"Sebe" ne postoji

Da ne vrtimo misli i ideje o sebi, da ne vrtimo projekcije o sebi, da

emocijama ne dajemo ideju da ih mi imamo, da tijelu ne lijepimo lažni
osjećaj "ja" i mentalnu konstrukciju o sebi, šta bi smo bili? Ono
najčešće, da tako kažem, jesu mentalne konstrukcije koje o sebi imamo -
ideje, koncepti, uvjerenja, vjerovanja, mišljenje i stavovi, stalno vrćenje
misli koje su automatske i nimalo ne ovise o našoj volji a koje uvijek
uključuju "nas" u njima, povezivanje svega oko nas i drugih oko nas u
vezi sa nama, itd. - i te mentalne konstrukcije daju nam osjećaj da
smo mi stvarni; da smo mi kao osoba, kao ime i prezime ali i to tijelo
koje vidimo i osjećamo, stvarna osoba. Kroz stalnu projekciju "sebe",
podržavajući "sebe" sa mentalnom i emotivnom konstrukcijom,
potvrđujemo "sebe" kao stvarno, odvojeno od drugih i svaka misao i
emocija se trudi potvrditi duboko vjerovanje koje imamo o "sebi".
Čim krenemo ispitivati to "sebe" pojavljuju se prvi razbuđujući efekti
kroz koje uviđamo da je "sebe" samo ideja oko koje se to iluzorno "sebe"
izgrađeno. A osjećaj "ja" je specifični osjećaj postojanja povezan za tijelo
i time ono nema jedinstvenost, posebnost ili odvojenost od drugih "ja"
koja su povezana sa drugim tijelima, bilo to ljudska tijela, životinjska
tijela ili bilo šta od organskog života na zemlji. Ulazeći dublje u
ispitivanje osjećaja "ja", što znači odbacivanje posebnog ili pojedinačnog
"ja" u nama, dolazimo do čistijeg osjećaja bivanja, postojanja, životne
sile. Uskoro osjećaj posebnog "ja" nestaje, jer je on lažan i temelji se na
niz drugih faktora - kao ovi koje sam ovdje iznio - i uviđamo da postoji
samo Bivanje koje nije emocija, ali se emotivno može osjetiti u pozadini,
i da je ono jedno te isto u svim oblicima, da svaki fizički oblik na ovoj
planeti - sav organski život - ima isti osjećaj Bivanja, Postojanja,
Životne Sile. POTPUNO ISTI. Razlika je površinska i ona ne postoji u
dubljim aspektima bilo kojeg živog bića. Osjećaj "sebe" koji imate
potpuno je isti kao osjećaj sebe bilo kojeg drugog živog bića.
Čak i kada spoznate da nema nikakvog "sebe" za kojeg možete tvrditi da
ste vi, ostaje spontani pokret lažnog "sebstva" koji se vrti ali on više nije
ličan, nije vaš, ne doživljavate ga više kao "sebe" već spontanu i prirodnu
manifestaciju, koja je tu, mogu tako reći, sama od sebe. Vaše misli više
nisu vaše misli, vaše emocije nisu vaše emocije, vaše tijelo nije vaše
tijelo, vaši procesi nisu vaši procesi, itd. To je naizgled "vaše" kao i "vi"
sami. Nema ničeg "vašeg" u "vama" niti takvo nešto kao "vi", "sebstvo",
"ja", "moje", itd. To je prosto tu kao film koji se odvija na platnu i "vi" ga
promatrate, vidite, svjedočite mu. Svjesni ste "sebe" i "svijeta" kao filma
koji se vrti sam od sebe, podržan svim onim glumcima koji nisu svjesni
da su glumci već da su uloge koje glume. Šok nastaje kada otkrijete da
većina "glumaca" nije živa. Pod tim se misli da oni kao nešto svjesno,
živo, postojeće ne postoji iza projekcijskog platna na kojem se odvija
film za koji oni misle da su oni. Nekad taj film nazivamo dramom,
komedijom, tragedijom, ili slično i on nije ništa drugo do film i u sebi
nema ništa stvarno osim ideje "o sebi". Tada shvatite još nešto. Ne
postoji takvo što kao prosvjetljenje "osobe" jer "osoba" ne postoji. Ne
postoji takvo što kao prosvjetljenje "sebe" jer "sebe" ne postoji. I to što
to ZNA jeste ono što je Budno, Probuđeno ali to nije "vi" i nije
"vaše". Ni u jednom trenutku ne možete reći da ste to "vi". To je tu,
samo od sebe, budno samo za sebe, probuđeno samo za sebe, i to
nimalo ne uključuje "vas", "sebe", "mene", "ja", "sebstvo",
"jastvo", lažno "ja jesam" ili čak ono duhovno "prosvjetljeno" "Ja
Jesam" kojim se kuraže oni koji nisu zagrebli ni milimetar "svoje" kože.
A da bi bilo šta shvatili trebalo da ogule svu "kožu", "meso", sa kostiju a
onda i "kosti" pretvore u prah.

Kad promatrate "svoje" misli vidite da se one same od sebe pojavljuju i

pošto se pojavljuju u "vašoj" glavi vi im dajete nesvjesnu karakteristiku
"ja" ili "sebe" ili "moje misli". Kada se promatranje nastavlja vidi se da
one same dolaze i same odlaze a vi više u njima ne učestvujete. Čije su
onda misli? Ako mislite da ste "vi" odvojeni od misli, još niste dobro
vidjeli. "Vi" ste misao o sebi. To što je odvojeno i promatra niste "vi"
kao ono "sebe" koje smo malo prije dotaknuli. Postoji to odvojeno od a
pošto znate da "vi" nastajete idejom o "sebi" to odvojeno nije "vi",
nije "sebe". To je tu, i to je to. Ništa više sa tim. Postoji to nešto što
nazivamo Prisustvo, nešto što Svjedoči, ali to niste vi. Jer "vi" ili "mi"
smo projekcija. Jasno, unutar komunikacije moramo koristiti te
zamjenice. I u jednom trenutku to postane smiješno. Kažete "ja mislim to
i to" i u vama se javlja smijeh. Naravno, luđe bi bilo da kažete "taj i taj
misli to i to", u trećem licu jednine. Možda je bolje u trećem licu
množine, barem će drugima biti zabavno slušati to. Jer u stvari, to "ja" za
koje mislim da je jednina sastoji se od niza malih "ja" koji su u stvari
množina. Ali za to vaša svjesnost sebe mora postati mnogo suptilnija i
snažnija. Tada vidite to što je Gurđijev nazvao "mala ja", ili mnoštvo u
čovjeku.

I to je ono što nazivamo Svjestan Čovjek. No, on još uvijek ima nešto što
ga vezuje sa idejom o "čovjeku". Na kraju, i to je samo ideja, misao,
konstrukcija ili kako jedna žena prevodilac kaže "deluzija". Meni jako
smiješno. Drugim riječima, zabluda.
Opet, kažem, glupo je pomisliti da će to sve da nestane. Nestat će osjećaj
"vas", "ego", "osobnost", "emocije" ili šta već. Neće. Sve će i dalje biti
tu. Samo "vi" više nećete biti tu. Mogu reći da će Praznina biti tu. I
smiješno mi je dok ovo pišem jer znam kakve asocijacije većina ima na
ideju "praznine".
Svaka ova riječ kojom opisujemo "sebe" je potpuno bez značaja, bez
značenja. Samo riječi i ništa više. Isto takvo je i ovo što opisujemo kao
"mi", "ja", "vi", "sebe", "sebstvo", "jastvo", "ja jesam" ili čak i ono tzv.
"prosvijetljeno Ja Jesam".
Previše navodnika. I to je zamka jezika. Ili da kažem "Deluzija" jezika.
Zabluda jezika.

No, svjesnošću ili, kako to duhovnije zvuči, prisutnošću stvara se,

kristalizira se nešto svjesno u nama (neću više navodnike, ali ih zamislite
na ličnim zamjenicama). Svjesno koje ćemo u svojoj zabludi nazvati
"sobom" ali nije naše. To je tu, samo od sebe, svjesno samo za sebe. I
pošto je tu, u ovom tijelu i ulazi u ove umove, navika davanja lične
zamjenice, koja nije niti će nestati, prosto kaže "ja sam svjestan" ili "moja
svjesnost". I možemo uvjetno tako reći. Ali bitno je da znamo o čemu se
radi. Jer vezivne sile će brzo prevariti sistem, brzo će vas vezati za novo
nastalu situaciju i ponovo ćete upasti u deluziju (zabavna mi je riječ,
oprosti Sanja), ili zabludu o sebi.
Daljnja kristalizacija ili osvješćivanje ili dovođenje svijesti u ovo tijelo i
ove umove nastaje na ovom znanju, da tako kažem. Stalnom bdenju u
sebi, stalnoj svjesnosti lažnog "sebe" i svim onim što ono sadrži u
sebi. To ne znači da se nećete zaboravljati - ovdje treba malo pojašnjenje.
Kako nam je prepreka, jedna od jačih prepreka, jezik moramo i dalje
koristiti te lične zamjenice kada opisujemo određenu putanju. Bez njih bi
nam bilo teško bilo šta opisati, ali jako je bitno da znate za razliku.
Kada kažemo "zaboraviti se (sebe)" govorimo o tom Svjesnom,
Budnom u vama. Ne "vama" kao u prethodnom dijelu teksta. Već vama
u smislu te svijesti o sebi, toga što je svjesno lažnog sebe ili sebstva ili
jastava. Jer stvarno "vi" rađa se ili, drugim riječima, kristalizira se
svjesnošću, pažnjom, promatranjem, prisutnošću, itd. Iako to nazivamo
Sebe, sa velikim početnim slovom, to je samo zato da bismo mogli
nastaviti komunicirati.
Djelovanje sile neznanja ili sila nesvjesnosti neće prestati sa ovom
spoznajom o kojoj govorim. Dapače, moguće da će se i pojačati neko
vrijeme.
Zaboraviti Sebe znači da ste ponovo pali u san o sebi. Zabludu
(deluziju) o sebi. Ponovo ste zaspali. U tom trenutku Rad postaje Borba
za Sebe, borba da ostanete svjesni, prisutni, budni. Drugačije rečeno,
morate se kristalizirati do kraja. To svjesno u "vama", to što se
kristalizira kao svjesno i budno nazivamo još Novo Sebe, Novi Čovjek.
Sve dok "on" nije rođen do kraja, kristaliziran do kraja, vi kao svjesno ste
u procesu stvaranja, procesu koji Gurđijev naziva Kristalizacija. Još
uvijek nemate "dušu".
Dobro, neću miješati igru učenja jer ću vas deluzirati - pardon, zbuniti
(zabludjeti).

Održavanjem te "povišene" svijesti o "sebi" sve više i više kidate

veze, niti koje vas vezuju za projekciju sebe, projekciju o drugim i
svijetu. No, morate znati, to što se vi budite ne znači da se svijet mijenja.
Drugi će i dalje biti to što drugi jesu i film će nastaviti da se vrti. Morat
ćete igrati igru i morat ćete, zarad drugih i svijeta, svjesno igrati igru, tj.
biti u filmu. Priče će se i dalje vrtjeti, drame će i dalje biti drame,
tragedije će biti tragedije, itd. Ali vi više nećete postojati. To je početak
smrti sa jedne strane i početak rađanja sa druge strane. Postoji i
smrt bez rađanja. To doživljava većina oko vas. Oni umiru bez da se
ponovo rađaju. Ono što je zanimljivo jeste da će u toj svojoj konačnoj
smrti pokušati i vas da uvuku u taj proces. To je mentalitet krabe
(kratkorepi rakovi). Sada, to je odlično ako se to dešava, jer to traži da se
borite za sebe. "Kada svi spavaju, vi morate da bdijete". Mnoga učenja
govore o tome.
Kroz stalno bdenje kristalizira se Stvarno. Kristalizira se ono što
nazivamo Istinsko u vama. Teško mi je reći "ja" u smislu Istinskog "ja"
jer takvo što ne postoji, ali postoji to što je svjesno i što je istinsko i vi ste
to. (Opet zamka jezika). To što se u vama kristalizira mora iz svjesnog
preći u Budno. Tj. mora se kristalizirati do kraja. To je proces
transformacije.

Da se vratim na početak.
Shvaćanje da nema nikakvog "ja" ili "sebe" početak je dublje realizacije.
Većina misli da će sve u vama nestati. Neće. Ništa neće nestati osim ako
ne odradite transformaciju. No, trebat će vremena da pustite da sve teče
svojim tokom kao i prije, čak i slobodnije nego prije. Kada saznate da ne
postoji "ja", da ne postoji nikakvo "sebe" i da je sve to samo konstrukcija,
strah će i dalje biti prisutan, sve emocije i misli će i dalje biti prisutne i
predstavljat će vaše "odumiruće sebe". Daljnji tok zavisi od toga želite li
stvoriti ili želite do kraja završiti proces, tj. odbaciti bilo kakve ideje o
transformaciji i slično.

Lično, ne podržavam ideje vedantističke advaete već tantričke advaete.

Drugim riječima, ne mislim da treba da pobjegnem odavde, kako to radi
gyana i vedantistička advaeta, već da treba da se to svjesno, budno,
probuđeno kristalizira ovdje, manifestira ovdje u ovoj realnosti. Da
svjesno i Budno zamijeni nesvjesno, mehaničko i san. I u tom trenutku,
na ovom križanju, moj Rad i ono što ja pratim kao Liniju, razilazi se sa
popularnom vedantističko-gyana-advaetom (advaitom).
U sve-popularnom procesu vedantističke advaete idete ka Oslobođenju.
Do kraja. Bez mogućnosti da se vratite u ovaj "san". Napuštate san i ne
namjeravate da se vratite u njega. U tom procesu, sve što ste bili prije
ostat će i nakon spoznaje. Ali više o tome nećete brinuti, neće vam biti
važno, nećete tome dati ni "pet para". To je inercija sna koji se nastavlja,
to je film koji ide sam od sebe čak i kada napustite kino salu. Ali pošto
nemate gdje da odete, izlazak na vrata kino sale znači momentalno ili
simultano vraćanje u nju. Bit ćete svjedok filma i filma o ljudima koji
identificirano gledaju film. I to je to. Čekate smrt tijela i prekid filma i
kraj.
Nikad nisam vidio smisao u tome. Jer nekako ne mogu da se otmem
dojmu da To što je sve manifestiralo želi da što prije pobjegne iz svega.
A dio koji podržavam mnogo je teži od popularne new age advaete, čak i
one stare, istinske advaete.

Kao što rekoh, na tom križanju izabiramo različite puteve. Ali do tog
križanja sve je skoro pa isto. Razlika je samo u tome što jedni napuštaju
igru do kraja i više ne žele da igraju, budu u filmu, iako nitko ne zna šta
ide dalje. Drugi žele da osvijeste sve što mogu da osvijeste, spuste tu
svijest u život, u ovo tijelo, kristaliziraju je do kraja. No, put do tog
križanja je isti za sve. Dalje nije.

Kristalizacija ili razbuđivanje ne znači da se san prekida, dapače,

ona znači da se san sanja na budan način. Izvan kina nema nikakve
projekcije. I nema u čemu da se bude svjestan. Došli ste do projektora,
vidjeli da sve nastaje ispred objektiva a o onom iza objektiva nemate
pojma, nemate pojma šta je to. To je za vas Prazno, Ništa, Apsolut, Bog,
Izvor ili kako želite to nazvati. Ispred objektiva je projekcija, film,
nepostojeće, nestvarno, itd. I to iza objektiva je vaše Prava Priroda ako
smijemo upotrijebiti riječ "vaša" jer nije vaša. To je Prava Priroda
Stvarnosti ali i Prava Priroda projekcijske stvarnosti. U toj Prirodi
projekcije Stvarnosti čovjek je projekcija. On nije stvaran. Ali u
samoj projekciji projicirano doživljava svoju "stvarnost".

Kristalizacija ili stvaranje stvarnog znači dovođenje ili bivanje u

Svjesnom/Budnom stanju. To je cilj Rada. To je proces
transformacije. U tom procesu i dalje ćete vidjeti da sve što ste o "sebi"
mislili, pretpostavljali, bili uvjereni, imali duboko vjerovanje, NIJE
istina. I trudit ćete se da na mjesto nestvarnog dovedete svijest, svjesnost,
budnost.
Većina želi budnost jer se boje da ne nestanu. Čak i kada govore sve
ovo što sam ovdje napisao, oni nisu u tom stanju, jer da jesu znali bi šta
je to što je Budno u njima, šta je to što je Svjesno, šta je to što je Bivanje.
A to nisu oni. Projekcija o "sebi" se nastavlja ali ovaj put je lijepe za
Svjesno i Budno kao način samo-preživljavanja sistema. Vjerujte, to
nije njihova volja, samo tako izgleda. To je upravo taj nestvarni entitet
"sebe" ili priljepak na Stvarno koje želi da preživi. I ako stvarno želite
biti Budni, on mora da umre. Na kraju dolazimo do toga da se čovjek boji
ne-sebe, tj. nepostojanja "sebe". Ne boji se bez razloga. To je instinktivni
strah. On je istinit. Čovjek kao "ja", kao "sebe", kao "taj i taj", kao
osjećaj da "postoji" NE POSTOJI. On je projekcija. I to je ono što
osvještavate Radom na sebi. I od toga idete dalje.
Rođeni ste kao ne-svjesno, živjeli ste kao ne-svjesno. Sada počinjete
živjeti kao svjesno. To je značenje da "prije probuđenja niste postojali",
"ako niste svjesni niste ni živi", itd.
"Da biste se ponovo rodili morate da umrete, a prije no što umrete
morate da se probudite". Koju god drugu kombinaciju izaberete to je
kraj, konačna smrt. Vaš prvi cilj u Radu jeste da se probudite iz sna o
sebi i životu. A onda da to "ja", "sebe", "vi" umrete kako bi se Novo
moglo roditi, moglo ispuniti manifestaciju koja je prije bila nesvjesna i
ne-živa, drugim riječima "mrtvac koji hoda", "mrtvi koji sahranjuju
mrtve", itd. Jasno, u početku vam je ovo simbolika, a onda se desi kroz
proces Rada da ovo više nije simbolika već bukvalno. Strašno je početku,
a uvijek kreće kroz bljeskove, kada vidite da je vaša žena ili muž mrtav,
da su vaši roditelji, prijatelji, svi ljudi oko vas mrtvi. Kasnije se
naviknete. Ono što je zanimljivo jeste, prije no što postane strašno, da u
djeci vidite da su živi. A onda kako ih promatrate vidite kao "umiru" u
sebi, nestaju i zamjenjuje ih nestvarni, mrtvi identitet, ličnost, mrtvo "ja",
itd. I morate pustiti taj proces da ide do kraja. Tada ako znate kako ide
borba da u njima zadržite nešto živo, nešto što može u jednom trenutku
da se ponovo oživi. Generalno govoreći, proces umrtvljivanja završava se
oko 35 godine. I većina je u tim godinama već mrtva iznutra. Jako se
rijetko desi da čovjek može poslije tih godina da se "oživi". To ne znači
da mrtvilo ne može biti religiozno i duhovno, dapače, može i najčešće
i jeste. Jer mrtvilo želi da preživi. Čak ulazi i u Rad kako bi
preživjelo. Ali nikad ne prijeđe prag koji mora prijeći kako bi bilo
oživljeno. I to jako često vidim u ljudima u Radu. Bez obzira kojem
sistemu učenja taj Rad pripadao. Ljudi žele da to mrtvo što su oni preživi,
da bude budno, probuđeno a to nije moguće. Zato glume budnost, Rad,
probuđenje. I kažemo "dobro došli u san o duhovnosti". Na kraju i taj
san umire kao i svi drugi snovi i bojim se da neće otkriti da nisu nikada
bili živi, već su pokušavali da mrtvo, kroz Rad ili duhovnost ili religiju,
održe živo-mrtvim. Jasno je da vas nitko ne voli i ne želi čuti kada ovo
kažete. Ali to ne mijenja činjenicu.

Jedina bitna stvar, a većinu drugih saznat ćete nakon nje, jeste probuditi
se u ovom životu. Probuditi se iz sna koji sanjamo. Probuditi se iz sna
o "sebi", "drugima", "svijetu". Odbaciti taj san. Biti svjesni sna. To
je početak razbuđivanja. Ali ne na način da čujete za to i sada "znate",
već da to stvarno postanete. Dopustiti snu da se vrti i "vi" biti svjesni iza
njega. Kroz to se kristalizirate. Svijest koja je rasuta u nizu procesa i
reakcija postaje kristalizirana u "vama". I vi prebacujete svoju percepciju,
hajde da tako kažem jer je jednostavnije, u kristaliziranu svijest o "sebi".
Mogu napisati mnogo stranica šta će tada biti, ali imitirat ćete i nećete
dostići to. Zato o tome ne pišemo. Ali ono čega se bojite da će nestati, da
više nećete moći, i slično NIJE istina. Dapače, moći ćete mnogo više od
toga što sada možete. Mnogo intenzivnije, mnogo snažnije, mnogo
potpunije. Ali više nećete biti u deluziji (sorry Sanja - i nadam se da si
kroz ovaj tekst dobila odgovor na mail koji si mi poslala), zabludi, o
"sebi", o "svom ja" i slično. Bit ćete slobodni od "sebe". Ali i slobodni za
to "sebe". To je zanimljivo. Tada ono što je bilo zatvor postaju neka vrsta
"čula" kroz koje doživljavate sve što treba ili želite da doživite, ali i da
izrazite slobodnu svijest.

Kada počnete spoznavati ovo što sam ovdje opisao, javljat će se strah i
dalje, negativne emocije i dalje će da postoje, misli će i dalje da vrte svoj
film, ali ovaj put znat ćete i više u njih nećete vjerovati, znat ćete da oni
nisu "vi" i da to "vi" za koje ste mislili da ste ne postoji i da nikada nije ni
postojalo. Znat ćete šta je to što postoji. Sada, ne želim da idem u tom
pravcu. Postoji mnogo razloga za to. Čak ćete i za to "Postojanje" znati
šta je to i nećete biti u zabludi oko njega, niti ćete njega smatrati
"sobom". Postoje nazivi za to, i svi ste ih čuli i pročitali a ja ne želim da
ga napišem.

Prvi korak je jasan. Proučavanje Ideja Rada i svjesnost "sebe".

Početi razmišljati "iz Rada" kako kažemo, iz Ideja Rada i stalno,
često, intenzivno promatranje "sebe". To je početak. Osnova. Bez nje
ne možete ići dalje ako vam je cilj istovremena transcendencija i
transformacija. A to je cilj Rada. Kad Rad kaže da to što vidite niste vi,
nije vaše, to je istina. Ali u početku to ne znate. Rad vam kaže da
prebacite percepciju u ono što je svjesno, prisutno, što promatra i da je to
vaše Stvarno "vi". I to je početak razbuđivanja. Dugotrajan proces. Malo
je drugačije u transcendenciji, mnogo je kraći. Par godina. No, problem je
što se u transformaciji jako rijetko dešava "povratak" nazad na život. I
ako to niste prije odradili, tj. radili sa svjesnošću, pažnjom,
promatranjem, transformacijom nećete ni nakon postizanja cilja
transcendencije. Kada realizirate, spoznate Istinu, nećete vidjeti
razlog zašto biste bilo šta radili sa iluzijom, snom, nestvarnim,
pojavnim jer ono nije stvarno. Čak nećete moći naći ni razlog zašto da
budete svjesni unutar života, jer i to je i dalje san, ali svjestan san. Zato i
kažemo ako čovjek nije prije Spoznaje radio na sebi neće ni nakon
nje. Što je očigledno kod većina vedantističkih advaeta i gyanija.
Mnogi ne znaju u što se upuštaju kada krenu na stazu advaete. Ali isto
tako mnogi ne znaju bilo šta kada krenu na duhovno-religioznu stazu.
Srećom, jako često, neznanje ih štiti, pa završe u fantaziji i dubljem snu i
time su zaštićeni. Jeste da je to iluzija ali iluzija štiti iluziju. Zabluda štiti
zabludu. Probuditi se unutar toga znači ostati bez zaštite iluzije, ali tada
nešto drugo preuzima zaštitu "vas" ali ne na način na koji mislite da će se
to desiti. Jer, kao što smo rekli, nema nikakvog "vas" osim iluzije "vas". I
to je isto na svim istinskim ili autentičnim učenjima. Na kraju su sve
susretnu sa Prazninom ili Ništavilom. I to nije ono što ljudi misle da
jeste. To niti je Prazno, niti je Ništa. Ali kako više nema "vas", nema
procesa u "vama" to što ostaje iza liči na ništa, na prazninu i nemamo
bolju riječ za to. Reći to je "Bog" i eto nove iluzije. Zato i ne koristimo te
riječi, osim u slučaju kada ih ispravno razumijete. Što je jako rijetko.
Tumačiti ovo značilo bi da moram napisati jako dug test i pitanje je
koliko ljudi bi ga razumjelo osim ako nisu pripremljeni da razumiju.
Kada se probudite u ovom što nazivamo snom, iluzijom, pojavnim,
igrom, filmom, pričom, dramom, itd., tada vidite da Rad cijelo vrijeme
govori istinu u odnosu na "čovjeka" i "san". Ne prije toga. Ako nemate
transformaciju za cilj tada nastavljate ka potpunoj transcendenciji bez da
se osvrćete. A ako vam je oboje cilj, pa dobro došli u "pakao". Zato
mnogi ne žele da rade na transformaciji. Problem je samo u tome što
oni koji će reći da žele da idu u transcendenciju samo MISLE da žele
da idu, i to je samo priča. Ništa više. Priča za raju. U kojoj se dobro
osjećaju jer raja vjeruje u priču. Oni koji stvarno teže tome nemaju
"raju". Jer znaju šta je "raja". Znaju šta su "oni". Znaju da to ne postoji.
Ostali, pa ostali prosto uživaju u svom novom filmu/snu o prosvjetljenju,
duhovnosti, dezintetima, kanaliziranju, srodnim dušama i slično. Ugodan
san i ništa više.
Znači, korak po korak i bez žurbe. Kada vidite istinu o nečemu u sebi
ne vraćajte se nazad u neistinu, laž. Kako bi se reklo, zadržite
poziciju. Kada se utvrdite u njoj, idete dalje. Postoji jako puno načina
ali najdirektniji su najbolji i najbrži. I da, pamet u glavu, ne govorite
drugima što radite osim ako niste do kraja "zagrizli" i više vas ne
interesira njihovo mišljenje. Na kraju, svo osvještavanje i buđenje dešava
se samo u vama i nema nikakve veze sa bilo čim izvan vas a time ni sa
kim drugim, koliko god da su vam ti "drugi" važni i dajete im vrijednost
ili ste emotivno povezani sa njima. Igrajte igru dalje a u "sebi"
nastavite sa procesom buđenja. Gurđijev bi rekao da "svjesno
glumite". I u pravu je. Samo to na početku ne razumijete jer mislite da
ste "vi" stvarni. I često ne želite da upotrijebite tu uputu jer je ne
razumijete. Kada dosegnete određeni nivo razbuđivanja, da to tako
kažem, tada razumijete šta ta uputa znači.

Sretno i uživajte u procesu razbuđivanja

Bhaerava