Knjigoteka

1
Glorij@
 Knjigoteka

RHIDIAN BROOK

-U kući drugih-

Preveo s engleskoga
Mladen Jurčić

2
Glorij@
 Knjigoteka

Ova knjiga posvećena je Walteru, Anthei, Colinu,

Sheili i Kim Brook

3
Glorij@
 Knjigoteka

»Zvat će te popravljačem srušenih zidova.«

IZAIJA, 58,12

»Čini se kako nema nikakva smisla - da jedna obitelj živi na tako

prostranome mjestu.«
Povratak u Bridesbead, EVELYN WAUGH

4
Glorij@
 Knjigoteka

Rujan 1946.

5
Glorij@
 Knjigoteka

~1~

Zvijer je ovdje. Vidio sam je. I Berti ju je vidio, a i Dietmar. Ima crno
krzno nalik na otmjen ženski kaput, a zubi su joj kao klavirske tipke.
Moramo je ubiti. Ako to mi ne učinimo, tko će? Englezići? Yankeeji? Rusi
ili Francuzi? Nitko od njih to neće učiniti jer su previše zaposleni
traženjem drugih stvari. Žele ovo i ono, kao psi koji se tuku oko kosti na
kojoj nema mesa. Moramo to sami obaviti, moramo srediti zvijer prije
nego što nas ščepa, a onda će sve biti bolje.«
Popravivši šljem, dječak Ozi poveo je sudrugove dalje gradskim
krajolikom koji su »Tomyji« (kako su Engleze zvali po njihovu
poznatome vojniku Tommyju Atkinsu) bombardiranjem pretvorili u
prašinu. Na glavi je imao britanski pojačani šljem koji je ukrao iz
stražnjega dijela kamiona, blizu Alstera. Iako je bio manje otmjen od
američkih, pa čak i ruskih šljemova koje je dječak imao u zbirci, najbolje
mu je pristajao, a kad ga je nosio, Ozi je bolje psovao na engleskome, baš
kao engleski vodnik kojega je, na hamburškoj postaji Dammtor, čuo
kako grdi zatočenike: »Oj! Uvis te jebene ruke! Rekao sam: u jebeni vis!
Da ih vidim! Glupi, krvavi, jebeni Huni!« Ti su ljudi nakratko spustili
ruke, ali ne zato što nisu razumjeli, nego ih je nedostatak hrane učinio
odviše slabima. »Glupi-krvavi-jebeni-Huni!« Niže od vrata Ozijeva
odjeća bila je modna mješavina, domišljatom improvizacijom
sastavljena od raznorodnih, nabacanih predmeta, a sastojala se od
kicoškoga kućnoga ogrtača, usidjeličine pletene veste, djedove košulje
bez ovratnika te podvrnutih hlača pripadnika jurišnog odreda koje je
dječak, umjesto pojasom, vezao činovničkom kravatom, dok su cipele,
poderane na vrhovima, pripadale davno nestalom šefu postaje. Njegovi
grubi sudruzi od straha su tako raširili oči da su im se vidjele
bjeloočnice, pa premda im se na prljavim licima bojazan još više isticala,
slijedili su vodu kroz šutu koja je ostala od sravnjenih kuća. Zaobilazeći
krš i hrpe cigala, izašli su na čistinu, gdje je postrance ležao stožasti
crkveni zvonik nalik na raketu. Ozi je podignutom rukom društvu dao
znak da se zaustave, pa je, zavukavši ruku u kućni ogrtač, izvadio pištolj
luger i pomirisao zrak.
»Unutra je, osjećam mu miris. Možete li ga i vi namirisati?«

6
Glorij@
 Knjigoteka

Njegovi pratitelji divljega izgleda njušili su poput prestrašenih

zečeva. Priljubivši se uz srušeni zvonik, Ozi je s uperenim pištoljem
polako napredovao prema njegovu otvorenom kraju, a oružje je
usmjeravao poput vilinskih rašlji. Zastao je i pištoljem pokucao po
zvoniku, naznačivši da je zvijer vjerojatno unutra. Onda je sijevnulo
nešto crno, a biće je izletjelo na otvoreno. Grubijani u Ozijevu društvu
šćućurili su se od straha, ali voda je, raširivši noge, zatvorio jedno oko,
nanišanio i opalio.
»Umri, zvijeri!«
Hitac je prigušeno odjeknuo u tmurnom, zagušljivome ozračju, a
začuli su zveketav, metalni zvuk metka koji je, odskočivši, strijelcu
poručio da je promašio metu.
»Jesi li ga pogodio?«
Ozi je spustio pištolj i zadjenuo ga za pojas. »Sredit ćemo ga
drugom prilikom«, odgovorio je. »Potražimo hranu.«
»Pronašli smo vam kuću, gospodine.«
Satnik Wilkins ugasi cigaretu i stavi požutjeli prst na kartu
Hamburga, pribijenu na zid iza njegova stola. Od čavlića koji je
obilježavao njihov privremeni stožer, prstom je naznačio crtu prema
zapadu, od bombardiranih okruga Hammerbrooka i St. Georga, preko St
Paulija i Altone, do starog ribarskoga predgrađa Blankenesea, gdje je
Elba zaokretala i ulijevala se u Sjeverno more. Karta, istrgnuta iz
predratnog njemačkoga vodiča, nije odavala da je to gradsko područje
sad fantomsko mjesto puno pepela i krša.
»Vraški sjajna vila pokraj rijeke. Ovdje je.« Wilkins je prstom
zaokružio zavoj na kraju Elbchausseea, gdje se cesta pružala usporedno
s velikom rijekom. »Mislim da će biti po vašem ukusu, gospodine.«
Ta riječ pripadala je drugome svijetu, u kojem je bilo viška dobara i
uljuđene lagodnosti. Tijekom nekoliko zadnjih mjeseci Lewisov se ukus
tako suzio da je spao na jednostavni popis neposrednih, temeljnih
potreba: 2500 kalorija dnevno, duhan i grijanje. Izričaj »vraški sjajna
palača pokraj rijeke« odjednom mu se učinio nalik na zahtjev kakvog
lakoumnoga kralja.
»Gospodine?«
Lewis se ponovno »izgubio«, uronivši u neobuzdani parlament
unutar svoje glave, gdje je samoga sebe sve češće zaticao kako se žustro
prepire s kolegama.
7
Glorij@
 Knjigoteka

»Ne stanuje li već netko u tom zdanju?«

Wilkins se dvoumio što da odgovori jer je njegov zapovjednik bio
čovjek na vrlo dobru glasu, s besprijekornom vojnom svjedodžbom, ali
kao da je bio pomalo hirovit i drukčije je gledao na stvari. Mladi satnik
utekao se deklamiranju onoga što je pročitao u priručniku: »Ćudoredni
osjećaj tih ljudi vrlo je slabo razvijen. Moraju znati tko je glavni.
Potrebno im je vodstvo, čvrsta, ali pravedna ruka.«
Štedljiv na riječima, Lewis je samo kimnuo i satniku rukom dao
znak da nastavi. Hladnoća i nedostatak kalorija naučili su ga da ne
naklapa.
»Kuća pripada obitelji po imenu Lubert. Lu-bert. Čujno ›t‹. Žena je
poginula prilikom bombardiranja. Pripadnici njezine obitelji bili su
velike zvjerke u trgovini hranom. Održavali su veze s Blohmom i
Vossom. Imali su i niz tvornica brašna. Herr Lubert je bio arhitekt. Još
ga nismo provjerili, ali mislimo da je vjerojatno bijel ili je u najgorem
slučaju sivih preljeva, ali nije imao očitih veza s nacistima.«
»Kruh.«
»Gospodine?«
Lewis cijeli dan nije jeo, pa su mu riječi »tvornice brašna« u misli
automatski prizvale sliku kruha, a ta mu je hrana odjednom postala
stvarnija i nazočnija od satnika koji je stajao pokraj karte, s druge
strane stola.
»Nastavite... obitelj.« Nastojao se doimati kao da sluša, pa je
potvrdio glavom i upitno podignuo bradu.
»Lubertova žena poginula je u požaru, četrdeset treće«, izvijesti
Wilkins. »Imaju jedno dijete, petnaestogodišnju kćer Fredu. Tu je i nešto
posluge, sobarica, kuharica i vrdar, koji je prvorazredni čovjek za sve,
bivši pripadnik Wehrmachta. Obitelj ima nešto rođaka kojima se mogu
preseliti, a posluzi ćemo pronaći konačište, ako ih ne želite zadržati.
Prilično su ›čisti‹.«
Postupak kojim su »istražitelji duša« iz obavještajnoga ogranka
Nadzornoga odbora procjenjivali je li tko »čist«, sastojao se od
Fragebogena, upitnika sa 133 pitanja, koja su određivala u kojoj je mjeri
njemački građanin surađivao s vladajućim sustavom. Po tom upitniku
žitelje su razvrstavali u skupine, zapravo, u tri boje koje su služile kao
šifra - crnu, sivu ili bijelu, a zbog jasnoće rabili su i njihove nijanse, pa su
prema tome građane i otpremali.

8
Glorij@
 Knjigoteka

»Očekuju da će im rekvirirati kuću. Riječ je samo o tome da

pogledate to mjesto i da ih onda izbacite. Mislim da se nećete razočarati,
gospodine.«
»No mislite li da će se oni razočarati?«
»Oni?«
»Lubertovi, kad ih izbacim.«
»Nije im dopuštena raskoš da se razočaraju, gospodine. Nijemci
su.«
»Naravno, baš sam glup.« Lewis više nije govorio o toj temi.
Učinkovit mladi časnik sa sjajnim pojasom, od kojeg mu se preko
ramena penjao još jedan remen, nazvan po vojniku Samu Browneu i sa
savršenim gamašama, svojega bi sugovornika smjesta prijavio
psihijatrijskoj službi kad bi postavio još koje slično pitanje.
Iz sparnoga stožera britanskog vojnoga odsjeka izašao je u preranu
hladnoću kasnoga rujna. Dok mu je iz usta izlazila para, navukao je
rukavice koje mu je satnik McLeod, američki konjički časnik, poklonio u
bremenskoj gradskoj vijećnici onoga dana kad su Saveznici objavili
kakve će biti linije podjele nove Njemačke. »Čini se da su vas
nasanjkali«, primijetio je čitajući uputu. »Francuzi su dobili vino, mi
lijepi vidik, a vi, momci, dobili ste ruševine.«
Dosad je Lewis već tako dugo živio među ruševinama da ih je i
prestao primjećivati. Odora mu je posve pristajala kao upravitelju u toj
novoj, četverodijelnoj Njemačkoj jer se posložila u neku vrst
višenacionalne nošnje na koju, u poratnoj pomutnji i uz stalno nove
propise, nitko nije imao primjedbi.
Cijenio je američke rukavice, ali najviše je uživao u ruskome kaputu
od ovčje kože sa sovjetske fronte, a podrijedo mu se, preko bivšega
američkog vlasnika, moglo pratiti do poručnika Luftwaffea koji ga je
oduzeo zarobljenome pukovniku Crvene armije. Ako se ovakvo vrijeme
nastavi, Lewis će uskoro nositi taj kaput.
Otišavši od Wilkinsa, osjetio je olakšanje. Mladi časnik pripadao je
cijeloj četi državnih službenika od kojih se sastojalo Nadzorno
povjerenstvo za Njemačku, a bila je to napuhana skupina ljudi s
oglasnim pločama, koji su sebe smatrali arhitektima obnove. Samo mali
broj njih sudjelovao je u borbi, a mnogi nisu ni vidjeli Nijemca, no
upravo to im je dopuštalo da samopouzdano teoretiziraju i donose

9
Glorij@
 Knjigoteka

odluke. Neće proći mnogo vremena, a Wilkinsa će unaprijediti u

bojnika.
Lewis iz džepa izvadi posrebrenu tabakeru čija je čista uglačana
površina odražavala sunčevu svjetlost i otvori je. Redovito ju je glačao
jer je to bilo jedino tvarno bogatstvo koje je nosio sa sobom, Rachaelin
poklon na rastanku, a dala mu ga je na vratima posljednje pristojne
kuće u kojoj je boravio, prije tri godine u Amershamu. »Dok pušiš, misli
na mene«, poručila mu je, a to je i pokušavao činiti, pedeset ili šezdeset
puta dnevno, kao mali obred koji je održavao ljubavni plamen. Zapalivši
cigaretu, razmišljao je o tome. Na takvoj udaljenosti i s vremenskim
odmakom bilo je lako zamišljati da je plamen topliji nego u stvarnosti.
Sjećanje na trenutke kad su vodili ljubav i na obline ženina tijela
glatkoga poput masline održavalo ga je tijekom hladnih, samotnih
mjeseci, a kako je rat odmicao, tijelo kao da joj je postajalo još više
glatko, s izraženijim oblinama. Tako se ugodno osjećao s njezinom
izmišljenom, zamjenskom inačicom da ga je uznemiravala pomisao
kako će je ubrzo uistinu dodirivati i mirisati.
Pokraj stuba stožera zaustavio se otmjen crni mercedes 540K s
engleskim obilježjem na haubi. Samo se britanska zastava na
retrovizoru doimala neprimjereno. Unatoč predodžbi koju je taj
automobil budio, Lewisu se sviđao njegov oblik i svilenkasto brujanje
motora. Bio je opremljen poput prekooceanskoga broda, a dojam
plovila pojačavala je činjenica da je vozač, Herr Schroeder, njime vrlo
oprezno upravljao. No nikakva količina engleskoga znakovlja nije mogla
zanijekati da je riječ o njemačkome automobilu. Britansko vojno osoblje
kao da je bilo stvoreno za pompozni, gomoljasti austin 16, a ne za vozila
lijepa poput zvjerki, koja kao da su pobjeđivala svijet.
Sišao je stubama i nemarno vojnički pozdravio vozača.
Schroeder, neobrijan, suh poput trske, s crnom kapom i ogrnut
kratkim ogrtačem, skočio je s vozačeva mjesta, pa je, žustro zaobišavši
automobil, stao pokraj stražnjih vrata. Okrenuo se prema Lewisu,
naklonio se i otvorio vrata, zavijorivši ogrtačem.
»Bit će mi udobno i na prvome sjedalu, Herr Schroeder.« Vozača
kao da je uznemirila činjenica što je Lewis dragovoljno zanemario čin.
»Nein, Herr Komandant.«
»Uistinu je sehr gut«, ustrajao je njegov sugovornik. »Bitte, Herr
Oberst.«

10
Glorij@
 Knjigoteka

Schroeder s tupim udarcem zatvori stražnja vrata mercedesa, pa

podigne ruku jer nije dopuštao da Lewis pomakne i mali prst.
Njegov putnik se povuče, prihvaćajući igru, ali vozačeva ga je
smjernost rastužila jer su to bih pokreti pobijeđena čovjeka koji se
grčevito drži pokroviteljskoga vladanja. Kad su se smjestili, Britanac mu
pruži komadić papira na kojem je Wilkins nažvrljao adresu kuće u kojoj
će se Lewis skrasiti na neodređeno vrijeme. Vozač je škiljeći pogledao
adresu, a onda je potvrdio glavom, kao da odobrava cilj njihova puta.
Bio je prisiljen vijugati između kratera nalik na ožiljke od velikih
boginja na popločanoj cesti i potoka ljudi koji su omamljeno, tromo
lunjali bez posebna cilja, a u zamotuljcima, vrećama, košarama i
kartonskim kutijama nosili podsjetnike na svoje prijašnje živote,
obuzeti teškim, gotovo opipljivim nemirom, kao da su odbačeni unatrag,
na razvojnu razinu nomadskih skupljača.
Nad takvom slikom nadvila se sablast zaglušujućega praska. To
mjesto uništilo je nešto izvan ovoga svijeta, a ostavilo nemoguću
slagalicu po kojoj je trebalo složiti nekadašnji krajolik. No više se nije
mogao obnoviti, pa neće biti povratka starim prizorima. Bio je to Stunde
Null, nulti sat. Ti ljudi počinjali su ni od čega, pa su iz ničega morali
iščeprkati život. Dvije žene gurale su i vukle kola puna pokućstva, u
kakva su se inače uprezali konji, a uz njih je koračao muškarac s
aktovkom koji se doimao kao da traži ured u kojem je nekoć radio, a
nijednom nije bacio pogled na fantastičnu pustoš posvuda oko sebe, kao
da je ta apokaliptična arhitektura dio prirodnoga poretka.
Smrvljeni grad pružao se dokle je dosezao pogled, a krš se uzdizao
do prvoga kata svih kuća koje su još stajale. Bilo je teško povjerovati da
su ljudi ovdje nekoć čitali novine, pravili kolače i premišljali se koje bi
slike objesili na zidove primaćih soba. Sa strane ceste dizalo se crkveno
pročelje, no umjesto vitraja u prozorima je bilo nebo, a umjesto
vjerničke molitve hujao je vjetar. Na drugoj strani pružao se niz
stambenih zgrada koje su ostale cijele, a stradala su samo posve
otpuhnuta pročelja, pa su se vidjele sobe i pokućstvo iza njih, kao na
golemim lutkinim kućama. U jednoj od tih soba stajala je žena pa je, ne
osvrćući se na vremenske prilike i činjenicu da je izložena pogledima
prolaznika, ispred toaletnog stolića s ljubavlju četkom uređivala kosu
mlade djevojke.
Dalje uz cestu žene i djeca stajali su pokraj gomila ruševina, jer su
ih pretraživali ne bi li našli kakve namirnice ili su nastojali spasiti
11
Glorij@
 Knjigoteka

djeliće svoje prošlosti. Crni križevi označavali su mjesta gdje su ležala

trupla, čekajući ukop, a svuda iz tla, iz podzemnoga grada, provirivali su
neobični dimnjaci nalik na cijevi koji su prema nebu slali crni dim.
»Zečevi?« upita Lewis, primijetivši da se iz nevidljivih rupa u zemlji
pojavljuju stvorenja.
»Trümmerkinder!« odvrati Schroeder odjednom se razljutivši, a
Lewis je vidio da su skakutava stvorenja zapravo »djeca krša«, koju je iz
rupa privukao automobil.
»Ungeziefer!« nepotrebno je žestoko ispljunuo Schroeder kad je
troje djece istrčalo ravno pred automobil, a bilo je teško reći jesu li
djevojčice ili dječaci. Zatrubio je u znak upozorenja, ali crna masa
mercedesa koji se približavao nije ih smela. Ostali su stajati, prisilivši
automobil da se zaustavi.
»Weg! Schnell!« poviče Schroeder, kojemu su žile na vratu kucale od
divljeg bijesa. Ponovno je zatrubio, ali jedan mališan, dječak u kućnome
ogrtaču i s engleskim šljemom na glavi, neustrašivo je prišao Lewisovoj
strani automobila, skočio na papučicu i počeo lupkati po prozoru.
»Št’ imaš, Tommy? Jebeni sendvič? Čokicu?«
»Steig aus! Sofort!« Vozač je Lewisu poprskao lice slinom kad se
nagnuo preko njega, podignuvši šaku na dijete. Za to vrijeme dva
mališana popeli su se na haubu automobila, pa su pokušavali strgnuti
trokutasti kromirani znak mercedesa.
Schroeder se okrenuo i iskočio iz vozila. Navalio je na djecu dok su
preko haube pokušavali šmugnuti na sigurno, pa je jednoga mališana
uspio uhvatiti za rub noćne košulje. Povukavši ga prema sebi, jednom ga
je rukom držao, a drugom devetao.
»Schroederu!« Lewis je prvi put u nekoliko mjeseci podignuo glas,
tako neočekivano da mu se glas prelomio.
Činilo se da ga vozač ne čuje jer je opako i snažno nastavio tući
dijete.
»Halt!« Lewis izađe iz automobila da se umiješa, a druga djeca su se
povukla, bojeći se da će i oni loše proći. Ovaj put ga je vozač čuo, pa je
zastao s neobičnim, napola posramljenim, a napola pravedničkim
izrazom lica. Pustio je dijete i vratio se do automobila, mrmljajući i
teško dišući od napora.
»Hier bleiben!« poviče Lewis mališanima.

12
Glorij@
 Knjigoteka

Najstariji dječak ponovno zakorači prema mercedesu, a njegovi

prijatelji su ga oprezno slijedili, prilazeći Englezu. Ostali grubijani, djeca
maskirana prljavštinom, pridolazili su kako bi pokupili mrvice. Izbliza
se od njih širio zadah izgladnjelih, nalik na miris vodene bolesti. Svi su
ispružili ruke, upućujući smjernu molbu tom ljubaznom engleskome
božanstvu koje je prolazilo u crnim kočijama. Lewis je iz automobila
donio naprtnjaču u kojoj je imao rebro čokolade i naranču. Pružio je
čokoladu najstarijem dječaku.
»Verteil!« poučio ga je. Naranču je dao najmanjem djetetu, djevojčici
od šest ili sedam godina, čiji se cijeli dosadašnji život odvijao u ratu, pa
je ponovio uputu da poklon podijeli s drugima. No djevojčica je smjesta
zagrizla naranču kao da je jabuka i počela je žvakati zajedno s korom i
jezgrom. Lewis joj je pokušao pokazati da to voće treba oguliti, no ona je
svoj plijen zaklonila rukom, bojeći se da će joj ga oduzeti.
Sad se proguralo još djece, a među njima bio je i dječak s jednom
nogom, koji se podupirao palicom za golf.
»Cokice, Tommy! Cokice, Tommy!« vikali su.
Lewis više nije imao hrane, ali sjetio se nečega još vrjednijega.
Izvadivši tabakeru, istresao je iz nje deset cigareta Player, pa ih je
pružio najstarijem dječaku koji je, vidjevši i u rukama osjetivši te zlata
vrijedne stvarčice, još više izbuljio ionako istaknute oči. Lewis je bio
svjestan da je postupio protuzakonito, a već se »bratimio« s Nijemcima i
imao je obzira prema crnome tržištu, no nije mario jer će za tih deset
cigareta ova djeca od kakvoga poljodjelca moći kupiti hrane. Zakone i
propise koje je u ozračju straha i osvetoljubivosti nametnuo novi
poredak, izmudrili su ljudi za stolovima, ali zasad je, glede ovoga
posebnoga djelića zemlje, on bio zakon, a tako će i ostati u tko zna kako
dugom razdoblju.

Stojeći pred svojom preostalom poslugom, šepavim vrtlarom

Richardom, zadihanom sobaricom Heike i Gretom, koja je ovdje
tvrdokorno, već trideset godina radila kao kuharica, Stefan Lubert izdao
im je posljednje upute. Heike je već plakala.
»Prema njemu se odnosite s poštovanjem i poslužujte ga kao što
biste i mene. A Heike... i svi vi... ponudi li vam posao, posve ste ga
slobodni prihvatiti. Neću se uvrijediti, nego će mi biti drago što ste
ostali ovdje da na sve pazite.«

13
Glorij@
 Knjigoteka

Nagnuo se naprijed i obrisao suzu s Heikeina okrugla obraza.

»Hajde, nema više plača. Budite zahvalni što nam nisu došli Rusi.
Englezi su možda nekulturni, ali nisu okrutni.«
»Želite li da poslužim osvježavajuća pića, gospodine Luberte?«
uspjela je upitati Heike.
»Naravno. Moramo biti uljudni.«
»Nemamo keksa«, ukaže Greta, »nego samo kolača.«
»Dobro, skuhajte čaj, a ne kavu, koje i nemamo, pa će čaj dobro
doći. Poslužite ga u knjižnici, jer ovdje je odviše svijetlo.« Lubert se
nadao da će časnik doći u tmuran, sivi dan, ali kroz obojeno staklo u
stilu art deco koje je krasilo visoki prozor nasuprot unutrašnjem
balkonu, rano jesenje sunce slalo je najsvjetlije zrake, pa su padale na
pod dvorane i činile je još privlačnijom. »A sad, gdje je Freda?«
»U svojoj sobi, gospodine«, odvrati Heinke.
Lubert se nastojao očeličiti. Iako je rat završio prije više od godinu
dana, njegova kći još se nije predala, no sad je morao suzbiti taj mali
»puč«. Umorno se popeo stubištem i pokucao na vrata Fredine spavaće
sobe, pozvavši je. Pričekao je, iako je znao da neće biti odgovora, a onda
je ušao. Ležala je na krevetu, noge je podignula nekoliko centimetara
iznad madraca, a na stopala je, kako bi ih uravnotežila, položila knjigu,
potpisani primjerak Čarobnoga brijega Thomasa Manna, poklon njegove
žene Claudije za trideseti rođendan. Freda nije odgovorila na očevu
nazočnost, nego je i dalje usredotočeno u zraku održavala otežane noge,
no već su počele podrhtavati od napora. Koliko je provela u tom
položaju - minutu, dvije ili pet? Počela je ljutito disati kroz nos,
pokušavajući prikriti napor, jer odbijala je pokazati slabost. Bila je
dojmljivo snažna, ali tome se nije radovala, nego je samo obavljala još
jednu vježbu kakve je preporučivao časopis za djevojke Madel, a ona ih
se poslije rata gotovo vjernički držala. Samo snaga, lišena radosti!
Lice joj se zacrvenjelo, a na čelu joj je, poput tijare, izbio znoj. Kad
su joj se noge počele njihati s jedne strane na drugu, nije ih pustila da
padnu, nego ih je spustila, nadzirući svoje pokrete, kao da svojevoljno
prestaje vježbati.
»Mogla bi pokušati sa Shakespeareom ili možda s atlasom«,
preporuči Lubert. »To bi ti još bolje iskušalo snagu.« Iako mu je šale
obično vraćala vrlo brzo i mrzovoljno, poput metka koji se odbija,

14
Glorij@
 Knjigoteka

vedrinom se još koristio kao najpogodnijim oružjem protiv njezinih

žestokih raspoloženja lišenih smisla za šalu.
»Knjige nisu važne«, odgovorila je.
»Dolazi engleski časnik.«
Freda odjednom sjedne, ne pomažući se rukama. Poput atletičarke
prebacila je noge na pod i obrisala znoj pokretom ruke unatrag, preko
kose spletene u pletenice. Bolio ga je ružan, prkosan izraz koji je
usvojila u nekoliko zadnjih godina. Zurila je u oca.
»Htio bih da ga pozdraviš«, izjavio je.
»Zašto?«
»Zato što...«
»Zato što ćeš bez borbe prepustiti majčinu kuću.«
»Friedie, molim te ne govori tako. Molim te dođi, zbog mame.«
»Ona ne bi otišla. Nikako ne bi dopustila da se to dogodi.«
»Dođi.«
»Ne. Preklinji.«
»Želio bib da smjesta dođeš.«
»Prosjače!«
Kako kćer nije mogao pokolebati naprosto zureći u nju, Lubert se
okrene i ode, a srce mu je snažno tuklo. Na dnu stubišta ugledao se u
zrcalu. Doimao se suhonjavo i blijedožuto, a nos mu se više nije tako
isticao, ali nadao se da bi i to moglo pomoći. Odjenuo je odijelo koje su
najviše izgrizli moljci. Znao je da će morati predati kuću, jednu od
najljepših na Elbchausseeu, kakvoj srednje visoki časnik, gladan raskoši,
nikako ne bi mogao odoljeti, no Lubertu je ipak bilo važno da ostavi
povoljan dojam. Čuo je priče o tome kako su savezničke snage poslije
njemačke predaje pokrale svakovrsna blaga, a imperijalistički,
licemjerni Englezi poznati su po zloporabi kultura drugih naroda, pa je
Lubert bio posebno uznemiren zbog umjetnina, slika Fernanda Legera i
drvoreza Emila Noldea, koje su visjele u glavnim sobama, ali palo mu je
na um da bi, bude li se dolično držao, engleski časnik mogao steći
povoljan dojam o njemu, pa možda neće zloporabiti imovinu svoga
domaćina. Razgrnuo je pepeo sinoćnje vatre i malo ga porazmjestio
kako bi pokazao da su spaljivali pokućstvo, a onda je skinuo sako,
olabavio kravatu i zauzeo stav koji je pokazivao dostojanstvo, ali i
poštovanje, pa je ruke spustio niz tijelo, a jednu nogu malo izbacio. No
15
Glorij@
 Knjigoteka

učinilo mu se da je previše opušten, neslužben, povjerljiv, preblizu

osobi kakva je uistinu bio. Ponovno je navukao sako, pritegnuo kravatu,
pogladio kosu i malo se uspravio, smjerno držeći ruke pred hlačama.
Takvo držanje bilo je prikladnije za osobu koja se bez ogorčenosti
sprema predati kuću.
Ostatak puta Lewis i njegov vozač nisu razgovarali. Pukovnik je
vidio da Schroeder miče usnicama, ponovno proživljavajući susret s
dječurlijom, pa iako je vozač u sebi i dalje izražavao razdraženost i
gađenje, odlučio je više ne govoriti o tome. Ubrzo su se dovezli na rub
grada, do granice područja koje su Englezi i Amerikanci prije tri godine
tako pomno bombardirali. Cesta je sad bila ravna, obrubljivale su je
platane, a iza visokih živica i ulaznih vrata dizale su se neoštećene kuće.
Bio je to Elbchaussee, s domovima bankara i trgovaca koji su Hamburg
učinili bogatim, a luku i industrijske četvrti vrlo poželjnim ciljevima
zapovjedništva koje je slalo bombardere. Te kuće bile su veličajnije,
suvremenije i dojmljivije od svih prebivališta koje je Lewis vidio izvan
Londona, a i od svake kuće u kojoj je mogao očekivati da će boraviti.
Vila Lubert bila je posljednja uz cestu koja je onda zaokretala od
rijeke Elbe, a kad je Lewis prvi put ugledao to zdanje, upitao se nije li
satnik Wilkins pogriješio. Kuća se dizala na kraju dugog prilaznoga puta
obrubljenog jablanima, a bila je nalik na velik, bijeli svadbeni kolač,
sagrađena u veličanstvenu stilu, s trijemovima i velikim, polukružnim
balkonom sa stupovljem. Prizemlje je bilo podignuto otprilike metar od
zemlje, a presijecalo ga je vrlo dojmljivo stubište i penjalo se do nižega
balkona. Stupovi obavijeni glicinijom podupirali su viši balkon, odakle
su ukućani mogli gledati Elbu koja je tekla stotinjak metara dalje.
Lewisa je zaprepastila velika, blistavo otmjena vila. Ne bi se baš moglo
reći da je palača, no takvo boravište bilo je prikladnije za generala ili za
prvoga tajnika poslanstva nego za pukovnika koji se uzdignuo iz
vojničkih redova, a nikad nije posjedovao vlastiti dom.
Kad je mercedes zaokrenuo na kružni prilazni put, Lewis je vidio da
odbor za svečani doček čine tri pojave jer su tu bile dvije žene i
muškarac, vjerojatno vrtlar, a niz stube je, kako bi im se pridružila,
silazila još jedna osoba, visoki gospodin u prilično širokoj odjeći. Sporo
vozeći prilaznim puteljkom, Schroeder je zaustavio automobil pred
samim odborom za doček. Ne čekajući da mu vozač otvori vrata, Lewis
je hitro izašao i pošao prema čovjeku za kojega je pretpostavio da je
Lubert, pa je najprije napravio pokret kao da će vojnički pozdraviti, no u
posljednji se trenutak predomislio i rukovao se s domaćinom.
16
Glorij@
 Knjigoteka

»Guten Abend. Ja sam pukovnik Lewis Morgan«, predstavio se.

»Dobrodošli, Herr Oberst. Molim, možemo govoriti engleski.«
Nijemac je pridošlici prijateljski snažno stisnuo ruku, a čak mu je i
kroz rukavicu ruka bila toplija od Lewisove. Englez kimne ženama i
vrtlaru. Poslužiteljice su mu se naklonile, a mlađa mu je dobacila čudan
pogled, kao da je pukovnik pripadnik izgubljena plemena. Činilo se da je
zabavlja njegov naglasak ili možda neobična odora, a Lewis joj je
uzvratio osmijeh.
»Ovo je Richard.«
Vrtlar lupne petama, ispruživši ruku.
Lewis je prihvati, dopustivši da Richard svojom žuljevitom šakom i
rukom nalik na polugu snažno gore-dolje potegne njegovu, kao da
pumpa.
»Molim, uđite«, pozove Lubert.
Lewis je Schroedera ostavio da sjedi na vozačevu sjedištu, s
nogama na papučici mercedesa, još se mršteći zbog ukora, pa se za
Lubertom popeo stubištem i ušao u kuću.
Tek je unutrašnjost otkrivala pravo ozračje vile. Lewis je slabo
mario za stil uglastog futurističkoga pokućstva, a nezgrapne, teško
razumljive umjetnine bile su odviše suvremene i bizarne za njegov
ukus, no kakvoća gradnje i vješto oblikovanje kuće postavljali su mjerilo
koje je premašivalo sve njemu poznate engleske domove, uključujući
kuću Baylis-Hilliersa, zapravo, vlastelinski dvor u Amershamu, koji je
Rachael priželjkivala jer ga je smatrala vrhuncem svih boravišta. Dok ga
je Lubert vodio kroz kuću, ljubazno pojašnjujući njezinu povijest i
namjenu raznih soba, Lewis je pomislio na trenutak u skoroj budućnosti
kad će Rachael prvi put kročiti ovamo, pa je već mogao vidjeti kako
njegova žena upija svijetle, jasne obrise tih prostorija, raširenih očiju
motreći cjelokupnu veličajnost - mramorna sjedala pokraj prozora,
veliki klavir, malo dizalo za slanje hrane i skupa umjetnička djela, a
razmišljajući o tome odjednom se neočekivano ponadao da će ta kuća
nekako poslužiti kao iskupljenje za godine gladi i udaljenosti koje je rat
postavio između njih.
»Imate li djece?« upita Lubert dok su se penjali stubištem do
spavaćih soba.
»Da, sina po imenu Edmund.« To ime izgovorio je kao da ga se
prisjeća.
17
Glorij@
 Knjigoteka

»Onda će mu se možda svidjeti ova soba.«

Uveo je Lewisa u prostoriju punu dječjih igračaka, uglavnom za
djevojčice. Na drugom kraju stajao je konjić za ljuljanje s izbuljenim
crnim očima, a na njegovim leđima, na ženskomu sedlu, smjestila se
porculanska lutka. Pokraj maloga kreveta s četiri stupica netko je
postavio lutkinu kuću veliku poput pseće kućice, kopiju georgijanskoga
gradskog zdanja. Na njezinu krovu sjedilo je nekoliko lutaka srednje
veličine čije su noge visjele preko prozora spavaćih soba, pa su bile
nalik na skupinu porculanskih divova koji sjede na tuđem domu.
»Vašega sina neće smetati stvari za djevojčice?« upita Lubert.
Lewis nije mogao sa sigurnošću reći što bi Edmund volio ni što bi
ga smetalo jer kad ga je zadnji put vidio, dječaku je bilo deset godina, ali
malo djece bi se bunilo zbog takva prostora i bogatstva.
»Naravno da neće«, odgovorio je.
Poslije svake prekrasne sobe i svakog prisnoga podatka (»Ovdje
smo voljeli gledati brodove«; »Ovdje smo rado kartali«) Lewisa je
obuzimala sve dublja nelagoda, kao da mu domaćin na glavu sipa
užareno ugljevlje. Više bi volio da je Lubert unekoliko pokazivao
neprijateljstvo ili barem suzdržan, tihi otpor, nešto zbog čega bi Lewis
dovoljno očvrsnuo da sebi olakša zadaću, ali taj uljudni, gotovo
nestvarni obilazak još je pogoršavao ozračje. Pukovnik se jadno osjećao
kad su dospjeli do glavne spavaonice, osme na tom katu, s visokim i
uskim zatvorenim krevetom, nalik na ormar, u francuskom stilu, a iznad
uzglavlja visjela je uljena slika na kojoj su se dizali zeleni zvonici
srednjovjekovnoga grada.
»Meni najdraže mjesto u Njemačkoj«, ukaže Lubert, primijetivši da
Englez zuri u zvonike, proučavajući sliku. »Lübeck. Trebali biste ga
posjetiti, ako stignete.«
Lewis je gledao sliku, ali nije se dugo zadržao, nego je prišao
velikim staklenim prozorima-vratima, pa je promotrio vrt i rijeku Elbu
iza njega.
»Claudia, moja žena, ljeti je voljela ondje sjediti.« Lubert priđe
vratima koja su vodila na balkon. »Elba«, pokazao je, izašavši i
mahnuvši rukom u luku od sto osamdeset stupnjeva, od jednoga do
drugoga kraja panorame koja se pružala pred njima. Bila je to prava,
velika europska rijeka, šira i polaganija nego ijedna u Engleskoj, a ovdje,
na okuci, kao da je bila najšira, gotovo osamsto metara. Ta rijeka i teret

18
Glorij@
 Knjigoteka

koji je njome putovao, izgradili su Lubertovu vilu, a i većinu drugih

zdanja duž sjeverne obale.
»Teče u naše Nordsee, a vaše Sjeverno more?« upita Nijemac.
»Na kraju krajeva, to je isto more«, odgovori Lewis.
Činilo se da se taj izričaj svidio domaćinu, pa ga je ponovio. »Isto
more, da.«
Drugi bi možda Lubertovu predstavu smatrali pokušajem da kod
Lewisa izazove neraspoloženje ili bi u njegovu uspravnu držanju opazili
oholost i bahatost vrste koja je htjela uništiti svijet, pa sad mora snositi
posljedice, ali Lewis nije tako gledao na stvari. U svom domaćinu vidio
je kulturna, povlaštena čovjeka koji se skrušio, pa se čvrsto drži
posljednjega uporišta uljuđenosti kako bi umanjio štetu u svom već
uništenu životu. Bio je svjestan da ga Lubert cijelom tom izvedbom
pokušava pridobiti kako bi unekoliko ublažio udarac i možda ga čak
naveo da se predomisli, ali Nijemca nije mogao kriviti zbog takva
pokušaja, niti se mogao prisiliti da se doima lažno razljućeno, glumeći
suzdržanu, proračunatu i odlučnu osobu.
»Kuća vam je krasna, gospodine Luberte«, rekao je.
Njegov sugovornik mu zahvali naklonivši se.
»Veća je nego što je potrebno meni... ili mojoj obitelji«, nastavi
Lewis. »I svakako... mnogo je veća nego što smo navikli.«
Lubert je čekao da Englez završi, a pogled mu se razvedrio, jer
osjetio je iznenađujući uzmak.
Lewis baci pogled preko velike rijeke koja je tekla do mora koje su
»dijelili«, a sad su te vode prema njemu nosile njegovu otuđenu obitelj.
»Želio bih predložiti drukčiji dogovor«, rekao je.

19
Glorij@
 Knjigoteka

~2~

Srest ćete se s tuđim ljudima, u tuđoj, neprijateljskoj zemlji. Morate se

izdvojiti od Nijemaca. Ne smijete šetati s njima, rukovati se, ni
posjećivati njihove domove. S njima ne smijete igrati igre, ni dijeliti bilo
kakvu društvenu prigodu. Ne pokušavajte biti ljubazni, jer to će
smatrati slabošću. Nijemcima pokažite gdje im je mjesto. Ne iskazujte
mržnju, jer ćete im time laskati. U svim prilikama odnosite se
suzdržano, s hladnom, besprijekornom, dostojanstvenom sažetošću. Ne
smijete se brati... miti...«
Edmund ponovi tu riječ: »›Bratimiti‹. Što to znači, majko?«
Rachael se pomalo izgubila već kod upute o »hladnoj,
besprijekornoj i dostojanstvenoj sažetosti«, pa je samu sebe zamišljala
kako prema nepoznatim Nijemcima pokazuje te značajke. Edmund je
čitao brošuru sa službenim uputama, naslovljenu »Putujete u
Njemačku«, a kao dio putnoga paketa, zajedno s obilnim smotuljcima
slatkiša i časopisa, dobivala ju je svaka britanska obitelj koja se
spremala otputovati u tu zemlju. Rachael je rabila taktiku da sinu
pronalazi štivo koje će dječak naglas čitati jer ga je tako na jednostavan
način ohrabrivala da uči o izvanjskome svijetu, a to joj je istodobno
pružalo prostor za razmišljanje.
»Mmmm!«
»Piše da se ne smijemo bratimiti s Nijemcima. Što to znači?«
»Znači... da se ne smijemo prijateljski ophoditi, da s njima ne
ulazimo u bliske veze.«
Razmislio je o tome. »Čak ni ako nam se netko sviđa?«
»S njima nećemo održavati veze, Ede. Nećeš morati sklapati
prijateljstva.«
No mladićeva znatiželja bila je nalik na mitsku Hidru: upravo kad je
Rachael odsjekla glavu jednog pitanja, zamijenile su je tri nove.
»Hoće li Njemačka biti nalik na novu koloniju?«
»Pomalo hoće.«
Tijekom zadnje tri godine uvelike joj je nedostajao Lewis koji bi se
bavio sinovljevim neprestanim pitanjima. Edmundov bistar, znatiželjni
20
Glorij@
 Knjigoteka

um trebao je podlogu i zvučnik. No sad je Lewis otišao, a njezino

nekadašnje, sabrano biće povremeno bi i nehotice odlutalo, pa je na
Edova pitanja uglavnom odgovarala odsutnim, rastresenim kimanjem.
Mladić se već tako priviknuo na činjenicu da mu majka odgovara sa
zakašnjenjem da je sve dvaput ponavljao, kao da se obraća staroj, gluhoj
teti kojoj se mora prilagođavati.
»Hoće li morati naučiti engleski?«
»Mislim da hoće, Ede, da. Pročitaj mi još nešto.«
»Kad sretnete Nijemce«, nastavi mladić, »vjerojatno će vam se
učiniti da su vrlo nalik na nas. Izgledaju kao mi, osim što je u njih malo
žilavih tipova, a više krupnih, mesnatih, plavokosih muškaraca i žena,
posebno na sjeveru. No, zapravo, nam i nisu tako slični kako se čini.«
Edmund kimne, osjetivši olakšanje što je to doznao, ali zbunio ga je
sljedeći ulomak: »Nijemci vrlo vole glazbu. Sva trojica, Beethoven,
Wagner i Bach pripadali su tome narodu.« Smeteno je prestao čitati. »Je
li to istina? Bach je bio Nijemac?«
Da, bio je, ali Rachael se jedva mogla prisiliti da to prizna.
Prekrasne stvari nedvojbeno bi morale potjecati od pravednih ljudi.
»U to vrijeme Njemačka je bila drukčija«, odgovorila je. »Nastavi,
zanimljivo je...«
Brošura je u njoj pobudila iskonski, ohrabrujući osjećaj. U sebi je
potvrdila bitnu poruku toga teksta: na kraju krajeva, Nijemci su loši. Ta
pomisao nekako im je svima poslužila da izdrže tijekom rata, jer
donijela im je jednodušnost koja ih je priječila da okrive bilo koga
drugoga. Na Njemačku su mogli prebaciti gotovo sva zla u svijetu: loše
žetve, cijenu kruha, labavi moral mladih, a krivili su je i za smanjivanje
vjernika u crkvama. Rachael se neko vrijeme prepustila takvoj sklonosti,
dopustivši da joj ta pomisao posluži kao prikladno objašnjenje i za
razna beznačajnija kućna nezadovoljstva.
A onda je jednoga dana u proljeće 1942. pala zalutala bomba jer je
zrakoplov Heinkel He 111 poslije napada na rafinerije u Milford Havenu
izbacio tu neiskorištenu eksplozivnu napravu koja je usmrtila njezina
četrnaestogodišnjega sina Michaela i uništila kuću njezine sestre, a nju
je poput krpene lutke odbacila preko poda dnevne sobe. Iako se iz
ruševina izvukla neozlijeđena, duhovna krhotina zabila joj se duboko u
biće, izvan dohvata kirurga, pa joj je zatrovala misli i učinila da Rachael
razmišlja kao da hramlje. Ta besmislena bomba razbila joj je vjeru u
bitnu životnu dobrotu, otpuhnuvši je u zrak poput prašine, pa joj je
21
Glorij@
 Knjigoteka

otada u glavi stalno zvonilo, a poslije završetka rata taj se zvuk još
pojačao.
Tuđe tužne priče nisu je tješile, iako su je u uskom krugu njezinih
znanaca drugi statistički nadmašili glede nesreće jer Blakeovima su dva
sina poginula tijekom iskrcavanja u »danu D«, a George Davies je,
vrativši se iz zarobljeničkog logora doznao da su mu žena i djeca
poginuli u zrakoplovnome napadu na Cardiff. Bol je jedinstvena,
pripada isključivo pojedinoj osobi, pa je spoznaja o sveopćoj
»demokraciji patnje« ne može umanjiti.
No činjenica da je za sve krivila Nijemce donijela joj je samo
privremeno popuštanje jada. Poslije eksplozije gledala je nebo kroz
rožnike bez krova koji su se još dimili, pa je zamišljala kako se piloti
smiju na povratku u Njemačku, no činilo joj se ispraznim kriviti ljude
koji su vršili svoju dužnost. Nakratko je razmišljala o tome da je kriv
njihov vođa, ali učinilo joj se da misleći na takva čovjeka obeščašćuje
sjećanje na sina.
Poslije nekoliko tjedana taj se osjećaj vratio, pa je otkrila da nije u
stanju moliti kao što je uvijek činila, čak ju je neočekivano obuzelo
pitanje je li Bog uopće ondje. Iako je uvijek smatrala da je Božanstvo na
njezinoj strani, odjednom joj se učinilo isto tako daleko i općenito kao i
Führer. Njezina reakcija nije bila nalik na obvezujuću tjeskobu osobe
koja se pouzdaje (za svađu s Bogom potrebna je vjera), nego prije tišina
onih koji se pitaju jesu li ikad uistinu imali vjere. Riječi velečasnog
Pringa da će nas ono što »naučimo od tuge obogatiti« samo su pojačale
čudan osjećaj Božje nenazočnosti. Kad ju je svećenik pokušao utješiti
govoreći da njih dvoje vjeruju u Boga koji je također izgubio sina, s
neočekivanom oštrinom odgovorila je: »On je svojeg sina poslije tri
dana barem dobio natrag.« Trgnuvši se, svećenik je nakratko dopustio
da taj odgovor ostane visjeti u zraku, a onda je svojim najutješnijim
glasom izjavio da svi koji vjeruju u to uskrsnuće dijele istu nadu.
Rachael je odmahnula glavom. Vidjela je kako sinovljevo slomljeno
tijelo izvlače ispod greda, a besprijekorno, sad mrtvo lice pobijeljelo mu
je od prašine. Za Michaela neće biti uskrsnuća.
U to oporo vrijeme samosažaljenje je bilo vrlo ograničena roba i
nitko sebi nije smio dopustiti da ga zateknu kako se javno predaje tom
osjećaju, no Rachael zato nije ništa manje snažno osjećala da u ratu loše
prolazi i da više griješe protiv nje, nego što ona sama neprimjereno
postupa. Bez Boga kojega bi mogla okriviti, sišla je na zemlju tražeći

22
Glorij@
 Knjigoteka

krivca, pa ga je i našla, no u posve neočekivanoj osobi, pa je Rachael

isprva nastojala zatomiti tu pomisao, smatrajući je još jednim dokazom
svojih »krhkih živaca«, kako se izrazio liječnik Mayfield. Kad se to
dogodilo, Lewis, koji je u ratu dobro prošao i postao junak, bio je mnogo
kilometara dalje, uvježbavajući novake u Wiltshireu, pa iako je upravo
on došao na pomisao da iz Amershama odu na zapad, na sigurno,
»daleko izvan dohvata Luftwaffea čije pripadnike taj kraj ne zanima« i
upravo je on navaljivao da dječaci odu s majkom, nikako nije mogao
predvidjeti da će lijeni pripadnici posade njemačkoga zrakoplova
izbaciti bombe naprosto zato da brže stignu kući. No kad nekoga u
dubokoj žalosti uznemiruju još i druga neizgovorena zamjeranja, može
se osloboditi jato kriještavih misli koje je teško obuzdati ako jednom
izlete iz kaveza. U trenucima kad je u sebi najviše bjesnjela, pred očima
joj se najjasnije pojavljivalo Lewisovo lice, a njegova nenazočnost samo
mu je pojačavala krivnju. Ako je ikoga krivila, bio je to on.
»Majko, s kim sad razgovaraš?« zanimalo je Edmunda.
Ponovno ju je obuzelo sanjarenje, a siroti Edmund, mlađi i jedini
preživjeli sin i ovaj put ju je morao dozvati natrag. Činjenica da je
tugovanje bilo zabranjeno sve joj je osjećaje otjeralo u nutrinu, u prisno
područje, a to ju je odvodilo tako daleko od svijeta da je ponekad posve
gubila osjećaj mjesta i vremena. Sad se pokušala vratiti u stvarnost.
»Ni s kim, Ede. Naprosto razmišljam...«, odgovorila je. »Mislila sam
na to... da za tebe imam još jednu kartu.« Iz torbice je izvadila kutiju
cigareta Wills, pa je zapalila jer je liječnik Mayfield nagovijestio da bi joj
to »dobro djelovalo na živce«. Kartu iz kutije cigareta pružila je sinu koji
ju je najprije oduševljeno prihvatio, a onda odložio.
»Tu već imam«, izjavio je.
Rachael ju je pogledala. Slika na karti pokazivala je kako zaštititi
prozor od udara eksplozije. »U te kutije još stavljaju dosadne karte s
ratnim uputama«, objasni Edmund. »Ne možeš li pušiti koje druge
cigarete?«
»Tvoj otac će imati nove slike. Mislim da još puši Player’s.« Otresla
je pepeo u pepeljaru, a stresla je i čestice koje su joj pale na suknju od
tvida. Danas se prvi put u više od godine dana odjenula misleći na
Lewisa, zapravo, prvi put otkako ga je vidjela u ona tri kratka čudna
dana poslije nadnevka kad je kapitulirala Njemačka, a ona se osjećala
kao jedina osoba u Velikoj Britaniji koja se nije u stanju opustiti. Nosila
je tvid jer ju je muž pohvalio da tako odjevena »bajno« izgleda, što mu
23
Glorij@
 Knjigoteka

nije bilo svojstveno, a namirisala se i mirisom Je Reviens Worth, zvanim

»bomba«, koji joj je donio iz Francuske. Nakon što su godinama kapute
izrađivali od zavjesa, a umjesto ruža rabili sok od cikle, gotovo se
razmedjivo dotjerala.
Kad je pogledala svoj odraz u prozoru vagona, primijetila je da joj
nasuprot sjedi žena s djetetom, desetogodišnjom djevojčicom koja je
čitala strip, dok je njezina majka proučavala brošuru, a činilo se da
podrugljivo gleda Rachael.
»Mislim da je ovo važno, Lucy«, obratila se djevojčici, »jer poruka je
to premijera Attleeja.« Počela je čitati ulomak iz brošure: »›Nijemci će
engleske supruge smatrati predstavnicama Britanskoga Carstva, a po
ponašanju tih žena i njihove djece daleko će više nego po oružanim
snagama prosuđivati Britance i njihov način života.‹ To moramo
upamtiti«, zaključila je, pa iako je, dok je govorila, gledala kćer, Rachael
je osjećala da je te riječi namijenila njoj. Ta primjerna britanska supruga
nedvojbeno je zaključila da je napirlitana, rastresena i sobom
zaokupljena dama nasuprot nje, za koju se činilo da jedva primjećuje
sinovljevu nazočnost pokraj sebe, pa mrmljajući raspravlja sama sa
sobom, jamačno sebična žena, vrlo loša majka i najgora moguća
predstavnica svoje zemlje.
»Kad je pala bomba, nastala je neka vrst odgode i činilo se da se sve
zaustavilo...« Edmund je zastao kako bi postigao što bolji učinak. »A
onda su svi zvukovi, a i zrak, bili usisani, a eksplozija je moju majku
odbacila... osam metara kroz kuću.«
Edmund je bio jedanaestogodišnji dječak koji je živio u uzbudljivim
vremenima: na preuređenom njemačkom transportnom brodu plovio je
preko Sjevernoga mora da se ponovno sastane s ocem, živućim ratnim
junakom i da boravi u zemlji gdje je nekoć vladalo najmoćnije i vrlo zlo
uređenje, a što je bilo još bolje, taj je dječak naoružan ratnim pričama
kakve je bilo teško nadmašiti.
Bomba koja mu je u tetinoj kući ubila brata, majku je odbacila tri,
šest (ili deset, ako je imao prave slušatelje) metara preko poda dnevne
sobe. Poslije toga majka se malo tresla ili je čak pustila koju suzu (jer
plakala je i zbog najbeznačajnijeg povoda - kad bi na radiju čula klasičnu
glazbu ili zbog šepave ptice u vrtu), ali mogao joj je oprostiti takve
trenutke, jer očito su ih prouzročili Michaelova pogibija i činjenica da je
i sama zamalo stradala. Na određeni način ponosio se što je jedva
izbjegla smrt, a to mu je pružilo i dobru priču koju je mogao ukrašavati,
24
Glorij@
 Knjigoteka

pa je to i sad činio, pred slušateljstvom koje je smatrao posve zrelim za

»priču od deset metara«, a sastojalo se od djevojčice od oko trinaest
godina, obilježene »madežom ljepote«, od crvenokosoga dječaka
kojemu je moglo biti jedanaest godina i mladića, otprilike
šesnaestogodišnjaka u kariranom sportskom kaputiću. Iako je
uzbuđenje plovidbe privremeno poništilo klasne razlike, Edmunda je
nešto tjeralo da u mislima procjenjuje svoj razmjerni položaj u tom
novome društvu. Čak i prije nego što im je spomenuo vojni čin svoga
oca, smatrao je da je u najmanju ruku jednak crvenokosome dječaku i
djevojčici s madežom, a gotovo je sigurno nadmoćan »kariranome« koji
je sjedio po strani, pretvarajući se da ga ne zanima priča o
preživljavanju Edmundove majke, pa je kuckao po kraju cigarete i
popravljao sjajnu kosu, namazanu pomadom Brylcream.
No Edmund je osjetio da ta priča privlači mladića unatoč tome što
je hinio ravnodušnost. Edmund je upravo opisao trenutak kad je bomba
pala na kuću, a u priču je uključio i prasak udara, kao i neobični osjećaj
»povlačenja i guranja« pri eksploziji, koji mu je pokušala opisati majka.
Izvješće je bilo točno u mnogim pojedinostima osim »vam! vam! vam!«
pucnjave protuzrakoplovnih topova kojih, zapravo, nije bilo u velškom,
provincijskom trgovačkom gradiću Narberthu, a Edmund nije smatrao
potrebnim spomenuti ni to da je onoga dana kad je pala bomba bio na
susjednom imanju.
»Deset metara? To je gotovo... triput duže od ove kabine.«
Crvenokosi je, okrećući glavu, pratio zamišljeni luk majčina leta, pa je,
kimnuvši, utvrdio da je pala negdje s onu stranu palube, a to je popratio
s odobravanjem izustivši: »Ti bokca!« Edmund je, kao da želi otkloniti
bilo kakve sumnje, priču završio s neospornom činjenicom da mu je
brat poginuo, a tu ništa nije trebalo ukrašavati.
»Brat mi nije bio te sreće.« Poštovanje slušatelja već je stekao
pričom »Kako je moja majka prkosila smrti«, a sad su bili i puni sućuti
zbog izvješća »Kako mi je umro brat«.
Govorilo se da svatko ima svoju priču o bombardiranju, ali Edmund
još nije sreo nikoga s kazivanjem koje bi bilo ravno njegovim opisima.
Čekao je da čuje hoće li itko od troje slušatelja pripovijedati što slično.
Crvenokosi je pročistio grlo i nesigurno spomenuo bratića koji je s još
deset ljudi poginuo dok je u kinu »Alhambra« u Bromleyu gledao
Prohujalo s vihorom, ali toga rođaka jedva je poznavao. Iako je
»karirani« još šutio, Edmund je vidio da mladić gleda i smijulji se, pa je

25
Glorij@
 Knjigoteka

naslutio da će svojom pričom pokušati nadmašiti njegovu: Što li će to

biti? »Pogibija od leteće bombe?« ili »Njemački pilot zapeo na drvetu?«
Nije važno! Bude li zatrebalo, Edmund je u rukavu imao još jednu
pripovijest.
Izvadio je špil igraćih karata. »Znate li od njih napraviti kuću?«
upitao je. Raširio je karte, pa je na stoliću na izvlačenje postavio
temeljnu piramidu. Ljuljanje i posrtanje broda značit će dodatni izazov.
»Kabinu moramo dijeliti s još jednom obitelji«, izjavi djevojčica s
madežom. »Moj otac je samo satnik.« Već je primijetila raspored
Edmundove prostrane kabine, u skladu s činom njegova oca. »No majka
se nada da će tata ubrzo postati bojnik, a onda ćemo u Njemačkoj dobiti
bolju kuću. Što je tvoj otac po činu?«
Edmundu se ukazala vrlo pogodna prilika da odigra svoje najbolje
karte, pa je bacio brz pogled na »kariranoga« da se uvjeri sluša li. Ako je
priča »Kako je moja majka prkosila smrti« bila ravna fulu u kartanju,
onda je kazivanje »Kako mi je otac zaslužio odlikovanje«, zapravo,
odgovaralo fleš rojalu.
»Kad je rat počeo, bio je samo satnik. Brzo je postao bojnik, a onda
je odlikovan, pa su ga ponovno promaknuli. Od bojnika je, preko
potporučnika, skočio ravno do pukovnika.«
»A zašto je odlikovan?«
»Karirani« je zagrizao, a Edmund je primijetio da mladić govori
naglaskom ambicioznog učenika srednje škole, što nije mogla prikriti
nikakva količina poduke iz govorničke vještine.
Edmund, kojega nije trebalo poticati, ispričao im je kako je njegov
otac skočio u rijeku Ems da spasi dva inženjerca koji su zapeli u
kamionu i kako je, dok je to izvodio, nastojao odvratiti pozornost
njemačkog snajperista. Dječak to nije pričao prvi put, pa je naučio
zastati upravo prije onoga dijela kad mu je otac, nakon što je zaronio i
oslobodio prikliještene ljude, uspio isplivati na površinu, a onda je
snajperista ubio granatom. Kad je završio, zavladala je tišina puna
strahopoštovanja, a »karirani« je upitao:
»Kakvo je odličje dobio?«
»OIS. Odlikovanje za isticanje u službi.«
»OIS? Hoćeš reći: Običan istup u službi?« Podrugljivo se nasmijao, a
s tim ispadom u prostoriju se uvukla sumnja, poput riječne vode koja je
prodirala u kamion. Edmund je osjetio da mu priča tone. Djevojčica s
26
Glorij@
 Knjigoteka

madežom među njih je ponovno unijela određeni sklad, iznijevši

tvrdnju s kojom su se svi mogli složiti:
»Nijemac je dobar samo onda kad je mrtav.«
Edmund i crvenokosi potvrdili su glavama, a njihova sugovornica s
madežom nastavila je iznositi uvide u pravu narav Nijemaca jer je to
naučila sjedeći na koljenima svoje bake:
»Pogledaš li im u oči, ondje možeš vidjeti đavla, kao što kaže moja
baka...«
I crvenokosi je proučavao tu temu.
»Ne smijemo razgovarati s njima, niti im se smiješiti. Moraju nas
vojnički pozdravljati i činiti što kažemo.«
»I ne smijemo se bratimiti s njima«, dodao je Edmund, sretan što
može upotrijebiti novu riječ.
»Karirani« zapali cigaretu i odmahne glavom. Edmund se potajno
divio tom mladiću koji je otpuhivao dim kroz nos i nije vjerovao ni u
jednu tvrdnju koju je netko iznio.
»Slušajte, društvo. Nemate vi pojma, je li? O Njemačkoj morate
znati samo jedno...« Ispružio je cigaretu. »Za samo jednu od ovih možete
kupiti komad kruha, a za stotinu njih možete dobiti bicikl. Za dovoljno
cigareta možete živjeti kao kraljevi.«
Rekavši to, prenaglašeno je uvukao dim, a onda ga je puhnuo na
njih, prisilivši sve da zatrepću, osim Edmunda kojem su oči ostale
dovoljno dugo otvorene da vidi kako se ruši njegova kuća od karata.

U brodskoj dvorani skupile su se supruge časnika koji su već bili u

Njemačkoj. Ljudi koji su preuređivali brod uvelike su se potrudili
prikriti njegovo podrijetlo, pa su vapnom, gustom bojom i vedrim
ukrasima izbrisali svaki trag da je to plovilo jednom nosilo pripadnike
Waffen SS-a u netom osvojene luke Oslo i Bergen. Samo putnici
sokolovih očiju mogli su na ogradi palube primijetiti stari grafit koji je
svijetu govorio kako je novak Tobias Messer dovoljno dugo ovdje stajao
s nožem da ureze svoje ime i ostavi ga potomstvu.
Brod Empire Halladale bio je glavno plovilo »operacije Ponovno
sjedinjenje«, a njegove putnike činili su predstavnici još uvijek velike
svjetske sile, nacije koja je čak i u teškim vremenima svojim građanima
ipak bila u stanju omogućiti kićene prigode. Putnici toga broda smatrali
su da je upravo sada dobro otploviti iz Engleske, udaljiti se od likova
27
Glorij@
 Knjigoteka

kao što su Krumpir Pete i dr. Mrkva, od čarapa koje su žene sebi
umakom slikale po nogama i od nemilosrdne štedljivosti. Ovaj malen,
ploveći kutak Carstva kao da se svemu tome rugao, nagoviještajući kako
će život ubuduće biti velikodušniji.
Rachael je sjedila s tri časničke žene, pa je svoj popis kućanskih
potrepština uspoređivala s njihovima. Kako je bila pukovnikova
supruga, njezin popis iznosio je tri stranice, u gospođe Burnham
(bojnikove žene) protezao se na dvije i pol, dok je gospođa Thompson
(čiji je muž bio satnik) ispisala samo dvije stranice. Svjedočilo je to o
čudu britanske birokracije koja je, čak i u doba besparice, onako
slomljena i izubijana, u sebi još pronašla snage da odredi kako
satnikovoj ženi nije potreban četverodijelni čajni servis, dok bojnikova
treba puni pribor za ručak, a samo supruge zapovjednika mogu imati
bocu od brušena stakla za porto.
U toj skupini Rachael je bila žena po činu najvišeg časnika, ali rado
se podredila gospođi Burnham kao prirodnome vođi. Ta
samopouzdana, čarobna žena kao da je bila sveznalica, hitra i sirova, ali
među njih je unijela urotničko ozračje, pa su sve one put u Njemačku
osjećale kao pustolovinu, priliku koju treba objeručke zgrabiti. Gospođa
Thompson, ukočeni snob, upijala je svaku njezinu riječ. Samo gospođa
Eliot se doimala kao da joj je neugodno. Bilo joj je loše još otkako se
brod otisnuo iz Tilburyja, a boja njezine puti slagala se s uobičajenim
sivozelenim preljevom šalica i tanjurića.
»Je li vam bolje?« upita je Rachael.
»Ovaj čaj mi pomaže.«
»Pijte ga dok možete«, savjetovala joj je gospođa Burnham.
»Nijemci su možda stručnjaci za pripremanje kave, ali ne znaju baš ništa
o kuhanju čaja.«
Već je pregledala svoj popis, pa je primijetila pomanjkanje začina,
ubrusa i čaša s nožicom, a sad je svrnula pozornost na Rachael.
»Je li sve na broju?«
Rachael se nije često žalila, ali Lewisovo promaknuće za čak dva
čina uzdignulo ju je na novu, nepoznatu razinu onoga na što ima pravo,
pa je osjećala pritisak da dokaže kako je dorasla tom položaju.
»Bilo bi lijepo da imamo čaše za šeri.«

28
Glorij@
 Knjigoteka

Gospođa Burnham udari u tobože ozbiljnu žalopojku: »Uistinu ne

znam što da kažem! Upraviteljeva supruga naprosto mora imati čaše za
šeri ili će početi postavljati pitanja u parlamentu!«
Sve su se nasmijale, a Rachael je bilo drago da ju je netko nasmijao.
Gospođa Burnham izrekla je ono što je i sama osjećala, ali nije mogla
izraziti. Iza sebe, u sivoj, spaljenoj Engleskoj ostavit će sve jednolično,
zatomljeno i ukočeno. Ondje bi gospođu Burnham vrlo vjerojatno
smatrali bezobraznom i neodgojenom, ali ovdje je, oslobodivši se
ustaljenih pravila i na nepoznatome području, mogla govoriti s
neobuzdanim samopouzdanjem istraživača Novoga svijeta.
Pitanje razumne gospođe Eliot proturječilo je općem ozračju. »Je li
istina da zbog bombardiranja vlada nestašica prikladnih obiteljskih
boravišta? Kad mi je posljednji put pisao, George nije bio siguran gdje
ćemo živjeti.«
No gospođa Burnham je raspršila njezine sumnje. »Počeli su
rekvirirati kuće. Bit će dovoljno mjesta.«
»Čujem da su dobro sagradili domove«, zacvrkuće gospođa
Thompson, »a posebno kuhinje.«
»Ne brinem se zbog njih«, izjavi gospođa Burnham, »nego zbog
spavaćih soba. Nekako računam na velik, udoban krevet.« Kad se
nasmijala, Rachael joj na vratu primijeti crvenilo, kao da je obijesno
stavila broš.
Gospođa Eliot još je bila zabrinuta zbog mogućeg pomanjkanja
smještaja.
»Ali kamo će njih staviti?«
»Koga?«
»Njemačke obitelji... one čije kuće rekviriraju?«
»U konačišta«, odvrati gospođa Burnham, ispalivši tu riječ kao da je
kamen iz praćke.
»U konačišta?«
»Tako je«, potvrdi njezina sugovornica.
Gospođa Eliot pokušala je zamisliti ta mjesta i njemačke obitelji
koje ondje žive. »Baš grozno«, izjavila je.
»Nekako mislim da ih ne bismo trebale žaliti«, primijeti Rachael,
iznenađujuće žestoko.

29
Glorij@
 Knjigoteka

»Posve ispravno«, pohvali je gospođa Burnham. »I trebaju se

preseliti kako bi napravili mjesta. To je najmanje što mogu učiniti.«
»I ja tako mislim«, složi se gospođa Thompson. Kad su to većinski
zaključile, nisu više spominjale neugodnu temu njemačkih obitelji u
konačištima, nego su počele međusobno čavrljati, a gospođa Burnham
okrenula se prema Rachael, povjerljivo spustivši glas.
»Pa, kad ste zadnji put vidjeli muža?« Činilo se da joj crvenilo
svjetluca, a Rachael joj je pod prejakom krinkom parfema namirisala
kožu koja je imala slatkast, gotovo pikantni miris.
»Na dan kapitulacije Njemačke. Došao je na tri dana.«
»Pa, onda vas dvoje morate mnogo toga nadoknaditi.«
»Bojim se da sam se tijekom zadnjih nekoliko godina malo previše
naviknula da krevet imam samo za sebe.« To priznanje iznenadilo je i
nju samu, ali činilo se da njezina krepka, živahna sugovornica zahtijeva
takvu iskrenost.
Zapravo, za Rachael je njezin muž gotovo postao nalik na mitsku
himeru jer bio je napola čovjek, a napola misao. Naravno, nekoć su bili
prisni, no tada nisu postavljali pitanja, nego se vođenje ljubavi
jednostavno događalo. Uvijek je bilo izravno, nezamršeno i - u to je bila
sigurna - pružalo joj zadovoljstvo, a davanje i primanje odvijalo se u
podjednakoj mjeri. Unatoč tome nije se mogla sjetiti prisnosti, pa ju je
pitanje gospođe Burnham još više uznemirilo. Rachael se otputila u
neprijateljsku zemlju da počne nesiguran novi život, ali najveću
nesigurnost nije osjećala glede neprijatelja, nego zbog svoga muža.
Prošlo je više od godine dana otkako su imali »svoj trenutak« (kako je to
volio nazivati kad su se tek vjenčali) ili otkako su »vodili ljubav« (kako
se odvažila reći, uživajući u nenapadnoj dubini toga izričaja), ali sad je
taj događaj postao maglovit i sumračan, a sam zagrljaj izgubio se u
razočaranju na kraju rata.
»Pa, ne znam za vas, ali ja namjeravam nadoknaditi ukradene
godine«, izjavi gospođa Burnham, a rekavši to duboko je i značajno
povukla dim cigarete, pa se nagnula naprijed i u čaj spustila još jednu
kockicu šećera. Iako Rachael već pet godina nije šećerila čaj, sad je uzela
dvije kockice i spustila ih u šalicu.

30
Glorij@
 Knjigoteka

~3~

Lewis je gledao kako se britanski vojnici skupljaju na peronu

hamburške postaje Dammtor. Gotovo svi su došli dočekati žene, a za
neke je taj vlak iz Cuxhavena značio završetak višemjesečne, a možda i
višegodišnje razdvojenosti.
Za njega prošlo je već sedamnaest mjeseci od onih čudno
ispražnjenih dana kad su u Londonu slavili pobjedu, sedamnaest
mjeseci otkako je gledao stvarnu Rachael, mirisao njezin dah koji je
podsjećao na miris paprati i slušao je kako svira na klaviru. Neće se više
služiti samo njezinom fotografijom, snimljenom sparnog srpanjskoga
dana u Pembrokeshireu, koju je zadjeo za rastezljivu traku na tabakeri.
Na fotografiji Rachael kao da je bila na vrhuncu vlastitoga ljeta: odjenula
je široku haljinu s cvjetnim uzorcima, prpošno je nagnula glavu, a čak se
i na crno-bijeloj slici činilo da joj obrazi cvjetaju. Nije bio osoba koja bi
slikovito razmišljala, pa se i sam iznenadio da je tijekom njihove
razdvojenosti bio u stanju prizvati toliko slika i sjećanja. Nije to bilo
stilizirano, namješteno savršenstvo kadrova iz romantičnih filmova,
nego se sjećao prisnijih trenutaka, izvan scenarija, kakve
kinematografija nije mogla ili nije smjela prikazati. Vrlo često se u
sjećanju vraćao u vrijeme kad je Rachael prvi put upoznao sa svojom
obitelji (njegovu sestru Kate zaprepastila je kakvoća lovine koju je
upecao, pa ju je smjesta s odobravanjem prihvatila) i kad su u ponoć
neusiljeno goli plivali u zaljevu Camarthen, dok su im se sluzave morske
trave obavijale oko udova.
No Rachael će ubrzo sve to ugroziti svojom tjelesnom pojavom, pa
je, dok je ondje stajao i pušio, počeo razmišljati o osobi koja će sići s
vlaka. U kojoj će mjeri stvarna Rachael biti nalik na fotografiju koju je
lako staviti u džep i diviti joj se, a smiješila mu se tijekom cijeloga rata, u
svim vremenskim prilikama i okolnostima?
Zadjenuo je njezinu sliku za rastezljivu traku, preko manje
Michaelove fotografije, pa je zatvorio tabakeru. Povukao je posljednji
dim i odbacio cigaretu na tračnice ispod sebe. Nad njegovom glavom
ptice su se gnijezdile gdje su mogle u okvirima krova željezničke postaje
kojemu je nedostajalo staklo. Iznenada začuvši razdragan uzvik,
pogledao je dolje i vidio da na tračnicama stoji mršav čovjek, možda
31
Glorij@
 Knjigoteka

šezdesetogodišnjak, pa drži Lewisovu cigaretu koja se još dimila i

provjerava koliko je ostalo duhana, neprestano ponavljajući: »Danke,
danke, danke.« U obično vrijeme oduševljeno zahvaljivanje za posve
beznačajnu stvarcu koju je nanio vjetar zvučalo bi sarkastično, ali u
Stunde Null, nultome satu, odbačeni opušak bio je mana s neba za one
na koje je i sam Bog zaboravio. Lewisu se utroba uzburkala od
sažaljenja i odvratnosti, no sažaljenje je ponovno nadjačalo sve drugo. Iz
srebrne tabakere izvadio je tri cigarete, sagnuo se i pružio ih čovjeku
koji je na trenutak zurio u te svježe stvarčice, jedva ih se usuđujući uzeti
jer bi mogao otkriti da su samo fatamorgana.
»Nehm Sie! Schnell!« reče Lewis, svjestan da bi vojnici koji su se
skupljali njegovu dobrohotnost mogli popratiti negodovanjem. Čovjek
je uzeo cigarete, zakrilivši ih dlanom, a onda ih strpao u kaput.
Uspravivši se, Lewis je vidio kako mu peronom prilaze dva čovjeka.
Jedan od njih bio je satnik Wilkins, a očito ga je obodrilo očekivanje
susreta sa ženom koju je neprestano, ne srameći se, nazivao svojom
»laticom«. Lewisu je bilo teško svoju ljubav izraziti i samoj Rachael, a
kamoli je prenijeti drugima, pa se potajno divio toj papučarskoj
sklonosti svoga pomoćnika. Wilkins je svoje oduševljenje izražavao
posve otvoreno i drugima je o prisnim stvarima govorio poput mladog
ljubavnika koji se ne može suzdržati, a jednom prilikom pokazao je i
pjesmu koju je napisao »svojoj latici«, a sadržavala je stih: »Zalijevat ću
te, cvjetiću, i preplavit ću te ljubavlju.«
Čovjek u Wilkinsovu društvu na naramenici je imao krunu, znak
bojnika. Doimao se tuđim, nije bio nalik na Engleza, a imao je
svilenkastu crnu kosu i lijepe, ali oprezne oči, pa je Lewis smjesta
osjetio potrebu da u njegovoj nazočnosti i sam bude budniji.
»Gospodine, ovo je bojnik Burnham«, predstavi ga Wilkins, »iz
obavještajnog ogranka. Ovdje je da razluči crne od bijelih, sivih i kakvih
sve ne.«
Umjesto da vojnički pozdravi Burnham Lewisu stisne ruku.
Pripadnici obavještajne službe imali su vlastitu hijerarhiju i nikako se
nisu smjerno odnosili prema redovitim časnicima koje su smatrali loše
opremljenima za zadaću ponovnoga izgrađivanja razbijene države.
Lewis novome poznaniku nije zamjerio izostanak vojničkog pozdrava,
ali po Burnhamovim izvježbanim pokretima i promišljenim izjavama
smjesta je prepoznao čovjeka s određenom misijom.

32
Glorij@
 Knjigoteka

Dok je Burnham zurio u starog prebirača po otpacima, Wilkins brzo

prekine tišinu. »Bojniku smo još jučer pronašli kuću i to nedaleko od
vas, gospodine, na Elbchausseeu.« Lewisov pomoćnik postajao je
osjetljiv na neobičnosti svoga pretpostavljenoga, za njegove sklonosti i
nesklonosti, kao i za običaj da govori otvoreno, pa je već osjetio sraz.
»Bit ćete gotovo susjedi«, dodao je.
Burnhamu je pozornost još odvraćao čovjek koji se sad popeo na
peron, ispruživši ruku jer očito se nadao da će pukovnikovi prijatelji biti
isto tako dobrodušni, no bojnik mu se obratio na besprijekornom
njemačkome: »Ako se ne udaljiš, dat ću te uhititi.«
Čovjek podigne ruke i ustukne, a onda, poklonivši se, šmugne
koliko su ga nosile slabe noge.
Burnham napravi grimasu. »Kako ti ljudi smrde!«
»Tome je kriva dijeta od 900 kalorija dnevno«, odgovori Lewis.
»Kad su gladni, barem uzrokuju manje neprilika«, primijeti
Burnham, neveselo se nasmiješivši.
»Dobro ste rekli«, pohvali ga Wilkins, pokušavajući razvodniti
stvar. Burnham kimne, netremice motreći Lewisa izvježbanim, upitnim
pogledom. Zvižduk vlaka koji se približavao odjeknuo je, spasivši
Lewisa, koji Burnhamu više nije morao ukazivati na to da ima krivo,
posve krivo.

»Zašto sva ta djeca trče za nama?«

Edmund se naginjao kroz napola otvoren prozor vagona. Vani su
njemački mališani u čoporu trčali za vlakom koji se približavao postaji,
pa je dovoljno usporio da bi mogli juriti usporedno s njim. Vikali su
nazive triju »svetih« stvari: »Čokice, pljuge, sendvič!« ali putnici u ovom
vlaku nisu bili upoznati s očekivanim i prihvaćenim obredom bacanja
potrepština, pa djeci nitko nije dobacio nikakav plijen.
»Možda žele vidjeti kako izgledamo.« Rachael je samo taj odgovor
pao na pamet. »Već smo gotovo stigli.«
»Jesu li to Nijemci?«
»Jesu. Dođi, obuci kaput.«
»Ne izgledaju baš njemački.«
Popravila je sinu kravatu, liznula prst i njime mu obrisala mrlju s
obraza, a onda mu zagladila kosu.
33
Glorij@
 Knjigoteka

»Pogledaj kakav si. Što će otac pomisliti?«

Nosači, brojniji od putnika, našli su se pri ruci da uzmu prtljagu i
tako oslobode pristigle obitelji, koje su mogle potražiti muževe i očeve.
Rachael je kovčeg predala revnom sijedome starcu, a onda je s vlaka
sišla u užurbanu rijeku odjeće od tvida, šešira, pudera i ruža za usnice, a
tok ih je sve nosio prema muškarcima koji su čekali. Vidjela je da su se
neki parovi već sastali, pa se grle u oblacima pare. Bojnikova žena
nadoknađivala je izgubljeno vrijeme, kao što je i obećala da će učiniti.
Gospođa Burnham prišla je mužu, dlanovima mu obuhvatila obraze i
ljubila ga s otvorenim ustima. Rachael je željno zadrhtala vidjevši tu
drskost. U javnosti nikad ne bi tako poljubila Lewisa, jer bilo bi to
riskantno čak i u njihovim mladim danima.
Ugledala ga je prije nego on nju. Stajao je po strani, podalje od
mnoštva, a u tom trenutku zadobio je pomalo bojažljiv, ranjiv izraz, pa
joj je srce reagiralo upravo kao u pričama iz ženskog časopisa:
poskočilo je, bilo u grlu, počelo joj jače kucati i teže je disala. Nakratko je
osjetila žarku naklonost, no taj je osjećaj izblijedio čim ju je Lewis
ugledao jer oči su mu se samo brzo raširile, a onda se nasmiješio
Edmundu, koji je otrčao naprijed da ga pozdravi. Susrevši se sa sinom,
Lewis mu je razbarušio upravo zaglađenu kosu, a onda je uzbuđeno
primijetio kako se dugo nisu vidjeli:
»Gle, gle, protegnuo si se poput stabljike mahune.«
»Pozdrav, oče.«
Lewis je gledao Edmunda, ne pronalazeći riječi za promjene koje
uvijek tako čude odrasle, a djeci su posve obične, a kad se sinom više
nije mogao koristiti kao zaklonom, pogledao je Rachael i površno je
poljubio, napola u usta, a napola u obraz.
»Putovanje je dobro prošlo?« upitao je.
»Prijelaz preko mora bio je pomalo buran.«
»Hajdemo popiti čaj. Budemo li imali sreće, mogli bismo pojesti i
strudel.«
»Nijemci ne znaju pripremati čaj«, umiješa se Edmund,
pokušavajući ih zabljesnuti.
Lewis se nasmije. To ustaljeno mišljenje o Nijemcima slučajno je
bilo istinito.
»Sve su bolji u tome.«

34
Glorij@
 Knjigoteka

Dječak je raširio oči, upijajući svaku pojedinost oko sebe. Odjednom

ga je živo zainteresirao prizor koji se odvijao s onu stranu tračnica.
Rhidian Brcok
»Što to rade?«
»O, Bože«, prošapće Rachael.
Dva mališana ljuljali su dječaka, držeći ga naopačke iznad mosta,
pred vlakom koji se približavao. Dječak kojega su držali imao je palicu
za golf, a nakratko je izgledalo da će ga lokomotiva udariti, no vlak je
projurio metar ispod njega, a dok je prolazio, dječak je palicom za golf
odbio nešto ugljena s vrha vagona iza lokomotive, pa je jedna od žena
koje su dolje čekale ogrjev uhvatila u raširenu suknju.
»Smiju li to raditi?« upita Edmund, pun divljenja.
»Službeno ne smiju«, odgovori Lewis.
»Hoćeš li ih spriječiti?«
Lewis urotnički namigne sinu. »Ne vidim čime bih«, rekao je, a onda
je obitelj poveo prema izlazu prije nego što smisle još teških pitanja.
Atlantic, najveći hotel u Hamburgu, preživio je rat, pa je bio oaza
rastrošnosti u škrtoj pustoši. Taj dojam pojačavao je prostor s palmama
u velikome predvorju gdje su, među tim drvećem u loncima, glazbenici
svirali Britancima koji su pili čaj, pa su na nekoliko sati mogli zaboraviti
sive godine, zamišljajući da službuju na vrlo slikovitome mjestu. Lewis
je smatrao da će izblijedjela veličajnost, posluživanje čaja, naizmjenično
zveckanje jedaćeg pribora i debeli sagovi stvoriti udobno i smireno
ozračje kakvo mu je bilo potrebno da bi im iznio težak prijedlog. No nije
mu se sviđala glazba. Iako su ovdašnji glazbenici obično izvodili
živahne, popularne arije kakve su se sviđale Englezima, današnji
izvođači, klavirist i pjevačica, iz sveg su srca zaronili u sjetnu pjesmu na
njemačkome, koja je bila prava suprotnost skladbama koje je Lewis
očekivao. Teške vijesti zahtijevale su vedru glazbenu podlogu, pa će
zabavljači morati promijeniti svoju izvedbu.
Rachael je smjesta prepoznala skladbu, jednu od Schubertovih
Lieder, pa se prepustila njezinu dubokom strujanju. Nije ni taknula
strudel koji je ležao pred njom, nego se umjesto toga hranila glazbom,
slušajući sa žarkom i u toj prostoriji jedinstvenom usredotočenošću.
Pokraj nje Edmund je pohlepno proždirao strudel, a oca je neprestano
obasipao pitanjima. Tijekom rata u njemu se nakupila zaliha onoga što
je želio znati, pa je sve to tražilo brze odgovore. Lewis je pušio, nastojeći
35
Glorij@
 Knjigoteka

mu ugoditi što je bolje mogao, a pritom je čekao pogodan trenutak da

glazbenike zamoli da promijene svirku.
»Je li Njemačka sad nalik na koloniju?«
»Baš i nije. Vremenom ćemo im je vratiti... kad je popravimo.«
»Jesmo li dobili najbolje područje?«
»Kažu da su Amerikanci dobili dobar pogled, Francuzi vino, a mi
ruševine.«
»To mi se ne čini pošteno.«
»Pa, mi smo i stvorili te ruševine.«
»A što je s Rusima?«
»S Rusima? Pa, dodijelili su im poljodjelska imanja, ali to je druga
priča. Kako ti prija strudel, dušo?«
Lewis je primijetio da Rachael tiho briše suzu. Na vilicu je nabola
komad kolača da im odvrati pozornost, ali bilo je prekasno.
»Mama ponovno plače.«
Edmund kao da je na stol postavio signal za osvjetljavanje, pa je,
ispalivši ga, ocu rasvijetlio ono što se događalo zadnjih sedamnaest
mjeseci. Bljesak je Lewisu pokazao više nego što je želio znati jer s tim
se nije htio sučeliti. Jezgrovit sažetak Rachaeline nedavne povijesti bio
je vrh onoga za što se njezin muž nadao da su liječnici, vrijeme i
udaljenost možda izliječili.
»Ne budi smiješan, Ede«, odgovorila je. »To je zbog glazbe. Znaš da
me tužne arije uvijek natjeraju u plač.«
Kad je pjevačica završila ne primivši nikakav pljesak, Lewisu se
pružila prilika da razbije turobno raspoloženje. Kad je ustao kako bi,
prišavši glazbenicima, zatražio drukčiju ariju, Rachael je pogodila što
kani. »Molim te, nemoj...«
»Ne misliš li da nam treba nešto veselije?«
Prihvatila je to, razočarano slegnuvši ramenima, a kad je otišao,
okrenula se sinu:
»Molim te ne govori ocu takve stvari o meni jer će se samo
uznemiriti.«
»Oprosti«, ispriča se Edmund.
Rachael je primijetila povrijeđen, kiseli osmijeh pjevačice kojoj je
Lewis šaptao svoj zahtjev. Možda je stekla međunarodni ugled, a sad se,

36
Glorij@
 Knjigoteka

kao ostatak desetkovanog orkestra, morala prisilno podrediti

zahtjevima uskogrudnih slušatelja. Dok se Lewis vraćao, klavirist je
počeo svirati skladbu Run, Rabit, Run (Bježi, zeče, bježi), a pjevačica se iz
dubina njemačke egzistencijalne čežnje brzo i lako prebacila u plićine
engleske ispraznosti.
»To je bolje«, prokomentira Lewis. »Ovoj zemlji trebaju nove
pjesme.«
Kako je živahna arija uspostavila novo raspoloženje, a Lewis više
nije mogao čekati ni da popuši još jednu cigaretu, odlučio je završiti s
tim. Nije imao prirodnoga dara za uvjeravanje, a pri takvim pokušajima
obično se pretjerano oslanjao na superlative »najčudesnije« i
»najdivnije«, kao i na naglašavajuće priloge »doista« i »uistinu«.
»Imam vijesti o našoj novoj kući. To je doista najčudesnije mjesto,
mnogo veće od Amershama, čak veće i od kuće tete Clare. Ondje su
prostorija za bilijar i veliki klavir.« Zastao je kako bi Rachael u mislima
stvorila sliku. »Pogled na rijeku Elbu je prekrasan. Kuća je puna
zanimljivih slika... a mislim da su autori poznati slikari. Što još? Ah, da,
imamo i dizalo za slanje hrane, ›nijemog poslužitelja‹.«
»Imamo poslužitelja?« upita Edmund.
»Ondje je posluga, troje njih: sobarica, kuharica i vrtlar.«
»Ali su nijemi?«
Smijeh je donio olakšanje, a nasmijala se čak i Rachael. »Ubrzo ćeš
vidjeti.«
»Govore li engleski?« zanimalo je Rachael, koja se sad uključila u
razgovor.
»Većina Nijemaca zna pokoju riječ. Razumjet ćete ih.«
Zastao je. U sebi je nekoliko puta održavao probe za ovaj trenutak.
Da se pozove na ljudsku stranu svega toga i svoju obitelj navede da
osjeti sažaljenje za Lubertove, kao što se i sam sažalio? Da im ukaže na
to kako su i ti Nijemci ljudi, poput njih? Ili bi se trebao držati stvarnih
činjenica, primjerice, da je kuća dovoljno velika za dvadeset osoba i da
bi od njih bilo odviše pohlepno da izbace vlasnike? Svakako, bombu je
pokušao umotati u vatu.
»Vlasnik kuće je Herr Lubert, arhitekt i uljudan čovjek. Žena mu je
poginula u ratu. Ima kćer, ne mnogo stariju od tebe, Ede. Mislim da joj je
ime Freda. U svakom slučaju, kuća im je... pa, golema. Dovoljno je velika

37
Glorij@
 Knjigoteka

da u njoj živi dvadeset osoba, a na gornjem katu je posve odvojen

stan...«
Rachael je teško disala i promeškoljila se.
»Hoću reći da je kuća dovoljno velika za sve nas. Živjet će u stanu
na gornjem katu, a mi možemo imati sve ostalo za sebe.«
Rachael nije bila sigurna je li dobro čula.
»Živjet ćemo s njima?« upitala je.
»Jedva ćemo i primijetiti da su ondje. Samo su dvoje. Mogu se
koristiti drugim ulazom i potpuno se odvojiti. Ondje gore imaju sve što
im je potrebno.«
»Živjet ćemo s Nijemcima?« upita Edmund.
»Ne u potpunosti, ali da, dijelit ćemo kuću. Gledaj na to kao na niz
stanova, a oni su na najvišem katu.«
Rachael je morala nešto učiniti, pa je sebi natočila čaj koji nije
željela, a nije ni gledala dok je točila. Prevrnula je vrč s mlijekom, a
Lewis je, sretan što mu se pruža prilika da učini nešto korisno, raširio
ubrus preko mrlje i pozvao konobara.
»Ali ne razumijem«, počne Rachael. »Postupaju li tako i druge
obitelji?«
»Nitko od njih nije tako rekvirirao kuću, pa to, zapravo, nije isto.«
Rachael to nije mogla probaviti. Bez obzira koliko to zdanje bilo
veličanstveno, koliko soba imalo, kako sjajna umjetnička djela
sadržavalo ili kako ugođen bio klavir, čak i da je riječ o palači s
odvojenim krilima i sporednim zgradama, u njoj ipak ne bi bilo mjesta
za Nijemce. U torbici je potražila cigaretu. Odlučila je da Lewisu ne
dopusti da joj je zapali kako je običavao, ali već je kresnuo svojim
upaljačem u američkom stilu, a kad se nagnula naprijed, dlanom je
obuhvatio njezinu ruku koja se sad tresla i zapalio joj cigaretu.
»Pričekaj da vidiš. Kuća je divna.«
Lewis je od početka planirao dvije vrste uvjeravanja. Ne uspije li
svoju obitelj nagovoriti »mekim« pristupom, priuštit će im jak udarac
time što će im pokazati opću nejednakost, jer provest će ih pokraj
najgorih prizora koji se mogu vidjeti u Hamburgu. Schroederu je dao
upute da ga prati u austinu 16, u koji su stavili prtljagu, pa će poći
zaobilaznim putem kroz ruševine, kako bi Frau i Sohn bolje shvatili gdje
su.

38
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis je pretjerano brižno zaobilazio kratere koje su na cesti

izdubile bombe, ali prvih nekoliko minuta Edmund je tako uzbuđeno
komentirao mercedes da je oca spriječio da im ispravi stanovišta time
što će im održati poduku. Sjedeći između majke i oca, sin je bez daha
uzvikivao i oduševljeno se, bez ustručavanja raspripovijedao o sjajnom
tehničkome dostignuću kakvo je bio taj automobil. Kao što ga je zbunila
činjenica da je Bach bio Nijemac, tako mu je i puka ljepota toga vozila -
zvijeri nagrizla osjećaj nadmoćnosti.
»Vozi do dvije stotine...«
»To znači do dvije stotine kilometara na sat.«
»Možemo li iskušati tu brzinu?«
»Mislim da nam ove ceste tako što neće dopustiti, Ede.« Rekavši to,
Lewis im je iznio prvi primjer porazne statistike. »Znate li da smo
tijekom samo jednog vikenda na Hamburg bacili više bombi nego
Nijemci na London za sve vrijeme rata?« Obratio se Edmundu, ali htio je
da i Rachael čuje i da shvati punu snagu te činjenice kako bi odbacila
predrasude i samosažaljenje. Gotovo kao odgovor na te riječi, pred
njima su se rasprostrle hamburške ruševine, pa iako se isprva nisu
činile drukčije od slika Londona, Coventryja ili Bristola kakve su svi oni
imali u glavi, razmjeri uništavanja rasli su sa svakim prijeđenim
metrom. Pred njima nije bilo cijelih zgrada, nego su se iza njih i sa svih
strana pružali samo krš i rijeke ljudi koji su se kretali uz cestu. »Ali oni
su prvi počeli, je li, oče?«
Lewis potvrdi glavom. Naravno da su oni započeli i to kad je
opsjenar u loncu promiješao njihova nezadovoljstva. Počeli su sa
svakom podignutom rukom i trakom oko nje, sa svakim skupom kojemu
su prisustvovali i cestom koju su sagradili, sa svakom izjavom kojoj su
pljeskali, sa svakim razbijenim dućanom, ratnim zrakoplovom i
bačenom bombom. Prvi su počeli! Ali gdje su sada? Gdje je vladajuća
rasa koja je gutala kontinente? To nikako nisu ovi tužno odjeveni
trogloditi koji se, klonulih udova, vuku duž uništene ceste.
»Ne izgledaju kao Nijemci, oče.«
»Ne, ne izgledaju.«
Rachael još nije odgovorila.
»Vidiš li one crne križeve? Označavaju trupla zatrpana u kršu. Više
od milijun njemačkih civila još smatraju nestalima.«

39
Glorij@
 Knjigoteka

Pogledao je Rachael da vidi kako su je se dojmili ti podaci, ali

odlučila je navući neprobojni izraz.
Samo pravi tvrdo lice, pomisli Lewis. Ubrzo ćeš vidjeti!
Prošli su pokraj nekoliko obitelji koje su na kolicima vukle ostatke
cijeloga svog života.
»Kamo idu svi ti ljudi?« upita Edmund.
»To su RO, raseljene osobe koje se vraćaju u grad, ili su ih izbacili iz
domova da naprave mjesta za ljude poput nas.«
»Majka kaže da žive u konačištima.«
»Tako je, ali takvih mjesta nema dovoljno. Svaki mjesec gradimo
novi logor.« Jednom prilikom morat će im pokazati kako izgleda logor
za raseljene osobe.
»Jesu li ti logori poput onih koje smo vidjeli u Ilustriranim
novostima?.«
»Ne, nisu takvi.«
»Ali sve su to zaslužili, je li? Zbog onoga što su učinili?« Lewis je
morao zatomiti razdraženost. Pravilno diši! Dječak ne smije doznati.
»Oče?«
Vani, povorke ljudi strujale su s obadvije strane ceste, a glave su
spustili, usredotočivši se isključivo na neposrednu stvarnost pred
sobom, na svakodnevni kruh i na pokušaj da se spase još većega zla, ali
Lewis nije mogao još dublje savijati kralježnicu kako bi im pružio
podršku. Morao je reći nešto i o pravdi...
»Neki su zaslužili, Ede, da.«
Čuvši to, Rachael se oglasila prvi put tijekom kratkog puta:
»Naravno da su zaslužili.«

Kad je neobična povorka - grbav britanski austin, nalik na komad

tijesta iza sjajnog mercedesa pobjedničkoga izgleda - zaškripala po
pošljunčenom prilaznome putu, Stefan Lubert pogledao je na sat i sišao
stubama kako bi pozdravio nove stanare. Popravio je sako, nastojeći se
doimati istodobno dostojanstveno, skrušeno i zahvalno, no bio je to
težak spoj za čovjeka njegove naravi. Pokraj njega u redu su stajale
Heike i Greta, spremajući se da obitelji ponude svoje usluge. Osjećao je
da su im živci napeti i čuo je kako šapćući komentiraju:
»Nisu tako ružni kao ostali Englezi.«
40
Glorij@
 Knjigoteka

»Sviđa mi se njihova odjeća.«

»Siroti gazda, nastoji se hrabro držati.«
»Gospođa je lijepa...«
»Ali ne tako lijepa kao što je bila naša gazdarica.«
Naravno, Greta je bila odana sjećanju na svoju gospodaricu, ali
Claudia nije bila lijepa. Zgodna, otmjena, ljupka, orlovskoga izgleda, to
da, ali ne i lijepa, dok je Frau Morgan svakako ljepotica, kao što je Heike
spontano primijetila, a privlačnost joj nije moglo posve prikriti ni lice
kamena izražaja, bez smiješka. Tamna, crvenkastosmecta kosa, široke,
bademaste oči, male, pune usnice, omanja, ali dobro popunjena pojava,
maslinasta koža... Odakle je? Svakako ne iz Engleske. Jamačno je
keltskoga možda čak španjolskoga podrijetla.
»Ne doima se sretno.«
»Možda je naviknula živjeti u dvorcu.«
Prišavši, pukovnik je Lubertu srdačno stisnuo ruku.
»Freda vas je htjela pozdraviti, ali ne osjeća se dobro«, izjavi
Nijemac. »Nadam se da ćete joj oprostiti što nije došla.«
»Naravno«, odvrati Lewis, mahnuvši Rachael da istupi. »Ovo je
moja žena, Frau Morgan.«
Lubert ispruži ruku, ali pridošlica nije odvratila istim pokretom.
»Kako ste?« pozdravi domaćin, koji je povukao ruku i taj pokret
pretvorio u široki zamah kojim ih je uvodio u novu okolinu,
predstavljajući im poslugu. »Moje osoblje, Heike, Greta i Richard, kojega
ste sreli na ulaznim vratima. Preporučujem vam ih.«
Heike se naglašeno naklonila, prignuvši koljeno, dok je Greta to
učinila mnogo manje napadno.
Lubert primijeti kako Rachael još nije izgovorila ni riječi. Možda ju
je, dok se vozila kroz ruševine, obuzela neka vrst obamrlosti.
»A ovo je Edmund«, Lewis se okrene i pozove sina: »Ede!«
Uzbuđen, dječak je odlutao na livadu po kojoj je sad trčao s
raširenim rukama poput zrakoplova, ispuštajući ratne zvukove. Nije
mislio ništa loše, pa se Lubert nasmije da pokaže kako se nije uvrijedio,
ali Rachael se neugodno osjećala.
»Ede, prestani s tim! Dođi i pozdravi!«
Nijemac se iznenadio začuvši joj glas. Pa ona govori!

41
Glorij@
 Knjigoteka

Edmund je pritrčao da pozdravi Luberta i osoblje, a Heike se

kikotala zbog njegova lakrdijanja.
»Kako ste?« obrati se dječak Lubertu. »Dobrodošao u svoj novi
dom«, glasio je odgovor. »Nadam se da će ti se ovdje svidjeti.«
Rachael je morala priznati da Lewis nije pretjerao. Kuća je uistinu
bila divna. Zapravo ju je premalo hvalio jer vjerojatno nije ni znao što je
doista čini posebnom, ali i zato što se nije ugodno osjećao usred te
veličajnosti. U njemu nije bilo društvenog pretvaranja ni materijalnih
težnji kakve su pokretale njegove kolege, pa iako je društveno svjesnija
Rachael uvijek voljela tu njegovu osobinu, sad je zbog nečega osjetila
razdraženost. Dok ih je Herr Lubert vodio u obilazak, kolebala se
između potrebe da Nijemcu pokaže kako prepoznaje vrsnoću te da
kulturu cijeni kao i bilo tko drugi, ali htjela mu je dati do znanja da mu,
općenito, mnogo toga zamjera. Sa svakom prostorijom čiju svrhu im je
objasnio, njihov domaćin kao da je produbljivao njezin osjećaj
podređenosti i izmještenosti. Od svega što je govorio činilo joj se da čuje
samo: »Dobrodošli ste, ali to je još uvijek moja kuća.« Do trenutka kad
su stigli do balkona koji je gledao na rijeku, Rachael je već bilo dosta.
Lubert se ponudio da im pokaže svoj stan na vrhu kuće, ali prekinula je
razgledavanje, izjavivši da je umorna od puta. Iako je upravo šok
sučeljavanja s novim okolnostima u njoj poništio premorenost, nije više
mogla podnositi nazočnost toga uglađenoga i (je li to samo umislila?)
pomalo bezobraznoga Nijemca, koji je govorio engleski sa savršenom
modulacijom i bez smiješnih znakova naučena izgovora. Rachael se
napola nadala da će nepostojanje zajedničkoga jezika stvari održati
jednostavnima i razdvojenima, ali pristupačnost toga čovjeka sve će
zamrsiti ne budu li postavili čvrste i jasne granice.

Poslije, kad je Lewis sina došao spremiti u krevet, pronašao ga je

kako leži na podu. Lutkinu kuću dovukao je nasred sobe, a Lewis je vidio
da je dječak tu igračku već preuredio kako bi bila što više nalik na vilu
Lubert, pa je namještaj smjestio na krov, gdje je sad živjela njemačka
obitelj, a lutke veličine prsta postavio na njihova mjesta: dvije, muška i
ženska, igrale su uloge Luberta i njegove kćeri, a preostale tri
prikazivale su njega samoga, Lewisa i Rachel. »Vrijeme je za spavanje,
Ede.«
Dječak je ustao s poda i popeo se na krevet s četiri stupica. Lewis
već dugo nije spremao sina na spavanje, pa nije bio siguran kakav je
42
Glorij@
 Knjigoteka

uobičajeni postupak. Bi li mu trebao pročitati priču, reći nekoliko riječi

ili s njim izgovoriti molitvu? Umjesto toga navukao je pokrivač
Edmundu do prsa, pokrivši i njegova vojnika igračku, Cuthberta. Lewis
je sinu želio dotaknuti lice i blago mu maknuti uvojak s očiju, ali
nedostajala mu je samouvjerenost, pa je umjesto toga potapšao vojnika
igračku i upitao:
»Kako ti se ovdje sviđa?«
»Veliko je«, odgovori Edmund.
»Misliš li da ćeš uživati?«
Dječak potvrdi glavom. »Zašto nas djevojka nije došla pozdraviti?«
»Mislim da se ne osjeća dobro. Ubrzo ćeš je sresti. Možda se možete
zajedno igrati.«
»Hoćemo li smjeti?«
»Naravno, kad se smjestimo.«
Edmund zastane kao da hoće još nešto reći, ali otac mu je već
ugasio svjetlo pokraj kreveta. »‘Noć, Ede.«
»Laku noć, oče.«
Lewis izađe iz sobe, a dječak je razmišljao o tome kako će biti bolje
da ne spomene susret koji se odigrao prije otprilike sat, kad je zalutao
na odmorište stubišta koje je vodilo na najviši kat, gdje je bio stan
Lubertovih.
Želio je samo pogledati, ništa više. Popeo se prvim nizom stuba, a
kad je došao do zavoja, naišao je na plavokosu djevojku s konjskim
repom koja se, ispruživši ruke, svakim dlanom oslonila na suprotni zid,
a noge podigla u zrak, ravno ispred sebe, kao da vježba na »konju« u
vježbaonici.
»Bok«, pozdravio je. Stajao je ondje i zurio u nju, sa zanimanjem se
pitajući je li to Freda. Doimala se vrlo jakom i savršeno zdravom, kao da
uopće nije bolesna.
»Jesi li ti Freda?« upitao je.
Ali djevojka ga je samo gledala, održavajući noge posve u
vodoravnu položaju, a onda ih je polako raširila, razotkrivši gaće.
Edmund kao da se skamenio, ne mogavši odvratiti pogled. Nije
mogao reći kako dugo je zurio - moglo je proći nekoliko minuta - ali
djevojka je naglo i grubo prekinula njegovu zablenutost jer je odjednom
zasiktala na njega, da, zasiktala baš kao mačka, a on se počeo natraške
43
Glorij@
 Knjigoteka

spuštati niz stube, cijelo vrijeme je motreći jer se bojao da će iznenada

skočiti na njega.

Lubert je loše sanjao, a probudio se u sobi na koju nije naviknuo, u

kući koja više nije bila njegova. U prvim, nesigurnim trenucima buđenja
nije sa sigurnošću mogao odrediti gdje je, a svijest koja je, pipajući,
tražila osjetilna uporišta, prouzročila je pomutnju sjećanja, mjesta i
vremena, pa ga je premjestila u krevet za jednu osobu u ljetnikovcu
njegove bake na otoku Sylt, u krevet u kojemu je nekoć vodio ljubav s
Claudijom dok su dolje u kuhinji njegove sestre pripremale jastoga i
raka za večeru. Kako su prikladno mladi ljubavnici iskoristili udaranje
po oklopima da bi prikrili škripanje uzglavlja i svoje ekstatične uzvike!
Otvorio je oči, a svjetlo je, prodirući kroz poluotvoren zastor,
razbilo privid: nije se probudio u svom krevetu (tamo je sad ležao drugi
čovjek sa svojom ženom), nego u spavaćoj sobi kojom se koristio njegov
stari vozač Friedrich prije nego što je rat Luberta prisilio da smanji broj
osoblja, u sobi koju je Claudia zatim rabila kao dodatak svojoj uvijek
prenatrpanoj garderobi. Bio je u svojoj kući, ali više nije gospodario
njome, a njezina gospodarica je iščeznula, pa je više nikad neće
pomirisati, ni pomilovati. No ipak ju je mogao namirisati, ili bolje,
mirisao je sjećanje na vrijeme koje je proveo s njom. Svileni poplun pod
kojim je ležao jednom je pripadao ljetnikovcu na Syltu prije nego što je
kuće na otoku rekvirirao Luftwaffe za svoje pomorske stožere, pa je
zadržao miris mora i upravo je on prizvao to jasno sjećanje.
Lubert je navukao poplun do nosa, udišući mu miris, pa se ponovno
prebacio u dan kad je sa svojom zarumenjelom zaručnicom sišao
stubama na gozbu koju su priredile njegove sestre, dok je na
zglobovima prstiju još osjećao Claudijin miris nalik na travu i slanu ribu
koji se miješao s mirisom bujabesa, francuske riblje juhe, a zaručnica
mu se smiješila preko stola, jer krišom je mirisao prste koji su nosili
dokaz njezine strasti. Kad se Lubert predao tom sjećanju, ispod popluna
je dopro miris njegova vlastitog uzbuđenja, pozivajući ga da ponovno
proživi taj prizor.
Poslije toga nije osjećao krivnju, nego samo prigušeno poniženje
koje mu je sad jedino preostalo: sjećanja montirana i ponovno
slijepljena za brz, mehanički učinak. Sjeo je, osjećajući na trbuhu mlaku
grudu sjemena koja se već hladila. Uludo je potrošena, ogoljela od svake
svrhe! To je - više od ruševina, tvarnog razaranja ili zvjerstava - bilo
44
Glorij@
 Knjigoteka

njegovo naslijeđe o kojem je najviše razmišljao: sakaćenje i preinačenje

veza koje su se nekoć doimale neraskidive, milijun ljubavnika izgubilo
je ljubav svoga života, pa su morali početi ispočetka. Naravno za neke,
nesretne u braku, koji su nevoljko stupili u jaram, taj prekid značio je
novu priliku. Sudeći po šalama radnika u tvornici, nestašica muškaraca
u Njemačkoj za sve njih bila je dobra stvar. Naprosto su mogli birati
između više žena, a i više je žena biralo njih. Bila je to »nova« ekonomija
ponude i potražnje. No Lubert nije želio birati, ni postati nečiji
izabranik, jer osoba koju je izabrao, kao i ona njega, u njemu je čak i
sada, kad je iščeznula, bila nazočnija od ijedne osobe s kojom bi mogao
stupiti u vezu.
Obrisao je ruke u noćnu košulju, ustao iz kreveta i posve navukao
zavjese. Soba je bila zakrčena predmetima koje su na brzinu prebacili iz
glavne spavaće, a i radne sobe, nakon što im je pukovnik neočekivano
dopustio da ostanu. Lubert je smatrao da će, izbije li požar, najprije
zgrabiti upravo te stvari: arhitektonski radni stol i pribor, prešano
cvijeće koje ga je podsjećalo na dan vjenčanja i dvije najvrjednije,
najcjenjenije stvari u kući: Legerov autoportret i von Carolsfeldov akt.
No umjesto da žali za nekim stvarima, ispunila ga je neočekivana
vedrina zbog takvoga prisilnoga smanjenja imovine, jer osjećao je da je
gotovo gol, dovoljno lagan da se bilo kamo uputi.
Bacio je pogled kroz prozor na osvijedjenu tratinu. Na hladnom,
jasnom, ljubičastome nebu sjao je polumjesec, ali svjetlo je na vrt bacao
osvijetljen prozor glavne spavaće sobe, gdje su ljubazni, čestiti britanski
časnik i njegova lijepa, ali mrzovoljna žena nedvojbeno obnavljali vezu
poslije duge razdvojenosti. Nastojao je ne razmišljati o tome, ali zbog
pokušaja da ga odbaci taj mu je prizor samo još jasnije iskrsnuo pred
očima: bili su u njegovu krevetu, možda su svjetlo ostavili kako bi bolje
vidjeli što su propuštali, možda su prije vođenja ljubavi dugo
razgovarali ili su se najprije sjedinili, čavrljali, a onda ponovno vodili
ljubav. ]esu li nepokriveni ležali na krevetu, kao što su Claudia i on
uvijek najviše voljeli ili su bili tihi, plahi ljubavnici koji se skrivaju pod
pokrivačem?
U spavaćoj sobi ispod njega ugasili su svjetlo, pa su balkon, vrt i
drveće utonuli u mrak, u potpunosti razotkrivši baldahin zvjezdanoga
svoda. Pretpostavivši da su stanari u njegovoj prijašnjoj postelji završili
s obredima ponovnoga susreta, Lubert je otišao od prozora i ponovno
se uvukao pod slani poplun na svom krevetu za jednu osobu.

45
Glorij@
 Knjigoteka

Rachael je, češljajući se, sjedila za novim toaletnim stolićem u novoj

spavaćoj sobi. Zamišljala je kako se, točno iznad nje, u najgornjem stanu,
Herr Lubert sprema na spavanje, pa se smije nepristojnosti te žene i
njezinoj neukosti, jer nije prepoznala rad autora jedne od slika koje joj
je pokazao u prostoriji za bilijar - kako se taj umjetnik zvao? Leger?
Nikad nije čula za njega.
Nije htjela ustati od toaletnoga stolića. Ako je već morala razmišljati
o pokroviteljskoj ljubaznosti čovjeka na najvišemu katu, morala je isto
tako misliti na to hoće li se svidjeti muškarcu iza svojih leđa i ispuniti
njegova, očekivanja. U dnu zrcala vidjela je kako Lewis, odjeven u
pidžamu, sjedi na visokom, uskome krevetu i gleda je, a u njemu je
osjećala mješavinu ljutnje i uzbuđenja. Nije volio nikakav oblik
neuljudnosti, a možda je dosad nije ukorio samo zato što je čekao »pravi
trenutak«. Prestala se češljati jer nije željela poslati pogrešne poruke.
Očekivano doba tjelesnoga zajedništva došlo je, no nije mu se bila
spremna prepustiti.
»Kuća ti se ne sviđa?« upita Lewis. Iako joj se obratio prilično
blagim glasom, po njegovim mjerilima bilo je to gotovo nalik na
sučeljavanje.
»Više bih. voljela da vlasnik ne stanuje ovdje.«
Gledala ga je kako uzima tabakeru, vadi cigaretu i pali je. Bio je to
ratni refleks, streljivo za bitku, nesiguran teren koji je trebalo prijeći, pa
je sebi rekao: Zapali cigaretu!
»Mogla si biti malo ljubaznija prema njemu.« Govorio je razumno
jer se uistinu neljubazno ponijela, ali nije joj ni trebala crvena krpa da se
okomi na njega. Smijeh joj je zvučao histerično, iako se nije baš tako
osjećala, nego je proračunato birala riječi. Svađa bi seks odgodila za
drugi put.
»Što? Da se pretvaramo da smo svi veseli prijatelji? Da smo svi na
istoj strani?«
»To i jesmo. Na istoj smo strani«, odgovori Lewis.
Ustala je i prešla prostoriju do uskog kreveta, vršcima prstiju
raširivši spavaćicu na grudima. Potapšala je jastuke kako bi mogla
uspravno sjediti. Na noćnom ormariću je već ležala knjiga, Sastanak sa
smrću, Agate Christie, put za bijeg ako Lewis ustraje s ukorima.

46
Glorij@
 Knjigoteka

»Hoćemo li imati... svoj trenutak?« upitao je, možda i zato što je

uvidio da mu prilika izmiče. »Moramo li, upravo sada?«
»Ne moramo.«
»Hoću reći da se pomalo čudno osjećam, jer oni su gore. Bila su to
duga tri dana.«
»U redu je, umorna si. U redu je.«
Da ju je naprosto šutke uzeo, iznenadivši je, možda bi se prepustila,
pa bi sve moglo biti kao prije. Uzela je knjigu.
»Jesi li uistinu svaki dan plakala?«
Ukočila se. Želio je razgovarati.
»Budalasto je od Eda da je to rekao.«
»Ali... jesi li?«
»Živci su mi još krhki.«
»Što je s Pringom? Jesi li razgovarala s njim?«
»Prestala sam ići u crkvu.«
Dobro se osjećala kad je to priznala, obuzelo ju je čudno
zadovoljstvo. Ali nije mu objašnjavala svoju nutrinu. Lewis u sebi nije
nosio tjeskobu ni strah, angst (tu neobičnu novu riječ upotrijebio je
Mayfield), pa je postavio posve praktično pitanje, a zapravo je htio reći:
»Jesi li provodila vrijeme s ljudima ili si se osamila?« Iz njezina
odgovora nikako ne bi zaključio kako ona smatra da Bog ne postoji zato
što je dopustio da zalutala bomba padne na pravo mjesto i to u trenutku
kad je Michael silazio niz stube jer ga je ona pozvala.
Osjećala je pritisak na brani koju je zamislila u svojim očima.
Nekoliko dana zadržavala je suze, ali znala je da će provaliti.
»Tebi je lako«, primijetila je. »Nisi bio ondje. Čini se da to ne osjećaš
poput mene.«
»Nisam imao mnogo vremena za osjećaje«, priznao je iskreno, ali
neprimjereno.
»Ali zašto ne osjećaš?« Spasila ga je napora da tako što razumljivo
objasni. »U redu je. Imaš svoj posao. Moraš ponovno izgraditi zemlju...«
Kad je to rekla, proklete vode počele su rušiti branu. »Zemlju koja je
ubila... mog krasnoga dječaka!«
Jecanje koje je nahrupilo kad se sjetila Michaela bilo je nalik onome
iz vremena njezina djevojaštva; potreslo joj je cijeli ošit i prisililo je da

47
Glorij@
 Knjigoteka

drhtavo hvata dah. Lewis joj je položio ruku na leđa i milovao je, ali nije
mogao ući u izbu boli u njoj.
»A sad me prisiljavaš da tu živim s tim ljudima.«
»Svi ovdje, svaka osoba u kući iskusila je gubitak.«
»Nije me briga za to. Nije me briga je li svatko na svijetu izgubio
sina. Bol bi bila jednaka. Nisam se složila s tim...«
»Nitko od nas nije se složio. Ali moramo to podnijeti najbolje što
možemo...«
»Najbolje što možemo! Uvijek je tako! Čini se da se više baviš
potrebama naših neprijatelja.«
»Rach, molim te. Više nam nisu neprijatelji. Potpuno su slomljeni.
Sve se mora ponovno izgraditi.«
Potapšala se po prsima i pričekala da dođe do daha između jecaja.
»Možeš li ovo ponovno izgraditi?« upitala je, napola se nadajući da
će joj muž biti u stanju prihvatiti taj izazov i odgovoriti joj, ali istodobno
je željela da Lewis naprosto ode i prepusti je skršenosti kojom se i
tješila.

48
Glorij@
 Knjigoteka

~4~

Freda je loptom za vježbanje završila jutarnje razgibavanje i počela se

odijevati za školu. Nije imala odoru (poslije Katastrofe bilo je malo
škole), a odlučila je odjenuti suknju za svečane smotre njemačkih
djevojaka, bijelu bluzu i plitke cipele za vježbaonicu, čime bi pomalo
provocirala vlast, a bila bi to i crvena krpa za njezina oca koji ju je
upozorio da skloni odjeću starog uređenja. Otkad su se, poniženi,
povukli u najgornje prostorije kuće, Freda mu je bila još više sklona
prkositi. Nagovarao ju je da svoju novu sobu uredi malo udobnije,
primijetivši kako se sve to doima »pomalo spartanski«, pa joj je
predložio da objesi slike i iz svoje stare spavaće sobe donese konja za
ljuljanje, ali više je voljela da bude ovako. Sebe je zamišljala kao
spartansko dijete, izgnano iz udobnog obiteljskoga života u krš uništene
zemlje, gdje mora naučiti kako da preživi. Sebi je dopustila samo jedan
ukras, uokvireni vez koji je izradila njezina majka. Na njemu su bile tri
osobe - čovjek s arhitektonskim ravnalom na sklapanje, žena sa
stručkom cvijeća i djevojčica koja je ženu držala za ruku, a stajali su
pred kućom pokraj rijeke po kojoj je, na obzoru, plovila crvena jedrilica.
Taj vez joj je majka poklonila za njezin jedanaesti rođendan. Bilo je to u
srpnju 1942., onoga dana kad su Britanci počeli bombardirati Hamburg,
godinu dana prije vatrene oluje.
Selidba na najgornji kat barem joj je pružila priliku da baci stare
igračke i engleske knjige koje je otac navaljivao da joj čita za vrijeme
zračnih napada, Alisa u Zemlji čudesa, Sretni kraljević i Robinson Crusoe
jer njima joj je pokušavao skrenuti pozornost s brujanja bombardera i
kakakak glasanja heimwehrških topova koji su na njih pucali. Rado je
govorio: »Mašta će biti naša obrana«, ali priče nisu mogle vratiti majku.
Freda postavi loptu u sredinu obruča za vježbanje i čučne nad
noćnu posudu. Kad je završila, uzela je posudu i odnijela je na
odmorište. Stubištem je sišla do svoje stare spavaće sobe na
»britanskom području«, a ondje je vidjela kako se meta koju je
namjeravala napasti, igra s njezinom lutkinom kućom. Gledala je kroz
otvorena vrata kako Edmund postavlja prizor između muške i ženske
lutke na tavanu kuće, pa iako nije u potpunosti razumjela razgovor, po
položaju u koji je stavio lutke bilo je očito koga predstavljaju.
49
Glorij@
 Knjigoteka

»Dječačić se igra lutkicama«, rekla je na engleskome i nasmijala mu

se.
Podignuvši pogled, Edmund je vidio kako Freda stoji u okviru vrata
i drži noćnu posudu, pa se upitao želi li djevojka započeti neku vrst
kulturne razmjene.
»Bok«, pozdravio je, a onda iskušao pozdrav koji je upravo naučio:
»Guten Tag, Fräulein Lubert.«
Podignula je noćnu posudu kao da kaže: »Za tebe« i postavila je na
pod u sredini sobe. Onda se čudno nasmiješila, pa je natraške izašla i
zatvorila vrata za sobom, ostavljajući vrući poklon zlatne boje pred
nogama toga Sretnoga kraljevića.
Na putu u školu prošla je pokraj nekoliko Hausfrauen koje su,
odjevene u tešku radnu odjeću, s marama na glavama, išle u grad gdje
će naporno raditi na planinama ruševina, pa će za zdjelu juhe, komad
kruha ili, budu li imale sreće, nekoliko bonova za hranu, na hrpe slagati
još upotrebljivi građevinski materijal i cigle. Mnoge su nosile lopate, a
nekoliko ih se šalilo jer su bile sretne da su našle posao. Freda bi radije
bila s njima. Školu nije redovito pohađala još od ljeta 1943., kad su
britanski bombarderi razorili gotovo sve školske zgrade u Hamburgu.
Ali sada su Britanci ponovno otvorili staru gradsku vijećnicu, pa su je,
napravivši zidove od šperploča, podijelili u »razrede«. Kako su to
područje preplavile izbjeglice, djece je bilo previše za taj prostor, a to je
značilo da su mnogi mališani morali čučati na hladnome podu. Unatoč
tim teškoćama i nedostatku osnovnih potrepština - olovaka, papira i
bilježnica - Britanci su obrazovanje njemačke djece učinili svojom
najvažnijom zadaćom jer ih je to opsjedalo. Kad su im glave očistili od
ušiju, posvetili su se tome da im prekroje umove, učeći ih da su Führer
(kojega su bez poštovanja nazivali po imenu) i nacionalsocijalizam zla
koja treba posve izbrisati s lica Zemlje. Govorili su o demokraciji,
postavljali pitanja kako bi utvrdili što djeca znaju a što ne znaju, a
njihovo neznanje ih je zaprepastilo. Iako je učitelj, gospodin Groves, sve
nazivao po imenu i pokušavao se prijateljski odnositi, pa je sjedio u
sredini razreda umjesto da stoji ispred učenika, Freda je poduku
smatrala ponižavajućom. Odlučila je da neće odgovarati ni na kakvo
pitanje, čak ni kad bude znala odgovor.
Prilazeći vijećnici vidjela je da su vrata zaključana, a nekoliko djece
skupilo se ispod obavijesti pričvršćene na zid od cigle. »Škola je
zatvorena po zapovijedi Nadzornoga odbora za Njemačku«, pisalo je na
50
Glorij@
 Knjigoteka

njemačkome. Unaokolo je stajalo nekoliko engleskih vojnih policajaca, a

uz ogradu su bila parkirana tri vojna kamiona prekrivena platnom.
Djeci se na njemačkome obratio satnik:
»Mlađi od trinaest godina slobodno se mogu vratiti kućama, a
stariji od te dobi koji su dovoljno jaki, mogu pomoći raščišćavati
ruševine. Rad ćemo vam platiti bonovima za hranu, dobit ćete obrok, a
prije mraka dovest će vas natrag ovamo.«
Mališani su počeli klicati, pa su svi koji su bili prikladne dobi, a i
mnogi očito mlađi, pošli prema kamionima kako bi se odvezli do
ruševina jer nisu mogli odoljeti obećanju da će danas, a možda i sutra,
dobiti obrok. Iako je Freda pojela razmjerno obilni doručak, a kad se
vrati ponovno će jesti, pošla je za gladnim čoporom i popela se otraga u
jedan od kamiona. Do nje je sjedio dječak od otprilike četrnaest godina,
iskusni »raščišćavatelj ruševina«. Dok ih je kamion, drmusajući se i
poskakujući, vozio prema zapadnomu predgrađu Altone, Fredin
suputnik hvalio se svojim pothvatima:
»Nije loše, znate. Našao sam ogrlicu i zamijenio je za pilića. A daju i
dobar obrok. Kad sam zadnji put radio, dali su nam kruh, juhu i
kobasicu.«
»Je li bila prava?« upita drugi dječak. »Obično je to pseće meso ili
nešto još gore.«
»Prava kobasica!« glasio je odgovor. »Bieriwurst, Bratwurst,
Rindswurst, Jagdiwurst, Knipp, Pinkel, Landjäger...« Svaku kobasicu
imenovao je polako, s poštovanjem i čeznutljivo, gradeći u zraku pred
njima cijelu trgovinu suhomesnatom robom, a djeci su od očekivanja
takve gozbe gotovo ispale već ionako raširene oči.
Dvadeset minuta kasnije ispod cerade iskočili su u ruševine Altone,
a neke zgrade bile su tako sravnjene da su mogli vidjeti sve do St
Paulija, do starih, nekim čudom netaknutih skladišta i kanala
Kehrwiedera i Wandrahma. Duž ruševina je cijela vojska žena
oblikovala ljudski lanac, a neke od njih doimale su se nezadovoljnima,
vidjevši da im u pomoć pristižu djeca: »Gledajte male štakore koji nam
dolaze ukrasti porcije.«
Freda je zauzela mjesto u lancu. Cigle joj je dodavao mladić od oko
sedamnaest godina koji kao da se nekako uzdignuo nad usplahirene
ljude oko sebe. Bio je spor, ali poletan, neužurban, snažan i pristao u
plavome sakou na kojem nije nedostajalo nijedno puce. Dok su
izmjenjivali krš, samu sebe je zatekla kako rastreseno pjevuši ariju stare
51
Glorij@
 Knjigoteka

pjesme njemačkih djevojaka (»I dalje ćemo stupati, čak i ako se sve
skrši, jer danas nas čuje Njemačka, a sutra cijeli svijet. Zbog Velikoga
rata svijet leži u ruševinama, ali nije nas briga, jer ponovno sve
gradimo!«).
Kad je stigla do treće strofe, na nadlanici je osjetila mladićevu toplu
ruku.
»Pazi, mlada damo!« prekinuo ju je, gledajući engleske stražare.
»Neki od njih mogli bi prepoznati što pjevaš.«
»Ne marim za to«, odgovorila je, a rekavši to zgodnome mladiću s
pucetima, osjetila se moćno i oslobođeno.
Procjenjivački ju je pogledao. »Nisi premlada da te strijeljaju, znaš.
Koliko ti je godina?«
»Šesnaest«, lagala je.
Nekoliko metara dalje šalila su se i pušila dva obična britanska
vojnika, površno nadgledajući posao.
»Vrlo su glupi«, primijetila je. »Kako samo stoje, kao da je sve
njihovo.«
Nasmijao se. »Mi radimo, a oni stoje i zabavljaju se. To nas čini
glupima.«
Freda se zacrveni jer ju je neočekivano »poklopio«. Šutke je
nastavila dodavati cigle. Godila joj je mladićeva blizina. Mogla je
namirisati njegov znoj nalik na miris slanine i divila se njegovim
mišićavim, glatkim podlakticama. Svaki put kad joj je dodao ciglu
ugledala mu je ožiljak ili madež na unutrašnjoj strani ruke u obliku
broja 88. Kad je primijetio njezin pogled, zastao je i navukao rukav.
»Oj, plavi!« iznenada je povikao jedan od vojnika, pa je Freda
poskočila. »Radi dalje! Schnell!«
Mladić je zakopčao rukav i nastavio s poslom, a poslije nekog
vremena, oklijevajući ju je ispidjivo pogledao u oči.
»Ime mi je Albert«, predstavio se. »A tebi?«
»Freda.«
»Freda«, ponovio je.
Nikad nije voljela svoje ime, a ni umanjenicu Friedie, ali iz njegovih
usta zvučalo je posve novo i prilično otmjeno.
»Sviđa mi se jer je lijepo, njemačko ime«, prokomentirao je, a u
njegovo divljenje umotala se kao u pokrivač. »Znači... dama«, objasnila
52
Glorij@
 Knjigoteka

je. Kad je to čuo, uhvatio ju je za ruku i uljudno je stisnuo. »To i jesi«,

primijetio je. »Prava njemačka dama.« Malo dalje u redu ljudi netko je
povikao: »Truplo!« pa su svi zastali i pogledali ženu koja se oglasila, a
sad se odmaknula od onoga što je pronašla. Druge žene su joj se
pridružile, pa su počele odmicati cigle, otkrivši ruku kostura koja je
virila iz ruševina sa šakom nakrenutom na stranu kao da nešto moli.
Žene su žustrije odmicale cigle, kao da se utrkuju s vremenom kako bi
možda spasile preživjeloga, pa su malo poslije uspjele razotkriti ostatak
kostura, a onda još jedan koji je ležao na prvome među nogama
manjega trupla, u položaju spolnoga čina. Taj prisni nalaz u ruševinama
ušutkao je žene koje su zurile.
Freda se izdvojila iz reda i prišla da bolje pogleda. Motrila je mrtve
ljubavnike u posljednjem zagrljaju, osjećajući čudnu privlačnost, a ne
odbojnost koju su pokazivali drugi.
»U redu, svi vi, odmaknite se. Hajde, nije to prokleto kino!«
Prišla su dva Engleza, pa su odmaknuli znatiželjnike i sami
pogledali. Jedan je opkoračio malu šupljinu koja je paru poslužila kao
grobnica i pogledao dolje.
»Nije to loš način da se ode s ovoga svijeta«, prokomentirao je
sudrugu. »Posljednje jebanje prije nego što se ugase svjetla.«
»Izgledaju kao da se još uvijek zabavljaju«, glasio je odgovor, pa su
se nasmijali, ali onda su vidjeli da gledatelji zure u njih. »Hajde, društvo,
vratite se na posao.«
Freda se nije mogla ni pomaknuti. Pogled joj je bio prikovan za
zlatno prstenje na prstima poginuloga para. Barem su umrli zajedno, u
isto vrijeme, a nije se dogodilo kao s njezinim roditeljima. Prstenje je
primijetio i Englez koji je još stajao nad šupljinom, opkoračivši je, pa se
sagnuo i skinuo ga, u žurbi slomivši prst na ruci kostura. Podignuo je
prstenje da vidi koliko ima karata, a onda je jedan prsten predao kolegi.
»Ne možete ih uzeti sa sobom«, obratio se paru prije nego što je svoj dio
plijena stavio u džep. »Ubacite te kosti u vreću!« povikao je ženama na
njemačkome.
Freda se, očiju mutnih od suza, vratila na svoje mjesto u nizu,
pokraj Alberta. Suze su joj potekle manje zbog sućuti prema poginulom
paru, a više zato što ju je posve ispunio prijezir prema ljudima koji su
skrivili njihovu smrt, no plakala je i zbog gubitka majke čije truplo nikad
nisu pronašli.

53
Glorij@
 Knjigoteka

»Ovdje moram imati više svjetla. Voljela bih da to maknete. Heike?

Biljke?«
Rachael je pokazala raslinje koje ju je smetalo, a ispunjavalo je
jedan od prozora u izbojku zida, sprječavajući prodiranje svjetla za
kojim je tako čeznula nakon što je kod kuće mjesece provela zatvorena
u prostoriji s niskim stropom i prljavim zidovima. Osim u staklenicima,
a i s iznimkom svuda nazočnih aspidistri, ukrasnoga kukuruza, nikad
prije nije vidjela toliko biljaka u glavnom dijelu kuće. Možda je u
Njemačkoj vrhunac dobrog ukusa u tome da sobu ispune grmljem, ali
ona nije mogla tako živjeti.
Heike je prišla prvoj nepoželjnoj biljci, zelenoj juki, drvetu života
voštana izgleda, nalik na plastično stabalce i sagnula se da je podigne,
ali prije nego što je to učinila oklijevajući je pogledala Rachael, pa je,
mašući prstom, pokazala prema vratima kako bi bila posve sigurna da
gazdarica upravo to hoće.
»Da, stavite ih u drugu sobu. Hvala vam.« Rachael je svoje
nepoznavanje njemačkoga nadoknađivala pretjeranim naglašavanjem
riječi, pa je nehotice naglasila riječ »vam«, što je poslužiteljici izmamilo
osmijeh. Dok je Heike nosila biljku iz sobe, zakikotala se, a onda se
zacrvenjela zbog svog smijeha. Vjerojatno se više smijala zbog
uzrujanosti, nego što je iskazivala protivljenje gazdaričinoj odluci, ali
Rachael je njezina veselost razdražila jer je smatrala da na njezine
zahtjeve gledaju kao na dokaz neobičnosti ove tuđinke.
U svom novome domu Rachael je proglašavala prva teritorijalna
očitovanja i to kratko i jasno, a to bi se nedvojbeno svidjelo premijeru
Atdeeju. Ako je zbog nepoznavanja jezika i pomanjkanja iskustva s
poslugom zvučala oštrije nego što je namjeravala, ipak je bilo važno da
se od samog početka nametne i odredi granice unutar kojih svi mogu
živjeti pod zajedničkim krovom. No nikakva količina posuđa i staklene
robe koju im je dodijelila vojska, a ni premještanje pokućstva nisu mogli
sakriti činjenicu da boravi na tuđemu imanju, da spava u krevetu druge
osobe i kreće se nečijim životnim prostorom. Promjene koje je izvršila
kad je uklonila biljke ili kad je goli kip u predvorju dala pokriti čednim
pokrivačem, a sjedala u blagovaonici zamijenila udobnijim kuhinjskim
stolicama od pruća, samo su još više učvrstile osobnost te kuće. Dok je
prolazila sobama kao da je čula kako sa zidova dopire podrugljivo
popustljivi šapat: Ne pripadaš ovamo, a nikad i nećeš.

54
Glorij@
 Knjigoteka

Odlika samouvjerenosti kao da se uvukla i u pripadnike osoblja jer

Rachael nije dvojila da je smatraju uljezom, unatoč izvanjskoj
smjernosti, mehaničkom klanjanju i potvrđivanju glavom. Za njih je bila
istodobno simpatična, naivna, ali i skorojevićka, a upravo tako je na nju
gledala umorna, šutljiva Greta koja je najdulje služila u obitelji Lubert,
pa joj je odanost dosezala najdalje u prošlost. Novoj gazdarici
dobacivala je mrke, razočarane poglede, poput poslužiteljice kraljevske
obitelji koja je vidjela kako se izmjenjuje nekoliko kraljica, ali nijedna od
njih nije bila ravna prvoj. Rachael je osjećala kako je cijelo to mjesto još
prožeto čarolijom prijašnje gospodarice, čija se nazočnost najizrazitije
očitovala u pogledima i držanju osoblja jer oklijevajući i nesigurno
odgovarajući na naloge, jedva su prikrivali svoje pravo gledište: Naša
gospođa to nikad ne bi tako učinila.
Već pri prvomu obilasku kuće zatekla je samu sebe kako oko svega
toga vodi određenu bitku. Nije bila riječ samo o biljkama jer nije mogla
prihvatiti ni pokućstvo, kao ni većinu opreme i inventara. Bila je svjesna
da se našla pred određenom vrsnoćom, ali nije to bio stil koji bi mogla
voljeti ili za njim težiti, pa iako su joj se sviđale prostrane, dobro
smještene prostorije, pokućstvo svedeno na najmanju mjeru plašilo ju
je, umjesto da se osjeća oslobođeno. Željela je svjetlo i prostor, ali isto
tako joj je bila potrebna udobnost onoga što dobro poznaje. Kad bi
morala opisati stil te kuće u lošem bi smislu upotrijebila riječ
»suvremeno«. Primjerice, činilo se da su stolice svedene na svoju posve
ogoljelu svrhu; nisu bile lijepe, udobne ni privlačne, niti su imale
kakvoću koju je Rachael smatrala nužnom, a isto se moglo reći o
ormarima, svjetiljkama i stolovima. U njima nije bilo ničega lijepog,
vedrog ni domaćega. Sve u kući činilo se pomalo domišljato, bolničko i
bezdušno. Previše je toga vrijeđalo oko Velšanke iz srednjega staleža,
odgojene među viktorijanskim pokućstvom od tamnoga drveta i
vatrama koje su održavali ugljenom, a bili su tu i pijanino te umjerene,
bezazlene litografije dvoraca i botanički crteži. U ovoj kući samo je soba
za primanje, s klavirom Bösendorfer, crnim poput ebanovine, bila imalo
nalik prostoriji u kojoj bi uistinu voljela sjediti, pa bi se tu možda počela
osjećati malo više kod kuće, no samo ako bi postigla da premjeste
neobičnu stolicu u kutu koju bi mogla zamijeniti jednostavna, iako
previše četvrtasta sofa za dvoje iz glavne spavaće sobe.
Pozornije je pogledala kožni naslonjač s pokretnim naslonom i
kromiranim okvirom. Je li uopće predviđen da u njemu netko sjedi?
Doimao se poput stolice u kojoj se mogla odvijati bolna operacija.
55
Glorij@
 Knjigoteka

Možda to i nije bio naslonjač nego neki umjetnički predmet, a možda i

oboje, pa je upravo o tome i bila riječ. Čiju god je zamisao taj naslonjač
ostvario, nije joj se svidio.
»Trebali biste ga isprobati.«
Okrenuvši se, ugledala je Herr Luberta, neobjašnjivo odjevenog u
radnu odjeću mornarski plave boje, poput automehaničara, a u jednoj
ruci držao je veliki kolut s ključevima. Doimao se neurednim,
razbarušena kosa dizala mu se nagore i na stranu, kao da je spavao na
njoj kad je bila vlažna. Lewis je unatrag začešljanu kosu uvijek mazao
gelom, pa je bila ulaštena i besprijekorna kao dio odore, dok se Lubert
zbog svoga neusiljenog, dječačkoga stila doimao poput vojnoga
bjegunca ili umjetnika koji se iz petnih žila trudi da ne slijedi ustaljena
pravila.
»Potječe iz Mies van der Roheove, Kuće za izradu.«
Rachael je tako smela njegova pojava - odjeća, kosa i olako držanje -
da uopće nije čula što je rekao.
»Naslonjač«, objasni Lubert. »Vrijedi ga isprobati. Predviđen je da
bude jedan od najudobnijih koji su ikad napravljeni.«
»Ne izgleda tako«, odvrati Rachael. »Doima se... upravo suprotno.«
Nasmiješio se, malo previše samosvjesno i prisno. »Pa, primjedba je
zanimljiva. Oblikovala ga je osoba koja je pokušala odbaciti ›nepotrebne
ukrase‹. Kaže li se tako?«
Pitala se kako da se vlada u toj situaciji. Kakvo bi držanje bilo
primjereno? Kako je primila njegov odgovor? Zašto Lubert nosi plavu
radnu odjeću? A njegov engleski... Govorio je tako prirodno da se
morala podsjetiti da je Nijemac i da se nipošto ne smije zbližavati s njim,
osim kad mu se obraća u svezi nečeg nužnoga za svakodnevni život. No
još uvijek je uglavnom on govorio.
»Bio je pripadnik škole Bauhaus. Htjeli su pojednostavniti stvari«,
nastavio je, »svesti ih na učinkovito. Bila je to njihova filozofija.«
»Treba li vam filozofija da biste stolicu učinili udobnom?« upitala
je, iznenadivši i samu sebe, a svoju je primjedbu smatrala dovoljno
sažetom da stavi točku na ovaj već neugodno dug razgovor.
Lice mu se ozarilo.
»Ali to i jest tako! Iza svake stvari, svakoga predmeta stoji
filozofija!«

56
Glorij@
 Knjigoteka

Morala je završiti razgovor jer je bio vrlo loš temelj za buduće

uzajamne odnose. Lubert je već prešao pomno povučene crte koje je
naumila uspostaviti, a već ih je počela iscrtavati.
Pružio joj je kolut s ključevima.
»Kao gazdarica kuće trebali biste ih imati. To su ključevi za sve
sobe, s naljepnicama koje pokazuju kamo koji pripada.«
Uzela ih je. »Gazdarica kuće.« Nije se tako osjećala, a nije vjerovala
ni da može uvjerljivo odigrati tu ulogu.
»Nadam se da ste dobro spavali, Frau Morgan«, dodao je.
Kako je nedužnom, otrcanom pitanju odlučila pridati neumjesnu
prisnost, Rachel je naumila učvrstiti svoj autoritet.
»Herr Lubert, želim da stvari pojasnimo od samoga početka. Ne
osjećam se ugodno zbog takvog rasporeda... da s vama dijelim kuću... pa
mislim da je ispravno i primjereno da razgovaramo samo o nužnim
temama. Naravno, moramo biti uljudni, ali nije zgodno da se...
pretvaramo kako smo prijatelji kad to... ne pomaže... našem položaju
ovdje. Moramo sve razgraničiti jasnim crtama.«
Kimnuo je, odgovarajući na njezin odlučan, sažeti zahtjev, ali činilo
se da ga nije ni izdaleka uvjerila, a zaprepastila ju je činjenica da se on i
dalje posve bezbrižno smiješi.
»Posebno ću se potruditi da ne nastupam previše prijateljski, Frau
Morgan.« Rekavši to naklonio se i izašao iz sobe.

»Guten Morgen, alle.«

»Guten Morgen, Herr Governor. Guten Morgen, Herr Oberst.«
»Es ist... kalt.« Lewis se obujmi rukama, pa se rukama u rukavicama
potapše po nadlakticama.
Svi su se složili. Bilo je vrlo kalt, hladno.
Počeo je posebno paziti na to da se zaustavi i pozdravi svakoga
Nijemca kojega bi zatekao na vratima bivše, sad rekvirirane knjižnice
koja je služila kao stožer za područje Pinneberga. Danas je na vratima
bilo više ljudi nego obično. Para iz usta govorila je da se približava zima,
a obično podložno, prilagodljivo mnoštvo doimalo se razdražljivim jer
su s promjenom godišnjeg doba morali hitno pronaći krevete u jednom
od logora za raseljene osobe.

57
Glorij@
 Knjigoteka

Svima je poželio dobro jutro, naklonio se ženama, nasmiješio djeci,

a muškarcima je uputio vojnički pozdrav. Djeca su se kiko tala, žene su
prignule koljena i naklonile se raširivši suknje, a muškarci su mu
uzvratili pozdrav i počeli mahati ispravama jer su se nadali da će im ti
papiri omogućiti krevet i krov nad glavom. Baveći se time, Lewis im je
pokušao prenijeti poruku da će sve biti u redu i da se stvari vraćaju u
uobičajene kolotečine, iako je zadah iz usta gladnih ljudi koji je bojnik
Burnham tako bešćutno komentirao, a Lewis se izvježbao da od toga
zadaha ne ustukne, služio kao smradni podsjetnik da još ni sada - više
od godinu dana poslije zaposjednuća Njemačke - ne uspijevaju
odgovoriti na temeljne potrebe tih ljudi.
Ušavši u krug stožera, Lewis pomisli kako mora dati ukloniti
bodljikavu žicu koja im je okruživala urede. Nije bio siguran koga ili što
je trebala zadržati, ali čini se da je Nadzorni odbor za Njemačku smatrao
da urede treba zaštititi od cijeloga čopora zvijeri: od Werwolfa,
ratobornih pripadnika otpora savezničkoj pobjedi, od grube djece koja
su pretraživala ruševine u potrazi za plijenom i od grabežljivih,
zaraženih njemačkih žena koje su lutale unaokolo u potrazi za
muškarcima. Bile su tu i glasine da su za vrijeme bombardiranja iz
zoološkog vrta Hagenbeck pobjegle životinje, pa još uvijek slobodno
lutaju predgrađima Hamburga. No činilo se kako je ružna bodljikava
žica u koju su vlasti umotale Britance, njih pretvorila u životinje iz
zoološkog vrta, a ovdašnje ljude u posjetitelje koji zure i prave grimase,
dražeći uzrujana, tuđa stvorenja s druge strane ograde.
Satnik Wilkins začahurio se za svojim stolom i čitao brošuru.
»‘Jutro, Wilkinse.«
»‘Jutro, gospodine.«
»Što to čitate?«
»Brošura se zove Njemački značaj, a napisao ju je brigadir W. E. van
Cutsem. Nadzorni odbor navaljuje da se ponovno upoznamo s njom.
Svakako žele da dobro shvatimo opasne čimbenike njemačke osobnosti
prije nego što uistinu počnemo pokretati stvari. Autorove riječi imaju
smisla. Čujte ovo: ›Možda izvanjski neće pokazati mržnju, ali taj osjećaj
je tu, vrije ispod same površine, spreman da se pojavi u svoj svojoj
okrutnosti i gorčini. Budite svjesni da je to narod koji ne zna kad je
pobijeđen.‹«

58
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis je još stajao, odgađajući da sjedne za stol jer je taj položaj

smatrao nekom vrsti uškopljenosti. Pogledao je mladog pomoćnika,
jedva zatomljujući ogorčenost.
››Wilkinse, kako dugo ste već ovdje?«
»Navršava se četiri mjeseca, gospodine.«
»S koliko Nijemaca ste razgovarali?«
»Zapravo nam ne dopuštaju da im se obraćamo, gospodine...«
»Ali jamačno ste s nekima razgovarali, motrili ih. Hoću reći, sreli ste
neke od njih.«
»Jednoga ili dvojicu, gospodine.«
»Pa što osjećate pri susretu s njima?«
»Gospodine?«
»Bojite li se? Osjećate li njihovu mržnju? Gledajući ih, pomišljate li
na to da su ti ljudi samo za pucanj pištolja udaljeni od pobune, da samo
čekaju znak da nas zbace?«
»Teško je reći, gospodine.«
»No potrudite se, pokušajte odgovoriti. Jeste li vidjeli ljude na
vratima? Gledate li te beskućnike i lutalice, te žute, smrdljive ljude bez
doma, nalik na kosture, koji se klanjaju i ulaguju, tražeći zaklon i hranu i
mislite li pritom: O, Bože, da, moram ih podsjetiti da su poraženi?«
Satnik je pokušao nešto promrmljati, ali Lewis nije čekao odgovor.
»Još nisam sreo Nijemca kojemu je teško povjerovati da je
pobijeđen, Wilkinse. Mislim da su to baš svi prihvatili, drage volje i s
određenim olakšanjem. Istinska razlika između njih i nas u tome je da
njih svakovrsno i sustavno jebu, a oni to znaju. Upravo nama predugo
treba da se prilagodimo toj činjenici.«
»Gospodine.« Wilkins odloži uvredljivu brošuru, pa podigne manje
prijeporne papire. Doimao se gotovo povrijeđenim. Danas je u glasu
svoga šefa osjećao oštrinu koja mu inače nije bila svojstvena.
Lewis smjesta podigne ruku kao da se ispričava. Svaku riječ mislio
je ozbiljno, ali izletjele su mu daleko prežestoko, načičkane šiljcima
nagomilane razdraženosti i razočaranja koje je osjećao otkad je Rachael
došla u Hamburg. Uopće nije dobro spavao, pa iako je i sebi i svojoj ženi
objasnio da je to zato što s nekim dijeli krevet nakon što je mjesecima
mogao nesmetano ispružiti noge u svježim, skrivenim zaklonima
rekviriranih hotelskih kreveta, njihov ponovni sastanak doista mu nije
59
Glorij@
 Knjigoteka

donio ispunjenje kojemu se nadao. Očekivao je da će Rachael novu

okolinu prihvatiti s poletom kakav je pokazala u njihovu prvome domu,
tmurnom, bezbojnom, iznajmljenome boravištu u Shrivenhamu. Nekoć
je u vrijeme promijenjenih okolnosti bila okretna, ali ovdje se doimala
kao da joj nedostaje pobuda i kao da sve smatra neprivlačnim,
uključujući i njega samoga. Gubitak Michaela opteretio ju je teže nego
što je Lewis očekivao, a on nije samo krivo procijenio stvar, nego je sve
još pogoršao najprije pogrešnim riječima, a onda šutnjom. Ovdje, na
poslu, bio je rječit, pun čuvstava i uvjerenja, dok se glede Rachael
osjećao čudno neprikladno. Dva tjedna poslije njezina dolaska još nisu
imali »svoj trenutak«.
Naravno nizašto od toga nije bio kriv njegov pomoćnik, niti ga se to
ticalo.
»Predlažem vam da češće izlazite, Wilkinse i da se susrećete s
ljudima. To je najbolji protuotrov za te teoretske besmislice. Nije dobro
da nam je stožer upravo ovdje, ali morate vidjeti kakve okolnosti
stvarno vladaju nekoliko kilometara istočno odavde. ›Bratimite‹ se. To
vam zapovijedam.«
»Gospodine...«
Začuli su kucanje, a na vratima se pojavi okrugla glava satnika
Barkera s vedrim izražajem lica. Promotrivši prizor, osjetio je ozračje,
pa je zaključio kako je bolje da ostane u hodniku.
»Gospodine, žene su spremne za susret s vama.«
»Dobro, Barkeru, hvala. Koliko ih je?«
»Smanjio sam broj na tri kandidatkinje, gospodine.«
»Kako ste to uspjeli?«
»Izabrao sam najljepše, gospodine.«
Lewis je sebi dopustio da se nasmiješi. Glede osoblja, ovdašnje
britansko područje možda i jest postalo posebno privlačno
neprilagođenima, bivšim službenicima iz kolonijalne Indije,
promašenim državnim činovnicima i dokonim policajcima, ali
povremeno je i tu zasjao poneki neobični dragulj. A Barker je doista bio
dragulj jer je marljivo radio na svemu čega se latio, no zadržao je
spontanost i vedrinu. Nije hlepio za sitnim dobitkom, niti je ovamo
pobjegao od neuspjeha na drugom području. Rekao je da je u Njemačku
došao kako bi pomogao, a činilo se da ga ne opterećuju unaprijed
stvoreni zaključci ni samodopadnost kakve je ovdje pokazivalo toliko
60
Glorij@
 Knjigoteka

pripadnika nove vrste mladih časnika. Barkerova čestitost sjala je u

sveopćem smeću i Lewisu je ulijevala nadu da će s nekim ipak moći
raditi. »Govore li dobro engleski?«
Barker baci pogled niz hodnik iza sebe, pokazujući da ih žene mogu
čuti.
»Svaka tečno govori engleski«, izvijestio je. »Da suzim izbor, tražio
sam da navedu što više engleskih nogometnih klubova. Jedna od njih
navela je klub Crewe Alexandra.«
»Misliš li da Obavještajna služba novači na tako profinjen način?«
»Naravno da ne, gospodine. Obavještajna služba odabrala bi one
ružne.«
Najprije je došla žena koja je navela klub Crewe Alexandra. Kad je
ušla, Lewis je ustao i poveo je do stolice nasuprot svoga stola. Odgurnuo
je uložnice koje su mu zastirale pogled. U baršunastoj haljini i sa
šeširom široka oboda bila je nalik plemkinji, pobornici ženskih prava, a
taj izgled još su pojačavale prevelike vojničke čizme. Imala je široko,
uglato lice, a neobične, produhovljene oči istodobno su motrile Lewisa i
kroz njega. Obuzeo ga je čudan osjećaj da ju je već negdje susreo, pa
iako je znao da se nije zacrvenio, kao da je ta misao dokaz da prema njoj
gaji dublje, neprimjerene osjećaje. Sabrao se i pogledom preletio
Barkerovo na brzinu natipkano izvješće.
»Ursula Paulus, rođena 12. ožujka 1918. U Wismaru?«
»Da, točno.«
Poslije rata bilo je mnogo teže pogoditi nečiju dob. Sve njih, a
posebno žene postarali su gubitak, razdvojenost, oskudica i neumoljivo
siromašna ishrana. Crte lica namreškale bi im se u staračke, debele
nabore, kosa bi im posijedjela i prorijedila se, kao da ju je počupala puka
užasnutost, lišivši je boje i jedrine. U izrazu te žene Lewis je razabrao da
je proživjela više, stekla dublju mudrost i osjetila veću bol nego
prosječna dvadesetosmogodišnjakinja. »Dolazite s otoka Rugena?«
»Da.«
»Kako ste došli u Hamburg?«
»Pješice.« Spustila je pogled na čizme. »Žao mi je. Još nisam uspjela
naći bolje cipele.«
»Ne donosim odluke na temelju visoke mode, gospođo Paulus. Gdje
ste naučili engleski?«

61
Glorij@
 Knjigoteka

»Podučavala sam taj predmet u pučkoj školi na otoku.«

»Niste htjeli ostati na Rugenu?«
Odmahnula je glavom, a Lewis primijeti kao da je dešifrirao taj
pokret:
»Zbog Rusa.«
»S Nijemicama ne postupaju baš ljubazno.«
»To je preblago rečeno.«
»Je li to... eufemizam?« upitala je kao da provjerava je li upotrijebila
točnu riječ.
Lewis potvrdi glavom. Bila je »mudrica«, kako bi rekli Amerikanci.
»Govorite ruski?«
»Pomalo.«
»To bi moglo biti korisno. Uspiju li Sovjeti u svojim nakanama, na
kraju ćemo možda svi govoriti ruski.«
Ponovno je pogledao Barkerove bilješke.
»Za vrijeme rata služili ste u mornaričkome stožeru u Rostocku. Što
ste radili?«
»Bila sam... vi biste rekli stenografkinja.«
»Što je s vašim mužem. Je li zaposlen?«
»Umro je početkom rata.«
»Oprostite... ovdje piše da ste udani...«
»Pa i jesam... Dok se ponovno ne udam.« Lewis podigne ruku u znak
isprike. »Razumijem. Vaš preminuli suprug služio je u Luftwaffeu.«
»Preminuli... hoćete reći da je mrtav?«
»Da.«
»Tako je, umro je u Francuskoj, u prvim tjednima rata.«
»Žao mi je.« Podignuo je dlan i nestrpljivo zatresao nogom. »Dakle,
gospođo Paulus, stotine njemačkih žena prijavilo se za posao
prevoditeljice. Zašto bih izabrao upravo vas?«
Ursula mu uputi neobičan osmijeh. »Djevojka se mora ugrijati.«
Nasmiješio se tome iskrenome odgovoru. Površno je gledao nešto u
dosjeima druge dvije kandidatice, ali samo se tobože time bavio jer je
već donio odluku. Morat će razgovarati i s ostalim kandidatkinjama, ali
nijedna od njih neće ga navesti da se predomisli jer je već izabrao,

62
Glorij@
 Knjigoteka

djelomično zbog prijeke potrebe da nastavi s poslom, jer je bio alergičan

na sjedenje za stolom, ali Frau Paulus ga je osvojila još prije nego što je
uopće dospio procijeniti stupanj njezina poznavanja engleskoga ih
zaključiti je li uopće pogodna za taj posao. Osjećao je potrebu da se
okruži ljudima koji su zračili takvom vrstom dražesti i nisu se žalili. A
htio je doznati nešto i o tim čizmama, njihovo podrijetlo, koje su sve
ceste proputovale i kakva su iskustva skupile. Zamišljao je sebe kako
Ursulu - možda kasnije u svom automobilu - ispituje o obući, a ona mu
priča kako je pješačila od otoka Rugena do Hamburga kako bi pobjegla
pred Rusima. Ispružio je ruku prema kutijama s upitnicima koji su
upravo stigli, pa joj je pružio primjerak.
»Ovo svakako morate ispuniti. Ispričavam se zbog nekoliko glupih
pitanja.« Iz ladice je uzeo još nešto: knjižicu s bonovima britanskih
oružanih snaga, pa je dva istrgnuo i predao ih djevojci.
»Iskoristite to da kupite nove cipele.« Uzela je bonove kolebajući se,
kao da nije sigurna u Lewisove namjere. Možda je samo iskušava.
»Molim vas«, ohrabrio ju je. »Upraviteljeva prevoditeljica mora
izgledati kao da je dorasla toj ulozi.«
Čuvši to, Ursula je izgubila svoje hrabro držanje i uzdahnula kao da
je dugo zadržavala dah, a onda je ispružila ruke preko stola, pa je s
obadvije svoje zgrabila Lewisovu i spontano mu zahvalila najprije na
njemačkome, a sjetivši se gdje je ponovila je na engleskome:
»Hvala, pukovniče, hvala.«

»Tomyji, Rusonje, Yankeeji i Franci. Svaki dan nam dobra raznose i

grabe, Svaki dan sve više smrde k’o posranci, Tomyji, Rusonje, Yankeeji i
Franci, Tomyji, Rusonje, Yankeeji i Franci!«

Skupina grube dječurlije tu je pjesmicu pjevala najprije tiho, no

glasovi su im se postupno penjali do vrhunca, pa su riječ »Franci«
gotovo ispljunuli, kao da povraćaju. Tim pjevanjem nisu toliko prkosili,
nego su osjećali potrebu da se nečim rastresu kako bi manje osjećali
podmuklu hladnoću. Ovaj put samo su dvaput otpjevali strofu prije nego
što su im glasovi zamrli.
Ozi je sjeo na kovčeg i na lomaču bacio crkvenu pjesmaricu. Kad je
vatra proplamsala od zelene do plave i narančaste boje, dječurlija se
primaknula njezinu rubu kako bi upili nedovoljnu toplinu. Ozi je
63
Glorij@
 Knjigoteka

razmišljao što bi im rekao. Već su se umorili od neprestanoga pokreta i

lutanja, ali morat će nastaviti s tim.
Napuštena crkva bila im je dom otkako su otišli iz zoološkog vrta
Hagenbeck, gdje su tri mjeseca živjeli neotkriveni u pećini ispod
umjetne stijene u majmunskom kavezu. Porušene Božje kuće bile su
dobro mjesto u koje se moglo zavući, ali imale su i nedostataka. Na
krovu Christuskirche, Kristove crkve, zjapila je rupa ondje gdje je
uletjela bomba, pa je u prostoru pred glavnim oltarom napravila krater
veličine automobila. Bilo je prirodno da upravo u toj velikoj rupi zapale
vatru, a kao ogrjev obilno su se koristili tvrdim drvetom klupa, no
poslije naglog zahladnjenja počeli su spaljivati i knjige, počevši od
svetih tekstova pred sobom. Bile su dobro sredstvo za potpalu, ali loše
gorivo, jer iako su brzo i sjajno planule, davale su malo topline. Dietmar
se vratio sa Sabranim djelima Waltera Scotta koja je pronašao u
tačkama, u staroj sveučilišnoj knjižnici, ali potrošili su ih za samo
nekoliko sati. Milijun riječi samo je jednu noć grijalo petero djece! A sad
više nije bilo ničega što bi mogli spaliti. Ozi je motrio kako se posljednje
stranice hvalospjeva pretvaraju u crne pahuljice i lebde uvis, do svoda
iznad njih, pa je, odlučivši povući potez, pljesnuo rukama.
»Slušajte! Sutra ćemo otići do Elbchausseea. Ondje pokraj rijeke
ima kuća u kojima žive Tommyji glavonje. To su kuće s tratinama koje
se spuštaju do rijeke i kupaonicama za svakog ukućana. Englezići
uzimaju samo lijepe kuće, ali ne stanuju u svima. Povremeno pred
zgradu postavljaju znak ›Rekvirirano‹, ali ipak stoji prazna dok ne dođe
neka obitelj. Ponekad se i ne pojave, pa kuća ostane nenastanjena, a oni
zaborave da nema nikoga. Beri je našao zgradu u koju se, kako kaže,
ubrzo možemo useliti.
»Sviđa mi se ovdje, u Božjem domu«, ustvrdi Otto. »Sigurni smo i
nitko nam ne govori što da radimo.«
»Ovdje više ne možemo ostati«, odlučno će Ozi. »Ne mogu spavati
zbog vašeg drhtanja. Otići ćemo i pronaći kuću debelog bankara sa
stolicama, krevetima i zlatnim slavinama. Svi ćemo se okupati. Kade su
dovoljno velike da vam voda pokrije koljena. Nije kao Hammerbrook,
gdje smo čuli kako stari Langermaid u susjednom stanu prdi u kadi. A
onda, kad pronađemo kuću, otići ćemo i prevariti sve one izbjeglice iz
Poljske i Prusije u logorima za raseljene osobe. Ti jebači su tako očajni
da će učiniti bilo što. Svi oni traže isprave, posao i hranu. S njima

64
Glorij@
 Knjigoteka

možemo dobro trgovati. Vrlo skoro postat ćemo milijunaši i kupiti

vlastitu gospodsku kuću pokraj rijeke.«
»Što ako nijedna ne bude prazna?« upita Otto.
»Onda ćemo dobivati otpatke s Tommyjeva bogatog stola.« Ozi
nestrpljivo udahne. »Ernste, slažeš li se?«
Dječak kimne. »Siegfride?« Upitani podigne ruku. »A ti, Dietmare?«
No treći dječak nije slušao, nego je prstima prelazio preko ukrasa
na srušenom, napuklome, bogato ukrašenome zaleđu oltara, koji je
prikazivao Isusov život u četiri prizora: rođenje, krštenje, raspeće i
uskrsnuće. Milovao je izrezbareni bijeli granit, pokušavajući
odgonetnuti pripovijest koju je kazivao hladni kamen. Nosio je
napuhani prsluk za spašavanje s kojega su visjele zviždaljka i baterijska
svjetiljka, koju je upotrijebio da pomnije pregleda slike. Eksplozija je taj
dio odvojila od oltara, pa je pao na pod i prepuknuo napola. Ozi je
trebao Dietmarov pristanak, jer iako je bio u velikoj mjeri »vatrenog
mozga«, sklon neprestanim, zaobilaznim tumaranjima, taj mu je sudrug
bio koristan. Doimao se starijim od ostalih i dobro je poznavao grad.
»Diete?«
Dječaka je još zaokupljao vjerski predmet. »Što bi to trebalo biti?«
upitao je, prelazeći prstom preko Isusove pojave.
»To je Isus Krist«, odgovori Otto, »Spasitelj svijeta.«
Zašutjeli su, napola s poštovanjem, a napola nesigurno.
Dietmar slabom svjetiljkom osvijetli prizor krštenja. »Zašto ima
pticu na glavi?« Počeo se njihati amo-tamo. »Zašto je ondje?«
Svakako je očekivao odgovor, a Ozi je kao vođa smatrao važnim da
mu ga pruži. Dok je gledao kako golub lebdi nad Spasiteljem koji je bio
dopola u vodi, u glavi su mu se spojile zbrkane krhotine priča povezanih
s tom temom, jer usadila mu ih je majka, pa su oblikovale odgovor.
»Isus je živio u čamcu s mnogo životinja, ali najviše je volio ptice,
posebno vrapce.«
Prešavši na prizor Isusa na križu, Dietmar se vrlo uznemirio. »Zašto
ga ubijaju?« upitao je. »Zašto ga ubijaju?«
»Smiri se, Deete. To je samo slika.«
»Zašto ga ubijaju? Zašto?«
»Bio je Židov«, primijeti Siegfried.

65
Glorij@
 Knjigoteka

»Bio je Židov, bio je Židov«, ponavljao je Dietmar, a to kao da ga je

nakratko smirilo. »Bio je Židov. Razgovarao je sa životinjama. Živio je u
čamcu.«
»Otac mi je dao njemačko, a ne kršćansko ime«, izjavi Siegfried.
»Rekao je da su kršćani slabi.«
»Jesu li Tommyji kršćani?« upita Ernst.
»Vjeruju u demokrokiju. I u vindsorskoga kralja«, odgovori Ozi
konačnim glasom, jer želio je završiti s tim i poći dalje.
»Kako možemo vjerovati Tommyjima?« prosvjedovao je Siegfried.
»U jednom času nas ubijaju, a u drugom dijele čokice.«
»Dosta je toga blebetanja!« prekine ih Ozi glasom graktavim od
razdraženosti. Dim i prašina koje je udisao za vrijeme najžešćeg
bombardiranja oslabili su mu pluća, a govorio je čudnim, hrapavim
šapatom. »Tommyji« su mu dom sravnili sa zemljom, a njegove susjede
pretvorili u pepeo, ali udisanje prašine spaljenih mrtvaca obdarilo ga je
neočekivano korisnim svojstvom: hrapavim rezanjem koje je djecu
zastrašivalo, pa su ga slušali, a odrasle je zabavljalo ili bi ih tako
zaprepastilo da su mu davali razne stvari. Sad je stajao na svom
kovčegu. »Bolje od svih vas znam što su engleski teški anđeli napravili
kad su proizveli veliku vatrenu loptu. Vidio sam to, a dok sam gledao,
oči su mi se gotovo skuhale u glavi. Taj prizor je u meni pa ne moram
odlaziti u Einplatz da platim za gledanje slika. Vidim kako padaju zidovi
kuća, a na njima još vise slike, vidim kako klavir leti kroz zrak i raspada
se uz zvuk: ›kvang, ping!‹ a i stranice knjiga. Sve je to u mojoj glavi.
Ponekad mi prizori dolaze na vrhuncu dana, kad ih i ne pozovem. Ali ne
želim ni tu sliku. Sad ima i drugih kao, primjerice, Henry Peti i
Čarobnjak iz Oza. A Tommyji nisu tako loši. Znam da voze zdepaste,
beskorisne automobile, ali ponekad dijele i nešto dobrih stvari. Ne
moramo se, kao prije, pretvarati da smo sretni. Ustani, sjedni i vojnički
pozdravi svake četiri sekunde. Sad možeš reći što hoćeš, a neki nazovi
prijatelj neće ti raznijeti glavu, niti će te prijaviti. To se zove
demokrokija. Tommyji se sa svime šale, pa i s Hitlerovim jajima.«
Ernst se glasno nasmijao, ali ostali su se pogledali jer su te riječi čak
i sad smatrali miljenjem.
Ozi skoči s kovčega i stane uspravno. »Neću se smucati ovuda.
Idemo.«
»Ne želim ići«, usprotivi se Otto. »Volim Božji dom.«

66
Glorij@
 Knjigoteka

»Slušaj«, odgovori Ozi, »možeš ostati ako želiš, ali mi ćemo naći
gospodsku kuću s vražjom kupaonicom, a prokleti krevet bit će tako
mekan da će ti se ionako činiti da si u nebu. Dosta mi je rupa u zemlji.
Završio sam sa zoološkim vrtovima, a i s crkvama. Ubrzo ćemo živjeti
kao sam Kaiser.«
Otta je proročanstvo njihova vode već gotovo uvjerilo. Ozi skoči na
pepeo koji je ostao od vatre, pa topćući nogama ugasi posljednju
žeravicu.
»Tko će sa mnom?«
Ernst prvi ustane, a Siegfied na glavu natuče šešir i reče: »Kvragu,
hajdemo se okupati.«
Dietmar napokon podigne pogled sa zaleđa oltara i završi njihove
nove litanije: »Idemo se, kvragu, okupati.«

67
Glorij@
 Knjigoteka

~5~

Kad se jesen pretopila u zimu, Rachael je osjetila da se dani sve više

vuku, iako su postali kraći. Lewis je cijeli dan naporno radio, a posluga
je izvršavala zadaće koje je Rachael obično sama obavljala, pa je za nju
bilo malo posla, a s druge strane imala je previše vremena kad bi mogla
nešto raditi. Kao da je tako što i očekivao, Lewis ju je nagovarao da
ponovno počne svirati klavir. »Nedostaje mi da te slušam kako sviraš«,
rekao je, dodavši da će joj to »dobro činiti«. Uvijek je pokazivao da je
iskreno oduševljen njezinom svirkom, pa ju je u slijepoj odanosti
smatrao boljom nego što je bila, no znala je da joj, zapravo, želi odvratiti
misli od stvari »koje nisu od pomoći«. I tako bi svakoga jutra, dok je
Edmunda poučavao gospodin Koenig, učitelj kojega je Lewis pronašao u
jednom od izbjegličkih logora, ona otišla svirati na manjem koncertnom
klaviru Bösendorfer. Činjenicu da na raspolaganju ima tako lijep
instrument trebala bi smatrati posebnom blagodati, ali nije to bilo tako
jednostavno. Nije svirala još od Michaelove smrti. Njezin stariji sin bio
je nadaren učenik, pa je klavir povezivala s njim više nego s bilo kojom
drugom osobom. Uvijek se vrzmao oko starog pijanina Norbeck (koji je
Lewis kupio uvelike rastegnuvši jadnu plaću nižeg časnika) i
neprestano je od majke tražio da svira i pjeva Schubertovu sablasnu
skladbu Der Erlkönig, s naglašeno prijetećim prizvukom i tragičnim
usponom radnje koja je govorila o tome kako bolesni dječak moli oca da
brže jaše jer je uvjeren da dolazi Erlkönig, vilinski kralj, koji će mu
oduzeti život.
Počela je s nečim lakšim, što je znala napamet kao, primjerice,
Debussyjevu Djevojku s lanenom kosom. Uspjela je odsvirati pola
skladbe, a onda je prestala. Ukrasni tonovi bili su previše za nju.
Položila je čelo na rub poklopca klavira i pokušala se sabrati. Trebala joj
je nova glazba. Kako se Lewis izrazio prvoga dana u hotelu Atlantic?
»Ova zemlja treba novu pjesmu.« Počela je prekapati po prostoru u
stolici za klavir ne bi li našla skladbe koje ne nose teret podsjećanja na
nešto. Dvostruko sjedalo bilo je puno listova s partiturama: Bachov
preludij (odviše poznat), varljivo zamršeni Chopinov nokturno (odviše
sjetan), pa čak i njezina najdraža Beethovenova sonata (preteška). Na
zaglavlju svake partiture vidjela je tintom ispisan potpis: »C. Lubert«.

68
Glorij@
 Knjigoteka

Ako je prijašnja gospodarica kuće svirala sve na što se potpisala,

jamačno je bila više od klaviristice iz primaće sobe jer te bi skladbe za
svoju zabavu odabrala samo osoba vrlo dojmljivog umijeća. Ta pomisao
potaknula joj je znatiželju, a i natjecateljski duh. Pred očima joj se
nakratko pojavila slika kako Claudia Lubert sjedi ovdje za klavirom,
svirajući (naravno!) Beethovenovu prozračnu i složenu Trideset drugu
sonatu, a soba je puna slušatelja iz njemačkoga visokoga društva kako
ga je Rachael zamišljala: boema, umjetnika, pjesnika i arhitekata, uz
vojne osobe u visokim čizmama. Naravno, na toj idealiziranoj slici
fantomska suparnica bila je savršena: Claudia Lubert, sjajna i profinjena
klaviristica, odlično uravnotežena, strastna i suzdržana. A i savršeno
skromna, sudeći po tome kako je primala burni pljesak. Rachael je taj
prizor ispunila svim pojedinostima, no jedne ipak nije bilo jer je
nedostajalo lice te junakinje.
Na kraju je odabrala kratku Schumannovu skladbu naslovljenu:
Warum? Zašto? Nije ju otprije poznavala, ali dobro je čitala note i brzo je
učila. Klimav pijanino njezinih roditelja pružao joj je besplatan, brzi
bijeg daleko od skučena svijeta njezine župe. Možda bi sviranje na
klaviru odabrala kao životni poziv, ali brak, djeca i rat njezin su glazbeni
razvoj ograničili na pjevanje prilikom božićnih i rođendanskih slavlja i
na pokoju izvedbu u primaćoj sobi za vrijeme zabava s koktelima. Ova je
skladba bila zanimljiva, prilično polagana i zračna, pa ju je brzo
prihvatila, a kad je jednom nadvladala puko praćenje arije, otkrila je
čeznutljivo privlačno djelo, s dubinom u stankama. Bilo je to kao da je
naišla na malo, ali vrlo duboko jezero, pa je zaronila u njega, svirajući
ponovno i ponovno, poput marljive djevojke koja buba za ispit jer je
odlučila ovladati tom skladbom kako bi se na kraju izgubila u njoj. Prvi
put u nekoliko mjeseci osjetila je kako joj žilama struji smisao stvari. U
svirci je našla neočekivani lijek, a iz misli nije izbacila samo »ono što
nije od pomoći«, nego je uspjela naći potpuni zaborav.

Jednoga popodneva u prvome tjednu studenoga naumila je jedan

sat vježbati prije nego što se Lewis vrati kući. Dok je prilazila primaćoj
sobi, čula je kako netko svira njezinu »novu skladbu« i to loše. Ušavši u
prostoriju, vidjela je kako Herr Lubert, odjeven u plavu radnu odjeću i
sagnut nad klavirom svira Schumannovu skladbu sa žarkom
usredotočenošću osobe koja odlučnošću nadoknađuje pomanjkanje
nadarenosti. Svirao je grčevito i daleko je previše pritiskao pedalu, a
njegovo inače pristalo lice iskrivilo se od napora.
69
Glorij@
 Knjigoteka

»Herr Luberte?«
Tako se trudio da ne pogriješi da je isprva nije ni čuo. Rachael se
primaknula podignutu poklopcu klavira gdje ju je morao vidjeti, pa je
glasnije ponovila njegovo ime.
»Herr Luberte!«
Poskočio je od iznenađenja, u znak isprike podignuvši ruke koje su
nedobrodošlo prebirale po tipkama. Zastrugao je stolicom po podu kad
je brzo ustao i zatvorio poklopac preko tipki.
»Bitte verzeihen Sie mir, Frau Morgan.« Prvi put ga je čula da govori
njemački. »Trebao sam pitati. Ispričavam se, gospođo Morgan.«
Nije bila sigurna kako da odgovori, pa je u kratkoj tišini koja je
uslijedila popravila kosu.
»Oduvijek sam običavao pola sata vježbati«, objasnio je. »Ta stara
navika... teško umire.«
Htjela mu je ukazati na grešku u sviranju, ali nije ga kanila
ohrabrivati, a on je nastavio na svoj prisni način.
»Vrlo loše sviram, bez obzira koliko vježbao. Strašno, znam, ali to
mi pomaže... Ne sviram da postanem vještiji, nego samo... da se sjetim ili
da zaboravim. Čuo sam da vrlo dobro svirate. Vaš sin mi je rekao da ste
izvrsna klaviristica.«
Čak i u samo nekoliko njihovih sažetih razgovora osjećala je da
Lubert baca udice i pitanjima joj postavlja mamce, pa iako mu je željela
odgovoriti, povukla se na svoj početni položaj, iza crte njihova
prvotnoga dogovora.
»Mislim kako smo se složili da će biti određenih granica, gospodine
Luberte.«
»Da, ispričavam se. Htio sam doći i najprije vas zamoliti. Ali danas
sam se rano vratio kući iz tvornice. Došlo je do prosvjeda. Bilo mi je
potrebno da zaboravim taj dan, ali na kraju sam se i sam zaboravio.
Ispričavam se, gospođo Morgan.« Namreškao je čelo i dobacio joj napola
drzak napola ispitljiv pogled, no nije mogla odrediti što od toga
prevladava.
Ponovno je razbio njezinu nesigurnu šutnju.
»Morgan. Pitao sam se je li to ime često u Engleskoj.«
»Velško je«, odgovorila je, grickajući mamac.

70
Glorij@
 Knjigoteka

»Wales«, zamišljeno će on. »Čuo sam da je to mala, ali vrlo lijepa

zemlja.«
»Dovoljno je velika da bi je bombardirali.«
Bilo joj je vrlo mrsko što je samu sebe zatekla kako prihvaća tu
ulogu, jednu od mnogih koje je nevoljko igrala pred ljudima: ožalošćena
majka, otuđena supruga, a sad i otresita zaposjedateljica. U toj zadnjoj
ulozi morala se najviše truditi kako bi se uspješno pretvarala, no činilo
se da je Lubert ne smatra vjerodostojnom, pa kao da nije ni primjećivao
da Rachael igra tu ulogu. Kimnuvši s razumijevanjem, naprosto je
otklonio njezinu sarkastičnu primjedbu, pa ju je naveo da se zacrveni
zbog toga što je, zapravo, samu sebe ušutkala, a i time što je dobrodušno
primio njezine riječi.
»Razgovarat ću s pukovnikom Morganom da vam dopusti da se
služite klavirom«, rekla je što je pomirljivije mogla.
»Hvala, gospođo Morgan... bio bih vrlo zahvalan.« Nasmiješio se s
očito iskrenom zahvalnošću.
»Vidim da je i vaša žena svirala?« primijeti Rachael, pokazujući
potpise na zaglavljima partitura.
»Claudia je bila višestruko nadarena... Ona...« Zašutio je jer ga je
smelo spominjanje njegove žene. Budnost mu je popustila, a drska
bahatost je ishlapjela. »Nije imala nimalo sluha za note. Majka joj je bila
klaviristica.«
Čuvši to Rachael je osjetila olakšanje, ali razbijanje iluzije o
Lubertovoj sjajnoj, savršenoj supruzi u njoj je pobudilo još veću
znatiželju. Primijetila je kako govori o njoj, kakav mu je pritom izraz
očiju, a i da oklijeva između riječi.
»Pitala sam se što znači naslov te skladbe. Varum? Znači li to:
zašto?«
I pitanjem i izgovorom napravila je određeni ustupak jer dosad je
tvrdoglavo odbijala englesko »w« pretvoriti u zvuk »v«.
»Ne može se točno prevesti. Uistinu znači ›zašto?‹, ali više u smislu:
›Zašto se to dogodilo, koji je razlog tome.‹ Mislim da se tako može reći.«
»To je... vrlo lijepo.«
»Uzvišeno je...«
S odobravanjem je potvrdila glavom. Bilo je božanstveno, nekako
»potpuno«. Ali poput putnice koja je odjednom uvidjela da je cestom

71
Glorij@
 Knjigoteka

neubilježenom na karti odlutala predaleko na nepoznato područje,

bacila je pogled na unutrašnji kompas i usporila korake.
»Razgovarat ću s pukovnikom Morganom«, izjavila je, pa je, malo se
naklonivši, napustila prostoriju.

* * *

Edmund je rukom prelazio po hrptovima knjiga u knjižnici, kao da

su mu nadohvat cijeli svjetovi. Nije tražio knjigu za čitanje - zasad mu je
bilo dovoljno da ih samo dodiruje - nego je premjeravao svoje novo
igralište. S prostranim, tajanstvenim sobama, znanstveno-fantastičnim
pokućstvom i nepredvidljivim susretima, kuća mu je pružala sve priče i
događaje koji su mu bili potrebni. Uistinu, bio je to manje dom, a više
živa, organska scenografija za dramu u kojoj je bio glavni glumac, pa
dok se njegova majka kretala poput živčane zamjene za neku glumicu,
Edmund je, sa svojim pratiteljem Cuthbertom, prolazio iz sobe u sobu
poput junaka koji istražuje neku tajnu i predodređen je riješiti ju.
Na takvoj pozornici Freda mu je bila očita protivnica, no umjesto da
mu njezini čini budu odbojni, samo su joj povećavali primamljivost.
Slika njihova prvog susreta na stubištu - kratak pogled na nešto što nije
razumio, ali je to ipak želio ponovno vidjeti - privlačila ga je u podnožje
stubišta k Lubertovima jer se nadao da će se događaj ponoviti. Dar
njezine pune noćne posude bio je nalik na upozorenje, ali i na poziv.
Tako što moralo bi mu biti odvratno, upozoriti ga na opasnost (pitao se
bi li trebao djevojčino ponašanje prijaviti roditeljima), ali znao je da ga
sve to vodi u zanimljivu smjeru, poput klimava mosta koji preko gudure
vodi do egzotične, guste džungle, pune tajanstvenih mirisa i zvukova.
Čak i njezina mokraća kojom je ispunila noćnu posudu od delftskog
prculana, tajanstveno je mirisala i zanimljivo zvučala dok ju je izlijevao
u zahod.
»Tražiš li neku određenu knjigu?«
U prostoriju je ušao Herr Lubert na putu do primaće sobe, još
odjeven u plavu radnu odjeću. Ako je Freda bila Edmundova protivnica,
onda mu je blistavi Herr Lubert začudo bio saveznik. Činilo se da nema
nikakvih njemačkih svojstava koje su tako stručno ocrtali autori
brošure. Nije bio ohol ni ponosan, nego samo siguran u sebe i
prijateljski se ophodio. Nije bio previše ozbiljan, ni mrzovoljan, u njemu

72
Glorij@
 Knjigoteka

je bilo vedrine, a zbog izraza lica - iskričavih očiju, raširenih nosnica i

nagore okrenutih usta - kao da je stalno bio na rubu smijeha. Zapravo, u
zadnjih nekoliko tjedana Edmund je uvidio da mu je taj Nijemac
simpatičan. Činilo se da ga uistinu zanimaju razne stvari, da želi znati
sve o Walesu (»Kakav je to kraj?«), o životu za vrijeme rata (»Je li ti otac
dugo bio odsutan?«), pa čak je pitao je li mu se majka priviknula na
ovdašnji život (»Nadam se da će se tu moći osjećati kao kod kuće.«). A i
znao je mnogo toga. Kad ga je zadnji put sreo na hodniku, Herr Lubert
mu je ukazao na to da su kositreni vojnici u crvenim kaputima s kojima
se Edmund igrao na stubištu izrađeni po četama koje je englesko-
njemački kralj George III. poslao da se bore protiv američkih
pobunjenika.
»Samo sam gledao«, odgovorio je dječak na njegovo pitanje. »Jesu li
sve te knjige na njemačkome?«
»Uglavnom, ali neke su na engleskome, posebno dječje. Slobodno
možeš čitati bilo koju knjigu ovdje. A budeš li dovoljno dugo tražio, naći
ćeš skrivenu odaju.« Herr Lubert je zadobio sudionički izraz, pa je,
okrenuvši se, pogledao preko ramena da vidi je li u blizini sobarica ili
Edmundova majka, a onda je prešao prstom duž drugog reda polica i
zaustavio se na knjizi koja je bila na sredini. Izvukao ju je i dječaku
pokazao korice. Crtež ugljenom prikazivao je četiri pojave koje su na
trošnim kolima bježale pred nevidljivom nevoljom, a knjiga je bila
naslovljena: Vom Winde verweht.
»Prohujalo s vihorom«, rekao je. »Najdraža knjiga moje žene.«
Zastavši, na trenutak je zadobio tužan i zamišljen izraz. Edmunda je to
podsjetilo na trenutke kad se njegova majka tako gubila, ali Herr Lubert
se brzo pribrao i nastavio:
»Taj film gledali smo u prvim godinama rata. Nije joj se toliko
svidio kao knjiga. Sporječkali smo se oko toga. Ali meni se vrlo svidio,
posebno kad Clark Gable kaže: ›I don’t give damn!‹«
Edmund nije poznavao tu repliku, ali svidjelo mu se kako je Lubert
mogao dobro oponašati američki naglasak i s toliko zadovoljstva i stila
izreći riječ »damn«.
»Jesi li vidio taj film?«
»Majka jest«, odvrati Edmund, »i to s mojom tetom.«
»Vrlo je uzbudljiv. Tvoja me majka pomalo podsjeća na glumicu
Vivien Leigh. No kako bilo, pogledaj ovu prazninu.« Pokazao je prostor

73
Glorij@
 Knjigoteka

koji je ostao na polici, pa je, ispruživši ruku, izvukao oslikanu kutiju s

kubanskim cigarama. Onda ju je stavio natrag i vratio knjigu na mjesto.
»Nemoj nikome reći. Ni moja žena nije znala za taj prostor.
Muškarci moraju imati svoje tajne.«
Poslije je Edmund majci pomagao pregledavati posude koje je
napokon stiglo s mjesec dana zakašnjenja, pa je ležalo poredano na
stolu u blagovaonici, poput grada iz budućnosti. Upravo je završio s
prebrojavanjem stolnog posuda zelenoga poput kadulje, a majku je
zadivio, ali i uznemirio kad je samopouzdano i točno na njemačkome
izbrojio do dvanaest. Napola je završila s pregledom jedaćeg pribora,
osjećajući olakšanje što je napokon stigao, pa neće morati prihvatiti
Herr Lubertovu ponudu da se privremeno koristi njegovim uistinu
lijepim priborom od masivnoga srebra.
»Majko, kako izgleda Vivien Leigh?«
»Vivien Leigh?«
»Je li lijepa?«
»Zašto to pitaš?«
»Jer je Herr Lubert rekao da si nalik na nju.«
Edmund je to podijelio s majkom u nadi da će biti blaža prema
bivšem gospodaru kuće, ali zbog nečega se zacrvenjela i nadurila.
Možda je Vivien Leigh bila ružna.
»Kad si ili bolje zašto si razgovarao s Herr Lubertom?«
»Samo mi je... pokazivao neke stvari.«
»A kakve to?«
»Neke... igračke i knjige.«
»Ne smiješ ga ohrabrivati, Edmunde. Ako se previše družiš s njima,
sve postaje nespretno.«
»Ali čini se da je vdo ljubazan... On...«
»Ako se netko doima ljubaznim, ne znači da i jest takav«, primijeti
Rachael. »Moraš paziti da previše ne razgovaraš ni s njim, a ni s
njegovom kćeri jer postat ćeš im odbojan.«
Kimnuo je. Nikako nije htio spomenuti svoje neobične tjelesne
susrete s Fredom. Ako je majku uznemirila već i ljubaznost Herr
Luberta, svakako bi planula čuvši za lakrdijanje njegove kćeri koja
pokazuje donje rublje i na dar mu nosi mokraću.
»Mogu li izaći i igrati se u vrtu?«
74
Glorij@
 Knjigoteka

»U redu, ali nemoj daleko odlutati. I obuci džemper jer je vani

hladno.«
Dok je izlazio, Edmund je naletio na Heike koja je pokušavala vrlo
tiho i neprimjetno šmugnuti na gornji kat. »Guten Morgen, kleine
Mädel«, rekao je, isprobavajući spoj nedavno naučenih riječi dok je
poslužiteljica žurno prolazila pokraj njega. Sviđale su mu se te njemačke
riječi jer su bile izravne, točne, a kad ih je nanizao, zvučale su kao glazba
udaraljki.
Heike se naklonila prignuvši koljeno, a onda se nastavila penjati
stubištem, a po izrazu lica reklo bi se da je nešto vrlo zabavlja. Našavši
se u stakleniku, Edmund je izašao kroz velika vrata, pa je preko tratine
otrčao do bujnog zimzelenog rododendrona koji je oblikovao prirodnu
granicu imanja. Biljka je bila triput viša od njega i dovoljno velika da
unutar svoga prostora stvori poseban svijet, rascvjetani splet staza koje
su se križale. Kasno cvijeće upravo je dostignulo punoću, pa je polako
venulo, ali je još bilo dovoljno raskošno da vjerno dočara džunglu.
Edmund se uvukao u šipražje poput Pizarra ili Cortésa, pa je
zamišljenom sabljom odmicao grane, uranjajući u svoju maštariju sve
dok nije došao do žičane ograde, prave granice imanja koju je podignuo
čovjek.
Pred njim se pružala obrasla livada, a na jednoj strani tekla je rijeka
kao podsjetnik da su odijeljeni od okrutnih ratnih posljedica, no one su
im ipak vrlo blizu. Polje je bilo prošarano strnjikom i mrljama gole
zemlje. Na drugom su kraju nekoliko staja i kokošinjaca preuredili u
straćare. Pokraj njih je vidio spodobe i to dječje, kako mu se učinilo, a
skupile su se oko male lomače. Na sredini tratine nepomično je stajao
mršavi magarac s napuhnutim trbuhom.
Edmund je preskočio ogradu i prešao preko polja da bolje pogleda
životinju. Čak i kad se približio magarcu, životinja je ostala posve mirna,
nije se ni trgnula, a rep joj je mlitavo visio. Vrat joj je bio prošaran
ranama, a činilo se da jedva može držati glavu i da će joj odviše
istaknute kosti prodrijeti kroz umornu kožu. »Jadni magarac«, požali ga
Edmund, a oči su mu se ovlažile zbog beznadna pogleda i isto takvoga
izraza životinje. Začudio se vlastitim suzama. Nije plakao čak ni za
bratom, no sad cmizdri zbog najbeznačajnije životinje, a k tome i
njemačke, iako nije bio siguran jesu li životinje određene nacionalnosti.
Iz džepa je izvadio kocku šećera koju je uzeo iz kuhinje dok je Greta bila

75
Glorij@
 Knjigoteka

negdje na katu. Stavio ju je magarcu pred gubicu, ali čak ni šećer nije
izmamio nikakav odgovor.
»Mein Mittagessen!«
Okrenuvši se prema poviku, Edmund se našao pred dječakom nalik
na ljutu sablast, koji je nosio kapu ruskoga Kozaka i kućni ogrtač, a
grabio je prema Edmundu, govoreći nešto na njemačkome graktavim,
hrapavim glasom. Nekoliko metara iza njega slijedila su i druga djeca.
»Finger weg!« povikao je dječak ratoborno, ali Edmund nije osjećao
prijetnju jer je neznančevo držanje bilo pomalo smiješno i hinjeno, kao
da glumi zbog svoga društva. »Das ist mein Mittagessen!« ponovio je, pa
je Edmund odmaknuo ruku od magarčeve gubice. Ostala djeca prišla su
i stala pokraj svoga vođe koji je bio nalik na Ludoga šeširdžiju iz priče, a
sad je obilazio oko Edmunda, mirišući okolni zrak. Djeca su na sebi
imala raznoliku odjeću koja se doimala kao da su je na brzinu zgrabili iz
garderobe glumaca u nekom vodvilju. Edmund se odjednom doimao
napadno u posve uobičajenoj odjeći - smeđim cipelama oxfords,
vunenim dokoljenicama, kratkim hlačama, košulji viyella i džemperu s
izrezom u obliku slova »V«, pa su djeca počela kružiti oko njega i
dodirivati ga.
»Englisch?« upita vođa.
»Da«, potvrdi Edmund, a svi su se zaustavili čuvši da je odgovorio
samo jednom riječi.
»Da!« ponovi Ludi šeširdžija, pokušavajući oponašati Edmundov
čisti izgovor.
»Da!« javila su se i ogrubjela djeca.
»Jebi me u guzicu, satniče!« reče iznenada dječak.
Edmunda je zaprepastila besramna uporaba riječi za koje je znao
da su zabranjene. Htio se nasmijati, ali se suzdržao.
»Vražji krvavi pakao, jebeno kopile i pičko! Ti si jebeni glupi krvavi
hunski jebač i smeće!« Dječak je nastavljao sipati engleske psovke,
bacajući ih kao da su granate. Onda je Edmundu dao znak da ponovi - i
to točno - njegov izgovor. »Ti, Tommy, reci ›krvavi pakao‹! Ti!«
»Krvavi pakao«, ponovi Edmund, oduševljen što to može izreći, a i
reakcijom koju je izazvao. Cijela skupina je uglas ponovila psovku, a
njihov vođa se usredotočio da je pravilno izgovori.
»Krva-viii... pakao! Krva-viii pakao. Ponovi: Krva-viii pakao, bitte!«

76
Glorij@
 Knjigoteka

»Krvavi pakao«, udovoljio mu je Edmund. »Krvavi pakao i...

pišalina... i... govno i ševac!«
»Pišalina und govno! Pišalina und govno! Und ševac!«
Edmund kimne, potvrdivši da je izgovor pravilan. Činilo se da
kulturna razmjena dobro napreduje, pa su se svi opustili. Vođi su oči
oduševljeno sjale, ali činilo se da dječak s prslukom za spašavanje želi
više od psovki jer je i dalje kružio oko Edmunda, dodirujući mu
džemper od shetlandske vune, a pritom se pohlepno cerekao i mrmljao
riječi koje Edmund nije mogao razaznati. Vođa se osorno obratio
podređenome:
»Diet! Lass ihn in Ruhe!« Pokazao je na njega prstom, a onda mu
mahnuo da se udalji. No dječak s prslukom nije se mogao zaustaviti ili
nije čuo, jer i dalje je povlačio džemper, pa iako mu je Edmund pokušao
odmaknuti ruku, protivnik ga je i dalje čvrsto držao mršavom šakom,
vukući ga dok džemper nije postao bezobličan, iako se njegov vlasnik
pokušao istrgnuti. A onda je Edmund, iako ni sam nije točno znao što
kani, zgrabio dječaka za rame i za stražnji dio napuhana prsluka, pa ga
je podignuo s lakoćom koja ga je i samoga zaprepastila, ali i nadahnula.
Nekoliko sekundi držao ga je u zraku, okrećući ga, a onda ga je pustio,
istim ga pokretom odgurnuvši. No čim se našao na zemlji, dječak je
ustao i bacio se na Edmunda, pa je uz zvuk nalik na klokotanje i savivši
prste u pandže, pokušao Edmunda ogrepsti po licu ispucanim, prljavim
noktima. Ostali dječaci oblikovali su polukrug oko njih, pa su klicali,
vikali, čak i režali. Protivnik je zgrabio Edmunda oko vrata i pokušao mu
uvući glavu u čvrst zahvat, ali nije imao snage, nego samo živčanu
energiju koja se brzo trošila, pa ga je Edmund lako nadjačao, prikovavši
ga uz tlo i koljenom mu pritisnuvši prsa. Dječak s prslukom se otimao,
izvijao i pljuvao, ali nije mogao dosegnuti protivnika. Oko njih se
klicanje pojačalo do bjesnila, a gledatelji su vikali: »Töte! Töte! Töte!«
Edmund je uvidio da ne kliču svom sudrugu, nego njemu te da povicima
i pokretima probadanja traže da dovrši pobijeđenoga. Dječak s
prslukom prestao se izvijati. Bio je iscrpljen ili se pomirio sa sudbinom,
pa je samo ležao, spremajući se da primi što god pobjednik bude
odlučio. »Töte! Töte! Töte!« vikala su djeca, a Edmund je i bez prijevoda
znao što ta riječ znači. Prišavši, vođa mu preda štap kojim će zadati
posljednji udarac, a Edmund ga je uzeo iz uljudnosti, no nije ga kanio
upotrijebiti. Umjesto toga podignuo je koljeno s paloga protivnika i
odmaknuo se, a dječak je otpuzao, praćen porugama tobožnjih
prijatelja.
77
Glorij@
 Knjigoteka

Vođa je s udivljenjem i kao da se zabavlja gledao kako Edmund

otresa prašinu s kratkih hlača. »Dobri Englezić«, rekao je. »Jebeno dobri
Englezić. Ich heisse Ozi.«
Dječak ispruži ruku i predstavi se: »Edmund.«
Ozi je pogledao pruženu ruku, ali nije ju prihvatio, nego je naprosto
zurio u nju, a onda je počeo razgovarati s nekim drugim.
»Mutti. Er ist in Ordnung. Er ist ein guter Tommy. Er wird mir
helfen.«
Činilo se da čeka odgovor, neku vrst odobrenja od duha koji ga je
vodio, pa je nakrenuo uho, a očito je čuo što je htio jer je kimnuo,
obrativši se Edmundu: »Dobri Tommy, nabavi pljuge.« Napravio je
pokret kao da uvlači dim zamišljene cigarete i pokazao svoja prsa.
»Pljuge«, ponovio je, s očekivanjem protrljavši trbuh, a onda je pokazao
staje pokraj kojih je gorjela vatra, a tu su se kretale i druge spodobe.
»Donesi. Das ist mein Haus.« Pogledao je preko polja prema živici koja je
označavala granicu Vile Lubert, pa je upitao: »Ist das dein Haus?«
Kako Edmund nije vladao nijansama njemačkog jezika, nije mogao
objasniti zamršeno pitanje vlasništva kuće, nego je samo potvrdio
glavom i odgovorio mješavinom njemačkoga i engleskoga:
»Das ist moja kuća.«

Lewis je samo napola slušao dok mu je Rachael za večerom izlagala

problem Lubertova sviranja klavira.
»Misliš li da bismo mu trebali dopustiti da svira? Naprosto nisam
sigurna. Brine me neće li to zamrsiti stvari.«
»Zašto bi ih zamrsilo?« upita Lewis.
»Ne znam. Moglo bi poslati krivu poruku. Ne želim biti podmukla
glede toga, ali dopustimo li jedno, na kraju ćemo morati dopustiti bilo
što. Možda je za sve nas zdravije da se držimo odvojenih prostorija i sve
stavimo na pravo mjesto. Ne znam...«
Ne znam! To je prethodilo svakoj njezinoj misli i slijedilo je.
Neodlučnost joj je postala obilježje, a Lewis joj u tome nije pomagao.
Sluša li je uopće? Vidjela je da je nečim zaokupljen. Zauzet je zauzećem
zemlje! Misli su mu bile podijeljene na dva područja, ono veće i daleko
zanimljivije bilo je u svezi s njegovim poslom, a sadržavalo je daljnje
podjele koje su zahtijevale njegovu pozornost. Sve je bilo u redu dok se
drugo, domaće područje koje su nastanjivali ona, Edmund, Lubertovi i
78
Glorij@
 Knjigoteka

osoblje, moglo brinuti samo za sebe, pa se Lewis svemu tome morao

posvećivati u najmanjoj mjeri. Trebala bi ga pitati kako je proveo dan
jer je znala da je to važnija tema, ali zasad je htjela da se muž bavi i
njezinim carstvom, kako god sićušno bilo. »Pa?«
»Ovisi o tebi, draga. Ne vidim da može biti štete«, odgovorio je.
Pogledala ga je. Je li ponovno naprosto uslužan? Primijetivši da sve
želi prebaciti na nju, nastavila je: »Kad misliš da bi vrijeme bilo
povoljno? Ujutro, prije nego što ode na posao ili popodne? Navečer
vjerojatno nije prikladno.«
Lewis spusti nož i vilicu kako bi pokazao da razmišlja.
»Neka svira pola sata u vrijeme kad tebi odgovara.«
Rachael je znala kako joj muž postupa. Igrao je tenis s osobom za
koju je smatrao da je treba podučavati, a ne upućivati jake udarce.
Povratnu lopticu mogao bi ispaliti tako jako da bi proletjela pokraj nje,
ali želio je da Rachael ostane u igri, pa je lijepo udarao i čisto servirao, u
prave dijelove igrališta, ostavljajući joj prostora da uzvrati udarac, a to
je činio kako on sam uopće ne bi morao igrati.
Pitala se zašto je to tako teško. Lubertu je nagovijestila da će joj biti
drago bude li svirao. Nije li joj uistinu bilo drago? Dobro je znala da
Lewis ne bi imao ništa protiv. Mogla se smjesta složiti, još tada, pokraj
klavira, nije ni trebala dosađivati mužu, pa zašto ga onda uznemiruje
neplodnim lupetanjem? Zašto od njega očekuje da rješava beznačajne
raspre oko klavira i biljaka, kad se Lewis bavi ljudima kojima su
potrebni hrana i odjeća? Bila je svjesna da nerazumno postupa, ali nije
si mogla pomoći.
»U redu, izvijestit ću Herr Luberta da može svirati... pola sata svako
popodne i to u četiri.« Izgovarajući to, osjetila je da je postigla nešto vrlo
značajno.
»Dobro«, složio se s određenim olakšanjem. »Dakle, to smo sredili.«
Neko vrijeme njih su troje jeli u tišini. Lewis je prvi završio, pa je
uredno odložio nož i vilicu jedno pokraj drugoga i obrisao usta ubrusom
od damasta. Potapšao je rukohvat svoje stolice.
»Lijepo je vidjeti da si ovo mjesto obilježila svojom osobnošću. Te
su stolice bolje od onih kožnatih stvarčica.« Promeškoljio se kako bi
kuhinjske stolice od pruća zacviljele i zaškripale jer je time pokazao da
cijeni njezin trud. Zapravo je vrlo malo učinila da bilo što promijeni, ali
šutjela je.
79
Glorij@
 Knjigoteka

»Što misliš o posluzi?« nastavio je, očito nastojeći nadoknaditi

nebrigu.
»Još me gledaju kao da ne razumiju ni riječi od onoga što kažem.«
»Zašto ne sjedneš s Edovim učiteljem i ne naučiš nekoliko
najvažnijih izraza?«
»Oh, mislim da me savršeno razumiju, samo se prave da nije tako.
Ponekad osjećam da mi se svi oni smiju.«
Nije komentirao, nego se okrenuo Edmundu koji je po tanjuru
gurao grašak.
»Kako napreduješ s Herr Koenigom? Sehr gut?«
Rachael si je natočila čašu vode da zatomi razdraženost, pa je
počela slagati tanjure, no sjetila se da to sada umjesto nje rade drugi.
Završivši s jelom, Edmund se igrao vlastitih bitaka: zrna graška
iskrcavala su se u umak, gdje su oblikovala uporište prije nego što su
pošla u pohod dublje u kopno koje se sastojalo od pirea.
»Sehr gut, Vater.«
Lewis se- nasmije. »Ovdje si tek mjesec dana, a izgovor ti je već bolji
od moga.«
»Zašto učim njemački ako s njima ne smijemo razgovarati?« upita
Edmund.
»Smiješ razgovarati, Ede. Zapravo, to i očekujem od tebe. Što bolje
budemo razumjeli jedni druge, brže ćemo ovdje popraviti stvari.«
»Kako dugo ćemo ih popravljati?«
Ovaj put je Lewis pogledao Rachael. Morao je pomno odmjeriti
odgovor.
»Optimisti smatraju da će trajati deset, a pesimisti pedeset godina.«
»Zato ti nedvojbeno smatraš da će trebati pet godina«, primijetila
je.
S odobravanjem se nasmiješio jer ga je predobro poznavala. »Pa,
Ede, jesi li već uspio porazgovarati s Fredom?«
Dječak odmahne glavom. »Malo je starija od mene.«
»Možda bismo jedne večeri svi trebali zaigrati kanastu ili kakvu
drugu kartašku igru. Ili bismo trebali pogledati film na Aceu.«
Ušla je Heike, noseći pladanj na koji će naslagati tanjure.
Poslužiteljica se kretala plaho, kao i obično, pokušavajući ući i izaći što
80
Glorij@
 Knjigoteka

je brže mogla, poput lastavice koja krade sjemenje dok je poljodjelac

gleda.
»Vrlo ukusno, Fräulein Ganz«, pohvali je Lewis na njemačkome.
»Vi ste ukusni, Fräulein Ganz«, kao papiga ponovi Edmund, također
na njemačkome, ne primjećujući da je pogriješio.
Heike je prigušila kikotanje, naklonila se i pokupila tanjure, zastavši
pokraj Rachael koja je pojela samo polovicu svoga obroka.
»Sind Sie fertig, Frau Morgan.«
Rachael joj mahne da odnese njezin tanjur.
Edmund je gledao kako poslužiteljica nosi posuđe do maloga dizala
za kuhinju i stavlja ga u otvor. Onda je povukla uže, pa je nevidljiva ruka
spustila dizalo u kuhinju.
Rachael je čekala da Heike izađe iz prostorije, a onda je rekla:
»Vidiš li? Uistinu je to radila. Kesila se.«
»Samo je uzrujana. Napola se boji da će pogriješiti i izgubiti posao.
Svaki zaposleni Nijemac osjeća se kao na iglama.«
»Zašto ih cijelo vrijeme odlučno braniš?«
Slegnuo je ramenima. Za njega je to bio gotovo izraz očajanja.
Izvadio je tabakeru, otvorio je i ženi ponudio cigaretu, no odbila je, iako
je željela pušiti.
»Poslije ću zapaliti svoju.«
Potapšao je vrh cigarete, stavio je u usta, zapalio, duboko uvukao
dim i ispustio ga kroz nosnice s olakšanjem otpuhnuvši.
Škripavi kolotur dizala za kuhinju označio je da je u otvor stigao
puding.
»Penje li se dizalo i na kat gdje borave Lubertovi?« upita Edmund.
»Ne želim da se igraš s dizalom, Ede«, obrati mu se Rachael. »Nije
igračka.«
Kimnuo je. »Hoćemo li imati poslugu kad se vratimo u Englesku...
kao teta Clara?« zanimalo ga je.
»U ovo vrijeme samo će si vrlo bogati moći priuštiti poslugu«,
odgovori Lewis.
»Ali Herr Lubert je ima, a radi u tvornici.«
»Ondje radi samo dok ga ne provjere. Kad to učine, ponovno će se
moći baviti arhitekturom.«
81
Glorij@
 Knjigoteka

»Provjere?« upita Rachael.

»Da vide je li imao... veze s nacistima.«
»Još ga nisu provjerili glede toga?«
»Siguran sam da je to samo formalnost.«
»Pa, bila sam uvjerena da ćeš najprije istražiti nešto o njemu.«
»Lubert je čist, ne brini zbog toga.«
»Ali to ne znaš sigurno.«
»Barker mu je posebno provjerio prošlost. Nikako ne bih dopustio
da ovdje ostane da je bilo ikakva nagovještaja o nečemu prljavome.
Rachael... molim te.«
Edmund je zaključio kako je trenutak povoljan da im poželi laku
noć jer to je bio jedan od onih razgovora kad odrasli očekuju da im se
djeca maknu s puta.
»Mogu li sada sići?« upitao je.
»Da, naravno«, odgovori mu majka.
Edmund je poljubi, a otac mu razbaruši kosu. »Ne čini ništa što ja
ne bih«, upozorio ga je.

Kad je Edmund otišao iz prostorije, čuo je kako njegovi roditelji

nastavljaju s neriješenim sukobom, a glasovi su im se dizali i spuštali u
napetu ozračju iznošenja razloga i opravdavanja, kakvo bi se ponekad
pojavilo među njima. Roditeljska rasprava pružala mu je savršen
zaklon. Popeo se u svoju sobu da uzme Cuthberta, u ladici svoga stola
pronašao je olovku i papir, pa ih je odnio do otvora dizala za kuhinju na
odmorištu prvoga kata ispred spavaće sobe svojih roditelja. Podignuvši
klizna vratašca dizala, vidio je da se uže ljulja u kutu okna koje se
protezalo kroz tri razine kuće. Povukao ga je, pa se poslije nekoliko
trenutaka dizalo popelo iz kuhinje. Na njega je položio Cuthberta, a
onda nažvrljao poruku i zataknuo je za grenadirovu visoku medvjeđu
šubaru.
»Nađi sav šećer koji možeš, satnice, i donesi ga u stožer.«
»Jeste li sigurni da je to dopušteno?«
»Učini kako kažem, Cuthberte, i budi dobar vojnik. Vidjet ćemo se u
20 sati u podrumu. Na putu pripazi na odrasle.«
»Da, pukovniče.«

82
Glorij@
 Knjigoteka

Povukao je uže, pa se Cuthbert poslije nekoliko sekundi počeo

spuštati. Zatvorivši klizna vratašca, dječak je na prstima sišao u kuhinju,
hodajući po dugom, uskom sagu kako bi prigušio korake.
U kuhinji je zatekao Heike kako valja tijesto i pjeva zajedno s
pjevačicom na radiju koja je promuklim glasom i sa stranim izgovorom
pjevala na engleskome, a Heinke je oduševljeno oponašala njezino
duboko gunđanje.
»Guten Abend, Fräulein Heike.«
Poslužiteljica je ciknula kad je Edmund iznenada ušao, a onda se
ponijela kao da su je zatekli da sluša neprijateljsku emisiju jer je brzo
zatvorila radio i obrisala ruke o pregaču.
»Guten Abend, Herr Edmund.«
Dječak je otišao ravno do otvora dizala, otvorio vratašca, uzeo
bilješku koju je zataknuo za Cutbertha i predao je Heike. Pogledala ju je
i glasno pročitala: »Zucker!«
»Bitte.«
Poslužiteljica se pretvarala da to ne odobrava, ali rado je prihvatila
igru. Otišavši do smočnice, vratila se s tri kocke šećera, pa ih je stavila
na tanjur koji je položila u otvor dizala, pokraj vojnika jer je razumjela
dječakovu igru. Edmund je Cutberthu izdao zapovijed:
»Odnesi opskrbu u stožer, satniče.«
»Da, pukovniče.«
Povukao je uže, zatvorio dizalo, pozdravio Heike i otrčao uza stube
da dočeka junaka koji se vraćao. Kad je, stigavši do otvora na katu,
otvorio vratašca, vidio je da dizalo nije ondje. Ponovno je povukao uže i
pričekao, ali ništa se nije pokrenulo. Ponovno je povukao i čekao, no ni
sad se ništa nije dogodilo. Kad se odvažio staviti glavu u otvor i
pogledati dolje, vidio je samo mrak. Okrenuo je glavu, pogledao gore i
primijetio da se donji dio dizala zaustavio na gornjem katu, kod stana
Lubertovih. Možda je Herr Lubert presreo prenošenje opskrbe, pa je
pomislio da je šećer za njega. Nije važno! Edmundu je bilo drago da su
ga Lubertovi uzeli jer kalorije su im bile potrebne. Izvukao je glavu iz
otvora, a kad je još jedanput povukao uže, dizalo se pokrenulo i počelo
silaziti. Uže je titralo, a naprava je, spuštajući se cviljela i štropotala. Kad
je došla do otvora i zaustavila se, Edmund je odmah shvatio da nešto
nije u redu: Cuthbertu je nedostajala glava. Uzeo je obezglavljena
vojnika i promotrio ga. Iz rupe, na mjestu gdje je bila glava, virile su
83
Glorij@
 Knjigoteka

bijela vuna i žuta podstava. Možda mu je glava zapela u dizalu jer se već
odavno olabavila, pa se otkinula u otvoru, ali činilo se da fizikalni zakoni
ne idu tome u prilog. Edmund je tek tada primijetio da je šećer nestao s
tanjura.

Lewis se polako svukao, čekajući Rachaelin poticaj, neki znak da će

večeras voditi ljubav. U hlačama je stajao u garderobi s ormarima
ugrađenima u zid, a onda je, puce po puce, otkopčao i skinuo košulju,
zastavši da pogleda manšetu jer se pretvarao da je ondje nit kako bi
dobio nekoliko sekundi i Rachael dao vremena da ga pozove. Nekoć taj
tankoćutni ples nije bio potreban jer je Rachael isto tako kao i on
poticala vođenje ljubavi, pa je tako što bilo lako zatražiti, ali sad je sve to
odjednom zahtijevalo sposobnost tumačenja i razumijevanja nijansi
posebnog narječja kojim se Lewis nije koristio već više od godinu dana.
Skinuo je košulju i stajao gol do pojasa. Rijetko bi vodili ljubav ako
bi već navukli odjeću za spavanje. Kad je prebrzo navukao pidžamu,
Rachael je to shvatila kao znak da te noći može zatvoriti dućan. Priliku
je morao zgrabiti u trenucima svlačenja ili malo prije toga, kad bi jedno
od njih, obično on, predložilo da »imaju svoj trenutak«. Zato se zimi
vođenje ljubavi pretvaralo u određeni sukob. Rachael je bila
zimogrozna, a poslije prve godine braka obično nije dugo oklijevala dok
je skidala dnevnu odjeću i presvlačila se u spavaćicu, iako je sad soba
bila topla, zapravo, u cijeloj kući bilo je lako održavati temperaturu koja
nije odavala da je vani hladno. Morao je nešto poduzeti dok se ozračje
između njih još nije odviše ohladilo. Rachael se uzrujala jer je branio
poslužiteljicu koja se kikotala, a onda su raspravljali i o Lubertovu
neodređenu položaju, ali bio je odlučan da je prene iz takva
raspoloženja jer je ta suša morala završiti. Mora povući potez!
U izvezenoj potkošulji sjedila je za toaletnim stolićem, zabacivši
kosu jednom rukom, dok je drugom skidala šminku. Lewis ju je gledao
kako obavlja svakodnevno otiranje šminke, a mučio ga je pogled na
njezine gole ruke i glatka, mala ramena.
»Hoćemo li...« Glas mu je zamro.
Otvorivši jednu od malih ladica u toaletnu stoliću, pronašla je
ogrlicu od međusobno spojenih granatnih kamenčića koji su zveckali i
pucketali kad ju je podignula da je obasja svjetlo pokraj kreveta.
»Ovo je jamačno pripadalo... njoj...«

84
Glorij@
 Knjigoteka

Držala je hladno drago kamenje na vratu, a onda ga je odvagnula u

ruci, osjećajući da je teško. »Lijepi su.«
»Draga? Hoćemo li to učiniti...?« Te riječi izgovorio je odlučnije,
žešće nego obično. Nisu li nekoć položili zavjete da će uzajamno
poštovati svoja tijela? Spremio se iskoristiti tu repliku ako ga ona i sad
odbije.
Spustila je ogrlicu i u košaru za smeće bacila umrljanu vatu kojom
je skidala šminku. »Imaš li onu stvarčicu?« Izražaj joj je bio nepristran,
nije bilo znaka želje, a ni odbojnosti, no i to je bilo dovoljno. Smjesta je
osjetio uzbuđenje. Zbog žarkog očekivanja nespretno je pročeprkao po
vojničkoj naprtnjači, tražeći propisane prezervative koje su svim
vojnicima diljem Njemačke izdavali zajedno s cigaretama jer su mislili
na sve njihove sklonosti i ovisnosti.
Vidio je da je Rachael ustala i u potkošulji se uvukla pod pokrivač. U
njezinim pokretima ni sad nije bilo nagovještaja uzbuđenja, pa ni
očekivanja, ali nije mario za to. Istrgnuo je prezervativ s trake na kojoj
ih je bilo šest, a kad je pošao prema krevetu, erekcija mu je već
nadimala hlače. Sjeo je na krevet leđima okrenut Rachael, nadajući se da
nije primijetila izbočinu, pa je skinuo čarape, pokušavajući se smiriti.
Nagnula se prema njegovoj strani kreveta i uzela srebrnu tabakeru.
»Jesi li mislio na mene dok si pušio?« upitala je. »Šezdeset puta na
dan.«
»Ne moraš to reći.«
»Istina je. Izračunao sam. Bili smo razdvojeni u razdoblju od
trideset dvije tisuće cigareta«, izjavio je.
»No kad si mislio na mene, o čemu si, zapravo, razmišljao?«
»Najčešće? O trenucima poput ovoga«, odgovorio je iskreno.
Iznenađeno ga je pogledala. »Jesi li se pripremio?«
Zagriznuvši metalno pakiranje, izvukao je prezervativ i stavio ga na
jastuk, a onda skinuo hlače i donje rublje. Vrativši tabakeru na mjesto,
Rachael je sjela da preko glave i ramena svuče potkošulju. Iako je taj
kratki pokret vidio krajičkom oka, učinio mu se vrlo uzbuclljivim.
Skliznuo je pod pokrivač još se skrivajući jer se osjećao ranjivo i
nesigurno. Rachael je ležala na boku okrenuta prema njemu, a glavu je
podbočila, nalaktivši se. Kad su obadvoje bili goli, sigurnost i
samopouzdanje s njega su se premjestili na nju, kao da je on od
pukovnika spao do novaka, a ona se uzdigla do feldmaršalice.
85
Glorij@
 Knjigoteka

Uzela je gumeni prezervativ.

»Da ti ga ja stavim?«
Nije mogao odgovoriti. Kimnuo je, ali kad je pružila ruku pod
pokrivač, privukao ju je k sebi da je poljubi. Želio je sve to usporiti,
morao je to učiniti. Smatrao je da se odviše žuri. Poljubili su se, ali
njezine usnice ostale su napućene, ne rastvorivši se. Povukla se da
nastavi ono što je započela, pa je odgrnula pokrivač da mu navuče
prezervativ. Lewis se zavalio kako bi joj to omogućio, a onda se pokušao
usredotočiti na strop s nabranim vijencem iznad svoje glave, na sve što
bi mu pomoglo da prebrzo ne svrši, no čak i mehanički pokreti njezinih
prvih, hladnih dodira previše su ga uzbuđivali, pa je ejakulirao,
dahnuvši od zadovoljstva, olakšanja i očaja istodobno.
»Ah! Prebrzo sam stigao. Žao mi je.«
»U redu je«, utješila ga je, no ipak je ponovio:
»Žao mi je.«
»Kao da si sišao na postaji Fratton.«
»Gotovo nisam izašao ni s postaje Waterloo.«
Rachael kao da nije osjetila razočaranje, ali njegovo je zato bilo još
veće. Ljutio se na samoga sebe. Unutrašnja stega i strpljivost izdale su
ga upravo kad ih je najviše trebao, a spominjanje Frattona (posljednje
postaje prije Portsmoutha) samo ga je podsjetilo na doba kad je žudnja
u njima uvijek prevladala nad zdravim razumom.
Zgrabio je ručnik koji je ležao pokraj njega i obrisao se.
»Razdvojenost je bila preduga. Nisam navikao...«
»U redu je.« Dotaknula mu je lice, utješno ga milujući po čelu.
»Ja...«
»Šššš. To je savršeno razumljivo.«
»A što je s tobom?« upitao je. »Dobro sam.«
»Jesi li sigurna?«
»Da, dobro sam, ali mi je hladno.« Sjela je, ispod jastuka izvadila
spavaćicu i počela je navlačiti.
I Lewis je sjeo, prebacivši noge na pod, a razočaranje mu je već
blijedjelo. I ovako okrnjeno zadovoljstvo bilo je bolje od nikakvoga.
Oslobađanje je razbilo prigušenu, grčevitu razdraženost koja ga je
obuzela zadnjih nekoliko tjedana. Do trenutka kad je, odjenuvši
pidžamu i ugasivši svjetlo, ležao pod pokrivačem, u mislima se već
86
Glorij@
 Knjigoteka

vratio u područje gdje se osjećao najsigurnije i najdjelotvornije, pa je

razmišljao o manje složenim potrebama tisuća Nijemaca bez lica i o
ponovnoj uspostavi zemlje na zdravim temeljima.
Dugo nakon što je Lewis zaspao, Rachael je ležala na lijevome boku,
kao i uvijek, osluškujući vlastito srce. Zurila je u sjajni brežuljak ogrlice
s granatnim kamenjem pokraj kreveta, na koju je padalo svjetlo kroz
napola otvorene zastore. Odlučila je da će je što prije vratiti Lubertu, no
to je naumila iz puke znatiželje kao i zbog pristojnosti. Svakako je
željela doznati više o ženi koja je nekoć nosila taj nakit. Ogrlica joj je u
mislima potaknula niz sjajnih prizora u kojima je glavnu ulogu imala
Frau Lubert. Iako je ta zamišljena dama u svakoj sličici bila ljupka i
otmjena, lice joj je i dalje bilo bez pojedinosti i općenito, naprosto spoj
kozmopolitske otmjenosti. Rachael je u cjelokupnu sliku htjela staviti i
lice, kao da je u glavi morala imati njezin lik da bi ga mogla odbaciti.
Možda će Lubert to razriješiti tako što će joj pokazati fotografiju ili tako
nešto. Pod krinkom prijateljskog i uljudnoga ophođenja riješit će pitanje
koje ju je kopkalo otkako je došla u ovu kuću.

»Pa, gdje živiš?« upita Albert Fredu.

Čekali su u redu da se ukrcaju u kamion jer su završili dugu smjenu
za vrijeme koje su raščišćavali ostatke srušene škole u St Pauliju. Freda
je cijeli dan naporno radila, sagnute glave. Zahvaljujući Albertu,
radovala se poslu koji je inače već počela osjećati kao poniženje i kaznu,
a sad je u njemu čak našla zadovoljstvo.
»U Elbchausseeu, blizu parka Jenisch.«
»U jednoj od onih velikih kuća?«
Potvrdila je glavom, no nije bila sigurna smatra li to njezin
sugovornik dobrim ili lošim.
»Dakle iz bogate si obitelji?«
Slegnula je ramenima. »Više nismo bogati.«
»Ali još živiš u svojoj kući?«
Ponovno je kimnula, a zbog takvoga smjera ispitivanja osjetila se
nelagodno jer ju je užasavala pomisao da će morati objasniti okolnosti u
kojima upravo živi.
»Ne stanujem daleko od tebe«, izjavio je.

87
Glorij@
 Knjigoteka

»A gdje to?« upitala je, osjetivši olakšanje jer ga nije odbio njezin
društveni položaj.
»Pokazat ću ti, ako želiš.«
Čistače ruševina koji su se nagurali otraga u kamion činili su
stanovnici Hamburga srednjega staleža, a i svakovrsni radnici koji su
dolutali s istoka. Žene su kosu čvrsto svezale u frizure nalik na turban, a
odjenule su prevelike kapute pokojnih muževa, pa su bile nalik
prodavačicama ribe iz Landungsbrückena, a imale su i sličan zadah.
Muškarci su bili nalik jedan na drugoga, nezamjetljivi, a osim Alberta,
uglavnom su bili srednje dobi. Bez obzira na prijašnji položaj svi su oni
čvrsto držali bonove za hranu koje su dobili umjesto plaće za
cjelodnevni posao, a ti papirići postali su jedini cilj svih njihovih težnji.
Freda je sjedila do Alberta, noge su im se dodirivale, a obadvoje su
slušali žamor žalopojki oko sebe. Današnje jadikovanje predvodio je
čovjek koji se doimao iscrpljenim, no htio je da svi znaju za njegovo
pravo zanimanje.
»Nemoguće se zagrijati dok radimo taj posao. Najprije nam je
vruće, oznojimo se, a onda znoj postane hladan i ljepljiv.«
»Barem nas plaćaju«, odvrati neka žena. »Ja sam zubar, imam
zanimanje. Nisam stvoren za tu vrst posla.«
»Što je tako posebno u čupanju zubi?« zanimalo je njegovu
sugovornicu. »Ova Magda ovdje generalova je žena, a ja sam bila
najavljivačica na radiju, u koncertnoj dvorani.«
Zubaru, čije je lice bilo pepeljasto od prašine i razočaranja,
preostalo je dovoljno volje za žalopojke, ali ne i za svađu jer je
zahtijevala je energiju. »Samo kažem i to je sve«, promrmljao je, a onda
umuknuo.
Krupan, ćelavi čovjek koji je na glavi umjesto kose imao jednake
čekinje kao i na bradi, stavio je ruku u džep i izvukao pregršt povećih
lizalica, obojenih, kuhanih slatkiša na štapiću koje su donijeli Britanci.
Ispružio je ruku i pokazao ih kao da drži stručak zakržljalih tulipana.
»Nisu baš dobri za zube, ha, Steytleru? Ali dobri su za tvoj štakorski dah
i za suzbijanje napada gladi. Ako se potrudiš, ovako nešto može ti trajati
cijeli sat.« Stavio je slatkiš u usta i prenaglašeno pokazivao da mu jako
prija.
»Pa podijelite ih onda«, autoritativno ga potakne generalova žena,
poput osobe koja je navikla da drugi izvršavaju ono što im kaže.

88
Glorij@
 Knjigoteka

»Za određenu cijenu«, odgovori hvalisavi Prus.

Magda odmahne glavom. »Ne sramite li se?«
»Moram hraniti obitelj. Ti bonovi nisu dovoljni. Nemam novaca ni
za struju. Svaki put kad stavim novac u mjerilo pomislim da sam ga
mogao potrošiti na hranu.«
»Bolje je biti u mraku nego gladan«, izjavi bivša najavljivačica na
radiju.
»Nije gladan onaj tko je spreman tu i tamo ponešto ukrasti. Čak i
kolonski biskup kaže da je u redu ukrasti ugljen da bi se preživjelo. To je
jedanaesta zapovijed.«
»Prisiljavaju nas da se ponašamo kao zločinci«, primijeti zubar.
»Uistinu nas smatraju zločincima.«
»Ja to nisam. Savjest mi je čista«, nastavi zubar.
»Pa, svi smo zajedno u tome«, umiješa se Prus. »Ne mogu nas sve
utamničiti.«
»Kajanje za grijehe ostavi sebi«, odvrati zubar. »Kriv sam samo zato
što sam vršio svoju dužnost. Zubi i šupljine su isti, bez obzira čija su
usta. Moram održavati Hipokratovu zakletvu.«
Svi su se nasmijali.
Freda je htjela izgrditi toga smiješnoga čovjeka i upravo je zaustila
da nešto kaže, no Albert joj je ponovno stavio ruku na nadlakticu, kao
onda kad je pjevušila pjesmu njemačkih djevojaka pred Englezima koji
su pušili i smijali se. Dobacio joj je urotnički pogled, kao da kaže: Nisu
toga vrijedni, a njome je prostrujalo slatko uzbuđenje jer je osjetila kako
se među njima stvara neka vrst savezništva.
»Ta mrlja koju imaš na ruci... je li madež?«
»Nećemo ovdje o tome«, odgovorio je, pogledavši je kao da je
odvraća od daljnjih pitanja.
Bez upozorenja je ustao i dvaput dlanom udario po strani kamiona,
tražeći da se zaustavi. Vozač mu je udovoljio, pa su Freda i mladić
iskočili u naselju Blankenese, upravo na mjestu gdje je Elbchaussee
zaokretao od velike rijeke, nekoliko kilometara od Vile Lubert. Sunce se
upravo spuštalo prema gradiću Stade, s onu stranu vode, pa je sve
unaokolo jarko iskrilo.
»Ne hodaj sa mnom«, obrati joj se Albert, podignuvši suvratak
kaputa da sakrije lice. »Ostani barem dvadeset koraka iza mene.«
89
Glorij@
 Knjigoteka

»Kako smo daleko?«

Pošao je ne odgovorivši i to tako brzo da je Freda pomislila kako je
se želi riješiti jer je ponekad morala potrčati da ga ne izgubi iz
vidokruga.
U tome ravnome kraju nekadašnje ribarsko naselje Blankenese bilo
je jedinstveno po tome što se tu dizao strmi brežuljak oko kojega su se,
kao u srednjem vijeku, šćućurile stare kućice i pokoja nova vila. Prije
rata Freda je ovamo dolazila s majkom, pa su gledale kako uz i niz Elbu
prolaze brodovi, a sjedile su u lučkoj gostionici gdje su svirali
nacionalne himne svakom međunarodnom teretnome brodu koji je
uplovio u Hamburg. Danas na rijeci nije bilo brodova osim glomazne
britanske krstarice. Nad svime su se nadvili teški, sivocrni oblaci koji su
donosili snijeg, pa će se naselje uskoro zaviti u bijelu odjeću iz bajke.
Albert se popeo uzbrdo, a Freda je koračala malo iza njega, pitajući
se koja je njegova kuća. Napokon je skrenuo s ceste i kroz vrtna vrata
ušao u Strohdachhaus. Pošao je stazom do prednjih vrata ladanjske kuće
sa slamnatim krovom, a onda je, pogledavši lijevo i desno, šmugnuo do
pokrajnjeg ulaza i pogledao kroz smrznute prozore s rešetkama.
Prolazeći kamenjem popločanom stazicom, Freda se sjetila kako su se
Ivica i Marica izgubili u šumi, pa su nabasali na kućicu od slatkiša.
Pomiješavši bajke, Alberta je zamislila u ulozi kraljevića koji ju je
probudio iz dugog sna i spasio je od oca za kojega se, srećom, pokazalo
da joj uopće nije roditelj.
»Kako dugo ovdje živiš?« upitala je ulazeći za njim.
»Ne dugo«, glasio je odgovor.
Kuća je bila puna prostirača, jastučića i krevetnih pokrivača. Albert
premjesti teški sag na naslonjač, pa sjedne i počne odvezivati čizme.
»Sve ovo pripada vojnom liječniku, bojniku Scheibliju. Zapeo je u logoru
za raseljene osobe gdje čeka uvjerenje da je ›čist‹.«
Freda je vidjela fotografiju liječnika koji je sjedio u prikolici
motocikla, negdje u pustinji, a nosio je naočale umrljane prašinom i
šljem s crvenim križem dok mu je željezni visio oko vrata.
»Poznaješ ratnog junaka?« upita Freda, podignuvši fotografiju i
promotrivši je.
»Ne poznajem ga, samo sam nakratko posudio njegovu kuću. Ako to
mogu Britanci, zašto ne bismo i mi?«
»Ako je junak, možda će ga staviti u zatvor.«
90
Glorij@
 Knjigoteka

»Kad Britanci doznaju da se borio s Rommelom, pustit će ga.

Svakako, moram se preseliti. Već sam našao drugu kuću, bliže tebi, na
Elbchausseeu.«
»Onda ćemo bid susjedi«, zaključi Freda. Kimnuo je. »Pa... čime se
bavila tvoja obitelj da su tako bogati?«
»Otac mi je arhitekt... a majčina obitelj imala je veze s
brodogradnjom.«
Oči su mu zasjale. »Blohm i Voss?«
Potvrdila je glavom.
»Ne smeta im što lutaš unaokolo?«
»Majka mi je umrla, a... nije me briga što otac misli.«
»Neće li te tražiti?«
»Otac danju radi u tvornici Zeiss. Mogu doći i otići kad želim.«
Skinuo je jednu pa drugu čizmu. Ustao je i otišao u kuhinju, tražeći
ogrjev da ga stavi u peć. Drveno korito je bilo prazno, a ni u košari nije
bilo drva. Osvrnuo se po sobi, pa mu je pogled pao na ručno izrezbareni
tronožac u kutu. Prišao mu je i razbio ga u komadiće, triput snažno
udarivši njime o kameni pod.
»Dugo sam čekao da ovo spalim.«
Gurnuo je triješće u peć i zapalio vatru, a onda je veliki lonac
napunio vodom i stavio ga na peć da voda zakuha.
»Kako to da još stanuješ u svojoj kući? Mislio sam da su Englezići
oduzeli sve najbolje zgrade.«
Freda je čistila nokte, a onda je živahno i sa sve izraženijim
neprijateljstvom prema uljezima počela objašnjavati kako kuću moraju
dijeliti s engleskom obitelji, a ispričala je i kako im je pukovnik iznenada
dopustio da ostanu, iako ih je mogao ih čak trebao izbaciti. Spomenula
je i pukovnikovu ženu koja je razgovarala sama sa sobom dok joj se sin
igrao s Fredinom lutkinom kućom, a sa sobom je posvuda nosio vojnika
igračku. Dok je sve to opisivala, vidjela je da je Albert postao napet, a
zanimanje mu se pojačalo.
»Što radi taj engleski pukovnik?«
»Upravitelj je Pinneberga, ali ne znam što radi. Vrlo rijetko je
ondje«, glasio je odgovor. »To je sramotno. Na raspolaganju mu je isti
automobil u kakvome su vozili Führera.« Dodala je to da ostavi dojam

91
Glorij@
 Knjigoteka

na sugovornika, ali Albert se doimao zamišljeno, kao da ga je taj

podatak zainteresirao.
»Upravitelj je?« upitao je ponovno, hodajući po sobi.
Potvrdila je glavom, no još uvijek nije mogla odrediti je li ga se ta
vijest dojmila ili se zgrozio.
»To je dobro, vrlo dobro.«
Freda je osjetila da je u njoj zaiskrila toplina. Iznenada se činilo da
je rekvizicija njihove kuće ipak nečemu poslužila. Albert ju je naveo da
osjeti kako mu može mnogo ponuditi. Okrenuo se loncu i prstom
provjerio je li se voda zagrijala, a onda se skinuo do donjega rublja. U
njegovim pokretima ili tjelesnosti nije bilo ničega neprimjerenog. U
Fredinim očima bio je savršen, čak i s ožiljkom u obliku broja 88.
»Još mi nisi rekao što je to«, primijetila je.
»Znak koji dobivaju pripadnici pokreta otpora, ljudi koji još nisu
prihvatili poraz. Pogledaj.«
Ispruživši ruku, dopustio joj je da dotakne znak. Prstom je prešla
po prvoj, pa po drugoj osmici, osjećajući izbočene rubove ožiljka. »Kako
si to dobio?«
Otišavši do komode, iz ladice je izvadio kutiju cigareta.
»Ovime.«
Zapalio je, duboko povukao dim i ponudio cigaretu Fredi. Uzela ju
je, nespretno je stavila u sredinu usta i uvukla dim, no smjesta joj je
ponestalo daha, pa je počela kašljati, a Albert se nasmijao neočekivano
isprekidanim, visokim smijehom, poput dječaka koji još nije muškarac.
»Udahnula si previše, a treba polako, ovako.«
Uzeo joj je cigaretu i pokazao. »Samo malo«, poučio ju je i brzo
povukao, a onda joj je vratio cigaretu. Uzevši je, nakratko ju je držala,
motreći je. Umjesto da još jedanput uvuče dim, podignula ju je poput
mađioničara koji se sprema izvesti trik. Kad je bila sigurna da je mladić
pozorno motri, okrenula je užareni vrh prema otvorenu dlanu druge
ruke koju je prinijela nasuprot žara, pa je počela primicati cigaretu kao
da će je ugasiti na dlanu.
No Albert joj je uzme, spriječivši je u tome.
»Bilo bi to rasipanje dobre cigarete.«

92
Glorij@
 Knjigoteka

Freda osjeti da joj se u očima skupljaju suze. Jednoga trenutka bila

je njegova pristala njemačka dama, a u sljedećem se pretvorila u glupu
djevojčicu.
Podignuo je nadlanice prema njoj.
»Vidiš li?«
Gledala ga je, ne znajući što kani učiniti.
»Što vidiš?« Približio joj se, pa mu je raspoznavala kožu na rukama,
prste i nokte. Šutjela je, bojeći se da će glupavo odgovoriti. Ako želi da
Albert bude zadovoljan njome, bit će najbolje da šuti. Iza zatvorenih
vrata, izvan pogleda, od opreznog, budnoga mladića promijenio se u
nešto žešće. Ono zatomljeno, što se nakupljalo u njemu, sad je počelo
istjecati.
»Vidiš li nokte?« Poput njezinih, bili su crni od dugoga kopanja.
Palcem je iščeprkao nešto prašine ispod nokta srednjeg prsta, pa ju je
podignuo i Fredi pokazao mrljicu zgrušana pepela i praha. »Prašina
našega grada. Pepeo naših ljudi. Gledaj, ovdje.« Podignuo je čestice.
»Ostaci mlade njemačke djevojke. Vidiš li?« Stavio je »djevojčine
ostatke« na dlan, pa ga je podignuo do usta i polizao mrljicu,
pomiješavši je sa slinom, a onda ju je progutao. Uzeo je još prašine i
pružio dlan Fredi da ga poliže. »Pepeo nedužne njemačke djece koja
nikad neće znati ono što mi znamo, ni vidjeti ono što gledamo.« Uzela
mu je ruku i polizala »pepeo nedužne njemačke djece«, primajući ih u
sebe. Ispružio je ruke i zgrabio je za zglavke. Privukao je njezine šake,
otvorio ih i prošao joj prstom od dlana preko meke, bijele kože na
unutarnjoj strani ruke, do pregiba lakta i natrag.
»Nećeš pomoći Njemačkoj ako se ozljeđuješ«, izjavio je, »no ondje
gdje živiš možeš biti od velike koristi za naš cilj. Trebamo stvari koje se
dobro prodaju na crnome tržištu: cigarete, lijekove, nakit, odjeću. Sve
vrijedno što bismo unovčili. Možeš li pomoći?«
Potvrdila je glavom. »Tko je to ›mi‹?«
»Pripadnici otpora. Ubrzo ćeš ih sresti.«
»Ima li vas mnogo?«
Iznenada joj je podignuo bradu i poljubio je, gurnuvši joj jezik u
usta, pa je okusila trpke ostatke njihova dnevnoga rada. I prije su je
ljubili i doticali u zagušljivoj brvnari u ljetnomu kampu gdje su
njemačke djevojke i Hitlerovu mladež ohrabrivali da zajedno borave
kako bi istraživali i težili »blagotvornome užitku postojanja«, ali ovo je
93
Glorij@
 Knjigoteka

bilo drukčije. Mladić koji je tada u nju gurnuo prste bio je dječak, a
nekolicina njegovih prijatelja svakako je htjela gledati, dok je ona ležala
ništa ne osjećajući. U usporedbi s njim, Albert je bio muškarac.
»Moraš za mene doznati nešto o pukovniku. Ako je upravitelj, zna
neke stvari.«
Ponovno je kimnula.
Poslije onoga poljupca zašla bi čak i na rusko područje, ako bi
Albert to zatražio.
»Ali nikome ne smiješ govoriti o meni. Razumiješ li?« Stisnuo ju je
tako da ju je prilično zaboljelo, a izraz njegova lica uplašio ju je.
»Da.«
»Ne postojim. Ponovi to!«
»Ne... postojiš.«
Popustio je stisak i nasmiješio se. »Dobro.« Otišao je do kaputa
obješena preko naslona stolice i uzeo predmet nalik na cjevčicu s
tabletama. Uzeo je jednu i popio je s čašom vode. Koračao je po sobi, a
onda sjeo na rub naslonjača, tresući nogama od živčane energije. Činilo
se da je posve izgubio smirenost.
»Zašto uzimaš lijekove?«
»Pomažu mi da ostanem budan.«
Odjednom se doimao uplašenim i ranjivim. Freda to isprva nije
htjela povjerovati jer nije odgovaralo liku kakvoga je zamišljala, kao da
više nije bio pravi muškarac, ali osjetila je i nešto drugo. Ispružila je
ruku da mu dotakne lice i utješno ga pomiluje po čelu kao što je nju
milovala majka kad nije mogla spavati zbog brujanja bombardera i
straha da će u snu umrijeti u strašnome požaru. »Što će se dogoditi ako
umrem u pola nekog sna?« upitala bi, a majka joj je uvijek odgovarala:
»Neće te ozlijediti.« Zatekla je samu sebe kako ponavlja tu rečenicu dok
mu je milovala lice.
»Neće te ozlijediti.«
Isprva se trgnuo, kolebajući se kako da prihvati njezin pokret,
poput osobe koju nikad nisu tako doticali. Pustio ju je da to učini
jednom, pa drugi put, a onda se odmaknuo, mrmljajući da sa sebe mora
sprati prašinu. Što god ga je uznemiravalo, nije se moglo ukrotiti
dodirom.

94
Glorij@
 Knjigoteka

Dok su Morganovi sjedili pred kaminom u dvorani igrajući kartašku

igru, na stubištu se pojavio Herr Lubert, a nekoliko koraka iza njega
nevoljko je i smeteno silazila Freda.
»Molim vas oprostite što smetam«, počeo je Lubert sa strogim
izrazom lica.
Lewis ustane. »Herr Luberte. Upravo smo razgovarali o tome... je li,
draga?... da biste nam se jedne večeri trebali pridružiti u kartaškoj igri, a
mogli bismo pogledati i film iz kina. Je li sve u redu?«
Potvrdivši glavom, Nijemac je pričekao kćer. Stajala je korak iza
njega, malo izvan njegova vidokruga, pa se morao okrenuti prema njoj.
»Došli smo... Freda je došla... da se ispriča.«
Rachael pozorno pogleda djevojku koja je gledala u pod, držeći
jednu ruku sa strane, dok je drugu svinula preko nje, a prstima se
uznemireno češala po koži.
»Zbog čega?« upita Lewis.
»Zbog ovoga.« Lubert ispruži ruku i pokaže Cuthbertovu glavu.
»Našli ste je!« poviče Edmund.
»Freda?« Njezin otac koraknuo je unatrag, predavši joj riječ.
Poslije duge, mučne tišine koju je Rachael htjela prekinuti
primjedbom da nedvojbeno nije riječ ni o čemu važnom, djevojka je
počela:
»Es tut mir leid.« Govorila je jedva čujno.
»Na engleskome!« odbrusi Lubert, još uvijek se doimajući
nespretnim i usiljenim.
»Žao mi je«, ispriča se Freda.
Rachael se iznenadila čuvši kako djevojka govori engleski i to
dobro.
»Hvala što si to rekla, Fredo«, odgovorila je. »Ispričaj se i
Edmundu«, navaljivao je Lubert. »Žao mi je«, ponovila je njegova kći,
gledajući Edmunda. »U redu je«, odvrati dječak. »Zapravo, nije ni
važno.«
»S dužnim poštovanjem, važno je, Edmunde«, izjavi Herr Lubert.
Pružio mu je Cuthbertovu glavu. »Ovo je tvoje.«
»Er gehört mir!« poviče djevojka, okrene se i požuri od njih,
preskačući po tri stube.

95
Glorij@
 Knjigoteka

»Komm sofort zurück! Freda!« povikao je za njom otac, a na

trenutak se činilo da će pojuriti za njom.
»Herr Luberte, molim vas«, umiješa se Rachael. »Ona... dovoljno je
učinila. Prihvaćamo njezinu ispriku.«
»Ah!« Nijemac očajnim pokretom podigne ruke. »Moja kći... puna je
bijesa i jada. Ja... ispričavam se...«
»Herr Luberte, ja... svi mi... cijenimo i prihvaćamo Fredinu ispriku«,
javi se i Lewis. »Njoj je to teže nego nama.«
»Tolike neprilike...«, reče Nijemac. »Možda bismo trebali otići i
živjeti s mojom sestrom... u Kielu.«
»Nije potrebno«, odlučno će Rachael. »Dajte mi to.« Ispružila je
ruku, pa joj je Lubert predao otkinutu glavu. »Lako je mogu popraviti.«
Njezin sugovornik joj se nakloni. »Hvala.« Okrenuvši se prema
Lewisu i nesvjesno je lupnuo petama. »Pukovniče.« Onda se obratio
Edmundu. »Žao mi je zbog ovoga. Obećajem da se više neće dogoditi
ništa slično.«

96
Glorij@
 Knjigoteka

~6~

Sviđa li ti se moja frizura? Iskreno odgovori.«

»Sviđa mi se.«
»Ne misliš li da izgledam kao pudlica?«
»Ne, dobro ti pristaje.«
»Mmmm. Što to znači, Rachael Morgan? Pohvala zvuči podrugljivo.
Misliš li da sam bogata, razmažena krava? No nije važno. Moja frizerka
Renata kaže da je to najsuvremenija frizura. ›Poput Katharine Hepburn‹,
rekla je. Ima grozne zube i sa smiješnim naglaskom pjeva američke
pjesme, ali prava je majstorica s ukosnicama i uvijačima za kosu. I ti bi
joj trebala dati priliku.«
»Misliš li?«
Susan Burnham zastane i dobaci Rachael prenaglašeno očajni
pogled.
»Naravno da mislim. Pogledaj se: nalik si na loše održavani vrt. Ne
trudiš se izgledati najbolje što možeš. Moraš se sjetiti da imamo
suparnice. U ovom gradu njemačke žene dvaput su brojnije od
muškaraca. Svoje mužiće moramo zaštititi od njih samih. Poglede im
moramo držati... ravno usmjerene!«
Rekavši to, gospođa Burnham je napravila seksi pokret vojničkoga
pozdrava na svečanoj smotri, a Rachael se i sama iznenadila kad je
prasnula u smijeh jer je to bio rijetki zvuk, nalik na vještičje cerekanje,
no Lewis je uvijek tvrdio da se između ostaloga i zbog toga zaljubio u
nju.
Još se više smijala u dvadeset minuta vožnje automobilom do niza
vojnih dućana u središtu Hamburga. Ponovno su bile u novom
volkswagenu gospođe Burnham koji je bio nalik na kukca, s svjetlima
poput izbuljenih očiju, a činilo se da svi voze takve automobile, pa su
postali poznati kao »kotači zaposjednuća«. Vozilo je bilo neudobno
poput crkvene klupe, a bučilo je kao zrakoplov dvokrilac, pa su morale
vikati da bi jedna drugu čule iznad motora koji je bio straga, no i tome
su se smijale.

97
Glorij@
 Knjigoteka

Taj izlet bio je više nalik na istraživački pohod nego na odlazak u

kupnju. Susan Burnham sa svime se šalila, počevši od automobila
(»Čudna stvarčica s motorom naopako, izgleda kao bubamara, ali
prilično mi se sviđa«), pa do prisnih bračnih pojedinosti (»Otkako sam
došla, ponašamo se kao zečevi«), a zaustavila se tek pred opisom samog
seksualnoga čina. »Ne znam što je to, ali ovdje je nešto u zraku. Osjećaš
li? Naprosto se osjećam drukčije, kao da smo dobili dopuštenje da se
posve opustimo. Sve to djeluje vrlo oslobađajuće.« Unatoč očitoj
neuglađenosti gospođe Burnham, Rachael joj je rado pružila priliku. Ta
je žena bezobrazno nastupala, no imala je i veliko srce, a unatoč
raskalašenosti bila je poštena i govorila samo ono što su i drugi mislili.
Čvrsto se naumila popeti na društvenoj ljestvici, no isto je tako bila
spremna udarcem noge odbaciti ljestvicu, a uvijek je sve primjećivala.
»A vas dvoje? Nadoknađujete li izgubljeno vrijeme?«
Rachael pogleda vozača, mladića ne mnogo starijeg od Michaela, s
istom valovitom, straga zašiljenom frizurom u obliku pačjeg repa, kakvu
je imao i njezin pokojni sin. Jamačno su mu uši gorjele ispod ruba kape s
prednjim obodom, kakvu su nosili vozači tramvaja.
»Ne brini se za Ericha. Ništa ne razumije. Nije li tako, Erich?«
»Bitte, Frau Burnham?«
»Ništa, nastavite vožnju.«
Gospođa Burnham počela je ružem mazati usnice, gledajući u
retrovizor, pa se nagnula u sredinu preko Rachael, gnječeći obilna prsa
dok se izvijala da se vidi. Erich ju je gledao u istom zrcalu, no onda je
odvratio pogled, a ruke su mu se trzale na upravljaču.
»Pa, kako je bilo?«
»Nemam o čemu izvijestiti.«
»Hajde, hajde, Rachael Morgan. Tako neće ići. Teta Susan mora
znati.«
»Doista...«
»Ništa?«
»Zapravo, ne. Kako si se snašla glede posluge?«
»Oh, ne, ne, ne, ne. Ne možeš me se tako lako otarasiti. To nije
dobro, Rachael. Jesi li izgubila želju?«
No njezina sugovornica naprosto još ni s kim nije razgovarala
o svom spolnom životu, a time se nije bavio čak ni doktor Mayfield sa
98
Glorij@
 Knjigoteka

svojim novim zamislima o neurozama i libidu. Uvijek je smatrala da o

seksu, kao ni o vjeri, ni s kim ne treba raspravljati, pa čak ni s osobom s
kojom vodi ljubav.
»Što je točno na stvari?«
Rachael je odmahnula glavom, pokušavajući stvoriti sliku o onome
što je pošlo ukrivo, ali u mislima je vidjela samo strop njihove spavaće
sobe s tankoćutno izrađenim vijencima, sjenila za svjetiljke u obliku
labuđih krila i Lewisa kako zubima otvara omot s nizom prezervativa.
»Da budem iskrena, nismo se baš toliko ni viđali. Radi...«
»... naporno, da, da, ali ne naprežu li se svi oni? Moraš preuzeti
nadzor. Ne možeš se naprosto pouzdati u nadu da će doći pravo
vrijeme.«
Rachael je osjetila kako je nešto smeta u grlu. »Susan... radije ne bih
raspravljala o tome.«
»Pa naravno. Neugodno je kad ono što bi trebalo biti dobro
i prirodno postane tako teško i nespretno. Ah važno je, od jednake je
važnosti kao i sve zadaće koje izvršavaju naši mužići. Napokon, to im
pomaže da bolje obavljaju svoj posao.«
»Smatram da je to nečija osobna stvar.«
»Ne slažem se. Trebale bismo o tome razgovarati još više nego do
sada. Zdrav spolni život u braku ima na ljude veći utjecaj nego što
misliš. Mogli su se izbjeći cijeli ratovi da su ljudi posvećivali toliko
vremena i napora svom spolnom životu koliko su se trudili osvojiti
svijet. Uvjerena sam u to. Onaj grozni čovječuljak Hitler trebao je naći
pravu ženu umjesto one drolje tajnice. Staljin se kurvao, a Mussolini je
imao mnoštvo ljubavnica, ali tko zna? Na kraju, rat su dobili oženjeni
muškarci koji su uživali u urednome spolnom životu... sigurna sam u
to!«
Teorija gospođe Burnham natjerala je Rachael da se nasmiješi, ali je
izazvala i niz neobičnih i neželjenih slika: Hidera u pidžami, Staljina u
naručju mesnate kavkaske ženetine te Mussolinija i njegove pratilje
kako vezani, natečeni i isprebijani vise s drveta...
»Naposljetku ćeš me okriviti da kanim započeti rat!«
»Dok smo prijateljice i dalje ću te ispitivati, istraživat ću i njuškati
jer to mi je dužnost. Keith mi kaže da će se sljedeći tjedan sresti s onim
odrpanim socijalistom. Kako se zove, Shaw? Pretpostavljam da će ondje
biti i Lewis?«
99
Glorij@
 Knjigoteka

»Spomenuo je da je pred njim nekoliko važnih dana, no vrlo malo

priča o poslu. Više ga voli ostaviti pred vratima.«
»Jesi li provjerila njegovu prevoditeljicu?«
»Bih li trebala?«
»Zahtijevala sam da Keith uzme najružniju koju je mogao naći, a
tako mi svega, zastrašujuća je. Lewisovu prevoditeljicu svakako uskoro
pozovi na čaj i dobro je pogledaj. Ako je imalo zgodna, pobrini se da je
otpuste.«
Zamisao da bi neka druga žena mogla trčati za Lewisom čudno je
utješno djelovala jer ako je Rachael u nešto bila sigurna, čvrsto je
vjerovala da njezin muž nikad ne bi tako pao.
»Moraš sve čvršće zgrabiti u svoje ruke. Nikad ne bih dopustila da
me Keith otpravi s frazom kao što je: ›Preda mnom su teški dani.‹ Po
čemu su tako teški da mi ne može reći? Navaljuj da te izvješćuje i nemoj
se smiriti dok to ne učini. O, da, pobrinem se da doznam što se događa i
na kraju uvijek uspijem. Znaš, Keith je uglavnom od mene naučio
vještinu ispitivanja.«
»Voli li svoj posao?«
»Kažu da ga vrlo dobro obavlja. Strpljiv je, a mislim da je to važno.
Ja bih bila grozna ispitivačica.«
»Ti njemu također sve govoriš?«
»Sve što treba znati.« Gospođa Burnham je namignula, stavila
poklopac na ruž, napućila usta i cmoknula, a onda se naslonila na svojoj
strani automobila. »Ne brini. Tajne su sigurne. Potpuno je nedjelotvoran
kad nešto mora izvući iz mene.«
To baš nije bilo utješno. Rachael s prijateljicom nije podijelila ništa
važno, no ipak je osjećala da je previše odala o sebi, a i o Lewisu te da je
njihove odnose širom otvorila, izloživši ih svakovrsnim nagađanjima.
»Nemamo tajni, a to je u redu. Sve će biti dobro.«
Rekavši to, Susan Burnham pogledala je Rachael kao što odrasla
osoba gleda dijete koje je upravo objavilo da će odletjeti do Mjeseca i
natrag.

Britanski obiteljski dućani - ili NAAFI - smjestili su se u urednoj,

netaknutoj dvokatnici blizu Alstera. Na putu do nje, automobil je prošao
pokraj zgrade Opere s bombardiranim gledalištem i kina Astra, gdje je
100
Glorij@
 Knjigoteka

na programu bio film Henry V., s Laurenceom Olivierom, a prikazivali su

ga popodne na engleskome, a navečer na njemačkom jeziku, kako su
objavljivala dva reklamna plakata, jedan pokraj drugoga.
»Samo sat, Erich«, izvijesti gospođa Burnham vozača kad su se
zaustavili pred dućanom. »Zurück in einer Stunde.«
Na ulici je stajalo nekoliko njemačkih žena, a oko vrata su im visjeli
plakati. Rachael je isprva mislila da prosvjeduju, ali kad se približila,
vidjela je da je na svakom plakatu slika muškarca, muža, sina ili brata,
kao i kratka biografija, adresa na koju se treba javiti i molba za bilo
kakvu obavijest glede nestale osobe. Rachael je privuklo lice čovjeka na
plakatu koji je nosila prva žena. Ime mu je bilo Robert Schloss, po
zanimanju blagajnik. Nosio je platnenu kapu posilnoga koja se nije
doimala prijeteći, a imao je i naočale s okvirima. Nešto u zaobljenoj
bradi i otvorenom izrazu lica podsjetilo je Rachael na Michaela, pa je
odjednom poželjela doznati sve o Herr Schlossu. Adresa na koju je
trebalo javiti podatke bila je...
»Bitte«, reče žena s nadom, »haben Sie ihn gesehen?«
Rachael osjeti da joj je pratilja stavila ruku na lakat.
»Naravno da ga nije vidjela. Lassen Sie sie in Ruhe!« Gospođa
Burnham mahnula je ožalošćenoj ženi da se udalji, a onda je
promrmljala prijateljici: »Sjeti se da se žele dočepati naših muževa«, pa
ju je pokraj očito glavnoga ulaza u zgradu odvela do neupadljivih
pokrajnjih vrata. Onaj tko nije znao za njih, nikad tu ne bi pokušao ući.
Stakleni izlog dućana premazali su crnom bojom, pa se nije vidjelo što je
na prodaju.
»Ne žele da Nijemci vide što je unutra kako se ne bi osjećali još više
uskraćenima«, objasni gospođa Burnham, »no smatram da to samo
pogoršava stvari.«
Rachael se složila. Potamnjivanje je dražilo, a nije smirivalo
prolaznike. Skrivanje robe u dućanu nije poslužilo kao tankoćutni veo,
nego je značilo priznanje da su ta dobra izvan dohvata većine ljudi koji
su tuda prolazili i da na tom području, unatoč posve drukčijim
tvrdnjama pripadnika Nadzornoga odbora, vlada dvostruko
gospodarstvo: jedno za domaće ljude, a drugo za zaposjedatelje. »Znaš
što zbilja mislim?« nastavi gospođa Burnham. »Smatram da ljudi iz
Nadzornoga odbora Nijemce žele uvjeriti kako smo bogatiji nego što
uistinu jesmo. Pitanje je časti da stanovnike države koja zaposjeda
doživljavaju kao bogate i moćne.«
101
Glorij@
 Knjigoteka

Kad su ušle u dućan, to im se cinično gledište učinilo ispravnim.

Britancima nije bilo neugodno zbog njihova bogatstva, nego su se valjda
stidjeli zbog oskudice. Nijemci bi se iznenadili da su mogli vidjeti
cjelokupnu ponudu robe jer je bila vrlo mršava, pa bi se uznemirili
spoznavši da zemlja koja upravlja njihovom domovinom svojim
građanima jedva može skucati nekakav obrok.
»Kupovanje je ovdje ponošljivo jer znam da mogu biti izbirljivija
nego moja sestra u East Sheenu. U Engleskoj sad čak i kruh daju na
bonove. Možeš li vjerovati? Kruh! To nisu činili čak ni za vrijeme rata.«
No, dakako, bili su tu puni sanduci gina: Gordons, London’s Dry,
Booth’s, Bilo je utješno vidjeti poznate, dobre vrste pića na čiju
proizvodnju očito nisu utjecali problemi kakvi su pritijesnili
proizvođače ostalih dobara. Najvažnije namirnice možda su bile rijetke,
ali prokušana i provjerena sredstva za poticanje dobrog, a suzbijanje
lošega raspoloženja i dalje su tekla poput nafte iz dubokog nalazišta, a
to nije bilo slučajno. Kao što je znao svaki pripadnik nadzornoga tijela,
general i upravitelj, gin je mogao unijeti profinjeno mudrovanje i u
najsivlju, zabačenu postaju i osnažiti duhove najpokunjenijih britanskih
službenika. Zato je proizvodnja i raspodjela toga pića imala prvenstvo
za cijelu naciju.
Gospođa Burnham najprije je prijateljicu odvela do sanduka s
ginom.
»Keith se žali da bez tonika ima okus kao petrolej, ali prosjaci ne
mogu birati. Samo Bog zna kad ćemo ponovno vidjeti tonik, ali dok
imamo vermouth, pit ćemo ga s ginom, dok bude angostura travarice,
bit će i ružičastoga gina, a budemo li imali narančina soka, to piće pravit
ćemo s njim: gin, sok i malo vode! Nitko se nikada ne žali na tako što. S
tim mješavinama preživjet ćemo dok ponovno ne isplivaju tipovi s
divnim tonikom. Do toga sretnoga dana koristit ćemo se maštom. Gledaj
kako je jeftin! Boca stoji četiri šilinga. Očito žele da se napijemo i da se
što više družimo. Pa, udovoljit ćemo im. Osim toga, mislim da je vrijeme
da upraviteljeva žena ispuni svoju prvu društvenu obvezu.« Zaključivši
to, gospođa Burnham zgrabila je četiri boce za grliće i spustila ih u
torbu.
Ljudi koji su vodili obiteljske dućane nisu se potrudili robu izložiti
u boljem svjetlu. Cjelokupnu hranu i piće naprosto su poslagali u nizove,
a sve to ostavili u kutijama, nimalo se ne potrudivši da uljepšaju izgled
dućana. Na Rachaelu je pomanjkanje prividnoga sjaja djelovalo čudno
102
Glorij@
 Knjigoteka

umirujuće. Zapravo, nikad nije uživala u kupovanju, pa je to za nju bio

manje zamoran postupak. Činjenica da se samo jedan proizvod protezao
u više nizova sve je pojednostavljivala. U tome je bilo nešto gotovo
futurističko, a kako su sve plaćali bonovima za hranu ili lažnim
osmerokutnim »kovanicama« otisnutima na kartonu, još se pojačao
osjećaj sveopćeg privida.
Oko nje su britanske žene - gotovo svi kupci bili su ženskoga roda -
kupovale s jedva prikrivenom histerijom. Neke od njih odjenule su se
kao da su pošle u kazalište. Rachael se za taj izlet i sama potrudila
izabrati što bolju odjeću, pa je na sebi imala vuneni kostim, malo
otmjeniji nego što je bilo potrebno. Gledatelju sa strane učinilo bi se da
se i ona skladno uklapa među mušterije u izglačanoj vunenoj odjeći i
najlonskim čarapama, napudrane i namirisane zagušljivim mirisima, no
osjećala se nepripadno, ne samo zato što nije voljela to mjesto, ni zbog
»rasjepkanosti svoga bića«, kako je dijagnosticirao doktor Mayfield.
Kupnja je za nju uvijek bila vrlo nezadovoljavajući pothvat.
»Jesi li spremna za drugi kat?«
Gospođa Burnham usmjerila je prijateljicu prema dizalu koje je
mušterije prevozilo između odsjeka s hranom i pićem na prvome, do
onoga s odjećom i igračkama na drugome katu. Bila je to otvorena
naprava na lancu koja se sporo kretala i ljudima dopuštala da slobodno
ulaze i izlaze. Rachael, koja nikad nije vidjela ništa slično, oklijevala je
dok je prilazila jer se bojala da će se zaglaviti na slijepome dijelu između
katova. Stala je pokraj dječaka čije su oči sjale od uzbuđenja što kupuje s
majkom, a po dlanu je vozio mali model automobila, poznatoga kao
Dinky igračka.
»Lijepo vozilo«, primijetila je. »Odakle ti?«
»Nabavio sam ga na katu. To je lagonda tourer«, odgovori dječak,
ponosno joj pokazujući minijaturni automobil. »Danas ću nabaviti
model Auto Union Grand Prix. Ovdje imaju sva nova vozila.«
Jutros nije nijednom pomislila na Edmunda, ali sad ga se sjetila jer
je kod kuće slušao lekcije Herr Koeniga, čovjeka mršavog poput kostura
i pomalo zastrašujuće pojave, pa se u sebi izgrdila. Postala je nemarna i
nepažljiva, pa iako ju je dio nje, težeći samoopravdavanju, pokušavao
uvjeriti da prostor i sloboda koje pruža Edmundu nadoknađuju
činjenicu da mu posvećuje premalo ljubavi i pažnje zbog čega dječak
možda pati, ipak je sinu dopustila da odluta predaleko od nje, pa bi ga,
ne pripazi li, mogla izgubiti. Odjednom se užurbala i otišla na drugi kat
103
Glorij@
 Knjigoteka

gdje je kupila lagondu, a onda je gotovo otrčala do automobila koji ju je

čekao.
»Pazi na led!« upozorila ju je gospođa Burnham, usmjeravajući je
od stražnjeg prema prednjem dijelu vozila. »Na drugi kraj! Motor je
straga.«
Rachael je Erichu predala tešku papirnatu vreću punu gina,
whiskyja i cigareta, ali zadržala je poklon koji je kupila Edmundu.
»Hoćeš li da se zaustavimo u klubu Carlisle, pa da popijemo kavu i
kupimo ženski časopis?«
»Zapravo, Susan, htjela bih se vratiti... kući«, odgovori Rachael, a i
samu ju je iznenadilo što je upotrijebila tu riječ.
»U redu, hajde onda da vidimo gdje stanuješ.«
Vozeći se pokraj željezničke postaje Dammtor, ponovno su ugledale
žene s plakatima koje su se skupile, oblikujući lijevak kroz koji se
slijevalo na stotine ljudi u teškoj odjeći, koji su na postaju stigli iz raznih
dijelova zemlje. Žene su dizale glave i izvijale vratove, pokušavajući
vidjeti približava li im se nestali muž u rijeci izbjeglica koja je tekla s
vlakova. Rachael je vidjela kako je muškarac pritrčao i zagrlio jednu od
žena. Pao je na koljena, poljubio svoju fotografiju koju je žena nosila oko
vrata, a onda ustao, podignuo je u zrak, držeći je za bokove i bedra, pa
se počeo vrtjeti s njom.
»Gledaj pred sebe!«
No iako je gospođa Burnham smatrala da je prijateljicu uhvatila u
trenutku kad se predala nedomoljubnoj sućuti prema neprijatelju,
zapravo je pogriješila. Rachael nije pala u stupicu sućuti, nego ju je
obuzela zavist. Zavidjela je tome upotpunjenome paru koji se vrtio. Da
je Lewis nestao, bi li napravila plakat i na cičoj zimi stajala pred
željezničkim postajama, čekajući da joj se muž pojavi? Nije bila nimalo
sigurna u to.
»Ich heisse Edmund. Ich bin englisch.«
»Engldnder«, blago ga ispravi učitelj nalik na kostur. »Engldnder. Ich
heisse Edmund. Ich bin Engldnder«
»Naglasak ti je izvrstan.«
Kostur je zadrhtao, a to je pokušao prikriti tako što je protrljao
ruke i čvrsto ih sklopio, poput svećenika. Nije zavarao Edmunda, ali
dječak se iz sućuti i poštovanja pravio da to ne primjećuje, kao što je
hinio da ne zapaža ni voštani zadah gospodina Koeniga, nalik na miris
104
Glorij@
 Knjigoteka

šelaka. Unatoč tome što je soba bila topla kao bilo koja u kući - ili u
cijelom Hamburgu, pa i na samom britanskome području - Koenig je za
vrijeme lekcije ostao u kaputu, kao da toplinu pokušava uskladištiti za
poslije ili kao da duboko u sebi otapa ledenjak. Pohlepno je pogledao
komad kolača i čašu mlijeka koje mu je donijela Heinke. Obično bi to
donosila poslije poduke, ali sad je to učinila prije, pa ih je ostavila na
stoliću odakle je obrok cijelo jutro mamio Koeniga.
»Biste li sad htjeli pojesti kolač?« upita Edmund. »Kuchen?«
»Dobri Bože, bih«, promrmlja njegov sugovornik tiho na
njemačkome, a onda reče glasnije na engleskom jeziku: »Hvala.«
Ustavši od stola, Edmund donese tanjur s kolačem i mlijeko i stavi
ih pred učitelja koji je brzo ali oprezno zgrabio čašu i ispraznio je.
Položivši je na stol, hitro je i neupadljivo polizao mlijeko s brkova. Kolač
je pojeo koristeći se obadvjema rukama, poput miša cjepidlake, a onda
je namočio kažiprst gurnuvši ga u čašu, pa je vrh pritisnuo u ostatke na
tanjuru kako bi skupio sve, do posljednje mrvice, kao što magnet
skuplja željezne strugotine. Poslije toga tanjur mu je bio čist i sjajan kao
da ga je polizao pas.
Edmundu je otac rekao da je Koenig prije bio ravnatelj škole u Kielu
i čovjek vrsnih, svestranih sposobnosti, zapravo, sveznalica, pa se
Edmund iznenadio vidjevši tjelesno oronula učitelja u trošnoj odjeći.
Doimao se prestarim i preslabim da bi bio ravnatelj, a malo je što u
njegovoj pojavi odavalo službeno držanje ili učenost, no nakon što je u
njegovu društvu proveo nekoliko sati, Edmund je počeo shvaćati zašto
je otac hvalio toga čovjeka. Pokazalo se da je Herr Koenig isto tako vješt
u matematici kao što je bio pun znanja glede povijesti ili engleske
književnosti. K tome, bio je na oprezu poput kakvoga šumskoga
stvorenja. Kao što mu na tijelu nije bilo sala, tako mu ni riječi nisu
sadržavale ništa suvišno, nego se sve što je govorio doimalo kao da je
misli procijedio, pročistivši ih od nepotrebnog balasta, pa ih je tek tada
izrekao. Ta činjenica, a i nagovještaj da je u prošlosti bio ugledniji nego
sada obdarili su ga određenim dostojanstvom. »Pogledajmo atlas.«
Razgledavanje atlasa obilježavalo je kraj školskoga sata, a Koenigu
je omogućavalo da svom učeniku na njemačkom jeziku održi lekcije iz
sažete povijesti i zemljopisa. Edmund je donio stari Cassellov atlas i
otvorio kartu svijeta, pa mu je Koenig dao zadaću da imenuje boje
zemalja na koje bi učitelj stavio prst, a počeo je s Kanadom.
»Rosa.«
105
Glorij@
 Knjigoteka

Stavio je prst na SAD.

»Grün.«
Brazil.
»Mmm... Gelb?« Došla je na red Indija.
»Rosa.«
Iza. nje je bio Ceylon. »Rosa« Australija. »Rosa.«
»Warum sind sie rosa?.« upita Koenig. »Sve su te zemlje dio
Britanskoga Carstva?«
»Dobar odgovor. Brzo učiš.«
»Otac kaže da će se Britansko Carstvo sada smanjiti i to zbog rata.
Rekao je da nam više nije preostalo novaca, pa su sad najmoćnije zemlje
Amerika i Sovjetski Savez.«
»Na ovom adasu bit će mnogo promjena. Neće više biti tako
ružičast.«
Edmund se pitao što Herr Koenig doista misli o Britancima i
njihovu Carstvu. Ukazuje li iz puke uljudnosti na njihovu široko
rasprostranjenu vladavinu? Možda je to bilo slučajno, no dok je stavljao
prst, Koenig se nije osvrtao na smeđi Japan, žutu Italiju, a ni na plavu
Njemačku, što je bilo posebno upadljivo, jer ta je zemlja čak i s
potkresanim granicama i uređena prema uvjetima Versailleskoga
ugovora stajala u središtu, kao moćni stožer u srcu Europe. Dječaka je
čudilo da je samo još nekoliko zemalja u svijetu - Tanganjika, Togo i
Namibija - bilo obojeno jednakom plavom bojom.
»Je li Hitler zavidio našem Carstvu?«
To pitanje proizvelo je na Koeniga trenutni učinak. Ukočio se,
ispravio leđa, a napeta hrskavica u vratu škljocnula mu je dok je brzo
razmišljao.
»Nije mi dopušteno govoriti o tim stvarima«, glasio je odgovor.
Edmund je to tek napola shvatio.
»U redu je, majka nije tu.«
Koenig je šutio, doimajući se nezadovoljno.
»Je li to zato što čekate da vas ovjere?« upita dječak.
»Hoćeš reći ›provjere‹«, ispravi ga učitelj. »Nijemci ne vole govoriti
o tim danima.«

106
Glorij@
 Knjigoteka

»Ali vi ste bili ravnatelj. Za vas je to u redu, je li? Dobit ćete bijelu
potvrdu?«
»Nadam se.«
»Imat ćete Persilschein?«
»Znaš tu riječ?«
»Naučio me prijatelj.«
»Njemački prijatelj?«
Edmund kimne. »Kaže da Nijemci najviše žele imati Persilschein.«
Koenig protrlja ruke kao da s njih pokušava nešto otresti.
»Da, kako bismo bili nalik na rublje. Bez ikakvih mrlja.«
»Neki potvrde kupuju na crnome tržištu. Uvjerenje stoji četiri
stotine cigareta.«
»Dobro su te izvijestili o tim stvarima, Edmunde.«
»Možda bih vam mogao nabaviti tu ispravu?«
Herr Koenig podigne ruke. »Nein. Moram proći kroz službene...
kanale, kao i svi ostali.«
Naravno, bio je ravnatelj, a oni moraju igrati po pravilima.
»Onda ćete ponovno biti ravnatelj?«
Njegov sugovornik po prvi put zadobije čeznutljiv izraz. Pogledao je
atlas i veliku, u grün, zeleno obojenu zemlju preko plavog mora. »Brat
me pozvao u Ameriku. Iselio se onamo poslije Velikoga rata. Izumio je
napravu koja muze krave brže nego drugi strojevi, pa sad vozi buick i
živi u kući s jezerom, u Wisconsinu, državi velikoj gotovo kao Njemačka.
Kaže da je u Americi sve veće, pa i krave, obroci i automobili. Buick mu
na haubi ima rogove.«
Edmund je bio spreman i sam otputovati onamo. »Otići ćete?«
Njegov sugovornik zurio je u atlas, a onda je dotaknuo Wisconsin.
»Za mene je sad prekasno.«
»Zašto?«
»Za nekoliko godina navršit ću šezdeset.«
Za Edmunda svi su se odrasli stariji od četrdeset godina
neraspoznatljivo stapali u istu skupinu. Nije mogao ocijeniti profinjenu
razliku između očekivanja i težnji još bodroga četrdesetjednogodišnjaka
i čovjeka u dobi od pedeset devet godina, na rubu opadanja, kad dolazi
do promjena u razinama krepkosti i energije, a izranjaju bolesti koje
107
Glorij@
 Knjigoteka

ograničavaju i oblikuju tijek nečijeg života. Koenigu se pružala prilika

da ode u Ameriku, pa zašto bi ga u tome priječila dob?
»Ali bit ćete istih godina i ostanete li u Njemačkoj.« Učitelj se
nasmiješio zatvorenih usta, a kroz nos je puštao slabe daške, kao da se
smije. »Je li to odviše skupo?«
»Toliko pitanja! Ovo je nalik na mali Fragebogen. Ne, brat bi mi
platio put.«
»Dakle... mogli biste ići?«
Dječak je osjećao nesebično uzbuđenje, zamišljajući kako ravnatelj
putuje u Ameriku, a i zbog pomisli da je odigrao ulogu u Koenigovu
prijelazu preko Atlantika, na putu u novi život. No činilo se da njegovu
sugovorniku više nije ugodno sve to objašnjavati. Promijenio je položaj
u stolici, pa je sjeo uspravno, uspostavivši malo više autoriteta.
»To je... složeno.« Zatvorio je atlas, a s njim i mogućnost daljnjeg
istraživanja.
Edmundu je bilo jasno da će sad morati prestati s pitanjima. Kad
odrasli izgovore tu riječ, više nema daljnjeg razgovora.
Sat u obliku kočije oglasio je podne, prikrivši trenutak nespretnosti.
»Vrijeme je«, izjavi Herr Koenig s olakšanjem. »Sutra ćemo se
pozabaviti stanovništvom i prirodnim bogatstvima. Možemo poraditi i
na velikim brojevima.«
»Hvala, gospodine, volio bih to.«
Učitelj bi obično izašao na pokrajnji ulaz, ali ondje je bio nanos
snijega, a Richard ga još nije stigao raščistiti. Kako nije bilo odraslih,
Edmund je učitelja ispratio do prednjeg ulaza, gdje je Herr Koenig neko
vrijeme šalom vezivao šešir za glavu s istom pomnošću glodavca s
kakvom je jeo kolač. Kroz otvorena vrata zapuhnuo je nalet vjetra, pa je
predsobljem rasuo snježne kristale nalik na prah. Koenig je Edmunda
uputio da za njim smjesta zatvori vrata kako bi zadržao dragocjenu
toplinu, ali dječak ih je nagonski ostavio odškrinuta, jer vjetar je bio
tako jak da bi ih mogao zatvoriti samo ako ih zalupi za ravnateljevim
leđima, a to nije htio učiniti. Umjesto toga vrata je ostavio otvorena, pa
je nagnuvši se na njih kao protuteža jakome vjetru, vidio kako učitelj
odlazi. Koračao je brzo, kao kad se osoba na ledu izbjegava zaustaviti da
se ne posklizne, a doimao se kao sivocrna, sve manja mrlja u
snježnobijelome svijetu kojim su vladale potvrde Persilschein.

108
Glorij@
 Knjigoteka

Dječak je otrčao uza stube da u sobi svojih roditelja potraži

cigarete. Pretražujući džepove očeva sakoa, pronašao je srebrnu
tabakeru. Bila je prazna jer otac u nju još nije premjestio sadržaj
kartonske kutije, no Edmundu su pozornost smjesta privukle dvije
fotografije pričvršćene rastezljivom vrpcom. Na prvoj je njegova majka
sjedila na plaži u Pembrokeshireu, gdje su Michael i on pokušali
pješčanom branom zapriječiti more, a iza te prve bila je utaknuta druga,
već otrcana fotografija Michaela u njihovu vrtu u Amershamu. Edmund
se trgnuo vidjevši mrtvoga brata kako se smijulji, još vrlo živahan, u
džemperu za kriket ispletenom od debele vune, kao da se šali s osobom
koja snima, a to je jamačno bila njihova majka. Kroz glavu mu je
proletjela vrlo živa slika mrtvačkoga bdijenja: kako majka briše vlažne
obraze dok je otac odviše zaokupljen drugima da bi se posvetio
vlastitim osjećajima i već se vraća u rat, a Edmund pokušava zaustaviti
suze da mu iz očiju, gdje su se nakupile, ne poteku niz obraze jer nije
htio da ih vide njegovi rođaci. Sad ga je obuzeo isti osjećaj praznine koja
ga je tištala, kao da mu se iz želuca povlači voda, pa mu kroz prsa struji
do nosa i pritišće mu oči, ali nije to bilo zbog Michaela, nego zbog njega
samoga. U očevoj tabakeri nije bilo Edmundove fotografije. Zašto je nije
nosio sa sobom? Možda mu je bila u lisnici ih ocu njegova fotografija
nije bila potrebna jer je Edmund još živ. Je li trebao dramatično umrijeti
da bi mu se slika pojavila u toj prisnoj galeriji? Zamišljao se kako umire
na svakovrsne, junačke i krasne načine, u vatri, u ratu, u snježnoj oluji,
dok njegova majka negdje otraga snažno svira odrješite, isprekidane
note Erlköniga, a otac pretražuje kutiju za cipele u kojoj su fotografije,
pa izabire jednu od njih u znak sjećanja na jadnoga Edmunda, izrezujući
je kako bi mu pristajala u srebrnu tabakeru.
Dječak ju je uz škljocaj zatvorio i stavio je natrag u džep sakoa,
udišući očev miris po mesu i mahovini. Oca je volio na jednostavan
način, a i majku, no njegovi osjećaji prema njoj bili su nalik na labirint u
usporedbi s pravocrtnim smjerom kojim se kretala naklonost prema
ocu. Nekako je lakše voljeti osobu koja nije nazočna.
Učinilo mu se savršenim kako je tabakera zbog svoje težine
skliznula u podstavljeni džep, pa je to nekoliko puta ponovio, a onda je,
nastavljajući potragu za duhanom, prekopao očevu torbu s toaletnim
priborom. Mirisala je na sapun od katrana kamenog ugljena i na
eukaliptus. Unutra su bili i češalj od kornjačina oklopa, vlažni flanel te
odlikovanje za isticanje u službi. Edmund je iz torbe uzeo bijelo
pocakljeni križ sa zlatnim rubovima i promotrio ga. Što radi ovdje?
109
Glorij@
 Knjigoteka

Svakako je neka vrst svetogrđa baciti odlikovanje među tako neugledne

predmete. Trebalo bi biti u kutiji podstavljenoj baršunom ili još bolje,
otac bi ga trebao trajno pričvrstiti na prsa kaputa, kao što su
odlikovanja nosili ruski vojnici, čak i kad su polazili u bitku. Na poleđini
je bio urezan nadnevak kad je odličje dodijeljeno, u svibnju 1945., a za
njega se prilijepio komad sapuna, umrljavši crveno-bijelu traku.
Edmund je odstranio sapun kvrcnuvši ga prstom i prinio medalju
prsima. Upravo je samoga sebe htio pohvaliti za junačko djelo, kad je
odozdo odjeknuo prodorni povik, natjeravši dječaka da pobjegne u
zaklon.

Gospođa Burnham je prošla kroz kuću poput vrućeg, hučnoga

vjetra, pa je u ozračju prouzročila uzburkanost i vrtloženje, a
promijenila je i temperaturu. Rachael je požalila što je oslobodila tako
jaku silu, pa je išla za njom, nadajući se da se Herr Lubert nije ranije
vratio kući.
»Počet ćemo odavde«, izjavila je gošća, rekvirirajući kuću za svoje
maštarije. »Sa sebe ćemo stresti snijeg i zagrijati se pokraj vatre. Popit
ćemo nekoliko gutljaja ružičastoga gina ili možda vrućeg rajnskoga vina.
Thomsonovi će zakasniti, kašnjenje im je prirođeno, a smatraju ga i
otmjenim. Predlažem da im kažeš kako će zabava početi ranije nego što
planiraš. Cavrljat ćemo o ovome, onome i ničemu posebno. Naravno, svi
će puštati uljudne zvukove kao da su oduševljeni kućom i pokušavat će
sakriti zavist. Onda ćemo odšetati ravno u...«, rekla je kao da nagonski
zna kamo treba otići, pa je ušla kroz dvostruka vrata... »u... dobri Bože,
pa to je velika prostorija za bilijar! Pogledaj samo te slike.
Pretpostavljam da nisu tvoje. Što je to, za ime svijeta?« Gledala je sliku
kao da će je ugristi. »Suvremena umjetnost. Ne razumijem je. Ali znaš,
Keith ima dobro oko za nju. Eh, pa sad, idemo dalje... i to ovamo!« Kroz
već otvorena vrata ušla je u blagovaonicu. »A onda ćemo u... To je već
bolje, no mislim da mi je popis gostiju prekratak. Oko ovoga stola može
ih sjesti najmanje... šesnaest? Možda bi trebala pozvati general-lajtnanta
zrakoplovstva i njegovu ženu? Imaju ukusa za veličajne prizore. Dakle,
poslužit ćemo večeru. Pet vrsta jela? Molim te, samo bez kiselog zelja jer
ima okus po siromaštvu i krčmama. No dobro, svi ćemo zabrazditi u
neizbježnu raspravu o stvarima kod kuće, u Engleskoj. Netko će
spomenuti Ruse, bla, bla. Otprilike u vrijeme kad poslužuju puding... a ja
ću donijeti desert... svi ćemo početi osjećati učinak gina ili što ćemo već
piti. Keith će se doimati malo nacvrcan. Sporječkat će se s nekim i bit će
110
Glorij@
 Knjigoteka

vrijeme da muškarci... Ne! Možda ćemo ih potkopati i dopustiti im da

ostanu ovdje, a mi ćemo se povući.« Gurnula je nadsvodena vrata i
zakoračila u najljepšu sobu u kući, tako lijepu da nije našla riječi
pohvale. »Mmm, da. Poslužit će. Klavir, sjajno! Bit ćemo dovoljno
nakresani da zapjevamo pjesme Gilberta i Sullivana. Pustit ćemo Dianu
da ćurliče i pretvarat ćemo se da ima prekrasan glas. Mislim da i ti
pjevaš? A i sviraš? Dobro. Možda koju društvenu igru...« Zastala je i kroz
veliki prozor bacila pogled prema vratima imanja. »Je li to kći?«
Freda je odlučno koračala prilaznom stazom. Na snijegu, s kosom
spletenom u pletenice, doimala se poput djevojčice iz Grimmove bajke,
bespomoćne pred vješticom ili vukom.
»Ranije je došla kući.«
»Mora učiniti nešto s tim pletenicama. Trebala bi joj pozvati
Renatu.«
Gledajući Fredu, Rachael je osjetila nalet grizodušja jer se toga nije
prije sjetila. Obećala je sebi da će djevojci, kad sljedeći put dođe,
ponuditi da posjeti frizerku.
Gospođa Burnham je suzila oči, pa je još jednom sve obuhvatila
pogledom, kao da snima, a onda se ponovno okrenula prema prostoriji
kako bi završila obilazak. »Svakako mislim da bismo ovdje mogli popiti
čašicu prije odlaska... ili ne... Ah, natrag u...« Izašla je kroz druga vrata
koja su vodila do kamina u predvorju, pa je slavno završila kruženje.
»Da! Vratili smo se na početak. Eto, to je pravo mjesto za posljednje
čašice. Gledat ćemo kako posve izgaraju ugarci, a onda... kočije u tri sata.
Jesam li što propustila?«
»Sve si podignula na vrlo visoku razinu, Sušan.«
»Bila je to samo proba. Pravo primanje bit će mnogo bolje.«
»Nisam sigurna mogu li prirediti nešto tako... učinkovito.«
»Besmislice. Bistra si cura, a imaš i poslugu.«
Rachael je kimnula, zahvalna što u kući nije bilo nikoga prilikom
tog posjeta nalik na vihor.
»Iako si spomenula da imaš problema.«
»Pomalo mi je teško izdavati naloge.«
»Moraš biti čvrsta. Pokaži im da si navikla na poslugu. Ako to ne
učiniš, shvatit će to, pa će te prezirati.«
»Mislim da me već preziru.«
111
Glorij@
 Knjigoteka

Kuhinjska vrata bila su otvorena, pa su odozdo čule kako netko

žurno hoda. »Posebno kuharica«, doda Rachael, zatvorivši vrata.
»Bit će mnogo bolje da im pokažeš tko je glavni i to je bolje za sve.«
Susan Burnham i dalje je očima proždirala prostoriju, popisujući
sve u njoj.
»A domaća obitelj? Kako sve to djeluje? Za ime svijeta, gdje jedu?«
»Imaju kuhinju na gornjem katu, a tu je i kuhinjsko dizalo.«
»Miješate li se ponekad?«
»Zapravo ne, ali Ed je srušio neke zidove.«
»Da sam na tvome mjestu, odlučno bih ih zadržala gore.«
Rachael je već odlučila da ne spominje ispad s Cuthbertom jer bi
Susan Burnham sve to tako preuveličala da bi se napad na igračku
doimao kao pravo ubojstvo, a za tjedan dana o tome bi doznalo cijelo to
područje.
»Ah, gledaj!« Gospođu Burnham nešto je privuklo do mjesta iznad
kamina. »Vidim da su ga skinuli.«
Kad je Rachael skrenula pogled prema mjestu u koje je zurila
njezina prijateljica, ugledala je četvrtasti komad neizblijedjelih tapeta, a
bio je to otisak slike koja više nije visjela ondje.
»Koga su skinuli?«
»Führera. Upravo ovdje bi i objesili njegovu sliku. Njemačke kuće
pune su tih potamnjelih mjesta na zidovima, no uglavnom su dovoljno
oštroumni da ih nečime pokriju. Ne gledaj me tako zaprepašteno. Svi su
ih oni imali. Keith to naziva ›mrljom koja se ne može ukloniti‹.«
Gledajući prazan prostor, Rachael je doista mogla zamisliti tako što.
Kako to prije nije primijetila?
»Mislim da bi čak i Keith previdio to sivo mjesto kad bi boravio u
takvoj kući.«
»Po onome što sam čula, mislim da Herr Lubert nije imao ništa s
nacističkom strankom.«
»Pa, naravno, svi oni to niječu.« Osvrnula se po kući i podignula
ruke kao da zaključuje raspravu. »Misliš li da se sve to dobije bez
prilagođavanja? Bogata, moćna njemačka obitelj morala bi imati neke
veze s državnim uređenjem.«
Rachael je imala osjećaj da te prosudbe ne dolaze samo od gospođe
Burnham jer i ona je o tome već raspravljala s mužem.
112
Glorij@
 Knjigoteka

»Sigurna sam da su se držali podalje od svega.«

»Oh, hajde, Rachael. Možda je kršćanski o ljudima misliti sve
najbolje, ali glede toga ne smijemo biti naivni.«
Rachael nije gajila takve sumnje u svezi Herr Luberta. Naposljetku,
kad bi se složila sa svojom prijateljicom, činila bi se kao budala,
pokazalo bi se da je Lewis nesmotreni glupan, a više ne bi mogli ostati u
vili.
»Ne mogu svi biti krivi, Susan«, izjavila je, navodeći riječi svoga
muža. »Uistinu mislim da nije bio umiješan u to.«
»Draga moja, svi su oni bili umiješani, samo moramo odrediti u
kojoj mjeri.«

113
Glorij@
 Knjigoteka

~7~

Dobri Tommy. Dobri, kršćanski Tommy. Volim vaš način života,

windsorskoga kralja i kraljicu. Volim demokragiju. Znam za dominion
New Zealand. Hoću živjeti u dominionu. Pomoći mi da odem, Tommy?«
»Briši, jebalo malo.«
»Dobri Tommy. Poznam London. Imate rijeku Ritz i električnu
centralu Batterzee!«
»Čuj ga! Odlazi! Gubi se! Schnell!«
»Dobro sprechensiedeutsch, Tommy.«
»Schnell!«
»Neću Rusonje, ni Staljina. Hoću engleski način života.«
»Trebao bi biti u školi. Schule?«
»Nema Schule, nema Haus, ni Mutti. Daj pljuge, Tommy. Molim, imaš
za mene? Mutti mi je mrtva.«
»I moja je. Sad odstruži. Prestani dosađivati.«
»Ah... Ich glaube ich werde... ohnmächtig.«
»Hej, dosta s tim! Ne radi to!«
Ozi padne u nesvijest, bubnuvši pred stražarom, a kad se
stropoštao na svježi snijeg kao na jastuk, začuo se škripav, hrskavi zvuk.
Ležeći ondje u krznenu kaputu, bio je nalik na ustrijeljena lisca. Vojnik
koji je čuvao britanski vojni stožer ostao je na svome mjestu,
pokušavajući se doimati odlučno, pa je gledao ravno pred sebe, ne
osvrćući se na dječaka, no žena s dječjim kolicima punim krumpira
zaustavila se pred palom pojavom koja je ležala na pločniku pred njom.
Pogledavši nepomičnog stražara, pokretom brade pokazala je dječaka.
»Schäm dich, Soldat!« Dobacila mu je duboko prijekorni pogled.
Počeli su se skupljati i drugi znatiželjni njemački civili. Kako nije
htio prouzročiti sablazan, stražar je prislonio pušku uz svoju kućicu,
nagnuo se nad Ozija, čučnuvši, jer kad bi kleknuo, smočio bi koljena, a
onda je dječaka uhvatio za ovratnik kaputa i podignuo ga u sjedeći
položaj.

114
Glorij@
 Knjigoteka

»Hajde, derište, probudi se.« Ledeno hladnim rukavicama tapšao je

onesviještenoga po licu. »Pogledaj se. Kako si to odjeven? Izgledaš kao
jebeni Noel Coward.«
Ozi tobože zatrepće i počne izigravati lažno bunilo koje je dobro
uvježbao:
»Gospon Attlee. Danke. Kralj George. Danke. Stražar Tommy. Danke.
Pljuge, pljuge za Ozija, za kruh. Tommyji su kršćani. Dijele pljuge.«
Vojnik iz džepa na prsima izvuče cigarete, pa istrese nekoliko za
dječaka, napadno tapšući kutiju.
»Evo ti, derište«, rekao je, nudeći mu ne jednu ili dvije nego čak tri
cigarete. Uvjeren da je izvršio što je mogao glede odnosa s javnošću,
stražar je ustao, napola očekujući da će mu gledatelji zapljeskati, ali
osvrnuvši se, vidio je da više nema prolaznika, svjedoka njegova
velikodušnog postupka.
»Sad odstruži, fukaro mala.«
U zamjenu za svoju luckastu pohvalu engleske kulture Ozi je dobio
tri cigarete, a svoj engleski rječnik koji je već bio vrlo bogat psovkama,
obogatio je s četiri nove riječi.
»Sad... odstruži... fukaro... mala!« ponovio je rečenicu, pa je,
otresavši snijeg sa sebe, žustro pošao duž Ballindamma prema Alsteru,
a u ruci je držao teško stečeni plod milosrđa koje je potaknuo. Po
njegovim visokim mjerilima glede prosjačenja i krađe, bio je to jadan
plijen. Cijeli dan tumarao je u potrazi za hranom i zalihama oko dućana i
hotela koje su Tommyji rekvirirali oko alsterskih laguna, a i ulazio je na
ta mjesta, izvodeći svoju predstavu s pohvalama engleskoj kulturi i
onesvješćivanjem, ali nije bilo koristi. Činilo se da su Engleskinje koje su
kupovale u obiteljskim dućanima otporne na dječakove pohvale
njihovim frizurama i šeširima, a obično bogate kante za smeće iza
hotela Atlantic zapečatili su. Dok je na stubama kluba Victory prosio ne
bi li dobio kakve ostatke, ponavljajući: »Hej, Yankee, što radiš ovdje?
Povedi me u Ameriku, Yankee«, jedan od Amerikanaca udario ga je
nogom, povikavši: »Gub’ se!«
Ozi se pitao odbija li Tommyje možda njegova odjeća. Danas se u
najvećoj mjeri kicoški odjenuo, pa je na sebi imao podstavljenu kožnatu
pilotsku kapu, krzneni kaput žene iz visokoga društva na koji je
navukao svileni kućni ogrtač, a obuo je tri broja prevelike jahaće čizme.
Možda je bio odviše dobro odjeven da bi pobudio njihovu sućut, ali po

115
Glorij@
 Knjigoteka

toj hladnoći nije si mogao priuštiti tanju odjeću, posebno zato što mu
prsa nisu bila zdrava.
Stavio je cigarete u pernicu. Dobio je tri za cijeli dan posla. Za njih
bi mogao nabaviti komad kruha, ali to ne bi bilo dovoljno da smiri
Bertija koji je u zadnje vrijeme bio sve zahtjevniji. Više nije htio samo
cigarete ni lijekove nego isprave i propusnice, a te stvari bilo je teško
pronaći i mnogo su koštale. Ozi će morati pronaći Herr Hokkera u
Informacijskom centru, pa će svoj sat zamijeniti za stvari koje su
potrebne Bertiju.
Podatke o britanskoj kulturi Ozi je uglavnom napabirčio dok je
posjećivao lijepi Informacijski centar, izgrađen pokraj samoga
Rathausa, u srcu grada. Toga ljeta Burgermeister ga je otvorio, održavši
veliki govor o prijateljstvu i učenju. Gradi se »die Brucke«, most, izjavio
je »kako bi se posjetitelji Nijemci obrazovali glede vodećih britanskih
ustanova i postignuća.« Bila je tu velika čitaonica, galerija za izložbe,
prostorija za prikazivanje filmova i posudbena knjižnica. Centar je
uvijek bio pun posjetitelja. Činilo se da su Nijemci gladni bilo kakvih
informacija o vanjskome svijetu izvan svoga iskustva, a i znatiželjni
glede britanskoga načina života. No, iako je bilo točno da su rado učili o
britanskim rijekama ili ženskim pravima, zapravo su najviše željeli
sjediti na toplome mjestu gdje mogu potrošiti jedan ili dva bona. Svaki
Nijemac s imalo razuma znao je da je die Brücken mjesto gdje se može
razmijeniti i roba, a ne samo kulturna stanovišta.
Stavivši ruku u meki džep svoga kaputa, Ozi je provjerio koliko je
sati. Imao je sat Holdermann und Sohn, ali bilo bi mu drago kad bi ga se
riješio. Uzeo ga je iz džepa mrtve »raseljene osobe« koja je ležala na
stubištu u Altoni. Nije se činilo pravednim da je sat nastavio tiktakati
nakon što je stao vlasnikov »tiktak«, jer bilo je to nalik na nedostatak
tjelesne odanosti, kao kad mrtvacu nokti i dalje rastu dugo nakon što
mu je duša odletjela. Isto tako, svakoga sata kao da je bilo dvadeset
minuta više jer nadnevak mu je govorio da je utorak, no bio je
ponedjeljak. Nastavi li sat tiktakati tom brzinom, prije svršetka mjeseca
doći će 1950. godina.
U centru je bilo zagušljivo zbog topline zbijenih tijela. Oziju se na
trenutak zamaglilo jer je osjetio promjenu u temperaturi. Zbog gužve
koju su stvorili ljudi željni blagodati besplatnih novina i topline-, bilo je
teško vidjeti izloške u prostoriji namijenjenoj za njih. Na reklamnom
plakatu za novoutemeljeni anglo-njemački Frauenclub pisalo je da će

116
Glorij@
 Knjigoteka

gospođa T. Harry održati predavanje »Put od Kaira do Jeruzalema«, a

bila je tu i obavijest o skorom posjetu velikoga engleskog pjesnika T. S.
Eliota »koji će na njemačkom, kao i na engleskom jeziku predavati o
jedinstvu europske kulture.« Ozi je zastao da pogleda fotografiju
pjesnika s čvrstom bradom, a nije mogao reći je li to muškarac ili žena.
Drugi plakat pokraj ovoga, najavljivao je film »Britanija to može« i
predavanje s dijapozitivima o narodu Patana na englesko-
afganistanskoj granici.
Hokker je sjedio na svojem uobičajenome mjestu i čitao engleske
novine koje su izložili na policama i to pričvršćene lancima kako ih
posjetitelji ne bi krali. Hokker je uglavnom ondje provodio dane. Nije
morao izlaziti jer je svijet je dolazio k njemu. Preko njega vodio je put za
veću količinu nezakonite robe nego preko bilo kojeg drugog
preprodavača na crnome tržištu u Hamburgu. Do Hokkera i preko njega
tekli su svi prljavi potočići, potoci i rječice. Ako ste nešto poželjeli,
mogao vam je to nabaviti, no samo ako ste mogli platiti.
Da bi došao do njega, Ozi se morao mukotrpno probijati kroz
mnoštvo. U crnom kaputu i s polucilindrom, Hokker se doimao poput
pogrebnika na sprovodu. Glavu je sagnuo nad novine, a prstom je
prelazio po redcima. Šešir je ležao na stolu pokraj njega, a na obodu se
otapao snijeg, oblikujući lokvicu.
»Halo, Herr Hokker, što se danas događa u Tommyjevoj domovini?«
Preprodavač nije podignuo glavu, jer se vrlo udubio, a usnice su mu
se micale dok je u sebi čitao na engleskome.
»Ozi Leitman. U zemlji Tommyja stvari ne idu baš dobro.«
»Ne? Što se događa?«
»Tommyju se ne sviđa što mora plaćati za zaposjednuće, pa se pita
zašto bi Nijemci morali jesti kad ni on sam nema za hranu.«
Herr Hokker se rado dičio svojim poznavanjem engleskoga, a i
sposobnošću da prevodi. Prije nego što bi sklopili posao, Ozi ga je svaki
put pokušao navesti da mu nešto pročita jer je onda ono što je kupac
želio, bilo nekoliko cigareta jeftinije.
»Ova zima baš ne pomaže«, primijeti Hokker.
»Oto kaže da će potrajati tisuću godina«, izjavi Ozi. »To je kazna za
sve što smo učinili. U Stadeu neće biti trešnjinih cvjetova, ni jabuka u
voćnjacima. Neće biti sunčeve svjetlosti na zastorima, niti ćemo plivati

117
Glorij@
 Knjigoteka

goli u Alsteru. Tisuću godina vladat će snijeg i led. Što mislite o tome,
Herr Hokker?«
»Čini se da je tako. Sve rijeke u Njemačkoj su se zamrznule, čak i
Rajna.«
Značajnim pokretom liznuo je prst i okrenuo stranicu novina.
»Glasoviti smo. Pogledaj ovamo. Na sedmoj smo stranici engleskih
novina Daily Mirrora. Na slici je Hamburg.«
Ozi se zaprepastio. Tu, usred britanskih novina, bila je slika
stambene četvrti Hammerbrook gdje je nekoć stanovao, a sad je bila
sravnjena sa zemljom. Upravo tu je vidio kako se prozori rastapaju, na
cestama izbijaju mjehurići, a nevidljiv vrući vjetar sa žene je strgnuo
odjeću. I sad je mogao čuti hučanje toga vjetra, kao da netko na
crkvenim orguljama svira sve note istodobno. Vidio je kako padaju
crvene pahulje pepela, a vratnice su gorjele poput zapaljenih koluta
kroz koje skaču lavovi. Sorbenstrasse. Mittelkanal. Ljudi su se zaglavili u
rastopljenu asfaltu, a mozgovi su im curili niz nosove i s raspuknutih
sljepoočica. Tijela su bila nalik na krojačke lutke, smanjena na pola
prijašnje veličine. Zvali su ih Bombenbrandschrumpffleisch, vatrom
skvrčena trupla.
»Mutti...«
»Je li ti dobro, dječače?«
Ozi je zatvorio i otvorio oči da otjera te slike. Ponovno je pogledao
fotografiju svog nekadašnjega, sa zemljom sravnjenoga susjedstva.
Preko njega je bio crtež niza novih stambenih zgrada.
»Obnovit će ga za nas?«
»U njima će živjeti Tommyji. Sve će iseliti da bi to izgradili. U
naslovu stoji: »160 milijuna funti godišnje kako bismo naučili Nijemce
da nas preziru.«
»Što je to?« upita Ozi, pokazujući karikaturu na kojoj je britanski
par stajao pred uništenom kućom, a muž je govorio: »Hajde da se
iselimo u Njemačku. Čujem da ondje imaju lijepe, velike kuće.«
»Što piše?«
»Sale se. Tvrde da je u Njemačkoj bolje nego u Engleskoj.«
»Tommyji su ludi. O svemu zbijaju šale.«
»Pa, što danas želiš, Ozi Leitmane?«

118
Glorij@
 Knjigoteka

Ozi je stavio sat na Daily Mirror, a Hokker je, poput čarobnjaka,

učinio da nestane pod njegovim šeširom. »Što želiš za njega?«
»Nećeš li ga pogledati?«
»Već sam to učinio. Sat je dobar, lijepe njemačke izrade.«
»Trebam još lijekova i propusnicu za vozača kamiona.«
Hokker ga pogleda. »Tražiš teške usluge.« Podignuo je šešir i
pogledao sat. Uzeo ga je i prislonio na uho. Ne bude li dugo slušao neće
ništa primijetiti.
»Pripadao je mom ocu«, izjavi Ozi.
Sugovornik ga je sumnjičavo pogledao. »Nitko iz Hammerbrooka
nije mogao imati takav sat.«
»Možeš li mi nabaviti propusnicu?«
Hokker je iščačkao nešto između zuba, pa je to promotrio. Činilo se
kao komadić slanine. Rastreseno je stavio komadić natrag u usta.
»Sat mi ne koristi. Danas nikoga ne zanima koje je doba. U ovom
nultom satu nikoga ne zanima vrijeme. Sve se zamrznulo. Nema
vremena za vrijeme.«
»Ipak nešto vrijedi.«
Hokker stavi ruku u kaput, pa na novine položi traku s tri bona za
hranu.
Ozi odmahne glavom. Tommyji su ga cijeli dan odbijali, a sad je isto
pokušavao i Hokker.
»Deset.«
Preprodavač se nasmijao i maknuo šešir sa sata kako bi ga dječak
mogao uzeti.
»Tri ili ništa.«
Ozi pogleda bonove. Jedan je bio za kruh, drugi za mlijeko i jaja, a
treći za margarin. Morat će se pobrinuti za Bertija, pronaći još jedan
izgovor, ali u mislima je već kuhao doručak koji će sutra pojesti.
Hokker gurne tri bona prema njemu. »Uzmi ih. Ne možeš jesti sat.«

* * *

Lewis je stajao pred zrcalom i brijao se, pokušavajući ne probuditi

Rachael, pa je noktom vadio čekinje ispod britvice kako ih ne bi morao
119
Glorij@
 Knjigoteka

ispirati pod slavinom. Sve kupaonice u kući bile su napravljene od

mramornih ploča, zlatne i gorušićine boje, a Lewis se na to nije mogao
priviknuti, jer kad bi se brijao, osjećao se kao časnik u indijskoj vojsci
koji uživa u darežljivosti državnoga namjesnika. Ni pomisao kako je
dobrohotno dopustio domaćinima da zadrže svoje vlasništvo nije mogla
odagnati osjećaj da je samo još jedan politički pustolov.
Obrijao se, obrisao lice ručnikom i sve doveo u red. Iza velike čaše
ležala je srebrna traka s uobičajenim prezervativima koje je izdavala
vojska, a vidjelo se da u tri mjeseca nedostaje samo jedan. Bio je to
turobni kalendar. Ostavio ih je ondje u slaboj nadi da će ih Rachael
možda vidjeti dok se bude uređivala, pa će poželjeti poboljšati taj
rezultat. Bio je to smiješno okolišni pristup vođenju ljubavi, a osim što
je bio nepošten, izgledi da će se time nešto promijeniti nisu bili veliki,
no Lewis je izgubio samopouzdanje i nije joj se bio u stanju izravno
obratiti. (Zapravo, kad se pokušao sjetiti prošlih trenutaka u kojima je
otvoreno govorio o toj temi, mogao se prisjetiti samo razdoblja dok se
udvarao jer je onda neustrašivo rekao da će njegova dragana prije kraja
godine postati gospođa Morgan.) Samoga sebe je uvjeravao da je to što
je izgubila zanimanje za prisnost, kao i glavobolje ili spavanje dokasna,
samo još jedan pokazatelj njezina stanja, onoga što je sažeo ublaženom
frazom »poslijeratna rastuženost«, pa će se s vremenom sve popraviti ili
se barem nadao da će tako biti, jer imao je previše posla da bi razmišljao
o drugim postupcima.
Rachael je spavala, ležeći na boku, a jezikom i usnicama pravila je
tihe, suhe zvukove, dok joj se lice trzalo, možda u snu. Doktor Mayfield
je nagovijestio da će spavanje biti pokazatelj, a i način izlječenja njezina
stanja, no Lewis bi više volio da je krepkija. Ako je imao kakvu filozofiju,
glasila je: stalno budi nečim zaokupljen.
Dobre vijesti bile su da je ponovno izlazila, pa je prihvatila poziv
Susan Burnham da se s njom još jedanput zaputi po Hamburgu. Lewis je
jednom sreo tu suprugu obavještajnog časnika.
Unatoč nametljivosti, imala je živahan smisao za humor i prste u
svakovrsnim kulturnim i društvenim zbivanjima, a Lewis je bio
zahvalan za sve što je Rachael poticalo da izađe iz kuće.
Odlučio je odjenuti ruski kaput jer njegovu tijelu bez sala malo je
drugih odjevnih predmeta nudilo tako dobru zaštitu od zimske ćudi
koja je već postavljala nove rekorde. Izvješća su govorila da se Sjeverno
more smrznulo u Cuxhavenu, a i o ljudima koji su pješačili preko Baltika
120
Glorij@
 Knjigoteka

kako bi pobjegli iz ruskoga područja. Pogledao je zalihu cigareta u

komodi. Je li time što je više pušio nadoknađivao pomanjkanje
tjelesnoga zadovoljstva? Činilo se da na hrpi nedostaje nekoliko
pakiranja. Uzeo je uobičajenih šezdeset cigareta, podsjećajući samoga
sebe da ih do Božića mora smanjiti na dvadeset, makar samo zato da
pokaže solidarnost s ovdašnjim ljudima kojima su cigarete bile jednako
važne kao i kruh. Ponovno je pogledao Rachael i pomislio da je poljubi u
čelo, ali je odustao, pa se iskrao iz sobe, prepustivši je njezinim snovima,
a sebi je dopustio da poželi da se i on nađe u jednome od njih.
Čak i u snijegu, automobil je bio postojan i temeljit poput ratne
krstarice koja reže ocean. Kad se Schroeder povukao jer mu se ponovno
javila stara ratna rana, Lewis mu je trebao naći zamjenika, ali više je
volio voziti sam. Mercedes mu je postao važno svakodnevno
zadovoljstvo, topli, pokretni samostan u kojem je mogao razmišljati.
Čim je sjeo za upravljač, uskomešane bi se misli smirile, pa je ponovno
osjetio samopouzdanje.
Prizor koji mu se vani ukazao djelovao je poput melema: jučerašnji
snježni oblaci boje škriljevca raščistili su se, pa je nebo bilo plavo i
bistro poput kute glavne sestre na bolničkome odjelu. Sunčeve zrake
padale su pod niskim kutom, pa je sve svjetlucalo, a debeli snijeg nalik
na pust djelovao je umirujuće, bijel i valovit poput bolničke posteljine.
Bilo je to vrlo lijepo, ali ga je i razdraživalo. U takvome danu ministru
koji je upravo stigao učinit će se da se Hamburg iznenađujuće dobro
oporavlja, a takva bi mu se pomisao mogla oprostiti. Snijeg je prikrio
rane i nabacio pokrivač koji je sve ujednačavao, pa je neravni metal i
polomljene cigle zaklonio zastorom koji je ulijevao nadu. Bio je to loš
dan za obilazak koji je posjetitelju trebao pokazati da je među
ruševinama u Njemačkoj život ružan i siv. Kroz vrata koja su se okretala
ušao je u hotel Atlantic i prošao pokraj recepcije gdje su na zid iza
vratara objesili sliku vojvode od Wellingtona, a to je zgradu preobrazilo
u neku vrst Whitehalla, sjedište britanske vlade. Ministar jedva da će i
primijetiti da više nije kod kuće.
Ursula je stajala pred velikim kaminom i grijala se. Istodobno se
doimala otmjenom i skromnom u pletenoj vunenoj bluzi, suknji s
uzorkom riblje kosti i crnim cipelama s punom visokom petom. Kosu je
sredila u frizuru uobičajenu i prikladnu za prevoditeljicu u Nadzornome
odboru za Njemačku, počešljala ju je unatrag i podignula iza ušiju, ali
ako je time htjela umanjiti svoju privlačnost, samo ju je još više

121
Glorij@
 Knjigoteka

istaknula, zajedno s vučjim obrvama i vitkim vratom antilope. Lewis je

samoga sebe zatekao kako joj nespretno izriče pohvale.
»Schön.« To baš nije bila prava riječ, ali počeo je govoriti prije nego
što je promislio koje će pridjeve upotrijebiti. Vjerojatno bi bilo bolje
reći: »Lieblich« ali nikako nije dolikovalo da od nje zatraži da prevede i
ispravi njegovu pohvalu.
»Hvala.«
»Oprostite što kasnim... Die Strassen sind eisig. Jesam li dobro
rekao... eisig?
»Da, zamrznute su.«
Još otkako mu je Edmund postavio pitanje na tečnom i točnom
njemačkome, Lewis se trudio s Ursulom razgovarati na tom jeziku što je
više mogao jer ga je posramio točan izgovor njegova sina.
»Danas nije bilo tramvaja.«
»Eine schlechte Reise?«
»Bilo je dobro. Kaput mi je topao, pa je šetnja bila ugodna. Evo... vaš
uobičajeni dnevni posao.« Predala je Lewisu otipkani plan puta.
Preletjevši ga pogledom, u zaglavlju je vidio puni naslov ministra
Shawa.
»Vidite li gdje pogrešku?«
»Ne... Nein. Ist perfekt, ali piše se Kensington, a ne Kensingtown.«
Ursula kao da se iskreno naljutila na samu sebe. Ponovno je
pročitala posljednju riječ: »Ken-zing-ton. Oprostite.«
»U redu je, tu je lako pogriješiti. Nitko neće zamjeriti. Ist der
Minister schon hier?«
»U primaćoj je sobi.«
»Nadajmo se da je jedan od naših.«
»Od naših?«
»Suprotno jednome od njihovih. Hoću reći kako se nadam da je na
našoj strani, da je jedan od dobrih momaka.«
Upozorila ga je da mu je nešto na bradi tako što je dotaknula svoju.
»Imate krvi.«
Kad je opipao bradu, na prstu mu je ostao crveni trag.

122
Glorij@
 Knjigoteka

»To će me naučiti da se ne pokušavam brijati bez sapuna. Slabašno

sam pokušao štedjeti sredstva.« Polizao je prst i slinom prešao po
posjekotini. »Još krvarim?«
Iz džepa na kaputu izvukla je maramicu, pa ju je podignula kako bi
njome obrisala ranu, no zastala je, čekajući njegovo dopuštenje. Izbočio
je bradu, nadajući se da upravo u tom trenutku neće naići nikakav
general, ni Burgermeister.
»Bitte.«
Posjekotinu mu je obrisala poput majke, pa iako je to učinila
prirodno i bez ikakva prtljanja, ipak se zacrvenio. Izbliza je mirisala na
čistu posteljinu.
»Eto, sad se bez brige možete sastati s ministrom iz Kensingtona.«
Osjetivši da mu je neugodno, zakoračila je unatrag.
»Hvala. Zu streiten?«
Potvrdila je glavom. »Zu streiten.«
Obadvoje su pošli prema glavnoj primaćoj prostoriji »u bitku«.

* * *

Muškarci su stajali i dimili u skupinama od po dvoje i troje ljudi, a

pritom su glasno zamorili. Bilo je to pravo okupljanje moćnika: Došao je
general Surtees, a s njim i najviše glavešine Nadzornoga odbora za
Njemačku. Pojavio se i okrugli gradonačelnik, koji je pušio dugu
kubansku cigaru i doimao se kao njemački Churchill, a bio je nazočan i
povjerenik Vaughan Berry, čovjek usiljena i službena držanja. Shawa je
bilo lako primijetiti jer su samo on i još jedan gost nosili civilnu odjeću,
a klika oko njega pomno ga je slušala i upućivala mu razne molbe jer su
svi živo nastojali ostvariti neki svoj cilj dok je ministar još ovdje.
Lewis je Ursuli na brzinu objasnio tko je tko. »Mršavko je general
Surtees, moj najviši pretpostavljeni, a i vaš.«
»Je li jedan od nas?«
Nasmiješio se jer je brzo učila, no odmahnuo je glavom. »A čovjek u
bankarskom odijelu?«
»To je povjerenik.«
U prostoriji je još samo Vaughan Berry odjenuo civilnu odjeću.
Lewis ga je vrlo cijenio. Bio je glasovit po tome što je odbio odjenuti
123
Glorij@
 Knjigoteka

mornarski plavu odoru Nadzornoga odbora za Njemačku jer ga je

podsjećala na odjeću nadzornika uličnoga bloka za protuzrakoplovnu
zaštitu. »Jedan je od naših«, izvijesti Lewis pratiteljicu.
»Tko to upravo razgovara s ministrom?«
Nakostriješio se jer je to bio bojnik Burnham, a činilo se da već
nastoji pridobiti ministra, nasamo razgovarajući s njim. Lewis je bio
ljutit na samoga sebe jer nije stigao prije nego što se Burnhamu pružila
prilika da zamagli ministrovo razmišljanje. Shaw se doimao kao čovjek
koji usredotočeno nastoji riješiti tešku zagonetku. Ruku je zamišljeno
položio na bradu i s naklonošću je nagnuo glavu, kao da pokušava čuti i
zapamtiti sve što se govori.
»Bojnik Burnham, iz Obavještajne službe.«
»Jedan od njihovih«, zaključi Ursula jer nije trebala ni pitati.
Za vrijeme doručka Lewis je sjedio nasuprot Burnhamu i generalu
Ryanu Caineu, Amerikancu, koji je došao u posjet da vidi kako »Britsi«
napreduju te da s njima nakratko podijeli život u tom području. Caine je
imao vrlo kratko podrezanu kosu kakva se očito sviđala i američkim
generalima s tri zvjezdice, a tako ošišan doimao se muževno i
mladoliko. Koža mu je bila prekrivena mrljama od sunca što je
svjedočilo da je boravio u toplijem podneblju i da je živio punim
životom. Zračio je neusiljenošću osobe koja uživa boraviti u Njemačkoj,
ali i prilično niskom samodopadnošću čovjeka u posjetu siromašnim, od
posla zajapurenim rođacima.
»Nije li vrijeme da malo olabavite te zakone o bratimljenju? Čuo
sam da se na vašem području nagovaranjem na blud smatra i ako
Njemica s nekim samo porazgovara.«
»Mislim da zasad i Nijemci više vole jasno razdvajanje.«
»Znate, sad u Frankfurtu već imamo posebnu civilnu službu za
brakove američkih vojnika i Njemica, civila. To je jednostavan način da
se uklopimo u društvo.« Caine je Ursulu gutao očima. »Ako se ikada
poželite premjestiti na neko u većoj mjeri prijateljsko područje,
Fräulein...«
Lewis je osjetio zadovoljstvo, primijetivši da se Ursula drži
dražesno suzdržano.
»Britansko područje ima mnogo više problema, generale.«
»Pa, tu imate pravo.«

124
Glorij@
 Knjigoteka

Konobar je donio pladnjeve s doručkom koji se sastojao od jaja,

kobasica, tankih kriški slanine, pečenih polovica krumpira, gljiva, luka,
crnog pudinga i jetara.
»Možda ste bankrotirali, ali lijepo je vidjeti da ne štedite na
gostoprimstvu«, primijeti Caine, a onda se uozbilji. »Ne smatrate li da je
vrijeme da Nijemcima vratimo upravljač? Moramo brzo djelovati. Ne
budemo li oprezni, mogli bi pomisliti da kod Sovjeta imaju bolje izglede.
Moramo ih poslovno osposobiti, dati im kapital koji im je potreban, a
onda ih pustiti da razmišljaju svojom glavom. Potrebni su im alati...
Priča se o planu da se i njima i Europi uopće, dodijeli velika pomoć.
Upravo u ovom trenutku u Washingtonu raspravljaju o tome. Svima
nam je potrebna jaka Njemačka.«
»Ali prije svega je potrebno da ta zemlja bude pročišćena,
generale«, primijeti Burnham.
Razrezavši jetru napola, Caine komad nabode na vilicu i stavi ga u
usta.
»Pa naravno«, odgovorio je. »Najprije iskorijenimo zajebante.
Oprostite na izrazu, Fräulein.«
Ursula je, malo se nasmiješivši, pokazala da je primjedba više
zabavlja nego vrijeđa.
Lewis je pojeo pola jaja i krišku slanine, ali od tog razgovora stezalo
ga je u utrobi, a želudac kao da mu se smanjio. Žarko je želio nešto reći.
Bacio je pogled na drugu stranu stola. De Billier je razgovarao s
maršalom Sholtom, a bio je i izvan dometa, no razgovor je slušao Shaw,
koji je sjedio s Ursuline druge strane.
»Sviđa mi se što ste prije rekli, bojniče: ›Kuću ne možemo graditi na
trulim temelj ima.‹«
Lewisa je nešto stegnulo oko srca. Te iste riječi čuo je i od Wilkinsa,
a sad je i Burnham započeo neku vrst igre u kojoj svi moraju ponavljati
istu rečenicu jer je tu taktiku nedvojbeno planirao za vrijeme čavrljanja
prije doručka. Takvom su se taktikom neutemeljene predrasude
učvršćivale u krute nazore, pa su nastavile put, a na kraju su oblikovale i
politiku.
»Nijemci su dvanaest godina proživjeli u neznanju i nepismenosti«,
izjavi Burnham, ohrabren ministrovim riječima. »Sve je to ljude
pretvorilo u životinje. Postupak obnavljanja njihovih umova možemo
započeti tek kad uspostavimo vladavinu zakona i ponovno izgradimo

125
Glorij@
 Knjigoteka

temelje tvarne podloge, ali do tada moramo biti na oprezu. Ljubaznost

je raskoš koju si ne možemo priuštiti.« Žmirnuo je i pogledao Lewisa.
»Vjerujete li da prijeti ustanak?« upita Shaw, potičući razgovor u
smjeru koji Lewisu nikako nije bio po volji.
»Metež na cijelom području, kao i masovni pokret raseljenih osoba
pružaju savršen zaklon nacistima koji mogu nestati, a onda se ponovno
pojaviti kad se proglase ›nedužnima‹.«
»Imate upitnik koji ispunjavaju«, podsjeti ga Caine.
»Koristan je, ali treba ga malo poboljšati. Da bismo došli do istine,
moramo prodrijeti dublje u prošlost tih ljudi. Treba nam više osoblja da
riješimo zaostatke, ali i bolju obavještajnu službu da pronađemo prave
zločince. Nije to samo slučaj odvajanja ovaca od koza, jer upravo koze
mogu biti i ovce, a one su pak vukovi. Ili Werwolf, organizacija
Vukodlak.«
Ta riječ pobudila je sveopće zanimanje.
»Ima li ih ovdje?« upita Caine.
»Prošli tjedan dva pobunjenika napala su konvoj. Prevrnuli su
kamion pun gina.«
»Znaju gdje će bolno pogoditi vas momke«, sarkastično će Caine.
»Pobunjenici?« upita Lewis. »Ili ljudi koji traže hranu?«
»Dvojica koje smo uhitili doimali su se prilično dobro uhranjeni«,
odvrati Burnham. »Očito su uvjereni da je Hitler živ i zdrav, pa će se
vratiti da nas slisti. Kad sam im ukazao na to da je Führer mrtav, jedan
od njih tražio je da to dokažem i dodao da Rusi nikad nisu pokazali
truplo.«
»Pokaži mi truplo!« uzvikne Caine. »Baš kao da je Führer sam Isus
Krist!«
»Promidžbena vrijednost Werwolfa daleko nadmašuje njihova
postignuća, ministre«, ukaže Lewis jer je čvrsto odlučio razbiti taj mit, a
razgovor je nastojao vratiti na doista važne teme.
No Burnham je uspijevao plijeniti pozornost cijeloga skupa.
»Obadvojica su imali tetovaže u obliku broja 88«, nastavio je, »a
sebi su spalili podlaktice kako bi ga utisnuli.«
»Osamdeset osam?« upita ministar.
»To je šifra, osmo slovo abecede.«
Shaw je izračunao. »H. HH?«
126
Glorij@
 Knjigoteka

Burnham potvrdi glavom, no htio je da to ministar izgovori. »Heil

Hitler?«
Lewis je osjećao da mora žurno istupiti.
»Naklapanja i besmislice. Možete vidjeti da je broj 88 ispisan na
zidovima i ruševinama po cijelom gradu, a to naprosto pokazuje kako je
stanje vrlo loše kad ljudi pomišljaju da se tome vrate.«
»Možda neki Nijemci nisu naučili lekciju«, pretpostavi Caine.
»Da bi se izvršila pravda, ljudi to moraju vidjeti«, priklopi Shaw.
»Engleski žitelji to zahtijevaju.«
»Svakako je bolje da se pravda uistinu izvrši nego da samo tako
izgleda.«
»Niste političar, pukovniče. U mom svijetu pogled na stvari je devet
desetina istine.«
»Hvatanje nekolicine fanatika nije nam najpreča zadaća«, odvrati
Lewis, koji se već s naporom suzdržavao. Primijetio je da je Ursula
utihnula dok su nazočni secirali njezinu zemlju.
»Pa što biste rekli, koje su nam najpreče zadaće?« upita Shaw.
Lewis sjedne uspravno i raširi ruke na stolu. »Demokraciju ne
možete uvoditi dok je narod gladan i rascjepkan. Ako ih nahranimo i
okućimo, ako ih sjedinimo s njihovim voljenima i omogućimo im radna
mjesta, nemamo se čega bojati. Ali iako su u ovom trenutku milijuni
Nijemaca sposobni za rad, ne mogu se zaposliti zbog postupka
›pročišćavanja‹. Obitelji još žive razdvojene, a tisuće su i danas u
izbjegličkim logorima.«
»Istina je«, prizna Shaw, ali taj popis stvari koje bi trebalo učiniti
nije bio tako zanimljiv kao priče o Werwolfu.
»Gajite iskrenu sućut za domaće ljude, pukovniče«, primijeti
general Caine. »Je li to razlog da vas zovu Lawrence od Hamburga?«
Taj nadimak jamačno mu je dojavio Burnham.
»Možda biste ministru i generalu mogli ispričati kako ste u svojoj
kući sklopili posebni sporazum, pukovniče«, potakne ga Burnham.
Okrenuo se Shawu i Caineu. »Pukovnik Morgan prednjači u novom
pristupu englesko-njemačkim odnosima.«
Lewis je momcima iz Obavještajne službe uvijek zavidio na vještini
da, sjedeći s generalima i ministrima, posve otvoreno razgovaraju, a
nikad ne pribjegnu službenom pristupu, no Burnham je do krajnjih
127
Glorij@
 Knjigoteka

granica iskušavao Lewisovu sklonost da i njega i druge smatra sebi

jednakima, a sad je obavještajac razgovor usmjeravao na svoj mlin.
Lewis je samoga sebe zatekao kako nazočnima oko stola i protiv
volje objašnjava kako je došlo do toga da kuću dijeli s njemačkom
obitelji, a kad je završio, zavladala je duga, optužujuća tišina. Ono što se
prije doimalo kao čovjekoljubni postupak sad je zvučalo gotovo
sablažnjivo.
»Eh, pa to se zove bratimljenje, pukovniče«, prokomentira Caine.
»Pitam se ne izaziva li to kod njih osjećaj zlovolje«, upita Burnham
savršeno razumnim glasom. »Hoću reći, ne bi li ti Nijemci radije bili sa
svojim zemljacima, u logorima?«
Svi oko stola pogledali su Lewisa, očekujući odgovor.
»U metalnim halama gdje se gotovo do smrti smrzavaju?« Znao je
da time potkopava službeno stajalište, ali Shaw je to morao doznati.
»Čuo sam da im je prilično udobno«, odvrati ministar. »Imaju
grijanje, a i hrane, pa im je položaj bolji od onoga u kakvome se danas
našla polovica Engleza.«
»Mislim da bi i većina naših ljudi ostala u svojim kućama ako bi im
pružili priliku i ako bi mogli birati«, ukaže njegov sugovornik.
»Pa, nadajmo se da vam se vaša ljubaznost neće obiti o glavu,
pukovniče«, prokomentira Shaw. Lewis je već previše rekao, a kako je
vidio da se general de Billier uzrujao jer je ministar čuo kritiku upućenu
britanskim postupcima, odlučio je pričekati da se visoki dužnosnik i
član Parlamenta prilikom obilaska sam uvjeri kakve prilike doista
vladaju u logorima.

Lubert je sjedio u čekaonici Centra za izravno ispitivanje koja je

mirisala na ukiseljeno mlijeko i pokušavao se sjetiti svega, baš svega što
bi ga, osim puke činjenice što je Nijemac, moglo teretiti u očima
britanske Obavještajne službe. Centar je bio smješten u staroj
umjetničkoj školi iza Binnenalstera. Lubert je zadnji put ovdje bio 1937.
s Claudijom, a otišli su pogledati djela umjetnika Böcklina, jednoga od
rijetkih koje tadašnje uređenje nije optužilo za izopačenost. Pričalo se
da je Hitler kupio osam njegovih djela. Lubert i Claudia poslije su se
uvelike sporječkali glede toga umjetnika jer su se njoj sviđale
Böcklinove jasne moralne poruke, a on je primijetio da u tome upravo i
jest problem. Claudia je muža nazvala »nedoraslim« za umjetnost i
128
Glorij@
 Knjigoteka

predbacila mu da umjetnička djela nije u stanju vidjeti onakvima kakva

jesu, a on je nju nazvao »populisticom«, ali zapravo se nisu posvađali
zbog umjetnosti ni ukusa nego zbog državnog uređenja.
Samoga sebe uvjeravao je da se nema čega bojati. Izvršio je čin
samoispitivanja - Besinnung - kakav su tražili od svih Nijemaca jer je to
bio dio postupka priznavanja udjela u velikim zločinima koje je počinio
njihov narod. Nije mu se sviđala zamisao kolektivne krivnje, ali nije bio
jedan od onih »jučerašnjih ljudi« koji su za današnje njemačke jade
krivili Saveznike, niti je imalo sažalijevao obješene osuđenike u
Nürnbergu. Upitnik, Fragebogen, 133 pitanja koja će odlučiti kakva će
mu biti budućnost u njegovu zvanju, ispunio je mnogo lakše nego što je
očekivao. Zapravo, bilo je teško shvatljivo kako su mogli očekivati da će
na temelju toga pronaći prave krivce. Upitnik je bio odviše uljudan,
nedostajalo mu je lukavštine, pa i bilo kakvog prodornog ispitivanja.
Nekoliko čudnih pitanja natjeralo ga je da se nasmije, ali sve u svemu,
obrazac je ispunio samouvjereno i čiste savjesti. Čak je uživao u vježbi
samoispitivanja kad se prisjećao »tko je zapravo«.
Pozvali su ga po imenu, pa se uputio u sobu za ispitivanje. Prilazeći
vratima duboko je udahnuo, podsjetivši samoga sebe da ne smije
pokazati sklonost prepiranju, nego mora ostati smjeran i uljudno se
vladati. Govorkalo se da Britanci nisu pronašli dovoljno Nijemaca »krive
boje«, pa su prilikom ispitivanja postali mnogo odlučniji.
Dvojica ljudi koji će ga ispitivati sjedila su za hrastovim stolom.
Onaj koji je pušio pokretom ruke pokazao je Lubertu da sjedne, dok
drugi nije podignuo glavu, nego je i dalje proučavao papire pred sobom,
a po zelenoj tinti i svom groznom zaobljenom, nagnutome rukopisu
Lubert je vidio da je riječ o upitniku koji je bio popunio. Čovjek je
okretao stranice naprijed i natrag, kao da ga zbunjuje neka
nedosljednost. Nešto se nije slagalo ili je nedostajalo. Ako je dugom,
teatralnom stankom naumio uznemiriti ispitanika, uspio je u tome.
Lubert je bio razdražen i prije nego što su počeli.
»Herr Lubert?« upitao je prvi. »Da.«
Bojnik još nije pogledao Luberta, nego se činilo da ga i dalje
zbunjuje upitnik ili bolje, odgovori na neka pitanja. Kad se javio, glas mu
je bio tih i mek, a besprijekorno je govorio njemački.
»Sretnik ste, Herr Luberte.«

129
Glorij@
 Knjigoteka

Ispitanik nije proturječio, nego je čekao jer je znao da će taj čovjek s

neobično dugim trepavicama ubrzo iznijeti i razložiti sve o njegovoj
»sreći«.
»Rat ste preživjeli bez ogrebotine. Za onaj prvi bili ste premladi, a
za drugi prestari. Još uvijek živite u vlastitoj kući i zadržali ste svoju
imovinu. A i kućegazda vam je simpatičan.«
Lubert je htio osporiti dio o imovini, no ostao je miran.
Kad je Burnham podignuo glavu, Lubert ga je pogledao. Oči su mu
doista bile odviše lijepe da bi pripadale ispitivaču, pa je u njima potražio
sućut.
»Zahvalan sam«, odgovorio je na engleskome jer je želio uspostaviti
ravnotežu.
»Doista?« upita Burnham. Pogledao je upitnik i okrenuo stranicu za
koju je očito smatrao da je nepoćudna.
»U nekim vašim odgovorima zapazio sam određeni prizvuk
nezahvalnosti, pa čak i omalovažavanja.«
Kritika je bila prilično utemeljena. Lubert nikad nije volio
odgovarati na pitanja, pogotovo službena jer su u njemu poticala
tvrdoglavi otpor, a i želju da proturječi.
»Mislim da je bilo pitanje o vojnicima igračkama. Nije... nije mi se
činilo važno.«
»Sastavljanju tih upitnika posvetili su pomnu pozornost i mnogo
vremena.
»Da, ali... nisam mogao shvatiti zašto bi vojnici igračke bili važni.«
»Jeste li se kad s njima igrali?«
»Uhitit ćete sve ljude koji su se nekoć igrali s takvim vojnicima?«
nije se mogao suzdržati Lubert.
»Herr Luberte, zbog omalovažavajućih riječi mogli biste dospjeti u
skupinu u kojoj se ne biste željeli naći. Jeste li se igrali s vojnicima
igračkama ili niste?«
»Da, kao i svaki normalan dječak.«
»Dobro, samo sam to htio znati.« Burnham stavi znak u prazan
četverokut. »A onda tu je i...« Pomaknuo je prst na novo pitanje,
zadobivši namršten i zbunjen izraz. »Pitanje R.iii. Što ste htjeli reći tim
odgovorom, ako to uopće mogu tako nazvati. Čini mi se... da ste
podrugljivo odgovorili na tako ozbiljno pitanje.«
130
Glorij@
 Knjigoteka

Lubert je znao da je Burnhamu kao inteligentnoj osobi jasno zašto

je ispitanik tako odgovorio: zato što je pitanje bilo smiješno. Kad je
ispunjavao upitnik, morao ga je ponovno pročitati jer je isprva pomislio
da je loše prevedeno ili da je ubačeno samo kako bi ga iskušali. Zaključio
je da je naprosto riječ o nepromišljenom pitanju koje je smislio nemarni
činovnik u Whitehallu ili Washingtonu, a nije ni vrijedno odgovora.
»Pa?«
»Tko god je to smatrao dobrim pitanjem... nije mogao biti ozbiljan
ili nije imao nikakav pojam o tome kako je...«
»Pitanje je savršeno ozbiljno, Herr Luberte. ›Je li bombardiranje
utjecalo na vaše zdravlje ili na zdravlje člana vaše obitelji?‹ Želite li se u
potpunosti vratiti svom zvanju i zaposliti se, moramo biti sigurni da nije
bilo posljedica po vaše duševno zdravlje. Odgovor u obliku uskličnika
teško može biti znak postojana uma.«
»Mislim da je bombardiranje utjecalo na zdravlje moje žene,
bojniče. U srpnju 1943. nestala je zajedno s četrdeset tisuća ljudi, onoga
dana kad su Britanci vatrenom olujom uništili grad.«
Burnham se nije pokolebao, no doimao se zadovoljnim što je njegov
sugovornik načeo tu temu.
»Razgovarajmo o vašoj ženi. Za arhitekta stambenih četvrti na neki
način živite u sjaju. Imate zbirku popisanih umjetničkih djela,
uključujući radove Legera i Noldea. Pretpostavljam da novac dolazi od
vaše žene?«
»Potjecala je iz bogate obitelji, da.«
»A kako su stekli toliko bogatstvo?«
»Trgovinom.«
»Čime su trgovali? I s kime?«
»Sa svime. Posjedovali su određen broj brodogradilišta.«
»Kojima su se nacisti koristili za prijevoz oružja?«
»Od 1933. trgovali su kako su im zapovjedili.« Mogao je ukazati na
to da su mnogi od tih brodova plovili u Englesku i iz nje, ali jamačno je
bojnik to savršeno dobro znao.
»Dakle, zbirka umjetnina plaćena je trgovanjem s nacistima?«
Takva matematika bila je vrlo jednostavna, a jednadžba je uvijek
završavala s »jednako je: kriv«. Brojevi i razlozi koji su vas tamo
smjestili bili su nevažni.
131
Glorij@
 Knjigoteka

Lubert odmahne glavom. »U Hamburgu su svi nastavili s vlastitim

poslovima, sve to bila je samo trgovina. Nismo imali stranačke veze.
Samo Claudijin brat...
»Da.« Burnham je pogledao stranicu koja se odnosila na to. »Martin
Fromm.«
Lubert nije htio čak ni napisati ime svoga šogora, a ni njegov naslov
Gauleiter. Nije bilo dovoljno mjesta da opiše pojedinosti o njegovu
stranačku častohleplju, a ni zgražanje koje je kod njih izazvala činjenica
da je pristupio stranci.
»Prijeđimo na drugo pitanje, F.iii. ›Jeste li se ikad nadali njemačkoj
pobjedi?‹ Napisali ste... ›Želio sam da se rat što prije završi.‹«
»Naravno. Svi su to željeli.«
»Priželjkivali ste da Njemačka pobijedi?«
»Bio sam... i još sam... nacionalist, ali zbog toga nisam nacist.«
»Mislim da je to mudrovanje. Godine 1939. nacionalist je bio
nacist.«
»Uopće nisam želio rat.«
»Pričajte mi o svojoj kćeri.«
Taj čovjek je znao kako uzrokovati potrese. Lubert je osjetio da
gubi tlo pod nogama. »Što je s njom?«
»Pa, pretpostavljam da su je pogodila bombardiranja, a i gubitak
majke?«
»Ona... još je ljutita zbog toga.« Prvi put glas mu je zvučao
nesigurno, kao da se brani. »I... vrlo joj je teško dijeliti kuću s
britanskom obitelji.«
»Ljutita je? Zbog zaposjednuća?«
»Zbog gubitka majke.«
»Učlanila se u Hitlerovu žensku mladež.«
Lubert je to umalo izostavio iz upitnika, no riječ je o činjenici. »Bilo
je to obvezatno... od 1936.«
»Niste je zaustavili?«
»Moja žena i ja... nismo se slagali u tome. Protivio sam se da se
učlani... ali, naposljetku, nismo imali izbora. Osjećam to na savjesti, ali
da sam odbio, smatrali bi to izdajom, pa bi po nas bilo još gore.«

132
Glorij@
 Knjigoteka

»Ali osoba koja sluša svoju savjest izabrala bi zatvor umjesto zla,
nije li tako?«
»Čini se da ste odlučili da me za nešto proglasite krivim, bojniče.«
»Vaša krivnja za mene je samo pitanje razine, Herr Luberte. Posao
mi je da odredim njezinu boju i nijanse. Zato mi recite... jer živo me
zanima: kako možete podnijeti život s bivšim neprijateljima?«
»Uljuđeno se ophode s nama.«
»Kako se osjeća vaša kći?«
»Ona... mrzovoljna je zbog toga.«
»Kako se to očituje?«
»Pa... ne cijeni činjenicu da smo... povlašteni što smo još u svojoj
kući.«
»A zašto i bi poslije onoga što se dogodilo njezinoj majci? Što radi
sada kad su škole zatvorene?«
»Pomaže pri raščišćavanju ruševina.«
»Gledajući sav taj krš, jamačno se pitate ima li arhitektura smisla,
Herr Luberte. Jeste li sigurni da se želite vratiti tom zvanju?«
»Nisam vješt ni u čemu drugome. Htio bih biti...«, pokušao je
pronaći pravu riječ, »uključen u obnovu. Loš sam tvornički radnik.«
»Nedostaju li vam dani kad ste stranačkim časnicima gradili
ljetnikovce?«
U to vrijeme uistinu su ga obasipali narudžbama za ljetnikovce,
uključujući i »malu palaču« Harolda Armfelda, proizvođača oružja, ali
tada rijetki poslovi nisu bili povezani s vojskom.
»Poslije 1933. bilo je malo prilika, a otežavalo mi je što je stranka
prezirala školu arhitekture iz koje potječem.«
Burnham okrene još jednu stranicu Fragebogena. »Nedostaje li vam
prošlost?«
»Iz prošlosti mi nedostaje samo supruga, bojniče.«
»Ne žalite li za dobrim starim danima?«
»Ne znam na koje dane mislite. Poslije 1933. Njemačka je za većinu
nas postala zatvor.«
Burnham se zavali u stolici, otvori ladicu, pa izvadi hrpu fotografija.
Bacio ih je na stol i raširio poput karata.
»Je li to bio zatvor nalik na ovaj?«
133
Glorij@
 Knjigoteka

Na fotografiji je bio židovski zatvorenik nalik na kostur, a zatim još

jedan, pa još jedan. Bojnik je cijelo vrijeme ispitivački motrio Lubertovo
lice da vidi kako će točno reagirati. Arhitekt je te slike vidio prvih
mjeseci poslije rata jer su ih pričvršćivali na zidove kako bi ih pogledali
svi Nijemci. Sad ih je umorno promotrio, a onda je skrenuo pogled.
»Makar kakve ste neugodnosti doživjeli, Herr Luberte, savjetujem
vam da svoje okolnosti nikad ne uspoređujete s ovakvima.«
Podignuo je upitnik i okrenuo stranicu s posljednjim pitanjem,
označenim s »Y«.
»Vidim da ste ostavili prazan prostor za ›ikakve druge primjedbe‹.
Biste li sad htjeli nešto reći?«
Lubert ga je pogledao što je mogao skrušenije i uljudnije. »Mislim
da ne bih, bojniče.«
»Zašto ste to objesili, a niste me pitali?«
»Tu je bila slika, pa je ostavila žutu mrlju. Mislio sam da bi vam se
svidjelo...«
»Ne, ne sviđa mi se.«
Rachael ga je pričekala u predvorju, šetajući gore-dolje. Obratila mu
se netremice ga gledajući, uspravna poput šipke za čišćenje puške, kao
da ju je stroga odgojiteljica podučavala kako da se odnosi prema
tvrdoglavu učeniku. Lubert je upravo ušao kroz vrata, gladan,
promrznut i ljutit. Poslije razgovora s bojnikom otišao je na posao, ali
vidio je da je tvornica zatvorena. Britanci su tvrdili da je to zbog
vremena, ali svi su znali da su je zatvorili kako bi obuzdali nesuglasice
koje su ondje kuhale. Njegov kolega Schorsch stajao je na vratima i
dijelio letke. Planirali su veliki skup i nagovarah sve radnike na
britanskome području da tvornice ograde kolcima u znak prosvjeda što
će ih lišiti strojeva. »Sjetite se na čijoj ste strani, Herr Luberte«,
promrmljao je i pružio mu letak, no arhitektu je već bilo uvrh glave da
mu govore što da radi.
Pogledao je sliku koju je Richard jutros objesio na njegovu molbu.
Neko vrijeme se premišljao dok ju je birao jer je uzeo u obzir
provincijski senzibilitet Morganovih: ništa previše outre, napadno, ali ni
teško razumljivo. Dražesni Liebermannov krajolik koji je isprva
odabrao, nije posve pokrivao stari četverokut bljeđe boje na mjestu gdje
je nekoć visio portret. Smatrao je da je von Carolsfeldova slika
»polugole žene« upravo savršena: otmjena i suptilna. Prekrila je mrlju i

134
Glorij@
 Knjigoteka

uljepšala cijelu prostoriju jer je bila rijetko remek-djelo, vrijedno da visi

na svakome zidu, u svakoj dvorani, u bilo kojoj zemlji. Samo bi licemjer
mogao prigovarati ili možda puritanac.
»Bio je jedan od velikih njemačkih umjetnika devetnaestoga
stoljeća.«
»Nije me briga tko je bio«, odvrati Rachael prekriživši ruke jer nije
htjela priznati da se djevojka na slici iza nje doima blago, ali i veličajno.
»Ne sviđa vam se?«
»Nije riječ o tome.«
Lubert se pitao buni li se ona zbog golotinje. Slika je možda bila na
rubu erotskoga, no djelovala je previše suzdržano i tankoćutno da bi
bila sablažnjiva. Odjednom ga je obuzeo nezaustavljiv poriv da taj
trenutak učini što težim za Rachael, da je navede da se zacrveni i
previja, da je stavi na njezino mjesto.
»Možda biste više voljeli neki krajolik ili prizor iz lova? Ili možda
odjevenu osobu?« Dok je to govorio, osjećao se poput starijega brata
koji se prijezirno, ali i pokroviteljski odnosi prema oholoj sestrici, a
uzbuđivalo ga je što uopće nije mario za to.
Skrenula je pogled, osjetivši da je pocrvenjela. Gospođa Burnham je
imala pravo: Nijemci su doista bahati, a ovome je dopustila da se vrlo
udalji od držanja kakvo mu dolikuje.
»Herr Luberte, doista vam zamjeram na takvome tonu...«
No više se nije mogao zaustaviti. »Želio bih znati zašto vam se ne
sviđa. Slika je vrlo iskrena. Nije... ne znam engleski izraz... unschicklich,
nije joj namjera da naprosto šokira. Hoću reći, pogledajte je! Krasno
djelo. Mislio sam da ćete ga cijeniti, da ste žena od ukusa.« Zastao je
kako bi postigao veći učinak. »Jamačno sam pogriješio.«
Time kao da je zapalio vatru.
»Što to želite natuknuti? Naravno da vidim da je slika dobra. Ne
dopuštam takve aluzije. Ništa ne znate o mom ukusu, a ni podrijetlu.«
»To je točno«, priznao je. Na kraju dugog, razočaravajućega dana
bila je to dobra zabava.
»Kako biste uopće mogli znati što volim ili ne volim? Ili poznavati
moj ukus, što smatram dobrom umjetnošću? Ništa ne znate o meni, ni o
tome odakle dolazim.«

135
Glorij@
 Knjigoteka

»U tome i jest problem!« odgovorio je obuzet nesmotrenim

raspoloženjem. »Kako se možemo početi uzajamno razumijevati kad
nijedno ne zna ništa o prošlosti onoga drugoga?«
»Upravo me vaša prošlost uznemiruje, Herr Luberte.«
Te riječi skrenule su razgovor u drukčije vode. Pogledala je sliku ili
bolje, prostor koji je zauzimala.
»Bio je to ›njegov‹ portret, je li?«
Luberta kao da su omamili prijezir i nevjerica koje je to pitanje
pobudilo u njemu, pa je šutio.
Teško je disala kroz nos i počela kimati.
»To je, je li? Führerova slika«, zaključila je, izbjegnuvši mrsko ime.
Lubert se oglasi smijehom koji je zvučao lakoumnije nego što se
osjećao.
»No?« upitala je, satjeravši ga do užadi, kao u ringu, uvjerena da ga
je uhvatila. »Je li to bio Führerov portret ili nije? Znam da ga je većina
vas imala. Naprosto bih htjela znati.«
Nije mogao posve povjerovati da ga za tako što sumnjiči. Očito je to
od nekoga poprimila, naučila napamet.
Rachael se pak nije bila u stanju suzdržati da ne zada posljednji
udarac: »Razočarala sam se u vama, Herr Luberte. Mislila sam da
upravo vi imate bolji ukus od svih drugih.«
Dio njegova bića koji je rado proturječio htio je to odšutjeti, ali
njezino neznanje djelovalo je odviše izazovno, pa nije mogao odoljeti.
»Osvrnite se oko sebe, Frau Morgan, pogledajte pokućstvo, knjige.
Promotrite notne listove u stolici za klavir, glazbu Mendelssohna i
Chopina, dvojice skladatelja koje je stranka zabranila, pregledajte
knjižnicu. Pronaći ćete djela Hessea, Marxa, Fallade, knjige koje su
trebale biti spaljene. Pogledajte umjetnička djela. Poveo bih vas u
obilazak kad bih smatrao da vas to zanima. Prije trinaest godina sva ta
djela bila su zabranjena kao izopačena umjetnost, čak i ovaj Noldeov
drvorez.« Pokazao je jednostavno izrezbaren lik ribara koji je lovio
potegačom, na zidu prvog stubišta. »Sve su to smatrali nenjemačkim,
židovskim i boljševičkim. Umjetnici nisu mogli raditi ni prodavati, jer
nisu bili po Führerovu ukusu.«
Počeo je kružiti po dvorani, besjedeći pokućstvu i inventaru.

136
Glorij@
 Knjigoteka

»Znam da netko mora biti kriv i jamačno pomaže kad nekoga

možete okriviti. Svakako je za vas pogodno da svemu tome date lice. Ali
mislite li da bih na istaknuto mjesto stavio toga čovjeka... čije je glupo
razmišljanje uzrokovalo da sjajna djela budu prognana i spaljena? Bio je
vandal. Vjerovao je... isključivo u uništavanje ne samo umjetnosti nego
života, obitelji, naroda, gradova, zemalja, pa i samoga Boga! Smrt i
ruševine njegova su jedina baština.« Prestao je kružiti, zastavši da dođe
do daha.
Rachael je osjetila potrebu da se kreće. Pogled je s nepoćudnoga
portreta skrenula na kamin, pa je žaračem počela prtljati po rešetki, a
ruka joj se tresla.
»Mislim da ste dovoljno rekli, Herr Luberte.«
»Ne, nisam.« Ako išta, upravo se zagrijavao za tu temu. »Imate
pravo. Ništa ne znamo jedno o drugome. Nije vam poznato ništa o meni,
ni moja prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost. Da, tako je, gajim nade u
budućnost, čak i ja, Nijemac.«
Stavila je žarač natrag u ležište, a onda prekrižila ruke da sakrije
drhtanje.
»Kažete da ste zabrinuti zbog moje prošlosti, ah mislim da vas
uznemiruje vaša vlastita. O njoj znam malo, osim onoga što mi je
Edmund rekao, ah sam je barem pokušao zamisliti, pogledati ispod
površine.«
»Što vam je Edmund rekao?«
»Pričao mi je o vašem sinu, Michaelu, o vašoj... boli. Kaže da ste
nekoć bili sretniji. Očito ste rado pričali šale i pjevali. Rekao je da biste
mi se više svidjeli da sam vas tada poznavao, da više niste posve kao
prije.«
Duboko je disala, pa je vidio da su je te riječi povrijedile.
»Osjećam sućut prema vama, zbog vašega gubitka, izglobljenosti,
zbog toga što vam je teško boraviti ovdje s bivšim neprijateljem i
mužem kojega vrlo rijetko viđate. Radije vjerujem da ste više od
ogorčene žene, pune predrasuda. Imate vlastitu bol. Vidio sam vam je u
očima i čuo sam je kad ste svirali. Ali ima i drugih poput vas. Probudite
se, niste jedini!«
Stajao je tik ispred nje, posve otvoreno.
»Dovoljno ste rekli, Herr Luberte. Morate prestati.«

137
Glorij@
 Knjigoteka

»Što ćete učiniti? Reći ćete da me izbace? Ne biste li to željeli? Pa,

eto, dopustite da vam olakšam.«
Odjednom ju je uhvatio za ramena i poljubio je. Malo joj je
promašio usta, a bio je to grub, brzi poljubac. Odmaknuo se i čekao da
mu uzvrati udarcem, a lice je malo ispružio, nudeći joj metu.
»Eto, učinio sam to«, rekao je, no nije bio posve siguran što je,
zapravo, učinio.
Nije pala očekivana pljuska. Rachael se okrenula od njega, sa strane
dotaknuvši gornju usnicu.
Nije bio u stanju trijezno razmišljati. Adrenalin mu je prebrzo
navirao. Morao je otići prije nego što učini nešto još gore. Podignuo je
ruke i ustuknuo.
»Otići ću«, izjavio je. »Idem nam spakirati torbe. Siguran sam da to
želite.« Okrenuo se i pošao prema stubištu.
»Ne, Herr Luberte«, rekla je neočekivano mirno. »To uistinu neće
biti potrebno.«
Ruka mu je bila na ogradi stubišta, a jednom je nogom zakoračio na
stubu. »Ja... nisam trebao onako optuživati. Izazvao sam vas. Bio je to
nesporazum. Ostavimo sve kako jest.«
Nije ju pogledao, nego je poslije duge stanke potapšao središnji
stup stubišta kako bi joj dao do znanja da prihvaća primirje koje je
ponudila, a onda se nastavio penjati do svoje sobe.

Edmund je vozio svoj novi automobil, igračku marke Dinky, duž

dugog uskoga saga na odmorištu koji je služio kao cesta između lutkine
kuće i skrovišta sa zalihom cigareta, a onda natrag. Do njega su odozdo
doprle riječi: »zaboravite«, »prošlost« i »slika«, pa iako je bio napola
svjestan da su ih izgovarali napetim glasovima, odviše se usredotočio na
svoju zadaću da bi razaznao što govore. Ako bi tuda prošla poslužiteljica
ili majka, činilo bi im se da se kao posve običan dječak igra novim
automobilom igračkom, no ta varka prikrivala je činjenicu da igra
mnogo veću igru.
Kad je skrenuo automobil u svoju spavaću sobu, na njemu je još
osjećao majčin parfem. Svečano mu ga je predala, uz mnogo brbljanja.
Pozvala ga je da joj sjedne na koljena, obadvjema rukama mu je uhvatila
lice i poljubila ga u čelo, a tek onda mu je predala poklon. Rekla je da mu
to daje unaprijed, za Božić i dodala da to neće umanjiti ono što će mu
138
Glorij@
 Knjigoteka

možda donijeti Djed Božićnjak. Činilo se da ga svakako nastoji

razveseliti, pa se zbog toga osjećao pomalo nelagodno.
»Jasno mi je da to nisam često pokazivala, ali želim da znaš... da te
volim«, rekla je.
Kad je to tako izražavala, poticala je sumnjičavost više nego što je
dokazivala ljubav koju je Edmund uvijek shvaćao kao razumljivu samu
po sebi, poput gravitacije ili kisika.
No automobil mu se svidio. Iako su uzorak i omjer bili pogrešni,
lagonda se sad isticala među ostalim predmetima pomoću kojih je
pokušao načiniti reprodukciju vile Lubert. Kad bi se prozvođači Dinky
automobila mogli potruditi da naprave mercedes 540K, kopija bi bila
savršena. Čak je imao i lutku vrdara Richarda koja se isticala jer je imala
lopatu od kartona, domaće izrade. Kad je Edmund parkirao automobil
ispred lutkine kuće, prepustio je Richardovoj lutki da ponese
potrepštine iz dućana, dok je njegov lik uzeo prave cigarete. Provjerio je
da majčina lutka u prednjoj primaćoj sobi svira glasovir dok je Lubertov
lik gleda, da su lutke koje su predstavljale Gretu i Heinke u kuhinji,
Freda na tavanu, a očev lik je s one strane tratine-saga spašavao
Njemačku. Edmundova lutka otrčala je u središnju spavaću sobu, noseći
dva golema svežnja. Osvrnuvši se, pogledao je vrata i poslušao dolazi li
tko. Kad je bio siguran da nema nikoga, u glavnoj spavaćoj sobi odgurao
je komad pokućstva na stranu i podignuo mali perzijski sag. Ispod njega
je ležalo osam kutija, a zajedno s dvije nove sad je imao dvije stotine
cigareta, kako je Ozi tražio. Bio je to vojnički mjesečni obrok, pravo
bogatstvo za neko siroče. Kucnuo je čas da pomoću zračnog mosta taj
plijen prenese preko snijegom pokrivene tundre-tratine do skupine
dječaka bez majki.

Na tratinu je napadao svježi snijeg, a Edmund je oduševljeno

ostavljao prve tragove u njemu, uživajući u zvuku dok su mu čizmice
tonule u bijelu površinu i u činjenici da mu je obuća marke Wellington
upravo dovoljno visoka da u nju ne ulazi snijeg. Ispred sebe je vidio
lomaču čiji je crni dim obilježavao mjesto gdje je nebo doticalo zemlju, a
sivi oblak lebdio je tako nisko da je prekrio tlo i zastro obzor. Crni
ostatak rijeke razbio je posvudašnju nazočnost bijele boje, ali žestoka
hladnoća sve je proždirala, pa je rijeku, smanjivši je, zamrznula svom
širinom, stotinama stopa od obala prema sredini, ostavljajući tijekove
velike poput potočića u krajoliku nalik na ledeni arhipelag. U dijelu gdje
139
Glorij@
 Knjigoteka

je bila polukružna, sad posve zamrznuta riječna okuka, led je zarobio

jedrilicu, pa joj je pramac stršao, a krma joj se nagnula unatrag,
zahvaćena umrtvljenim, hladnim valovljem. Silina rijeke koja je još tekla
gurnula je na površinu ledene gromade, pa su poskakivale amo-tamo, a
Edmunda su podsjetile na fotografije ledenih polja u tuđini koja je
prelazio Scott na svojem sudbonosnom putovanju. U sredini rijeke, gdje
se voda još kretala, ledena plovila plutala su nizvodno nalik na ljesove.
Na jednoj takvoj gromadi leda sjedilo je jato vrana. Priroda u čovjeka
nije baš usadila sućut prema vranama, ali prizor s tim pticama dirnuo je
Edmunda. Bilo im je odviše hladno da bi letjele, a činile su se debelima,
jer su našušurile perje i kao da su odustale od traženja strvina, pa su,
prepustivši se sudbini, na ledenim brodovima plovile prema moru.
Edmund priđe taboru, noseći pod rukom smeđu papirnatu vrećicu
iz obiteljskog dućana, uvjeren da će mu njezina pozamašnost pribaviti
poštovanje i promaknuti ga u srcima te divlje djece. Ozi i društvo skupili
su se oko velike vatre i prišli joj bliže nego što bi se činilo moguće. Jedan
od dječaka održavao je plamsanje, bacajući u vatru dijelove polomljena
kokošinjca. Pokrajnje zgrade su se prorijedile: nije više bilo drvenoga
spremišta ni staje, pa se činilo da su divlja djeca spalila pola svoga
boravišta. Ozi je sjedio na kovčegu nalik na starca u iščekivanju vlaka
koji jako kasni, nepomičan kao da se, sjedeći, smrznuo. Prenuo se kad ga
je jedan od dječaka gurnuo laktom.
»Dobri Tommy.«
Ozi je skočio, pa se, vojnički pozdravivši nekoga u vatri, okrenuo
Edmundu koji je prilazio, a onda je zaobišao vatru, ali tako da ostane u
dosegu topline dok mu se lice razvuklo u divlji, istodobno poremećen i
oduševljen osmijeh. »Edmunde«, pozdravio je, ushićen načinom na koji
je to izgovorio. »Što imaš?«
Dječak je došao do ruba blatnoga ognjišta u kojemu je gorjela vatra.
Zbog vrućine snijeg se povukao, stvorivši oko vatre metar široki krug
smeđe zemlje i lišća, a unutar njega postojano su stajali dječaci kao da
su navikli odolijevati žestokoj vrućini.
»Što imaš?« ponovno upita Ozi. »Što imaš? Što imaš?« ponavljao je,
a zubi su mu cvokotali poslije svake riječi »imaš«. »Pljuge.«
Edmund mu je predao vrećicu, ali zbog vrućine morao se okrenuti i
zaštititi jednu stranu lica. Ugledavši krijumčarenu robu, Ozi se iz djeteta
punog očekivanja pretvorio u istražitelja od zanata. Prekopao je vrećicu,
izvadio kutiju cigareta Players, pomirisao ih i provjerio je li slomljen
140
Glorij@
 Knjigoteka

pečat. Dobro je! Bile su svježe poput jaja ujutro. Zbog neraskinuta
pečata bit će uvjerljiviji prilikom cjenkanja. Podignuo je kuriju, izjavivši:
»Player's. Poznate cigarete.« Celofanski omot je od vrućine postao smeđ,
a po njemu su se pojavili mjehurići.
»Gut pljuge«, primijeti Edmund. »Player's.«
»Dobre jebene Tommyjeve pljuge«, zaključi Ozi.
I ostalim dječacima dao je da pregledaju kutiju, pa su njegove
pohvale potvrdili nizom prostačkih izraza kojima su izražavali divljenje.
Njihov sudrug kojega je Edmund u hrvanju bez teškoća srušio na tlo
stajao je otraga i ravnodušno motrio. Pridošlica je trenutak kad su mu
svi u najvećoj mjeri izražavali naklonost izabrao da povučenom dječaku
pokaže kako mu ništa ne zamjera. Uzeo je kutiju iz vrećice koju je držao
Ozi, pa ju je pružio svom bivšem protivniku, a on se nakratko nećkao, no
ipak je prišao i uzeo kutiju, jer potreba mu je nadjačala ponos.
Iz vatre je dopirao zadah drukčiji od mirisa gorućega drveta.
Pripravljali su hranu. Na ražnju su pekli neku životinju, no bilo je teško
vidjeti koju jer su joj odstranili glavu i noge. Činila se većom od svinje, a
manja i mršavija od krave. Što god to bilo, dobro je mirisalo. Ozi je
uhvatio Edmunda za ruku i poveo ga prema pečenki koja je cvrčala.
Odrezao je komad mršavoga buta i pružio ga dječaku. Pocrnjelo meso
bilo je hrskavo.
»Was ist los?«
Odgovorilo mu je cerekanje koje je protumačio kao reakciju na svoj
loš njemački.
»Esel«, izvijesti ga Ozi.
Edmund je znao njemačke riječi za svinju, psa, kravu i lava, ali ovu
nije prepoznao. Možda je to značilo »govedina«. Kako nije htio uvrijediti
domaćina, stavio je komad mesa u usta i počeo žvakati.
»Tomyju se sviđa?« zanimalo je Ozija.
Dječak je i dalje žvakao, a svi su ga gledali, očekujući odgovor. Meso
je bilo žilavo s okusom nečega što nije mogao točno odrediti, nalik na
govedinu, ali slađe, a odviše su ga dugo pekli, pa je moglo biti bilo što.
»Ich liebe«, napokon je izjavio, ne znajući točno je li upravo to htio
reći, no očito je dobro odgovorio.
»Tommy liebt Esel!« objavi Ozi, pa su se svi smijali, klicali i mahali
rukama u znak odobravanja, a iz nekog razloga revali su poput
magaraca. Edmund je osjećao da je prošao obred uvođenja u njihovu
141
Glorij@
 Knjigoteka

skupinu, a onda se sjetio da s njima može još nešto podijeliti. Stavivši

ruku u džep, izvadio je maramicu svezanu tako da je tvorila kesu.
Osvrnuo se oko sebe, ne znajući kamo da je stavi, no Ozi je pokazao
kovčeg, postavivši ga vodoravno da posluži kao stol.
»Muttis Haus«, rekao je.
Edmund je stavio maramicu na kovčeg, a dječaci su ga okružili,
gurajući se. Razvezao je čvor, pa im je, otvorivši maramicu, pokazao
svjetlucavo brdo šećernih kocki. Ugledavši ih, svi su glasno udahnuli,
kao da je izveo mađioničarsku točku. Kako nije bio siguran znaju li
uopće što je šećer, Edmund je s vrha hrpe uzeo kocku i podignuo je na
svjetlo tako da su zrnca zasvjetlucala.
»Šećer«, objasnio je i pružio kocku Oziju, koji ju je smjesta strpao u
usta.
Neko vrijeme ju je ondje zadržao, ne mičući usnicama, a onda ju je
smrvio kutnjacima i trgnuo se. Iz kuta usta curila mu je gusta, crvena
slina. Stavio je prste u donji kraj usta, pa je najprije pipao, a onda
izvukao trokutast, truli, žuti zub. Napravio je grimasu da svi vide, a onda
pogledao krvavi zub na svom ružičastocrnome dlanu. Zatvorio je šaku
oko njega i stavio ga u džep, a Edmund se pitao zašto mu je zub uopće
potreban. Sad se više nije mogao popraviti, a Ozijevo smrdljivo
boravište neće posjetiti nikakva zubić vila, ako je još i posjećivala kojega
njemačkoga mališana. Ta su djeca svakako duboko pala na njezinu
popisu onih koji nešto zavrjeđuju - ispod Talijana i Japanaca, na sam
kraj reda za čekanje.
Ozi se sagnuo, podignuo šaku snijega i pritisnuo ga na desni koje su
još krvarile. »Mensch am Fluss!« povikao je netko.
Okrenuvši se, vidjeli su da im se preko okuke približava neki čovjek
koji je bio predaleko da bi mu mogli odrediti dob, no doimao se gipkim i
okretnim, a zaputio se ravno prema njima, vrlo odlučno koračajući
zamrznutom površinom Elbe, pa je svojim držanjem odašiljao poruku
dječacima, koji su se pretvorili u usplahireno jato. Ako nisu bili sigurni
tko je to, očito su znali koju osobu nikako ne bi voljeli vidjeti.
»Tsss. Er ist es?«
»Nein.«
»Ich kann ihn nicht sehen.«
Pridošlica na ledu nastavio je put, a nakratko se činilo da hoda po
vodi jer zbog vrućine vatre zrak kao da je titrao.
142
Glorij@
 Knjigoteka

Ta se osoba nije dojmila samo Ozija. »To je Berti, tupani.«

»Neće baš biti zadovoljan«, primijeti Siegfried. »Jedva smo nešto
zdipili.«
Posjetitelj je došao do obale i popeo se na nju, a sad je po snijegu
hodao uspravnije, dužim koracima nego dok je prelazio zaleđenu
površinu. Koračajući preko crne i sive livade, povukao je dim cigarete,
pa je u bezbojnom, blijedom zimskome zraku zasjao ružičasti žar.
»To je samo Berti«, ponovi Ozi. »Imam ono što želi.« No bilo je očito
da, unatoč odvažnom držanju, sam sebe za nešto ohrabruje.
Edmund osjeti mučninu od očekivanja. Poželio je preko livade
pobjeći natrag u sigurnost doma, no bilo je prekasno. »Edmunde!«
Ozi je sagnuo glavu duboko nad kovčeg. Samo ga je odškrinuo kako
nitko ne bi vidio sadržaj. Iz njega je izvadio šešir ruskoga Kozaka,
dobacio ga dječaku i pokazao glavu.
»Ne govoriti.«
Edmund je stavio šešir i zauzeo položaj u dnu skupine. Osjećao je
da su mu noge debele i obamrle u čizmicama marke Wellington, a
kozački šešir smrdio je po dizelskom gorivu i tako se smrznuo da je bio
tvrd poput šljema.
Izbliza se taj Berti nije doimao kao osoba koje bi se trebalo bojati -
nije bio mnogo stariji ni izrazito viši od drugih dječaka, a stas mu se još
činio manjim jer je nosio preveliki kaput, ali kad se približio toplini
vatre, nazočni su se skupili u šutljivi čopor i tresli se. Nehotice su
ustuknuli, pa je Edmund osjetio da ga guraju prema plamenu. Samo je
Ozi ostao po strani, a još se tobože ravnodušno držao. Berti je upravo
njemu prišao, jedva primjećujući nazočnost ostalih, pa je nešto tiho
upitao, kao da ne želi da itko drugi čuje. Ozi mu je predao komad papira,
a dok ga je pridošlica pregledavao, vođa čopora je nešto tiho, jednolično
brbljao i naklapao. Neznanac se nije činio ni zadovoljan ni nezadovoljan.
Pažljivo je složio papir i stavio ga u kaput.
»Was hast du für mich?«
Čuvši to pitanje, Ozi je počeo izvoditi cijelu predstavu, pa je slijegao
ramenima, molećivo dizao ruke i odmahivao glavom, a onda je palcem
pokazao iza svog ramena kao da objašnjava kako ga je iznevjerio
izmišljeni sudionik.
Dok je tako neuvjerljivo glumatao da je čak i Edmundu bio nalik na
usplahirena crvića koji se previja, Berti ga je ušutkao jednom rukom,
143
Glorij@
 Knjigoteka

kao kliještima, zgrabivši za lice. Silovitost toga pokreta i Bertijeva

blizina učinili su da Edmunda prožmu adrenalin i užasnutost. Osjetio je
poriv da povrati.
Kad ga je nasilnik oslobodio stiska, Ozi kao da je smjesta zaboravio
zlostavljanje, pa je, pretvorivši se u konobara, Bertiju dao znak da priđe
ražnju kao da ga vodi do stola, na najbolje mjesto u restoranu.
Pridošlica je prišao pečenki, kratko ju je promotrio, a onda se okrenuo
Oziju i ostalima, doimajući se još ljućim.
»Wir essen Esel während die Briten Kuchen essen!«
Ponovno se pojavila ta riječ - Esel, a i nešto o tome da Britanci jedu
kolače.
Ozi je pokušao rastresti Bertija još jednim lukavstvom, pa je počeo
mahati nečim nalik na malu staklenku s lijekovima. Bio je nalik na
krotitelja lavova koji pucketanjem biča navodi zvijer da sa stolice skoči
do zapaljena obruča, pa do stuba, a pritom joj ne daje vremena da se
sjeti svoje lavlje naravi.
»Berti, schau mal, was wir für dich haben! Pervatin!«
Zgrabivši staklenku, pridošlica je smjesta uzeo dvije tablete, a Ozi
je, pljesnuvši rukama, pozvao ostale da predaju što imaju u džepovima.
Otto je donio crkveni pladanj za skupljanje milostinje i položio ga na tlo,
pa su dječaci na njega bacali što su imali, a danak je bio bijedan, ali
raznovrstan: nešto lijekova za spolne bolesti, prezervativi i kockice
šećera. Ozi je nevoljko predao veći dio Edmundova doprinosa.
Bertiju je taj dio poklona smjesta zapeo za oko.
»Wo hast du den Zucker gefunden?«
Nije bilo odgovora.
Ozi je rekao nešto o hotelima, ali njegov sugovornik to nije
prihvatio. Zgrabio je Dietmara, pa mu je, stisnuvši mu glavu ispod ruke,
prinio naračasti vrh cigarete na centimetar od kapka. Dietmar je
zastenjao, jer cigareta mu je osmudila obrve.
Edmund je progutao kiselinu koja mu se podignula u grlo. Na
stegnu ga je zapekla vruća mokraća. Htio je reći Bertiju da prestane, ali
previše se uplašio da bi govorio, iako je znao da je na određeni način
odgovoran za to zlostavljanje. Što bi učinio njegov otac?
»Prestani! Molim te... prestani!«

144
Glorij@
 Knjigoteka

Engleske riječi smjesta su omele napadača, koji je pustio Dietmara,

a čopor se razdvojio, stvorivši prolaz od nasilnika do Edmunda.
»U redu je, Berti«, javi se Ozi. »Donosi nam pljuge... a nabavio je i
šećer. Dobar je Tommy.«
Puni mlaz vruće mokraće natopio je Edmundove hlače i curio mu
niz nogavice sve do wellingtonki. Toplina je nakratko utješno djelovala,
ali noge su mu bile slabe i imao je osjećaj da su gumene, pa ne bi mogao
pobjeći ni da je htio. Ponovno je pomislio na oca. Nije to bila junačka
smrt kakvu je zamislio. Ako ga pronađu, u snijegu će vidjeti žutu mrlju.
Dobitnici medalja za hrabrost ne pišaju u hlače. Edmund Morgan:
počivao u pišalini!
Ali Berti se zbog nečega nije ni pomaknuo, nego je ostao na mjestu
kao da nešto proračunava. O nečemu je tiho raspravljao s Ozijem,
povremeno pogledavajući Edmunda. Naposljetku se okrenuo prema
njemu s opreznim izrazom lica. Pogledao je pladanj i pokupio kutiju
cigareta Player's.
»Donesi pljuge«, rekao je na engleskome. »Ovamo. Svaki tjedan.«
»Da...«
»Ili ću učiniti ovo...« Podignuo je cigaretu do svoga oka. »Tebi.«
Ozi se okrenuo Edmundu. »Dobri Tommy. Donesi pljuge... ovamo...
sutra und« rukom je napravio luk naprijed da označi protjecanje tjedna,
»und sljedeći.«
Edmund je žestoko kimao.
Berti baci svoje kockice šećera u vatru. Pale su na žičanu mrežu
kokošinjca koji je gorio, a Ozi cikne i skoči na mrežu da ih spasi, no bilo
je prevruće, pa je gotovo istim pokretom odskočio kao žaba i pao na tlo,
a rubovi kaputa su mu gorjeli. Ostali su se smijali dok se valjao po
snijegu da ih ugasi.
Berti je pokupio ostatak poklona, a onda pokazao na Edmunda, pa
unatrag, prema vili Lubert. Edmundu nije trebalo objašnjavati točno
značenje toga pokreta jer je osjetio što treba učiniti, pa je poslušao,
uzmičući pred divljim, teško podnosivim pogledom toga čovjeka, a kad
je počeo trčati, klecave su mu se noge spoticale.

Metalne zgrade u Hammerbrooku do streha je zameo snijeg, a

zlatna svjetla petrolejskih svjetiljki u prozorima pridonosila su dojmu
udobnog, zadovoljnoga naselja koje se šćućurilo.
145
Glorij@
 Knjigoteka

»O, dođi, dođi, Emanuele«, reče ministar Shaw jer je prepoznao

ariju dok ga je Lewis vodio zametenom stazom između zgrada prema
ljudima koji su stajali na mjestu gdje su se dijelili milodari.
Kao što je Lewis predvidio, neprestane snježne padaline u zadnja
dva dana počistile su sve znakove nesloge jer su ljude otjerale u kuće, a
prosvjednike maknule s ulica. Sve što je ministar dosad vidio tijekom
obilaska, govorilo je o tome da nadležni sjajno rješavaju teško stanje.
Čak su i prosvjednici pred tvornicom spustili natpise, a ovdje, u logoru,
gdje se Lewis nadao kako će Shawu (a i fotografu novina Die Welt koji ih
je pratio) pokazati neosporive slike tegoba, upravo su uvelike dijelili
stvari što su ih skupili u dobrotvorne svrhe. Bili su nazočni Crveni križ,
Društvo kvekera i Vojska spasa, pa su njihovi orkestri limene glazbe
svirali božićne pjesme, a djelatnici dijelili juhu i pakete s hranom
raseljenim osobama koje su čekale u redovima.
»Lijepo je vidjeti da ih hranite, pukovniče.«
»Ovoga mjeseca dvadeset ljudi umrlo je od gladi, ministre, a stanje
će se još pogoršati. Bez paketa s hranom ti će ljudi skapati. Njemačka se
ne može sama hraniti.«
»Ali posvuda unaokolo je bogata obradiva zemlja.«
Fotograf je pokušao navesti Shawa da pozira za još jednu
fotografiju.
»Rusi su dobili košaru s kruhom, ali ne dijele je s nama«, odvrati
Lewis, svjestan da ga Shaw samo napola sluša. »Gradske zalihe obično
dobavljaju s obradive zemlje koja je sada na ruskome području, ali Rusi
nam ne žele dati žito dok ne rastavimo još više tvornica. Posljedica toga
je da na britanskome području uvozimo devedeset posto hrane.
Potrebno nam je dva milijuna tona hrane dnevno, ministre, a sad se
brodovi ne mogu probiti kroz led. Onesposobimo li tvornice, Nijemci
neće imati gdje raditi. No mnogi od njih privremeno i ne mogu raditi
dok ne prođu postupak denacifikacije i ne dobiju uvjerenje. To je
začarani krug.«
Shaw je zamišljeno kimnuo, no Lewis je osjećao da mu je dao
previše hrane za razmišljanje, kao da je sačmom pucao u širinu umjesto
da je jednim metkom pogodio metu. A sad se umiješao i fotograf.
»Ministre, biste li zauzeli mjesto iza stalka? Htio bih vas snimiti
kako pružate paket s hranom.«

146
Glorij@
 Knjigoteka

Leyland, nadzorni časnik iz Die Welta, postavio je sebi jednostavnu

zadaću: njemačkome čitateljstvu Britance treba pokazati u dobrome
svjetlu, uvjeriti ih da u tegobama stoje rame uz rame s Nijemcima. Za
sobom je već imao nekoliko slika koje su Englezima spašavale ugled.
Snimio je ministra kako sjedi u školskoj klupi uz tri nasmiješene
njemačke djevojčice koje marljivo proučavaju knjigu iz povijesti, a u njoj
je slika zgrada Parlamenta (»njemačka djeca uče o temeljima
demokracije«), a zatim je Shaw stao pokraj tiskarskoga stroja u Die
Weltu (»Nijemci ponovno uživaju blagodati slobodnoga tiska«). Ali
fotografija s natpisom »Ministar zahvalnim Nijemcima dijeli pakete s
hranom« jamačno će biti najveći pogodak jer će pružiti svima potrebnu
povezanost, Nijemcima će pokazati da su Englezi sućutni i djelotvorni,
ublažit će kritike upućene Nadzornome odboru, a Shaw će izgledati vrlo
djelotvorno. Ministar je dobro uvježbao kolotečinu: »Pitaj nešto, rukuj
se, navuci zabrinut izraz«.
Shaw je na njemačkome pozdravio postariju ženu i velikodušno se
sagnuo da joj preda dar, no ona je, napravivši grimasu, uzela paket i
otišla bez riječi, nimalo dirnuta njegovom dobro uvježbanom sućuti.
Fotograf je slikao, ali gdje je bila zahvalnost? Upravo je nju morao
snimiti. Onda je k stolu prišla majka koja je na boku nosila malo dijete.
Fotograf se približio. Shaw je rukom u rukavici nagonski blagoslovio
djevojčicu i predao joj paket s hranom, poput svetoga Nikole u civilnoj
odjeći. Fotograf je čučnuo, naciljao i snimio fotografiju.
Neuredni mladić koji ih je slijedio otkad su došli, povikao je Shawu:
»Tommy, gibt uns mehr zu essen, sonst werden wir Hitler nicht
vergessen!«
Te riječi već su vikali i Lewisu: jednom ih je čuo od žene koja je
krala ugljen na postaji Dammtor, a drugi put je to povikao mladić na
Goose Marketu.
Leyland je podrugljivcu naložio da ode, a Shawu se ispričao zbog
takve bezobraštine.
»Ali što je rekao?« upita ministar, gledajući Ursulu.
»Rekao je: ›Tommy, daj nam više hrane ili nećemo zaboraviti
Hidera.‹«
Činilo se da je Shaw više zadovoljan nego uvrijeđen tim riječima.
Izazov mu je pružio priliku da se pokaže.
»Pitajte ga misli li to ozbiljno?« zamolio ju je.

147
Glorij@
 Knjigoteka

Ursula je prevela pitanje, a mladić je odgovorio čvrstim glasom,

punim smjeloga prijezira.
»Kaže: ›Onda nam je bilo bolje nego sada. Stanje nikad nije bilo tako
loše, čak ni u posljednjim danima rata.«
Fotograf se nedvojbeno bojao za svoj unosni posao, pa je
buntovnika upozorio da se stiša, no činilo se da sve to uistinu zanima
Shawa. Ponovno se okrenuo Ursuli.
»Pitajte ga je li zahvalan što je slobodan.«
Mladić je, odgovorivši, pokazao metalnu zgradu, a Ursula je
ponovno prevela:
»Izgleda li ovo kao sloboda? Od završetka rata bio sam u tri logora,
u Belgiji, Kolnu, a sad i ovdje. Ženu nisam vidio devet mjeseci. A zašto?
Jer sam se borio za svoju zemlju?«
»Što bi popravilo takvo stanje?« upita Shaw.
Mladić je tihim glasom nešto promrmljao.
Ursula je zatomila osmijeh i spustila pogled na ruke.
»Što je rekao?«
»On... naprosto je ljutit«, odgovorila je, a više je pokušavala toga
čovjeka zaštititi od njega samoga nego Shawa od uvreda. »Iz njega
govori želudac.«
Bilo je predizborno vrijeme, pa je Shaw htio pokazati da je čvrst.
»Slobodan je govoriti. Ne ljutim se. Hajde, što je rekao?«
Ursula je oklijevala i pogledom zatražila dopuštenje od Lewisa.
»Mislim kako je važno da ministar čuje što mu je poručio«, glasio je
odgovor.
»Njegove su riječi: ›Prestanite sa svima nama postupati kao da smo
zločinci‹, a onda i: ›Vratite se u Englesku.‹«
»Mislim da je bilo nešto jače od toga...«
Suzdržavajući osmijeh, Lewis je kimnuo Ursuli da bude temeljita.
»Grubo se može prevesti: ›Odjebite natrag u Englesku.‹«

Lewis je svoju pomoćnicu odvezao kući, a pritom je malo pazio na

cestu jer mu je glava bila puna svega što je htio reći Shawu.
»Hvala vam«, javila se.
»Za što?«
148
Glorij@
 Knjigoteka

»Jer pokušali ste govoriti o teškoj temi.«

»Ni izdaleka nisam dovoljno rekao, uopće nisam bio jasan. Pružila
mi se prilika da nešto promijenim. Sad će se vratiti u London i nitko
neće znati da je ovdje stanje krajnje ozbiljno.«
»Nepravedni ste prema sebi.«
»Običan sam tupan. Propustio sam priliku.«
»Ne možete sve učiniti sami.«
Zvučalo je to kao prijekor. Ispred njih je na cesti stajao napušteni
kamion čija je prikolica skrenula postrance, dok se kabina popela na
pločnik, a tragove nesreće već je prekrio svježi snijeg. Dok su prolazili,
Lewis je vidio da je od kabine otrčala osoba koja je nešto držala, no
pretvarao se da to nije vidio.
»Ne morate me voziti do kuće.«
»Neću da pješačite u tome.«
»Ali vama to nije usput.«
»Zahtijevam to.«
Jaka grijalica u automobilu ispuhivala je vrući zrak oko njegovih
nogu, pa se toplina počela dizati i obavijati mu prsa, a vrhovi prstiju
bockali su ga jer mu je krv ponovno počela kolati. Kako je temperatura
rasla, u automobilu su se izmiješali mirisi vune, duhana i Ursulina
parfema koji je mirisao kao laneno rublje.
»Kakav su vam to nadimak dali? Lawrence od Hamburga? Je li to
dobro ili loše ime?«
»Zavisi tko ga je nadjenuo.«
Taj nadimak dao mu je Barker, a u to vrijeme Lewis se nije bunio
jer je potajno bio tašt, pa mu je to godilo. »Nadimak se odnosi na T. E.
Lawrencea kojega su zvali Lawrence od Arabije.«
Ursula nikad nije čula za njega.
»Bio je neprilagođen britanski poručnik, a za vrijeme Prvoga
svjetskog rata službovao je u Egiptu. Mnogo je toga znao o beduinima i
razumio ih je. Napisao je knjigu Sedam stupova mudrosti. Meni je to
neka vrst Biblije. Stalno je nosim sa sobom. Barker me ponekad zove
Lawrence, a netko u uredu jamačno ga je čuo.«
»Zanima me kakav mu je bio značaj.«
»Uvijek je ljutio vlastodršce i zauzimao se za mjesno stanovništvo.
U vojsci su smatrali da je bezobrazan. Mrzili su ga jer je više volio
149
Glorij@
 Knjigoteka

domaće ljude nego svoje sunarodnjake. Posudit ću vam njegovu knjigu.

Potpisao mi ju je jer sam ga jednom nakratko sreo na vojnoj zabavi.«
»Kakav je bio?«
»Činilo se kao da bi želio biti negdje drugdje.«
»I vi više volite domaće ljude?«
»Često mi to predbacuju. To tvrdi čak i moja žena.«
Više se nisu vozili po bljuzgavici, nego su gume škripale po
snježnom pokrivaču, pa je Lewis osjetio razliku jer je upravljač manje
titrao, a čvršće ga je stegnuo kad je spomenuo Rachael.
»Mislim da je vrlo hrabra kad dijeli kuću... s njemačkom obitelji.
Mnogi to ne bi mogli podnijeti.«
Lewis je znao da je to točno, ali dosad Rachael nije smatrao
hrabrom osobom.
»Je li se... prilagodila?«
Prilagodila! Pa, bila je to vrlo dobra riječ.
»Mislim da... uspijeva u tome. Nije... nije se dobro osjećala. Dugo joj
je trebalo da preboli gubitak našega starijeg sina.«
Kad je doznao da je Ursula i sama ožalošćena smrću bliske osobe,
samo joj je ukratko ispričao kako je Michael umro. Činilo se da
izmjenjuju priče o onome što im je zajedničko - mrtvi muž i sin - ali nije
posebno istaknuo tu povezanost, a to ni ubuduće nije kanio učiniti.
»Mislim da bi mi bilo vrlo teško živjeti s prijašnjim neprijateljima,
pogotovo kad bih ih krivila za sinovljevu smrt. A kad bih imala muža
koji se sad brine za neprijatelje... Teško je to.«
Sve je to napabirčila na temelju vrlo malo obavijesti. Kako je sve
tako brzo povezala?
»Da, ali... ona to mora...« Zašutio je, osjetivši da previše odaje.
»Mora?«
»Ona... Nadao sam se da će s vremenom... nastaviti kao i prije.«
»Zašto? Vrijeme tu ne čini ništa posebno.«
Na te riječi nije imao odgovor.
»Smrt sina ne zacjeljuje«, primijetila je.
Lewis izdahne, dugo i dovoljno duboko da zamagli unutrašnjost
vjetrobrana, pa je ispružio ruku i obrisao ga rukavicom.
»Vrijeme je uistinu grozno«, rekao je.
150
Glorij@
 Knjigoteka

Njegova sugovornica razumjela je šifriranu poruku. »Oprostite. Sve

me se to ne tiče.«
»Ne, ne, u redu je.«
Nastala je stanka.
»Imate još jednoga sina, je li?«
»Da.«
»Kakav je?«
Pomislivši na Edmunda, Lewis se nasmiješio. Uživao je u sinovljevu
društvu i htio ga je bolje upoznati, ali sama činjenica da ga nije dobro
poznavao smetala mu je i onemogućavala da izrazi tu naklonost.
»On... dobar je dječak...«
Upravljač mu se odjednom istrgnuo iz ruku, pa se uz trzaj okrenuo
u smjeru kazaljke na satu, a onda u suprotnome, kao da ga okreće pijani,
sablasni vozač. Do trenutka kad ga je pukovnik uspio ispraviti,
automobil se već sklizao postrance i počeo se naizgled mirno i otmjeno
okretati, a Lewis nije htio uprijeti da ga ispravi, nego ga je pustio da
odlebdi preko ceste i sleti kamo hoće. U jednom trenutku čuo je sebe
kako govori: »Držite se!« pa je preko Ursulina trbuha ispružio ukočenu
desnu ruku kako bi prevoditeljicu zadržao na mjestu sve dok se
automobil nije meko i bez zvuka zabio u duboki nanos. No ni kad se
zaustavio, Lewis nije maknuo ruku s prevoditeljice jer je u kratkome
trenutku zanemario nagon koji mu je govorio da je povuče.
»Ne znam što se dogodilo«, izjavio je. »Samo sam... upravljač je
naprosto...«
Ruka mu je još ležala preko nje kao da je ograđuje, ali to više nije
bio zaštitnički pokret. Gledao ju je, čekajući da vidi što će Ursula učiniti.
Lijevu ruku stavila mu je na podlakticu i podignula je.
»Žao mi je. Bilo je to...«
»U redu je, pukovniče, lako je pogriješiti.«
Automobil se čvrsto zario u nanos. Lewis je odlučio da će svoju
pomoćnicu otpratiti kući, pa će otići u Časnički klub na Jungfernstiegu
gdje će naći prijevoz do kuće, a vučnoj službi prepustit će da, kad budu
mogli, iskopaju automobil iz nanosa. Očajnički je želio cigaretu, ali čak je
i pretinac na naslonu za ruke bio prazan.
»Otpratit ću vas do kuće.«
»Ne morate, pukovniče.«
151
Glorij@
 Knjigoteka

»Nije mi teško.«
Pješačili su opustjelim Neuer Steinwegom u starom, netaknutome
dijelu grada, a Lewisu je bilo tako neugodno zbog nametljiva ponašanja
da je malo prebrzo koračao.
Rachael ga je često zadirkivala zbog njegove prostodušnosti glede
suprotnoga spola. Bila mu je to najbolja obrana kad je izbivao od kuće.
Jednostavna vjernost uvijek mu je omogućavala da se izvuče iz
okolnosti koje su drugi smatrali odviše primamljivima. Među njegovim
kolegama časnicima ljubavna vrludanja bila su prilično uobičajena, a svi
oko njih često su se pravili da ne primjećuju njihove brojne ljubavne
pustolovine. Ali njega nikad nisu salijetale kušnje koje su izjedale, a
ponekad i upropastile posve razumne ljude. Nekoć je pomišljao da glede
toga s njim možda nešto nije u redu. Jedne noći u Bremenu njegov
pomoćnik Blackmore optužio ga je da je »redovnički mlakonja«. Bilo je
to u prvim danima mira kad su se proslave pretvarale u orgije, pa su se
cijele vojničke čete sparivale s Njemicama mještankama. Satnika koji je
tek nedavno stupio u brak morao je spasiti opasnosti da se svega
odrekne zbog konobarice. »Jebeni si redovnički mlakonja, Morgane.
Redovnički mlakonja«, zadirkivao je dok je Lewis stajao u okviru vrata,
čekajući da se njegov pomoćnik odjene. »Mislim, pogledaj je! Kako
možeš odoljeti? Ne želiš li to učiniti?« Djevojka je duboko spavala,
isrpljena, a ležala je s jednom nogom prebačenom preko plahte. Bila je
mliječne boje, meka i primamljiva, ali ne, nije ju želio i to ne zbog, kako
ga je Blackmore optužio, pomanjkanja crvenih krvnih zrnaca ili zbog
pretjeranog samosvladavanja. Na taj način uistinu je gledao samo svoju
ženu, ali sada, dok je motrio Ursulu kako skakuće poput antilope,
pokušavajući izbjeći mjesta gdje je snijeg bio dublji, pitao se može li se
pouzdati u dosadašnju samozaštitu. Žarko, jasno i pomno je motreći,
uvijek je ponešto zapažao na njoj, male pokrete i poglede, iako nije
pomišljao da će tako što primjećivati na bilo kojoj drugoj ženi osim
Rachael. Imao je osjećaj da mu je netko dao naočale, pa je postao
svjestan kratkovidnosti s kojom je dotad dugo živio. Da ga je Rachael
sad gledala kroz prozor u niši, što bi vidjela? Britanskog časnika koji je
ljubazan prema pomoćnici ili muža koji poduzima prve, probne korake
do nevjere? Znao je kako bi na to gledali Blackmore, a i polovica časnika
u stožeru, ah što on sam misli o tome? Prati li naprosto svoju
prevoditeljicu do kuće ili njegovo navaljivanje da se viteški ponese krije
namjere nedostojne džentlmena? Zimska hladnoća kao da je od njegova
razumnog bića pravila majmuna i ulijevala mu životinjska čula.
152
Glorij@
 Knjigoteka

Došli su do peterokatnice prekoputa staroga trgovačkoga zdanja, a

Ursula je u torbici potražila ključeve.
»Tu stanuje moja teta.«
Naravno, boravila je kod tete. Zato je pokušavala dospjeti do
Hamburga nakon što je pobjegla pred Rusima.
»Pozvala bih vas na kavu, ah teta mi je prava brbljavica.«
»To je posve u redu. Nisam to ni očekivao.«
»Hvala što ste me dopratili do kuće. Vidimo se sutra u uredu
dopusti li vrijeme.«
»Da, dopusti li vrijeme.«

Rachael je ležala u krevetu, stalno iznova proživljavajući svoju

razmjenu s Lubertom, riječ po riječ, a svega se vrlo živo sjećala, sve do
trenutka kad ju je poljubio. Iako ju je poljubac zaprepastio, nije se
osjećala povrijeđenom. Bilo je to gotovo ljupko: malo joj je promašio
usnice, a onda je dječački očekivao pljusku. I sama se iznenadila što je
tako brzo uspostavila primirje, ali otada nikako nije imala mira. Htjela
ga je pitati zašto je rekao određene stvari o njoj, o njezinoj prošlosti,
gubitku i braku. Razdražio ju je kad je prilično točno opisao njezino
stanje. Iako to isprva nije prepoznala, osjetila je da je netko razumije.
»Više biste mi se svidjeli da sam vas tada poznavao... više niste
posve onakvi kakvi ste nekoć bili.«
»Niste kao nekoć.« Poslije Michaelove smrti Lewis joj je sto puta
rekao to isto, pa je Edmund to jamačno čuo od njega. Muž joj nije kanio
predbacivati nego baš naprotiv, pokušavao ju je ohrabriti, ali u
njegovim riječima bilo je skrivene želje ili nade da će se njegova žena
vratiti svojem prijašnjem biću koje mu je bilo lakše voljeti. Trebala bi
postati osoba kakva je bila prije bombe, »stara Rachael«, koja se nije
pitala je li to uistinu njezino »pravo ja«, je li sretna i želi li voditi ljubav,
ali više nije bilo povratka, izgubila je nedužnost. Bomba ju je uništila i
nije znala kako bi se mogla vratiti svojoj prijašnjoj, a ako Lewis to nije u
stanju shvatiti, nikad joj neće moći pomoći. Kad bi ga upitala: »Što si to
prije volio na meni, Lew?« naprosto je odgovarao: »Samo te volim, Rach.
Ne mogu to objasniti.« No želi li ozdraviti, potreban joj je netko tko će
joj upravo to objasniti.
Ispružila je ruku u prostranstvo postelje, hladno i prazno, pa iako je
navikla da samo ona leži u njoj, trebalo je tu biti i Lewisovo toplo tijelo.
153
Glorij@
 Knjigoteka

Umjesto toga je, ispruživši ruku, napipala njegovu pidžamu koja je

presavijena pod jastukom, potvrđivala muževljevu nenazočnost.
Opipala je pidžamu marke viyella i pojas nalik na uže. Cijele prve godine
braka u postelju su odlazili goli, čak i zimi. U to vrijeme među njima nije
bilo ograda i nisu se stidjeli. Naravno, bili su puni mladenačkog poleta, a
osjećali su samopouzdanje i slobodu neokaljane prošlosti, ali tijekom
godina počeli su se sve više pokrivati, a i na sebe kao da su stavljali
naslage. A kad je poslije Michaelove smrti odjenula i duhovno tešku,
žalobnu odjeću, pitala se hoće li je ikad više biti u stanju svući.
Sjela je u postelji. Negdje u kući bilo je upaljeno svjetlo, pa je kroz
pukotinu u zastoru na pod bacalo svjetlosnu traku. Upalila je svjetiljku
pokraj kreveta. Snažno je poželjela toplo mlijeko, a tu je naviku stekla za
vrijeme rata dok nije bilo Lewisa.
Osluhnula je noć. Sve je bilo tiho, samo su radijatori škljocali i
štropotali. Napokon je ustala iz postelje, pa otišla do zastora i provirila.
Dolje je netko upalio svjetlo. Možda se Lewis vratio, pa je sebi pred
spavanje pripravljao piće. Stavila je noge u papuče, navukla kućnu
haljinu i otišla provjeriti.
Na rešetki kamina u predvorju svjetlucala je jedna jedina
narančasta žeravica. Pogledala je spornu sliku gole djevojke i osjetila
ogorčenost jer je dopustila da joj u mislima protiv nje blebeće duh
gospođe Burnham, koja kao da ju je nadzirala. Na svoj način Rachael je
cijenila tu sliku, jer bila je izvrsna, lijepa i nimalo sablažnjiva, naslikana
vrlo lakim potezima. Možda će Herr Luberta izravno upitati kakva joj je
povijest, a onda će ga ispitati i o njegovoj prošlosti.
U primaćoj sobi gorjelo je svjetlo, pa je ušla očekujući da će vidjeti
Lewisa kako pijucka whisky, zavalivši se u naslonjač Mies van der Rohe,
ali prostorija je bila prazna.
Prišavši velikom prozoru, pogledala je tratinu iza kuće koja se
blago spuštala prema rijeci. Na drugoj obali svjetlucala su rijetka svjetla,
a snijeg je još jednako padao. Gledala je u smjeru Elbe, pa iako je nije
mogla vidjeti, znala je da je ondje i da teče prema Engleskoj koju je već
sve teže zamišljala.
Onda je zamijetila kako se preko livade kreće nešto veličine jelena
ili vrlo krupnog psa, ali previše pognuto da bi bilo jedno ili drugo, a
imalo je debeli, svinuti rep dužine ruke. Ugasila je svjetlo da bolje vidi,
pa se pred njom, ravnodušno koračajući preko snijegom prekrivene
livade, stvorila velika, tamna mačka - ni pas, ni jelen, nego mačka - tako
154
Glorij@
 Knjigoteka

krupna da je mogla biti leopard ili čak manja, troma i bezbrižna lavica.
Nije se smjela naći ondje, no ipak je bila tamo, a činilo se da je posve kod
kuće, u svom prirodnome prebivalištu.
»Čekaj«, pozove je Rachael. »Vrati se.« Htjela je da se životinja
zaustavi kako bi bila sigurna da je dobro vidjela, da zastane i okrene se,
pokazavši da je primijetila nečiju pozornost, pa da im se oči susretnu, da
joj mačka dobaci značajan, sudionički pogled ili znak, ali prošla je ne
osvrnuvši se i stopila se s mrakom.

155
Glorij@
 Knjigoteka

~8~

Lubert i Freda pojeli su večeru koja se sastojala od kuhanih jaja i

crnoga kruha, a namazali su ga margarinom Petersen & Johanssen.
Lubert se divio ljudskoj sposobnosti - pa i svojoj - da se prilagodi
pogoršanim uvjetima i da prema njima preusmjeri očekivanja. Čak i u
posljednjoj, očajnoj godini rata takav obrok smatrao bi bijednim, no sad
je uživao u svakoj mrvici. Čak je i Petersenov ljigavi margarin imao
dobar okus.
»Fredo, hoćeš li mi dodati margarin?«
Preko stola je gurnula porculansku posudu i dalje umačući kruh u
vrh meko kuhanog jajeta. Sjedila je pogrbljena, čelo joj se činilo
nauljeno, s nekoliko mrlja, a pletenice i ruke još su joj bile umrljane
prašinom ruševina. Postalo je tako uobičajeno da šuti za vrijeme obroka
da je Lubert za to vrijeme počeo čitati, iako bi se Claudia zbog toga
zgražala, a bio je to još jedan znak da utjecaj njegove pokojne žene slabi.
»Stefane, hoćeš li nam se pridružiti?« pitala bi usred obroka ako je,
zaokupljen novinama, bio samo tjelesno nazočan. »Je li svijet ljudi koji
se prepiru uistinu zanimljiviji od mene?«
No sad je pred hranom raširio Die Welt, otvorivši ga na izvješću o
broju Nijemaca koji borave u logorima na britanskome području. Otkad
je nepromišljeno poljubio gospođu Morgan, čekao je da ih izvijeste kako
su izbačeni. Iako mu je brzo oprostila, osjećao je da se u donjim
prostorijama kuha nešto nepovoljno. Možda je bio više nalik na svoju
kćer nego što je želio priznati. Obadvoje su bili tvrdoglavi i pomalo
brzopleti, a kao i ona, nije žalio zbog svojih postupaka.
»Nedavno sam vidio kako netko noću pokušava provaliti u
Petersenovu kuću«, obratio se Fredi jer ga je sjećanje na Claudiju
potaknulo da pokuša razgovarati s kćerkom. »Htio sam ih zaustaviti, ali
onda sam pomislio: ›Ne, neka je samo koriste. Sablažnjivo je da su sve te
kuće prazne. To je besmisleno. ‹«
I dalje je jela ne gledajući ga.
»Jadni Petersen«, dodao je. Margarinom je namazao još jedan
komad crnoga kruha. Ako su obroci u Gretinoj staroj kuhinjici značili
nazadovanje, još je mnogo gore bilo ono što se dogodilo njegovu
156
Glorij@
 Knjigoteka

susjedu jer je završio u zajedničkoj limenoj zgradi. Taj bogat poslovni

čovjek, proizvođač margarina, nekoć je imao rolls-royce, trkaćega konja
i golemu jedrilicu kojom je jedrio uz i niz Elbu, poput kopije one
admirala von Speea. Njegovu otmjenu kuću na Elbchausseeu prvu su
rekvirirali, zajedno s jedrilicom, automobilima, konjem i vlasnikovim
ponosom. Nije pretrpio samo poniženje da su ga preselili u limenu
zgradu u Hammu, nego mu je, devet mjeseci nakon što su je rekvirirali,
kuća još zjapila prazna jer Britanci nisu uspjeli ili su zaboravili pronaći
nekoga da boravi u njoj.
»Kako je na raščišćavanju ruševina?«
»Posao je težak.«
»Majka bi se ponosila tobom.«
»Jesi li zaboravio da je mrtva?«
»Nisam zaboravio, Friedie. Kako bih mogao? Znam da sam je
mjesecima tražio jer nisam želio prihvatiti stvarnost, ali sad sam
prihvatio.«
Samo dotle je mogao doći u pokušaju da dopre do kćeri, a onda kao
da je udario u stijenu. Nije se mogao probiti kroz taj sloj, kroz tvrdi
temelj njezina bijesa. Kucanje na vratima spasilo ga je od daljnjih
besmislenih napora.
»Uđi«, pozvao je, očekujući Heike.
No bila je to Rachael. Ustao je, više zato što je odjednom postao
uzbuđen nego zbog uljudnosti. To je svakako bio kraj! Koliko je znao,
prvi put je došla u njihove prostorije. Možda dolje čeka pukovnik da s
njim porazgovara. Najprije će govoriti o vremenu, a onda će Luberta
izazvati na dvoboj.
»Frau Morgan.«
Rachael je brzo i s poštovanjem bacila pogled unaokolo, motreći
skromnu kuhinjicu, izračunavajući kvadratne metre u usporedbi sa
svojim prostorom.
»Ovo sam našla... u ladici«, pokazala je, »pa sam pomislila da bih
vam trebala vratiti.« Pružila mu je Claudijinu granatnu ogrlicu.
Uzeo ju je, a kad joj je osjetio težinu i čuo kako zveckaju kristali,
glavom mu je proletjelo sjećanje. Kupio ju je Claudiji dok joj se udvarao,
a bio je nervozan jer je smatrao da se neće moći mjeriti s nakitom koji je
naslijedila, no kad je vidio da ju je poklon oduševio, panika mu se

157
Glorij@
 Knjigoteka

istopila, jer Claudia je potvrdila njegove nade: zapravo joj nije bilo stalo
do bogatstva.
»Hvala, gospođo Morgan. Vi biste je trebali dobiti.« Dodao je ogrlicu
kćeri, a ona ju je, bez riječi, poput vjeverice gurnula u džep radne
odjeće.
Rachael joj se izravno obratila: »Također sam se pitala bi li ti,
Freda, voljela poći frizeru. Mi... Sutra će mi u kuću doći frizerka.«
Pogledom je zamolila Luberta da prevede. »Friedie«, rekao je
njemački, »Frau Morgan je vrlo ljubazno ponudila da središ kosu kod
frizerke. Bi li to voljela?«
»Što ne valja s mojom kosom?«
»U redu je, ali... mislim da bi to bilo dobro... za mladu damu. To je...
ljubazna ponuda.«
Rachael je vidjela da je djevojci neugodno. »Samo ako želiš...«
Okrenula se Lubertu. »Ne mora mi smjesta odgovoriti. Renata dolazi tek
sutra. Popodne će biti ovdje, ako vaša kći bude željela doći.«
Primijetio je da Rachael danas izgleda posve drukčije. Nestalo je
njezinoga tvrdoga oklopa.
»Hvala. Fredo?«
»Danke.«
Iako je to tek promrmljala, djevojka je ipak zahvalila.

Kostur je kasnio, možda zbog vremena, iako to nikad prije nije

zaustavilo Herr Koeniga. Možda su bila kriva njegova slaba prsa,
sklonost plućnoj bolesti zbog koje ga nisu uvojačili u Wehrmacht, iako je
zadnjih mjeseci dobro izgledao, bio je manje nalik na truplo nego
obično, a i obrazi su mu zadobili blagoružičastu boju, pa to više nije bio
postariji čovjek s kakvim se Edmund sreo na početku. Heike mu je
donosila kolače i mlijeko, a dječak mu je često pružio rebro čokolade, pa
se učiteljeva pojava popunila. Sad je prije lekcije skidao kaput, čak je
govorio o svojim nadama.
Edmund je oštrim pogledom stražara motrio ulaz i čekao da tamna
pojava naruši bjelinu krajolika. Nestrpljivo je očekivao učitelja.
Današnja lekcija bit će posljednja prije Božića, a Koenigu će dati
prijevremeni poklon iznenađenja: četiri stotine cigareta koje će mu
omogućiti da dobije Persilschein, uvjerenje, pa će slobodno moći početi

158
Glorij@
 Knjigoteka

novi život u Wisconsinu, s bratom čiji buick ima rogove na haubi. Nakon
što je isprva odbio Edmundovu ponudu, gospodin Koenig se
predomislio i rekao da će biti vrlo zahvalan ako mu »hamburški Robin
Hood« pomogne da ode u Ameriku (i ako o tome nikome ne kaže ni
riječi). Edmundu je tako laskala usporedba s najvećim engleskim
junačkim lopovom da se još više osmjelio u krađi. Nabava cigareta za
divlje dječake prošla je prilično glatko, a u samo dvije misije nabavio je i
ono što je trebao učitelj. Sada je pokraj Koenigove prazne stolice čekalo
četiri stotine cigareta, prokrijumčarenih niz stube u liječničkoj torbi
kojom se Edmund koristio za prenošenje igračaka.
Ušla je Heike, noseći komad kolača i čašu mlijeka, ali gospodin
Koenig se još nije pojavio.
»'Bro jutro, Edmunde.«
»'Bro jutro, Heike.«
Kako je mališan sve bolje govorio njemački, njih dvoje počeli su
razgovarati s lepršavom povjerljivošću, pa su se tako pozdravljali još
otkako joj se Edmund, zabunivši se, obratio na lošem njemačkome.
»Kako si danas?«
»Vrlo dobro, hvala.«
»Ukusna si djevojka«, reče, šaleći se na račun svoje prijašnje
pogreške.
»A ti si ›ukusan‹ dječak.« Položila je pladanj na stolić za kavu. »Gdje
je Herr Koenig?« Slegnuo je ramenima.
Heike je otišla do zastora da pogleda kroz prozor, a noge su joj
prošle opasno blizu Edmundova poklona koji će učitelju promijeniti
život. Oponašajući Koeniga, podignula je ruke, stisnula ih i nabrala usta
kako bi se doimala poput glodavca. »Možda... je još u rupi pod zemljom.«
Voljela je šalu na bilo kojem jeziku, pa se Edmund zakikotao, iako se
osjećao pomalo vjerolomno glede učitelja. Heike je njuškala po sobi, a
pogled joj je pao na dječakovu knjigu. »Što je to?«
Spustio je pogled na njemački prijevod Gulliver ovih putovanja, sa
slikama, koji mu je Lubert posudio, a gospodin Koenig mu je zadavao da
odatle čita naglas. Pokazao joj je svoju najdražu sliku u boji na kojoj su
Gullivera vezali Liliputanci.
Heike je zaprepašteno gledala. »Pročitaj mi nešto...«, zatražila je.
Edmund je nasumice otvorio knjigu i samopouzdano pročitao na
tečnom njemačkome: »To me navelo da razmislim o lijepoj koži naših
159
Glorij@
 Knjigoteka

engleskih dama, koje nam se čine tako krasnima samo zato što su
jednake veličine kao i mi, pa im nedostatke ne gledamo kroz povećalo
jer na temelju toga pokusa otkrili bismo da se i u najvećoj mjeri glatka i
bijela koža doima hrapavom, grubom i lošije boje.«
»Engleske dame imaju najbolju kožu«, izjavi Heike. »Pogledaj svoju
majku. Koža joj je divna.«
Potvrdio je glavom, iako nikad nije imao razloga da kožu svoje
majke smatra lijepom, niti je dovoljno uspoređivao engleske žene s
njemačkima da bi došao do nekog zaključka.
Heike je pred zrcalom koje visilo iznad okvira kamina počela
proučavati vlastitu kožu, pa je okretala vilicu amo-tamo, štipala se za
obraze kako bi postali ružičasti i sebi tražila nedostatke. »Gospoda vrlo
hvale moju kožu, a neki je uspoređuju s breskvom. Misliš li i ti da je
nalik na breskvu, Edmunde?«
Nije bio siguran što na njemačkome znači ta riječ, ali otprilike je
shvatio kad mu je Heike znakovima pokazala, praveći se da jede voće.
»Sviđa ti se moja koža?«
Slegnuo je ramenima.
»Neotesani engleski dječače«, ukorila ga je. »Misliš li da nemam
obožavatelja?«
Nije razumio ni riječ »obožavatelj«, ali nastavila je, kao da s njim
želi prisno podijeliti povjerljive teme.
»Moj Josef otišao je na Istočnu frontu i nikad se nije vratio. Možda
ću morati naći Engleza. Smatraš li da bih se trebala udati za Engleza?
Što misliš, Edmunde?
Traži li od njega da se oženi njome? Ponovno je slegnuo ramenima.
Šaleći se, podignula je prst kao da ga upozorava. »Ne diraj kolač
gospodina Koeniga!« Ponovno oponašajući glodavca, izašla je iz
prostorije.
Edmund je zurio u komad kolača i čašu mlijeka, ali u njemu nisu
potaknuli glad nego se rastužio. Kad god bi došlo vrijeme da gospodin
Koenig popije mlijeko i pojede kolač, dječak je namjerno odvratio
pogled ili je čitao knjigu, dijelom iz poštovanja, jer je smatrao to
osobnim trenucima koje ne bi trebalo motriti, ali i zato što mu je
učiteljev uobičajeni način pri jelu, sa zvucima žvakanja i tihim
mljackanjem, skupljanjem mrvica i lizanjem usnica umazanih mlijekom

160
Glorij@
 Knjigoteka

bio isto tako odbojan kao da netko grubim vunenim džemperom trlja
obojeni zid.
Sat je tiktakao, a zvuk se pojačavao kao da nestrpljivo ponavlja:
»Koe-nig, Koe-nig, Koe-nig.« Poslije nekoliko minuta Edmund je spustio
knjigu i otišao do prozora.
»Koen-ig, Koen-ig, Koen-ig, gdje si?«
Još nije bilo ni traga učitelju, ali dok je dječak gledao vrtna vrata,
pojavio se očev mercedes, prilazeći stazom poput crnoga broda koji na
Antarktičkome moru razdvaja ledene sante. Otac se nikad nije vraćao
danju, nego bi otišao prije doručka, a pojavio bi se tek nakon što je
zapalo sunce, poput kakvoga noćnog bića. Što je tako rano radio kod
kuće? Možda je putem poveo gospodina Koeniga?
Ali iz automobila je izašao samo otac, pa se nagnuo, izvadivši
aktovku i uložnicu. Učinio je i nešto pomalo čudno: nije se odmah popeo
stubama do ulaza, nego je neko vrijeme stajao gledajući kuću, kao da u
sebi odvaguje nešto važno. Vrlo je duboko udahnuo, a onda je isto tako
snažno izdahnuo, što je bilo vidljivo po gustoj pari koja mu je izlazila iz
usta. Polako se popeo stubama i ušao na prednja vrata, a pete s čeličnim
zakovicama sve su glasnije odjekivale dok se približavao radnoj sobi.
Edmund je bacio pogled na torbu s plijenom, ali bilo je prekasno da je
sakrije jer otac je već stajao u okviru vrata.
»Hej, Ede.«
»Hej, oče.«
Lewisovo lice razvuklo se u osmijeh koji mu nije dopro do očiju. Za
sobom je zatvorio vrata, a onda je prišao i sjeo na učiteljevu stolicu.
Nagnuo se prema sinu, zapalio cigaretu i ispustio dim. Pokreti su mu bili
pomni i osobiti, ali tako uvježbani da su se doimali posve ležernima.
Edmund je sve primjećivao: kako se otac, trenutak nakon što je ispustio
dim, ugrizao za gornju usnicu i počešao nadlanicu, a cigaretu nije držao
palcem. Dječaku je godilo gledati oca, a lakše ga je oponašao nego
majku, koja je bila složenija i prevrtljivija. No danas se otac doimao
ozbiljnije nego obično. Je li nešto posumnjao? Rijetko je pokazivao da se
ljuti na sina, a kako je dugo bio odsutan, majka se gotovo u potpunosti
brinula za to da u dječakov život uvede stegu, pa se Edmund nije mogao
sjetiti da ga je otac ikad ukorio, no unatoč tome bio je siguran da će sad
uslijediti grdnje.

161
Glorij@
 Knjigoteka

»Jesi li dobro?« zanimalo je Lewisa. Edmund potvrdi glavom.

»Dobro, to je dobro.«
Otac se nije doimao zlovoljno, no držao se kao da mora izreći nešto
vrlo neugodno. Dječak se odjednom sjetio kako mu je otac poslije
Michaelove smrti rekao da sjedne da »malo porazgovaraju«, a razgovor
je protekao ovako:
»Jesi li dobro?«
Potvrđivanje glavom.
»Dobro, to je dobro. Pa, ako želiš... ili ti je potrebno popričati o... bilo
čemu... obrati mi se.«
Edmund je slegnuo ramenima, kimnuo i to je bilo sve. Otac ga je sad
gotovo isto tako motrio. »Bojim se da gospodin Koenig danas neće
doći«, izjavio je. »Više se uopće neće vratiti. U neprilici je.«
»Za to sam ja kriv...«, izleti Edmundu.
»Za što?«
»Rekao sam mu da ode u Ameriku.« Lewis se činio zbunjenim.
»Ja... pokušao sam mu pomoći... da počne novi život.«
Četiri stotine cigareta stvorile su paket pun osjećaja krivnje, velik
poput zamotuljka iz Brobdingnaga, zemlje divova u kojoj se našao
Gulliver, a sad će taj sadržaj zapaliti torbu i izaći na vidjelo ili će je
učiniti prozirnom. Otac je očima slijedio dječakov pogled.
»Nešto je u torbi? Za Herr Koeniga?«
Edmund kimne.
Lewis se nagne naprijed pa, s cigaretom u sredini usta, suzivši oči
zbog dima, otvori torbu.
»Majka je rekla da pokušavaš manje pušiti. Mislio sam da ti ne treba
toliko cigareta.«
Lewis je motrio plijen. »Pitao sam se kamo su nestale.«
»Trebalo mu je četiri stotine cigareta da dobije Persilschein.«
»Četiri stotine?«
»Toliko je potrebno za Persilschein, dvjesto za putnu propusnicu, a
pet stotina za bicikl.«
»Kako sve to znaš, Ede?« Činilo se kao da se otac zabavlja, gotovo
kao da ga se sve to dojmilo.
»Od... prijatelja, onih s druge strane tratine, dječaka bez majki.«
162
Glorij@
 Knjigoteka

»I njima si... ›pomagao‹?«

Edmund se posramljeno sagnuo i snizio glas, jedva čujno
izgovorivši: »Da.« U zadnja dva mjeseca redovito je potpomagao Ozija,
pa je prokrijumčario na desetke paketa.
»Samo sam radio isto što i ti.«
Lewis je ugasio cigaretu u pepeljari od oniksa koja je stajala na
stolu. »Davanje je u redu, ali ne i krađa, Ede. To nije najbolji način čak i
kad pokušavaš pomoći ljudima. Trebao si me pitati.«
Dječak potvrdi glavom. Osjećao je tužnu težinu očeva razočaranja.
Noktom jednoga palca prelazio je po drugome, pokušavajući zatomiti
osjećaje. Ne smije pogledati oca da ne zaplače. Ne smije početi plakati!
»Svakako, dobro je da ih nisi dao gospodinu Koenigu. Nije bio
onakav kakav se pravio da jest. Nije bio upravitelj škole, nego je radio za
nacističku posebnu policiju.«
»Ah nije se mogao boriti. Imao je slaba prsa. Za vrijeme svih lekcija
čuo sam ga kako hripa. Nije volio Hitlera. Nije čak htio ni razgovarati o
njemu.«
»Nije.«
»Ali... ne razumijem. Jesi li siguran? Činilo se da nije loša osoba.«
»Knjigu ne možeš uvijek prosuditi po koricama, Ede. Ponekad je...
ono loše u čovjeku... vrlo duboko skriveno.«
Edmund je osjetio da ga nešto steže u prsima. Kakve god odvratne
zločine njegov učitelj počinio, dječaka je rastužila pomisao da ga više
neće vidjeti i da Koenig nikada neće započeti novi život u Wisconsinu.
Bilo je još gore od prijevare.
»Što će biti s njim?«
Otac se počeše po crnim dlakama na nadlanici. »Vjerojatno će otići
u zatvor.«
Kolač i mlijeko doimali su se napušteno. Koenig neće ispiti tu čašu
ni pojesti krišku kolača. Edmund je prstom počeo strugati po naslovnoj
stranici Gulliverovih putovanja.
»Pa, jedeš li jaje s uskoga ili širokog vrha?« upita otac.
Edmund slegne ramenima. Znao je kako otac misli na rat opisan u
knjizi o Gulliveru gdje su se oni koji su meko kuhano jaje jeli počevši od
širokog vrha sukobili s onima koji su počinjali s uskoga, ali nije mogao
odgovoriti šalom.
163
Glorij@
 Knjigoteka

»Pomislio sam kako bismo gospodina Luberta mogli zamoliti da

nam pomogne s tvojim lekcijama... barem dok ne nađemo novoga
učitelja.«
Edmund se nastojao sjetiti svakoga trenutka s Koenigom jer je
pokušavao pronaći pokazatelje koji su mu promaknuti, kako bi ga
mogao ponovno procijeniti u svjetlu toga strašnoga otkrića. »Naprosto
nije izgledao kao loš čovjek«, ponovio je.
»I ja sam mislio da je dobar. Vjerovao sam mu na riječ, no imao sam
krivo. Ipak, to ne znači da ne trebaš vjerovati ljudima, a nekad moraš
imati povjerenja i u loše, da im pomogneš, čak ako i iznevjere tvoje
povjerenje.«
»Žao mi je što sam uzeo cigarete.«
Lewis kimne.
»Što ćeš učiniti s njima?« zanimalo je Edmunda.
»Pa, mogao bih ih popušiti.«
Dječak je usredotočeno zurio u torbu. »Smijem li ih dati... svojim
prijateljima? Trebaju ih jer ih mijenjaju za hranu.«
»Hranu bi trebali dobivati u logoru. Gdje žive ti tvoji prijatelji?«
»Nisam siguran. Čini se da lutaju.«
»Jesu li siročad?« Edmund potvrdi glavom.
»Koliko ih je?« Otac se činio više znatiželjan nego ljutit. »Mislim da
ih je šest ili sedam.«
Lewis je vrlo dugo gledao torbu. Ponovno je tresao nogom, kao
uvijek kad je o nečemu razmišljao, a onda je cigarete gurnuo preko
poda, prema sinu.
»Pobrini se da sve to odmah ne potroše.«

Rachael je tintom ispisivala posljednji natpis, označavajući mjesta

gostiju. Izvježbanim, kosim rukopisom napisala je ime bojnika
Burnhama, a onda presavila papir i postavila ga na stolicu do svoje.
»Što misliš?« upitala je muža.
»Odjeća je ljupka«, odgovorio je, »i posve ti pristaje.«
»Mislila sam na stol, ali hvala.« Dotaknula je uvojke. »Renati sam
natovarila mnogo posla. Kad je meni sredila frizuru, rekla sam joj da se

164
Glorij@
 Knjigoteka

pobrine za Heike, a onda se pozabavila i Fredom, iako je nju trebalo

malo nagovarati.«
»Herr Lubert je jamačno zahvalan.«
»Da, jest.«
»Sve to pomaže. Siguran sam da će se Freda toga sjećati.«
Dirnulo ju je kad je vidjela kako Renata Fredi polaže ruke na
ramena i blago joj govori da bi joj odvratila pozornost, a onda joj
raspušta čvrsto ispletene pletenice, pa joj prelazi po kosi, češljajući je do
kraja leđa. »Jao, jao, što to imamo? Nalik si na Veronicu Lake«, govorila
je.
»Eto«, Rachael se odmakne od stola, a Lewis baci pogled unaokolo.
Stol je bio postavljen za osam osoba i to u punome sjaju: s priborom
za ručak wedgwood, koji su im darovale vojne snage Njezina
Veličanstva, srebrnim svijećnjakom Lewisove majke (jedinim komadom
obiteljskoga srebra koji su posjedovali) te s podlogama na kojima su
bile slike poznatih londonskih zgrada, a cijelu tu izložbu ležerno je
pozlaćivao Lubertov kristalni servis. Čemu su sve nazdravljali s tim
peharima? Kakva su se lica puna nade odražavala u njihovim
površinama? Razvedrila se jer je oživjela svoj stari običaj ispisivanja
imena za pojedina mjesta za stolom na bijelim karticama, pa je pod
imenom svake gošće nacrtala drukčiji cvijet, a pod muškim imenima
križale su se puške ili mačevi.
»Sjajno izgleda«, pohvalio ju je i pokušao odbaciti pomisao da na
samo nekoliko kilometara ljudi gotovo skapavaju od gladi. Osim toga
primanje i večera bile su djelomično njegova zamisao jer je time
Rachael dobacio izazov, a ona je pokazala da mu je dorasla. Morala je
izvršiti zadaću, pa je oživjela, a i on je, gledajući je, osjetio nekadašnje
uzbuđenje.
»Susan svakako želi sjediti pokraj tebe, pa ću zbog simetričnosti ja
sjesti uz bojnika Burnhama. Gospođu Eliot stavit ću u sredinu, s
bojnikove druge strane. Misliš li da će se slagati?«
»Kao kuće u plamenu.«
»Nećeš se početi svađati s njim, Lewise? Susan kaže da se baš ne
slažete.«
»Ponašat ću se što bolje mogu.«
»Možeš govoriti o bilo čemu: kriketu, vremenu, čak i o politici, samo
ne o poslu. Ne počinji o brodovima. Molim te, Lew, za mene?«
165
Glorij@
 Knjigoteka

U njoj je bilo nešto novo, poslije snježne oluje zdušnije se prihvatila

uloge kućedomaćice. Osoblje je bilo poslušnije, pa su se stvari popravile.
Rachael je popila jutarnju kavu s »posadom«, kako su se nazivale dame
koje su doputovale brodom SS Empire Halladale, a u modu su se vratila i
imena od milja.
»Je li to u redu? Ne doima se pravilnim.«
Kartice s imenima počela je stavljati na pokrajnje tanjuriće, ali na
polovici stola je zastala. »Je li bolje da imena budu na tanjurićima ili na
podlogama?«
»Nitko se neće buniti.«
»Upraviteljeva žena trebala bi znati upravo takve stvari. Celia će
jamačno nešto primijetiti. Zbog čega me ispravila... na jutarnjoj kavi? Ah,
da, rekla sam ›pardon‹, pa me opomenula: Kaže se ›molim?‹, a ne
›pardon‹.« Glasno je otpuhnula, oponašajući gospođu Thompson. »A
onda me ispravila i glede posluživanju zelenja za večeru. ›Nije to
zelenje, draga‹, rekla je, ›nego povrće. ‹«
Pošla je od početka, pa je svaku karticu s imenom premjestila s
tanjurića na podlogu. Uzevši svoje ime s tanjurića, Lewis je primijetio da
mu je Rachael dala njegovu najdražu podlogu sa slikom vojnika na
Mallu. Pogledao je ručno izrađenu karticu na kojoj je s ljubavlju nacrtala
prekrižene puške.
»Dala si mi puške.«
»Bi li više volio cvijeće?«
To zadirkivanje i nestašan pogled koji mu je pritom dobacila
doimali su se neočekivano koketno.
»Eto, tako! Što misliš? Reci iskreno.«
»Mislim...«, ovaj put je potražio bolju riječ nego što je »sjajno«, »...
da je divotno.«
Dotaknuo joj je rame, a iznenadio se kad mu je stisnula ruku. Nikad
nije mogao posve odgonetnuti ženu poput Rachael, ali da razbije ovu
šifru, nije mu bila potrebna pomoć stručnjaka iz stožera u Bletchley
Parku.
»Hoćemo li?«
»Morat ćemo biti brzi.«
»Što je s Edom?«
»Poslao sam ga u Coventry.«
166
Glorij@
 Knjigoteka

»Zašto?«
»Dokasna je bio vani i igrao se s mjesnim dječacima. U redu je. Malo
smo razgovarali. Tjedan dana rane večeri imat ćemo za sebe.«
U sobu je ušla Heike, pa se naklonila i prignula koljeno, gledajući u
pod svjesna da prekida prisni trenutak.
»Bitte, telefonski poziv za Herr Morgana.«
»Hvala, Heike.« Pričekao je da poslužiteljica ode.
»Tko bi to mogao biti?« zanimalo je Rachael.
Uzdahnuo je. Znao je da telefon s priključkom na vojnu centralu
prima pozive samo s jednoga mjesta, iz njegova stožera, a odatle su
stizali samo hitni pozivi.
»Nećeš li odgovoriti?«
Osjećao se kao da ga konji vuku svaki na svoju stranu, pa će ga
rastrgnuti: čvrst, marljivi konj dužnosti i nestašni arapski pastuh
žudnje.
»Idi gore. Doću ću za trenutak.«
Poslije nekoliko minuta zatekao je Rachael kako samo u gaćicama
stoji pred zrcalom u kupaonici i isprobava ogrlicu koja joj je visjela na
golim grudima. »Bolje je da zaključaš vrata«, upozorila ga je.
Zatvorio ih je, ali ih nije zaključao. »Je li nešto loše?« upitala je. »U
tvornici je došlo do pobune.«
»Oh.«
»U nekoliko ljudi su pucali.«
»Ali... Lewise, ne možeš sad otići. Gosti će doći za malo više od sat
vremena.«
»Žao mi je, draga. Pokušat ću se vratiti... prije kraja večeri.«
Spustila je tešku ogrlicu na umivaonik i desnom rukom pokrila
grudi.
»Pa hajde, onda. Idi i spasi Njemačku«, uzdahnula je umorno kao i
prije, više pomirivši se sa sudbinom nego ljutito, a onda ga je, još uvijek
desnom rukom pokrivajući grudi, otpravila ravnodušno mahnuvši i
okrenula se.

Rachael je otvorila vrata odjevena u večernju paunastoplavu

haljinu s dubokim izrezom, posutu šljokicama koju još nije nadmašila
167
Glorij@
 Knjigoteka

nijedna gošća na damskim večerima prije rata. Kosu je podignula,

pokazujući vrat i crtu vilice, dok je ogrlica od lazurnih kamenčića
privlačila pozornost i na njezine druge čari. Odjenula se kako bi
ušutkala glasove u glavi i gostima pokazala da je u potpunosti živa i da
je savršeno u stanju djelovati i bez muža pokraj sebe. Bilo joj je trideset
devet godina i još je nisu mogli tek tako odbaciti.
Susan Burnham priznala je poraz i prije nego što je svukla kaput.
»Rachael Morgan, sve si nas posve nadmašila!« Predala joj je
poklon, »sitnicu« u teškoj zdjeli od brušena stakla. »Tu je dovoljno
cherryja za nekoliko odvojenih pijanki. I podsjeti me da poslije uzmem
zdjelu.«
»Izgledaš... tolstojevski«, primijeti gospođa Eliot.
»Shvatit ću to kao povoljnu primjedbu, Pamela. I ti si ljupka,
obadvije ste dražesne.«
Dok su uzvanici Richardu predavali kapute, Rachael ih je živahno
izvijestila: »Dogodio se nemio slučaj. Lewis vam se svima ispričava i
nada se da će se vratiti do deserta. Ili se kaže: ›do posluživanja pudinga‹,
Celijo?«
»Uvijek ›puding‹. ›Desert‹ je za niže činove.« Gospođa Thompson
bila je tako sigurna u svoju ulogu ministrice za pravila u otmjenu
društvu da nije ni primijetila zadirkivanje.
Rachael je čvrsto odlučila da o Lewisovoj nenazočnosti neće
raspravljati duže nego što je nužno. Gostima je dopustila samo jedan val
uzvika: »Kakva šteta!«, »Baš sam razočarana!« i »Jadnik!«, a onda ih je
pokretom ruke usmjerila prema kaminu, gdje je Heike čekala s pićima.
Kad su Eliotovi, Thompsonovi i Burnhamovi počeli pijuckati ružičasti
gin i nazdravljati ponovnome okupljanju »posade Halladalea«, već su
gotovo zaboravih Lewisa.
»Pa eto, ponovno smo se okupili«, pozdravi ih Rachael i podigne
čašu. »U zdravlje posade.«
»U zdravlje posade«, složile su se gošće.
»Čudno je kako se sad s naklonošću sjećam toga putovanja«,
primijeti gospođa Eliot, »a u to vrijeme bilo mi je vrlo mučno.«
»Dobro je da sad nisi na brodu«, javi se njezin muž, »jer more se
zamrznulo.«
»Ovo je i službeno najjača zabilježena studen u prosincu«, izvijesti
ih satnik Thompson. »U Camberleyu se nitko ne sjeća hladnijeg
168
Glorij@
 Knjigoteka

vremena. U Kentu su nanosi visoki tri metra, a u Devonu je minus

dvadeset.«
»Oni barem imaju grijanje. I hrane.« Mogli su računati na to da će ih
gospođa Eliot, koja je uvijek cjepidlačila izigravajući savjest cijele
skupine, preko Sjevernoga mora vratiti u grubu, snježnobijelu
hamburšku stvarnost. »U školskoj zgradi kojom se koristimo tinta se
smrznula u tintarnicama, a jučer sam vidjela kako nam neki dječak kopa
po smeću i pokušava polizati praznu limenku pudinga od riže. Nosio je
kućnu haljinu, a na nogama je imao papirnate vrećice. Bio je to jadan
prizor.«
Gospođa Burnham uzdahne. »Pamela, možemo li jednu večer
provesti tako da nužno ne razmišljamo o svjetskim patnjama?«
»Sigurna sam da ćeš u tome uspjeti, Susan«, primijeti Rachael,
dobacivši joj pogled koji je govorio: Večeras ču ja uspostaviti ozračje, a
onda je nenapadno ohrabrila gospođu Eliot da nastavi: »Kako
napreduju tvoje prijateljice, Pamela, u skupini za raspravljanje?«
Gospođa Eliot pronašla je prirodni odušak za svoju sklonost
marljivoj djelatnosti u jednoj od mnogih ženskih skupina kojima se
Rachael pomno izbjegavala pridružiti. Bio je to englesko-njemački skup,
a utemeljio ga je vojni dušobrižnik toga okruga, pukovnik Hutton, koji je
nastojao ohrabriti Nijemce da slobodno raspravljaju.
»Postale smo vrlo omiljele, iako mislim da mnoge članice dolaze
zbog besplatnih keksa i tople prostorije. Sjede unaokolo, isprva prilično
ukočeno, ali zahvaljujući čaju, led im se brzo otopi. Održale smo krasne
rasprave, čak smo se i prepirale. Imale smo očaravajuće razmatranje o
razlikama između engleskoga i njemačkoga značaja, a prošli tjedan
pretresale smo pitanje ›Bi li ženino mjesto trebalo biti u kući?‹«
»Ovisi o tome kakva je kuća«, umiješa se Susan, ne skrivajući da je
nestrpljiva zbog takvoga »hirovitoga čovjekoljublja«.
Ali Rachael se zanimala za sve to. Gospođa Eliot otkrila je kako da
korisno uposli svoju nervoznu revnost, a doimala se kao da je to krijepi.
»Nastavi.«
»Uopće nisu navikle na rasprave, ni na javno neslaganje s većinom,
ali postupno se snalaze u tome. Mlađima je teže jer su vješte u igrama,
ali raspravljanje je za njih izazov. Većina je razočarana, sumnjičava i kao
da nemaju nade.« Rachael se sjetila Frede. »Pukovnik Hutton im nastoji
pokazati da ipak imaju budućnost jer u životu postoje svrha i smisao.«

169
Glorij@
 Knjigoteka

»Kao primjerice da se jede, pije i da se neprestano ne blebeće o

smislu života«, umiješa se Susan. Večeras je uistinu bila ratoborno
raspoložena.
»Ne osvrći se na nju, Pamela«, reče Rachael, a onda uzme vrč s
pićem koji je držala Heike i okrene se muškarcima. »Još gina, gospodo?«
Lewis je svakome gostu gotovo vidovito ulijevao novo piće, a
Rachael je sebi posebno zadala da će i ona smjesta ponovno napuniti
sve ispražnjene čaše. Satnici su se dobro zabavljali, uronivši u raspravu
o kiši zgoditaka prilikom susreta Edricha i Comptona u upravo
završenome nizu natjecanja u kriketu, no bojnik je stajao malo po
strani, vrteći u rukama već gotovo praznu čašu. Rachael mu je smjesta
prišla i napunila je prije nego što je stigao zatražiti.
»Drago mi je da smo se napokon susreli, bojniče. Susan neprestano
priča o vama.«
Zapravo, nije bio onakav kakvim ga je Rachael zamišljala.
Na slici koju je sastavila od Lewisovih izvješća i anegdota gospođe
Burnham bio je obris hladnog, častohlepnoga ideologa kojega je
nesmiljena odlučnost da to područje očisti od nacističkoga virusa
pretvorila u dosadnjakovića bez smisla za humor, ali nije očekivala
plahog, gotovo plašljiva crnomanjastog čovjeka istočnjačkoga izgleda.
Njegova izvanjska skromnost koja je mogla biti i hotimično
samoumanjivanje, potkopavala je činjenicu da je bio na glasu kao strog
obavještajac. Možda ga je Lewis pogrešno procijenio.
»Vidim da si prekrila mrlju.« Dakako da je Susan Burnham bacila
pogled na novu sliku nad kaminom.
»Jesam.«
»Jamačno je i ovo mnogo bolje od prijašnje slike.«
»Nije bilo... ono što smo mislile.«
»Pitala si ga?«
»Prilično se... uvrijedio.«
»A ti si mu povjerovala?«
»Tako je.«
Rachael se nije htjela dugo zadržavati na tome, nego je pljesnula
rukama da privuče pozornost svojih gostiju. »Hoćemo li nastaviti?«
Njezina sugovornica suzi oči. »Gospođo Morgan, večeras se
pokazujete u posve novome svjetlu.«
170
Glorij@
 Knjigoteka

Heike je poslužila prvo jelo, bistru češnjakovu juhu, tako posebno

pripravljenu da su poslije treće žlice svi počeli hvaliti kuharicu.
Razgovor je ostao na plitkoj razini naklapanja oko stola dok nije stiglo
glavno jelo, a onda se Rachael odlučila pozabaviti bojnikom
Burnhamom koji je sjedio pokraj nje. Iako je za vrijeme skupnoga
blebetanja bio tih i neodređen, mogla bi se okladiti da se posve
usredotočio.
»Jamačno se dogodilo nešto ozbiljno ako Lewis nije mogao
pričekati do jutra.«
Rachael nije bila sigurna koliko bi, zapravo, o nečemu trebala znati i
bi li smjela govoriti o tome. Kao većina časničkih žena navikla je ne
raspravljati o manevrima i vojnim zadaćama, a bilo je posve prirodno
da o svim podacima govori maglovito,
»Vrlo se savjesno odnosi prema svemu što se događa u njegovu
okrugu«, odgovorila je.
»Za naše sutra žrtvuje svoje danas?« upita Burnham.
Bilo je to vrlo tankoćutno ispipavanje, a potaknulo ju je da i sama
domišljato odgovori: »Svakako se u miru isto tako naporno bori kao i u
ratu.«
»U miru je na određeni način teže jer nije tako lako primijetiti
neprijatelja.«
»Lewis ne voli riječ ›neprijatelj‹. Zabranio ju je, ali on brže oprašta
od mene.«
»Možda mora manje oprostiti od vas.«
Lewis je jednom rekao kako je opraštanje najmoćnije oružje u
njihovoj oružarnici, pa iako je Rachael smatrala da je to na općeniti
način točno, Burnham je izrazio ono što je vjerovala, ali ne bi mogla
izgovoriti kako je Lewisu lakše oprostiti, jer gubitak nije iskusio tako
snažno kao ona. Sve je to gledao s određene udaljenosti, dok je ona bila
ondje. Navela je svoje vlastite nekadašnje riječi: »Nisam sigurna da je
tako što moguće izmjeriti«, no razgovor ju je vodio upravo u smjeru koji
je htjela izbjeći.
»Susan me je upozorila da vrlo dobro ispitujete. Kako napreduje
postupak s upitnikom? Iskorjenjujete li zločince?«
»Odgovore u upitniku lako je zamagliti, pa zato zdušno nastojim
razgovarati sa što više ljudi. Naposljetku, ništa ne može nadomjestiti da
nekoga gledate ravno u oči.«
171
Glorij@
 Knjigoteka

»Možete li pogoditi kakav je tko samo pogledavši tu osobu u oči?«

Burnham joj je dobacio izravni pogled, a oči su mu bile tako lijepe, s
dugim trepavicama i žutim šarenicama kao u tigra, da su razoružavale
sugovornike.
»Oni za koje po njihovu držanju ili prošlosti smatrate da bi mogli
biti krivi, često su nedužni. Ovaj tjedan ispitivao sam bivšega pukovnika
koji se pokušava uključiti u neki posao. Doimao se kao tipični Prus,
autoritativan, ratoboran i nije se kajao. Mrzio je južnjake i navikao je da
sve bude kako on želi. Ali iz dna duše je prezirao Hitlera i njegovu
stranku. Ljude s kojima bih uistinu želio, a i morao razgovarati
izbjegavaju i sam postupak ispunjavanja obrazaca. Velike ribe obično
imaju veze ili sredstva i ne moraju raditi, pa se i ne natežu s
upitnicima.«
»Jeste li ih mnogo uhvatili?«
»Nisam dovoljno. Zatočili smo oko tri tisuće.«
»Čini mi se mnogo.«
»Ali nije uzmete li u obzir da je milijun ljudi popunilo upitnike.«
»S koliko njih ćete biti zadovoljni?«
Burnham je nagnuo kristalni pehar pred plamen svjeće tako da je
odražavao svjetlo. »Nije riječ o brojevima, gospođo Morgan.«
Rachael je na trenutak uvidjela što osjeća ispitanik pod njegovim
pogledom. Činilo se da su Burnhamove pobude, kakve god bile, dublje
nego u osobe koja naprosto radi svoj posao. Unatoč samosvladavanju i
odvajanju uma od osjećaja, primijetila je da njezin sugovornik pomno
nadzire nešto u sebi. Sumnjala je da su mu pobude tako razumne kako
ih je volio prikazivati.
»Što vas je navelo da se prihvatite ispitivanja?«
Spustivši nož i vilicu ubrusom se potapšao po ustima.
»Sad vi mene ispitujete, gospođo Morgan.«
Nasmijala se. »Oprostite. Samo me... zanima zašto ste odabrali taj
posao.«
Natočio si je čašu vina nagonskim pokretom osobe koja je navikla
nadzirati ritam i smjer razgovora, pa je time dao znak da je rasprava
završena.
»Dobro rajnsko vino«, prokomentirao je.

172
Glorij@
 Knjigoteka

Rachael je prekinula razgovor koji mu nije prijao, pa su uz glavno

jelo čavrljali o odlikama njemačke hrane u usporedbi s engleskom, no u
tu temu ubrzo se uključila gospođa Thompson, preotevši im je. Kad je
Heike počela spremati tanjure, gospođa Eliot je primijetila da se Lewis
još nije pojavio, pa je, izrazivši nadu da je s njim sve u redu, predložila
zdravicu: »Za upravitelja Pinneberga.«
Rachael je bila zaboravila da im je napomenula kad bi se Lewis
mogao vratiti. Spomenula je to da ga zaštiti i da ugodi gostima, ali ni na
trenutak nije povjerovala da će joj muž uistinu doći. Zapravo, sad je
uvidjela da je večer prošla, a ona nijednom nije pomislila na njega. Na
određeni način osjećala se oslobođenom jer je svime sama upravljala, a
čak joj je palo na um da bi svoju krepkost mogla pripisati njegovoj
nenazočnosti. Je li joj bolje bez njega? Kad je podignula čašu, činilo joj se
da ne nazdravlja mužu nego nekom časniku bez lica kojega nikad nije
srela.
»A i zdravicu za domaćicu«, doda satnik Eliot. »Smatram da je
večera prvoklasna, gospođo Morgan. Za Rachael.«
»Za Rachael.«
»Sve je to djelo kuharice Grete, a ne moje.«
»Onda moje pohvale idu i njoj.«
»Pobrinut ću se da dozna za njih... iako je drugo pitanje hoće li ih
›primiti‹. Čvrsto se odupire mojim pokušajima da budem ljubazna
prema njoj.«
»Naša kuharica je grozna«, primijeti gospođa Burnham.
»Neprestano se izvještačeno vlada i prenavlja: ›Mina Farter bila
pleminita‹, govori. No onda se pokazalo da to uopće nije izmislila. Nisam
joj vjerovala ni riječi dok mi nije pokazala nakit. Bože moj!« Zabacila je
šal i pokazala broš na prsima, s topazom veličine oraha. »Stajao me tri
stotine cigareta i bocu Gilbey'sa.
Gospođa Thompson zadivljeno dahne. »Dobri Bože, izniman je!«
»Eh, Keith je prestao pušiti, pa je ostalo cigareta koje smo mogli
potrošiti. Moramo učiniti što možemo. Mislim da je bila oduševljena.«
Rachael se zgrozila vidjevši poludragi kamen koji je poslužio kao
zalog, a potresla ju je i pomisao da je kuharica morala prodati predmet
iz obiteljske baštine. Noćas je Susan Burnham bila izrazito bezobrazna,
kao da je zbog nečega razdražena. Je li to bilo zato što se nije našla u
samome središtu toga maloga Sunčeva sustava?
173
Glorij@
 Knjigoteka

»Riječ ›plemenitaš‹ obično je šifra za proizvođača oružja, je li

tako?« upita satnik Eliot, pogledavši časnika za denacifikaciju kao da
očekuje njegovu potvrdu.
Burnham je u čaši okretao vino. »Kad bi bilo tako lako, ščepali
bismo sve naciste u Njemačkoj.«
»A kako je tvoj ›pleminiti‹ domaćin, Rachaelo?« upita Susan.
»Ponaša li se dolično?«
Upitala je to dovoljno glasno da bi je svi čuli i kako bi njezina
prijateljica bila prisiljena odgovoriti.
»Naš odnos ima i nespretnih trenutaka, ali mislim da se odvija
dobro, kako se može očekivati.«
»Molim te pričaj nam o nespretnim trenucima.«
»Zapravo su to beznačajne stvari«, odvrati Rachael hladno i čvrsto.
»Koje tanjure ćemo dijeliti, tko će se koristiti pokrajnjim vratima, takve
sitnice.«
»Ne mogu zamisliti kako je kad živite pod istim krovom«, umiješa
se gospođa Thompson. »Kako uspijevaš?« upitala je kao da ispituje
smrtno bolesnoga pacijenta. »Mene bi to vrlo uznemiravalo.«
»Nekako uspijevamo. Kao što si rekla, Pamela, sretnici smo.«
Mahnuvši ubrusom objavila je da počinje drugi dio večeri.
»Mislim kako je vrijeme da nešto zapjevamo.«
Svi su se okupili oko glasovira. Na stalku su već stajale note
božićnih pjesama, pa je Rachael sjela i počela bučno izvoditi Vidio sam
tri broda, a onda je zagrmjelo Mir vama, vesela gospodo. Za vrijeme
svakoga pripjeva bojnik Burnham je svoj pjev o velikoj radosti popratio
tako da je otvorenim dlanovima bubnjao po glasoviru Bösendorfer i to u
neusklađenome ritmu, a isto se tako neskladno više derao nego pjevao.
Činjenica da se nacvrcao vjerojatno se nije jako isticala jer je cijelo
društvo bilo pripito, ali Rachael je to uzrujavalo jer ga je brzo obuzelo,
pa se uglađen, profinjeni čovjek s kojim je za vrijeme večere raspravljala
odjednom pretvorio u grubijana. Smirila je ozračje pjesmom Na početku
tmurne zime, a pokušala je sve još više izgladiti započevši Tihu noč, no
Burnham je navaljivao da pjevaju na njemačkome, pa je sve pokvario
cinično prenaglašavajući riječi kako bi izazvao podrugljivi učinak.
»Da zapjevamo nešto od Gilberta i Sullivana?« predloži satnik
Thompson. Iza klavira je pronašao sabrana izdanja nota uvezanih u

174
Glorij@
 Knjigoteka

kožu, pa je jedno otvorio na pjesmi Pirati iz Penzancea. »Ovo je za vas,

bojniče.«
Burnham je spustio čašu i ispravio se. Rachael mu je osjetila vino u
dahu, a i zatomljeni bijes koji je u njemu kuhao i dizao se na površinu.
Pjevao je dobro pogodivši ariju, ratoborno i bez sustezanja:

Uzor sam svog doba, činom ja se dičim bojnik-generala.

Sve podatke poznajem: biljke i živine, sastav minerala,
Naše vladare i povijesne bitke k'o od puke šale nabrojiti mogu,
Maraton tu je, slavni Waterloo, sve lijepo po redu, izričitu, strogu

Rachael je usporila kako bi je mogao pratiti, ali nije bio dorastao

duhovitim stihovima koji kao da su galopirali. Kad bi otpjevao prvi stih
svake kitice, dalje je pjevao samo: »La, la, la!« sve silovitije lupajući
rukama po glasoviru. Uslijed podrhtavanja, vaza straga na poklopcu u
pola je posljednje kitice uz tresak odletjela na pod.
»Ups!« prokomentirao je Burnham.
Rachael je prestala svirati, pa je ustala da promotri štetu. Vaza se
razbila na četiri veća dijela. »Keithe!« uzvikne Susan.
»Ispričavam se«, reče Burnham. »Siguran sam da se može
zalijepiti.«
»To nije moja vaza, bojniče. Pripada kući.«
»Oh, o, pa dobro. Onda je sve u redu!« Nasmijao se, a Rachael je
osjetila zebnju kad su se i drugi počeli smijati. Dok je s poda podizala
krhotine, vrata su se otvorila. Na trenutak je pomislila da se vratio
Lewis, no bio je to Herr Lubert.
Doimao se kao da je učinio ili se sprema učiniti nešto strašno. Na
čelu je iznad jedne obrve imao duboku posjekotinu, krv mu se ondje još
uvijek presijavala, a tako je duboko disao da mu se cijela pojava
nadimala. Stajao je zureći u njih, poput nekog proroka na orgiji.
»Herr Luberte?« reče Rachael, napola pojašnjavajući gostima tko je
pridošlica, a napola da dozna kakve su mu nakane. »Jeste li dobro?
Krvarite.«
Lubert je pogledao vazu, a onda Burnhama. Nosnice su mu se
raširile, a prsa i ramena su mu se tako dizala i spuštala da se doimao
kao da se sprema podignuti glasovir i njime smrviti bojnika.
175
Glorij@
 Knjigoteka

»Žao mi je zbog vaze, stari moj«, reče Burnham. »Siguran sam da je

Frau Morgan... uz pomoć svih kraljevih konja, kao u onoj pjesmici...
može zalijepiti.«
Rachael je bacila pogled na Susan Burnham, naznačivši prijateljici
da se brzo umiješa.
»Dođi, Keith«, pozove ga napokon Susan. »Mislim da ti je bilo
dosta.«
»Što? Zapjevajmo još jednom. Možda bi nam se Herr Lubert htio
pridružiti?« Počeo je udarati po ritmu brze arije koja mu je još
odzvanjala u glavi.
»Zamolio bih vas da tako ne lupate po glasoviru«, reče Nijemac. Sad
je zurio u bojnika s neskrivenom prijetnjom, tako stisnuvši šake da su
bile nalik na čekiće. Nije ga prestao motriti otkako je ušao. Burnham je
bio dovoljno trijezan da se razljuti, pa su žice zabrujale kad je još jače
udario po glazbalu.
»Mislim da ćete se složiti da je taj glasovir rekviriran, Herr Luberte,
a to znači da je vlasništvo Nadzornoga odbora, pa je zato, zapravo, moj!«
Rachael je bila sigurna da će Lubert udariti bojnika, pa je ustala,
položila krhotine vaze na glasovir i postavila se između njih dvojice,
izravno se i blago obrativši Nijemcu: »Svi smo malo previše popili.«
Pogledao ju je i otvorio šake. Bacio je još jedan pogled na
Burnhama, a onda se okrenuo i izašao iz prostorije, mrmljajući: »Sie
ekeln mich an!«
»Ha!« poviče bojnik. »Jeste li čuli? ›Gadite mi se!‹ Rekao je da mu se
gadimo. Mi se njemu gadimo!« Okrenuo se prema Rachael, tražeći da
domaćica smjesta drzniku zapovjedi da se ispriča, a onda da ga i nekako
kazni.
»Čini mi se da je mislio samo na tebe, Keithe«, primijeti gospođa
Burnham, a ovaj put je muža uhvatila ispod ruke i povela ga prema
izlazu prije nego što učini još veću štetu. »Vrijeme je za postelju.«
»Ali ja sam uzor svoga doba, dičim se činom bojnik-generala...«,
naveo je, prosvjedujući.
Večer je završila. Rachael nije planirala takav završetak, jer morat
će preskočiti kartanje i zadavanje zagonetki oko kamina, ali htjela je da
svi što prije odu. Sad je mislila samo na to da pronađe Luberta. Gosti su
se uljudno povukli, mrmljajući pohvale, zahvale i isprike. Poslije deset
minuta zatvorila je vrata za usplahirenom gospođom Eliot koja je
176
Glorij@
 Knjigoteka

govorila kako se nada da će sve biti u redu i da će Rachael možda htjeti

pohađati englesko-njemačku skupinu, a mogla bi dovesti i Herr Luberta.
Rachael se upravo kanila popeti stubama do gornjega stana kad je
začula stenjanje. Ondje je, u naslonjaču pred kaminom, sjedio Herr
Lubert, nagnuvši se naprijed s glavom među rukama i pokrivši oči
dlanovima, a tako je teško disao kroz zube da je ispuštao zvuk nalik na
oseku na šljunkovitoj obali.
»Stefane?«
Otvorio je neozlijeđeno oko jer se drugo dosad već zatvorilo, pa ju
je pogledao kroz prste kao kroz rešetke. Vidio je njezine bokove nalik na
violončelo, a šljokice na haljini presijavale su se u svjetlu vatre.
»Jeste li dobro?« upitala je.
Osjetio je kako mu je položila ruku na rame, pa je i on spustio ruku i
pokazao joj ozljedu, podignuvši glavu da bi bolje vidjela. Trgnula se
ugledavši posjekotinu.
»Kako se to dogodilo?«
Gotovo me ubio transparent na kojemu je pisalo: »Pustite
Njemačku da živi!« pomislio je, ali nije znao kako bi to izrekao, a ionako
ga je boljelo kad je govorio, pa je samo zastenjao.
»Donijet ću vam nešto za ovo«, rekla je. »Samo trenutak.« Otišla je
na kat po zavoj, a haljina sa šljokicama pucketala joj je i šuštala dok je
koračala.
Naslonivši laktove na bedra, Lubert je ponovno spustio glavu među
ruke, a dlanovi su mu mirisali po rani i osjećao je metalni okus svoje
krvi. Pred očima su mu se živo pojavili večerašnji događaji, a slike su se
omamljujuće vrtjele. Sjetio se transparenata koje su nosili prosvjednici:
»Želimo raditi!«, »Bevine, zaustavi demontažu!«, »Pustite Njemačku da
živi!«. Nevoljko je prosvjedovao jer su ga kolege silom natjerale da im se
pridruži. Bojao se da zbog toga neće dobiti uvjerenje, a k tome je mrzio
mnoštvo jer je bilo sklono grubosti i nepromišljenosti, pa se zato među
njima osjećao kao uzrujani mizantrop. No ovo mnoštvo bilo je
umirujuće odrpano i složno, pa je odjednom pomislio kako je bolje da
ovdje zebe s braćom i sestrama, nego da licemjerno čami u svojoj
udobnoj kući. Slušali su Schorchov oštroumni govor koji se obraćao
engleskome osjećaju za poštenu igru, a pozivao se i na njihov smisao za
humor koji je Nijemce učio da je u redu smijati se, a možda i pokazivati
»dugi nos« vlastima, što se oni već godinama nisu usudili činiti. Čak su

177
Glorij@
 Knjigoteka

stoički, a ne prkosno, zapjevali njemačku himnu, no bez luđačkoga žara

iz prijašnjih godina. Bio je to pjev ljudi koji su pronašli svoj glas. Onda
su odjednom začuli automobilsku trubu, a zvuk motora neskladno je
djelovao dok se britanski službeni automobil nastojao približiti
tvorničkim vratima. Prosvjednici su se pokušali razmaknuti. Jedan ili
dvojica počeli su lupati po krovu da izraze ogorčenost, a jedan od
prosvjednika s obadvije se ruke upro u automobil i gurnuo ga, pa se
vozilo zanjihalo. Drugi su mu se pridružili, smatrajući to dobrom
zabavom. Tako su ljuljali automobil da su se kotači podignuli sa zemlje.
Lubert je vidio kako je lice časnika u vozilu zadobilo najprije ljutit, a
onda prestrašeni izraz. Mladići su, kao da nisu svjesni svoje snage,
prevrnuli automobil na stranu, pa se i časnik izvalio postrance,
pritisnuvši lice na staklo, a usta je razjapio poput zlatne ribice. Bilo je to
gotovo komično, no Lubert je osjetio da će se dogoditi nešto strašno.
Onda su odjeknuli puščani hici. Kad se zaorio prvi, svi su se smrznuli i
ustuknuli, a kad je mnoštvo začulo drugi, uskovitlalo se i nagnalo u bijeg
poput ovaca koje usred trka mijenjaju smjer jer ih gone nevidljivi meci.
Lubert je pošao s njima, osjećajući da ga nose. Nešto ga je udarilo u čelo,
no nastavio je trk, pa se nekoliko metara kretao uopće se ne koristeći
nogama. Onda je vidio zvijezde, a u ušima mu je zvonilo jer ga je u
sljepoočicu udarilo nečije koljeno. Našao se na rukama i koljenima, a tek
poslije nekog vremena shvatio je da su crvene točkice na bijeloj
pozadini, zapravo, njegova krv koja je pošpricala snijeg.
Rachael se vratila u predvorje noseći mekano laneno platno, zavoje
i jod.
»Da vidim.«
Stojeći nad njim, prstom mu je blago podignula bradu i pogledala
posjekotinu. »Možda vam je u rani prljavština.« Privukla je stolčić i sjela
ispred njega. Laneno platno namočila je u jod, pa je bijela tkanina
požutjela. »To će zaboljeti«, upozorila ga je.
Tako ga je zapeklo da se trgnuo i zadrhtao.
»Što se dogodilo?«
Nije joj mogao objasniti, iako su mu sve te slike još bile pred očima.
U glavi mu je previše bubnjalo.
»Oni su... ah!«
»U redu je.«

178
Glorij@
 Knjigoteka

Držala mu je platno na čelu, a preko njega je položila ruku, malo se

nagnuvši da mu olakša. Stenjao je od duboke boli koja je ipak čistila
ranu, pa je uhvatio Rachael za ruku kao da traži utjehu. Neko vrijeme
ostali su u tom položaju, a unatoč boli ili upravo zbog nje, držao joj je
ruku što je dulje mogao, no ona se nije bunila. Poslije nekoga vremena
odmaknula je platno i pogledala posjekotinu.
»Čini se da je rana čista. Dobro, stavit ću ovo...«
Odmotala je zavoj i obavila ga oko čistog lanenoga platna
namočenoga u jod, obilazeći ga da mu zavoj omota otraga oko glave, a
pritom joj je trbuh prošao nekoliko centimetara od njegova nosa.
Napravila je krug i pribadačom pričvrstila tkaninu.
»Eto, dobro je da sam pročitala priručnik prve pomoći za žene.
Kako se osjećate?«
»Peče me, ali hvala.«
»Ispričavam se zbog bojnika. Bio je pijan.«
»Hvala što ste se umiješali. Mislim da bi izbio međunarodni
incident.«
Lice mu je bilo vrlo blizu njezinoga. Vidjela mu je bore oko očiju, a i
tugu koju nije primijetila prilikom njihovih prvih susreta. Zamišljala je
kako ga ljubi, a u tom trenutku znala je da to želi i može. Jednom rukom
pridržavala je zavoj, a drugom ga je pomilovala po obrazu, a onda ga je
blago poljubila u usta, pa se taj čin poput palimpsesta poklopio s
njezinom namjerom. Usnice je na njegovima držala dovoljno dugo da im
se izmiješa dah. Čekala je da se u njoj jave žice koje aktiviraju zamku,
električne ograde, zvona za uzbunjivanje i reflektori koji traže krivce, ali
nije bilo nikakvih ukora. Zašla je na novo područje, a ništa je nije
zaustavilo. Eto, bilo je vrlo lako!
»Ovaj poljubac više mi se sviđa od onoga drugoga«, izjavio je.
Spustila je pogled, jer ponovno je postala svjesna gdje je. »Je li to...
dio nauma da me izbacite iz kuće?« upitao je. »Time sam vam...
zahvalila«, glasio je odgovor. »Za što?«
»Zato što ste me probudili.«

179
Glorij@
 Knjigoteka

~9~

Jarka tvornička svjetla osvijetlila su izgaženi snijeg na tlu, a na njemu

su ležali odbačeni transparenti nalik na mrtve rode. Prevrnuti službeni
automobil okružili su trakom, obilježivši žarište mjesta zločina. U
mraku je stajalo nekoliko njemačkih policajaca, a činilo se da su
nesigurni glede svoga mjesta ovdje. Dok je razgledavao ono što je
preostalo poslije pobune, Lewis je osjetio kako ga obuzima osjećaj da
gubi i onaj skliski nadzor koji je imao nad događajima.
Bojnik Montagu, vojni policajac koji je izdao zapovijed da zapucaju,
izvijestio ga je što se dogodilo, iako odgovori na pitanja »kako« i »zašto«
nisu mogli promijeniti posljedice. Došlo je do golemoga zajeba i to pod
njegovom odgovornošću.
»Časnik se pokušao dovesti do vrata kad ga je okružilo bijesno
mnoštvo. Počeli su napadati vozilo. Ispalili smo upozoravajuće hice, ah i
dalje su njihali automobil dok ga nisu prevrnuli. Srećom, ležao je
postrance, pa nisu mogli dohvatiti časnika.«
Montagu je taj događaj opisivao mehanički nepristrano. Lewis je
čekao da završi izvješće, ali Montagu je zašutio.
»Onda ste zapucali na nenaoružane civile.«
»Nismo imah izbora, gospodine.«
»Mrtvi nemaju izbora, bojniče. Prokletstvo, trojica su poginuli.«
Lewis zaobiđe automobil i priđe mjestu gdje je snijeg bio
okrvavljen. Ležeći postrance, volkswagen je bio još više nalik na kukca.
»Da smo im dopustili, linčovali bi ga.«
»Sigurni ste u to?«
»Nedvojbeno, gospodine. Dotad su se pretvorili u... slijepu rulju.
Vjerujemo da su među njima bili rušilački elementi«, nastavio je, »koji
su došli samo izazivati neprilike. Možda su iz Werwolfa, gospodine.«
»Oh, zaboga! Jeste li ikoga uhitili?«
Montagu se isprsi i kratko promrmlja. »Pola tuceta zadržali smo na
ispitivanju.«
»Jesu li to djeca?«

180
Glorij@
 Knjigoteka

Vojnu policiju nedavno su vrlo kritizirali jer su zbog krađe ugljena

uhitili više od stotinu djece. Tisak se dočepao te priče, ali promijenili su
činjenice - dob uhićenika.
Lewis podigne transparent na kojemu je pisalo: »Dajte nam oruđe i
dovršit ćemo posao!« I bojniku je dao da pročita. »Znate li čije riječi
navode?«
Montagu se već ozlovoljio zbog te bujice pitanja. »Da ste bili ovdje...
i vi biste isto učinili.«
Njegov sugovornik baci transparent. »Nudimo im demokraciju, a
kažnjavamo ih kad je provode.«

Barker je odvezao Lewisa na hitan sastanak s njegovim šefom,

generalom de Billierom.
»Bojnik je imao pravo«, reče Lewis. »Trebao sam biti ondje ili sam
barem kao podršku morao poslati veći broj vojnika.«
»Trebao je to biti miran prosvjed, gospodine. Sindikat nas je
uvjeravao da će tako biti. Ti su se majmuni uspaničili, a to nije vaša
pogreška«, odgovori Barker.
»Osjećam da mi slijedi otpuštanje.«
»Sumnjam, gospodine.«
»Zašto bi me inače pozivali na ponoćni sastanak s de Billierom?«
»Vjerojatno je dobio novo piće, pa želi čuti vaše mišljenje,
gospodine.«
Lewis se uspio nasmiješiti. General je bio veliki ljubitelj whiskyja,
poznat po tome da je suradnike birao na temelju njihove sposobnosti da
razlikuju mješavinu whiskyja od onoga koji je napravljen samo od
ječma.
»Ne mogu vas otpustiti«, nastavi Barker. »Jedan ste od rijetkih koji
razumiju što ovdje rade. Pretpostavljam da im je nešto drugo na umu.«
»Daleko sam od prijeko potrebnoga čovjeka kakvim me smatrate,
Barkeru.«
Iako je Lewis prividno olako prešao preko pohvale, u sebi ju je
primio i pohranio kao protuotrov za sumnju u svoje sposobnosti koja se
sve više uvlačila u njega. U vojsci su bile rijetke izravne pohvale, kao što
je: »Dobro ste to učinili.« Ako je bilo kakve pohvale, protuteža joj je
uvijek bila uvreda. Nevoljkost da nekoga ohrabre ili pohvale nije bila
181
Glorij@
 Knjigoteka

samo vojna boljka, nego je osjećao da u tome ima nešto vrlo englesko.
Proistjecala je iz spoja suzdržanosti i smisla za stvarnost koje je Lewis
osjećao i u sebi, a bio je to jedan od razloga zašto Englezi, kao što su
voljeli tvrditi, nikako ne bi tako spremno podnosili diktatore kao njihovi
kontinentalni susjedi.
»Gotovo sam završio onaj popis, gospodine«, nastavi Barker.
»A kakav to?«
»Nestalih osoba, koji ste tražili.«
Lewis je u sebi začuo zvuk kao da se razbija posude. Koliko je još
tanjura zavrtio, a onda zaboravio na njih? Zamisao da popis »nestalih
pokojnika« koji nisu pronađeni poslije bombardiranja, usporedi s
imenima pacijenata u bolnicama, mjestima za nemoćne, samostanima i
oporavilištima na tome području bila je jedna od nekoliko stvari koje je
potaknuo, no onda ih je, pod pritiskom hitnijih problema, stavio na
stranu.
»Posve sam zaboravio. Nadam se da u tome niste nepotrebno
proveli sate.«
»Oh, to mi je posve preuzelo život, gospodine, ali uskoro ću moći
uspoređivati imena s popisom pacijenata. Dajte mi još samo nekoliko
tjedana.«
»Što je s drugim izvješćem... o dragocjenostima?«
»Skupio sam podatke samo o nešto sitniša i kruna. Ne sviđa im se,
pa me zasad još neće unaprijediti.«
»Dobro je.«
Lewis je to iskreno rekao. Ponajprije, Barker mu je bio potreban, a
uistinu je vjerovao kako mnogi koji se probiju do vrha izgube poticaj
koji ih je doveo do unapređenja, pa se nađu u ulogama neprikladnima za
svoje vještine, a nadarenost im zakržlja. Uvijek je govorio da je bolje
ostati »s pogrešne strane stola«.

Kad je Lewis ušao u ured, de Billier se više naslanjao na stol nego

što je za njim sjedio. Posjetitelja je smjesta pozvao da sjedne, pa mu je
ponudio whisky i cigaretu, a to teško da je bio uvod u čitanje bukvice.
Nazočnost povjerenika Berryja nagoviještala je da je Barker imao pravo
- nisu ga kanili otpustiti nego im je na umu bilo nešto drugo.
»Upoznali ste povjerenika?«

182
Glorij@
 Knjigoteka

»Da, gospodine, kratko smo se sreli prilikom ministrova posjeta.«

Lewisu se Berry sviđao jer je imao nemoguć i nepopularan posao, no
vršio ga je poletno i dostojanstveno.
Lewisu je srdačno stisnuo ruku. »Ponovno vas pozdravljam,
pukovniče, čovjeka koji s drugima dijeli svoju kuću.«
»Nije to moja kuća, gospodine, ali da, tako je.«
»Njemački vijećnici vas vrlo cijene.«
»A večeras ste upravo zbog toga ovdje.« De Billier zastane i Lewisu
zapali cigaretu. »Zbog vaše sposobnosti da vidite i drugu stranu.«
Lewis sjedne, pomislivši da čak i osuđenicima prije strijeljanja
ponude cigaretu. Vjerojatno su se tako raspekmezili, jer su mu naumili
dati neku govnarsku zadaću. S mjesta na kojem je sjedio kroz prozor je,
iza generala, tako jasno vidio puni mjesec da mu je mogao razaznati
kraterima išaranu površinu. Možda će ga doista onamo poslati.
»Sva dobra volja koju sam dosad možda imao ostala je u Zeissovoj
tvornici, gospodine.«
»Večeras se dogodila nesreća«, počeo je de Billier, »ali to je samo
dio mnogo većega problema. Demontiranje tvornica zadaje nam velike
brige na cijelome području. Došlo je do prosvjeda u Kolnu, Hanoveru,
Bremenu i Ruhru. To izaziva tešku napetost, a sve još pogoršavaju
vremenske prilike i pomanjkanje hrane. Nijemci nas počinju mrziti. Još
misle da zemlju kanimo pretvoriti u golemo poljodjelsko dobro i uništiti
im brodogradnju kako bi vodeća mjesta preuzeli Belfast i Clyde.«
»Uistinu smo potpuno razorili djelatno brodogradilište svjetskoga
ugleda.«
»Uništenje Blohma i Vossa bila je pogreška. Sad nam je to jasno, ali
nakane i ciljevi brzo se mijenjaju, gotovo svakoga mjeseca. Prije godinu
dana namjeravali smo sve razvojačiti, a onda provesti denacifikaciju, pa
smanjiti industrijski obujam, a na kraju naprosto moramo nahraniti te
vražje ljude. Sad je svima, osim Francuzima i Rusima, jasno da trebamo
jaku Njemačku. Složili smo se da ćemo naše područje spojiti s
američkim. U novoj godini postat ćemo dvostruko područje, a možda i
trostruko kad Francuzi bolje sagledaju svoje mjesto u cjelokupnome
poretku. No za to će biti sve manje izgleda što duže budemo rastavljali
njemačku tešku industriju.«
General je jedva spomenuo večerašnje tragične događaje, a bilo je
jasno da to i neće učiniti. Po njegovu mišljenju bilo je to samo lokalno
183
Glorij@
 Knjigoteka

podrhtavanje u usporedbi s tektonskim promjenama koje su se odvijale

među narodima. Lewis se gotovo razočarao. Vjerojatnost da će biti
otpušten, koja ga je zaokupila na putu ovamo, nije bila tako
nedobrodošla.
»Još imamo izgleda izbjeći potpuno urušenje odnosa s Rusijom.
Prvi korak da to izbjegnemo bit će poštivanje Postadmskoga sporazuma
o nadoknadi štete. Ako do toga ne dođe, uskratit će nam kruh. Ako
smjesta ne provedemo rastavljanje tvornica, Međusaveznički ured za
odštetu nametnut će sankcije koje si nećemo moći priuštiti. Amerikanci
će morati platiti da nahrane milijune ljudi, a onaj Željezni zastor o
kojem je neprestano trubio Churchill postat će stvarnost.«
De Billier pruži Lewisu uložnicu naslovljenu: »Popis za
demontiranje. Mjesta prve kategorije. Povjerljivo.«
»Na ovome području imamo četiri takva mjesta prve kategorije.
Rusi šalju momčad u Ured za odštetu kako bi bili sigurni da ćemo
onesposobiti tvornice. Potrebni ste nam kao ključni čovjek, a morate
smjesta početi.«
Lewis pogleda uložnicu i prelista naznačena mjesta.
»Heligoland?«
Isto tako su ga mogli poslati i na Mjesec.
»Stavit će sve streljivo na jedno mjesto i raznijeti ga. Potreban nam
je netko koga Nijemci cijene i može im prenijeti svoju sklonost. Vi ste na
glasu kao takav čovjek, pukovniče. Bojnik vas vrlo hvali.«
Neupućenoj osobi to bi se moglo činiti kao pohvala, no Lewis je
znao da se tako bez buke nekoga rješavaju. Nisu htjeli da počne
razgovarati s ministrima i tiskom. Pred Shawom je kritizirao njihove
napore na tome području, pa ga je trebalo ukrotiti, ali na djelotvoran
način.
»Nisam stručnjak... za sve to.«
»Riječ je o ljudima, pukovniče«, odvrati de Billier. »Naša ste osoba
za međuljudske odnose.«
»Hoćete reći da vam je potreban netko tko će raznijeti stvari na
osjećajan način.«
De Billier pročisti grlo, nestrpljivo zarežavši. Potrošio je svoju
vještinu uvjeravanja, a nije se htio potruditi da Lewisu tu zadaću umota
u još ljepši omot.

184
Glorij@
 Knjigoteka

»Pukovniče, mrzim Ruse, a naknada štete mi je odbojna, no

moramo to obaviti želimo li izbjeći još jedan rat i to prije kraja zime.«
Raspravljanje se pretvorilo u zapovijed. »Pratit ćete Kutova i
njegove promatrače. S vama će neprestano putovati francuski i američki
promatrač. Čuo sam da vaša prevoditeljica govori ruski. Ako sve dobro
prođe, izbivat ćete samo nekoliko tjedana. Dok se ne vratite, vaš
pomoćnik može nadgledati stvari u vašem okrugu.«
Tijekom cijeloga razgovora Lewis je zamišljao da je Rachael s njim
u prostoriji. Kako će primiti njegov najnoviji premještaj? Hoće li to biti
posljednja kap?
»Da pričekam do poslije Božića?«
»Rusi više ne slave Božić, pukovniče. Osim toga vrijeme je savršeno
za taj posao«, odgovori de Billier čvrstim glasom. »Dok svi budu pjevah
božićne pjesme, možete sve raznijeti da nitko i ne čuje.«
General nije dospio na drugu stranu stola tako što je bio odviše
osjećajan, pa čak ni nakon Michaelove pogibije nije Lewisu sućutno
ponudio još nekoliko dana dopusta poslije sprovoda, no pukovnik to
nije ni tražio.
»Gospodine, samo sam nekoliko mjeseci proveo s obitelji, a i za to
vrijeme rijetko sam boravio s njima. Bit će nam to vrlo teško...«
»Pukovniče, ja upravljam zemljom, a ne bračnim savjetovalištem.«
»Herr Morgan je zamolio da dođete u sobu za primanje,
gospodine.«
»Je li se doimao... ljutitim?«
Heike je morala razmisliti. »Ne, mislim da nije, gospodine.«
Naravo da nije. Pukovnik se nikad nije ljutio. Čak i kad bi otkrio da
je njegova žena poljubila drugoga, vjerojatno bi govorio o vremenu, a
onda mu ponudio svoj automobil.
»Hvala, Heike. Sići ću.«
Odložio je pero za crtanje i zatvorio tintarnicu. Rukom je zagladio
kosu, ali onda se predomislio, pa ju je ponovno razbarušio jer se
doimala prirodnijom.
Lewisa je našao kako stoji pokraj klavira, razmišljajući i gledajući
rijeku, odjeven u punu odoru, s rukavicama i kaputom, pa se vjerojatno
spremao nekamo otići - ponovno. Polovicu usta podignuo je u nešto
nalik na osmijeh.
185
Glorij@
 Knjigoteka

»Herr Luberte, molim uđite, sjednite.«

Ušavši, Nijemac se spustio u sjedalo pokraj prozora.
»Kako je glava?« upita Lewis, dotaknuvši se po čelu.
Ranjeno mjesto iznad Lubertove obrve bilo je nalik na kornjačin
oklop u raznim bojama, ali ozljeda je počela zacjeljivati. »Brzo
ozdravljam.«
»Čini se da ste tada proveli burnu večer.«
Nijemac je čekao da mu Lewis otkrije zašto ga je zvao, ah onda mu
je palo na um kako njegov sugovornik želi da on prvi nešto kaže. Ti
Englezi kao da boluju od neke vrsti čuvstvenoga začepljenja, pa bi mu
sugovornik to možda morao olakšati tako da mu ponudi sredstvo za
pospješivanje stolice u obliku isprike i da mu objasni kako za sve to nije
kriva Frau Morgan, nego on, Lubert, jer zbog udarca u glavu nije bio
priseban, a jedno je vodilo k drugome.
»Žao mi je što se ono dogodilo.«
Lewis ga je upitno pogledao, a onda ga ušutkao podignuvši ruke.
»Ne morate se ispričavati, Herr Luberte. Neugodno mi je zbog vas,
vaze i bilo kakve štete u kući, a i zbog ponašanja određenih gostiju te
večeri.«
Pomilovao je poklopac glasovira Bösendorfer, kao da želi ispraviti
divljačke udarce koje je glazbalo primilo od Burnhama.
»Rachael mi je rekla da ste se ponijeli primjerno suzdržano, s
obzirom na okolnosti.«
Lubert je počeo mucati, pokušavajući se izvući iz svog brzopletoga
priznanja:
»Pa... to je... Nikoga ne krivim. Bili su pripiti. Vaza nije važna. Nisam
ni mario za nju.«
»Ali to nije isprika za ono što se dogodilo. Kao što ste sami rekli,
Herr Luberte, kuća je vaša.«
»Da.« Pukovnik ponovno kao da je sve prekrivao pokrivačem.
»A žao mi je i što ste upali u nerede kod Zeissove tvornice.«
»Svega se i ne sjećam. Slušao sam govor, a onda je počela
pucnjava.«
Lewisovo lice se izdužilo. »Ono što se dogodilo u tvornici
neoprostivo je. Upravo kad smatramo da smo postigli nekakav
napredak dođe to takvoga nečega. Netko izgubi živce ili se uspaniči i sve
186
Glorij@
 Knjigoteka

pukne. U iznimno smo osjetljivoj fazi posla. Sve visi o vrlo tankoj niti.
Bilo kako bilo, drago mi je da ste dobro.«
»Posao vam je vrlo težak, pukovniče. Ne zavidim vam.«
»I ne trebate. No osim da vam se ispričam za sinoć, s vama sam htio
razgovarati kako bih vas zamolio za uslugu. Edmundu moramo pronaći
novoga učitelja. Znam da zasad ne možete raditi u tvornici, pa sam se
pitao biste li htjeli podučavati Edmunda, a i Rachael... da upoznaju
njemački jezik. Dok me nema, neću im moći pronaći drugoga učitelja, a
za Rachael bi to bila dobra prilika da se susretne s jezikom. Znam da je
smeta što ne može razgovarati... posebno s poslugom.«
»Dakako«, odvrati Lubert. »Odlazite?«
»Na nekoliko tjedana, u Heligoland.«
»Dakle... nećete biti ovdje za Božić?«
»Nažalost, vojska se ravna po vlastitoj liturgiji, Herr Luberte. Bio
bih vam zahvalan da na sve pripazite. Potičem vas da se osjećate u većoj
mjeri kod kuće nego što je to možda prije bilo moguće. Znam da vam
isprva nije bilo lako. Možda ste primijetili da Rachael... nije bila prava
kad je stigla... ah vidim da joj se vraća nekadašnja osobnost. Mislim da
se želi više družiti, možda bi mogla izvesti Fredu u kupnju. Društvo će
joj koristiti. Za djevojku nije dobro da je sama, pogotovo u ovo doba
godine. Kao što uvijek govorim, ako će se stvari ovdje ikako popraviti,
ljudi se moraju početi prijateljski odnositi i međusobno se upoznavati.
Molim vas da se u većoj mjeri osjećate kao kod kuće.«
»Hvala, pukovniče.«
Lubertu se Lewis svidio, poštovao je njegovu velikodušnost, bio mu
je zahvalan, a i divio mu se jer se pukovnik nije odnosio oholo. No bilo
mu ga je teško slušati jer je naprosto morao pomisliti da je Englez slijep.
Bio je posve bezazlen ili je jednostavno mislio na nešto drugo. Kakav
god bio razlog, posve je krivo shvaćao čemu treba dati prednost.

»Imam vrlo loše vijesti, Rach.«

Čitala je još jednu knjigu Agathe Christie, pa ju je zahvatila ugodno
istkana mreža zapleta, u ključnom trenutku razrješenja priče. Odložila
je knjigu, a pozornost su joj istodobno plijenile dvije neumjesne misli:
»Pitam se tko je ubojica« i »Nadam se da mi Lewis neće reći kako je i
Stefan ›nečist‹, kao Herr Koenig«.
»Što je?« upitala je.
187
Glorij@
 Knjigoteka

Izraz muževljeva lica govorio je da je dobio vojnu zadaću. Već ga je

takvoga vidjela, a posebno kad ju je izvijestio da se smjesta mora vratiti
u stožer, iako je upravo došao kući kako bi bio nazočan na Michaelovu
sprovodu.
»Zamolili su me da nadgledam demontažu, a žele da počnem već
sutra. To znači da me neće biti nekoliko tjedana.«
»Oh«, prokomentirala je.
»Znam, to je posljednja kap«, odgovorio je, pogrešno je shvativši i
tražeći kovčeg u garderobi.
Negdje u njoj ležale su otrcane fraze revne supruge, riječi koje žene
vojnika moraju čuvati u pripravnosti kako bi ih upotrijebile kad god je
muževljev dopust skraćen ili ga uopće nema, ali sad nije bila
raspoložena za takvo što, a osjetila je da Lewis i ne očekuje puke
brbljarije. »U vojsci smo, gospođo Jones«, našalila se, pa ju je pogledao i
kimnuo. »Žao mi je, Rach.«
Kad je počeo prekapati po svojim stvarima, tražeći vojničku torbu,
vratila se knjizi. Ovaj put mu doista nije htjela pomagati da se spakira.
Možda joj je to bila dužnost, no već je prekrižila takvo shvaćanje. Samo
je htjela završiti vražji ulomak i doznati tko je ubojica, ali razdražio ju je
prizor Lewisove nespretnosti. Odložila je knjigu, pa mu je pomogla
potražiti čarape u košari s čistim rubljem koju je Heike jutros donijela.
»Koliko?«
»Bit će dovoljno pet ili šest pari.«
Jednu po jednu bacala mu je čarape smotane u loptice, a on je spojio
ruke poput vratara u kriketu, pa ih je neprekinutim pokretom bacao u
torbu. Vidjevši kako se zbrkano pakira, ipak mu je počela sređivati
stvari.
»Je li to neka vrst unapređenja?« upitala je.
»Mislim da me kažnjavaju jer se nisam skrušio pred ministrom.
Očito sam previše govorio.«
»To nije nalik na tebe. Tko će upravljati okrugom?«
»Barker. Rekao sam mu da vas posjećuje i donosi poštu. Hoćete li se
Ed i ti uspjeti snaći?«
»A što misliš?«
Kimnuo je. Glupo pitanje!

188
Glorij@
 Knjigoteka

»Pomislio sam da bismo kad se vratim... možda... mogli nekamo

otići. Samo nas dvoje, kad bude malo toplije. Mogli bismo otići u
Travemünde ih u jedno od onih otmjenih odmarališta na Baltiku.«
»Da, bilo bi lijepo.«
»Ali... to još neko vrijeme neće biti moguće.«
»Neće...«
Nije znao što da kaže, no ona mu nije htjela pomoći u pronalaženju
riječi.
»Pa, bit će najbolje da pođem«, zaključio je. Zatvorio je torbu i
okrenuo se da je pozdravi. Kako je htjela izbjeći bilo kakvu potištenost,
na rastanku ga je poljubila u obraz, kao da ljubi posjetitelja koji odlazi ili
poznanika u prolazu.

189
Glorij@
 Knjigoteka

~10~

Smeđa uložnica koju joj je uz trbuh držala rastezljiva vrpca na gaćama

zabila se Fredi u rebra dok je koračala. Nije mogla sigurno znati što je
unutra jer je sadržaj bio na engleskome, ali zbog riječi »povjerljivo«,
crvenoga obruba i fotografija raznih industrijskih i vojnih mjesta bila je
uvjerena da će se Alberta dojmiti ono što je uzela iz pukovnikove
aktovke. Tako se ponosila što će mu predati uložnicu da ju je taj osjećaj
ošamutio.
Na ogradi kuće magnata koji je proizvodio margarin mlitavo je
visilo slovo R u crnome krugu, a značilo je da je zgrada rekvirirana.
Freda se osvrnula lijevo i desno da vidi prolazi li koje vozilo, a kad je
bila posve sigurna da je nitko ne vidi, popela se preko niskoga zida na
mjestu gdje je Albert postavio drvenu zaštitu preko polomljenoga stakla
koje je Petersen ondje nasipao kako bi spriječio lopove da prijeđu
ogradu. Iako je napadao snijeg, oštri vrhovi još su virili kroz bijeli
pokrivač. Prije rata Petersenovi susjedi zgražali su se zbog njegovih
sigurnosnih mjera. Fredina majka magnata je smatrala običnim
društvenim nametnikom, pa je primijetila da nijedan lopov koji drži do
sebe ne bi ništa ukrao iz kuće toga skorojevića. Obitelj mu se brzo i
ležerno obogatila, najprije na agavinu vlaknu iz istočnoafričkih kolonija,
a onda i na lažnome maslacu, a »što se novac brže zarađuje, brže i
odlazi«. Freda je bila premlada da bi shvatila tankoćutnu ljestvicu na
kojoj se stari novac sukobljavao s novim, ah dok je sad prilazila najvećoj
kući na Elbchausseeu, uvidjela je da se majčino proročanstvo ostvarilo:
Petersenova golema kockasta vila tužno je stajala, tiha i prazna.
Ušla je kroz donji kuhinjski prozor kako ju je Albert uputio. Dok se
pokrajnjim stubištem penjala na kat, osjetila je miris zapaljenoga drveta
i voska, a čula je i reske dječačke glasove. Slijedila ih je u primaću sobu u
zadnjem dijelu kuće, gdje ju je dočekao mahniti prizor jer svijeće su
osvjetljavale prostoriju ukrašenu afričkim predmetima, štitovima,
kopljima, životinjskim kožama i maskama, a tu su stajala četiri dječaka
slušajući petoga koji je stajao na stolu za bilijar i držao kutiju punu
nečega nalik na mašice za uzimanje šećernih kocki. Na glavi je imao
šljem kakav nose u tropskim krajevima, a oko ramena je prebacio
zebrinu kožu, pa je pozivao poput prodavača ribe u St Pauliju:
190
Glorij@
 Knjigoteka

»Svježe iz Dammtora!« vikao je. Stresavši kutiju, uzeo je iz nje

mašice, pa je njima škljocao. Svjetlo svijeća na zid iza njega bacalo je
čudovišnu sjenu, nalik na golemoga patuljka, a mašice su podsjećale na
metalnoga raka s dugim kliještima.
»Kakva korist od njih? Čak nemamo ni šećera«, požalio se jedan od
dječaka.
»Gledaj i uči, Otto. Možda su tebi to mašice za šećer, ali lijepoj ženi
koja takva želi i ostati...« Spustio je kutiju, držeći mašice, a onda je počeo
pokazivati, škljocajući njima kao pincetom i praveći se da sebi čupa
obrve.
»Ili...« Otvorio je usta, pretvarajući se da sebi zubarskim kliještima
vadi zub.
»Ili...« Mašicama je stisnuo nos i pravio se da pušta vjetrove.
»Ili...« Sagnuo se kao da je nešto pokupio s tla.
»Ili...« Stavivši ruku u džep, izvadio je cigaretu, pa ju je, uhvativši
jedan kraj hvataljkama, stavio u usta i pretvarao se da kicoški otpuhuje
dimove. »Dame će poludjeti kad ih vide.«
Sve to kao da se nije dojmilo ostalih dječaka, a onaj s kopljem
predvodio je poplavu kritika:
»Ljudi ne žele mašice za šećer nego krumpire.«
»To je rasipanje pljuga, Ozi.«
»Uvlačiš nas u loše poslove.«
Dječak na stolu podignuo je ruke. »Ne pjenite se. Zahvaljujući
onome malome Tommyju, imam nešto sasvim posebno.« Stavivši ruku
pod zebrinu kožu, izvadio je cjevčicu nalik na cigaru, a Freda ju je
prepoznala jer je u takvoj cjevčici Alfred držao lijek, pervatin, drogu
kakvu su davali mladim vojnicima da bi ostali »budni« u posljednjim,
gorkim danima rata.
»Jedna od ovih učinit će vas jakima, bit će vam toplo i nikad nećete
ogladnjeti.« Zastao je i pogledao prema vratima. »Oho, pogledajte tko je
došao.«
»To nije za djecu«, upozori ih Freda, držeći ruku na kvaki, bude li
morala pobjeći.
Dječak s kopljem podigne oružje do ramena, a uski vrh se njihao.
»Tko si ti, curo?«

191
Glorij@
 Knjigoteka

Govornik s tropskim šljemom skoči sa stola za bilijar. »U redu je, to

je Bertijeva djevojka.«
Njegov prijatelj spusti koplje.
»Kako znaš tko sam?« upita Freda.
»Vidio sam te.«
»Gdje si me vidio?«
»Vidio sam...« Kažiprst desne ruke gurnuo je u krug koji je napravio
savijenim lijevim kažiprstom, pa ga je uvlačio i izvlačio, a njegovi
drugovi su se kikotali.
Pomislila je da bi ga trebala udariti zbog bezobraštine. Kako ih je
vidio? Je li to bilo u kući u Blankeneseu ili ovdje?
»Gdje je on?«
»Gore je s prijateljem.«
»Kakvim prijateljem?«
Njezin sugovornik podigne cjevčicu s pervatinom.
Alberta je zatekla u glavnoj spavaćoj sobi, ali nije ležao u krevetu,
nego je plesao po glazbi s ploče na prijenosnome gramofonu. Bila je to
jedna od onih sirovih američkih arija kakve je Heinke slušala na radio
Hamburgu, a sastojala se od bubnjeva iz džungle, kriještavih duhačkih
glazbala i nereda. Uzrujalo ju je kad je vidjela da Albert pleše uz tu
glazbu. Bio je gol do pojasa, noge je pokretao mlohavo, nalik na
marionetu kojom upravlja pijani lutkar, a plesne korake izvodio je
nasumice, kao da po sagu gazi mrave. Tako je uronio u ples da nije ni
primijetio kad je ušla. Gledajući ga, osjećala se neugodno jer taj mladić
koji je skakutao, klatio se i trzao nije bio Albert kakvoga je poznavala,
uglađenog, hladnog s potpunim nadzorom nad sobom, nego se doimao
kao privremeno opsjednuta osoba.
»Alberte, što radiš?«
Okrenuo se, ali kao da se nije iznenadio, nego je i dalje plesao u
ritmu glazbe. »Moja pristojna njemačka dama...« Prišao joj je, šuljajući
se s pretjeranim pokretima, pognut i vrebajući je po taktu, a onda ju je,
ispruživši ruku, pozvao da mu se pridruži. Koža mu se presijavala, a oči
je previše raširio, pa su, izbuljene, izazivale nepovjerenje.
Ispod odjeće je izvukla ukradenu uložnicu i pružila mu je.
»Imam nešto važno.«

192
Glorij@
 Knjigoteka

»Benny Goodman«, ukazao je, još plešući. »Benny Goodman. Pleši.«

Navaljujući, ispružio je prema njoj vlažnu ruku iz koje kao da je izbijala
toplina, a na mišici mu se trzao ožiljak u obliku broja 88. Htjela mu je
udovoljiti, ali nije znala plesati.
»Ne znam...«
»Znaš... moja pristojna njemačka damo.«
Jednu ruku stavio joj je na bedro, a drugom ju je vodio. Freda je
pritisnula uložnicu na prsa, pa je površno pokretala noge s jedne na
drugu stranu, ali nije se mogla opustiti. Ta promjenjiva glazba bila je
previše anarhična i odviše teško ju je prihvaćala, a bilo joj je potrebno
da Albert bude... pa... ne ovakav! Što mu se tijelo više trzalo i izvijalo, sve
više se doimao kao neznanac.
»Ne mogu!«
Još plešući, odmaknuo se prema gramofonu, pa je s ploče podignuo
iglu.
»Tako, tako, tako, djevojka ne želi plesati. Vojnik bi trebao znati kad
može uživati. Pa hajde, onda, moja žarka prijateljice, pokaži mi što
imaš.«
Predala mu je uložnicu. Iako je prekinuo glazbu, još je plesao u
taktu jer mu je arija odzvanjala u glavi. Uzeo je uložnicu i pomilovao je.
»Povjerljivo...«, pročitao je. »To je dobro.« Trzajem je skinuo rastezljivu
traku i otvorio je. Neko vrijeme je čitao, a usnice su mu se pokretale dok
je prevodio. Ubrzo je počeo potvrdno kimati.
»Odakle ti?«
»Uzela sam je pukovniku.«
Nastavio je čitati, zadovoljno mrmljajući.
»Je li vrijedno?« upitala je.
Pogledao ju je, odloživši uložnicu, a oči su mu zadobile proždrljivi
izraz. Vruće ruke položio joj je na mišice. Vidjela je kako mu izraženo i
brzo kuca bilo na vratu, a kad ju je stisnuo uza se, osjetila mu je erekciju.
Sjećajući se kako je prije imala moć nad njim, počela mu je odrješivati
pojas. Ponovno je zamrmljao, pritisnuvši se uz nju. Podignuo joj je
suknju, a ona je skinula donje rublje i naslonila se na kraj ograde
kreveta. Kad je ušao u nju, počeo se zadovoljno glasati, pa se zbog toga
ponovno osjetila ponosnom i snažnom. I sama je počela slično stenjati
kako bi bio zadovoljan, no uskoro je samu sebe zatekla kako se glasa i
protiv volje, uistinu izražavajući užitak, a ne samo da njemu ugodi. Ovaj
193
Glorij@
 Knjigoteka

put mu je trebalo mnogo duže da dostigne vrhunac, pa je imala vremena

da osjeti nova zadovoljstva. Kad je završio, ostao je pripijen uz nju,
klonuo i mlohav. Onda se odmaknuo i navukao hlače. Činilo joj se da
može čuti i vidjeti sve u sobi, a i izvan kuće.
»Hoćeš li i mene obilježiti?«
Nasmijao se, stavivši u usta još jedan pervatin.
»Pa dobro.«
Uzeo je cigaretu iz kutije koja je stajala na stoliću pokraj kreveta,
zapalio je, povukao dim, a onda joj prišao. »Boljet će.«
»Nije me briga.«
»Gdje želiš da to učinim?«
»Ovdje.« Ispružila je podlakticu, bijelu poput ljiljana i zaokružila
mjesto na mekoj koži.
»Možeš uzeti pilulu, pa nećeš ni osjetiti.«
Odmahnula je glavom. »Želim osjetiti.«
Snažno je uhvativši za zglavak, pritisnuo joj je cigaretu na ruku i
držao je ondje dok se nije ugasila. Freda se trudila da ne poviče, pa je
samo zastenjala kroz stisnute zube. Ponovno zapalivši cigaretu,
napravio je još jedno slovo O iznad opekotine da završi osmicu.
Pogledala je već crven i bolni ožiljak, a miris spaljene kože bio je vrlo
neobičan. Nakratko je zamislila kako joj majka gori, a »obilježeno« joj je
cijelo tijelo, no onda je, kimnuvši, dala Albertu znak da nastavi. Pokušao
je ponovno zapaliti cigaretu, ali tako je jako pritiskao da se previše
izgužvala i nije više hjela gorjeti. Zapalio je drugu i napravio sljedeće O,
a prva osmica još je tako boljela da je umanjivala bol druge. Dok joj je
utiskivao završni dio, zatekla je samu sebe kako stenje od zadovoljstva,
a zvuk se baš i nije razlikovao od onoga koji je ispuštala prije nekoliko
minuta. Kad je bilo gotovo, uhvatila je Albertovo lice među ruke
pokretom odrasle osobe, kako je zamišljala, jer sad je sebe svakako
smatrala odraslom, pa ga je pogledala u oči koje su zbog droge lutale i
titrale, a ona je željela da se usredotoče na nju. Ponovno mu je uzela lice
među ruke i zaklonila mu oči.
»Zašto uzimaš te droge?«
»Moram biti budan. O mnogo čemu moram razmišljati. Droge mi
pomažu u zadaćama.«
»Ne govoriš mi o svojim zadaćama, a ni o planovima.«

194
Glorij@
 Knjigoteka

»Sve u svoje vrijeme...«

»Stalno to govoriš. Ne vjeruješ mi?«
»Naravno da ti vjerujem, ali... bolje je da ne znaš. Bila si... korisna.«
Željela je biti i više od toga.
»Govoriš da si vojnik. Ali... ne vidim da se boriš, nego plešeš i uživaš
droge. Ništa ne radiš.«
Ukočio se i odmaknuo glavu od nje.
»Ne brini, moja njemačka damo. Znam što radim.« Pokroviteljski joj
se nasmiješio.
»Doista? Govoriš o vojsci, ali gdje je? Vidim samo te
Trümmerkinder.«
Pogledao ju je, pokušavajući se usredotočiti.
»Moja pristojna njemačka damo... nalik si na val Tommyinih
bombardera, čujem samo: bum, bum, bum i ak, ak, ak! Ne brini. Znam što
moram učiniti. Već sam to vidio. Sve sam vidio.« Potapšao se po glavi da
pokaže gdje mu se ukazalo. »A bit će to nešto veliko.«

Mickey Mouse je stajao na raskršću, a kao zaklon služio mu je samo

kišobran. Kako mu je trebalo sklonište, otišao je i pokucao na vrata
kuće, ali trijem se urušio i otkrio još jedna otvorena vrata. Vjetar je tako
puhao da se kuća ljuljala lijevo i desno, gotovo odletjevši iz temelja. Kad
je Mickey ušao, vrata su se za njim zalupila i zaključala se. Prostoriju su
ispunili šišmiši, a Mickey je uskočio u lonac, no onda je istrčao iz sobe,
vičući: »Mumija!«
Svi u kući, osim Grete koja je odbila Rachaelin poziv, skupili su se
oko projektora Ace Pathescope i gledali posljednji film te večeri: Mickey
Mouse i kuća duhova. Projektor napravljen od lima i aluminija bio je
Rachaelin poklon Lewisu za desetu godišnjicu braka, ali mogla ga je isto
tako darovati i Edmundu koji ga je najviše koristio, uživajući u njemu.
Sad se osjećao kao riba u vodi jer je bio kino operater, prodavač slatkiša,
diplomat, tumač, pa je nudio velike slatkiše na štapiću, kolače od
đumbira ukrašene reljefom i kekse Spekulatius s cimetom, a unaprijed
je najavljivao baš svaki šaljivi dio filma (»Ovo je dobro, svidjet će vam
se«), smijao se i provjeravao smiju li se i drugi. Pod hipnotičkim
svjetlucanjem tih smiješnih filmića kućanstvo se vedro ujedinilo: Heike
je isprva bila suzdržana, a onda se počela opušteno kikotati, Richarda je
zbunio cijeli taj mehanizam, ali počeo se cerekati kad je Popaj
195
Glorij@
 Knjigoteka

razgibavao mišiće, Freda je svoje nepokolebljivo lice razvukla u

iznenađujući osmijeh dok je gledala kako Buster Keaton svojim
podvizima prkosi smrti, a kad se napokon nasmijala, smijeh joj je bio
viša i mlađa inačica očevoga.
Lubert je opušteno grohotao, kao kultivirana osoba koja uživa u
jednostavnim zadovoljstvima. Rachael se pitala uranja li uistinu u te
filmove ili zbog drugih prenaglašeno glumi da mu se sviđaju. Je li, kao i
ona sama, osjećao da je to uvod u nešto zanimljivije? Kad se slika
raspala na točke i crte, oči su im se srele, a njoj se učinilo kako i u njemu
primjećuje isto očekivanje.
»Kraj!« svečano objavi Herr Lubert, zdušno plješćući.
Okrenuvši prekidač, Edmund upali glavno svjetlo, a svi su žmirkali
od iznenadnoga sjaja.
»Hvala, Edmunde. U tome ti je budućnost. Mislim da ćeš jednoga
dana praviti filmove. Što kažete, gospođo Morgan?«
Dječak je dosad mislio samo na to da postane vojnik, pa je pogledao
majku da vidi slaže li se s tako nesvakidašnjim izborom zanimanja.
»Mislim da hoće«, odgovori Rachael, a Edmund je pucao od
oduševljenja zbog dvostrukoga priznanja.
Richard mu je zahvalio na predstavi. »Mornar Popaj«, rekao je,
pokazujući mišiće i cerekajući se. Heike je zbog svega toga ostala bez
riječi, pa je dodirivala prsa da pokaže zahvalnost, a k tome se klanjala,
prigibajući koljeno. Rachael je bila sigurna da ju je čula kako Edmundu
kaže: »Vrlo ukusno.«
Freda, koja je ponovno splela kosu, no samo u jednu pletenicu, nije
rekla ni riječi.
»Zahvali Edmundu i gospođi Morgan, Fredo.«
»Hvala«, poslušala je, pogledala Rachael i pokušala se nasmiješiti.
»Sad bih voljela otići u krevet«, dodala je na engleskome.
»Naravno, Fredo«, složila se Rachael. »Frohe Weihnachten.«
»Možemo li još jednom pogledati Mickeyja, majko? Molim te.«
Edmund je već prematao film.
»Smatram da je zasad dosta, Ede. Što prije odeš u krevet, prije ćeš
moći otvoriti poklone.«
»Nećemo li ih sada otvoriti kako to rade u Njemačkoj?«

196
Glorij@
 Knjigoteka

»Mislio sam da smo usvojili engleske običaje«, javi se Lubert,

namignuvši mu.
Edmund se nakratko nećkao odložiti uživanje u darovima, ali učinio
je kao što je rekao Nijemac. »U redu«, složio se, a onda je poljubio
Rachael. »Laku noć, majko.«
»Laku noć, dragi.«
Heike je počela pospremati tanjure.
»Možeš ih ostaviti, Heike«, prekine je Rachael. »Doista. Ja ću to
učiniti.«
Poslužiteljica je oklijevala, pogledom zatraživši savjet od Luberta.
»Uzmi slobodnu večer, Heike«, obratio joj se, prirodno preuzevši
svoju nekadašnju ulogu gospodara kuće.
»Pa onda, laku noć.« Poklonila se, pocrvenjevši i natraške izašla.
Rachael i Lubert pričekali su da svi odu na kat u svoje sobe.
Nijemac se pretvarao da proučava leću projektora dok je Rachael
slagala tanjure. Naposljetku je škripanje drvenoga poda prestalo, pa se
u kući čulo samo pucketanje vatre.
»Pa, bilo je vrlo zabavno«, primijetila je. »Vrlo je lijepo vidjeti kako
se svi veselo smiju.«
»To je čudo Mickeyja Mousea«, odvrati Lubert. »Možda svima
nama, a i svijetu, može donijeti mir.«
»Hoćete h čašicu za laku noć?«
Nije bio siguran što to znači.
»Tako nazivamo posljednje piće prije nego što odemo u krevet«,
objasnila je. »Pomoći će vam da zaspite.«
»Piće s Britancima nikad nije samo to.«
»Hoćete li?«
»Bitte.«
U dvije čaše natočila je vojničku količinu whiskyja, u svaku je
dodala malo vode, a onda je, pruživši piće Lubertu, privukla stolčić i
sjela kraj vatre, pa ga je pozvala da i on to učini. Bez riječi su gledali
plamenove, sjedeći jedno uz drago, udaljeni samo nekoliko centimetara.
I vatra je bila svojevrsna predstava, bučna i živahna, puna zanimljivih
zapleta i sporednih događanja. Rachael je zurila je u gornji komad
žeravice, koji je upravo postajao narančast.

197
Glorij@
 Knjigoteka

»Sviđa mi se kako ovdje slavite Badnjak«, rekla je. »Uvijek sam više
voljela Došašće od Božića.«
»Jeste li vjernica?«
Polako je, ali ne i odlučno, odmahnula glavom. »Oduvijek sam
uživala u proslavama.«
»Ali sama bit, kad se sve drugo ukloni?«
»Mislim da mi je vjeru... kakva je već bila... izbila eksplozija.«
»Možda ne bismo trebali govoriti o tome.«
»Ne, trebali bismo«, usprotivila se jer je osjećala potrebu izraziti
dublja uvjerenja. »Rijetko razgovaramo o doista važnim temama.
Nekako ih uvijek zaobilazimo. Mislim da je za to kriv duh našega doba.
Ostalo nam je to od viktorijanaca ili je razlog u previše ratova, ne znam.
Ako još možemo imati kakvu budućnost, voljela bih da u njoj ljudi budu
u stanju govoriti o važnim stvarima.«
Sat u radnoj sobi oglasio je ponoć.
»Sretan Božić«, poželjela mu je.
»Prost«, odvratio je, a onda podignuo čašu i njome kucnuo o
njezinu.
»Prost.«
»Nazdravimo novome dobu razgovora o važnim temama«, predloži
Lubert.
Ali još uvijek nisu izrekli ono značajno.
»A što je s vama?« upitala je jer ni sad nije bila spremna otvoreno
izgovoriti ono bitno. »Vjerujete li?«
Lubert ispruži čašu prema svjetlu vatre, pa je whisky svjetlucao kao
da se zapalio.
»Vjerujem li u Boga koji je postao dijete? Teško.« Nagnuo je piće, pa
je kristalna čaša odražavala zlatni odsjaj. »Lakše je vjerovati u jakoga
čovjeka nego u slaboga Boga.«
Razgovor je još nalikovao plesu u kojemu nijedno od njih nije
predvodilo. Vidjela je kako mu posjekotina iznad obrve brzo zacjeljuje.
»Pukovnik je rekao da ide u Heligoland«, reče Lubert. »Sveti otok.
Tamo su običavali odlaziti sveci.«

198
Glorij@
 Knjigoteka

»Onda će se ondje osjećati kao kod kuće«, izletjelo joj je prije nego
što se mogla suzdržati. Ponovno je pogledala vatru. Usamljena žeravica
u koju je zurila, zapalila je susjedne.
»Kad mi je pukovnik rekao da odlazi... bilo mi je drago«, prizna
Lubert.
Okretala je whisky i vodu u čaši, osjećajući tankoćutne i krivudave
pokrete srca. »I meni.«
Crte, međe i granice! Već ih je nekoliko prešla, no osjećala je da se u
tim trima riječima krije najveći skok koji će ikad učiniti.
Lubert svojom mnogo toplijom rukom uzme njezinu i nježno je
poljubi. Rachael mu stisne ruku, pa je povuče, vodeći mu usta do svojih,
a pritom je nakrenula glavu da ga poljubi. Smjesta je odgovorio
dubokim poljupcem, a Rachael je ponovno zaprepastila brza i lagodna
prisnost kojom je to učinio. Kad su se odmaknuli, Lubert je pokušao
nešto reći, ali ušutkala ga je još jednim poljupcem. Budu li raspravljah o
onome što se događa i bude li prisiljena razmišljati o tomu, mogla bi se
zaustaviti. Kad su se po drugi put odmaknuli, htjela ga je ponovno
poljubiti, ali ovaj put se odupro, pomaknuvši glavu poput ptice, tako da
je poljubila zrak.
»Otići ću u svoju sobu«, rekao je. »Čekaj dok upalim svjetlo... vidjet
ćeš ga kroz veliki prozor. Ostavit ću vrata otvorena.«
Uputa je bila tako određena da je jamačno sve dobro promislio.
Ustao je, pustivši joj ruku, ali još ju je gledao, a onda je podignuo prst do
usta, pa ga je držao u zraku da pokaže kamo ide i da će rastanak biti vrlo
kratak.
Odbrojila je do šezdeset, poput djevojčice koja se igra skrivača, a
zatvorivši oči, slušala je kako pod škripi. Čekala je da je glasovi razuma,
zdrave pameti i savjesti upozore da ne ode k njemu, ali na površinu nije
isplivalo nijedno od tih upozorenja, nego je u sebi čula samo bubnjanje
žudnje. Sad je ne bi moglo zaustaviti ništa osim iznimnoga događaja -
svemirskoga uplitanja, potresa ili nečega jedinstvenog kao što je bila
ona velika mačka koja se kretala preko tratine.
Nabrojivši do šezdeset, otvorila je oči i kroz veliki prozor ugledala
svjetlo u Lubertovoj sobi. Uputivši se onamo, oprezno se popela
stubama, pazeći da hoda po sagu te da izbjegava golo, škripavo drvo
stuba kako je reski zvuk ne bi odao znatiželjnoj poslužiteljici ili djetetu
koje ne može zaspati. Osim lukavstva i potaje, preljub kao da je

199
Glorij@
 Knjigoteka

zahtijevao svu djetinjasto nedužnu smjelost i maštovitost. Počinja li sad

upravo to - preljub? Nije se tako osjećala, ali osjeća li se ijedan
preljubnik kao lopov? Što određuje preljub? Jesu li dovoljni puka misao
ili poljubac? Ili će i službeno postati preljubnica kad ostatak sebe preda
Lubertu?
Prošla je pokraj otvorenih vrata svoje spavaće sobe, a u podnožju
drugoga stubišta bacila je pogled na Edmundovu. Zakoračila je na prvu
stubu, osluškujući ne bi li čula i najmanji zvuk. Sve kao da se pojačalo i
usporilo. Primjećivala je nove pojedinosti: izrezbarene vrhove stupova
na stubama, visoko zujanje u ušima, topliji zrak u gornjem dijelu kuće.
Vrata Lubertove spavaće sobe bila su odškrinuta, a kroz njih je prodirao
tračak svjetla. Zakoračivši u to svjetlo, pogledala je svoje cipele koje su
je prije dok je još nije obuzeo osjećaj krivnje, nosile u sve sobe, gdje je
površno obavljala kućne poslove. Nisu se doimale kao cipele
preljubnice. Gurnula je vrata koja, srećom, nisu zaškripala i zakoračila
na novo područje.
Lubert je okrenut leđima stajao pokraj prozora. Zatvorila je vrata i
naslonila se na njih, držeći ruke na kvaki, a pitanja je ostavila s onu
stranu zatvorenih vrata. Kvaka joj je pritiskala donji dio leđa. Lubert se
okrenuo, a crte lica zgrčile su mu se u očekivanju zadovoljstva ili je
možda bio uznemiren. Nakratko se činilo kako nije siguran i da bi
mogao odustati. Onda joj je prišao samo jednim dugim korakom, pa ju je
poljubio, a dok su se ljubili, počeli su se svlačiti, no pritom nisu ni na što
pazili, nego se činilo da izvode lakrdijaški balet. Ruke je morala staviti
na leđa da povuče zatvarač, a on je strgnuo košulju, pa ju je, naopako,
tako povukao da su manšete zapele. Kad su ostali goli kao da se nećkao
da je uzme, ali povela ga je prema krevetu.
Isprva je jedva primjećivala stvari u svezi s njim, miris, okus i
različitost jer nije željela njegovu posebnost, pa ga je izbjegavala
izravno pogledati, a ni sama nije otvarala oči. Nije htjela nježnost, ni
ljubaznost. Na vrhuncu je povikala glasnije nego što je bila svjesna,
dovoljno glasno da mu priguši užitak, pa joj je stavio ruku na usta kako
bi je utišao.
»Čut će nas.«
Nije ju bilo briga.
Ležala je ondje, udišući miris toga čina i osjećajući dokaz u svom
tijelu koji kao da joj se širio iz središta, isijavajući joj u udove.
»Jesi li dobro?« upitao je.
200
Glorij@
 Knjigoteka

»Jesam«, glasio je odgovor.

»Ovako sam te zamišljao, tako... divlju.«
Nije odgovorila. Sad je ležala otvorenih očiju. Držali su se za ruke,
priljubivši podlaktice i bedra. Činilo joj se da je vrlo primljiva za
pojedinosti toga trenutka, za njega i tu sobu: Primijetila je kako njezin
ljubavnik na boku ima madež veličine novčića od šest penija, košćata
bedra i sitne plave žilice oko prsa, a njoj se, po dizanju i spuštanju
trbuha vidi kako joj bilo brzo tuče. Lubert se gol doimao dužim i
vitkijim, a koža mu je bila blijedobijele boje, za nekoliko nijansi svjetlija
od njezine.
Počela je primjećivati jednostavne činjenice u nasumice
namještenoj sobi. Gledala je pokućstvo koje je žurno skupio iz donjih
prostorija, pa ga je ovdje uskladištio kako bi njoj bilo udobnije. Donio je
svoj stol za nacrte i crtaći pribor, a na podu je naslagao knjige. Vidjela je
kako je na zid naslonio veliku sliku koju nije objesio, nego ju je okrenuo
poleđinom, a dimenzije su odgovarale mrlji u predsoblju.
Počeo joj je milovati rame.
»Je li to ta slika?« upitala je.
Nije odgovorio.
»Stefane?«
»Jest.«
»Smijem li je sad vidjeti?«
Njegovo ustezanje još joj je pojačalo znatiželju.
»Hajde«, napokon je pristao.
Prebacila je noge na pod, pa povukla pokrivač i obavila ga oko sebe
više zato da joj bude toplije nego zbog čednosti. Kleknuvši na pod,
okrenula je sliku. Nije morala ni pitati jer je znala tko je to. Slika koju je
zamišljala nije se uvelike razlikovala od ove, a obiteljske sličnosti bile su
odviše izražene da bi se mogla prevariti.
»Claudia.«
Potvrdio je glavom.
»Sjajna je. U njoj vidim Fredu. Zašto si skinuo sliku?«
»Više nisam želio da me gleda, Rachael. Vrati se ovamo.« Potapšao
je krevet jer se očito nije htio zadržavati na toj temi.
No znatiželja joj je bila jača od njegove nelagode. »Zašto mi nisi
rekao da je to bila ona... kad sam te optužila?«
201
Glorij@
 Knjigoteka

Činilo se kao da se bori sam sa sobom. »Jer sam... pokušavao

zaboraviti. A i zato što te, da sam ti rekao, možda ne bih poljubio. Onda
bi prema meni osjećala sažaljenje i mislila da sam još zaljubljen u svoju
ženu.«
»Jesi li?«
»Molim te okreni sliku.«
»Ali jesi li?«
»Ne mogu biti zaljubljen u sjećanje. Želim više od toga.« Rachael je
još jednom pogledala portret, a onda ga okrenula k zidu i vratila se u
Lubertov krevet.

Lewis se s Ursulom i s tri izaslanika Ureda za odštetu šćućurio iza

zaštitnoga zida, čekajući prvu nadziranu eksploziju pri obilasku
tvornica koje je trebalo onesposobiti. Ruski izaslanik, pukovnik Kutov,
nešto je vikao, ali Lewis nije mogao čuti ni riječi. Skinuo je štitnike za uši
i okrenuo se Ursuli. »Što kaže?«
»Nešto o slanju žita u vaše područje.«
Ponovno je stavio štitnike. »Kopile uživa u tome.«
Razmišljao je o besmislenoj logici te jednadžbe: Razore tvornicu
sapuna koja upošljava dvije tisuće Nijemaca i pravi proizvod koji je
svima potreban, bez ikakve vojne vrijednosti, a zauzvrat Rusi šalju
Nijemcima kruh, kao da račune sređuje računovodstvo iz pakla.
Na vratima Henkelove tvornice sapuna skupila se šačica
prosvjednika, ali bez teškoća ih je zadržavalo dvanaestak njemačkih
policajaca u crnim kapama. General je imao pravo: Božić je idealno
vrijeme za razaranje.
U uredu su izračunali da će se eksplozija čuti na udaljenosti od
četrdeset do šezdeset kilometara. Kad je odjeknuo prasak, nije bio
silovit, nego nekako neobično lijep. Sa svake strane zgrade simetrično
se valjao dim, a onda se cijela građevina srušila poput čovjeka koji je
pao na koljena, ali je ispravio leđa, pokušavajući održati dostojanstvo i
nestala je u tamnome oblaku jer je dim s ruševina prokuljao, zrakasto se
proširivši poput prašne cvjetače, tako da je gotovo dopro do zaštitnoga
zida i obavio izaslanike. Tutnjava zgrade koja se rušila nadaleko će se
čuti, no ljudi će misliti da se zaorila posebno jaka grmljavina ih da u
blizini prolazi golemi vlak. Možda će se nekima ta buka učiniti kao

202
Glorij@
 Knjigoteka

posljednji, sablasni pozdrav izgubljenih eskadrila koje dolaze završiti

što su započele.
Završna lomljava nastala je kad se srušio dio visokoga dimnjaka, a
poslije toga posljednjega udarca Kutov je ustao i zapljeskao uništavanju,
kao da je na nekoj neslužbenoj zabavi s vatrometom. Eksplozija ga se s
pravom dojmila jer tehnički su je izvrsno izveli. Kraljevski inženjeri
dobro su uvježbali te nadzirane eksplozije. Plješčući su ustali i Jean
Bolon, francuski član izaslanstva, te Amerikanac, pukovnik Ziegel.
Gledajući kako se prašina sliježe, otkrivajući hrpu građevinskoga
materijala i krša, Lewisu se odjednom pred očima pojavila slika
Michaela, prikliještenoga pod gredama, u blatu i glini, među ruševinama
kuće u Narberthu. Iako mu je Rachael opisala taj prizor, nikad sam sebi
nije dopustio da ga posve zamisli, nego je umjesto toga oblikovao sliku s
kojom je mogao živjeti, a sastojala se od pravilne hrpe materijala,
možda nalik ovoj koja je sad ležala pred njim, no u njoj nikad i nije bilo
truplo njegova sina.
Kutov je izaslanicima počeo urlati još nešto, pa je to stalno
ponavljao, pokazujući na sat.
»Što sad govori?« upita Lewis.
»Ponoć je«, odvrati Ursula. »Želi nam sretan Božić na ruskome.«
Izlaslanici su se smjestili u malome hotelu na cesti za Cuxhaven.
Vratili su se tek u jedan sat iza ponoći, ali Kutov se ponašao kao da je na
prazničnome putovanju i nije im dopuštao da tek tako odu na počinak.
Sva petorica otišli su u bar da nazdrave uspješno izvedenoj dnevnoj
zadaći, a i Spasitelju čovječanstva. Rus je izvadio bocu votke.
»Piće koje je dobilo rat«, izjavio je, podignuvši votku, a onda se
obratio Lewisu. »Neka vama Englezima bude vaš gin!«
»Piće koje nam je pomoglo da zaboravimo rat«, parirao mu je
Lewis.
»A što vi imate, monsieur?«
»Pastis«, pohvali se Bolon. »Piće za one koji izbjegavaju rat.«
»Ali mi imamo piće koje će postići mir«, nagovijesti Ziegel.
»Martini, najveći od svih američkih izuma. Ne podcjenjujte ga.
Mogu podnijeti dva, ali tri me bacaju pod stol, a ako popijem četiri,
nađem se pod gostioničarkom. A ovo piće... eh«, podignuo je čašu s
votkom. »Kao da ga i ne osjećam.«

203
Glorij@
 Knjigoteka

»A što je s vama, Frau Paulus?« upita Kutov. »Kakvo piće može

ponuditi vaša zemlja?«
Ursula je bez riječi sve motrila, a Lewis je osjetio kako je alergična
na Rusa.
»Rekla bih da je to pivo, pukovniče, ali uzeli ste nam hmelj i
pšenicu.«
Zurila je u Kutova, ničim ne pokazujući da se htjela našaliti.
Pukovnik joj je uzvraćao pogled, a oči su mu bile sjajne i prijeteće.
Izdržala je njegovo zurenje, nadjačavši ga u tome. Onda je udario rukom
o stol i nasmijao se kao čovjek kojega je posve nemoguće uvrijediti. Bio
je zdepast, bez vrata i snažan. Cijeli stol se zatresao kad ga je udario
rukom.
»Imate smisla za humor, Frau Paulus, a to mi se sviđa. Podsjetili ste
me na igru koju smo u Crvenoj armiji igrali dok smo pili.«
Igra se sastojala u tome da što duže ne smijete trepnuti dok vam
netko pred očima plješće rukama. Kutov je preuzeo ulogu glavnoga
pljeskača, pa je Bolona izbacio iz igre već poslije deset, a Ziegela poslije
trideset sekundi. Lewis je izdržao gotovo minutu, ali više zato što je bio
iscrpljen nego zbog vještine, dok je Ursula lako pobijedila jer je trepnula
tek poslije tri minute i to samo zato što je Kutov napokon spao na to da
joj naglo poviče: »Ha!«
Onda je zapjevao tugaljivu rusku narodnu pjesmu, a Lewis nije
mogao odrediti je li taj čovjek, zapravo, osjetljiva duša ili je naprosto
bljutavo sentimentalan. Engleski upravitelj već se spremio da ode na
spavanje kad je Ziegel predložio još jednu igru.
»Dok smo kratili vrijeme prije iskrcavanja, običavali smo igrati igru
koju smo nazvali ›Kad ne bi bilo rata‹, a pomogla nam je da upoznamo
novake. Je li vam igra poznata? Nije teška, samo morate reći što biste
sad radili da nije rata, dobre ili loše stvari, nije važno, ali mora biti
istinito. Suigrači vas mogu prekidati ili izazivati ako vam ne vjeruju ili
ako žele doznati više.«
Kutov udari šakom po stolu u znak slaganja. »Izvrsno!«
prokomentirao je. »Ne znam tu igru, ali već sam je vrlo zavolio!«
Lewis je uhvatio Ursulin pogled, pa je raširio oči, kao da se tobože
prestrašio. Spremao se otići, ah ostao je sjediti jer je osjećao obvezu da
ostane, a obuzela ga je i određena znatiželja.

204
Glorij@
 Knjigoteka

»Ispred sebe imam bocu koja pokazuje kako je na meni red da se

izjasnim«, nastavi Ziegel. »Ja ću početi, a bocu ću dodati sebi nalijevo.
Lijepo i polako. U redu, kad ne bi bilo rata... još bih prodavao osiguranje
u Philadelphiji. Da nije bilo rata, nikad ne bih vidio Eiffelov toranj, a
vjerojatno bih dosad već imao četvero djece, a ne samo dvoje. Bio bih
nekoliko kila teži nego sada. Eto, zasad je dovoljno. Bocu možete
proslijediti kome god želite. Pazite da vam umovi ostanu suhi.«
Dodao je bocu Kutovu, pa je Rus uzme. Prsti su mu bili debeli i
prekriveni posjekotinama. Drugom rukom milovao je bocu, a ozračje u
prostoriji postalo je svečano. »Da nije bilo rata«, počeo je tužnim
glasom, a onda nakratko zastao. Slušatelji su se pripremili da čuju priču
punu okrutnosti, a i na to da ih govornik neprestano podsjeća kako su
Rusi, ratujući, platili najvišu cijenu u ljudstvu. »Da nije bilo rata, noćas
bih bio u Lenjingradu sa suprugom.« Ponovno je zašutio, a nitko nije
znao kako da to shvati. Doimao se nevoljnim, gotovo slomljenim, a onda
je poput glumca udahnuo kroz raširene nosnice.
»Žao mi je, Vasilije«, utješi ga Ziegel, pa je, ispruživši ruku,
dotaknuo govornikove grube prste.
Kutov ih je odjednom oduševljeno pogledao, a širok, sudionički
osmjeh kao da mu je namreškao cijelu jajoliku glavu. »A svaki dan
zahvaljujem zvijezdama što nisam s tom kujom!«
Osjetivši olakšanje, svi su se još glasnije smijali.
»Dakle, da nije bilo rata«, ponovno se zamislio, »još bih bio sa
ženom i s troje djece: sa svojom Mašom, sa svojom Sonjom i s malim
Pjotrom. Bio bih loš otac koji viče. Radio bih u Uredu za veze, a preko
vikenda bih lovio ribe u rupama u ledu. Da nije bilo rata, ne bih imao ni
isprike.« Još jednom je zastao. »Isprike?« zanimalo je Bolona.
Rus nagne još gutljaj votke, pa napuni čašu i naglo ustane. »Da nije
bilo rata...« Podignuvši košulju, otkrio je grudni koš nalik na bačvu, a
trbuh mu je bio pun malih, crnih ožiljaka.
»To mi je zato što sam ukrao kravu. Poljodjelac u Polzinu.«
»A gdje je sada taj poljodjelac?« upita Bolon. Kutov pokaže tlo.
»Muuu!« javi se Ziegel. »Dobro ste to zamijesili, pukovniče, baš
dobro!«
Rus je bocu proslijedio Bolonu.
Lewis nikako nije mogao proniknuti Francuza. Svakako, nije bio
vojnik. Je li bio državni službenik? Možda netko sa sveučilišta?
205
Glorij@
 Knjigoteka

»Da nije bilo rata... Ne bih uživao u ovom iskustvu međunarodnoga

drugovanja...«, počeo je.
Kutov je izbor te riječi popratio odobravanjem, pa je zatražio da se
svi izaslanici kucnu i nazdrave. »Drugovi!«
»Da nije bilo rata...«, nastavi Bolon, »dakako da ne bih bio ovdje,
nego bih radio u Beauneu, a trudio bih se završiti doktorsku radnju. Da
nije bilo rata, još bih... bio s Angelom, a nikad ne bih sreo svoju ženu.«
»Gospodin daje, pa i uzima«, primijeti Ziegel.
»Što je bilo s tom djevojkom, Angelom?« upita Kutov.
»Kad su provalili Nijemci, bio sam u Parizu. Nisam se mogao vratiti
u Beaune. Angele je bila tajnica u odsjeku. Nije imala gdje boraviti...«
»Shvatili smo, Jeane... shvatili smo«, prekine ga Ziegel. Bio je
najočitije pijaniji od svih, ali i Lewis je počeo osjećati piće, pa je bio
siguran da će pasti ako se pomakne. Unatoč tome prihvatio je još jednu
čašicu koju mu je pružio Rus jer mu se činilo kako će ga to učinkovito
spriječiti da posve ne klone.
»A gdje je sad ta Angele«, htio je znati Kutov.
»Uhitili su je. Bila je Židovka. Poslije toga sam otišao sa sveučilišta,
ali... sreo sam svoju sadašnju ženu, Juliette i tako... Comme ca... Zasad je
dosta.«
Dodao je bocu Lewisu. »Pukovniče Morgane, u vama vidim priče.«
O, da, Lewis je bio pun priča - ratne posljedice odredile su mu život
kao i mnogim drugima, ali nije bio spreman pričati o njima, ne za ovim
ili za bilo kojim stolom. Nije imao želudac za uspoređivanje ožiljaka.
Posljednji sat vremena neprestano je pušio, kao da cigaretama oponaša
glazbenu fugu, a pokušao se sakriti iza dimnoga zastora.
»Pukovniče?«
Proslijedio je bocu Ursuli. »Oprostite, povući ću se. Imate riječ,
Fraulein.«
»Morate reći barem nešto, pukovniče, bilo što.«
»Poslije se vratite na mene«, predložio je, »ali sad vi pričajte.«
Obavila je ruku oko boce.
»Da nije bilo rata... još bih bila udana«, povjerila im je. »Možda bih
imala djecu. Voljela bih imati četvoro. Još bih podučavala u Rugenu, ne
bih izgubila brata zbog... državnoga uređenja. Da nije bilo rata, nikad ne
bih pješice prešla smrznuto more.«
206
Glorij@
 Knjigoteka

»Bježali ste od nas?« umiješa se Kutov.

Potvrdila je glavom.
Nasmijao se. »Mislili ste da će ti Englezi s vama bolje postupati!«
Pogledala ga je. »Jesam.«
»Nisu se trebali sučeljavati s onim što smo mi prošli«, odgovorio je.
Dosada se suzdržavao, ali napokon je na površinu izbio ponos osobe
koja je više patila.
»Za neke stvari rat nije isprika, pukovniče, s čime god da ste se
sučeljavali.«
»Nastavite, gospođice Paulus«, potakne je Ziegel.
»Da nije bilo rata... ne bih propješačila iz Rugena u Hamburg, pa
usput... ne bih vidjela kako ljudi mogu biti okrutni. A i vrlo... ljubazni.«
»Pojedinosti, Fraulein! Pojedinosti!« zatražio je Kutov.
Ursula ga je oštro pogledala. Iskušavao ju je već cijeli dan i noć, pa
se činilo da je gotovo ponosan što je u njoj izazvao ogorčenje.
»Da nije bilo rata, ne bih vidjela okrutnost ruskih vojnika koji su
silovali stariju ženu, a onda je prebili do smrti. Da nije bilo rata, ne bih
doživjela ni ljubaznost njihovoga nadređenoga koji je svoje ljude
nagovorio da me poštede i puste.«
Kutov na to smjesta odmahne rukom. »Smatrajte da ste sretnica.«
Ursula i on ponovno su se natjecali u zurenju, a Rus je pobijedio
nasmiješivši joj se, a onda se od srca nasmijao, no ovaj put mu se ostali
nisu pridružili. Lewisu je bilo drago da je svoju prevoditeljicu
preporučio za mjesto u Londonu i da je pristala. Kad bi ona i Kutov
mjesec dana bili tako blizu jedno od drugoga, sigurno bi izbio
međunarodni incident.
Zigel je pokušao ponovno pokrenuti igru. »Dakle, pukovniče, sad
imate nepoštenu prednost pred nama. O vama ne znamo ništa.«
Lewis je udarao prstima po stolu kao da nešto najavljuje
bubnjanjem. »Volio bih poći na spavanje. Sutra moramo rano ustati.«
»Hajde, koliko loše uopće može zvučati nešto o vama, pukovniče?«
nagovarao ga je Ziegel.
»Ne volim takve igre, gospodo.«
Ursulu je razljutio razgovor s Kutovom, pa je mrzovolju usmjerila
prema Lewisu. »Slušali ste sve druge. Pošteno je da i vi nešto podijelite s
nama.«
207
Glorij@
 Knjigoteka

»Tako je«, složio se Ziegel, udarivši po stolu. »Morate nešto

objelodaniti, pukovniče. Svi smo mi ogolili duše. Gdje vam je engleski
osjećaj za poštenu igru, za kriket i te stvari?«
Ursula uzme bocu i postavi je pred Lewisa. Pogledao ju je, ali ju nije
htio uzeti. Nestrpljivo ju je podignula, pa ju je držala pred sobom.
»U redu, kao vaša prevoditeljica, prevodit ću vam. Mislim da se
sjećam o čemu je pukovnik govorio.«
Pogledala je Lewisa, a on joj je iznenada poželio uzeti bocu iz ruku.
»Da nije bilo rata, pukovnik Morgan ne bi bio ovdje i ne bi mi
ponudio posao, pa ne bib otišla u London. Zato vam zahvaljujem. Da nije
bilo rata, pukovnik bi možda lijepo živio negdje u Engleskoj ili Walesu,
ne znam. Možda bi više vremena provodio s obitelji. Da nije bilo rata, ne
bi izgubio sina i ne bi pokušavao neprestano marljivo raditi kako se ne
bi morao sučeliti s razmišljanjem o tome, iako je sve to tu, u njegovu
srcu.«
Rekavši to, premjestila je bocu ispred Lewisa na sredinu stola.
Kutov je zapljeskao, a Ziegel je s odobravanjem kimao.
Lewis je osjetio kako se u njemu nešto nadima i pritišće mu sinuse i
prsa. Mukotrpno se naprezao da tu sablast zadrži podalje od sebe, ali
sad je navalila, došla je po ono što joj pripada. Navirale su mu suze, pa je
morao progutati da ih suzbije. Ustao je. Pod utjecajem votke činilo mu
se da ga je prekrilo nešto gusto i ljepljivo, a usredotočilo se otraga na
bedra, pa se morao poduprijeti. Vrlo lagano je stavio ruku na njezinu i
potapšao je. »Dobar prijevod.« Poklonio se nazočnima. »Idem na
spavanje. Gospodo, Frau Paulus, laku noć. Spokojnoj noći. Bonne nuit.
Gute Nacht.«

208
Glorij@
 Knjigoteka

~11~

Richard je usporio kako bi Rachael iskrcao pred vratima kuće

Burnhamovih, no kad je to učinio, motor se ugasio, a austin se tako
trgnuo da je putnica stavila ruku na vozačku ploču.
»Dieses englische Auto ist Scbeise!« promrmljao je, no smjesta je
osjetio nelagodnost zbog te provale. »Entschuldigung.«
Čak i bez dnevnih lekcija iz njemačkoga, dobro bi razumjela te
riječi.
»Ne brinite, Richarde. Naprosto je hladno. Slažem se da to nije
najbolji automobil na svijetu. Hvala što ste me dovezli. Zapravo je
mnogo bliže nego što sam mislila.« Sve je to popratila odgovarajućim
gestikuliranjem, pa je prste pomicala kao da hoda, znakovima je
pokazala da je udaljenost mala, a onda mu je lagano i utješno dotaknula
ruku.
»Dobra ste dama«, izjavio je na engleskome.
Dok je koračala prilaznom stazom do kuće Burnhamovih, Rachael
se osjetila polaskanom, no istodobno joj je bilo i neugodno zbog
Richardove pohvale. Nije se osjećala kao »dobra dama«. Ono što se
potajno odvijalo tijekom nekoliko zadnjih tjedana svakako ju je učinilo
neprikladnom za takvo veličanje.
Ako itko, upravo bi Susan Burnham prozrela da Rachael nije baš
hvalevrijedna. Sad joj se učinilo da je poziv na čaj, zapravo, zasjeda.
Osjećaj ranjivosti i cijelo njezino stanje bili su upravo ono čime se Susan
voljela hraniti. Dok su pile čaj u dojmljivoj primaćoj sobi, Rachael je
svojoj domaćici nastojala skrenuti pozornost.
»Pretpostavljam da si čula o Herr Koenigu, Edmundovu učitelju?«
»Da, Keith mi je rekao. Bio je pripadnik tajne policije. Očekujem da
će ga strijeljati.« Rachael kimne.
»Niste li provjerili njegovu priču?«
»Jesmo, ali očito nam je ispričao nešto posve drugo«, odgovori
Rachael. »Ispunio je obrazac poput svih ostalih. Naprosto je izbjegavao
pitanja koja bi ga mogla optužiti. Rekao je da je bio upravitelj škole u
Kielu. Lewis ga je smatrao pouzdanim.«

209
Glorij@
 Knjigoteka

»Kako su ga otkrili?«
»Prijavila ga je osoba koja ga je poznavala.«
»Pa, postupak provjere kojim se koristi tvoj muž nije baš
nepogrešiv.«
Umjesto da brani Lewisa, Rachael je šalicu s čajem prinijela ustima i
opekla se. Počela je puhati na površinu napitka koja se malo
namreškala, a onda je promotrila šalicu. Rachael je bila slaba prema
kuhinjskom posuđu. Razumjela se u porculan, a ovo je bio prekrasan
servis, ukrašen vrlo posebnim uzorkom u obliku plavoga luka.
Podignula je šalicu, pogledavši dno da vidi znak proizvođača, pa je
primijetila sličicu s modrim prekriženim mačevima, oznaku grada na
Elbi blizu Dresdena gdje su pravili najbolji porculan na svijetu. Čudno
da su šalicu izradili u gradu pokraj rijeke koja je tekla samo nekoliko
stotina metara odavde. U travnju će njoj i Lewisu biti dvadeseta
godišnjica braka, a kako je mužu uvijek poklanjala predmet napravljen
od odgovarajuće tvari, palo joj je na um da porculan označava dvadeset
godina.
»Meissen«, ukazala je.
»Dobili smo ga s kućom. Ovo mjesto puca po šavovima od takvih
stvari.«
Kuća Burnhamovih bila je veličajnija nego što je nagovijestila
Susan. Tako se pretjerano divila krasotama Vile Lubert da je Rachael
zamišljala kako njezina prijateljica boravi u daleko manje otmjenome
zdanju. Kuća nije bila velika kao Lubertova, no i tu je bila očita posebna
raskoš, možda malo previše profinjena i kultivirana za osobe poput
Susan Burnham, iako to Rachael ne bi glasno rekla jer i njezina
prijateljica i ona bile su, zapravo, neotesane kukavice u lijepim
gnijezdima drugih ptica.
»Pozvala bih te bila za Božić, ali baš ga zdušno ne slavimo... Keith ga
ne može podnijeti.«
»Vrlo si ljubazna. Mi smo krasno proveli blagdane.«
»Tvoj mužić je uistinu lutalica. Mislim da sam ga, otkako smo ovdje,
samo jednom vidjela.«
»Mislim da je dio njegova bića sretan kad odlazi.«
Zapravo, nije to htjela priznati, a Susan Burnham namirisala je da
se njezina sugovornica odala. »Je li sa sobom poveo prevoditeljicu?«
»Nije rekao. Mislim da jest.«
210
Glorij@
 Knjigoteka

»Keith mi je pričao da ju je prije nekoliko dana vidio na ručku.

Izjavio je kako je Lewisova prevoditeljica ›prava božica‹. Moj mužić je
inače prilično slijep za takve stvari, pa je jamačno vrlo lijepa. Nisi
provjerila, je li?«
»Nisam.«
»Ne ulijeva li ti to kapljicu sumnje? Čula si o satniku Jacksonu?«
Rachael nije čula ništa o tome satniku, a nije ju ni zanimalo, no
znala je da će je Susan ipak izvijestiti.
»Sa svojom prevoditeljicom pobjegao je u Švedsku. Ostavio je troje
djece, a čak nije napisao ni poruku.«
»Zašto mi to pričaš, Susan?«
»Jer sam vas dvoje gledala dok ste bili zajedno, pa sam se pitala
kako vam ide. Zabrinuta sam za tebe.«
Rachael nije znala bi li joj povjerovala. Je li njezinu prijateljicu
poticala zabrinutost ili nezdrava znatiželja?
»A što je s tobom? Kako je Keith? Nisam ga vidjela od... one večeri.«
»Bože, mislim da je se više uopće ne sjeća.« Nasmijala se, no
razgovor je zapeo kad je sugovornica spomenula taj događaj. »Ako se
napije, ponaša se poput životinje. Bojim se da se sve to još pogoršalo
otkad smo došli.«
»Doimao se vrlo ljutitim.«
»Zbog posla. Keith ima zadaću. Ne želi da pobjegnu poslije onoga
što su učinili.«
»Tko to?«
»Nacisti.«
»Ne, nitko od nas to ne želi.«
»Pa, na njega su duboki učinak ostavile slike iz koncentracijskih
logora, pa je isti tjedan kad su ih objavili, zatražio da ga premjeste u
program denacifikacije. Osjetio je da je pozvan iskorijeniti to zlo.«
Rachael je pozorno motrila škrinje s čajem koje su stajale pokraj
zida. Pretpostavila je da su upravo stigle iz Engleske. »Još nisi
raspakirala?«
»Neke stvari šaljemo natrag.«
»Ali imaš dovoljno mjesta...«
»Znaš... tu i tamo ponešto pošaljemo.«
211
Glorij@
 Knjigoteka

»Tu i tamo?«
»Oh, hajde, Rachael, mislila sam na ratni plijen. Sve je to ionako
ukradena roba. One slike u tvojoj kući... misliš li da Herr Lubert nije
okrvavio ruke?«
Kako sam bila glupa, pomisli Rachael.
»Nisam... ni pomišljala na to.«
»Za tebe je to u redu.«
»Što hoćeš reći?«
»Potječete iz imućnih obitelji. Posjedujete stvari iz obiteljske
baštine i lijepe antikvitete, a mi ništa od toga nismo imali.«
»To nije istina. Ni ja ni Lewis ne dolazimo iz povlaštenih sredina.«
Ušla je poslužiteljica s pladnjem pita od mljevena mesa.
»Nein! O, jao!« uskliknula je Susan Burnham, usmjeravajući
pridošlicu k ormaru za stolno suđe. Odjednom se doimala prilično
smetenom.
Rachael je ubrusom brisala usta i odjednom je poželjela otići iz te
kuće.
»Osvojio te, je li?« primijeti Susan. »Tko?«
»Tvoj zgodni arhitekt.«
Rachael nije mogla zaustaviti putove koji su joj mehanički
povezivali savjest s navalom krvi u obraze. »Što... hoćeš reći?«
»Vidjela sam kako si skočila u njegovu obranu kad se razbila vaza.«
»Bila je to njegova kuća, Susan. Razbijali smo njegove stvari...
njegove!«
»Znaš što mislim.«
»Ne, ne znam što misliš.«
»Kad si pošla prema njemu... jer htjela si ga spriječiti da udari
Keitha... način na koji ste se gledali...«
»Susan, molim te!«
»Pa, budi oprezna. Nisu nalik na nas. Drukčiji su, posve različiti. A i
ne krivim ga.«
»Za što?«
»Što je htio iskoristiti priliku.«
»Molim te, Susan!«

212
Glorij@
 Knjigoteka

»Privlačna si žena, a u stvarnosti i bez pratitelja. Govorim to samo

zato što ti zavidim.«
»Meni?«
»Sve je to vrlo složeno.«
Sad su se i na njezinoj koži počele pojavljivati crvene mrlje, oko
očiju i nosa, izdajnički znakovi da su u njoj proplamsali osjećaji. »Mrzim
biti ovdje.«
»Mislila sam da ti se sviđa.«
»Glumila sam hrabrost. Izvježbaš se u tome kad si udana za
pijanca.« Nehajno se, uzrujano nasmijala kako bi umanjila značenje
svoje tvrdnje, ali izrekla je tu riječ.
Vojska je bila puna ljudi koji su se potajno opijali, ali Rachael među
njih nije ubrajala bojnika Burnhama. »Nisam znala da je tako loše.«
Susan Burnham odjednom stavi ruku na njezinu. »Nećeš nikome
reći? Molim te, ne reci nikome.«
»Neću.«
»A ni o onome drugome.«
»O čemu drugome?«
Susan je pogledala pune škrinje koje su čekale da ih utovare na
brod.
»O porculanu i takvim stvarima.«

Edmund je preko cijele spavaće sobe raširio špil karata licem

prema dolje, dok je Freda, ispruživši se na sagu, ležala na boku, a suknja
joj se podignula do bedara. Pregledavala je šavove na Cuthbertovu
vratu. Poslije božićnoga prikazivanja filma prema Edmundu se odnosila
u većoj mjeri prijateljski, a dječak se nastojao manje posvećivati vojniku
igrački i bilo kakvoj igri koju bi Freda mogla smatrati nedoraslom.
Preko odmorišta više nije vozio automobile Dinky, niti je u vrtu lovio
zamišljene životinje. Sad je samo prikazivao filmove i kartao.
»Engleski vojnik je bolji«, primijetila je, a njoj stranim jezikom
govorila je daleko bolje nego što je očekivao. »Je li kraljev?«
»Grenadir je, stražar.«
Htio je nastaviti s igrom pamćenja karata, ali Freda je, smiješeći se
sama sebi, prelazila prstom preko Cuthbertovih šavova, pa preko
medvjeđe kože. Možda će mu se u potpunosti ispovjediti.
213
Glorij@
 Knjigoteka

»Tvoja majka ga je bolje napravila od Stummen Dienera.«

Ravnodušno je slegnuo ramenima da pokaže kako je prerastao
vojnike i dizala za kuhinju. Gledao je njezine gole noge, a posebno se
namjestio da ih bolje vidi. Ne bi mogao razumno objasniti zašto ga
Freda tako privlači, a nije to potpuno ni razumio. Noću, kad mu je bilo
teško zaspati, u mislima se vraćao na njezino hvalisanje tjelovježbama,
na bijele gaće duboko u skrovitu mjestu butina i na amonijačno
limunski, oštri miris njezine mokraće u noćnoj posudi. Na temelju tih
trenutaka mogao je izgraditi cijeli niz novih maštarija.
Pretvarajući se da skladnije slaže karte na sagu, očešao se o njezinu
kožu, ali odmaknuo je ruku. U slasnim, zamišljenim pustolovinama već
ju je doticao, ali učiniti to u stvarnosti... Želio je zaigrati neke igre,
milovati je ondje, u krugu iznad koljena i to mjesto trljati kao da briše
paru s prozora. Ta pomisao kao da mu je bila povezana s međunožjem
jer je ondje imao osjećaj da nešto navaljuje. Želio je i dalje pomicati ruku
nagore, prema nemogućoj bjelini gaća, sve dok ne dotakne tkaninu. No
što onda? Bi li stisnula bedra i nogama mu zarobila ruku?
Ničim nije pokazala da je primijetila njegov dodir. Spustila je
Cuthberta i posvetila pozornost lutkinoj kući, pa je, podignuvši se na
koljena, promotrila položaj lutaka. Pokazala je dječaka u spavaćoj sobi.
»To si ti, a tamo je...«, pokazala je priliku za glasovirom, »Frau
Morgan. Ovdje smo«, pokazala je lutke na krovu, »moj otac i ja.«
Edmund potvrdi glavom. Htio se vratiti drugoj igri, ali činilo se da je
Fredu zaokupila upravo ta zabava. Svoju lutku zamijenila je onom koja
je glumila Rachael, pa je sebe stavila s Edmundom na prvi kat, a
dječakovu majku sa svojim ocem na krov. Onda je odrasle osobe stavila
zajedno u glavnu spavaonicu, a činilo se kako je promjena rasporeda
zabavlja. Edmund se nasmijao, iako baš nije bio siguran da je to
smiješno. Obuzeo ga je čudan osjećaj kad je vidio da su lutke njegove
majke i Luberta zajedno u spavaćoj sobi.
»Gdje je Edmundov otac?« zanimalo je Fredu.
Pokazao je automobil koji je stajao na otoku napravljenom od
odjeće, pokraj konja za ljuljanje. »Na Heligolandu.«
Ustala je, otišla do konja i pomilovala ga, a onda stavila nogu na
automobil, pa ga vozila amo-tamo po sagu.
»Možeš ga poslati natrag«, dopusti joj dječak.
»Sada?«
214
Glorij@
 Knjigoteka

»Da, sada.«
Nogom je udarila automobil koji je pojurio preko saga i tako jako
udario u lutkinu kuću da se stresla, a vozilo se prevrnulo.
Rachael je primijetila kako se u šumi nešto kreće: pratile su ih
pojave, šuljajući se od zaklona jednoga drveta do drugoga, usporedno s
njima. Gledajući ih, usporila je i povukla Luberta za ruku kako bi mu
skrenula pozornost. »Mislim da nas slijede.«
Pogledao je drveće. »Trümmerkinder.«
Pojave su zastale i provirile iza drveta. Činilo se da jedna od njih
nosi veliki štap nalik na koplje. Dječak je mogao biti Edmundove dobi.
»Ne brini zbog njih. Pomislit će da smo izbjeglice ili ljubavnici koji
šeću parkom.«
Riječ »ljubavnici« učinila joj se vrlo bezbrižnom. Otkrila je da se od
nje otkad je ljubavnica zahtijeva više potajnosti i lukavštine nego što
pisci ljubavnih romana vole opisivati. Mnoge večeri proveli su sjedeći
ispred vatre i udubivši se u razgovor, ali u kući su posvuda bile oči i uši,
a kako tijekom hladnih mjeseci nitko nije baš često izlazio, nije ostalo
mjesta za olako izražavanje prisnosti. Čak i da bi ovako nakratko
pobjegli, morala je izaći prva, rekavši da »ide na zrak«, a on ju je slijedio
uz objašnjenje da će »donijeti drva«. Lewisa nije bilo već gotovo dva
mjeseca, no poslije one božićne noći, sad su prvi put uspjeli naći
vremena da budu posve sami.
Dok su šetali parkom Jenisch, pomislila je kako je zima pravo
godišnje doba za ljubavnu vezu. Osobe koje se kradomice sastaju mnogo
lakše ostaju neprimijećene kad su prolaznici umotani. Izdaleka su svi
izgledali jednako, a danas su se i ona i Lubert tako debelo odjenuli da su
ih lako mogli smatrati beskućnicima koji su se uputili u obližnji logor jer
je Rachael imala kaljače i crn, vuneni kaput, a Lubert je na glavu
navukao skijašku kapu i nosio naprtnjaču s gorivom za lugarevu kolibu.
Park je bio udaljen samo petnaest minuta hoda od kuće, ali kao da
su se našli u drugoj zemlji. Snijeg je bio posve netaknut osim što su
vidjeli jelenje tragove, a s glavnih greda velike kuće u središtu parka
visjele su ledene sige. Dok su šetali, Lubert joj je pričao povijest toga
mjesta. »Krajolik je uredio čovjek po imenu Casper Beck, a iako je bio
nadaren, tragično je završio. U svom radu pokušao je pronaći
univerzalni jezik, no nije uspio, pa je zapao u očajanje i sebi oduzeo
život.« Dok su prilazili lugarevoj kućici, objasnio je da su pomoću

215
Glorij@
 Knjigoteka

Claudijinih obiteljskih veza imali osobni pristup parku, a dobili su i

dopuštenje da tu love. Kućica je bila nalik na neku šalu, lažnu brvnaru u
američkome stilu, a gledala je na ribnjak koji je ljeti služio kao osobni
bazen. U snijegu, okružena borovima, uvelike se doimala kao koliba na
samotnoj granici. Lubert je izvadio ključ, pa je, obrisavši snijeg i led s
brave, otključao vrata.
Unutrašnjost je bila namještena debelim drvenim stolicama i
sagovima. Stalak za oružje i jelenja glava krasili su zid nad kaminom
gdje je bio i štednjak. Lubert je iz naprtnjače izvadio sredstva za
potpalu, slomljenu škrinju za čaj i primjerak Die Welta, pa se posvetio
pokušajima da zapali vatru. Pod je bio prekriven uginulim, sasušenim
kukčićima koji su im pod nogama pucketali i praskali. Rachael ih je
borovom granom pomela ispod vrata i očistila prostor pred kaminom
gdje je naslagala sve krpe kako bi napravila krevet, a onda je sjedila i
gledala kako Lubert pokušava zapaliti vatru. Pričekao je da se plamen
nakon potpale smanji, a onda je dodao komade ugljena i pažljivo ih
jednoga po jednoga postavljao među goruće grančice. Učinivši to,
pridružio joj se na krevetu od krpa, pa su, sjedeći poput izviđača u
taboru, gledali kako se vatra rasplamsava. Iako je ono što je činila, što su
zajedno činili, bilo značajno, nije se mogla oteti dojmu da se sve to
doima poput dječje igre.
Snijeg s odjeće počeo se isparavati oko njih. Luber je skinuo kapu i
šal, a to je učinila i Rachael. Onda ju je poljubio, pa ju je polegnuo i
stavio joj glavu na svoju ruku. Dugo su se ljubili, a onda su počeli voditi
ljubav, no ovaj put su uglavnom zadržali odjeću. Nije bilo jednako kao
one prve noći. Niska temperatura zahtijevala je žurbu, pa su nespretno
prtljali. No unatoč odjeći Rachael se osjećala u većoj mjeri otkrivenom
nego kad je prvi put gola ležala s njim. Ovaj put bila je previše svjesna
sebe, a i činjenice da su ih počeli pritiskati vrijeme i sam život. Poslije su
ležali na leđima i gledali paukove mreže na gredama iznad sebe. Pitala
se koliko će dugo zbiljnosti ovoga svijeta uspjeti zadržati podalje od
sebe.
»Kad se ponovno počnem baviti svojim poslom, projektirat ću
brvnare u stilu američkoga Zapada.« Ustao je i prstom počeo nešto
crtati po zamagljenome prozoru kućice. »To je sve što ljudima doista
treba.«
»Kad ćeš dobiti uvjerenje?«

216
Glorij@
 Knjigoteka

»Uskoro, iako se čini da je onaj bojnik odlučio svakako nešto

pronaći, bilo što da dokaže kako nisam ›čist‹. Zamisli da nas sad vidi...«
»Nemoj«, rekla je. Ni ona ni on nisu bili »čisti«, ali pomisao da bi
Burnham mogao doznati za njihovu vezu učinila je da se Rachael
osjetila posebno prljavom.
I dalje je prstom crtao po prozorskome staklu. »Imat će jednu sobu,
ali s galerijom i većim trijemom. Mislim da je to sve što nam treba.«
Gledala ga je s istinskim zadovoljstvom. Najzanimljiviji je bio kad bi
što zamišljao. Osobina koju je isprva smatrala samosvjesnom drskošću,
zapravo je bila stvaralački polet koji je sve procjenjivao. Njegova
sklonost razgovoru i sposobnost da i nju navede da govori o bilo čemu -
vjeri, braku, umjetnosti, boli, gubitku i smrti - bile su uistinu neiscrpne.
Činilo joj se da je u ovih nekoliko tjedana s njim podijelila više nego s
Lewisom u dvadeset godina. »Nema više vila za milijunaše, niti narudžbi
koje će dolaziti od pretilih hamburških trgovaca koji se inače nizašto ne
brinu osim kako da nadmaše susjede. Odsad pa nadalje projektirat ću
zgrade koje će služiti općemu dobru.« Završivši crtež, odmaknuo se da i
ona vidi. »Eto! kako ti se čini?« upitao je. »Bi li mogla u njoj živjeti?«
Pogledala je crtež na zamagljenom prozoru. Samo s nekoliko poteza
nagovijestio je cijelo zdanje, no u stvarnosti bila je to dvodimenzionalna
nemogućnost i nije pružala odgovore na praktična pitanja koja su se
nadnijela nad nju - o Edmundu, a i o Lewisu.
»Mislim da bih.«
»Sa mnom?« upitao je ozbiljnije, kao da to doista kani.
Na prozoru, usred crteža zgrade, odjednom se pojavio britanski
vojnički šljem. Rachael sjedne i omota se pokrivačem. Prilika je
pokucala na prozor i pritisnula nos na staklo. Bilo je to lice potucala,
jednoga od Trümmerkinder.
»Weg!« poviče Lubert, uzvrativši tako da je i on pokucao na staklo.
Dječak je napravio prostački pokret kažiprstom i palcem, pa je i
dalje veselo zurio u njih, no Lubert je otišao do vrata i otjerao ga. Nalet
hladnoga zraka kao da je probušio zagušljivu toplinu, pa se Rachael još
čvršće umotala u kaput. Ustala je i otišla pogledati kroz prozor. Lubert
je trčao nekoliko metara za znatiželjnikom, a onda je za njim ljutito
bacio grudu. Dječak je šmugnuo u šumu, vičući riječi koje Rachael ne bi
mogla prevesti.
Lubert je ušao smijući se. »Psić. No barem je propustio predstavu.«
217
Glorij@
 Knjigoteka

Zakopčala je kaput, osjetivši nelagodu kad je čula da njezin

ljubavnik njihovu prisnost smatra »predstavom«.
»Dobro«, izjavio je i otresao snijeg s ruku. »Vrijeme je za piknik.«
Iz naprtnjače je izvadio komad sira, staklenku s usoljenim mesom,
pola kruha, porculansku posudu s margarinom i malu bocu rakije od
breskve. Ponio je i kockast pamučni stolnjak, nešto jedaćega pribora,
kao i dva kositrena pehara, a sve je to pomno posložio kao da je to već
prije radio.
»Jesi li ovamo dolazio s Claudijom?«
Licem mu preleti mrzovoljan izraz. »Naravno. Zašto?«
»Oprosti, ona... Samo sam znatiželjna kakva je bila i to je sve.«
»Što bi htjela da kažem?« upitao je kao da se brani. »Ne znam,
naprosto budi iskren.«
Uzdahnuo je. Takvo prisjećanje očito nije bilo dio njegova nauma.
»Bila je uznosita. Nemilosrdno se odnosila prema svakoj gluposti.
Bila je otmjena do granice sablažnjivoga, a iz ljudi je vješto izvlačila ono
najbolje. Tvrdoglava, zatvorene naravi, ali pripadnica visokih
društvenih krugova, čitateljica, ali ne i načitana, ljubiteljica glazbe, no
posve bez sluha i bolja osoba od mene.«
»Zašto bolja?«
»Pokazala bi... više samosvladavanja u situaciji u kakvoj sam se ja
našao.«
»Čini li je to boljom i od mene?«
»Ne, htio sam reći da nikad ne bi ni s kim dijelila kuću.«
»Još ti nedostaje, je li?« Zapravo, nije postavila pitanje.
»Neko vrijeme, gotovo do trenutka kad ste došli, mogao sam misliti
na malo što drugo. Poslije vatrene oluje bombardiranja proveo sam
mjesece u potrazi za njom. Zaboravio sam na sve druge stvari i osobe, a
posebno na Fredu koja je zbog toga patila. Mislim da sam u to vrijeme
izgubio vezu s njom, a još je nisam ponovno uspostavio. Kad si ti došla...
promijenila si to.« Pogledao ju je, uvjeravajući je u istinitost svojih riječi.
»No sad vidim da previše razmišljaš.«
»Oprosti. Mislim da je to zbog onoga čudnoga dječaka.« Znatiželjnik
s grotesknim licem prestrašio ju je i probio joj idilični mjehur od
sapunice.
Lubert je ulio rakiju u pehar i pružio joj.
218
Glorij@
 Knjigoteka

»Razmišljaš... o sadašnjoj situaciji, o našim činima.«

Sve do danas nije sebi dopustila da odviše jasno sagleda što radi, a i
sad se spoznaja prikrala tek na rub vidokruga, no dovoljno blizu da
njezin ljubavnik to osjeti.
»I mene su salijetale takve misli«, priznao je. »Tvoj muž je bio
ljubazan, a i vjerovao mi je.« Uhvatio ju je za ruku. »Ali ono što imamo,
dragocjeno je, je li? Razumijemo jedno drugo. Učinila si da ponovno
osjećam, a volim zamišljati da sam i ja za tebe učinio isto.«
Nagnula se naprijed i nježno ga poljubila. O tome je bilo lakše
razmišljati ovdje, u kućici, upravo sada, u ovome trenutku.
»Gotovo osjećam kako bih morala nekamo otići da razmislim,
daleko od kuće i svih njezinih sablasti, nekamo gdje možemo
razgovarati bez bojazni da će nas čuti ili vidjeti.«
»Onda ću te nekamo odvesti i to u najprivlačnije mjesto u
Njemačkoj, u Lübeck, moj rodni grad. Otići ćemo na nekoliko dana.
Možemo poći vlakom s Hauptbahnhofa. Znam gdje možemo odsjesti, u
lijepome hotelu. Heike i Greta će pripaziti na djecu. Možemo to učiniti,
Rachael. Mogli bismo otići sutra ili sljedeći tjedan.«
Nije mogla planirati tako daleko unaprijed jer je to značilo da mora
misliti i na druge stvari za koje je odgovorna.
»Rachael?«
»Da, da, ali ne govorimo sada o tome.«

219
Glorij@
 Knjigoteka

~12~

Ozi je Hokkeru platio s tisuću cigareta, pa je otišao podići pištolj od

čovjeka po imenu Grün, koji je živio u stanu u Altoni. Grünova put bila je
gotovo jednake boje kao i njegovo ime, blijeda poput jeftine šalice za čaj,
a nosio je dvoredno odijelo i šešir poput Hokkerova. Imao je dva zlatna
zuba, pa ih se posebno trudio pokazati, praveći se da smatra kako je sve
što Ozi kaže tako duhovito da se mora ceriti od uha do uha. U njegovoj
smrdljivoj čatrlji na poljskome krevetu ležala je puška, umotana u
pokrivač poput djeteta. Grün ga je odgrnuo i Oziju pokazao robu.
»Mosin-Nagant 91/93 s Carl Zeiss dogledom s povećanjem od četiri
puta. Plod je ruske učinkovitosti i njemačke točnosti. Tu su i dvije kutije
streljiva.«
Puška je bila vrlo dojmljiva, a činilo se i da je pouzdana, pa je Ozi do
vrha milovao hladnu cijev i s odobravanjem kimao, pretvarajući da je
znalac za oružje.
»Prilično dobro izgleda«, izjavio je.
Grün mu se nasmije. »Naravno da je dobra. Tom su puškom Rusi
dobili rat. Imaš li napojnicu za mene?«
Hokker je upozorio dječaka da trgovcu mora platiti i napojnicu u
zlatu ili draguljima. Berti je Oziju dao granatnu ogrlicu, pa ju je kupac
sad izvadio iz džepa i predao je Grünu koji ju je podignuo prema žarulji
bez sjenila.
»Nisu rubini.« Zagrizao je dragi kamen. »No poslužit će.«
Zadovoljno ju je stavio u džep, a onda pokrio pušku pokrivačem i pružio
je Oziju. »A za što ti treba?«
Berti je dječaku strogo zapovjedio da kaže kako je puška
namijenjena lovu.
»Njome ću ubijati zečeve, a mogao bih je iskušati i na debelim
vranama koje plutaju niz rijeku. Zašto tim ništarijama dopustiti da žive
kad smo svi gladni?«
Sugovornik ga sumnjičavo pogleda. »Ne bi li trebao biti u školi ili
tako nešto?«

220
Glorij@
 Knjigoteka

»Od škole su ostale samo cigle, ali pohađam Tommyina

podučavanja. Pitaj me bilo što o britanskome načinu života ili o
vindzorskome kralju. Sve znam.«
»Ma je li?«
Ozi je za tu kupnju donio poveći kovčeg. Otvorivši ga, poprijeko je
položio pušku u prvi pretinac, a dvije kutije streljiva stavio u kut, pa je
zatvorio kovčeg.
»Pa, nadam se da ćeš njome ustrijeliti nekoliko lijepih, debelih
fazana. Čini mi se da ti treba mesa.«
Ozi se tramvajem odvezao do Elbchausseea, pa je pješice otišao
cestom do Petersenove kuće. Putem se pitao što će Bertiju puška, a što
je više razmišljao o tome, misli su mu postajale sve tmurnije. Svakih sto
metara morao je zastati da bi kovčeg prebacio u drugu ruku i da bi
protrljao crvene udubljene pruge koje mu je u dlan utiskivao držak.
Berti je smišljao plan da zada udarac Tommyjima, ali nije htio odati što
kani, nego je samo nagovijestio da je riječ o nečemu značajnome. Ozi mu
je pokušao objasniti da Tommyji nisu tako loši, ali Bertija je bilo teško
odgovoriti. Kad je nešto odlučio, stvrdnuo se poput kamena. Nije li tako
govorila i njihova majka? To se događa kad nekome ne možeš oprostiti
prijestup - pretvaraš se u kamen, rekla je. Berti nije mogao zaboraviti
što se događalo za vrijeme noćnih bombardiranja jer je video kako se
njegov prijatelj Gerhardt naprosto izvrnuo kao rukavica. Tommyjima
nije mogao oprostiti ni to, a ni ono što se dogodilo njihovoj majci,
rođacima, tetama, ujacima i svima drugima za vrijeme velike vatrene
oluje. Lijekovi su mu pomogli, ali još je imao noćne more, pa nije
dovoljno spavao. Možda bi mu više koristili jači lijekovi.
Ozi je podignuo kovčeg i nastavio put cestom, ušavši u raspravu o
tome.
»Mogao bih pušku baciti u rijeku, a Bertiju reći da su me progonili
Tommyji.«
»Ipak bi doznao.«
»Mogao bih je baciti i pobjeći dođavola iz Hamburga.«
»Pošao bi u lov za tobom.«
»Mogao bih upozoriti Edmunda, otići do vrata njegove kuće kad
nitko ne gleda.«
»Previše opasno. Kad bi Berti doznao...«
»Tko ga može zaustaviti?«
221
Glorij@
 Knjigoteka

»To može samo jedna osoba.«

»Tko?«
»Ja.«
»Neće te čuti. Znaš da sam jedini koji te čuje, mama.«
»Prepoznat će mi glas. Ako me vidi, dobro će razmisliti... Dopusti da
razgovaram s njim.«
»Da, poslušat će te. Za tebe je on još uvijek samo mali Berti, koji je
noću plakao i nasmijavao nas kad je pjevao pod vodom. Berti koji je
skrivao stripove u hlače ako je znao da će ga tući, a nekoć se smiješio
kao Lew Ayres. Već nekoliko zima nisam vidio brata kako se smiješi, ali
tebi će se nasmiješiti, mama.«

Ozi je Bertija pronašao kako drijema u naslonjaču koji je dovukao

ispred kamina u blagovaonici. Sudeći po tome kako je držao ruku i
neodređeno se smješkao, upravo je sebi ubrizgao injekciju s novim
lijekom.
»Hej, Berti.«
Albert nije pokazao kako je svjestan da je netko ušao. Oziju je bilo
draže kad je njegov brat uzimao stari lijek jer je barem mogao djelovati
u ovome svijetu, dok ga je novi odvodio nekamo daleko.
»Nije spreman. Učinimo to drugi put.«
»Mora biti sada.«
»Ali pogledaj ga, sav je smušen. Vjeruj mi, mama, nije dobro
razgovarati s njim kad je takav.«
»To mora biti odmah.« Albert je otvorio jedno oko i uspravno sjeo.
»Imaš li je?«
»Imam je, Berti. Ruski je učinkovita i njemački točna.«
»Jesi li rekao da nam je potrebna za lov?«
»Upravo to sam rekao, kako si me uputio.«
»Gdje je?«
Ozi je otvorio torbu, a onda je podignuo pušku umotanu u pokrivač
i položio je bratu do nogu. Albert se nagnuo naprijed u stolici da je
pogleda. Ruke su mu se tresle, a lice se sjajilo. Odgrnuo je pokrivač i
podignuo pušku, uhvativši je za kundak koji je zatim prislonio na rame.
Uperio je cijev u zid, strop, a na kraju u brata.

222
Glorij@
 Knjigoteka

Sad kad ima pušku, više neće razgovarati, pomisli Ozi.

»Vjeruj mi.«
»Je li te itko vidio kad si dolazio?« upita Albert. »Nije me ni čuo,
mama, pa kako će tebe čuti?«
»Neka me vidi.«
»S kim to blebećeš i naklapaš?« zanimalo je Alberta. »Ni s kim.«
»Da, mrmljao si sam sebi. Još razgovaraš s našom majkom?«
»Ne.«
»I sad si to radio. Čuo sam kako izgovaraš njezino ime.«
»Neka me sada vidi.«
Albert je ustao i pošao prema bratu, još nišaneći i podešavajući
dogled na oružju.
»Želi razgovarati s tobom, Berti. Kaže da zna kako si još uvijek onaj
isti dječak koji se običavao smiješiti, smijati i skupljati sve boce u
Hammerbrooku. Tvrdi kako zna da si vidio nešto strašno... ali smatra
kako je zamisao da napadneš Tommyje loša. Negdje mora biti neki
Rusonja, Francuz ili ušljiva raseljena osoba iz Slezije.«
»To kaže, je li?«
»Da, dođi, Berti.« Brat ga rukom pozove do kovčega. »Dođi i
pogledaj.«
Albert priđe kamo mu je Ozi pokazao.
»Ispod gornjega dijela.«
Berti puškom podigne poklopac koji je razdvajao dijelove kovčega i
otkrije ono što je ležalo u donjem dijelu.
Bili su to lubanja i gornji dio napola kostura, a napola okamenjenog,
mumificiranog i skupljenoga trupla osobe zatečene u posebnom stupnju
vatrene oluje, žene odjevene u djevojačku čipkastu haljinu za krštenje,
požutjelu od starosti i dugoga pohranjivanja u zatvorenu prostoru.
Lubanja je bila sivosmeđa, a na njoj se još držalo nešto kovrčave,
spaljene, crne kose. Truplo se skupilo poput plijena lovca na glave.
»Bombenbrandschrumpjfleisch?« reče Albert. »Zašto si to, kvragu,
uzeo?«
»To je Mutti! Pogledaj, Berti. To je naša mama. Našao sam je pred
tvornicom kave u Wendenstrasseu, tri dana poslije velike vatrene lopte.
Morao sam je odjenuti u ovu haljinu jer bila je gola, no loše sam se

223
Glorij@
 Knjigoteka

osjećao. Neki dijelovi su joj otpali. A od Tommyinih bombi sva se

smanjila.«
Albert je zurio u kostur nalik na lutku.
»To je naprosto bilo čije truplo.«
»Ona je! Pogledaj! Vidi što joj je oko vrata.« Ozi je pokazao srebrni
lanac s križem koji se tako rastopio da je postao bezobličan. »Htjela te
vidjeti, Berti, a siguran sam da ćeš, poslušaš li, uvidjeti da govori...
Možeš razabrati. Znaš li što govori? Čujem je. Kaže: ›Spusti pušku.
Zaboravi prijestup!‹ baš kao što je običavala govoriti. Ne prepoznaješ li
joj glas, Berti?«
Albert je zurio u zastrašujuće truplo, a usta su mu počela
podrhtavati od bijesa i gađenja.
»Jesi li to čuo?« upita Ozi. »Uistinu govori.«
»Luda budalo«, poviče mu brat, »luda, jebena nakazo spaljena
mozga!«
Uhvatio je Ozija za suvratke na smokingu i povukao ga prema sebi,
pa su se našli vrlo blizu, oči u oči. »Izgubio si pamet. Vrućina ti je
rastopila mozak. Mrtva je. Mrtva! Mrtva! Mrtva! Mrtva!«
Ozi je i dalje prosvjedovao. »Ali znaš da ima pravo.«
»Ne, nema pravo jer je mrtva! Ne zna ništa o tome jer je mrtva, pa
zato i ne govori. Otišla je! Zbogom! Mrtva!«
»Ali rekla bi... rekla bi... upravo to.«
»Ne, ne bi. Željela bi da to učinim. I Gerhard bi to želio i svi moji
prijatelji i rođaci, naše tete i ujaci. Slušala bi mene... a ne tebe! Uvijek me
slušala. Bio sam njezin miljenik, a ti si bio nakaza. Rođen si u vrećici.«
»Rekla je da to donosi sreću.«
»Čak te nije ni željela! Čuo sam kako je to rekla ocu. Došao si
greškom, kao dio lošega plana...«
Albert gurne brata od kovčega koji je služio kao odar, a onda
podigne truplo, lagano i krhko poput ptičjega kaveza od pruća, pa ga
odnese do kamina. Kad je podignuo mrtvu ženu, otpalo joj je rebro. Ozi
pritrči, podigne ga, pa ga gurne za pojas.
»Što radiš, Berti? Nemoj je polomiti.«
Visoko podignuvši truplo, Albert ga baci u vatru. Suha tkanina
haljine za krštenje djelovala je poput ljetnih grančica i brzo je planula.
Ozi je pokušao ugasiti vatru, ali brat ga je odgurnuo, a onda je poput
224
Glorij@
 Knjigoteka

stražara stajao pred lomačom i gledao sve dok se kosti nisu urušile, a
njihova se majka pretvorila u pepeo.
»Hoće li ti ovdje biti dobro... dok sam u Kielu, u posjetu
Buckmanovima?«
»Da, mama. Jutros si me to već triput pitala.«
Rachael je otkrila da ljubavnu vezu moraju podržati prave
građevinske skele napravljene od laži sve dok, kako je pretpostavljala,
zdanje ne bude dovoljno čvrsto da može samo stajati. Svaki dan kao da
je zahtijevao da skelama doda nove unakrižne daske, a njezini razgovori
s Edmundom više su od bilo čega drugoga zaprijetili samim temeljima
toga potpornja.
»Neću ići ako ne želiš.«
»Ne brini za mene.«
»Bit ćeš dobar? Ne lutaj predaleko i radi ono što kažu Greta i Heike,
u redu?«
»Hoću.«
Nije se mogla svladati da mu ne dotakne lice i lijepe, meke dlačice
na obrazima koje će se jednoga dana stvrdnuti u čekinje.
»Je li u redu ako Fredi ponovno prikažem filmove?« upitao je.
»Rekla mi je da najviše voli Bustera Keatona.«
»Naravno. Drago mi je da se sad u većoj mjeri prijateljski odnosi.«
»Prije je bila zavidna. Mislim da je to zato što nema majku.«
Laknulo joj je kad je čula da Edmund još uvijek smatra kako je
majka osoba koju vrijedi imati.
»Mama, je li istina što govore, da će početi još jedan rat?«
»Sigurna sam da neće.«
»Pokušava li otac spriječiti da do toga dođe?«
»Da, na neki način je tako.«
»Je li ti teško što ga često nema?«
Iako je pitanje bilo prilično nedužno, Rachael se smjesta sjetila
skela.
»Da, vrlo mi je teško.« Izgovorila je to tako da nije zvučalo kao
potpuna laž. »Zašto to pitaš?«
»Više se ne čini da si nesretna.«

225
Glorij@
 Knjigoteka

Edmundov vrlo neugodan dar zapažanja nije bio samo svojstvo

zajedničko djeci uopće, nego neka vrsta nesvakidašnje posljedice
njezinih skretanja i nedostataka, vještina koju je brzo stekao jer bio je
na to prisiljen. Pitala se nije li zbog njezina zanemarivanja, zapravo, bio
na dobitku jer je bolje zapažao.
»Majko?«
»Da?«
»Misliš li da je gospodin Lubert ›čist‹?«
»Da, sigurna sam u to.«
»Nije kao Herr Koenig.«
Oglasilo se zvono na vratima. »Ne, nije kao on.«
»Je li u redu što mi je Herr Lubert vrlo simpatičan?«
»... Naravno, no trebala bih se javiti.«
Otvorivši vrata, ugledala je satnika anđeoskoga lica koji je držao
kutiju s uložnicama i paket, a na vrhu je bilo nekoliko pisama. Motor
njegova volkswagena još je dahtao na prilaznome puteljku. Rachael ga,
zapravo, nije upoznala, ali Lewis je često opisivao svog pomoćnika, pa je
pogodila tko stoji pred njom.
»Gospođa Morgan?«
»Tako je.«
»Satnik Barker.« Pružio joj je ruku. »Ponekad uskačem umjesto
vašega muža, a skačem i na razna mjesta, ovisno o tome tko me treba.«
»Drago mi je što sam vas upoznala. Lewis vas vrlo cijeni.«
»Manje će me cijeniti kad vidi što sam učinio s njegovim odsjekom.
No zamolio me da vam prenesem poruku.« Satnik je bio odviše dobro
raspoložen da bi bio nositelj loših vijesti, ali srce joj je zadrhtalo od
navale adrenalina dok joj je čitao uski brzojav koji je ležao na vrhu hrpe.
»Jutros ga je diktirao u kopnenoj bazi za vježbu kraljevske mornarice.
›Zadržali me u Heligolandu. stop. Pozadinska služba traži da ostanem.
stop. Povratak očekujem prvoga ožujka. stop.‹«
Još prije nekoga vremena radosno bi poskočila na poruku punu
naklonosti skrivenu u nadnevku »prvi ožujak« jer je to bio dan sv.
Davida, kad joj je Lewis uvijek nastojao pokloniti sunovrate, ali sad kao
da je osluškivala samo ono što je stajalo između redaka: stop - prestani
s onim što radiš. stop - zaustavi se dok je još vrijeme. stop - prekini prije
nego što bude prekasno.
226
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis će se vratiti za nekoliko dana? Nije ga bilo dva mjeseca, no

činilo joj se da je prošlo mnogo duže razdoblje. Brzojav ju je natjerao da
se trgne i probudi, pa je postala svjesna zbiljskoga protjecanja vremena.
»Hvala.«
»Trebao sam brže dotrčati s tim jer je ležalo u uredu. Zakasnio sam
dva mjeseca, ali bolje ikad nego nikad...«
Predao joj je pisma i paketić umotan u smeđi papir, naslovljen na
Edmunda. Poslala ga je Kate, Lewisova sestra, a bio je mek i lagan, pa se
moglo zaključiti da mu je isplela džemper za kriket, kao što je obećala.
Pomisao na šogoricu utješno je djelovala na Rachael, ali obuzelo ju je i
žaljenje jer joj je ta žena bila posebno draga.
»A ovo neka pukovnik pogleda kad se vrati.« Potapšavši poklopac,
predao joj je kutiju s uložnicama.
»Što je unutra?«
»Još jedna oštroumna osnova koju je potaknuo. Ne želim da se
raspline u zrak.«
Prišao je da joj pomogne ponovno složiti pošiljku. »Da vam sve to
unesem?«
»Ne, hvala, mogu i sama.«
Pitala se bi li Barker mogao prozrijeti izvanjski izgled uzorne
pukovnikove žene - samopouzdane, odane, koja se površno zanima za
posao svoga muža - i postati svjestan vrtloga u njoj.
»Ispričavam se što nisam prije skočio ovamo. Za zločeste nema
mira ni odmora. Pretpostavljam da je ovdje sve u redu. Čini mi se da se
uspješno hrvate sa svime.«
»Nekako nam... ide od ruke. Kako je... u odsjeku?«
»Šalu na stranu, dobro bi mi došlo da vam se muž vrati prije nego
što se cijela vražja stvar raspadne. Pukovnik je nalik na jedan od onih
ključnih kotačića koje primijetite tek kad ih izvade.«
Teško joj je bilo slušati takve pohvale, ali zbog Barkerovih srdačnih
riječi njome je prostrujao ponos.
»No sad moram odjuriti«, izjavio je.
Silazeći stubama do automobila, zahvalno je podignuo ruku prema
nebu. »Napokon je zasjalo sunce.«

227
Glorij@
 Knjigoteka

Gledala je kako odlazi, osjećajući toplinu na koži. Vjetar je puhao sa

zapada, a ne s istoka i podizao poklopac sivila pod kojim su tjednima
čamili, a nebo je bilo modro poput meissen posuđa.
Ušavši, odnijela je poštu u radnu sobu. Kutiju s uložnicama
postavila je na Lewisov stol, pa je otvorila pisma, dvije božićne čestitke,
jednu Lewisove majke, a drugu njegove sestre. Majka im je poslala
uobičajeno sažetu čestitku i smjesta je prešla na stvar - Lewis je od nje
naslijedio nesklonost prema ukrasima - dok je sestra svjesno izabrala
neukusnu razglednicu: Na slici je crvendać sjedio na grani stabla, a u
idiličnu selu koje se smjestilo u dolini među brdima, svjetlucala su
bljedunjava svjetla.
Kate je priložila načrčkanu poruku:

Najdraža Rach, pritisnula nas je strahovita zima. Alan i ja već smo

četiri tjedna nasukani u hotelu nazvanome Pouzdana kuća, u Rossu, na
rijeci Wye! Ne znam hoćeš li ikada primiti ovo pismo. Ovdje se uvelike žale
na stanje svih mogućih stvari. »Oporost« je prava riječ. Čujem da se ondje
prilično sjajno živi. Je li istina da imate poslugu? Očajnički čeznemo za
suncem. U hotelu poslužuju grozna jela, a pripravljaju ih s nekom vrstom
tmurne slavodobitnosti koja je nalik na mržnju prema čovječanstvu i
njegovim potrebama! Svakako vam, s velikim zakašnjenjem, svima želimo
veseo Božić i sretnu novu godinu. Ovo vrijeme barem pogoduje pletenju.
Nadam se da će dže?nper pristajati! Vole vas K. i A.

Osim Lewisa, Kate je bila jedina osoba na svijetu koja ju je zvala

»Rach«. Vrlo je voljela brata, a to joj je omogućavalo da ga nemilosrdno i
nekažnjeno zadirkuje. Kad ju je Rachael prvi put susrela, Kate je
pogledala Lewisa i rekla: »Prvi put si kući doveo djevojku koja nema
dvije glave i ljuske! Što ti se dogodilo, Lew?«
Pogledala je kutiju s uložnicama. Što je ono Barker rekao? »Još
jedna oštroumna osnova koju je potaknuo.« Činilo se da su satnikove
pohvale, pune naklonosti, dublje od pukog vojničkoga divljenja. Je li to
samo umislila ili joj je Barker pokušao reći da njezinoga muža premalo
cijene jer je Lewis bio odviše skroman da to sam izgovori?
Podignula je poklopac kutije s uložnicama i ugledala ispravu
naslovljenu: »Popis nestalih osoba. Konačišta i bolnice. Kreis
Pinneberg.« Na vrhu stranice bila je pričvršćena rukom pisana bilješka:

228
Glorij@
 Knjigoteka

»NB Vidi dosje pacijentice, 27. stranica. Ima li rođaka? Možda nema.
Barker.«
Iz kutije je izvadila ispravu i okrenula dvadeset sedmu od stotinjak
stranica.
Bila je to procjena pacijentice. Za natipkanu stranicu s bilješkama
pričvrstili su zrnatu fotografiju žene koja je sjedila u bolesničkim
kolicima, ljeti, u ograđenu vrtu, a nije gledala u fotoaparat, nego malo na
stranu, kao da pozira za snimku namijenjenu časopisu, a ne za službenu
liječničku fotografiju. Iako je bila mršava i nenašminkana s neurednom
kosom, Rachael je u njoj smjesta prepoznala Claudiju s uklonjena
portreta: imala je iste guste obrve i odlučan, pametni izraz lica. Pročitala
je bilješke:

Primljena u rujnu 1944., nakon što je otpuštena iz bolnice u

Buxtehudeu. Pretrpjela je ozljede od prvotne eksplozije. Pacijentica
nekoliko mjeseci nije mogla hodati. Sluh joj je oštećen. Prošle godine
počela je govoriti. Pati od kronične amnezije, ali stalno napreduje. Sjeća
se nekih pojedinosti iz svoga života. Kaže da se preziva Lubert i da je
udana. Ima kćer. Običavala je živjeti pokraj rijeke.

Rachael je sve ponovno pomno pročitala kako bi bila sigurna i da

dobije na vremenu, ali nije mogla dovršiti stranicu, a nije ni trebala. Sve
joj se to čvrsto, poput pečata, urezalo u mozak. Dok je gledala
fotografiju, sama je sebe zatekla kako dotiče Claudijino lice.
»To si ti«, rekla je, a onda se skljokala u stolicu, pa gorko ali i slatko
zaplakala zbog obadvije gospodarice ove kuće.

Rachael je nosila nakrenuti šešir i visoko je podignula ovratnik

kako bi bila što neprepoznatljivija. Na željezničkoj postaji lice svakoga
neznanca učinilo joj se poznatim: nosač je mogao biti Richard ili njegov
blizanac, dok ju je debeljuškasti kondukter podsjetio na satnika
Barkera.
»Dvije povratne karte do Lübecka, molim«, zatražila je na
njemačkome i pokazala putovnicu kako bi besplatno putovala. Mnogo je
bolje govorila njemački, ali ipak ne dovoljno dobro, pa je kondukter
upitao na engleskom jeziku:
»Za koga je druga karta?«
229
Glorij@
 Knjigoteka

»Za prijatelja.«
»Je li ovdje?«
»Još nije. Da se vratim kad dođe?«
»Je li vaš prijatelj Englez?«
»Nijemac je.«
Kondukter joj pregleda isprave. »Koji je razlog putovanja? Odlazite
li poslovno ili zbog zadovoljstva?«
»Zbog zadovoljstva.«
»Ovaj vlak nema vagon za okupacijsko osoblje. Putovat ćete s
Nijemcima.«
»U redu.«
»Je h sve u redu, gospođice?«
»Da... prehladila sam se.«
»Evo karte za vašega prijatelja.«
Obrisala je nos, pa je u skladu s dogovorom stala pod sat bez
kazaljki. Putnu torbu postavila je između nogu, pritišćući je gležnjevima,
ali poslije nekoliko minuta učinilo joj se da ni to nije sigurno, pa ju je
podignula, provukla ruku kroz remenje i držala je svinuvši lakat.
Zapalila je cigaretu. Ptice su ulijetale i izlijetale kroz krov postaje na
kojem nije bilo stakla. Pušenje joj uopće nije smirilo živce, pa je samo
dvaput povukla dim, a onda cigaretu bacila na tlo. Kad se neki čovjek
sagnuo da je podigne, Rachael se osjetila krivom zbog svoje rasipnosti i
skrušeno mu je pružila kutiju s preostalim cigaretama.
Pokraj nje je prošla skupina britanskoga vojnoga osoblja, pa je
ustuknula, nadajući se da se dobro prerušila, a obod šešira navukla je
još više preko lica. Dok su prolazili, uhvatila je ulomke razgovora, nešto
o tome kako je »Brighton mnogo ljepši od Travemündea«. Nije bila
vezana za to englesko odmaralište, niti je prema njemu osjećala
posebnu nostalgiju, ali ime ili sama pomisao na to mjesto u njoj su
potaknuli čežnju za domom.
Lubert se pojavio na nadsvođenom ulazu, a čak i s udaljenosti od
pedesetak metara primijetila je da je uzbuđen što je vidi. Visoko je
podignuo novine, a ruka mu je bila nalik na periskop podmornice koji
ga je, kroz more ljudi, vodio prema njoj. Došavši do nje, bez sustezanja
ju je poljubio u usta.

230
Glorij@
 Knjigoteka

»Stefane...« Morala ga je odmaknuti. »Tvoja karta«, pokazala je.

»Moramo zauzeti mjesta.«
Činilo se da svi stanovnici Hamburga hvataju vlak za Lübeck, a
mnogi su bili Hamsterers, s košarama i torbama za koju god hranu koju
su možda mogli pronaći u seoskome kraju i pohraniti u njih. Na peronu
su već čekala tri ili četiri reda putnika, a kad je vlak došao, mnoštvo se
počelo hrpimice gurati ne bi li zauzeli sjedala. Mladići bez karte skakali
su između odbojnika, a stražari sa zviždaljkama grubo su ih odguravali.
Vlak je bio u groznome stanju: meci su izrešetali strane vagona, a
sjedala su bila vrlo neudobna. Rachael se smjestila na tvrdu klupu
između dvije žene, a torbu nije stavila na mjesto za prtljagu iznad sebe,
nego ju je držala na koljenima. Lubert joj je sjeo nasuprot, prisilivši
putnike da se pomaknu kako bi joj se mogao približiti. Vagon je mirisao
na loš duhan, a osjećao se i tjelesni zadah, pa je Lubert pomirisao i
nestašno nagovijestio kako su izvor takva mirisa dvije žene koje su
Rachaeli sjedile slijeva i zdesna.
Jedna od njih promeškoljila se, pokazavši nezadovoljstvo, a Rachael
je suputniku očima dala znak da se smiri. Nagnuo se prema njoj.
»Imam pitanje za tebe, upit broj 134 u Fragebogenu: je li u redu
osjećati takvu sreću?«
Morala je pogledati kroz prozor vlaka kako bi se suzdržala da mu
ne odgovori.
Nebo je već tri dana bilo vedro, pa je sunce moglo nesmetano
grijati, otapajući snijeg na poljima pomalo valovitoga krajolika koji se
doimao drevnim i mogao se pružati negdje u Sussexu ili Kentu, a ne u
Schleswig-Holsteinu. Vidjela je kako poljodjelac motikom razbija led u
koritu, a u drugome polju dva konja vukla su plug preko tla koje je
mjesecima prekrivao snijeg. Kad su im se u vidokrugu pojavili glasoviti
zeleni zvonici u Lübecku, Lubert je ustao sa sjedala da bolje vidi.
»Moj rodni grad«, ponosno je izjavio. »Pogledaj zvonike...«
Rachael je motrila kako mjedenozeleni tornjevi probadaju nebo.
»Onoga na Marienkirche, crkvi Sv. Marije, više nema«, izvijestio ju
je, »ali to je još uvijek najljupkija crkva u Njemačkoj. Uskoro ćeš vidjeti.«
Na željezničkoj postaji uzeo joj je torbu, a kad su pošli prema starim
gradskim vratima, uhvatio ju je ispod ruke.
»Želiš li najprije poći u hotel ili u razgledanje grada?« upitao je.
»Hajde da u najvećoj mjeri iskoristimo svjetlo«, predložila je.
231
Glorij@
 Knjigoteka

Lubert je bio učen i osjećajan vodič, pa joj je pokazao kuću, malo

izvan gradskih vrata, u kojoj se rodio i gdje su živjeli njegovi roditelji.
»Predgrađe je pretrpjelo velike štete. Kraljevske zračne snage ovdje
su isprobavale bombe kojima su se koristile na Hamburgu. Stare drvene
kuće se lako zapale.« Gledajući sve to, zadobio je sumorni izraz jer su
mu navirala sjećanja na nekadašnji život. »Upravo je ovdje živio moj
dragi prijatelj Kosse«, pokazao je kuću koja se doimala poput ljuske.
»Bio je opsjednut filmovima. I vlastitu baku prodao bi za kartu.«
»A sad ću ti pokazati meni najdražu zgradu u cijeloj Njemačkoj.«
Grabio je dugim koracima u žarkoj želji da s njom podijeli još jedan
ključni dio svoga bića.
Prošli su ispod Holstentora, srednjovjekovnoga tornja na ulazu u
grad, pa su se preko prokopa uputili prema Marienkirche, crkvi
sagrađenoj crvenim ciglama. Bilo je to veličajno, no ipak suzdržano
zdanje koje je bombardiranje oštetilo, no možda ga je učinilo još
dojmljivijim. Glavni zvonik uništila je vatra, a otvoreni krov bio je
prepušten ćudima vremena, pa je veliki luk poprečnoga broda dijelio
strop koji se sastojao od zraka. Ušavši u crkvenu lađu, Lubert je u
mislima smjesta počeo obnavljati crkvu, a rukom je izrađivao nacrte.
»Vidiš li kako je lijepa, čak i ovako? Krasna ruševina. Možda će
ponovno sagraditi zvonik... i to od drva.«
Rachael su privukla dva razbijena zvona koja su pala sa zvonika, pa
su ležala na napuknutom i udubljenom kamenome podu južne kapelice.
To je područje bilo ograđeno, a Britanci su ondje ostavili zvona kao
podsjetnik ili možda kao ispriku. Kakav je to prizor jamačno bio: tihi,
težak pad sa sto metara, a onda snažan zveket i prsnuće vrha, gornjega i
srednjega dijela te napuknuće zvučnoga ruba, a sad su dva zvona ležala
jedno do drugoga. Nekako su ostala zajedno čak i poslije strahovitoga
pada.
Lubert je pogrešno protumačio njezine suze. »Dirnuta si i to s
pravom. Kakav prizor! Vrlo potresno!«
Stavio joj je ruku na lakat da je povede dalje. »Još mnogo toga
moramo vidjeti«, izjavio je, »ulice gdje sam se igrao kao dječak, moju
staru školu, najbolji dućan s marcipanima na cijelome svijetu.«
Nastavili su obilazak njemu prisnih mjesta, a što je više s njom
dijelio svoja sjećanja i ona se počela sve jasnije prisjećati nekih stvari.
Kad se udala za Lewisa, svećenik je rekao da su se njihova dva

232
Glorij@
 Knjigoteka

životopisa sad stopila u jedinstvenu povijest. No je li njihova priča

završila? Unatoč svemu što se protiv njih urotilo još prije, sada i što će
možda u budućnosti zaprijetiti uništenjem njihove veze, nije željela da
se to dogodi.
U hotelu Alter Speicher Lubert ih je upisao kao »gospodina i
gospođu Weiss«, a naveo je da uskoro očekuje Persilschein. Soba je bila
skromna i neugledno ukrašena. Nad krevetom je visjela slika seoskog
planinskoga krajolika u Bavarskoj. »Loša je«, izjavio je, »ali odgovara
ovoj prostoriji.«
Skinuvši šešir, Rachael je stresla glavom da raspusti kosu, a onda je
sredstvo koje joj je poslužilo za prerušavanje položila na stol pokraj
prozora. Vani je sunce još sjalo, no zadobilo je boju krvi. Lubert se
pridružio svojoj suputnici pokraj prozora i motrio joj lice dok je ona
proučavala pogled koji se pružao pred njima. S dva prsta slijedio je
obris njezine vilice.
»Sad me malo bolje poznaješ.«
Poljubio ju je, ali prekinula je poljubac i pritisnula obraz na njegov
kaput, a onda ga je zagrlila, no više sestrinski nego kao ljubavnica, pa ga
je držala, pokušavajući pronaći riječi kojima bi mu počela sve otkrivati.
»Približava se kraj duge zime«, primijetila je.
»Sad i ti govoriš o vremenu!« Prstom joj je podignuo bradu,
gledajući je kao da joj želi istražiti misli. »Kakva je to šifra? O čemu
razmišljaš, upravo u ovom trenutku?«
»O tome da mi je drago zbog tebe, Stefane. Drago mi je da... imaš
budućnost.«
Ponovno ju je pokušao poljubiti, ali se odmaknula. Htjela ga je
navesti da se spusti s visova toga dana. Uhvatila ga je za ruku, gledajući
mu crte na dlanu. Vidjela je kartu putova koji su se razdvajali i križah,
naglo završavali ili su im se krajevi gubili.
»Mislim da će ti budućnost biti dobra, Stefane. Kuješ naume i to
vrijedne, nastojiš ponovno izgraditi svoj život, a i grad. Moraš sve to
ostvariti.«
U čelo mu se usjekla bora.
Rachael je otišla je do torbe, pa je izvadila uložnicu koja je bila
ispod jedine odjeće koju je uzela sa sobom osim one koja je bila na njoj.
Nikad prije nije se tako loše spakirala. Zaboravila je torbicu s toaletnim
priborom, a ponijela je knjigu koju sigurno neće čitati. Otvorila je
233
Glorij@
 Knjigoteka

uložnicu. Na vrhu je još bila pričvršćena Barkerova rukom pisana

bilješka.
Našla je stranicu koju je tražila i pokazala je Lubertu.
Uzeo ju je i pogledao Claudijinu fotografiju. Tako dugo je zurio u
nju, ne odajući nikakve osjećaje da je Rachael odjednom posumnjala
kako je na fotografiji doista njegova žena. Dugo je ondje stajao, posve
nepomičan, a onda je vrlo polako odmahnuo glavom s jedne na drugu
stranu, zadobivši izraz bolnoga nerazumijevanja. Izvukao je fotografiju
iz spojnice, pa ju je držao ispruživši ruku i postrance je motrio, a onda ju
je pokušao vratiti Rachaeli. »To je varka«, rekao je. »Tražio sam je,
tijekom dugih mjeseci. Mrtva je.«
Nije htjela uzeti fotografiju. »Stefane, to je ona...«
Ponovno je pogledao, još odmahujući glavom kao da snagom volje
pokušava odagnati istinu. Naposljetku je dotaknuo Claudijino lice. Još
nije bacio pogled na puke činjenice sadržane u bilješkama koje je ona
bila obuhvatila jednim pogledom.
»Stefane, pročitaj. Pogledaj bilješke. U franjevačkom je konačištu u
Buxtehudeu. Upravo je ponovno počela govoriti. Izgubila je pamćenje,
ali stalno napreduje.« Još je bio previše ošamućen da bi čitao, pa je
nastavila: »Kaže da se preziva Lubert. To je tvoje prezime, Stefane, sjeća
ga se. Kaže da je živjela pokraj rijeke. Ona je, tvoja žena. Živa je.«
Gledao ju je.
»Ali... bili smo na početku nečega.« Već je govorio u prošlom
vremenu.
»Probudio si me, Stefane, razbudio si me da shvatim ono što sam
zaboravila. Ali...« Zastala je jer mu nije željela produbiti patnju, ali bilo
joj je potrebno izreći istinu. Uhvatila mu je ruke u svoje, a on je još
držao fotografiju. »Spojio nas je gubitak. A ti si ponovno pronašao ono
što si izgubio.« Kad je to čuo, počeo je plakati, a Rachael ga je držala za
ruku kad se presavio, urušivši se.

234
Glorij@
 Knjigoteka

~13~

Lewis se probudio u automobilu, s licem na staklu pokraj suvozačeva

sjedala, a slina mu je ovlažila staklo. Barker je vozio mercedes i
pogledavao ga zabrinuto, ali i kao da se zabavlja. »Dobro ste,
gospodine?«
»Loše sam sanjao«, objasnio je Lewis, pa se, obrisavši usta, uspravio
na sjedalu. »Jesam li što govorio?«
»Nekoliko puta ste povikali.«
»Nadam se da nisam odavao državne tajne.«
»Zvali ste svoju ženu.«
Kad ga je Barker povezao iz stožera, vožnja nalik na plovidbu
morem uljuljala je Lewisa u san, pa je, snivajući, pred sobom ugledao
Vilu Lubert u godišnjem dobu u kojem je još nije vidio. Tratina se bujno
zelenjela, sve je cvjetalo, a gredice su bile pune sunovrata. No taj prizor
proželo je nešto odviše jarko, sunovrati su čudno neugodno vladali
cijelim krajolikom.
»Kako dugo sam spavao?«
»Deset minuta.«
Protrljao je lice i ispljuskao se po obrazima. »Čini mi se da satima
nisam bio budan.«
Za vrijeme rata takav bi ga drijemež okrijepio, pa bi poslije mogao
provesti i nekoliko noći bez sna, ali sad se osjećao posve iscrpljeno. U
Heligolandu je prvi put iskusio iznemoglost kakva se nikad prije nije
pojavila. Isprva je to pripisao podmukloj vlažnosti zraka i dosadi koju je
u njemu izazvala besmislena zadaća nadgledanja priprema za najveću
nenuklearnu eksploziju u povijesti, ali otkako je otišao s otoka bilo mu
je sve gore. Svoje stanje nije mogao opisati drukčije nego kao bol u
samoj srži na kakvu se žalila Rachael poslije Michaelove smrti. »Je li sve
u redu?«
»Sve je otprilike isto kao i prije, gospodine.«
»Dakle vraški je grozno.«
»Prokleto gadno, gospodine«, naceri se Barker.

235
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis bi u Heligolandu pozdravio Barkerovo društvo. Kad je Ursula

otišla u London, a Kutov, Ziegel i Bolon vidjeli sve što su trebali
promotriti, dani su se počeli vući.
»Nadzorni odbor popušta glede ›bratimljenja‹, a preispituju i
Fragebogen, sad kad momci iz Obavještajne službe pozornost moraju
posvetiti istoku. Velika je vijest da Amerikanci predlažu paket pomoći.
Brojka je tako velika da je nisam ni zapamtio. Rusima se to ne sviđa. Čini
mi se da smo na putu podjele Njemačke na dva dijela. Niste mi rekli što
je htio general.«
Lewis je još odmjeravao dublji smisao onoga što je čuo od
pretpostavljenoga.
»Ponudio mi je posao.«
»Eto vidite! Za uništavanje vam daju više bodova nego za
popravljanje. Idete u Berlin?«
»Tako je.«.
Barker kao da se malo snuždio. »Kvragu, to je buduća fronta. Jeste li
pristali?«
»Uz dva uvjeta. Prvi je da od mene ne traže da kuću dijelim s
Rusom, Francuzom ili Amerikancem.«
»Nema opasnosti od toga. Ondje su samo stanovi.« Barker se šalio,
ali nije mogao sakriti razočaranje što će Lewis otići dalje. »Koji je drugi
uvjet?«
»Da pođete sa mnom.«
Barker ga je pogledao. »Vražjega mu pakla.«
»Ne morate odmah odgovoriti. Možete i za pet minuta.«
»Vražjega mu pakla.«
Lewis je na stražnjem sjedalu primijetio poveću hrpu »neriješenih«
papira koje mu je Barker donio na pregled.
»Nanijeli ste još spisa koje ću zagubiti?«
»Ispričavam se. Tu je izvješće o nezakonitom izvozu vrijednih
predmeta, a morate ga prilično hitno pregledati. Ima poznatih imena.
Nije... baš lijepo čitati. No svakako je zanimljivo štivo kad je čovjek u
kadi.«
Lewis se upravo i želio okupati. Za nekoliko minuta stići će do kuće
jer je mercedes prolazio pokraj otmjenih kuća na Klopstockstrasse.
Ponovno se potapšao po obrazima da u njih vrati boju, a u retrovizoru je
236
Glorij@
 Knjigoteka

provjerio kakva mu je kosa. Po vlastitu mišljenju izgledao je grozno.

Kosa mu je bila duža nego što su dopuštali propisi, a već se nekoliko
dana nije obrijao. I zbog najmanjega nedostatka sna oči su mu bile nalik
na tanjure. Nikad se nije previše bavio svojim izgledom - smatrao je da
mu je nos malo predug, a lice odviše mršavo - pa se uvijek iznenadio
kad bi ga Rachael pohvalila. Iako mu nije bila potrebna njezina potvrda,
pogledavši svoje umorno lice u zrcalu i sam je uvidio da loše izgleda.
Automobil je skrenuo na Elbchaussee, pa je Lewis nalijevo kroz
drveće ugledao rijeku. Elba je sto dana bila zamrznuta, a govorili su da
se taj rekord više neće ponoviti, no primijetio je kako voda mjestimično
već teče jer se led počeo topiti.
»Jamačno vam je bilo žao kad je Frau Paulus otišla.«
»Whitehall je upitao znam li prevoditelja koji bi htio raditi u
Londonu, pa sam je preporučio.«
»Šteta. Mislim da djevojke u Berlinu neće biti tako vješte.« Lewis je
pri dnu šiblja ugledao šafrane i visibabe. »Ima li u Njemačkoj
sunovrata?«
»Nisam ih vidio.«
»Zaustavite automobil ako ih ugledate.«
Na prednjem staklu pojavila se raspuklina, proširivši se poput
mreže. Lewis je pretpostavio da je u vjetrobran udario šljunak ili
kamenčić, a tek kad se automobil počeo okretati na cesti, vidio je da se
Barker skljokao na sjedalu i zabacio glavu, a u čelu, malo iznad obrve,
zjapila mu je pravilna, grimiznocrna rupa. Lewis je zgrabio upravljač i
podignuo Barkerovu nogu s gasa, a onda povukao kočnicu. Mercedes se
jako zatresao, smanjivši brzinu, zastrugao po stablu platane, a onda se
zaustavio napola na cesti, a napola skrenuvši s nje. Krv i tkivo poprskali
su stražnje sjedalo i prozor iza Barkera. Čak i prije nego što mu je
opipao bilo na vratu, Lewis je znao da je satnik mrtav. Spustio se u
sjedalu, pa je u pretincu na vozačkoj ploči potražio pištolj. Provjerivši je
li napunjen, na svojim je rukama ugledao grimiznu, toplu krv. Pogođeno
prednje staklo pobijeljelo je, pa je kroz pokrajnji prozor bacio pogled
preko ceste. Iza njega je Elbchausee vijugao izvan vidokruga, dok se
sprijeda protezao ravno, obrubljen drvećem, a onda je skretao nadesno,
udaljujući se od rijeke. Hitac je jamačno došao iz jedne od velikih kuća
na riječnoj obali. Vidio je kako neka prilika, udaljena stotinjak metara,
preko ceste trči prema rijeci.

237
Glorij@
 Knjigoteka

Izašavši iz automobila, Lewis je svukao kaput, bacio ga na sjedalo i

pošao u potjeru. Brzo je trčao jer mu je adrenalin nadjačao umor i
nedostatak kondicije, pa se dokopao mekane staze koja je skretala od
ceste. Slijedio je prirodnu crtu zemljišta nadolje prema rijeci kamo se
još uvijek povlačio napadač. Stigavši do ruba rijeke, neznanac je počeo
koračati preko smrznute Elbe, ali noga mu je propala kroz led, pa se
vratio na obalu i pošao duž ruba, tražeći sigurnije mjesto za prijelaz.
Našao ga je, pa se ponovno uputio preko rijeke, a kad se osvrnuo, možda
je prvi put primijetio da ga Lewis slijedi. Pobrzao je i počeo se klizati po
ledu. Po vitkoj tjelesnoj građi i gipkim pokretima progonitelj je vidio
kako je riječ o mladiću, gotovo dječaku od najviše sedamnaest godina.
Usporivši, Lewis je sad samo brzo hodao. U ramenu ga je
probadalo, a srce kao da mu je tuklo u grlu. Kad je stigao do obale,
mladić je već prešao stotinjak metara preko rijeke. Lewis se presavije,
odmarajući ruke na koljenima i nastojeći doći do daha. Već je provjerio
je li pištolj pun, ali učinio je to još jednom. Imao je šest metaka, šest
prilika da ubije Barkerova ubojicu.
Mladić je na rijeci zastao, ispitljivo gledajući površinu pred sobom,
a onda ju je isprobao čizmom, odskočivši kad se led ponovno prolomio.
Na sredini rijeke zapucketalo je kao kad škripaju stara vrata. Lewis je
gledao kako mladić traži drugi put kojim bi prešao, ali popucala je i
ledena površina ispred njega. Više nije mogao naprijed.
Progonitelj je osjećao kako mu znoj hladi kožu. Više gotovo nije
osjećao tijelo, pa je sjeo na deblo srušenoga stabla. Mladić nije mogao
nikamo, a Lewis kod njega nije primijetio nikakvo oružje. Čekao je
daljnji razvoj događaja. Napadač je hodao unaokolo po ledu, nemirno i
pun energije, a onda je povikao na njemačkome:
»Guten Morgen, Morgan!« Nasmijao se svojoj šali i nekoliko je puta
ponovio sve dok Lewis nije shvatio značenje onoga što je njegov
protivnik govorio. Kako mu zna ime?
»Evo me!«
Mladić je raširio ruke, nudeći bolju metu i zaustavio se na dometu
pištolja. Lewis bi ga možda mogao pogoditi s mjesta na kojemu je stajao,
ali ako bi htio biti doista siguran da neće promašiti, morao bi zakoračiti
na čvrstu ledenu površinu maloga mola koji se pružao u rijeku. No ostao
je na mjestu, a ponovno je počeo pravilno disati. Imao je osjećaj da gleda
neku zimsku sportsku priredbu.
»Dođite, pukovniče!«
238
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis ga nije želio ustrijeliti, ali bilo mu je stalo da napadač umre.

»Onaj metak namijenio sam vama, pukovniče, ah nije važno. Vaš
prijatelj je moj neprijatelj.«
Ponovno se začuo škripavi zvuk, a ovaj put je napuknuo led na
kojemu je mladić stajao.
»Led se lomi. Vrijeme vam je da napustite Njemačku! To je moja
zemlja! A ovo su moja rijeka i nebo!«
Hodao je amo-tamo po ledu i brbljao. Bila je to prava predstava.
Luđački se smijao i mahao rukama, a od uzbuđenja glas mu se dječački
prelamao, no kao da se, što je duže blebetao, sve više ljutio, razočaran
Lewisovom šutnjom. Pukovniku se učinilo da se mladićev glas prelama i
od straha, pa nije odgovarao, čekajući da njegova protivnika posve
obuzme strah. Bio je to lijep osjećaj.
»Dođite i uhitite me!«
S različitih krajeva rijeke doprli su zvuci nalik na sonarne impulse.
Voda i sunce iznad nje urotili su se da razbiju led. Lewis je na trenutak
zatvorio oči, a sunčev sjaj ostavio mu je otiske na mrežnici, pa je
žmirnuo da ih odagna. Mladić se nakratko ocrtavao prema nebu, a onda
je odjednom počeo poskakivati po ledu jer je površina pod njim pukla
na desetak komada, pa je raširenih ruku, pokušavajući održati
ravnotežu, skočio na najveću čvrstu površinu koju je vidio, na ledenu
krhotinu veličine vrata, no nije izdržala njegovu težinu nego se nagnula,
a mladić je pljusnuo u ledenu vodu, rukama grabeći zrak prije nego što
je utonuo. Povikao je osjetivši navalu hladnoće, pa je pokušao zgrabiti
krhotinu, ali nije mogao naći oslonac. Nakratko se koprcao, a onda je
otplivao do ruba još jednoga malog ledenoga brijega. Pokušao se popeti
na njega, ali krhotina se naginjala, pa je padao natrag u vodu. Dvaput je
pokušao, a kad ni treći put nije uspio, odustao je, pa je naprosto plutao u
tamnoj vodi.
»Hej, upomoć!« Sad se više nije hvalisao, nego mu se u glasu osjećao
samo strah. »Upotrijebi granu! Drvo!« Tu zadnju riječ izgovorio je na
engleskom jeziku.
Čak i s mjesta na kojemu je stajao, Lewis je čuo da njegovu
protivniku drhće glas. Dok je gledao, malo ga je rastužila činjenica da ga
uopće nije briga za mladića.
»Molim vas... pukovniče!«

239
Glorij@
 Knjigoteka

Za manje od minute prkosni prijezir pretvorio se u panični strah i

preklinjanje.
»Drvo!« ponovno je povikao engleski.
Sad je doplutao na dvadeset pet metara od mjesta gdje je stajao
Lewis. Ako ga je pukovnik namjeravao spasiti, smjesta je morao uzeti
granu, ali skamenio ga je upravo onaj drevni osjećaj neumoljive pravde
koji je cijeloga života zdušno nastojao osporiti: Oko za oko, mladi život
za mladi život! Upravo je tako svijet još uvijek djelovao.
Mladiću gotovo nije preostalo daha, pa je vikao jednu po jednu
riječ:
»Freda... znate... Freda!«
Lewis je tek postupno shvatio o kome govori.
»Freda... prava... njemačka... dama!«
Lewis je gledao, brojeći sekunde. Ubrzo će sve biti gotovo. Mladić je
u vodi proveo duže nego što se činilo mogućim na takvoj hladnoći, a sad
je sa strujom počeo vrlo polako plutati prema sredini velike rijeke.
Lewis ga je čuo kako bespomoćno dahće. Napadač je posljednji put
plačno uzviknuo jednu riječ koja je zvučala kao: »Mutti!« a onda
potonuo.
Lewis je stajao, gledajući vodenu površinu i osluškujući dok su se
na njoj bučno oblikovale pukotine jer je počeo pokret velikoga otapanja
kojim je rijeka sa sebe stresala ledene okove. Motrio je i pomislio kako
još treba mnogo toga učiniti, ali završio je sa svim tim. Osjetio je kako se
nešto u njemu slama. I dalje je zurio prema obzoru, no imao je osjećaj da
se rasplinjuje. Bio je nalik na propucano, ispucalo staklo vjetrobrana.
Kad bi samo uspio stići do kuće prije nego što ga netko dotakne, možda
se ne bi posve rasprsnuo.

Rame ga je sve više boljelo, kao i svaki put kad je brzo trčao, a bol
se još pogoršala zbog dobi i previše cigareta. Protrljao je rame, pa je
kružio rukom da je razgiba, ali probadanje nije prestalo. Gotovo sam
stigao, govorio je sam sebi, gotovo sam već ondje.
Dosad se uspio održati, čak i dok je pregledavao Barkerovo
beživotno tijelo i ispucane žilice u njegovim očima i dok je davao izjavu
pripadnicima vojne policije koje je, vrativši se, zatekao na poprištu
ubojstva. Nekako je uspio zatomiti pomisao kako je ta klonula ljuska,

240
Glorij@
 Knjigoteka

zapravo, Barker koji mu je bio vrlo drag, ali sad, stigavši do vrata Vile
Lubert, više nije bio siguran što je to u sebi uopće pokušao održati.
Prije dva mjeseca otišao je iz te kuće koja se tada, savršena poput
slike, dizala usred snježne bjeline, ali nagli prijelaz zime u proljeće
stvorio je ružne, nepravilne krpe trave u snijegu, smeđi, sivi i crni
pokrov u bjelini. Ušao je na pokrajnja vrata, a bilo mu je drago što nema
nikoga da ga pozdravi. Svukao je kaput i protrljao lice, smeteno
razmišljajući što da sad učini. Želio je sjesti i popiti šalicu čaja, popušiti i
nešto popiti, vidjeti Edmunda i Rachael - ali ne odmah. Natočio je
whiskey i smjesta ga iskapio kako bi ga alkoholna žestina okrijepila.
Natočio je još jednom i popeo se stubištem.
U svojoj spavaćoj sobi Edmund je stajao pred toaletnim stolićem i
sam se sebi divio u zrcalu. Odjenuo je džemper za kriket kao Michael,
samo što ispod vrata nije imao tirkiznu traku u obliku slova »V«. Njegov
jedini sin narastao je u samo dva mjeseca. Lewis ga je poželio zagrliti.
»Ede.«
»Oče.«
Dječak ga je oduševljeno gledao, no kao da mu je bilo neugodno što
ga je otac uhvatio pred zrcalom.
»Lijep džemper.«
»Poklon tete Kate. Sama ga je isplela.«
Lewis je postao svjestan da se naslanja na vrata kako bi se podupro.
Noge su ga boljele i od penjanja stubištem. Još nikad se nije onesvijestio,
ali pitao se nije li osjećaj da su mu ruke lagane poput zraka uvod u
gubitak svijesti.
»Nije li ovdje i mama?«
»Mislim da će se danas vratiti iz Kiela.«
»Otišla je posjetiti Buckmanove?«
»Jest.«
»Je li sve bilo u redu?«
»Da, bilo je dobro.«
Sin ga je pomalo uznemireno motrio. »Jesi li dobro, oče? Jesi li se
porezao?«
»Imao sam... nezgodu... Dobro sam.« Pogledao je svoje krvave ruke
koje su izgledale još gore nego što je mislio. Uskoro će morati sjesti. Ne,
smjesta.
241
Glorij@
 Knjigoteka

»Dakle čuvao si mi kuću?« upitao je, spuštajući se u naslonjač.

»Jesam.«
»I Lubertovi su dobro?«
»Da, ali Herr Lubert nije ovdje... Mislim da je otišao... nekamo.
Valjda u svezi s uvjerenjem. Nisam siguran.«
»I tako... ovdje si sam?« Edmund potvrdi glavom.
»Žao mi je... da me tako dugo nije bilo. Ponovno sam propustio
Božić.«
»U redu je. Jesi li mnogo toga razorio?«
»Nekoliko tvornica i spremišta za podmornice. Velika eksplozija tek
slijedi. Na jedno mjesto stavit će cjelokupno streljivo koje je Njemačkoj
ostalo poslije rata, pa će ga uništiti. Eksploziju će čuti i u Londonu, a
možda će i teta Kate u Berkshireu osjetiti podrhtavanje.«
Iz džepa na kaputu izvadio je tabakeru. Danas mu je to bila prva
cigareta, pa mu se zavrtjelo u glavi kad je povukao prvi dim.
»Je li ti mama poklonila tu tabakeru?«
»Da.«
Pružio ju je Edmundu, koji ju je otvorio i pogledao Michaelovu
fotografiju. Njegov brat nosio je džemper za kriket.
»Zašto nemaš i moju sliku?« posve otvoreno upita Edmund.
Lewis nije bio čak ni siguran zašto je nema, ali osjetio je da će izreći
laž kako bi poboljšao situaciju.
»Je li to zato što je Michael umro?« spasio ga je dječak sljedećim
pitanjem. »Treba li ti slika da bi ga se sjećao?«
»Da... to je! Tvoja fotografija mi nije potrebna, Ede, jer imam te
živoga.«
Činilo se da je Edmund prihvatio taj odgovor.
Lewis je vidio da mu sin nije odjeću nasumice porazbacao po podu,
nego je namjerno oblikovao krajolik. Slijedio je aleju čarapa između
lutkine kuće i otoka napravljenog od džempera, pa je na cesti između
njih vidio automobil lagondu.
»Što se ovdje događa?« upitao je.
Edmund se doimao zbunjenim. »Naprosto glupa igra«, odgovorio je.
»Čini se da je zabavna.«

242
Glorij@
 Knjigoteka

»Automobil bi trebao biti tvoj mercedes, ali Dinky još, zapravo, nije
ničiji, pa je samo još jedna lagonda. A ono je Heligoland.« Pokazao je
brdo džempera i košulja na kojemu je stajao usamljeni kositreni vojnik.
»Ono tamo sam ja?«
Dječak je potvrdio glavom.
Njegov otac ponovno pogleda lutkinu kuću. U spavaćoj sobi vidio je
lutke koje su igrale uloge dvoje djece, dok su se odrasle, muškarac i
žena, naslanjale na glasovir u prizemlju.
»Dakle, ono je mama s Herr Lubertom i... sviraju glasovir?«
»Nisam ja tako postavio lutke, nego Freda... Ona ih je zamijenila«,
izjavi dječak pocrvenjevši, a činilo se da se ljuti na samoga sebe što je to
uopće spomenuo.
Lewis pogleda smanjene pojave Rachael i Luberta, pa kimne.
»Sve to nalik je na sretni dom«, rekao je. »Čini se da se svi slažu, a
to je glavno.«

Kad je Rachael stigla kući, već se smračilo. Na tri mjesta vidjela je

svjetlo - u sobi za primanje, u Fredinoj spavaćoj sobi i u svojoj. Učinilo
joj se da je kuća motri suzivši oči. U sumraku su letvice na balkonu bile
nalik na nečiju nasmiješenu grimasu. Lewisov mercedes nije stajao na
prilaznom putu, ali na pomisao da će ga ponovno vidjeti, sve se u njoj
uznemirilo.
U predvorju se srela s Heike koja se naklonila i ponijela joj torbu.
Bila je još više uznemirena nego obično, pa je uzrujano pogledavala
prema primaćoj sobi. Rachael se učinilo kako netko svira notu koja se
ponavljala u oštrom, isprekidanome početku Vilinskoga kralja.
»Je li sve u redu, Heike?«
»Pukovnik...«, izvijestila ju je poslužiteljica, ponovno pogledavši
prema primaćoj sobi.
Rachael joj je predala kaput. »Je li Edmund dobro?«
»Da, u postelji je.«
Ušavši u prostoriju, Rachael je zatekla Lewisa sagnuta nad
glasovirom, a jednom rukom podbočio je čelo. Kad je ušla, nije podignuo
pogled, nego je i dalje lupao po glasoviru, neuspješno pokušavajući
izvesti arpeggio koji je slijedio.
»Lewise?«
243
Glorij@
 Knjigoteka

Ni sad nije podignuo glavu, nego je svakako htio odsvirati skladbu.

»Lew? Zašto to sviraš?«
Prestao je, ali još je čelo naslanjao na ruku. Bio je blijed, a na
rukavima kaputa primijetila mu je krv.
»Prvi dio je lagan«, rekao je, »ali ono što slijedi... Ne znam kako
uspijevaš.«
Prva pomisao bila joj je da već nekako zna - baš sve. Prišla mu je.
»Lew?« Spustila se na stolčić do njega. Na stalku su stajale note za
skladbu Warum?. Curio mu je nos. Htjela mu je podignuti glavu da mu
vidi izraz u očima, ali sagnute glave zurio je u tipke od slonovače na koje
mu je pala slina.
»Što je bilo? Nešto se dogodilo...«
Obrisao je nos o rukav, pa mu je na nadlanici vidjela osušenu krv.
Uzela ga je za ruku koja je bila ledena. »Tvoje ruke. To je krv...«
»Nije moja...«
»Nego čija? Lew? Plašiš me.«
»Barkerova... Navaljivao je da vozi... Nisam ga smio pustiti... Metak
je bio namijenjen meni.«
»Kakav metak?«
»Ispalio ga je mladić kojega sam pustio da umre.«
»Koga si pustio da umre? Kakav mladić?«
»Onaj koji je ubio Barkera. Rekao je... da poznaje Fredu...«
Rachael nije mogla slijediti skokove u muževljevoj priči.
»Nisam vidio opasnost, ali bila je ondje, meni pred nosom, u samoj
mojoj kući.«
Okrenula se prema njemu, prisiljavajući ga da je pogleda. Taj bolno
otvoren, slomljeni Lewis uznemiravao ju je, ali kao da ju je hipnotizirao.
»Progonio sam ga... Mogao sam ga spasiti, ali pustio sam da pogine...
Želio sam da umre... ne samo zbog Barkera... nego i zbog Michaela... i
svega.« Ispružio je ruke, a Barkerova krv na nadlanicama bila je nalik na
crvenosmeđe zviježđe. »Izabrao sam pogrešan put, Rach. Svoju zastavu
podignuo sam na krivi jarbol. Burnham je imao pravo... Ako svima
vjeruješ, netko će platiti.«
Obuhvatila mu je lice rukama. »Ne govori tako...«

244
Glorij@
 Knjigoteka

»Ali znaš da je to istina. Reci mi... Rach. Reci mi, jesam li previše
vjerovao?«
Pogledao ju je u oči.
»Jesi...« Prešla mu je rukama po obrazu i uklonila mu kosu s čela.
»Ali... potrebno mi je... da ponovno vjeruješ. To mi je potrebno, Lew...«
Poljubila ga je u čelo, držeći usnice i nos uz njegovu kožu kako bi ga
udisala.
»Žao mi je.«
»Meni bi trebalo biti žao, a i jest, žao mi je.«
»Jadan smo mi par«, zaključio je. Prislonila mu je glavu na prsa.
»Odmori se.« Položio je ondje glavu, pa ga je držala, polako ga ljuljajući.
Rijetko ga je vidjela da plače. Jednom je rekao da ona to čini dovoljno za
njih obadvoje. Dok ga je njihala, tiho je ali neprestano stenjao. Nije
vjerovala da je u stanju ispuštati takav zvuk, ali prepoznala ga je: bila je
to jadikovka osobe koja žali za sinom.

Lewis nije mogao ustati iz kreveta, ali ni spavati. Zbog šoka i

iscrpljenosti osjećao je uzetost, a sad ga je budnim držao prijezir prema
sebi samome i neka vrst ugodnoga očajanja. Mogao je razumjeti
uzrečicu da jednako umiru i dokoni i marljivi, pa zašto se truditi? Bude
li ovdje ležao, postići će jednako toliko kao i ako juri unaokolo. Doista, s
obzirom na njegove nedavne napore bilo je razumno pretpostaviti kako
će za svijet biti bolje ako više uopće ne ustane. Upravljanje događajima i
ljudima zahtijevalo je mjeru izdržljivosti i strpljenja koju više nije
posjedovao, a i sustav uvjerenja na kakav se više nije mogao osloniti.
Bilo je mnogo lakše rušiti nego graditi: grad koji su podizali cijelo
tisućljeće u samo jedan dan mogao je biti sravnjen sa zemljom, a ljudski
život završava praskom koji traje tek trenutak. U budućim godinama
Edmund i njegova djeca znat će nazive zrakoplova i tenkova, naučit će o
bitkama i najezdama i lako će pamtiti užase toga doba, ali hoće li itko od
njih biti u stanju navesti ime samo jedne osobe koja je popravljala
pukotine i podizala porušene zidove?
Ležao je uronjen u sebično razmišljanje, a osjećao je kako mu je to
gotovo ugodno. Možda je pogriješio zanimanje. Trebao je biti pjesnik,
filozof ili možda nihilist.
Namirisao je sapun napravljen od ugljena i katrana. Podignuvši
ruku, vidio je da mu je Rachael očistila krv s prstiju. Skinula mu je čizme

245
Glorij@
 Knjigoteka

i raskopčala košulju, a u jednom trenutku rastvorila i zastore. Cestice

prašine plesale su u svjetlosti koja je kroz njih padala. Jamačno je
spavao jer nije znao što se događalo otkako je došao. Bio je svjestan da
ga je Rachael držala pokraj glasovira, milovala mu lice i motrila ga kao
da je pronašla blago. Što ga je iznenada učinilo tako privlačnim i
dragocjenim? Je li to zato što je gotovo poginuo? Rekla mu je kako je
počinila strašnu grešku i da su pronašli Lubertovu ženu. A onda mu je,
ne koristeći šifru, pa čak ni ublažavajuće sredstvo kao što su imena od
milja, rekla da ga voli, a te riječi nikad nije olako rabila, štoviše, nije ih
izrekla još od... nije se mogao sjetiti kako dugo.
Vrata su se otvorila i ušao je Edmund, noseći pladanj s doručkom -
meko kuhano jaje u srebrnoj čašici, komad kruha izrezanoga u obliku
vojnika i šalicu čaja na tanjuriću. Polako je prelazio preko prostorije,
usredotočivši se na to da ne prolije ni kap. Lewis je sjeo i povukao noge
s dna kreveta kako bi mu sin ondje mogao staviti pladanj. Boljela su ga
križa, a tetive u koljenima bile su mu napete od trčanja.
»Mama je rekla da te probudim u podne i da te podsjetim da moraš
otići u stožer.«
»Već je podne? Dobijesa!«
Edmund ga je gledao i čekao. »Nećeš li pojesti jaje? Ja sam ga
skuhao. Greta mi je pokazala kako se to radi.«
Lewis je uzeo nož da razbije jaje na užemu kraju, a onda se nečega
sjetio, pa je okrenuo deblji kraj.
»I mama ga otvara s debljega kraja. Svi smo mi pristaše takvoga
razbijanja jaja.«
Lewis je razbio vrh i umočio glavu vojnika u sočni žumanjak.
»Savršeno. Baš kako volim.«
»Herr Lubert je osoba koja jaje razbija s užega kraja, a i Freda.
Pitam se je li i gospođa Lubert takva.«
»Ubrzo ćemo doznati.«
Lewis je kruhom u obliku vojnika upio žumanjak, a onda uzeo
žličicu da pojede ostatak.
»Oče? Ako pomisliš nešto loše, je li to isto kao da to i učiniš?«
Bilo je to jedno od onih pitanja na koja je morao ispravno
odgovoriti. »Ovisi. Moraš mi dati primjer.«

246
Glorij@
 Knjigoteka

»Pa, kad si jučer umalo poginuo, pomislio sam... Bilo mi je drago što
je satnik Barker umro umjesto tebe, iako je to tužno.«
Lewis postavi pladanj na stranu kreveta i rukom pozove sina da
priđe bliže. Kad je Edmund došao do njega, Lewis mu je rukama
obuhvatio jajoliko lice s mekim pahuljicama i poljubio ga, no promašio
mu je čelo i ustima pogodio hrbat nosa jer je Edmundu bilo neugodno,
pa se malo sagnuo. »Je li to loše?«
»Nije loše, Ede. No nije dobro... što si se našao u prilici da tako nešto
pomisliš.«
»Imaš li i ti loše misli?«
»Da, imam. I danas mi je nekoliko njih palo na um.«
»Kako loše?«
»Pa, pomislio sam da možda ne bih trebao ustati jer ne bi bilo
važno ako ostanem u krevetu. Više nisam htio pomagati ljudima. Počeo
sam razmišljati o tome da me to nikamo nije odvelo, a ni bilo koga
drugoga. Nisam želio pomagati Njemačkoj, ni Britancima, Herr Lubertu,
Fredi, mami, a ni tebi, pa čak ni samome sebi. Htio sam od svega
odustati. Eto, misliš li da je to loše?«
Dječak se doimao nesigurnim. »Nećeš tako postupiti, je li?«
»Možda samo na nekoliko minuta.«
»Ne bi ti pristajalo.«
»Ne, ne bi.«
»Je li ti poznato da su uhitili Fredu?«
»Ne, nije.«
»Znaš li što će učiniti s njom?«
»Što misliš da bi trebali učiniti?«
Edmund je porazmislio. »Da znaju da joj je majka živa... možda bi je
pustili.«
Obavještajnoj službi koristio bi takav dječak, pomisli Lewis. Uštedio
bi im mjesece rada s planinama papira. Poželio je ponovno poljubiti
sina, zagrliti ga kao nekoć dok je Edmund još bio malen, ali dva poljupca
u jednome danu ipak bi bila previše.
»Jesi li odlučio što ćeš učiniti?« upita dječak.
»Mislim da jesam, ali najprije ćeš mi morati dati ruku.«

247
Glorij@
 Knjigoteka

Lewis ispruži ruku, a dječak je zgrabi sa svoje obadvije i pomogne

ocu da ustane.

248
Glorij@
 Knjigoteka

~14~

Sjedila je u naslonjaču i šivala. U kosi je imala nov sijedi pramen, a lice

joj je bilo punije, no zato je bolje izgledala. Doimala se spokojnom,
mirnijom nego što se Luber sjećao da je ikad bila, zdravoga uma kako ju
je bolničarka i opisala: izraz joj je bio oprezan i zamišljen, brzo je
treptala očima, a na usnicama joj je počivao blijedi, ali poznati smiješak.
Bolničarka na dužnosti prihvatila je njegov zahtjev da je »vidi prije
nego što ona vidi mene« i sad je stajala pokraj njega dok je motrio
Claudiju kroz prozorčić u vratima čekaonice.
»Cijeli dan šiva«, reče sestra. »Vrlo je plodna. Ovdje i na odjelima
uokvirili smo mnoge njezine ukrasne uzorke. Kad ne šiva, piše, sjeća
se.«
»Um joj je bio vrlo oštar«, odvrati Lubert više za sebe nego
obraćajući se sestri. »Vlada li svojim umnim sposobnostima?«
»Bistra je, iako joj se ponešto tek treba vratiti. Vrlo je inteligentna,
duhovita, stvaralački nastrojena i brza.«
Lubert se sjetio kako su se običavali prepirati, a u nadmetanju je
obično gubio.
»Sjeća se nekih stvari?«
»Vraćaju joj se krhotine sjećanja, a i neke jasne pojedinosti, ali onda
ponovno nestaju. No ipak gradi sliku, malo-pomalo. Pronađe li jedan
komadić, mogao bi je odvesti drugomu. U zadnjih nekoliko mjeseci vrlo
je napredovala. Ohrabrujemo je da ponešto zapiše. Gledajte, upravo to
radi: sjeća se.«
Claudia je spustila vez na krilo, pa je sa stolića koji joj je stajao
pokraj stolice uzela bilježnicu i olovku.
»To se sve češće događa. Svaki dan nešto zapiše, a i crta.« Claudia je
pisala brzo, bez prekida.
Lubert se pitao što piše, čega se sjeća. Je li i on dio toga? Pamti li ga,
ono najbolje u njemu ili najgore? Hoće li biti vrijedan sjećanja svoje
žene?
»Pamti li što joj se dogodilo u noći vatrene oluje?«

249
Glorij@
 Knjigoteka

»O tome nije govorila, a ni pisala, pa mislim da još nije spremna za

takvo sjećanje. Zasad pamti samo dobre stvari... sve što uključuje
odnose, obitelj, prijatelje i dom. To je uobičajeno za takve slučajeve. Um
se sjeća onoga što duša može prihvatiti. Sve će se dogoditi u vrijeme
koje odredi Bog.«
Zavidio je Claudiji jer je počinjala ispočetka i gradila samo na
dobrome zemljištu. Bilo je tu neke čistoće. Doimala se zadovoljnom, pa
bi je možda trebao ostaviti u takvome stanju, s čistom pločom, u
nultome satu duše. Zašto da sve okalja svojom neurednom
zamršenošću?
»Nisam ista osoba. Ne odgovaram... njezinim sjećanjima.«
Bolničarka mu je proučavala lice. Htio je skrenuti pogled od njezine
dobrohotnosti jer je osjećao da je nije vrijedan, no ljubaznost njegove
sugovornice iz njega je izmamila još jedno priznanje. »Mislio sam da je
više nema, pa sam pokušao početi ispočetka, s drugom osobom koju
sam mislio da volim.«
Uhvatila ga je za ruke, a njegova ispovijed uopće ju nije smela.
»Još uvijek volite svoju ženu, Herr Luberte, pa počnite od toga.«
Stisnula mu je ruke, kao da u njih prenosi svoju uvjerenost. »Dođite,
nešto ću vam pokazati. Dođite.«
Povela ga je do stola na kojemu su ležala tri završena ukrasna
uzorka. Jedan je bio apstraktan, pun cikcak crta i cvjetnih motiva, na
drugome je unakrižnim bodovima bila prikazana abeceda, kao u
učionici, a treći je bio slika. »Kad budemo mogli, uokvirit ćemo ih«,
izjavila je bolničarka, a onda je uzela sliku i položila je Lubertu na ruke.
»Nju je prvu napravila.«
Na slici je bila kuća sa stupovima, dugim prilaznim putem
obrubljenim drvećem i vrt koji je vodio do rijeke na kojoj je bila
jedrilica. Ispred kuće stajale su tri osobe: čovjek u tradicionalnoj
njemačkoj odjeći i s ravnalom arhitekta u ruci te žena sa šeširom
odjevena u staromodnu haljinu, a između njih bila je djevojka s
pletenicama.
»Rekla je kako je to kopija slike koju je prije naslikala. Nije bila
sigurna je li to njezina kuća i obitelj. Znala nam je reći samo da jedrilica
simbolizira nadu. Ali vi je prepoznajete...«
Lubert nikad nije posvećivao veliku pozornost izvorniku, a više nije
imao pravo objašnjavati sliku jer se bio nemilosrdno narugao Claudiji
250
Glorij@
 Knjigoteka

zbog njezine »pučke razbibrige«, ali prepoznao ju je. Bila je točni preslik
ukrasnoga uzorka koji je sad visio u Fredinoj novoj spavaćoj sobi.
»To je vaša kuća?«
Potvrdio je glavom.
»Vi ste taj čovjek?«
»Jesam.«
»A djevojka je vaša kći?«
»Freda.«
»S vama je i žena.« Kimnuo je. »Nedostaje li što?«
Odmahnuo je glavom. »Ne... sve je tu.«
»Sjednite, pukovniče.«
Lewis se spustio na jedinu stolicu s druge strane stola za kojim su
bili Donnell i Burnham. Sjedalo je još bilo toplo jer je maloprije tu
sjedila druga osoba. Dvojica Lewisovih sugovornika stajali su, doimajući
se kao da bi trebali razgibati noge i udahnuti svježega zraka poslije
cjelodnevnoga ispitivanja. Njih dvojica obično su se igrali lovice s
ispitanikom, pa je Donellova uloga bila da počne s ispitivanjem i da
bude ljubazan, dok je Burnham motrio i čekao.
»Žao nam je zbog Barkera«, reče Donnell. »Uistinu radimo sve što
možemo da pronađemo ubojicu. Imamo neke tragove. Uhitili smo
određen broj pobunjenika, uključujući Fredu Lubert.«
»Ispitali ste je?«
»Počeli smo«, odvrati Donnell, »iako smo morali prekinuti jer se
požalila na grčeve u želucu. S njom je sad liječnik.«
Jamačno su je zaplašili, pomisli Lewis. Burnham je po stolu razastro
sredstva za prinudu: fotografije nacističkih strahota - logora, linčovanja
i pokusa. Na jednoj slici Lewis je ugledao djevojku Fredine dobi koja je,
gola i užasnuta, zurila u napadača koji je bio izvan vidokruga
fotoaparata, a njegova nevidljivost fotografiju je učinila još jezivijom.
»Pronašli smo je u jednoj od rekviriranih kuća na Elbchausseeu.
Pobunjenici su se tom zgradom očito koristili kao nekom vrstom
stožera za djelovanje.«
»Jeste li ustanovili da je kriva?« zanimalo je Lewisa.
»Kriva?« upita Donnell.
»Za sve ovo.« Lewis glavom pokaže groteskni niz fotografija.

251
Glorij@
 Knjigoteka

Burnham je iskoristio priliku da se umiješa.

»Smatrate kako je naš postupak sirov, pukovniče, ali takva proba
još uvijek je vrlo jednostavna i učinkovita. Ima onih koji ne mogu gledati
te slike, dok drugi pogledaju i skrenu pogled, a treći duže motre. Neki
gledaju i plaču, a neki u njima uživaju. Ima čak i onih koji gledaju i smiju
se. A između svega toga u njihovim reakcijama je mnogo nijansi.
Primijetio sam kako ste pogledali fotografije, a onda brzo skrenuli
pogled, što pokazuje da vas je ta tema razumljivo umorila, ali možda se
nevoljko sučeljavate sa zlom na slikama ili ste se skloni pretvarati da to
zlo nije ondje.«
Burnham je govorio nepristrano, kao da iznosi puku činjenicu, dok
je satnik Donnell poslušno kimao jer je nedvojbeno sve to već prije čuo.
»A kako je reagirala Fräulein Lubert?« upita Lewis, vadeći
tabakeru. Bio je uzrujaniji nego što bi trebalo i pomalo se pribojavao
sučeljavanja koje će uslijediti.
»Nije ih htjela gledati. Uporno je zurila u mene.«
»Tko je prvi žmirnuo?«
»Molim?«
»Nije važno. Dakle, smatrate da je povezana sa svim tim?«
»Znamo da jest«, odvrati Donnell. »Evo što smo pronašli u kući.«
Izvadio je i preko stola gurnuo uložnicu u kojoj se govorilo o
rastavljanju tvornica, a Lewis je mislio da ju je izgubio. »Pronašli smo
još dosta optužujućih dokaza.« Bacio je pogled na bilješke. »Bio je to
pravi mali dućan s mješovitom robom: bonovi za hranu, gume za
žvakanje, penicilin, kinin, saharin, sol, šibice, kremenje za upaljače i
kondomi. Sve su imali, pa čak i kovčeg pun šećernih kockica.«
Lewis je zurio u uložnicu, ali ju nije dotaknuo. Uz škljocaj je otvorio
tabakeru, istresao cigaretu i zapalio je.
»Što to dokazuje?«
»Priznala je da ga je ukrala«, objasni Burnham, »ali i još mnogo
toga.«
Bojnik je zanimljivo postupao. Kao u kartanju, izraz lica bio mu je
sve mirniji što je više bio uvjeren da je u prednosti.
»Freda Lubert bila je pripadnica skupine čiji je vođa mladić koji vas
je kanio ubiti. Sudeći po tome kako je o njemu govorila, bili su bliski.
Tvrdi da nije znala ništa o naumu da vas smaknu, ali to se ne čini

252
Glorij@
 Knjigoteka

vjerojatno. Mladić se zove Albert Leitman«, izjavi Donnell, pa Lewisu

preda fotografiju. »Ovo je nosila u torbici kad smo je uhitili. Na kraju
rata bio je u alsterskoj protuzrakoplovnoj jedinici u Schwanenwiku.«
Lewis je pogledao fotografiju, jadno se osjećajući. Albert je bio
odjeven u odoru protuzrakoplovnoga topnika, kosu je namazao
briljantinom i ponosno se smiješio na platou za pucanje. Bio je tašt,
zgodan mladić, spreman braniti svoju zemlju.
»Samo je ta fotografija izazvala osjećajnu reakciju kod gospođice
Lubert«, doda Donnell.
»Vidim da ga prepoznajete, pukovniče«, primijeti Burnham. »Taj
vam je čovjek poznat?«
»Meni je više nalik na dječaka«, odgovori Lewis.
»Čovjek ili dječak, ustrijelio je vašega pomoćnika, a vjerujemo da su
njegova banda i on odgovorni za otmice kamiona i krađu vlasništva
Nadzornoga odbora. Njihova skupina odgovara profilu drugih bandi na
ovome području koje se nadahnjuju Werwolfom.‹‹
»A kakav je to profil, bojniče? Neuhranjeni su? Siročad, mlađa od
šesnaest godina? To je samo djevojka koja nam zamjera. Njome je
upravljao netko moćniji od nje, tko također ima nešto protiv nas.«
»Tim riječima brani se cijela nacija: ›Nama su manipulirali, časni
suče‹«, našali se Donnell.
»Djevojka uopće nije zahvalna, iako su joj učinili toliko dobra«,
nadoveže Burnham. »Optužuje nas da smo uništili njezinu zemlju, grad i
majku. Ukrali smo joj kuću. Na sve se žali, čak i na vašu ženu.«
»Rachael se vrlo trudila da se prema svima prijateljski odnosi.«
»Po djevojčinim riječima malo previše prijateljski. Da vidimo«,
Burnham je potražio bilješke s ispitivanja. »›Frau Morgan mi je
pokušala ukrasti oca.‹«
Lewis ga je gledao, čekajući da vidi zna li bojnik više od njega.
»Očito je ljutita i pati od tlapnji, pa njezine stavove ne smijemo
previše ozbiljno shvatiti«, nastavi Burnham, »ali čini se da je niste
uspjeli pridobiti, pukovniče.«
»Petnaest joj je godina.«
»Obadvojica znamo da se ne može braniti svojom dobi. Znak na
njezinoj ruci dovoljan je dokaz da je strijeljaju.« Ponovno je pogledao
bilješke. »›Ne mogu vam reći gdje je. Čak i ako me ovdje zadržite tisuću
253
Glorij@
 Knjigoteka

godina, ne mogu vam reći.‹ Jeste li primijetili kako fanatici uvijek

razmišljaju u razdobljima od po tisuću godina?«
Lewisu je srce tuklo od očekivanja.
»Moram li po vašoj šutnji, pukovniče, zaključiti da vas ne zanima
Leitmanovo uhićenje, a ni njegovo privođenje pravdi?«
»Recite, bojniče, kakva bi bila vaša osuda kad biste ga uhitili?«
»Zakon bi ga osudio na smrt.«
»Hoću reći, bi li to vas zadovoljilo?«
»Kad ga uhvate, bit će pogubljen.«
Burnhamova glatka površina napokon se uzburkala: čelo mu se
namreškalo, čudno je, postrance pogledao Donnella i umorno
uzdahnuo.
»Progonio sam ga do Elbe. Pokušao je prijeći rijeku, ali led se
prolomio, pa je pao u vodu. Gledao sam kako umire.«
»Ustrijelili ste ga?«
»Utopio se.«
Donnell je prestao piskarati. »Da razjasnimo, pukovniče: Vidjeli ste
kako umire? Nije nekako pobjegao ili otplivao na drugu stranu?«
»Pustio sam ga da umre. Neću to zaboraviti.«
»Ipak ste zaboravili dok ste taj događaj prijavljivali policiji.«
»Bio sam... u šoku.« Burnham je reagirao prijezirno se trgnuši, no
Lewisa je to čudno ohrabrilo, pa je nastavio pritiskati sugovornika.
»Sjećam se kako ste jednom rekli nešto o tome da želite ponovno
izgraditi umove tih ljudi koje su učinili nečovječnima, bojniče. Niste li
tako rekli kad ste se obraćah Shawu? ›Dvanaest godina neznanja i
nepismenosti pretvorilo ih je u životinje. ‹«
Burnham nije odgovorio, nego se pravio kao da se pomalo
dosađuje, no Lewis mu nije vjerovao.
»Pretpostavljam da se još posvećujete tome.«
»U slučaju gospođice Lubert neće biti vremena.«
»Ima vremena.«
»Ne budite smiješni, pukovniče«, prosvjedovao je Donnell.
»Pomagala je ubojici. Skupili smo dokaze.«
»Dat ćete je strijeljati jer je ukrala uložnicu? Slušajte, htio bih
predložiti sporazum. Ako je pustite, za jedan dan ponovno ću joj
254
Glorij@
 Knjigoteka

izgraditi um.« Nije čekao odgovor. »Ovdje imam dva izvješća koja
moram predočiti de Billieru, a Barker je radio na obadva. Riječ je o
različitim stvarima, ali povezane su. Ovo prvo je popis nestalih
pacijenata iz svih bolnica i konačišta, a ti se ljudi tek trebaju vratiti
obiteljima. To je važan rad, a ja sam zaslužan samo što sam ga potaknuo.
No doveo je do otkrića da je Lubertova žena živa i da boravi u
franjevačkome prihvatilištu u Buxtehudeu. Siguran sam da taj podatak
ne biste htjeli sakriti od djevojke koja smatra da joj je majka mrtva, pa je
djelovala potaknuta tim uvjerenjem. Volio bih to pokazati Fredi, a onda
je odvesti da se sretne s majkom.«
»Sve je to vrlo zanimljivo«, odgovori Burnham, »ali ne mijenja
činjenicu da je gospođica Lubert sudionica u zločinu, pukovniče.«
Došlo je vrijeme da Lewis odigra sve karte.
»Drugo izvješće je izravnije zanimljivo.«
Iz aktovke je izvadio plavu uložnicu i gurnuo je preko stola.
Burnham pogleda naslov: »Neovlašteni izvoz vrijednih predmeta s
njemačkih posjeda«. Otvorio je izvješće, ne pokazujući nikakvu reakciju,
a onda je pogledom počeo prelijetati važnije stranice koje je Barker
prikladno označio. Lewisa je zaprepastila količina otuđenih stvari.
Burnhamovi nisu oprezno otpremali dobra, nego su sve opelješili.
Čekao je da njegov sugovornik nešto kaže.
Zatvorivši izvješće, bojnik nije podignuo pogled, pa iako je izražaj
lica njegova sugovornika bio nedokučiv, Lewis je osjetio da se ravnoteža
moći premjestila na njegovu stranu stola. Poslije duge šutnje bojnik je
žmirnuo, a onda pogledao Lewisa. Bio je to čudan, uistinu ispitivački i
zbunjeni pogled. Izvješće je držao na dlanu kao da nastoji procijeniti
koliko je teško.
»Vaša sposobnost da... zanemarite... tuđe prijestupe ne poznaje
granice. Doista ste mi... tajna, pukovniče.«

Petnaest minuta poslije toga Lewis je stajao pred teškim

rešetkastim vratima ćelije u središnjem zatvoru i kroz okance motrio
Fredu. Šćućurila se na klupi, a koljena je podignula do prsa. Činilo se da
je nepovrijedena, ali bila je posve slomljena, više nalik na
petnaestogodišnjakinju nego na ubojitu pobunjenicu. Vojni liječnik ju je
pregledao i izjavio da ne može pronaći traga neuhranjenosti, edema,

255
Glorij@
 Knjigoteka

tuberkuloze ili neku od bolesti koje su napadale njezine zemljake, no

mogao je objasniti grčeve u želucu.
»Nije ništa zabrinjavajuće, gospodine, iako bi njezini roditelji mogli
drukčije gledati na to«, objavio je. »Trudna je.«
Kad je Lewis ušao u ćeliju, Freda se trgnula i skupila od straha. Da
bi je ohrabrio, ostao je na vratima i ispružio ruku. Naslonila se na zid i
još jače povukla koljena. Izvanjski prkos i ljutnja oljuštili su se, otkrivši
jezgru jednostavnog, životinjskoga straha.
»Nisam znala... Nisam znala što je naumio.«
»U redu je, dođi.«
»Kamo idemo?«
»Kući.«
»Zašto?«
»Zašto? Pa, zato što ti je ondje mjesto.«
»To mi više nije dom.«
»Bolji je nego ovo.«
»Ali onaj čovjek je rekao da ću otići u zatvor.«
»Automobil sam parkirao na Ballindammu. Čekat ću te vani.«
Ostavio ju je da zuri u otvorena vrata. Stražaru je rekao da djevojku
pusti da ode kad bude htjela, a onda je izašao. Na stubama zatvora
zapalio je cigaretu i čekao, gledajući kako dva mladića spuštaju jedrilicu
u vode Binnenalstera jer se led otopio. Jungfernstieg je vrvio
prolaznicima, a svi su nekamo išli i koračali poput osoba s ciljem. U
stotinu svojih života ti ljudi donose odluke, griješe, sklapaju pogodbe,
poslove, dogovore i obećavaju.
Kad je popušio cigaretu, na ulazu se pojavila Freda i zaustavila se
nekoliko metara od njega. Petom je ugasio opušak, pokazao joj kamo ide
i pošao. Hodao je nekoliko metara pred njom, provjeravajući slijedi li ga,
ali dopuštao joj je da ostane na određenoj udaljenosti, pa je igrao igru,
pretvarajući se da nisu zajedno kako se ne bi još više stidjela jer se
jamačno ionako osjećala posramljeno.
Na kraju Jungfernstiega bio je posve nov, u bijelo obojen drveni
dućan s krovom od valovitoga lima gdje su prodavali slatkiše i novine.
Zastavši, Lewis je za put kupio vrećicu peperminta i primjerak Die
Welta. Na prvoj stranici donijeli su zračnu snimku Heligolanda, a naslov
je glasio: »Otok se priprema za veliku eksploziju.« Očima je preletio
256
Glorij@
 Knjigoteka

početni ulomak: »Ostaci nacističkoga ratnoga stroja bit će uništeni u

golemoj eksploziji.«
Freda se zaustavila nekoliko koraka od njega. Lewis je čuvao
slatkiše jer je znao da će djevojka odbiti ako joj ih ponudi na
otvorenome. Ulicom je nalik na krokodilova leđa prolazio dugi niz
kamiona koji su vozili krš. S njih je letjela prašina, a kamenčići su
zveketali padajući na do. Pričekali su da kamioni prođu, a onda su otišli
do Lewisova volkswagena blatnosmeđe boje. Otvorio je Fredi vrata i
predao joj slatkiše.
»Ovo je za tebe.«
Uzela ih je i ušla u automobil.
Dok su se vozili prema jugu, pa prema istoku, prolazili su pokraj
golemih skladišta Hafen Cityja, a onda su slijedili vode Nordelbea dok
nisu dospjeli u pustoš Hammerbrooka.
Freda je šutjela, sklupčavši se na sjedalu, a lice je okrenula od
Lewisa. Kad su izbili na autocestu za Buxtehude, uspravila se.
»To nije pravi put.«
»Znam.«
»Vozite u suprotnome smjeru. Moja kuća je ondje.«
»Znam«, ponovio je. »Poći ćemo drugim putem.«
»Ali pogrešan je i duže će trajati.«
»Vjeruj mi. To je bolji put.«

257
Glorij@
 Knjigoteka

~15~

Na putu do ureda gdje je trebao dobiti uvjerenje, Lubert je prošao

pokraj jedinog preostaloga zida starog umjetničkoga muzeja, a taj zid
mogli su nazvati: »Jeste li vidjeli...« jer je bio pun upita onih koji su
tražili obavijesti o nestalim voljenim osobama, pa su svoje upite često
lijepili preko prijašnjih papirića. Na jednome dijelu dodali su i
fotografije, između ostaloga i djece koja su tražila roditelje. Muškarac i
žena saginjali su se i pomno motrili fotografije. U mjesecima poslije
katastrofe, kad su stanovnicima napokon dopustili povratak u grad,
Lubert je gotovo svakodnevno dolazio ovamo. Iako je u to vrijeme bila
jesen, s raslinjem se događalo nešto neobično: Drveće i grmlje koje je
nagorjelo tijekom ljetnih bombardiranja iznenada je ponovno
propupalo, a procvjetati su i jorgovan i kesten. Zahvaljujući novoj
osobini da koje je podnijelo veliku vrućinu, biljke i cvijeće na
neprirodan su način zaposjele ruševine, pa su iz pepela voljenih osoba
posvuda rasli lukovičasti ljutić, mišjakinja, mali sljez i oleandar. Lubert
je odbio povjerovati iskazu očevica, Claudijine prijateljice Trudi, da je
njegova žena nestala u vatrenome vihoru i uporno je navaljivao da stavi
obavijest u kolaž s tisućama sličnih papirića. Danas je prvi put prošao
kraj toga zida, a nije pogledao ima li što za njega.
»Nadam se da ćete ih pronaći«, rekao je paru koji je tražio po zidu, a
onda otišao do ureda na kraju Steindamma.
Žarko se nadao da će dobiti uvjerenje kako bi mogao ponovno
obavljati svoj posao, no nastojao je zauzdati očekivanja. Nisu svi koji su
došli po uvjerenje iz ureda otišli zadovoljni. Mnoge su otpravili praznih
ruku, rekavši im da se vrate na još jedno ispitivanje, a odbijeni često
nisu znali razlog odlaganja. Otkako se Claudia vratila, počele su mu na
um padati zamisli, posve oblikovana viđenja zgrada koje se dižu iz
ruševina: slika novoga Rathausa, mosta preko Elbe i koncertne dvorane
na pristaništu. Bile su to mušičave, odviše častohlepne zamisli,
vjerojatno samo vizualne žalopojke neuspjeloga, razočaranoga
arhitekta, ali ipak su mu neprestano navirale. Claudia mu je predložila
da izvadi stare planove. Nije ih pogledao još od početka rata, pa se
nasmiješio, ali se i trgnuo kad je ponovno ugledao svoje mladenačke
radove jer se ponovno susreo s idealizmom i bahatošću svojih
258
Glorij@
 Knjigoteka

studentskih dana, pa ga je obuzeo osjećaj da čita staro ljubavno pismo.

Našao je plan za »Kuću bez povijesti«, radničko naselje s vrtovima,
prokopima, vodoskocima i mjestima za razonodu. I sam naziv proizašao
je iz mladenačke taštine jer tko je ikad napravio nacrt kuće bez ikakva
odnosa prema prošlosti, a kamoli sagradio tako nešto? Profesor
Kramer, njegov mentor na institutu, odbacio je nacrt jer mu se učinio
ideološki obojen i odviše buržujski. U to vrijeme Lubert je bio odviše
zelen da bi se prepirao s tako učenom osobom, ali sada, poslije dvadeset
godina, u tim je planovima primijetio nešto značajno, pa je pomislio da
bi ih trebalo što prije provesti u djelo.
U čekaonici je zatekao dvoje ljudi: ženu koja je grizla nokte, dok je
muškarac čitao roman. Lubert se smjestio na klupu njima nasuprot, a
dok je čekao, pokušao je zaključiti tko će od njih dvoje dobiti uvjerenje,
a koga će odbiti. Pretpostavio je da bi ženu koja je stalno gledala svoja
stopala, nastojeći ih postaviti savršeno usporedno, unatoč njezinoj
uzrujanosti mogao ocijeniti prihvatljivom nijansom sive boje, dok se
muškarac koji je čitao knjigu i okretao stranice rukom u rukavici,
doimao odviše mirnim da bi bio nedužan. Lubert ga je lako mogao
zamisliti kako u besprijekornoj odori časnika SS-a svakoga jutra glača
mrtvačku glavu koja je sastavni dio opreme, no sad se svakako odijeva
neuglednije nego prije. Arhitekt se pitao što uopće radi u istoj prostoriji
s tim čovjekom.
»Kako dugo čekate?« upitao ga je, nadajući se da će napipati
biografske podatke koji bi potvrdili njegove sumnje.
»Zaboravio sam.«
Upitani nije čak ni podignuo pogled s knjige. »A vi?« obrati se
Lubert ženi.
»Već sam treći put ovdje«, rekla je, ne odgovorivši mu izravno.
»Mogu im samo neprestano ponavljati ono što već znaju. Nismo bili u
braku, čak nismo bili ni ljubavnici! Naprosto sam s njim nekoliko puta
otišla u kazalište, a sad me hoće baciti u zatvorenički logor.«
Lubert je nagađao pojedinosti: čovjek o kojemu je govorila bio je
stranački glavešina, a ona mu je služila kao nedužna droljica. Prilično
uobičajena priča!
»Smiri se, ženo«, upozori je Mrtvačka Glava. »Što više blebećeš,
manje ti vjerujem. Čuvaj energiju i drži se svoje priče. Ako tako
postupaš, nemaš se čega bojati.« Ponovno je spustio pogled na knjigu.
Lubert je bio siguran da je taj momak crn poput njegovih cipela.
259
Glorij@
 Knjigoteka

Čekanje da ga pozovu odužilo se. Možda su upravo tako i zamislili:

»Dajte im dovoljno vremena da na površinu isplivaju sumnje, neka
sjede u smrdljivoj prostoriji s drugim okaljanim osobama, a mi
pričekajmo da se počnu međusobno optuživati.«
»Rosa Turnweg?«
Žena je žurno prišla pultu koji je nalikovao blagajni u banci, s
prozorčićem i rupom ispod njega kroz koju bi gurnuli dobru ili lošu
vijest. Lubert je pokušao slušati što govore, ali bilo je teško razabrati.
Ženi su nešto dodali preko pulta.
»Što je to?« upitala je. Iz nje je iznenada provalilo, pa je, kriknuvši,
udarila rukom po površini. »Ne! Neću više razgovora! Molim te, Bože!
Više nema ničega! Rekla sam vam sve što sam znala. Treba mi to
uvjerenje! Pustite me da živim svoj život!«
Službenik s druge strane stakla nije rekao ništa utješno, nego je
zavladala tišina. Žena je nastavila prosvjedovati, pa je stražar na
dužnosti prišao i izveo je prije nego što napravi još veću scenu. Unatoč
tome što su je triput odbili, Lubert je bio siguran da prema njoj
zlonamjerno postupaju.
Poslije nekoliko minuta skriveni službenik pozvao je Mrtvačku
Glavu.
»Herr Brück.«
Pravo stranačko prezime, ako ga je uopće bilo! Herr Brück se
doimao vrlo samopouzdanim. To kopile će se iznenaditi.
Mrtvačka Glava je prišao pultu. Iza stakla se čuo isti prigušeni glas,
a službenik je nešto gurnuo kroz otvor. Herr Brück je pogledao ispravu i
podignuo je: lijepo uvjerenje, posve bijele boje.
Claudia je imala pravo: Lubert je bio odviše nagao, prebrzo je
zaključivao, a upravo ga je to, kao što mu je Kramer stalno ponavljao,
učinilo vrlo dobrim, ali i vrlo lošim arhitektom.
Nije ni razmišljao o tome da će ga odbiti, vjerovao je u svoju
nedužnost, pa čak i u mutni pojam britanske pravde, ali sad su počele
navirati nove sumnje. Možda su pronašli nešto čega nije bio ni svjestan,
pa su ga negdje s nekim obiteljski povezali, možda su ustanovili da mu
je koji rođak Bormannov bratić ili Himmlerov ujak. Možda su otkrili da
je izvršio preljub s Rachael.
»Stefan Lubert?«

260
Glorij@
 Knjigoteka

Loš početak! Britanski službenik izgovorio mu je prezime na

francuski način s nečujnim »t«. Kad je ustao, noge su mu klecale i kao da
su ih probadale iglice. Službenik iza stakla bio je odjeven u mornarski
plavu odoru Nadzornoga odbora, a imao je brčiće nalik na četkicu za
zube, kakve je Führer učinio svojim obilježjem. Lubert nije volio
nikakve brkove, a Führerove je potajno smatrao smiješnim
prenemaganjem. Bilo je čudno što se mnogim britanskim vojnicima još
sviđao taj stil. Ne shvaćaju li kome su nalik? Nezamishvo je da mu
slobodu odbija Englez koji je nalik na Hitlera!
»Vaše uvjerenje.«
Na pultu se pojavio bijeli papir s natpisom: »Uvjerenje o
nedužnosti, Nadzorni odbor za Njemačku«, a Lubert je zurio u njega. Na
ispravi jedva da je što pisalo. Polovicu prostora zauzimao je pečat
Nadzornoga odbora i potpis časnika Obavještajne službe, jasan i
suzdržan, osim što je prvo slovo prezimena bilo prekomjerno zaobljeno.
Burnham!
Lubert je pomilovao uvjerenje, pomirisao ga, pa ga je čak pritisnuo
na prsa, kao da drži ljubavno pismo. Imao je Persilschein! Poželio je
poljubiti Hiderova dvojnika, mahati uvjerenjem po zraku i objaviti
novost cijelome Hamburgu: »Čist sam! Slobodan sam raditi i putovati!
Slobodan sam živjeti!«
Izašavši na ulicu, duboko je udahnuo, a onda prešao prijeko i stao
na rubu ruševina. Steindamm je obilježavao vanjski rub dosega vatrene
oluje, a to se jasno vidjelo i poslije četiri godine jer su se na jednoj strani
ulice dizale šesterokatnice, a na drugoj se područje sa zemljom
sravnjenih ruševina protezalo na jug sve do Hammerbrooka, kao da se
iza velike ravnice uzdižu strme, nazupčane stijene. Bio je to beživotni
krajolik, osim što su tamne crvenorepke u otopljenu snijegu tražile
hranu i gnijezdile se u ruševinama.
Gledajući ptice, počeo je zamišljati kako su sve ruševine već
raščišćene i kako su iskopali temelje za nove kuće, postavivši korijenje
budućih zdanja koja će se rascvjetati iz tla, pa su već niknuli knjižnica s
otvorenom prostorijom koja gleda u dvorište, bolnica s nizom lukova te
škola s ukrasnim motivom u obliku zaobljenih crta i s izbočenim
kamenjem! Bit će tu i novo kino s njegovim potpisom: galerijom za
prikazivanje filmova na otvorenom, zatim autoceste, biciklističke staze,
pločnici za prolaznike, drveće zasađeno u lijepim alejama, kućice za
čamce na jezeru, a vlakovi će na podignutim tračnicama juriti nad
261
Glorij@
 Knjigoteka

krovovima kuća. Vodoskoci će izbacivati vodu u uzorcima nalik na

cvijeće, a u parkovima i vrtovima ljudi će moći razmišljati, razgovarati,
igrati se, raspravljati i podijeliti dojmove. Vidio je kako iz opustošenosti
raste cijeli novi grad, divan i prikladan za djecu, roditelje, bake i
djedove, ljubavnike i tražitelje, za slomljene i izliječene, za one kojih
nema i koji nekome nedostaju, za izgubljene i ponovno pronađene.

262
Glorij@
 Knjigoteka

Epilog

Ozi i Ernst koračali su obalom Elbe jer su manje prometnim putem išli
do kuće dobroga Tommyja. »Zašto je nisi ubio?« upita Ernst. »Imao si
priliku.«
Istina, Ozi je Zvijer imao na nišanu dogleda zeiss koji je povećavao
četiri puta, prst mu je bio na okidaču puške mosinnagant, a kundak je
čvrsto pritisnuo uz rame kao što mu je Berti pokazao. Parkom su hodali
poput lovaca, okrenuvši stopala prema van i savivši koljena, a nadali su
se da će ustrijeliti fazana kad su ravno pred sobom ugledali crnu
panteru koja je glavu zabila u jelenju utrobu, a mišići na vratu trzali su
joj se dok je kidala meso s kostiju. Ozi joj je vidio zube nalik na tipke
glasovira, crno krzno bilo joj je poput kaputa otmjene dame, a oči su
sjale kao smaragdi. »Hajde!« prošaptao je Ernst. »Što čekaš?« Ozi ju je
upravo tada mogao ubiti, ali nije to mogao učiniti, za trenutak je bio
neodlučan, a velika mačka je podignula pogled, žmirnula smaragdnim
očima i šmugnula.
Ozi je slegnuo ramenima. »Ne znam. Ne mogu to objasniti.«
Kad su nastavili put, rastjerao je jato muha koje su mu letjele oko
glave.
»Časna riječ, čeka nas tisuću godina najezde muha. Ta mala kopilad
osvojila je grad. Nisu izbirljive. Muha bi rekvirirala komad dreka,
pozvala svu svoju obitelj i rođake da ondje stanuju, pa bi to nazvala
domom.«
»Sad mi nedostaje snijeg«, izjavi Ernst. »Barem je držao poklopac
na tom smradu.«
Došli su do mjesta gdje je rijeka zaokretala i gdje je Ozi s kraja mola
rasuo majčin pepeo. Pitao se gdje je ona sada. Ne može se reći kamo vas
rijeka može odvesti ako joj dopustite. Mogla bi biti u Cuxhavenu,
Heligolandu ili Syltu, samo ako nije zapela na blatnoj obali
Grünendeicha gdje bi je ona debela kopilad od vrana pojela za doručak.
Kad mu je vjetar nanio njezin pepeo preko čizama i u usta, nakratko je
pomislio da ju je trebao rasuti po ruševinama Hammerbrooka ili
njezinim pepelom posuti tratine parka Jenisch, ali onda se sjetio što je
uvijek govorila: »Htjela bih živjeti pokraj rijeke.« Zato je čekao da vjetar
263
Glorij@
 Knjigoteka

zamre, pa zagrabio u limenku od kolača, uzeo punu šaku pepela, pa ga

bacio, a ovaj put je majka poput snježnih pahuljica pala na riječne vode i
otplutala na zapad, prema moru.
Kad su se približili kući, Ernst se uznemirio.
»Nisam siguran da bismo to trebali učiniti. Misliš li da moramo?«
»Edmund nam je prijatelj. Uvijek nam je davao pljuge.«
»Možda nas policija još uvijek traži.«
»Kretat ćemo se među drvećem, lukavo kao sama Zvijer.«
Skrenuli su od rijeke, prešli vrtove, a onda i cestu, krećući se od
drveta do drveta dok se nisu našli nasuprot vratima. Popeli su se na
drvo da bolje pogledaju preko vrtne ograde. Ozi je s puške mosin skinuo
dogled zeiss. Izvadio ga je iz džepa i počeo motriti.
»Vidiš li ga?« upita Ernst.
Na prilaznome puteljku više nije bilo Führerova staroga
automobila, a na stupu više nije lepršala Tommyjeva zastava. Nije bilo
ni traga od Edmunda, a ni od pukovnika ni njegove žene. Ni najmanjega
traga!
»Ne vidim Tommyje.‹‹
»Možda su se vratili kući«, pretpostavi Ernst. »Vjerojatno sjede
pred bijelim stijenama Windsora i pričaju viceve o Hitlerovim jajima.«
Na tu pomisao Ozi se duboko rastužio i to ne samo zato što je
trebao cigarete. I dalje je motrio kuću i dvorište, nadajući se da će
ugledati svoga prijatelja ili bilo koga od dobrih Tommyja.
Kroz prozor u prizemlju kuće vidio je kako se nešto kreće.
Podesivši dogled, razaznao je da su to noge muškarca koji stoji na
ljestvama. Otac Bertine djevojke nešto je pričvršćivao na zid - sliku. Ozi
ga je neko vrijeme gledao, a onda nastavio pretraživati pogledom:
prozor... zid... prozor... vrt. Vidio je da na stolici sjedi neka gospođa,
okrenuta prema rijeci. Na nečemu je radila iglom i koncem, ali nije
mogao raspoznati što je to.
»Što sad vidiš?«
»Neku ženu, ali nije Edmundova Mutti. Nikad je prije nisam vidio.
Izgleda prilično simpatično, iako nije Marlene Dietrich.«
»Netko prelazi preko vrta«, primijeti Ernst. »Debela djevojka.«
Maknuvši dogled, Ozi je vidio kako vrtom prema ženi koja je sjedila
na stolici dolazi neka djevojka.
264
Glorij@
 Knjigoteka

»To je Bertijeva cura.« Ponovno je pogledao kroz dogled. »Netko joj

je u suknju stavio medicinsku loptu.«
»Što?«
Ozi je spustio dogled. »Bertijeva cura postat će Mutti.« Predao je
zeiss Ernstu i nastavio motriti golim očima. Pomislio je na svoga brata.
Trebao bi doznati tako što.
»Sad dolazi i čovjek«, pokaže Ernst.
Ozi je vidio kako vrtom korača otac Bertijeve cure i prilazi drugim
pojavama, noseći pladanj s kavom i kolačima. Položio ga je na vrtni
stolić, a onda je, privukavši stolicu, sjeo do žene. Obratio joj se i uhvatio
je za ruku.
»Da se vratimo poslije?« upita Ernst. »Ozi? Što hoćeš da učinimo?«
»Gledajmo još malo«, glasio je odgovor. »Samo želim vidjeti što će
se dogoditi.«

265
Glorij@
 Knjigoteka

ZAHVALE

Zahvaljujem ocu koji mi je ispričao kako je 1946. moj djed Walter

Brook u Hamburgu rekvirirao kuću za svoju obitelj, a postupio je
jedinstveno, dopustivši vlasnicima da ostanu na svom posjedu, pa su
stoga njemačka i britanska obitelj pet godina dijelile kuću, počevši
godinu dana poslije završetka Drugog svjetskog rata, a te su me prilike
nadahnule da napišem ovaj roman.
Hvala i stricu Colinu Brooku koji mi je, zajedno s ocem, pružio
ključne pojedinosti glede povijesne podloge, a svojim sjećanjima prenio
mi ozračje (i pokazao fotografije) onoga doba. Bez svega toga ne bih bio
u stanju izgraditi vlastitu sliku, a ni priču.
Zahvaljujem i svojoj književnoj posrednici, Carolini Wood, koja me
godinama nagovarala da napišem tu priču, a uporno je tvrdila da to
mora biti roman (kao i filmski scenarij), pa nije prestajala dok nisam
napisao dovoljno teksta da pobudimo zanimanje izdavača.
Zahvalnost dugujem i Jacku Arbuthnotu, filmskome producentu u
tvrtki Scott Free, koji je, kad sam mu ispričao što kanim, naručio
scenarij, a to je moju književnu posrednicu poput strujnoga udara
potaknulo da me još više nagovara da napišem roman.
Zahvaljujem svojim urednicima Willu Hammondu u Penguinu i
Diani Coglianese u Knopfu što su se odvažili na »skok vjere« glede knjige
od koje sam tada napisao samo šestinu, a onda su mi pomogli da
istešem gromadu koja je bila nalik na staklarski kit, no na kraju sam
ipak ostvario nešto vrijedno čitanja.
Zahvalnost dugujem i raznim prijateljima koji su me tijekom godina
ohrabrivali da napišem još jedan roman kad nisam bio siguran hoću li,
bih li trebao i bih li to uopće mogao učiniti. Svi vi, prijatelji, znate tko
ste.
Zahvaljujem svojoj supruzi i glavnoj urednici Nicoli koja me
podnosila dok sam pokušavao pisati, a ona je tijekom zadnjih dvadeset
godina podučavala uistinu veliku književnost.
Zahvaljujem i Autoru svega postojećega.
Rhidian Brook (1964.) nagrađivani je britanski književnik, autor
televizijskih drama i filmski scenarist. Za svoj prvi roman The Testimony
266
Glorij@
 Knjigoteka

of Taliesin Jones (1996., Svjedočanstva Taliesina Jonesa) primio je

nekoliko nagrada, između ostaloga i »Somerset Maugham« 1997., a
poslije nekoliko godina po njemu je snimljen i film s Jonathanom
Pryceom u glavnoj ulozi.
Priče objavljuje u časopisima poput Paris Reviewa, New Statesmana
i Time Outa, a emitirao ih je i BBC-jev »Radio 4« s kojim redovito
surađuje u rubrici Thought of the Day (Misao dana).
Godine 1999. objavio je i drugi roman, Jesus And The Adman (Isus i
autor reklama), a 2007. godine i treću knjigu - More Than Eyes Can See u
kojoj tematizira problem epidemije side.
Njegov najnoviji roman U kući drugih (The Aftermath, 2013.)
zadivljujuća su priča o privrženostima, žudnjama kao i o snazi
opraštanja, utemeljena na iskustvima njegovoga djeda u poratnoj
Njemačkoj te je dosad preveden na dvadesetak jezika, a filmska prava
otkupili su producentska tvrtka redatelja Ridleyja Scotta i BBC Films.
Za dodatne obavijesti o Rhidianu Brooku ili o njegovom romanu U
kući drugih posjetite njegove web stranice na www.rhidianbrook.com

267
Glorij@