Word 2

word 1
Wiki Loves Folklore
Fotografirajte vašu lokalnu kulturnu baštinu, pomozite Wikipediji i osvojite nagrade!
[sakrij]
2022. sudjelujte u međunarodnom natjecanju »Feminizam i folklor 2022.«
ntare o uvođenju važnih pravila i smjernica koje nemamo.
Prvi svjetski rat
Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje
Prvi svjetski rat
Prizori iz Prvog svjetskog rata.
28. srpnja 1914. - 11.
Vrijeme studenoga 1918.[1]
4 godine, 3 mjeseca i 14 dana
Lokacija Europa, Afrika i Srednji istok
Ishod Pobjeda Antante.
Sarajevski atentat (28. lipnja),

Austrija objavljuje rat Srbiji (28.
Casus belli
srpnja), Rusija mobilizira vojsku na
Austro-Ugarsku (29. srpnja)
Raspad Austro-Ugarske, Osmansko
g Carstva i Njemačkog Carstva.
Teritorijalne
Rusija iz carstva pretvorena u novu
promjene
državu. Stvorene mnoge
nove istočnoeuropske države.
Sukobljeni
Antanta:
Francuska
Središnje sile:
Britansko Carstvo
Njemačko Carstvo
SAD
Austro-Ugarska
Rusko Carstvo
Osmansko Carstvo
Kraljevina Italija
Bugarsko Carstvo
Kraljevina Srbija
viš.
Vođe
Ferdinand Foch
Georges
Clemenceau
Herbert Henry
Asquith Vilim II.
Douglas Haig Erich von Falkenhayn
John Jellicoe Paul von Hindenburg
Woodrow Wilson Reinhard Scheer
John J. Pershing Franjo Josip I.
Nikola II. Conrad von
Aleksej Brusilov Hötzendorf
Viktor Emanuel III. Mehmed V.
Luigi Cadorna İsmail Enver
Armando Diaz Ferdinand I.
Vittorio Orlando
Petar I. Karađorđević
Aleksandar I.
Karađorđević
Posljedice
Poginulih vojnika: Poginulih vojnika:
5.520.000 4.386.000
Ranjenih vojnika: Ranjenih vojnika:
12.831.000 8.388.000
Nestalih vojnika: Nestalih vojnika:
4.121.000[2] 3.629.000[2]
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji
se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.[1] Posljedice rata bile su,
između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i
civila[3] (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti) i značajna
razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je
prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je
mobilizirano od 1914. do 1918.[4][5]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno
Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države
pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u
travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili
su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u
listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od
europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno
neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju

Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske
na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za
mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se

sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[6] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom
većom od 600 km.[6] Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena
željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili
podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke
borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28.

lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija
posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij,
a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za
rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od
teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina
SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante
kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo,
koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim
teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana
je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju
sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao
nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Sadržaj
1Uzroci
1.1Podjela Europe na blokove
1.2Diplomatske krize
1.3Ratni planovi
1.4Predviđanje Durnova
2Povod i objava rata
2.1Diplomatski potezi
2.2Objave rata
3Atmosfera u trenutku izbijanja rata
4Tijek rata
4.1Godina 1914.
4.2Godina 1915.
4.3Godina 1916.
4.4Godina 1917.
4.5Godina 1918.
5Bojišta
6Vojna tehnika
7Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata
8Ulazak SAD u sukob i kraj rata
9Žrtve Prvoga svjetskog rata
10Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
11Bilješke
12Literatura
13Vanjske poveznice
Uzroci[uredi | uredi kôd]
Etničko-jezična karta Austro-Ugarske
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u
neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno
činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga
relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj
Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne ideologije

u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim
granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bio je stalan
izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-
Ugarska ili Osmansko Carstvo postala nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i
demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom
mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.
HMS Dreadnought. Do Prvoga svjetskog rata, trajala je u povećanju i naoružavanju mornarica između
Njemačke i Velike Britanije.
Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o

superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni
sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni
sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine.
Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von
Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje
na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko
prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski
najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog
toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori
ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti
britansko kolonijalno carstvo.
Glavni su uzrok izbijanja I. svj. rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih saveznika te članica Centralnih si
kolonijalizam). Njemačka je ušla u rat kako bi od svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svj.
području Jadranskoga i Egejskoga mora. Gl. ciljevi Velike Britanije bili su očuvanje vlastitoga kolon. imperija i slabljenje
carstvo, oslabila Njemačku i povratila Alsace i Lorenu, koje joj je Njemačka oduzela u ratu 1870–71. Carska se Rusija b
izlaz na Sredozemno more. Japan je želio ojačati svoj utjecaj u Kini i preoteti njem. posjede na Tihom oceanu. Talijans
Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje tal. kolonija u Africi. Na izbijanje rata također su utjecali: trajne napetosti u s
unutrašnjopolit. situacija u pojedinim državama (os. Njemačkoj) ali i pogrješne percepcije mogućega sukoba (opće mi
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Podjela Europe na blokove[uredi | uredi kôd]
Vojni savezi iz 1914. u Europi
Podrobniji članci o temama: Antanta i Trojni savez, poslije Centralne sile
Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojnog

saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više naoružavale.
Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko
njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-
Ugarske na Balkanu.
Diplomatske krize[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Uvod u Prvi svjetski rat
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod
bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe.
Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najočitiji na pomorskom polju - Velika
Britanija i Njemačka natjecale su se da sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.
Satirični prikaz Aneksijske krize
Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju

savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza
stvorenog 1894. između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge strane, Trojni savez bio
je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti
kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su potresle četiri velike krize,
koje su umalo dovele do početka oružanih operacija. Prva kriza je izazvana u Maroku 1905. kada se
Njemačka umiješala u sukob između marokanskih revolucionara i francuskih kolonizatora. Francuska
je Njemačkoj prijetila ratom, ali je sukob riješen mirnim putem u Španjolskoj 1906.
Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je Austro-Ugarska aneksirala Bosnu i
Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo jer
u to vrijeme Rusija nije bila dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih
priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Druga marokanska
kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala razarač Panther u marokanski grad Agadir u
trenutku kada je Francuska nastojala osigurati prevlast u Maroku. Nakon mnogobrojnih prijetnji s
obje strane sukob je riješen kolonijalnim kompromisom. Kako su velike sile bile okupirane
marokanskom krizom, Italija je iskoristila priliku da napadne Tursku zbog sukoba oko
oblasti Tripolitanije i Libije.
Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao pobjednica što je samo
raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austro-ugarskom vlašću. Poražene zemlje, Bugarska
i Turska, samo su čekale priliku za osvetu.
Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o
ratu donesena je već u prosincu 1912., kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske
kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična jer tamošnje stanovništvo pod političkim
utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji
Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno upućuju na ono što će
se dogoditi poslije.
Ratni planovi[uredi | uredi kôd]
Prikaz Schlieffenovog plana
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne
planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega iz francusko-pruskog rata. Smatralo se da je
za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno
razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se
masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u velikoj
odlučnoj bitki u roku od mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvoga razmišljanja bio je
njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim
manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema
Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom znatno premašivale one
iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju
adekvatno opskrbljivati.
Mnogo je važniji bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanu vojniku
omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno
oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala mnogo veći domet,
preciznost i razornu moć. Europske su se vojske također od početka 20. stoljeća opskrbljivale
modernim mitraljezima. U to se vrijeme u vojne svrhe počeo koristiti i nedavno izumljen radio, a
deset godina poslije i avijacija, pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tomu bio je relativno dugo razdoblje
mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske vojske nisu imale prilike testirati
novo oružje. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije,
poučeni iskustvima iz Burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza
u rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. godine. No, ostale su vojske taktiku, strategiju i logistiku
uglavnom temeljile na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-
turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem, čija iskustva nisu primjenljiva
na europske prilike.
Predviđanje Durnova[uredi | uredi kôd]

Durnovo
Petr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutarnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905.
godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom
i Velikom Britanijom u korist Njemačke, jer sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će
posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:
Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.
Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u
Rusiji.
U slučaju poraza Njemačke, tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija, koje će
iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[7]
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do ekstremnog oblika socijalističke
revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.
Povod i objava rata[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Sarajevski atentat i Srpanjski ultimatum
Diplomatski potezi[uredi | uredi kôd]
Uhićenje Gavrila Principa nakon atentata na Franju Ferdinanda, 28. lipnja 1914.
U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati

vojne vježbe austrougarske vojske. Dana 28. lipnja 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je
u atentatu koji je počinio Gavrilo Princip, pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja
dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je
mogla pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na ruske interese na Balkanu i napetosti u
međunarodnim odnosima – izazvati opći rat.
Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika te smatrajući da je

atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu u Kraljevini Srbiji i 23. srpnja 1914.,
potaknuta od Njemačke, daje ultimatum s ponižavajućim uvjetima za Srbiju. Srbija je na nagovaranje i
Rusije i Velike Britanije 25. srpnja pristala na sve osim na dvije točke ultimatuma. Odbijajući onaj dio
ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost da se pokori
odluci Međunarodnoga suda u Hagu. U diplomatski maestralno napisanom tekstu, uz dobivenu
podršku Rusije, Srbija je praktički odbila ultimatum i odmah počela mobilizaciju.
Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je zaprijetila mobilizacijom,

a Velika Britanija je zahtijeva međunarodnu konferenciju. Svi ovi napori su propali. Njemački car Vilim
II. smatrao je srpski odgovor zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no
Austro-Ugarska ne želi odustati od rata.
Objave rata[uredi | uredi kôd]
"Put u Pariz", "Vidimo se poslije na Bulevaru", "U boj" samo su neke od poruka na vagonu, u kojem su
prevoženi njemački vojnici na bojište na početku rata.
Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila djelomičnom

mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija dovesti do rata s Njemačkom, čak je
ponudila natjerati Austro-Ugarsku na prihvaćanje odgovora Srbije ako se Rusija
demobilizira. Rusija to odbija i 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s
mobilizacijom istog dana. Nijemci su 2. kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske vlada prolaz
za svoje trupe na putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza objavljen rat.
Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da poštuje neutralnost i
suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj objavljuje rat istog dana. Crna Gora pridružila se
Srbiji 5. kolovoza navješćujući rat Austro-Ugarskoj, koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica Trojnog
saveza, proglasila se neutralnom. Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no aktivirao je niz
savezništava. Tako je svijet ušao u Prvi svjetski rat.
Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih država: Rusija, Francuska, Velika
Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane, te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita
vojna nadmoć Antante bila je više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj
opremljenosti s njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta
bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je
postalo jednim od najvažnijih čimbenika rata.
Atmosfera u trenutku izbijanja rata[uredi | uredi kôd]
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkoga vrha, stvarna situacija
bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih, Franz Conrad von Hötzendorf, glavni
zapovjednik austrougarske vojske koji se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni
zagovornik mira, bez obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se
tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke mlađi također protivi ratu. Kao što vojska obiju država
dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim dužnosnicima. No oni u ljeto 1914.
imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga pa u tim

najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. Njegove odluke u najmanju ruku
postaju upitne, jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a u drugome pak prema miru. Identična
je situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući srpski odgovor 28. srpnja 1914. godine, obavještava Beč
da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan car i kralj Franjo Josip I. nalazi se
pod pritiskom austrijskih političara da objavi rat. Protivnici su te objave ugarski političari, ali nakon
garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog straha od nove
revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Petr Nikolajevič Durnovo tijekom
veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja
rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da
objavi rat. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za
revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim problemima. Njegova

je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može dopustiti poraz Francuske u ratu", no tri
četvrtine članova njegove vladajuće liberalne stranke protivi se ratu. U skladu s tom politikom, njegov
ministar vanjskih poslova "stvara" plan koji je Njemačka podržala: Austro-Ugarska neka
okupira Beograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave
rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju, jer zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah
objaviti rat, Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj prolaza njemačke vojske kroz
neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Mobilizacija s vjerom u brzu pobjedu.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični ljudi i
intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje generacije Friedrich
Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914. godine: "Ovo je nova svjetska povijesna epoha", a poslije će
dodati da je to bio trenutak "najvećeg veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik
objave rata, ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez
obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije protjerati iz Austrije
zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio tamošnje
bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama Antante o čemu piše socijalist Loius Barthas govoreći
kako su sve stranačke podjele bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća
na ulicama izmjenjuju poljupce i dobre želje. Prema njegovim riječima nastaje paradoks, jer prvi je
utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su najveća razočaranja od
početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat
ako su se žene, majke i sestre pobunile. No one su rat ipak podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat
bude heroj, čime će one postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva, koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih ministara
potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske Franjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja
sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima
"Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj
mobilizaciji 24. srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga
teško zaustaviti".
Tijek rata[uredi | uredi kôd]
Godina 1914.[uredi | uredi kôd]
Francusko pješaštvo s bajonetama
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći

izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u
Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da
napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu.
Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. rujna. S druge strane,
saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu
bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka
koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La
Manchea do švicarske granice.
Ruski zarobljenici u Tannenbergu
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih tromjesečnih

borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i dio Francuske. Bio je to kraj
manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je
tražena i s novim bojnim sredstvima.
Srpski vojnici prelaze rijeku Kolubaru u prosincu.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na Zapadu. Rusi su u
kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj
kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad
austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate.
Bojišnica se stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga
na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale prvu veću pobjedu u bitki na Ceru, kada
je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U
studenom su austrougarske snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom
protuudaru (Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo neke njemačke
posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan riješiti rat u prvih nekoliko
mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija
se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine
vojske.
Hrvatski domobrani u austrougarskoj vojsci pri gradnji rova u Galiciji
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene strane. U veljači,
Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je
počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u
podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti.
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta
stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su
izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im
omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije će ta sredstva
koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos velikim borbama i golemim
gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofenziva
u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj
ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan
pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele,
a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio
turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je

formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja
godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4
ofenzive probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama. Ulazak Bugarske u rat na
strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog napada na Srbiju. U listopadu 1915.
njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu
1915. i siječnju 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na
jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije premjestili
na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada Afrike, a
u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
Francuzi u rovovima oko Verduna
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na
spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena
Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima
zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje
francuskoga ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci su
nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij.
Dana 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u ratu, u kojoj je britanska flota
natjerala njemačku na povlačenje.
Britansko pješaštvo i tenk kod Somme
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci

Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik
broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili
prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u
svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzinkan.
Sukob Talijana i Austro-Ugarske kod Dobereda, jedne od najkrvavijih bitaka.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela. Početkom lipnja
slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku crtu i
zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio
Galicije s oko 400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom,
dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti
rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci
težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i
većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su

vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi na solunskoj bojišnici. Dana 18.
listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan, a 9. prosinca Saveznici Bitolj.

Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom
polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole
II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila
je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju
preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem austrougarske crte
i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Krstarica Aurora odigrala je značajnu ulogu u Oktobarskoj revoluciji.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su odbačeni duboko na
Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve
većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i
Rusije, što je slijedila i Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i
neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917.
inicijativa je bila uglavnom u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih
operacija. Najveću ofenzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj),
ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–studeni).
Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na
stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona

savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon
potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem
je Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6.
travnja. Izbacivanje Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i
pokušaju postići rješenje prije masovnog dolaska američkih snaga.
Marš njemačke vojske u bitki kraj Kobarida (dvanaestoj bitki na Soči).
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim
interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije
su žrtve često bili američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči
vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je
dolazak prvih američke snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su početkom
studenoga, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki kraj Kobarida potpuno probile
talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu.
Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu
uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na nepovoljan mir. Rusi
su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije
nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su svoje
efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili
velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu su bojišnicu stalno stizale američke
postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite
ratne istrošenosti njezina potencijala.
Nijemci u proljetnom napredovanju
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des
Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena
ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka
imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni
proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska
istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon
neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa
sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Savezničko stodnevno napredovanje
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je polako, ali sigurno
počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost
belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama
naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko 600.000 vojnika,
a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko 620.000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i
dvije francuske divizije izvršile su proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati
prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a bojišnicaa se ubrzo raspala i u Albaniji i Traciji. Bugarska
je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do
kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Potpisivanje primirja s Njemačkom
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Nakon
neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije toga, potkraj listopada Talijani su prešli u
ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili austrougarsku crtu. Nakon toga, 3.
studenoga, Austro-Ugarska je kapitulirala. Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske
vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od
nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa savezničkim napadima, u
Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je republika i 11. studenoga potpisana
kapitulacija njemačke vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.
Bojišta[uredi | uredi kôd]
Stanje na početku Prvoga svjetskog rata, 4. kolovoza 1914.

Antanta i Centralne sile u Prvom svjetskom ratu:
* Tamno zelena – Antanta
* Svijetlo zelena – kolonije, dominioni, teritoriji ili okupirani teritoriji Antante
* Tamno naračasta – Centralne sile
* Svijetlo narančasta – kolonije i okupirani teritorij Centralnih sila
*Siva – neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i
Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi, Bliskom istoku
(kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan
značaj za ishod rata.
Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile počele su protunapad i bojišnica je probijena

kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do
crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da
se ratuje protiv "slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
Talijansko bojište: Austro-Ugarska imala je uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih

vojnika i polovica njezine vojske ondje je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo
napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
Balkansko bojište: Godine 1915. Srbija poražena je nakon nekoliko neuspjelih velenapada zbog

iznimne srpske motiviranosti, zbog lošega vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske
mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali
da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli
i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije i ostatci vojske povukli su se na otok Krf. Poražena je i Rumunjska, tek
što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika Britanija i Francuska te australski i
novozelandski vojnici u njihovoj službi izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile
tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha
Francuzi i Britanci iskrcali su se u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko bojište, gdje su odnijeli
pobjedu.
Zapadno bojište: Godine 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila

se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje
položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi.
Azijsko-tursko bojište: U kolovozu 1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila. Do kraja godine

ratovala je s Rusijom bez teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se pogoršao zbog ruskih
pritiska na Kavkazu i u Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu. Britansko-francuska desantna
operacija na Dardanelima završila je u prosincu neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u
Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu
1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i
presječene logističke prometnice turskih snaga u Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih
snaga u srednjoj Aziji.
Rat na moru: Na Sjevernom moru Britanci su blokirali njemačku obalu i do kraja 1914. ograničili
njemački krstarički rat. U veljači 1915. Nijemci su počeli neograničeni podmornički rat, a ograničili su
ga u rujnu nakon prosvjeda SAD-a i drugih neutralnih zemalja. U neodlučenoj bitki kraj Jyllanda 31.
svibnja-1. lipnja 1916. propao je njemački pokušaj dobivanja rata na moru. U veljači 1917. Nijemci su
objavili neograničeni podmornički rat, a Britanci su odgovorili uvođenjem sustava konvoja i jačanjem
protupodmorničke borbe.
Rat u kolonijama: Do kraja 1914. Nijemci su izgubili sve svoje kolonije u Aziji i Tihom oceanu. Slično se
dogodilo i u Africi, s izuzetkom Kameruna, u kojem su borbe trajale do veljače 1916., a u Njemačkoj
Istočnoj Africi do kraja rata 1918.
Vojna tehnika[uredi | uredi kôd]
Debela Berta
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i dalekometni topovi te

automatske puške bili su primijenjeni svuda. Tenkove su prvi primijenili Britanci u bitki na rijeci
Sommi, a 1917. u bitki kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila
strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante. Godine 1915. koristili

su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj
bojišnice kod Trsta.
Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata[uredi | uredi kôd]
Dvojica su papa, papa Pio X. i Benedikt XV. sve činili da do rata ne dođe odnosno da se zaustavi rat.
Ulazak SAD u sukob i kraj rata[uredi | uredi kôd]
Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i ulazak Sjedinjenih
država u rat
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je
surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru, gdje su
potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6. travnja 1917. SAD je stupio u rat na
strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali

s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika počeo je u

kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena.
Austrougarska vojska raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenoga 1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u

šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara Vilima II.Mirovni
ugovor je sklopljen u dvorcu Versalliesu kraj Pariza,na konfereciju su sudjelovale sve države
pobjednice tj Velika četvorka:predsjednik Francuske George Clemenceaus,Velike Britanije David Lloyd
George i Italije Victtorio Orlando te predsjednik SAD-a Thomas Woodrow Willson.
Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo
britanske, američke i belg. snage otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i poč. listopada Nijemci su u sr. dijel
Aisne. Pod pritiskom Vrhovnoga zapovjedništva njemačka se vlada noću između 3. i 4. IX. obratila predsjedniku SAD-a
i Washingtona razmjenjivale note, savezničke su armije odbacile njem. vojsku do crte Lys–Hermann–Hunding–Brunhil
pregovorima bio čvršći. Međutim, kada je Th. W. Wilson uputio Nijemce na savezničko Vrhovno zapovjedništvo na čel
odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da ustraje do kraja. Zbog nepovoljne situacije na bojišnici E. Ludendorff
liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci (mornara u Kielu) te mnogobrojne pobune
zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Ba
Ebertu, koji je poč. Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 19
zaposjednuta područja na zapadu i istoku, zatim Alsace, Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svj. rat
Žrtve Prvoga svjetskog rata[uredi | uredi kôd]

Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava po savezima i
sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom članku.[8]
Populacija
Antanta Vojne smrti Civilne smrti Ukupno Ozlijeđeni
(u milijunima)
Istočna Afrika Vidi fusnotu
Australija 4,5 61.928 61.928 152.171
Belgija 7,4 58.637 62.000 120.637 44.686
Kanada 7,2 64.944 2.000 66.944 149.732
Francuska 39,6 1.397.800 300.000 1.697.800 4.266.000
Kraljevina
4,8 26.000 150.000 176.000 21.000
Grčka
Indija 315,1 74.187 74.187 69.214
Kraljevina
35,6 651.000 589.000 1.240.000 953.886
Italija
Japan 53,6 415 415 907
Luksemburg 0,3 Vidi fusnotu
Kraljevina Crna
0,5 3.000 3.000 10.000
Gora
Novi Zeland 1,1 18.050 18.050 41.317
Newfoundland 0,2 1.204 1.204 2.314
Portugal 6,0 7.222 82.000 89.222 13.751
Rumunjska 7,5 250.000 430.000 680.000 120.000
Rusko Carstvo 158,9 1.811.000 1.500.000 3.311.000 4.950.000
Kraljevina
4,5 275.000 450.000 725.000 133.148
Srbija
Južna Afrika 6,0 9.463 9.463 12.029
Ujedinjeno
45,4 885.138 109.000 994.138 1.663.435
Kraljevstvo
SAD 92,0 116.708 757 117.465 205.690
Ukupno (Antanta) 790,2 5.711.696 3.674.757 9.386.453 12.809.280
Populacija
Središnje sile Vojne smrti Civilne smrti Ukupno Ozlijeđeni
(u milijunima)
Austro-
51,4 1.100.000 467.000 1.567.000 3.620.000
Ugarska
Bugarsko
5,5 87.500 100.000 187.500 152.390
Carstvo
Njemačko
64,9 2.050.897 426.000 2.476.897 4.247.143
Carstvo
Osmansko
21,3 771.844 2.150.000 2.921.844 400.000
Carstvo
Ukupno (Središnje
143,1 4.010.241 3.143.000 7.153.241 8.419.533
sile)
Neutralne zemlje
Danska 2,7 722 722
Norveška 2,4 1.892 1.892
Švedska 5,6 - 877 877
Sveukupno 944,0 9.721.937 6.821.248 16.543.185 21.228.813
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Genocid nad Armencima, Pariška mirovna konferencija

1919., Versajski ugovor, Španjolska gripa i Liga naroda
"Vrli novi svijet", karta Europe 1923., prema Versajskom poretku. Novonastale

države: Finska, Estonija, Letonija, Litva Poljska, Čehoslovačka, Austrija, Mađarska i Jugoslavija nazivan
e su "Novom Europom", u odnosu na države zapadne Europe. Na karti su različitim bojama označene
granice nekadašnjih carstava, od kojih su nastale spomenute države.
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21 milijun ih je ranjeno. Zbog
mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju
žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do
gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija
gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi

potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10.
IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim
Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti
Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje
bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i madž. dijelovi
propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko
Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km².
Pobijeđene sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na
minimum.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i

odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau,
Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše
uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima.
Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.
Bilješke[uredi | uredi kôd]
↑ Jump up to:a b www.enciklopedija.hr, Hrvatska enciklopedija, natuknica Svjetski ratovi,

pristupljeno 4. kolovoza 2018.
↑ Jump up to:a b Evans, David. The first world war: teach yourself, Hodder Arnold, London, 2004.
str. 188.
↑ Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Military Casualties of World War One (engleski).

firstworldwar.com
↑ James Atkinson. 16. prosinca 2002. The Treaty of Versailles and its Consequences (engleski).
jimmyatkinson.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2009.
↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe,
Oxford: Blackwell, ISBN 0631189394
↑ Jump up to:a b Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18: the live and let live system,
London: Pan, ISBN 0330480685
↑ Durnovo Memorandum, Russian History (HIS 242) Course Documents, ctevans.net, pristupljeno

14. svibnja 2019. (engl.)
↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s izvorima za brojke
Literatura[uredi | uredi kôd]
Opća i nacionalna enciklopedija
Hrvatski obiteljski leksikon
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Na Zajedničkom
poslužitelju postoje datoteke na
temu: Prvi svjetski rat.
Internetski portal Hrvatskog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata
Opširan prikaz rata dat u brojevima 2 i 3 časopisa Matice hrvatske, Hrvatska revija, 2004. i Priče
veterana
Broj 2 - Hrvati i europski bog Mars Prvi svjetski rat i Hrvati, Veliki rat: Vojnopolitička situacija uoči
rata, Fronta na Soči, Zadar u Prvome svjetskom ratu
Broj 3 Združenim snagama - portreti vojnika Veliki rat: Pregled ratnih operacija (+ Statistički podatci o
ratu + Biografije), Ratni dnevnik Đure Radakovića, Ratna bolnica Crvenog križa u Valpovu
Hrvatska enciklopedija (LZMK) Svjetski ratovi: Prvi svjetski rat + Kronologija važnijih vojnih i političkih
događaja
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država tijekom I. svjetskog rata:
Britansko oružje
Francusko oružje
Rusko oružje
Talijansko oružje
Američko oružje
Njemačko oružje
Naoružanje Austro-Ugarske
[otkrij]
v • r • u
Prvi svjetski rat
Kategorije:
Izabrani članci
Ratovi
Prvi svjetski rat
Navigacijski izbornik
Niste prijavljeni
Razgovor
Doprinosi
Stvori račun
Prijavi se
Stranica
Razgovor
Čitaj
Uredi
Uredi kôd
Vidi povijest
Traži
Top of Form
Traži Kreni
Bottom of Form
Glavna stranica
Kafić
Novosti
Nedavne promjene
Slučajna stranica
Pomoć
Donacije
Pomagala
Što vodi ovamo
Povezane promjene
Postavi datoteku
Posebne stranice
Trajna poveznica
Podatci o stranici
Citiraj ovu stranicu
Stavka (Wikipodatci)
Ispis/izvoz
Stvori knjigu
Preuzmi kao PDF
Inačica za ispis
Wikimedijini projekti
Zajednički poslužitelj
Drugi jezici
‫العربية‬
Asturianu
Башҡортса
Bosanski
Čeština
Dansk
Deutsch
English
Српски / srpski
Još 194 druga jezika
Uredi međuwikije
Ova stranica posljednji je put uređivana 17. siječnja 2022. u 20:36.
Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu
se primjenjivati i dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje.
Zaštita privatnosti
Impresum
Odricanje od odgovornosti
Prikaz za mobilne uređaje
Razvojni programeri
Statistika
Izjava o kolačićima
W
iki Loves Folklore
Fotografirajte vašu lokalnu kulturnu baštinu, pomozite Wikipediji i osvojite
nagrade!
[sakrij]
o uvođenju važnih pravila i smjernica koje nemamo.
Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat
28. srpnja 1914. - 11. studenoga 1918.[1]

Vrijeme
Sarajevski atentat (28. lipnja), Austrija
objavljuje rat Srbiji (28. srpnja), Rusija
Casus belli
mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29.
srpnja)
Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog
Teritorijalne Carstva i Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva
promjene pretvorena u novu državu. Stvorene mnoge
Sukobljeni
Antanta:
Francuska
Središnje sile:
Britansko Carstvo
Njemačko Carstvo
SAD
Austro-Ugarska
Rusko Carstvo
Osmansko Carstvo
Kraljevina Italija
Bugarsko Carstvo
Kraljevina Srbija
viš.
Vođe
Ferdinand Foch
Georges Clemenceau
Herbert Henry Asquith
Douglas Haig
Vilim II.
John Jellicoe
Erich von Falkenhayn
Woodrow Wilson
Paul von Hindenburg
John J. Pershing
Reinhard Scheer
Nikola II.
Franjo Josip I.
Aleksej Brusilov
Conrad von Hötzendorf
Viktor Emanuel III.
Mehmed V.
Luigi Cadorna
İsmail Enver
Armando Diaz
Ferdinand I.
Vittorio Orlando
Aleksandar I.
Karađorđević
Posljedice

5.520.000 4.386.000
12.831.000 8.388.000
4.121.000[2] 3.629.000[2]
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država
(Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28.
srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.[1] Posljedice rata bile su, između ostalih, i više
od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila [3] (zbog
čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti) i značajna
razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih
razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove.
Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. [4][5]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su
činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji
i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su
najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene
Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili
su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim
silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska.
Do završetka rata od europskih zemalja samo
su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog
prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji
je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz
savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se
dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno
bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[6] Ova
su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km.[6] Na Istočnom bojištu velika
prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile
da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na
balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a
bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je
najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s
Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna
podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove
države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat
i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su
ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene
su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je
ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao
protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku
Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je
veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove
države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda,
međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju
sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka
koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga
svjetskog rata.
Sadržaj
 1Uzroci
o 1.1Podjela Europe na blokove
o 1.2Diplomatske krize
o 1.3Ratni planovi
o 1.4Predviđanje Durnova
 2Povod i objava rata
o 2.1Diplomatski potezi
o 2.2Objave rata
 3Atmosfera u trenutku izbijanja rata
 4Tijek rata
o 4.1Godina 1914.
o 4.2Godina 1915.
o 4.3Godina 1916.
o 4.4Godina 1917.
o 4.5Godina 1918.
 5Bojišta
 6Vojna tehnika
 7Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata
 8Ulazak SAD u sukob i kraj rata
 9Žrtve Prvoga svjetskog rata
 10Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
 11Bilješke
 12Literatura
 13Vanjske poveznice
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom
imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19.
stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan -
iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle
ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne
ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu
poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s
druge strane granice bio je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek
postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala
nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u
mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i
sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.
Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno

teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo
u gotovo neizbježni sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav
ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav
nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta
von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu
državu natjerao da ratuje na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na
njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao
vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s
mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve
agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi
mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko
kolonijalno carstvo.
Glavni su uzrok izbijanja I. svj. rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih saveznika te članica Centralnih sila i njihovih save
u rat kako bi od svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svj. prevlast. Austro-Ugarska je ušla u rat kako bi učvrs
su očuvanje vlastitoga kolon. imperija i slabljenje Njemačke kao glavnoga i opasnoga suparnika. I Francuska je ušla u rat kako bi očuvala
Carska se Rusija borila za utjecaj na Balkanu i u Osmanskom Carstvu, za Galiciju i Bukovinu, ali i za Dardanele, tj. za izlaz na Sredozem
obuhvaćali Južni Tirol, Slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Dalmacije i Albanije, Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje tal. kolon
1870. koji se počeo iscrpljivati, utrka u naoružanju, unutrašnjopolit. situacija u pojedinim državama (os. Njemačkoj) ali i pogrješne perce
komunikacija.

saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više
naoružavale.
Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište
sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala
Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća -
čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati
sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i
bio je najočitiji na pomorskom polju - Velika Britanija i Njemačka natjecale su se da
sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i

Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti
i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza
stvorenog 1894. između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge
strane, Trojni savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina
Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je
tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su potresle
četiri velike krize, koje su umalo dovele do početka oružanih operacija. Prva kriza je
izazvana u Maroku 1905. kada se Njemačka umiješala u sukob između marokanskih
revolucionara i francuskih kolonizatora. Francuska je Njemačkoj prijetila ratom, ali je
sukob riješen mirnim putem u Španjolskoj 1906.
Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je Austro-Ugarska
aneksirala Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju
protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo jer u to vrijeme Rusija nije bila
dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali
sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Druga marokanska
kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala razarač Panther u marokanski
grad Agadir u trenutku kada je Francuska nastojala osigurati prevlast u Maroku.
Nakon mnogobrojnih prijetnji s obje strane sukob je riješen kolonijalnim
kompromisom. Kako su velike sile bile okupirane marokanskom krizom, Italija je
iskoristila priliku da napadne Tursku zbog sukoba oko oblasti Tripolitanije i Libije.
Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao pobjednica
što je samo raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austro-ugarskom vlašću.
Poražene zemlje, Bugarska i Turska, samo su čekale priliku za osvetu.
Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914. godine,
politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912., kada njemačka vlada
donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je
slična jer tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra
kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji
Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno
upućuju na ono što će se dogoditi poslije.
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je
doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega iz
francusko-pruskog rata. Smatralo se da je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem
roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom
željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se
masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti
u velikoj odlučnoj bitki u roku od mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvoga
razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske
snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se
nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da
neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom znatno
premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na
konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo je važniji bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanu
vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću -
postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja
je imala mnogo veći domet, preciznost i razornu moć. Europske su se vojske također
od početka 20. stoljeća opskrbljivale modernim mitraljezima. U to se vrijeme u vojne
svrhe počeo koristiti i nedavno izumljen radio, a deset godina poslije i avijacija,
pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tomu bio je relativno
dugo razdoblje mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske
vojske nisu imale prilike testirati novo oružje. Britanci, koji su imali malu profesionalnu
vojsku, uveli su doduše određene inovacije, poučeni iskustvima iz Burskog rata, dok
je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom
ratu 1904. – 1905. godine. No, ostale su vojske taktiku, strategiju i logistiku uglavnom
temeljile na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-
turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem, čija iskustva
nisu primjenljiva na europske prilike.
Durnovo
Petr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutarnjih poslova koji je ugušio tamošnju
revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva
da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, jer
sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti
katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:
1. Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve

imati Rusija.
2. Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza
sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne
revolucije u Rusiji.
3. U slučaju poraza Njemačke, tamošnje
stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih
partija, koje će iskoristiti patriotske osjećaje
stanovništva za napad na režim koji ih je
izdao.[7]
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do ekstremnog
oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do
pojave nacionalsocijalizma.

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u

Sarajevo nadgledati vojne vježbe austrougarske vojske. Dana 28. lipnja 1914.,
tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu koji je počinio Gavrilo Princip,
pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja dobivenog u Srbiji.
Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je mogla
pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na ruske interese na Balkanu i
napetosti u međunarodnim odnosima – izazvati opći rat.
Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika te
smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu
u Kraljevini Srbiji i 23. srpnja 1914., potaknuta od Njemačke, daje ultimatum s
ponižavajućim uvjetima za Srbiju. Srbija je na nagovaranje i Rusije i Velike Britanije
25. srpnja pristala na sve osim na dvije točke ultimatuma. Odbijajući onaj dio
ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost
da se pokori odluci Međunarodnoga suda u Hagu. U diplomatski maestralno
napisanom tekstu, uz dobivenu podršku Rusije, Srbija je praktički odbila ultimatum i
odmah počela mobilizaciju.
Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je
zaprijetila mobilizacijom, a Velika Britanija je zahtijeva međunarodnu konferenciju.
Svi ovi napori su propali. Njemački car Vilim II. smatrao je srpski odgovor
zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no Austro-Ugarska
ne želi odustati od rata.
Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila

djelomičnom mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija dovesti
do rata s Njemačkom, čak je ponudila natjerati Austro-Ugarsku na prihvaćanje
odgovora Srbije ako se Rusija demobilizira. Rusija to odbija i 1. kolovoza Njemačka
objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s mobilizacijom istog dana. Nijemci su 2.
kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske vlada prolaz za svoje trupe na
putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza objavljen rat.
Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da poštuje
neutralnost i suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj objavljuje rat istog
dana. Crna Gora pridružila se Srbiji 5. kolovoza navješćujući rat Austro-Ugarskoj,
koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica Trojnog saveza, proglasila se neutralnom.
Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no aktivirao je niz savezništava. Tako je
svijet ušao u Prvi svjetski rat.
Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih
država: Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane,
te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita vojna nadmoć Antante bila je više
prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj opremljenosti s njemačkom se
vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta bila znatno
nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je

Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkoga vrha,
stvarna situacija bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih, Franz
Conrad von Hötzendorf, glavni zapovjednik austrougarske vojske koji
se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni zagovornik mira, bez
obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se
tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke mlađi također protivi ratu. Kao što vojska
obiju država dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim
dužnosnicima. No oni u ljeto 1914. imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga
pa u tim najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. Njegove
odluke u najmanju ruku postaju upitne, jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a
u drugome pak prema miru. Identična je situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući
srpski odgovor 28. srpnja 1914. godine, obavještava Beč da više nema potrebe za
ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan car i kralj Franjo Josip I. nalazi se pod
pritiskom austrijskih političara da objavi rat. Protivnici su te objave ugarski političari,
ali nakon garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog
straha od nove revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Petr Nikolajevič
Durnovo tijekom veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika
socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar
unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da objavi rat. Naime, tako će
ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim
problemima. Njegova je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može
dopustiti poraz Francuske u ratu", no tri četvrtine članova njegove vladajuće liberalne
stranke protivi se ratu. U skladu s tom politikom, njegov ministar vanjskih poslova
"stvara" plan koji je Njemačka podržala: Austro-Ugarska neka okupira Beograd bez
objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave
rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju, jer zbog protivljenja stranke nije bilo
moguće odmah objaviti rat, Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj
prolaza njemačke vojske kroz neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični
ljudi i intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje
generacije Friedrich Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914. godine: "Ovo je nova
svjetska povijesna epoha", a poslije će dodati da je to bio trenutak "najvećeg
veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik objave rata, ipak
pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez
obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije
protjerati iz Austrije zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima
na ulicama i kako je osjetio tamošnje bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama
Antante o čemu piše socijalist Loius Barthas govoreći kako su sve stranačke podjele
bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća na ulicama
izmjenjuju poljupce i dobre želje. Prema njegovim riječima nastaje paradoks, jer prvi
je utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su
najveća razočaranja od početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao
vojnike staviti na vlak za odlazak u rat ako su se žene, majke i sestre pobunile. No
one su rat ipak podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat bude heroj, čime će one
postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva, koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih
ministara potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske Franjo
Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve
gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a
ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji 24.
srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga
teško zaustaviti".

Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka

vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je
neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe
koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da napadnu Pariz, pa su se
Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu. Savezničke
snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. rujna. S druge
strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane
da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je
do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i
stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske
granice.
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih

tromjesečnih borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i
dio Francuske. Bio je to kraj manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s
ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je tražena i s novim bojnim sredstvima.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na
Zapadu. Rusi su u kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih
uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na
galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad austrougarskom vojskom. Do
kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate. Bojišnica se
stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom
austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale prvu
veću pobjedu u bitki na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz
balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U studenom su austrougarske
snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom protuudaru
(Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo
neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan
riješiti rat u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na
njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati
preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene
strane. U veljači, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su
obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-
austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom
listopada, kada je crta stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški
zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio
uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije
će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos
velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez
većih rezultata poduzeli više ofenziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata,
bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su
pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon
neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon
iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio
turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-
Ugarskoj. Tako je formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli
su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta.
Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofenzive probiti austrougarske
položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama.
Ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog
napada na Srbiju. U listopadu 1915. njemačke, austrougarske i bugarske snage
krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu 1915. i siječnju 1916. ih
okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na jadransku
obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije
premjestili na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada
Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje

sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti
pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na
odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za
ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga
ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci
su nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno
gubili teritorij. Dana 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u
ratu, u kojoj je britanska flota natjerala njemačku na povlačenje.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu

ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan
promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge
strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s
Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist.
Bitka na Sommi značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i
Erzinkan.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela.

Početkom lipnja slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je
ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna
ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000
zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom,
dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će
Antanta dobiti rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i
napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s
bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja
1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi
na solunskoj bojišnici. Dana 18. listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan,
a 9. prosinca Saveznici Bitolj.
Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi
rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s
vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen
u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante,
ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju
preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem
austrougarske crte i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su

odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji,
zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom
prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i Rusije, što je slijedila i
Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su
vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati
poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom u rukama
Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija. Najveću ofenzivu
u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj), ali ni ona
nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–
studeni). Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni
tenkovi. U lipnju je na stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10
milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u
rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i
objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je Njemačka nastojala
nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6. travnja. Izbacivanje
Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante,

motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim
podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. S druge
strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao
važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je dolazak prvih
američke snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su
početkom studenoga, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki
kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na
prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu. Saveznici su talijansku
frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu uspjele
iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na
nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju,
a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s
novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su
svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć
u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu
su bojišnicu stalno stizale američke postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve
više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite ratne istrošenosti njezina
potencijala.
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u

Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu,
ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike,
nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan
uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački
pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha,
pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa.
Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je
pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je

polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u
proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na
Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su
među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko
600.000 vojnika, a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko
620.000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i dvije francuske divizije izvršile su
proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati
prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a bojišnicaa se ubrzo raspala i u Albaniji i
Traciji. Bugarska je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija
u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio.
Nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije toga, potkraj
listopada Talijani su prešli u ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili
austrougarsku crtu. Nakon toga, 3. studenoga, Austro-Ugarska je kapitulirala.
Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili
naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od nekoliko
tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa
savezničkim napadima, u Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je
republika i 11. studenoga potpisana kapitulacija njemačke vojske. Time je završen
Prvi svjetski rat.

*Siva – neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati),
zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta
otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i
Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za ishod rata.
 Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile

počele su protunapad i bojišnica je probijena
kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok.
Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do
crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih
vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se
smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata",
za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava,
iako su većina.
 Talijansko bojište: Austro-Ugarska imala je
uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti
slavenskih vojnika i polovica njezine vojske ondje
je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo
napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju
flotu.
 Balkansko bojište: Godine
1915. Srbija poražena je nakon nekoliko
neuspjelih velenapada zbog iznimne srpske
motiviranosti, zbog lošega vrhovnog
zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske
mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta,
ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su
čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su
u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli
i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije i ostatci vojske
povukli su se na otok Krf. Poražena je
i Rumunjska, tek što se priključila u rat na strani
Antante. Godine 1915. Velika Britanija i
Francuska te australski i novozelandski vojnici u
njihovoj službi izvršile su desant na Galipolje kako
bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele.
Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke.
Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se
u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko
bojište, gdje su odnijeli pobjedu.
 Zapadno bojište: Godine 1916. Njemačka vojska
krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila
se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od
pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje
 Azijsko-tursko bojište: U kolovozu
1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila.
Do kraja godine ratovala je s Rusijom bez
teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se
pogoršao zbog ruskih pritiska na Kavkazu i u
Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu.
Britansko-francuska desantna operacija
na Dardanelima završila je u prosincu
neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u
Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj
godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu
1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do
kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i
presječene logističke prometnice turskih snaga u
Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih
 Rat na moru: Na Sjevernom moru Britanci su
blokirali njemačku obalu i do kraja 1914. ograničili
njemački krstarički rat. U veljači 1915. Nijemci su
počeli neograničeni podmornički rat, a ograničili
su ga u rujnu nakon prosvjeda SAD-a i drugih
neutralnih zemalja. U neodlučenoj bitki kraj
Jyllanda 31. svibnja-1. lipnja 1916. propao je
njemački pokušaj dobivanja rata na moru. U
veljači 1917. Nijemci su objavili neograničeni
podmornički rat, a Britanci su odgovorili
uvođenjem sustava konvoja i jačanjem
 Rat u kolonijama: Do kraja 1914. Nijemci su
izgubili sve svoje kolonije u Aziji i Tihom oceanu.
Slično se dogodilo i u Africi, s izuzetkom
Kameruna, u kojem su borbe trajale do veljače
1916., a u Njemačkoj Istočnoj Africi do kraja rata
1918.
Debela Berta
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i

dalekometni topovi te automatske puške bili su primijenjeni svuda. Tenkove su prvi
primijenili Britanci u bitki na rijeci Sommi, a 1917. u bitki kod Cambraija slomili su
njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo
su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante.
Godine 1915. koristili su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i njihove
vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je
prijetio proboj bojišnice kod Trsta.

Dvojica su papa, papa Pio X. i Benedikt XV. sve činili da do rata ne dođe odnosno da
se zaustavi rat.
Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i ulazak Sjedinjenih država u
rat
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow

Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni
rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6.
travnja 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu. Boljševici su
pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad
saveznika počeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske
posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska raspala se zajedno s
Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenoga 1918. Kapitulacija je potpisana u
želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike
i abdikacija cara Vilima II.Mirovni ugovor je sklopljen u dvorcu Versalliesu kraj
Pariza,na konfereciju su sudjelovale sve države pobjednice tj Velika
četvorka:predsjednik Francuske George Clemenceaus,Velike Britanije David Lloyd
Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo kulminirati u revo
otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i poč. listopada Nijemci su u sr. dijelu bojišnice morali napustiti Siegfriedovu liniju, a na
vlada noću između 3. i 4. IX. obratila predsjedniku SAD-a Th. W. Wilsonu s molbom da poduzme korake za prekid neprijateljstava. Dok
Hermann–Hunding–Brunhilde, koju je njem. Vrhovno zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi položaj vlade na predstojećim pregovorima
Fochom, u čijoj je nadležnosti bilo zaključenje primirja, njem. Vrhovno zapovjedništvo odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da
listopada i poč. studenoga saveznici su na više mjesta probili liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci
njemačko je Vrhovno zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max
koji je poč. Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 1918. potpisao bezuvjetnu k
Alsace, Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svj. rat bio je završen.
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava
po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom
članku.[8]
Populacija
(u milijunima)
Australija 4,5 61.928 61.928 152.171
Belgija 7,4 58.637 62.000 120.637 44.686
Kanada 7,2 64.944 2.000 66.944 149.732
Francuska 39,6 1.397.800 300.000 1.697.800 4.266.000
Kraljevina
4,8 26.000 150.000 176.000 21.000
Grčka
Indija 315,1 74.187 74.187 69.214
Kraljevina 35,6 651.000 589.000 1.240.000 953.886

Italija
Japan 53,6 415 415 907
Kraljevina Crna
0,5 3.000 3.000 10.000
Gora
Novi Zeland 1,1 18.050 18.050 41.317
Newfoundland 0,2 1.204 1.204 2.314
Portugal 6,0 7.222 82.000 89.222 13.751
Rumunjska 7,5 250.000 430.000 680.000 120.000

Rusko Carstvo 158,9 1.811.000 1.500.000 3.311.000 4.950.000
Kraljevina
4,5 275.000 450.000 725.000 133.148
Srbija
Južna Afrika 6,0 9.463 9.463 12.029
Ujedinjeno
45,4 885.138 109.000 994.138 1.663.435
Kraljevstvo
SAD 92,0 116.708 757 117.465 205.690
Ukupno (Antanta) 790,2 5.711.696 3.674.757 9.386.453 12.809.280
Populacija
(u milijunima)
Austro-
51,4 1.100.000 467.000 1.567.000 3.620.000
Ugarska
Bugarsko
5,5 87.500 100.000 187.500 152.390
Carstvo
Njemačko 64,9 2.050.897 426.000 2.476.897 4.247.143

Carstvo
Osmansko
21,3 771.844 2.150.000 2.921.844 400.000
Carstvo
Ukupno (Središnje
143,1 4.010.241 3.143.000 7.153.241 8.419.533
sile)
Neutralne zemlje
Danska 2,7 722 722

Norveška 2,4 1.892 1.892
Švedska 5,6 - 877 877
Sveukupno 944,0 9.721.937 6.821.248 16.543.185 21.228.813
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene [uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Genocid nad Armencima, Pariška mirovna
konferencija 1919., Versajski ugovor, Španjolska gripa i Liga naroda

države: Finska, Estonija, Letonija, Litva Poljska, Čehoslovačka, Austrija, Mađarska i Jugoslavija nazivane
su "Novom Europom", u odnosu na države zapadne Europe. Na karti su različitim bojama označene granice
nekadašnjih carstava, od kojih su nastale spomenute države.
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21 milijun ih

je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u
tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su
radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti
su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela
20 milijuna života.
Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi potpisani su s
Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u
Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920.
Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio
Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda.
Austrijski i madž. dijelovi propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara.
Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene
sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili

temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri
Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te
predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila
teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše
uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije
sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak
dobio ime Versajski poredak.
1. ↑ Jump up to:a b www.enciklopedija.hr, Hrvatska
enciklopedija, natuknica Svjetski ratovi, pristupljeno 4.
kolovoza 2018.
2. ↑ Jump up to:a b Evans, David. The first world war: teach
yourself, Hodder Arnold, London, 2004. str. 188.
3. ↑ Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Military Casualties of
World War One (engleski). firstworldwar.com
4. ↑ James Atkinson. 16. prosinca 2002. The Treaty of
Versailles and its Consequences (engleski).
jimmyatkinson.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7.
siječnja 2009.
5. ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in
European History, The making of Europe, Oxford:
Blackwell, ISBN 0631189394
6. ↑ Jump up to:a b Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare,
1914-18: the live and let live system, London:
Pan, ISBN 0330480685
7. ↑ Durnovo Memorandum, Russian History (HIS 242)
Course Documents, ctevans.net, pristupljeno 14. svibnja
2019. (engl.)
8. ↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s
izvorima za brojke
 Opća i nacionalna enciklopedija
 Hrvatski obiteljski leksikon

Na Zajedničkom poslužitelju postoje
datoteke na temu: Prvi svjetski rat.
 Internetski portal Hrvatskog odbora za

obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata
o Opširan prikaz rata dat u brojevima 2 i
3 časopisa Matice hrvatske, Hrvatska
revija, 2004. i Priče veterana
 Broj 2 - Hrvati i europski bog
Mars Prvi svjetski rat i Hrvati,
Veliki rat: Vojnopolitička
situacija uoči rata, Fronta na
Soči, Zadar u Prvome
svjetskom ratu
 Broj 3 Združenim snagama -
portreti vojnika Veliki rat:
Pregled ratnih operacija (+
Statistički podatci o ratu +
Biografije), Ratni dnevnik
Đure Radakovića, Ratna
bolnica Crvenog križa u
Valpovu
 Hrvatska enciklopedija (LZMK) Svjetski ratovi:
Prvi svjetski rat + Kronologija važnijih vojnih i
političkih događaja
1. Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko

naoružanje zaraćenih država tijekom I.
svjetskog rata: Britansko oružje
svjetskog rata: Francusko oružje
svjetskog rata: Rusko oružje
svjetskog rata: Talijansko oružje
svjetskog rata: Američko oružje
svjetskog rata: Njemačko oružje
svjetskog rata: Naoružanje Austro-Ugarske
[otkrij]
V • R • U
Prvi svjetski rat
Kategorije:
 Izabrani članci
 Ratovi
 Prvi svjetski rat
 Niste prijavljeni
 Razgovor
 Doprinosi
 Stvori račun
 Prijavi se
 Stranica
 Razgovor
 Čitaj
 Uredi
 Uredi kôd
 Vidi povijest
Traži
Traži Kreni
 Glavna stranica
 Kafić
 Novosti
 Nedavne promjene
 Slučajna stranica
 Pomoć
 Donacije
Pomagala
 Što vodi ovamo
 Povezane promjene
 Postavi datoteku
 Posebne stranice
 Trajna poveznica
 Podatci o stranici
 Citiraj ovu stranicu
 Stavka (Wikipodatci)
Ispis/izvoz
 Stvori knjigu
 Preuzmi kao PDF
 Inačica za ispis
 Zajednički poslužitelj
Drugi jezici
 ‫العربية‬
 Asturianu
 Башҡортса
 Bosanski
 Čeština
 Dansk
 Deutsch
 English
 Српски / srpski
Uredi međuwikije
 Ova stranica posljednji je put uređivana 17. siječnja 2022. u 20:36.
 Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu se
primjenjivati i dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje.
 Zaštita privatnosti
 Impresum
 Odricanje od odgovornosti
 Prikaz za mobilne uređaje
 Razvojni programeri
 Statistika
 Izjava o kolačićima
word 1
Wiki Loves Folklore
Fotografirajte vašu lokalnu kulturnu baštinu, pomozite Wikipediji i osvojite nagrade!
[sakrij]
ntare o uvođenju važnih pravila i smjernica koje nemamo.
Prvi svjetski rat
Prvi svjetski rat

28. srpnja 1914. - 11.
Vrijeme studenoga 1918.[1]
Sarajevski atentat (28. lipnja),

Austrija objavljuje rat Srbiji (28.
Casus belli
srpnja), Rusija mobilizira vojsku na
Austro-Ugarsku (29. srpnja)
Raspad Austro-Ugarske, Osmansko
g Carstva i Njemačkog Carstva.
Teritorijalne
Rusija iz carstva pretvorena u novu
promjene
državu. Stvorene mnoge
Sukobljeni
Antanta:
Francuska
Središnje sile:
Britansko Carstvo
Njemačko Carstvo
SAD
Austro-Ugarska
Rusko Carstvo
Osmansko Carstvo
Kraljevina Italija
Bugarsko Carstvo
Kraljevina Srbija
viš.
Vođe
Ferdinand Foch
Georges
Clemenceau
Herbert Henry
Asquith Vilim II.
Douglas Haig Erich von Falkenhayn
John Jellicoe Paul von Hindenburg
Woodrow Wilson Reinhard Scheer
John J. Pershing Franjo Josip I.
Nikola II. Conrad von
Aleksej Brusilov Hötzendorf
Viktor Emanuel III. Mehmed V.
Luigi Cadorna İsmail Enver
Armando Diaz Ferdinand I.
Vittorio Orlando
Aleksandar I.
Karađorđević
Posljedice

5.520.000 4.386.000
12.831.000 8.388.000
4.121.000[2] 3.629.000[2]
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji
se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.[1] Posljedice rata bile su,
između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i
civila[3] (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti) i značajna
razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je
prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je
mobilizirano od 1914. do 1918.[4][5]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno
Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države
pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u
travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili
su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u
listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od
europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju

Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske
na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za
mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se
sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[6] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom
većom od 600 km.[6] Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena
željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili
podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke
borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28.

lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija
posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij,
a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za
rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od
teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina
SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante
kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo,
koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim
teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana
je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju
sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao
nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Sadržaj
1Uzroci
1.1Podjela Europe na blokove
1.2Diplomatske krize
1.3Ratni planovi
1.4Predviđanje Durnova
2Povod i objava rata
2.1Diplomatski potezi
2.2Objave rata
3Atmosfera u trenutku izbijanja rata
4Tijek rata
4.1Godina 1914.
4.2Godina 1915.
4.3Godina 1916.
4.4Godina 1917.
4.5Godina 1918.
5Bojišta
6Vojna tehnika
7Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata
8Ulazak SAD u sukob i kraj rata
9Žrtve Prvoga svjetskog rata
10Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
11Bilješke
12Literatura
13Vanjske poveznice
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u
neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno
činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga
relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj
Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne ideologije

u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim
granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bio je stalan
izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-
Ugarska ili Osmansko Carstvo postala nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i
demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom
mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.
Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o

superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni
sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni
sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine.
Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von
Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje
na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko
prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski
najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog
toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori
ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti
britansko kolonijalno carstvo.
Glavni su uzrok izbijanja I. svj. rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih saveznika te članica Centralnih si
kolonijalizam). Njemačka je ušla u rat kako bi od svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svj.
području Jadranskoga i Egejskoga mora. Gl. ciljevi Velike Britanije bili su očuvanje vlastitoga kolon. imperija i slabljenje
carstvo, oslabila Njemačku i povratila Alsace i Lorenu, koje joj je Njemačka oduzela u ratu 1870–71. Carska se Rusija b
izlaz na Sredozemno more. Japan je želio ojačati svoj utjecaj u Kini i preoteti njem. posjede na Tihom oceanu. Talijans
Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje tal. kolonija u Africi. Na izbijanje rata također su utjecali: trajne napetosti u s
unutrašnjopolit. situacija u pojedinim državama (os. Njemačkoj) ali i pogrješne percepcije mogućega sukoba (opće mi

saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više naoružavale.
Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko
njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-
Ugarske na Balkanu.

Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod
bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe.
Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najočitiji na pomorskom polju - Velika
Britanija i Njemačka natjecale su se da sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju

savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza
stvorenog 1894. između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge strane, Trojni savez bio
je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti
kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su potresle četiri velike krize,
koje su umalo dovele do početka oružanih operacija. Prva kriza je izazvana u Maroku 1905. kada se
Njemačka umiješala u sukob između marokanskih revolucionara i francuskih kolonizatora. Francuska
je Njemačkoj prijetila ratom, ali je sukob riješen mirnim putem u Španjolskoj 1906.
Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je Austro-Ugarska aneksirala Bosnu i
Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo jer
u to vrijeme Rusija nije bila dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih
priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Druga marokanska
kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala razarač Panther u marokanski grad Agadir u
trenutku kada je Francuska nastojala osigurati prevlast u Maroku. Nakon mnogobrojnih prijetnji s
obje strane sukob je riješen kolonijalnim kompromisom. Kako su velike sile bile okupirane
marokanskom krizom, Italija je iskoristila priliku da napadne Tursku zbog sukoba oko
oblasti Tripolitanije i Libije.
Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao pobjednica što je samo
raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austro-ugarskom vlašću. Poražene zemlje, Bugarska
i Turska, samo su čekale priliku za osvetu.
Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o
ratu donesena je već u prosincu 1912., kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske
kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična jer tamošnje stanovništvo pod političkim
utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji
Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno upućuju na ono što će
se dogoditi poslije.
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne
planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega iz francusko-pruskog rata. Smatralo se da je
za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno
razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se
masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u velikoj
odlučnoj bitki u roku od mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvoga razmišljanja bio je
njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim
manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema
Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom znatno premašivale one
iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju
adekvatno opskrbljivati.
Mnogo je važniji bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanu vojniku
omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno
oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala mnogo veći domet,
preciznost i razornu moć. Europske su se vojske također od početka 20. stoljeća opskrbljivale
modernim mitraljezima. U to se vrijeme u vojne svrhe počeo koristiti i nedavno izumljen radio, a
deset godina poslije i avijacija, pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tomu bio je relativno dugo razdoblje
mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske vojske nisu imale prilike testirati
novo oružje. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije,
poučeni iskustvima iz Burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza
u rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. godine. No, ostale su vojske taktiku, strategiju i logistiku
uglavnom temeljile na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-
turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem, čija iskustva nisu primjenljiva
na europske prilike.

Durnovo
Petr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutarnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905.
godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom
i Velikom Britanijom u korist Njemačke, jer sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će
posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:
Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.
Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u
Rusiji.
U slučaju poraza Njemačke, tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija, koje će
iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[7]
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do ekstremnog oblika socijalističke
revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.
U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati

vojne vježbe austrougarske vojske. Dana 28. lipnja 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je
u atentatu koji je počinio Gavrilo Princip, pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja
dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je
mogla pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na ruske interese na Balkanu i napetosti u
međunarodnim odnosima – izazvati opći rat.
Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika te smatrajući da je

atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu u Kraljevini Srbiji i 23. srpnja 1914.,
potaknuta od Njemačke, daje ultimatum s ponižavajućim uvjetima za Srbiju. Srbija je na nagovaranje i
Rusije i Velike Britanije 25. srpnja pristala na sve osim na dvije točke ultimatuma. Odbijajući onaj dio
ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost da se pokori
odluci Međunarodnoga suda u Hagu. U diplomatski maestralno napisanom tekstu, uz dobivenu
podršku Rusije, Srbija je praktički odbila ultimatum i odmah počela mobilizaciju.
Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je zaprijetila mobilizacijom,

a Velika Britanija je zahtijeva međunarodnu konferenciju. Svi ovi napori su propali. Njemački car Vilim
II. smatrao je srpski odgovor zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no
Austro-Ugarska ne želi odustati od rata.
Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila djelomičnom

mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija dovesti do rata s Njemačkom, čak je
ponudila natjerati Austro-Ugarsku na prihvaćanje odgovora Srbije ako se Rusija
demobilizira. Rusija to odbija i 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s
mobilizacijom istog dana. Nijemci su 2. kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske vlada prolaz
za svoje trupe na putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza objavljen rat.
Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da poštuje neutralnost i
suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj objavljuje rat istog dana. Crna Gora pridružila se
Srbiji 5. kolovoza navješćujući rat Austro-Ugarskoj, koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica Trojnog
saveza, proglasila se neutralnom. Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no aktivirao je niz
savezništava. Tako je svijet ušao u Prvi svjetski rat.
Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih država: Rusija, Francuska, Velika
Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane, te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita
vojna nadmoć Antante bila je više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj
opremljenosti s njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta
bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkoga vrha, stvarna situacija
bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih, Franz Conrad von Hötzendorf, glavni
zapovjednik austrougarske vojske koji se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni
zagovornik mira, bez obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se
tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke mlađi također protivi ratu. Kao što vojska obiju država
dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim dužnosnicima. No oni u ljeto 1914.
imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga pa u tim

najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. Njegove odluke u najmanju ruku
postaju upitne, jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a u drugome pak prema miru. Identična
je situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući srpski odgovor 28. srpnja 1914. godine, obavještava Beč
da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan car i kralj Franjo Josip I. nalazi se
pod pritiskom austrijskih političara da objavi rat. Protivnici su te objave ugarski političari, ali nakon
garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog straha od nove
revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Petr Nikolajevič Durnovo tijekom
veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja
rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da
objavi rat. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za
revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim problemima. Njegova

je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može dopustiti poraz Francuske u ratu", no tri
četvrtine članova njegove vladajuće liberalne stranke protivi se ratu. U skladu s tom politikom, njegov
ministar vanjskih poslova "stvara" plan koji je Njemačka podržala: Austro-Ugarska neka
okupira Beograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave
rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju, jer zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah
objaviti rat, Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj prolaza njemačke vojske kroz
neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični ljudi i
intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje generacije Friedrich
Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914. godine: "Ovo je nova svjetska povijesna epoha", a poslije će
dodati da je to bio trenutak "najvećeg veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik
objave rata, ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez
obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije protjerati iz Austrije
zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio tamošnje
bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama Antante o čemu piše socijalist Loius Barthas govoreći
kako su sve stranačke podjele bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća
na ulicama izmjenjuju poljupce i dobre želje. Prema njegovim riječima nastaje paradoks, jer prvi je
utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su najveća razočaranja od
početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat
ako su se žene, majke i sestre pobunile. No one su rat ipak podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat
bude heroj, čime će one postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva, koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih ministara
potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske Franjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja
sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima
"Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj
mobilizaciji 24. srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga
teško zaustaviti".
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći

izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u
Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da
napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu.
Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. rujna. S druge strane,
saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu
bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka
koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La
Manchea do švicarske granice.
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih tromjesečnih

borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i dio Francuske. Bio je to kraj
manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je
tražena i s novim bojnim sredstvima.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na Zapadu. Rusi su u
kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj
kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad
austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate.
Bojišnica se stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga
na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale prvu veću pobjedu u bitki na Ceru, kada
je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U
studenom su austrougarske snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom
protuudaru (Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo neke njemačke
posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan riješiti rat u prvih nekoliko
mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija
se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine
vojske.
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene strane. U veljači,
Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je
počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta
stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su
izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im
omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije će ta sredstva
koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos velikim borbama i golemim
gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofenziva
u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj
ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan
pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele,
a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio
turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je

formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja
godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4
ofenzive probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama. Ulazak Bugarske u rat na
strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog napada na Srbiju. U listopadu 1915.
njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu
1915. i siječnju 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na
jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije premjestili
na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada Afrike, a
u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na
spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena
Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima
zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje
francuskoga ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci su
nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij.
Dana 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u ratu, u kojoj je britanska flota
natjerala njemačku na povlačenje.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci

Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik
broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili
prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u
svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzinkan.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela. Početkom lipnja
slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku crtu i
zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio
Galicije s oko 400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom,
dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti
rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci
težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i
većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su

vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi na solunskoj bojišnici. Dana 18.
listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan, a 9. prosinca Saveznici Bitolj.

Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom
polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole
II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila
je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju
preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem austrougarske crte
i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su odbačeni duboko na
Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve
većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i
Rusije, što je slijedila i Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i
neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917.
inicijativa je bila uglavnom u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih
operacija. Najveću ofenzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj),
ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–studeni).
Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na
stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona

savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon
potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem
je Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6.
travnja. Izbacivanje Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim
interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije
su žrtve često bili američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči
vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je
dolazak prvih američke snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su početkom
studenoga, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki kraj Kobarida potpuno probile
talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu.
Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu
uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na nepovoljan mir. Rusi
su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije
nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su svoje
efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili
velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu su bojišnicu stalno stizale američke
postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite
ratne istrošenosti njezina potencijala.
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des
Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena
ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka
imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni
proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska
istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon
neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa
sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je polako, ali sigurno
počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost
belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama
naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko 600.000 vojnika,
a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko 620.000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i
dvije francuske divizije izvršile su proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati
prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a bojišnicaa se ubrzo raspala i u Albaniji i Traciji. Bugarska
je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do
kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Nakon
neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije toga, potkraj listopada Talijani su prešli u
ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili austrougarsku crtu. Nakon toga, 3.
studenoga, Austro-Ugarska je kapitulirala. Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske
vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od
nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa savezničkim napadima, u
Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je republika i 11. studenoga potpisana
kapitulacija njemačke vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.

*Siva – neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i
Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi, Bliskom istoku
(kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan
značaj za ishod rata.
Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile počele su protunapad i bojišnica je probijena

kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do
crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da
se ratuje protiv "slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
Talijansko bojište: Austro-Ugarska imala je uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih

vojnika i polovica njezine vojske ondje je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo
napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
Balkansko bojište: Godine 1915. Srbija poražena je nakon nekoliko neuspjelih velenapada zbog

iznimne srpske motiviranosti, zbog lošega vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske
mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali
da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli
i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije i ostatci vojske povukli su se na otok Krf. Poražena je i Rumunjska, tek
što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika Britanija i Francuska te australski i
novozelandski vojnici u njihovoj službi izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile
tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha
Francuzi i Britanci iskrcali su se u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko bojište, gdje su odnijeli
pobjedu.
Zapadno bojište: Godine 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila

se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje
Azijsko-tursko bojište: U kolovozu 1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila. Do kraja godine

ratovala je s Rusijom bez teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se pogoršao zbog ruskih
pritiska na Kavkazu i u Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu. Britansko-francuska desantna
operacija na Dardanelima završila je u prosincu neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u
Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu
1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i
presječene logističke prometnice turskih snaga u Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih
Rat na moru: Na Sjevernom moru Britanci su blokirali njemačku obalu i do kraja 1914. ograničili
njemački krstarički rat. U veljači 1915. Nijemci su počeli neograničeni podmornički rat, a ograničili su
ga u rujnu nakon prosvjeda SAD-a i drugih neutralnih zemalja. U neodlučenoj bitki kraj Jyllanda 31.
svibnja-1. lipnja 1916. propao je njemački pokušaj dobivanja rata na moru. U veljači 1917. Nijemci su
objavili neograničeni podmornički rat, a Britanci su odgovorili uvođenjem sustava konvoja i jačanjem
Rat u kolonijama: Do kraja 1914. Nijemci su izgubili sve svoje kolonije u Aziji i Tihom oceanu. Slično se
dogodilo i u Africi, s izuzetkom Kameruna, u kojem su borbe trajale do veljače 1916., a u Njemačkoj
Istočnoj Africi do kraja rata 1918.
Debela Berta
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i dalekometni topovi te

automatske puške bili su primijenjeni svuda. Tenkove su prvi primijenili Britanci u bitki na rijeci
Sommi, a 1917. u bitki kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila
strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante. Godine 1915. koristili

su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj
bojišnice kod Trsta.
Dvojica su papa, papa Pio X. i Benedikt XV. sve činili da do rata ne dođe odnosno da se zaustavi rat.
Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i ulazak Sjedinjenih
država u rat
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je
surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru, gdje su
potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6. travnja 1917. SAD je stupio u rat na
strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali

s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika počeo je u

kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena.
Austrougarska vojska raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenoga 1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u

šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara Vilima II.Mirovni
ugovor je sklopljen u dvorcu Versalliesu kraj Pariza,na konfereciju su sudjelovale sve države
pobjednice tj Velika četvorka:predsjednik Francuske George Clemenceaus,Velike Britanije David Lloyd
Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo
britanske, američke i belg. snage otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i poč. listopada Nijemci su u sr. dijel
Aisne. Pod pritiskom Vrhovnoga zapovjedništva njemačka se vlada noću između 3. i 4. IX. obratila predsjedniku SAD-a
i Washingtona razmjenjivale note, savezničke su armije odbacile njem. vojsku do crte Lys–Hermann–Hunding–Brunhil
pregovorima bio čvršći. Međutim, kada je Th. W. Wilson uputio Nijemce na savezničko Vrhovno zapovjedništvo na čel
odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da ustraje do kraja. Zbog nepovoljne situacije na bojišnici E. Ludendorff
liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci (mornara u Kielu) te mnogobrojne pobune
zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Ba
Ebertu, koji je poč. Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 19
zaposjednuta područja na zapadu i istoku, zatim Alsace, Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svj. rat

Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava po savezima i
sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom članku.[8]
Populacija
(u milijunima)
Australija 4,5 61.928 61.928 152.171
Belgija 7,4 58.637 62.000 120.637 44.686
Kanada 7,2 64.944 2.000 66.944 149.732
Francuska 39,6 1.397.800 300.000 1.697.800 4.266.000
Kraljevina
4,8 26.000 150.000 176.000 21.000
Grčka
Indija 315,1 74.187 74.187 69.214
Kraljevina
35,6 651.000 589.000 1.240.000 953.886
Italija
Japan 53,6 415 415 907
Kraljevina Crna
0,5 3.000 3.000 10.000
Gora
Novi Zeland 1,1 18.050 18.050 41.317
Newfoundland 0,2 1.204 1.204 2.314
Portugal 6,0 7.222 82.000 89.222 13.751
Rumunjska 7,5 250.000 430.000 680.000 120.000
Rusko Carstvo 158,9 1.811.000 1.500.000 3.311.000 4.950.000
Kraljevina
4,5 275.000 450.000 725.000 133.148
Srbija
Južna Afrika 6,0 9.463 9.463 12.029
Ujedinjeno
45,4 885.138 109.000 994.138 1.663.435
Kraljevstvo
SAD 92,0 116.708 757 117.465 205.690
Ukupno (Antanta) 790,2 5.711.696 3.674.757 9.386.453 12.809.280
Populacija
(u milijunima)
Austro-
51,4 1.100.000 467.000 1.567.000 3.620.000
Ugarska
Bugarsko
5,5 87.500 100.000 187.500 152.390
Carstvo
Njemačko
64,9 2.050.897 426.000 2.476.897 4.247.143
Carstvo
Osmansko
21,3 771.844 2.150.000 2.921.844 400.000
Carstvo
Ukupno (Središnje
143,1 4.010.241 3.143.000 7.153.241 8.419.533
sile)
Neutralne zemlje
Danska 2,7 722 722
Norveška 2,4 1.892 1.892
Švedska 5,6 - 877 877
Sveukupno 944,0 9.721.937 6.821.248 16.543.185 21.228.813
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Genocid nad Armencima, Pariška mirovna konferencija

1919., Versajski ugovor, Španjolska gripa i Liga naroda

države: Finska, Estonija, Letonija, Litva Poljska, Čehoslovačka, Austrija, Mađarska i Jugoslavija nazivan
e su "Novom Europom", u odnosu na države zapadne Europe. Na karti su različitim bojama označene
granice nekadašnjih carstava, od kojih su nastale spomenute države.
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21 milijun ih je ranjeno. Zbog
mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju
žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do
gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija
gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi

potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10.
IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim
Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti
Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje
bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i madž. dijelovi
propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko
Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km².
Pobijeđene sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na
minimum.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i

odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau,
Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše
uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima.
Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.
↑ Jump up to:a b www.enciklopedija.hr, Hrvatska enciklopedija, natuknica Svjetski ratovi,

pristupljeno 4. kolovoza 2018.
↑ Jump up to:a b Evans, David. The first world war: teach yourself, Hodder Arnold, London, 2004.
str. 188.
↑ Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Military Casualties of World War One (engleski).

firstworldwar.com
↑ James Atkinson. 16. prosinca 2002. The Treaty of Versailles and its Consequences (engleski).
jimmyatkinson.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2009.
↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe,
Oxford: Blackwell, ISBN 0631189394
↑ Jump up to:a b Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18: the live and let live system,
London: Pan, ISBN 0330480685
↑ Durnovo Memorandum, Russian History (HIS 242) Course Documents, ctevans.net, pristupljeno

14. svibnja 2019. (engl.)
↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s izvorima za brojke
Opća i nacionalna enciklopedija
Hrvatski obiteljski leksikon
Na Zajedničkom
poslužitelju postoje datoteke na
temu: Prvi svjetski rat.
Internetski portal Hrvatskog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata
Opširan prikaz rata dat u brojevima 2 i 3 časopisa Matice hrvatske, Hrvatska revija, 2004. i Priče
veterana
Broj 2 - Hrvati i europski bog Mars Prvi svjetski rat i Hrvati, Veliki rat: Vojnopolitička situacija uoči
rata, Fronta na Soči, Zadar u Prvome svjetskom ratu
Broj 3 Združenim snagama - portreti vojnika Veliki rat: Pregled ratnih operacija (+ Statistički podatci o
ratu + Biografije), Ratni dnevnik Đure Radakovića, Ratna bolnica Crvenog križa u Valpovu
Hrvatska enciklopedija (LZMK) Svjetski ratovi: Prvi svjetski rat + Kronologija važnijih vojnih i političkih
događaja
Britansko oružje
Francusko oružje
Rusko oružje
Talijansko oružje
Američko oružje
Njemačko oružje
Naoružanje Austro-Ugarske
[otkrij]
v • r • u
Prvi svjetski rat
Kategorije:
Izabrani članci
Ratovi
Prvi svjetski rat
Niste prijavljeni
Razgovor
Doprinosi
Stvori račun
Prijavi se
Stranica
Razgovor
Čitaj
Uredi
Uredi kôd
Vidi povijest
Traži
Top of Form
Traži Kreni
Bottom of Form
Glavna stranica
Kafić
Novosti
Nedavne promjene
Slučajna stranica
Pomoć
Donacije
Pomagala
Što vodi ovamo
Povezane promjene
Postavi datoteku
Posebne stranice
Trajna poveznica
Podatci o stranici
Citiraj ovu stranicu
Stavka (Wikipodatci)
Ispis/izvoz
Stvori knjigu
Preuzmi kao PDF
Inačica za ispis
Zajednički poslužitelj
Drugi jezici
‫العربية‬
Asturianu
Башҡортса
Bosanski
Čeština
Dansk
Deutsch
English
Српски / srpski
Uredi međuwikije
Ova stranica posljednji je put uređivana 17. siječnja 2022. u 20:36.
Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu
se primjenjivati i dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje.
Zaštita privatnosti
Impresum
Odricanje od odgovornosti
Prikaz za mobilne uređaje
Razvojni programeri
Statistika
Izjava o kolačićima
W
iki Loves Folklore
Fotografirajte vašu lokalnu kulturnu baštinu, pomozite Wikipediji i osvojite
nagrade!
[sakrij]
o uvođenju važnih pravila i smjernica koje nemamo.
Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat
28. srpnja 1914. - 11. studenoga 1918.[1]

Vrijeme
Sarajevski atentat (28. lipnja), Austrija
objavljuje rat Srbiji (28. srpnja), Rusija
Casus belli
mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29.
srpnja)
Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog
Teritorijalne Carstva i Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva
promjene pretvorena u novu državu. Stvorene mnoge
Sukobljeni
Antanta:
Francuska
Središnje sile:
Britansko Carstvo
Njemačko Carstvo
SAD
Austro-Ugarska
Rusko Carstvo
Osmansko Carstvo
Kraljevina Italija
Bugarsko Carstvo
Kraljevina Srbija
viš.
Vođe
Ferdinand Foch
Georges Clemenceau
Herbert Henry Asquith
Douglas Haig
Vilim II.
John Jellicoe
Erich von Falkenhayn
Woodrow Wilson
Paul von Hindenburg
John J. Pershing
Reinhard Scheer
Nikola II.
Franjo Josip I.
Aleksej Brusilov
Conrad von Hötzendorf
Viktor Emanuel III.
Mehmed V.
Luigi Cadorna
İsmail Enver
Armando Diaz
Ferdinand I.
Vittorio Orlando
Aleksandar I.
Karađorđević
Posljedice

5.520.000 4.386.000
12.831.000 8.388.000
4.121.000[2] 3.629.000[2]
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država
(Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28.
srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.[1] Posljedice rata bile su, između ostalih, i više
od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila [3] (zbog
čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti) i značajna
razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih
razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove.
Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. [4][5]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su
činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji
i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su
najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene
Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili
su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim
silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska.
Do završetka rata od europskih zemalja samo
su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog
prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji
je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz
savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se
dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno
bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[6] Ova
su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km.[6] Na Istočnom bojištu velika
prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile
da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na
balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a
bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je
najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s
Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna
podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove
države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat
i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su
ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene
su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je
ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao
protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku
Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je
veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove
države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda,
međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju
sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka
koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga
svjetskog rata.
Sadržaj
 1Uzroci
o 1.1Podjela Europe na blokove
o 1.2Diplomatske krize
o 1.3Ratni planovi
o 1.4Predviđanje Durnova
 2Povod i objava rata
o 2.1Diplomatski potezi
o 2.2Objave rata
 3Atmosfera u trenutku izbijanja rata
 4Tijek rata
o 4.1Godina 1914.
o 4.2Godina 1915.
o 4.3Godina 1916.
o 4.4Godina 1917.
o 4.5Godina 1918.
 5Bojišta
 6Vojna tehnika
 7Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata
 8Ulazak SAD u sukob i kraj rata
 9Žrtve Prvoga svjetskog rata
 10Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
 11Bilješke
 12Literatura
 13Vanjske poveznice
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom
imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19.
stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan -
iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle
ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne
ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu
poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s
druge strane granice bio je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek
postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala
nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u
mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i
sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.
Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno

teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo
u gotovo neizbježni sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav
ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav
nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta
von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu
državu natjerao da ratuje na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na
njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao
vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s
mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve
agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi
mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko
kolonijalno carstvo.
Glavni su uzrok izbijanja I. svj. rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih saveznika te članica Centralnih sila i njihovih save
u rat kako bi od svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svj. prevlast. Austro-Ugarska je ušla u rat kako bi učvrs
su očuvanje vlastitoga kolon. imperija i slabljenje Njemačke kao glavnoga i opasnoga suparnika. I Francuska je ušla u rat kako bi očuvala
Carska se Rusija borila za utjecaj na Balkanu i u Osmanskom Carstvu, za Galiciju i Bukovinu, ali i za Dardanele, tj. za izlaz na Sredozem
obuhvaćali Južni Tirol, Slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Dalmacije i Albanije, Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje tal. kolon
1870. koji se počeo iscrpljivati, utrka u naoružanju, unutrašnjopolit. situacija u pojedinim državama (os. Njemačkoj) ali i pogrješne perce
komunikacija.

saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više
naoružavale.
Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište
sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala
Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća -
čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati
sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i
bio je najočitiji na pomorskom polju - Velika Britanija i Njemačka natjecale su se da
sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i

Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti
i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza
stvorenog 1894. između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge
strane, Trojni savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina
Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je
tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su potresle
četiri velike krize, koje su umalo dovele do početka oružanih operacija. Prva kriza je
izazvana u Maroku 1905. kada se Njemačka umiješala u sukob između marokanskih
revolucionara i francuskih kolonizatora. Francuska je Njemačkoj prijetila ratom, ali je
sukob riješen mirnim putem u Španjolskoj 1906.
Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je Austro-Ugarska
aneksirala Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju
protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo jer u to vrijeme Rusija nije bila
dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali
sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Druga marokanska
kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala razarač Panther u marokanski
grad Agadir u trenutku kada je Francuska nastojala osigurati prevlast u Maroku.
Nakon mnogobrojnih prijetnji s obje strane sukob je riješen kolonijalnim
kompromisom. Kako su velike sile bile okupirane marokanskom krizom, Italija je
iskoristila priliku da napadne Tursku zbog sukoba oko oblasti Tripolitanije i Libije.
Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao pobjednica
što je samo raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austro-ugarskom vlašću.
Poražene zemlje, Bugarska i Turska, samo su čekale priliku za osvetu.
Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914. godine,
politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912., kada njemačka vlada
donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je
slična jer tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra
kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji
Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno
upućuju na ono što će se dogoditi poslije.
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je
doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega iz
francusko-pruskog rata. Smatralo se da je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem
roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom
željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se
masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti
u velikoj odlučnoj bitki u roku od mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvoga
razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske
snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se
nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da
neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom znatno
premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na
konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo je važniji bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanu
vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću -
postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja
je imala mnogo veći domet, preciznost i razornu moć. Europske su se vojske također
od početka 20. stoljeća opskrbljivale modernim mitraljezima. U to se vrijeme u vojne
svrhe počeo koristiti i nedavno izumljen radio, a deset godina poslije i avijacija,
pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tomu bio je relativno
dugo razdoblje mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske
vojske nisu imale prilike testirati novo oružje. Britanci, koji su imali malu profesionalnu
vojsku, uveli su doduše određene inovacije, poučeni iskustvima iz Burskog rata, dok
je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom
ratu 1904. – 1905. godine. No, ostale su vojske taktiku, strategiju i logistiku uglavnom
temeljile na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-
turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem, čija iskustva
nisu primjenljiva na europske prilike.
Durnovo
Petr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutarnjih poslova koji je ugušio tamošnju
revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva
da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, jer
sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti
katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:
4. Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve

imati Rusija.
5. Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza
sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne
revolucije u Rusiji.
6. U slučaju poraza Njemačke, tamošnje
stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih
partija, koje će iskoristiti patriotske osjećaje
stanovništva za napad na režim koji ih je
izdao.[7]
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do ekstremnog
oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do
pojave nacionalsocijalizma.

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u

Sarajevo nadgledati vojne vježbe austrougarske vojske. Dana 28. lipnja 1914.,
tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu koji je počinio Gavrilo Princip,
pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja dobivenog u Srbiji.
Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je mogla
pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na ruske interese na Balkanu i
napetosti u međunarodnim odnosima – izazvati opći rat.
Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika te
smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu
u Kraljevini Srbiji i 23. srpnja 1914., potaknuta od Njemačke, daje ultimatum s
ponižavajućim uvjetima za Srbiju. Srbija je na nagovaranje i Rusije i Velike Britanije
25. srpnja pristala na sve osim na dvije točke ultimatuma. Odbijajući onaj dio
ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost
da se pokori odluci Međunarodnoga suda u Hagu. U diplomatski maestralno
napisanom tekstu, uz dobivenu podršku Rusije, Srbija je praktički odbila ultimatum i
odmah počela mobilizaciju.
Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je
zaprijetila mobilizacijom, a Velika Britanija je zahtijeva međunarodnu konferenciju.
Svi ovi napori su propali. Njemački car Vilim II. smatrao je srpski odgovor
zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no Austro-Ugarska
ne želi odustati od rata.
Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila

djelomičnom mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija dovesti
do rata s Njemačkom, čak je ponudila natjerati Austro-Ugarsku na prihvaćanje
odgovora Srbije ako se Rusija demobilizira. Rusija to odbija i 1. kolovoza Njemačka
objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s mobilizacijom istog dana. Nijemci su 2.
kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske vlada prolaz za svoje trupe na
putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza objavljen rat.
Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da poštuje
neutralnost i suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj objavljuje rat istog
dana. Crna Gora pridružila se Srbiji 5. kolovoza navješćujući rat Austro-Ugarskoj,
koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica Trojnog saveza, proglasila se neutralnom.
Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no aktivirao je niz savezništava. Tako je
svijet ušao u Prvi svjetski rat.
Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih
država: Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane,
te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita vojna nadmoć Antante bila je više
prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj opremljenosti s njemačkom se
vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta bila znatno
nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je

Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkoga vrha,
stvarna situacija bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih, Franz
Conrad von Hötzendorf, glavni zapovjednik austrougarske vojske koji
se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni zagovornik mira, bez
obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se
tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke mlađi također protivi ratu. Kao što vojska
obiju država dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim
dužnosnicima. No oni u ljeto 1914. imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga
pa u tim najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. Njegove
odluke u najmanju ruku postaju upitne, jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a
u drugome pak prema miru. Identična je situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući
srpski odgovor 28. srpnja 1914. godine, obavještava Beč da više nema potrebe za
ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan car i kralj Franjo Josip I. nalazi se pod
pritiskom austrijskih političara da objavi rat. Protivnici su te objave ugarski političari,
ali nakon garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog
straha od nove revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Petr Nikolajevič
Durnovo tijekom veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika
socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar
unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da objavi rat. Naime, tako će
ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim
problemima. Njegova je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može
dopustiti poraz Francuske u ratu", no tri četvrtine članova njegove vladajuće liberalne
stranke protivi se ratu. U skladu s tom politikom, njegov ministar vanjskih poslova
"stvara" plan koji je Njemačka podržala: Austro-Ugarska neka okupira Beograd bez
objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave
rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju, jer zbog protivljenja stranke nije bilo
moguće odmah objaviti rat, Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj
prolaza njemačke vojske kroz neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični
ljudi i intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje
generacije Friedrich Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914. godine: "Ovo je nova
svjetska povijesna epoha", a poslije će dodati da je to bio trenutak "najvećeg
veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik objave rata, ipak
pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez
obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije
protjerati iz Austrije zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima
na ulicama i kako je osjetio tamošnje bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama
Antante o čemu piše socijalist Loius Barthas govoreći kako su sve stranačke podjele
bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća na ulicama
izmjenjuju poljupce i dobre želje. Prema njegovim riječima nastaje paradoks, jer prvi
je utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su
najveća razočaranja od početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao
vojnike staviti na vlak za odlazak u rat ako su se žene, majke i sestre pobunile. No
one su rat ipak podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat bude heroj, čime će one
postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva, koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih
ministara potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske Franjo
Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve
gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a
ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji 24.
srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga
teško zaustaviti".

Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka

vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je
neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe
koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da napadnu Pariz, pa su se
Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu. Savezničke
snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. rujna. S druge
strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane
da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je
do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i
stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske
granice.
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih

tromjesečnih borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i
dio Francuske. Bio je to kraj manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s
ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je tražena i s novim bojnim sredstvima.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na
Zapadu. Rusi su u kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih
uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na
galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad austrougarskom vojskom. Do
kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate. Bojišnica se
stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom
austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale prvu
veću pobjedu u bitki na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz
balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U studenom su austrougarske
snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom protuudaru
(Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo
neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan
riješiti rat u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na
njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati
preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene
strane. U veljači, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su
obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-
austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom
listopada, kada je crta stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški
zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio
uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije
će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos
velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez
većih rezultata poduzeli više ofenziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata,
bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su
pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon
neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon
iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio
turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-
Ugarskoj. Tako je formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli
su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta.
Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofenzive probiti austrougarske
položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama.
Ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog
napada na Srbiju. U listopadu 1915. njemačke, austrougarske i bugarske snage
krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu 1915. i siječnju 1916. ih
okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na jadransku
obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije
premjestili na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada
Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje

sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti
pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na
odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za
ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga
ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci
su nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno
gubili teritorij. Dana 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u
ratu, u kojoj je britanska flota natjerala njemačku na povlačenje.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu

ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan
promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge
strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s
Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist.
Bitka na Sommi značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i
Erzinkan.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela.

Početkom lipnja slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je
ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna
ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000
zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom,
dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će
Antanta dobiti rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i
napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s
bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja
1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi
na solunskoj bojišnici. Dana 18. listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan,
a 9. prosinca Saveznici Bitolj.
Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi
rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s
vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen
u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante,
ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju
preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem
austrougarske crte i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su

odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji,
zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom
prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i Rusije, što je slijedila i
Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su
vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati
poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom u rukama
Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija. Najveću ofenzivu
u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj), ali ni ona
nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–
studeni). Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni
tenkovi. U lipnju je na stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10
milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u
rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i
objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je Njemačka nastojala
nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6. travnja. Izbacivanje
Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante,

motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim
podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. S druge
strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao
važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je dolazak prvih
američke snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su
početkom studenoga, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki
kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na
prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu. Saveznici su talijansku
frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu uspjele
iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na
nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju,
a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s
novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su
svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć
u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu
su bojišnicu stalno stizale američke postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve
više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite ratne istrošenosti njezina
potencijala.
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u

Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu,
ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike,
nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan
uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački
pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha,
pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa.
Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je
pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je

polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u
proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na
Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su
među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko
600.000 vojnika, a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko
620.000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i dvije francuske divizije izvršile su
proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati
prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a bojišnicaa se ubrzo raspala i u Albaniji i
Traciji. Bugarska je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija
u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio.
Nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije toga, potkraj
listopada Talijani su prešli u ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili
austrougarsku crtu. Nakon toga, 3. studenoga, Austro-Ugarska je kapitulirala.
Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili
naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od nekoliko
tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa
savezničkim napadima, u Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je
republika i 11. studenoga potpisana kapitulacija njemačke vojske. Time je završen
Prvi svjetski rat.

*Siva – neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati),
zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta
otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i
Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za ishod rata.
 Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile

počele su protunapad i bojišnica je probijena
kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok.
Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do
crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih
vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se
smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata",
za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava,
iako su većina.
 Talijansko bojište: Austro-Ugarska imala je
uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti
slavenskih vojnika i polovica njezine vojske ondje
je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo
napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju
flotu.
 Balkansko bojište: Godine
1915. Srbija poražena je nakon nekoliko
neuspjelih velenapada zbog iznimne srpske
motiviranosti, zbog lošega vrhovnog
zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske
mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta,
ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su
čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su
u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli
i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije i ostatci vojske
povukli su se na otok Krf. Poražena je
i Rumunjska, tek što se priključila u rat na strani
Antante. Godine 1915. Velika Britanija i
Francuska te australski i novozelandski vojnici u
njihovoj službi izvršile su desant na Galipolje kako
bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele.
Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke.
Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se
u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko
bojište, gdje su odnijeli pobjedu.
 Zapadno bojište: Godine 1916. Njemačka vojska
krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila
se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od
pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje
 Azijsko-tursko bojište: U kolovozu
1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila.
Do kraja godine ratovala je s Rusijom bez
teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se
pogoršao zbog ruskih pritiska na Kavkazu i u
Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu.
Britansko-francuska desantna operacija
na Dardanelima završila je u prosincu
neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u
Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj
godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu
1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do
kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i
presječene logističke prometnice turskih snaga u
Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih
 Rat na moru: Na Sjevernom moru Britanci su
blokirali njemačku obalu i do kraja 1914. ograničili
njemački krstarički rat. U veljači 1915. Nijemci su
počeli neograničeni podmornički rat, a ograničili
su ga u rujnu nakon prosvjeda SAD-a i drugih
neutralnih zemalja. U neodlučenoj bitki kraj
Jyllanda 31. svibnja-1. lipnja 1916. propao je
njemački pokušaj dobivanja rata na moru. U
veljači 1917. Nijemci su objavili neograničeni
podmornički rat, a Britanci su odgovorili
uvođenjem sustava konvoja i jačanjem
 Rat u kolonijama: Do kraja 1914. Nijemci su
izgubili sve svoje kolonije u Aziji i Tihom oceanu.
Slično se dogodilo i u Africi, s izuzetkom
Kameruna, u kojem su borbe trajale do veljače
1916., a u Njemačkoj Istočnoj Africi do kraja rata
1918.
Debela Berta
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i

dalekometni topovi te automatske puške bili su primijenjeni svuda. Tenkove su prvi
primijenili Britanci u bitki na rijeci Sommi, a 1917. u bitki kod Cambraija slomili su
njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo
su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante.
Godine 1915. koristili su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i njihove
vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je
prijetio proboj bojišnice kod Trsta.

Dvojica su papa, papa Pio X. i Benedikt XV. sve činili da do rata ne dođe odnosno da
se zaustavi rat.
Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i ulazak Sjedinjenih država u
rat
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow

Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni
rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6.
travnja 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu. Boljševici su
pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad
saveznika počeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske
posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska raspala se zajedno s
Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenoga 1918. Kapitulacija je potpisana u
želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike
i abdikacija cara Vilima II.Mirovni ugovor je sklopljen u dvorcu Versalliesu kraj
Pariza,na konfereciju su sudjelovale sve države pobjednice tj Velika
četvorka:predsjednik Francuske George Clemenceaus,Velike Britanije David Lloyd
Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo kulminirati u revo
otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i poč. listopada Nijemci su u sr. dijelu bojišnice morali napustiti Siegfriedovu liniju, a na
vlada noću između 3. i 4. IX. obratila predsjedniku SAD-a Th. W. Wilsonu s molbom da poduzme korake za prekid neprijateljstava. Dok
Hermann–Hunding–Brunhilde, koju je njem. Vrhovno zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi položaj vlade na predstojećim pregovorima
Fochom, u čijoj je nadležnosti bilo zaključenje primirja, njem. Vrhovno zapovjedništvo odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da
listopada i poč. studenoga saveznici su na više mjesta probili liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci
njemačko je Vrhovno zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max
koji je poč. Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 1918. potpisao bezuvjetnu k
Alsace, Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svj. rat bio je završen.
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava
po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom
članku.[8]
Populacija
(u milijunima)
Australija 4,5 61.928 61.928 152.171
Belgija 7,4 58.637 62.000 120.637 44.686
Kanada 7,2 64.944 2.000 66.944 149.732
Francuska 39,6 1.397.800 300.000 1.697.800 4.266.000
Kraljevina
4,8 26.000 150.000 176.000 21.000
Grčka
Indija 315,1 74.187 74.187 69.214
Kraljevina 35,6 651.000 589.000 1.240.000 953.886

Italija
Japan 53,6 415 415 907
Kraljevina Crna
0,5 3.000 3.000 10.000
Gora
Novi Zeland 1,1 18.050 18.050 41.317
Newfoundland 0,2 1.204 1.204 2.314
Portugal 6,0 7.222 82.000 89.222 13.751
Rumunjska 7,5 250.000 430.000 680.000 120.000

Rusko Carstvo 158,9 1.811.000 1.500.000 3.311.000 4.950.000
Kraljevina
4,5 275.000 450.000 725.000 133.148
Srbija
Južna Afrika 6,0 9.463 9.463 12.029
Ujedinjeno
45,4 885.138 109.000 994.138 1.663.435
Kraljevstvo
SAD 92,0 116.708 757 117.465 205.690
Ukupno (Antanta) 790,2 5.711.696 3.674.757 9.386.453 12.809.280
Populacija
(u milijunima)
Austro-
51,4 1.100.000 467.000 1.567.000 3.620.000
Ugarska
Bugarsko
5,5 87.500 100.000 187.500 152.390
Carstvo
Njemačko 64,9 2.050.897 426.000 2.476.897 4.247.143

Carstvo
Osmansko
21,3 771.844 2.150.000 2.921.844 400.000
Carstvo
Ukupno (Središnje
143,1 4.010.241 3.143.000 7.153.241 8.419.533
sile)
Neutralne zemlje
Danska 2,7 722 722

Norveška 2,4 1.892 1.892
Švedska 5,6 - 877 877
Sveukupno 944,0 9.721.937 6.821.248 16.543.185 21.228.813
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene [uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Genocid nad Armencima, Pariška mirovna
konferencija 1919., Versajski ugovor, Španjolska gripa i Liga naroda

države: Finska, Estonija, Letonija, Litva Poljska, Čehoslovačka, Austrija, Mađarska i Jugoslavija nazivane
su "Novom Europom", u odnosu na države zapadne Europe. Na karti su različitim bojama označene granice
nekadašnjih carstava, od kojih su nastale spomenute države.
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21 milijun ih

je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u
tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su
radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti
su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela
20 milijuna života.
Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi potpisani su s
Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u
Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920.
Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio
Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda.
Austrijski i madž. dijelovi propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara.
Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene
sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili

temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri
Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te
predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila
teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše
uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije
sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak
dobio ime Versajski poredak.
9. ↑ Jump up to:a b www.enciklopedija.hr, Hrvatska
enciklopedija, natuknica Svjetski ratovi, pristupljeno 4.
kolovoza 2018.
10. ↑ Jump up to:a b Evans, David. The first world war: teach
yourself, Hodder Arnold, London, 2004. str. 188.
11. ↑ Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Military Casualties of
World War One (engleski). firstworldwar.com
12. ↑ James Atkinson. 16. prosinca 2002. The Treaty of
Versailles and its Consequences (engleski).
jimmyatkinson.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7.
siječnja 2009.
13. ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in
European History, The making of Europe, Oxford:
Blackwell, ISBN 0631189394
14. ↑ Jump up to:a b Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare,
1914-18: the live and let live system, London:
Pan, ISBN 0330480685
15. ↑ Durnovo Memorandum, Russian History (HIS 242)
Course Documents, ctevans.net, pristupljeno 14. svibnja
2019. (engl.)
16. ↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s
izvorima za brojke
 Opća i nacionalna enciklopedija
 Hrvatski obiteljski leksikon

Na Zajedničkom poslužitelju postoje
datoteke na temu: Prvi svjetski rat.
 Internetski portal Hrvatskog odbora za

obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata
o Opširan prikaz rata dat u brojevima 2 i
3 časopisa Matice hrvatske, Hrvatska
revija, 2004. i Priče veterana
 Broj 2 - Hrvati i europski bog
Mars Prvi svjetski rat i Hrvati,
Veliki rat: Vojnopolitička
situacija uoči rata, Fronta na
Soči, Zadar u Prvome
svjetskom ratu
 Broj 3 Združenim snagama -
portreti vojnika Veliki rat:
Pregled ratnih operacija (+
Statistički podatci o ratu +
Biografije), Ratni dnevnik
Đure Radakovića, Ratna
bolnica Crvenog križa u
Valpovu
 Hrvatska enciklopedija (LZMK) Svjetski ratovi:
Prvi svjetski rat + Kronologija važnijih vojnih i
političkih događaja

svjetskog rata: Britansko oružje
svjetskog rata: Francusko oružje
svjetskog rata: Rusko oružje
svjetskog rata: Talijansko oružje
svjetskog rata: Američko oružje
svjetskog rata: Njemačko oružje
svjetskog rata: Naoružanje Austro-Ugarske
[otkrij]
V • R • U
Prvi svjetski rat
Kategorije:
 Izabrani članci
 Ratovi
 Prvi svjetski rat
 Niste prijavljeni
 Razgovor
 Doprinosi
 Stvori račun
 Prijavi se
 Stranica
 Razgovor
 Čitaj
 Uredi
 Uredi kôd
 Vidi povijest
Traži
Traži Kreni
 Glavna stranica
 Kafić
 Novosti
 Nedavne promjene
 Slučajna stranica
 Pomoć
 Donacije
Pomagala
 Što vodi ovamo
 Povezane promjene
 Postavi datoteku
 Posebne stranice
 Trajna poveznica
 Podatci o stranici
 Citiraj ovu stranicu
 Stavka (Wikipodatci)
Ispis/izvoz
 Stvori knjigu
 Preuzmi kao PDF
 Inačica za ispis
 Zajednički poslužitelj
Drugi jezici
 ‫العربية‬
 Asturianu
 Башҡортса
 Bosanski
 Čeština
 Dansk
 Deutsch
 English
 Српски / srpski
Uredi međuwikije
 Ova stranica posljednji je put uređivana 17. siječnja 2022. u 20:36.
 Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu se
primjenjivati i dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje.
 Zaštita privatnosti
 Impresum
 Odricanje od odgovornosti
 Prikaz za mobilne uređaje
 Razvojni programeri
 Statistika
 Izjava o kolačićima

Word 2

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Word 2

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

word 1

Wiki Loves Folklore

Fotografirajte vašu lokalnu kulturnu baštinu, pomozite Wikipediji i osvojite nagrade!

2022. sudjelujte u međunarodnom natjecanju »Feminizam i folklor 2022.«

ntare o uvođenju važnih pravila i smjernica koje nemamo.

Prvi svjetski rat

Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje

Prvi svjetski rat

Prizori iz Prvog svjetskog rata.

Sarajevski atentat (28. lipnja),

Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju

Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se

Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28.

1.1Podjela Europe na blokove

2Povod i objava rata

3Atmosfera u trenutku izbijanja rata

7Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata

8Ulazak SAD u sukob i kraj rata

9Žrtve Prvoga svjetskog rata

10Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene

Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne ideologije

Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o

— Hrvatska enciklopedija (LZMK)

Podjela Europe na blokove[uredi | uredi kôd]

Vojni savezi iz 1914. u Europi

Podrobniji članci o temama: Antanta i Trojni savez, poslije Centralne sile

Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojnog

Diplomatske krize[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Uvod u Prvi svjetski rat

Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju

Predviđanje Durnova[uredi | uredi kôd]

Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.

Povod i objava rata[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Sarajevski atentat i Srpanjski ultimatum

Diplomatski potezi[uredi | uredi kôd]

Uhićenje Gavrila Principa nakon atentata na Franju Ferdinanda, 28. lipnja 1914.

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati

Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika te smatrajući da je

Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je zaprijetila mobilizacijom,

Objave rata[uredi | uredi kôd]

Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila djelomičnom

Atmosfera u trenutku izbijanja rata[uredi | uredi kôd]

Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga pa u tim

Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim problemima. Njegova

Mobilizacija s vjerom u brzu pobjedu.

Tijek rata[uredi | uredi kôd]

Godina 1914.[uredi | uredi kôd]

Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći

U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih tromjesečnih

Godina 1915.[uredi | uredi kôd]

Hrvatski domobrani u austrougarskoj vojsci pri gradnji rova u Galiciji

Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je

Godina 1916.[uredi | uredi kôd]

Francuzi u rovovima oko Verduna

Britansko pješaštvo i tenk kod Somme

Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci

Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzinkan.

Sukob Talijana i Austro-Ugarske kod Dobereda, jedne od najkrvavijih bitaka.

Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su

Godina 1917.[uredi | uredi kôd]

Krstarica Aurora odigrala je značajnu ulogu u Oktobarskoj revoluciji.

Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona

Marš njemačke vojske u bitki kraj Kobarida (dvanaestoj bitki na Soči).