, što je bio čin koji
se “očito kvalificira kao potencijalni ratni zločin te je bio predmet istrage Tribuna-
la za ratne zločine”.404 On je detaljno objasnio strukturu VRS-a u Istočnoj Bosni
i identificirao Drinski korpus kao najvažniju snagu VRS-a u Srebrenici kada je
enklava pala u julu 1995. godine. Unatoč ponovljenim prigovorima odbrane, ne-
koliko je dokumenata podneseno kao dokazna građa tokom njegovog svjedočenja,
uključujući spisak vojnika, njihove lične administrativne podatke i kartice o mo-
bilizaciji. Butler je rat u Bosni opisao kao konvencionalno ratovanje koje su vodile
konvencionalne vojne snage.
Porota je saslušala njegov opis vojnih operacija u julu 1995. godine. Sud je
instruirao porotu da se svjedočenje vezano za te operacije “odnosi samo na mate-
rijalno pitanje”, što znači da je relevantno samo za pitanja imigracijskog prekršaja
401 Prosecutor v. Radislav Krstić (Tužilac protiv Radislava Krstića) (IT-98-33-T) Judgment
(Presuda) International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (Međunarodni kri-
vični tribunal za bivšu Jugoslaviju) 2. avgust 2001, <icty.org/x/cases/krstic/tjug/en/krs-
tj010802e.pdf>, (pristupljeno 20. juna 2012).
402 Ibid, 21
403 Svjedočenje Richarda J. Butlera, U.S. v. Veselin Vidačak, partial transcript of the jury trial
proceedings before the Honorable N. Carlton Tilley, Jr., U.S. District Judge, Greensboro,
North Carolina, 1. maj 2007, tom. II, 22.
404 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript (transkript postupka u predmetu Pantić i
drugi) 24.
197

davanja lažnih izjava. Porotnici nisu trebali razmatrati da li su optuženi učestvo-

vali u masovnim pogubljenjima. U tim konkretnim slučajevima, Vlada nije tvrdila
da su te osobe obavezno bile i umiješane u genocid. Pitanje veze sa zločinima
počinjenim u julu 1995 bilo je izvan opsega postupka i jurisdikcije toga suda. Me-
đutim, utvrđivanje porijekla dokumenata koji su označili ove ljude kao pripadnike
vojske, zahtijevalo je razumijevanje konteksta rata i događaja iz jula 1995. godine.
Uvođenje u postupak pitanja masovnih pogubljenja u Srebrenici neizbježno je
utjecalo na to kako će porota doživjeti trojicu optuženih. Suđenja se nisu bavila
zločinima koji su se desili nakon pada UN-ove enklave, već samo pitanjem da li
su ti pojedinci – neki od njih, što je tvrdio njihov advokat, nisu čak bili aktivni u
službi tokom masakra – dali lažne podatke u imigracijskim formularima. Kada su
zvaničnici, koji su imali zadatak da istražuju kršenje imigracijskih propisa dobili tu
dokumentaciju, različiti ciljevi ove dvije institucije otvorili su teška etička pitanja o
tome koje dokaze uključiti. Čak su i predstavnici ICE-a, koji su bili angažirani u
pružanju pomoći Tužilaštvu, izjavili da, kao u svim krivičnim predmetima, postoji
“potreba za uspostavljanjem ravnoteže između interesa Vlade i prava optuženog
da se neki dokazi isključe”.405
Uglješi Pantiću, naprimjer, bilo je suđeno za posjedovanje lažne registracijske
kartice za strance. Vlada je to ubrzo utvrdila, a viši specijalni agent ICE-a Brent
Perley svjedočio je da je Pantić izjavio “da ne bi mogao ući u SAD da je rekao
istinu o vojnoj službi”.406 Zapravo, za optužene koji su željeli ostati u Sjedinjenim
Američkim Državama to nije obavezno bilo tako; kasnije su svjedoci Vlade svje-
dočili da ranija vojna služba ne diskvalificira automatski podnosioca zahtjeva.407
Vlada je tražila da se kaže istina o ranijoj vojnoj službi zato što je to bio važan
aspekt formulara za dokazivanje prava izbjeglica na ulazak (I-590) traženog od
onih koji žele imigrirati u SAD. U taj se formular unose osnovni biografski po-
daci podnosioca. Susan Sinclair-Smith, službenica za azil koja je razgovarala sa
Pantićem u Beogradu, svjedočila je: “Vojna služba je važna za bosansku situaciju,
naprimjer, pošto je tada već bilo dobro poznato da su oni koji su bili u vojsci či-
nili zločine protiv druge strane (...) nama je bilo važno da znamo je li podnosilac
405 Predstavnici ICE-a, intervju autorice, Ministarstvo domovinske sigurnosti, Washington,

DC, 19. maj 2011.
406 Svjedočenje Brenta Perleya, 8. maj 2007, U.S. v. Uglješa Pantić, djelimični transkript po-
stupka sa porotom, 141 (dostupno na Pantić Joint Appendix, Vol. 1, 314).
407 Pantićev sin svjedočio je da je on ispunio prve formulare za svog oca, što je bilo uobiča-
jeno kad su u pitanju porodice iz bivše Jugoslavije koje su htjele imigrirati, jer su djeca
jedina dobro govorila engleski. Krispen Culbertson, advokat Uglješe Pantića, intervju au-
torice, Greensboro, Sjeverna Carolina, 2. maj 2011.
198

zahtjeva koji je sjedio ispred nas bio pripadnik vojske i zato smo željeli postaviti
detaljnija pitanja o tome”.408 Sama vojska, bila ona obavezna ili ne, ne bi diskvali-
ficirala podnosioca zahtjeva. Vlada je ipak tražila detalje. Smith je objasnila: “Mi
smo stvarno željeli znati šta je podnosilac zahtjeva radio, gdje je bio stacioniran, s
kim je radio, i slične detalje o samoj službi”.409
Dokazi dostavljeni Sudu jasno su pokazali da je “Pantić (Ljube) Uglješa” bio
upisan pod brojem 432 na spisku 605 vojnika VRS-a.410 Dok je bio u pritvoru,
Pantić je također identificirao Jankovića kao jedinu drugu osobu koju je znao u
SAD-u a koja je služila u VRS-u. Pantić je u drugim ključnim dokumentima pro-
pustio da spomene svoju službu. Vlada je pozvala i Roberta Rastettera, službenika
zaduženog za procjenu zahtjeva izbeglica za stalni boravak. Pantić se razlikovao
od druga dva optuženika samo po tome što je imao stalni boravak duže od Janko-
vića i Vidačaka. Rastetter je svjedočio da je u dijelu formulara u kojem je trebao
da kaže da li je bio u vojnoj službi, on upisao “Ne”.411
Mada je Tužilaštvo iznijelo niz dokaza koji su potkrijepili njihove tvrdnje, bilo
je podosta onih koji su čekali na svoj red da svjedoče u odbranu optuženih. Sudni-
ca je bila ispunjena, ponajprije porodicama optuženih. Istaknuti pripadnici zajed-
nice bosanskih Srba u Sjeveroj Carolini također su bili tu, uključujući i srpskopra-
voslavnog sveštenika. Oni su pružali moralnu i materijalnu podršku, osiguravali
sredstva kako bi se pomoglo u plaćanju skupih troškova suđenja.412
Predmeti Janković i Vidačak

Advokati Vidačaka i Jankovića tvrdili su da se tri predmeta bitno razlikuju, što
je bila činjenica bitna u pogledu ishoda. Advokat Veselina Vidačaka, Scott Co-
alter imao je po mnogo čemu najteži predmet. Dok je bio u pritvoru, Vidačak je
priznao da je lagao na formularu. Po mišljenju Coaltera i kolege advokata Chrisa
Justicea, djelovao je kao vojnik i stoga teško da je mogao izazvati simpatije porote
u Greensborou: mlad čovjek kratke kose, mišićav, čovjek koji bi se uklapao u izvid-
408 Svjedočenje Susan Sinclair-Smith, 8. maj 2007, U.S. v. Uglješa Pantić, djelimični tran-
skript postupka sa porotom, 90 (Pantić Joint Appendix, Vol. 1, 263).
409 Ibid. 94 (Pantić Joint Appendix, Vol. 1, 267).
410 SAD protiv Uglješe Pantića, U.S. v. Uglješa Pantić, Vladin dokaz I (Pantić Joint Appen-
dix, 340.10).
411 Svjedočenje Roberta Rastettera, U.S. v. Uglješa Pantić, djelimični transkript postupka sa
porotom, 100 (Pantić Joint Appendix, Vol. 1, 273).
412 Chris Justice, advokat Milivoja Jankovića, intervju autorice, Greensboro, Sjeverna Caro-
lina, 4. maj 2011.
199

ničku jedinicu, a i priznao je da je bio njihov pripadnik. Na klupi za svjedoke, on

je posvjedočio da ga Međunarodna organizacija za migracije (IOM), organizacija
koja je procesuirala njegov zahtjev za izbjeglički status prije nego što su to preuzeli
službenici u Americi, nikad nije ni pitala za vojnu službu.413 Po njegovom mišlje-
nju, on je prosto slijedio njihove instrukcije. Ponudivši kontekst za svoje kasnije
priznanje da je doista bio u vojsci, Vidačak je objasnio da je bio žrtva rata: njegov
porodični dom je spaljen a on je bio regrutiran u vojsku.414 Prema vojnoj evidenciji
on bio na bolovanju u vrijeme srebreničkog masakra u julu 1995, pošto je nekoliko
mjeseci ranije bio ranjen granatom.415
Slučaj Milivoja Jankovića bio je najslabiji: nekoliko dokaza direktno je Janko-
vića povezivalo sa vojnom službom, uključujući vojne dokumente VRS-a, zahtjev
za izbjeglički status I-590, i zahtjev I-485 za stalni boravak ili sličan status. Poput
Vidačaka, i Janković je svjedočio da je bio regrutiran i da je branio vlastitu kuću.
Advokati su njihova svjedočenja nastojali staviti u kontekst bosanskog rata opće-
nito, u narativ da neki pripadnici Vojske Republike Srpske nisu bili počinioci zlo-
čina već samo vojnici koji su učestvovali u nasilnom sukobu. To je na njihovu vezu
sa genocidom bacalo drugačije svjetlo. Janković je, naprimjer, očito bio u kampu za
interno raseljene osobe kada je pokupljen i regrutiran u vojsku. I odbrana i tužilac
složili su se da je on dao izuzetno svjedočenje o tome kako nije bio voljan služiti
u VRS-u, što su njegova supruga i dijete potvrdili kad su svjedočili u njegovu
odbranu. Dvije strane su se, međutim, razlikovale po tome kako su doživjele Jan-
kovićevu reakciju na samo suđenje. Tužilaštvo ga je okarakteriziralo kao “najmili-
tantnijeg” od trojice optuženih, navodeći, naprimjer, njegovo insistiranje da dobije
srpskog prevodioca (a ne hrvatskog ili bosanskog).416 Etnopolitičke razlike koje
su definirale rat – recimo, podjela “srpsko-hrvatskog jezika” na “različite” jezike:
srpski, hrvatski i bosanski – ponovo se pojavila u sudnici, a želja optuženog da
mu se osigura najtačnije (ili možda najsaosjećajnije) sredstvo prenošenja njegovih
misli tumačeno je kao politizacija. Nasuprot tome, Jankovićevi advokati pamte ga
kao nekog ko je izgledao zastrašeno i zabrinuto na klupi za svjedoke.417
413 Vidjeti direktno saslušanje Veselina Vidačaka, 2. maj 2007, U.S. v. Veselin Vidačak, djeli-
mični transkript postupka sa porotom, Vol. III, 7–9.
414 Scott Coalter, advokat Vidačaka, intervju autorice, Greensboro, Sjeverna Carolina, 4. maj
2011.
415 Svjedočenje Rade Cloarec (prevoditeljica) 30. april 2007, U.S. v. Uglješa Pantić, djelimični
transkript postupka sa porotom, Vol. 1, 14. Tokom suđenja, Rada Cloarec opisala je sadr-
žaj vojne evidencije koju je prevela.
417 Intervju sa Justiceom.
200

Odbrana optuženih
Većina argumenata odbrane odnosila se na autentičnost dokumenata podnesenih
sudu i preciznost prevodilaca koji su prevodili optuženom pitanja o vojnoj službi
dok su ovi ispunjavali vladine formulare.418 Sva tri advokata podnijela su predhod-
ni zahtjev da se dva specifična tipa dokaza ne prihvate na sudu.419 Tvrdili su da
porota ne smije vidjeti neke imigracijske dokumente, kao što je inicijalni zahtjev
za imigiraciju, pošto nije moglo biti osigurano svjedočenje i unakrsno ispitivanje
osoba koje su ih prevodile sa srpskog na engleski.420 Drugo, tvrdili su da doku-
menti koje je zaplijenio Haški tribunal trebaju također biti odbačeni bez daljnje
provjere autentičnosti. Osporavajući pravosudnu saradnju između Haškog tribu-
nala i američke Jedinice za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine, kao i kasnije
američkih sudova, odbrana je iznosila argumente protiv nekritičnog prihvatanja
istraga i nalaza jednog međunarodnog tribunala.
Chris Justice, Jankovićev advokat, osporavao je i korištenje arhiva koje je pri-
kupio Haški tribunal kao dokaz da su ovi ljudi bili u vojsci RS-a. Poput Culber-
tsona, i on je tvrdio da se to mora potvrditi na osnovu federalih propisa o dokaznoj
građi, te da, stoga, samo oni pojedinci koji direktno znaju kako su se imena optu-
ženih pojavila na vojnim spiskovima mogu “objasniti šta su ti ljudi radili u vojsci
a što bi odgovaralo definiciji vojne službe”.421
Kao odgovor na osporavanja odbrane, Auld je primijenio analogiju lanca ču-
vanja saveznih poreznih prijava tvrdeći da se “ne može desiti da porezna prijava
(...) ne bude prihvatljiva na sudu, osim ako niste u stanju prezentirati svjedočenje
osobe koja je, ustvari, podnijela poreznu prijavu, odnosno optuženog koji bi re-
kao ‘da, ja sam ispunio tu poreznu prijavu i u nju unio sve te informacije”.422 Nije
potrebno pokazati cijeli lanac čuvanja dokaza o poreznoj prijavi kroz cijeli životni
tok dokumenta; njegova pouzdanost se zasniva na njegovoj službenoj formi (i
njenoj inherentnoj autentičnosti) kao i povjerenju u birokratske kanale zvanične
418 Vidjeti također Jonathan D. Jones, “Serb Military Records Allowed at Trial”, Newsand
Record, 5. april 2007. Krispen Culbertson je tvrdio da se zabrinutost njegovog klijenta
preklapala u “dvije ili tri tačke”.
419 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript, 6–10. Zahtjev in limine (Latinski: na po-
četku, prim. prev) je preliminarni zahtjev za donošenje odluke prije početka suđenja, pri
kojem se obično zahtijeva isključivanje određene vrste dokazne građe.
420 Ibid.
421 4. april 2007, Pantić et al. Motion Transcript, 6. (Pravilo 901 Saveznih pravila o korištenju
dokaza odnosi se na potvrdu autentičnosti ili identifikaciju dokaza.)
422 Ibid, 15-16.
201

kontrole. Ukratko, imajući u vidu pojmove autentičnosti i povjerenja, koji stoje iza
lanca čuvanja dokaza, dovoljno je da se ima sam taj dokument. Vojna evidencija
koja je zaplijenjena ne smije se tretirati drugačije, tvrdio je on. “Oni vele da mi
moramo imati nezavisnog svjedoka koji će reći kako se svaka od tih informacija
našla u tom formularu i kako je svaka osoba u Vladi rukovala tim formularom da
bi to bilo prihvaćeno od Suda. Ja ne mislim da je takav zakon”.423 Sud je kasnije
prihvatio njegove dokumente.
Slični prigovori su uloženi u vezi sa zahtjevima za imigraciju. Jankovićev ad-
vokat je tvrdio da se formulari I-590 i I-485 ne smiju prihvatiti bez svjedočenja
prevodilaca koji su omogućili njihovo popunjavanje te bi, stoga, mogli potvrditi da
su informacije koje su prenijeli bile tačno zabilježene.424 Sa fokusom na sredstva –
protok informacija – kojim su optuženi inicijalno dobili izbjeglički status, odbra-
na je propitivala da li je sa pravne tačke gledišta ta “strana vojna evidencija [bila]
prihvatljiva, ili da li [bi] mogla izdržati test osporavanja u pogledu autentičnosti i
činjenice da je došla iz treće ruke”.425
Culbertsonove kolege primijetile su da je njegova strategija odbrane bila više
usmjerena na corpus delicti – princip da se za neko krivično djelo mora prvo do-
kazati da se uopće desilo prije nego što se osoba za to osudi.426 On je u sudnici
bio ratoborniji od druga dva advokata. U unakrsnom ispitivanju Richarda Butlera,
naprimjer, on je inicijalno pokušao ustvrditi da su zločine činile sve strane.427 Ka-
snije je postavio pitanje vjerodostojnosti Butlerovog svjedočenja upitavši da li je
on ikad intervjuirao “bilo koju osobu koja je vidjela gospodina Pantića kako nosi
pušku tokom sukoba”, i da li je istraživao konkretnu Pantićevu ulogu u ratu.428
Taj pokušaj izgleda da nije ubijedio porotu. Nakon što je Richard Butler skici-
rao političku historiju regiona, više vladinih službenika i prevodilaca objasnilo je
proceduru podnošenja zahtjeva za izbjeglički status i proces kojim su optuženi
ispunili dokumentaciju.
423 Ibid, 16.

424 Ibid, 7.
425 Ibid, 9.
426 Chris Justice i Scott Coalter, advokati Milivoja Jankovića i Veselina Vidačaka respektiv-
no, intervju autorice, Greensboro, North Carolina, 4. maj 2011.
427 Unakrsno ispitivanje Richarda Butlera, 8. maj 8, 2007, U.S. v. Uglješa Pantić, djelimični
transkript postupka sa porotom, 58 (U.S. v. Uglješa Pantić, Joint Appendix,Vol. I, 231).
428 Ibid. 60 ( Joint Appendix, Vol. I, 233).
202

Suđenja se zaključuju
Jedno suđenje je završilo oslobađanjem a druga dva osuđujućom presudom. S ob-
zirom na dokaze, presude i ono što se čulo od porote koja je oslobodila Jankovića,
Auld je takav ishod pripisao sastavu triju porota.429
Porota je utvrdila da su i Veselin Vidačak i Uglješa Pantić krivi za davanje
lažnih izjava i osuđeni su na zatvorsku kaznu, od kojih su obojica već proveli po
osam i pol mjeseci u zatvoru. Govoreći putem svog advokata, Vidačak je izrazio
žaljenje i tugu što “neće biti u stanju uživati u plodovima ove zemlje”.430 Oboji-
ca su se žalila na presudu Žalbenom sudu SAD-a za Četvrti okrug, potvrđujući
argument odbrane da su prevodioci koji su bili prisutni kad su oni aplicirali za
izbjeglički status i oni koji su im prevodili trebali biti na raspolaganju za unakrsno
ispitivanje na suđenju. Žalbeni sud Četvrtog okruga je potvrdio presude. Za Mi-
livoja Jankovića zaključeno je da nije kriv zbog toga što je slagao na formularima,
ali je kasnije utvrđeno da je podložan deportaciji iz Sjedinjenih Država na osnovu
kršenja drugih propisa o imigiraciji (što ilustrira razlike u standardima između
krivičnog i imigracijskog postupka).431 Sva trojica su kasnije deportirana iz Sjedi-
njenih Država.432
Deportacija, međutim, ne znači da bi se pojedinci iz High Pointa ili drugih
mjesta koji su bili povezani sa Srebrenicom, neminovno suočili sa optužbama za
genocid ili ratne zločine u Bosni. To nije značilo ni da je svaki takav pojedinac
kriv za učešće u događajima u julu 1995, čak ni u najširem smislu pojma “uče-
šća”. Stalna dvosmislenost koja visi nad nevinošću i krivicom tih osoba izražava
infrastrukturalne nedostatke poslijeratnog društva: bosanska vlada nema resurse
da istraži i krivično goni svakog pojedinca koji je počinio ili pomogao u činjenju
srebreničkih zločina. Procjena da u Bosni ima 10.000 osumnjičenih za ratne zlo-
čine, ozbiljno ograničava sposobnost države da pojedinačne počinioce i učesnike
privede pravdi.433
429 L. Patrick Auld, u e-mailu autoricama, 25. januar 2013.

430 Jennifer Fernandez, “Two Serbs Facing Deportation”, News and Record, 1. septembar
2007.
431 Jennifer Fernandez, “Bosnian Deportee Appeals Visa Case”, News and Record, 23. sep-
tembar 2008, <http://triadcareers.news-record.com/content/2008/09/28/article/bosni-
andeportee appeals visa case> (pristupljeno 15. juna 2012).
432 Deportacija se razlikuje od ekstradicije. Nijedan od ovih muškaraca nije bio optužen u
Bosni zbog čega bi bio upućen zahtjev za ekstradiciju radi suđenja.
433 Merdijana Sadović, “The Trials of Bosnia’s War Crimes Court”, IWPR Insight, April 11,
2011, <http://iwpr.net/report-news/trials-bosnias-war-crimes-court> (pristupljeno 10.
aprila 2013).
203

U Sjedinjenim Američkim Državama, krivične optužbe zbog lažnih izjava, kao

što su izjave ovih doseljenika iz High Pointa, općenito su prvi zakonski korak
koji se poduzima u oko 50 posto slučajeva koji se tiču bivše Jugoslavije. Ako se ne
provede krivični postupak, Vlada podnosi tužbu administrativnim sudovima koji
vode slučajeve imigracijskog sistema. Oko 260 sudija odlučuje da li ti nedržavljani
imaju pravo ostati u Sjedinjenim Američkim Državama. Osumnjičeni imaju pra-
vo na advokata, ali ga moraju sami platiti. Ali, ovi građanski predmeti ne moraju
ispuniti standard krivice “mimo razumne sumnje” kao što je to slučaj sa krivičnim
procesima; vlada mora dokazati samo da se pojedinac može deportirati na osnovu
“jasnih i ubjedljivih dokaza”.434
Imigracijski sudovi nedavno su postali predmet pojačane kontrole zbog struk-
ture njihovih procesa, kao i sve veće politizacije i restriktivne primjene zahtjeva
za azilom.435 Profesor prava Bennett Gershman izjavio je: “Zamislite pravni po-
stupak u kojem je sudija zaposlen kod glavnog tužioca, optuženi optužen za neja-
san prekršaj, nema advokata koji bi ga branio, postupak se provodi na jeziku koji
čovjek ne razumije, a kažnjava ga se protjerivanjem iz njegovog doma, oduzima
mu se egzistencija i porodica do kraja života”.436 U mnogo slučajeva vezanih za
Srebrenicu, uključujući i osobe iz High Pointa, savezna krivična suđenja dovela su
do pokretanja imigracijskog sudskog postupka, gdje su ponovno netačne ili lažne
izjave o vojnoj službi u prošlosti bile predmet procjene, mada ne od strane porote,
već pojedinačnog sudije. Od (najmanje) četrdeset i šest predmeta vezanih za Sre-
brenicu, svi osim jednog optuženog suočili su se i sa imigracijskim postupkom;
desetoro se suočilo sa krivičnom optužbom. (Vidjeti tabelu 6.1). Nakon suđenja u
434 Centar za ljudska prava i globalnu pravdu, Azijskoamerički fond za pravnu odbranu i
obrazovanje, Under the Radar: Muslims Deported, Detained, and Denied on Unsubstantiated
Terrorism Allegations, New York: NYU School of Law, 2011, 3.
435 Imigracijski sudovi SAD-a bili su predmet oštrije kritike nakon što je glavni tužilac John
Ashcroft nametnuo reforme 2003. O novijim imigracijskim sudskim pitanjima, vidjeti
Dory Mitros Durham, “The Once and Future Judge: The Rise and Fall (and Rise?) of Im-
migration Courts”, Notre Dame Law Review 81(655) (2005– 2006), 655–91; Jennifer M.
Chacón, “A Diversion of Attention? Immigration Courts and the Adjudication of Fourth
and Fifth Amendment Rights”, Duke Law Journal 59 (2010), 1563–633; Sydenham B.
Alexander III, “A Political Response to Crisis in the Immigration Courts”, Georgetown
Immigration Law Journal 21(1) (2006–2007), 1–60. O efektima Ashcroftovog restruktu-
riranja Odbora za žalbe u vezi sa imigracijom, vidjeti Schoenholtz, “Refugee Protection
in the United States Post–September 11”, 352–359.
436 Bennett L. Gershman, “How Immigration Courts Contaminate American Justice”,
Huffington Post, January 6, 2012, http://www.huffingtonpost.com/354bennett-l-gersh-
man/how-immigration-courts-co b 1187353.html (pristupljeno 17. juna 2012).
204

Greensborou, službenici ICE-a pokrenuli su imigracijski postupak protiv sve tro-

jice. U slučaju Jankovića, imigracijski sud je utvrdio da njegov zahtjev nije uopće
smio biti odobren.
Dok su službenici ICE-a smatrali da su deportacije uspjeh u smislu namjere
da se ne dopusti da Sjedinjene Američke Države postanu utočište za prekršioce
ljudskih prava, advokati su imali nešto drugačije tumačenje suštine tih predmeta.
Pantićev advokat Krispen Culbertson, tvrdio je da su ti slučajevi “unaprijed od-
lučeni”, motivirani željom Vlade da pokaže kako je njena odluka da intervenira
u bosanskom ratu na strani Vlade Republike BiH bila ispravna.437 Činjenica da
je Vlada utrošila znatna sredstva na te relativno nebitne ratne likove, tvrdio je,
ilustrira nelagodan odnos između vanjske politike SAD-a i domaćeg sudskog si-
stema.438
Njegov kolega Chris Justice tvrdio je da bi, ukoliko su takva sredstva potroše-
na, sami predmeti barem trebali imati “efekta”439 Pitao se koji bi to efekat mogao
biti ako je država samo zainteresirana da procijeni kršenje imigracije. Za njega i
druge advokate u predmetima iz Greensboroa, činilo se da je umiješanost optuže-
nih u zločine u Srebrenici bila nebitna.440 Vjerovao je da su, umjesto toga, savezni
tužioci išli za najlakšim slučajevima.441 Ovi predmeti su imali više utjecaja na op-
tužene i njihove porodice, nego na borbu protiv kršenja ljudskih prava zbog koje
su krenule inicijalne istrage. Advokati su morali gledati kako se njihovi klijenti
iskorjenjuju iz zajednice u koju su se naselili, odvajaju od porodica i potom depor-
tiraju iz zemlje. Efekat nije tu prestao: djeca optuženih su često bila kolateralna
šteta tih predmeta, jer je njihovo sponzorstvo u Sjedinjenim Američkim Država-
ma bilo vezano za prvobitne zahtjeve za imigraciju njihovih roditelja. Deportacija
pojedinca često je dovodila do odlaska cijele porodice.
Jedinica za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine je predstavila drugači-
ju sliku svoga rada. Službenici ICE-a tvrdili su da su njihove istrage, i kasnije
krivična gonjenja, ciljale na prekršioce ljudskih prava iz gotovo stotinu različitih
zemalja, osoba sa različitim nivoom odgovornosti za ratne zločine i kršenja ljud-
skih prava.442 Tvrdili su da njihovi predmeti nisu uvijek bili potpuno u skladu sa
vanjskopolitičkim ciljevima SAD-a. Lista zemalja čiji su državljani bili predmet
437 Intervju sa Culbertsonom.

438 Ibid.
439 Intervju sa Justiceom.
440 Ibid.
441 Ibid.
442 Intervju autorice sa predstavnicima ICE-a.
205

kontrole ovog tijela dokazuje tu tvrdnju. I doista, takve istrage i suđenja obuhvatili
su mnoga mjesta u kojima Vlada Sjedinjenih Država nije bila umiješana, ili je,
pak, intervenirala na “pogrešnoj strani sukoba”, kao što je Latinska Amerika, gdje
je desetljećima američka politika prikriveno ili otvoreno podržavala autoritarne
vođe koje su davali prednost imovinskim pravima i, u krajnjoj instanci, potrebama
američkog biznisa iznad ljudskih prava.
Drugi predmeti
Lista Haškog tribunala pokrenula je slične predmete u Sjevernoj Carolini, Ore-
gonu, Illinoisu i Wisconsinu. Službenici ICE-a pregledali su dosijee osoba koje
su imigrirale od kraja rata. Najveća pojedinačna operacija ticala se šesnaest bivših
vojnika u Phoenixu, od kojih je petoricu ICE deportirao i kasnije im je suđeno
na Sudu Bosne i Hercegovine.443 Tokom 2005. i 2006. godine, tri velike operacije
dovele su do hapšenja bivših vojnika VRS-a zbog kršenja imigracijskih propisa
u Floridi i Arizoni. Sve te istrage proistekle su iz one početne liste od približno
150 pripadnika Drinskog korpusa identificiranih 2003. godine. Usredsređenost
na bivše pripadnike Vojske Republike Srpske učinila je da se stekne dojam kako
se sve koncentriralo na srpske osumnjičenike, što je argument koji se često na-
vodio u vezi sa haškim postupcima. Službenici ICE-a, međutim, tvrdili su da su
provjeravali krivična djela koja su činile sve strane u tom sukobu; ukazali su na dva
predmeta bivših vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine: Edina Džeke
iz Everett (država Washington), i Raseme Handanović iz Beavertona (Oregon)
oboje uhapšeni 2011. godine.444 Ove zakonske radnje rezultat su i zahtjeva bosan-
ske Vlade i inicijative istražitelja ICE-a. Ipak, lista Drinskog korpusa i razmjena
obavještajnih podataka između Haškog tribunala i imigracijskih službenika dove-
la je do većine istraga u Americi.
Neki analitičari naglašavaju razlike između načina na koji je Vlada predstav-
ljala ove predmete kao nastojanje da se identificiraju prekršioci ljudskih prava, i
činjenice da većina optuženih nije optužena za ratne zločine.445 Profesor zakono-
443 Vidjeti Matt McAllester, “After the Massacre”, Details Magazine, septembar 2007, do-
stupno na: http://www.mcallester.com/images/Details-Sept2007.pdf (pristupljeno 15.
novembra, 2012).
444 Skoriji predmeti su protiv Sulejmana Mujagića i Almaza Nezirovića.
445 Emma Schwartz, “The Challenge of Prosecuting Serbian Refugees: The U.S. Is Stru-
ggling to Link Bosnian Serbs to the Infamous Srebrenica Massacre”, U.S. News and World
Report, 17. mart 2008. <http://www.usnews.com/news/world/ articles/2008/03/17/the-
challenge-of-prosecuting-bosnian-war-criminals>(pristupljeno 30. juna 2012).
206

davstva o ljudskim pravima sa Univerziteta Berkeley Laurel Fletcher tvrdio je da,

mada ti predmeti pokazuju “tu percepciju legitimiteta i pravičnosti (...) [tiču se]
u biti povezanosti sa krivičnim djelima, dok sami ti ljudi smatraju da im, u kon-
tekstu rata kada nisu imali izbora i kad politički otpor nije bio dopušten, ne treba
suditi za tu njihovu povezanost”.446 Vlada je te administrativne prekršaje, među-
tim, smatrala ozbiljnim kršenjem saveznih zakona, utoliko više zbog potencijalne
direktne povezanosti optuženih sa kršenjima međunarodnog humanitarnog prava
i Konvencije o genocidu.
Većina hapšenja prethodila je usvajanju Zakona o odgovornosti za genocid,
2007. godine, kojeg je predložio senator Richard Durbin iz Illinoisa, kojim je tu-
žiocima na raspolaganje stavljen jači pravni lijek za osobe osumnjičene da su bile
direktno povezane sa aktima genocida, što je pitanje kojim se nisu bavili predmeti
u Sjevernoj Carolini. Zakon je dopunio savezni Krivični zakon kako bi se “omo-
gućilo krivično gonjenje za akte koji predstavljaju genocid počinjen od strane na-
vodnog počinioca koji je: (1) stranac, koji je zakonito stekao stalni boravak u Sje-
dinjenim Američkim Državama; (2) osoba bez državljanstva sa mjestom boravka
u Sjedinjenim Američkim Državama; ili (3) osoba koja je dovedena ili pronađena
u Sjedinjenim Američkim Državama, čak i ako se djelo desilo van Sjedinjenih
Država”.447 Pošto su sada u stanju krivično goniti genocid na vlastitoj teritoriji za
zločine koji su negdje drugo počinjeni, savezni tužioci su mogli donositi eksplicit-
ne krivične optužbe, uz one vezane za imigracijsku prevaru. Međutim, nijedan od
predmeta vezanih za Srebrenicu nije mogao uključiti domaću optužbu za genocid
zbog zaštite na temelju američkog Ustava: genocid u Srebrenici desio se gotovo
dvanaest i pol godina prije nego što su Sjedinjene Američke Države proširile svo-
ju jurisdikciju tako da obuhvata genocid na stranom tlu.
Reakcije u dijaspori
Za one koji su stigli u Sjedinjene Američke Države nakon što su prisilno raselje-
ni iz svog doma i koji su dobili izbjeglički status na osnovu “dobro utemeljenog
straha”, prisustvo potencijalnih ratnih zločinaca povezanih sa istim onim snagama
koje su i njih i njihove porodice iščupale iz korijena, bilo je duboko uznemirujuće.
Pripadnici bosanske dijaspore pričali su o počiniocima koji žive u susjedstvu preži-
vjelih u Sjedinjenim Američkim Državama i slobodno hodaju američkim ulicama.
Činilo se da oni nisu ni dotaknuti pravnim sistemom u Bosni, Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama, niti međunarodnim suđenjima za ratne zločine u Hagu. Bili
446 Ibid.
447 Public Law 110-151, 21. decembar 2007.
207

Tabela 6.1. Imigracijski slučajevi vezani za Srebrenicu u Sjedinjenim Američkim Državama

(januar 2013)
Država, godina hapšenja Krivično suđenje Imigracijski postupak Optužen

(krivična), ime optuženog u SAD-u, rezultat u SAD, rezultat u Bosni
Massachusetts, 2004. Da (kriv)
Marko Boškić Da – deportiran iz SAD Da (priznao krivicu)
Sjeverna Carolina, 2003, Ne
Milorad Trbić Da – deportiran iz SAD Da (kriv)
Wisconsin/Texas, 2006. Ne (moguća žalba
Neđo Ikonić Da – deportiran iz SAD tužilaštva)
Sjeverna Carolina, 2006. Da
Uglješa Pantić Janković (oslobođen) Da – deportirani iz Informacija nije
Milivoje Janković Pantić i Vidačak SAD dostupna javnosti
Veselin Vidačak (krivi)
Oregon, 2007. Ne Informacija nije
Milenko Krstić Da – deportiran iz SAD dostupna javnosti
Arizona, 2005. (17 ukupno, Ne Da (svih 17) – Blagojević: Da (kriv)
3 imena nisu javna) deportirano iz SAD, Božić: Da (oslobođen)
Mladen Blagojević 5 od 17 Bencun: Oslobođen
Zdravko Božić (Blagojević, Božić, bez optužbe
Goran Bencun Bencun, Dragić, Dragić: Informacija
Nenad Dragić Ninković) Kristić – nije dostupna javnosti
Rajko Ninković predmet zaključen Ninković: Informacija
Milenko Gujić u administrativnom nije dostupna javnosti
Mitra Gujić postupku
Rajko Hercegovac
Risto Hercegovac
Momčilo Krstić
Radenko Špirić
Vitomir Špirić
Nikola Stanković
Savo Tojčić
Dragan Ubiparipović
Radenko Ubiparipović
Cvijan Vidaković
Ohio, 2006. Da Da – nije deportiran Informacija nije
Ratko Maslenjak iz SAD dostupna javnosti
Florida, 2006. Popić: Dvije porote Da – niko nije Popić: Informacija nije
Branko Popić nisu mogle donijeti deportiran iz SAD dostupna javnosti
Sekula Bilić odluku, odustalo se osim: Gostić: Informacija
Zdravko Kordić od optužbe Popić: deportiran iz nije dostupna javnosti
Ostoja Sarić Krsmanović: SAD
Strahinja Krsmanović Oslobođen Krsmanović:
Boro Stojanović Bilić: Oslobođen predmet zaključen
Jadranko Gostić Kordić: Oslobođen u administrativnom
Zoran Radić* postupku
Dušan Bošnjak* Gostić: sam otišao
Bogdan Pantić*
Nevada nedostupno Ne Da Da
Dejan Radojković (čeka suđenje)
208

Država, godina hapšenja Krivično suđenje Imigracijski postupak Optužen

(krivična), ime optuženog u SAD-u, rezultat u SAD, rezultat u Bosni
Michigan, 2006. Da Ne – deportiran iz SAD Informacija nije
Neđo Lojpur dostupna javnosti
Colorado, 2006. Ne Da – nije deportiran Informacija nije
Mislav Vuković iz SAD dostupna javnosti
Utah, 2006. Stjepanović i Da Informacija nije
Milenko Stjepanović Ristić: Da (optužbe Ristić: deportiran iz dostupna javnosti
Mirka Stjepanović odbačene bez SAD
Ranko Nastić suđenja) Stjepanović: nije
Branko Ristić deportiran iz SAD
Illinois, datum nepoznat Ne Da – nisu deportirani Informacija nije
Dalibor Butina iz SAD dostupna javnosti
Radovan Janković
Vlado Kecojević
Branislav Čančar
Napomena: Kod Ministarstva domovinske sigurnosti nisu bili dostupni ishodi suđenja za sve sluča-
jeve u kojima postoji evidencija u štampi i policiji koja ukazuje na to da je bilo hapšenja i podizanja
optužbi.
*Nije bilo hapšenja; još uvijek na slobodi.
Izvor: Služba SAD-a za provedbu imigracijskih i carinskih propisa, januar 2013.
su neprepoznati u Sjedinjenim Američkim Državama i niko nije znao za njihovu

ratnu prošlost te su bili slobodni da žive novi život. Preživjeli iz Srebrenice pogo-
tovo su se osjećali kao da su još jednom postali žrtve. Bilo je strašnih susreta. Jedan
pripadnik bosanske dijaspore ispričao je kako se jedan bivši vojnik VRS-a, poznat
po tome što se hvalisao svojim zločinima u Bratuncu, pojavio na proslavi Bajrama
u jednom gradiću u Sjevernoj Carolini, i tu prijetio da još uvijek ima utjecaja i da
može svoju prošlost iznositi kao dokaz i upozorenje svojim novim susjedima.448
Raseljeni Bosanci bili su svjesni američkog imigracijskog procesa, ali, barem u
Sjevernoj Carolini, oni nisu znali kako je došlo do tri slučaja imigranata u High
Pointu. Pratili su kako se ti slučajevi odvijaju jednako kao i ostatak američke jav-
nosti, putem štampe, ali mnogi u toj zajednici i dalje su se bojali svjedočiti na
suđenjima u SAD-u. Bilo ih je strah odmazde i u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama i nad rođacima koji su još živjeli u Istočnoj Bosni pod neizvjesnom zaštitom
policijskih snaga Republike Srpske.449 Ni Vladu SAD-a nisu doživljavali kao po-
uzdanog saveznika.
448 Intervju autorice.

449 Hamdija Čustović, tadašnji podpredsjednik Kongresa sjeveroameričkih Bošnjaka
(CNAB) intervju autorice, Concord, Sjeverna Carolina, 1. maj 2011. O policijskoj re-
209

Richard Butler i drugi službenici ICE-a koji su radili na ovim predmetima po-
sjećivali su pripadnike dijaspore u nadi da će prikupiti bolje informacije. Ti sastanci
su američkoj vladi dali ljudsko lice i sagovornicima signalizirali da je ona svjesna
počinilaca koji žive u SAD-u.450 Mada su te konsultacije jačale nivo povjerenja u
tim zajednicama, mnogi Bošnjaci doživljavali su svoj etnoreligijski identitet kroz
prizmu politike pojačane kontrole muslimanskih imigranata nakon 11. septem-
bra.451 Unatoč nastojanjima da ih se obavijesti, koja su činili Butler i njegove kolege,
pripadnici dijaspore nisu uvijek pravili distinkciju između raznih administrativnih
tijela. Mada je Ministarstvo domovinske sigurnosti bilo ogranak Vlade koji goni
ratne zločince, bilo je strožije protiv svih imigranata u zemlji, a posebno, činilo se,
onih islamske vjeroispovijesti.452 Tu je također bila i frustracija zajednice preživjelih
kada bi se desilo da počinioci, koje bi oni prepoznali, ne bi bili uhapšeni. U nekim
slučajevima, ti navodni počinioci bili su poznati službenicima ICE-a, ali pošto je
istraga još uvijek bila u toku o tome javnost nije mogla ništa znati.453
Zaključak
Efekti genocida osjećali su se u cijeloj dijaspori kako su prisilno raseljeni pustili
korijene u velikim gradskim centrima i gradićima diljem Sjedinjenih Država. Ali,
nisu svi tu bili dobrodošli niti su svi koji su tražili utočište, to radili po zakonu.
I doista, kao što pokazuju primjeri krivičnih postupaka protiv bosanskih Srba,
formi, vidjeti Gemma Colantes Celador, “Police Reform: Peace-building through ‘De-
mocratic Policing,’” International Peacekeeping 12(3) (2005) 364– 376.
450 Ron Klutho, Koordinator programa smještanja izbjeglica i imigranata, intervju autorice,
St. Louis, Missouri, 4. avgust 2011.
451 Intervjui autorice. O bosanskim izbjeglicama i muslimanskom identitetu u Sjedinjenim
Državama, vidjeti Maja Mišković, “Of Home(s) and (Be)Longing: Bosnians in the Uni-
ted States”, u Marko Valenta i Sabrina P. Ramet, eds, The Bosnian Diaspora: Integration in
Transnational Communities, Burlington, VT Ashgate: 2001, 223–240.
452 Pitanjem kako je politika u pogledu imigracija i sigurnosti nakon 11. septembra utjeca-
la na muslimanske zajednice u Sjedinjenim Državama bave se: Katherine Pratt Ewing,
Being and Belonging: Muslims in the United States Since 9/11, New York: Russell Sage Fo-
undation Publications, 2011; Louise Cainkar, “The Impact of the September 11 Attacks
on Arab and Muslim Community in the United States”, u John Tirman, ed. The Maze
of Fear: Security and Migration after 9/11, New York: New Press, 2004; Louise Cainkar,
Homeland Insecurity: The Arab American and Muslim American Experience after 9/11, New
York: Russell Sage Foundation, 2009.
453 U nastojanju da pokaže da je posvećen ovom problemu, ICE je otvorio vruću telefonsku
liniju za dojave o osumnjičenim počiniocima kako bi javnost mogla anonimno dati infor-
macije.
210

odjeci jula 1995. intenzivirani su kada su se ukrstile razne intervencije: potaknuta

informacijama i stručnim znanjem koje je sakupljeno u sudnicama Haškog tribu-
nala, Vlada Sjedinjenih Američkih Država je svoju istražnu mrežu bacila široko
te tako otkrila bivše pripadnike VRS-a među nedavno naseljenim izbjeglicama.
Sudski procesi protiv bivših vojnika VRS-a ilustriraju ne samo tjeskobu vezanu
za politiku Sjedinjenih Država o izbjeglicama i azilu u svijetu nakon 11. septem-
bra iskazanu pitanjima: Koga treba pustiti u zemlju? Ko snosi teret dokazivanja za
uspostavljanje tog statusa? – već i kako se ta politika mijenjala sa većom pažnjom
posvećenom kršenju ljudskih prava i ratnim zločinima. Vlada SAD-a povukla je
crtu: bivši pripadnici vojske odgovorne za genocid koji su lagali da nisu s njom bili
povezani, neće dobiti priliku da zajedno sa ostalim raseljenim osobama iz svijeta
započnu novi život na tlu SAD-a. Za savezne tužioce, administrativno pitanje da
li je neka osoba lagala u svom imigiracijskom formularu podrazumijevalo je šira
pitanja prava i zasluge: u zemlji sa ograničenom godišnjom kvotom imigracije
“vjerovatno ima [boljih kandidata] koji bi željeli ući u SAD. Zašto bi ovi ljudi
trebali biti privilegirani?”454
Mi o državljanstvu često razmišljamo u kategorijama pasoša i glasačkih kutija,
ali prava i odgovornosti koji su inherentni pripadnosti jednoj državi mogu dobiti
i prizemnije ili, ponekad, neočekivane oblike. To se posebno odnosi na države
poslije konflikta, gdje su građani odgovorni za izgradnju društva u kontekstu svog
svakodnevnog života. Građani i kod kuće i u inostranstvu bore se da ponovno
uspostave svoju porodicu, dom i zajednicu. Neki to čine tako što se vraćaju u svoj
predratni dom. Na drugom kraju spektra prisilne migracije, srebrenička dijaspora
raseljenih izbjeglica svjedoči o angažmanu i obnovi koje se čine iz daleka.
U slučaju bivših pripadnika Vojske Republike Srpske, prošlost je putovala s
njima preko granica Bosne, unatoč njihovoj nadi da će započeti novi život u novoj
zemlji. Masovno raseljeni zajedno s drugim bosanskim građanima koji su pristigli
nakon rata, veterani vojske Ratka Mladića započeli su taj život misleći da to što
su propustili ispuniti jedan kvadratić na formularu i reći to u intervjuu u ambasadi
godinama prije, neće doći za njima. Neki su tvrdili da njihova uloga u ratu ne
predstavlja stvarnu vojnu službu. Ali, borba da se ponovno steknu prava i usposta-
vi zajednica zavisi podjednako od pojedinačnih odluka pojedinačnih građana ko-
liko od strukturalnih aparata državnih institucija. U ovom slučaju, mnogi bosanski
Srbi koji su se suočili sa krivičnom optužbom svojevoljno su i svjesno zadržali za
sebe te informacije – ili otvoreno lagali – o svojoj prošlosti. U jednom ironičnom,
mada ispravnom, obrtu sudbine, obećano državljanstvo u drugoj državi oduzeto je
211

stoga što su bivši vojnici VRS-a smatrani odgovornim zbog odluke da ne otkriju
svoju raniju povezanost i, u slučaju nekih, svoje zločine. Ti slučajevi ne bi bili
mogući da nije bilo znanja koje je preneseno - i na osnovu kojeg se kasnije djelo-
valo - iz Haga. To ukrštanje dva različita seta institucija, lokalnih i međunarodnih,
utjecalo je na odjek efekata genocida u inostranstvu.
212

Dio III PROIZVODNJA I SUBVERZIJA ZNANJA
Intervenirati [L. Intervenire, ući između; inter, između, i venire, doći]
• Naći se između kao utjecajna sila; ući kako bi se izmijenila, riješila, ili spri-
ječila neka radnja, spor, itd.
N
ije trebalo dugo čekati da se pojave grafiti kao bijesni javni odgo-
vor vandala. U sedmicama pred službeno otvaranje Memorijalnog centra
i mezarja Srebrenica-Potočari, 20. septembra 2003, bilbordi kojima je
najavljivana ta manifestacija postavljeni su diljem zemlje, i u Federaciji i u Re-
publici Srpskoj. Ti bilbordi su fotografijama onih koji su preživjeli genocid ili
prizorima masovnih grobnica najavljivali prvu zvaničnu ceremoniju obilježavanja
godišnjice u novootvorenom kompleksu. Mada je sve manje i manje bosanskih
Srba stajalo uz cestu od Konjević Polja do Bratunca u Istočnoj Bosni, bacalo ka-
menje i dobacivalo bošnjačkim posjetiocima bivše UN-ove baze, prikriveni oblik
protesta ovaj se put okomio na bilborde. Za neke u regionu, bila je uznemirujuća
umjetnost sadržana na njima, a najave koje su uz to išle nisu bile dobrodošle.
Bilbordi su bili inicijativa bosanskog fotografa Tarika Samaraha. Na njima su
bile njegove čuvene fotografije onoga što je uslijedilo nakon Srebrenice. Inicija-
tivom se htjelo potaknuti debatu u bosanskoj javnosti, pogotovo među ljudima u
Republici Srpskoj ne bi li ih se navelo da razmisle o onome što se desilo u julu
1995. godine. Samarah objašnjava: “Bio je vrlo važno, pogotovo u to vrijeme, su-
očiti građane tog dijela zemlje sa zločinima u Istočnoj Bosni”. On je to pokušao
učiniti snagom svojih fotografija. Godine 2005. kampanja sa bilbordima proširila
se na susjedne države Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru; ovaj put su na njima bile i
213

Fotografija III.1. Potočari: Bilbord Tarika Samaraha, septembar 2003. Snimila autorica.
Figure III.1. Potočari: billboard poster by Tarik Samarah, September 2003.
Author photograph.
riječi, “SREBRENICA 1995/Da vidiš/da znaš/da pamtiš”. Godine 2010. ta po-
ruka je našla odjeka na majicama koje su nosili učesnici Marša mira: “... zašutiš da
so through
shvatiš, the
shvatiš da power of hisse images.
zašutiš.../Da In Srebrenica
ne zaboravi, 2005, the 1995”.
billboard campaign
Tema gledanja
expanded to thei prepoznavanja
neighboring kako statesbi of
se shvatila
Croatiai priznala
and Serbia prošlost predstav-
and Mon-
lja okvir razmatranja
tenegro; this time, they u ovom završnom
also bore the dijelu knjige.
words, Više nego na individualne
“SREBRENICA 1995/Da
incijative umjetnika poput Samaraha, mi ovdje pažnju posvećujemo instituciona-
vidiš/da znaš/da pamtiš (That you see/that you know/that you remem-
liziranim nastojanjima da se proizvede, ili podrije, znanje o srebreničkom geno-
ber).”
cidu. DioIn III,
2010,
dakle,thetiče
message was echoed
se intervencija on t-shirts
na jednom worn by
apstraktnijem nivouMarš mira
- kako je
participants: . . . “zašutiš da shvatiš, shvatiš da zašutiš . .
proizvodnja znanja postala moćna snaga u ponovnoj uspostavi društvenih i po- . /Da se ne zabo-
litičkih
ravi, odnosa u 1995
Srebrenica poslijeratnoj Bosni. Mi
(you become tu to
silent predstavljamo
understand,dva yousuprotstavljena
understand
primjera: u poglavlju 7 suđenja na Međunarodnom
to become silent/Not to be forgotten, Srebrenica 1995).” krivičnom tribunalu za bivšu
Jugoslaviju vezana za srebrenički genocid a u poglavlju 8 strategije poricanja koje
This theme of seeing and recognizing in order to understand and
provode vlasti u RS-u i Srbiji. U razmatranju suđenja, odnosno, konkretnije, ra-
acknowledge the past frames
zličitih vidova kazivanja istine u the discussions
sudnici in this
i postepenog final section
gomilanja ofkroz
činjenica the
dokumentarne
book. Rather dokaze i svjedočenja,
than the individualmi rasvjetljavamo
initiatives proceduralnu
of artists stranu prav-
like Samarah, here
nog priznavanja genocida. Presude o krivici, udruženom zločinačkom
we focus on institutionalized efforts to produce knowledge or to sub- poduhvatu
vert knowledge about the Srebrenica genocide. Part III, thus, is about
214

THE PRODUCTION AND SUBVERSION OF KNOWLEDGE 215
Proizvodnja i subverzija znanja
Fotografija III.2. Nezuk: Učesnici Marša mira, 8. juli 2010. Snimila autorica.
Figure III.2. Nezuk: Marš mira participants, July 8, 2010. Author photograph.
i genocidnoj namjeri predstavljaju s mukom postignute intervencije pravde u po-

interventions
slijeratnoj Bosnion a moreuabstract
i drugdje regionu. level – namely, how knowledge produc-
tion has gdje
Tamo become a powerful
su uspjesi Tribunalaforce in reconstituting
na planu social and
utvrđivanja pojedinosti political
o zločinima i
procjene
relationsodgovornosti
in postwar zavisili
Bosnia.o Weistinitosti dokaza,
present two žilave strategije poricanja
countervailing examples: koje
in
su njegovali
Chapter zvaničnici
7, the RS-a
trials of theiInternational
pripadnici političke
Criminalelite Tribunal
u Srbiji prevladavali su –
for the former
barem u Republici Srpskoj i među pripadnicima srpske dijaspore – do te mjere
Yugoslavia (ICTY) related to the Srebrenica genocide and, in Chapter 8,
da se išlo do odbacivanja ili izrugivanja samoj tvrdnji da su se zločini desili. Kako
the evolving
ukazujemo strategies
u poglavlju of denial
8, oni koji su by RS and
nastojali Serbian
poreći authorities.
genocid koristili suIn exam-
neke od
istih
iningonih
the mehanizama koje suthe
trials, specifically koristili preživjeli
different forms i borci za priznavanje
of judicial genocida
truth-telling and
uthe
Srebrenici. Stave li se jedan do drugoga, ova dva primjera ilustriraju
gradual amassing of facts through documentary and testimonial evi- kako zva-
nično potvrđene činjenice i narativi – od svjedočenja eksperata i očevidaca u me-
dence, we shed light on the procedural side of legal reckoning. Verdicts
đunarodnim sudskim predmetima, do izvještaja i videomaterijala koje sponzorira
of guilt,
država of Joint
– djeluju naCriminal
oblikovanju Enterprise, andznanja
ili podrivanju of genocidal intent orepresent
jednog društva vlastitoj
hard-won interventions of justice in postwar Bosnia and elsewhere in the
prošlosti.
region.
Where the Tribunal’s success in detailing the crimes and assess-
ing responsibility has depended on its evidentiary claims to truth, the
215

Srebrenica na sudu
7. Srebrenica na sudu
Č
elično plave oči generala Mladića nisu pokazivale kajanje dok je
sjedio na klupi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
16. maja 2012. godine. Bijesna što se ruga skupu preživjelih porodica ne-
stalih koji su sjedili na galeriji za posjetioce, jedna žena mu je odmahnula rukom.
Mladić je odgovorio povukavši prstom po vratu.455 Posmatrači u Sudnici 1 imali
su male crne slušalice kako bi slušali prijevod, ali za prijevodom nije bilo potre-
be; njegova je poruka bila jasna. Svako sjedište iza debele neprobojne staklene
pregrade koja je dijelila sudnicu od publike zauzeli su preživjeli genocida koji su
doputovali iz Bosne, novinari i javnost. Sudija Alphons Orie upozorio je galeriju
da se uzdrži od provokacija ili će spustiti zavjesu preko stakla pa neće moći gledati
historijsko i dugo očekivano suđenje.456
Petnaest su godina tužioci u Hagu iščekivali dolazak čovjeka koji je ponudio
Srebrenicu na “dar” srpskom narodu u julu 1995, nakon što su njegove snage zau-
zele UN-ove predstraže, osvojile enklavu i donijele haos tom kraju. Konačno veliko
suđenje za međunarodne ratne zločine u Hagu, suđenje Mladiću bilo je posljednje
koje se trebalo baviti UN-ovom enklavom. Optužen je za genocid, ratne zločine i
zločine protiv čovječnosti. Sudijina opomena preživjeloj Srebreničanki mnogim se
posjetiocima učinila kao još jedna uvreda stanovništva koje se borilo da se njihove
priče čuju usred buke nacionalističke elite koja je posljednjih godina zauzela stav
poricanja. Ipak bilo je neke utjehe u činjenici da je ogroman korpus dokumenata o
Srebrenici koji je proizvela institucija koju ju je Orie predstavljao učinila da duboki
455 Julian Borger, “Ratko Mladić’s Trial Opens with a Cut-throat Gesture”, The Guardian,
16. maj 2012.<http://www.guardian.co.uk/world/2012/may/16/ratko-mladic-war-cri-
mes-trial> (pristupljeno 2. avgusta 2012). “On [Mladić] je pozdravio ožalošćene porodice
i preživjele u galeriji za publiku iza debelog stakla sarkastičnim, usporenim tapšanjem pa
podigao prst, izrugujući se njihovoj pobjedi nad njim kao da je to tek privremena nezgoda
koja će se uskoro promijeniti. Kada se jedna bijesna srebrenička majka (...) više nije mogla
svladati i odmahnula mu rukom, povukao je prstom po vratu.”
456 Ibid.
217

gnjev ove žene bude shvatljiv široj publici, kako u regiji tako izvan nje. Sudija Orie
trebao je održati mir u sudnici, kako bi se racionalna vaga zakona, koliko god nesa-
vršena, mogla primijeniti i dati odgovor na uzroke njene patnje.
Transkripti i presude Haškog tribunala, nagomilani u posljednja dva desetlje-
ća, predstavljali su značajan dio informacija o genocidu. Suđenja za zločine po-
činjene u julu 1995. proizvela su milione stranica dokumenata, uključujući svje-
dočenja, vještačenja i primarne izvore - izjave svjedoka i vojne arhive.457 Sudska
arhiva sadržavala je detaljan opis političkih elita koje su osmislile genocid, linija
vojne komande, logistike ubijanja i njegovog prikrivanja, i iskustava onih koji su
preživjeli masakre ili su bili izgnani na teritoriju bosanske Vlade.
U ovom poglavlju, mi tvrdimo da međunarodni tribunali za ratne zločine
predstavljaju još jednu ključnu intervenciju u poslijeratnoj Bosni koja je, koristeći
kanale pravnog diskursa, oblikovala znanje o prošlosti. Za razliku od opipljivijih,
materijalnih oblika intervencije koje smo ranije razmatrali, kao što su obnovljeni
domovi, novčane doznake i postupci deportacije, ova suđenja su intervenirala tako
što su procjenjivala dokaze i prikupljala činjenice. Znanje proizvedeno u Hagu
cirkuliralo je mimo neposrednog konteksta pravnog ispravljanja nepravde kako bi
se šire, u svijetu, oblikovalo razumijevanje ratnih događaja i njihovih posljedica.
Mada pažljivo prosijani nalazi o srebreničkom julu 1995, koji su stizali iz Tribu-
nala ne mogu potpuno spriječiti poricanje, oni ipak pružaju platformu za druš-
tveno djelovanje pošto su se preživjeli i borci za njihova prava oslanjali na znanje
proizvedeno tokom suđenja u svojim akcijama lobiranja za daljnje ispravljanje
nepravde.458
Razmatrajući proizvodnju tog društvenog znanja, ovo poglavlje sveobuhvatno
sagledava srebreničke sudske procese. Naš je cilj dvostruk. Prvo, želimo da odgo-
vorimo na nepostojanje naučnog istraživanja, pošto mnoga otkrića Suda još nisu
objedinjena niti su nalazi predstavljeni kroz jedan objedinjeni narativ. Koristeći
materijal proizveden tokom pet glavnih suđenja na Haškom tribunalu – suđenja
Radislavu Krstiću (IT-98-33), Vujadinu Popoviću i drugima (IT-08-55), Zdrav-
ku Tolimiru i drugima (IT-08-55/2), i u postupcima protiv Radovana Karadžića
(IT-95-5/18-I) i Ratka Mladića (IT-09-92) koja su u toku – mi ukazujemo na
neke od najznačajnijih nalaza Suda u vezi sa genocidom, pošto se njihov sažetak
457 Nova web stranica Haškog tribunala ima interaktivnu mapu sa listom sudskih predmeta
vezanih za određena mjesta. Tu je navedeno trinaest predmeta vezanih za Srebrenicu, od
kojih je jedan protiv oficira Armije RBiH Nasera Orića.
458 Vidjeti Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague
Tribunal’s Impact in a Postwar State, New York: Cambridge University Press, 2010, 99–
144.
218

Srebrenica na sudu
ne može naći u akademskim analizama Haškog tribunala i poslijeratne Srebre-

nice.459 Naš pregled otkriva koliki je izazov za Tribunal bio zadatak rekonstruk-
cije događaja iz jula 1995 - zato što nema preživjelih. Ipak, svjedočenje šačice
pojedinaca prenijelo je iskustvo hiljada drugih koji su nestali u masakrima i na
mjestima poput skladišta u Kravici ili vojnog poljoprivrednog dobra Branjevo. Ta
mjesta sada su sinonim za genocid upravo zahvaljujući tim suđenjima. To nas vodi
do drugog cilja: pažljivim iščitavanjem sudskih postupaka, mi razmatramo kako
je Sud uzeo na sebe zadatak proizvodnje znanja o srebreničkom genocidu, te iz
koje vrste dokaza je to crpio. Pritom se bavimo ne samo strukturalnim razlozima
zbog kojih su određeni dokazi prezentirani ili im je dat prioritet, već i zašto je
to bilo osobito učinkovito ili neporecivo. Ovo poslijeratno pravno priznavanje,
poput drugih intervencija kojima se bavi ova studija, odražava ratne događaje i
izbore koje su ljudi činili. Naprimjer, to da se Sud morao osloniti na veoma ra-
zličite oblike dokaza kako bi dokumentirao različite aspekte zločina, odražava
neskrivene namjere i odluke počinilaca: vođe Republike Srpske jasno su definirale
svoje planove u direktivama Vlade u proljeće 1995, ali su kasnije dali instrukciju
izvršiocima masovnog ubijanja da ne ostave nijedan dokaz o svojim zločinima, niti
da ih spominju kad god koriste nesigurne telefonske linije. Ovdje ilustriramo i to
koliko djelotvorni, neoborivi dokazi evociraju samu prirodu zločina, čineći, ako ne
razumljivim, onda barem konkretnijim, ono što filozofkinja Claudia Card smatra
jedinstvenim slučajem zla što ga predstavlja genocid.460
Uloga Haškog tribunala

Neki zagovornici krivičnih tribunala tvrde da je proizvodnja historije jedan od
vanpravnih efekata suđenja.461 Naučnici već dugo debatiraju o ulozi međunarod-
nih krivičnih suđenja u stvaranju precizne historije masovnih zločina. Mnogi ra-
dovi za polazište uzimaju kritiku pokušaja Vlade Izraela, koju je iznijela Hannah
Arendt, da se suđenje Adolfu Eichmannu iz 1961. godine pretvori u instrument
izgradnje države. Premijer David Ben-Gorion htio je iskoristiti suđenje Eich-
459 Brojke u zagradi su registracijski brojevi predmeta Haškog tribunala. Suđenje Radovanu
Karadžiću počelo je 26. oktobra 2009. a Ratku Mladiću 16. maja 2012. U aprilu 2013, ta
suđenja su još uvijek trajala.
ge University Press, 2010, 237.
461 Rad u kojem se tvrdi kako suđenja nisu uspjela u svojoj namjeri da ispišu historiju je Do-
nald Bloxham, Genocide on Trial: War Crimes Trials and the Formation of Holocaust History
and Memory, Oxford: Oxford University Press, 2003.
219

mannu za stvaranje narativa o državi Izrael u nastanku. U svojoj kontroverznoj

knjizi Hannah Arendt tvrdi da bi jedina uloga suda trebalo da bude utvrđivanje
krivice ili nevinosti optuženog.462 Ben-Gorion, međutim, “pretpostavio je da će
suđenje preživjelih biti ključni element u stvaranju izraelskog identiteta”.463 Ben-
Gorion je 1960. godine zapisao: “Mi želimo da države svijeta znaju (...) da je
postojala namjera da se istrijebi jedan narod (...) oni treba da znaju da je antisemi-
tizam opasan i da ga se trebaju stidjeti”.464 Državni tužilac Gideon Hausner slagao
se sa Ben-Gorionovim ciljem da se oko holokausta oblikuje društveno znanje.
Nakon zapažanja Hannah Arendt, uslijedili su detaljni naučni radovi. Sažima-
jući nekoliko desetljeća savremenih istraživanja, Richard Wilson traga za razli-
čitim pozicijama o odnosu između stvaranja historije i krivičnih tribunala.465 Za
to postoje, u suštini, četiri argumenta, zapaža on, od kojih svaki baca sumnju na
sposobnost suda da kazuje historiju: različiti “metodi i principi” historije i zakona;
“jaz između svakodnevnog iskustva i pravnih konvencija”; sudska selektivnost; i
“zamorna proceduralnost” zakona u kojoj se naglašavaju tehnički i proceduralni
detalji.466
Ipak, pošto njihov utjecaj nikad nije ograničen samo na presuđivanje o pojedi-
načnoj odgovornosti, međunarodni sudovi direktno utječu na društveno znanje o
masovnim zločinima. Oni pomažu u utvrđivanju historijskih činjenica kroz mjere
procjene istinitosti i pouzdanosti; te činjenice potom kruže i doprinose široj ra-
spravi o prošlosti, pogotovo o tome kako ona utječe na sadašnje društvo.467 Insti-
tucionalno sankcionirani, pravni nalazi imaju moć da transformiraju i prodube
462 Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, New York: Pen-
guin Classics, 2002. (prva godina objavljivanja je 1963).
463 David Bathrick, Brad Prager, i Michael D. Richardson, Visualizing the Holocaust: Docu-
ments, Aesthetics, Memory, Rochester, NY: Camden House, 2012, 217.
464 Ibid.
465 Richard Ashby Wilson, Writing History in International Criminal Trials, Cambridge, UK:
Cambridge University Press, 2011.
466 Ibid, 6-11.
467 Slična očekivanja da će se postići transformativno društveno znanje vezala su se i za
komisije za istinu i pomirenje (TRC). Vidjeti, naprimjer, Fiona Ross, Bearing Witness:
Women and the Truth and Reconciliation Commission in South Africa, London: Pluto Press,
2003; Richard Wilson, The Politics of Truth and Reconciliation in South Africa: Legitimi-
zing the Post-Apartheid State, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2001; Vic-
toria Sanford, Buried Secrets: Truth and Human Rights in Guatemala, New York: Palgrave
McMillan, 2003; Brigittine French, “Technologies of Telling: Discourse, Transparency,
and Erasure in Guatemalan Truth Commission Testimony”, Journal of Human Rights
8(1) (2009) 92–109.
220

Srebrenica na sudu
razumijevanje zločina i osuđenih zločinaca.468 Doista, ciljevi koji stoje iza pravnog
ispravljanja nepravde prevazilaze sprječavanje i kažnjavanje: sudovi predstavljaju
područje proizvodnje društvenog znanja, koje - poput istraživanja na polju pri-
rodnih i društvenih nauka - ima za cilj “unaprijediti empirijski zasnovane i empi-
rijski provjerljive tvrdnje o sadašnjosti, prošlosti, ili budućnosti”, s ciljem davanja
preporuka ili osude “određenih oblika ljudskog ponašanja, progrâma kolektivnog
djelovanja, itd”.469 Posebno važan za naše razmatranje, pojam društvenog znanja,
konkretno, proces pretvaranja pravno utvrđenih činjenica u društveno priznanje,
zavisi od “tehnologija i instrumenata proizvodnje znanja”.470 Najvažnije od tih
tehnologija proizvodnje znanja su izbor, prezentacija i evaluacija dokaza u sudnici.
Stoga mi razmatramo kako je Tribunal u više srebreničkih predmeta uspio izgra-
diti sveobuhvatan korpus znanja o genocidu prikupivši različite vrste dokaza kako
bi našao odgovore na različite aspekte zločina.
Proizvodnja istine: Prikupljanje i evaluacija dokaza

Haški tribunal se morao osloniti na države Jugoistočne Evrope, čije je državljane
krivično gonio, da dođe do dokaza koje će koristiti u svojim procesima.471 Pošto
nije bilo nikakvih “direktnih dokazâ” koji bi povezivali zločine sa bitnim politič-
kim ličnostima, tužioci su energiju usmjerili na nižerangirane počinioce protiv
kojih su dokazi bili čvrsti, ali koji su malo znali o tome kako su zločini planirani.
Prvo haško suđenje za Srebrenicu bilo je ono Draženu Erdemoviću (IT-96-22),
Hrvatu koji je bio pripadnik streljačkog odreda na poljoprivrednom dobru Pilica
u julu 1995. godine.472 On je na suđenju izjavio da je bio pod pritiskom, tvrdeći da
468 Web stranica Outreach programa Haškog tribunala strukturirana je oko ovog cilja tran-
sformativnog znanja: <http://www.icty.org/action/outreachnews/7>. Jedan od online re-
sursa je i stranica sa “priznanjem krivice” sa nekoliko video klipova optuženih ratnih zlo-
činaca koji su priznali krivicu, dali Tribunalu izjave o svojoj odgovornosti i izrazili kajanje.
Među njima je Dražen Erdemović, koji objašnjava da je čak i prije hapšenja “želio pomoći
Haškom tribunalu da shvati šta se dešavalo običnim ljudima [poput njega] u Jugoslaviji”,
<http://www.icty.org/sid/212> (pristupljeno 20. avgusta 2012).
469 Charles Camic, Neil Gross, and Michele Lamont, “The Study of Social Knowledge Ma-
king”, u Charles Camic, Neil Gross, i Michele Lamont, eds, Social Knowledge in the Ma-
king , Chicago, IL: University of Chicago Press, 2011, 3.
470 Ibid, 3.
471 Vidjeti Jacob Catz Cogan, “The Problem of Obtaining Evidence for International Cri-
minal Courts”, Human Rights Quarterly 22(2) (2000), 404–427.
472 Slavenka Drakulić, They Would Never Hurt a Fly: War Criminals on Trial in The Hague,
New York: Penguin, 2004, 106–120.
221

bi on bio ubijen da nije učestvovao u pogubljenju a Sud je taj faktor uzeo za olak-
šavajuću okolnost, mada nije našao da taj faktor “predstavlja potpunu odbranu”.473
Erdemović je bio prva osoba koja se u sudnici izjasnila krivom. Nakon odsluženja
kazne, Haški tribunal je Erdemoviću zauzvrat za informacije koje su pomogle u
kasnijim suđenjima za genocid pomogao da dobije novi identitet i bude preseljen
u treću zemlju. On je kasnije svjedočio protiv bivšeg predsjednika Srbije Slobo-
dana Miloševića i pružio dokaze koji su povezivali Vojsku Republike Srpske i
Vojsku Savezne republike Jugoslavije.474
Naučnici govore o “nevidljivim tehologijama birokratske proizvodnje istine u
mehanizmima postkonfliktne tranzicione pravde”.475 Haški tribunal se oslonio na
ono što se naziva činjeničnom ili forenzičkom istinom, koju otkrivaju dokumen-
ti, kao i na individualnoj ili narativnoj istini, zasnovanoj na iskustvima preživje-
lih ili počinilaca u konfliktu.476 Ti oblici kazivanja istine često djeluju zajedno; u
ključnim srebreničkim predmetima, forenzička istina, koja je predstavljena kroz
dokumente Vlade, učvršćivala je pojedinačne narative preživjelih i obratno.477 Na-
primjer, svjedočenje preživjelih o srebreničkim mjestima pogubljenja potkrijepile
su izjave nižih oficira, kao što je Erdemović. Putevi pravnog utvrđivanja slijede
okolnosti ratnih događaja: strategija VRS-a tokom genocida bila je natjerati sve
da počine ratne zločine – od oficira do vozača – u nadi da će ih njihovo kolek-
tivno saučesništvo spriječiti da druge uvuku u ono što će slijediti. Svjedočenja
preživjelih, međutim, uz mogućnost sporazuma o priznanju krivice, probila su zid
šutnje i omogućila Sudu da utvrdi krivičnu odgovornost, progresivno veću što se
473 “Žalbeno vijeće je odlučilo da se Dražen Erdemović mora ponovo izjasniti o krivici”,
Saopćenje za štampu. 7. oktobar 1997. <http://www.icty.org/sid/7463> (pristupljeno 12.
avgusta 2012).
474 Vidjeti Emir Suljagić, “Death Squad Man Recalls Srebrenica”, TRI Issue 323 Institute
for War and Peace Reporting (IWPR) 30. april 2005 <http://iwpr.net/report-news/de-
ath-squad-man-recalls-srebrenica> (pristupljeno 16. avgusta). Erdemović je svjedočio na
suđenju Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću kao i protiv Radislava Krstića.
475 Wilson, The Politics of Truth and Reconciliation in South Africa, 33.
476 Sudija Ustavnog suda Južne Afrike Albie Sachs uveo je treću kategoriju nazvanu “druš-
tvena ili dijaloška istina” i definirao je kao “istinu o iskustvu koja nastaje kroz interakciju,
diskusiju i debatu”. Vidjeti Albie Sachs, “Concept and Principles”, in the Truth and Re-
conciliation Commission of South Africa Report, Vol. 1, poglavlje 5, 113–114, <http://
www.justice.gov.za/trc/report/finalreport/Volume%201.pdf> (pristupljeno 28. aprila
2013) .
477 O značaju čuvanja dokumentacije, vidjeti Louis Bickford, “The Archival Imperative: Hu-
man Rights and Historical Memory in Latin America’s Southern Cone”, Human Rights
Quarterly 21(4) (1999), 1097–1122.
222

Srebrenica na sudu
počinilac nalazio više u komandnom lancu. Holitistički pogled na predmete Sre-

brenice otkriva tu strategiju: Sud se naizmjenice kretao naprijed i nazad u odnosu
na specifične individualne i narativne istine iznesene u svjedočenjima počinilaca i
preživjelih onda kada oni potkrepljuju istinu sadržanu u dokaznoj građi koju čine
dokumenti, presretnute komunikacije i svjedočenje elite i sudskih vještaka.
Izbor je često zavisio ne samo od raspoloživosti dokaza, već i od pitanja vje-
rodostojnosti. Tužilaštvo je u svakom od srebreničkih predmeta moralo tražiti od
Suda da razmotri cijeli niz dokaza, prihvatajući neka svjedočenja i dajući prednost
drugima, te tako stvarajući implicitnu hijerarhiju u pogledu istinitosti dokaza.
Naprimjer, u uvodnom izlaganju tokom suđenja Mladiću, oslanjajući se na više
predmeta koji su već procesuirani u vezi sa srebreničkim zločinima, tužilac Peter
McCloskey naveo je vrste dokaza koji će pokazati pojedinačnu odgovornost ge-
nerala.478
“Ključni dokazi koji povezuju osobe sa zločinima uglavnom će doći iz tri izvo-
ra: dokumenti. Većina krivičnih naredbi u ovom ratu data je usmeno, a mnogi su
važni i relevantni dokumenti uništeni ili sakriveni. Međutim, tu su i neki ključni
dokumenti VRS-a i MUP-a (Ministarstvo unutrašnjih poslova) koji su sačuvani
i koji će pomoći da se izloži zločin i uloga generala Mladića u njemu. Presretnuti
razgovori. Također ćete vidjeti tekst presretnutih razgovora putem radio-veze koje
je snimila Armija BiH, prisluškujući razgovore VRS-a. Uvjereni smo da ćete usta-
noviti da su ovi dokazi pouzdani i vjerodostojni. I, naravno, svjedočenja. Mnogi
svjedoci, pripadnici VRS-a, koji su bili umiješani u ove zločine ili bili vrlo blizu
njima, svjedočit će na ovom suđenju i pružiti važne dokaze koji impliciraju gene-
rala Mladića.
Ovdje imamo jedno upozorenje: mnogi od svjedoka iz VRS-a neće vam govoriti
punu istinu, i mogu povremeno govoriti manje od istine, u većini slučajeva kako bi
izbjegli vlastitu inkriminaciju ili inkriminaciju drugih. Tako, u pogledu ovih svje-
doka, zahtijevat ćemo da ih se formalno upozori uz objašnjenje njihovih prava po
Zakonu Haškog tribunala. Pri procjeni njihovih dokaza, bit će važno pogledati
i potkrjepljujuće dokaze prilikom kritičke procjene svjedočenja. Ali na kraju, mi
vjerujemo da ćete naći da su ti dokazi dragocjeni jer daju uvid u djelovanje samog
Mladića, i u većini slučajeva moći ćete razlučiti istinu od neistine.”479
478 McCloskey je bio član tužilačkog tima u nekoliko srebreničkih predmeta od 1996. godi-
ne, među kojima su bila suđenja Radislavu Krstiću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću,
kao i Momiru Nikoliću.
479 Tužilac protiv Ratka Mladića, Predmet IT-09-92-T, str. 478–79, 17. maj 2012. <http://
www.icty.org/x/cases/mladic/trans/en/120517IT.htm> (pristupljeno 18. avgusta 2012).
223

U nekim slučajevima, sugerirao je McCloskey, istinitost će biti očigledna jer

su dokazi očito pouzdani i vjerodostojni. U drugima će Sudu biti potrebni pot-
krepljujući dokazi, prvenstveno dokumentarni dokazi, kako bi razlučio “istinu” od
“neistine”, pošto svjedoci možda dijele interes Suda u pogledu utvrđivanja istine.
Kao i na svakom suđenju, proizvodnja znanja stoga ovisi o sposobnosti tužilaca da
postave dokaze u određeni kontekst, i od sposobnosti sudije da se snađe u mutnim
vodama djelomične ili ugušivane istine.
Ključni dokumenti
Na suđenjima vodećoj političkoj eliti dokumenti vlade RS-a korišteni su da se po-
kaže njihova namjera da se Podrinje u Istočnoj Bosni otarasi bošnjačkog stanov-
ništva, jer je to područje predstavljalo strateški izazov za njihovu želju da zauzmu
taj dio teritorije “očišćen” od nesrpskog stanovništva koje bi potom bio objedinjen
- s ciljem stvaranja Velike Srbije. Eliminacija Drine kao granice između dvije
srpske države bio je jedan od “šest strateških ciljeva srpskog naroda” usvojenih u
Skupštini srpskog naroda Bosne i Hercegovine u maju 1992. godine.480 Ti strateš-
ki ciljevi formulirani su i kroz unutrašnje borbe za vlast i kroz različite mijene rat-
ne sreće VRS-a nakon tri godine bosanskog rata. Historičar Robert Donia tvrdi
da je odluka predsjednika RS-a Radovana Karadžića da zauzme UN-ovu sigurnu
zonu bila motivirana sve većim vojnim gubicima na terenu i stalnom borbom za
vlast koju je Karadžić vodio sa generalom Ratkom Mladićem.481
U proljeće 1995, Karadžić i Mladić su ostavili po strani međusobne razlike i
složili se da radikalno promijene vojnu strategiju. U junu 1995, Karadžić se obra-
tio Skupštini RS-a riječima: “Moram da kažem da smo se mi odlučili na zaoštra-
vanje. I vrhovna komanda i ja kao komandant, i sa Glavnim štabom smo usaglasili
da je nama najlošiji rat niskog intenziteta, dugog trajanja itd. i da moramo zagri-
jati situaciju, uzeti šta se gdje može, stvoriti usijanu atmosferu i dramatizovati,
zaprijetiti eskalacijom itd”.482 Karadžić, kao glavnokomandujući VRS-a, bio je
480 Vidjeti “Expert Report Entitled the Origins of Republika Srpska 1990–1992, A Backgro-
und Report by Robert J. Donia”, Evidence no. P. 934, Tužilac protiv Momčila Krajišnika.
Originalni dokument: broj 02-130/92, 12. maj 1992, Predsjednik Narodne skupštine,
Momčilo Krajišnik, s.r. “Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH”, Službeni
glasnik Republike Srpske, Petak, 26. novembar 1993, br. 22, str. 866. Vidjeti također,
Edina Bećirević, “The Issue of Genocidal Intent and Denial of Genocide: A Case Study
of Bosnia and Herzegovina”, East European Politics and Societies 24(4) (2010), 485–86.
481 Vidjeti “Orchestrator of Genocide”, u: Robert J. Donia, Radovan Karadžić: Archirect of the
Bosnian Genocide, New York: Cambridge University Press, 2015, 250.
482 Ibid., 258-259.
224

Srebrenica na sudu
intelektualni mozak zločina koji će kasnije Haški tribunal proglasiti genocidom.

Njegove riječi bile su nastavak službene vladine direktive koja je postavila temelj
za preuzimanje enklave.
Direktiva 7, Direktiva 7.1 i Krivaja 95

Novi plan eskalacije situacije, koji je uključivao gušenje UN-ove enklave, zacrtan
je u tri ključna dokumenta vlade RS-a. Za Tribunal, ti dokumenti su predstav-
ljali osnov za činjeničnu ili forenzičku istinu razmatranu u sva tri srebrenička
suđenja, posebno suđenjima vojnom i političkom vodstvu RS-a. Prvi i najkonse-
kventniji dokument za utvrđivanje namjere bila je operativna Direktiva 7, koju je
Vrhovna komanda VRS-a izdala 8. marta 1995. godine. Direktiva je sadržavala
uputstva vojnim snagama širom zemlje, a jedan njen dio posebno se odnosio na
snage Drinskog korpusa u Podrinju. Direktivom se naređuje snagama VRS-a da:
“što prije izvršiti fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe (...) i to što je moguće
prije, sprječavajući čak i komunikaciju između pojedinaca u te dvije enklave. Sva-
kodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne
nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mje-
štana u Srebrenici i Žepi”.483 Tužilaštvo je tvrdilo da je ova politika bila na snazi
od vremena kada je Direktiva izdata 8. marta 1995. pa sve do kraja avgusta 1995.
godine.484 Razdvajanje dvije UN-ove sigurne zone oslabilo bi sposobnost stanov-
nika enklava da se odbrane te stvorilo pretpostavke za zauzimanje Srebrenice.
Ove agresivne vojne taktike služile su višim ciljevima vodstva, koje je naredilo
VRS-u da stvori “optimalne uslove za državno i političko vodstvo da pregovara o
mirovnom sporazumu i postigne ratne strateške ciljeve”.485
Direktiva 7 ilustrirala je namjeru vlade RS-a da prisili bošnjačko stanovništvo
u ovim enklavama da napusti to područje. To je bio, kako je tvrdilo Tužilaštvo,
osnov plana za počinjenje genocida. Sudsko vijeće je ustvrdilo:
483 Komanda Oružanih snaga Republike Srpske, Direktiva za daljnje operacije, Op. br. 7, br.
2/2–11, 8. mart 1995, 10 (ICTY ERN 008171). Vidjeti također optužbu protiv Zdrav-
ka Tolimira, Radivoja Miletića, Milana Gvere, Predmet br. IT-04-80-I, Međunarodni
krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju.<http://www.icty.org/x/cases/tolimir/ind/en/to-
lii050210e.htm> (pristupljeno 1. avgusta 2012).
484 Vidjeti pasus 37. iz optužbe protiv Zdravka Tolimira, i drugih IT-04-80-I. Predmet pro-
tiv Tolimira je izdvojen iz prvobitne optužbe.
485 Donia, Radovan Karadžić: Archirect of the Bosnian Genocide, 257.
225

“Pretresno vijeće konstatuje da je van razumne sumnje dokazano da je postojao ra-

sprostranjen i sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva Srebrenice
i Žepe, bosanskih Muslimana, koji je započeo izdavanjem Direktive br. 7. Taj na-
pad je imao razne komponente, uključujući gušenje enklava putem ograničavanja
dostave humanitarne pomoći, postepeno slabljenje i onesposobljavanje UNPRO-
FOR-a i planirani vojni napad na enklave, a kulminirao je uklanjanjem hiljada lju-
di iz Srebrenice i Žepe. Taj napad je bio rasprostranjen zbog svojih velikih razmjera
i velikog broja žrtava; a bio je sistematski zbog organizovanog karaktera radnji
preduzetih protiv žrtava i male vjerovatnoće da su one bile nasumične.”486
Direktiva je bila temelj tužiočevog stava da su zločini u Srebrenici predstavljali

udruženi zločinački poduhvat; relevantna doktrina u međunarodnom pravu na-
vodi da “pojedinac može biti smatran odgovornim za sva krivična djela počinjena
usljed postojanja zajedničkog plana ili namjere koja uključuje počinjenje krivičnog
djela, kako je to utvrđeno u Statutu, ako optuženik učestvuje sa drugima u zajed-
ničkom naumu”.487 Mada udruženi zločinački poduhvat nije specifično naveden
u nalazima dokumenata Suda, naučnici su zapazili da se sudije općenito pozivaju
na Član 7(1) koji daje Haškom tribunalu jurisdikciju nad svakim ko je “plani-
rao, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao ili učestvovao u planira-
nju, pripremi ili izvršenju zločina”.488 Tužilaštvo je tvrdilo da su u Srebrenici bila
dva udružena zločinačka poduhvata: jedan, da se silom protjera bosansko musli-
mansko stanovništvo iz Srebrenice, i drugi, da se ubiju vojno sposobni muškarci,
bosanski muslimani.489 U nastojanju da utvrde zajednički zločinački poduhvat,
tužioci Haškog tribunala trebali su mapirati kompleksnu mrežu aktera najodgo-
vornijih za planiranje i izvršenje genocida. Ovaj princip rada naglašava kako je
ta odgovornost bila provedena kroz komandni lanac i kako su zločini rezultirali
sistematičnom, veoma koordiniranom kampanjom nasilja.490
486 Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, Javna redigovana verzija presude, Predmet IT-
05-88-T, 10. juni 2010, 313.
487 Allison Marsten Danner i Jenny S. Martinez, “Guilty Associations: Joint Criminal En-
terprise, Command Responsibility and the Development of International Criminal
Law”, California Law Review 93(75) (2005), 77–169.
488 Ibid, 23. Slično, član 7.3 glasi “3. Ukoliko je neko od djela navedenih u članovima od 2
do 5 ovog Statuta počinio podređeni, njegov nadređeni ne može biti oslobođen krivične
odgovornosti ako je znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva
djela ili da ih je već počinio, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva
djela ili kazni počinioce”. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
489 Vidjeti sažetak presude u Popović et al, ICTY, 10. juni 2010.
490 U skorijim naučnim radovima, postavljalo se pitanje korištenja koncepta udruženog zlo-
226

Srebrenica na sudu
Doktrina o udruženom zločinačkom poduhvatu tako je omogućila Tribunalu

da optuži oficire koji su formulirali ključne dokumente i nadzirali njihovu pro-
vedbu. Pukovnik Radivoje Miletić, načelnik Uprave za operativno-nastavne po-
slove i zamjenik komandanta Glavnog štaba VRS, napisao je Direktivu 7. On je
optužen zajedno sa još šestoricom za učestvovanje i provedbu politika sadržanih
u Direktivi. U komandnom lancu VRS-a, Miletić je “bio zadužen za prenošenje
Mladićevih odluka putem naređenja ili drugih dokumenata; njihovo upućivanje
Korpusu”; praćenje izvršenja komandantovih naređenja “u vezi s izvršenjem nje-
govih naređenja, kao i s tim da li se ona odvijaju po planu”.491
Kao dio operacije stvaranja “nepodnošljive situacije” u enklavi, humanitarna
pomoć koja je bila predviđena za enklavu jako je ograničavana dok god je postoja-
la UN-ova sigurna zona, a čak još više kad je dogovorena ta nova politika. U pro-
ljeće 1995, Miletić je potpisao uputstvo VRS-u da spriječi isporuku govedine, soli,
ulja i dizel goriva u UN-ovu sigurnu zonu, mada su drugi artikli, poput brašna,
mlijeka u prahu, nekad bivali dozvoljeni.492 Isporuka humanitarne robe u enklavu,
sporadična tokom proljeća 1995, potpuno je zaustavljena početkom jula 1995.
godine.493 Kada je počela vojna ofanziva, Miletić je obavještavao svoje nadređene
o izvršenju i progonu srebreničkih Bošnjaka.
Na dan 31. marta 1995, Glavni štab VRS-a izdao je Direktivu 7.1, koju je
potpisao Ratko Mladić, a koja se temeljila na Direktivi 7.494 U ovom dokumen-
tu se Drinskom korpusu naređuje da izvede “aktivne borbene operacije (...) oko
enklava” te sadrži konkretne upute za te operacije. Postoje bitne razlike između
dvije direktive. Direktiva 7.1 nije ograničavala humanitarnu pomoć enklavama,
mada se to u praksi dešavalo.495 Mladićeva verzija, za razliku od Direktive 7, nije
činačkog poduhvata. Vidjeti, naprimjer, Erin I. Kelly, “Reparative Justice”, u Tracy Isaacs
i Richard Vernon, eds, Accountability for Collective Wrongdoing, New York: Cambridge
University Press, 2011; i Antonio Cassese, “The Proper Limits of Individual Responsibi-
lity under the Doctrine of Joint Criminal Enterprise”, Journal of International Criminal
Justice 5(1) (2007), 109–133.
05-88-T, 10. juni 2010, 35.
492 Ibid, 86.
493 Miletić će poslije biti proglašen krivim za ubistvo, progon i neljudske akte, konkretno za
prisilni transfer te biti osuđen na devetnaest godina zatvora.
494 Vidjeti Glavni štab Vojske Republike Srpske, DT No. 2/ 2-15, 31. mart 1995, Transkript,
str. 00898420.
495 Vidjeti diskusiju između Radovana Karadžića i sudije Kwona 27. februara 2012, Tran-
skript, str. 25290.
227

naređivala VRS-u da stanovnicima enklave “život učini nepodnošljivim”; to može

ukazati na to, kako tvrdi Robert Donia, da je Mladić bio manje sklon ostaviti
pisani trag koji bi sadržavao cijeli opseg strategije VRS-a.496 Ipak, u pogledu fo-
renzičke istine, koja je pomogla Sudu da utvrdi odgovornost, tužioci su naglasili
da je Direktiva 7.1 izdata na osnovu Direktive 7 i da njen sadržaj nije osporen.
Nakon potpisivanja Direktive 7.1, prva glavna borbena operacija bila je zauzima-
nje UNPROFOR-ovih predstraža (OP Echo) u jugoistočnom uglu srebreničke
enklave 31. maja 1995. godine.
Krivaja 95
Ono što se sada definira kao genocid u Srebrenici počelo je operacijom kodnog
imena Krivaja 95, koja je zacrtana u dvije naredbe koje je potpisao general-major
VRS-a Milenko Živanović. Prva je bila “pripremna naredba (...) [koja] navodi da
je Armija Republike Bosne i Hercegovine pokrenula široku ofanzivu da podijeli
[Republiku Srpsku] duž nekoliko osa i da će njene snage iz enklava Srebrenica i
Žepa djelovati kako bi presjekle zonu odgovornosti Drinskog korpusa na dvoje i
enklave spojile sa teritorijom koju drži ABiH”.497 Druga naredba je bila “borbena
naredba” upućena Drinskom korpusu da “nastavi odlučnu i aktivnu (odbranu) te
što je moguće prije razdvoji enklave Srbrenica i Žepa”.498
Operacija osvajanja UN-ove enklave Srebrenica počela je 6. jula 1995, kada je
VRS napredovala i zauzela pet UN-ovih predstraža. Radovan Karadžić je 9. jula
izdao novu naredbu da se zauzme grad Srebrenica. Operacija Krivaja 95 nije inici-
jalno uključila planove da se žene i djevojčice odvoje od muškaraca i dječaka ili da
se pogube muškarci i dječaci. Ta kampanja je trebala izazvati humanitarnu krizu
u enklavi “svođenjem sigurne zone Srebrenica na njeno gradsko jezgro”, te time
učiniti život nemogućim za njene stanovnike.499 Tužilaštvo je ustvrdilo da je VRS
bila ohrabrena nedostatkom efektivnog otpora stanovnika enklave, kada je shva-
tila da je Organizacija sjeveroatlantskog saveza (NATO) otkazala zračne udare
nakon što je VRS zaprijetila da će pogubiti zarobljene mirovnjake bude li NATO
gađao njihove položaje. Unatoč činjenici da operacija Krivaja 95 nije eksplicitno
naredila masovna pogubljenja, Sud je ustvrdio da je operacija bila “važan korak ka
496 Autorice su zahvalne Robertu Donia za ovu njegovu opservaciju.

05-88-T, 10. juni 2010, 92.
498 Ibid, 93.
499 Radislav Krstić, Podaci o predmetu, IT-98-33.
228

Srebrenica na sudu
konačnoj uspostavi kontrole bosanskih Srba nad Srebrenicom”.500 U tom svjetlu,

operacija Krivaja 95 označila je promjenu politike RS-a: njen cilj da se zauzme
grad, pripreme uslovi za progon i kasnija pogubljenja.
Kada su snage VRS-a zauzele grad, preko 20.000 stanovnika enklave potražilo
je zaštitu i utočište u bazi UN-a u selu Potočari, šest kilometara od centra grada.
Na dan 11. jula 1995, general Ratko Mladić je krenuo u onu zloglasnu šetnju kroz
Srebrenicu koja je snimljena, u pratnji Radislava Krstića, komandanta Drinskog
korpusa VRS-a tokom operacije Srebrenica.
Krstić će biti prva osoba osuđena za genocid na Tribunalu zbog njegove uloge
u padu enklave. Karadžićeva naredba da se zauzme Srebrenica došla je sa “instruk-
cijama koje treba ‘lično’ uručiti generalu Krstiću”. Tužilaštvo je ustvrdilo da je,
mada je general Živanović kontrolirao operaciju Krivaja 95, i Krstić igrao značaj-
nu ulogu. Vještak tužilaštva Richard Butler tvrdio je da je plan, mada Krstić nije
lično učestvovao u njegovoj izradi, “odražavao rad štabskih oficira Drinskog kor-
pusa, čiji je on [general Krstić] [bio] funkcionalni [koordinator] i kontrolor.’”501
Tužilaštvo je također ukazalo na brojne prilike u kojima je Karadžić pohvalio
Krstićevu ulogu u zauzimanju Srebrenice. Njihov je zaključak bio da su neke od
tih pohvala mogle biti motivirane sve lošijim Karadžićevim odnosom sa Mladićem
i njegovom željom da skrene pažnju na dostignuće njegovih oficira. U krajnjoj in-
stanci, međutim, sudsko vijeće je utvrdilo da je, “s obzirom na njegovu poziciju [u]
Drinskom korpusu i njegovu istaknutu ulogu u izradi i provođenju Krivaje 95 (...)
general Krstić morao znati da su vojne aktivnosti protiv Srebrenice bile sračunate
na to da izazovu humanitarnu krizu i kasnije dovedu do eliminacije enklave. On
je time odigrao vodeću ulogu u događajima koji su prisilili prestravljeno civilno
stanovništvo Srebrenice da bježi iz grada u strahu za svoj život i pređe u Potočare,
čime je postavljena scena za zločine koji će uslijediti”.502
Krstićeva presuda je bila bitna za rad Suda, zato što je utvdila da je genocid
uistinu bio počinjen u Srebrenici i na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.503
500 Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, 2. avgust 2001, 40.

501 Ibid, 123.
502 Ibid, 130.
503 O odluci u predmetu Krstić, vidjeti Mark Drumbl, “Tužilac protiv Radislava Krstića:
ICTY Authenticates Genocide at Srebrenica and Convicts for Aiding and Abetting”,
Melbourne Journal of International Law 5(2) (2004), 434–50; Patricia M. Wald, “General
Radislav Krstić: A War Crimes Case Study”, Georgetown Journal of Legal Ethics 16 (2003),
445–72; Fran Pilch, “The Prosecution of the Crime of Genocide in the ICTY: The Case
of Radislav Krstić”, United States Air Force Academy of Legal Studies 12 (2003), 39–62;
Katherine G. Southwick, “Srebrenica as Genocide? The Krstić Decision and the Lan-
229

Ovaj nalaz je bio od ključnog značaja za preživjele koji su smatrali da je on po-

tvrdio njihov narativ o iskustvima u toku rata. Sud je utvrdio da je vodstvo RS-a
namjeravalo uništiti značajan dio bošnjačkog stanovništva. To je ispunjavalo defi-
niciju Konvencije o genocidu: počinilac genocida je onaj koji nastoji “potpuno ili
djelimično uništiti jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu”.504
Nakon uložene žalbe, Krstićeva presuda svedena je na “pomaganje i poticanje”
genocida. Već 2013. godine, Haški tribunal će osuditi i Vujadina Popovića, Ljubi-
šu Bearu i Zdravka Tolimira za urotu radi počinjenja genocida, a Dragu Nikolića
za pomaganje i poticanje genocida.505 Sudsko vijeće nije navodilo da je napad na
Srebrenicu sam po sebi predstavljao zločin. Međutim, progon žena i djece, i ma-
sovna pogubljena od 11. do 19. jula, nakon što je Vojska RS-a zauzela grad, jasno
predstavljaju kršenje međunarodnog humanitarnog prava i Konvencije o genoci-
du. Pogubljenja koja su kumulativno poznata kao srebrenički genocid desila su se
uglavnom između 11. i 19. jula.
Mada su dokumenti VRS-a bili ključ za strategiju tužilaštva čiji je cilj bio da
ilustrira kako je postojao plan da se stanovnicima enklave život učini neizdržlji-
vim, sasvim drugačiji dokazi pokazali su kriminalnu namjeru za period nakon što
je Karadžić potpisao naredbu da se zauzme grad. Tamo gdje su Direktive 7, 7.1
i Krivaja 95 sasvim ogolile sveobuhvatne ciljeve i prijenos odgovornosti, drugi
oblici činjenične ili forenzičke istine, kao što su presretnuti telefonski razgovori,
iskazi svjedoka sa neformalnih sastanaka i svjedočenja niže rangiranih oficira koji
su izneseni kao dio priznanja krivnje, pomogli su Sudu da rekonstruira činjenice
vezane za zarobljavanje i pogubljenje srebreničkih muškaraca. U dokumentarnoj
dokaznoj građi, jezik koji je koristilo vodstvo VRS-a bivao je sve tajnovitiji i in-
direktniji. Svjesni da su njihove radnje kriminalne, počinioci genocida ograničili
su pristup zatvorima i komunicirali šifriranim jezikom, pobijene civile Srebrenice
nazivajući “paketima” koje je trebalo “razdijeliti”.506 Nakon 9. jula, službeni trag na
guage of the Unspeakable”, Yale Human Rights and Development Law Journal 8 (2005),
188–227; Doris Buss, “The Curious Visibility of Wartime Rape: Gender and Ethnicity
in International Criminal Law”, Windsor Yearbook of Access to Justice 25(1) (2007), 3–22.
504 Član 2, Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, 1948.
505 Od optužbi za genocid odustalo se u predmetu protiv Biljane Plavšić. Optužbe protiv Ra-
dovana Karadžića i Ratka Mladića uključuju genocid a njihova suđenja traju od sredine
2013. Haški tribunal je u decembru 2012. utvrdio da je Zdravko Tolimir kriv za genocid.
Vidjeti Tužilac protiv Zdravka Tolimira, Prvostepena presuda, 12. decembar 2012. Brojni
pojedinci su osuđeni za genocid na Sudu Bosne i Hercegovine (Državnom sudu) npr. u
predmetima protiv Milorada Trbića i Miloša Stupara i drugih.
506 Tužilac protiv Radislava Krstića, Predmet IT-98-33-A, Presuda, 19. april 2004, 25.
230

Srebrenica na sudu
papiru sasvim je prestao. Masovna pogubljenja bila su planirana na neformalnim

sastancima.
Odluka u predmetu Popović i drugi (IT-08-55), u kojem je bilo sedam optu-
ženih, bacila je svjetlo na mehaniku genocida iz perspektive visokih oficira koji su
organizirali pogubljenja preko 8.000 muškaraca na raznim lokacijama i teritorija-
ma. Vujadin Popović, pomoćnik komandanta Drinskog krpusa za sigurnost, dao
je eksplicitne instrukcije da se ne govori o ubijanjima putem radioveze i da se ne
bilježe nikakve informacije o tome.507 Haški tribunal utvrdio je da je on prisustvo-
vao pogubljenjima na poljani u Orahovcu i na vojnom poljoprivrednom dobru
Branjevo i da je te naredbe lično izdao vojnicima. Tribunal je utvrdio da “[on] nije
marginalni učesnik u udruženom kriminalnom poduhvatu poduzetom sa ciljem
ubijanja”.508 Sud je također utvrdio da je “ Popović [je] za plan ubijanja znao od
samog njegovog začetka i bio je upućen u svaku njegovu fazu: od razgovora koji
su vođeni u Bratuncu prije nego što je počelo izvođenje operacije, preko zaroblja-
vanja bosanskih Muslimana iz kolone, do ubijanja velikih razmjera izvršenog u
Zvorniku.”.509
Ljubiša Beara, načelnik sigurnosti Glavnog štaba VRS-a, također je igrao sre-
dišnju ulogu u planiranju i koordiniranju genocida. Sud je utvrdio da, “kao najviši
oficir sigurnosnog odsjeka (...) Beara je možda imao najjasniju ukupnu sliku ma-
sivnog obima operacije ubijanja (...) [Bearino] energično nastojanje da pripre-
mi lokacije i mjesta, regrutira ljudstvo, osigura opremu i nadzire pogubljenja (...)
dokazuje njegovu mračnu odlučnost da što brže ubije što više ljudi”.510 Četrnaest
svjedoka lociralo je Bearu u Istočnoj Bosni na mjestu brojnih pogubljenja; on je
tvrdio da je njihovo svjedočenje tek pokriće za njihovu vlastitu krivicu.511
U odluci u predmetu Popović i drugi detaljno je, na preko 882 stranice, opisan
transport, zarobljavanje i pogubljenje srebreničkih muškaraca.
507 Presuda u Predmetu Popović i drugi, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju,
10. juni 2010, 430.
508 Ibid, 451.
509 Ibid, 809. Za Popovića je utvrđeno da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhva-
tu radi ubijanja, ali ne i u udruženom zločinačkom poduhvatu radi raseljavanja bosanskog
muslimanskog stanovništva.
510 Ibid, 7.
511 Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, Javna redigovana presuda, Vol. 1, Međunarod-
ni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, 10. juni 2010, 459.
231

Uloga Republike Srbije – Elita se suočava sa videotrakom o Škorpionima

Baš kao što su se dokumentarni dokazi pokazali ključnim za utvrđivanje namjere
da se počine zločini u Srebrenici, to je isto postigla jedna druga “kategorija” svje-
dočenja u sudnici koja se razlikovala od iskaza počinilaca ili preživjelih: elitni svje-
dok. To nisu sudski vještaci, poput forenzičara i istražitelja Haškog tribunala čiji
se autoritet crpi iz stručnosti u specifičnom domenu znanja koje sud priznaje.512
Svjedočenje elitnih svjedoka tiče se njihovog ratnog položaja u političkom i voj-
nom vodstvu. Među elitnim svjedocima su i visoko rangirani zapadni zvaničnici
koji su tokom rata imali kontakte sa zvaničnicima Srbije i bosanskih Srba. Možda
se najočitiji primjer snage svjedočenja elitnih svjedoka desio tokom suđenja pred-
sjedniku Srbije u vrijeme rata Slobodanu Miloševiću kad se tim Tužilaštva oslonio
na iskaze elitnih svjedoka kako bi povezao čovjeka nazvanog balkanski kasapin
sa srebreničkim genocidom. Optužba protiv Miloševića, podijeljena na tri dijela:
za zločine na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bila je prva optužba u
historiji protiv nekoga ko je u tom trenutku na čelu države. Bosanski dio optužbe
je Miloševića teretio za genocid u Srebrenici i još sedam općina.513 Visoko po-
zicionirane političke i vojne elite svjedočile su da je Milošević znao za genocid i
neljudske uslove u enklavi.514
Jedan takav elitni svjedok bio je Wesley Clark, bivši vrhovni zajednički ko-
mandant NATO-a, koji je na zahtjev Vlade SAD-a svjedočio iza zatvorenih vrata.
Clark je tvrdio da je Milošević znao za genocid u Srebrenici. U sklopu nastojanja
Sjedinjenih Država da se ishodi dogovoreno rješenje kako bi se okončao rat, Clark
je, uz američkog izaslanika Richarda C. Holbrookea i druge službenike State De-
partmenta, odletio u Beograd kako bi se sastao sa predsjednikom Srbije, gdje im
512 Michael Lynch, “Circumscribing Expertise: Membership Categories in Courtroom Te-

stimony”, u Sheila Jasanoff, ed, States of Knowledge: The Co-production of Science and Social
Order, London and New York: Routledge, 2004, 161–63
513 Vidjeti Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Predmet br. IT-02-54-T, <http://www.icty.
org/x/cases/slobodanmilosevic/ind/en/mil-ai040421-e.htm> (pristupljeno 13. avgusta
2012). Ostale općine su Bijeljina, Bosanski Novi, Brčko, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor i
Sanski Most.
514 O suđenju Miloševiću, vidjeti Judith Armatta, Twilight of Impunity: The War Crimes Trial
of Slobodan Milošević, Durham, NC: Duke University Press, 2010. Treba spomenuti da su
bivši službenici Haškog tribunala tvrdili kako je Tribunal trebao optužiti i druge osobe iz
Miloševićevog užeg kruga za zločine počinjene u Bosni. Tužilaštvo je tvrdilo kako je od-
luka Tribunala da prihvati arhivski materijal Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, koji je una-
prijed uveliko redigiran, onemogućila da se pokaže veza između SRJ i vodstva bosanskih
Srba. Marko Attila Hoare, “The Capitulation of the Hague Tribunal”, Otvoreno pismo,
juni 2005, u dokumentaciji autorica.
232

Srebrenica na sudu
je Milošević rekao da će učestvovati u pregovorima o mirovnom sporazumu u ime

bosanskih Srba. Clark je svjedočio kako je tokom jedne formalne pauze tokom
sastanka, kad niko drugi sem zamjenika pomoćnika ministra odbrane SAD-a
Josepha Kruzela nije bio prisutan, upitao Miloševića: “Gospodine predsjedniče,
kažete da imate toliko utjecaja nad bosanskim Srbima, pa kako ste onda, kada
imate toliki utjecaj, dozvolili generalu Mladiću da pobije onolike ljude u Srebre-
nici?” Milošević je uzvratio: “Pa, generale Clark (...) upozorio sam Mladića da to
ne čini, ali on me nije slušao”.515 Clark je potvrdio Sudu da je bilo jasno da Mi-
lošević pritom mislio na masakr civila u Srebrenici: “Odgovorio je da je to znao
unaprijed i hodao je po tankoj liniji dvoumeći se da li da kaže da je on dovoljno
moćan, dovoljno utjecajan, da je to znao, i istovremeno pokušavajući sebe oslobo-
diti odgovornosti”.516
Ostali visokopozicionirani svjedoci posvjedočili su da je, u najmanju ruku, nor-
malnim diplomatskim kanalima Milošević bio obaviješten o tekućoj situaciji u
enklavi. Bivši predsjedavajući Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija Diego Arria,
tokom najvećeg dijela bosanskog rata ambasador Venecuele u UN-u, išao je u
Bosnu u misiju u ime Vijeća sigurnosti UN-a upravo nakon uspostave “sigurne
zone” u aprilu 1993. godine. Dio njegove misije bila je i posjeta Srebrenici. U svom
zloslutnom završnom izvještaju UN-u 1993. godine, on je uslove u enklavi nazvao
“genocid u slow-motionu”.517 Arria je svjedočio o sljedećem: “Smatrali smo, kao
što to stoji u [završnom izvještaju misije], da smo vidjeli [zločine] i (...) genocid
u slow-motionu i da će se desiti masakr. A ponižavajući uslovi koje sam vidio kad
sam posjetio Srebrenicu, bili su stvarno nezamislivi (...) Situacija koju su podnosili
ljudi u tom kraju (...) nije uopće bila opisana ni nama ni Vijeću sigurnosti. Mi
smo mislili da je Srebrenica pod opsadom, ali nikad da je zauzeta (...) To je bilo
poput otvorenog zatvora u kojem (...) se dešava genocid u slow-motionu (...) a on
515 Vidjeti svjedočenje Wesley Clarka, <http://www.icty.org/x/cases/slobodanmilosevic/

trans/en/031215ED.htm> (pristupljeno 12. avgusta 2012) 30373.
516 Ibid, 30374; Armatta, Twilight of Impunity, 312.
517 Svjedočenje ambasadora Diega Arrije može se naći u transkriptu suđenja od 10. februara
2004, ICTY Trial Transcript, United Nations, 10. februar 2004, <www.icty.org/x/cases/
slobodanmilosevic/trans/en/040210ED.htm> (pristupljeno 10. avgusta 2012) str. 31711.
Vidjeti i Report of the Security Council Mission Established Pursuant to Resolution 819
(1993) no. S/25700, United Nations Security Council, 30. april, 1993. Predstavnici Ruske
Federacije, Francuske, Pakistana, Mađarske i Novog Zelanda također su učestvovali u
ovoj misiji i potpisali završni izvještaj. Vidjeti također Nettelfield, Courting Democracy
in Bosnia and Herzegovina, Poglavlje 3, pos. str. 77–79; i Bećirević, The Issue of Genocidal
Intent and Denial of Genocide, 494.
233

je zapravo samo dovršen u drugoj fazi, 1995. godine”.518 Svjedočenje Diega Arrie
otkriva da je Milošević imao pristup korespondenciji misije UN-a u kojoj su do-
kumentirani uslovi u toj enklavi počevši od 1993. godine.519
Pored elitnih svjedoka koji su svjedočili da je Milošević znao za situaciju u
enklavi i za plan da se ona uguši, više od bilo čega drugog, jedan dokaz iznesen
na suđenju Miloševiću povezao je srbijanski režim sa masakrima i javnosti regi-
ona upečatljivo razotkrio vezu između Beograda i bosanskog rata. Video snimak
na kojem se vidi kako jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije poznata
kao Škorpioni vrši smaknuće šestorice muškaraca iz srebreničke enklave u bosan-
skoj općini Trnovo, Ured tužioca Haškog tribunala ponudio je kao dokaz tokom
iznošenja argumenata odbrane na suđenju. Ta jedinica je imala ukupno oko 250
pripadnika, od kojih je njih 120 bilo upućeno u Trnovo, gdje će neki snimati ak-
tivnosti jedinice, uključujući poduži videomaterijal.520 Traku smaknuća snimio je
pripadnik jedinice Slobodan Stojković. Tužilac Geoffrey Nice pokazao je video
tokom unakrsnog ispitivanja šefa policije Obrada Stevanovića, koji je sa klupe za
svjedoke tvrdio da u Bosni nije bilo nijedne jedinice iz Srbije.521
Uz to što je predstavljen u sudnici, ovaj snimak je 2005. godine emitiran na
državnoj televiziji u Srbiji i Bosni. Neki preživjeli Srebreničani u večernjim su
vijestima gledali užasne snimke pogubljenja članova svojih porodica. Unatoč, ili
možda upravo zbog tako direktnog i zornog sadržaja, videotraka sa Škorpionima
potaknula je promjenu stava i dovela do brojnih hapšenja u Srbiji. Ona je bila
primjer “snage pokretnih slika i utjecaja medija (...) na javnu percepciju i politički
proces”.522 Pošto je Miloševićeva politička strategija bila da za ratovanje u Bosni
518 Arria testimony, ICTY Transcript, str. 31724.

519 Dokumenti prihvaćeni na suđenjima Miloševiću i Karadžiću također ilustriraju da su ova
dva lidera bila u stalnom kontaktu tokom cijeloga rata.
520 Tužilac protiv Radovana Karadžića, Odluka o drugom zahtjevu Tužioca za prihvatanje
dokaza Slobodana Stojkovića umjesto tzv. viva voce svjedočenja u skladu sa pravilom
92bis, Predmet IT-95-5/18-T, 22. mart 2012.
521 Unakrsno ispitivanje Stevanovića može se naći u transkriptima Haškog tribunala za 1. juni
2005, str. 40218, <http://www.icty.org/x/cases/slobodanmilosevic/trans/en/050601IT.
htm> (pristupljeno 16. avgusta 2012).
522 Ivan Zveržhanovski, “Watching War Crimes: The Srebrenica Video and the Serbian
Attitudes to the 1995 Srebrenica Massacre”, Southeast European and Black Sea Studies
7(3) (2007), 417–430. Florian Bieber zapaža da je, uz kasnija hapšenja, javno izvinjenje
predsjednika Borisa Tadića i njegova kasnija posjeta Memorijalnom centru u Potočarima,
taj video snimak “izazvao kratku epizodu samopropitivanja i kompleksnu – i očito pri-
vremenu – promjenu svijesti javnosti o ratnim zločinima koje su počinili Srbi”, ali da je u
krajnjoj instanci efekat bio “skroman”. Vidjeti Bieber, “The Show and the Trial: The Poli-
234

Srebrenica na sudu
koristi paravojne snage sa prividno slabom vezom sa pravom vojskom, ovaj vi-
zuelni dokaz direktne uključenosti jedne jedinice iz Srbije bio je posebno jak.523
Pokrenuo je hapšenje u Srbiji, optužbu pa potom prebacivanje u Hag brojnih
pojedinaca, a u regionu je promijenio stav ljudi o masakrima.524 Ovaj video snimak
ilustrira kako vizuelni dokazi “lakše izazivaju gnjev, užas i indignaciju”, nego do-
kumenti, presretnuti razgovori, ili čak svjedočenja svjedoka i vještaka tokom ovog
historijskog suđenja.525 Snimak je imao snagu činjenične ili forenzičke istine, time
što je pružio dokumentarni dokaz o zločinima, ali i emocionalnu snagu pojedi-
načnog ili narativnog kazivanja istine, pošto je, kadar po kadar, prikazao stradanje
zarobljenika, njihove posljednje trenutke u životu, i njihovu smrt.
Miloševićeva smrt u haškoj zatvorskoj ćeliji 2006. godine onemogućila je ko-
načnu presudu, ali preliminarne odluke ukazivale su na to da su dvojica članova
tročlanog sudskog vijeća vjerovala da je optužba za genocid bila valjana. Odlukom
o zahtjevu sudija za oslobađanjem potvrđena je optužba za genocid i to glasanjem
dva naprema jedan, pri čemu je sudija Kwon bio protiv.526 U toj fazi suđenja, nakon
što je Tužilaštvo završilo svoj dio iznošenja dokaza, i prije nego što se odbrana
obratila sa svojim argumentima, mogle su biti odbačene one tačke optužbe za koje
nije bilo dovoljno dokaza. Mada optužene osobe mogu još uvijek biti proglašene
krivim za preostale tačke optužbe, u ovom su slučaju sudije smatrale da je bilo
dovoljno dokaza da se zadrži i optužba za genocid. Nasuprot tome, u sličnoj fazi
suđenja Radovanu Karadžiću optužba za genocid u vezi sa drugim općinama osim
Srebrenice prvobitno je bila odbačena, da bi kasnije bila opet uvedena.527
tical Death of Milošević”, u Timothy William Waters, ed, The Milošević Trial: An Autopsy,
Oxford: Oxford University Press, 2014. U istoj knjizi, vidjeti Safia Swimelar, “Guilty
without a Verdict: Bosniaks’ Perceptions of the Milošević Trial”, i, općenitije, o efektima
suđenja Miloševiću, Mark Drumbl, “From Politics to Law, to Tedium, and Back”.
523 O korištenju paravojnih jedinica tokom rata na terenu, vidjeti općenito u James Gow, The
Serbian Project and Its Adversaries: A Strategy of War Crimes, London: Hurst and Com-
pany, 2003.
524 Vidjeti Bieber, “The Show and the Trial”.
525 Sam Gregory, “Transnational Storytelling: Human Rights, WITNESS, and Video Ad-
vocacy”, American Anthropologist 108(1) (2006) 203.
526 Tužilac protiv Slobodana Miloševića (IT-02-54-T) Odluka o prijedlogu za donošenje
oslobađajuće presude, 16. juni 2004, <www.icty.org/x/cases/slobodanmilosevic/tdec/
en/040616.htm> (pristupljeno 12. avgusta 2012). Vidjeti također Robert J. Donia i Smail
Čekić, Miloševiću dokazan genocid u Bosni: međupresuda Haškog tribunala od 16. juna
2004, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti međunarodnog prava
Univerziteta Sarajevo, 2007.
527 “Radovan Karadžić Cleared of One Genocide Charge in The Hague”, The Guardian, 28.
235

Transkripti ključnih sastanaka elite RS-a nude dokaze koji otkrivaju kako su
vojne operacije progona bošnjačkog stanovništva iz regiona bile komplementarne
sa drugim neformalnim nastojanjima da se ljudi rasele. Ova mračna djela nisu
obavezno bila sadržana u optužbama, ali primarna dokumentacija koju je Haški
tribunal prikupio potvrđivala je opći pogled na stavove elite RS-a o tome kako i
druga dešavanja na terenu unaprjeđuju njihove vojne i strateške ciljeve. Naprimjer,
zapisnik sa sastanka Vrhovne komande VRS-a, održanog netom nakon izrade
i potpisivanja Direktive 7, pokazuje da su zvaničnici RS-a shvatali da time što
će učiniti nepodnošljivim život civila dovesti do toga da i treće strane nesvjesno
pokušaju ispuniti vlastite ciljeve. Zadovoljan što VRS stvara uslove koji Bošnjake
tjeraju da potraže utočište u drugoj državi, Karadžić je bio svjestan da će se, uglav-
nom, budno pratiti vojne ofanzive njegovih snaga, dok i nevojni pritisci mogu
proizvesti isti rezultat. Karadžić je ovako govorio o privatnim firmama koje su
pomagale da se ljudi rasele u inostranstvo:
“I šta sad biva, ako to urade državne institucije bićemo optuženi za etničko čišće-
nje. Privatni aranžmani između nekog muslimana i privatne firme nas se aspolutno
ne tiču, apsolutno nas se ne tiču, a od sto muslimana koji odu u Evropu, samo njih
deset će se vratiti, nema kod njih patriotizma, oni jednostavno traže kako da po-
bjegnu. On bi tražio da ode u Travnik ako bi mu bilo do borbe, ali njemu nije do
borbe. Dobio je vizu za treću zemlju.”528
Zvaničnici RS-a bili su svjesni da njihove akcije mogu predstavljati “etničko

čišćenje” te da su, stoga, zločinačke ili barem pogrešne.529 Vidjeli su i da privatna
lica ne mogu izvesti protjerivanje u onoj mjeri u kojoj to mogu njihove vojne sna-
ge. Po mišljenju njihovih elita, bosanski muslimani su slabo bili vezani za patriju,
domovinu. Dokumenti podneseni Haškom tribunalu otkrili su neke od pretpo-
juni 2012. Ova optužba je kasnije ponovno obnovljena.

528 Zapisnik sa 14. sjednice Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Srpske, 31. mart
1995, Pale, ICTY, 0554-2147–0554-2236-ET. Tužilac protiv Karadžića, Međunarodni
krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Dokaz P3149, 65.
529 Ratko Mladić je jasno stavio do znanja da je shvatio šta bi predstavljalo zločinačko po-
našanje. On je na 16. sjednici Skupštine Republike Srpske, 12. maja 1992. vođama rekao
“Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da
ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ... to neće ... ja ne znam kako će
gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”. Robert
Donia, From the Republika Srpska Assembly 1991–1996: Excerpts from Delegates’ Speeches at
the Republika Srpska Assembly as a Body of Evidence for the International Criminal Tribunal
at The Hague, Sarajevo: University Press, 2012, pasusi 242, 173.
236

Srebrenica na sudu
stavki koje su stajale iza ukupne političke i vojne strategije. Činjenice koje su
proizvedene u sudnicama pokazale su načine na koje je to rukovodstvo nastojalo
provesti u djelo “Šest strateških ciljeva srpskog naroda”, usvojenih 1992.
Iskazi svjedoka
“Iz svega što sam uopće rekao i što sam vidio, mogu doći do zaključka da je ovo
bilo izuzetno dobro organizirano. Bilo je to sistematično ubijanje. A organizatori
ne zaslužuju da budu na slobodi.”
Svjedok O, preživjeli koji je imao 17 godina kada
su izvršena pogubljenja na brani u Petkovcima, u
svjedočenju protiv Radislava Krstića.530
Dok su iskazi koje su dali elitni posmatrači i počinioci proizveli znanje o zlo-
činima počinjenim u julu 1995, najupečatljivije primjere svjedočenja dali su po-
jedinci koji su preživjeli srebreničke masakre.531 Mi se bavimo tim primjerima da
bismo istražili kako je pojedinačna ili narativna istina, iznesena kroz svjedočenja
preživjelih genocida, omogućila Tribunalu da razotkrije jedinstvenu prirodu tih
zločina i njihovih efekata. Kako su zapazili naučnici, svjedoci masovnih zločina
moraju prevladati jedinstvenu prepreku prevođenja nezamislivo užasnih iskustava
u zabilježeni, fiksirani iskaz kako bi Tribunal mogao donijeti presudu.532 Ali, to
prevođenje izaziva “krizu svjedočenja”.533 U biti, postoji “problem doživljaja” stoga
530 Vidjeti Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33) Transkript suđenja, 13. april 2000,
str. 2936. Tonski snimak i nejasni video snimak svjedoka O kao zaštićenog svjedoka dati
su na web stranici ICTY Outreach pod naslovom “Glasovi žrtava”: <http://www.icty.org/
sid/ 184> (pristupljeno 23. avgusta 2012).
531 U uvodu svoje studije o svjedocima i svjedočenjima na Haškom tribunalu, Eric Stover
zapaža da su pojedinci koji su preživjeli masovne zločine često neskloni konvencionalnoj
oznaci “žrtva”, već radije koriste termin “preživjeli”. Mi ovdje pravimo razliku između
preživjele rodbine nestalih iz Srebrenice, koji su i sami žrtve zločina, i pojedinaca koji su
preživjeli masovna pogubljenja te svjedočili pred Tribunalom o tim iskustvima. Vidjeti
Eric Stover, The Witnesses: War Crimes and the Promise of Justice in The Hague, Philadelphia:
University of Pennsylvania Press, 2007, 4–5.
532 Analizirajući svjedočenje preživjelih, Marie-Bénédicte Dembour i Emily Haslam tvrde
da Haški tribunal “instrumentalizira pojedinačna sjećanja da bi ostvarili vlastiti kolektivni
cilj, ne pokazujući svijest o neočekivanoj (ili barem neistraženoj) cijeni tog procesa za po-
jedince i, eventualno, za kolektive kojih se to tiče ”. Vidjeti Dembour i Haslam, “Silencing
Hearings? Victim-Witnesses at War Crimes Trials”, European Journal of International
Law 15(1) (2004) 154.
533 Vidjeti Primo Levi, Survival in Auschwitz (originalni naslov na talijanskom Se questo e` un
237

što je “to iskustvo koje treba prenijeti zapravo iskustvo nehumanosti koje se ne
može mjeriti nikakvim iskustvom prosječne osobe”.534 Da bi njihovo svjedočenje
imalo efekta na utvrđivanje činjenica o zločinima, preživjeli svjedoci moraju svoje
iskustvo iskazati na razumljiv način onima koji ga nisu doživjeli, onima koji o
tome ništa ne znaju, publici koju čine laici u sudskoj sali. Razmišljajući o sličnoj
krizi svjedočenja s kojom su se suočavali pojedinci koji su preživjeli nacističke
logore smrti, filozof Paul Ricoeur tvrdi da takva svjedočenja “moraju biti oslobo-
đena, koliko god je to moguće, od apsolutne stranosti koju taj užas u sebi krije”.535
Uz izazov prevođenja neizrecivih sjećanja u prepoznatljive i dobro posložene iska-
ze, preživjeli nose i teret činjenice da govore za one koji su ušutkani: oni moraju
“govoriti za umrle, kao njihovi ‘predstavnici’”.536
To je bila teška sudbina šačice svjedoka u srebreničkim suđenjima. Kao dokaz
o nemilosrdnom provođenju ciljeva Direktive 7 od strane VRS-a, rijetki su iskazi
neposrednih svjedoka genocida. Zna se da je samo dvanaest osoba, bošnjačkih
muškaraca i dječaka, preživjelo zarobljavanje, zatvor i pokušaj pogubljenja od stra-
ne snaga VRS-a.537 Neki od njih su svjedočili o svojim iskustvima pred Haškim
uomo), New York: Collier Books, 1993, i analizu Levijevih razmišljanja o svjedočenju o lo-
gorima za istrebljenje u knjizi Giorgia Agambena, Remnants of Auschwitz: The Witness and
the Archive, New York: Zone Books, 2002, 15–40. O književnoj i umjetničkoj produkciji
koja je nastala na osnovu svjedočenja, vidjeti Shoshana Felman i Dori Laub, Testimony:
Crises of Witnessing in Literature, Psychoanalysis and History, New York: Routledge, 1991.
O sjećanju kao svjedočenju koje ulazi u dokumentarnu fazu (kroz arhive i dokumente do
“njegovog ispunjenja kao dokumentarnog dokaza”), vidjeti Paul Ricoeur, Memory, Hi-
story, Forgetting, Chicago, IL: University of Chicago Press, 2004, 161–76.
534 Ricoeur, Memory, History, Forgetting, 175.
535 Ibid, 175–76.
536 Nora Strejilevich, “Testimony: Beyond the Language of Truth”, Human Rights Quarterly
28(3) (2006), 704. Primo Levi bolno opisuje taj teret riječima, “Moram ponoviti: mi,
preživjeli, nismo pravi svjedoci (...) Mi preživjeli nismo samo neznatna manjina, već smo
čak anomalija: mi smo oni koji nismo dotakli dno, zahvaljujući svome lukavstvu, vještini,
ili sreći”. Umjesto nas, tvrdi on, oni što “se nisu vratili da ispričaju, ili su se vratili nijemi”
oni su “pravi svjedoci, oni čiji bi iskaz imao opće značenje”. Primo Levi, The Drowned and
the Saved, New York: Simon & Schuster, 1988, 83–84.
537 Vidjeti “Execution Survivor Testifies in ‘Srebrenica Seven’ Trial”, Institute for War &
Peace Reporting, TRI br. 466, 1. septembar 2006, <http://iwpr.net/report-news/execu-
tion-survivor-testifies%E2%80%9Csrebrenica-seven%E2%80%9D-trial> (pristupljeno
11. avgusta 2012). U svom uvodnom izlaganju na suđenju Mladiću, tužilac McCloskey
je rekao: “mi imamo 11 nevjerovatnih ljudi koji su nekako uspjeli preživjeti masovna
pogubljenja i puzajući izbjegli pokolj i pronašli put do sigurnosti”. Tužilac protiv Ratka
Mladića, Predmet IT-09-92-T, str. 474–75, 17. maj 2012 <http://www.icty.org/x/cases/
238

Srebrenica na sudu
tribunalom, bilo kao zaštićeni svjedoci, ili pod svojim imenom. Dokaz koji su
oni pružili ima jedinstvenu formu koja u sebi kombinira emocionalnu snagu i
nesporan moralni autoritet proživljenog iskustva. Oni su živjeli kako bi kazivali o
onome što im nije bilo suđeno da prežive.
Ovi svjedoci imaju posebno mjesto u poslijeratnoj proizvodnji znanja - i
pravnog i društvenog - nakon Srebrenice, kao dio onog što naučnici koji se bave
ljudskim pravima nazivaju “tehnologija kazivanja” i “tehnologija svjedočenja”.538
U sudnici, kao i u medijskom izvještavanju o sudskim postupcima, ti muškarci
postali su reprezentativni glas preko osam hiljada drugih. Njihova svjedočenja
su prezentirana na raznim suđenjima, učvršćujući konkretne niti narativa o zlo-
činima i krivici. Mada je upozoravao da bi svjedočenja pripadnika VRS-a mogla
biti pristrasna ili neistinita, tužilac Peter McCloskey pozivao je Tribunal da dâ
odgovarajuću težinu svjedočenju preživjelim. U uvodnom izlaganju na suđenju
Mladiću, on je objasnio:
“Preživjeli srebreničkih masovnih pogubljenja daju neke od najdragocjenijih do-

kaza o organizaciji i efikasnosti operacija ubijanja (...) kako mi to zovemo. Većina
preživjelih doživjela je isto: bili su zarobljeni ili se predali u velikom broju, oduzeta
im je imovina, natrpani su u zatvorene prostorije ili vozila, potom prebačeni u du-
gim konvojima do neke škole ili općinske zgrade u ili oko Bratunca i Zvornika, da
bi onda vozilima bili prebačeni do obližnjih, uglavnom izoliranih, mjesta pogublje-
nja, a onda bi ih streljački stroj sve zajedno pogubio te su na koncu bili zakopani uz
korištenje teške mehanizacije na dan smrti, ili dan-dva kasnije.
Slušajući dokaze preživjelih, važno je, naravno, shvatiti šta se desilo žrtvama, ali mi
treba i da sagledamo stvari šire od samog zločina i usmjerimo pažnju na sistem vojne efi-
kasnosti koji iza toga stoji a koji je očigledan iz njihovih svjedočenja (kurziv dodan).”539
Ovdje je važno kako tužilac skreće sudijama pažnju sa pojedinačnih iskustava

žrtava da bi naglasio kako svjedočenje preživjelih svjedoka dokumentira jednu širu
sliku, “sistema vojne efikasnosti” sa kojom su Mladićeve snage nastojale prognati
i sa lica zemlje izbrisati bošnjačko stanovništvo enklave. “Sagledati ono što stoji
mimo samog užasa” kako bi se transcendiralo konkretno pojedinačno stradanje,
mladic/trans/en/120517IT.htm> (pristupljeno 16. avgusta 2012).

538 Vidjeti, naprimjer, Brigittine French, “Technologies of Telling”; i serija članaka o vizuel-
noj antropologiji “Technologies of Witnessing: The Visual Culture of Human Rights”,
American Anthropologist 108(1) (2006), 191–220.
539 Tužilac protiv Ratka Mladića, Predmet IT-09-92-T, str. 477–78, 17. maj 2012 <http://
www.icty.org/x/cases/mladic/trans/en/120517IT.htm> (pristupljeno 8. maja 2013).
239

bol i gubitak i pažnja preusmjerila na činjeničnu i forenzičku istinu koja je od su-

štinskog značaja za zakonsku presudu kojoj se teži. Tako, kao nosioci pojedinačne
i narativne istine, preživjeli svjedoci genocida nose dvostruki teret: njihovi iskazi
moraju prenijeti i užas zločina kroz svjedočenje o vlastitom iskustvu, a to iskustvo
istovremeno mora razotkriti namjeru i krivicu počinioca koja iza te namjere stoji.
Prateći narativne niti iskaza preživjelih svjedoka, koje je Tribunal naglasio i
postavio zajedno sa potkrepljujućim dokazima, pogotovo videodokazima, vidimo
kako svjedočenja – specifične vrste i specifične upotrebe – postaju ključni faktor u
proizvodnji znanja do kojeg se dolazi na srebreničkim suđenjima. Te narativne niti
pomažu i u razotkrivanju glavnih nalaza o sistematskom zarobljavanju, pritvara-
nju i ubijanju bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave. Ti nalazi nastaju iz dvije
grane svjedočenja preživjelih svjedoka: prve, o odvajanju oko 1.000 muškaraca
u UN-ovoj bazi u Potočarima i njihovom kasnijem pritvaranju i pogubljenju; i
druge, o zarobljavanju, pritvaranju i pogubljenju oko 6.000 muškaraca i dječaka
što su bježali u koloni sa ukupno oko 10.000 do 15.000 ljudi tražeći spas na sigur-
noj teritoriji pod kontrolom Republike Bosne i Hercegovine.540 Te se dvije grupe
skraćeno zovu muškarci i dječaci iz Potočara, i kolona, odnosno oni koji su krenuli
kroz šumu. Mada bi nemoguće bilo ovdje analizirati svu dokumentarnu građu i
svjedočenja preživjelih svjedoka, ipak se nekoliko pojedinaca pojavilo više puta u
sudnici te time pomoglo da se objedini narativna istina o događajima nakon pada
enklave. Mi ovdje naglasak stavljamo na nekoliko ključnih primjera svjedočenja u
cijelom korpusu dokaza. Ahmo Hasić i zaštićeni svjedok RM-255 opisali su raz-
dvajanje u Potočarima i masovna pogubljenja na vojnom poljoprivrednom dobru
Branjevo. Enver Husić je govorio o svom zarobljavanju na livadi u Sandićima.
Svjedok O također je bio zarobljen i odveden na livadu u Sandićima, a kasnije je
preživio pogubljenje na brani u Petkovcima. Hurem Suljić, Mevludin Orić i još
jedan čovjek preživjeli su masovno pogubljenje u Orahovcu. Zaštićeni svjedok
koji se pojavljuje kao PW156 i kao PW005 preživio je pogubljenje u zloglasnom
skladištu u Kravici.541 Dok te dvije grane svjedočenja počinju odvojeno, iskazi o
540 Ove približne brojke pojavljuju se u nekoliko sudskih dokumenata, uključujući, između
ostalih, presudu u predmetu protiv Radislava Krstića (IT-98-33) i protiv Vujadina Popo-
vića i drugih (IT-08-55) te protiv Zdravka Tolimira (IT-05-88/2) Radovana Karadžića
(IT-95-5/18-I) i Ratka Mladića (IT-09-92). Za detaljniji pregled različitih grupa žrtava,
vidjeti izvještaj vještaka iz 2005. koji su uradili Helge Brunborg, Ewa Tabeau i Arve
Hetland, “Missing and Dead from Srebrenica: The 2005 Report and List”, 16. novembar
2005; također prezentirano u predmetu Perić (IT-04-81) ERN 0501-6180–0501-6209,
Dokaz br. P02413.
541 Još dvojica ljudi su preživjela Kravicu i svjedočila na Tribunalu, uključujući svjedoke J i K
240

Srebrenica na sudu
zločinima se onda povezuju: svaka grupa bila je žrtva sličnih zločina od strane sna-
ga VRS; i doista, svjedoci iz Potočara skončali su tamo gdje su pritvoreni zajedno
sa zarobljenicima iz kolone. To ponavljanje narativnih niti – naglašena mjesta,
specifični detalji koji se ponavljaju, i veze koje se iz toga izvlače – sve zajedno do-
kazuje bitne akte genocida: proračunato, nasumično ciljanje žrtava; sistematično
seljenje i uništavanje tijela; i užasne, nepovratne efekte zločina.
Svjedočenje na Haškom tribunalu

Kao što kaže Eric Stover, “svjedočenja žrtava i očevidaca čine najveći dio, ako ne i
sve predmete tužilaštva [Haškog tribunala]”. Tribunal je morao razraditi procedure
kako bi omogućio svjedočenje.542 Glavne od tih procedura su mjere povjerljivosti
i osiguranje zaštite svjedoka. Svjedoci su mogli odabrati zaštićeni status prilikom
svjedočenja. Pravilo 75 pod naslovom “Mjere za zaštitu žrtava i svjedoka” kao
dio Pravilnika o postupku i dokazima Haškog tribunala, omogućavaju Sudu da
naredi da se zaštita svjedoka osigura: (a) brisanjem iz javnih spisa Međunarodnog
suda imena i podataka pomoću kojih se može utvrditi identitet; (b) neotkrivanjem
javnosti bilo kojeg spisa koji ukazuje na identitet žrtve; (c) svjedočenjem putem
uređaja za izobličenje slike ili zvuka ili putem interne televizije; i (d) dodjelom
pseudonima”.543 Šačica preživjelih iz Srebrenice odlučila je svedočiti i pod svojim
imenom i kao zaštićeni svjedoci, pri čemu su se u nekim slučajevima pojavili prvo
u statusu zaštićenog svjedoka a onda pod pravim imenom u kasnijim predmetima.
Jedna od zapanjujućih karakteristika korpusa znanja prikupljenog na osnovu
ovih pojedinačnih svjedočenja jest to kako ti narativi cirkuliraju i preklapaju se
na raznim suđenjima vezanim za genocid. Sa jedne strane, svjedoci koji svjedoče
u više predmeta pod budnijim su okom, recimo, advokata optuženih koji jedva
čekaju da ukažu na potencijalne neusaglašenosti sa ranijim izjavama. Ali ova svje-
dočenja imaju i efekat stvaranja jednog kohezivnog prikaza sistematičnih nasto-
janja VRS-a da zarobi, pritvori i pogubi bošnjačke muškarce i dječake, budući da
se u tim svjedočenjima neprestano iznova prenose određena iskustva. Iznesene pa
na suđenju Krstiću. Vidjeti Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33) Presuda sudskog
vijeća, 2. avgust 2001, 72–73.
542 Stover, The Witnesses, 45. U poglavlju 3, “The Tribunal”, Stover detaljno objašnjava smje-
štaj svjedoka i postupak koji je uveo Tribunal kako bi se omogućilo svjedočenje; iza ove
diskusije slijedi empirijska analiza svjedočenja svjedoka u poglavlju 5, “Bearing Witness”.
543 Ibid, 47. Za cjeloviti tekst, vidjeti Pravilnik o postupku i dokazima Međunarodnog kri-
vičnog suda za bivšu Jugoslaviju, IT/32/Rev. 46 datirana 20. oktobra 2011, dostupno na
web stranici Haškog tribunala, <http://www.icty.org/sid/ 136> (pristupljeno 22. avgusta
2012).
241

ponovljene pod zakletvom da će se govoriti “istina, puna istina i ništa do istine”,

izjave svjedoka su dragocjene za utvrđivanje činjenica o događajima iz jula 1995;
one pružaju konkretne, neposredne iskaze (ne dokumente) preživjelog svjedoka
(ne počinioca) o uslovima i načinu na koji su srebrenički zatvorenici bili zaroblje-
ni, pritvoreni, prevoženi i pogubljeni. Te izjave određene pojedince smještaju na
određena mjesta – naprimjer, generala Mladića u posjeti pritvorima – i verificiraju
prisustvo i akcije konkretnog ljudstva vojske i specijalne policije. I jednako kao
što ta svjedočenja pomažu u konstrukciji kohezivnog prikaza krivičnih akata uz
pomoć potkrepljujućih detalja, činjenica da predstavljaju glas žrtava ima dodatnu
težinu. To što su ti svjedoci različite dobi, životnog iskustva i obrazovanja, to što
govore o svojim iskustvima na različite načine naglašavajući različite aspekte zlo-
čina, učvršćuje ideju da su počinioci svoje žrtve ciljali nasumično: njihove žrtve su
i mlade i stare; i zdrave i invalidi; i poljoprivrednici i zidari i učenici. Unatoč poku-
šaju tužioca McCloskeyja da skrene pažnju sa pojedinačnog iskustva kako bi pod-
vukao širi kontekst zločina, izjave svjedoka bez razlike nadjačaju zvanični prikaz
događaja zbog toga što predstavljaju neporecive lične priče čiju je ukupnost teško
ignorirati ili poreći, upravo zbog moralnog autoriteta svjedočenja preživjelog.
Razdvajanje u Potočarima i zločini koji su uslijedili

U detaljnom opisu masovnih zločina koji su se dogodili nakon pada enklave, jed-
na grana svjedočenja usmjerena je na inicijalno mjesto pritvaranja i progona u
bazi UN-ovih mirovnih snaga u Potočarima. Ovaj segment informacija tiče se
prve grupe žrtava, oko 1.000 muškaraca koji su potražili zaštitu od snaga Ujedi-
njenih nacija. Iskaz vojnika holandskog bataljona (poznatog kao Dutchbat), kao
što je onaj poručnika Vincentiusa Egbersa, komandira čete, koji je svjedočio u
većini srebreničkih predmeta do sada, daje sliku haotičnih okolnosti, atmosfere
ekstremnog straha, sporadičnih ubijanja i prvih pokušaja pritvaranja takozvanih
vojnosposobnih muškaraca među izbjeglicama okupljenim u bazi.544 Ali, svjedo-
čenje onih koji su preživjeli razdvajanje i kasnije pritvaranje i pogubljenje, zai-
sta ilustrira proračunatu strategiju istrjebljenja koju je provodila VRS. Ovi iskazi
potvrđuju zapanjujuću činjenicu da je genocid počeo u UN-ovoj bazi upravo na
mjestu gdje su izbjeglice trebale biti zaštićene i to na osnovu lažnih tvrdnji VRS-a
544 Velma Šarić, “Dutch Officer Describes Potočari Separation”, Institute for War & Peace
Reporting, TRI Issue 668, 5. novembar 2010. <http://iwpr.net/ report-news/dutch-offi-
cer-describes-potocari-separation> (pristupljeno 24. avgusta 2012). Vidjeti, naprimjer,
svjedočenje Egbersa u predmetu Tolimir: Tužilac protiv Zdravka Tolimira (IT-08-55/2)
Transkript suđenja, 5. novembar 2012, str. 7065– 7122.
242

Srebrenica na sudu
da je njihovo odvođenje dogovoreno i da se radi o rutinskoj provjeri. Svjedočenja

o tim događajima i okolnostima pojavila su se na nekoliko suđenja vezanih za
Srebrenicu, uključujući svjedočenje Ahme Hasića i zaštićenog svjedoka RM-255.
Kada je svjedočio na suđenju Mladiću, ovaj drugi preživjeli iz Potočara, svjedok
RM-255, svjedočio je šest puta. Hasić se pojavio pred sudom nekoliko puta, prvo
kao Svjedok I na suđenju Radislavu Krstiću (IT-98-33), pa Svjedok P105 u su-
đenju Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću (IT-02-60), i pod punim imenom na
suđenju Vujadinu Popoviću i drugima (IT-08-55).
Dokazi proistekli iz iskaza ovih očevidaca pomogli su da se ispriča priča o
tome šta se desilo sa muškarcima koji su prvo bili razdvojeni od ostalih muškaraca
i žena u UN-ovoj bazi, potom odvedeni u takozvanu Bijelu kuću i potom preba-
čeni na mjesta pritvora, uključujući osnovnu školu “Vuk Karadžić” u Bratuncu, te
pogubljeni na mjestima kao što je vojno poljoprivredno dobro Branjevo. Jednu
od ključnih narativnih niti svjedočenju koje je iznio Hasić, i kao zaštićeni svjedok
I i P105 i, kasnije, pod vlastitim imenom, kao i svjedočenje RM-255, jest da su
snage VRS-a ljudima oduzeli sve lične dokumente svjesno ne zapisavši imena
osoba koje su zarobili. Njihovi iskazi potkrjepljuju svjedočenja svjedoka, pripad-
nika Dutchbata o tome da su snage VRS-a očito propustile ispoštovati obavezu
bilježenja identiteta zarobljenih osoba, unatoč tvrdnji da su to učinili tokom ini-
cijalnih pregovora sa oficirima Dutchbata i kada su muškarci fizički odvajani od
njihove rodbine. Jednako važno, svjedočenje Hasića i RM-255 pruža detaljne i
ubjedljive iskaze o tome šta se desilo zarobljenicima nakon napuštanja područja
Potočara: govorili su o košmarnim uslovima u pritvoru, torturi i ubijanju koje je
činjeno na tim mjestima, te kako su vršena pogubljenja. Prva grana svjedočenja
tako dokumentira kako je među najranjivijim zarobljenicima, osobito onim koji
nisu mogli učestvovati u borbi, bilo maloljetnih dječaka otetih iz majčinih ruku,
dok su holandski vojnici sve to gledali, i osamdesetogodišnjih staraca, kao i ranje-
nih i bolesnih. To su, ukratko, bili muškarci i dječaci koji se nisu mogli pridružiti
ili su odlučili da se ne pridruže koloni koja se dala u bijeg kroz šumu. U tom
svjetlu, iskazi preživjelih iz Potočara otkrivaju proračunato počinjenje zločina od
samog početka i protiv pojedinaca koji su tražili utočište u bazi međunarodnih
mirovnih snaga.
Skica ubijanja: Muškarci i dječaci iz kolone

Druga grana svjedočenja nastala je na osnovu iskustva muškaraca i dječaka koji su
preživjeli užasne zločine počinjene protiv zatvorenika iz kolone. Nekoliko sudskih
dokumenata skiciraju osnovni vremenski slijed i mapu zločina koji su počinjeni
243

protiv ove grupe raseljenih iz Srebrenice.545 Najsažetiji a, opet, najsveobuhvatniji

sinopsis tih događaja može se naći u presudi protiv Radislava Krstića (IT-98-
33). Činjenice utvrđene u Krstićevom predmetu, potvrđene u predmetu Popović i
drugi kao i u predmetu Tolimir, te ponovno razmatrane od sredine 2013. na suđe-
njima Karadžiću i Mladiću, uključuju sljedeće: da se samo oko jedna trećina ljudi
iz prve kolone uspjela probiti do teritorije pod kontrolom bosanske Vlade nakon
nekoliko dana bijega kroz šumu. Ostale muškarce i dječake zarobile su i pobile
snage VRS-a, pojačane malim brojem jedinica iz Srbije. Mnogi iz kolone također
su nestali u šumi, mada im se ne zna tačan broj.
Geografija srebreničkih zločina ilustrira izuzetne resurse korištene kako bi se
provelo planirano istrjebljenje u operaciji koja je trajala devet dana i obuhvatila
područje od oko 300 kvadratnih kilometara.546 Kolona muškaraca i dječaka prvo
545 To uključuje, između ostalog, presude u procesima protiv Radislava Krstića (IT-98-33)
Vujadina Popovića, i drugih (IT-08-55) i Zdravka Tolimira, i drugih (IT- 08-55/2) kao
i optužbama protiv Radovana Karadžića (IT-95-5/18-I) i Ratka Mladića (IT-09-92).
Presuda na suđenju protiv Zdravka Tolimira sadrži iznenađujuće izdvojeno mišljenje sut-
kinje Prisca Matimba Nyambe. U njoj se zaključuje, “Postoje dokazi koji pokazuju da je
nekoliko stotina tijela nađeno vezanih ruku i pokrivenih očiju u jednom broju masovnih
grobnica. Nisam u stanju zaključiti mimo razumne sumnje da su ih ubili pripadnici snaga
bosanskih Srba”. Ona nastavlja, “Nasuprot većinskom mišljenju, ja se ne slažem da je
među snagama bosanskih Srba i vodstva postojao udruženi zločinački poduhvat da se
prisilno ukloni bosansko muslimansko stanovništvo”. Tužilac protiv Zdravka Tolimira,
Presuda, Predmet 05-88-2T, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, 12. de-
cembar 2012, 32–34,http://www.icty.org/x/cases/tolimir/tjug/en/121212.pdf (pristuplje-
no 10. maja 2013).
546 Derek Congram, et al. “Spatial Analysis and Modeling of Missing Person Burial Loca-
tions in Multiple Armed Conflict Contexts”, izlaganje na Godišnjem skupu Američke
akademije za forenzičke nauke, Washington D.C, 18-23. februar 2013. U sličnoj studiji,
Matt Vennemeyer iz Međunarodne komisije za nestale osobe ispitao je veze između mje-
sta pogubljenja i masovnih grobnica koristeći DNK, kako bi izradio mapu pet glavnih
“grupa masovnih grobnica” na poljoprivrednom dobru Branjevo, Kozluku, brani Petkovci,
Lazetama, i skladištu u Kravicama. “An Analysis of Linkages between Robbed Primary
Graves and Secondary Graves Related to Srebrenica Missing”, neobjavljeni izvještaj,
2012. Konačno, koristan i instruktivan izvor je projekat koji je izradila nevladina organi-
zacija Inicijativa mladih za ljudska prava: njihov multimedijski, animirani dokumentarni
film koji je namijenjen mladoj publici pod naslovom “Srebrenica: Mapping Genocide”
nastoji ilustrirati sistematsku koordinaciju nasilja kroz vizualno i tonsko predstavljanje
vremenskog slijeda događaja u Srebrenici u julu 1995. godine. Sedamnaest mapa ovog
projekta, organizirane hronološki, koriste “metodologije koje su usvojile institucije koje
skupljaju i arhiviraju dokumentaciju vezanu za srebrenički genocid i za genocid općenito,
onako kako su identificirani u cijelom nizu respektivnih studija. Svaka mapa ima ključne
244

Srebrenica na sudu
se okupila u selima Šušnjari i Jaglići blizu Srebrenice ujutro 11. jula te nastavila
bježati pješice iz enklave, u koloni jedan po jedan, sljedećih dvanaest do dvade-
set i četiri sata. Dana 12. jula, kolona se našla pod vatrom snaga VRS-a, hiljade
Bošnjaka su ubrzo zarobljeni ili su - navedeni da misle kako se zapravo predaju
UN-ovim mirovnim snagama, ili bar snagama VRS-a koje će poštovati Ženevske
konvencije, sišli s brda i predali se da bi potom bili zatvoreni na mjestima poput
livade Sandići ili fudbalskog stadiona u Novoj Kasabi.
Nakon zarobljavanja uslijedili su neljudski uslovi pritvora. Za vrijeme pritvora
nekoliko zarobljenika je prebijeno i ubijeno, neki pred očima ostalih zarobljeni-
ka. Zarobljenici su nakon toga masovno pogubljeni. Na srebreničkim suđenjima
utvrđena su sljedeća glavna mjesta pogubljenja:547
• Najmanje 1.000 je ubijeno u poljoprivrednom skladištu Kravica, gdje je

odvedena većina zarobljenika sa livade Sandići;
• Između 800 i 2.500 je ubijeno u Orahovcu, nakon pritvaranja u obližnjoj
školi u Grbavcima;
• Preko 800 je ubijeno na brani u Petkovcima;
• Preko 1.000 je ubijeno na Kozluku;
• Između 1.000 i 2.000 je ubijeno na vojnom poljoprivrednom dobru Bra-
njevo i u Domu kulture u Pilici.548
Presuda Krstiću sažima sistematski plan istrebljenja: “Sveukupno, radi se o

sedam do osam hiljada muškaraca koje su zarobile srpske snage i gotovo svi su
poubijani. Samo je mali broj njih preživio od kojih su neki došli da svjedoče pred
Vijećem i oni su opisali užase masovnih pogubljenja kojima su nekim čudom
izbjegli”.549 Kao što je slučaj i sa zarobljenicima iz Potočara, svjedočenja pojedina-
tačke koje sadrže određene dokaze (tekstualni dosjei, fotografije, video klipovi)”. Vidjeti
<www. srebrenica-mappinggenocide.com>.
547 Druga ograničenija mjesta pogubljenja su Jadar, Cerska dolina, Tišća i Nezuk.
548 Na osnovu značajnih forenzičkih dokaza koji povezuju mjesta pritvaranja i pogubljenja
sa masovnim grobnicama - kako primarnim tako i sekundarnim - u osuđujućoj presudi
su date ove procjene broja mrtvih. Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih (IT-08-55)
Prvostepen a presuda, 10. juni 2010, 192; 210; 215; 224; 234; ovi brojevi odgovaraju
kasnijim nalazima u predmetu Tolimir; vidjeti Sažetak presude za Zdravka Tolimira (IT-
05-88/2) 12. decembar 2012. Za ranije procjene, vidjeti i Sažetak osuđujuće presude,
Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33) 2. avgust 2001.
549 Sažetak osuđujuće presude, Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33) 2. avgust 2001,
koju je naglas pročitao predsjedavajući sudija Almiro Rodrigues. Vidjeti Saopćenje za
245

ca iz kolone koji su preživjeli masovna pogubljenja pomogla su da se dokumentira

veza između mjesta pritvora i pogubljenja, opišu metode VRS-a i, u ograničenom
broju slučajeva, identificiraju pojedinačni počinioci. Ovi dokazi potvrđuju iskaze
drugih svjedoka, ali imaju poseban odjek; muškarci objašnjavaju do najstrašnijih
detalja iskustvo masovnog istrebljenja: kišu metaka, krike umirućih i užas dok
ležite u hrpi leševa, uključujući i leševe vlastitih prijatelja i rođaka, nadajući se da
vas neće otkriti. Iskazi preživjelih sa tri mjesta – livade u Sandićima, skladišta u
Kravici i Orahovcu – ilustriraju snagu takvog svjedočenja i pomažu da konstrui-
ramo historiju nasilja kroz njegove specifične faze.
Livada u Sandićima: Vizualna moć svjedočenja očevidaca i kamere

Poput drugih oblika dokaza, svjedočenje očevica prevodi određene događaje u
prostor suda kako bi se činjenice iz prošlosti mogle rekonstruirati i procijeniti.550
S obzirom na njihovu jedinstvenu sposobnost da ispričaju kako su se stvarno od-
vijali zločini, od svjedoka u srebreničkim predmetima često je traženo da potvrde
dokumentarne dokaze, kao što su mape i fotografije. Jedan od najupečatljivijih
primjera takvog svjedočenja bio je Enver Husić. Husić, koji je imao tek sedamna-
est godina u vrijeme pada enklave, imat će snagu ikone svojim svjedočenjem u
više srebreničkih predmeta o bijegu i zarobljavanju muškaraca i dječaka iz kolone.
Njegova mladost se vidi na videosnimku beogradskog novinara Zorana Petrovića,
koji je snimao predaju bošnjačkih muškaraca i dječaka na livadi blizu sela Sandići.
Tako se Husić pred sudom pojavljuje i kao dokaz i kao svjedok.
Taj snimak je sada dobro znan u regionu. Korišten je u nekoliko dokumentar-
nih filmova o genocidu, uključujući film A Cry from the Grave Leslie Woodhead.
Imati preživjelog iz mase izgladnjelih, ustrašenih muškaraca i dječaka sakupljenih
na livadi da svjedoči šta je vidio vlastitim očima – ne samo ono što su drugi vidjeli
kroz objektiv Petrovićeve kamere – posebno je snažno. Vizualna snaga inherentna
videosnimku i iskazu očevica zajedno oslikava i akciju i emociju. Na suđenju Ra-
dislavu Krstiću, Tužilaštvo je pokazalo film (dokaz 104) i onda tražilo od Husića
da potvrdi da je on lično na njemu i da je konkretno on u kadru koji je izdvojen iz
materijala: “P:... Jeste li vi na ovom snimku (Dokaz 103)?” “O: Da, to sam ja”. “P:
štampu Haškog tribunala 2. avgust 2001.

550 Sheila Jasanoff, “Experiments with Evidence: Testimony, Translation, and Judicial Wit-
nessing after Daubert”, prezentirano na godišnjem sastanku Society for Social Studies of
Science, 5. novembar 2011; vidjeti također Jasanoff, “The Eye of Everyman: Witnessing
DNA in the Simpson Trial”, Social Studies of Science 28(5–6) (1998), 713–740.
246

Srebrenica na sudu
To je vrijeme vaše predaje; je li tako?” “O: Da”.551 Njegova potvrda vlastitog identi-
teta na snimku tužiocu daje osnova da ispita kako je došlo do toga da se muškarci
sakupljeni na livadi u Sandićima predaju: namamljeni su na predaju zato što su se
snage VRS-a maskirale u pancire i plave šljemove UN-ovih mirovnjaka. Kako je
Husić objasnio, “da nismo vidjeli UN-ove vojnike i UN-ove transportere, vjero-
vatno se ne bismo predali. Ali bilo je neke nade zbog prisustva UNPROFOR-a i
mi smo mislili da se oni neće usuditi da nas sve pobiju u njihovom prisustvu”.552
Kamera snima muškarce i dječake, ali Husić je taj koji je u stanju reći Sudu, i svi-
jetu, šta su vojnici VRS-a govorili zarobljenicima – njihova obećanja i njihove pri-
jetnje – kako su tretirali zatvorenike i koliko ih je na tom mjestu bilo zarobljeno.
Pogubljenja: Svjedočenje o skladištu u Kravici i u Orahovcu

Enver Husić je uspio pobjeći sa livade u Sandićima tako što se izvukao i ukrcao u
jedan od autobusa kojima su prebacivani žene i djeca protjerani iz Potočara. Drugi
svjedok koji je zarobljen u Sandićima svjedočio je o masakru koji će uslijediti na
poljoprivrednom dobru u Kravici. Poznat kao PW156 u suđenju Popoviću i kao
P005 u suđenju Tolimiru, ovaj se svjedok u svom svjedočenju ističe po onome šta
je vidio i čuo na livadi. Odgovarajući na pitanje tužioca Petera McCloskeyja o
uniformama vojnika, PW156 je odgovorio:
“Svi oni su bili u maskirnim uniformama. Bili su mladi, kratko ošišani i izbrijani.
Bila je to regularna vojska. Kada je došao Mladić, stao je pred nas i obratio nam se.
Prvo što je rekao bilo je: ʼZnate li vi ko sam ja?ʼ Neki ljudi su rekli da ga znaju, neki
su šutjeli. Ja nisam ništa znao. Ja sam šutio. Samo sam mislio [na] svoju sudbinu...
[Mladić je rekao] ʼNiko neće da vas bije, niko vas neće provocirati. Daćemo vam
hrane. Jako je vruće ovdje gdje ste. Smjestićemo vas gdje je svježije.”553
Taj “svježiji” smještaj bilo je skladište u Kravici. Svjedok je pošao zajedno sa

ostalim zarobljenicima do te zgrade; ugurani su u njen mali prostor. Svjedok je opi-
sao kako je počela pucnjava: “Onda je zapucalo iz svakojakog oružja. Ja sam sagnuo
glavu u ćošku. Zažmirio sam. Pucnjava je trajala skoro sve do noći”. Navukavši dva
leša preko sebe, sakrio se ispod njih. PW156 je svjedočio ne samo o metodičnom
načinu pogubljenja, već i o tome kako su se vojnici obraćali zarobljenicima uvreda-
551 Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33) Transkriipt suđenja, 11. april 2000, 2608– 09.
552 Ibid, 2642.
553 Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih (IT-08-55) Transkript suđenja, 7089–90.
247

ma, psujući im “balijsku mater” i “islamsko pleme”, prije nego što bi ih strijeljali.554
PW156 je nakako uspio preživjeti. Čekao je u skladištu dok su vojnici VRS-a na-
bacivali slamu preko tijela. Konačno, nije više mogao podnijeti da leži u krvi koja
mu je natopila odjeću i prekrila pod. Pobjegavši iz zgrade, uspio se nekoliko dana
probijati kroz šumu do Žepe, druge UN-ove “sigurne zone” u regionu.
Sistematična i metodična priroda ubijanja očita je u svim svjedočenjima po-
jedinaca koji su preživjeli masovna pogubljenja, uključujući Ahmu Hasića i Svje-
doka RM-255 na vojnom poljoprivrednom dobru Branjevo (koji su zarobljeni
u Potočarima), Svjedoka O na brani u Petkovcima, Svjedoka PW 156 i P005 u
Kravici, i tri muškarca koja su zarobljena u koloni, držana u školi u Grbavcima,
a potom odvedena u Orahovac. Ti ljudi, Mevludin Orić i dva zaštićena svjedoka,
predstavljaju važan izuzetak među svjedočenjima preživjelih iz Srebrenice: za ve-
ćinu mjesta pogubljenja postojao je samo jedan preživjeli, ili nijedan. U Orahovcu,
međutim, kao što je bio slučaj i sa Kravicom, trojica su preživjela kako bi ispričali
priču o pokolju koji se tamo desio. Time su njihovi iskazi konzistentni u pogledu
preciznih detalja o načinu transporta, prisutnim pripadnicima VRS-a, uslovima
pritvora u školi u Grbavcima, te ubijanju u Orahovcu. Tri čovjeka ponavljala su
isti iskaz o tome kako su kamioni i kamioni stizali na to mjesto i iskrcavali za-
tvorenike; svi zatvorenici su strijeljani. Stigao bi drugi kamion i krvavi bi proces
ponovno otpočinjao.555
Uz težinu i konkretnost njihovog svjedočenja o masovnim pogubljenjima, pre-
živjeli iz Orahovca potvrdili su koordinirana nastojanja snaga VRS-a da se otarase
posmrtnih ostataka žrtava. Mevludin Orić je objasnio ono što su on i Hurem Su-
ljić (koji se također ranije pojavio kao zaštićeni svjedok) vidjeli sa obližnjih brda:
“Vidjeli smo jamu, grob koji je iskopan, a iza njega smo mogli vidjeti rovokopač i
kamion na koji su tovarena tijela. Rovokopač i kamion za tovarenje tijela. To su te
dvije mašine. A grob je bio jako dubok. Niko nije mogao iz njega izići. Mislim da
je bio više od pet metara dubok”.556 Baš kao što je svjedočenje Envera Husića pot-
krijepilo i pomoglo da se kontekstualizira videomaterijal sa livade u Sandićima,
Orićevo svjedočenje iz prve ruke o teškoj mehanizaciji korištenoj nakon ubijanja
potvrđuje forenzičke i arheološke analize sa mjesta pogubljenja. Više od svega što
bilo kakav satelitski snimak ili arheološki izvještaj mogu ponuditi, njegove riječi
otkrivaju užas koji se doživi gledajući kako se kopaju i pune grobovi.
554 Ibid, 7096-97.

555 Mevludin Orić se prisjeća: “Svakih četiri ili pet minuta došao bi kamion, ljudi bi ustali,
bili ubijeni, kamion bi se vratio, i to se nastavljalo”. Tužilac protiv Vujadina Popovića i
drugih (IT-08-55) Transkript suđenja, 29. avgust 2006, 962.
556 Ibid, 964
248

Srebrenica na sudu
Uzeti zajedno, iskazi trojice preživjelih svjedoka činili su temelj dokaza proi-
steklih iz svjedočenja o događajima koji su doveli do ubijanja kao i tokom i nepo-
sredno nakon ubijanja u Orahovcu. Poput dvojice svjedoka iz Potočara, ovi ljudi
su ponovili svoje svjedočenje u više predmeta vezanih za Srebrenicu: Mevludin
Orić se pod svojim imenom pojavio šest puta u Hagu. Tužilaštvo je na suđenju
Popoviću ukazalo na to da je zaštićeni svjedok PW-110 već ranije svjedočio u tri
predmeta o svom iskustvu iz škole u Grbavcima i o pogubljenjima u Orahovcu.557
Pojedinačna sjećanja omogućila su Sudu da stekne konkretne i potresne uvide
koji potvrđuju forenzičke i dokumentarne dokaze. Žrtve su dobile imena, njihovo
stradanje je ispričano, pobrojano, opisano, mapirano i, iznad svega, sve je to ispri-
čala ona čudesno sretna nekolicina koja je preživjela.
Oblikovanje društvenog znanja

Svjedočenje preživjelih iz grupe koja je držana u Potočarima i muškaraca i dje-
čaka iz kolone istovremeno je doprinijelo proizvodnji znanja u kontekstu Haš-
kog tribunala, i utjecalo na društveno znanje o genocidu – o onome što javnost
izvan haških sudskih dvorana razumije o Srebrenici 1995. godine. Iskazi preživje-
lih očevidaca, poput Mevludina Orića i svjedoka PW156, prenose nam njihovo
iskustvo na način koji se razlikuje od drugih oblika dokumentarne i vansudske
dokazne građe. Zbog svog nepatvorenog jezika sjećanja, ono je zaista bliže običnoj
javnosti. Štaviše, to što su bili tako rijetki – što je tek desetak glasova preživjelo da
bi potvrdilo zločine koji su počinjeni protiv hiljada drugih – daje ovom svjedoče-
nju težinu, ne samo pojedinačnog i kolektivnog stradanja, jer njihove riječi čine
opipljivim događaje koji su se desili na mjestima poput polja u Orahovcu ili skla-
dišta u Kravici. Bez obzira na institucionalno propisani način na koji se od njih
zahtijevalo da ispričaju svoju priču u sudnici, njihovo svjedočenje je izašlo vam
zidova Tribunala i dospjelo do javnosti zahvaljujući velikom medijskom interesu
regionalnih i svjetskih medija.558 Poput videomaterijala Zorana Petrovića ili trake
sa Škorpionima, ljudska lica i glasovi onih koji su preživjeli - onih što govore u
557 Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih (IT-08-55) Transkript suđenja, 25. avgust
2006, 735.
558 Vidjeti komentar Michaela Dobbsa o svjedočenju Hurema Suljića, “Mladić in Srebre-
nica” u online seriji “Mladić in The Hague”, Foreign Policy, 9. januar 2012. <http://do-
bbs.foreignpolicy.com/posts/2012/01/09/mladicinsrebrenica> (pristupljeno 23. avgusta
2012); i Aida Cerkez, “Mevludin Orić, Bosnian Muslim Soldier, Discusses Surviving
Mladić’s Killing Fields”, Huffington Post, 3. juni 2011, <http://www.huffingtonpost.
com/2011/06/03/ratko-mladic-massacre-survivor n870847.html> (pristupljeno 23. av-
gusta 2012).
249

ime pobijenih muškaraca i dječaka - nameće debatu o prošlosti koja podrazumi-

jeva suočavanje sa posljedicama nasilja. To suočavanje nije nipošto rezultiralo sve-
obuhvatnom ili trajnom promjenom stava u regionu; i doista, naučnici opetovano
ukazuju na dvosmislene efekte rada Tribunala, osporavanje ili, najblaže rečeno,
mlaki prijem njegovih nalaza čak i među Bošnjacima.559 Međutim, svjedočenje
ovih muškaraca odzvanja kroz brojne oblike intervencija u poslijeratnoj Bosni:
prkosna podrobnost njihovih priča pomaže da se mapira nasilje onako kako se
ono odvijalo, nalažući ispravljanje nepravde. Skladište u Kravici je sada obilježeno
ne samo fizičkim tragovima masakra, već i opisima onoga što se u njemu dešavalo
koji su dala trojica preživjelih.
Ovo nas dovodi do posljednjeg primjera svjedočenja u Tribunalu, svjedočenja
preživjelih rođaka nestalih muškaraca i dječaka. Njihove izjave tiču se naslijeđa -
prije no načina - tih ubistava. U tom smislu, oni šire intervenciju koju predstavlja
sudsko priznavanje onoga što se desilo i pronose je mimo strogih granica prošlih
zločina pretvarajući je u efekte koji imaju odjeka u svakodnevnom životu preži-
vjelih genocida. Među svojim profilima svjedoka u video uratku “Voices of the
559 Vidjeti Eric Stover i Harvey M. Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy: Justice and
Community in the Aftermath of Mass Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University Pre-
ss, 2004; Kristen Cibelli i Tamy Guberek, Justice Unknown, Justice Unsatisfied? Bosnian
NGOs Speak about the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, Medford,
MA: Tufts University, 2000; Human Rights Center and International Human Rights
Law Clinic, University of California, Berkeley, and the Human Rights Center, Univer-
sity of Sarajevo, “Justice, Accountability and Social Reconstruction in Bosnia and Her-
zegovina: An Interview Study of Bosnian Judges and Prosecutors”, Berkeley Journal of
International Law 18(1) (2000), 102–164; John Hagan i Sanja Kutnjak, “The Politics of
Punishment and the Siege of Sarajevo: Toward a Conflict Theory of Perceived Interna-
tional (In)Justice”, Law and Society Review 40(2) (2006), 369–410; Nettelfield, Courting
Democracy in Bosnia and Herzegovina; Leslie Vinjamuri i Jack Snyder, “Advocacy and
Scholarship in the Study of International War Crimes Tribunals and Transitional Ju-
stice”, Annual Review of Political Science 7(1) (2004), 345–362; Isabelle Delpla, “In the
Midst of Injustice: The ICTY from the Perspective of Some Victim Associations”, in
Xavier Bougarel, Elissa Helms, i Ger Duijzings, The New Bosnian Mosaic: Identities, Me-
mories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire, UK: Ashgate Publishing, 2007,
211–34; Refik Hodžić, “Living the Legacy of Mass Atrocities Victims’ Perspectives on
War Crimes Trials”, Journal of International Criminal Justice 8(1) (2010), 113–136; Janine
Natalya Clark, “The ICTY and Reconciliation in Croatia: A Case Study of Vukovar”,
Journal of International Criminal Justice 10(2) (2012), 397–422; Zoran Pajić i Dragan
Popović, “Facing the Past and Access to Justice from a Public Perspective”, United Nati-
ons Development Program in Bosnia and Herzegovina, april 2011, <http://www.undp.ba/
upload/publications/Facing%20the%20Past%20and%20Access%20to%20Justice.pdf>
250

Srebrenica na sudu
Victims” (Glasovi žrtava) Outreach Program Haškog tribunala izabrao je jednu

od srebreničkih majki. Njen je identitet zaštićen nejasnom slikom na kojoj joj se
vidi samo desna ruka. U ruci ona drži maramicu, gužvajući je dok govori blagim,
tjeskobnim glasom: “Kako je moguće da živo biće tako sve uništi, da tako sve po-
bije, da tako sve unakazi da može...? Samo zamisli ovog mog najmlađeg sina, one
rukice, kako one mogu umrijeti, da ih više ne gledaš? Samo zamišljam te rukice
da beru jagode, pišu knjigu svoju, da idu u školu, da idu na ekskurzije”.560 Njeno
tužno svjedočenje i fotografija njenog ubijenog sina tako putuju i postaju dio iz-
gradnje društvenog znanja o Srebrenici.
Njeno pitanje – “kako je moguće?” – artikulira drugu stranu individualne ili
narativne istine predstavljene u sudnici, koja se mora prosijati kroz sito sveuku-
pnog zločina, kao i prirodu zala počinjenih raseljenima iz Srebrenice. Ova majka
je još jedna vrsta preživjelog svjedoka koji ne govori o zločinima, već o njihovim
efektima, o duboko pogođenim poslijeratnim životima, porodicama, zajednicama
i bosanskom društvu u cijelini. Činjenica da na njeno pitanje u sudnici nema
odgovora govori o dubini razaranja koje je genocid sobom donio i sa koliko se
ogromnim izazovom suočava svaki oblik intervencije čiji je cilj zakrpiti društveno
tkivo koje je potpuno rasporeno. Ali ono se i dalje postavlja te stoga zahtijeva
odgovor, mada se taj odgovor može samo uhvatiti u koštac sa naslijeđem, a ne sa
samim činom “društvene smrti”. Kao još jedna narativna nit koja se provlači kroz
svjedočenja preživjelih, pitanje ove srebreničke majke nastavlja živjeti na virtualan
način na web stranici Haškog tribunala, potvrđujući snagu pojedinačnih priča i
njihovu moć da zahtijevaju da se istina kazuje - u sudskim dvoranama i izvan njih.
560 ICTY, Outreach Program, “Voices of the Victims” <http://www.icty.org/sid/ 105> (pri-
stupljeno 8. maja 2013).
251

Potiskivanje: Poricanje
8. Potiskivanje: Poricanje
D
ragan Čavić, predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Re-
publike Srpske, sjedi za stolom u tamnom odijelu. Fascikla sa nalazima
Komisije za Srebrenicu pred njim kao vizuelna potvrda razloga njegovog
prisustva. Trobojne zastave Republike Srpske vise iznad njega na bež pozadini.
Čavić svečano pred televizijskim kamerama čita izjavu: “Nakon svega ovoga, naj-
prije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik
Republike Srpske moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna
stranica istorije srpskog naroda!”561 Bila je to 2004. godina. Više od devet godina
je već bilo prošlo od zločina u julu 1995. godine. Najviše pozicionirani političar
bosanskih Srba na entitetskom nivou konačno je učinio stidljive korake ka prihva-
tanju Srebrenice. (Vidjeti fotografiju 8.1). Nakon Čavićevog priznanja, u novem-
bru iste godine, uslijedit će i javno izvinjenje Vlade RS-a. Ali, zašto tada? Zašto
su elite Republike Srpske i Srbije nekad besramno lagale o zločinima da bi, opet,
u drugim prilikama priznavale zločine? Kako su te izjave utjecale na atmosferu u
poslijeratnoj Bosni i na preživjele?
Srebrenica je predmet brojnih međunarodnih suđenja za ratne zločine kao i
domaćih suđenja u regionu, i u velikoj mjeri je dobila odgovor - u presudi Među-
narodnog suda pravde. Milioni stranica sudskih transkripata i istraživačkih izvje-
štaja sudskih vještaka objedinjuju prikaz onoga što se desilo u julu 1995. godine.562
561 Govor se može ovdje pogledati na Dragan Čavić – Predsjednik RS 6/22/2004, http://
www.youtube.com/watch?v=jsBWvia3fI&feature=related (pristupljeno 9. juna 2012).
Zbirka njegovih javnih nastupa se može naći na:<http:// wn.com/DraganČavić> (pristu-
pljeno 9. juna 2012).
562 Prvu seriju izvještaja na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju izra-
dio je vojni analitičar Richard Butler i oni su postali poznati kao “Butlerovi izvještaji”.
Vidjeti izvješaj vještaka dostavljen Haškom tribunalu: Richard Butler, “Srebrenica: Mi-
litary Narrative, Operation Krivaja 95”, 1. novembar 2002. U izvještaju se tvrdi da nije
postojao raniji plan da se pogube vojno sposobni Srebreničani do dana pada enklave. Ovaj
izvještaj je suprotan drugim svjedočenjima na Haškom tribunalu te o njemu raspravlja
253

Detalji o zločinima i sudbini preko 8.000 muškaraca i dječaka bivali su sve bolje
utvrđeni, mada je bilo još neotkrivenih masovnih grobnica. A ipak, revizionistički
iskazi su ustrajavali i bili, tako se činilo, neprobojni za saznanja kodificirana u
postupcima etabliranih pravnih tijela, kako ekstrateritorijalnih tako i domaćih.563
Čavićev ustupak je bio rijetko priznanje vodstva RS-a. Njegova odluka da sjed-
ne pred kamere toga dana u junu naišla je na snažnu opoziciju u njegovoj partiji i
među članovima Skupštine RS-a. Elite u manjem bosanskom entitetu i susjednoj
Srbiji i dalje su provodile strategiju poricanja srebreničkih zločina kojom su od-
bacivale forenzičku nauku i svjedočenja što su se čula u sudnicama. Poricanje je
bilo više od pukog odbijanja da se priznaju zločini počinjeni u julu 1995. godine.
Ono je slijedilo obrazac primijećen od naučnika koji su istraživali slična porica-
nja u brojnim drugim kontekstima: postupci koji idu od direktnog odbacivanja,
preko diskreditacije, do preimenovanja i konačnog opravdavanja.564 Ovo poglavlje
identificira neke od ključnih primjera poricanja koje su provodile tamošnje vlasti
i otkriva kako se ono vremenom mijenjalo. Mi tvrdimo da poricanje kao oblik
intervencije onemogućava i komplicira željene rezultate mehanizama što stoje iza
zapadnih liberalnih ideala razmatranih u prethodnim poglavlju.
bivša glasnogovornica Tribunala Florence Hartmann, “Srebrenica through ICTY Eyes”,

The European Courier, New York, 13. decembar 2009, <http://www.bosnia.org.uk/news/
news body.cfm?newsid=2658> (pristupljeno 9. juna 2012). Za odličnu kritiku izvještaja
NIOD (Institute for War, Holocaust and Genocide Studies in the Netherlands) <http://
www.srebrenica.nl/>, vidjeti Jan Willem Honig, “Strategy and Genocide: Srebrenica as
an Analytical Challenge”, Southeast European and Black Sea Studies 7(3) (2007) 399–416.
Profesionalni angažman Richarda Butlera na pitanjima vezanim za region nastavljen je u
Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je kasnije radio za Odjel za provedbu imigiracij-
skih i cariskih propisa (ICE). Vidjeti poglavlje 6.
563 Rasprava o studiji koju je provelo nekoliko politologa sa Michiganskog univerziteta u
kojoj se tvrdi da se neobaviješteni ljudi rijetko predomisle i da bi “ustvari, činjenice mogle
pojačati dezinformaciju”, se može naći u Brendan Nyhan i Jason Reifler, “When Correc-
tions Fail: The Persistence of Political Misperceptions”, Political Behavior 32(2) (2010)
303–330. Autori identificiraju “bumerang efekat” u kojem ispravljanje lažnih uvjerenja
može zapravo pojačati lažne percepcije. U kontekstu srebreničkog genocida, to daje razlog
za propitivanje ideje da će se, s obnovom nakon konflikta, više znanja o prošlosti prevesti
u više prihvatanja. O ovom istraživanju u popularnoj štampi, vidjeti Joe Keohane, “How
Facts Backfire: Researchers Discover a Surprising Threat to Democracy: Our Brains”, 11.
juli 2010, boston.com, <http://www.boston.com/bostonglobe/ideas/articles/2010/07/ 11/
facts backfire/> (pristupljeno 9. juna 2012).
564 Vidjeti Stanley Cohen, States of Denial: Knowing about Atrocities and Suffering, Cambrid-
ge, UK: Polity, 2001, xi.
254

Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin a tek onda kao
predsjednik Republike Srpske moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna
stranica istorije srpskog naroda! Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa
čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po
imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu.
Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio
je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se
vlastitom narodu.  
Čuveni srpski vojskovođa iz Prvog svjetskog rata, vojvoda Živojin Mišić je rekao: “U ratu
se lako gubi glava i lako se gubi obraz”. Preko 20 hiljada Srba izgubilo je život u posljednjem
ratu časno se boreći za svoj narod i Republiku Srpsku.
Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli
srpski narod ostane bez obraza. Ko je od Srba u ratu izgubio obraz, sami moramo utvrditi.
To će osnažiti naš zahtjev drugima koji su u ratu činili zločin nad Srbima, da istinom osude
počinioca zločina iz svog naroda.  
Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima vrijeme je da se svi u BiH okrenemo
traženju ravnoteže pravde prema počiniocima zločina.  
Istina, ma kako teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam
ukazivati i utvrđivati drugi.  
Izvještaj Komisije za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula
1995. godine početak je na teškom i po sve nas vjerovatno ponekad poraznom putu sazna-
vanja istine. Na relevantnim državnim organima i institucijama jeste da procesuiraju ove i
ovakve rezultate rada Komisije, a na nama svima je da nastavimo hod ka istini. Jedino tako
možemo izbjeći da nam se u budućnosti djeca između sebe mrze samo zato što su Hrvati,
Bošnjaci ili Srbi. Krivica ne može biti generalna ili kolektivna. Krivci uvijek imaju ime i
prezime i ne sudi im se zato što pripadaju ili predstavljaju jedan narod, već zbog onoga što
su učinili. Na istorijskom smo ispitu svi mi u BiH, kao i države iz našeg okruženja, jesmo li
smogli snage da prekinemo začarani krug gdje žrtva danas postaje zločinac sutra, a mržnja
danas postaje osveta sutra.
Dejtonski mirovni sporazum dao je okvire za Bosnu i Hercegovinu u kojoj sva tri kon-
stitutivna naroda i nacionalne manjine mogu ispoljiti svoj identitet tako da ne ugrožavaju
jedni druge. Uz poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, na svakom od naroda je sada
da se izbori za svoj korak do istine, na prvom mjestu suočavanjem sa vlastitim grešnicima.  
Ne mogu znati da li će srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela
počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i
suosjećam bol onih koji još uvijek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjero-
vaće u pravdu ako saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni koji su
počinili zlodjela.  
Kao predsjednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske i Bosne i Herce-
govine i otac dvoje djece koja svoju budućnost vide ovdje, pozivam svakog pojedinca, bez
obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem
pomogne da nam istorija počne da biva hronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i de-
strukcije.  
Hvala vam.
Fotografija 8.1. Izvinjenje Dragana Čavića, juni 2004.
255

Srebrenički događaji su bili preoblikovani kao dio sračunatog odgovora na sve

veću masu dokaza o zločinima. Elite su prvo tvrdile da je Bosanska armija sama
počinila te zločine. Kasnije će nasilje u Srebrenici pravdati kao osvetu za poginule
srpske civile, žrtve Armije Bosne i Hercegovine. Tvrdili su i da je broj poginulih
kao rezultat pada enklave jednak broju srpskih civilnih žrtava u Podrinju, argu-
ment koji ne samo da je bio netačan, već je imao za cilj pogrešno predstaviti
samu prirodu rata. Arhitekti ove strategije poricanja koristili su brojna identična
sredstva kao i oni koji su, u dobroj namjeri, pokušavali otkriti istinu o genocidu:
štampu, sudove i istraživačke inicijative s namjerom dokumentiranja opsega i pri-
rode zločina. Zagovornici liberalnog intervencionizma koji su radili na razvijanju
lokalnih i državnih medijskih kapaciteta te jačanju pravosudnog sistema u regionu
suočili su se, tako, sa frustrirajućom stvarnošću, kako su manje progresivne snage
podrivale te instrumente demokratizacije, uključujući medije i vladavinu zakona,
koje su njihovi strani dolari nastojali tako iskreno unaprijediti.
Mada je mehanizam poricanja ostajao isti, njegov se sadržaj mijenjao tokom
osamnaest godina nakon genocida. Direktna propaganda i laži koje su uslijedile
neposredno nakon genocida promijenili su ton u poslijeratnom periodu. Ta pro-
mjena retorike elita u Republici Srpskoj i Srbiji ilustrirala je da su oni bili svjesni
političkog okruženja i, u krajnjoj instanci, ukupne političke i finansijske cijene
zadržavanja te pozicije. Da li će u nekom trenutku poricanje prevladati zavisilo je
od potencijalnih političkih gubitaka koje bi im ono moglo donijeti.
Ovo poglavlje razmatra neke od javnih primjera poricanja nađenih u štampi u
Srbiji i Republici Srpskoj. Mada su se elite u te dvije zemlje često razilazile oko
ključnih tačaka politike prema Srebrenici, nekad su radile i u tandemu. Mi ovdje
tvrdimo da intervenciju ne treba posmatrati strogo kao sredstvo onih koji pro-
moviraju “liberalne vrijednosti”. Poricanje predstavlja oblik intervencije sa “druge
strane”. I doista, strategije poricanja aktivno su prezrivo odbijale činjenice koje su
skrupulozno prikupljale međunarodne snage, nastojeći da aktiviste koji su tražili
pravdu za masakre okarakteriziraju kao nerazumne i trudeći se da usade ideju da
su ti zločini bili opravdana osveta. Ta nastojanja su često bila uspješna u mjeri u
kojoj su poticala sumnje i skretala pažnju sa krivice glavnih aktera genocida. Vre-
menom će najistaknutije elemente te višestruke strategije biti lakše prepoznati.
Poricanje je nastalo iz politike sadašnjosti jednako koliko se ticalo i prošlosti.
Uporno poricanje događaja implicitno je osporavalo legitimitet država nastalih
nakon jugoslovenskih secesijskih ratova. Time su neke institucije vlasti postale
izvor neprestanog poniženja i frustracije za preživjele genocida.565 Negiranjem
565 Avishai Margalit tvrdi da je “pristojno” društvo ono u kojem institucije ne ponižavaju
256

srebreničkih zločina, prošli iskazi o ratu korišteni su za uspostavu sadašnje po-

litičke zajednice na način koji je podrivao autoritet glasova preživjelih u posli-
jeratnoj Republici Srpskoj i u Bosni u cijelini. Ako se srebrenički zločini nikada
nisu dogodili, onda se zahtjevi povratnika za školama, zdravstvenom zaštitom,
obnovljenim domovima, i održavanjem Memorijalnog centra daju lako odbaciti,
čime se ispunjavaju inicijalni ciljevi počinilaca.
Poricanje
Mnogo je pisano o tome kako Srbija i Republika Srpska poriču zločine u Sre-
brenici.566 Pojam poricanje koristi se već gotovo dva desetljeća za opisivanje razli-
čitih radnji i narativa o događajima u julu 1995. godine. Manje se studija bavilo
istraživanjem načinâ na koje se ta strategija vremenom mijenjala i kakav je bio
njen utjecaj na okruženje u poslijeratnoj Bosni i, općenito, u Jugoistočnoj Evropi.
Jedno od uobičajenih objašenjenja za ta udružena nastojanja da se poreknu zločini
je kontinuitet državne birokratije nakon takozvane Oktobarske revolucije koja se
dogodila 2000. godine u Saveznoj Republici Jugoslaviji (krnjoj Jugoslaviji), kao i
u Republici Srpskoj. Nepostojanje učinkovite lustracije – izuzmu li se suđenja za
ratne zločine ili, u Bosni, smjene zvaničnika koje je tamo provodio visoki pred-
stavnik – značilo je da su u državnoj i entitetskoj birokratiji bili isti oni pojedinci
koji su bili blisko povezani sa genocidom. Usto, u Bosni je Daytonski mirovni
sporazum efektivno legitimizirao rezultate vojne strategije koju je provodila Voj-
ska Republike Srpske, što znači da je najveći ratni zločin u tom ratu bio u samim
temeljima tog entiteta.
Godinama se retorika elite oslanjala na državnu propagandu i narativ koji je
Srbe istovremeno predstavljao kao ugroženu grupu i kao žrtve genocida. Srp-
ska javnost u Republici Srpskoj i u Srbiji bila je izložena kampanji propagande
i dezinformacija (mada ta kampanja nije uvijek bila uspješna). Njihov navodni
svoje građane. Avishai Margalit, The Decent Society, Cambridge, MA: Harvard University
Press, 1996, 10–11.
566 Vidjeti Jelena Obradović-Wochnik, Ethnic Conflict and War Crimes in the Balkans: The
Narratives of Denial in Post-Conflict Serbia, London: I.B. Taurus, 2013. Esej o poricanju
koji se kao i ovo poglavlje bavi retorikom elite i ulogom koju u poricanju ima zakon, ali
primijenjeno na jedan drugačiji sadržaj, vidjeti Sonja Biserko i Edina Bećirević, “Denial
of Genocide – on the Possibility of Normalising Relations in the Region”, Bosnian Insti-
tute, 23. oktobar 2009, <http://www. bosnia.org.uk/news/news body.cfm?newsid=2638>
(pristupljeno 9. juna 2012). Članak je objavljen u bosanskom nedjeljniku Dani, 9. oktobra
2009.
257

status žrtava rata bio je mamac za opravdavanje zločina.567 Ratna vojna strategija
uključivala je korištenje medija kao instrumenta sukoba; nakon rata, srpske naci-
onalističke stranke zadržale su kontrolu nad ključnim medijima: radiju, televiziji
i štampi.568 Donatori su se borili da omoguće osnivanje novih glasila i probijanje
informativne blokade u krajevima poput Istočne Bosne, gdje su srpske apologete
zadržale kontrolu i nad štampom i nad institucijama vlasti.569
Drugi analitičari promatrali su ratni narativ običnih građana u nastojanju da
shvate njihovu očitu nespremnost da se suoče sa prošlošću. Jelena Obradović-
Wochnik tvrdi da poricanje u Srbiji ne znači da se tamo nije uspjelo suočiti sa
nasiljem iz prošlosti, jer je upravo opravdavanje zločina smišljeno iz potrebe tog
društva da shvati i da nasilne događaje smjesti u kulturno prihvatljive granice.570
Poricanje nije bilo tek strategija elite koja je ciljala na samoodržanje i politički
dobitak; razmatrajući stavove takozvanih običnih građana, ona tvrdi da: “Pori-
canje ne postoji kao izolirani diskurs, već je duboko usađeno u cijeli set vjero-
567 O ranijem nastojanju da se Srbi predstave kao žrtve, vidjeti Victor Peskin, International
Justice in Rwanda and the Balkans: Virtual Trials and the Struggle for State Cooperation,
Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2008, 32–33.
568 O medijima tokom rata, vidjeti: Mark Thompson, Forging War: The Media in Serbia, Cro-
atia, Bosnia and Herzegovina, Luton, UK: University of Luton Press/Article 19, 1999;
Kemal Kurspahić, Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace, Washington D.C.:
United States Institute of Peace, 2003.
569 Pomoć medijima bila je jedna od stubova poslijeratne intervencije. O pomoći medijskom
sektoru, vidjeti Mark Thompson i Dan De Luce, “Escalating to Success? The Media In-
tervention in Bosnia and Herzegovina”, u Monroe E. Price i Mark Thompson, eds, For-
ging Peace: Intervention, Human Rights and the Management of Media Space, Edinburgh:
Edinburgh University Press, 2002; Hawley Johnson, “Model Interventions: The Evolu-
tion of Media Development Strategies in Bosnia-Herzegovina, Kosovo and Macedonia
from 2000–2007” (doktorska disertacija, Columbia University, 2012).
570 Vidjeti, općenito, Obradović-Wochnik, Ethnic Conflict and War Crimes in the Balkans. Vi-
djeti također, Eric Gordy, Guilt, Responsibility and Denial: The Past at Stake in Post-Miloše-
vić Serbia, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2013. Ogroman je korpus djela
o poricanju u drugim kontekstima. Vidjeti, recimo, Tony Taylor, Denial: History Betrayed,
Melbourne: Melbourne University Press, 2008; Richard G. Hovannisian, ed, Remem-
brance and Denial: The Case of the Armenian Genocide, Detroit, MI: Wayne State University
Press, 1999; Stephen E. Atkins, Holocaust Denial as an International Movement, Westport,
CT: Praeger Publishers, 2009; Rene Lemarchand, ed, Forgotten Genocides: Oblivion, De-
nial and Memory, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2011; Taner Akcam, A
Shameful Act: The Armenian Genocide and the Question of Turkish Responsibility, New York:
Metropolitan Books, 2006.
258

vanja, narativa i praksi, i često koegzistira sa žaljenjem zbog zločina ili njegovim
priznavanjem”.571
U visokoj politici poslijeratne Bosne, za elite i institucije koje one predstavljaju
dobici postignuti tokom rata bili su ugroženi. U Republici Srpskoj, teritorijalni
dobici - stvaranje zasebnog političkog entiteta - značili su da istina o Srebrenici
može ugroziti njihove tvrdnje da imaju legitimnu vlast i političku kontrolu nad
teritorijom i obećanja data u Daytonu da će zemlju činiti dva entiteta.572 U Srbiji
je prisustvo snaga vezanih za Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije u Istočnoj
Bosni ilustriralo njenu strukturalnu uključenost u secesijske ratove. Pojedincima
koji su bili dio birokratije tokom rata, puna istina o zločinima ugrozila bi karijere
nakon desetljeća uživanja u materijalnim koristima koje nudi pristup državnim
resursima i, u mnogim slučajevima, ratno pljačkanje bosanske države.573 Stoga su
postojali i ideološki i ekonomski razlozi za poricanje.
Razni materijalni poticaji da se priznaju zločini često su diktirali politiku. U
određenim trenucima bi lideri Srbije i manjeg bosanskog entiteta činili taktičke
ustupke, obično kad cijena priznavanja zločina nije bila previsoka. Zapadni dona-
tori nekad su prijetili da će ukinuti pomoć; članstvo u željenim institucijama po-
put NATO-a i Evropske unije (EU) moglo bi biti odgođeno; vizni režim i druga
ograničenja možda neće biti ukinuta.
Srbija je, recimo, sarađivala sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu
Jugoslaviju kada je cijena nesaradnje bila previsoka.574 Victor Peskin opisuje kako
je, tokom vladavine Slobodana Miloševića, Beograd mogao izbjeći saradnju stoga
što je “primarni fokus Tribunala [tada bio] da se osigura saradnja sa NATO-ovim
mirovnim snagama u Bosni”, a “SAD [su odlučile] više pritisnuti Hrvatsku - a
ne na Srbiju - da sarađuje”.575 Nakon smjene Miloševića, to se mijenja. Novi re-
žim trebao je stranu pomoć kako bi pokrenuo bolesnu privredu, a mrkva buduće
571 Obradović-Wochnik, Ethnic Conflict and War Crimes in the Balkans, 30.
572 Ovaj je argument iznesen u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore
(kasnije samo Srbija) pred Međunarodnim sudom pravde.
573 O pljački tokom opsade Sarajeva, vidjeti Peter Andreas, Blue Helmets and Black Markets:
The Business of Survival in the Siege of Sarajevo, Ithaca, NY: Cornell University Press, 2008
(Peter Andreas, Plave kacige i crno tržište: poslovanje i preživljavanje u opkoljenom Sarajevu
[prijevod na bosanski Mirza Purić], Sarajevo 2011); O iskustvima Sarajlija tokom rata,
vidjeti Ivana Maček, Sarajevo under Siege: Anthropology in Wartime, Philadelphia: Univer-
sity of Pennsylvania Press, 2009.
574 Srbija je sarađivala sa Haškim tribunalom u periodu nakon hapšenja MUP-ove jedinice
Škorpioni; mnogi transferi u Hag su izvršeni u kratkom vremenskom periodu.
575 Peskin, International Justice in Rwanda and the Balkans, 50.
259

integracije u EU značila je obećanje novih sredstava. Srbija, općenito govoreći,

nije bila spremna propustiti priliku da dobije toliko potrebna sredstva samo da bi
zaštitila optuženog ratnog zločinca. Miloševićev transfer [u pritvor Suda u Hagu]
otključao je oko 50 miliona američkih dolara strane pomoći i značio obećanje još
skoro, 1,3 milijarde dolara od raznih država i institucija.576
Uslovljavanje kojim države ili međunarodne organizacije zahtijevaju da se
ispune kriteriji prije nego se dodijeli pomoć ili stekne članstvo, nailazilo je na
ograničen uspjeh u Srbiji.577 Strateški transfer optuženih osumnjičenika za ratne
zločine rijetko bi prerastao u velike promjene javnog diskursa vodstva te države o
zločinima u Srebrenici. Ti transferi općenito nisu proizveli bitne promjene stava
u javnosti. Unatoč sve većem znanju o zločinima za koje je Srbija bila odgovorna,
ankete pokazuju da je broj građana spremnih da prihvate spoznaju o ratnim zlo-
činima ili prisustvu snaga Srbije na mjestima tih zločina zapravo opadao tokom
pet godina nakon Miloševićeve smjene sa vlasti.578 To ukazije na to da je retorika
elite bila povremeno jednako snažna kao i institucionalni utjecaj Haškog tribu-
nala. Unatoč prisustvu institucije čije su odluke stalno proizvodile nove činjenice
o secesijskim ratovima, lideri Srbije ipak su bili neuspješni u pogledu promjene
javnog mnijenja; efekti njihove propagande jasno se vide u rezultatima anketa.
U Republici Srpskoj, prisustvo međunarodne administracije dovelo je do malo
drugačije dinamike. Međunarodni pritisak su, uz Tribunal, vršili Ured visokog
predstavnika i druga tijela. Za razliku od Srbije, u Bosni je bilo mnogo jačih polu-
ga utjecaja: međunarodni predstavnici su mogli smjenjivati zvaničnike i nametati
zakone. Preživjeli su također igrali značajnu ulogu u poslijeratnom suočavanju sa
prošlošću, namećući raspravu o krivici i odgovornosti uz veliko prisustvo medija.
Preživjeli članovi porodica inicirali su cijeli niz skupova koji su, naprimjer, doveli
do Čavićevog priznanja 2004. godine. U Srbiji se retorika političkih elita mijenjala
samo pod prijetnjom sankcija.
Zapadni analitičari često su krivične optužbe krivili za destabilizaciju u regio-
nu, mada su stvarna prepreka napretku u međudržavnim odnosima između Srbije,
576 Vidjeti Steve Erlanger, “Serb Authorities Arrest Milošević to End Standoff”, New
York Times, 1. april 2001; Tony Karon, “Economic Pressure Forced Milošević Hando-
ver”, Time, 25. juni 2001, <http://www.time.com/time/world/article/0,8599,165227,00.
html>(pristupljeno 9. juna 2012).
577 Christopher K. Lamont, International Criminal Justice and the Politics of Compliance, Farn-
ham, UK: Ashgate, 2010, 60. O uslovljavanju vidjeti Ana E. Juncos, “Europeanisation by
Decree? The Case of Police Reform in Bosnia”, Journal of Common Market Studies 49(2)
(2011), 367–389.
578 Ibid, 22.
260

Hrvatske, Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine godinama bile političke od-
luke koje su išle uz poricanje zločina.579 Dok su kritičari često tvrdili da bi manje
krivičnih optužbi dovelo do brže demokratizacije, odnosi između država regiona
su se, ustvari, popravljali kad god bi se postigao napredak oko pitanja vezanih za
ratne zločine. Kontrareakcije su obično bile kratkog daha.580 Poricanje je efektivno
pomagalo snagama koje su se opirale normalizaciji odnosa. To je stvaralo i tenzije
među građanima Istočne Bosne, čiji su zajednički ekonomski problemi i siromaš-
tvo često tretirani kao sekundarni u odnosu na političke ciljeve otcjepljenja ili
stalne prijetnje odvajanjem.581
Izvodi iz štampe kroz cijeli poslijeratni period pokazuju evoluciju osporavanja
Srebrenice koje je izražavala elita te služe kao naš primarni izvor za analizu pori-
canja. Počinjemo od javnih izjava čovjeka koji je rukovodio zauzimanjem enklave:
generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Mladićevi komentari pokazuju
kako je poricanje bilo dio samog zločina. Poslijeratno poricanje zločina u Srebre-
nici pojačano je nizom sudskih postupaka u Republici Srpskoj i Beogradu kojima
se nastojao artikulirati jedan drugačiji narativ o ratu.
Evolucija politike: Od poricanja do opravdavanja

U godinama neposredno nakon pada enklave i pokušaja da se prikriju dokazi o
zločinima, lideri Srbije i RS-a aktivno su promovirali ideju da su ubijanje u UN-
ovoj sigurnoj zoni počinile snage Armije Bosne i Hercegovine. Ova propagandna
kampanja počela je čak i prije masovnog pokolja u srebreničkoj općini, i nastavila
dobrano nakon što su tijela premještana u tajne masovne grobnice u jesen 1995.
godine. Ratko Mladić je prvo tvrdio da je zauzimanje enklave bilo odgovor na
provokacije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Agencija Tanjug, državna
novinska agencija Savezne Republike Jugoslavije, objavila je pismo koje je Mladić
napisao 11. jula 1995, u kojem on opisuje izmišljenu ofanzivu “bosanskih musli-
mana” u kojoj su počinjeni zločini protiv srpskih civila. Tvrdio je: “Zločini poči-
njeni protiv nevinog [srpskog] civilnog stanovništva isprovocirali su akciju Vojske
Republike Srpske, sa ciljem neutralizacije muslimanskih terorista. Naše aktivnosti
579 Jack Snyder i Leslie Vinjamuri, “Trials and Errors: Principle and Pragmatism in Strate-
gies of International Justice”, International Security 28(3) (2003/04), 5–44.
580 Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal’s
Impact in a Postwar State, New York: Cambridge University Press, 2010, 20.
581 Vidjeti, naprimjer, Jovana Gec, “Srebrenica Commemorations Underline Bosnia’s Rift”,
Associated Press, 11. juli 1996. “‘Ovo nije život,’ rekao je Rastko Kosić, srpski izbjeglica iz
Sarajeva koji sada živi u Srebrenici. “Ovo je kao smrt.’” U ovom članku grad se opisuje kao
“grad bez radosti.”
261

nisu ni na koji način usmjerene protiv civila i pripadnika UNPROFOR-a raspore-

đenih u Srebrenici (naglasak dodan)”.582 Etiketa “terorizam” vojsci je dala izgovor
da napadne enklavu. Okrivljavanje neprijateljskih vojnih snaga za provođenje “ne-
legalne” aktivnosti prikazalo je zauzimanje enklave kao nužnu operaciju.583
“Nužda” je izgovor koji se obično izriče neposredno nakon zločina i često sadrži
implicitno pravdanje samoodbranom.584 Ovo pozivanje na nužnost operacije i ko-
rištenje medija za podršku tom argumentu bili su dio samog zločina u Srebrenici, a
ne tek nešto čega su se naknadno sjetili. Poricanje i prikrivanje zločina - ne bi li se
skrenula pažnja a krivica prebacila na druge snage - počelo je čak i prije no što su
se pogubljenja desila.585 Ova svjesna strategija ilustrira jedan drugi element predu-
mišljaja koji stoji iza ovog zločina: oficiri VRS-a znali su da bi za veliki broj mrtvih
u enklavi morali odgovarati UN-ovim posmatračima, međunarodnim medijima i
Međunarodnom krivičnom tribunalu koji je bio u začetku pošto ga je Vijeće sigur-
nosti UN-a uspostavilo 1993. godine. Poricanje je, dakle, bilo sastavni dio zločina.
Propaganda je nastavljena tvrdnjom vlasti RS-a kako se operacija “da se mu-
slimanski teroristi spriječe da djeluju u Srebrenici i Potočarima” pokazala uspješ-
nom, što se vidi u izjavi datoj dok su još trajala masovna pogubljenja, 12. jula.586
Pažljivo smišljene riječi poslale su poruku međunarodnoj javnosti da Mladić i
njegove snage brane Zapad i njegovu vjersku i kulturnu egzistenciju od zla isla-
ma i njegovih pripadnika, muslimanskih terorista, čije je djelovanje izvan granica
civiliziranog ponašanja. VRS je također tvrdila da je pad enklave pružio srpskim
porodicama raseljenim zbog nasilja u tom području priliku da se vrate u svoje
domove. Tanjug je 13. jula javio: “Otpor razbijenih muslimanskih jedinica uskoro
će biti potpuno svladan”.587 U tom istom trenutku dešavaju se masakri koje je VRS
provodila uglavnom između 11. i 19. jula.
582 “Mladić Details Crimes by Muslims in Srebrenica” (LD1107114395) Tanjug Domestic

Service in Serbo-Croatian, 11. juli 1995, Foreign Broadcast Information Service (FBIS).
583 Ruske vlasti koriste sličan okvir kada brane brze operacije protiv civila u Čečeniji. Vidjeti,
generalno, Emma Gilligan, Terror in Chechnya: Russia and the Tragedy of Civilians in War,
Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010.
584 Stanley Cohen piše: “Poricanje odgovornosti pozivanjem na to da je djelo počinjeno iz
nužde dobro je poznato u krivičnom pravu. Podtekst može ukazivati i na samoodbranu:
‘on je mene htio zbosti,’ ‘morali smo se spašavati.’” Cohen, States of Denial, 91.
585 Mladić je svoj komentar o “neutralizaciji muslimanskih terorista” iznio 11. jula 1995.
586 UNPROFOR ‘Safe,’” LD 120713395, Tanjug Domestic Service in Serbo-Croatian, 12. juli
1995, FBIS.
587 “Bosnian Serbs Resettle Srebrenica”, LD1307154995, Tanjug Domestic Service in Serbo-
Croatian, 13. juli 1995, FBIS.
262

Od septembra do novembra 1995. godine, u masovnom nastojanju da se pri-

kriju zločini, koje su preduzimale snage Vojske Republike Srpske i tamošnjeg
Ministarstva unutrašnjih poslova, tijela ubijenih su premještana iz prvobitnih
masovnih grobnica na nova mjesta na sekundarnim lokacijama (stoga se i zovu
sekundarne masovne grobnice). Ovo ponovno sahranjivanje zahtijevalo je tešku
mehanizaciju i zamašno planiranje; trebale su sedmice i sedmice.588 Ove akcije
isprovocirat će najveću međunarodnu forenzičku istragu koja je ikada provedena
u nekoj državi nakon rata: traganje, otkrivanje, povezivanje razbacanih posmrtnih
ostataka i identifikacija preko 8.000 žrtava koje su nestale za samo osam dana.589
Dok je ova operacija još uvijek bila u toku, zvaničnici RS-a i Jugoslavije nastavili
su tvrditi da su to bili zločini Armije Bosne i Hercegovine.
Tokom i nakon operacije prikrivanja, Savezna Republika Jugoslavija – država
koja je finansirala VRS – i dalje je tvrdila kako je bosanska armija kriva za te
smrti. Kako se u Vijeću sigurnosti UN-a stekla kritična masa za usvajanje rezo-
lucije kojom će se osuditi ova masovna smaknuća, državni zvaničnici pojačali su
ofanzivu poricanja. U decembru 1995, odmah nakon potpisivanja Mirovnog spo-
razuma, ambasador Savezne Republike Jugoslavije Vladislav Jovanović zatražio
je da se svaka rezolucija o Srebrenici odgodi. Ovo je bila prva od brojnih sličnih
taktika odlaganja.590 Jovanović je u svojoj prepisci koristio Mladićeve argumente,
uz donekle drugačije akcente. On je tvrdio da je pogibija tih ljudi bila rezultat su-
koba između samih pripadnika Bosanske armije i da je to otkriveno kad su snage
VRS-a ušle u enklavu.591 Jovanović je napisao, “Neposredno prije zauzimanja Sre-
588 Vidjeti prvostepenu presudu protiv Milorada Trbića, Sud Bosne i Hercegovine, 16. okto-
bar 2009, 22, http://www.sudbih.gov.ba/?opcija=predmeti&id=47&jezik=e (pristupljeno
27. juna 2012).
589 Vidjeti rad Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) na <www.ic-mp.org>. Na-
stojanje na otkrivanju tijela u bivšoj Jugoslaviji, i specifično srebreničkih grobnica, dio je
šireg historijata ratnih i poslijeratnih ekshumacija, uključujući one koje su izvršene u Ar-
gentini nakon 1984. i Guatemali početkom 1990-ih, gdje, u svakom od tih slučajeva, broj
nestalih doseže desetine hiljada. Nacisti su također 1943. godine poduzeli ekshumaciju
više od 10.000 ljudi koje su Sovjeti pogubili između 1938. i 1939; tim ekshumacijama su
kao posmatrači prisustvovali eksperti iz nekoliko zemalja, uključujući poljski Crveni križ/
krst. Vidjeti Derek Congram, “Deposition and Dispersal of Human Remains as a Result
of Criminal Acts: Homo sapiens sapiens as a Taphonomic Agent”, u James Pokines i
Steven A. Symes, eds, Manual of Forensic Taphonomy, Boca Raton, FL: CRC Press, 2013,
253–265.
590 Robert H. Reid, “Serbs Blame Muslims for Srebrenica Deaths, Ask for UN Investigati-
ons”, Associated Press, 19. decembar 1995.
591 Ibid. Jovanović će kasnije tvrditi da bi Rezolucija srpskog parlamenta o Srebrenici (usvo-
263

brenice od strane vojske [bosanskih Srba], izbili su neredi i sukobi unutar armije
bosanskih muslimana u toj enklavi (...) u tim neredima su jedinice koje su željele
nastaviti borbu nemilosrdno ubijale one koji su se željeli predati i bili za prekid
vatre”.592 Službena pozicija SRJ bila je, dakle, da su masakri bili rezultat unutarnjih
borbi u Bosanskoj armiji. To udruženo širenje dezinformacija o genocidu ilustrira
koordinaciju između državnih predstavnika Srbije i vojnih zvaničnika na terenu,
u Bosni; ovu vezu će kasnije Haški tribunal vrlo pažljivo razmatrati.593 Direktno
poricanje zločina u biti je ostalo državna politika entiteta i države Srbije gotovo
cijelo desetljeće nakon rata.
Zapadni zvaničnici smjesta su žestoko reagirali na Jovanovićevo pismo. Bri-
tanski ambasador u UN-u sir John Weston izjavio je: “Još prije nekoliko dana,
razmatrali smo kako ponovo uključiti Saveznu Republiku Jugoslaviju u rad UN-a,
što je očito nešto što bi i vlasti u Beogradu željele. A ovdje sada imamo gospodina
Jovanovića koji zapravo potpuno podriva vlastitu vjerodostojnost i vjerodostoj-
nost Vlade u čije ime on navodno govori u ovom pismu, što je neblagovremeno,
nemudro i netačno. Nije mi jasno šta on uopće misli o nama”.594 Predstavnica
Sjedinjenih Država u UN-u Madeleine Albright nazvala je te njegove komen-
tare “orwelovskom propagandom”595 i rekla :”Jedino se nadam da u ovom slučaju
gospodin Jovanović djeluje bez instrukcija,” svoje vlade, “jer ovo prevazilazi moju
jena u martu 2010) bila greška jer je trebalo prvo usvojiti rezoluciju koja se odnosi na
srpske civile. Vidjeti Neđo Đević, “Vladislav Jovanović – Rezolucija o Srebrenici bila bi
greška”, Belgrade Forum for a World of Equals, February 6, 2010, <http://www.beofo-
rum.rs/index.php?option=comcontent&view=article&id=108:srebrenica&catid=36:saop
stenja&Itemid=65> (pristupljeno 27. juna 2012). “Treba da usvojite rezoluciju osude bra-
toubilačkog rata u Bosni i žrtava na svim stranama, uključujući i Srebrenicu, kao i srpskih
civila koji su prije ubijeni u Srebrenici”, izjavio je Jovanović.
592 Reid, “Serbs Blame Muslims for Srebrenica Deaths”.
593 Koordinacija između Srbije i vojske na terenu u Bosni bila je pitanje koje je razmatrano
na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću.
594 Barbara Crossette, “Serbs at U.N. Blame Bosnia Muslims in Killings”, New York Times,
20. decembar, 1995, <http://www.nytimes.com/1995/12/20/world/serbs-at-un-blame-
bosnia-muslims-in-killings.html> (pristupljeno 22. juna 2012).
595 “U.N. Security Council Condemns Bosnian Serb Massacres in Srebrenica”, Deutsche
Presse-Agentur, 22. decembar 1995. Vidjeti također Reid, “Serbs Blame Muslims for
Srebrenica Deaths”. U vrijeme masakra, Vijeće sigurnosti UN-a je oštro osudilo “etničko
čišćenje” koje je upravo bilo u toku. “Security Council Condemns Serb ‘Ethnic Cleansing’
in Srebrenica”, Deutsche Presse-Agentur, 14. juli 1995.
264

sposobnost da shvatim šta je on mislio da će postići za svoju zemlju slanjem ta-

kvog jednog apsurdnog pisma koje u biti vrijeđa inteligenciju Vijeća sigurnosti”.596
Međutim, to je pismo predstavljalo državnu politiku toga vremena. Optužbe
da su snage Bosanske armije izvršioci ubijanja u Srebrenici izricane su čak i tokom
mirovnih pregovora u Daytonu, prema riječima predstavnika bosanskih vlasti koji
su tamo bili.597 Jugoslavenski zvaničnici su tvrdili da su zahtjevi Zapada za infor-
macijama o zločinima bili urota da se od njih izvuku ustupci za pregovaračkim
stolom. Ujedinjene nacije su rezoluciju u kojoj se osuđuju masakri usvojile 22.
decembra 1995, manje od dvije sedmice nakon što je u Parizu službeno potpisan
mirovni sporazum prethodno dogovoren u Daytonu. Jovanović je tvrdio da su
zapadne medijske kuće obišle navodna mjesta i da tamo nisu ništa našle.598 Pred-
stavnici Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju već su bili na licu
mjesta u posljednjim sedmicama jula. Vlada RS-a prvo je pokušala blokirati sve
istrage. Masovne ekshumacije koje je provodio Haški tribunal počele su godi-
nu dana nakon masakra, unatoč potpunom odsustvu saradnje zvaničnika RS-a.599
Medijski izvještaji u kojima se opisuju nalazi na konkretnim mjestima egzekucije
procurili su u svijet; forenzički dokazi osporavali su revizionističke tvrdnje.600 Prva
ekshumacija koju je proveo Haški tribunal u Cerskoj otkrila je 154 tijela, nekoliko
puta više od očekivanog broja. Istrage na grobnicama u Novoj Kasabi i drugim
mjestima ubrzo će uslijediti.601
Nakon ekshumacija i odluka Haškog tribunala, zvanična priča o Srebrenici po-
čela se mijenjati. Nekoliko faktora doprinjelo je tom pomaku: masovni nalazi Me-
596 Reid, “Serbs Blame Muslims for Srebrenica Deaths”.

597 Muhamed Šaćirbegović, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama,
e-mail autoricama, 27. juni 2012.
598 “U.N. Security Council Condemns Bosnian Serb Massacres in Srebrenica”.
599 Patrick Quinn, “Forensic Experts Defy Serb Ban at Massacre Site”, Associated Press, 5. juli
1996.
600 Vidjeti, naprimjer, Terrence Petty, “Experts Find Evidence of Civilian Massacre at Mass
Grave Site”, Associated Press, 12. juli 1996.
601 Terrence Petty, “Grave Yields 154 Bodies, Serb Police Visit”, Associated Press, 19. juli
1996; Terrence Petty, “Mass Graves Reveal Grisly Find; Mostar Threatens to Unravel”,
Associated Press, 24. juli 1996. Vidjeti također David Rohde, “Evidence Indicates Bosnia
Massacre”, The Christian Science Monitor, 18. avgust 1995; Aida Čerkez, “Survivors Tell
of Massacre Following Fall of Srebrenica: Only Three Escaped as 3,000 Were Systema-
tically Mowed Down”, The Independent, 5 oktobar 1995; David Rohde, Endgame: The Be-
trayal and Fall of Srebrenica, Europe’s Worst Massacre Since World War II, New York: Farrar,
Straus and Giroux, 1997.
265

đunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju učinili su neodrživom tvrd-

nju da je Bosanska armija počinila te zločine. Kako su haški forenzičari iskopavali
masovne grobnice, gomilali su se dokazi o velikom broju mjesta zločina vezanih
za nestale Srebreničane. Od 1996. do 2000. godine, Haški tribunal je ekshumirao
četrnaest primarnih i sedam sekundarnih grobnica vezanih za Srebrenicu. Čak ni
ovi dokazi nisu doveli do promjene retorike o zločinima, sve do trenutka kad su
presude Haškog tribunala nametnule to pitanje. Usto, sudske odluke bosanskih
sudova prisilile su vlasti RS-a da sačine izvještaj i identificirale mjesta masovnih
zločina. Kako su se ekshumacije nastavile, užasni prizori grobnica i njihovih iz-
miješanih kostiju pojavljivali su se svakodnevno u štampi. Užasna materijalnost
zločina izazvala je snažnu reakciju mnogih u Bosni te je bivalo sve teže poricati
realnost tako emocionalno nabijenih prizora. Javnost je počela vizualno doživlja-
vati sudske dokaze, događaje i narative o julu 1995. godine. Ratni zločini i njihovo
forenzičko naslijeđe postepeno su se sve češće mogli vidjeti u televizijskim vijesti-
ma u Bosni, prvo u Federaciji, a vremenom i u Republici Srpskoj.
Prva presuda za genocid na Haškom tribunalu u predmetu protiv Radislava
Krstića izazvala je uzrujanu reakciju zvaničnika bosanskih Srba. Krstić, komandant
Drinskog korpusa VRS-a, proglašen je krivim za genocid u avgustu 2001. godine
(kasnije po žalbi, 2004. godine, za pomaganje i poticanje). Srpski član Predsjed-
ništva, Živko Radišić, izjavio je: “Izražavam svoje neslaganje sa presudom Krstiću
kojom je proglašen krivim za genocid”.602 Jedan drugi političar iz RS-a nazvao je
tu kaznu drakonskom, tvrdeći da su obje strane činile loše stvari.603 Dan nakon što
je prva presuda objavljena, otkrivena je još jedna grobnica sa 203 tijela.604
Odgovarajući na forenzičku i sudsku intervenciju Tribunala, vlasti u RS-u po-
čele su sastavljati svoje izvještaje u nastojanju da se suprotstavi nalazima Haškog
tribunala. Zvaničnici su nudili cijeli niz “istraživačkih izvještaja” o Srebrenici. Prvi
izvještaj, koji je sačinio Darko Trifunović, oficir za vezu Republike Srpske sa Haš-
kim tribunalom, tvrdi da: “Broj bosanskih muslimanskih vojnika koji su pogublje-
ni od strane bosanskih Srba iz lične osvete i prostog nepoznavanja međunarodnog
prava vjerovatno ne bi bio veći od stotinu”.605 Ovaj “Izvještaj o slučaju Srebrenica”
602 “Bosnian Serb Leader against Hague’s Verdict for Genocide”, SRNA News Agency, 3.
avgust 2001.
603 “Bosnian Serb Party Official: Sentence for Gen. Krstic ́ ‘Draconian,’” SRNA News Agency,
3. avgust 2001.
604 “Srebrenica Mass Grave Found”, Agence France Presse, 3. avgust 2001.
605 Darko Trifunović, “Report about Case Srebrenica (the first part)” (Banja Luka: Docu-
mentation Center of Republic of Srpska for War Crimes Research and the Bureau of
Government of RS for Relation with ICTY, 2002) <http://www.slobodan-milosevic.
266

(prvi dio) objavili su Dokumentacioni centar Republike Srpske za istraživanje

ratnih zločina i oficir za vezu RS-a sa Haškim tribunalom. Ovaj Centar je uspo-
stavljen u Banjoj Luci upravo da bi proizvodio alternativne narative o genocidu:
njegova zvanična misija bila je “prikupljanje podataka o zločinima protiv čovječ-
nosti i međunarodnog ratnog prava tokom unutrašnjih oružanih sukoba i građan-
skog rata u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine”.606
Ovaj izvještaj su kritičari, kako domaći tako i međunarodni, smatrali propa-
gandom radi podrške revizionističkoj verziji događaja. Bivše diplomate u Bosni,
zvaničnici Haškog tribunala, i političari i analitičari u Sarajevu redom su ga osudi-
li. Izvještaj je vrijedan pažnje zbog svog pokušaja odmaka od direktnog poricanja
ka pravdanju zločina.607 U njemu se nastojala, između ostaloga, prikazati “potpuna
slika” tvrdnjom: “1. Da se događaji u i oko Srebrenice ne mogu posmatrati kao
selektivni i odvojeni od korpusa [sic] zločina koji su počinjeni u Bosni i Hercego-
vini; 2. Da se događaji povezani sa Srebrenicom ne mogu posmatrati selektivno
i zasebno u odnosu na događaje u Srebrenici i regiji Srebrenica-Bratunac; 3. Da
se događaji u Srebrenici ne mogu posmatrati vremenski odvojeno, kao događaji
koji su se zbili 11. jula, od svega što se dešavalo od 1992. do 1995”.608 Vlada RS-a
je, dakle, nudila isti argument kao i analitičari koji se bave ljudskim pravima i
proučavaju obrasce ubijanja tokom rata, od početka do kraja: da se Srebrenica
geografski ne može odvojiti od ostatka regije a vremenski od ostatka rata. U ovom
se izvještaju to, međutim, činilo sa potpuno drugačijim ciljem te je stoga i činjeno
na osnovu potpuno drugačije logike.
Elite koje su poricale genocid pokušavale su oponašati instrumente, forme i
rezultate međunarodnih intervencija na dokumentiranju genocida: pisali su iz-
vještaje, nastojali sakupiti dokumentaciju, i davali zvanične izjave, koje su, za neke
lokalne građane, imale legitimni autoritet jer iza njih je stajala Republika Srpska.
Ovaj prelaz ka korištenju kvazipravnih instrumenata karakteristično je za jednu
uobičajenu fazu poricanja zločina. Kao što tvrdi Stanley Cohen, “moćni oblici
interpretativnog poricanja proizlaze iz jezika zakonitosti same”.609 Taj potez kodi-
org/documents/srebrenica.pdf> (pristupljeno 22. juna 2012). Vidjeti također, Srebrenički

predmeti, Selimović (CH01–8365) i 48 drugih osoba, Odluka o prihvatljivosti i meritu-
mu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine, 7. mart 2003.
606 “Report About Case Srebrenica”, 4.
607 Cohen, States of Denial, 109–110.
608 “Report About Case Srebrenica”, 5.
609 Ibid, 107. Cohen se ovdje fokusira na poricanje koje se nastoji osloniti na uspostavljene
diskurse o ljudskim pravima.
267

ficiranja revizionističkih prikaza u “formalne” dokumente bio je dio nastojanja da

se koriste metode koje su promovirali zapadni donatori.
Ova strategija neće dugo biti uspješna; vremenom su elite bile prisiljene pri-
znati istinu o događajima u Srebrenici. U krajnjoj instanci, preživjeli genocida su
bili ti koji su, na temelju nalaza međunarodnog prava, u procesu koji je započeo u
lokalnim sudovima, ishodili inicijalno priznanje krivice od elita RS-a. Mada zva-
nična politika neće odustati od priče o opravdanju, priznanje je označilo prekret-
nicu, barem kratkoročno. Preživjeli članovi porodica pokrenuli su postupke koji će
prisiliti vlasti RS-a da se pozabave pitanjem na način koji je u direktnoj suprotno-
sti izvještaju što ga je sačinio Trifunović. Podnoseći žalbu Domu za ljudska prava
u Bosni (Domu koji više ne postoji), aplikanti su pokrenuli lanac događaja koji će
dovesti do formalnog televizijskog priznanja Dragana Čavića. Slučaj Selimović i
drugi potvrdio je da su preživjeli lišeni prava; tražili su od vlade RS-a da preduzme
mjere kako bi se porodicama nestalih pružila informacije.610 Dom je ovaj predmet
sveo na prvih četrdeset i devet podnosilaca tužbe čije su im tužbe upućene između
novembra 2001. i marta 2002. godine. Izjasnio se da se ovaj pravni postupak tiče
i 1.800 drugih podnosilaca tužbe. Sudije članovi Doma naredile su da se sačine
dodatni izvještaji. Drugi, tzv. Izvještaj o Srebrenici bio je rezultat toga, ali su ga
kritičari brzo osudili kao još jednu revizionističku verziju događaja.
Presude bosanskog Doma za ljudska prava u prilog preživjelih utvrdile su da
prikrivanje informacija dugo nakon što je rat završen predstavlja kršenje Evrop-
ske konvencije o ljudskim pravima; članovi 8, 3. i 13, jamčili su pravo na pristup
informacijama, pravo da se zna istina, i pravo na učinkovit pravni lijek.611 Možda
je najvažnija od tri odredbe bio Član 8: “Svako ima pravo na poštivanje privatnog
i porodičnog života, doma i prepiske”.612
Nakon odluke Doma, OHR je formirao Komisiju za Srebrenicu. Njena prven-
stvena svrha bila je locirati nestale osobe. Ovo je konačno okupilo predstavnike
svih strana u sukobu. Nakon više promjena članova i odgađanja, Komisija je sa-
činila konačni izvještaj u junu 2004. godine. Komisija je prikupila baze podataka
o nestalim osobama i pojedincima povezanim sa počinjenjem masakra. Mada je
610 Ova prava se generalno tumače tako da proizlaze iz člana 8. Evropske konvencije o ljud-
skim pravima.
611 Vidjeti dio “Meritum” Srebreničkih predmeta, Selimović (CH01–8365) i 48 drugih, Od-
luka o prihvatljivosti i meritumu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine, 7. mart
2003.
612 Evropska konvencija o ljudskim pravima. Jedan preživjeli je tvrdio: “Ja znam da on nije
živ, ali želim znati gdje je, gdje su mu kosti, ako ništa drugo ”. Izjava 710399, Refik Hod-
žić, reditelj, XY Films, 2006, <http://www. xyfilms.net/content/view/6/42/lang,english/>.
268

rad Komisije često bio ometan, njeno postojanje je osiguralo da elite koje štite
počinioce neće uspjeti u svom naumu da koriste tehnologiju liberalnog interven-
cionizma kako bi ostale pri svojim revizionističkim argumentima.
Kada je predsjednik RS-a Čavić sjeo pred televizijsku kameru u junu 2004, on
je to uradio znajući da je vjerodostojnost njegove Vlade u pitanju. Njegove vlastite
kolege, ne samo sudije tamo daleko u Hagu, imali su udjela u izvještaju Komisije
za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
Njihova uključenost je učinila da je te nalaze bilo teže odbaciti.
Čavić je jednom bosanskom magazinu 2009. godine rekao da ga je to što je
vidio dokaze i autoritet same Komisije nagnalo da djeluje. On je svoje priznanje
smatrao potrebnim korakom ka pravdi za pripadnike svoje etnonacionalne grupe.
“Vrlo je opasno igrati se sa prošlošću. Odgovoran čovjek na to nema pravo. I danas

se špekuliše zašto sam ja to uradio. A nisu mogli da prihvate činjenicu da sam ja
kao predsjednik RS-a ima odgovornost i da sam tu odgovornost morao manifesto-
vati. Dobar dio javnosti i dalje ne može učiniti isto. Nema ni snage ni hrabrosti da
prizna ono što se vidi: Komisija je meni dostavila dijelove izvještaja MUP-a i VRS-
a, određena svjedočenja i ja sam smatrao da javnost to treba da zna – tamo postoje
dokazi za ratne zločine i ne možemo konstantno držati glavu u pijesku i negirati
činjenice. Ne možemo govoriti – to što govore Bošnjaci je predozirano, pored do-
kaza koje imamo. Mi moramo da se suočimo sa istinom. Ako želimo pravdu za
Srbe koji su bili žrtve zločina, mi moramo obezbijediti pravdu i za Bošnjake i za
Hrvate, žrtve zločina. To se mora izvaditi iz političkog konteksta jednom za svagda.
To je bila priroda mog pristupa ovom pitanju.”613
Za Čavića, postojanje dokaza o zločinima u Srebrenici bio je razlog za izvinje-

nje. Činjenice su diktirale njegov potez; negirati te činjenice više nije bilo ni odgo-
vorno ni održivo. Objašnjavajući svoju odluku hrabrošću (i, implicitno, odgovor-
nim političkim liderstvom), upozorio je srpsku javnost da prestane sa poricanjem,
da ne “zabija glavu u pijesak”. Čavić je prešutno priznao da su forenzički i drugi
vidovi dokaza o zločinima bili previše bitni da bi se ignorirali. Samo odgovornim
djelovanjem, prihvatanjem dokaza (te time ne preuveličavajući niti odbacujući
bošnjačke tvrdnje kao preuveličavanje), srpske žrtve će dobiti pravdu.
613 Eldin Hadžović, “Dragan Čavić: RS se mora suočiti sa zločinima i kriminalom”, Dani, br.
641, 25. septembar 2009, 16
269

Od priznavanja do opravdavanja (ponovno)

Izvinjenje predsjednika Čavića upućeno 2004. godine preživjelima srebreničkog
genocida predstavljalo je vrhunac pokušaja Republike Srpske da se nosi sa prošlo-
šću u prvih petnaest godina nakon rata. Mada su njegove riječi iskrenog pokajanja
rezultirale sa malo institucionalnih promjena, ako ih je uopće i bilo, zvanično
izvinjenje ipak je pružilo nadu u mogućnost daljih ustupaka u vezi sa zločinima.
Politički horizont, međutim, brzo se smračio sa općim izborima u Bosni i Herce-
govini 2006. godine. U mjesecima prije tih odlučujućih izbora, u političkom po-
zicioniranju obnovljena je polemička nacionalistička debata o ratu i o Srebrenici
kao glavnom ratnom događaju. Izbor Milorada Dodika za predsjednika Republike
Srpske značit će jaču strategiju poricanja i flagrantnog nepoštovanja nalaza me-
đunarodnog prava. Tokom poslijeratnog perioda, njegova partija, SNSD (Savez
nezavisnih socijaldemokrata), postala je više nacionalistička čak i od Karadžićevog
SDS-a (Srpska demokratska stranka). Nova Dodikova retorika vratila je natrag
neke promjene stavova do kojih je došlo za vrijeme njegovih prethodnika. Pošto
je Čavićeva izjava učinila neodrživim onaj inicijalni argument vlade o “neophod-
noj” intervenciji, Dodik je krenuo u svojevrsni oblik interpretativnog poricanja,
tvrdnjom da je ono što se desilo bilo opravdano.614 To njegovo izokretanje stvari
i danas je na snazi. Unatoč Čavićevom ranijem priznanju, enitetski predstavnici
nastavili su se držati Dodikovog stava poricanja kroz opravdavanje. Učvrstili su
poznati stav o karakteru zločina, insistiranjem da on nije genocid.
Dodik je sistematski osporavao mnoge nalaze međunarodnih sudova o ratu,
počev od manjih, ograničenijih epizoda ubijanja pa sve do Srebrenice. On je to
činio dočekujući osuđene ratne zločince na povratku kući iz zatvorskih ćelija. Go-
dine 2009, tvrdio je da je pokolj sedamdeset i jednog građanina Tuzle bio djelo
Armije Bosne i Hercegovine, unatoč činjenici da su postojale presude protiv ofi-
cira VRS-a za taj zločin. Kasnije, kada je osuđena ratna zločinka i bivša članica
Ratnog predsjedništva RS-a Biljana Plavšić puštena iz zatvora, Dodik je poslao
avion svoje Vlade da je dočeka te isplanirao dobrodošlicu sa crvenim tepihom.
Plavšićeva je nedavno opovrgla svoje priznanje i tvrdila da je to uradila samo da bi
dobila blažu kaznu.615 Javna podrška koja joj je ukazana pokazala je preživjelima
da Vlada RS-a malo mari za ono što se njima desilo a da je izvinjenje iz 2004.
godine odražavalo tek gledišta jednog stranačkog otpadnika.
614 Cohen, States of Denial, 103.

615 Vidjeti Edina Bećirević, “Priznanje bez odgovornosti”, Dani, br. 641, 25. septembar 2009,
22.
270

Dodik je iskoristio i priliku petnaeste godišnjice masakra kako bi napao kvali-

ficiranje srebreničkih događaja kao genocid. Ignorirajući nalaze Haškog tribunala,
12. jula 2010, Dodik izjavljuje da “ne vjeruje da se u Srebrenici desio genocid”.616
Tvrdio je da, budući da ima ljudi iz enklave koji su preživjeli, ta djela ne pred-
stavljaju genocid. “Kao što sam rekao, nemam namjeru da uljepšavam šta se de-
silo 1995. Taj zločin se desio, ali to nije bio genocid zato što žene i djeca nisu
pobijeni”.617 Ova tvrdnja bila je u kontradikciji prema brojnim sudskim odlukama
Haškog tribunala i domaćih sudova o Srebrenici.618 Pošto je 2010. bila izborna go-
dina, Dodikove riječi odražavale su njegov politički cilj: zadržati što više vlasti na
entitetskom nivou i ojačati etnoreligijski identitet kao definitivnu karakteristiku
državljanstva. Spuštanje vlasti na entitetski nivo bit će lakše opravdati ako bi se u
ratu zaraćene strane držale jedna protiv druge.
Čak i bivši lideri RS-a priznaju da je ta nova retorika vratila sat unazad. Bivši
predsjednik Dragan Čavić izjavio je bosanskoj štampi 2008. godine: “Sa stanovišta
političke atmosfere koja danas dominira u cijeloj BiH, ovo što sam tada izgovorio
djeluje poprilično nestvarno i gotovo je nezamislivo da danas iko od političke elite
u BiH i pokuša izjaviti nešto barem iole pomirljivo, a kamoli nešto nalik na ono što
sam učinio prije četiri godine. Kako danas stvari stoje, izgleda kao da se to dogodilo
2024. godine, a ne 2004. godine”.619 Ovo je bilo zapanjujuće priznanje pošto dolazi
od političara koji je predstavljao tek malo progresivniji glas vlasti.
Međunarodne sudije, međutim, definitivno su utvrdile: dva međunarodna
suda, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud
pravde presudili su da su zločini počinjeni u julu 1995. godine bili genocid. U
junu 2010, samo nekoliko nedjelja prije Dodikovih izjava, Haški tribunal je pre-
sudio na suđenju sedmorici optuženih da su dva pripadnika Vojske Republike
Srpske, Vujadin Popović i Ljubiša Beara, krivi za genocid.620 Obojica su osuđena
na doživotni zatvor.
616 Milorad Dodik za bečki Die Presse: Srebrenica je srpska osveta za Kravicu, Oslobođenje, 6.
juli 2010, 4. Za originalni članak, “Bosnien: ‘Der Hohe Reprasentant ist ein Storfaktor,’” vi-
djeti Die Press.com, 4. juli 2012, <http://diepresse.com/home/politik/aussenpolitik/578877/
BosnienDer-Hohe-Repraesentant-ist-ein-Stoerfaktor> (pristupljeno 3. jula 2013).
617 Ibid.
618 Ibid.
619 “Dragan Čavić: ‘Dodik ima apsolutnu vlast ali i odgovornost’, intervju, Dani, br. 582, 8.
avgust 2008.
620 Vidjeti Sažetak presude u predmetu Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih. Predmet
IT-05-88-T, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, 19. juni 2010, <www.
icty.org/x/cases/popovic/tjug/en/100610summary.pdf> (pristupljeno 9. juna 2012).
271

Bujanje revizionističkih argumenata nakon izbora 2006. godine u Bosni i Her-

cegovini predstavljalo je problem za međunarodne i lokalne zagovornike liberal-
nih intervencija, poput suđenja, ekshumacija, i dokumentiranja događaja. U svim
tim intervencijama implicitna je ideja da bi više provjerljivih i preciznih informa-
cija o ratnim zločinima smanjilo količinu poricanja u postkonfliktnim društvima
poput bosanskog.
Mada se forma poricanja mijenjala kako su se mijenjale okolnosti, to je i dalje
pogađalo one koji su preživjeli zločine, podrivajući njihovu legitimnost kao građa-
na Republike Srpske. Međunarodne snage u Bosni i Hercegovini nisu imale učin-
kovitu strategiju borbe protiv činjenice da zvaničnici RS-a konstantno osporavaju
nova saznanja o zločinima. Ranije bi Ured visokog predstavnika kaznio Dodika
zbog njegovih izjava. Evropske zemlje, međutim, vršile su pritisak na to međuna-
rodno tijelo da smanji korištenje takozvanih Bonskih ovlasti, koje su uključivale i
smjenu pojedinaca sa položaja. Nije bilo dostupnih instrumenata da se učinkovito
odgovori na flagrantno nepoštivanje istine od strane predsjednika RS-a.621 Dodik
je usto preduzeo korake da eliminira one u vlastitoj partiji koji su se suprotstav-
ljali njegovim revizionističkim stavovima. U januaru 2011. on je Dragana Čavića
izbacio iz Senata RS-a, što je bio potez kojeg je Čavić ocijenio kao nezakonitu
odmazdu zbog njegove kritike Dodika.622
Brojke i narativ
Za elitu u RS-u, iznošenje napuhanih brojki žrtava u Istočnoj Bosni bilo je od
vitalnog značaja za revizionizam u opisivanju masakra. U početku je političko
vodstvo bosanskih Srba srebrenički genocid označavalo kao opravdanu odmazdu
za zločine koji su se desili u Kravici, takozvani Krvavi Božić, 7. januara 1993.
godine. Neki su tvrdili da su snage Armije Bosne i Hercegovine tog dana ubile
stotinu bosanskih Srba.623 Godine 2010, Dodik je u štampi izjavio: “Muslimanski
komandant Naser Orić i njegovi ljudi napadali su srpska sela i pobili 3.500 ljudi.
621 Gerald Knaus i Felix Martin, “Travails of the European Raj”, Journal of Democracy 14(3)
(2003): 60–74.
622 Asaf Bećirović, “Dodik izbacio bivšeg predsjednik iz Senata RS, Čavić: Odluka je neza-
konita”, Oslobođenje, 23. januar 2011.
623 Emma Daly, “Taking Sides in Deadly Game of Blame; Missing in Bosnia”, The Indepen-
dent, 30. april 1996. Mada ukupan broj srpskih civila ubijenih u Kravici nije definitivno
utvrđen, većina izvora navodi oko četrdeset i pet. U svom poglavlju u kojem se opisuje
napad koji se desio na “krvavi Božić”, “Kad tad, kad tad...” Chuck Sudetic kaže da je
četrdeset i pet Srba, od kojih trideset i pet vojnika, poginulo u napadu. Sudetic, Blood and
Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia, New York: W. W. Norton, 1998, 164.
272

Fotografija 8.2. “Za Kravicu, dobiste Srebrenicu. To je po vašim pravilima”. Milići, 10. juli 2010.
Snimila autorica.
U Kravici, u noći pravoslavnog Božića, ubili su 78 civila. Zbog toga je došlo do

osvete” u julu 1995. godine.624 Ovaj stav se jasno vidi na grafitu ispisanom na zidu
jedne napuštene zgrade u Milićima, gradiću u Istočnoj Bosni na samoj granici
“sigurne zone” Srebrenica. (Vidjeti fotografiju 8.2).
Na grafitu stoji “Za Kravicu, dobiste Srebrenicu. To je po vašim pravilma”.
Za autora ovog grafita a, čini se, i za Milorada Dodika, nivo zločina je u ova dva
slučaja jednak, a zlodjela u Kravici opravdavala su Srebrenicu.625 Podtekst grafita
je da su takozvane srebreničke žrtve dale podsticaj; sami su za to krivi.
624 “Milorad Dodik za bečki Die Presse: Srebrenica je srpska osveta za Kravicu”, Oslobođenje,
5. juli 2010. Vidjeti također Eldin Hadžović , “Nadgrobna politika”, Dani, 8. juli 2010.
625 Chuck Sudetic opisuje kako su muškarci iz Kravice govorili jedan drugom nakon napada
na “krvavi Božić” 1993, “Kad tad . . . Kad tad doći će naših pet minuta ”. Blood and Venge-
ance, 164. Godine 1995, kada su srebrenički zatvorenici odvedeni u Bratunac nakon pada
enklave, vojno sposobni muškarci iz Kravice su pozvani na gradski fudbalski stadion radi
“radne obaveze”. “Nakon dvije godine čekanja, govorili su, njihovih pet minuta je konačno
došlo ”. Sudetic, Blood and Vengeance, 308.
273

Kasnije se fokus premjestio sa Kravica na cijelo Podrinje, suptilno šireći vre-

menske i geografske granice revizionističkih tvrdnji. Argument da su masakri po-
činjeni u julu 1995. bili opravdani kao odmazda za ubistva u Kravici otvorili su
prostor za argument kojim se izjednačava broj žrtava. Elite u RS-u i Srbiji tvrdile
su da je broj žrtava srebreničkog masakra u julu 1995. bio blizu, ako ne i jednak,
broju srpskih civilnih žrtava u Podrinju (uključujući općine Srebrenica, Bratunac i
Vlasenica) tokom cijelog rata. Vlasti RS-a tvrdile su da je oko 3.500 srpskih civila
tamo stradalo. Ovaj narativ o jednakom broju žrtava krije u sebi insinuaciju da su
zločini u Srebrenici bili dio građanskog rata vojnih snaga jednake snage i opre-
mljenosti. Ovaj narativ je, dakle, umanjivao krivicu snaga VRS-a u ratu.
Zvaničnici RS-a podizali su spomenike u kojima se pokušavaju dodati čvrsti
dokazi za istinitost njihovih tvrdnji. Spomenik u selu Kravica odaje počast 3.267
srpskih žrtava od 1992. do 1995. (Vidjeti fotografiju 8.3). Za razliku od spomeni-
ka u Srebrenici, međutim, nema spiska provjerljivih imena uz tu brojku. Umjesto
toga, brojka ima ključnu ulogu: spomenik je posvećen i 6.469 srpskih žrtava u
Drugom svjetskom ratu i time ih povezuje sa žrtvama iz 1990-ih. Natpis glasi:
Ovaj spomenik obilježava

Ubijene borce i civilne žrtve
koji su umrli braneći svoju otadžbinu
i srpske žrtve Drugog svjetskog rata
u Biraču i srednjem Podrinju
Republika Srpska
od 1992. do 1995.
3.267 srpskih žrtava
od 1941. do 1945.
6.469 srpskih žrtava
Mir vašim kostima
Kraj drumova prašnih,
Pokoj vašoj duši
Posle muka strašnih.626
Slično spomeniku kod Doma kulture u Pilici, i ovdje se dva sukoba stavljaju
jedan uz drugi, pri čemu se njihovi gubici eksplicitno spajaju u jedan narativ o žr-
tvi. Obje žrtve su učinjene za “odbranu otadžbine”, čime se autentični srpski otpor
povezuje sa vanjskom stranom prijetnjom: prvo njemačke snage podržane Silama
osovine i, pola stoljeća kasnije, Armija Republike Bosne i Hercegovine. Mada ovaj
626 Autorice se zahvaljuju Adiju Džumhuru na pomoći oko prijevoda.
274

Fotografija 8.3. Spomenik srpskim civilima, Kravica, 13. juli 2010. Snimila autorica.
spomenik poziva na “mir” “kostima” i “pokoj” “dušama” žrtava, navedeni broj se ne

poklapa sa grobovima, kao što je to slučaj sa spomenikom u Potočarima. Isklesani
u kamenu, oni daju puku brojku, a ne utjelovljuju ljudske gubitke.
Same brojke signaliziraju jednu drugu bitku: sporenje oko izjednačavanja. Pre-
ma nevladinoj organizaciji Istraživački i dokumentacijski centar (IDC) iz Sara-
jeva, u Podrinju je potvrđeni broj žrtava rata 849 srpskih civila i 4.711 vojnika.627
627 Marko Attila Hoare, “What Do the Figures for the Bosnian War Dead Tell Us?” Greater
275

IDC također direktno odgovara na debatu oko broja umrlih u Podrinju i u svojoj
analizi postupaka pred Međunarodnim sudom pravde “Mit o Bratuncu: očita ma-
nipulacija brojevima”. U ovoj studiji se tvrdi da je broj umrlih u Bratuncu, prema
tvrdnjama Srbije iznesenim na ovom Sudu, bio očigledna laž.628 IDC-ovo istra-
živanje zaključuje: “Navodi o srpskim žrtvama u Bratuncu između aprila 1992.
i decembra 1995, u kojima se navodi preko tri hiljade ljudi očito je falsificiranje
činjenica (...) ukupni broj žrtava je tri do devet puta manji”.629
Korištenje zakona - Zvornik 7

Mada političari i u Republici Srpskoj i Srbiji promoviraju jedan drugačiji narativ
o događijama u julu 1995, njihovo poricanje ne podrazumijeva samo tvrdnju da
su i druge snage počinile zločine, ili da su ti zločini bili “samo” osvetnički. Elite
u RS-u i Srbiji koristili su sudove da promoviraju pravosudni narativ koji skreće
pažnju sa masovnog ubijanja kako bi podržali vlastitu verziju događaja. Nigdje ta
zloupotreba pravosudnog sistema nije tako očita kao u slučaju takozvanog suđenja
grupi Zvornik 7, suđenja sedmorici srebreničkih preživjelih koji su izbjegli masakr
bijegom u šumu, ali su se nekoliko godina kasnije na sudu u Bijeljini, u Istočnoj
Bosni suočili sa lažnim optužbama.
U maju 1996, sedmorica muškaraca naišla su na patrolu američke vojske, koja
je bila dio IFOR-a (Implementacijske snage), multinacionalne NATO-ove mi-
rovne misije u zemlji. Američki vojnici pritvorili su i potom te osobe prebacili u
policijsku stanicu u Zvorniku, gdje su ih vlasti RS-a uhapsile i pretukle dok su ih
držale u pritvoru. Oni koji su preživjeli genocid još jednom su shvatili da prividno
neutralne snage predaju nevine civile istim onim osobama i institucijama koje su
odgovorne za masovno ubijanje. Mirovnjaci koji su uhapsili ove ljude, međutim,
strogo su slijedili procedure utvrđene Daytonskim mirovnim sporazumom. Pre-
živjeli iz Srebrenice su navodno bili naoružani puškama i granatama kada su ih
našli u šumi, a Dayton takve osobe klasificira kao oružanu grupu; tehnički, oni su
prekršili odredbe i zbog toga ih je trebalo predati lokalnim vlastima.630
Surbiton, 4. januar 2008, <http://greatersurbiton.wordpress.com/2008/ 01/04/what-do-

the-figures-for-the-bosnian-war-dead-tell-us/> (pristupljeno 27. juna 2012).
628 “The Myth of Bratunac: A Blatant Numbers Game”, Istraživački i dokumentacioni cen-
tar, bez datuma. U dosjeu autorica. IDC je skinuo taj dokument (sa svoje web stranice),
ali se može naći na blogu o srebreničkom genocidu (postdatiran od 15. maja 2006) na:
http://srebrenicagenocide.blogspot.com/2006/05/myth-about-serb-casualties-around.
html (pristupljeno 27. juna 2012).
629 Ibid.
630 Vidjeti Ahmed Žilić i Saba Risaluddin, Dayton v. Attorneys, Sarajevo: Aden, 1997. Auto-
276

Nakon gotovo godinu dana provedenih u pritvoru, ovim je ljudima suđeno na

bijeljinskom Općinskom sudu u aprilu 1997. godine. Optuženi su za nezakonito
posjedovanje oružja i ubistvo četvorice srpskih drvosječa, čija su tijela nađena neg-
dje u vrijeme njihovog hapšenja. Šestorica od sedmorice su proglašeni krivim u
prvom od dva suđenja. Nakon ponovnog suđenja u decembru 1998, sud je trojicu
od sedmorice – Nedžada Hasića, Ahmu Harbaša i Behudina Husića – proglasio
krivim za ubistvo i osudio ih na ukupno pedeset i jednu godinu zatvora.631 Od-
brana je protestirala: “Ovo je katastrofa. Nema nijednog dokaza o ubistvu. Nema
tijela ubijenih,” rekao je Bakir Pašić, njihov advokat.632
I međunarodne i bosanske vlasti osudile su presude iz 1998. protiv grupe
Zvornik 7 kao pogrešnu primjenu prava.633 Tvrdili su da “ova presuda dolazi nakon
niza očito političkih odluka i kršenja procedura od strane suda u ovom slučaju”.634
Primijećeno je da je pred samo ponovno suđenje nagovještena mogućnost raz-
mjene zatvorenika između Republike Srpske i Federacije, što je otvaralo prostor
za pitanja o tome da li je krivično gonjenje ovih ljudi bilo namješteno i da li je
nezavisnost pravosuđa kompromitirana. Slučaj Zvornik 7 je bio jedan od prvih
pokušaja Republike Srpske da koristi institucije vlasti kako bi se razvio narativ o
Srebrenici suprotan onome kojeg su polako iskopavali forenzičari. I drugi pred-
meti ratnih zločina, mada se nisu direktno ticali Srebrenice, ilustriraju sistematski
predumišljaj u nastojanju da se razvije pravosudni narativ koji oslobađa krivice.635
rice se žele zahvaliti Robertu Donia za razjašnjenje hronologije događaja u ovom pred-
metu.
631 Svoj sedmorici optuženih nije se sudilo na svakom od ovih suđenja.
632 Nermina Durmić-Kahrović, “International Officials Condemn Bogus Ruling of Serb
Court, Announce Measures”, Associated Press, 13. decembar 1998.
633 Vidjeti “Presudu za Zvornik 7” Saopćenje za štampu, Ured visokog predstavnika, 15. de-
cembar 1998. U saopćenju za štampu stoji: “Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi
(OSCE) Ured visokog predstavnika (OHR) Misija Ujedinjenih nacija u Bosni i Herce-
govini (UNMIBH) i Ured visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) snažno osu-
đuju presudu bijeljinskog Okružnog suda u ponovnom suđenju optuženika u predmetu
Zvornik 7”.
634 Ibid.
635 Slučaj Ilije Jurišića, oficira bosanske armije kome je suđeno i koji je osuđen na dvanaest
godina zatvora 2009. godine za navodni napad na kolonu JNA u Tuzli, izazvao je mnogo
pažnje u Srbiji. Jurišićeva presuda je odbačena 2010.
277

“Tužba” protiv Ejupa Ganića

U zahtjevu kojeg je Srbija podnijela protiv Ejupa Ganića, bivšeg člana bosanskog
Predsjedništva, tvrdilo se da je Armija Bosne i Hercegovine počinila jednako ono-
liko ratnih zločina protiv vojnika Jugoslavenske narodne armije koliko su ih srbi-
janske snage učinile protiv Armije Bosne i Hercegovine. Slučaj Ganić bio je važan
po tome kako je Srbija nastojala njegovim ishodom uvjetovati podršku Bosne
deklaraciji Skupštine Srbije u kojoj se zločin u Srebrenici ne definira kao genocid.
Slučaj Ganić desio se u isto vrijeme kada je ta zemlja bila pod pritiskom
Evropske unije da učini ustupke – uključujući hapšenja – vezane za genocid. Na-
kon predmeta Zvornik 7, u proljeće 2010, Ejup Ganić biva uhapšen u Londonu.
On je u britanskoj prijestolnici bio na sastancima s tamošnjom institucijom, do-
maćinom univerziteta što ga je on osnovao u Sarajevu, Sarajevske škole za nauku i
tehnologiju (Sarajevo School of Science and Tehnology – SSST). Zvanične vlasti
Ujedinjenog Kraljevstva upozorile su istočnog susjeda Bosne, Srbiju, na Ganićevo
prisustvo u zemlji te ga uhapsile na zahtjev Srbije. Desetljećima star sporazum
između Srbije i Ujedinjenog Kraljevstva iskorišten je kako bi se opravdalo njegovo
pritvaranje, umjesto da se primijeni međunarodni nalog za hapšenje koji se upu-
ćuje preko Interpola, što bi u takvom slučaju bila normalna procedura.
Ganić je držan u Wandsworthu, najvećem londonskom zatvoru u južnom di-
jelu grada, sve dok bogata, u Bosni rođena humanitarka Sanela Diana Jenkins
nije uplatila kauciju, što mu je omogućilo da na optužbe odgovori iz kućnog pri-
tvora.636 Ovaj predmet je podsjetio na tužbe i kasnije suđenje bivšem diktatoru
Augustu Pinochetu, koje je privuklo svjetsku pažnju 1998. godine, mada je narativ
bio drugačiji. U slučaju Pinochet, diktatora koji je dugo izbjegavao pravdu, tra-
žila je jedna država na temelju principa univerzalne jurisdikcije. U ovom slučaju,
agresorska država optuživala je bivšeg predstavnika bosanske države – Republike
Bosne i Hercegovine – da je odgovoran za ratne zločine počinjene u maju 1992.
godine, kada su se vojnici JNA povlačili iz države koja je upravo stekla nezavi-
snost - Republike Bosne i Hercegovine. Beogradski sud je tvrdio da su Ganić i
još osamnaest osoba odgovorni za takozvani napad u Dobrovoljačkoj ulici, koji
je rezultirao smrću 42 vojnika JNA.637 Srbija je tvrdila kako ga želi ispitati o tim
navodnim ratnim zločinima.
636 Damien McElroy, “Diana Jenkins Posts £300,000 Bail to Free Ejup Ganić”, The Telegraph,
11. mart 2010, <http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/bosnia/7423408/
Diana-Jenkins-posts-300000-bail-to-free-former-Bosnian-president-Ejup-
Ganichtml>(pristupljeno 27. juna 2012).
637 “Ejup Ganić to Appear in Court on Friday”, Balkan Insight, Balkan Investigative Repor-
278

Tim Workman, viši okružni sudija i glavni sudija Londona, sročio je odluku
koja ukazuje na niz činjenica u vezi sa ponašanjem Srbije, dobro znanom u regi-
onu, ali nedovoljno na Zapadu. On je odbacio tužbu i zahtjev da se Ganić izruči
Srbiji: “Ovaj postupak je pokrenut i koristi se u političke svrhe i, kao takav, pred-
stavlja zloupotrebu postupka u ovom Sudu”.638 Vlada Srbije je odustala od žalbe.
Pažljivo čitanje sudske odluke jasno pokazuje zašto je ovo bila jedina opcija koju je
Srbija imala nakon tako bitnog gubitka. Kasnija sudska ročišta predstavljala su za
Srbiju rizik de se dalje razotkrije fabriciranje dokaza i podmićivanje svjedoka. Pre-
suda je jasno prikazala da je stategija poricanja koju je sponzorirala država Srbija
uveliko prevazilazila puko umanjivanje zločina koji su počinjeni tokom bosanskog
rata: srbijanska elita i elita bosanskih Srba aktivno su proizvodile kontranarativ i
pokušavale ga učvrstiti sudskim odlukama.
Odluka o predmetu Ganić ukazuje na političke motive koji su stajali iza op-
tužbe.639 Sudija Workman dao je konkretne primjere. Prvo je naveo kako su država
Srbija i Republika Srpska aktivno sarađivale u fabriciranju optužbe protiv Ganića.
Policija RS-a obratila se pojedincu identificiranom kao “Svjedok A” sa zahtjevom
da pruži dokaze protiv Ganića. Dok je s njim obavljen razgovor, snimanje je na-
vodno uključivano i isključivano. Policajci koji su uzimali njegovu izjavu ponudili
su mu posao u policiji RS-a ne bi li ga nagovorili da svjedoči pred sudom.640 Svje-
ting Network (BIRN) 4. mart 2010, <http://www.balkaninsight.com/en/article/ejup-ga-

nic-to-appear-in-uk-court-on-friday> (pristupljeno 27. juna 2012)
638 Tim Workman, [Extradition Decision], In the City of Westminster Magistrates’ Court,
The Government of the Republic of Serbia v. Ejup Ganić, 27. juli 2010, <http://www.
judiciary.gov.uk/Resources/JCO/Documents/Judgments/serbia-v-ganic27072010.pdf>
639 Workman je bio veoma upućen u komplicirane predmete ekstradicije. On je izdao nalog
za hapšenje izraelskog oficira, general-majora Dorona Almoga na osnovu svjedočenja
Palestinaca u Gazi. Ranije je odbio zahtjev za ekstradiciju čečenskog vođe Ahmeda Za-
kajeva, uz tvrdnju da bi se on suočio sa “znatnim rizikom” mučenja u Ruskoj Federaciji.
Workman je odbacio i ruski zahtjev za ekstradiciju ruskog oligarha Borisa Berezovskog,
rekavši da on već ima politički azil u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vidjeti “Israel Gene-
ral ‘Avoids UK Arrest,’” BBC News, 12. septembar 2005, <http://news.bbc.co.uk/go/pr/
fr/-/2/hi/uk news/ 4237620.stm> (pristupljeno 27. juna 2012); Alan Cowell, “Russia
Loses Fight over Chechen’s Extradition”, New York Times, 13. novembar 2003, <http://
www. nytimes.com/2003/11/14/world/russia- loses- fight- over-chechen-s-extradition.
html?ref=akhmedzakayev> (pristupljeno 27. juna 2012); “UK Won’t Hand Over Russian
Tycoon”, BBC News, 6. juni 2006, <http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/ 5051116.stm>
(pristupljeno 27. juna 2012).
640 Workman, “The Government of the Republic of Serbia v. Ejup Ganić”.
279

dok A u početku je pristao svjedočiti protiv Ganića (mada se kasnije predomislio).

Potom je autobusom došao u Sarajevo u zgradu Predsjedništva u Sarajevu kako
bi bosanskim vlastima objasnio da mu je nuđen posao. Tu se sastao sa Damirom
Arnautom, tadašnjim savjetnikom za pravna i ustavna pitanja predsjednika Bosne
i Hercegovine (Harisa Silajdžića). Evidencija koju vodi recepcija na ulazu u zgra-
du Predsjedništva potvrđuje da je Svjedok A posjetio tu zgradu 16. marta 2010.
godine.641
Zahtjev za izručenje došao je u ključnom trenutku tranzicije Srbije. Tamošnji
lideri nadali su se nastaviti putem integracija u Evropsku uniju. Kako bi podržali
taj cilj, srbijanski lideri znali su da je bilo važno Evropskoj zajednici poslati signal
kako zemlja i njena vlada priznaju zločine počinjene u Srebrenici. U tom cilju
su usvojili rezoluciju o priznavanju zločina koji su se desili u Srebrenici u julu
1995. godine. “Parlament Srbije snažno osuđuje zločin počinjen protiv bosanskog
muslimanskog stanovništva Srebrenice u julu 1995. godine,” glasi tekst, ali u nje-
mu nije bilo priznanja odgovornosti.642 Rezolucija ne spominje zločin genocida.643
Ovu izjavu Srbije, kao i ekstradicije koje su joj prethodile, mnogi u Bosni doživjeli
su kao sračunat pokušaj da se zadobije naklonost evropskih zvaničnika, a ne kao
stvarnu promjenu državne politike.
Srbija je znala da treba podršku Bosanske vlade i javnosti u obje zemlje kako
bi bila prihvaćena od zvaničnika EU koji su nadzirali njen napredak ka članstvu.
Državni zvaničnici poslali su bosanskim vlastima poruku preko turskog amba-
sadora da Srbija neće slati zahtjev za izručenje Ganića do zadatog roka, čime
bi se efektivno predmet Ganić zatvorio, ukoliko bi Bosna javno podržala njenu
Deklaraciji o Srebrenici.644 Prema depešama američkog State Departmenta, turski
su zvaničnici ohrabrivali predsjednika Silajdžića da prestane govoriti o ratu kao
“genocidu”.645 Ova je pozicija bila bez presedana za Tursku, s obzirom na njenu
historijsku ulogu u regionu. Njen novi status rastuće regionalne sile značio je da je
često bila u poziciji da ishodi sporazume, umjesto da stalno bude na strani Bosne.
641 Ibid.
642 “Serbian MPs Offer Apology for Srebrenica Massacre”, BBC News, 31. mart 2010
<http://news.bbc.co.uk/2/hi/8594625.stm> (pristupljeno 29. juna 2012).
643 Vidjeti, naprimjer, Bojana Barlovac i Sabina Arslanagić, “Mixed Reactions in Serbia, Bo-
snia to Srebrenica Resolution”, Balkan Insight, Balkan Investigative Reporting Network
(BIRN), 1. april 2010.
644 Workman, “The Government of the Republic of Serbia v. Ejup Ganić”, Paragraph 19.
645 Depeša Wikileaksa, 10ANKARA302, U/S Burns’ February 18 Meetings with U/S
<http://wikileaks.org/cable/2010/02/10ANKARA302.html>.
280

Nespreman da učini kompromis i prihvati jezik razvodnjavanja, Silajdžić je taj

sporazum odbio.
Nastojanja poduzimana na visokom nivou na međunarodnoj sceni imala su
svoju cijenu. Zahtjev za ekstradiciju natjerao je Srbiju na kompromis oko nekih
argumenata o karakteru rata u Bosni kojih se odavno držala. Srbija se uporno
nastojala distancirati od događaja u Bosni u periodu 1992 - 1995, i često je to kr-
voproliće opisivala kao “građanski rat”. Ipak, da bi podnijele legitiman zahtjev za
ekstradiciju vlastima Ujedinjenog Kraljevstva, srbijanske vlasti su morale priznati
da je Srbija, ustvari, bila umiješana u taj rat. U zahtjevu Srbije za Ganićevu ek-
stradiciju, događaji u maju 1992. navedeni su kao “međunarodni borbeni sukob”,
što je termin koji međunarodno pravo ne priznaje. Tom frazom se priznaje da je
ta država učestvovala u bosanskom ratu, ali se nastoji izbjeći odgovornost za po-
vezanost sa agresijom.646
Workman je izrazio nevjericu kad je vidio taj izmišljeni pojam. U odluci je
naveo da je najprije pomislio da se radi o grešci u prijevodu:
“U zahtjevu se sukob spominje kao “međunarodni borbeni konflikt” a ozbiljni ratni

zločini po Ženevskoj konvenciji bili bi primjenjivi ako bi se radilo o međunarod-
nom oružanom sukobu. U ime Vlade, gospodin Lewis je rekao da je ovo obična
greška u prijevodu i da Srbija priznaje da je sukob u to vrijeme bio međunarodni
oružani sukob. Gospodin Fitzgerald QC u ime optuženog izjavo je da je pojam
“međunarodni borbeni sukob” smišljen kako bi se izbjeglo utvrđivanje da se radi-
lo o međunarodnom oružanom sukobu, što bi Srbiju moglo učiniti odgovornom
prema međunarodnom pravu za agresivni ulazak u Bosnu te bi ona time prema
međunarodnom pravu bila dužna platiti reperaciju Bosni. Rečeno je da je upravo
stoga Srbija uvijek tvrdila kako je to bio unutarnji sukob.”647
Workman se definitivno priklonio stavu bosanskih vlasti riječima “po meni je

potpuno jasno da događaji u Sarajevu 2. i 3. maja, i u sedmicama prije tog vikenda,
predstavljaju međunarodni oružani sukob”.648 Taj stav kojim se rat u Bosni ka-
rakterizira kao međunarodni sukob bio je potreban da bi Ganić bio izručen da je
Workman našao dovoljno osnova za optužbe protiv njega. Workman je, međutim,
dodao da je “znatnu važnost pripisao” činjenici da je Međunarodni krivični tribu-
646 Zahvalni smo Aidi Čerkez, šefici ureda novinske agencije Associated Press u Bosni i Her-
cegovini što nam je skrenula pažnju na neka od ovih pitanja.
647 Workman, “The Government of the Republic of Serbia v. Ejup Ganić”, Paragraph 8.
648 Ibid, pasus 9.
281

nal za bivšu Jugoslaviju, nakon što je istražio isti predmet, odbacio te optužbe.649
U ovoj odluci se spominje i da ni istraga provedena u Sudu Bosne i Hercegovine
(Državnom sudu) nije našla dokaze za ove navode.
Nakon što je odbačen zahtjev za ekstradiciju, Ganić se vratio i u Sarajevu je
dočekan kao junak. Britanska štampa pisala je da je Workmanova odluka pred-
stavljala “osudu” Srbije i da je ona tom tužbom pokušala još jednom ispisati hi-
storiju u kojoj se krivica Srba i Bosanaca izjednačava”.650 Jedan bosanski magazin
nazvao je to šamarom Srbiji i proglasio “kraj farse”.
Slučaj Ganić, međutim, nije bio jedini put da napad u Dobrovljačkoj ulici
iz 1992. postane predmet srbijanske optužbe. Isti taj ratni događaj kasnije će se
iskoristiti kao izgovor za hapšenje bivšeg zamjenika komandanta Armije Repu-
blike Bosne i Hercegovine generala Jovana Divjaka. Divjak je bio najviše rangi-
rani oficir Armije Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti a na samom počet-
ku opsade bio je zamjenik komandanta snaga Bosanske armije. Kao komandant
Teritorijalne odbrane, snaga koje su djelovale na nivou republika u Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji, on je 1992. godine bio izveden pred vojni sud
JNA zbog toga što je podijelio oružje pripadnicima Teritorijalne odbrane u Kise-
ljaku.651 Uhapšen je 3. marta 2011, u Austriji, po nalogu za hapšenje Srbije – istom
onom kao i protiv Ejupa Ganića – pod optužbom da je odgovoran za napad u
Dobrovoljačkoj ulici. Ovo je ponovo pokrenulo debatu koja je vođena oko slučaja
Ganić i potaknulo ministra vanjskih poslova Austrije da tvrdi da je “ekstradicija
u Srbiju nezamisliva”.652 Milorad Dodik je uzvratio da je Divjaka trebalo i ranije
uhapsiti.653
Hapšenje je pokrenulo proteste u Sarajevu sa hiljadama građana ispred Au-
strijske ambasade. Nevladine organizacije u regionu, uključujući inicijativu Mladi
za ljudska prava i lokalne Helsinške odbore, tvrdile su da hapšenje predstavlja
još jedan korak u nastojanju Beograda da ponovno piše historiju ratnih događaja
1990-ih. U Srbiji, Helsinški odbor za ljudska prava, prednjačio je u javnoj kritici
vlasti. Objavili su izjavu da to hapšenje znači da “Beograd poduzima sistematsku
649 Ibid, pasus 14.

650 Damien McElroy, “Extradition of Former Bosnian President Ejup Ganić Thrown Out”,
The Telegraph, 27. juli 2010.
651 Oslobađanje Ejupa Ganića kao šamar Srbiji: kraj farse”, Dani, br. 685, 30. juli 2010.
652 Divjak se školovao na vojnim akademijama u Beogradu i Parizu i karijeru započeo u
Jugoslavenskoj narodnoj armiji ( JNA). Florence La Bruye`re obavila je veliki intervju
s njim i objavila kao knjigu pod naslovom Jovan Divjak: Sarajevo, mon amour, Paris:
Buchet/Chastel, 2004.
653 “Austria Won’t Send Bosnia General to Serbia”, Reuters, 7. mart 2011.
282

reviziju historije 1990-ih,” i da “takvim [ponašanjem] Beograd gradi vodeću po-

ziciju u regionu na potpuno pogrešnim temeljima”.654 Lideri cijelog nevladinog
sektora u regionu izražavali su uznemirenost zbog načina kako je država Srbija
izvršila otmicu prava i institucija zakona kako bi provodila svoju strategiju inter-
pretativnog poricanja.
Istorijski projekt Srebrenica

Vlada RS-a nastavila je oponašati oblike intervencije koje su inače primjenjivali
zapadni donatori i međunarodni predstavnici u Bosni. Značajna sredstva uložila
je u “istraživačke napore”, od kojih su mnogi poduzeti kao odgovor na srebreničke
predmete u Domu za ljudska prava. Ti izvještaji su smjesta osuđivani kao očite laži
smišljene pod maskom autoritativnog i vjerodostojnog izvora, jedne vladine in-
stitucije. Kako su se gomilali dokazi na Haškom tribunalu i drugim institucijama,
tako su se i sredstva entitetske vlade ulagala u ispisivanje alternativnog narativa o
genocidu. U tom cilju je, 2008. godine, Vlada RS-a počela finansirati nevladinu
organizaciju registriranu u Holandiji pod nazivom Istorijski projekat Srebrenica.
Misija Istorijskog projekta Srebrenica, kako je formulirana, bila je “prikuplja-
nje podataka o Srebrenici za vrijeme rata, ne samo u julu 1995, već mnogo šire,
tj. od 1992. do 1995. godine (...) To znači da ćemo stvarati sveobuhvatnu i kon-
tekstualnu, a ne selektivnu, evidenciju nasilja između zajednica u toj oblasti za
vrijeme rata”.655 Nastojeći proširiti vremenski period vezan za srebrenički genocid,
autori ovog projekta tvrde da je “svođenje Srebrenice na par dana u julu 1995. ne
samo da trivijalizira tragične događaje u tom kratkom periodu, već predstavlja (...)
sirovu karikaturu šire istorijske realnosti. Izvan konteksta – istorijskog, politič-
kog, kulturalnog, i tako dalje – bilo koja diskusija o Srebrenici je besmislena”.656
Istorijski projekat Srebrenica, kao i prvi izvještaj vlade RS-a o Srebrenici, nastoji
rekontekstualizirati događaje slijedom jedne potpuno drugačije logike i drugači-
jeg vremenskog okvira. Povezivanjem riječi “besmisleno” sa genocidom, arhitekte
ovog projekta pokušale su ovoj epizodi oduzeti njen jedinstveni užas, koji filozo-
fkinja Claudia Card identificira kao odlučujuću karakteristiku akta genocida.657
654 Justice Ministry on Divjak Arrest”, B92, 4. mart 2011.

655 Aida Cerkez, “Bosnians Protest against Arrest of Their Wartime Hero on Serbia’s
Request”, Associated Press, 5. mart 2011.
656 Istorijski projekat Srebrenica, <http://www.srebrenicaproject.com/index.php?option=co
mcontent&view=category&layout=blog&id=1&Itemid=2> (pristupljeno 29. juna 2012).
657 Ibid.
283

U nastojanju da sačini alternativni narativ, Istorijski projekat Srebrenica poku-

šao je prigrabiti mnoge mehanizme oporavka koje koriste zagovornici inicijativa
tranzicijske pravde, međunarodne humanitarne organizacije, i preživjeli. Poput
konferencija koje su održavali forenzičari, historičari i sociolozi, Istorijski projekat
Srebrenica je upriličio skupove u Moskvi i Banjoj Luci na kojima su predstavljeni
njegovi “nalazi”. Na te su konferencije pozivani dobro poznati revizionisti, od ko-
jih mnogi nikad nisu ni bili u regionu, a kamoli u Srebrenici. Vlada RS-a uložila
je značajna sredstva u taj posao, izdvojivši 2012. godine 300.000 KM u svom
budžetu za taj projekat.658
Arhitekte Istorijskog projekta Srebrenica tvrde da se širokom kampanjom na-
stojalo umanjiti stradanje Srba u Podrinju tokom rata. Oni tvrde da su fotograf-
ski i forenzički dokazi o srebreničkom genocidu izmanipulirani kao dio medijske
kampanje “protiv Srba”.659 Istaknuta među knjigama koje su reklamirane na web
stranici projekta je knjiga prevodioca koji živi u Seattleu Stefana Karganovića,
koji je radio za brojne optuženike Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Ju-
goslaviju pod naslovom Deconstruction of a Virtual Genocide: An Intelligent Person’s
Guide to Srebrenica (Dekonstrukcija virtualnog genocida: Vodič za inteligentnu osobu
u Srebrenicu).660 U toj knjizi Karganović sirovo koristi mobilizacijske taktike pre-
živjelih Srebreničana. Naprimjer, kao i preživjeli genocida koji su dosljedno tražili
ge University Press, 2010, 237.
659 “Odgovorimo Dodiku i SNSD-u još masovnijom registracijom: Jedna od aktivnosti u
negiranju genocida koje sprovodi”, Oslobođenje, 25. juni 2012, http://www.oslobodjenje.
ba/vijesti/bih/odgovorimo-dodiku-i-snsdu-jos-masovnijom-registracijom> (pristupljeno
29. juna 2012).
660 Karganović, Andy Wilcoxson, Julia Gorin, Pamela Geller, Edward S. Herman, Diana
Johnstone, i John Laughland su neki od najžešćih revizionista genocida. Vidjeti Andy
Wilcoxson, “No Evidence for ‘Srebrenica Genocide’ Verdict”, 2. april 2011, <http://www.
balkanstudies.org/ andy-wilcoxson> (pristupljeno 29. juna 2012); Julia Gorin, “Comme-
morate Srebrenica with These Rare and Important Videos”, Republican Riot, <http://
www. juliagorin.com/wordpress/?p=2665> (pristupljeno 29. juna 2012); Pamela Geller,
“Srebrenica Unveiled”, Atlas Shrugs, 16. juni 2011, http://atlasshrugs2000.typepad.com/
atlasshrugs/2011/06/srebrenica-unveiled.html (pristupljeno 29. juna 2012); Edward S.
Herman, “Srebrenica 15 Years After: The Politicization of ‘Genocide,’” MRzine (Monthly
Review) 20. juli 2010, <http://mrzine.monthlyreview.org/2010/herman200710.html>
(pristupljeno 29. juna 2012); John Laughland, “The ‘Srebrenica Genocide’: A Totem for
the New World Order”, 21. februar 2010, <http://www.balkanstudies.org/articles/sre-
brenica-genocide totem-new-world-order> (pristupljeno 29. juna 2012). Mnogi od ovih
komentatora pišu za blog Fondacije lorda Byrona za balkanske studije; vidjeti: <http://
www.balkanstudies.org/>.
284

reparacije u holandskim sudovima zbog uloge njihove Vlade u padu enklave, Kar-
ganović je 2009. godine podnio tužbu u Holandiji protiv Holandske vlade u ime
srpskih žrtava tog regiona.
Lokalni efekti
Mada suprotna nizu inicijativa čiji je cilj obnova i ispravljanje nepravde, strategija
poricanja nacionalistički nastrojenih bosanskih Srba i srbijanskih zvaničnika te
njihovih saveznika, koja se vremenom mijenjala, također predstavlja važan oblik
intervencije u poslijeratnoj Bosni, intervencije koja inhibira demokratski razvoj i
na više načina doprinosi daljem ponižavanju preživjelih iz enklave. Efekti pori-
canja protežu se od grupe povratnika u bivšu “sigurnu zonu” pa sve do preživjelih
u dijaspori. Poricanje utječe na ove različite grupe zato što negira njihova ratna
iskustva i oduzima im priliku da natjeraju državne institucije da priznaju njihovo
stradanje. Poricanje krši njihova prava kao pojedinaca, pogotovo njihovo pravo da
znaju mjesto svojih nestalih i pravo na pravdu.
U Srebrenici, povratnici se bore protiv zvaničnog diskursa poricanja što ga
promoviraju entitetske i lokalne vlasti, a koji teži da poništi i izbriše njihova isku-
stva. Ratna strategija progona stanovništva evoluirala je u poslijeratnu strategiju
brisanja njegovog iskustva skorije historije kroz poricanje, iskrivljavanje i revidi-
ranje činjenica. Te dezinformacije označavaju one koji su se vratili u Srebrenicu i
susjedne općine kao nerazborite. Ona stvara ekonomiju informacija u kojoj preži-
vjeli uvijek moraju biti u ofanzivi budući da čak ni temeljne činjenice nisu prihva-
ćene. Ova stalna borba znači da oni koji bi htjeli ostaviti rat za sobom i produžiti
dalje to ne mogu učiniti, a da ne oskrnave sjećanje na svoje najbliže.
Poricanje utječe i na građane Republike Srpske i Srbije koji nisu učestvovali
u ratu. Poslijeratna atmosfera predstavlja težak teret za onu nekolicinu bosanskih
Srba koji su rizikovali život da pomognu stanovnicima enklave. Jedan izuzetan
primjer, dokumentarni film Izjava 710399, završen 2006. godine, kazuje priču o
četiri bošnjačka civila koji su preživjeli pogubljenja i kojima su pomogla dvojica
bosanskih Srba na jednom poljoprivrednom imanju u Istočnoj Bosni. Ta četiri
civila potom su bila uhapšena i odvedena u policijsku stanicu. Vlasti su uzele
njihove izjave, 23. jula 1995, da bi oni potom nestali i više nikada nisu viđeni.
Službenici policijske stanice zabilježili su i identitet dvojice Srba koji su im po-
mogli. Zvaničnici RS-a kasnije su njih pokušali krivično goniti zbog “pomaganja
neprijatelju”. Tokom snimanja filma, osobe, koje su pomogle i zaštitile četvoricu
Bošnjaka još uvijek žive u strahu od odmazde u svojoj zajednici, odbile su dati
intervju. Bosanski ministar vanjskih poslova tokom rata, Muhamed Šaćirbegović,
rekao je jednoj grupi kojoj je film prikazan: “Imamo dva heroja u ovom filmu i ne-
285

ćemo ih vidjeti zato što se boje; sistem je protiv njih”.661 Više od desetljeća nakon
zločina, još uvijek je neprihvatljivo priznati da si pomagao “neprijatelju”.
Umjereni napredak
Unatoč obnovljenom talasu poricanja, neki tvrde da mala, postepena priznanja
poput Čavićevog 2004. godine, ili rezolucije o Srebrenici u Srbiji 2010, predstav-
ljaju izvjestan napredak. Međutim, kako zapaža analitičar Nenad Pejić:
“Uprkos ovom začaranom krugu, nešto još uvijek nedostaje na Balkanu. Ako pred-
sjednik Srbije položi vijenac za 260 Hrvata, on mora to isto brzo uraditi za 19
srpskih žrtava. Ako Parlament Srbije usvoji rezoluciju o genocidu u Srebrenici,
mora brzo usvojiti još jednu rezoluciju o zločinima počinjenim nad Srbima. Uoči
Tadićeve posjete Vukovaru, njegov ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić otišao je
u Banju Luku da iskaže podršku Republici Srpskoj, entitetu bosanskih Srba. Zva-
nično, Beograd kaže da podržava suverenitet Bosne, ali on istovremeno podržava
Republiku Srpsku [predsjednika] Milorada Dodika, koji je, čini se, odlučan u nau-
mu da podijeli zemlju. Ovaj topli balkanski vjetar jugo je, naravno, dobrodošao.”662
Pejić je prepoznao perverznost političke instrumentalizacije koja je inherentna

u javnim aktima komemoracija koji se preduzimaju kako bi se umirili posmatarači
u regionu: politički lideri i državne vlasti obavljaju potrebne obrede priznavanja
(ako ne i istinskog kajanja), samo da bi se odmah vratili u svoju bazu da odaju
počast svojim nestalima, svojim mrtvima, svojim žrtvama. I dok ove javne ge-
ste možda nastoje ispuniti međunarodna očekivanja u pogledu obnove društva i
pomirenja, one istovremeno perpetuiraju podijeljenost koja dominira političkom
klimom poslijeratne Bosne i Hercegovine.
661 Muhamed Šaćirbegović, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama,

komentari na projekciji filma Statement 710399, Columbia University, New York City, 9.
novembar 2010.
662 Nenad Pejić, “Of Wreaths and Words”, Radio Free Europe/Radio Liberty (Prague) 4.
novembar 2010, <http://www.rferl.org/content/The Weight Of Wreaths And Wor-
ds/2211082.html> (pristupljeno 27. juna 2012). Pejić dodaje, “Topliji odnosi mogu samo
koristiti svim zemljama Balkana. Ali ni svi vijenci i sve riječi ne mogu nadoknaditi ono
cvijeće na ulicama Beograda davne 1991. godine. Činjenica je da je broj svih srpskih civila
koje su tokom četiri godine rata ubile bosanske snage manji od broja Bošnjaka koje su u
Srebrenici pobile srpske snage za samo sat vremena. Srbija se ne može zauvijek kriti iza
riječi ‘svi smo krivi’, kojima je Beograd sklon - naprosto zato što ‘mi’ nismo. Odgovornost
nije ista.”
286

Srebrenicu ovaj dvolični pristup bavljenju ratom i njegovim naslijeđem sku-

po košta. Spremnost političkih elita u regionu da priznaju zločine u Srebrenici
i općenito u Bosni prolazi kroz uspone i padove, čineći jedan korak naprijed pa
korak natrag. I upravo kao što zapaža Pejić, nakon ustupaka suprotstavljenoj et-
nonacionalnoj grupi uslijedi ponovno ušančivanje u vlastite rovove. Činjenica da
vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji ne pokazuju dosljednu podršku i prihvatanje
međunarodnih sudskih odluka dovela je do otuđivanja preživjelih u Srebrenici.
Starijim članovima te zajednice vrijeme brzo ističe i za njih će - dok god se osnov-
ne činjenice prikrivaju - i Bosna i njeni susjedi biti daleko od pristojnog društva.
287

Zaključak
9. Zaključak
“Još vodimo isti rat. Jedan od frontova tog rata je ovdje, upravo sada, i to je ono što
mi radimo. Ulozi su isti. A ono za šta se borimo jeste naše pravo na život, da živimo
gdje želimo, u skladu s našim pravima i našim uvjerenjima.”
Emir Suljagić, osnivač pokreta Glasaću
za Srebrenicu, u komentaru povodom
općinskih izbora 2012.663
I
nstistiranje na tome da rat još nije završen – da se još uvijek vodi ili
da se, po nekima, Srebreničani suočavaju sa “drugim genocidom”, dok se bore
protiv poricanja, diskriminacije i ekonomskih teškoća u svom svakodnevnom
životu – ti glasovi dubokog nezadovoljstva okružuju poslijeratnu Srebrenicu. In-
tervencije, kao što smo vidjeli na svim nivoima, i dalje su u toku, mada nepotpune
i često frustrirajuće nedovoljne. Ipak, Suljagićeva retorika o neprekinutom ratu
ukazuje na ključni element debate o Srebrenici, njenoj prošlosti i sadašnjosti: “li-
nije fronta” u borbi za kontrolu nad prošlošću (kako se ona predstavlja i kako se
pamti) i sadašnjosti (ko je zauzeo domove, ko obilazi mezarja, ko sjedi u uredu
općinskog načelnika), vremenom su se pomjerale. Mijenjale su se od opreznih
posjeta u općinu i protesta ispred stranih ambasada do zakonskih i politički mu-
drih zahtjeva za ispravljanje nepravde, postepeno postižući zamah u institucijama
vlasti i politici, paralelno sa onim neformalnijim kanalima aktivizma.
Ovu knjigu završavamo pogledom na intervenciju koja se pojavila rano i koja
je stalno iznova osvajala teren na političkom bojištu poslijeratne Srebrenice: op-
ćinske izbore, konkretno, one održane u oktobru 2012. godine. Ti svijetli trenuci
izbornog aktivizma predstavljaju vezu između šire politike i lokalnih nastojanja;
interesa elite i svakodnevnih briga; međunarodnih, državnih i lokalnih platformi
663 Valerie Hopkins, “Srebrenica Mayor Urges Bosniaks to Vote in Polls”, Balkan Insight,
6. juli 2012,<http://www.balkaninsight.com/en/article/ srebrenica-the-war-is-not-over>
(pristupljeno 11. decembra 2012).
289

za djelovanje. Oni ocrtavaju podijeljenu prirodu debate o mjestu koje je genocid

izdvojio od ostalih mjesta, debate koja je još uvijek usađena u politički teritorij čije
su granice utvrđene širokom kampanjom razaranja i istrebljenja. Za nas najvažnije
u zaključku ove studije je to da izbori jasno osvjetljavaju međusobno povezane
oblike intervencije koji oblikuju budućnost Srebrenice. Sa svojim osporavanim
kampanjama i širokim spektrom sektora društva koji u njima učestvuju, srebre-
nički općinski izbori održani u oktobru 2012. još jednom su naglasili izuzetnu
prirodu zločinâ, kao i dalekosežno naslijeđe gubitka koje su ostavili za sobom.
Od samog početka činilo se da općinski izbori u Bosni i Hercegovini 2012.
godine otvaraju pitanje same budućnosti Srebrenice, njenog povratničkog stanov-
ništva i, konsekventno, Memorijalnog centra i mezarja Srebrenica-Potočari. Ko će
osvojiti političku kontrolu? Hoće li to biti srpske nacionalističke stranke direktno
povezane sa ratnim liderima odgovornim za genocid, ili multietnička koalicija
koju predvode osobe koje su preživjele genocid i koje nastoje premostiti etničke i
ekonomske podjele u općini? Ovo pitanje je bilo neizbježno s obzirom na posli-
jeratnu demografiju Bosne.664 Demografija je određivala uslove za sve poslijeratne
izbore i bila direktno povezana sa težnjama međunarodne zajednice na obnovi
države poslije sukoba.665 Od 1997. godine, kompromis između međunarodno po-
držanih programa reforme i obnove, s jedne strane, i potreba lokalne politike, sa
druge, bio je stalni predmet debate i s mukom je postignut na svim općinskim
izborima. U pozadini svake debate bila su dva stuba Daytonskog mirovnog spo-
razuma: pravo na povratak, kodificirano u Aneksu 7 i, konsekventno, nepotpuni
i klimavi proces vraćanja i ponovnog zauzimanja imovine u ovoj bivšoj UN-ovoj
enklavi; ideja da prijeratno mjesto boravka, koje je prema Aneksu 3 neposredno
nakon rata određivalo pravo glasa, postepeno se sklanjala pred političkim realno-
stima trajne raseljenosti i novih izbornih zakona.
Teoretski, ako ne u praksi, povratnici u prijeratne domove registrirali su trajni
boravak u općini, što je, između ostalog, značilo zdravstveno osiguranje, penziju
664 Poslijeratno stanovništvo često se promatra kroz objektiv predratne demografije. Prema
popisu iz 1991. godine, u općini Srebrenica bilo je 36.666 stanovnika, od toga 27.572
Muslimana, 8.315 Srba, 38 Hrvata, 380 Jugoslavena i 361 “ostalih”.
665 Vidjeti Kimberley Coles, Democratic Designs: International Intervention and Electo-
ral Practices in Postwar Bosnia-Herzegovina, Ann Arbor: University of Michigan Press,
2007, 154–63; Maja Sahadžić, “The Electoral System of Bosnia and Herzegovina: A
Short Review of Political Matter and/or Technical Perplexion”, Contemporary Issues 2(1)
(2009), 61–77; Roberto Belloni, “Peacebuilding and Consociational Electoral Enginee-
ring in Bosnia and Herzegovina”, International Peacekeeping 11(2) (2004), 334–53; Carrie
Manning i Miljenko Antić, “The Limits of Electoral Engineering”, Journal of Democracy
14(3) (2003), 45– 59.
290

Zaključak
i registraciju glasača. Ipak, povratnici su nerado odustajali od boravišta u drugim

mjestima da bi se registrirali u Republici Srpskoj jer ih je brinulo hoće li imati – i
kakvog će kvaliteta biti – te socijalne i ekonomske beneficije.666 Nadalje, od po-
četka poslijeratnog perioda, glasanje u Srebrenici bilo je strukturirano kroz jasnu
svijest o kretanju: kretanje ljudi koji su jednom tu općinu zvali svojom, ali su iz nje
bili istjerani; i kretanje onih koji su potpuno napustili Bosnu i naselili se u ino-
stranstvu.667 Kako bi se riješilo pitanje nedobrovoljnog kretanja i prava predratnih
stanovnika koja su prekršena njihovim prisilnim progonom, glasanje u općini bilo
je predmet brojnih poslijeratnih intervencija pokretanih iz različitih izvora, od
kojih su se sve na neki način hrvale sa onim prvobitnim naglaskom na pravo na
povratak i na pravo koje se zasniva na predratnom boravištu – oba prava utvrđena
u Daytonu.
Međutim, unatoč raznim receptima, pokušaje međunarodne zajednice da na
izborima dovedu do promjene, vremenom će zasjeniti zakonodavne reforme do-
nesene nakon rata koje će podriti neke od onih prvobitnih garancija Mirovnog
sporazuma. Kad je teška ruka međunarodne zajednice prepustila kontrolu lokalnoj
upravi, bilo je jasno da međunarodna intervencija ne može potpuno preokrenuti
ono što se desilo tokom rata. Izborni zakon što ga je 2001. godine usvojila Par-
lamentarna skupština Bosne i Hercegovine učinio je da trenutno mjesto boravka
postane glavni kriterij.668 Ta se promjena desila neprimjetno: kad god bi Bosanci
otišli da izvade ličnu kartu postajalo je jasno kako pokušaji poslijeratne države da
ustanovi gdje joj se nalaze državljani polako razotkrivaju efekte genocida i prisil-
nog raseljavanja preživjelih.669 Tako je, recimo, Bošnjak Abdurahman Malkić iz
666 Stef Jansen, “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign
Intervention in Bosnia-Herzegovina”, Dialectical Anthropology 30(3/4) (2006), 181.
667 Kimberley Coles koristi primjer jedne raseljene osobe iz Srebrenice koja živi u Sarajevu
kako bi objasnila način na koji državljanstvo i teritorijalno boravište strukturira regi-
straciju glasača i izborno tijelo, te zapaža da “opcije izborne baze čine ključni dio među-
narodnog plana za promociju povratka izbjeglica, uvođenje neoliberalnih režima u vezi
sa imovinom, te organizacijom etničkog, fizičkog, socijalnog i psihološkog pomirenja”.
Coles, Democratic Designs: International Intervention and Electoral Practices in Postwar Bo-
snia-Herzegovina, Ann Arbor: University of Michigan Press, 2007, 160.
668 Prvi općinski izbori, 1997. i 2000. godine, provedeni su na osnovu popisa iz 1991, ali, za
općinske izbore 2004, pravo glasanja dato je na osnovu trenutnog mjesta boravka. Član
1. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine iz 2001. godine glasi: “Svi državljani Bosne i
Hercegovine, koji imaju biračko pravo, imaju pravo da se registriraju i da glasaju u općini
u kojoj imaju prebivalište”. Izborni zakon Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine, 23/01.
669 Naprimjer, Registracija pasivnih glasača (PVR) uvedena 2006. automatski je registrirala
291

Stranke demokratske akcije prvo je 1997. godine bio izabran za načelnika Općine
Srebrenica u izbjeglištvu i sa sjedištem u Tuzli, jer je tada još uvijek bio raseljena
osoba. Godine 2002, kad je izabran za načelnika općine, Malkić je i dalje zadržao
mjesto boravka u Sarajevu; mnogi među prvim povratnicima nisu se slagali s tim
da za načelnika imaju osobu koja se i sama nije zastalno vratila u općinu. On je
2004. godine više boravio u općini pa je, zahvaljujući velikom broju glasova onih
što su glasali u odsustvu, lako osvojio položaj načelnika.670
Dok je u glavama glasača još bila svježa kampanja provedena 2007. da se Sre-
brenici dodijeli specijalni status, izborni inžinjering proveden uz sponzorstvo me-
đunarodne zajednice, 2008. godine, omogućio je svakome ko se registrirao prije
rata u Srebrenici - ali samo u Srebrenici - da glasa na lokalnim izborima.671 U mje-
secima pred izbore, po prvi put od kraja rata vodila se ozbiljna debata o pravu da
tu glasaju srebrenički predratni stanovnici. U Bosni – i uz budnu pažnju politički
mobiliziranih aktera u dijaspori – u proljeće 2008. došlo je do velikih protesta, što
je navelo državni Parlament da te godine izmijeni Izborni zakon i to samo dan
prije zvanične najave izbora. Ova promjena zakona omogućila je interno raselje-
nim osobama iz bivše enklave i onima u dijaspori da, uz redovne glasače, učestvuju
glasajući bilo u odsustvu ili lično.672 Uz pohvale upućene članovima dva parla-
mentarna doma zbog iskazane “političke zrelosti i mudrosti”, visoki predstavnik
Miroslav Lajčak podvukao je značaj njihove odluke: “Uzeli su u obzir tragičnu
građane u općinama gdje su identificirani u CIPS-a (Sistem zaštite identiteta građana).

670 Za pregled Izbora 2004, prvih koje su finansirale domaće vlasti, vidjeti Organization
for Security and Co-operation in Europe, Office for Democratic Institutions and Hu-
man Rights, “Bosnia and Herzegovina, Municipal Elections, 5. oktobar 2004”, OSCE/
ODHIR Needs Assessment Mission Report, 28. juni - 2. juli 2004, <http://www.osce.
org/odihr/elections/35350>, (pristupljeno 13. decembra 2012).
671 “Bosna i Hercegovina, općinski izbori, 5. oktobar, 2008”, OSCE/ODHIR Needs
Assessment Mission Report, 7–11. juli 2008, <http:// www.osce.org/odihr/elections/
bih/33034> (pristupljeno 13. decembra 2012). Zakon usvojen 2004. godine u oba entiteta
omogućava direktni izbor načelnika.
672 Član 20.9. Izbornog zakona iz 2008. glasi: “Iznimno za općinske izbore 2008. godine,
sve osobe koje imaju glasačko pravo a koje su imale mjesto svog prebivališta u općini
Srebrenica, prema zadnjem popisu stanovništva obavljenom u Bosni i Hercegovini, imat
će pravo upisa u birački spisak kako bi glasali lično ili u odsustvu za općinu Srebrenica,
bez obzira imaju li status izbjeglice ili raseljene osobe i bez obzira jesu li zasnovali prebi-
valište izvan općine Srebrenica”. Izborni zakon Bosne i Hercegovine (Službeni list BiH, br.
23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06,
32/07, 33/08 i 37/08) dostupno na službenoj stranici Centralne izborne komisije Bosne i
Hercegovine: <http://www.izbori.ba/eng/default.asp> (pristupljeno 14. marta 2012).
292

Zaključak
historiju Srebrenice i s ovim izmjenama zaštitili okvir za fer i regularne izbore

u Srebrenici, u okviru pravnog sistema Bosne i Hercegovine”.673 Međunarodna
zajednica podržala je zakonske izmjene, sredstvima koliko i riječima, doprinoseći
obrazovanju glasača kako bi se bivši stanovnici potakli da iskoriste ova specijalna
pravila registracije.674
Izborna intervencija 2008. godine mobilizirala je izborno tijelo raseljenih i
dijaspore: glasački listići pristizali su iz mjesta poput St. Louisa, Beča, Melburna
i sarajevskog predgrađa Vogošća.675 Za razliku od drugih prisilnih migranata koji
su politički odsječeni od zemlje porijekla, bosanske izbjeglice koje žive u inostran-
stvu mogle su nastaviti direktno učestvovati na izborima u svojoj bivšoj domovini.
Unatoč demografskom preokretu koji je donio rat, ljudi koji nisu fizički bili pri-
sutni u općini – dijaspora i interno raseljeni – efektivno su kontrolirali njenu poli-
tičku sudbinu. Godine 2008, pravo glasa protjeranih lišilo je vlasti nacionalističke
partije bosanskih Srba te skoro zajamčilo da će Bošnjak biti načelnik općine.676
Ako je izborna intervencija 2008. godine predstavljala ustupak oranizatori-
ma Inicijative za dobivanje specijalnog statusa i prešutno priznanje da Srebreni-
ca zaslužuje specijalno rješenje, općinski izbori 2012. signalizirali su promjenu.
Odustajući od paternalističkog angažmana na poslijeratnim državnim izborima,
međunarodna zajednica je nagovijestila da je došlo vrijeme da Bosna sama gradi
svoju budućnost, uz manju donatorsku podršku i manje miješanja sa strane, uklju-
čujući i korištenje Bonskih ovlasti koje su omogućavale visokom predstavniku da
673 Žene Srebrenice, “Oba doma državnog Parlamenta usvojila izmjene Izbornog zakona
BiH”, Bilten Srebrenice 42 (2008) 14.
674 “Bosna i Hercegovina, općinski izbori, 5. oktobar 2008, OSCE/ODHR Needs Asse-
ssment Mission Report”, 7–11. jula 2008, <http:www.osce.org/odihr/ elections/
bih/33034> (pristupljeno 23. jula 2012).
675 Izborni zakon je izmijenjen kako bi se prijeratnim stanovnicima omogućilo da glasaju
na općinskim izborima 2008, ali je bio na snazi samo za te izbore. Vidjeti Elvira Ju-
kić, “Bosnia Muslims Fear ‘Losing Srebrenica’ in Elections”, Balkan Insight, 27. februar,
2012, http://www.balkaninsight.com/en/article/srebrenica-bosniaks-ask-precedent-
over-local-elections (pristupljeno 6. decembra 2012); “Bosnia Amends Election Law for
Srebrenica”, Balkan Insight, 7. maj 2008, <http://www. balkaninsight.com/en/article/bo-
snia-amends-election-law-for-srebrenica> (pristupljeno 5. decembar 2012). Treba reći da
je ova promjena uvedena nakon pregovora sa svim glavnim političkim partijama u Bosni
i uz pomoć Ambasade SAD-a koja je tvrdila da su time “izjednačene polazne pozicije”.
676 Općinom su upravljali Ćamil Duraković (2012–danas, 2011–2012. vršilac dužnosti);
Osman Suljić (2008–2011); Abdurahman Malkić (1997–1998. [u ezgilu], 2002–2004,
i 2004–2008); i Desnica Radivojević (2000–2002). Za rezultate općinskih izbora, vidjeti
Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine) <http://www.izbori.ba>
293

nameće zakone i smjenjuje domaće zvaničnike.677 Međunarodna zajednica odluči-

la je da ne intervenira na izborima 2012, barem ne na javan ili vidljiv način. Vlada
SAD-a, naprimjer, nije podržala da se produži važenje odredbi iz 2008. godine.
Bošnjaci su činili oko 30 posto stanovništva općine, a mnogi pripadnici di-
jaspore sada su bili naturalizirani građani zemlje u koju su se naselili, tako da su
manje učestvovali na bosanskim izborima.678 Tako ih je perspektiva da Srebrenica
potpadne pod vlast bosanskih Srba sve više uznemiravala, kako se približavao
oktobar 2012. godine. Očekivalo se da novi načelnik bude neki saveznik Mladi-
ćevih snaga. To bi, efektivno, općinu predalo u ruke počinilaca genocida, čime bi
se postigli neki od onih takozvanih Šest strateških ciljeva srpskog naroda, usvo-
jenih početkom rata u Skupštini srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Ovi cilje-
vi su eksplicitno uključivali upravljanje teritorijom zapadno od Drine.679 Vršilac
dužnosti načelnika općine Srebrenice, Ćamil Duraković, žalio je što će izbori,
za koje je nemoguće pridobiti bošnjačke prijeratne stanovnike, negirati rezultate
procesa povratka i osnivanje obližnjeg memorijalnog centra: “Biće to dovršavanje
genocida”.680
Kao i u svim drugim intervencijama analiziranim u ovoj knjizi, aktivnim i ne-
aktivnim (kao što je neuspjeh međunarodne zajednice da odbrani enklavu), odsu-
stvo međunarodne podrške za produžetak važenja odredbi iz 2008. imao je efekte
na cijelo bosansko društvo. Mobiliziralo je razne oblike aktivizma koji su prelazili
i geografske i društvene granice. Najvažniji je bio politički inovativni i medijski
vješto vođen pokret Glasaću za Srebrenicu. Ovaj pokret, stvoren od lokalnih or-
ganizacija civilnog društva, vodećih poslovnih ljudi i intelektualaca, registrirao je
677 Kako je objašnjeno u poglavlju 4, Vijeće za provedbu mira (PIC) na sastanku održanom
u Bonnu u decembru 1997. dalo je visokom predstavniku ovlast da nameće nove zakone
i smjenjuje zvaničnike.
678 Vidjeti poglavlje 5 i dodatak B.
679 Vidjeti “Šest strateških ciljeva srpskog naroda” koje je usvojila Skupština srpskog naro-
da Bosne i Hercegovine 12. maja 1992. Cilj broj 3 je bio “Uspostava koridora u dolini
Drine, što znači uklanjanje Drine kao granice između dvije srpske države”. Vidjeti Broj
02–130/92, 12. maj 1992, godine, Predsjednik Narodne skupštine, gospodin Momčilo
Krajišnik, s.r. “Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH”, Službeni Glasnik
Republike Srpske, Petak, 26. novembar 1993, br. 22, 866. U skladu sa ovim ratnim ciljevi-
ma, Srpska demokratska stranka (SDS) je bila jedina stranka koja se protivila promjeni
Izbornog zakona u Srebrenici 2008.
680 David Rohde, “Ghosts of a Genocide: The Contentious Ethnic Politics of Today’s
Bosnia”, The Atlantic, 20. april 2012. <http://www.theatlantic.com/ international/ar-
chive/2012/04/ghosts-of-a-genocide-the-contentious-ethnic-politics-of-todays-bo-
snia/256171/> (pristupljeno 5. decembra 2012).
294

Zaključak
Fotografija 9.1. Srebrenica: poster kandidata Ćamila Durakovića u predizbornoj kampanji

“Glasaću za Srebrenicu”, 7. oktobar 2012. Snimila autorica.
bosanske državljane diljem zemlje koji su bili za kandidata koji bi predstavljao

višepartijsku i multietničku koaliciju, tadašnjeg vršioca dužnosti načelnika Ćamila
Durakovića.681 (Vidjeti fotografiju 9.1).
Slogan kampanje “Jedan za sve, svi za Srebrenicu” bio je poziv da se bivša en-
klava prizna ne kao neupadljivo i bezlično mjesto bivšeg zločina, već kao simbol
prijetnji s kojima se bosansko društvo suočava u sadašnjosti i bliskoj budućnosti.
Glasači voljni da glasaju, uključujući brojne Srebreničane koji žive u drugim bo-
sanskim gradovima, prijavljivali su stalno mjesto boravka u općini, kako bi imali
pravo da glasaju. U ovom slučaju, pokret je bio sredstvo za uspostavu legitimnosti
i sticanje autoriteta, u pokušaju da se stvori kolektivna politička volja, umjesto
pojedinačnog izbora gdje i kako osnovati dom.
Kako bi animirali širu bosansku javnost, organizatori su pokret eksplicitno
definirali kao borbu protiv diskursa poricanja što su ga u mjesecima pred izbore
681 Web stranica “Glasaću za Srebrenicu” može se naći na: <http://www. glasacuzasrebreni-
cu.ba/>
295

Fotografija 9.2. Srebrenica: posteri nezavisnog kandidata Radojice Ratkovca i kandidata SDP-a
u predizbornoj kampanji, 7. oktobar 2012. Snimila autorica.
promovirali lideri RS-a. I doista, pokretači kampanje, među kojima su bili Ćamil
Duraković i Emir Suljagić, još jedan preživjeli Srebreničanin i aktivist, nagla-
šavali su da cilj nije bio izabrati Bošnjaka, već izabrati načelnika “koji ne poriče
genocid”.682 Tvrdili su da poricanje, ta strategija otpora svim instrumentima na-
stojanja na obnovi društva koje je poticao Zapad, gazi prava povratnika i podriva
samu ostvarivost bosanske države.
Kampanja za registraciju ubrzo se suočila sa rizicima i prijetnjama. Glasaću za
Srebrenicu bio je jedan drugačiji oblik izborne intervencije: zahvaljujući mobiliza-
682 Elvira Jukić, “Bosniaks Rally to Srebrenica Voting Campaign”, Balkan Insight, 14. juni
2012, <http://www.balkaninsight.com/en/article/srebrenica-voting-campaign-suppor-
ted-by-bosniak-parties> (pristupljeno 9. decembra 2012). Emir Suljagić je autor knjige
Postcards from the Grave, London: Saqi Books, 2005 [Emir Suljagić, Razglednice iz groba,
Sarajevo: Civitas, 2005]; i Emir Suljagić, “Ethnic Cleansing: Politics, Policy, Violence”
(Serb Ethnic Cleansing Campaign in former Yugoslavia), (PhD diss. University of Ham-
burg, 2008). Suljagić je bio ministar obrazovanja Kantona Sarajevo od januara 2011. do
februara 2012.
296

Zaključak
ciji iz baze, registrirani glasači i glasački listići bi negirali demografsku i izbornu

pobjedu snaga povezanih s genocidom. Prijetnje su odmah počele. Policija Re-
publike Srpske kucala je na vrata na adresama koje su koristili novoregistrirani
kako bi “provjerila” gdje žive. Bez naloga za pretres, policija nije mogla ući u kuću
budućeg glasača, ali je ta radnja podsjećala na ratnu taktiku i širila strah. Uz di-
rektno fizičko zastrašivanje, općinski zvaničnici oslonili su se i na administrativni
opstrukcionizam. Kada bi budući glasači pokušali izvaditi novu ličnu kartu u Sre-
brenici, navodne greške u rodnim listovima i druga formalna papirologija uspora-
vala je izdavanje lične karte neophodne da bi se glasalo.683 Problemi su bili teški;
članovi Inicijative su objavljivali izvještaje u kojima je dokumentirana zloupotreba
političkih i građanskih prava tokom cijele kampanje, uključujući i kršenje slobode
kretanja, pravo na porodični i privatni život, i pravo da se učestvuje na demokrat-
skim izborima.684
Srpski lideri u Srebrenici odgovorili su kampanjom intenzivirane registracije,
pri čemu su koristili iste alatke kao i oni koji su težili ispraviti efekte genocida.
Bilo je izvještaja o bosansko-srpskim selima koja su nekoliko puta brojčano uve-
ćana, barem na papiru, zahvaljujući tom animiranju da se registriraju glasači koji
su bili za Vesnu Kočević, novu ličnost u politici koja je bila zajednički kandidat
partije predsjednika RS-a Milorada Dodika, Saveza nezavisnih socijaldemokra-
ta (SNSD) i Srpske demokratske stranke (SDS).685 Ako je kampanja Glasaću za
683 Kampanja je naišla na komplikacije i u Federaciji. Neki politički lideri su bili zaprepašteni
kad su vidjeli da njihovi birači nestaju sa spiskova, mada su i sami podržali taj cilj. Bilo
je glasina da se ljudi u sarajevskim predgrađima aktivno nagovaraju da ne učestvuju u
kampanji; političari iz Federacije nisu željeli da ih izmjena izborne baze potencijalno liši
pobjede.
684 U sedmicama prije izbora, vođe kampanje Glasaću za Srebrenicu podnijeli su krivičnu
prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv šefa policije u Srebrenici Adisa Cibralića,
i predsjednika Centralne izborne komisije BiH (CIK BiH) Branka Petrića, tvrdeći da
koriste svoj službeni položaj kako bi “kršili jednakost ljudi i građana, [i] indirektno djelo-
vali na sprječavanje povratka izbjeglica i raseljenih osoba te [ih] lišavali prava glasa”. Na
Petrićev zahtjev, Cibralić je poništio potvrdu boravka devetorici ljudi koji žive u općini
primjenjujući selektivni proces verifikacije. “Pregled kršenja građanskih i političkih prava
na prostoru općina Srebrenica i Bratunac za period 01.06.2012.–03.07.2012”, Izvještaj
građanske inicijative “Glasaću za Srebrenicu”, bez datuma, u dosjeu autorica.
685 “Da bi namakli potreban broj glasova za očuvanje vlasti na delu je javna kupovina glasova
i registracija glasača, ne samo iz Federacije BiH, nego i iz dijaspore. “ Oni organizovano
stižu u Srebrenicu, prijavljuju se na fiktivne adrese i traže lična dokumenta kako bi im
bilo omogućeno da glasaju. - Mi ćemo odgovoriti istom merom. Pozivamo na registraciju
i mi sve naše ljude koji su bili primorani da žive život izbeglica, daleko od svog ognjišta,
upravo zbog dosadašnje bošnjačke vlasti prema njihovom povratku”. M. Filipović, N. Pe-
297

Srebrenicu uspjela nadahnuti glasače među Bošnjacima u cijeloj zemlji da se regi-

striraju kako bi se zaustavilo poricanje genocida, lideri RS-a brzo su primijenili
vlastiti diskurs straha i represije. Uveliko prije nego je kampanja stvarno i započe-
la, u rano proljeće 2012, Dodik je objavio da su tamošnji Srbi suočeni sa diskrimi-
nacijom bošnjačkih vlasti. Obećao je da “Srebrenički Srbi neće još dugo morati da
trpe pritisak i diskriminaciju bošnjačkih vlasti u tom gradu”.686
Pored Vesne Kočević i Ćamila Durakovića, tu je bio i treći kandidat za na-
čelnika: nezavisni kandidat i poduzetnik Radojica Ratkovac. (Vidjeti fotografiju
9.2). Ratkovac je uložio milione dolara vlastitog novca za obnovu srebreničke
historijske banje Guber, odmarališta i staze što vijuga do izvora mineralne vode.
Pred same izbore, govorkalo se da su izgradnju zaustavili zvaničnici RS-a koji su
željeli kontrolu nad njegovim razvojnim projektima i profitom koji oni donose.
Izborni rezultati
Kao intervencija koja je vođena odozdo, odozgo i izdaleka, općinski izbori održani
7. oktobra 2012. godine i njihovi rezultati podsjećaju na teme ove studije: eklek-
tičnu konstelaciju aktera umiješanih u interese u vezi s bivšom enklavom koji su
se preklapali i često suprotstavljali; raznolike, mada međuovisne mehanizme opo-
ravka i ispravljanja nepravdi; i tenzije između jedinstvenosti zločina iz jula 1995.
i središnjeg statusa genocida u poslijeratnom bosanskom društvu. Sa pobjedom
Bošnjaka u općini, ovaj dan otkrio je i duboke podjele u tom dijelu zemlje i mo-
gućnosti promjene.
Kad je glasanje počelo, ishod nije bio nimalo jasan. Dugi redovi glasača oko
srebreničkog Doma kulture; narod koji ćaska i provjerava poruke što im stižu na
mobilne telefone, dok čekaju da komšije glasaju. (Vidjeti fotografiju 9.3). Bilo je
to jedno neobično toplo i sunčano jutro za prvu sedmicu oktobra, upravo dan ka-
kvom se političke partije nadaju kako bi bili sigurni da će izlazak glasača biti do-
bar. Glavni organizatori kampanje Glasaću za Srebrenicu, Ćamil Duraković i Emir
Suljagić, obilazili su grad. Dennis Gratz, predsjednik Naše stranke, progresivne
opozicijske stranke koju je formirao filmski reditelj Danis Tanović (čiji je film
Ničija zemlja osvojio Oskara za najbolji strani film), stigao je iz Sarajeva da glasa.
trović, i M. Marković, “Srebrenica: Opštinski načelnik – Srbin ili Bošnjak?”, Novosti, 25.
juli 2012. <http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:389994-Srebrenica-Opstinski-
nacelnik-Srbin-ili-Bosnjak> (pristupljeno 29. januara 2013).
686 “Predsjednik RS-a: Serbs in Srebrenica Discriminated [sic]”, 3. marta 2012, B92,
<http://www.b92.net/eng/news/regionarticle.php?yyyy=2012&mm=03&dd=03&nav_
id=79091> (pristupljeno 5. decembra 2012).
298

Zaključak
Fotografija 9.3. Srebrenica: glasači čekaju ispred srebreničkog Kulturnog centra na dan izbora,
7. oktobra 2012. Snimila autorica.
Reuf Bajrović, politički konsultant sa sjedištem u Washingtonu i jedan od glavnih

organizatora pokreta, došao je iz Sjedinjenih Američkih Država da pomogne u
posljednjim naporima da se ljudi navedu da glasaju.
Simpatizeri pokreta ponosno su nosili majice sa sloganom Glasaću za Srebre-
nicu, što je bio otvoreni izraz kome će dati svoj glas. Glavni muftija Islamske
zajednice u Srbiji, Muamer Zukorlić, izjavio je medijima da njegova odluka da se
registrira u Srebrenici nije puki politički čin, već pravi moralni izbor: “I dalje ću
da pozivam sve važne međunarodne institucije da Srebrenicu proglase glavnim
gradom moralne savijesti svijeta”, izjavio je on.687 Autobusi sa glasačima koji su
stigli iz drugih gradova nosili su oznaku njihovog odredišta tog jutra, parkirani uz
cestu koja vodi do Gubera.
Nakon mirnog početka, tenzije su počele rasti. Neke osobe koje su podrža-
vale srpsku kandidatkinju Vesnu Kočević ušle su na glasačko mjesto gdje im je i
dozvoljeno da glasaju, mada nisu dali potrebne dokumente i nije ih bilo na listi
687 “Muftija Zukorlić glasao u Srebrenici”, Anadolija, 7. oktobar 2012.
299

odobrenih glasača.688 Duraković je smjesta taj prekršaj prijavio Centralnoj izbor-

noj komisiji BiH (CIK). Do kraja dana, primijećeno je nekoliko takvih neregu-
larnosti.
Te neregularnosti su nagovijestile konfuzno, predugo prebrojavanje glasova
koje će uslijediti. Dok su Bosanci te večeri išli na počinak, razni online portali
objavljivali su različite pobjednike. Neki su predviđali pobjedu Ćamila Durako-
vića, drugi Kočevićeve. Međutim, glasove glasača u odsustvu tek je trebalo pre-
brojati. Oni će promijeniti situaciju: nakon ponovnog glasanja i zahtjeva da se
ponište rezultati, svi su glasački listići izbrojani, i Duraković je proglašen novim
načelnikom općine.689
Na koncu je prevladala koalicija koju su činile suprotstavljene političke partije
i različite perspektive. Durakovićev izbor je doživljavan kao politička i moralna
pobjeda, kulminacija lokalnih nastojanja da se angažmanom civilnog društva su-
protstavi efektima genocida. I aktivisti u Bosni i dijaspori ovaj su uspjeh doživjeli
kao dio težnje za ostvarenjem širih političkih ciljeva. Pokretači kampanje Glasaću
za Srebrenicu imali su ambicije i mimo granica općine. Ubrzo nakon što su utvrđe-
ni izborni rezultati, najavili su da se namjeravaju pridružiti koaliciji “1. mart”, čiji
cilj je bio registracija 100.000 izbjeglica i raseljenih osoba za izbore 2014. godine i
pokušaj da se postigne izbor pet članova Parlamenta RS-a iz partija koje ne poriču
genocid.690
Ocjena intervencije
U svim ovim poglavljima i pojedinačnim studijama slučaja sadržanih u njima, mi
tvrdimo da su intervencije, osmišljene kao odgovor na efekte genocida, inheren-
tno međusobno povezane i međuovisne te da ih treba analizirati u tom svjetlu
kako bi se shvatili i njihovi uspjesi i njihovi neuspjesi. Naš je cilj, stoga, bio da
688 A.B. “Vesna Kočević vršila pritisak na članove biračkog odbora u Srebrenici”, www.
24sata.info, 12. oktobar 2012, <http://www.24sata.info/vijesti/dogadjaji/115853-VI-
DEO-Vesna-Kocevic-vrsila-pritisak-clanove-birackog-odbora- Srebrenici.html>.
689 Ponovno brojanje glasačkih listića odgodilo je zvaničnu potvrdu izbornih rezultata.
Zahtjev za poništenjem rezultata podnijeli su “Koalicija Republike Srpske” i Dodikov
SNSD, ali su samo dva člana sedmočlane Centralne izborne komisije (CIK) podržala
taj zahtjev te je on odbijen. Apelacioni odjel Suda Bosne i Hercegovine također je odbio
zahtjev za poništenjem izbornih rezultata.
690 “Pobjeda u Srebrenici je prvi korak u formiranju građanske koalicije ‘1. mart’, Glasaću za
Srebrenicu, 28. novembar 2012, <http://www.glasacuzasrebrenicu.ba/vijesti/122-pobje-
da-u-srebrenici-je-prvi-korak-u-formiranju-gradanske-koalicije-q1martq.html> (pri-
stupljeno 13. decembra 2012).
300

Zaključak
postavimo razne oblike intervencije jedne uz druge, proširujući taj termin kako
bi obuhvatio višestruke primjere, mjesta i akcije kojima se odgovaralo na prošlo
nasilje i njegovo naslijeđe. Uzajamno se potičući i uspostavljajući, te intervencije
podvlače značaj svakodnevnih iskustava za razumijevanje kako pojedinci, zajed-
nice i društva odgovaraju na tako poništavajuće nasilje. One su, po nama, jednako
važne koliko i bilo koja međunarodno podržana i provedena politika obnove ili
reparacije.
Ipak, u svrhu uspostave analitičkog okvira, mi smo intervencije podijelile i pre-
ma poticaju i efektu akcije: Dio I bavi se temom sjećanja i kretanja, te intervencije
usmjerava prostor – “intervenirati: doći, ležati ili biti između” – sa fokusom na epi-
centar u kojem se ispostavlja račun nakon konflikta, na Srebrenicu, grad i općinu,
i specifično na Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari. Sjećanje, vra-
ćanje, i ponovno zasnivanje poslijeratnog života u zajednicama u Istočnoj Bosni
ima fizičke, materijalne oblike aktivizma na mjestima gdje je nasilje počinjeno.
Mezari u Potočarima i obnovljene kuće diljem srebreničke općine predstavljaju
mjerljive i - iz perspektive međunarodne humanitarne pomoći - prepoznatljive
mjere intervencije nakon konflikta.
Nasuprot tome, Dio II, “Ispravljanje nepravde van granica Bosne”, širi okvir
analize kako bi se razmotrio aktivizam izvan strogo regionalnih granica. Ovdje
smo išle tragom odjeka zločina diljem dijaspore, među raseljenom bošnjačkom
dijasporom i izbjeglicama, kao i bosanskim Srbima, koristeći intervencionistički
objektiv. Geografska razdaljina, uz godine koje su u međuvremenu protekle – “in-
tervenirati: doći ili se naći između dvije tačke u vremenu ili dva događaja” – pro-
izvela je svakodnevne akte preživljavanja, kako su izbjeglice naseljene u drugim
zemljama zasnivale nove živote u novim zemljama. Uz to svakodnevno, međutim,
rađali su se i izuzetni primjeri intervencije. Priča o naseljavanju u Sjedinjenim
Američkim Državama ilustrira jedinstvenu sposobnost genocida da mobilizira
političke aktiviste u dijaspori, kao i američke lidere, te da godinama nakon zločina
pokrene izuzetne mjere kontrole ulaska u zemlju.
Institucije koje poduzimaju intervenciju čine most između diskusije o primje-
rima iz dijaspore u Dijelu II i filozofskog pristupa u Dijelu III – “intervenirati: Ući
između kao utjecajna sila; ući kako bi se izmijenila, riješila, ili spriječila neka radnja,
spor, itd”. Baš kao što je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju bio
katalizator za krivična suđenja i postupke deportacije pojedinaca poput Marka
Boškića i Uglješe Pantića u SAD-u, on je doveo i do proizvodnje znanja o zloči-
nima, čime je one koji su promovirali diskurs poricanja prisilio na suočavanje sa
njegovim dokazima i nalazima. Tvrdi se da je ono što se zna, ono što je prihvaćeno,
ono što je ponovno ispričano ili odbačeno – to zdanje znanja, sa svim njego-
301

vim pukotinama i rupama – najtvrđi oblik intervencije kad je u pitanju procjena.

Stoga, umjesto procjene utjecaja otkrivenih ili osporenih činjenica, ovaj završni
segment knjige razmatra instrumente korištene za prikupljanje znanja o prošlim
događajima i kanale koji su pomogli da to znanje poteče od pokrajnjih prostorija
i sudnica do šire javnosti - regionalne i međunarodne. Razmišljanje o proizvodnji
znanja kao procesu baca novo svjetlo na druge intervencije. Rezolucije usvojene
u gradskim vijećima u srcu SAD-a, ili izložbe predmeta koji su ostali iza nestalih
muškaraca i dječaka izloženih u Memorijalnoj sobi, bitne su onima koji su preži-
vjeli zločine; one također nastoje poučiti one koji nisu bili tamo da dalje dijele ili
razmjenjuju znanje i da, čineći to, omoguće poduzimanje akcije.
Razmotreni zajedno, ovi akti prostora, institucija i djelatnici intervencije otkri-
vaju svu širinu i dubinu gubitka. Sveobuhvatni pogled na to kako se nasilje desilo
i na njegove višeslojne posljedice također omogućava uvid u obrasce intervencije;
kako smo to ustvrdili na primjerima spomenika, raseljavanja, pravosudnog prizna-
vanja, i proizvodnje znanja, intervencija u poslijeratnoj Srebrenici stalno iznova
pokazuje kako se nasilje desilo. Kolona koja je napustila grad; Marš mira koji se
ponovo njihovim stopama vraća u grad; prelazak VRS-a sa pisanog na usmeno
prenošenje naredbi; Haški tribunal koji detaljno traga za namjerom i odgovorno-
šću kroz dokumente, presretnute razgovore i usmene iskaze svjedoka. Način na
koji se čini nasilje strukturira i način na koji se na nasilje kasnije može odgovoriti:
ako Srebrenica može poslužiti kao primjer društva poslije genocida koje je doži-
vjelo nepotpune i ponekad loše primjere intervencije, ona to čini upravo time što
podiže svijest o tome kako ti obrasci mogu i dalje izazivati patnju, čak i kad se
koriste upravo sredstva čija je namjera bila da donesu olakšanje.
Razmišljanje o gubitku kroz prizmu intervencije također nameće pitanja oče-
kivanja koja se vezuju za ispravljanje nepravde, vremenskog okvira u kojem se
nepravda nastoji ispraviti, kao i efekata koji se osjete.691 To nas dovodi do ko-
načnog niza pitanja: Kada intervencija završava? Kada je njen rad na ispravlja-
nju napravde i popravljanju stvari okončan ili, ako nije okončan, kada ti pokušaji
prosto prestanu? Kada intevencija postaje nešto drugo? Da li se to dešava onda
kad međunarodna zajednica odluči da više ne može sebi priuštiti, bilo politički ili
novčano, da igra aktivnu ulogu u upravljanju državom pa, umjesto toga, nastoji
upravljati problemima koji su rezultat defanzivnih politika kao što je kontrola
imigracije i nametanje uslova za dobivanje pomoći? Kada domaće vlasti preuzi-
691 Robert Meister ukazao je na sličnu problematiku: “tranzicijski karakter diskursa o ljud-
skim pravima bavi se vremenom između vremena, kada je zlo okončano, ali prije nego što
je započela pravda”. Meister, After Evil: A Politics of Human Rights, New York: Columbia
University Press, 2011, 10.
302

Zaključak
maju kontrolu nad pokušajima da se odgovori na gubitke u Bosni i Hercegovini,

uključujući i srebreničke ožiljke?
Vrijeme je u samom središtu ovih pitanja. U Uvodu smo definiranjem pojma
“nakon” postavile pitanje vremenskih granica. Za preživjele genocida, oštra linija
dijeli život prije i nakon a to “nakon” zločina počinjenih u julu 1995. proteže se u
beskonačnost, obilježavajući im život do posljednjeg daha. Ali, za one čija je veza
sa genocidom manje neposredna - bilo to dobro ili loše – ograničeno trajanje in-
tervencije otvara pitanja faza i završetaka.
Na najočitijem nivou, pragmatika međunarodnog humanitarizma i obno-
ve poslije sukoba nalaže postojanje konačne tačke intervencije.692 Međunarodne
institucije, humanitarne organizacije, države donatori i ostali moraju u jednom
trenutku izaći pošto izbijaju novi sukobi i pošto se utvrdi da novim postkonflik-
tnim društvima treba rehabilitacija i reforma. Strategije intervencije postepeno se
preorijentiraju na strategije izlaska; po riječima jednog Bosanca, političkog kon-
sultanta, institucije koje interveniraju i države sponzori počinju tražiti “izlaz”. U
slučaju Bosne, izlaz nikako nije jasan; politički glib koji proizlazi iz podijeljenog
ustavnog okvira uspostavljenog u Daytonu onemogućava promjenu, pri čemu je
status quo prihvatljiv nacionalističkim političkim liderima željnim da ostanu na
vlasti i prošire je na lokalnom i entitetskom nivou. Evropske države, suočene sa
vlastitim ekonomskim teškoćama od kraja prvog desetljeća 21. stoljeća, uz zamor
donatora od posrnulog susjeda na evropskoj periferiji, pozivaju se na mogućnost
članstva u Evropskoj uniji: ulazak Bosne u taj klub nudi Evropi izlaz iz dugoroč-
nog pokroviteljstva. Sjedinjene Američke Države prihvataju taj stav: pazeći da
zaštite svoje investicije intervencijama u općinske izbore u Srebrenici, provjerava-
jući kandidate, te finansirajući inicijative za registraciju glasača, a sve to djeluje kao
“izlaz” kroz ulazak ove poslijeratne države u NATO i Evropsku uniju.693
692 Michael Barnett, Rules for the World: International Organizations in Global Politics, Ithaca:
Cornell University Press, 2004; Thomas Weiss i Michael Barnett, eds, Humanitarianism
in Question: Politics, Power, Ethics, Ithaca: Cornell University Press, 2008; Peter Redfield
i Eric Bornstein, eds, Forces of Compassion: Humanitarianism between Ethics and Politics,
Santa Fe: School for Advanced Research Press, 2011.
693 Prilikom posjete bosanskom Parlamentu 19. marta 2009, potpredsjednik SAD-a Joseph
Biden upozorio je: “Da budem jasan: vaš jedini put u sigurnu i prosperitetnu budućnost je
pridruživanje Evropi kao Bosna i Hercegovina (...) Na vama je izbor. Ako napravite pravi
izbor, mi ćemo biti uz vas. Pravi izbor znači da lideri ove zemlje moraju prestati težiti
uskim etničkim i političkim interesima umjesto interesima države”. Office of the Vice
President, “Vice President Joe Biden Address to the Parliament of Bosnia and Herze-
govina”, 19. maj 2009, <http://www.whitehouse.gov/the-press-office/prepared-remarks-
vice-president-joe-bidenaddresses-parliament-bosnia-and-herzegovina> (pristupljeno 6.
303

Međunarodna intervencionistička pragmatika razborito ostavlja po strani

egzistencijalnu krizu koju izazovu zločini kao što je srebrenički genocid: jedno-
stavno rečeno, nema izlaza iz prošlosti. Prikupljena kao sjećanja i osnažena kroz
komemorativne prakse, prošlost putuje kroz vrijeme i prostor. Mrtva tijela ostaju;
sjećanja istrajavaju; osipanje ljudi je trajno. To je ono što krije stav Claudije Card
o jedinstvenom zlu genocida i “društvenoj smrti” koja i dalje traje u životima ljudi,
zajednici i društvu koje ostavi za sobom.694 Usljed uvrnute logike poništenja, nema
izlaza, već tek ograničeni čovjekovi pokušaji da se zakrpi društveno tkanje, odgo-
vori na štetu, te prošlost izmiri sa sadašnjošću, ne velikim gestama ili komisijama,
već pokušajima da se ublaže teškoće svakodnevnog postojanja u poslijeratnom
društvu koje je neizbrisivo obilježeno genocidom.
Ako nema izlaza iz prošlosti, zagovornici intervencije se nadaju da bi interven-
cija mogla takav jedan golemi gubitak prevesti u nešto razumljivo i, prema tome,
izvodljivo. Ipak, kako pokazuje kompleksni i međusobno povezani set intervencija
u Srebrenici, ispravljanje nepravde neće uspjeti ukoliko proizvede budućnost koja
je zarobljenik prošlosti, pogotovo kad ta prošlost još nije – ili možda neće nikad
biti – nešto oko čega se svi slažu. Dom kulture u Pilici je spomenik brojnim ne-
uspjesima: neuspjehu da se intervenira kada je nasilje činjeno i neuspjehu da se
intervenira nakon njega. Gomile smeća ispred njegovih mecima izbušenih zidova
podsjećaju na smeće bacano na tijelo mrtve majke Hasana Nuhanovića dok je če-
trnaest godina ležalo u koritu potoka blizu rodne joj Vlasenice.695 Više od svjesnog
nemara, takvi akti – bacanje tijela u jame, bacanje smeća, bacanje smeća po tijeli-
ma – banalni su akti i naslijeđe koje ubija dušu jedinstvenog zla genocida. Podjed-
decembra 2012). Tri godine kasnije tokom zajedničke posjete regionu sa visokom pred-
stavnicom EU za vanjsku politiku Catherine Ashton, državna sekretarka SAD-a Hillary
Clinton ponovo je naglasila potrebu za reformom, negativno ocjenjujući napredak Bosne
u odnosu na njene susjede: “Nas brine da ćete, ako ne postignete napredak, vi zaostati za
regionom. Vaši susjedi napreduju (...) Mi odavde idemo u Beograd. Srbija je na putu da
postane članica EU. Onda idemo u Prištinu. Kosovo je na putu ka mnogim pozitivnim
promjenama”. Michael Gordon, “Clinton Urges Bosnia’s Leaders to Work Together”,
New York Times, 30. oktobar 2012, <http://www.nytimes.com/2012/10/31/world/euro-
pe/clinton-urges-bosnias-leaders-to-work-together.html> (pristupljeno 11. decembra
2012).
ge University Press, 2010, 237–266.
695 “Jesenas mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Ja-
rovlje, dva kilometra od Vlasenice. Ovi Srbi što tu žive bacali četrnaest godina smeće na
nju. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su
spaljeni nakon što su izdahnuli.” Hasan Nuhanović, “Made in Portugal”, Dani br. 679, 18.
juni 2010. Vidjeti poglavlje 1.
304

Zaključak
nako su za poslijeratnu Bosnu zloslutni spomenici što stoje pred Domom kulture
u Pilici i slave pale branioce srpske otadžbine, bivše i skorašnje, jer oni potpuno
isključuju svako priznanje zločinâ koji su se desili tek nekoliko metara dalje.
Kuće su obnovljene, ceste asfaltirane, struja se distribuira, ali i kontranarati-
vi opstaju. U mjestu poput Pilice, gdje konvoj preživjelih rođaka stigne svakog
13. jula i žene uđu u Dom kulture da prouče Fatihu unutar njegovih napuštenih
zidova, kontranarativ ponovo otvara rane, iz godine u godinu. Intervencije čiji
je cilj premostiti duboke pukotine u društvenom iskustvu i društvenom znanju
imaju tek ograničeni efekat. Mada je svakodnevni život bolji, Bosna ipak ostaje
ono što njeni građani nekad zovu “intervencijski eksperiment”, lekcija za buduća
postkonfliktna društva o neuspjesima i uspjesima ispravljanja nepravde.
U ovoj studiji smo nastojale osvijetliti međusobnu povezanost između razli-
čitih intervencija kako bismo otkrili mjesta i trenutke osnaživanja koji prečesto
na nivou politike ostanu nezabilježeni. Popravljanje društvenih odnosa svakako
zavisi od popravljanja društvenih institucija; to su politike obnove na velikoj skali.
Ali, društvene veze se ponovno uspostavljaju kroz male, oprezne akte koje između
sebe poduzimaju komšije koji, čak i kad su politički otuđene, dijele želju za mir-
nim i prosperitetnim životom za sebe i svoju djecu. To se obnavlja kroz inicijative
mladih muškaraca i žena koji posvećuju bezbrojne neplaćene radne sate da kazuju
srebreničku priču, priču o njenom prošlom i njenom sadašnjem životu. Oni se
javljaju u dijaspori koja šalje kući kapi krvi - kako bi pomogla u utvrđivanju imena
nestalih - i koja raspravlja, sanja i radi za jednu drugačiju i bolju budućnost Bo-
sne i Heregovine. Te male geste i ti hrabri akti bivaju snažniji kroz brojne oblike
pokušaja intervencije: oni su ohrabrujući izdanci ispravljanja nepravde nakon rata.
305

Dodatak A: Ekonomski pokazatelji za Opštinu Srebrenica i Republiku Srpsku
Dodatak A: Ekonomski pokazatelji

za Opštinu Srebrenica i Republiku Srpsku
Republika Srpska Srebrenica

Ekonomski
pokazatelj
2004. 2006. 2008. 2010. 2004. 2006. 2008. 2010.
Broj zaposlenih 236.239 248.139 259.205 244.453 1.404 1.145 1.793 1.668
% u poređenju
sa 2 godine 5% 4% -6% -18% 57% -7%
ranije
% u poređenju
10% 3% 28% 19%
sa 2004.
Broj pravnih
16.503 18.880 21.835 24.055 108 141 175 199
subjekata
% u poređenju
sa 2 godine 14% 16% 10% 31% 24% 14%
ranije
% u poređenju
32% 46% 62% 84%
sa 2004.
Promet roba 1.823.892 2.596.920 3.666.284 3.513.862 1.642 1.690 4.414 5.290
maloprodaja %
u poređenju sa 42,38% 41,18% -4,16% 3% 161,18% 19,85%
2 godine ranije
% u poređenju
101,01% 92,66% 168,82% 222,17%
sa 2004.
Prosječna bruto
643 793 1.132 1.199 474 710 1.015 1.119
plata
% u poređenju
sa 2 godine 23,33% 42,75% 5,92% 50% 42,96% 10,25%
ranije
(nastavlja se)
307

Republika Srpska Srebrenica

Ekonomski
pokazatelj
2004. 2006. 2008. 2010. 2004. 2006. 2008. 2010.
% u poređenju
76,05% 86,47% 114,14% 136,08%
sa 2004.
Razlika između
-26% -10% -10% -7%
RS-i Srebrenice
Prosječne neto
423 521 755 784 312 466 671 734
plate
% u poređenju
sa 2 godine 23,17% 44,91% 3,84% 49% 43,99% 9,39%
ranije
% u poređenju
78,49% 85,34% 115,06% 135,26%
sa 2004.
Razlika između
-26% -11% -11% -6%
RS i Srebrenice
Izvor: Podaci uzeti iz Statističkih godišnjaka Republike Srpske (2009. i 2011). Kompletne izvještaje je
objavio Zavod za statistiku Republike Srpske, Dostupno na: <http://www.rzs.rs.ba/>.
308

Dodatak B: 2008. i 2012. Opštinski izborni rezultati
A. Opštinski rezultati (Srebrenica) 2008.
Registrovan sa
Ukupan broj Registrovani za Registrovani za
glasanje poštom
registrovanih glasača glasanje redovno glasanje u odsustvu
15.492 9.523 882 5.087
Razultati izbora za načelnika Srebrenice 2008.

Ukupno glasalo: 10.198
Kandidat (partija)* Glasalo Procenat

Osman Suljić (SDA) 3.696 36,24
redovno 1.134
poštom 336
u odsustvu i mobilni tim** 2.218
potvrđeno 8
Miloš Vukosavljević (SNSD) 2.833 27,78
redovno 2.725
poštom 0
u odsustvu i mobilni tim 6
potvrđeno 102
Hakija Meholjić (SDP) 1.929 18,92
redovno 438
poštom 144
u odsustvu i mobilni tim 1.342
potvrđeno 5
(nastavlja se)
309

Svetozar Marinković (SDS-PDP-SR i SRS RS)*** 1.282 12,57

redovno 1.251
poštom 0
potvrđeno 19
Rezultati izbora za Skupštinu opštine Srebrenica 2008.

Ukupno glasalo za stranke: 9.833
Stranka**** Glasalo Procenat Mjesta

SDA 3.885 39,51 11
redovno 1.116
poštom 326
potvrđeno 5
SNSD 2.713 27,59 7
redovno 2.603
poštom 0
potvrđeno 101
SDS-PDP-SR i SRS RS 1.149 11,69 3
redovno 1.121
poštom 0
potvrđeno 18
SDP 741 7,54 2
redovno 287
poštom 65
potvrđeno 8
Snaga Bosne 579 5,89 2
redovno 18
poštom 67
potvrđeno 0
Demokratski narodni savez 332 3,38 1
redovno 313
poštom 1
potvrđeno 18
310

B. Općinski izbori (Srebrenica) 2012.

Rezultati izbora za načelnika Srebrenice 2012.
Kandidat Glasalo Procenat

Ćamil Duraković (nezavisni kandidat) 4.455 47,10
redovno 2.948
poštom 328
potvrđeno 9
Vesna Kočević (Koalicija za Republiku Srpsku) 3.663 38,73
redovno 3.513
poštom 38
potvrđeno 110
Radojica Ratkovac (nezavisni kandidat) 1.340 14,17
redovno 1.298
poštom 24
potvrđeno 14
Rezultati izbora za Skupštinu opštine Srebrenica 2012.

Ukupno glasalo za stranke: 8.971
Stranka***** Glasalo Procenat Mjesta

SDA 2.926 32,62 7
redovno 1.902
poštom 170
potvrđeno 8
SNSD – Milorad Dodik 2.233 24,89 6
redovno 2.131
poštom 38
potvrđeno 62
311

SDS-PDP-SR i SRS RS 1.188 13,24 3

redovno 1.151
poštom 0
potvrđeno 37
SDP 710 7,91 2
redovno 519
poštom 74
potvrđeno 3
SBB BiH 631 7,03 2
redovno 452
poštom 56
potvrđeno 0
Demokratski narodni savez 475 5,29 1
redovno 472
Poštom 0
potvrđeno 3
Napredna Srebrenica SNS i DP 307 3,42 1
redovno 278
poštom 24
potvrđeno 4
* Na tabeli su navedena samo prva četiri kandidata koja su osigurala više od 3% od ukupnog broja
glasova (10,198); procenat, dakle, pokazuje ukupan broj glasova pojedinih kandidata.
** Pod uslovom da glasači ili institucije unaprijed podnesu zahtjev, pojedinci u posebnim okolnosti-
ma mogu glasati korištenjem mobilne glasačke kutije. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovi-
ne osigurava mobilne timove kako bi se omogućio ovaj vid glasanja.
*** SDS-PDP-SP I SRS RS čine koaliciju, Savez srpskih stranaka Srebrenice (navedeni u izbornim
rezultatima kao SDS-PDP-SP I SRS RS: SAVEZ SRPSKIH STRANAKA SREBRENICE).
**** Slično kao i kod rezultata za načelnika, ova tabela sadrži samo partije koje su osvojile mjesta
na izborima. Još pet partija je učestvovalo na izborima i osvojilo glasove, ali taj im rezultat nije bio
dovoljan da osiguraju mjesta u Skupštini opštine.
***** Kao i prethodno (u vezi s rezultatima Izbora 2008), bilo je još sedam partija koje su uče-
stvovale na izborima, ali nijedna nije osvojila dovoljno glasova da bi osigurala da ima predstavnike u
skupštini opštine.
Izvor: “Rezultati izbora,” Centralna izborna komisija Bosne i Herzegovine, <http://www.izbori.ba/>.
312

Bibliografija
Bibliografija
Abass, Ademola. “Proving State Responsibility for Genocide: The ICJ in Bosnia v. Serbia
and the International Commission of Inquiry for Darfur”. Fordham International Law
Journal 31, no. 4 (2007), 871–910.
Adams, Ron, and Hariz Halilovich. “Zavičaj in Klotjevac: Recontextualising Local
Tradition as Modalities for Reconciliation”. Paper presented at the International
Conference: Political Mythologies, Reconciliations and the Uncertain Future in the
Former Yugoslavia, Edmonton, University of Alberta, October 1–3, 2010.
Adamson, Fiona. “Crossing Borders: International Migration and National Security”.
International Security 31, no. 1 (2006), 165–99.
Agamben, Giorgio. Remnants of Auschwitz: The Witness and the Archive. New York: Zone
Books, 2002.
____Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Stanford. CA: Stanford University Press,
1998.
Akcam, Taner. A Shameful Act: The Armenian Genocide and the Question of Turkish
Responsibility. New York: Metropolitan Books, 2006.
Aleinikoff, T. Alexander. “State-Centered Refugee Law: From Resettlement to
Containment”. In Mistrusting Refugees, edited by E. Valentine Daniel and John
Knudsen, 257–78. Berkeley: University of California Press, 1995.
Alexander, Sydenham B., III. “A Political Response to Crisis in the Immigration Courts”.
Georgetown Immigration Law Journal 21, no. 1 (2006), 1–60.
Amery, Jean. At the Mind’s Limits: Contemplations by a Survivor on Auschwitz and Its
Realities. Bloomington: Indiana University Press, 2009. Andreas, Peter. Blue Helmets
and Black Markets: The Business of Survival in the Siege of Sarajevo. Ithaca, NY: Cornell
University Press, 2008
Aolain, Fionnuala Ni. “The Fractured Soul of the Dayton Peace Agreement: A Legal
Analysis”. Michigan Journal of International Law 19, no. 4 (1998), 957–1004.
Appadurai, Arjun. Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalization. Minneapolis:
University of Minnesota Press, 1996.
Arendt, Hannah. Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil. 1963. New York:
Penguin Classics, 2002.
313

Bibliografija
Armatta, Judith. “Historical Revelations from the Milošević Trial”. Southeastern Europe
36, no. 1 (2012), 10–38.
___ Twilight of Impunity: The War Crimes Trial of Slobodan Milošević. Durham, NC: Duke
Arsenijević, Damir. “Gendering the Bone: The Politics of Memory in Bosnia and
Herzegovina”. Journal for Cultural Research 15, no. 2 (2011), 193–205.
Ashdown, Paddy. A Fortunate Life: The Autobiography of Paddy Ashdown. London: Aurum
Press, 2010.
Atkins, Stephen E. Holocaust Denial as an International Movement. Westport, CT: Praeger
Publishers, 2009.
Baker, Catherine. “Prosperity without Security: The Precarity of Interpreters in
Postsocialist, Postconflict Bosnia-Herzegovina”. Slavic Review 71, no. 4
(2012), 849–72.
Bargdett, Suzanne. “Remembering Srebrenica”. History Today 57, no. 11 (2007).
____ “The Srebrenica Memorial Room at Potočari: A Bosnian Commemorative Space
Created with Facilitation from the Imperial War Museum, London”. Neobjavljeni
rukopis.
Barnett, Michael. Eyewitness to a Genocide: The United Nations and Rwanda. Ithaca, NY:
Cornell University Press, 2002.
____ Rules for the World: International Organizations in Global Politics. Ithaca, NY: Cornell
____”The UN Security Council, Indifference, and Genocide in Rwanda”.
Cultural Anthropology 12, no. 4 (1997), 551–78.
Bathrick, David, Brad Prager, and Michael D. Richardson. Visualizing the Holocaust:
Documents, Aesthetics, Memory. Rochester, NY: Camden House, 2012.
Belloni, Roberto. “Peacebuilding and Consociational Electoral Engineering in Bosnia and
Herzegovina”. International Peacekeeping 11, no. 2 (2004), 334–53.
Bećirević, Edina. “The Issue of Genocidal Intent and Denial of Genocide: A Case Study
of Bosnia and Herzegovina”. East European Politics and Societies 24, no. 4 (2010), 480–
502.
Bickford, Louis. “The Archival Imperative: Human Rights and Historical Memory in
Latin America’s Southern Cone”. Human Rights Quarterly 21, no. 4 (1999), 1097–122.
Bieber, Florian. Post-War Bosnia: Ethnicity, Inequality and Public Sector Governance.
London: Palgrave, 2005.
___”The Show and the Trial: The Political Death of Milošević”. In The Milošević Trial: An
Autopsy, edited by Timothy William Waters. Oxford: Oxford University Press, 2014.
Biserko, Sonja, and Edina Bećirević. Denial of Genocide – On the Possibility of Normalizing
Relations in the Region. Sarajevo: Bosnian Institute, 2009.
314

Bibliografija
Black, Richard. “Conceptions of ‘Home’ and the Political Geography of Refugee

Repatriation: Between Assumption and Contested Reality in Bosnia-Herzegovina”.
Applied Geography 22, no. 2 (2002), 123–38.
___ “Return and Reconstruction: Missing Link or Mistaken Priority in Post-Dayton
Bosnia and Herzegovina?” SAIS Review 21, no. 2 (2001), 177–99.
Bloxham, Donald. Genocide on Trial: War Crimes Trials and the Formation of Holocaust
History and Memory. Oxford: Oxford University Press, 2003.
Bose, Sumantra. Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and International Intervention.
Oxford: Oxford University Press, 2002.
Bougarel, Xavier, Elissa Helms, and Ger Duijzings, eds. The New Bosnian Mosaic: Identities,
Memories and Moral Claims in a Post-War Society. Aldershot: Ashgate, 2007.
Boyle, Francis A. The Bosnian People Charge Genocide: Proceedings of the International Court
of Justice Concerning Bosnia vs. Serbia on the Prevention and Punishment of the Crime of
Genocide. Northampton, MA: Aletheia Press, 1994.
Brana, Pierre. “Reassessing the French Parliamentary Fact-Finding Mission on
Srebrenica”. In Investigating Srebrenica: Institutions, Facts, Responsibilities, edited by
Isabelle Delpla, Xavier Bougarel and Jean-Louis Fournel, 56–66. New York: Berghahn
Books, 2012.
Bringa, Tone. Being Muslim the Bosnian Way. Princeton, NJ: Princeton University Press,
1995.
Brudholm, Thomas. Resentment’s Virtue: Jean Amery and the Refusal to Forgive. Philadelphia:
Temple University Press, 2008.
Buss, Doris. “The Curious Visibility of Wartime Rape: Gender and Ethnicity in
International Criminal Law”. Windsor Yearbook of Access to Justice 25, no. 1 (2007),
3–22.
Cainkar, Louise. “Homeland Insecurity: Arab American and Muslim American
Experience after 9/11”. New York: Russell Sage Foundation, 2009.
____ “The Impact of 9/11 on Muslims and Arabs in the United States”. In The Maze of
Fear: Security and Migration after 9/11, edited by John Tirman, 215–239. New York:
New Press, 2004.
Camic, Charles, Neil Gross, and Michele Lamont. “The Study of Social Knowledge
Making”. In Social Knowledge in the Making, edited by Charles Camic, Neil Gross,
and Michele Lamont, 1–42. Chicago: University of Chicago Press, 2011.
Campbell, David. National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia.
Minneapolis: University of Minnesota Press, 1998.
Card, Claudia. Confronting Evils: Terrorism, Torture, Genocide. Cambridge, UK: Cambridge
Carpenter, Charli. “‘Women and Children First’: Gender, Norms, and Humanitarian
Evacuation in the Balkans 1991–5”. International Organization 57, no. 4 (2003), 661–94.
315

Bibliografija
Cassese, Antonio. “On the Use of Criminal Law Notions in Determining State
Responsibility for Genocide”. Journal of International Criminal Justice 5, no. 4 (2007),
875–88.
___ “The Nicaragua and Tadic ́ Tests Revisited in Light of the ICJ Judgment on
Genocide in Bosnia”. European Journal of International Law 18, no. 4 (2007), 649–68.
____”The Proper Limits of Individual Responsibility under the Doctrine of Joint Criminal
Enterprise”. Journal of International Criminal Justice 5, no. 1 (2007), 109–33.
Celador, Gemma Colantes. “Police Reform: Peace-Building through ‘Demo cratic
Policing.’” International Peacekeeping 12, no. 3 (2005), 364–76.
Chacón, Jennifer M. “A Diversion of Attention? Immigration Courts and the Adjudication
of Fourth and Fifth Amendment Rights”. Duke Law Journal 59, no. 8 (2010), 1563–
633.
Chalk, Frank. “Redefining Genocide”. In Genocide: Conceptual and Histor ical Dimensions,
edited by George J. Andreopolous, 47–63. Philadelphia: University of Pennsylvania
Press, 1997.
Chandler, David. Bosnia: Faking Democracy after Dayton. London: Pluto, 1999.
Chimini, B. S. “From Resettlement to Involuntary Repatriation: Towards a Critical
History of Durable Solutions to Refugee Problems”. Working Paper no. 2, UNHCR
Centre for Documentation and Research, 1999.
Cibelli, Kristen, and Tamy Guberek. “Justice Unknown, Justice Unsatisfied? Bosnian
NGOs Speak About the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia”.
Medford, MA: Tufts University, 2000.
Clark, Janine Natalya. “The ICTY and Reconciliation in Croatia: A Case Study of
Vukovar”. Journal of International Criminal Justice 10, no. 2 (2012), 397–422.
Clifford, James. Routes: Travel and Translation in the Late Twentieth Century. Cambridge,
MA: Harvard University Press, 1997.
Cogan, Jacob Catz. “The Problem of Obtaining Evidence for International Criminal
Courts”. Human Rights Quarterly 22, no. 2 (2000), 404–27.
Cohen, Robin. Global Diasporas: An Introduction. New York: Routledge, 1997.
Cohen, Stanley. States of Denial: Knowing about Atrocities and Suffering. Cambridge, UK:
Polity, 2001.
Coleman, Simon, and John Eade. “Introduction: Reframing Pilgrimage”. In Reframing
Pilgrimage: Cultures in Motion, edited by Simon Coleman and John Eade, 1–26.
London and New York: Routledge, 2004.
Coles, Kimberley. “Ambivalent Builders: Europeanization, the Production of Difference,
and Internationals in Bosnia-Herzegovina”. In The New Bosnian Mosaic: Identities,
Memories and Moral Claims in a Post-War Society, edited by Xavier Bougarel, Elissa
Helms, and Ger Duijzings, 255– 72. Aldershot: Ashgate Publishing, 2007.
316

Bibliografija
___ Democratic Designs: International Intervention and Electoral Practices in Post-War

Bosnia-Herzegovina. Ann Arbor: University of Michigan Press, 2007.
Congram, Derek. “Deposition and Dispersal of Human Remains as a Result of Criminal
Acts: Homo sapiens sapiens as a Taphonomic Agent”. In Manual of Forensic Taphonomy,
edited by James Pokines and Steven A. Symes, 251–287. Boca Raton, FL: CRC Press,
2013.
Congram, Derek, Arthur Gill Green, and Hugh Tuller. “Spatial Analysis and Modeling
of Missing Person Burial Locations in Multiple Armed Conflict Contexts”. Paper
presented at the Annual Meeting of the American Academy of Forensic Sciences,
Washington D.C., February 18–23, 2013.
Coughlan, Reed. “Transnationalism in the Bosnian Diaspora in America”. In The Bosnian
Diaspora: Integration in Transnational Communities, edited by Marko Valenta and
Sabrina P. Ramet, 105–122. Burlington, VT: Ash gate, 2011.
Coughlan, Reed, and Judith Owens-Manley. Bosnian Refugees in America: New
Communities, New Cultures. New York: Springer, 2006.
Cousens, Elizabeth M., and Charles K. Cater. Toward Peace in Bosnia: Implementing the
Dayton Accords. Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers, 2001.
Cox, Marcus, and Madeline Garlick. “Musical Chairs: Property Repossession and Return
Strategies in Bosnia and Herzegovina”. In Returning Home: Housing and Property
Restitution Rights of Refugees and Displaced Persons, edited by Scott Leckie, 65–81.
Ardsley, NY: Transnational Publishers, 2003.
Dahlman, Carl, and Gearóid Ó Tuathail. “The Legacy of Ethnic Cleansing: The
International Community and the Returns Process in Post-Dayton Bosnia-
Herzegovina”. Political Geography 24, no. 5 (2005), 569–99.
Danner, Allison Marsten, and Jenny S. Martinez. “Guilty Associations: Joint Criminal
Enterprise, Command Responsibility and the Development of International Criminal
Law”. California Law Review 93, no. 75 (2005), 77–169.
Das, Veena. Life and Words: Violence and the Descent into the Ordinary. Berkeley: University
of California Press, 2007.
Daynes, Sarah. Time and Memory in Reggae Music: The Politics of Hope. Manchester, UK:
Manchester University Press, 2010.
Delpha, Isabelle. “In the Midst of Injustice: The ICTY from the Perspective of Some
Victim Associations”. In The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral
Claims in a Post-War Society, edited by Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger
Duijzings, 211–234. Aldershot: Ashgate, 2007.
Dembour, Marie-Bénédicte, and Emily Haslam. “‘Silencing Hearings?’ Victim-Witnesses
at War Crimes Trials”. European Journal of International Law 15, no. 1 (2004), 151–77.
Divjak, Jovan, and Florence La Bruye`re. Sarajevo: mon amour. Paris: Buchet/Chastel,
2004.
317

Bibliografija
Donia, Robert J. From the Republika Srpska Assembly 1991–1996: Excerpts from Delegates’
Speeches at the Republika Srpska Assembly as a Body of Evidence for the International
Criminal Tribunal at The Hague, Sarajevo: University Press, 2012.
___ Radovan Karadžić: Architect of the Bosnian Genocide. New York: Cambridge University
Press, 2015.
___ Sarajevo: A Biography. Ann Arbor: University of Michigan Press, 2006.
Donia, Robert J., and Smail Čekić. Miloševiću dokazan genocid u Bosni: međupresuda
Haškog tribunala od 16. juna 2004. Sarajevo: Institute for Research of Crimes Against
Humanity and International Law of the University of Sarajevo, 2007.
Drakulić, Slavenka. They Would Never Hurt a Fly: War Criminals on Trial in the Hague. New
York: Penguin, 2004.
Drumbl, Mark. “From Politics to Law, to Tedium, and Back”. In The Milošević Trial: An
Autopsy, edited by Timothy William Waters. Oxford: Oxford University Press, 2014.
___ “Prosecutor v. Radislav Krstić: ICTY Authenticates Genocide at Srebrenica and
Convicts for Aiding and Abetting”. Melbourne Journal of International Law 5, no. 2
(2004), 434–449.
Duffield, Mark. “Social Reconstruction and the Radicalization of Development: Aid as a
Relation and Global Liberal Governance”. Development and Change 33, no. 5 (2002),
1049–1071.
___ “Social Reconstruction: The Reuniting of Aid and Politics”. Development 48, no. 3
(2005), 16–24.
Duijzings, Ger. “Commemorating Srebrenica: Histories of Violence and the Politics of
Memory in Eastern Bosnia”. In The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and
Moral Claims in a Post-War Society, edited by Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger
Durham, Dory Mitros. “The Once and Future Judge: The Rise and Fall (and Rise?) of
Immigration Courts”. Notre Dame Law Review 81, no. 2 (2005), 655–691.
Durkheim, Émile. Elementary Forms of Religious Life. 1912. New York: Free Press, 1995.
Eastmond, Marita. “Reconciliation, Reconstruction, and Everyday Life in War-Torn
Societies”. Focaal 57 (2010), 3–16.
___ “Transnational Returns and Reconstruction in Post-War Bosnia and Herzegovina”.
International Migration 44, no. 3 (2006), 141–164.
Ewing, Katherine Pratt, ed. Being and Belonging: Muslims in the United States since 9/11.
New York: Russell Sage Foundation Publications, 2011.
Fadiman, Anne. The Spirit Catches You and You Fall Down. New York: Farrar, Straus and
Giroux, 1998.
Faist, Thomas. The Volume and Dynamics of International Migration and Transnational
Social Spaces. Oxford: Oxford University Press, 2001.
318

Bibliografija
Fassin, Didier. Humanitarian Reason: A Moral History of the Present. Berkeley: University
of California Press, 2012.
Fassin, Didier, and Mariella Pandolfi, eds. Contemporary States of Emergency: The Politics of
Military and Humanitarian Interventions. New York: Zone Books, 2010.
Felman, Shoshana, and Dori Laub. Testimony: Crises of Witnessing in Literature,
Psychoanalysis and History. New York: Routledge, 1991.
Fletcher, Laurel, and Harvey M. Weinstein. “Violence and Social Repair: Rethinking the
Contribution of Justice to Reconciliation”. Human Rights Quarterly 24, no. 3 (2002),
573–639.
Franz, Barbara. Uprooted and Unwanted: Bosnian Refugees in Austria and the United States.
College Station: Texas A&M University Press, 2005.
Freedman, Sarah Warshauer, Dinka Corkalo, Naomi Levy, Dino Abazovic, Bronwyn
Leebaw, Dean Ajdukovic, Dino Djipa, and Harvey M. Weinstein. “Public Education
and Social Reconstruction in Bosnia and Herze govina and Croatia”. In My Neighbor,
My Enemy: Justice and Community in the Aftermath of Mass Atrocity, edited by Eric
Stover and Harvey M. Weinstein, 226–247. Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2004.
Frelick, Bill. “Assistance without Protection: Feed the Hungry, Clothe the Naked, and
Watch Them Die”. In World Refugee Survey 1997, 24–33. Washington, DC: U.S.
Committee for Refugees and Immigrants, 1997.
French, Brigittine. “Technologies of Telling: Discourse, Transparency, and Erasure in
Guatemalan Truth Commission Testimony”. Journal of Human Rights 8, no. 1 (2009),
92–109.
Gagnon, V. P., Jr. The Myth of Ethnic War: Croatia and Serbia in the 1990s. Ithaca, NY:
Cornell University Press, 2004.
Gibson, James L. Overcoming Apartheid: Can Truth Reconcile a Divided Nation? New York:
Russell Sage Foundation, 2004.
Gilligan, Emma. Terror in Chechnya: Russia and the Tragedy of Civilians in War. Princeton,
NJ: Princeton University Press, 2010.
Goldstone, Richard J., and Rebecca Hamilton. “Bosnia v. Serbia: Lessons from the
Encounter of the International Court of Justice with the International Criminal
Tribunal for the Former Yugoslavia”. Leiden Journal of International Law 21, no. 1
(2008), 95–112.
Goodwin-Gill, Guy. “Refugee Identity and Protection’s Fading Prospect”. In Refugee
Rights and Realities: Evolving International Concepts and Regimes, edited by Frances
Nicholson and Patrick Twomey, 220–250. Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 1999.
Gordy, Eric. Guilt, Responsibility, and Denial: The Past at Stake in Post-Milošević Serbia.
Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2013.
319

Bibliografija
Gow, James. The Serbian Project and Its Adversaries: A Strategy of War Crimes. London:
Hurst and Company, 2003.
Greenspan, Henry. On Listening to Holocaust Survivors: Recounting and Life History.
Westport, CT: Praeger, 1998.
Gregory, Sam. “Transnational Storytelling: Human Rights, Witness, and Video
Advocacy”. American Anthropologist 108, no. 1 (2006), 195–204.
Hagan, John, and Sanja Kutnjak. “The Politics of Punishment and the Siege of Sarajevo:
Toward a Conflict Theory of Perceived International (in)Justice”. Law and Society
Review 40, no. 2 (2006), 369–410.
Halbwachs, Maurice. The Collective Memory. 1950. Translated by Francis J. Ditter Jr.
Edited by Vida Yazdi Ditter. New York: Harper & Row, 1980.
Halilovich, Hariz. “Beyond the Sadness: Memories and Homecomings among Survivors
of ‘Ethnic Cleansing’ in a Bosnian Village”. Memory Studies 4, no. 1 (2011), 42–52
___ “(Per)Forming ‘Trans-Local’ Homes: Bosnian Diaspora in Australia”. In The Bosnian
Diaspora: Integration in Transnational Communities, edited by Marko Valenta and
Sabrina P. Ramet, 63–82. Burlington, VT: Ashgate, 2011.
___ Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory, and Trans-Local Identities in
Bosnian War-Torn Communities. New York: Berghahn Books, 2013.
___ “(Re-)konstrukcija zavičajnih identitetita u BH. diaspori: translokalne zajednice u
Australiji, SAD-u i Austriji” [(Re)construction of local identities among the Bosnian
diaspora: Translocal associations in Australia, the United States, and Austria]. Članak
predstavljen na okruglom stolu o migracijama iz Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za
ljudska prava i izbjeglice, Sarajevo, 10-11. septembar 2012.
Hammond, Laura. This Place Will Become Home: Refugee Repatriation in Ethiopia. Ithaca,
NY: Cornell University Press, 2004.
Hannertz, Ulf. Transnational Connection: Culture, People, Places. London and New York:
Routledge, 1996.
Harvey, David. The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural
Change. Oxford: Blackwell Publishers, 1990.
Hayner, Priscilla B. Unspeakable Truths: Confronting State Terror and Atrocity. New York:
Routledge, 2001.
Hear, Nicholas Van. New Diasporas: The Mass Exodus, Dispersal and Regrouping of Migrant
Communities. London: Routledge, 1998.
___ “The Rise of Refugee Diasporas”. Current History 108, no. 717 (2009), 180–185.
Helms, Elissa. “‘Politics Is a Whore’: Women, Morality and Victimhood in Post-War
Bosnia-Herzegovina”. In The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral
Claims in a Post-War Society, edited by Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger
320

Bibliografija
___ “The Gender of Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-War Bosnia
and Herzegovina”. Focaal 57 (2010), 17–32.
Hinton, Alexander L., ed. Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide. Berkeley:
University of California Press, 2002.
___ ed.Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass
Violence. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 2011.
Ho, Engseng. Graves of Tarim: Genealogy and Mobility across the Indian Ocean. Berkeley:
University of California Press, 2006.
Hoare, Marko Attila. How Bosnia Armed. London: Saqi Books, 2004.
Hodžić, Refik. “Living the Legacy of Mass Atrocities: Victims’ Perspectives on War
Crimes Trials”. Journal of International Criminal Justice 8, no. 1 (2010), 113–136.
Holmes, Jennifer S., and Linda Camp Keith. “Does the Fear of Terrorists Trump the Fear
of Persecution in Asylum Outcomes in the Post–September 11 Era?” Political Science
and Politics 43, no. 3 (2010), 431–436.
Honig, Jan Willem. “Strategy and Genocide: Srebrenica as an Analytical Challenge”.
Southeast European and Black Sea Studies 7, no. 3 (2007), 399–416.
Honig, Jan Willem, and Norbert Both. Srebrenica: Record of a War Crime. New York:
Penguin Books, 1997.
Hovannisian, Richard G., ed. Remembrance and Denial: The Case of the Armenian Genocide.
Detroit, MI: Wayne State University Press, 1999.
Hromadžić, Azra. “Discourses of Integration and Practices of Reunification at the Mostar
Gymnasium”. Comparative Education Review 52, no. 4 (2008), 541–563.
Human Rights Center and the International Human Rights Law Clinic at the University
of California, Berkeley, and the Human Rights Center, University of Sarajevo. “Justice,
Accountability and Social Reconstruction in Bosnia and Herzegovina: An Interview
Study of Bosnian Judges and Prosecutors”. Berkeley Journal of International Law 18,
no. 1 (2000), 102–164.
Jakobsen, Jo. “Bosnia and the Remittances-Investment-Development Nexus”. In The
Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Communities, edited by Marko Valenta
and Sabrina P. Ramet, 185–206. Burlington, VT: Ashgate, 2011.
Jansen, Stef. “Of Wolves and Men: Postwar Reconciliation and the Gender of Inter-
National Encounters”. Focaal 57 (2010): 33–49.
____ “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign Intervention
in Bosnia-Herzegovina”. Dialectical Anthropology 30, no. 3/4 (2006), 177–199.
____ “Troubled Locations: Return, the Life Course and Transformations of Home in
Bosnia-Herzegovina”. In Struggles for Home: Violence, Hope and the Movement of People,
edited by Stef Jansen and Staffan Staffan Löfving, 43–64. New York: Berghahn Books,
2009.
321

Bibliografija
Jansen, Stef, and Staffan Löfving. “Introduction: Towards an Anthropology of Violence,

Hope and the Movement of People”. In Struggles for Home: Violence, Hope and the
Movement of People, edited by Stef Jansen and Staffan Löfving, 1–23. New York:
Berghahn Books, 2009.
Jasanoff, Sheila. “The Eye of Everyman: Witnessing DNA in the Simpson Trial”. Social
Studies of Science 28, no. 5–6 (1998), 713–740.
Joeden-Forgey, Elisa von. “Gender and Genocide”. In The Oxford Handbook of Genocide
Studies, edited by Donald Bloxham and A. Dirk Moses, 61–80. Oxford: Oxford
Johnson, Hawley. “Model Interventions: The Evolution of Media Development Strategies
in Bosnia-Herzegovina, Kosovo and Macedonia from 2000–2007”. PhD dissertation,
Columbia University, 2012.
Juncos, Ana E. “Europeanisation by Decree? The Case of Police Reform in Bosnia”.
Journal of Common Market Studies 49, no. 2 (2011), 367–389.
Kelly, Erin I. “Reparative Justice”. In Accountability for Collective Wrongdoing, edited by
Tracy Isaacs and Richard Vernon, 193–209. New York: Cambridge University Press,
2011.
Knaus, Gerald, and Felix Martin. “Travails of the European Raj”. Journal of Democracy 14,
no. 3 (2003), 60–74.
Kneebone, Susan. Refugees, Asylum Seekers and the Rule of Law: Comparative Perspectives.
Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2009.
Kolind, Torsten. “In Search of ‘Decent People’: Resistance to the Ethnicization of
Everyday Life among the Muslims of Stolac”. In The New Bosnian Mosaic: Identities,
Memories and Moral Claims in a Post-War Society, edited by Xavier Bougarel, Elissa
Helms, and Ger Duijzings, 123– 40. Aldershot: Ashgate, 2007.
Kurspahić, Kemal. Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace. Washington, DC:
United States Institute of Peace, 2003.
Lagrou, Pieter. “Reflecting on the Dutch NIOD Report: Academic Logic and the
Culture of Consensus”. In Investigating Srebrenica: Institutions, Facts, Responsibilities,
edited by Isabelle Delpla, Xavier Bougarel, and Jean-Louis Fournel, 86–103. New
York: Berghahn Books, 2012.
Lamont, Christopher K. International Criminal Justice and the Politics of Compliance.
Farnham, UK: Ashgate, 2010.
Lang, Anthony, Jr. “The United Nations and the Fall of Srebrenica: Meaningful
Responsibility and International Society”. In Can Institutions Have Duties? Collective
Moral Agency and International Relations, edited by Toni Erskine, 183–206. New York:
Palgrave Macmillan, 2004.
LeBor, Adam. Complicity with Evil: The United Nations in the Age of Modern Genocide. New
Haven, CT: Yale University Press, 2007.
322

Bibliografija
Lemarchand, Rene, ed. Forgotten Genocides: Oblivion, Denial and Memory. Philadelphia:
University of Pennsylvania Press, 2011.
Levi, Primo. Survival in Auschwitz. New York: Collier Books, 1993.
____ The Drowned and the Saved. New York: Simon & Schuster, 1988.
Levitt, Peggy. The Transnational Villagers. Berkeley: University of California Press, 2001.
Leydesdorff, Selma. Surviving the Bosnian Genocide: The Women of Srebrenica Speak.
Bloomington, IN: Indiana University Press, 2011.
Linklatter, Andrew. Harm in International Society. New York: Cambridge University Press,
2011.
Loescher, Gill. Beyond Charity: International Cooperation and the Global Refugee Crisis.
Oxford: Oxford University Press, 1996.
Lutz, Ellen, and Kathryn Sikkink. “The Justice Cascade: The Evolution and Impact of
Foreign Human Rights Trials in Latin America”. Chicago Journal of International Law
2, no. 1 (2001), 1–34.
Lyden, Jacki. “Missouri”. In State by State: A Panoramic Portrait of America, edited by Matt
Weiland and Sean Wilsey, 248–259. New York: Harper Collins, 2009.
Lynch, Michael. “Circumscribing Expertise: Membership Categories in Courtroom
Testimony”. In States of Knowledge: The Co-Production of Science and Social Order,
edited by Sheila Jasanoff, 161–163. New York: Routledge, 2004.
Malkki, Liisa. “National Geographic: The Rooting of Peoples and the Territorialization
of National Identity among Scholars and Refugees”. Cultural Anthropology 7, no. 1
(1992), 24–44.
___ Purity and Exile: Violence, Memory, and National Cosmology among Hutu Refugees in
Tanzania. Chicago: Chicago University Press, 1995.
Manning, Carrie, and Miljenko Antić. “The Limits of Electoral Engineering”. Journal of
Democracy 14, no. 3 (2003), 45–59.
Margalit, Avishai. The Decent Society. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996.
Martin, David. “A New Era for U.S. Refugee Resettlement”. Columbia Human Rights Law
Review 36 (2005), 299–322.
Matsuo, Hisako. “Bosnian Refugee Resettlement in St. Louis, Missouri”. In Homeland
Wanted: Interdisciplinary Perspectives on Refugee Resettlement in the West, edited by Peter
Waxman and Val Colic-Peisker, 109–125. New York: Nova Science Publishers, 2005.
Matton, Sylvie. Un génocide annoncé (Srebrenica: A genocide foretold). Paris: Flammarion,
2005.
May, Larry. After War Ends: A Philosophical Perspective. New York: Cambridge University
Press, 2012.
___ Genocide: A Normative Account. New York: Cambridge University Press, 2010.
323

Bibliografija
Maček, Ivana. Sarajevo under Siege: Anthropology in Wartime. Philadelphia: University of

Pennsylvania Press, 2009.
McCarthy, Patrick, and Tom Maday. After the Fall: Srebrenica Survivors in St. Louis. St
Louis: Missouri Historical Society Press, 2000.
McLagan, Meg, Sam Gregory, Ronit Avni, and Leshu Torchin. “Technologies of
Witnessing: The Visual Culture of Human Rights”. American Anthropologist 108, no.
1 (2006), 191–220.
Meernik, James. “Justice or Peace: How the International Criminal Tribunal Affects
Societal Peace in Bosnia”. Journal of Peace Research 42, no. 3 (2005), 271–290.
Megrét, Frédéric, and Florian Hoffmann. “The UN as a Human Rights Violator? Some
Reflections on the United Nations’ Changing Human Rights Responsibilities”.
Human Rights Quarterly 25, no. 2 (2003), 314– 42.
Mišković, Maja. “Of Home(s) and (Be)Longing: Bosnians in the United States”. In The
Méndez, Juan. Taking a Stand. New York: Palgrave Macmillan, 2011.
Mustafić, Mirsad. Sjećanje na Srebrenicu. Tuzla: NUB “Derviš Sušić”, 2003. Naimark,
Norman M. Stalin’s Genocides. Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010.
Nettelfield, Lara J. Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal’s
Impact in a Postwar State. New York: Cambridge University Press, 2010.
Neuffer, Elizabeth. The Key to My Neighbor’s House: Seeking Justice in Bosnia and Rwanda.
New York: Picador Press, 2002.
Nuhanović, Hasan. Under the UN Flag: The International Community and the Srebrenica
Genocide. Sarajevo: DES d.o.o. Sarajevo, 2007.
Nyhan, Brendan, and Jason Reifler. “When Corrections Fail: The Persistence of Political
Misperceptions”. Political Behavior 32, no. 2 (2010), 303–330.
Obradović-Wochnik, Jelena. Ethnic Conflict and War Crimes in the Balkans: The Narratives
of Denial in Post-Conflict Serbia. London: I.B. Taurus, 2013.
Ong, Aihwa. Buddha Is Hiding. Berkeley: University of California Press, 2003.
___ Flexible Citizenship: The Cultural Logics of Transnationality. Durham, NC: Duke
Osiel, Mark. Mass Atrocity, Collective Memory, and the Law. New Brunswick, NJ:
Transaction Publishers, 2000.
Pajić, Zoran, and Dragan Popović “Facing the Past and Access to Justice from a Public
Perspective”. Bosnia and Herzegovina: United Nations Development Program, 2011.
Pandolfi, Mariella. “From Paradox to Paradigm: The Permanent State of Emergency
in the Balkans”. In Contemporary States of Emergency: The Politics of Military and
Humanitarian Interventions, edited by Didier Fassin and Mariella Pandolfi, 153–172.
New York: Zone Books, 2010.
324

Bibliografija
Peric, Sabrina. “Silver Bosnia: Precious Metals and Society in the Western Balkans”. PhD
dissertation, Harvard University, 2012.
Perry, Valery. “Democratic Ends, (Un)Democratic Means? Reflections on Democratization
Strategies in Brčko and Bosnia-Herzegovina”. In Bosnian Security after Dayton: New
Perspectives, edited by Michael Innes, 51–70. New York: Routledge, 2006.
___ “Shepherding Sovereignty: Slow Democratization in Bosnia and Herzegovina”.
Bologna Center Journal of International Affairs 10 (2007), 75–87.
Pervanić, Kemal. The Killing Days: My Journey through the Bosnian War. London: Blake
Publishing, 1999.
Peskin, Victor. International Justice in Rwanda and the Balkans: Virtual Trials and the
Struggle for State Cooperation. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2008.
Phuong, Caroline. “‘Freely to Return’: Reversing Ethnic Cleansing in Bosnia-
Herzegovina”. Journal of Refugee Studies 13, no. 2 (2000), 165–183.
Pilch, Fran. “The Prosecution of the Crime of Genocide in the ICTY: The Case of Radislav
Krstić”. United States Air Force Academy Journal of Legal Studies 12 (2003), 39–62.
Pollack, Craig. “Burial at Srebrenica: Linking Place and Trauma”. Social Science Medicine
56, no. 4 (2003), 793–801.
___ “Intentions of Burial: Mourning, Politics, and Memorials Following the Massacre at
Srebrenica”. Death Studies 27, no. 2 (2003), 125–142.
Power, Samantha. A Problem from Hell: America and the Age of Genocide. New York: Harper
Perennial, 2003.
Redfield, Peter, and Eric Bornstein, eds. Forces of Compassion: Humanitarianism between
Ethics and Politics. Santa Fe, NM: School for Advanced Research Press, 2011.
Ricoeur, Paul. Memory, History, Forgetting. Chicago: University of Chicago Press, 2004.
Rieff, David. Slaughterhouse: Bosnia and the Failure of the West. New York: Touchstone,
1996.
Rohde, David. Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica: Europe’s Worst Massacre Since
World War II. New York: Farrar, Straus and Giroux, 1997.
Roht-Arriaza, Naomi, and Javier Mariezcurrena, eds. Transitional Justice in the Twenty-
First Century: Beyond Truth versus Justice. Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2006.
Ross, Fiona. Bearing Witness: Women and the Truth and Reconciliation Com mission in South
Africa. London: Pluto Press, 2003.
Safran, William. “Diasporas in Modern Society: Myths of Homeland and Return”.
Diaspora 1, no. 1 (1991), 83–99.
Sahadžić, Maja. “The Electoral System of Bosnia and Herzegovina: A Short Review of
Political Matter and/or Technical Perplexion”. Contemporary Issues 2, no. 1 (2009),
61–77.
325

Bibliografija
Salimović, Sadik. Srebrenica: povratak života. Info centar Srebrenica, Tuzla: Harfograf,
d.o.o., 2006.
Sanford, Victoria. Buried Secrets: Truth and Human Rights in Guatemala. New York:
Palgrave Macmillan, 2003.
Sassen, Saskia. Globalization and Its Discontents: Essays on the New Mobility of People and
Money. New York: New Press, 1998.
Schabas, William. Genocide in International Law: The Crime of Crimes. Cambridge, UK:
Cambridge University Press, 2000.
Schoenholtz, Andrew I. “Refugee Protection in the United States Post–September 11”.
Columbia Human Rights Law Review 36, no. 2 (2005), 323–364.
Selimović, Inela. “A Note from Bosnia and Herzegovina: Leading a Displaced Life”.
Human Rights Quarterly 33, no. 2 (2011), 397–407.
Shaw, Rosalind, and Lars Waldorf, eds. Localizing Transitional Justice: Interventions and
Priorities after Mass Violence. Stanford, CA: Stanford University Press, 2010.
Sheffer, Gabriel, ed. Modern Diasporas in International Politics. London: Croom Helm,
1986.
Simić, Olivera. “Remembering, Visiting and Placing the Dead: Law, Authority and
Genocide in Srebrenica”. Law Text Culture 13, no. 1 (2009), 273– 311.
Snyder, Jack, and Leslie Vinjamuri. “Trials and Errors: Principle and Pragmatism in
Strategies of International Justice”. International Security 28, no. 3 (2003), 5–44.
Southwick, Katherine G. “Srebrenica as Genocide? The Krstić Decision and the Language
of the Unspeakable”. Yale Human Rights and Development Law Journal 8 (2005), 188–
227.
Stefansson, Anders. “Coffee after Cleansing? Co-Existence, Co-Operation, and
Communication in Post-Conflict Bosnia and Herzegovina”. Focaal 57 (2010), 62–76.
___ “Homes in the Making: Property Restitution, Refugee Return, and Senses of
Belonging in a Post-War Bosnian Town”. International Migration 44, no. 3 (2006),
115–139.
____ “Refugee Returns to Sarajevo and Their Challenge to Contemporary Narratives of
Mobility”. In Coming Home: Refugees, Migrants, and Those Who Stayed Behind, edited
by Lynellyn D. Long and Ellen Oxfeld, Philadelphia: University of Pennsylvania
Press, 2004. 170–186.
Stover, Eric. The Witnesses: War Crimes and the Promise of Justice in The Hague. Philadelphia:
University of Pennsylvania Press, 2007.
Stover, Eric, and Gilles Peress. The Graves: Srebrenica and Vukovar. Zurich: Scalo
Publishers, 1998.
Stover, Eric, and Harvey M. Weinstein, eds. My Neighbor, My Enemy: Justice and
Community in the Aftermath of Mass Atrocity. Cambridge, UK: Cambridge University
Press, 2004.
326

Bibliografija
Strejilevich, Nora. “Testimony: Beyond the Language of Truth”. Human Rights Quarterly
28, no. 3 (2006), 701–713.
Subotić, Jelena. Hijacked Justice: Dealing with the Past in the Balkans. Ithaca, NY: Cornell
Sudetic, Chuck. Blood and Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia. New York: W.
W. Norton & Company, 1998.
Suljagić, Emir. “Ethnic Cleansing: Politics, Policy, Violence (Serb Ethnic Cleansing
Campaign in Former Yugoslavia)”. PhD dissertation, University of Hamburg, 2008.
____ Postcards from the Grave. London: Saqi Books, 2005.
Swimelar, Safia. “Education in Post-War Bosnia: The Nexus of Societal Security, Identity
and Nationalism”. Ethnopolitics (2012): 1–22.
____ “Guilty without a Verdict: Bosniaks’ Perceptions of the Milošević Trial”. In The
Milošević Trial: An Autopsy, urednik Timothy Waters. Oxford: Oxford University
Press, 2014.
Tarrow, Sidney. Power in Movement: Social Movements, Collective Action, and Politics.
Taylor, Tony. Denial: History Betrayed. Melbourne: Melbourne University Press, 2008.
The Center for Human Rights and Global Justice and the Asian American Legal Defense
and Education Fund. “Under the Radar: Muslims Deported, Detained, and Denied
on Unsubstantiated Terrorism Allegations”. New York: NYU School of Law, 2011.
Thompson, Mark. Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia, and Herzegovina.
Luton, UK: University of Luton Press, 1999.
Thompson, Mark, and Dan De Luce. “Escalating to Success? The Media Intervention
in Bosnia and Herzegovina”. In Forging Peace: Intervention, Human Rights and the
Management of Media Space, edited by Monroe E. Price and Mark Thompson, 201–
235. Edinburgh: Edinburgh University Press, 2002.
Thoms, Oskar, James Ron, and Roland Paris. “The Effects of Transitional Justice
Mechanisms”. Working paper, Centre for International Policy Studies, University of
Ottawa, 2008.
Tirman, John, ed. The Maze of Fear: Security and Migration after 9/11. New York: New
Press, 2004.
Toal, Gerard, and Carl T. Dahlman. Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and its Reversal.
New York: Oxford University Press, 2011.
Torpey, John. Making Whole What Has Been Smashed: On Reparations Politics. Cambridge,
MA: Harvard University Press, 2006.
____ Politics and the Past: On Repairing Historical Injustices. Lanham, MD: Rowman &
Littlefield, 2003.
327

Bibliografija
Tuathail, Gearóid Ó, and Carl T. Dahlman. “The Effort to Reverse Ethnic Cleansing in
Bosnia-Herzegovina: The Limits of Return”. Eurasian Geography and Economics 45, no.
6 (2004), 434–464.
United Nations High Commissioner for Refugees. State of the World’s Refugees. Oxford:
Oxford University Press, 2000.
Valenta, Marko, and Nihad Bunar. “State Assisted Integration: Refugee Integration
Policies in Scandinavian Welfare States: The Swedish and Norwegian Experience”.
Journal of Refugee Studies 23, no. 4 (2010), 463– 483.
Valenta, Marko, and Sabrina P. Ramet. “Bosnian Migrants: An Introduction”. In The
Vennemeyer, Matt. “An Analysis of Linkages between Robbed Primary Graves and
Secondary Graves related to Srebrenica Missing”, 2012.
Vinjamuri, Leslie, and Jack Snyder. “Advocacy and Scholarship in the Study of International
War Crimes Tribunals and Transitional Justice”. Annual Review of Political Science 7,
no. 1 (2004), 345–362.
Vulliamy, Ed. The War Is Dead, Long Live the War: Bosnia: The Reckoning. London: Bodley
Head, 2012.
Wagner, Sarah. “Identifying Srebrenica’s Missing: The ‘Shaky Balance’ of Universalism
and Particularism”. In Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after
Genocide and Mass Violence, edited by Alexander L. Hinton, 25–48. New Brunswick,
NJ: Rutgers University Press, 2010.
____”Tabulating Loss, Entombing Memory: The Srebrenica-Potočari Memorial Centre”.
In Memory, Mourning, Landscape, edited by Elizabeth Anderson, Avril Maddrell, Kate
McLoughlin, and Alana Vincent, 61–78. Amsterdam: Rodopi, 2010.
____ To Know Where He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s Missing.
Berkeley: University of California Press, 2008.
Wald, Patricia M. “General Radislav Krstić: A War Crimes Case Study”. Georgetown
Journal of Legal Ethics 16, no. 3 (2002), 445–472.
Weiss, Thomas, and Michael Barnett, eds. Humanitarianism in Question: Politics, Power,
Ethics. Ithaca, NY: Cornell University Press, 2008.
Wilson, Richard Ashby. The Politics of Truth and Reconciliation in South Africa: Legitimizing
the Post-Apartheid State. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2001.
____ Writing History in International Criminal Trials. Cambridge, UK: Cambridge
Winter, Jay. “Remembrance and Redemption: A Social Interpretation of War Memorials”.
Harvard Design Magazine 9 (1999), 71–77.
____ Sites of Memory, Sites of Mourning: The Great War in European Cultural History.
328

Bibliografija
Winter, Jay, and Emmanuel Sivan, eds. War and Remembrance in the Twentieth Century.
Zolberg, Aristide R., and Peter Benda, eds. Global Migrants, Global Refugees: Problems and
Solutions. New York: Berghahn Books, 2001.
Zveržhanovski, Ivan. “Watching War Crimes: The Srebrenica Video and the Serbian
Attitudes to the 1995 Srebrenica Massacre”. Southeast European and Black Sea Studies
7, no. 3 (2007), 417–430.
Žene Srebrenice. “Kravica, 14 godine poslije”. Bilten Srebrenice 46 (2009), 12.
____ “Moj prvi odlazak u rodni grad”. Bilten Srebrenice 6 (1999), 9.
____ “Oba doma državnog Parlamenta usvojila izmjene Izbornog zakona BiH”. Bilten
Srebrenice 42 (2008), 14.
____ “Udruženje preživjelih Srebreničkog genocida organizovalo humanitarno sijelo za
pomoć djeci bez oba roditelja”. Bilten Srebrenice 45 (2009), 7.
Žilić, Ahmed, and Saba Risaluddin. The Case of the Zvornik Seven: Ethnic Cleansing of the
Legal System in Bosnia-Herzegovina. Sarajevo: Bosnian Institute, 1998.
___ Dayton v. Attorneys. Sarajevo: Aden, 1997.
329

330

Indeks
Indeks
A Austrija, 83, 165-166

A Cry from the Grave, 246 hapšenje Jovana Divjaka, 282
abdesthana, 44
B
After the Fall: Srebrenica Survivers in St. Louise,
170, 180 Bajina Bašta, 93
Agencija SAD-a za međunarodni razvoj, 88 Bajram (Ramazanski bajram), 26, 102, 209
Akashi, Yasushi, 17 n. 23, 195 Bajram (Kurban bajram), 26, 102
Albright, Madeleine, 264 Bajrović, Reuf, 299
Al-Fatiha, 44 Banja Luka, 267, 284, 286
Allahu Akbar, 57 bašluci, 170
Beara, Ljubiša, 230, 231
Amnesty International, 173
presuda za genocid, 271
Amsterdam, 39
Begović, Nura, 130
analiza postupaka istraživačkog i dokumentacio-
Beograd, 53, 67, 109, 198, 232, 234, 259, 261,
nog centra Haškog tribunala (Research and
278, 282, 286
Documentation Center analysis of ICJ pro-
ceedings), 275 Ben-Gurion, David, 219, 220
analiza žrtava rata, 275-276 Beč, 167, 293
Annan, Kofi (generalni sekretar Ujedinjenih naci- Biden, Joseph, 155, 303 n. 693
ja), 17 “bijela kuća’’, 45, 243
Annex 3, 290. Vidjeti i: izbori, pravo glasa Bijeljina, 10, 71, 190, 276-277
Annex 7, 73-74, 80, 107, 290. Vidjeti i: pravo na bivša Jugoslavija, 53, 164, 167-169, 193-194,
povratak 198, 202
Aprilski reformski paket (Aprilski paket), 125-126 ratni zločini, 186-187, 191-192
Arent, Hannah, 219, 220 ratovi za odcjepljenje, 196, 256, 258-260
“Argentaria’’ (kompleks banje Guber), 82 Blagojević, Vidoje, 243
Arizona, 183, 206, 208, Bliski istok
i srebrenička dijaspora, 146
Armija Republike Bosne i Hercegovine, 37, 206,
228, 256, 261, 270 Bond, Clifford, 92, 105, 127, 132, 137, 140
navodni ratni zločini, 276-277, 282 Bonske ovlasti, 132, 132 n.248, 259-260, 272,
snage u enklavi tokom rata, 264 293
Armija SAD-a, 276-277 boravište,
Arnaut, Damir, 280 kao kriterij za pravo glasa, 290-292
prijeratno, 72, 291-292
Arria, Diego, 16, 233-234
Bosna i Hercegovina
Ashdown, Paddy, 42-43, 124
ustavni okvir, 118-119, 123-125, 303
Atlanta, 168, 172, 194, 197 i reforma, 123-125, 127
Auld, L. Patrick, 194-195, 201-203 Vijeće ministara, 95-96
Australija, 153-156, 162-163, 190 demokratska tranzicija, 116-118
i srebrenička dijaspora, 47, 144 struktura vlasti, 106-107, 116-118, 124-
Australijsko vijeće organizacija iz Bosne i Herce- 125, 258, 303
govine, 156 kao rezultat genocida, 131
331

predmet na Međunarodnom sudu pravde Cerić, Mustafa (reis-ul-ulema), 52-53

(International Court of Justice - ICJ), Cerska, 265
112-115 Chicago, 156, 163, 168, 172, 181
Dan nezavisnosti, 143
Clark, Wesley, 232-233
Parlamentarna skupština, 125
policijska reforma, 117 Clinton, Bill, 186
poslijeratna demografija i izbori, 290 CNAB - Congress of North American Bosniaks.
poslijeratna politička klima, 258-259 Vidjeti: Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike
Predsjedništvo, 67, 109, 123, 133, 280 Coalter, Scott, 195, 199
krivično gonjenje ratnih zločinaca, 203 Cohen, Stanley, 267
ratni zločini u, 117, 232 Colorado, 183, 209
Bosanska armija. Vidjeti: Armija Republike Bosne corpus delicti, 202
i Hercegovine Crna Gora, 95, 108, 155, 166, 213, 261
Bosanska medijska grupa (Bosnian Media Gro- Crni vrh, 58, 69
up), 156, 181
Crvena rijeka, 84
Bosanske izbjeglice u SAD, 143-144, 160, 168,
Crveni krst, 121-122
171-172, 183, 193
Culbertson, Krispen, 195, 201-202, 205
Bosanski Muslimani
običaji sahranjivanja, 45-47
Č
obrazovanje u Srebrenici, 94-97
Čančari, 23, 58
Bosanski Srbi
civilne žrtve među bosanskim Srbima, 256, Čavić, Dragan
272-276 izvinjenje za Srebrenicu, 122, 253, 260,
povratak raseljenih osoba/preseljenje u en- 268-271, 286
klave, 263 smijenjen iz Senata RS-a, 172
krivični procesi u SAD, 190-193, 208-212 četnik, 23
izbjeglice u SAD, 192-195 Čustović, Hamdija, 156
Bosansko-američki institut za genocid i obrazovni
centar, 156 Ć
Boston, 192 Ćatić, Hajrija, 82
Boston Globe, 190, 193 ćirilica, 15, 33, 94
Boškić, Marko, 190-193, 301
D
Bošnjak
formalno usvajanje termina, 1 n. 2 Dani, 69
političko vodstvo, 75, 87 Dani Srebrenice, 99
bratstvo i jedinstvo, 69 Daytonski mirovni pregovori
Bratunac, 9, 44, 58, 66, 88, 93, 209, 213, 231, poricanje Srebrenice tokom, 264-265
239, 243 Daytonski mirovni sporazum, 23, 43, 73, 80, 107,
komemoracija bosanskih Srba u, 40-42 118-119, 124, 129, 159, 255, 259, 276,
Bratunačka pješadijska brigada, 189, 191 290-291, 303
Brčko, 35, 112 i ustav, 123-124, 127
status Brčkog, 129-130 i prisustvo mirovnjaka, 76-77
kao rezultat genocida, 124, 257
Brkić, Salih, 156
Demokratska Republika Kongo, 186
Bugarska, 124
demokratizacija, 256, 261. Vidjeti i: Bosna i Her-
Butler, Richard, 196-197, 202, 210, 229 cegovina, demokratska tranzicija
DHS – Department of Homeland Security US. Vi-
C
djeti: Ministarstvo domovinske sigurnosti
Card, Claudia, 24, 219, 283, 304
Detroit, 181
Carski ratni muzej u Londonu (Imperial War Muse-
dijaspora, 149, 305
um in London), 43
i Memorijalni centar i mezarje Srebrenica –
Cassese, Antonio, 114 Potočari, 47
Centar za kulturu i obrazovanje u Srebrenici, 97 Bosansci, 143-144
brisanje kulture, 13-15, 70 i religija, 153-154, 166-167
Centralni sistem indeksacije (Central Index u Kanadi, 155
System – CIS), 191 u Sjedinjenim Američkim Državama, 153-
332

Indeks
155, 207-210 219, 252-254, 270, 286-287

11. juli komemoracija, 163 izvještaji o istraživanju genocida u Srebreni-
politički aktivizam, 148, 153-163 ci, 266-269, 283-284
učešće na izborima, 160, 161 n. 308, 292, odgovor na Inicijativu za dobivanje specijal-
izbjeglice u, 150-151 nog statusa, 117-118, 129-134, 39-140
srpska, 159-160, 215 odgovornost za genocid, 27-28, 34-35, 105-
Srebrenica, 27-28, 75-76, 83, 99-100, 144, 106, 118-119
148-149, 160-161, 163, 173-174, odcjepljenje, 124-126, 1129-132
211 Dom kulture u Pilici, 63, 70-71, 245, 304-305
mladi u, 143-144 i spomenik bosanskim Srbima, 68-70, 274,
dijaspora bošnjačka, 156-157 304
Direktiva 7., 11-13, 225-228, 230, 236, 238 i spomenik poginulim u Drugom svjetskom
Direktiva 7.1., 228-230 ratu, 68
kao mjesto pogubljenja, 66-67, 70
Divjak, Jovan, 282
posjeta 13. jula, 66-67, 70
Djeca Sarajeva, 121
Dom za ljudska prava, 283
Djeca Srebrenice, 162, 181 presuda za Srebrenicu, 266-272
DNK test, 23, 26, 37, 148, 164-170, 180-181 Donia, J. Robert, 224, 228
Dodik, Milorad, 52, 93, 117, 120, 123, 156, 270- Donji Potočari, 58
272, 286, 296-297
dosije o strancu, 192
poricanje genocida u Srebrenici, 271-274
odgovor na hapšenje Divjaka, 282 doznake, 27-28, 144-145, 147-148, 218-219. Vi-
djeti i: socijalne doznake
dolus specialis, 113
od bosanske dijaspore, 162 n. 311, 162-
dokaz, 28-29, 218-219, 221-223, 230, 239, 254, 164
256, 260-261, 269, 283, 301 od srebreničke dijaspore, 163-164, 180-
autentičnost, 200-202 182
dokumentarni, 214-215, 222-223, 231-
Dnevni avaz, 137
232, 246-247, 249
isključivanje, 198, 201-22 Drina, 33, 224, 294
forenzika, 196, 249, 264-265, 269-270, Drinski korpus, 112, 189, 191, 194-195, 197,
283-284 206, 225, 228-231, 266
u predmetu na ICJ, 112-114 Drugi svjetski rat, 157, 179, 184, 274
svjedočanstvo, 214-115, 239-246, 246- društvena smrt, 25-26, 251, 304-305
247 društveni pokret, 2-3, 106-107
vizuelno, 234-235, 239-240
društveno znanje, 28-29, 215, 218, 220-221,
vezano za VRS (Vojska Republike Srpske),
238-239, 249-251, 305
18-190, 196, 199-200, 238
mjesta pogubljenja, 9, 13-14, 222-223, državljanstvo, 211-212
239-240, 243-248, 265-266 Dubrave, 100
komemoracija, 26, 40, 62-63, 65-66 Duijzings, Ger, 70
na mjestu, 66-67, 230-231 Duraković, Ćamil, 57, 86, 93, 121, 133, 134,
ekshumacije, 69-70, 265-266, 272, 136, 137, 138, 139, 294, 300
utjecaj na bosansku javnost, 264-265 Durbin, Richard, 185, 207
Dokumentacijski centar Republike Srpske za Durhan, NC, 193, 195
istraživanje ratnih zločina, 267 Dutch (Dutchbat). Vidjeti: Holandija; Holandski
elite i poricanje Srebrenice, 253, 256-261, bataljon
267-268
Kancelarija za vezu sa Haškim tribunalom, Dž
266
džamije, 34, 69-70, 76-77, 156, 167
međunarodni nadzor, 259-260, 272
u Srebrenici, 97-98
ratni ciljevi vodstva, 235-237
u St. Louisu, 155, 173-176, 181-182
spomenici žrtvama bosanskih Srba, 69-70,
obnovljene, 162-163
274-275, 304-305
policija, 13-15, 20-21, 59-60, 62-63, 65-66, Džeko, Edin, 206
101-102, 209-210, 295-297 džemati, 153
integracija, 29-30, 60, 82-85, 117-118 Džidžović, Šukrija, 147, 153
političko vodstvo, 11, 13-15, 122-123, 218-
333

Đ Fabrika obuće “Standard’’, 189

Đulići, 69 Federacija Bosne i Hercegovine, 19, 33, 42, 59,
82, 84, 91-92, 90-94, 102, 119-120, 121-
E 122, 127, 130, 214, 265-266, 278
Egbers, Vincentius, 45 n. 59, 242, Federalna komisija za nestale osobe, 48
Eichmann, Adolf, 219 Fejzić, Sabaheta, 48
elita fildžani, 59
bošnjačka politička, 51, 125-126, 131, Finska, 37
134, 139 Fletcher, Laurel, 207
dijaspora, 154
Florida, 168, 206, 208,
Republika Srpska, 122-123, 215-218, 223-
224 Foča, 113
Srebrenica, 106-107 forenzička arheologija, 248-249
enklava, 106, 117, 123, 172, 224-225, 228. Vi- forenzička nauka, 169
djeti i: sigurna zona Francuska, 16-18, 164
etničko čišćenje, 13-15, 225-237, 239-240
pad, 11, 147, 179, 189, 196-198, 228- G
229, 261-263 Ganić, Ejup, 278, 282. Vidjeti i: slučaj Ganić
prisilno protjerivanje iz, 11, 126, 149-150, genocid
153, 225, 291 Ženevska konvencija iz 1948, 62-63, 108-
Žepa, 11, 172 109, 113-114, 123-124, 158-159, 206-
Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, 207, 229-230
Europe’s Worst Massacre Since World War II i osipanje, 75-76
(Završnica: Izdaja i pad Srebrenice. Najveći primjena pojma, 20-21
masakr u Evropi poslije Drugog svjetskog kao koordinirano djelo, 75-76
rata), 179 kao društvena smrt, 24-25, 304-305
Entiteti Bosne i Hercegovine, 19, 119, 124-125, genocid
129, 258-259 kao tip zla, 24-25, 219, 250-251
Erdemović, Dražen, 70, 221-222 definicija, 20-21
Erdoĝan, Recep Tayyip, 52 jedinstvena priroda, 24-25, 219, 283-285,
Etiopija, 186, 194 304-305
preživjeli svjedoci, 237-241
etničko čišćenje, 113-114, 131-132, 158, 224,
SAD krivična gonjenja, 206-207
236-237. Vidjeti i: Republika Bosna i erce-
govina, nasilje u genocid u Srebrenici, 2, 9-15, 23-25, 228-230
i nasilje 1992., 67-70
etnonacionalni identitet, 19, 69, 95, 98, 159,
i namjera, 20-21, 113-114, 214-215, 224-
166,
226, 229-230, 232-302
i dijaspora, 166-167
i krivične tužbe u SAD-u, 204-207
Bošnjak, 11-13, 18-19, 95-99
umjetničko predstavljanje, 163-164
bosanski Srbin, 19, 94-99
kao osveta za Kravicu, 272-273
etnoreligijski identitet, 3, 19, 99 posljedice, 4, 5-6, 17, 21-22, 48-50, 74-76,
kao crta koja definira državljanstvo, 271 77-78, 106, 133-134, 140, 218, 249, 302
bosanski Musliman ili Bošnjak, 95-97, 210 koordinacija, 41, 70, 118-119, 189-190,
bosanski Srbin, 95-97 225-226, 238-239, 242-243, 248
Evropska konvencija o ljudskim pravima (ECHR), dokazi, 218-219, 231, 239, 249, 253-256,
123-124, 269 269, 283
Evropski parlament vijećanja ICJ o, 113-118
Rezolucija o Srebrenici, 160-161 u odnosu na druge ratne događaje, 9-11,
Evropska unija (EU), 159-160 267-268
pristupanje Bosne, 124 na sudovima u SAD-u, 188-189
članstvo, 258-259, 303 broj žrtava, 45-46
Srbija, 278-279, 280-281 učešće u, 109-110, 114-115,188-189,
novčana podrška od, 42-43, 165 198, 203-204
predumišljaj, 261-262
F rezolucije, 156-157, 178-179, 302
Fabrika akumulatora, 44, 48-49, 53, 58, 61, 135 priznanje, 157 n. 300, 159-160, 180-181,
285-287
334

Indeks
odjeci, 22-23, 28-29, 144-145, 147-148, Hayat TV, 164

183-184, 188-189, 211-212, 249-251, Hays, Donald, 124
301 Helsinški odbor za ljudska prava, 282
revizionistički iskazi, 254-256, 256-268,
Hemon, Aleksandar, 143
271, 283-285. Vidjeti i: Republika
Srpska (RS), izvještaj o istraživanju Srebre- High Point NC, 28, 194-195, 204
nice suđenja bosanskim Srbima, 207-210. Vidje-
drugi genocid, 106, 289 ti i: Vidačak; Pantić; Janković
jedinstvena priroda, 24-25, 113-114, 116- Historijski muzej Misurija (Missouri History Muse-
117, 158-159, 218-219, 236-237, 284, um), 180
288-289, 304-305 Historijsko društvo Misurija (Missouri Historical
Gershmann, Bennett, 204 Society), 181
Glasaću za Srebrenicu, 289, 293-300 Hitchner, Bruce, 124
odgovor Republike Srpske, 295-297 Hladni rat, 78
glasanje u odsustvu, 144, 292, 300 Hrvatska, 53, 164, 168, 213, 232, 261
globalizacija, 148-149 saradnja s Haškim tribunalom, 259-260
Golić, Ejub, 38, 38 n. 2 hodočašće, 57, 62, 76
Goražde, 10 Holandija, 16-19, 83, 155, 192-193, 283, 283-
Gornja Kamenica, 58 285,
pomoć Srebrenici, 87-88, 132
Gornji Potočari, 162
novčana podrška, 43-44
Grand Rapids, 168, 172
Holandski bataljon (Dutchbat), 1, 9, 17, 135, 242,
Gratz, Dennis, 298 243
Greensboro, NC, 193-194, 197, 199, 205 baza, 44
“Grbić’’ (restoran), 169 uloga u prisilnom razdvajanju, 17
grobovi/grobnice, 37, 39, 42, 170-171, 275. Vi- Holbrooke, Richard, 232-233
djeti i: nišani Holokaust, 21, 178, 220
na kolektivnom mezarju, 44-48, 54 izložba, 43
briga o, 34, 42-43, 289 povratak kući, 72-74, 84-85, 99-103
Grupa za procjenu situacije u Srebrenici, 127-128 hotel “Domavia’’, 82
Grupa prijatelja Bosne, Kongres SAD, 156, 157, hotel “Drina’’, 82, 98
159 HRVWCU (Human Rights Violators and War Cri-
“Guber’’ (banja), 82, 84, 101, 298-299 mes Unit). Vidjeti: Jedinica za prekršitelje
ljudskih prava i ratne zločine
H HRSP (Human Rights and Special Prosecutions
Hadžić, Hasan, 69-70 Section). Vidjeti: Specijalni odjel za ljudska
Hadžifejzović, Senad, 162 prava i krivično gonjenje
Hag, 22, 25, 67, 106-111, 130, 184, 189-190, humanitarna pomoć, 16, 227, 301
196-197, 206-207, 207-209, 211, 217- organizacije, 72, 77, 84, 88-92, 102-103
218, 235, 249, 269. Vidjeti i: Međunarodni šatorsko naselje, 122
krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY – humanitarizam, 7, 151, 303
International Criminal Tribunal for the Husić, Behudin, 277
former Yugoslavia)
Husić, Enver, 240, 246-247, 248
Halilović, Mevlida, 84, 100
Halilović, Šaćir, 84, 100 I
Halilović, Hariz, 47 ICE (Imigration and Customs Enforcement), Vidje-
Handanović, Rasema, 206 ti: Služba za provedbu imigracijskih i carin-
Harbaš, Hamo, 277 skih propisa)
Harmon, Mark, 70 ICJ (International Court of Justice). Vidjeti: Među-
Harper, Stephen, 160 narodni sud pravde
Hasić, Ahmo, 240, 243, 248 ICMP (International Commission on Missing Per-
son). Vidjeti: Međunarodna komisija za ne-
Hasić, Muhamed, ef., 155, 157, 176
stale osobe
Hasić, Nedžad, 277
ICNAB (Islamic Community of North America Bo-
Hauser, Gideon, 220 sniaks). Vidjeti: Islamska zajednica Bošnja-
335

ka Sjeverne Amerike 53-54

ICTY (International Criminal Tribunal for the former i kretanje, 27-28, 33-35
Yugoslavia). Vidjeti: Međunarodni krivični kao poricanje, 9, 254-258, 284-285
sud (tribunal) za bivšu Jugoslaviju izbori, 289, 290-297, 298-299
identifikacija, 163-165 svakodnevni oblici, 2-4, 18-20, 304-305
nestalih osoba iz bivše Jugoslavije, 163- neuspjela, 15-18, 34, 106-107, 119-120,
170 293-294, 304-305
nestalih Srebreničana, 22-23, 25-26, 69- u zajednici, 106-107
70, 164, 166, 179-180, 264-265, 305 humanitarna, 86-87, 154-155, 303
izolirana, 25-26
identifikacijski dokumenti. Vidjeti: lične karte
kao odgovor na nasilni konflikt, 3-4, 15-17
IFOR (Implementation Force). Vidjeti: Implementa- međusobno povezana, 2-4, 19-20, 159-
cijske snage 160, 183-184, 209-210, 289-290, 298-
Illinois, 168, 185, 206, 206-207, 209 299, 300-301, 304-305, 305
Imigracijski sudovi u SAD međunarodna, 3-9, 15-16, 29-30, 42-44,
struktura, 204 64, 73-75, 91-93, 106-109, 126, 140-141,
imovinski zakoni, 71 164-165, 169-170, 267-268, 283, 290-
i napušteni stanovi, 80-82 293, 294, 300-301, 302, 303-305
u Republici Srpskoj, 80-82 latinska etimologija, 8
Implementacijske snage (IFOR), 276 pravna, 106-107, 192, 210-211, 214-215,
Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), 244 n. 218-219, 249-251, 253-256, 266-267
546, 282 liberalna, 9, 29-31, 254-256, 268-269,
271-273
Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa, 7, 27,
vojna, 9, 156-157
34, 106-107, 292-293
naseljavanje izbjeglica kao, 27-28, 143-
i bošnjačko političko vodstvo, 123-127
144, 147-148, 152-153, 173, 181-182,
i odluka Međunarodnog suda pravde, 118-
301
123
povaratak kao, 27-28, 73-77
i međunarodna zajednica, 127-130
društveni procesi, 18-19
i pravni status, 122-123
vremensko značenje, 8, 302-303
i općinski izbori, 139
SAD u toku rata, 204-205
i protesti u Sarajevu, 133-136
nenamjeravana posljedica, 9
odbor, 120
zahtjevi, 120, 133 IOM (International Organization for Migration).
rodna dinamika, 120-122,126-127 Vidjeti: Međunarodna organizacija za migra-
medijsko izvještavanje, 120-123 cije
rezolucija, 120 Iračke izbjeglice, 193-194
rezultati, 140-141 Iran, 97-98
odgovornost RS-a na, 120, 122-123, 130- Islamska zajednica, 43-44, 53
132 u Srbiji, 297-298
Dan Ujedinjenih nacija za Srebrenicu, 127- Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike
128 (ICNB), 156
INS (Immigration and Naturalization Service). Vi- ispravljanje nepravde, 3-4, 6-8, 15-16, 18-19, 24-
djeti: Služba za imigraciju i naturalizaciju 26, 73-74, 122-123, 139-141, 170, 179-
Institut za istraživanje genocida u Kanadi (Institu- 180, 192-193, 249-250, 284-285, 288-
te for Research of Genocide, Canada), 156 289, 301-302, 304-305
interno raseljene osobe, 42-43, 71-72, 77-82, 90- među dijsporom, 194-195, 301
91, 126, 151-152, 200 izvan Bosne, 27-28, 144-145
pravo glasa, 192-193 pravno, 56, 218-219, 220-221
intervencija, 2-9, 18, 29-31, 95-98, 105-107, mehanizam, 24-25, 159-160
151-152, 217-219, 250-251, 289, 290- Istočna Bosna, 8, 9, 13, 34, 44, 62, 68, 88, 117,
291, 300-305 128, 162, 172-174, 189, 197, 258, 285,
u dijaspori, 147-148, 179-181 301
i identifikacija nestalih, 164, 169-170 Armija Republike Bosne i Hercegovine u, 37
intervencija (kont.) masovne grobnice u, 13, 75
i proizvodnja znanja, 8-9, 28-30, 213-215, tenzije među građanima u, 261
217-218, 249-251, 301-302 pod kontrolom VRS-a, 9-11, 197-198, 232
i Memorijalni centar, 38-40, 42-43, 45-46, nasilje u ratu u, 78-79, 116-117, 223-224,
336

Indeks
272 Juli, 11. komemoracija. Vidjeti: Memorijalni centar

istina, 220-225 i mezarje Srebrenica – Potočari; komemora-
činjenica ili forenzička, 221-222, 222-223, cija; godišnjica u Srebrenici
224-225, 227-228, 230-231, 235-236, Juli, 13. komemoracija, 26, 62-67, 305
239-240 i međunarodna intervencija, 64-66
individualna ili narativna, 222, 235-236, i vjerski obred, 66
236-237, 239-240, 249 i opstrukcionizam Republike Srpske, 64-65
Istorijski projekat Srebrenica, 283-284 i policija Republike Srpske, 64-65
izbjeglice, 147-152. Vidjeti i: prisilne migracije reakcija bosanskih Srba na, 66
naseljavanje izbjeglica kao “problem’’, 150- Justice, Christopher, 195, 199, 201, 205
151
Izborni zakon, 290-293 K
amandman iz 2008, 293 Kahn, Sara, 179
izbori kao intervencija, 292-297 Kakanj, 57, 116
učešće dijaspore u, 160-161, 161 n. 35, Kamenica, 23
180-181, kamp žrtava genocida, 120-123. Vidjeti i: šator-
opći, 118, 270-271 sko naselje
uključenost međunarodne zajednice u, 291-
kampanja na bilbordima, 213
292
općinski, 136-139, 161-162 Kanada, 152, 154, 160, 162, 190
općinski 2008, 293 i dijaspora iz Srebrenice, 47, 149
općinski 2012, 291-293 Kanadske snage, 17
izgradnja države, 5-6, 27, 29-30, 43-44, 289-290 Kanadski parlament, 160
Izgubljeni dječaci Sudana, 194 Karadžić, Radovan, 11, 113, 179, 224, 228, 270
Izjava 710399, 285-286 o patriotizmu bosanskih Muslimana, 236-
Izrael, 119-220 237
suđenje, 219, 235-236, 242-243
J Karganović, Stefan, 284-285
Jagger, Bianca, 179 Kebo, Ozren, 125
Jaglići, 245 Kladanj, 1, 13
Janković, Milivoje, 194-195, 199-208 Klisa, 69
Jansen, Stef, 5, 73 Klutho, Ron, 173
Janvier, Bernard, 105 Koalicija “1. mart’’, 300
Japan, 2, 37 Kočević, Vesna, 297-300
JCE (Joint Criminal Enterprice). Vidjeti: Udruženi kolektivni centri, 80, 82
zločinački poduhvat u Tuzli, 83
11. septembar 2001. Vidjeti i: Sjedinjene Američ- kolektivna kosturnica, 44
ke Države,imigraciona politika, 185 Kolind, Torsten, 84
Jelisić, Goran, 112 kolona
Jedinica za prekršitelje ljudskih prava i ratne zlo- bijeg muškaraca i dječaka iz enklave, 1-2,
čine (HRVWCU), 186-187, 191, 197, 201, 11, 55-58, 60, 105, 230-231, 240, 243-
205, 210 250, 302
učesnika Marša mira, 1-3, 8, 54-57
Jenkins, Sanela Diana, 278
komemoracija, 75-76, 286
Jeremić, Vuk, 286 petnaesta godišnjica, 51-54, 57, 62, 64
Jezero, 120 godišnjica Srebrenice, 26, 27, 37, 39-41,
jezik 43-44, 51-54, 64, 102-103, 122, 127, 136,
i prevođenje/tumačenje, 200-201 137
etnopolitika, 200 prisutni u, 51-52
JNA. Vidjeti: Jugoslovenska narodna armija politika, 53
Jokić, Dragan, 243 Komitet obespravljenih iz Bosne i Hercegovine,
Jovanović, Vladislav, 263-265 179
Jugoistočna Evropa, 221, 257 Komisija za obnovu i povratak u Srebrenicu, 88-90
Jugoslovenska narodna armija (JNA), 115, 278 Komisija za Srebrenicu, 268-269
Jugović, Amir, 179 baza podataka o nestalim osobama, 268
337

izvještaj o, 221-222, 253-255 zakon, 185

komšije, 103 kršenje, 131-132, 185-186, 188, 191-192,
Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (CNAB), 154- 204-205, 206-207, 211
156, 160, 161, 181
M
Kongres SAD-a, 157, 184
Rezolucija Kongresa, 200 Mackenzie, cesta, 170
Konjević Polje, 62, 213 Maday, Tom, 180
Kosovo, 168, 232, 261 Majke enklava Srebrenica i Žepa, 26, 48, 52-53,
62-63, 108-109, 13-114, 121-122, 162-
kosovski Albanci, 166
163
Kozluk, 245
Majke Srebrenice, 62, 121-122, 162-163
Krajišnik, Momčilo, 13
Malezija, 97
Kravica
Malkić, Abdurahman, 86, 291-292
napad na “krvavi Božić’’ 1993., 41 n. 50,
272-274, Malkki, Liisa, 150
komemoracija 13. jula, 65-66 manjinski povratak, 87-88, 105-106, 120-122,
na mjestu pogubljenja, 62-63, 218-219, 151-152
240-241, 244-246, 247-248 Marš mira, 1-3, 11, 27, 54-62, 65, 105, 214-215,
komemoracija bosanskih Srba u, 40-42 302
spomenik bosanskim Srbima, 274-275 i bošnjačka sela, 58-59, 61
pritvor i pogubljenje u, 247-251 i sela bosanskih Srba, 61
grafiti, 273-274 i briga za mrtve, 61-62
kretanje, 2, 27, 34-35, 40-42, 47-48, 60, 61-63, komemorativna obilježja, 58-59
65-67, 75-77, 143-144, 290-291, 294-295. ciljevi, 54-56
Vidjeti i: sjećanje i povratak, 76-77 učesnici, 57-59
Inicijativa za dobivanje specijalnog statusa, međunarodni, 2
121-122 vjerski elementi, 56-57
sloboda, 295-297 Mart 8. Vidjeti: Međunarodni dan žena
Krivaja, 228-231 masovna pogubljenja, 11-15, 58-59, 197-198,
Krstić, Radoslav, 112, 197, 237 228-232, 239, 240, 243, 245-246, 248,
presuda za genocid, 229-230 261-262
presuda, 244-246, 266 masovne grobnice, 13-15, 57-58, 60, 62-63, 68-
suđenje za, 218, 243, 246 69, 75-76, 130, 166, 213, 254-255, 261-
Krušev Do, 83-86 263, 265-266. Vidjeti i: sekundarne masov-
Kruzel, Joseph, 233 ne grobnice
forenzička istraga, 262-263, 265-266
Kulagić, Amir, 105, 125-126
svjedočanstvo o, 248
Kur’an, 44, 157
Massachusetts, 183, 191, 208
L Masse, Brian, 160
Lajčak, Miroslav, 292 McCarthy, Patrick, 173-175, 179, 180
Latinska Amerika, 206 McCloskey, Peter, 223-224, 239-240, 242, 247-
kršenje ljudskih prava, 186, 191-192 248
lične karte, 297 mediji, 4-6, 9, 57-58, 64-65, 66, 68-70, 105, 109-
110, 15-116, 120-122, 126-127, 136-139,
livada u Sandićima, 240, 243-246, 248
156-158, 164-166, 234-235, 238-239,
London, 278 249
Luka (zarobljenički logor), 112 kao kanali poricanja, 256-257, 257-258,
lustracija, 131, 257-258 261-262, 265-266
kao objekt intervencije, 254-256
Lj srpska državna kontrola, 256-257
Ljekari za ljudska prava (Physicians for Human Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP),
Rights), 179 25, 48, 163-170, 179-180
Ljetni univerzitet Srebrenica, 53 i dijaspora, 165
Ljubovija, 93 i kampanja prikupljanja DNK uzoraka u
ljudska prava, 159, 179, 180, 268 Evropskoj uniji, 164-168
istrage u SAD-u, 184-187, 190-193, 196 mandat, 164
338

Indeks
Online Inquiry Center, 169 229-230

kampanja prikupljanja DNK uzoraka u SAD, međunarodno krivično pravo, 20, 22, 109-110
168 Meholjić, Hakija, 83, 93, 119-120
Međunarodna organizacija za migracije (IOM), MEJA (Military Extraterritorial Jurisdiction Act).
152, 199-200 Vidjeti: Zakon o vojnoj ekstrateritorijalnoj
međunarodni režim za izbjeglice, 77-78, 81- jurisdikciji
82
Melbourne, 293
međunarodna zajednica, 1, 16-20, 63, 105, 117-
Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potoča-
119, 126, 169. Vidjeti i: intervencija; među-
ri, 1, 2, 8, 19, 27, 34-35, 75-77, 138, 162,
naroda
180-181, 257-258, 272, 301
i ustavna reforma, 124-126
i bivša UN baza, 37, 42-44, 45-46
i poslijeratna Bosna i Hercegovina, 4-6, 290-
i općinski izbori, 290
294, 302-303
i vjerska praksa, 44-45, 53
i povratak izbjeglica, 74.75, 78-82, 91-92,
kao odredište Marša mira, 60-62
93, 119
kao oblik intervencije, 39-42, 45-46, 290
politika zadržavanja, 77-81
kolektivno mezarje u, 33-34, 44-48
definicija, 4-6, 5 n. 6
dizajn, 42-43
uključenost u poslijeratnoj Srebrenici, 18,
Fondacija, 42-46, 127-128, 132-133
24-25, 27, 51-52, 64-65, 76-78, 86- 8 7 ,
prva ceremonija, 45-46
123-125, 139-140
knjiga utisaka u,37-38
odgovor na Inicijativu za dobivanje specijal-
u kolektivnom pamćenju, 42-43
nog statusa, 127-130, 132-133
komemoracija 11. jula, 25-26, 40, 54, 135-
Međunarodni dan žena, 26, 97-99 136, 213
Međunarodni fond solidarnosti, 121-122 Zakon o, 132-133, 140-141
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju lokacija, 39-42, 42-45
(MKSJ/ICTY), 20, 23-24, 25, 28-30, 66-67, masovni ukop u, 45-46, 47-48, 51-54
70, 108-109, 113.118, 159-160, 188-189, zvanično otvaranje, 213, 126-128
196, 209-210, 258-259, 261-262, povezano s povratkom izbjeglica, 42-44,
284-285, 301 289-290
Član 7 (1)., 226 St. Louise, 7, 28, 39, 56, 147, 151-153,
saradnja s vladom SAD, 184, 191-194 154-156, 156-157, 163-164, 169-182,
Odjel za demografiju, 116-117 291-293
nalazi o genocidu u Srebrenici, 109-110, i bosanska socioekonomska mobilnost,
111-112, 122-123, 224-225, 236-237, 173-176, 177-179
250-251 i srebrenička dijaspora u, 148-149
utjecaj nalaza, 250-251, 260-261, 265-266 bosanska groblja u, 171-172, 173-176
razmjena informacija, 184, 191-197, 205- bosanska zajednica u, 173-176
207, 211-212 bosanske firme u, 173-176, 177-178
istrage, 188-192, 201, 281-282, 302 bosanska mladež u, 176-177
i opstrukcije RS-a, 265-266, manifestacije u dijaspori, 178-181
Ured tužioca (OTP), 189-190, 191-192, 196 obrazovanje u, 176-177, 178-179
Outreach Program, 250-251 Islamski centar u, 173-176, 177-178
suđenja vezana za Srebrenicu, 214-215, komemoracija 11 jula, 178-179
217-224, 226-227, 229-251 Srebrenička zajednica u, 173-178, 177-179
statut, 225-226 Merhamet, 122
Međunarodni sud pravde (ICY), 20-21, 27-28, mezarje. Vidjeti: Memorijalni centar i mezarje Sre-
105106, 113-119, 131-132, 253, 274 brenica – Potočari; St. Louise
odluka, 110-120, 123-124, 123-124, 132- Michigan, 168, 172, 194, 209
133, 139-140, 271
Mihatovići, 126
privremena naredba, 108-110
oslanjanje na nalaze Haškog trubunala, 11- Miletić, Radivoje, 227
114 Milići, 88, 93
međunarodni krivični sudski postupci, 25-26, 184, grafiti u, 272-274
218, 253 Milošević, Slobodan, 113, 122, 235, 259
kao proizvodnja historije, 218-219 i genocid u Srebrenici, 232-234
Međunarodno humanitarno pravo, 196, 206-207, dokazi protiv, 114-115
transfer u Hag, 259-260
339

suđenje, 110-111, 114-116, 232-236 članstvo, 259, 303

Minnesota, 194 Partnerstvo za mir, 118
Ministarstvo domovinske sigurnosti (DHS), 186, mirovne snage, 259
196, 210 mirovna misija, 276. Vidjeti: Snage za imple-
mentaciju (Implementation Force); Stabiliza-
Ministarstvo pravde, 186
cijske snage (Stabilization Force)
deportacija, 193, 203-204. Vidjeti i: postu-
zaštita stanovništva Srebrenice, 215
pak uklanjanja
mjesta pritvaranja, 12-13, 45, 232-233, „Nema sigurnog utočišta“, 187, 191
238-246, 248 zabrana vraćanja u zemlju, 151
komemoracija na, 24-25, 62-63, nestale osobe. Vidjeti: identifikacija
Pilica, 70 Neuffer, Elizabeth, 190, 193
Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a (State Depar- „Ne zaboravimo“, 33, 34, 164
tment), 109, 227-228 Nezuk, 57, 61, 215
Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe, 71, New York, 86, 168
72 Nice, Geoffrey, 234
Mišić, Živojin, 255 Ničija zemlja, 298
Mladić, Ratko, 11, 17, 62, 80-82, 113-114, 178- „nije došao’’. Vidjeti: „Oni koji nisu došli“
179, 183, 211, 224-225, 226-229, 234-
Nikolić, Drago, 230
235, 239-240, 242, 247, 294
poricanje zločina u Srebrenici, 260-263 nišani, 33, 37, 43-44, 45-48, 49-50, 56, 60, 67-
suđenje, 217-218, 219, 22-224, 237-239, 69, 169-171, 301
242, 243-245 Nova Kasaba, 245, 265
Morillon, Philippe, 105 Novi Zeland, 37
Moskva, 284 Nuhanović, Hasan, 22-25, 304
Mravnjaci, 58 Nukić, Beriz, 177
mujezin, 97
Mujić, Fadila, 135 Nj
Mujkić, Muhamed, 48 Njegoš, Petar Petrović, 95
munara, 97, 176-177 Njemačka, 61, 83, 165, 166-167, 190
MUP. Vidjeti: Republika Srbija, Ministarstvo unu-
trašnjih poslova O
Muratović, Murat, 154-155 obnova, 42-43, 44-45, 73-74, 77-78, 106-107,
128, 218
musala, 37, 38, 41, 46, 51, 61, 135
pomoć, 71-72, 77-78, 84-92, 102-103, 162-
163, 211
N
pravo na, 91-93
nacistički kao intervencija, 86-87, 300-301, 303, 305
logori smrti, 238
obnova, 2, 5-8, 9, 24-25, 29-30, 140-141, 181-
istrage o ratnim zločinima, 185-186
182, 198, 284-295, 304-305.Vidjeti i: druš-
nakon tvena obnova
definicija termina, 29-31, 303 mehanizmi, 284-285, 298-299
napad u Dobrovoljačkoj ulici, 278, 282
obnova društva, 3-4, 4-5, 91-92, 164, 296-297.
narativi o žrtvi, 2, 56-57, 66-67, 98-99, 160-161, Vidjeti i: oporavak društva
257-258, 269, 274
Obradović-Wocknik, Jelena, 258
narodno kolo, 97
OHR (Office of the High Representative). Vidjeti:
naseljavanje izbjeglica, 27-28, 73-74, 144-145, Ured visokog predstavnika
147-155, 156-157, 164-165, 168, 170-
Ogata, Sadako, 79
172, 184-185, 186-187, 193-194, 211-
212, 293-294 Oktobarska revolucija, 257
kao intervencija, 143-145, 147-148, 181- Olimpijska dvorana Zetra, 105
182, 301 Ong, Aihwa, 152
Naša stranka, 298 „Oni koji nisu došli“, 2, 62, 147
NATO (North Atlantic Treaty Organization/Organiza- Općina Srebrenica, 57-58
cija sjevernoatlanskog saveza), 232 i pomoć za obnovu, 77-78, 85-87, 92-94,
zračni udari, 228 116, 121-122
povratak Bošnjaka u, 71-75, 88-94, 105-
340

Indeks
111, 118-120, 130, 140-141, 289-290 Plavšić, Biljana, 270

bosansko-srpsko stanovništvo, 80-82, 298- Pododbor za ljudska prava i zakone Senata SAD-a
299 (Human Rights and the Law Subcommittee
povratak/preseljenje bosanskih Srba u, 74- of the U.S. Senate), 185
75, 81-82, 87-88 Podrinje, 10, 11, 15, 21, 28, 33-35, 42, 61, 66,
prvi povratnici u, 81-82, 120-121 75, 78-82, 87-88, 102-103, 126, 143-144,
ekonomski uslovi u, 93-94, 105, 106-107 150, 173, 177, 223-225
poslijeratna demografija, 80-83, 95-96, 293- žrtve među bosanskim Srbima, 251, 273-
294 274, 297-298
ruralna područja, 86-88
Popović, Vujadin, 230, 243
oporavak društva, 1, 15-16, 98-99, 169-170, 285- presuda za genocid, 271
287, 304-305. Vidjeti i: obnova društva suđenje, 18-119, 130-132, 243-245, 247-
i povratak izbjeglica, 73-74 248, 249
kao cilj intervencije, 4, 5-8
poricanje, 29, 161, 217, 301
Orahovac, 231, 240, 245, 248-249 među običnim građanima, 258
Oregon, 183, 206, 208, kao strategija elite, 258, 267-268
Orić, Mevludin, 240, 248-249 kao intervencija, 285-286
Orić, Naser, 38, 81 kao dio zločina u Srebrenici, 261-262
kao vođa napada na Kravicu, 272 sudovi kao instrumenti, 276-277
Orie, Alphons, 217 diskurs, 260-261, 284, 296-297, 301
efekti, 260-261
Osat, 162
ideološki i materijalni razlozi za, 258
OSCE (Organization for Security and Cooperation utjecaj na RS i srbijanske građane, 285-286
in Europe/Organizacija za sigurnost i sarad- interpretativno, 168, 251-252, 271, 283
nju u Evropi), 96 opravdanje kao strategija, 261-263
OSI (Office of Special Investigation). Vidjeti: Ured retorika, 51, 64, 256, 270-271, 272
za specijalne istrage strategije, 9, 214-215, 256-258, 295-297
Osmanović, Adil, 128 međunarodni odgovor na, 272
Osnovna škola “Vuk Karadžić’’, 243 postupak deportacije, 147-148, 183-184, 186-
187, 204-206, 217-218, 301
P “pošteni ljudi“, 84-85, 102
Pantić, Uglješa, 194-195, 198-199, 203-205, Potočari; 1, 27, 37, 41, 42, 47, 53, 56-58, 61,
208, 76-77, 135, 138, 214, 228-229, 274, 301.
paravojne snage, 67, 109, 115, 183, 232 Vidjeti i: preživjeli svjedoci; zarobljeni u Po-
partizan, 67 točarima
Pašić, Bakir, 277 progon iz, 13-15, 45-46, 229-230, 247-248
Patterson, Orlando, 24 odvajanje muškaraca i dječaka iz, 11-14,
240-241, 242-243
pečat, 71
baza Ujedinjenih nacija u, 1, 11, 99-100,
Pejić, Nenad, 286 228-229
Perley, Brent, 198 povratnici. Vidjeti: povratak izbjeglica
Peskin, Victor, 259 presretanje komunikacija, 223, 230, 235, 302
Peštalić, Damir ef., 64, 66 preživjeli svjedoci, 237-241
Petriča, 84, 91 dokazi, 241-242
Petrović, Zoran, 246, 249 utjecaj, 249-250
Petkovci individualne priče, 241-243
brana, 63, 67, 237, 240, 245, 248 narativne niti, 239-241, 242-243, 251
škola, 63, 66 kolone, 243-251
Phoenix, 206 zarobljenika u Potočarima, 242-243, 245-
246, 248-249
PIC (Peace Implementation Council). Vidjeti: Vije-
razdvajanje u Potočarima, 239-241, 242-
će za provedbu mira
243
Pilica, 23, 70, 221, 305
preživjeli Srebreničani, 2-3, 18-19, 21-22, 23-25,
Pinochet, Augusto, 278 29-31, 34-35, 47-48, 56-58, 60, 62-63,
PIP(Podrinje Identification Project/Projekat identifi- 106- 107, 109-111, 115-116, 116-117,
kacije Podrinje), 50 118-119, 132-141, 170-171, 179-180,
341

207-209, 215-117, 249, 257-258, 303 pravo na, 102-103

aktivizam, 66, 260-261, 267-268, 283-285 rodna dinamika, 102-103
i utjecaj poricanja od strane RS-a, 272 zdravstvena zaštita, 94, 290-292
i međunarodna zajednica, 15-19 penzije, 93-94, 290-292
Dom za ljudska prava, 267-269 trajni, 74-76, 91-92, 98-99, 102-103
kao svjedoci Haškog tribunala, 236-251. Vi- registracija, 93-94, 290-292
djeti i: preživjeli svjedoci pravo da se zna, 159-160, 268, 285-286
utjecaj poricanja na, 272-273, 284-286, pravo na ostanak, 78-79
287
pravo na povratak. Vidjeti: Aneks 7., 72-74, 159-
manipulacija svjedocima, 125-126
160, 290-292
preživjeli srebreničkog genocida u ST. Louisu, 163-
Prvi svjetski rat, 255
164, 180, 181
Prijatelji Srebrenice, 99 R
Prijedor, 47, 111-113, 171-172, 176 rad na sjećanju, 47-49, 51-52, 54, 62-63, 135-
prisilna migracija, 75-76, 77, 149-151, 173, 211 136, 178-179
i zaštita, 77-79 Radio Behar St. Louise, 156
iskustva, 77-78
Radišić, Živko, 266
odgovori na, 76-81
Ramazan, 26, 209
privatne firme
progon tokom rata, 235-237 Rastetter, Robert, 199
proizvodnja znanja, 27, 28-29, 40, 223-224, 236- Ratković, Radojica, 298-299
237, 239-240, 249-250 Razvojni program Ujednjenih nacija (UNDP), 6-8,
kao intervencija, 214-215, 218-219, 269, 77-78, 85-88, 115-116, 131-133,
301-302 projekat brzog efekta, 86-87
tehnologije, 220-221, 238-239 Regionalni program oporavka Srebrenice (SRRP),
Projekat Daytonskog mirovnog sporazuma, 124 87
Projekat Lazarus, 143 registracija glasača, 154, 180-181, 290-292,
propaganda 295-299, 301-301, 304-305
o Bosanskoj armiji i ubijanju u Srebrenici, reparacije, 18-19, 29-30, 85-86, 107, 281-282,
260-266 284-285, 300-301
o muslimanskim teroristima, 261-263 Republika Bosna i Hercegovina, 1, 33, 57, 60,
RS i srpske kampanje, 256-257, 259-260, 204-205, 229-230, 238-242
povratak izbjeglica, 2-3, 27, 34-35, 143-144, 148- predmet na međunarodnom sudu pravde,
149, 151-152, 158, 162-163, 209-210, 107-110
256-257, 289-290, 293-294, 295-297. Vi- zločini počinjeni u, 113-115, 229-230
djeti i: manjinski povratak; pravo na povratak odgovornost za ratne zločine protiv JNA, 278
pogođeno srpskim poricanjem, 285 Republika Srpska (RS), 8-9, 18-19, 27-28
i ekonomski uslovi, 85-86, 86-88, 92-94 i poricanje, 28-29, 122-123, 215, 254-258,
i obrazovanje, 94-98, 105-106 272, 285
i starije raseljene osobe, 84, 92-93, 94 i međuentitetska linija razdvajanja, 33
i međuetnički odnosi, 73-76, 97-100, 102- i memorijalni centar, 39, 42-43, 45-46, 51-
103 52
i pljačka, 72-73, 101 Skupština, 254-255
i opstrukcija, 72-74, 84 povratak Bošnjaka u, 84-86, 87-93, 94, 99-
i povratak imovine, 71-72, 75, 89-90, 102- 100, 290-291
103, 289-290 dogovaranje sa SRJ, 113-115
i religija, 94-95 Ricoeur, Paul, 238
i sigurnost, 82-84, 101-102 Rizvić, Adnan, 169-170, 179-180
kao intervencija, 15-16, 25-26, 74-77, 106- rod
107, 301 i izmjenjena vjerska praksa, 47
kao politika, 42-43, 79-80, 84-85 i efekti genocida, 45-46, 46-47
kao pravo, 34-35, 159-160, 179-180, 190- povratak izbjeglica, 90, 100
192 i aktivizam u vezi sa Srebrenicom, 121
bošnjačka politička podrška, 83, 86-87 i preživjeli iz Srebrenice, 3-4, 3 n. 3
birokracija, 72-73
rodni list, 297
zadržavanje, 78-81
Rohde, David, 94, 179
342

Indeks
RS. Vidjeti: Republika Srpska pad, 9-19, 19-20, 197, 224-25, 228-229
Ruanda, 186 humanitarna pomoć, 15-16, 225-226
genocid, 16, 75 stanovništvo, 77-78
Ruralno-urbane podjele, 80-82, 85-86, 177 Silajdžić, Haris, 123,125, 133-134, 280
Rumunija, 124 Simić, Olivera, 48
Rusija, 108 Sinclair-Smith, Susan, 198
sjećanje
S i kretanje, 27, 33-35, 9-43, 43-44, 51-52,
SAA (Stabilization and Association Agreement). Vi- 60-61, 75-76, 105, 111-112, 144-145, 148-
djeti: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 149, 300-301
sabah, 147 i povratak, 76-77
kolektivni, 29-30, 76-77
Salihović, Mirsad, 179
javnost, 27, 68-70
Samarah, Tarik, 164, 213-214
Sjedinjene Američke Države, 17, 27-29, 83, 121,
Sarajevo, 33, 54, 62, 67, 80-81, 98-99, 105, 107, 128, 144
116, 176, 178, 192, 280, 281-282 ustavna reforma BiH, 123-125
i raseljeni iz Srebrenice, 42-43, 83, 91-92, i dijaspora iz Srebrenice, 47-48, 147-148,
139, 291-293 148-149, 301
i improvizirano šatorsko naselje, 34-35, imigracijska politika, 144-145, 173, 183-
119-120 187, 188-189
i bijeg bosanskih Srba iz, 13-15, 80-81 i muslimani, 209-210
protesti u junu, 133-136 i sigurnost, 185-187, 188
Sarajevska škola za nauku i tehnologiju (Sarajevo nakon 11. septembra, 73, 188, 185-187,
School of Science and Tehnology – SSST), 209-210
278 investicija u intervenciju, 303
satelitski snimci, 248 novčana podrška, 43-44, 184
Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), 270, politika naseljavanja izbjeglica, 152-153
297 Sjeverna Amerika, 163
Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), 166, 257, i bosanska dijaspora, 152-153, 156, 157-
261-263 159, 180-181
i ICJ, 107-108, 113-115 Sjeverna Karolina, 183, 206, 207, 208, 209
vojska, 115, 222 bosanske izbjeglice, 193-194
poricanje srebreničkog genocida, 263-264 zajednica bosanskih Srba u, 194-195, 199-
uloga u genocidu, 115 200
Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovini, 156 Sjeveroistočna Bosna, 117
Schwarz-Shilling, Cristian, 128, 132 Skelani, 130
SDA. Vidjeti: Stranka demokratske akcije Slay, Francis, 176
SDP. Vidjeti: Socijaldemokratska stranka Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine,
SDS. Vidjeti: Srpska demokratska stranka 224, 294
sekundarna migracija, 171-172, 193-194 slučaj Ganić, 278-283
Selimović i drugi, 268 i termin “Međunarodni borbeni sukob’’, 280-
sekundarne masovne grobnice, 13, 14, 23, 41- 282
42, 58, 262-263, 266. Vidjeti i: masovne odbacivanje ekstradicije, 282
grobnice zahtjev Srbije za ekstradiciju, 270-282
svjedok A, 279-280
Senat SAD-a
Rezolucija 270, 179 Služba za imigraciju i naturalizaciju (INS), 186,
190-191, 192-193
SFOR (Stabilization Force). Vidjeti: Stabilizacijske
kršenje imigracijskih propisa, 28, 144, 184-
snage
185, 188, 196-198, 203, 301.
Sidran, Abdulah, 135 Vidjeti i: Sjedinjene Američke Države,
Sierra Leone, 186 imigracijska politika; postupak
sigurna zona, 1, 38, 120, 122-123, 151, 225- deportacije
226, 248, 260-261, 273 i krivični postupci, 203-204
Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN-a, 16- istrage, 205
17, 79 krivično gonjenje, 192
uslovi u, 16-17 Služba za provedbu imigracijskih i carinskih pro-
343

pisa (ICE), 185, 191, 194, 196, 204-205, Vidjeti: Regionalni program oporavka Sre-
205- 207 brenice
snage Teritorijalne odbrane, 282 Stabilizacijske snage (SFOR), 82-83
Snape, Alison, 179 Stakić, Milomir, 112
Socijaldemokratska partija (SDP), 83, 97-98, 120, Stranka demokratske akcije SDA), 93, 124, 128,
296 137, 139, 290-291
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Stranka za Bosnu i Hercegovinu, 123
(SFRJ), 282 Stanković, Ranko, 118
socijalna doznaka, 147-148, 164-165, 169-170, Stari grad, 84, 97
305 Stevanović, Obrad, 234
Somalija, 186, 194 Stojković, Slobodan, 234
South Country (Missouri), 152, 170, 174, 177 Stover, Eric, 241
Specijalni odjel za ljudska prava i krivično gonjenje Subašić, Munira, 110, 113
(HRSP), 185
Sućeska, 85, 121
Spomen soba, 48-50, 53-54, 180-181, 302
Sud Bosne i Hercegovine, 193, 206, 282
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), 124
Sudanske izbjeglice, 194
Srbija (Republika Srbija), 29, 33-35, 38, 45, 93,
Suljagić, Emir, 50, 289, 296, 298
106, 130-131, 155, 213
predmet protiv Ejuba Ganića, 278-283 Suljić, Huren, 242, 248
saradnja s Haškim tribunalom, 258-261 Suljić, Osman, 86, 139
poricanje genocida, 9, 29-30, 214-215, 254- suđenje za ratne zločine, 106-107, 117-118, 131-
260, 262-265, 276-277, 279-285 132, 183-184, 206-207, 253, 257-258
dijaspora, 160-161, 166, 215 svjedočenje, 196-202, 222-224, 234-235, 254-
strana pomoć, 259-260 256,
Haški tribunal i promjena stavova kao rezul- kriza, 234-235
tat, 234, 259-261 elitni svjedok, 222-223, 231-232,
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), vještak, 215-216, 222-223, 228-229
113-114, 258-259, 234-235 očevidac, 214-215, 217-219, 236-251,
uloga u ratu u Bosni, 280-281 302. Vidjeti i: preživjeli svjedoci
uloga u genocidu, 12-15, 27-28, 108, 118- počinilac, 70, 222-223, 223-224, 230-232,
119, 127, 232-233, 243-245, 258-259, preživjeli, 220-221, 222-223
259-260 rodbina nestalih, 249-251
Deklaracija o Srebrenici, 159-160, 279-280, Sydney, 39
285-286
logori u, 139, 143 Š
Srebrenica Šaćirbegović, Muhamed, 109, 113, 116, 285
kao “poklon’’srpskom narodu, 11, 217 šadrvani, 44
autoritet nad, 8-9, 60, 98-99, 142 šatorsko naselje, 120-123, 127,
grad, 33-34, 77-78, 80-82, 84-85, 94-97, žene i djeca u, 120-122
98-99, 102-103
“Šest strateških ciljeva srpskog naroda’’, 224,
zločini, 41-42, 183-184, 188-190, 203-204,
293-294, 237, 293-294
242-243, 253-256, 269. Vidjeti i: genocid u
Srebrenici Šetići, 69
Srebrenica, 83, 97 60 minuta, 122
Srebrenica juli 1995., 48-50 škola u Grbavcima, 63, 64, 245, 248-249
Srebrenički „Ćilim sjećanja“, 163-164 Škorpioni, 67, 115, 234, 49
srpski jezik, 94-96, 199-201 šteta, 20-21, 22-25, 27, 250-251, 271-272, 304-
305
Srpska pravoslavna, 167-168, 198-199, 265-266
crkva, 70, 97-98 Šušnjari, 245
ikonografija, 13-15, 68-69, 70, 93-95, 95, Švedska, 122, 155, 165, 166
101-102
SRJ. Vidjeti: Savezna Republika Jugoslavija T
Srpska demokratska stranka (SDS), 13, 120, tabuti, 53, 61-62, 135-136
270, 297 Tadić, Boris, 52, 286
SRRP (Srebrenica Regional Recovery Program). Tanjug, 261, 263
344

Indeks
Tanović, Danis, 293 mezarje Srebrenica − Potočari

Tarrassov, Nikolai, 108 Ujedinjene nacije (UN)
tekbir, 57 embargo UN-a na oružje, 109-110
Teksas, 168, 193-194, 208 izvještaj o Srebrenici, 16-18
uloga u padu enklave, 16-18
Tery, Sara, 180
baza UN-a, 11-15, 38-39, 43, 99-100, 213,
tevhid, 48 227-229, 240. Vidjeti i: Potočari
The Key to My Neighbor’s house: Seeking Justice in kao memorijal
Bosnia and Rewanda (Ključ za kuću mog su- kao mjesto sjećanja, 42-44
sjeda: traženje pravde u Bosni i Ruand), 190 kao mjesto genocida, 242-243
Tihić, Sulejman, 125 Ujedinjeno Kraljevstvo, 190, 278
Tišća, 13 UN mirovne snage, 4-6, 15-16, 122-124, 227-
Tito, Josip Broz, 67, 230 229, 242-243, 243-245. Vidjeti i: mandat
Tolimir, Zdravko, 229 Holandskog bataljona
suđenje, 218-219, 247-248 mandat, 16-18, 113-114
Torpey, John, 111 UN (United Nations). Vidjeti: Ujedinjene nacije
tranzicijska pravda, 163-164, 169, 221-222, 283- UNDP (United Nations Development Program).
285 Vidjeti: Razvojni program Ujedinjenih nacija
trajno boravište UNHCR (United Nations High Commisssioner for
i prisilno raseljavanje, 71-72, 83-84, 91-92, Refugees). Vidjeti: Visoki komesarijat UN za
136-139, 294-295 izbjeglice
u SAD-u, 191-192, 195-196, 199-200, 202, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, 186
206-209 Univerzitet Tufts, 124
trajno rješenje, 78, 152-153 UNPROFOR (Unitet Nations protection Force). Vi-
kao preseljenje izbjeglica, 152-153 djeti: zaštitne snage Ujedinjenih nacija
Travnik, 236 Ured visokog predstavnika (OHR), 43, 77, 96, 117,
Trbić, Milorad, 194, 208 124, 127-128, 132, 134, 257, 272, 292-
Trifunović, Darko, 266-268 294
Trnovo, 20-21, 234 uspostava Komisije za Srebrenicu, 268
smjenjivanje bosanskih zvaničnika, 259-260
Turska
uključenost u Ganićevu ekstradiciju, 280 ured za provedbu mira (PIC), 129
Tuzla, 23, 33, 54, 55, 61, 62, 67, 81, 83, 94, 100, Ured za specijalne istrage (OSI), 185
127, 156-157, 163, 178, 292 USAID (United States Agency for International De-
i raseljeni iz Istočne Bosne, 79-82 velopment). Vidjeti: Agencija SAD za razvoj
i raseljeni iz Srebrenice, 42-43, 91-92, 126, uslovljavanje, 260
136-139
Kanton, 102-103, 132
masakr, 270
muftija, 97 V
policija, 101-102 Vance-Owenov mirovni plan, 108, 109-110
Velika Srbija, 223-224
U Venancio, Moises, 87
Udrč (planina), 60 Venecuela, 233
Udruženi zločinački poduhvat (JCE), 214, 226- Vidačak, Veselin, 194-195, 199-200, 203, 208
227, 231
video snimak
udruženja porodica, 26, 43-44, 53, 55, 62, 110, kao dokaz, 239-240, 246-247, 248-249
121-122, 125-127, 132, 134, 135-136, o padu enklave, 239-240, 246-247, 248-
136- 139, 162-163. Vidjeti i: Žene Srebreni- 249
ce i Majke enklava Srebrenica i Žepa o zarobljenicima na livadi Sandići, 244-246
Udruženje “Opstanak’’, 130 Škorpiona, 114-115, 234-235, 249
Udruženje Srebreničana u Čikagu, 163 vizuelna uvjerljivost, 246-247
ukop vikendaši, 136-139
kolektivni u Memorijalnom centru i mezarju Vijeće Evrope (Council of Europe – COE), 129
Srebrenica − Potočari, 37, 40-42, 51-54, Vijeće naroda RS-a, 96
56-57, 61-62.Vidjeti: Memorijalni centar i
345

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, 79-80, 127- Wilson, Richard, 220

128, 132-133, 232-233, 261-262 Winter, Jay, 41
Rezolucija 713, 109 Winsconsin, 183, 206, 208
Rezolucija 752, 114
Woodhead, Leslie, 48, 246
Rezolucija 757, 114
Rezolucija 762, 114 Workman, Tim, 279-282
Rezolucija 819, 114, 123
Rezolucija 838, 114 Y
Rezolucija kojom se osuđuju zločini u Srebre- YIHR (Youth Initiative for Human Rights). Vidjeti Ini-
nici, 262-266 cijativa mladih za ljudska prava
Visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR), 60, 77-
80, 82-83, 98-99 Z
i enklava Srebrenice, 76-79 zadržavanje, 151. Vidjeti i: politika zadržavanja me-
misija u Bosni, 78-79 đunarodne zajednice
Visoko, 10, 135 zahtjev za status izbjeglice, 195-196
Višnjik, 121 i vojna služba, 191-192, 196, 198-203, 205-
206, 211-212
Vlasenica, 1, 22-23, 57, 273-274, 304-305
Zakon o odgovornosti za genocid, 207
vlasništvo nad posjedom, 42-44, 66, 76-77, 80-
82, 91-92, 169-170 Zakon o provedbi ljudskih prava (Human Rights En-
i napušteni stanovi, 100-101 forcement Act), 185
Vogošća, 126, 293 Zakon o reformi obavještajne službe i zaštiti od
terorizma (Intelligence Reform and Terrorism
Vojno poljoprivredno dobro Branjevo, 23, 63, 65,
protection Act of 2004), 185
190, 193, 219, 231, 240, 243, 245, 248
Zakon o vojnoj ekstrateritorijalnoj jurisdikciji
Vojska Republike Srpske (VRS), 8, 9-15, 17, 28,
(MEJA), 185
47, 55, 60, 64, 67-70, 183-184, 223-224,
241 Zapadna Evropa, 28, 152, 156, 162
navodne provokacije, 262-263 i dijaspora iz Srebrenice, 143-144, 148-149
i komandni lanac, 21-22 zapadni liberalizam, 6-8, 9, 119-120, 254-256. Vi-
i zločini u Srebrenici, 241-242, 243-246, djeti i: intervencija, liberalna
248 zastava
napadi na enklavu, 78-80, 227-229 državna Bosne i Hercegovine, 1, 44, 57, 60
zauzimanje enklave, 99-101 državna Holandije, 57
nastojanje da se prikrije, 262-263 Republike Srpske, 44, 253
maskirani kao mirovnjaci UN-a, 246-247 Republike Bosne i Hercegovine, 1, 57, 60
dokazi u vezi sa, 238-239 Srbije, 45
bivši pripadnici, 144-145, 183-184, 188- Turske, 2, 60
191, 205-212 zaštićeni svjedoci, 238-239, 240-242
unutrašnje borbe za prevlast, 224-225 pravila Haškog tribunala za, 241-242
vojna strategija, 224-225, 226, 229-230, P005, 240, 247-248
235-237, 257-258, 301-302 PW-110, 249
uloga u genocidu u Srebrenici, 196-200 PW156, 240, 247-248, 249
struktura, 188-191 RM -225, 240, 243, 248
veze sa Srbijom, 114-116, 221-222 Svjedok I, 243
svjedoci, 223-224, 231-232 Svjedok O, 237, 240, 248
VOLAG (volunter agencies), volonterske agencije, Svjedok P, 105, 243
168, 193 Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR),
Vrhovna komanda VRS-a, 225, 236 80, 99-100, 104, 225-226, 227-228, 246-
Vukovar, 286 247, 261-262
Zinbo, Asta, 165
W Zukorlić, Muamer, 29
Wandsworth, zatvor, 278 Zvornik, 8-9, 10, 21, 23, 58, 69, 93, 94, 231, 239,
Washington, 206 276-278
Washington DC, 137, 156, 159, 197, 299 policija, 276
Weston, John, 264 Zvornička pješadijska brigada, 189-190, 191-192,
Williamson, Clint, 116 n. 197 194-195
Ž
346

Indeks
Žalbeni sud SAD za Četvrti okrug, 203 Žepa, 11, 179, 248
Žene Srebrenice, 26, 53, 62, 83, 121-122, 130, Živanović, Milenko, 228-229
162, 181-182
Žene u crnom, 53
Ženevska konvencija, 158, 243-245
347

HISTORIJSKE MONOGRAFIJE
Knjiga 13
Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner

SREBRENICA NAKON GENOCIDA
Prevela s engleskog:
Senada Kreso
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Za Izdavača:
prof. dr. Husnija Kamberović
Korektura:
dr. Vera Katz
Izrada registara:
dr. Vera Katz
Dizajn i tehničko uređenje:

Tarik Jesenković
Fotografija na naslovnoj strani:

Ruke Nure Begović, članice udruženja “Žene Srebrenice”,
na transparentu sa imenima nestalih. Tuzla, 2002.
© Autor: Tarik Samarah
Štampa:
Štamparija Fojnica
Za štampu:
Šehzija Buljina
SBN 978-9958-649-23-3
Sarajevo, 2015.

Srebrenica Nakon Genocida Final

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Srebrenica Nakon Genocida Final

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Lara J. Nettelfield i Sarah E.

SREBRENICA NAKON GENOCIDA

Srebrenica prijelom FINAL.indd 1 03.06.15. 10:00

Glavni i odgovorni urednik:

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Bibliografija: str. 313-329 ; bibliografske i

Srebrenica prijelom FINAL.indd 2 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 3 03.06.15. 10:00

Štampanje ove knjige pomogli su:

Srebrenica prijelom FINAL.indd 4 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 5 03.06.15. 10:00

Predgovor: Intervenirati....................................................................... XXI

1. Uvod: Intervencija i njena značenja........................................... 1

Dio I. SJEĆANJE I KRETANJE............................................................... 33

DiO II. ISPRAVLJANJE NEPRAVDE VAN GRANICA BOSNE................ 143

Srebrenica prijelom FINAL.indd 7 03.06.15. 10:00

DiO III. PROIZVODNJA I SUBVERZIJA ZNANJA ................................ 213

Srebrenica prijelom FINAL.indd 8 03.06.15. 10:00

1.1 Mapa Bosne i Hercegovine................................................................. 10

Srebrenica prijelom FINAL.indd 9 03.06.15. 10:00

2.1 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari:

Srebrenica prijelom FINAL.indd 10 03.06.15. 10:00

4.4 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007...................................................... 137

Srebrenica prijelom FINAL.indd 11 03.06.15. 10:00

3.1 Obrasci unutrašnjih migracija............................................................. 90

Srebrenica prijelom FINAL.indd 12 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 13 03.06.15. 10:00

pronicljive komentare. Zahvaljujemo Peteru Lippmanu na njegovom proučavanju

Srebrenica prijelom FINAL.indd 14 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 15 03.06.15. 10:00

Shannon Wagner i Wallaceu Watson, Jonathanu Wagner, Laurel Freas, a posebno

Srebrenica prijelom FINAL.indd 16 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 17 03.06.15. 10:00

IWPR Institute for War and Peace Reporting (Institut za izvještavanje o

Srebrenica prijelom FINAL.indd 18 03.06.15. 10:00

VSUN Vijeće sigurnosti UN-a

Srebrenica prijelom FINAL.indd 19 03.06.15. 10:00

[L. Intervenire, doći između; inter, između, i venire, doći]

Srebrenica prijelom FINAL.indd 21 03.06.15. 10:00

Intervencija i njena značenja

Srebrenica prijelom FINAL.indd 1 03.06.15. 10:00

Srebrenica prijelom FINAL.indd 2 03.06.15. 10:00

3 Općenito, u poslijeratnoj Bosni a u konkretnom slučaju u Srebrenici, žene igraju istaknu-

Srebrenica prijelom FINAL.indd 3 03.06.15. 10:00

hovih poticaja i efekata, i mreže ljudi angažiranih na njihovom provođenju, mi se

(2005), 16-24. O obnovi društva u postkonfliktnim društvima, uključujući bivšu Jugosla-

Srebrenica prijelom FINAL.indd 4 03.06.15. 10:00

međunarodnih institucija, organizacija i njihovih uposlenika uključenih u ratnu i

6 Primjenjujući alternativni naziv za ono što se često naziva međunarodna zajednica -

Srebrenica prijelom FINAL.indd 5 03.06.15. 10:00

ta”, konkretno, od mirovne misije Ujedinjenih nacija; njihove intervencije nastaju

8 Vidi, naprimjer, Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Deve-

Srebrenica prijelom FINAL.indd 6 03.06.15. 10:00

California Press, 2008. O izborima, vidjeti Coles, Democratic Designs.

Srebrenica prijelom FINAL.indd 7 03.06.15. 10:00

sa različitim sredstvima. U razmatranju tih različitih političkih i socijalnih oblika

Srebrenica prijelom FINAL.indd 8 03.06.15. 10:00

Kulminacija strategije kontrole koju su provodili bosanski Srbi

Srebrenica prijelom FINAL.indd 9 03.06.15. 10:00

Map 1.1. Map of Bosnia and Herzegovina. Source: United Nations.

campaigns to overtake territory and resources in Eastern Bosnia and,

Srebrenica prijelom FINAL.indd 10 03.06.15. 10:00

12 Podrinje je područje koje leži zapadno od rijeke Drine u Istočnoj Bosni.

Srebrenica prijelom FINAL.indd 11 03.06.15. 10:00