Hazony, VRLINA NACIONALIZMA, Pretraživo

itanje identiteta jedno je od najvažnijih pitanja
P
modernih društava, pa tako i Izraela, otkud
potječe autor, Hrvatske, država Europske unije
i Zapada općenito. Nacionalizam i nacionalni iden
titet predmeti su oštrih polemika, a oštrina polemike
kadgod se temelji na lošem, nepotpunom i netočnom
shvaćanju nacionalizma kao modernog fenomena i kao
političke filozofije, ali isto tako i „liberalnog interna
cionalizma" ili „liberalnog globalizma" koji se često
promatra odveć blagonaklono i bez prepoznavanja
totalitarnih opasnosti koje je, poput svake imperijal
ističke ideje, kadar iznjedriti.
Yoram Hazony ukazuje kako je u Britaniji, kroz izlazak
iz EU-a i u Americi kroz Trumpovu pobjedu na izborima
2016. nacionalizam ponovno postao aktualan premda
današnji diskurs u društvu, koji postoji tek nekoliko
desetljeća, upućuje na to da je nacionalizam „nešto
zlo". Nacionalizam se, ipak, donedavno držao za
suprotnost imperijalizmu, a autor ukazuje kako je još
uvijek tako. Protiveći se imperijalizmu a zastupajući
pravo naroda na političku, ekonomsku, kulturnu i drugu
slobodu i nezavisnost, Hazony uvjerljivo objašnjava
zašto je nacionalna država najbolji okvir za ostvarenje
tih sloboda i prava. Autor se u djelu poziva na povijesna
iskustva, koja sežu do drevnih bliskoistočnih carstava
i židovske države.
Hazony u ovome djelu kritički propituje predodžbu da je
liberalni globalizam suprotnost nasilnom nacionalizmu,

POHVALE ZA VRLINU NACIONALIZMA
»Knjiga Yorama Hazonyja temeljita je, pristupačna i

dobro napisana te se u njoj zrcale godine istraživanja
i promišljanja o iznimno važnoj temi. Političari,
znanstvenici i šira javnost morat će dobro razmisliti o
ovoj iznimnoj knjizi.«
Natan Sharansky, autor knjiga

The Casefor Democracy i Defending Identity
»U vrijeme kada se nacionalizam prečesto povezuje s

rasizmom i autoritarizmom, Yoram Hazony podsjeća
nas da se demokracija i sloboda mogu razvijati samo
u svijetu suverenih nacionalnih država.«
Michael Lind, autor knjige The Next American Nation

Y0RAMHAZ0NY
VRLINA
NACIONALIZMA
OSTALE KNJIGE YORAMA HAZONYJA
God and Politics in Esther
The Philosophy of Hebrevo Scripture
The Jewish State: The Strugglefor Israel’s Soul
Y0RAMHAZ0NY
VRLINA
NACIONALIZMA
S engleskoga preveo Andrej Bukarica
Zagreb
školska knjiga
Izdavač
Školska knjiga d. d.
Zagreb, Masarykova 28
Za izdavača
dr. sc. Ante Žužul
Urednik hrvatskog izdanja

dr. sc. Deniver Vukelić
Prijevod
Andrej Bukarica
Kreativna direktorica
Ana Marija Žužul
Art-direktorica
Tea Pavić
Recenzenti
dr. sc. Boris Havel
dr. sc. Josip Kajinić
Grafičko-likovno oblikovanje
Tea Pavić
Dizajn naslovnice
Rebecca Lown
Slika na naslovnici
Eurostyle Graphics / Alamy Stock photo
Objavljivanje ove knjige potpomognuto je

financiranjem Ministarstva znanosti
i obrazovanja Republike Hrvatske.
Naslov izvornika
THE VIRTUE OF NATIONALISM
Copyright © Yoram Hazony, 2018.
© ŠKOLSKA KNJIGA, d. d., Zagreb, 2021.

za djelo prevedeno na hrvatski jezik.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,
fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez
nakladnikova pismenoga dopuštenja.
Ova je knjiga s ljubavlju posvećena
pripadnicima mojeg plemena:
Avital
Techelet
Efraimu
Yardeni
Hadaru Ahiadu
Gavrielu
Binyaminu Ze’ev Netzahu
Yosefii
Eliahu
SADRŽAJ
Uvod: Povratak nacionalizmu II
Prvi dio:
Nacionalizam i sloboda Zapada 23
I. Dvije vizije svjetskog poretka 24
II. Rimokatolička crkva i njezina vizija carstva 29
III. Protestantska konstrukcija Zapada 33
IV. John Locke i liberalna konstrukcija 38
V. Diskreditirani nacionalizam 48
VI. Liberalizam kao imperijalizam 53
VII. Nacionalistička alternativa liberalizmu 58
Drugi dio:
Potreba za nacionalnom državom 63
VIII. Dvije vrste političke filozofije 64
IX. Temelji političkog poretka 66
X. Kako zapravo nastaju države? 77
XI. Posao i obitelj 83
XII. Carstvo i anarhija 88
XIII. Nacionalna sloboda kao načelo poretka 95
XIV. Vrline nacionalne države 102
XV. Mit o saveznom rješenju 126
XVI. Mit o neutralnoj državi 136
XVII. Pravo na nacionalnu neovisnost? 146
XVIII. Neka načela poretka nacionalnih država 153
XIX. Je li mržnja argument protiv nacionalizma? 164
10 VRLINA NACIONALIZMA
Treći dio:
Antinacionalizam i mržnja 163
XIX. Je li mržnja argument protiv nacionalizma?. 164
XX. Kampanje blaćenja Izraela 166
XXI. Immanuel Kant i antinacionalistička paradigma 169
XXII. Dvije pouke Auschvvitza 173
XXIII. Zašto se nitko nije usprotivio gnusnim zločinima
počinjenima u Trećem svijetu i islamu 177
XXIV. Britanija, Amerika i druge nacije koje
zaslužuju osudu 181
XXV. Zašto imperijalisti mrze 184
Zaključak:
Vrlina nacionalizma 188
Zahvale 195
Kazalo pojmova 196
UVOD:
POVRATAK NACIONALIZMU
Politika u Britaniji i Americi okrenula se nacionalizmu. To zabrinjava

mnoge, posebno obrazovane ljude, koji smatraju daje globalna integracija
već dugo temelj stabilne politike i moralnih vrijednosti. Iz ove se perspek
tive čini kako izbor Britanije da izađe iz Europske unije i washingtonska
retorika »Amerika na prvome mjestu« najavljuju povratak u primitivnije
razdoblje povijesti, u kojem su se javno zagovarali rat i rasizam, koji su,
kao društveni fenomeni, određivali politički program država. U strahu od
najgorega, javne osobe, novinari i akademici najoštrije su osudili povratak
nacionalizma u američki i britanski javni život.
No nacionalizam se nije oduvijek smatrao zlom kao što ga trenutačni
javni diskurs želi prikazati. Do prije samo nekoliko desetljeća naciona
listička se politika često povezivala sa slobodoumljem i velikodušnošću.
Naprednjaci su Četrnaest točaka Woodrowa Wilsona i Atlantsku povelju
Franklina Roosevelta i Winstona Churchilla smatrali svjetionicima nade
za čovječanstvo - i to upravo zato što su ih smatrali izrazima nacionalizma
koji su porobljenim narodima diljem svijeta budili nadu u nacionalnu
neovisnost i samoodređenje. Konzervativci poput Teddyja Roosevelta i
Dwighta Eisenhowera također su o nacionalizmu govorili kao o nečemu
pozitivnom, a konzervativci su svojedobno Ronalda Reagana i Margaret
Thatcher prihvatili zbog »novog nacionalizma« koji su unijeli u politički
život. U drugim su zemljama državnici od Mahatme Gandhija do Davida
Ben-Guriona vodili nacionalističke političke pokrete koji su stekli široko
divljenje i poštovanje dok su svoje narode usmjeravali prema slobodi.1
Sigurno su mnogi državnici i intelektualci koji su odavno prihvatili naci
onalizam znali ponešto o toj temi i nisu nas samo pokušavali vratiti u
primitivnije razdoblje naše povijesti, u zagovaranje rata i rasizma. Sto su
onda vidjeli u nacionalizmu? Bilo je iznenađujuće malo pokušaja da se
na to pitanje odgovori, kako u javnoj sferi tako i u akademskoj zajednici.
Vlastito podrijetlo omogućuje mi uvid u tu temu. Cijeli sam život
židovski nacionalist, cionist.2 Kao većina Izraelaca, taj sam politički
pogled naslijedio od roditelja, bake i djeda. Moja je obitelj došla u
1 O Reaganovu »novom nacionalizmu« vidi: Norman Podhoretz, The New American
Majority, Commentary (siječanj 1981.); Irving Kristol, Emergence of Two Republican

Parties, Reflections of a Neo-Conservative (New York: Basic Books, 1983), str. 111.
2 O mojem stavu prema židovskom nacionalizmu vidi: Yoram Hazony, The Jewish State
(New York: Basic Books, 2000); »Did Herzl Want a Jewish State?« Azure 9 (proljeće
2000.); »The Guardian of the Jews«, Azure 13 (ljeto 2003); »Character«, Azure 14 (zima
2003.).
UVOD: POVRATAK NACIONALIZMU 13
židovsku Palestinu 1920-ih i početkom 1930-ih zato da tamo uspostave

neovisnu židovsku državu. Uspjeli su, a ja sam veći dio svojeg života živio
u zemlji koju su osnovali nacionalisti i kojom su do danas uglavnom
upravljali nacionalisti. Tijekom godina upoznao sam ih velik broj, a
među njima i javne osobe i intelektualce iz Izraela te drugih zemalja.
I premda sa svima njima nisam dijelio mišljenje, gledano u cjelini, to
su ljudi kojima se duboko divim - zbog njihove odanosti i hrabrosti,
zdravog razuma i moralnih vrijednosti. Za njih nacionalizam nije neka
nedokučiva politička bolest koja povremeno obuzima zemlje bez ikakva
valjanog razloga i bez jasnog cilja, kao što mnogi u Americi i Britaniji
danas misle. Umjesto toga, nacionalizam je za njih politička teorija na
kojoj su odgojeni, teorija o načinu uređenja političkog svijeta.
O čemu je riječ u toj nacionalističkoj političkoj teoriji? Nacionalizam
uz koji sam ja odrastao principijelno je stajalište da se svijetom najbolje
upravlja kada nacije mogu samostalno zacrtati vlastiti put neovisnosti,
njegovati vlastite tradicije i slijediti vlastite interese. To se razlikuje od
imperijalizma, koji svijetu nastoji donijeti mir i napredak ujedinjujući
čovječanstvo, koliko je to moguće, pod jedinstvenim političkim režimom.
Ne mislim da je nacionalizam jednoznačan. Svaka od ovih teorija ima
stajališta koja idu u njezinu korist. No izbor između te dvije pozicije ne
može se izbjeći: ili u načelu podržavate ideal međunarodne vlade i režima
koji nameće svoju volju državama kad njezini dužnosnici to smatraju
potrebnim ili vjerujete da bi države trebale neometano odrediti vlastiti
smjer ako ne postoji takva međunarodna vlada ili režim.3
3 Moja se definicija nacionalizma temelji na tradiciji političke misli koju je predstavljao

Mili, koji je tvrdio kako je »općenito nužan uvjet za postojanje slobodnih institucija da se
granice vlade uglavnom podudaraju s granicama nacionalnosti.« John Stuart Mili, Pred
stavnička vlada (Representative Government), u Utilitarianism (Utilitarizam), On Liberty
(0 slobodi), Considerations on Representative Government (Razmatranja o predstavnič
koj vladavini), ur. Geraint Williams (London: Everyman, 1993 [1861]), str. 394. Slično
tome, Mazzini je tvrdio da su »Engleska i Francuska možda jedine zemlja čije današnje
granice odgovaraju [Božjem] planu (...) Prirodne podjele i urođene, prirodne sklonosti
naroda zamijenit će proizvoljne podjele koje su odobrile loše vlade. Karta Europe bit će
prekrojena. Slobodne će nacije (...) nastati«. Giuseppe Mazzini, »The Duties of Man«, u
Cosmopolitanism of Nations, ur. Stefano Recchia i Nadia Urbiniti, prev. Stefano Recchia
(Princeton: Princeton University Press, 2009 [1859]), str. 93. Tradicionalno povezivanje
nacionalizma s tim stajalištima miješa se sa širenjem novih definicija koje zagovaraju u
akademskim krugovima. Stajalište Ernsta Gellnera je možda najbliže tradicionalnom
stajalištu, a ono kaže daje nacionalizam »političko načelo koje smatra da bi se politička
i nacionalna jedinica trebale podudarati«. Gellner, Nations and Nationalism (Oxford,
UK: Blackwell, 1983), str. 1.
Ova polemika između nacionalizma i imperijalizma ponovno je postala

iznimno važna nakon pada Berlinskog zida 1989. U to je vrijeme borba
protiv komunizma završila, a umove su zapadnih čelnika zaokupila dva
velika imperijalistička projekta: Europska unija, koja je državama člani
cama postupno oduzimala mnoge ovlasti koje se obično povezuju s poli
tičkom neovisnošću, te projekt uspostave američkoga »svjetskog poretka« u
kojem bi američka vojna snaga prisilila nacije koje se ne pridržavaju među
narodnog prava da to učine.To su imperijalistički projekti iako ih njihovi
zagovornici ne vole tako nazivati, i to iz dva razloga: prvo, njihova je svrha
oduzeti neovisnim nacionalnim vladama samostalno donošenje odluka i
prebaciti tu zadaću na međunarodne vlade i njihove organe; drugo, kao
što možete odmah vidjeti iz literature čiji su autori pojedinci i institucije
koji podupiru ta nastojanja, oni osviješteno postaju dijelom imperijalističke
političke tradicije koja svoju povijesnu inspiraciju crpi iz Rimskog Carstva,
Austro-Ugarskog Carstva i Britanskog Carstva. Primjerice, Charles Krau-
thammer u članku koji je napisao neposredno nakon završetka hladnog
rata zagovara američku »univerzalnu vlast« te poziva Ameriku da stvori
»vrhovnu neovisnu državu« koja će upravljati trajnom »deprecijacijom«4
(...) poimanja suverenosti« za sve nacije na zemlji. Kako bi opisao ovu
viziju, Krauthammer se poslužio parafraziranim latinskim izrazom pax
Americana pozivajući se na sliku Sjedinjenih Američkih Država kao
novog Rima. Baš kao što je Rimsko Carstvo navodno uspostavilo pax
Romana (ili »rimski mir«), koji je donio sigurnost i mir cijeloj Europi, tako
bi Amerika sada trebala pružiti sigurnost i mir cijelom svijetu.5
Ovaj procvat imperijalističkih političkih ideala i projekata u prošlom
naraštaju trebao je izazvati žustru raspravu između nacionalista i impe
4 Deprecijacija - ovdje: podcjenjivanje, nap. prev.

5 Charles Krauthammer, »Universal Dominion: Toward a Unipolar World«, The National
Interest (zima 1989. -1990.), str. 46-49. Krauthammer objašnjava da Sjedinjene Države ne
smatra carstvom jer »mi ne žudimo za teritorijem«. Charles Krauthammer, »Democratic
Realism: American Foreign Policy in a Unipolar World«, Godišnje predavanje Irvinga
Kristola, American Enterprise Institute, 10. veljače 2004. Međutim, pogrešno je misliti da
imperijalizam izražava žudnju za teritorijem. Prije bi se moglo reći daje to izraz žudnje
za kontrolom nad drugim nacijama - nešto što, kako se čini, mnogi analitičari misle da bi
se danas moglo postići zračnim bombardiranjem i drugim metodama koje ne zahtijevaju
pripojenje teritorija. Sličan stav zauzimaju William Kristol i Robert Kagan, »Toward a
Neo-Reaganite Foreign Policy«, Foreign Affairs 75: 4 (srpanj - kolovoz 1996.), str. 18—32,
koji predlažu »dobronamjernu globalnu hegemoniju«, pri čemu se hegemonija definira
kao »pretežni utjecaj i autoritet nad svima drugima u njezinoj domeni«, str. 20.
rijalista o tome kako bi trebao biti organiziran politički svijet, no done

davno se takva rasprava uglavnom izbjegavala. Od 1990., kada je zbog
izražavanja sumnji u Europsku uniju Margaret Thatcher odbacila
vlastita stranka, gotovo nitko na utjecajnom položaju u Americi ili
Europi nije pokazao interes za borbu protiv općeprihvaćenog stajališta
koje je u središtu tih dvaju projekata reformacije carstva.6 To neobično
jednoglasje omogućilo je i Europskoj uniji i američkom »svjetskom
poretku« da nastave ne izazivajući žestoke javne rasprave.
Istodobno, politički i intelektualni zagovornici tih projekata bili
su itekako svjesni da Europljani možda neće prihvatiti obnovljeno
»njemačko carstvo«, čak ni ono kojim bi se nominalno upravljalo iz
Bruxellesa. Bili su svjesni i da su Amerikanci često prezirali ideju o
»američkom carstvu«. Kao rezultat toga, gotovo se sva javna rasprava
o tim nastojanjima vodila na mutnom novogovoru prepunom eufemi-
zama kao što su »novi svjetski poredak«, »sve tješnja unija«, »otvorenost«,
»globalizacija«, »globalna vladavina«, »udružena suverenost«, »poredak
zasnovan na pravilima«, »univerzalne ovlasti«, »međunarodna zajednica«,
»liberalni internacionalizam«, »transnacionalizam«, »američko vodstvo«,
»američko stoljeće«, »jednopolni svijet«, »nužna nacija«, »hegemon«,
»supsidijarnost«, »igra prema pravilima«, »prava strana povijesti«, »kraj
povijesti« i tako dalje.7 Cijeli je jedan naraštaj bio izložen tim frazama
6 O stajalištima Margaret Thatcher vidi njezin »Speech to the College of Europe«

(»The Bruges Speech«), 20. rujna 1988.; Margaret Thatcher, Statecraft (New York: Har-
perCollins, 2002), str. 320-411.
7 Glede oklijevanja imperijalista da se koriste tim frazama, Thomas Donnelly primje
ćuje: »Nema mnogo ljudi koji će o tome otvoreno govoriti (...) Mnogim Amerikancima to
izaziva nelagodu. Zato se koriste govornim figurama poput »Amerika je jedina velesila««
Thomas E. Ricks, »Empire or Not?«, Washington Post, 21. kolovoza 2001. Međutim, nakon
napada Al-Qa'ide na Sjedinjene Države n. rujna 2001. i zagovornici i protivnici počeli su
naglašenije govoriti o carstvu. Vidi: Max Boot, »The Case for American Empire«, Wee-
kly Standard, 15. listopada 2001.; Stephen Peter Rosen, »An Empire If You Can Keep It«,
National Interest (proljeće 2002.); Stanley Kurtz, »Democratic Imperialism: A Blueprint«,
Policy Review (svibanj 2003.); Herfried Miinkler, Empires, prev. Patrick Camiller (Malden,
MA: Polity, 2007 [2005]); Niall Ferguson, »America as Empire, Now and in the Future«,
The NationalInterest (23. lipnja 2008.). Kritičnije pristupe ponudili su Andrew Bacevich,
American Empire (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2002); Michael Ignatieff,
»The American Empire«, New York Times Magazine, 5. siječnja 2003.; John Judis, The
Folly of Empire (New York: Scribner, 2004). O formulacijama univerzalnog političkog
poretka u kojima se ne koristi pojmom »carstvo« vidi, među ostalim, Alexander Wendt,
»Why a World State Is Inevitable«, European Journal of International Relations 9 (2003.),
str. 491-542; Anne-Marie Slaughter i John Ikenberry, Forging a World of Liberty Under
Law (Princeton, NJ: Woodrow Wilson School, Princeton University, 27. rujna 2006.).
- sve dok na kraju njihovo značenje nije postalo jasno široj javnosti, s
rezultatima koje vidimo pred sobom.
Hoće li na kraju izljev nacionalističkih osjećaja u Britaniji i Americi
donijeti ono najbolje, ostaje vidjeti. Ali možda se možemo složiti s konsta
tacijom daje vrijeme praznih razgovora prošlo. Rasprava između nacio
nalizma i imperijalizma tek je pred nama. Imperijalizam i nacionalizam
veliki su i suprotstavljeni ideali koji su u prošlosti bih u sukobu, a taj
je sukob nastavljen te obilježava i naše vrijeme. Svako od tih stajališta
zaslužuje da se o njemu pozorno i s dužnim poštovanjem promisli, što
uključuje i razgovor o njima na izravan, nedvosmislen način kako bismo
svi mogli razumjeti o čemu govorimo. Nadajmo se da će se ta predugo
odgađana rasprava voditi istodobno na iskren, obrazložen i jasan način.
Napisao sam ovu knjigu kako bismo iznijeli jasne razloge zašto smo naci-
onalisti.8 U želji da pridonesem što jasnijoj i razumljivijoj raspravi, »globa-
lizam« ću poimati onakvim kakav očito jest - kao inačicu starog imperija
lizma. Jednako tako, neću gubiti vrijeme pokušavajući uljepšati naciona
lizam nazivajući ga »domoljubljem«, kao što to danas čine mnogi u krugo
vima u kojima se nacionalizam smatra nečim nedoličnim.9 Domoljublje
se obično odnosi na ljubav ili odanost pojedinca prema neovisnoj naciji. I
pojam nacionalizam može se upotrijebiti na ovaj način, kao kad govorimo
o Mazziniju kao talijanskom nacionalistu ili o Gandhiju kao indijskom
Suvremeni su autori koji brane poredak neovisnih nacionalnih država ili aspekte takvog
poretka Roger Scruton, »In Defense of the Nation«, u The Philosopher on Dover Beach
(New York: St. Martin's Press, 1990), str. 299-328; David Miller, Nationality (Oxford,
UK: Oxford University Press, 1992); Gertrude Himmelfarb, »The Dark and Bloody Cro-
ssroads: Where Nationalism and Religion Meet«,The National Interest 32 (ljeto 1993.),
str. 53-61; Margaret Canovan, Nationhood and Political Theory (Northampton, MA:
Edward Elgar, 1996); Lenn Goodman, »The Rights and Wrongs of Nations«, u Judaism,
Human Rights, and Human Values (Oxford, UK: Oxford University Press, 1998), str.
137-161; John Bolton, »Should We Take Global Governance Seriously?« Chicago Journal
of International Law 1 (2000); David Conway, In Defense of the Realm (Hampshire,
UK: Ashgate, 2004); Jeremy Rabkin, Law Without Nations? (Princeton, NJ: Prince
ton University Press, 2005); Pierre Manent, A World Beyond Politics? (Princeton, NJ:
Princeton University Press, 2006); Natan Sharansky, Defending Identity (New York:
PublicAAffairs, 2008); John Fonte, Sovereignity or Submission (New York: Encounter,
2011); Dani Rodrik,The Globalization Paradox (New York: Norton, 2011); Bernard Yack,
Nationalism and the Moral Psychology of Community (Chicago: University of Chicago
Press, 2012); Amitai Etzioni, »The Democratisation Mirage«, Survival: Global Politics
and Strategy 57 (srpanj 2015.), str. 139-156.
9 Vidi: John Breuilly, Nationalism and the State (Chicago: University of Chicago Press,
1982), str. 8.
nacionalistu. No nacionalizam može biti i nešto više od toga. Kao što sam
rekao, postoji duga tradicija korištenja ovog pojma u slučaju kad bi se
govorilo i pozivalo na teoriju najboljeg političkog poretka - odnosno na
antiimperijalističku teoriju koja želi uspostaviti svijet slobodnih i neovi
snih nacija. Tako ću se i ja njime koristiti u ovoj knjizi.
Jednom kada se događaji sagledaju u svjetlu toga dugotrajnog suče
ljavanja dvaju nepomirljivo suprotstavljenih načina razmišljanja o poli
tičkom poretku, cjelokupnu temu postaje mnogo lakše razumjeti i može
se razviti inteligentniji razgovor.
Ovo će biti moji argumenti:

U prvom dijelu knjige pod naslovom »Nacionalizam i sloboda
Zapada« nudim osnovni povijesni okvir za razumijevanje sukoba između
imperijalizma i nacionalizma koji se razvio među nacijama Zapada.
Usto, iznio sam distinkciju između političkog poretka koji se temelji
na nacionalnoj državi, koja želi vladati samo jednom nacijom, i poretka
koji ujedinjenjem čovječanstva pod jednim političkim režimom, carskom
državom, želi pridonijeti miru i napretku.10 Ta je razlika ključna za poli
tičku misao hebrejske Biblije (ili »Starog zavjeta«), a nakon reformacije
je potaknula nacionalističke države poput Engleske, Nizozemske i Fran
cuske da prestanu opravdavati vladavinu Svetoga Rimskog Carstva. Tako
je započelo razdoblje od četiri stoljeća tijekom kojeg su narodi Zapadne
Europe i Amerike živjeli pod novom protestantskom reformacijom
političkog svijeta, u kojem su se nacionalna neovisnost i samoodređenje
smatrali temeljnim načelima. Zaista, na to se počelo gledati kao na
najdragocjenije ljudske vrijednosti te temelj svih naših sloboda. Poredak
neovisnih nacija u »svijetu eksperimenata« omogućio bi različite oblike
samouprave, religije i kulture koji bi bili korisni cijelom čovječanstvu.
Mnogi su sve do Drugoga svjetskog rata vjerovali daje načelo naci
onalne slobode ključno za pravedan, raznolik i relativno miran svijet.
Ali Hitler je sve to promijenio i mi danas živimo u razdoblju u kojem
vlada pojednostavnjeni narativ, koji se neprestano ponavlja, prema kojem
je »nacionalizam prouzročio dva svjetska rata i holokaust«. A tko bi,
10 Izbjegavao sam pojam »nacija država«, pod kojim se često podrazumijeva da se nacija
sastoji od onih pojedinaca koji žive u određenoj državi. O odnosu između nacije i države
vidi poglavlja IX. i X.
zapravo, želio biti nacionalist ako nacionalizam potiče rasizam i krvo

proliće u nezamislivim razmjerima?
S obzirom na to da se nacionalizam smatra odgovornim za najveća zla
našeg doba, ne začuđuje stoga što se nekadašnje razumijevanje koje favorizira
nacionalnu neovisnost postupno prigušivalo, a na kraju čak i diskreditiralo.
Danas se snažno zagovaranje nacionalne države i njezine neovisnosti smatra
ne samo nepotrebnim već i moralno upitnim. Nacionalnu odanost i tradiciju
više se ne smatra dobrom osnovom za određivanje zakona po kojima živimo,
reguliranje gospodarstva, donošenje odluka o obrani i sigurnosti, uspostavu
javnih normi koje se odnose na religiju i obrazovanje ili za odlučivanje tko
će živjeti u kojem dijelu svijeta. Novi svijet liberalne teorije vladavine prava,
tržišne ekonomije i prava pojedinca - koji se razvio unutar nacionalnih
država poput Britanije, Nizozemske i Amerike - smatra se univerzalnom
istinom i odgovarajućom podlogom za međunarodni režim zbog kojeg
neće biti potrebe za neovisnom nacionalnom državom.11 Drugim riječima,
umjesto protestantskog poretka predlaže se novo »liberalno carstvo« zasno
vano na neovisnim nacionalnim državama. Carstvo bi nas trebalo spasiti od
zla nacionalizma.
No jesu li pristaše novog imperijalizma ispravno opisali što je nacio
nalizam i odakle dolazi? Jesu li u pravu kad nacionalizam krive za najveća
zla koja su se dogodila u prošlom stoljeću? I je li obnovljeni imperijalizam
doista iješenje?
Prema mojemu mišljenju, sve se to čini krajnje upitnim. U drugom dijelu
knjige pod naslovom »Potreba za nacionalnom državom« zalažem se za to da
se svijet koji se temelji na neovisnim nacionalnim državama smatra najboljim
političkim poretkom te pokazujem zašto bismo trebali odbaciti imperijalizam
koji je danas toliko popularan. U tom dijelu knjige nudim filozofiju političkog
poretka koja se temelji na usporedbi triju različitih načina organizacije poli
tičkog svijeta koji su nam otprije poznati: poredak plemena i klanova, koji se
nalazi u gotovo svim preddržavnim društvima; međunarodni poredak pod
carskom državom; poredak neovisnih nacionalnih država.
11 Ovdje, ali i u cijeloj knjizi, na liberalizam gledam kao na racionalističku političku
teoriju koja se temelji na pretpostavci da su ljudska bića po svojoj prirodi slobodna i jed
naka, a da obveza prema državi i drugim institucijama proizlazi iz pristanka pojedinaca.
Budući daje liberalizam racionalistička teorija, njegova bi učenja trebala biti univerzalna
i primjenjiva u svako vrijeme i na svakome mjestu. Katkad je dobro posebno spomenuti
»klasični liberalizam« koji, povrh toga, upućuje na to da su ljudi uglavnom politički moti
virani jer žele zaštititi živote i imovinu.
Najnoviji pokušaji uspoređivanja »globalističkoga« političkog poretka

sa svijetom nacionalne države usredotočeni su na predložene gospodarske
i sigurnosne prednosti jedinstvenoga pravnog režima za cijeli svijet. Ali
prema stajalištu koje ovdje branim, argumenti koji se temelje na gospo
darstvu i sigurnosti previše su ograničeni da bi pružili adekvatan odgovor
na pitanje što jest najbolji politički poredak. Veći dio onoga što se događa
u političkom životu zapravo je motiviran brigama koje proizlaze iz našeg
članstva u kolektivima kao što su obitelj, pleme i nacija. Ljudska se bića
rađaju u takvim kolektivima ili im pristupaju poslije u životu, a s njima
su povezana snažnim vezama uzajamne odanosti njihovih pripadnika.
Zapravo, te kolektive smatramo sastavnim dijelom nas samih. Mnogi, ako
ne i većina, političkih ciljeva proizlaze iz odgovornosti ili dužnosti za koje
smatramo da ih imamo ne prema sebi kao pojedincima, već prema proši
renom »ja« koje uključuje našu obitelj, pleme ili naciju. To se odnosi na
brigu za živote i imovinu pripadnika kolektiva kojima smo odani, ali nas
snažno motivira i zajednička briga koja nije fizička na takav način: potreba
da se održi unutarnja povezanost obitelji, plemena ili nacije i potreba da
se njegovo jedinstveno kulturno naslijeđe ojača i prenese na novi naraštaj.
Ne možemo točno opisati razmjere te ljudske političke motivacije
u smislu želje pojedinca da zaštiti svoj život, osobnu slobodu i imovinu.
Svatko od nas zapravo želi i treba još nešto uz to, što predlažem da zovemo
kolektivno samoodređenje', slobodu obitelji, plemena ili nacije. To je sloboda
koju osjećamo kad kolektiv kojem smo odani ojača i razvije posebna
obilježja i svojstva koja mu u našim očima daju jedinstveno značenje.
Zelja i potreba za takvim kolektivnim samoodređenjem u liberalnoj se
političkoj tradiciji smatra primitivnom i nebitnom. Pretpostavlja se da se
pojavom modernosti pojedinci oslobađaju takve motivacije. Noja tvrdim da
se takvo što zapravo ne događa. Britanski i američki koncepti slobode poje
dinca nisu univerzalnosti koje svi mogu odmah razumjeti i poželjeti, kao što
se često tvrdi. Oni su sami po sebi kulturno naslijeđe određenih plemena i
nacija. Amerikanci ili Britanci koji traže širenje tih koncepata diljem svijeta i
dalje se zalažu za davnu želju za kolektivnim samoodređenjem te zbog toga
žele vidjeti kako njihovo kulturno naslijeđe raste u snazi i utjecaju - čak i
ako to znači uništavanje naslijeđa onih koji na sve to možda gledaju drukčije.
Moja rasprava upućuje na niz ključnih prednosti organizacije političkog
svijeta oko neovisnih nacionalnih država. Među ostalim, tvrdim da poredak
nacionalnih država nudi najveću mogućnost za kolektivno samoodređenje, da
ne potiče osvajanje stranih nacija i da otvara vrata toleranciji različitih načina

života, da uspostavlja život velike produktivne konkurencije među nacijama dok
svaka od njih nastoji postići maksimalan razvoj svojih sposobnosti i sposob
nosti svih svojih pripadnika. Usto, smatram da nam snažna uzajamna odanost
u središtu nacionalne države daje jedini poznati temelj za razvoj slobodnih
institucija i sloboda pojedinca.
Ova i druga razmatranja upućuju na to daje svijet neovisnih nacio
nalnih država najbolji politički poredak kojem trebamo težiti. Međutim,
to ne znači da bismo trebali podržati univerzalno pravo na samoodre
đenje, kao što je predložio Woodrow Wilson. Mnogo je, međutim,
naroda bez države koji ne mogu imati niti će imati političku neovisnost.
Pa kakav bi onda položaj načelo nacionalne neovisnosti trebalo imati u
odnosima nacija? Drugi dio zaključujem razmatranjem važnosti poret
ka nacionalnih država na međunarodnom planu u stvarnom svijetu, u
kojem se politička neovisnost ne može primijeniti uvijek i svuda.
Najčešći argument protiv nacionalističke politike jest da ona potiče
mržnju i fanatizam. I u tome zacijelo ima istine: u svakome nacionalističkom
pokretu mogu se pronaći pojedinci koje bismo mogli nazvati mrziteljima
i fanaticima. No kakav bismo zaključak trebali izvući iz te činjenice? Po
mojemu mišljenju, njezino je značenje oslabljeno spoznajom da univer-
zalistički politički ideali - kakvi se, primjerice, ističu u Europskoj uniji -
uvijek stvaraju mržnju i fanatizam barem u jednakoj mjeri kao i naciona
listički pokreti. U trećem dijelu knjige naslovljenom »Antinacionalizam i
mržnja«istražujem taj fenomen uspoređujući mržnju između suparničkih
nacionalnih ili plemenskih skupina koje osjećaju međusobnu prijetnju s
mržnjom koju zagovornici imperijalističke ili univerzalističke ideologije osje
ćaju prema nacionalnim ili plemenskim skupinama koje odbijaju prihvatiti
njihovu tvrdnju da svijetu donose spasenje i mir. Kršćanski antisemitizam je
možda najpoznatiji primjer mržnje koju uzrokuju imperijalističke ili univer
zalističke ideologije. No islam, marksizam i liberalizam pokazali su da i oni
mogu širiti sličnu snažnu mržnju prema skupinama koje su se odlučile uspro
tiviti univerzalnim doktrinama za koje se oni zalažu. Ja zapravo upozoravam
na to da su liberalno-imperijalistički politički ideali postali jedan od najmoć
nijih posrednika koji danas potiču nesnošljivost i mržnju u zapadnom svijetu.
To samo po sebi nije preduvjet za nacionalizam, ali sugerira da je mržnja
možda općenito prisutna u političkim pokretima i da bi se o raspravi između
nacionalizma i imperijalizma trebalo odlučivati na drugim osnovama.
U zaključku knjige naslovljenom »Vrlina nacionalizma« pružam neko

liko kratkih zapažanja o odnosu nacionalizma i karaktera pojedinca. Cijeli
život slušamo kako se govori da nacionalizam kvari ljudsku osobnost. Cuo
sam da takvo mišljenje imaju kršćani, muslimani, liberali i marksisti, koji
smatraju daje nacionalizam opterećenje jer pokušava podignuti barijere
među ljudima, a trebalo bi ih rušiti. Ja imam drukčije mišljenje. U očevoj
su me kući učili da je biti nacionalist vrlina. U knjizi objašnjavam kako
je to moguće pokazujući da orijentacija prema poretku neovisnih nacija
može utrti put određenim pozitivnim crtama karaktera koje je teže, ako
ne i nemoguće, dosegnuti sve dok je čovjek predan snu o carstvu.
***
Mnogo je toga neizvjesno kad je riječ o smjeru kojim će krenuti

oživljeni nacionalizam u Britaniji, Americi i drugim nacijama. No, u
kojem se god smjeru politički vjetrovi okrenuli, sigurno je da rascjep
koji se pojavio u središtu javnog života Zapada neće nestati. Politike
nacija mijenjaju se u skladu s tim rascjepom dijeleći one koji žele zadr
žati stare nacionalističke temelje našega političkog svijeta od obrazo
vanih ljudi koji su se, u manjoj ili većoj mjeri, posvetili budućnosti pod
imperijalnim poretkom. U ovom trenutku dakle teško da postoji tema na
koju bi trebalo obratiti više pozornosti od nacionalizma i imperijalizma.
Obrađujući ovu temu, primijenit ću i razraditi političke koncepte kao
što su nacija, carstvo, neovisnost, nacionalna sloboda, samoodređenje,
odanost, pleme, tradicija i tolerancija. Mnogi od tih pojmova pomalo
su zastarjeli, ali molim čitatelje za strpljenje. Istina je da su ovi i s njima
povezani koncepti posljednjih godina naveliko gurnuti u stranu i da je
mjesto prepušteno diskursu u kojem prevladavaju politički termini kao
što su država, ravnopravnost, osobne slobode, prava, pristanak i rasa.
No to sužavanje naše političke vizije samo je po sebi jedna od glavnih
teškoća s kojima se danas suočavamo. Politički se svijet ne može svesti
na te pojmove, a pokušaj da se to učini uzrokuje ograničenost u ključnim
područjima - ograničenost praćenu dezorijentiranošću pri susretu s
fenomenima koji su još prilično stvarni čak i ako ih više ne možemo
vidjeti. Siri opseg političkih koncepata, koji je osuvremenjen i može se
rabiti u ovom trenutku, može učiniti mnogo kako bi obnovio cijeli niz
naših pogleda i otklonio zbunjenost koja nas je obuzela. Kada jasno
možemo vidjeti cestu, odluka kojim putem krenuti postaje lakša.
PRVI DIO:
NACIONALIZAM
I SLOBODA ZAPADA
DVIJE VIZIJE
SVJETSKOG PORETKA
Politike zapadnih nacija stoljećima su bile obilježene borbom dviju

suprotstavljenih vizija svjetskog poretka - poretka slobodnih i neovisnih
nacija, koji teži političkom dobru u skladu s vlastitom tradicijom i razu
mijevanjem, te poretka naroda ujedinjenih pod jedinstvenim pravnim
režimom koji je proglasio i održavao nadnacionalni autoritet. Prvu su
viziju u novije vrijeme zastupale države poput Indije, Izraela, Japana,
Norveške, Južne Koreje, Švicarske i, naravno, Britanije nakon što se
odlučila za neovisnost. Drugu viziju ima veći dio vodstva Europske
unije, koje je Ugovorom iz Maastrichta 1992. potvrdilo svoju predanost
konceptu »sve tješnje unije« nacija, odnosno uvođenju zakona i valute
EU u većinu država članica te zagovaranju slobodnog kretanja stanov
ništva među većinom država članica.12 Sjedinjene Američke Države, koje
su od svojeg osnutka bile posvećene idealu neovisne nacionalne države,
većinom su tu odliku uspijevale održati sve do Drugoga svjetskog rata.
No suočivši se s konkurencijom u Sovjetskom Savezu, posebno nakon
završetka hladnog rata, odustale su od tog modela nacionalne neovi
snosti te su sve više težile uspostavljanju svjetskoga pravnog režima koji
bi, zahvaljujući američkoj moći, bio nametnut svim nacijama.13
Sukob tih dviju vizija najboljega političkog poretka star je koliko i
sam Zapad. Ideja da bi se politički poredak trebao temeljiti na neovi
snim nacijama obilježava drevnu izraelsku misao, koja se razabire u
12 Potpisnice Ugovora o osnivanju Europske zajednice iz 1957. izjavljuju da su »odlučne

postaviti temelje sve tješnje unije među narodima Europe«. U Svečanoj deklaraciji o Europ
skoj uniji iz 1983. (»Stuttgartska deklaracija«) deset europskih vlada složilo se oko »sve tješnje
unije među narodima i državama članicama Europske zajednice«. U Ugovoru iz Maastri
chta iz 1992., kojim je osnovana Europska unija, piše da »ovaj Ugovor označava novu fazu
u procesu stvaranja sve tješnje unije među narodima Europe« (članak 1. stavak A).
x3 Američko političko vodstvo nakratko je 1890-ih prihvatilo ideju o Sjedinjenim Drža
vama kao carstvu s prekomorskim posjedima, no od nje je brzo odustalo. O ustavnom

položaju Amerike kao neovisne nacionalne države i utjecaju toga statusa na njezine
međunarodne odnose vidi: Rabkin, Lavi WithoutNations?, str. 98-129.
I. DVIJE VIZIJE SVJETSKOG PORETKA 25
hebrejskoj Bibliji (ili »Starom zavjetu«).14 U povijesti zapadne civiliza

cije prevladavali su pak snovi o univerzalnom carstvu, no Biblija, koja je
u srcu te civilizacije, osigurala je da ideja o samoodređujućoj, neovisnoj
naciji bude uvijek živa.15
Zašto je u Bibliji toliko važna neovisnost nacija? Svijetom izrael
skih proroka dominirao je niz carskih sila: Egipat, Babilonija, Asirija
i Perzija, a svaka bi od njih ustupila mjesto sljedećoj. Unatoč razli
kama, svako od tih carstava nastojalo je nametnuti univerzalni poli
tički poredak cijelom čovječanstvu. Bogovi su ih poslali da suzbiju
nepotrebne sporove među narodima i stvore jedinstveno međuna
rodno kraljevstvo u kojem bi ljudi mogli živjeti zajedno u miru i
napretku. »Nitko u godinama mojeg vladanja nije osjetio glad i žeđ«,
napisao je faraon Amenemhet. nekoliko stoljeća prije Abrahama.
»Ljudi su živjeli u miru zbog onoga što sam ja učinio.«161 to nije bilo
isprazno hvalisanje. Završivši ratovanje u golemim regijama i upre-
gnuvši svoje stanovništvo u produktivne poljoprivredne radove, carske
su sile zapravo milijunima ljudi mogle donijeti relativno siguran mir i
ukloniti njihov strah od gladi. Stoga i nije čudno što su, prema riječima
babilonskog kralja Hamurabija, carski vladari drevnog svijeta smatrali
daje njihova zadaća »učiniti četiri četvrtine svijeta poslušnima«. Zbog
te poslušnosti nije bilo rata, bolesti ni gladi.17
Ipak, unatoč očitim gospodarskim prednostima egipatskog ili babi
lonskog mira koji je ujedinio čovječanstvo, Biblija je nastala zbog
duboko utemeljenog protivljenja upravo tom cilju. Egipat je za izra
elske proroke bio »kuća ropstva« i nisu štedjeli riječi osuđujući krvo
proliće i okrutnost koji su bili sastavni dio carskog osvajanja i načina
vladanja, njegovo pribjegavanje ropstvu i ubojstvima te otimaju žena
i imovine.18 Sve je to, tvrdili su izraelski proroci, proizlazilo iz egipat
skog idolopoklonstva - iz njegove podložnosti bogovima koji će oprav-
’4 Yoram Hazony, The Philosofhy ofHebreiv Scripture (Cambridge, UK: Cambridge Uni-
versity Press, 2012), str. 103-160; Rabkin, Law Without Nations?, str. 9-11.
'5 Vidi prvi dio knjige, fusnotu 33., ispod.
*6 Citirano prema Harold Nicolson, Monarchy (London: Weidenfeld and Nicolson,
1962), str. 20.
*7 Prev. G. R. Driver i John C. Miles, The Code of Hammurabi (Hamurabijev zakoniti)
(Oxford, UK: Clarendon, 1955); ur. James B. PTrt&aecfAncientNear Eastern Texts (Prin
ceton, NJ: Princeton University Press, 1969), str. 163.
rS O »kući ropstva« vidi: Knjiga Izlaska 13,3,20,2; Ponovljeni zakon 5,6.
2b VRLINA NACIONALIZMA
dati svaku žrtvu sve dok se širi imperijalističko kraljevstvo mira i dok je
proizvodnja žita maksimalna.
Je li postojala održiva alternativa univerzalnom carstvu? Drevni

Bliski istok imao je mnogo iskustva s lokaliziranom političkom moći u
gradovima državama. No one su uglavnom bile bespomoćne pred impe
rijalističkim vojskama i ideologijom univerzalnog carstva koja ih je moti
virala. Upravo u Bibliji pronalazimo prvo održivo predstavljanje drukčije
mogućnosti - politički poredak koji se temelji na neovisnosti nacije koja
zajedno s drugim neovisnim nacijama živi unutar istih granica.
Pod nacijom mislim na brojna plemena sa zajedničkim jezikom ili
religijom i poviješću sudjelovanja u zajedničkoj obrani i drugim velikim
pothvatima.19 Biblija sustavno promiče ideju da bi pripadnici nacije jedni
druge trebali smatrati »braćom«, a Mojsijevje zakon ponudio Izraelcima
ustav koji bi ih okupio u ono što se danas naziva nacionalnom državom?0
Kralj takve države bio bi izabran, kako je rečeno, »među vašom braćom«.
I njezini bi proroci bili izabrani »među vama, među vašom braćom«. Kao
i njezini svećenici, imenovani da čuvaju tradicionalne zakone države i
podučavaju ih kralju »kako njegove misli ne bi bile uzdignute iznad
njegove braće«.21 Povrh toga, Mojsije je postavio granice Izraela naloživši
svojem narodu da ne dira posjede susjednih kraljevstava poput Moava,
Edoma i Amona, koja zaslužuju vlastitu neovisnost. Kao što im je rekao
u Božje ime:
r9 U ovoj knjizi razlikujem naciju oA plemena i klanova koji zajedno čine naciju. Riječju
narod koristit ću se slobodnije da bih se osvrnuo na nacionalne, plemenske ili klanovske
skupine ne uzimajući u obzir njihov razmjer. O raspravi vidi pogl. IX.
20 O drevnom Kraljevstvu Izrael kao klasičnoj nacionalnoj državi vidi: Hans Kohn,
Theldea of Nationalism (Toronto: Collier, 1944), str. 27-30; Steven Grosby, BiblicalIdeas
ofNationality (Winona Lake, IN: Eisenbrauns, 2002); Anthony Smith, Chosen Peoples
(Oxford, UK: Oxford University Press, 2003); Aviel Roshwald, The Endurance of Natio
nalism (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2006), str. 14-22; David Goodblatt,
Elements ofAncient Jewish Nationalism (Cambridge, UK: Cambridge University Press,
2006), str. 21—26; Doron Mendels, The Rise and Fali of Jevsish Nationalism (New York:
Doubleday, 1992). Biblijska povijest Izraela nacionalnu državu ne prikazuje kao idealnu.
Bog je u početku želio da se izraelsko nacionalno jedinstvo postigne pod poretkom ple
mena i klanova i bez stalne vlade. Neuspjeh tog poretka u Knjizi o Sucima dovodi do toga
da Bog nevoljko pristaje na uspostavu države. Vidi Knjigu o Sucima, posebno poglavlja
17—21, i Samuel 1,8; Hazony, The Philosophp of Hebrevj Scripture, str. 144—154.
21 O kralju vidi: Ponovljeni zakon 17,15; Jeremija 30,21. O prorocima vidi: Ponovljeni
zakon 18,15,l8- O svećenicima koji podučavaju kralja vidi: Ponovljeni zakon 17,18-20. Svi
su prijevodi iz hebrejske Biblije moji.
I. DVIJE VIZIJE SVJETSKOG PORETKA 27
„Pazite, dakle, na sebe. Ne miješajte se s [djecom Ezavovom] jer vam

neću dati njihovu zemlju. Ne, neću vam dati ni pedalj. Jer sam planinu
Seir dao Ezavu (...) Ne uznemiravajte Moave niti se s njima upuštajte
u borbu jer vam neću dati njihovu zemlju zato što sam Ar dao Lotovoj
djeci (...) A kada se približite sinovima Amonovim, nemojte ih uzne-
miravati niti se s njima sukobljavati jer vam neću dati zemlju sinova
Amonovih zato što sam je dao Lotovoj djeci.”22
To nisu jedini takvi odlomci. U Bibliji otkrivamo da politička težnja
izraelskih proroka nije carstvo, već slobodna i ujedinjena nacija koja s
drugim slobodnim nacijama živi u pravdi i miru.23
Biblija tako iznosi novu političku koncepciju: državu jedne nacije
koja je ujedinjena, samoupravna i koja susjedne nacije ne želi dovesti
pod svoju vlast. Tom državom ne upravljaju stranci odgovorni vladaru
u dalekoj zemlji, već kraljevi, namjesnici, svećenici i proroci izabrani iz
redova same nacije - pojedinci za koje se, upravo zbog toga, smatra da
mogu bolje razumjeti potrebe svojeg naroda, svoje »braće«, uključujući
one manje sretne među njima.
Usto, budući da je izraelski kralj bio pripadnik naroda, a ne pred
stavnik neke apstraktne univerzalne težnje, njegove se ovlasti mogu
ograničiti kako bi se spriječilo zlostavljanje. Za razliku od egipatskih
ili babilonskih vladara, izraelski kralj, prema Mojsijevu zakonu, nije
bio ovlašten donositi zakone jer su oni naslijeđe njegove nacije i nisu
podložni njegovu hiru. On također ne može imenovati svećenike i tako
si podrediti zakon i religiju. Povrh toga, Mojsijev zakon ograničava
kraljevo pravo da oporezuje i porobljava narod, baš kao što ograničenja
na izraelskim granicama sprječavaju kralja da prihvati san o univer
zalnom osvajanju.24
22Ponovljeni zakon 2,4-6,9,19.

23 Pozivi na ujedinjenje podijeljenih izraelskih plemena pod njihovom vlastitom vladom
uključuju: Izaija 11,13-14; Jeremija 3,18,30,21,50,4; Ezekiel 34,23,37,15-24; Hošea 2,2. Usp.
Izaija 9,21; Jeremija 33,24. O slobodi ostalih naroda vidi Jeremijin poziv na ponovno uje
dinjenje Moaba (48,47), Amona (49,6) i Elama (49,39); vidi također: Daniel 11,41. Valja
primijetiti i tugu izraženu za Moabom u Izaiji 15,5,16,n. Obnova Izraela opisana je kao
prijateljstvo s Egiptom i Asirijom u Izaiji 19,23—25.
24 Ponovljeni zakon 17,14-20.
Važno je primijetiti da izraelsko poimanje nacije nema nikakve veze

s biologijom ili onim što nazivamo rasa.zi Za biblijske nacije sve ovisi
o zajedničkom razumijevanju povijesti, jezika i religije, što se prenosi
s roditelja na djecu, ali čemu se mogu pridružiti i stranci. Tako Knjiga
Izlaska uči da je bilo mnogo Egipćana koji su se vezali za hebrejske
robove u bijegu iz Egipta i da su na Sinaju s ostatkom Izraela dobili
Deset zapovijedi (točnije prevedeno kao Dekalog). Jednako tako, Mojsije
poziva midjanskog šeika Jitra da se pridruži židovskom narodu. A
Moabka Ruta postaje pripadnicom naroda Izraela kad je spremna reći
Noemi »tvoj narod je moj narod, a tvoj Bog je moj Bog«. Njezin je sin
praotac samoga kralja Davida. No spremnost Izraela da te pojedince
rođene u drugoj zemlji primi u svoje redove, ovisila je o njihovoj sprem
nosti da prihvate izraelskog Boga, zakone i poimanje povijesti. Bez
prihvaćanja tih ključnih aspekata izraelske tradicije oni ne bi postali
dijelom izraelske nacije?6
25 Pojam »rasa« svoje je sadašnje izričito biološko značenje poprimio tek krajem devet
naestog stoljeća. Nakon Drugoga svjetskog rata pojmovi kao što su »etnička pripadnost«
i »etnička skupina« stvoreni su kako bi zamijenili taj pojam, koji je okaljan jer su ga pove
zivali s nacističkim rasnim teorijama. Azar Gat, Nations (Cambridge, UK: Cambridge
University Press, 2013), str. 27.
2$ U Knjizi Izlaska 12,38 i Knjizi Brojeva 11,4 piše da su se nežidovi pridružili Izraelu
tijekom izlaska iz Egipta. O Jitru vidi: Knjiga Brojeva 10,29; i Ruta 1,16. Mojsijeva kazna
ili karet, »odvojenost od ljudi«, posebno je usmjerena prema onima koji ne sudjeluju u
temeljnim aspektima izraelske nacije: obrezivanju (Postanak 17,14), postu na Jom Kipur
(Izlazak 12,15,19) i održavanju spolne čistoće (Levitski zakonik 18,1-29). Vidi također:
Knjiga Brojeva 15,31; Misna Keritot 1,1; Maimonides, Commentary on theMishna TA Keri-
tot 1,1, koji nudi opsežniji popis, uključujući svetkovanje sabata i pashe.
II.
RIMOKATOLIČKA CRKVA
I NJEZINA VIZIJA CARSTVA
Židovi nisu bili jedini narod koji je spoznao da je nacionalni oblik

političke organizacije najbolja zaštita od tiranije univerzalnog carstva.
Grčki povjesničar Polibije optužio je grčke gradove države da kao jedin
stvena nacija nisu sudjelovali u borbi s Rimom, koju su izgubili. Grčka
nacionalna država nikada u povijesti nije postojala. No Polibije je pred
sobom imao primjere Armenaca i Židova pod vladavinom Makabe-
jaca - dvije nacije koje su se za njegova života uspješno pobunile protiv
Seleukidskog Carstva i uspostavile se kao neovisne nacionalne države
- i očito se nadao da će se i Grčka jednom ujediniti?7
Međutim, ideal nacionalne neovisnosti zapadnih naroda tijekom
većeg dijela povijesti uglavnom je ostao neostvaren. Kršćanstvo je na
kraju uspjelo postati državna religija Rima. U tom je procesu prihvaćen
rimski san o univerzalnom carstvu i projekt rimskog zakona koji je težio
uspostavljanju jedinstvenog okvira v:\pax Romana (»Rimski mir«) i koji
obuhvaća sve nacije.28 Kršćanstvo se tako više od tisuću godina nije uskla
đivalo s idealom oslobođenja naroda, kao što su tvrdili izraelski proroci,
već s gotovo istom težnjom kojaje iznjedrila carski Egipat, Asiriju i Babi-
27 Polibije, Povijest, 5,104. S druge strane, on kaže da je Filip Makedonski prijezirno

izjavio: »Koju to Grčku želite da napustim?« (18,5). Izrazi odanosti cijeloj grčkoj naciji
mogu se, među ostalim, naći i kod Herodota i Izokrata. Vidi: Roshwald, The Endurance
of Nationalism, str 26-30. No čini se da nikada nisu nastale ni grčka nacionalna država ni
filozofsko ili književno djelo koje opisuje takvu ujedinjenu nacionalnu državu. O raspravi
o nacionalnim državama drevnog Edoma, Arama i Armenije vidi: Grosby, BiblicalIdeas
ofNationality, str. 120-165. Širi pregled drevnih nacionalnih država na Bliskom istoku i
u Aziji može se naći u Azar Gat, Nations, str. 89-110.
28 Kao što ističe rimski državnik i filozof Ciceron: »U Rimu ili Ateni ni sada ni u
budućnosti neće postojati različiti zakoni, no jedan vječni i nepromjenjivi zakon vrijedit
će za sve nacije i za sva vremena.« On the Commonwealth, 3,33. Stoicizam je blisko bio
povezan s idejom »svjetskoga građanstva«, odnosno kozmopolitizma, kojaje potekla od
Diogena iz Sinope. Vidi: Malcolm Schofield, The Stoic Idea of the City (Cambridge, UK:
Cambridge University Press, 1991); Julia Annas, The Morality of Happiness (Oxford, UK:
Oxford University Press, 1993), str. 159-179.
loniju - težnjom za uspostavom univerzalnog carstva mira i napretka?9

Smatrajući se Katoličkom ili univerzalnom crkvom, Rimokatolička je
crkva u teoriji, a često i u praksi, bila u savezništvu s vladarima Svetoga
Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, kojima je bilo povjereno uspo
stavljanje univerzalnoga kršćanskog carstva. U tome je rimokatolička
politička misao bila jednaka političkoj misli muslimanskih kalifa i kine
skih careva, koji su također vjerovali da su pod vladavinom vlastitoga
univerzalnog carstva svijetu dužni donijeti mir i napredak?0
No kršćanska se politička misao razlikovala od one islama ili Kine
barem ujednome ključnom pogledu. Kršćanstvo je imalo hebrejsku Bibliju
sa svojom vizijom pravde svijeta neovisnih nacija?1 Ta vizija nikad nije
prestala stvarati probleme ideji univerzalnoga katoličkog carstva, čak ako su
i mnogi kršćanski mislioci odbijali potpuno prihvatiti »Stari zavjet«. Zbog
utjecaja hebrejske Biblije u kršćanskom kanonu, nastao je osebujan oblik
francuskog katolicizma koji je poprimio nacionalni karakter po uzoru na
Davidovo biblijsko kraljevstvo tvrdoglavo se opirući kontroli papa i careva.
Također su pod njezinim utjecajem davno prije reformacije oblikovane
jedinstvene nacionalno-religijske tradicije Engleza, Poljaka i Čeha?2
Dakle, kada se uz izum tiskarskog stroja i široku rasprostranjenost Biblije
prevedene na različite jezike u šesnaestom stoljeću pojavio protestantizam,
29 O rimskoj težnji za univerzalnim carstvom i tome kako je kršćanstvo prihvatilo tu

težnju Rima za carstvom vidi: Anthony Pagden, Lords ofAll the World (New Haven, CT:
Yale University Press, 1995), str. 11-62. O kršćanskom poretku u Europi i njegovoj težnji
za »kršćanskim mirom« vidi: Garrett Mattingly, Renaissance Diplomacy (New York:
Dover, 1988).
3° Kako je nakon zauzimanja Carigrada u ime islama 1453. navodno rekao osmanski sul
tan Mehmed Osvajać: »Na svijetu mora postojati samo jedno carstvo, jedna vjera i jedna
vrhovna vlast.« Franz Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba (Mehmed der Eroberer
und seine Zeit). Nakon pada Carigrada, Rusija je ustvrdila daje ona »treći Rim« i zaštit
nik cijelog kršćanstva, što je također stvorilo dugu tradiciju ruskog univerzalnog carstva.
Vidi: Smith, Chosen Peoples, str. 98-106; Henry Kissinger, Svjetski poredak (Weltordnung).
31 O razvoju nacionalnih država u kršćanskoj Europi i nepostojanu takvih država pod
islamom vidi: Grosby, Biblical Ideas ofNationality, str. 6, n. 17.
32 Kao što piše Hastings: »>Stari zavjet< stvorio je paradigmu. Nacija za nacijom ju je
prihvaćala i tako je jačala vlastiti identitet.« Hastings, Gradnja nacionaliteta (The Constru-
ction ofNationhood), str. 196. O Francuskoj vidi: Joseph Strayer, »France: The Holy Land,
the Chosen People, and the Most Christian King«, u Medieval Statecraft and Perspectives
ofHistory, ur. John Benton i Thomas Bisson (Princeton, NJ: Princeton University Press,
1971), str. 300-314. O Cesima vidi: Howard Kaminsky, A History of the Hussite Revolu-
tion (Berkeley: University of California Press, 1967); Derek Sayer, The Coasts ofBohemia
(Princeton, NJ: Princeton University Press, 1998).
II. RIMOKATOLIČKA CRKVA I NJEZINA VIZIJA CARSTVA 31
novi poziv na slobodno tumačenje Svetog pisma bez utjecaja Katoličke

crkve nije utjecao samo na religijsku doktrinu. Pod utjecajem mislilaca
orijentiranih na »Stari zavjet«, poput Ulricha Zwinglija i Jeana Calvina,
protestantizam je prihvatio i brzo se povezao s jedinstvenom nacionalnom
tradicijom naroda koji su se usprotivili idejama i institucijama koje su
smatrali nepoznatima. Henrik VIII. je 1534. proglasio neovisnost engle-
sko-anglikanskog naroda, a taj je položaj na kraju potvrđen kada je njegova
kći Elizabeta 1588. porazila španjolsko-katoličku armadu.33 Pobuna Nizoze-
maca protiv španjolskih vladara također je izazvala ustanak kalvinista protiv
katoličkog carstva, koji je kulminirao kada se Nizozemska 1581. proglasila
neovisnom državom. U isto su vrijeme i škotski nacionalni savezi, po uzoru
na židovske nacionalne saveze iz Biblije, bili slično motivirani. Predodžba
tih protestantskih naroda da imaju pravo na neovisnost od imperijalističkih
protivnika često je bila izričito oblikovana prema težnji biblijskog Izraela da
svojom nacionalnom i vjerskom slobodom upravlja bez miješanja egipat
skoga i babilonskoga univerzalnog carstva.34
33 Pišući o Zakonu o vrhovništvu Henrika VIII., Robert Jackson naglašava da »to nije
bio samo sukob između (...) Henrika i pape. Bilo je to nešto mnogo važnije: sukob između
koncepcije javnog života izgrađenog na kozmopolitskoj teološko-političkoj osnovi i
života izgrađenog na temeljima zasebnog kraljevstva, nagovještaj nacionalne države«.
Robert Jackson, Sovereignty (Malden, MA: Polity Press, 2007), str. 44-48, posebno str. 47.
O Engleskoj kao uzoru za kasniji europski nacionalizam vidi: Hastings, Gradnja nacio-
naliteta (The Construction ofNationhood), str. 35-65,96-97; Liah Greenfield, Nationalism
(Cambridge, MA: Harvard University Press, 1992).
34 O utjecaju hebrejske Biblije na neovisne nacionalne države Zapadne Europe raspravljalo
se u mnogim važnim knjigama, uključujući: Hastings, Gradnja nacionalitet (The Constru
ction ofNationhood)-, Philip Gorski, »The Mosaic Moment«, American Journal ofSociology
105 (2000), str. 1428—1468; Grosby, BiblicalIdeas ofNationality,passim, posebno str. 217—231;
Fania Oz-Salzberger, »The Jevvish Roots ofWestern Freedom«, Azure 13 (ljeto 2002),
str. 88-132; Smith, Chosen Peoplc, Anthony Smith, »Nation and Covenant«, Proceedings
of the British Academy 151 (2006), str. 213-255; Arthur Eyffinger, »Introduction«, u Petrus
Cunaeus, The Hebrem Republic, prev. Peter Wyetzner (Jerusalem: Shalem Press, 2006);
Arthur Eyffinger, »How Wondrously Moses Goes Along with the House of Orange!«
Hugo Grotius »De Republica Emendanda«, u Contexts of the Dutch Revolt, u Political
Hebraism, ur. Gordon Schochet, Fania Oz-Salzberger i Meirav Jones (Jerusalem: Sha
lem Press, 2008), str. 57—71; Eric Nelson, The Hebrew Republic (Cambridge, MA: Har
vard University Press, 2010); Glenn Moots, Politics Reformed (Columbia: University of
Missouri Press, 2010); Diana Muir Appelbaum, »Biblical Nationalism and the Sixteenth
Century States«, NationalIdentities (New York: Routledge, 2013), str. 1-16; Meirav Jones,
»Philo Judaeus and Hugo Grotius’s Modern Natural Law«, Journal of the History of Ideas
74 (July 2013), str. 339—359; Ofir Haivry,/oi6ra Belden and the Western Political Tradition-,
Yechiel Leiter,A/?z Locke's Political Hebraism (Cambridge, UK: Cambridge University
Press) te u različitim esejima u časopisu Hebraic Political Studies dostupnom na www.
hpstudies.org/20/Issue.aspx
Tridesetogodišnji rat, koji je 1648. završio Vestfalskim mirom, često

se naziva »vjerskim ratom« koji su vodili protestanti i katolici. No to nije
sasvim točno. Taj je rat zapravo suprotstavio nacionalne države Fran
cusku, Nizozemsku i Švedsku (nacije koje su bile katoličke, kalvinističke
i luteranske) njemačkoj i španjolskoj vojsci, odanoj ideji da univerzalno
carstvo zrcali Božju volju i da bi samo takvo carstvo moglo donijeti
istinsko blagostanje čovječanstvu. Upravo je u Tridesetogodišnjem ratu
ideja univerzalnoga kršćanskog carstva, kojaje trinaest stoljeća prevla
davala u političkoj misli Zapada, potpuno nestala.35
35 Ništa od toga nije spriječilo Luja XIV., francuskog Kralja Sunce, da nako n toga krene
u potragu za svojim univerzalnim carstvom. Vidi: Franz Bosbach, »The European Debate
on Universal Monarchy«, u David Armitage, ur., Theories ofEmpire, str. 1450—1800 (New
York: Routledge, 1998), str. 81-98.
III.
PROTESTANTSKA KONSTRUKCIJA
ZAPADA
Razdoblje između engleskog Zakona o vrhovništvu i Vestfalskih

ugovora Zapadu je donijelo novu protestantsku reformu. Sredinom seda
mnaestog stoljeća neovisne nacionalne države u zapadnom dijelu Europe
- Engleska, Nizozemska, Francuska, Švicarska, Švedska i Danska - dale
su prepoznatljiv oblik onome što je poslije postalo poznato kao vestfalski
politički poredak. Iako Katolička crkva nije službeno prihvatila Ugovor
(papa Inocent X. rekao je daje on »bio, jest i zauvijek će biti bezvrijedan,
ništetan, nevaljan, nepravedan, nezakonit, poguban, izopačen, besmislen
i bez ikakva učinka«36), on je u praksi preoblikovao cjelokupan politički
poredak u skladu s teorijom neovisne nacionalne države, koju su tijekom
prethodnog stoljeća promicali engleski i nizozemski protestantizam.37
Pod tom je protestantskom konstrukcijom politički život Europe obnov
ljen na dvama načelima koja potječu iz »Starog zavjeta«:
i. Moralni minimum potreban za legitimnu vladu. Da bi kralj ili
vladar mogao vladati po pravu, morao se posvetiti zaštiti života, obitelji
i imovine svojeg naroda, pravdi na sudovima, svetkovanju šabata i
javnom priznavanju samo jednog Boga - otprilike, biblijskih Deset
zapovijedi koje su dane na Sinaju, koje su i Luther i Calvin smatrali
prirodnim zakonom prihvatljivim svim ljudima. Smatralo se da upravo
te zapovijedi svim ljudima pružaju osnovu za ostvarivanje osobne
slobode i dostojanstva. Vlada koja nije bila u stanju održati taj moralni
36 Papinski dekret Z.elo Domus Dei, 26. studenoga 1648. Moj prijevod.
37 Tri Vestfalska ugovora ne najavljuju novi politički poredak. Europu još uvijek nazi
vaju univerzalnom respublica Christiana — svjetskom kršćanskom republikom. O tome
opširno raspravlja Croxton, koji tvrdi daje tumačenje ugovora kao odgovornih za rađanje
»vestfalskog sustava« suverenih država prošlo nezapaženo u literaturi o međunarodnim
odnosima sve dok Pierre-Joseph Proudhon na to nije upozorio 1863. Derek Croxton,
Westphalia (New York: Palgrave MacMillan, 2013. izd.), str. 339-362. Naravno, Vattel
je već pisao o sustavu navodno »jednakih« i »suverenih« država u Europi 1758. godine,
stoljeće nakon Vestfalskih ugovora, ali Croxton je u osnovi u pravu: ono što se poslije
naziva vestfalskim sustavom nije jedini mogući pogled na poredak koji je nastao tijekom
Tridesetogodišnjeg rata.
minimum, ne bi uspjela ispuniti svoje najosnovnije obveze prema dobro

biti svojeg naroda.38
2. Pravo na nacionalno samoodređenje. Nacije koje su složne i
dovoljno snažne da osiguraju svoju političku neovisnost odsad će se
smatrati nacijama koje posjeduju ono što se poslije nazivalo pravom
na samoodređenje, pod čime se podrazumijevalo da se imaju pravo
ravnati prema vlastitim nacionalnim ustavima i Crkvama bez miješanja
stranih sila. Stoga, iako je bilo prihvaćeno da postoje minimalni prirodni
zahtjevi za održavanje civiliziranog društva i da su, u skladu s prvim
načelom, obvezujući za sve vlade, nije bilo prihvaćeno da će sve nacije
imati ista razmišljanja, zakone ili način života.39
Dva načela protestantske konstrukcije nisu bila potpuno nova. Ideja
da vladar mora služiti kao zaštitnik svojeg naroda postojala je u razli
čitim oblicima tijekom povijesti kršćanstva. To su već u dvanaestom
stoljeću izričito artikulirali katolički politički teoretičari poput Hono-
rija od Autuna i Ivana od Salisburyja oslanjajući se na Mojsijev zakon u
Ponovljenom zakonu i opise izraelskih kraljevstava u knjigama Samuela
i Kraljeva.40
Ali drugo načelo - dopuštanje svakoj naciji da samostalno odredi
što čini legitimnog vladara, legitimnu Crkvu i odgovarajuće zakone i
Engleski pravnik Matthew Hale, Seldenov učenik, piše da, iako je Bog Deset zapovi
jedi dao »jednoj naciji, židovskoj Crkvi, ipak je kroz čuda, znakove i providnost tu naciju
učinio uočljivom i znamenitom za cijeli svijet, da mogu biti poput svjetionika na brdu,
poput moćnog i veličanstvenog stupa postavljenog usred svijeta na koji mogu objesiti
ploče na kojima su ispisane prirodne pravednosti, koje bi za vijeke vjekova mogle biti
vidljive i čitljive u većem dijelu čak i poganskog svijeta«. Matthevv Hale, Treatise of the
Nature ofLaws in General, citirano u Richard Tuck, Natural Rights Theories (Cambridge,
UK: Cambridge University Press, 1979), str. 163.
39 Europske nacionalne države ratovale su zbog teritorija, ali jedna drugoj nisu uništile
suverenitet. Vidi: Jackson, Sovereignty, str. 66.
4° Honorije od Autuna je u djelu Šumna Gloria, napisanom nakon Borbe za investituru
1123., tvrdio da pravo Katoličke crkve da se suprotstavi nepravednim postupcima države
proizlazi iz Samuelova proricanja kraja Saulove kraljevine, čija vladavina nije bila apso
lutna, nego je bila ograničena božanskom pravdom čak i nakon što je Izraelom vladao
pomazani kralj. Vidi: R. W. Carlyle i A. J. Carlyle, A History of Medieval Political Theory
in the West (Edinburgh: William Blackwood, 1950), 4: 286—289. Ivan od Salisburyja 1159.
pozivao se na ograničenja koja su židovskim vladarima bila nametnuta u Ponovljenom
zakonu i tvrdio je da bi svi trebali »poštovati zakon koji je prinčevima nametnuo Najveći
Kralj kojeg se boji cijeli svijet (...) Ovaj je [zakon] svakako božanski i ne može se neka
žnjeno odbaciti«. John of Salisbury, Policraticus, ur. i prev. Cary Nederman (Cambridge,
UK: Cambridge University Press, 1990), str. 35—36.
III. PROTESTANTSKA KONSTRUKCIJA ZAPADA 35
slobode - izravno je spojilo kršćanski svijet s biblijskom vizijom poretka

neovisnih nacija. I upravo je to načelo oslobodilo svijet. To je u kontekstu
postvestfalske Europe značilo da će neke nacije biti monarhije, a druge
će biti republike. To je značilo da će različite nacije imati različite oblike
nacionalne religije te različite odredbe o zaštiti manjinskih religija. To
je također značilo da će različite nacije manifestirati različite stupnjeve
osobne slobode u različitim područjima. Izvanredan primjer takve razli
čitosti bio je engleski ustav koji se, kako je u svojem djelu U pohvalu
engleskih zakona (De laudibus legum Angliae, objavljeno 1543.) istaknuo
John Fortescue, potpuno razlikovao od ustava Francuske i Njemačke
slijedeći biblijski primjer oduzimanja određivanja zakona iz kraljevih
ruku - ključnog obilježja ograničene vlasti, koja je poslije postala poznata
kao »dioba vlasti«.41 Republika Nizozemska također je pokazala iznimno
visok stupanj osobne slobode izražavanja pa su znanost, trgovina i izda
vaštvo u Amsterdam stizale od drugih nacija koje su bile skeptičnije
prema vrijednostima takve otvorenosti. Međutim, te inovacije nije
omogućila doktrina koja nabraja »univerzalna prava«. Umjesto toga, to
su bili »drevni običaji i privilegiji« engleske i nizozemske nacije.42
U djelima protestantske političke teorije, kao što je On NaturalLavo
and National Lavo (1640.) Johna Seldena, smatra se da se dva načela
protestantske konstrukcije međusobno osnažuju. To je shvaćanje preu
zeto iz hebrejske Biblije., koja ističe da će nacija čiji vladari štite svoj
narod i teže njegovoj dobrobiti postići uzajamnu odanost i steći pove
zanost kada se suoče s teškoćama. Proroci su vjerovali da su međusobno
zajedništvo i pravda nuždan preduvjet za dugovječnost nacije i njezinu
sposobnost da se odupre intervenciji stranih sila.43
41 John Fortescue, U pohvalu engleskih zakona ((De laudibus legum Angliae) u: On the
Latus and Governance ofEngland, ur. Shelley Lockwood (Cambridge, UK: Cambridge
University Press, 1997); Ofir Haivry i Yoram Hazony, »What Is Conservatism«, American
Affairs (ljeto 2017.), str. 221-225. Fortescueovo djelo napisano je oko 1470. godine, a bez
navedenog datuma objavljeno je otprilike 1543., za vladavine Henrika VIII.
42 Pojam »drevni običaji i privilegiji« pojavljuje se 1581. u Nizozemskoj deklaraciji o
neovisnosti, Proglas o odcjepljenju. The Library of Original Sources,\a. OliverJ. Thatcher
(Milwaukee, WI: University Research Extension Co., 1907), 5:190. Slično tome, engleska
Peticija o pravima iz 1628. govori o »pravima i slobodama podanika« koji se pojavljuju u
»zakonima i slobodnim običajima carstva«.
43 O Seldenu vidi: Haivry,7oZ>« Selden and the Western Political Tradition', Haivry i Hazony,
»What Is Conservatism?«, str. 225—230.
Ipak, ta se dva načela također međusobno razlikuju. S jedne strane,

ideja da postoje prirodni standardi legitimnosti važniji od propisa
neke vlade znači da nacije nemaju pravo činiti što ih je volja. One su
uvijek podložne Božjem sudu i sudu ljudi, što znači daje vlada prijeko
potrebna.44 S druge strane, načelo nacionalne slobode jača i štiti jedin
stvene institucije, tradicije, zakone i ideale određene nacije od tvrdnje
da ih se treba ukinuti uime doktrina koje promiču zagovornici univer
zalne Crkve ili carstva. Iako se priznaje postojanje moralnog minimuma,
tumačenje kako će taj minimum biti izražen smatra se pravom svake
neovisne nacije, a svaka od tih nacija pristupa tom pitanju iz perspektive
ukorijenjene u vlastitim povijesnim okolnostima, iskustvu i spoznaji.
Razlika koja je svojstvena održavanju obaju načela protestantske
konstrukcije dala je jedinstvenu snagu europskim narodima i potaknula
mnoge eksperimente i inovacije u području vlade, teologije, ekonomije i
znanosti. Dopuštajući različite ustavne i vjerske dogovore unutar različitih
zemalja, protestantski poredak omogućio je i nacionalne laboratorije za
razvoj i ispitivanje institucija i sloboda koje danas povezujemo sa zapadnim
svijetom. I nadmetanje između suprotstavljenih nacionalističkih staja
lišta izašlo je izvan okvira političke teorije i teologije. Englesku empirijsku
znanost razbjesnilo je deduktivno obilježje kartezijanske metode, za koju su
Francuzi tvrdili daje jedini uistinu »racionalan« način na koji znanost može
napredovati. Jednako tako, njemačka filozofija bila je uvjerena daje britanski
empirizam velika katastrofa i da će nas sve spasiti idealizam Immanuela
Kanta. Isto bi se moglo reći za gotovo svako područje u kojem je europska
civilizacija postigla važan napredak, uključujući financije, industriju, medi
cinu, filozofiju, glazbu i umjetnost. Suprotstavljena stajališta, za koja se tada
smatralo da imaju izrazito nacionalni karakter, predstavljena su kao dobrobit
za cijelo čovječanstvo te su poticala druge da oponašaju ono što se prema tim
stajalištima smatralo uspješnim, čak i ako su se neprestano trudila inteligen
tnije obnoviti propale pristupe kako bi se ti pristupi uspjeli još malo održati.
No to ne znači daje u postevestfalskoj Europi vladala idila. Kršćanske naci
onalne države neprestano su ratovale zbog teritorija i trgovine, što znači da
su bile spremne na bezrazložno krvoproliće. Iako su se Englezi, Nizozemci
i Francuzi držali vestfalskog načela nacionalne neovisnosti i samoodre
đenja u Europi, bili su spremni naći razlog da zadrže kolonijalna carstva
44 Hazony, The Philosophy ofHebrev: Scripture, str. 151—152.

III. PROTESTANTSKA KONSTRUKCIJA ZAPADA 37
dobivena osvajanjem i pokoravanjem naroda u Aziji, Africi i Amerikama.

Te su države - a poslije i Sjedinjene Američke Države - također dugo
održavale beskrupulozne rasističke sustave i institucije te su postavljale
različite prepreke sudjelovanju Zidova u životu nacije. Lako bi se mogao
nabrojiti još niz postupaka iz tog razdoblja koje bismo smatrali i koje
trebamo smatrati spornima.
Ipak, bez obzira na sve njegove očite nedostatke, postoji razlog za
uvođenje međunarodnog poretka u ranonovovjekovnu Europu: kao
poredak zasnovan na načelu nacionalne slobode, pridonio je oblikovanju
političkog i vjerskog života u zapadnim zemljama - oblikovanju koje
je pružilo osnovu za ispravljanje mnogih njegovih nedostataka. Prote
stantsko načelo nacionalne slobode s vremenom je zaustavilo osnivanje
europskih prekomorskih kolonija, a pritom je dovelo do osnivanja novih
nacionalnih država diljem svijeta, među kojima su Sjedinjene Američke
Države, te ponovnog uspostavljanja židovske države Izrael.
IV.
JOHN LOCKE I LIBERALNA
KONSTRUKCIJA
U kolovozu 1941., nekoliko mjeseci prije ulaska Amerike u Drugi

svjetski rat, Franklin Roosevelt i Winston Churchill potpisali su ono što
je postalo poznato kao Atlantska povelja, kojaje kao okosnicu vizije koju
su zapadne sile imale o poslijeratnom svijetu ponovno potvrdila načelo
nacionalne slobode (»pravo svih naroda da odaberu oblik vlasti pod
kojim će živjeti«). Oba su čelnika nastavila iznositi svoje stajalište da su
njihovi narodi odani onome što je Roosevelt nazvao »drevnim idealima
kršćanstva«, koje su smatrali zaštitom slobode svojih te slobode drugih
naroda. Protestantska konstrukcija u ovome je kritičnom trenutku ostala
temelj političkog poretka na Zapadu. Velik je izazov bio spriječiti naciste
i Sovjete u njihovim pokušajima da sruše taj poredak.45
No poraz nacista, a u konačnici i Sovjeta, nije doveo do protestantske
konstrukcije Zapada. Budućnost je toga političkog poretka u godinama
nakon završetka Drugoga svjetskog rata postajala sve neizvjesnija. To
možemo vidjeti u uznapredovalom udaljavanju od stajališta da su obitelj,
šabat i javno priznanje Boga temelji koje podržava legitimna vlada te
osnovni uvjeti za pravedno društvo (tj. prvo načelo). A to možemo vidjeti
i u znatnom padu zalaganja za zaštitu političke neovisnosti nacija kao
najučinkovitije borbe protiv autoritarizma univerzalnog carstva, koji je
svoj vrhunac dosegnuo rekonstitucijom Europe pod višenacionalnim
režimom i rastom težnje da se moć Amerike poistovjeti s novim svjet
skim poretkom koji će nadvladati neovisnost nacija (tj. drugo načelo).
45 Roosevelt i Churchill u Povelji izjavili su da »poštuju pravo svih naroda da izaberu

oblik vlade pod kojom će živjeti« i da »žele da se suverena prava i samouprava vrate onima
kojima su prisilno oduzeti« (članak 3). Međutim, na Atlantsku povelju također je moguće
gledati kao na početak kraja poretka neovisnih nacionalnih država jer se u njoj napominje
da »očekuje (...) uspostavljanje obuhvatnijeg i stabilnijeg sustava opće sigurnosti« (članak
8). Woodrow Wilson i Roosevelt bili su skloni pretpostavci da bi se zastarjeli imperijalizam
mogao zamijeniti nekom vrstom »kolektivne sigurnosti«, čime bi se nekako izbjeglo uspo
stavljanje novoga carskog poretka. Churchill je, pak, otvoreno branio Britansko Carstvo izvan
Europe, tako da se ideja o svjetskom sustavu sigurnosti podudarala s njegovim stajalištima.
Za ono što je Roosevelt mislio o kršćanstvu vidi: Franklin Roosevelt, »Radioobraćanje na
šezdeseti rođendan predsjednika«, 30. siječnja 1942.
IV. JOHN LOCKE I LIBERALNA KONSTRUKCIJA 39
Tu krizu u protestantskom političkom poretku izazvala je novona

stala alternativa - alternativa koja se može nazvati liberalnom reforma-
cijom Zapada. Iako ni na koji način nije sigurno da će on u konačnici
prevladati, uspon toga novoga liberalnog poretka do te mjere da je u
opasnost uspio dovesti cijeli protestantski poredak najvažniji je politički
događaj našeg doba.
Što je ta liberalna konstrukcija? Dotaknut ću se nekoliko njezinih
najvažnijih obilježja, od kojih su neka više, a neka manje poznata.
Za razliku od protestantske konstrukcije, koja se razvijala na sukobu
dvaju biblijskih načela, nacionalne slobode i moralnog minimuma legi
timne vladavine, prema liberalnoj konstrukciji Zapada, u osnovi je legi
timnoga političkog poretka samo jedno načelo - sloboda pojedinca.
Klasično i još utjecajno ishodište za tu ideju najpoznatiji je liberalni
manifest modernizma, Druga rasprava o vladavini (Second Treatise
of Government) Johna Lockea. Manifest je objavljen 1689. godine i
započinje tvrdnjom da su svi pojedinci rođeni u »potpunoj slobodi«
i »potpunoj ravnopravnosti« te da, na temelju pristanka, u svijetu
promjena teže za životom, slobodom i imovinom. Locke na toj osnovi
gradi svoj model političkog života i teoriju vladavine.
Sam Locke bio je tipičan zagovornik protestantske konstruk
cije, a cilj njegova rada bio je osnažiti tu konstrukciju, a ne potko
pati.46 Unatoč tomu, oblikujući svoju teoriju, Locke je minimizirao
ili potpuno zanemario bitne aspekte ljudske naravi i motivacije, bez
kojih nijedna politička filozofija nema smisla. Naravno, u svakoj teoriji
postoji ograničavanje ili pojednostavnjivanje njezine građe. No dobro
sazdana teorija obuhvatit će najvažnija obilježja područja koje prou
čava, a kod loše teorije ključni, sastavni dijelovi neprimjetno izostaju.
Tako je i s Drugom raspravom, koja nudi racionalan pogled na poli
tički život ljudi u kojem je pristanak jedino što povezuje ljudska bića.47
46 Cjelokupna Druga rasprava 0 vladavini može se tumačiti kao komentar hebrejske

Biblije. O raspravi o Lockeovu biblizmu vidi: Joshua Mitchell, Not by Reason Alone (Chi
cago: University of Chicago Press, 1993), str. 73-97; Leiter,.John Locke's Political Hebraism.
Liberalna teorija društvenog ugovora je, poglavito, tumačenje zavjeta hebrejske Biblije.
Vidi: Roshwald, The Endurance of Nationalism, str. 16; Michael Walzer, Exodus andRevo-
lution (New York: Basic Books, 1985), str. 83-84. Ništa od toga ne znači daje liberalni
društveni ugovor ispravna interpretacija biblijskog učenja.
47 Locke je poznat kao empiričar, no ovakvo se njegovo stajalište uglavnom temelji na
njegovu djelu Ogled 0 ljudskom razumu (Essay Concerning Human Understanding) (Oxford,
Govoreći o »pristanku«, Locke želi reći da pojedinac postaje pripadnik

ljudskog kolektiva samo zato što je na to pristao i da prema takvim
kolektivima ima obveze samo ako ih je prihvatio.48 To odgovara
pojedincu jer mu se čini da gotovo uvijek sam donosi važne odluke.
Međutim, to nikako nije dobar opis empirijskoga političkog svijeta, u
kojem uzajamna odanost veže ljudska bića u obitelji, plemena i nacije,
a svatko od nas samim rađanjem u takvim kolektivima dobiva odre
đeno vjersko i kulturno naslijeđe. On zanemaruje odgovornosti koje
su svojstvene i naslijeđenom i prihvaćenom članstvu u kolektivima
te vrste postavljajući zahtjeve pred pojedince koji su, bez obzira na to
hoće li pristati na te zahtjeve, i dalje članovi društva. Također je nesvje
stan posljedica zajedničke nedaće koja donosi neizbježne izazove i
teškoće obiteljima, plemenima i narodima, pojačava osjećaj odgovornosti
prema kolektivu i čini ga snažnim, a često i nepokolebljivim obilježjem
UK: Oxford University Press, 1975 [1789]), koje se može dobro primijeniti u empirijskoj
psihologiji. Međutim, u njegovu djelu Druga rasprava 0 vladavini (Second Treaties of
Government) ne vidi se slično nastojanje da se empirijsko stajalište prihvati u teoriji države.
Locke je bio jedan od rijetkih političkih pisaca svojeg vremena koji svoja stajališta nije
zasnivao na povijesnom iskustvu (Trevor Colbourn, The Lamp ofExperience [Indianapo
lis, IN: Liberty Fund, 1998.], str. 5—6, a Druga rasprava 0 vladavini započinje nizom
aksioma koji nemaju neku očitu povezanost s onim što bi moglo biti poznato iz povije
snog i empirijskog proučavanja države, a u njima se tvrdi da (i) ljudi prije uspostave vlade
postoje u »prirodnom stanju« u kojem su (ii) »svi ljudi prirodno potpuno slobodni« te su
(iii) »potpuno jednaki ako prirodno ne postoji nadmoć ili nadležnost jednih nad dru
gima«. Povrh toga, (iv) tim prirodnim stanjem »upravlja prirodni zakon«; (v) taj je prirodni
zakon, zapravo, sam ljudski »razum«, koji »cijelo čovječanstvo uči tko će ga savjetovati«.
Upravo taj univerzalni razum navodi ljudska bića da (vi) napuste prirodno stanje i »zajed
nički se dogovore da će slobodnim pristankom uspostaviti (...) jedno političko društvo«.
(Vidi: John Locke, Druga rasprava 0 vladavini (Second Treatise of Government), odjeljci
4> 67,15) Locke iz ovih aksioma zaključuje što je ispravan politički poredak za sve nacije
na svijetu. Sto se tiče Lockeova racionalizma, Quinton ispravno zaključuje: »Kod Lockea
se empirijski prikaz znanja općenito spaja s racionalističkom teorijom našega moralnog
znanja, što je osnova Lockeove teorije o samorazumljivim prirodnim pravima. »Moralno
znanje«, kaže Locke, »racionalno je poput matematike«. Moralne istine, kao i geometrij
ske teoreme, smatra dokazivim potrebama. Već u IV. knjizi svojeg Ogleda 0 ljudskom
razumu (An Essay Concerning Human Understanding) [vidi posebno 4.3.18], u kojoj zau
zima taj stav koji vrlo slabo brani, Locke je potpuno zaboravio na moralni falibilizam
koji je u I. knjizi nagovijestio svojim odbacivanjem »urođenih praktičnih načela«. Upravo
je taj etički racionalizam ključan za Lockeovu političku teoriju s obzirom na to daje
prikladna podrška strastveno dogmatskom liberalizmu.« Anthony Quinton, The Politics
of Imperfection (London: Faber and Faber, 1978), str. 41
48 »Čovjeka koji je (...) prirodno slobodan, (...) ništa [ne može] podvrgnuti bilo kojoj
zemaljskoj vlasti osim njegova pristanka.« Locke, Druga rasprava 0 vladavini {Second
Treatise of Government), odjeljak 119.
moralnog i političkog okruženja. Ne može se zamisliti ni odgovorna ni

razumna politika koja tim čimbenicima ne daje posebno značenje. No
Lockeovo poimanje, koje izostavlja te čimbenike, zapravo je dalekosežna
deprecijacija najosnovnijih veza koje drže društvo na okupu.
Kao primjer možemo uzeti obitelj. Većina nas smatra da braća i
sestre istih roditelja imaju posebnu odgovornost pomagati jedni drugima
u teškim trenutcima koji su važniji od ostalih obveza. Jednako tako
smatramo da bake i djedovi imaju obveze prema svojim unucima, a da
unuci imaju obveze prema svojim bakama i djedovima. No nijedan od
tih obiteljskih odnosa nije rezultat pristanka: braća ili unuci nisu nešto
što čovjek može izabrati. Stoga te obveze moraju proizaći iz drugih
ishodišta. Međutim, Lockeov model, koji teži osnivanju obitelji prema
slobodnom izboru i pristanku, ne podrazumijeva takve obveze. To znači
da svatko tko prihvati premise Druge rasprave ne bi bio u stanju razu
mjeti, a kamoli braniti postojanje obitelji kakvu poznajemo i veze odgo
vornosti koje ju oblikuju.49
Slično se može reći i za Lockeovu teoriju države. Država, koja se
spominje u Drugoj raspravi, nastaje isključivo pristankom: pojedinci
smatraju da njihov život i imovina nisu dovoljno sigurni pa odlučuju
stvoriti savez kako bi obranili te interese.50 No taj savez, stvoren kako bi
se obranila nečija imovina, nema mnogo sličnosti s nacionalnim drža
vama koje su nam poznate. Nacije su, zapravo, zajednice koje povezuje
uzajamna odanost i one određene tradicije prenose s naraštaja na naraštaj.
49 Locke, Druga rasprava o vladavini (Second Treatise of Government), odjeljci 55—69.

Locke također nije u stanju opravdati obveze između roditelja i djece nakon što djeca
postignu zrelost pa mora pribjeći Mojsijevoj zapovijedi: »Poštuj oca svoga i majku svoju«
(Knjiga Izlaska 20,11; Ponovljeni zakon 5,16) kako bi njegov sustav obveza funkcionirao
(odjeljak 66).
5° »Veliki i glavni cilj ujedinjavanja ljudi u zajednice i stavljanja pod vladu jest očuvanje
njihove imovine.« Locke kaže da pod »imovinom« misli na »živote, slobode i imetak«
pojedinaca koji se udruže u vladu. Locke, Druga rasprava 0 vladavini {Second Treatise of
Government), odjeljci 123-124. Vidi također: 87,173,222. Locke ne priznaje postojanje kla
nova, plemena ili nacija prije uspostave države. Jedini su kolektivi koji ga zanimaju narod
ili nacija koji nastaju »kada se određeni broj ljudi, u prirodnom stanju, udruži kako bi
stvorio jedan narod,jedno političko društvo pod jednom vrhovnom vladom« (odjeljak 89.,
naglasak dodan). Ovo je još jedan način da se kaže da za Lockea, za razliku od empiričara
poput Seldena i Burkea, politički koncept nacije ne postoji. To ističe i Uday Singh Mehta,
»Edmund Burke on Empire, Self-Understanding and Sympathy«, u Empire and Modem
Political Thought, ur. Sankar Muthu (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2012),
str. 181; Ethan Alexander Davey, »Constitutional Self-Government and Nationalism«,
History of Political Thought 35 (jesen 2014.), str. 458—484.
One imaju zajednička povijesna sjećanja, jezik i pisanu građu, običaje i

granice, koji na njezine pripadnike prenose snažnu povezanost s njihovim
predcima i brigu o sudbini budućih naraštaja. Primjerice, mislim na to
kako su Fortescueovi nasljednici stoljećima slijedili njegovo vjerovanje u
nadmoć engleskih zakona ili na to kako je povijesna bojazan Engleske od
prevlasti katoličke Španjolske iz naraštaja u naraštaj dovodila do ratova
i osnivanja institucija u toj zemlji. Takve privrženosti i naklonosti potiču
pojedinca da služi svojoj zemlji, ne samo radi života i imovine već i pod
cijenu žrtvovanja upravo toga. Međutim, te su nam privrženosti i naklo
nosti u većini slučajeva usađene u djetinjstvu i ne možemo ih birati, baš
kao što ne možemo birati tko će nam biti braća i sestre ili djedovi i bake.
Lockeova teorija države ne omogućuje nam da razumijemo, a još manje
opravdamo postojanje nacionalne države i obveze koje ju oblikuju.
Svodeći politički život na težnju pojedinca za životom i imovinom,
Locke nije samo ponudio manjkav i neuspješan prikaz ljudske motivacije i
djelovanja. Njegova politička teorija stvorila je svijet snova, utopijsku viziju
u kojoj se čini da političke institucije židovskog i kršćanskog svijeta - naci
onalna država, zajednica, obitelj i religijska tradicija - nemaju razloga za
postojanje. Sve su to institucije koje proizlaze iz naslijeđenih spona odanosti
i zajedničkog cilja ljudskih kolektiva stvarajući granice i ograničenja između
jedne i druge skupine, uspostavljajući veze s budućim i prošlim naraštajima
i nudeći pogled na nešto uzvišenije što donosi budućnost. Pojedinac kojem
je jedini cilj očuvati svoj život i proširiti svoju imovinu i koji nema nikakvih
obveze osim onih na koje je pristao neće imati nikakve potrebe za bilo čim
od navedenoga. Iako joj to nije bila namjera, Druga rasprava o vladavini
Johna Lockea, kojaje ponudila svijet snova, prikazala je većinu protestant
skog poretka besmislenim i nepotrebnim.
Lockeove prve čitatelje to je duboko uznemirilo. Primjerice, potaknulo je
velikoga britanskog državnika i filozofa Edmunda Burkea da u Parlamentu
izjavi kako je od svih knjiga koje su napisane u povijesti Druga rasprava o
vladavini bila »jedna od najgorih«.51 No goleme se nedostatke Lockeova
prikaza postupno prestalo smatrati problematičnima. Zapadni su intelektu
alci u njemu pronašli užitak, a sve do danas preplavljeni smo djelima koja se
51 Objavljeno 18. travnja 1794. u »Morning Chronicle«. Citirano u Richard Bourke,

Empire and Revolution (Princeton, NJ: Princeton University Press, 2015), str. 683. Burkeov
odnos s Lockeom iscrpno se obrađuje u Ofir Haivry, The »Politick Personali^«, doktorska
disertacija na University College London, 2005.
na njega nadovezuju - od Rousseau-ova Društvenog ugovora ili načelapoli-

tičkogprava {Du Contrat Social ou Principes du droitpolitique, 1762.) i Kantova
Prema vječnom miru {Zum ewigen Frieden, 1795.) do Pobunjenog atlasa {Atlas
Shruggeđ) Ayn Rand (1957.) i Teorije pravednosti {A Theory ofjustice) Johna
Rawlsa (1972.) - i ustrajno razrađuju taj svijet snova obrađujući i razrađujući
viziju slobodnih i ravnopravnih ljudskih bića koja teže životu i imovini te
žive prema onome na što su se obvezali vlastitim dobrovoljnim pristankom.
Teoriju ili program koji je sazdan prema ovim racionalističkim okosnicama
zvat ću liberalnom teorijom ili programom^
Posebnu pozornost valja obratiti na nesposobnost liberalnih političkih
teorija da objasne postojanje granica između nacija. Protestantska poli
tička teorija vodila se hebrejskom Biblijom, u kojoj se smatra da su za mir
i dobrobit čovječanstva nacionalne jednako važne kao i imovinske granice.
Međutim, Lockeov pokušaj da postojanje države izvede iz pristanka proi
zvoljne skupine vlasnika imovine, pobija to razumijevanje nacije kao bitno
ograničen entitet koji živi na više ili manje određenom teritoriju. U Drugoj
raspravi u načelu nema ograničenja veličine države ili broja ljudi čiju
imovinu ona može zaštititi, a država zapravo nema nikakvih ograničenja
ili granica. Locke piše daje, prema prirodnom zakonu, »čovječanstvo jedna
zajednica«. Sto se njega tiče, postojanje političkih granica među ljudima
nije ništa drugo nego produkt ljudske »iskvarenosti i zlobe«.53 Budući da
52 Jean-Jacques Rousseau, Društveni ugovorili načela političkog prava {Du Contrat Social
ou Principes du droitpolitique (1762.); Immanuel Kant, »Perpetual Peace«, u Political Wri-
tings, ur. H. S. Reiss, prev. H. N. Nisbet (Cambridge, UK: Cambridge University Press,
1991 [1795]), str. 93-130; Ayn Rand,^č/đt Shrugged (New York, Signet, 1996 [1957]); John
Rawls,^ Theory ofjustice {Teorije pravednosti) Cambridge, MA: Harvard University Press,
1972). Ja nemam isto mišljenje kao Leo Strauss i drugi koji Rousseaua predstavljaju kao
Lockeova kritičara. Istina je da Rousseau zagovara povratak određenim vrijednostima
potrebnima za održavanje društvene kohezije i vođenje ratova kako bi se obranila zajed
nica. Ali je pretjerano na to gledati kao na veliko razilaženje u mišljenju s Hobbesom i
Lockeom, zbog kojeg je došlo do »prve krize moderniteta«, kako Strauss tvrdi u Natural
Right andHistory (Chicago: University of Chicago Press, 1953), str. 252. Ono što se sada
smatra političkim modernitetom zapravo proizlazi iz Fortescueove, Cokeove i Seldenove
engleske konzervativne tradicije i njezine borbe protiv apsolutističkih teorija apsolutista i
puritanaca u Engleskoj (Quinton, The Politics oflmperfection, str. 21). Prva kriza moderne
političke misli nastala je zbog racionalističke političke teorije Hobbesa, Lockea i Rou
sseaua koji su se usprotivili toj konzervativnoj tradiciji (Quinton, The Politics of Imper-
fection, str. 29-31). Rousseauova privrženost Lockeovu sustavu aksioma kao polazišta za
političku misao smješta ga ravno u racionalističku tradiciju. Njegova tvrdnja da »narod«
ne postoji dok ga država ne uspostavi i »građanska religija« koju je predložio, a koja je
određena potrebama države (Rousseau, Društveni ugovor, 1.6,4.8), imitacije su Lockeova
racionalističkog svijeta koji okupira Rousseauove misli.
53 Locke piše da je, prema zakonu prirode, »čovječanstvo jedna zajednica« koja čini
»jedno društvo različito od svih ostalih stvorenja«. Doista, ljudi su podijeljeni na nacije
je prirodni zakon za Lockea identičan univerzalnom razumu, ljudi vođeni

razumom, a samim time ni iskvareni ni zlobni, neće imati nikakve potrebe
za nacionalnim granicama.
Sve dok su se liberalne političke teorije promicale u kontekstu koji
je još bio pod utjecajem snažnih kalvinističkih ili anglikanskih staroza
vjetnih tradicija, nesposobnost tih liberalnih teorija da pruže bilo kakav
smisleni opis nacije kao ograničene zajednice nije imala neko značenje.
Državnici i filozofi odgojeni na Bibliji samo su pretpostavljali da je
njihova vlastita nacija, poput drevnog Izraela, ograničeni entitet koji traži
slobodu i neovisnost od drugih nacija. No kako se liberalizam odvajao od
svojega biblijskog i protestantskog podrijetla, njegov je nenacionalistički
karakter postajao sve izraženiji. Budući da svi ljudi imaju podjednaku
želju za zaštitom svojeg života i imovine, politika koja se temelji samo
na liberalizmu - bez utjecaja biblijske tradicije - znači da će postojanost
neovisnih nacionalnih država u najboljem slučaju biti stvar indiferen-
tnosti.54 A ako se očekuje da će neovisnost i unutarnja povezanost nacija
loše utjecati na živote ili imovinu, onda će čak i ta indiferentnost brzo
samo zbog svoje iskvarenosti: »Kad ne bi bilo iskvarenosti i zlobe izopačenih ljudi, ne bi
bilo potrebe (...) da ljudi izađu iz te velike i prirodne zajednice i dogovore se da se udruže
u manja i podijeljena udruženja«, Locke, Druga rasprava o vladavini (Second Treatise of
Government), odjeljak 128. Locke tako razlikuje prirodnu zajednicu cijelog čovječanstva
od »manjih i podijeljenih« udruženja koja su dogovorno stvorena kako bi se zaštitili život
i imovina. Ta manja udruženja koja će ući u vladu može stvoriti »bilo tko« jer »to ne
ugrožava slobodu ostalih«, Locke, Druga rasprava 0 vladavini {Second Treatise of Gover
nment), odjeljak 95.; vidi također 89. Dakle, prema Lockeovoj političkoj teoriji, u podjeli
čovječanstva na neovisne nacije nema ničega korisnoga ni poželjnoga, a način na koji
vlade dijele ljudske zajednice i postavljaju granice između njih jest ravnodušan. Državne
granice mogu se i ne moraju povući, stoje svojstveno neograničenom karakteru Locke-
ove države. O odnosu između teorije društvenih ugovora i neograničenosti države vidi:
Scruton, »In Defense of the Nation«, str. 320.
54 Liberalni pisci nisu obraćali previše pozornosti na nacionalizam u Engleskoj, Škotskoj,
Nizozemskoj i Francuskoj tijekom razdoblja između Henrika VIII. i Američke revolu
cije - razdoblja od 240 godina. Liberalna historiografija počela je obraćati pozornost na
nacionalizam tek nakon Američke i Francuske revolucije potkraj osamnaestog stoljeća.
U toj se literaturi često smatra da su te revolucije nagovještavale kraj svih tradicionalnih
nacionalnih ustava i okretanje prema univerzalnom ustavu vođenom razumom, pod čime
se misli na liberalni ustav. Spoj liberalizma i nacionalizma, možda najpoznatija kod Maz-
zinija,bio je popularan tijekom većeg dijela devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog
stoljeća. Međutim, pišući 1930-ih, Hayek smatra da su »povijesne nesreće« razlog što su
se povezali nacionalizam i liberalizam: »Liberalizam se povezao s nacionalizmom zbog
povijesne slučajnosti da se nacionalizam u Irskoj, Grčkoj, Belgiji i Poljskoj, a poslije i u
Italiji i Austro-Ugarskoj, tijekom devetnaestog stoljeća borio protiv iste vrste ugnjetavanja
kojoj se protivio liberalizam. Friedrich Hayek, »The Economic Conditions of Interstate
Federalism«, New Commonmealth Quarterly 5 (rujan 1939.), str. 131-149.
nestati, a liberali će potpuno morati odustati od svojih težnji za neovi

snom nacionalnom državom.55 Tako je početkom dvadesetog stoljeća
Ludwig von Mises u svojoj knjizi Liberalizam {Liberalismus) otvoreno
zagovarao odustajanje od nacionalnih država u korist »svjetske naddrža-
ve«.56 Friedrich Hayek, najvažniji teoretičar liberalizma prošlog stoljeća,
također je tvrdio da dosljedna primjena »liberalnog stajališta« vodi prema
međunarodnoj saveznoj državi bez znatnijih granica između nacija i tu
je težnju snažno podupirao.57
Takve su konstatacije donedavno zvučale neobično. No to se promi
jenilo. Liberalne političke i ekonomske teorije te koncepcije međuna
rodnog prava uspjele su tijekom proteklih desetljeća potisnuti konzer
vativnije i realističnije poglede na politički poredak postavši gotovo
neupitnom okosnicom onoga što obrazovana osoba treba znati o poli
tičkom svijetu. Polemike koje su se naširoko vodile između suprotstav-
Ijenih stajališta u političkoj teoriji, ekonomiji i pravnoj znanosti sada su
se, uz nekoliko iznimaka, gotovo potpuno priklonile Lockeovoj para
digmi, kojoj se često podučava i o kojoj se raspravlja kao da nema alter
native.58 Visokoobrazovani političari i intelektualci u Americi i Europi
55 Montesquieuu je također bilo jasno da se treba odustati od nacionalnih država. On je

primijetio da se, što se tiče trgovine, »cijeli svijet (...) sastoji samo od jedne države čiji su
članovi sva društva«. Montesquieu, O duhu zakona, ili odnosu koji zakoni moraju imati s
ustrojstvom svake vlasti, običajima, klimom, religijom, trgovinom itd. (De lEsprit des lois, ou
Du rapport que les lois doivent avoir avec la constitution de chaque gouvernement, les moeurs,
le climat, la religion, le commerce etc) ,20.23.
56 Mises zagovara »svjetsku naddržavu koja je zaista dostojna toga naziva (...) koja bi
nacijama mogla osigurati mir koji im je potreban«. Ludwig von Mises, Liberalism in the
Classical Tradition, prev. Ralph Raico (San Francisco: Cobden Press, 1985 [1927)), str. 150.
57 Prema Hayeku, »ukidanje nacionalnih suvereniteta i stvaranje djelotvornoga među
narodnog pravnog poretka nužna su nadopuna i logično ostvarenje liberalnog programa
(...) Ideja međudržavne federacije [je] dosljedan razvoj liberalnog stajališta«. Friedrich
Hayek, »The Economic Conditions of Interstate Federalism«.
5^ Mislim na rasprave poput onih u političkoj teoriji između Teorije pravednosti (Theory
ofjustice) Johna Rawlsa i Anarhija, država i utopija (Anarchy, State and Utopidj Roberta
Nozicka (New York: Basic Books, 1974); ili u ekonomiji između Johna Maynarda Keynesa,
Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca {The General Theory ofEmployment, Interest and
Money, 1936) (New York: Houghton Mifflin Harcourt, 1964 [1936]) i Friedricha Hayeka,
Ustrojstvo slobode (The Constitution ofLiberty) (Chicago: University of Chicago Press,
1960); ili onih u pravnoj filozofiji između Herberta Harta, Koncept prava (The Concept of
Lavi) (Oxford, UK: Oxford University Press, 1961) i Ronalda Dworkina, Shvaćanje prava
ozbiljno (Taking Rights Seriouslf) (New York: Gerald Duckvvorth, 1977). Nevjerojatno je
da sveučilišta prikazuju suvremenu političku teoriju kao prepirku između Rawlsa i Nozika,
a obojica svoje teorije temelje na Lockeovim slobodnim i ravnopravnim pojedincima u
sada su većim dijelom jedini koji se ne drže toga liberalnog okvira bez
obzira na svoju stranačku pripadnost. Dovoljno je samo pitati misaonu
osobu koja je upućena u politiku, ekonomiju ili pravo da stane u obranu
institucije nacionalne države, obitelji ili javnog priznanja Božjeg kraljev
stva pa da se odmah vidi koliko je to postalo nepoznato i koliko se razli
kuje od uvjeta pod kojima su pripadnici naših elita navikli na konceptu-
alizaciju svijeta. Ovdje nije riječ samo o neslaganju s tvrdnjom da su
takvo što ključno za održavanje civiliziranog političkog poretka. Prije je
riječ o tolikoj predanosti političkom okviru liberalne reformacije da se
uopće ne može zamisliti kako bi mogao izgledati pogled na stvarnost
drukčiji od Lockeova.
Obrazovani muškarci i žene koji su se priključili toj liberalnoj para
digmi sada mogu naći posao u nizu projekata koji predviđaju liberalnu
reformaciju svijeta: politički program europskog ujedinjenja; širenje
neograničene slobodne trgovine i slobodne imigracije stanovništva;
transformacija poslovnih poduzeća u »multinacionalne« korporacije koje
služe globalnoj ekonomiji, a ne nekom nacionalnom interesu; podložnost
nacija rastućoj sudskoj praksi međunarodnog prava; agitacija za univer
zalno uređenje ljudskih prava putem nevladinih organizacija, tijela UN-a
i međunarodnih sudova; homogenizacija svjetskih sveučilišta putem
sustava međunarodnih standarda i stručne ocjene. Fakultetski obrazo
vani lockeanci zagovaraju to kao nešto potpuno normalno, a da i nisu
svjesni da možda postoje inteligentne i uzorne osobe čije se mišljenje
o vrijednosti takvih inicijativa uvelike razlikuje od njihova mišljenja.
Jednostavno se pretpostavlja da netko može biti »na pravoj strani povi
jesti« ili »na krivoj strani povijesti« te da si na pravoj strani povijesti ako
radiš na reformaciji novoga liberalnog poretka.59
No, unatoč velikom uspjehu koji su te inicijative postigle u promjeni
izgleda našeg svijeta i njihovoj istinskoj vrijednosti na nekim poljima,
Lockeovo poimanje ostaje ono što je i bilo - utopijski pogled na ljudsku
prirodnom stanju te na društvenom ugovoru koji navodno proizlazi iz njihova slobodnog

pristanka. Vidi: Russell Kirk, Rights andDuties (Dallas,TX: Spence, 1997), str. 98.
59 Ovo je stajalište o liberalnoj konstrukciji kao »pravoj strani povijesti« popularizirao
Bili Clinton. Vidi: Bacevich, American Empire, str. 32—38; David Graham, »The Wrong
Side of the Right Side of Atlantic, 21. prosinca 2015. Clintonovi nasljednici
George W. Bush i Barack Obama prihvatili su ovu retoriku, a Bush je, primjerice, izja
vio: »Vjerujemo da povijest ide u smjeru slobode.« Obraćanje u Nacionalnoj zakladi za
demokraciju, Washington, DC, 6. studenoga 2003.
narav i pobude te potpuno nedostatna osnova za razumijevanje poli

tičke stvarnosti. Čimbenici u ljudskom, političkom i društvenom životu
kojima nije mjesto u liberalnoj paradigmi nisu uklonjeni, što ću opšir
nije obrazložiti u drugom dijelu ove knjige. Oni su samo opovrgnuti. A
liberali će, baš poput marksista prije njih, otkriti da, iako je lako nešto
opovrgnuti, poricanje nosi velike posljedice.
V.
DISKREDITIRANI NACIONALIZAM
Donedavno je podrška neovisnosti i samoodređenju nacija bila poka

zatelj napredne politike i otvorenosti. Amerikanci nisu bili jedini koji
su svoju neovisnost 4. srpnja svake godine slavili vatrometom i glazbom,
povorkama, roštiljem i zvonjavom crkvenih zvona. Neovisnost drugih
nacionalnih država, poput Grčke, Italije, Poljske, Izraela, Indije i Etio
pije, još se sredinom dvadesetog stoljeća općenito smatrala izrazom
povijesne pravde i dolaskom boljeg razdoblja.
No istodobno je nastupila velika promjena u stajalištu prema izraža
vanju nacionalnog i vjerskog partikularizma. Dva su svjetska rata u Europi
prouzročila teško zamislivu katastrofu, a monstruozni zločini koje su
njemačke snage počinile tijekom Drugoga svjetskog rata bili su primjer
krajnjeg zla. I dok su nacije pokušavale shvatiti što se dogodilo, bilo je onih
- i marksista i liberala - koji su se trudili objasniti daje uzrok te katastrofe
bio sam poredak nacionalnih država. Taj argument nije bio prihvaćen
nakon Prvoga svjetskog rata, za koji se smatralo da je posljedica imperi
jalističkih težnji velesila.60 No nakon Drugoga svjetskog rata konačno je
postignut željeni učinak. Kako su počele kružiti fotografije iz njemačkih
logora smrti, tako je počela kružiti i tvrdnja daje njemački »nacionalizam«
bio ono što je Njemačku potaknulo na to da pobije sve Židove na svijetu.
Osjećaj gnušanja prema nacističkom uništavanju Židova, katkad smje
štanom u istu kategoriju zla s rasističkim režimima na jugu Amerike i u
Južnoj Africi, uspio je do 1960-ih ponukati obrazovane ljude da nacionalni
i vjerski partikularizam bilo koje vrste izjednače s nacizmom i rasizmom.
Ovaj način razmišljanja nikada nije bio sasvim dosljedan. Unatoč tomu
što se u imenu Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke pojavljuje
riječ »nacionalna«, Hitler nije bio zagovornik nacionalizma. On je bio je
oštar kritičar protestantskog poretka općenito, no posebnu je pozornost
posvetio instituciji nacionalne države, koju je smatrao jalovom prijevarom
Engleza i Francuza i znatno inferiornijom povijesnoj carskoj ostavštini
Njemačke. Umjesto poretka nacionalnih država, htio je uspostavu Trećeg
60 Vidi moju raspravu, poglavlje XIV., odjeljak 2.

V. DISKREDITIRANI NACIONALIZAM 49
Reicha, koji je bio izričito nadahnut »Prvim Reichom« - odnosno Svetim

Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti, s tisućljetnom vladavinom i
univerzalnim težnjama (u krilatici cara Fridrika III. Austriae est imperare
orbi universo - Austrijije suđeno da zavlada cijelim svijetom). Hitler nije bio
prvi koji je pokazao naklonost toj ostavštini, na koju se sjevernonjemački car
Vilim II. još oslanjao kako bi nadahnuo svoje trupe kada je Hitler služio u
njegovoj vojsci tijekom Prvoga svjetskog rata. Ovako je car 1915. godine pisao
svojim borcima: »Pobjeda velike Njemačke, kojoj je suđeno da jednoga dana
zavlada cijelom Europom, jedini je cilj borbe u koju smo se upustili.«61 Hitler
je gotovo jednako tako otvoreno iznosio stajalište da Njemačka »jednoga
dana mora postati gospodar svijeta«.62 Nacistička je Njemačka, zapravo,
bila carska država u svakom smislu nastojeći jednom zasvagda stati na kraj
načelu nacionalne neovisnosti i samoodređenja naroda.63
Ne postoji način na koji bi se nastojanje Njemačke da uništi Zidove
moglo protumačiti kao posljedica vestfalskog načela nacionalnog samo
određenja. Nacističko istrjebljenje Zidova u Poljskoj, Rusiji i ostatku
Europe i sjeverne Afrike nije bila nacionalna, već globalna politika, koja
je imala utjecaj čak i na to da Japanci po nacističkom nalogu utemelje
šangajski židovski geto. On nije mogao nastati niti bi mogao postojati
izvan konteksta Hitlerovih nastojanja za obnavljanjem i usavršavanjem
dugogodišnje njemačke težnje za osnivanjem univerzalnog carstva.
61 Car Vilim II, »Order of the Day«, pronađen kod zarobljenih vojnika. Charles Andler,
Pan-germanism (Pariš: Armand Colin, 1915), str. 81.
Hitler izričito odbacuje i liberalnu državu s društvenim ugovorom i nacionalnu državu
izgrađenu ujedinjavanjem različitih plemena na temelju jezika i povijesti nazivajući takve
države »bezvrijednim nakazama«. Prema Hitlerovu mišljenju, država je imala posve druk
čiju namjenu od nacionalne države, a to je prvo, »očuvanje i unaprjeđenje zajednice fizički
i psihički homogenih bića okupljanjem i očuvanjem najvrjednijih temeljnih elemenata
rase«; zatim podizanje te rase na »dominantan položaj« sve dok ne postane »vrhovni
narod« i »gospodarica svijeta«. Adolf Hitler, Mein Kampf prev. Ralph Manheim (New
York: Houghton Mifflin, 1971 [1925)), str. 393., 396., 398. Stoga, ako su se Nijemci čvrsto
nosili s »rasnim trovanjem« koje ih je pogodilo, »jednoga dana moraju postati gospodari
Zemlje«. Hitler, Mein Kampf str. 688.
41 Anthony Smith dobro primjećuje »temeljnu razliku« između Hitlerova nacizma i naciona
lizma zbog njegova prihvaćanja »biološkog imperijalizma« nespojivog s postojanjem pluraliteta
neovisnih nacionalnih država. Anthony Smith, Nationalism in the Twentieth Century (Oxford,
UK: Martin Robertson, 1979), str. 78-80. Kao što jedan njemački politolog piše, Hitlerov je
jedini cilj bio »uništiti sustav nacionalnih država i vratiti se carskom poretku«. Miinkler, Empi-
res, str. 144. Doista, ako se Hitler nečemu divio kod Britanije, to je bilo njezino carstvo. Vidi:
Niall Ferguson, Empire (New York: Basic Books, 2002), str. 279—282.
To je postalo potpuno jasno tijekom samog rata. Sjedinjene Američke

Države i Britanija u svojem su radijskom programu neprestano isticale
da im je kao savezu neovisnih nacija cilj ponovno uspostaviti neovi
snost i samoodređenje nacionalnih država u cijeloj Europi. Naposljetku
je američki, britanski i ruski nacionalizam - čak je i Staljin odbacio
marksističke budalaštine o »svjetskoj revoluciji« i priklonio se otvo
renom pozivu na rusko domoljublje — bio ono što je nadjačalo pokušaj
Njemačke da osnuje univerzalno carstvo.
No zapadnim se liberalima, koji su se nakon rata brzo priklonili
stajalištu da nacionalna neovisnost više ne može biti prihvaćena kao
osnova za međunarodni poredak nakon njemačkih zlodjela, ništa od toga
nije činilo važnim. Kancelar Zapadne Njemačke Konrad Adenauer, koji
je više puta pozivao na stvaranje savezničke Europske unije, bio je jedan
od najstrastvenijih novih antinacionalista te je tvrdio da se ponavljanje
ratnih strahota može spriječiti samo ukidanjem nacionalne države. Kao
što je napisao u svojoj knjizi Ne djeljiv svijet sa slobodom i pravdom za sve
[World Indivisible with Liberty andJusticeforAll):
»Došao je kraj razdoblju nacionalnih država (...) Mi u Europi
moramo prestati razmišljati u okviru nacionalnih država (...) Europ
skim je sporazumima (...) cilj onemogućiti rat između europskih naroda
u budućnosti (...) Ako ideja o Europskoj zajednici opstane 50 godina, u
Europi više nikada neće biti rata.«64
Prema ovom načinu razmišljanja, odgovor na golemo zlo koje je
Njemačka počinila tijekom nacizma bio je ukinuti sustav neovisnih naci
onalnih država, koji je Njemačkoj dao pravo da sama donosi odluke, i
zamijeniti ga sveobuhvatnom Europskom unijom koja bi bila sposobna
obuzdati Njemačku. Ili drugim riječima: oduzmite Njemačkoj pravo na
samoodređenje i Europi ćete donijeti napredak i mir.
U Europi se danas neprestano ponavlja da bi se Njemačku moglo
»obuzdati« ukidanjem nacionalnih država Europe. No to je bliže
64 Konrad Adenauer, Nedjeljivi svijet sa slobodom i pravdom za sve (World Indivisible

with Liberty andJusticeforAll)^ prev. Richard i Clara Winston (New York: Harper and
Brothers, 1955), str. 6-10. Vidi također: Jean Monnet, Memoirs (London: Collins, 1978),
str. 285—286. Usp. Helmut Kohl, njemački kancelar, četrdeset godina poslije: »Europska
integracija zapravo je pitanje rata i mira u dvadeset prvom stoljeću (...) Ne želimo se
vratiti u nacionalnu državu starih vremena.« The Times, 3. veljače 1996., citirano u David
Conway, With Friends Like These (London: Civitas, 2014), str. 105.
V. DISKREDITIRANI NACIONALIZAM 51
dobroj šali nego kompetentnoj političkoj analizi.6’ Narodi njemačkoga

govornog područja Srednje Europe nikada nisu bili konstituirani kao
nacionalna država. Oni nemaju povijesno iskustvo nacionalnog jedin
stva i neovisnosti koje bi bilo usporedivo s iskustvom Britanije, Fran
cuske ili Nizozemske. Štoviše, te se zapadnoeuropske nacije nisu bojale
Nijemaca zbog njihova nacionalizma, već zbog njihova univerzalizma i
imperijalizma - njihova cilja da Europi donesu mir tako što će je ujedi
niti pod njemačkim carem. Upravo je ta duboko ukorijenjena njemač-
ko-univerzalistička i imperijalistička tradicija istaknutom njemačkom
filozofu prosvjetiteljstva Immanuelu Kantu olakšala da u svom djelu
Prema vječnom miru jZum ewigen Frieden) ustvrdi kako će jedini raci
onalni oblik vladavine biti onaj u kojem su nacionalne države Europe
ukinute u korist jedne vlade koja će se na kraju proširiti na cijeli svijet.
Ponavljajući ovu teoriju, Kant je samo ponudio još jednu verziju Svetoga
Rimskog Carstva pod vodstvom Nijemaca.66
Adenauerovi opetovani prijedlozi da se Njemačku obuzda ukida
njem vestfalskog sustava nacionalnih država upravo zato nisu pred
viđali da Nijemci odustanu od većine onoga što im je bilo povijesno
važno. Kancelar je, zapravo, samo ponovno isticao tradicionalni pogled
Njemačke na to kako bi trebalo izgledati političko uređenje u Europi. S
druge strane, od nacija koje su tri ili četiri stoljeća prije izborile neovi
snost od njemačkih careva tražilo se da zbog obećanog mira i napretka
podnesu znatnu žrtvu.
I Britanci i Amerikanci podržali su ideju ujedinjenja na europskom
kontinentu misleći da njihova vlastita nacionalna neovisnost neće biti
ugrožena. No prevarili su se. Kantovski argument u prilog moralne
nadmoći međunarodne vlade ne može koegzistirati u jednome poli
tičkom poretku s načelom nacionalne neovisnosti. Kada je taj argument
ponovno uzeo maha u poslijeratnoj Europi, obrazovani ljudi u Britaniji,
pa čak i u Americi, brzo su se prestali zalagati za protestantsku reforma-
^5 Kao što je to rekla Margaret Thatcher ubrzo nakon što je svrgnuta s mjesta premi-
jerke, »nadmoć Njemačke unutar [Europske] zajednice tolika je da se protiv njezinih
želja doista ne može donijeti veća odluka. U tim okolnostima Zajednica povećava nje
mačku snagu umjesto da je obuzda.« Margaret Thatcher, The Path to Power (New York:
HarperCollins, 1995), str. 614.
6$ Vidi moju raspravu, poglavlja XXI. i XXIII.
čiju. I to je bilo potpuno logično. Naposljetku, zašto bi se itko zalagao za

ideju nacionalne neovisnosti kad je ona izazvala svjetski rat i holokaust?
Osim toga, spremnost Sjedinjenih Američkih Država da veći dio
stoljeća šalje svoju vojsku u Europu značila je da su europske nacije
dobile mir i sigurnost a da nisu morale ulagati u resurse, bilo vojne
bilo konceptualne, razmjerne stvarnim sigurnosnim potrebama zemalja
koje graniče s Rusijom i islamskim državama. Ta neobična činjenica -
da Amerikanci, uz relativno male troškove za Njemačku ili Francusku,
nastavljaju osiguravati financije i vojsku potrebnu za održavanje mira
u Europi - bila je temeljni razlog što su Europljani gajili toliku ljubav
prema liberalnom carstvu. Na kraju krajeva, zašto bi se itko zauzimao za
načela nacionalne neovisnosti i samoodređenja ako je Amerika ta koja
tim zemljama pruža sigurnost a da se one ne moraju potruditi ostvariti
je, baš kao što nafta koja šiklja iz zemlje Saudijcima donosi bogatstvo a
da se za nju ne moraju potruditi? Europljani su postali potpuno neovisni
samo zbog američke darežljivosti. Tako su, na neki način, ostali vječna
djeca koja veselo ponavljaju Adenauerovu tvrdnju da su ukidanjem
neovisne nacionalne države pronašla način za postizanje mira u svijetu.
No nisu učinili ništa slično. Da nije bilo Europske unije i političkog
ujedinjenja Francuske ili Nizozemske s Njemačkom, američka vojna
prisutnost i zaštita u svakom bi slučaju zajamčili mir u Europi. To je
ono što čine carstva. Ona u zamjenu za mir od nacije traže da odustane
od neovisnosti, kao i svoje sposobnosti da razmišlja kao neovisna nacija
te smišlja i provodi zrelu politiku prilagođenu životu neovisne nacije.
Rezultat je političko okruženje koje vidimo oko sebe. Ugledni i obra
zovani ljudi od Europe do Amerike odbacili su protestantsku konstruk
ciju koja je Zapadu dala iznimnu snagu i životnost. Oni koji pozivaju na
obnavljanje institucije nacionalne države više se ne smatraju onima koji
predlažu učvršćivanje temelja političkog poretka na kojem su izgrađene
naše slobode. Umjesto toga, svako takvo zagovaranje smatra se prijed
logom za povratak u barbarizam, u loš stari svijet koji je trebao nestati
1945. godine.
VI.
LIBERALIZAM
KAO IMPERIJALIZAM
Čini se kako moji liberalni prijatelji i kolege ne razumiju daje zago

varanje liberalne konstrukcije oblik imperijalizma. No onome tko se
još nije priklonio novom poretku lako je uočiti tu sličnost. Baš poput
faraona i babilonskih kraljeva, rimskih careva i Rimokatoličke crkve,
pa sve do modernog razdoblja te marksista u prošlom stoljeću, i libe
rali imaju svoju veliku teoriju o tome kako će rušenjem svih granica i
ujedinjavanjem čovječanstva pod njihovom univerzalnom vlašću svijetu
donijeti mir i ekonomski napredak. Zaluđeni jasnoćom i intelektualnom
snagom te vizije, oni preziru dugotrajnu raspravu s mnogim nacijama
za koje smatraju da bi trebale prihvatiti njihov pogled na ono što je
ispravno. Baš poput ostalih imperijalista, oni brzo izraze gađenje, prijezir
i bijes kada njihova vizija mira i napretka naiđe na protivljenje onih za
koje su sigurni da bi imali neizmjernu korist ako se samo pokore.67
Naravno da liberalni imperijalizam nije jedinstven. Kada je nakon
propasti komunističkog bloka predsjednik George H. W. Bush najavio
dolazak »novoga svjetskog poretka«, mislio je na svijet u kojem Amerika
osigurava vojnu snagu potrebnu za nametanje »vladavine zakona« koja
proizlazi iz Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.68 Idući američki pred
sjednici odbacili su taj plan i dali su prednost svjetskom poretku zasno
vanom na jednostranome američkom djelovanju uza savjetovanje s
europskim saveznicima i ostalima. Europljani su, s druge strane, više
$7 Pozorno razmatranje sličnosti između liberalizma i marksizma, ne zaboravljajući na

razlike između njih, pruža Ryszard Legutko, The Demon in Democracy (New York: Enco-
unter, 2016). Sve su relevantnije i knjige koje ispituju povijesne veze između liberalizma i
imperijalizma, uključujući Uday Singh Mehta, Liberalism andEmfire (Chicago: Univer-
sity of Chicago Press, 1999); Jennifer Pitts,zZ Turn to Empire (Princeton, NJ: Princeton
University Press, 2006).
68 Bush je novi svjetski poredak opisao fantastično: »Stotine naraštaja tragalo je za tim
nedostižnim putem do mira (...) Danas se taj novi svijet bori za svoje rođenje.Taj je svi
jet sasvim drukčiji od onoga koji smo poznavali. To je svijet u kojem vladavina zakona
zamjenjuje vladavinu džungle.« George H. W. Bush, »Obraćanje na zajedničkoj sjed
nici Kongresa o krizi u Perzijskom zaljevu i deficitu saveznog proračuna«, n. rujna 1990.
voljeli govoriti o »transnacionalizmu«, stajalištu da je snaga neovisnih

nacija, uključujući Ameriku, podređena odlukama međunarodnih pravo
sudnih i upravnih tijela sa sjedištem u Europi.69 Te nesuglasice o uprav
ljanju međunarodnim liberalnim carstvom često se opisuju kao nešto što
dotad nije viđeno, ali to baš i nije tako. One su uglavnom samo reinkar
nacija prežvakanih srednjovjekovnih rasprava između cara i pape o tome
kako bi se trebalo upravljati međunarodnim »katoličkim carstvom« - pri
čemu ulogu cara preuzimaju oni, a to su uglavnom Amerikanci, koji
ustraju na tome da vlast mora biti koncentrirana u Washingtonu, poli
tičkom i vojnom središtu; a ulogu pape preuzimaju oni, a to su uglavnom
europski, ali i mnogi američki akademici, koji krajnju vlast vide u rukama
najvjerodostojnijih tumača univerzalnog zakona, odnosno pravosudnih
institucija Ujedinjenih naroda i Europske unije.
Ovi argumenti unutar tabora liberalnog imperijalizma postavljaju
goruća pitanja za nadolazeću liberalnu konstrukciju Zapada. No nama
koji i dalje nismo uvjereni daje poželjno održati takvo liberalno carstvo
najuočljivija je činjenica da obje strane u tim nesuglasicama imaju nešto
zajedničko. Unatoč svim međusobnim razmiricama, zagovornici libe
ralne reformacije složno podržavaju imperijalističku viziju: oni žele
vidjeti svijet u kojem su liberalna načela ujedinjena pod univerzalnim
zakonom i nametnuta nacijama, ako je potrebno i silom. Slažu se da će
nam to donijeti univerzalni mir i napredak. Ludwig von Mises govori u
ime svih različitih frakcija kada piše:
»Najveće ideološko pitanje s kojim se čovječanstvo ikada suočilo
(...) jest (...) hoćemo li svuda u svijetu uspjeti kreirati stajalište (...) koje
će bezrezervno i bezuvjetno prihvatiti liberalizam. Ako se žele stvo
riti preduvjeti za mir i ukloniti uzroci rata, liberalno razmišljanje mora
prodrijeti u sve nacije, liberalna načela moraju prevladati u svim poli
tičkim institucijama.«70
Iako Mises izričito zahtijeva da sve nacije i političke institucije na svijetu
»bezrezervno i bezuvjetno prihvate liberalizam«, težnja koju izražava ono je
što je danas posve konvencionalno liberalno stajalište. Ona je dogmatska i
O Jiirgen Habermas takav transnacionalizam opisuje kao »globalnu unutarnju politiku

bez svjetske vlade (...) uklopljenu u okvir svjetske organizacije koja može nametnuti mir i
provoditi ljudska prava«. Habermas, The Divided West (Malden, MA: Polity Press, 2006),
str. 136. Vidi također: Rabkin, Lam Without Nations?, str. 41—43.
7° Ludwig von Mises, Liberalism in the Classical Tradition, str. 150.
VI. LIBERALIZAM KAO IMPERIJALIZAM 55
utopijska te smatra da su konačne istine o sudbini čovječanstva već odavno

otkrivene, a da sada samo preostaje pronaći način kako ih nametnuti.
Naravno, ne želim reći da su svi liberali dogmatici i utopisti. Stajališta
mnogih liberala, osobito u Britaniji i Americi, i dalje ublažavaju drugi
čimbenici: biblijska riječ, nacionalističko priznavanje različitosti ljudskih
društava, ponizna vjera u Boga, povijesni empirizam i umjereni skepti
cizam, što se u zemljama engleskoga govornog područja nekoć nazivalo
»zdravim razumom«. Sve se od navedenoga još može primijetiti kod
pojedinih angloameričkih liberala. No kako su protivnici liberalizma
postupno doživljavali poraz i činilo se daje univerzalno liberalno carstvo
na dohvat ruke, ovi su oslabjeli čimbenici postali sporedni, a dogmatski
je imperijalizam preuzeo primat u liberalnom taboru te je brzo poprimio
najgora obilježja srednjovjekovnoga katoličkog carstva prema kojem je
nesvjesno oblikovan, uključujući dogmu o nepogrješivosti te sklonost
inkviziciji i popisu zabranjenih knjiga.71
Na trenutak bih se htio usredotočiti na ovo potonje. Jedno od najdoj-
mljivijih obilježja javnog života u suvremenoj Americi i Europi jest način
na koji su kampanje javnog blaćenja i lova na herezu pogodile zapadne
nacije, a njihova je svrha stigmatizirati i obezvrijediti neku osobu ili skupinu
ljudi, mišljenje ili politiku za koje se smatra da bi liberalnoj doktrini mogle
pružiti znatniji otpor. Većina onoga što je napisano o tim kampanjama bilo
je usredotočeno na srozavanje slobodnog diskursa na sveučilištima, gdje
je službena i neslužbena cenzura mišljenja profesora - uključujući njihove
stavove o islamu, homoseksualnosti, imigraciji i mnogim drugim pitanjima
- postala uobičajena pojava. No sveučilišta nisu baš glavno mjesto na kojem
se izražava protivljenje stajalištima koja se sada smatraju neprikladnima.
Kampanje blaćenja, koje su se donedavno povezivale sa sveučilištima, danas
su naveliko prisutne u javnom životu. Zapravo, kako se opseg legitimnog
neslaganja postupno smanjuje, a kazne za drukčije mišljenje postaju sve
strože, zapadne demokracije brzo postaju jedinstven sveučilišni kampus.72
71 Joao Carlos Espada primjećuje da se »demokracija u Europi uglavnom doživljava kao

dogmatsko- racionalistički projekt« koji je izgubio vezu sa svojim angloameričkim empi
rizmom, tradicionalizmom i zdravim razumom. Zbog toga, piše on, obrazovni sustavi u
Europi uglavnom ignoriraju englesku i američku tradiciju doživljavajući je kao nepot
punu manifestaciju liberalno-demokratske vlade »koja je prvi put cjelovito formulirana
tijekom Francuske revolucije 1789.« Joao Carlos Espada, The Anglo-American Tradition
of Liberty (New York: Routledge, 2016), str. 10,109,187-188. Međutim, ovo je europsko
stajalište sve više prihvaćeno i u Britaniji i Americi.
72 Vidi raspravu u trećem dijelu.
Ti sve ustrajniji zahtjevi da se u govoru i religiji usklade jedinstvene

i univerzalne norme predvidiv su ishod otklona od protestantske refor-
macije Zapada i njegova načela nacionalne neovisnosti i samoodređenja.
To je načelo, među ostalim, nalagalo da se unutar poretka nacionalnih
država poštuje različitost ustavnih i religijskih stajališta, što je podra
zumijevalo toleranciju bitno različitih pogleda: katolici su morali tole
rirati postojanje protestantskih režima, monarhisti su morali tolerirati
republikanske režime, a vladari koji su željeli strogo nadzirati što rade
njihovi podanici morali su tolerirati režime koji su pružali veće slobode
- a u svakom je slučaju vrijedilo i obratno. To je službeno prizna
vanje legitimnosti političke i vjerske različitosti među nacijama također
postalo osnova za toleranciju manjinskih zajednica unutar države. Nema
sumnje da život u određenoj državi nije odgovarao svakom pojedincu.
No sve dok su bili spremni podržati državu i suzdržati se od traženja
radikalne revizije nacionalnih običaja, postojala je mogućnost dogovora
o posebnim odredbama za smještaj tih zajednica. A ako bi netko želio
agitirati za takve revizije, postojala je mogućnost preseljenja u susjednu
državu, u kojoj bi ta stajališta bila poštovana i prihvaćena.73
Nasuprot tomu, u univerzalnom političkom poretku, u kojem je svuda
na snazi isto mjerilo pravednosti, tolerancije prema različitim političkim i
religijskim stajalištima sigurno neće biti. Zapadne elite, čiji se pogledi sada
agresivno homogeniziraju u skladu s novom, liberalnom reformacijom, sve
teže prepoznaju potrebu za onom vrstom tolerancije različitih stajališta
koju je načelo nacionalnog samoodređenja nekoć smatralo neupitnom.
Baš poput nacionalizma, i tolerancija postaje relikt davno prošlih vremena.
Difamacija i javna osuda, koja je snašla engleski narod i njegovo
izabrano vodstvo nakon što je Britanija odlučila zatražiti neovisnost od
Europske unije, jasno je upozorenje cijelom Zapadu. Prema stajalištu libe
ralne konstrukcije, ujedinjenje Europe nije samo jedna od legitimnih poli
tičkih opcija.To je jedino legitimno uvjerenje s kojim se uzoran građanin
može složiti. Stoga je moralna nelegitimnost britanskog podržavanja
neovisnost bila stalna tema političkih i medijskih osoba koje su snažno
kritizirale glasanje: tvrdilo se da su samo stariji podržavali izlazak iz
Europske unije, čime su bila uskraćena prava mladima; ili da su ga podr
žavali samo neobrazovani, čime je bio zatomljen glas onih obrazovanijih;
73 O pluralizmu ranonovovjekovnoga europskog poretka vidi: Kissinger, Svjetski poredak

(Weltordnung)^ str. 35.
VI. LIBERALIZAM KAO IMPERIJALIZAM 57
ili da su glasači mislili samo prosvjedovati, a ne zapravo izaći iz Europe i

tako dalje. Nakon tih oštrih izjava, uslijedio je zahtjev da se novim refe
rendumom, odlukom Parlamenta ili pregovaranjem s Europljanima iza
zatvorenih vrata promijeni mišljenje britanske javnosti i da se učini sve što
je potrebno kako bi prevladalo zapravo legitimno mišljenje.
Uznemirenost i strepnja kojom su američke i europske elite reagirale
na mogućnost da Britanija postane neovisna otkrile su nešto što se dugo
skrivalo: da je prava istina to da novonastala liberalna konstrukcija nije u
stanju poštovati, a kamoli prihvatiti odstupanje nacija koje žele ostvariti
pravo na vlastite zakone, tradicije i politike. Svako takvo neslaganje smatra se
vulgarnim i ignorantskim, pa čak i dokazom fašističkog načina razmišljanja.
No Britanija nije jedina država koja je naišla na protivljenje i otpor.
Amerika je također osjetila nešto slično: njezino odbijanje suđenja
američkim vojnicima na Međunarodnom kaznenom sudu, nespremnost
da potpiše međunarodne sporazume namijenjene zaštiti okoliša te rat
koji je vodila u Iraku naišli su na slične moralne prodike u domovini i
inozemstvu. Takvi su izljevi bijesa odavno bili usmjereni na Izrael, bilo
zbog bombardiranja iračkih nuklearnih postrojenja bilo zbog gradnje
stambenih kompleksa u istočnom Jeruzalemu. Istočnoeuropske se zemlje
također osuđivalo zbog nespremnosti da prihvate imigrante s Bliskog
istoka. Povrh toga, slične kampanje blaćenja, kako u Europi tako i u
Americi, bile su usmjerene protiv prakticiranja kršćanstva i judaizma,
religija na kojima se temelji stari biblijski politički poredak i čije su
običaje zapadne nacionalne vlade obično štitile ili barem tolerirale. Već
smo svjedočili pokušajima, posebno u Europi, da se u ime liberalnih
doktrina i univerzalnih prava zabrane židovski običaji kao što su obrezi-
vanje i košer klanje ili da se kršćanima i Zidovima na radnome mjestu i u
školama nametnu liberalna učenja o seksualnosti i obitelji. Ne treba biti
posebno pronicav da bi se vidjelo kako je to tek početak i da će učenje i
prakticiranje tradicionalnih oblika judaizma i kršćanstva biti sve neodr-
živije kako liberalna konstrukcija bude napredovala.
Danas na Zapadu prevladava mišljenje da se o nečijim stajalištima o
kontroverznim temama više ne bi smjelo otvoreno raspravljati. Sada smo
svjesni da moramo dobro promisliti prije nego što postupimo ili govo
rimo kao da protestantski politički poredak još postoji. Prava različitost
ustavnih ili religijskih obilježja zapadnih nacija postoji samo zato što oni
koji ustraju na svojoj slobodi za to plaćaju sve višu cijenu.
VII.
NACIONALISTIČKA ALTERNATIVA
LIBERALIZMU
Svrgavanje Margaret Thatcher s mjesta britanske premijerke 1990.

označilo je početak gotovo tri desetljeća dugoga liberalnoga političkog
konsenzusa, razdoblja tijekom kojeg je istaknutim političarima i inte
lektualcima prešlo u naviku govoriti da je pobjeda novoga liberalnog
poretka bila neizbježna. U Europi je vrlo brzo prihvaćeno nastojanje
da se neovisne nacije na kontinentu podrede Europskoj uniji, a za to
su se najsnažnije zalagali Nijemci. Nastojanje da se uspostavi američki
»svjetski poredak« u kojem bi Europa zapravo bila američki protektorat
u Sjedinjenim je Državama bilo dio svakodnevice. Većina ljudi s obje
strane Atlantika nije otvoreno govorila o carstvu zbog neugodne proš
losti europskoga i američkoga imperijalizma. Izabrani dužnosnici, diplo
mati, poslovni ljudi i medijske osobe - kao i mnogi utopijski politički
traktati kao što su Kraj povijesti i posljednji čovjek (The End ofHistory and
the Last Mari) Francisa Fukuyame (1992.), Lexus i maslina (The Lexus
and the Olive Tree) Thomasa Friedmana (1999.) i The New Middle East
Shimona Peresa (1995.) - neprestano su ponavljali da se »međunarodna
zajednica« stavlja pod »globalnu vladavinu«. Svijet bi imao jedinstven
pravni režim i jedinstven ekonomski sustav, kojim bi Amerikanci i Euro
pljani upravljali u skladu s liberalnim političkim doktrinama. A kada bi
nacija »prekršila pravila« toga novog svjetskog poretka, kao što je bio
slučaj u Srbiji, Iraku i Libiji, uplela bi se američka vojska i saveznički
europski kontingenti te bi se ponovno uspostavili ta pravila.74
74 O američkoj globalnoj politici nakon završetka hladnog rata vidi: Bacevich, Amercan
Empire. Bacevich zaključuje: »Držanje vlasti ne samo u jednoj več u nekoliko regija od
ključne geopolitičke važnosti, preziranje legitimiteta političkih i ekonomskih načela koja
nisu njezina vlastita, proglašavanje postojećeg poretka neprijepornim, dokazivanje neu
pitne vojne nadmoći globalno raspoređenom vojnom silom koja ne služi za samoobranu,
nego za primjenu prisile. To su postupci nacije koja upravlja carstvom (...) Sviđalo joj se
to ili ne, Amerika danas jest Rim« (str. 244). Kako je rekao Tom Friedman: »Globalni
poredak u nastajanju treba izvršitelja. To je novi teret Amerike.« Thomas Friedman, »A
Manifesto for a Fast World«, New York Times Magazine, 28. ožujka 1999. Uz mnogobrojna
druga slična djela vidi također: Thomas Friedman, Lexus i maslina (The Lexus and the
VII. NACIONALISTIČKA ALTERNATIVA LIBERALIZMU 59
Svjetski režim mira i napretka. Liberalno carstvo. To je bila suglasna

politika svih glavnih političkih stranaka u Americi i Europi.
No pobjeda ovoga liberalnog poretka, zahvaljujući britanskom
glasovanju za neovisnost i nacionalističkom preporodu u Sjedinjenim
Američkim Državama, učinila se gotovo neizbježnom. Protestantska
konstrukcija, koju su političari i intelektualci iz republikanskih i demo
kratskih stranaka u Americi te laburističkih i konzervativnih stranaka
u Velikoj Britaniji prepustili sudbini, dokazala je da je još prilično živa.
Sto bi protivnici liberalne konstrukcije željeli da se dogodi? Prote
stantska konstrukcija Zapada temeljila se na dvama osnovnim načelima.
Zato se, u teoriji, novom liberalnom poretku može suprotstaviti na razli
čite načine - bilo pokušajem obnavljanja jednoga od tih načela ili nastojeći
se držati obaju načela. Stoga danas postoje tri različita antiliberalna tabora,
a svaki se od njih može lako razaznati u politikama zapadnih nacija:
Prvo, postoji nešto što bi se moglo nazvati neokatoličkom opozicijom
liberalnoj konstrukciji. To stajalište ne podržavaju svi katolici niti su
katolici jedini kojima je to stajalište blisko. Prije bi se moglo reći da je to
stajalište pojedinaca koji su skloni prihvatiti nadograđenu inačicu sred
njovjekovne katoličke političke teorije. Takva je teorija usredotočena na
zadržavanje nekih inačica biblijskoga moralnog minimuma (često poisto
vjećivanog s teorijom univerzalnog razuma, a ne sa Svetim pismom) kao
kriterija za legitimnost države. Neokatolička politička teorija istodobno
je naklonjena međunarodnom režimu - svojevrsnome novom kršćanstvu
- koji daje prednost provedbi ljudskih prava i slobodi pojedinca u cijelom
svijetu. Neokatolici su, u praksi, otvoreno zagovarali obranu tradicionalnih
religijskih uvjerenja o braku i obitelji protiveći se legalizaciji potpomo
gnutog samoubojstva i pobačaja te se suprotstavljajući uklanjanju židov
skih i kršćanskih simbola (poput javnog isticanja Mojsijevih Deset zapovi
jedi) iz državnih posjeda. No bili su dvoznačni prema poretku nacionalnih
država nastojeći podržati uspon režima koji prisilno nameće međunarodno
pravo koje će nadvladati ovlasti nacionalnih vlada.
Drugo, postoji neonacionalističko (ili etatistička) stajalište, koje u
odbacivanju tradicionalnih koncepcija nacije, njezina ustava i religije
slijedi primjer Rousseaua i francuskoga revolucionarnog nacionalizma
Olive Tree) (New York: Picador, 1999), str. 465-468; Francis Fukuyama, Kraj povijesti i
posljednji čovjek (The End ofHistory and the Last Mari) (New York: Free Press, 1992); Shi-
mon Pereš, The New MiddleEast (New York: Henry Holt, 1995).
te umjesto toga nastoji uspostaviti odanost i služenje pojedinca državi

kao čovjekov krajnji cilj. Takav je nacionalizam poznat po svojoj sklo
nosti k apsolutizmu i ateizmu, kao i po kroničnoj nestabilnosti koju je
tijekom povijesti stvorio u Francuskoj. Neonacionalistički pokreti mogu
se smatrati konzervativnima jer se protive tome da Europska unija ukine
neovisne nacionalne države, prijenosu ovlasti izabranih vlada na Ujedi
njene narode i druga međunarodna tijela te neograničenoj imigraciji i
nametanju međunarodnog prava. Međutim, ti su pokreti često daleko od
nacionalne religijske tradicije, nisu svjesni biblijskog podrijetla vlastitog
nacionalizma i ne zanima ih presudna uloga koju su biblijski moralni
standardi nekoć imali u obuzdavanju istupa pojedinaca i države.
Nijedno mi se od ovih stajališta ne čini vjerodostojnom alternativom
liberalizmu. Neokatolici će i dalje iz pozadine voditi kulturološke ratove
protiv liberalnih elita u pitanjima poput pobačaja ili definicije braka. No
istodobno će pružati aktivnu ili pasivnu potporu liberalnom imperija
lizmu, koji iskorjenjuje sposobnost nacija da zadrže svoju neovisnost u
odlučivanju upravo o tim ustavnim i vjerskim pitanjima. Neonaciona-
lizam bi se, s druge strane, mogao pokazati učinkovitim u izvlačenju
određenih nacija iz liberalnog poretka. No zbog svoje fasciniranosti
državom i udaljenosti od vjerskih i moralnih tradicija nacije, to također
može dovesti do uspostave autoritarnih vlada, čime se ojačava tvrdnja
(koju sa svojih stajališta promiču liberali i autoritativci) daje alternativa
liberalizmu samo autoritarizam.
Treće bi se stajalište moglo nazvati konzervativnim (ili tradiciona
lističkim) stajalištem, koje nastoji uspostaviti i obraniti međunarodni
poredak nacionalnih država zasnovan na dvama načelima protestantske
konstrukcije: nacionalnoj neovisnosti i biblijskome moralnom mini
mumu za legitimnu vladu. Ovdje se koristim izrazom »konzervativno« u
širem smislu kako bih skrenuo pozornost na svaki politički pokret čiji je
cilj očuvanje temelja protestantske reformacije i koji se smatra najslobod
nijim i u mnogim pogledima najuspješnijim međunarodnim poretkom
koji je postojao. To može uključivati različite vrste pokreta u različitim
nacijama koji se temelje na različitosti ustavnih i vjerskih tradicija (uklju
čujući one koje nemaju biblijsko naslijeđe te su stoga ukorijenjene u
drukčijemu tradicionalnome moralnom sustavu). Najvažnija od njih
je angloamerička konzervativna tradicija, koja je nastala iz promišljanja
pojedinaca kao što su John Fortescue, John Selden i Edmund Burke.
VII. NACIONALISTIČKA ALTERNATIVA LIBERALIZMU 61
To je nacionalistička politička tradicija koja prihvaća načela ograničene

izvršne vlasti, slobodu pojedinca, religiju u javnoj sferi koja se temelji
na Bibliji i povijesni empirizam, koji je često služio tome da se politički
život u Britaniji i Americi prilagodi političkom životu drugih zemalja.
Upravo se taj angloamerički konzervativni pravac unutar većega naci
onalističkog političkog naslijeđa pokazao najsposobnijim za uspostavu
stabilne vlade i učinkovito je radio na poticanju procvata Sjedinjenih
Država, Britanije i drugih nacija engleskoga govornog područja.75 Ja
vjerujem da u toj tradiciji, prilagođenoj potrebama našeg vremena,
državnici i politički mislioci mogu pronaći najpogodniju i najkorisniju
alternativu liberalnom carstvu.
***
Britanija i Amerika na prvi pogled ostavljaju dojam da su se posve

odvojile od svojega biblijskog naslijeđa. No to su još nacije koje su zasno
vane na biblijskoj poruci o slobodi nacije od carstva, ograničenju ovlasti
kraljeva i temeljnim propisima koji uspostavljaju osnovu za pravedno i
uređeno društvo."6 Događaji su pokazali daje protestantska konstrukcija
još moćna u obje zemlje, čak desetljećima nakon što je ustupila mjesto
novom, liberalnom poretku koji ju je gotovo zamijenio. Ti događaji nude
priliku da se kritičnije promisli o predanosti univerzalnom liberalizmu
koji su prihvatile elite u Europi i Americi. Oni su nam također pružili
priliku da se zapitamo nije li biblijska sloboda, koju su nam ostavili naši
predci, i dalje možda bolji izbor.
75 O konzervativnom (ili »tradicionalističkom«) učenju u engleskoj političkoj teoriji

vidi: Quinton, The Politics of Imperfection\ J. G. A. Pocock, The Ancient Constitution and
the Feudal Law (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1987. izd.), posebno str.
30-55,148-181; Harold J. Berman, »The Origins of Historical Jurisprudence: Coke, Sel-
den, Hale«, Tale Law Journal 103 (svibanj 1994.), str. 1652—1738; Colbourn, The Lamp of
Experience-, Kirk, Rights and Duties', Ethan Alexander-Davey, »Restoring Lost Liberty:
Fran^ois Hotman and the Nationalist Origins of Constitutional Self-Government«,
Constitutional Studies 1 (2016), str. 37-66; Fiiivrg, John Selden and the Western Political
Tradition', Haivry and Hazony, »What Is Conservatism?«.
7^ Biblijske su se ideje prenosile s koljena na koljeno još dugo nakon što je zbog pro
svjetiteljstva postalo neprikladno da politički teoretičari navode odlomke iz Biblije, samo
bez citata. Kao što Michael Lind piše o suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama,
»kalvinizam i običajni zakon zajedno su stvorili nacionalnu kulturu u kojoj se možda naj
više na svijetu osjeća prisutnost Biblije«. Michael Lind, The Next American Nation (New
York: Free Press, 1996), str. 272.
U prvom dijelu ove knjige ponudio sam povijesni okvir za razumije

vanje sukoba koji se događa danas između snaga nacionalizma i carstva
koje se nadmeću za odanost zapadnih nacija. Sada ću iznijeti općeniti
argument prema kojem je neovisna nacionalna država najbolje načelo
političkog uređenja koje je dostupno čovječanstvu.
DRUGI DIO:
POTREBA ZA
NACIONALNOM DRŽAVOM
VIII.
DVIJE VRSTE POLITIČKE
FILOZOFIJE
Grčka politička filozofija pridavala je osobitu pozornost raspravi o najbo
ljem režimu ili najboljem obliku vlade, a moderna je liberalna politička misao
to nastavila te se usredotočila na pitanje kako bi vlada trebala biti strukturirana.
Ta vrsta istraživanja predviđa da će se ljudi organizirati kao država, tj. zajednica
koja je dovoljno povezana da bije se moglo voditi, daje zapravo vodi stalna vlada
koja ne ovisi o drugim vladama. Nadalje, govorim o tome kakav bi oblik vlade
država trebala imati: bi li država trebala biti monarhija, aristokratska republika ili
demokracija? Bi li ovlasti države trebale biti koncentrirane u jednome državnom
tijelu ili u više njih? Bi li država trebala biti ograničena pisanim ustavom i tko bi
trebao utvrditi kada je ustav prekršen? Bi li država trebala jamčiti osnovna prava
i slobode pojedinca i, ako da, koja su to prava i slobode?
Ova i slična pitanja pretpostavljaju da postoji povezana i neovisna država.
No politička filozofija može postaviti i druga, temeljnija pitanja - pitanja koja
prepoznaju da ljudska bića nisu uvijek živjela u ujedinjenim i neovisnim drža
vama i koja postojanje države ne uzimaju zdravo za gotovo. Mislim na pitanja
kao što su: što zajednici omogućuje da bude dovoljno povezana kako bi mogla
biti uređena kao država? Nastaje li država kad neovisni pojedinci pristanu
živjeti pod vladom ili ujedinjenjem povezanih zajednica koje su već postojale?
Je li država zaista najbolji sustav za uređen ljudski život ili postoje i drugi oblici
političkog poretka, poput klana ili feudalnog poretka, koji su možda i bolji? Ako
je država najbolji oblik političkog poretka, bi li vlast trebala biti u rukama jedne
univerzalne države ili bi trebala biti razdijeljena među mnogim državama koje
se među sobom natječu?
Kad se razmisli o tim pitanjima, uviđamo daje politička filozofija prirodno
podijeljena na dva područja, od kojih je svako temeljnije od onoga drugog. Jedno
je područje filozofija vlade, koja nastoji odrediti najbolji oblik vlade s obzirom
na postojanje države s visokim stupnjem unutarnjeg jedinstva i neovisnosti. Njoj
prethodi filozofija političkog poretka, koja nastoji razumjeti uzroke političkog
poretka te na temelju tog razumijevanja utvrditi koji su nam oblici političkog
poretka dostupni i koji je od njih najbolji.
Pojedince koji su sigurni u povezanost i neovisnost države u kojoj žive prirodno
privlači filozofija vlade. Uostalom, ako se smatra da je država postojana, koji
student političkih znanosti ne bi želio raditi na određivanju vrste vlade koju bi
VIII. DVIJE VRSTE POLITIČKE FILOZOFIJE 65
ta država trebala imati? No ako filozofiji vlade ne prethodi pozorno proučavanje

ciljeva političkog poretka, ona može biti zavaravajuća, pa čak i opasna. Željezni
zakon77 ljudskog razuma jest sljedeći: što god se prisvoji bez argumenata, samo se
po sebi podrazumijeva bez obzira na to je li istinito ili lažno. Ništa drukčije nije ni
u slučaju filozofije vlade. Budući da ova disciplina počiva na pretpostavci da postoje
povezane i neovisne države, oni koji je proučavaju svuda oko sebe vide povezane i
neovisne države, ne samo u teoriji već i u stvarnosti. Kada preko granice pogledaju
u druge regije svijeta, oni vide povezane i neovisne države tamo gdje one ne postoje
ili vjeruju da bi se takve države lako mogle stvoriti tamo gdje takva mogućnost ne
postoji. A kada pogledaju državu u kojoj žive, rijetko se sjete da su i ostale države
neprestano na rubu gubitka svoje povezanosti i neovisnosti pa jedinstvo i neovisnost
vlastite države uzimaju zdravo za gotovo. Posljedica toga jest da oni podcjenjuju
trud koji je potreban da bi se održala povezanost i neovisnost jedne države te se
svesrdno zalažu za politike koje izravno rade na uništavanju njezine povezanosti i
oslabljivanju njezine neovisnosti vjerujući pritom da država može zadržati sve to,
a opet ostati snažna kao prije.
Filozofija vladavine uporabljiva je u odgovarajućem, ograničenom području.
No kako bi bila kompetentna, mora se temeljiti na razumijevanju osnovnih
uzroka stvaranja, povezanosti i neovisnosti države te njezina uništenja. Takvu
vrstu političkog istraživanja nalazimo u prvim velikim djelima zapadne političke
tradicije - točnije, u onima koja se nalaze u hebrejskoj Bibliji. Ovdje se susrećemo
sa stalnom sviješću kako je moguće da ljudi žive izvan države, u poretku kućan
stava, klanova i plemena, te sa sviješću prijetnje koja je takvom poretku država.
U Bibliji, također, otkrivamo dvosmislenosti koje prate osnivanje države i učimo
kako prepoznati slabosti svih takvih država, koje nastaju ili propadaju te su sve
bliže konsolidaciji ili raspadu. U njoj nas uče razmišljati o tome kako pravedna
vlada pridonosi konsolidaciji političkog poretka, a neozbiljne politike dovode do
raspada političkog poretka te otvaraju put anarhiji i stranom osvajanju. Tu smo
prvi put suočeni s pitanjem pomaže li država ljudskoj slobodi ili je ograničava
i hoće li proširenje carske države nužno dovesti do porobljavanja čovječanstva.
U nastavku ću proučavati temeljne političke filozofije. Umjesto da pretpostavim
kako će razumni ljudi nužno uspostaviti povezanu i neovisnu državu, razmotrit ću
osnovne uzroke političkog poretka i ispitati načine na koje ti uzroci oblikuju alter
native koje su nam dostupne. Na temelju toga razmatranja pokazat ću daje najbolji
oblik političkog poretka poredak neovisnih nacionalnih država. Poglavito, tvrdit ću
daje takav poredak superiorniji u odnosu na ostale nam poznate načelne alterna
tive: poredak plemena i klanova, koji je prethodio državi, i imperijalistički poredak.
77 Tzv. željezni zakon ustanovio je Robert Michels, njemački i talijanski sociolog (nap. prev.).
IX.
TEMELJI POLITIČKOG PORETKA
Pojedinac koji djeluje sam može nešto postići, no za većinu ciljeva

bitno je da djelujemo u dogovoru s drugima. Međutim, naši susjedi
imaju vlastite ciljeve i pobude te ih često ne zanima postizanje cilja
koji smo predložili, a često su i neprijateljski nastrojeni prema njemu.
Kako onda možemo utjecati na druge da teže postizanju ciljeva koje mi
smatramo nužnima ili poželjnima? To je temeljni problem pojedinca koji
živi u zajednici s drugima. Iz potrebe za pronalaženjem odgovora na ovo
pitanje nastala je politika, odnosno discipline ili vještine utjecaja na druge
da teže postizanju ciljeva koje netko smatra nužnima ili poželjnima.
Jedan od odgovora na ovaj osnovni problem jest uspostava organi
zacija ili kolektiva pojedinaca — obitelji, klana, plemena ili nacije, države
ili vojske, vjerskog poretka ili poslovnog poduzeća. Te i druge institucije
ljudski su kolektivi koji svoju opstojnost tijekom vremena održavaju
čvrsto se držeći određenih utvrđenih ciljeva i oblika, poput određenog
imena pod kojim su poznate, te ustaljenih postupaka prema kojima
donose odluke i djeluju kao jedinstveno tijelo. Svaka institucija uči, uvje
rava ili prisiljava svoje pripadnike da djeluju u skladu s tim utvrđenim
ciljevima i oblicima te da poštuju općeprihvaćena pravila i postupke, tako
da mogu pouzdano djelovati kao jedinstveno tijelo a da ih se svaki put
ne mora iznova uvjeravati ili prisiljavati.
No što dovodi do toga da se pojedinci, unatoč tomu što imaju svoje
jedinstvene ciljeve i pobude, udružuju u instituciju i u skladu s utvr
đenim ciljevima i oblicima institucije složno djeluju kao jedinstveno
tijelo zajedno s ostalim pripadnicima?
Poznate su tri mogućnosti: prvo, pojedinci će se udružiti ako im
prijeti odmazda; drugo, udružit će se ako im se ponudi novac ili neka
druga pogodnost; treće, udružit će se ako interese i ciljeve institucije
smatraju svojim vlastitima. Od ove tri mogućnosti, druga stvara najsla
bije institucije jer oni koji se u zamjenu samo za svotu novca udruže i
upuste u tešku borbu ili pothvat neprestano procjenjuju isplati li se toliko
riskirati i nadaju se da će se uspjeti okrenuti drugom cilju koji nudi bolju
naknadu i sa sobom donosi manje rizika. Institucije su tek nešto stabil
IX. TEMELJI POLITIČKOG PORETKA 67
nije kada se pojedinci vrbuju zastrašivanjem njih i njihovih najmilijih

s obzirom na to da se na njih ne može osloniti kada osjete da prijetnja
nestaje pa su stalno na rubu pobune sve dok ona ne nestane.
Iz tih i još nekih drugih razloga uspostavljaju se snažne institu
cije, u kojima pojedinci koji su u njih uključeni svoje interese i ciljeve
poistovjećuju s interesima i ciljevima institucije. Zamislimo, primjerice,
vojnika koji uzima pušku u ruke u nadi da će se izboriti za neovisnost
svojeg naroda nakon duge povijesti progona. Takve se pojedince ne mora
prisiljavati da se bore i ne mora im se nuditi dobra naknada za njihovu
službu. Sama činjenica da se bore za dobrobit svojeg naroda dovoljna je
da budu spremni izložiti svoje živote riziku za dobrobit kolektiva poput
plemena ili nacije te da u njihovim grudima pobudi žar koji ih potiče na
čin hrabrosti i samopožrtvovnosti koje nikakvo zastrašivanje ili obećanje
da će biti plaćeni ne bi moglo izazvati.
Mnoge političke teorije počivaju na pretpostavci da su politički doga
đaji motivirani brigom pojedinca za vlastiti život i imovinu. Međutim,
svatko tko je svjedočio ponašanju pojedinaca u ratu ili u uvjetima nena
silna rješavanja sukoba kao što su predizborne kampanje razumije daje
ta pretpostavka potpuno netočna. Istina je da čovjeka motivira briga za
vlastiti život ili imovinu. No pojedinci su također kadri ciljeve i inte
rese kolektiva ili institucije kojih su članovi smatrati svojim vlastitim i
postupati u skladu s tim ciljevima i interesima, čak i ako takvo postu
panje šteti njihovu životu i imovini. Doista, politički su događaji često
određeni postupcima pojedinaca čiji su motivi potpuno isti.78
Politička teorija namijenjena razumijevanju ljudskih bića onakvima
kakva su u stvarnosti, a ne prepričavanju priča o pustolovinama nekoga
mitološkog bića koje su izmislili filozofi, ne može zanemariti tu osobinu
pojedinca da ciljeve kolektiva prepozna kao vlastite. Zapanjujuće, a opet
uobičajeno poput zraka koji udišemo, ovo je svojstvo prisutno u našim
životima svaki dan i svaki sat. Ono je temelj naše empirijske prirode i ne
postoji uvjerljivo objašnjenje o snazi ljudske institucije ako to svojstvo
nije u njezinoj biti. Stoga ćemo pobliže razmotriti ovo pitanje.
7$ Pojedinci često djeluju i iz različitih pobuda. Primjerice, uobičajeno je da roditelji

povećavaju svoju imovinu jer žele donijeti korist svojoj djeci; vojnik može djelovati jer
želi poboljšati vlastiti ugled i pomoći svojoj zemlji. Ali ova važna činjenica ne utječe na
argument koji sam ovdje iznio, a to je da čovjek većinu vremena troši na djelovanje u
korist nekog kolektiva.
Znamo da se pojedinac po svojoj prirodi snažno zalaže za cjelovitost

vlastitog ja. Pod vlastitim ja ponajprije podrazumijevam fizičko tijelo poje
dinca, koje je zaštićeno refleksnim nagonom za borbu ili trenutačni bijeg
kada je ugroženo ili oklevetano. Međutim, ta potreba da se osigura cjelo
vitost vlastitog ja nije ni na koji način ograničena zaštitom tijela. Ista ona
žestina koju pojedinac pokazuje pri zaštiti svojega fizičkog tijela očituje
se i u radnjama koje poduzima za obranu svoje reputacije kada je optužen
ili uvrijeđen. I čini se, također, u potrebi da zaštiti svoju zemlju ili drugi
fizički posjed koji smatra svojim. Doista, sama ljubav koju on očito osjeća
prema svojoj supruzi i djeci, prema roditeljima, prema braći i sestrama,
koja ga i potiče da ih zaštiti kada su u opasnosti, nije ništa drugo nego
drugi naziv za istu tu potrebu da zaštiti cjelovitost vlastitog ja - jer su ti
voljeni prihvaćeni, ako je riječ o njegovoj vlastitoj svijesti, unutar njegova
vlastitog ja i on ih doživljava kao da su dio njega.
Ta potreba da se zaštite i obrane drugi kao da su dio vlastitog ja nije
ograničena na krvni rod. Tu istu žestinu vidimo u potrebi da se obrani
prijatelj ili sugrađanin, član nečijeg voda ili ulične bande ili, općenito,
bilo koje drugo ljudsko biće koje, iz bilo kojeg razloga, pojedinac smatra
dijelom vlastitog ja. Mogli bi se spomenuti i mnogi drugi primjeri. U nizu
ljudskih aktivnosti i institucija možemo vidjeti daje vlastito ja pojedinca
po svojoj prirodi prilagodljivo i neprestano se proširuje, tako da on osobe
i stvari za koje smo možda mislili da nisu dio njega i da su mu strani
zapravo smatra dijelom vlastitog ja.79
Kada pojedinac u svoje vlastito ja uključi nekoga drugog, tu privrže
nost nazivamo odanošću. Kada dvojica pojedinaca jedno drugo uzmu pod
zaštitu svojega proširenog vlastitog ja, uspostavljena je veza uzajamne
odanosti, što tim dvama pojedincima omogućuje da sebe smatraju jedin
stvenim bićem. Postojanje takvih veza uzajamne odanosti ne znači da oni
prestaju biti neovisne osobe. Te veze ne isključuju nadmetanje, vrijeđanje,
ljubomoru i svađe, koje su uvijek prisutne između pojedinaca koji su odani
jedni drugima. Muž i žena mogu se često svađati, a braća ili sestre mogu
se prepirati i svađati nastojeći tako prilagoditi razinu odnosa među njima.
79 David Hume, koji tvrdi da osjećamo ponos i sram u odnosu na nešto što je »dio nas
samih ili nešto s čime smo usko povezani«, to proširenje vlastitog ja opisuje u Raspravi o
ljudskoj naravi (A Treatise of Human Nature, 2.1.5), uključujući ponos prema svojoj obitelji
i zemlji (2.1.9). Zatim zaključuje daje takav ponos zapravo ljubav (2.2.1). O sličnoj teoriji
u kontekstu nedavnih istraživanja u psihologiji vidi: Jonathan Haidt, The Righteous Mind
(New York: Vintage, 2012), str. 256-318.
Dok ti sukobi traju, njih se doživljava kao borbu između neovisnih osoba.
No čim se neka od tih osoba suoči s nedaćama, druga osoba ih doživljava
kao da su te nedaće snašle nju. U borbi s tim nedaćama prepirke koje su ih
prije zaokupljale privremeno su stavljene na stranu ili se na njih potpuno
zaboravi. Povrh toga, nakon što prevladaju nedaće s kojima su se suočili,
oni osjećaju olakšanje i zadovoljstvo te zajedno nastavljaju život u radosti
shvaćajući sreću onoga drugog kao svoju vlastitu. Ta iskustva, u kojima je
drugi pojedinac prepoznat kao dio vlastitog ja u nevolji i u pobjedi, uspo
stavljaju jasnu razliku između unutrašnjosti i vanjštine', unutrašnjosti, koja
obuhvaća dvojicu pojedinaca koji se međusobno smatraju dijelom pojedi
načnog identiteta, i vanjštine, u kojoj se pred njih postavlja izazov, a oni,
suočeni s njime, doživljavaju zajedničku patnju i zajedničku pobjedu.80
Pružajući novčanu naknadu svojim članovima ili ih prisiljavajući na to,
ljudski kolektivi mogu te često i pridonose njihovoj povezanosti. No izdržljivi
i otporni kolektivi uglavnom su izgrađeni na uzajamnoj odanosti. Obitelj’^
upravo zbog postojanja takvih veza uzajamne odanosti između svakog člana
obitelji i svih ostalih najsnažniji i najotporniji mali kolektiv poznat ljudima. Te
su veze dijelom biološke, a dijelom usvojene. Majka uvijek osjeća da su djeca
koju je nosila dio nje same. No usvojeni obiteljski odnosi, poput odnosa između
supruga i supruge, između njih i njihove rodbine ili između roditelja i posvo
jenog djeteta, često su jednako snažni kao i odnos između roditelja i njihove
djece. Stoga određene veze obiteljske odanosti mogu biti rodbinske ili usvojene
veze, no u oba slučaja njihova čvrstina i otpornost nemaju premca kao rezultat
svakodnevnoga zajedničkog iskustva oslanjanja na članove obitelji za pomoć i
podršku, što članove obitelji čini dijelom međusobno proširenoga vlastitog ja.
Obitelj je najpoznatija mala institucija, no postoje i mnoge druge. Primjerice,
mala vojna postrojba, koja se naziva odred (ili jedinica), osnovna je formacija iz
koje nastaju sve vojske. Po uzoru na obitelj, sastoji se od otprilike deset ljudi
kojima zapovijeda niži časnik ili narednik. I ovdje sposobnost jedinice da
djeluje pod snažnim pritiskom ovisi o vezama uzajamne odanosti - vezama
koje postaju posebno snažne u jedinici koja je dovoljno mala da svaki poje
dinac osobno poznaje drugog pojedinca i dobro zna da se na njega može
osloniti kad mu zatreba pomoć i potpora u teškoj obuci i borbi.81
8° O moralnom značenju takvih veza uzajamne odanosti vidi: David Miller, Nationality
(Oxford, UK: Oxford University Press, 1992), str. 65-80; Bernard Yack, Nationalism and the
MoralPsychology of Community (Chicago: University of Chicago Press, 2012), str. 169-183.
Ostali mali kolektivi koji zbog uzajamne odanosti pripadnika koji se međusobno osobno
poznaju pokazuju otpornost kada su suočeni s neprilikama uključuju male gradove ili sela,
crkve, lokalne političke frakcije te zajednice i ulične bande.
Male institucije poput obitelji ili odreda, koje se sastoje od pojedinaca

povezanih uzajamnom odanošću nastalom tijekom dugih godina zajed
ničkih nedaća i pobjeda, temelj su svakoga političkog poretka. Iz takvih se
malih jedinica grade veće političke institucije svih vrsta. Primjerice, moguće
je udružiti glave različitih obitelji koje će biti uzajamno odane i tako pove
zati članove različitih obitelji u klan. I doista, kako bi se osigurala kolek
tivna obrana, uspostavila pravda među njima i zajednički služilo njihovim
bogovima, klanovi su se osnivali diljem svijeta i u svim razdobljima. Dijete
koje odrasta u nekoj od tih obitelji neće nužno znati kako izravno razviti
vezu uzajamne odanosti s većinom ostalih pojedinačnih pripadnika klana,
kojih mogu biti stotine ili tisuće i mogu biti raštrkani na velikom području.
Ali njegovi roditelji, koji imaju izravne veze uzajamne odanosti s ostalim
glavama obitelji, nevolje i pobjede klana doživljavaju kao da se događaju
njima samima te to pokazuju. Tako i dijete, koje nevolje i pobjede svojih
roditelja doživljava kao da se događaju njemu samome, nevolje i pobjede
klana također može doživjeti kao da se događaju njemu samome. Tako će
se čak i vrlo malo dijete osjetiti povrijeđenim i poniženim kad pripadnici
suparničkog klana povrijede ili ponize drugog pripadnika njegova klana. Na
taj se način djetetovo vlastito ja proširuje kako bi obuhvatilo cijeli klan i sve
njegove pripadnike, čak i one koje nikada nije upoznao. Zbog tog će proši
renja biti spreman zaboraviti čak i na oštre prepirke s drugim pripadnicima
svojeg klana kada osjeti daje vanjska prijetnja izazov svima.82
Kada govorimo o povezanosti ljudskih kolektiva, mislimo na sljedeće:
veze uzajamne odanosti koje snažno učvršćuju savez mnogih pojedinaca koji
dijele nevolje i pobjede ostalih, uključujući one koje nikada nisu upoznali.83
82 Ovaj prijenos obiteljske, klanovske, plemenske ili nacionalne odanosti na djecu koja
odrastaju u određenoj obitelji ne događa se automatski ili na jedinstven način. Intenzitet

kojim se osjeća ta odanost ovisi o prisutnosti ili odsutnosti okolnosti opasnih za tu obitelj,
klan, pleme ili naciju. On također ovisi o intenzitetu kojim roditelji doživljavaju izazove
za svoju obitelj, pleme i naciju i osjećajnost svakog djeteta. Neka djeca nisu toliko odana
svojim roditeljima, već tu odanost pokazuju prema učitelju, svećeniku ili vojnom zapovjed
niku koji im tako reći postanu drugi otac ili majka. A naravno da čak i djetinja odanost
može biti narušena ili oslabljena kad se iznevjeri povjerenje zbog kojeg ta odanost postoji.
83 Ova upotreba izraza »povezanost« dolazi odJohna Stuarta Milla, Predstavnička vlada
vina {Representative Government), u Utilitarianism (Utilitarizam), O slobodi {On Liberty) i

Razmatranja 0predstavničkoj vladavini {Considerations on Representative Government), ur.
Geraint Williams (London: Everyman, 1993 [1861]), str. 241; Henry Sidgwick, Elementi poli
tike {TheElements of Politics) (nema mjesta izdavanja: Elibron Classics, 2005 [1891]), str. 233,
276. Kao što Sidgvvick piše, »ono što je doista bitno (...) za jednu naciju jest (...) da osobe
koje je sačinjavaju trebaju imati svijest o pripadnosti jedni drugima, o tome da su pripadnici
jednog društva, da to nadilazi ono što proizlazi iz same činjenice da su pod jednom vladom;
tako da bi se, ako bi njihova vlada bila uništena ratom ili revolucijom, i dalje čvrsto držali
Takva povezanost nije ograničena na obitelj i klan. Vođe klanova mogu

se ujediniti i stvoriti pleme koje može imati desetke tisuća pripadnika. I vođe
plemena mogu se okupiti kako bi stvorili naciju čiji se pripadnici broje u
milijunima.84 Takav postupak konsolidacije poznat je, primjerice, iz biblijske
povijesti Izraela, koja ističe važnost okupljanja izraelskih plemena kako bi
stvorili ujedinjenu naciju, a poznat je i iz povijesti Engleza, Nizozemaca,
Amerikanaca i mnogih drugih nacija.85 Poput veza odanosti prema klanu,
veza odanosti prema plemenu ili naciji nastaje zbog odanosti prema rodite
ljima: dijete nevolje i pobjede svojeg plemena ili nacije doživljava kao vlastite
jer nevolje i pobjede svojih roditelja doživljava kao vlastite, a roditelji osjećaju
i proživljavaju sve nevolje i pobjede plemena ili nacije koje oni proživljavaju.
A ta privrženost opet znači da će pojedinac zaboraviti na prepirke s drugim
pripadnicima svojeg plemena i nacije i da će se u trenutcima opasnosti ili
kad su u tijeku veliki javni projekti86 s njima udružiti »kao jedan um«.87
zajedno« (202). To se odnosi na isti fenomen koji Mili također naziva »osjećaj zajedništva«
(392), koji je »povezanost osjećajima«, u J. G. Herder, Ideas for a Philosophy of the History
ofMankind, u Herder on Social and Political Culture ur. i prev. F. M. Barnard (Cambridge,
UK: Cambridge University Press, 1969 [1784-1791]), str. 324; ali i kao »osjećaj solidarnosti
u sukobu s drugim skupinama«, Max Weber, »The Nation«, u From Max Weber, prev. i ur.
H. H. Gerth i C. Wright Mills (Oxford, UK: Oxford University Press, 1946 [1921]), str. 172.
84 Pristupačna razmatranja o poretku plemena i klanova izlažu se u knjigama Marka Wei-
nera, The Rule of the Član (New York: Farrar, Straus and Giroux, 2013) i Azara Gata, Nati
ons (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2013), str. 29-66. Vidi također: Adam
Ferguson, An Essay on the History of Civil Society (Ogled 0povijesti građanskoga društva), ur.
Fania Oz-Salzberger (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1995 [1767]), str. 85.
Steven Grosby ističe daje u Bibliji klan (mishpahd) jasno opisan kao dio plemena (shevei), a
obitelj (beitav) kao dio klana. Dvanaest plemena čine Izrael narodom (am). Steven Grosby,
BiblicalIdeas ofNationality (Winona Lake, IN: Eisenbrauns, 2002), str. 15-22.
Znanstvenici općenito smatraju daje nacija fikcija ili nedavno otkriće. Među ostalim,
vidi: Hans Kohn, The Idea ofNationalism (New York: Macmillan, 1948); Elie Kedourie,
Nationalism (Oxford, UK: Blackwell, 1960); Ernst Geliner, Nations andNationalism (Ithaca,
NY: Cornell University Press, 2006 [1983]); Eric Hobsbawm, Nations andNationalism Since
1780 (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1990); Benedict Anderson, Imagined
Communities (New York: Verso, 1991). Za kritičku raspravu o tezi da su nacije nedavno
otkriće vidi: Anthony Smith, »The Myth of the ‘Modem Nation and the Myths of Nati
ons«, Ethnic and Racial Studies, Siječanj 1988., str. 1—26; Azar Gat, Nations, str. 214—220;
Sušan Reynolds, Kingdoms and Communities in Western Europe, 900-2300 (Oxford, UK:
Oxford University Press, 1984), str. 255-256; Len Scales i Oliver Zimmer, ur., Power and
the Nation in European History (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2005).
86 Ovaj model političkog društva odbacuje dihotomiju između tradicionalističkih dru
štava orijentiranih na zajednicu (gemeinschaft) i modernih, individualističkih drutava
(gesellschaft) koju se često isticalo u znanstvenoj literaturi. O usporednoj raspravi koja
nudi nešto drukčiji pristup vidi: Bernard Yack, Nationalism and the Moral Psychology of
Community, str. 44-67. Nedavni radovi o odanosti vrijedni pozornosti uključuju Andrevv
Oldenquist, »Loyalties«, Journal of Philosophy 79 (1982), str. 173—193; George Fletcher,
Loyalty (Oxford, UK: Oxford University Press, 1995); Richard Rorty »Justice as Loyalty«,
Ethical Perspectives 4 (1997), str. 137—147; Anna Stilz, Liberal Loyalty (Princeton, Nj:
Princeton University Press, 2009); John Kleinig, On Loyalty and Loyalties (Oxford, UK:
Oxford University Press, 2014).
Postoje li granice postupka konsolidacije putem kojeg se klanovi ujedi

njuju u plemena, a plemena u nacije i proširuju odanost pojedinaca?
Znamo da nacije mogu razviti privrženost prema drugim nacijama i
da ona s vremenom može početi nalikovati na uzajamnu privrženost
plemena u stvaranju nacije. Drugim riječima, postoji nešto što se zove
»obitelj nacija«, kakvom se često smatraju države engleskoga govornog
područja ili kakvom su se, s vremena na vrijeme, smatrali narodi Indije
koji govore hindski. No ono što ujedinjuje te obitelji nacija također je
uzajamna odanost, kojaje oživljena i ojačana kada se suoče s trenutačnim
zajedničkim nedaćama: složnost naroda engleskoga govornog područja
najistaknutija je bila u njihovoj zajedničkoj borbi protiv fašističkih sila
Osovine ili protiv komunističkih nacija; a uzajamna odanost hinduista
došla je do izražaja tijekom njihove zajedničke borbe da se oslobode
engleske i muslimanske prevlasti.88 Međutim, ono što nikada nismo vidjeli
jest istinska težnja uzajamnoj odanosti svih ljudskih bića - što je nešto što
bi se moglo dogoditi samo pod uvjetom daje cijelo čovječanstvo suočeno
sa zajedničkom nedaćom.89 Uzajamna odanost pojedinaca najsnažnija je
sila koja postoji u političkoj sferi. Osjećaj uzajamne odanosti čvrsto spaja
pojedince i od njih stvara obitelji, klanove, plemena i nacije na isti način
na koji sila gravitacije spaja molekule i od njih stvara planete, zvjezdane
sustave, galaktike i sustave galaktika. Suvremeni pisci, koji su bili pod
snažnim utjecajem Darvvinova naučavanja, objašnjavaju to kao proces
vođen biološkim srodstvom. Ali to nikada nije bilo tako. Osamljeni poje
dinac koji je preživio rat ili bolest koja gaje odvojila od njegove obitelji i
njegova klana uvijek će se vezati za novu obitelj ili novi klan, udružit će
88 Osnova za takav obiteljski osjećaj između nacija jesu zajednički jezik, religija ili zakon.
Ali to je često nedovoljno da spriječi nacije da ratuju jedna protiv druge, kao u slučaju
američkih ratova s Britanijom. Moćnija je povijest zajedničke borbe protiv zajedničkih
neprijatelja u prošlosti, stoje obilježje davne uzajamne odanosti koja katkad oživi u uvje
tima zajedničkih nedaća i pobjeda.
89 To ne znači da ne može postojati suosjećanje prema drugim ljudima ili prema drugim
živim bićima općenito. Sklonost prema poistovjećivanju s drugima ili pružanju pomoći
drugima zasigurno je vrlo raširena i nije ograničena na kolektive kojima smo odani. S
druge strane, takvi osjećaji suosjećanja u većini slučajeva mogu potaknuti samo kratko
trajne činove ljubaznosti, koji mogu biti važni u kontekstu, ali ne dovode do iste trajne
privrženosti kao uzajamna odanost. Zbog relativno slaba i nepouzdana karaktera osjećaja
suosjećanja, takvi osjećaji nemaju važnu ulogu u stvaranju i održavanju političkog poretka.
Kada se utvrdi da se pomoć pruža kontinuirano ili kada ponuđena pomoć zahtijeva veliku
žrtvu, razlog je tome gotovo uvijek uzajamna odanost zajednice. To je pomno istražio Eric
Schliesser u svojoj knjizi Sympathy (Oxford: Oxford University Press, 2015).
svoju snagu s njihovom i zauzvrat će dobiti njihovu zaštitu. Čineći to, on

uspostavlja nove veze uzajamne odanosti kako bi nadomjestio one koje
je izgubio, a čini to bez ikakve nužne veze biološkog srodstva. To stalno
obnavljanje uništenih veza uzajamne odanosti znači da obitelji mogu i
prihvaćaju pojedine članove koji nisu rođeni među njima te da klanovi
prihvaćaju cijele obitelji koje nisu rođene među njima. Na isti način nacije
prihvaćaju ne samo strane pojedince i obitelji već i cijela plemena koja su
im nekada bila strana, ali koja se više ne smatraju stranima.90
Dakle, iako se sve nacije koriste metaforom bratstva kako bi među svojim
članovima stvorile odnos sličan obiteljskom odnosu uzajamne odanosti,
stvarno biološko srodstvo uvijek je samo osnova na kojoj se stvara nacija,
a gdjekad čak nije ni to.91 Na kraju krajeva, odlučujući su čimbenik veze
uzajamne odanosti koje su uspostavljene među pripadnicima jedne nacije
koji su se dugi niz godina suočavali sa zajedničkim nedaćama i uspjesima.
To stalno obnavljanje veza uzajamne odanosti, koje nalazimo kod
gotovo svakoga ljudskog bića, znači da ne može postojati društvo u kojem
su pojedinci odani jedino samima sebi. Isti je slučaj čak i u modernom
društvu, u kojem je tradicionalni poredak plemena i klanova narušen zbog
nacionalne države, a liberalna filozofija naučila je pojedinca da nepre
stano razmišlja o vlastitom životu i imovini.92 Čak su i ovdje kolektivi
koji su nastali iz uzajamne odanosti vidljivi posvuda, a ne samo unutar
obitelji: lokalni politički ogranci, crkve i sinagoge, škole i druge mjesne
zajednice još su vrlo slični starim klanovima. Moćna vjerska, etnička,
sektorska i strukovna udruženja sa snažnom uzajamnom odanosti na
nacionalnoj razini utječu na život nacije, koji je još u velikoj mjeri sličan
životu plemena, a sva ta udruženja, zajedno s drugim plemenima, teže
promjeni unutar saveza kako bi smjer u kojem ide nacija okrenula u
svoju korist. Nema sumnje da ta udruženja nemaju snagu i otpornost
klanova i plemena koji su postojali prije države. Različitost takvih udru
ženja pojedincu daje puno veću slobodu izbora hoće li im ili neće biti
odan, a s obzirom na to da ona nisu politički neovisni entiteti koji su u
međusobnom sukobu, uzajamne obveze njihovih članova mogu biti puno
manje zahtjevne. Međutim, njihovo postojanje upućuje na vječnu težnju
9° Vidi: David Miller, Nationality, str. 42—45.

91 Neke nacije, uključujući Engleze, Francuze i mnoge druge, izričito zadržavaju tradicije
svojega miješanog nacionalnog podrijetla.
92 O nemogućnosti razmišljanja u sklopu ljudskih kolektiva u liberalnim društvima vidi:
Jonathan Haidt, The Righteous Mind, str. m-133.
pojedinaca, čak i u modernoj državi, da se udruže u kolektive, ne samo na

razini obitelji već i na razini klana i plemena ili na nacionalnoj razini.93 Ta
težnja postaje znatno izraženija kada su ugroženi pripadnici našeg »klana«
ili »plemena«, a u svojoj se prijašnjoj snazi ponovno pojavljuje kada naše
pleme uvidi da ga nacionalna država više nije u stanju zaštititi kao prije.94
Veze uzajamne odanosti, koje obitelji, klanove, plemena i nacije čine
stabilnim i trajnim institucijama, također jamče da će ljudi ono što se događa
kolektivima kojima su odani neprestano doživljavati kao nešto što se događa
njima samima. Kao posljedica toga, pojedinci, koji nisu vođeni samo time
da osiguraju vlastiti život i imovinu, neprestano vode brigu o poboljšanju
zdravlja i napretka obitelji, klana, plemena ili nacije kojoj su odani, često na
takav način da se njihov vlastiti život i imovina dovodi u opasnosti.
Sto podrazumijevam pod zdravljem i napretkom obitelji, klana, plemena
ili nacije? Kao gotovo svi pojmovi kojima se koristimo za opisivanje ljud
skih kolektiva, i ove su metafore izvučene iz života pojedinca. No obilježja
ljudskih kolektiva na koja ovi pojmovi upućuju nisu ništa manje stvarna
zato što su opisana korištenjem metafora.
Najprije ćemo razmotriti obitelj. Možemo reći da zdravlje i napredak
obitelji čine troje. Prvo, obitelji je potreban fizički i materijalni napredak.
To znači da se djeca rađaju zdrava i rastu zdravo, da obitelj ima korist od
imovine kojom raspolaže i da njezine fizičke sposobnosti i produktivnost,
poput mogućnosti proizvodnje ili pribavljanja hrane, napreduju iz godine
u godinu. Drugo, smatra se da je obitelj zdrava kada su njezini članovi
snažno povezani - kada su njezini članovi međusobno odani, raduju se
međusobnim postignućima i međusobno se brane kada ih snađu nedaće,
čak i ako time sebe izlažu opasnosti; kada njezini članovi poštuju razlike
u godinama ili statusu među njima tako da obitelj može poduzimati učin
kovite, jedinstvene mjere bez fizičke prisile te kada se nadmetanje i nape
tosti koje se među njima neizbježno javljaju rješavaju relativno mirno, tako
93 Cesto se govori da niz čimbenika može pridonijeti ljudskom identitetu. Međutim,

različiti »identiteti« o kojima je riječ, čak i ako nisu poznati iz rane ljudske povijesti, samo
uspostavljaju nove klanove i nova plemena.
94 Iako je uporaba ovih pojmova donekle nepoznata kada se govori o društvu u moder
noj državi, ja ču se nastaviti koristiti pojmom klan kada govorim o lokalnim institucijama i
organizacijama, a pojmom pleme kada govorim o većim kolektivima koji su dovoljno snažni
da se izbore za nacionalni utjecaj. Odlučio sam se za korištenje ovih pojmova umjesto za
poznatiji poput »zajednice« jer on nema značenje hijerarhijskog poretka kolektiva koje je
ključno za empirijsku političku teoriju. Radi jednostavnosti, usvojio sam četverorazinsku
hijerarhiju: obitelj, klan, pleme i nacija. Ali izbor četverorazinskog sustava donekle je proizvo
ljan. U suvremenim političkim društvima često se može naći mnogo više razina hijerarhije
prije nego što se dođe do vrha političke strukture.
da izbjegavaju nanijeti dugoročnu štetu obitelji u cjelini. Treće, zdravlje

obitelji prepoznaje se u opsegu i kvaliteti kulturnog naslijeđa koje roditelji
i bake i djedovi prenose na djecu. Ovaj se čimbenik često zanemaruje, ali
on je jednako važan za zdravlje i napredak obitelji kao i svi ostali. I fizičke
sposobnosti i unutarnja povezanost ljudske obitelji u velikoj mjeri ovise
o kulturnom naslijeđu koje stariji naraštaji ostavljaju mlađima i o tome u
kojoj se mjeri to naslijeđe uspješno prenosi.95
To su mjerila zdravlja i napretka obitelji, a svaki ih član obitelji intui
tivno razumije bez obzira na to jesu li jače ili slabije razvijena i razrađena,
baš kao što intuitivno razumije što pridonosi njegovu osobnom životu i
imovini. Štoviše, pojedinac jačanje ili slabljenje svoje obitelji u svakom
trenutku doživljava kao nešto što se događa njemu samome. I baš zato
neprestano radi na tome da zaštiti svoju obitelj i osigura njezino materi
jalno blagostanje, njezinu unutarnju povezanost i sposobnost da na djecu
prenese odgovarajuće kulturno naslijeđe. Uostalom, roditelji upravo zato
većinu vremena, ako ne i stalno, postupaju kako postupaju. Oni prihvaćaju
poslove koji im nisu po volji kako bi mogli prehraniti svoju obitelj. Poka
zuju poniznost kako bi popravili odnose, muž sa ženom i obratno, kako bi
u kući bio mir. Posvećenje odgoju neposlušnih mladih, čija je sposobnost
prepoznavanja vrijednosti onoga čemu ih uče često vrlo ograničena. I to
ne čine iz altruističnih pobuda da pomogne neznancu, već zato što jačanje
obitelji doživljava kao vlastito jačanje.
Zdravlje i napredak svakoga ljudskog kolektiva određuje se na približno
isti način kao zdravlje i napredak obitelji. Zdravlje plemena ili nacije možemo,
primjerice, odrediti proučavanjem njihova materijalnog blagostanja, njihove
unutarnje povezanosti te snage i kvalitete kulturnog naslijeđa koje se prenosi
s koljena na koljeno. Pojedinac koji je odan svojem plemenu ili naciji jednako
tako mora opaziti da je ono sve jače ili slabije te osjetiti da je to jačanje ili
slabljenje nešto što utječe na njega, baš kao što to osjeća kada je posrijedi
njegova obitelj. Zbog toga će se pojedinci pobuniti kada osjete da njihovo
pleme ili nacija slabi, uzet će stvar u svoje ruke i dati sve od sebe kako bi ojačali
pleme ili naciju, baš kao što daju sve od sebe da ojačaju svoje obitelji. Oni to
ne čine iz altruizma, već zato što jačanje plemena ili nacije doživljavaju kao
vlastito jačanje.
Ljudska bića neprestano žele i stalno nastoje postići zdravlje i napredak
obitelji, klana, plemena ili nacije za koju su vezani uzajamnom odanošću.
95 Naravno da takvo kulturno naslijeđe nikada nije jednolično. Nacionalna tradicija ima
mnogo dijelova, a svako pleme, klan i obitelj ističe i razvija različite dijelove unutar tradicije,
često u kontekstu svjesnog nadmetanja s drugima.
Mi imamo snažnu potrebu težiti materijalnom uspjehu kolektiva. Radimo

na jačanju njegove unutarnje povezanosti brinući se da njegovi članovi
budu odani jedni drugima kada ih pogode nedaće, da poštuju svoje starije
pripadnike i da mirno rješavaju neizbježne međusobne probleme. Također
se na nove naraštaje trudimo prenijeti kulturno naslijeđe kolektiva, njegov
jezik i religiju, njegove zakone i tradicije, njegov povijesni kontekst i jedin
stven način na koji ono shvaća svijet. Zanimljivo je da se briga o prenošenju
kulturnog naslijeđa kolektiva na nove naraštaje često doživljava jednako
važnom kao i potreba da prehranimo i odjenemo djecu. Nastojanje rodi
telja da to naslijeđe prenesu na svoju djecu ne prestaje čak ni u obitelji koja
je pogođena siromaštvom i na rubu je gladi. Ako netko samo dirne u jezik
kojim ljudi govore, u religiju njihove zajednice, u običajna prava po kojima
upravljaju svojim životima ili u način na koji odgajaju svoju djecu, brzo će ih
razbjesniti i navesti na nasilno ponašanje. Sve to utječe na unutarnju pove
zanost i kulturno naslijeđe obitelji, klana, plemena ili nacije i zato uzrokuje
ogorčenost te izaziva snažan osjećaj ljutnje.
Nijedna univerzalna ideologija - ni kršćanstvo, ni islam, ni liberalizam,
ni marksizam - nije uspjela suzbiti ili znatno oslabiti tu snažnu želju da se
zaštiti i ojača kolektiv. Jednako tako, ni mi ne bismo trebali priželjkivati
da se ta želja suzbije ili oslabi, baš kao što ne priželjkujemo da se suzbije
želja pojedinca da brani svoj život i poboljša svoje materijalne prilike.
Istina je da ta velika briga za materijalno blagostanje, unutarnju poveza
nost i kulturno naslijeđe kolektiva čini svaku obitelj, klan, pleme i naciju
svojevrsnom tvrđavom okruženom visokim, nevidljivim zidinama. Ali te
su zidine nužne za ljudsku različitost, inovacije i napredak te svakoj od tih
malih tvrđava omogućuje da svoje posebno naslijeđe i dragocjenu kulturu
zaštiti u vrtu u kojem može nesmetano cvjetati. U njemu ono što je izvorno
i drukčije dobiva vlastiti prostor u kojem se može iskušavati i provjeravati
tijekom naraštaja. U njemu se onome što je rečeno i učinjeno samo u toj
obitelji, klanu ili plemenu i nigdje drugdje daje vremena da napreduje, sazre
i očvrsne te postane dijelom karaktera različitih članova kolektiva - sve
dok se nije spremno proširiti s obitelji na klan, s klana na pleme i naciju, a
odatle na sve obitelji na Zemlji. Svaka inovacija kojaje dovela do pobolj
šanja u poimanju ili industriji, u zakonu, moralu ili pobožnosti, rezultat je
toga razvoja koji je počeo kao neovisno nasljedstvo unutar maloga ljud
skog kolektiva, a zatim se proširio izvan njega. Istodobno, na te se zidine
tvrđave plemenskog jezika i kulture može gledati i kao na nešto što sprje
čava prebrzo širenje novina i daje vremena da se ono što je pogrešno i štetno
preispita i pokaže manjkavim, dođe svojem kraju i nestane prije nego što
zahvati cijelo čovječanstvo.
X.
KAKO ZAPRAVO NASTAJU
DRŽAVE?
Majke svojoj djeci, kad malo odrastu, pričaju priču o tome kako su
se rodila. Govore im da, kada dođe pravo vrijeme, roda novorođenče
donese na prag njihova doma.
Nijedan roditelj ne vjeruje da u toj priči ima istine. Pa zašto je onda
pričaju kao da je istinita? Pretpostavljam da je to zato što je istina u
očima nekih roditelja ružna i neugodna. Govoreći svojoj djeci tu beza
zlenu laž, nadaju se da će se svijet učiniti ljepšim nego što doista jest i da
djeca neće razmišljati o nečemu što bi ih moglo uznemiriti i prestrašiti.
Slično tome, postoji priča o tome kako nastaju države, a koju profe
sori politike, prava i filozofije pričaju svojim studentima. Oni im govore
da svaki pojedinac koji živi u državi potpune slobode i ravnoprav
nosti zajedno s brojnim drugim pojedincima pristaje na osnutak vlade
i podčinjavanje njezinim naredbama.96 Nijedan sveučilišni profesor ili
nastavnik ne vjeruje da u toj priči ima istine. Pa zašto je onda pričaju
kao da je istinita?
Ovdje postaje sve teže pronaći prihvatljiv odgovor. Poput priče o rodi,
može se reći da tradicija upoznavanja studenata s teorijom vlasti s pomoću
te neobične priče štiti um učenika od nekih ružnih i neugodnih istina. No
tu sličnost završava. Priča o rodi namijenjena je samo tome da djeca još
neko vrijeme zadrže svoju dječju nevinost i jasno je da će im roditelji u
određenom trenutku reći istinu. S druge strane, priča o tome kako nastaje
država neprestano se ponavlja mladim muškarcima i ženama tijekom
školovanja - najprije u srednjoj školi, zatim na fakultetu te ponovno na
pravnom fakultetu ili poslijediplomskom studiju. Oni će jednoga dana
postati zakonodavci, pravnici i poznati znanstvenici, a ta će bajka svejedno
utjecati na njihovo mišljenje o političkom životu i pojavljivat će se tamo
gdje bi njihovo stvarno stručno znanje trebalo biti primarno. Svakodnevno
96 Kao razlog zašto bi se tako trebalo razmišljati u pravilu se navode djela Thomasa
Hobbesa, Levijatan (Leviathan) 1,13—14; Johna Lockea, Druga rasprava 0 vladavini (Second
Treatise of Government), odjeljak 97.; ili Jean-Jacquesa Rousseaua, Društveni ugovor ili
načela političkoga prava (Du Contrat Social ou Principes du droit politique), 1.6.
možemo vidjeti kolika se šteta čini u mnogim važnim političkim područ

jima, kako u unutarnjoj politici tako i u vanjskim poslovima, jer se državnici
koji provode mjere pri donošenju odluka u ime države i dalje oslanjaju na
taj mit. To su posebno isticali gotovo svi politički teoretičari koji su poku
šali empirijski pristupiti toj temi, uključujući Seldena, Humea, Smitha,
Fergusona, Burkea i Milla.97 Nemoguće je inteligentno razmišljati o nače
lima vlasti a da se prethodno ne zaboravi na fantaziju da se države osnivaju
pristankom pojedinaca, što je uvjerenje koje od nas samo skriva način na
koji države nastaju te nas zbunjuje jer je teško razumjeti kako postoje toliko
dugo te što ih drži na okupu i što ih uništava.
Kako nastaje država? Na temelju rečenoga, možemo vidjeti da nikada
nije postojala »prirodna država« kakvu su zamišljali Hobbes ili Locke,
u kojoj su pojedinci bili odani jedino samima sebi. Otkako ljudi žive na
ovoj zemlji, bili su odani široj obitelji, klanu i plemenu koji su osiguravali
njihovu obranu, pravdu među njima i obrede zahvalnosti pred bogovima,
svaki prema svojim jedinstvenim običajima. Taj poredak plemena i klanova
zapravo je izvorni politički poredak čovječanstva. Na koji bismo način
trebali razmišljati o tom obliku političkog poretka?
Ponajprije, poredak plemena i klanova nije isto što i država. Istina
je da se klan i pleme brinu o obrani, pravdi i religiji - o svemu onome
o čemu se brinu i države. No izvorni oblik ljudskoga političkog poretka
razlikuje se od države po tome što je, u užem smislu, anarhičan, što
znači da djeluje bez stalnih središnjih tijela državne uprave: ne postoje
profesionalne vojne ili policijske snage, ne postoji birokracija koja bi
mogla povećati poreze koji su potrebni da bi se održale te snage, a
samim time ne postoji netko tko bi mogao izdavati naredbe koje bi
97 Kao što Hume piše: »Ništa nije jasniji dokaz daje teorija (...) pogrešna nego kad se
otkrije da ona dovodi do paradoksa nespojivih s općim mišljenjem čovječanstva i običa
jima i mišljenjem svih nacija i razdoblja. Doktrina koja smatra da su sve zakonite vlade
utemeljene na izvornom ugovoru (...) očito je upravo takva.« David Hume, »Of the
Original Contract«, u Essays, ur. Eugene F. Miller (Indianapolis, IN: Liberty Fund, 1985
[T753])>str- 465-487, posebno str. 486. Odbacivanje društvenog ugovora kao osnove države
pojavljuje se i u djelu Adama Smitha Lectures on Jurisprudence (Indianapolis, IN: Liberty
Fund, 1982 [1766]), str. 402-404; Ferguson, Essay on the History of Cimi Society, str. 24-29,
118—120; Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, u Revolutionarp Writings,
ur. lain Hampsher-Monk (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2014), str. 32-33,
100-101; Benjamin Constant, »Principles of Politics«, u Political JVritings, ur. Biancamaria
Fontana (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1988 [1815]), str. 176-178; G. F. W.
Hegel, Philosophy ofRight, prev.T. M. Knox (New York: Oxford University Press, 1967
[1820]), str. 156—167; Mili, Representative Government, str. 212; Theodor Herzl, The Jemish
State, prev. Harry Zohn (New York: Herzl Press, 1970 [1896]), str. 91-94.
X. KAKO ZAPRAVO NASTAJU DRŽAVE? 79
se mogle nametnuti uporabom oružane sile. Svaki klan ili pleme ima
svojeg vođu ili poglavicu. No bez oružane snage zadužene za provedbu
njegovih naredbi, takav poglavica klana ili plemena malokad ima moć
primorati pripadnike svojeg klana ili plemena da ga slijede ako oni
to ne žele. Sto potiče klan ili pleme da djeluje kao jedinstveno tijelo?
Prvo, suglasnost klana ili plemena da su njegovi vođe ispravno odlučili
o određenom pitanju. Drugo, odanost klana ili plemena svojim vođama
kada ne postoji takva složnost. I na kraju, pritisak koji oni koji se slažu
s odlukom i oni koji je prihvaćaju iz odanosti zajedno prave na svakoga
tko je još neodlučan. Ondje gdje nešto od navedenog ne postoji, klan ili
pleme ne djeluju kao jedinstveno tijelo.98
Kao što se odmah može primijetiti, prednosti takvoga anarhičnog
političkog poretka podjednake su njegovim nedostatcima.To je poredak
koji ne vodi brigu o oporezivanju ili prisilnom novačenju muškaraca
za velike građevinske projekte ili rat. To znači da svaka obitelj ili klan
ima pravo izbora, što nije slučaj nakon uspostave države, i da svaka
obitelj, klan i pleme sudjeluje u većim zajedničkim projektima samo
kada to smatra prikladnim. S druge strane, obrana se temelji na nesta
bilnim paravojnim postrojbama koje nisu prošle pravu obuku, pravda
se postiže samo uz velike teškoće, a vjerski se običaji održavaju samo
prema vlastitoj želji. Kada se plemena i klanovi prestanu držati zajed
ničkih običaja i prestanu biti odani jedni drugima, neizbježno izbijaju
ratovi između plemena, bezakonje i poraz vojske, pri čemu ne postoji
nitko tko bi bio sposoban uvesti red.99
Država nastaje zbog relativne slabosti starog poretka plemena i
klanova. Ona je trajna revizija političkog poretka, koja nad plemenima
98 Ova je kratka rasprava o političkom poretku u plemenima i Hanovima manjkava.

Konkretno, takav se političH poredak ne može razumjeti ako se ne razumije važnost
kavoda u održavanju političkih oblika. Hebrejski pojam kavod (koji se često prevodi kao
»čast« ili »ekselencija«) odnosi se na važnost i značenje što se pripisuju starijim i moćni
jim pripadnicima kolektiva te njihovim načinima ponašanja i gledanja na svijet. Ljudske
kolektive ne obilježava samo uzajamna odanost već i hijerarhija unutar svakog kolektiva
koja se uspostavlja prepoznavanjem razlika u kavodu između određenih pripadnika. Ali o
tome ću podrobnije govoriti nekom drugom prilikom. U vezi s tim vidi: Roger Scruton,
The Meaning of Conservatism (New York: Palgrave, 2001 [1980]), 23-25.
99 Kao što je prikazano u biblijskim knjigama o Jošui, Sucima i Samuelu, koje početni
uspjeh izraelsHh plemena povezuju s dobrovoljnim savezom, a propadanje njihovih
zajedničkih pothvata s građanskim ratom i nemogućnosti obrane u sukobu sa stranom
vojskom. Kada se pokaže da njihova plemenska vojna organizacija nije dorasla profesio
nalnim vojskama susjednih država, i ona će željeti nacionalnu vladu — ili, drugim riječima,
kralja. O raspravi vidi: Ybram Hazony, The Philosophy of Hebrem Scripture (Cambridge,
UK: Cambridge University Press 2012), str. 144-150.
i Hanovima uvodi stalnu središnju vladu. To uHjučuje uspostavljanje

profesionalnih oružanih snaga koje se ne raspuštaju u mirnodopsko
vrijeme, birokraciju koja je u stanju povećati poreze kako bi se plaćale
takve oružane snage te vladara ili vladu s ovlastima izdavanja propisa
koji se potom, prema potrebi, nameću prisilom. Takva vlada daje golemu
moć malom broju pojedinaca - moć koja se može koristiti za obranu
plemena od vanjsHh neprijatelja, za rješavanje i prevladavanje nesugla
sica među njima te za uspostavljanje jedinstvenih vjersHh obreda na
nacionalnoj razini.
Ali kako može nastati država koja Hanove i plemena nužno lišava
slobode i nameće im tako teška opterećenja? Poznata su nam dva načina.
Prvo, postoji mogućnost uspostave slobodne države, države u kojoj
vladajući dobrovoljno pristaju na suradnju s vladom. To je moguće ako
se vođe koalicije plemena, prepoznavši vezu među njima te zajedničku
potrebu, udruže kako bi uspostavili nacionalnu stalnu vladu. U takvom
slučaju sami plemensH poglavice sudjeluju u izboru vladara nacije i s
njime sjedaju za stol kada trebaju donijeti važne odluke. Tako se odanost
pojedinca prema njegovim roditeljima, njegovu plemenu i naciji prenosi
na državu, a on će zbog toga podnijeti patnju i žrtvu ako vlada to od
njega bude tražila. Štoviše, može se očeHvati da će pojedinac biti odan
državi čak i ako mu se ne sviđaju neke osobe koje su u određenom
trenutku na dužnosti u vladi ili neke politike koje oni provode. Odanost
naciji i snažna želja da zadrži svoj integritet potiču pojedinca da nastavi
sudjelovati u ratovima koje je započela nacionalna vlada te da poštuje
njezine zakone i plaća joj poreze sve se vrijeme nadajući da će se prije
ili poslije pojaviti bolji vođe i politike.100
U povijesti smo svjedočili uspostavi mnogih takvih država. Najpoznatiji
primjer takvog ujedinjenja plemena jest drevni Izrael, koji je poslužio kao uzor
za nacionalnu državu.101 Iako se obično naziva »gradom državom«, atenska
100Ta spremnost da se pridonese nacionalnoj državi rezultat je povjerenja u druge koje je

moguće samo ako se dotičnu zajednicu smatra vlastitom. Vidi: Elementi politike
(The Elementi of Politics), str. 201—203,276; Miller, Nationality, str. 90—98; Roger Scruton,
England and the Needfor Nations (London: Civitas, 2004), str. 6—12,24—25.
101 Nacionalna država ne vlada svim pripadnicima nacije koji su je uspostavili niti vlada
samo pripadnicima te nacije. No, kako Yack ispravno ističe, nacionaliste više zabrinjava to
što granice dopuštaju nacionalnu slobodu i samoodređenje nego to što bi trebala posto
jati potpuna podudarnost između političkih i nacionalnih granica. Yack, Nationalism
and the Moral Psychology of Community, str. 122—123. Vidi moju raspravu o nacionalnoj
slobodi, pogl. XIII.
X. KAKO ZAPRAVO NASTAJU DRŽAVE? 81
država zapravo je stvorena ujedinjenjem niza Hanova upravo na ovakav način.

Zato bismo na nju trebali gledati kao na plemensku državu — državu odre
đenoga grčkog plemena. Razlog je tome to što je Atena, iako je bila dovoljno
povezana da bi njome mogla vladati stalna vlada, također zadržala neovisnost
o ostalim grčHm plemenima, i to unatoč evidentnom postojanju veće grčke
nacije koja je ostala podijeljena na neovisna plemena.102 Stoga su i izraelske i
atenske države mogle u cijelosti funkcionirati kao slobodne države, a njihovo
je postojanje bilo moguće zbog odanosti njihova naroda naciji i plemenu, što
je pridonijelo nužnoj povezanosti države. Isto bi se moglo reći i za osnivanje
kraljevstva engleske nacije ujedinjene pod Alfredom, okupljanje nizozemskih
plemena kao nacionalne države pod Nizozemskom Republikom i državu
koju su uspostavile engleske kolonije u Americi, Sjedinjene Američke Države.
Može se vidjeti da su sve te i druge slobodne države nastale ujedinjenjem
međusobno neprijateljskih plemena pod jednom nacionalnom vladom u
sHadu s odlukom vodstva tih plemena da uspostave slobodnu državu.
Drugo, država se može osnovati i voditi kao despotska država. Pod tim
mislim na državu čiji se Hanovi ili plemena nisu dobrovoljno ujedinili kako
bi zadržali svoju slobodu, već su se protiv svoje volje morali podrediti osvajaču.
U ovom slučaju vladara države ne biraju vođe plemena ili nacije s kojima je
pojedinac povezan uzajamnom odanošću, nego je on tuđinac ili uzurpator
koji nema nikakvu odanost plemena. A budući da mu pleme kojem je odan
ne daje razloga da bude odan državi, pojedinac neće dobrovoljno ići u rat,
poštovati zakone ili državi plaćati poreze. Ako ne postoji takva povezanost,
potrebna je vojna sila koja može natjerati pojedinca da se ponaša kao da je
odan iako to zapravo nije. Jedini oblik vlade koji može nametnuti ovaj privid
povezanosti ondje gdje stvarna povezanost ne postoji jest tiranija - stanje u
kojem se nasiljem i zastrašivanjem može ugušiti rašireno neslaganje, silom
novačiti velik dio stanovništva u vojnu službu ili za druge javne radove te
ubirati poreze kojima se koristi da bi se podmićivanjem navelo na suradnju
one koji su spremni primiti takvo mito.
102 O važnosti Atene i drugih gradova država šire helenske nacije grčkoga govornog
područja vidi: Aviel Roshwald, The Endurance ofNationalism (Cambridge, UK: Cam
bridge University Press, 2006), str. 26-30; Jonathan Hali, Hellenicity (Chicago: Univer-
sity of Chicago Press, 2002). Pretpostavlja se da su Atenjani bili »nacija»«, kao u djelu
Edwarda Cohena, The Athenian Nation (Princeton, NJ: Princeton University Press, 2000),
ali nepotrebno je zbunjujuče govoriti o Ateni kao naciji kada taj pojam tako dobro opi
suje širu grčku naciju, čiji su gradovi države bile plemenske države koje se nisu uspjele
ujediniti u jedinstvenu nacionalnu državu.
Opisao sam dva različita načina na koja može nastati država, jedan
je dobrovoljnim uspostavljanjem vlade koalicijom klanova ili plemena
unutar određene nacije, a drugi osvajanjem. Država se u praksi često
uspostavlja kombinacijom tih dvaju načina, pri čemu se neka plemena i
klanovi dobrovoljno udružuju, a drugi su na to prisiljeni. Međutim, može
se primijetiti koliko su ta dva načina, kao i način koji ih povezuje, razli
čiti od osnivanja države koje je opisano u Hobbesovim ili Lockeovim
teorijama. Ti filozofi tvrde da je glavni čimbenik za uspostavu države
pristanak svakog pojedinca i daje razlog za taj pristanak promišljanje da
će uspostava države najbolje zaštititi njegov život i imovinu. Međutim,
u stvarnosti ne postoji takav pristanak i takvo promišljanje. U slučaju
osvajanja pristanak običnog pojedinca krajnje je nebitan. A čak i kada
se ujedinjenjem plemena nacije osnuje slobodna država, to se događa
jer su među poglavicama tih plemena stvorene veze uzajamne odanosti
radi uspostavljanja mira među njima i osiguravanja njihove neovisnosti
i načina života kada su suočeni s vanjskom prijetnjom. Od običnog se
pojedinca ne traži da pristane na nacionalno ujedinjenje i neovisnost, o
čemu se odlučuje u vijećima na koja on ne može utjecati, i on će u pravilu
pristati na odanost nacionalnoj državi iz odanosti svojem plemenu čak i
ako smatra da su odluke njegovih čelnika bile upitne. Stoga su interesi i
težnje plemena i nacije, kako ih razumijeva plemensko vodstvo, presudni
u nastanku slobodne države.
XI.
POSAO I OBITELJ
Veliki nedostatak Hobbesove i Lockeove političke filozofije proizlazi iz

te velike neistine: ona insinuira da se političkim životom upravlja uglavnom
ili isključivo na temelju promišljenog pristanka pojedinaca na ono što će
poboljšati njihovu sigurnost te zaštititi i povećati njihovu imovinu. Drugim
riječima, liberalna filozofija zanemaruje uzajamnu odanost kao glavni
čimbenik i izostavlja najvažnije što utječe na politička zbivanja.
Posljedice prihvaćanja te neistine kao temelja političke filozofije
mogu se razumjeti ako se usporede dvije male institucije: poslovno
poduzeće i obitelj.103
Nema sumnje da postoje institucije kojima se ponajprije upravlja
na temelju procjene pojedinca o tome što će poboljšati njegovo tjelesno
zdravlje, zaštititi i povećati njegovu imovinu te stalnim pristankom na
uvjete sporazuma s drugima dovesti do zajedničkog postizanja tih ciljeva.
Poslovno poduzeće takva je institucija. Kada se osnuje tvornica, trgovina
ili investicijska kuća, svrha joj je osigurati život i imovinu pojedinaca koji
pristanu sudjelovati u poslovanju. Za one koji su siromašni to znači da
će zarađivati plaće s pomoću kojih će moći priskrbiti minimum hrane,
utočišta i odjeće. Za one koji financijski stoje bolje to znači skupljanje
imovine koja se može iskoristiti za proširenje vlastitoga poslovnog
poduzeća i osnivanje novih poduzeća, ali i za obrazovanje, razonodu i
dobrotvorni rad.
Naravno, istina je da poslovna poduzeća katkad mogu potaknuti
odanost svojih zaposlenika i da će često tražiti blagodati takve odanosti
ustrajući na obiteljskom obilježju poduzeća. No to nikako ne mijenja
temeljno svojstvo poduzeća kao sporazumnog pakta čija je svrha pobolj
šati dobrobit i imovinu onih koji u njemu sudjeluju. A oni koji u njemu
sudjeluju to uglavnom čine samo dok posao smatraju osobno profitabilnim
IO3 Moja rasprava razrađuje Burkeovu poznatu usporedbu između ugovora uspostav
ljenog »u sporazumu o partnerstvu u trgovini paprom i kavom, pamučnom tkaninom ili
duhanom« i partnerstva koje se bavi održavanjem društva. Vidi: Edmund Burke, Refle-
ctions on the Revolution in France, str. IOO-IOI. O »preduvjetovanju izračuna privremenih
naknada« u partnerstvima vidi: Michael Kochin, »The Constitution of Nations«, The
Good Society 14 (2005.), str. 68—76.
u tom smislu. To znači da su poveznice između sudionika u poslu po svojoj

prirodi prilično slabe: zaposlenika ili čak partnera u tvrtki može se godi
nama smatrati itekako korisnim korporaciji, no kada uprava tvrtke zaključi
da bi bez njega mogli biti uspješniji, on će dobiti otkaz a da pritom ne dobije
ni pismo zahvale. Na isti će se način i partneri i zaposlenici često povući iz
tvrtke onog trenutka kad im se pojavi unosnija prilika.
Slabost poveznica koje održavaju poduzeće ne očituje se samo u lakoći
kojom se njegovi članovi iz njega povlače ili ih se iz njega izbacuje. Na one
koji u njemu ostaju ulječe promjenjivi i privremeni karakter svih ljudskih veza
čija je osnova u stalnom pristanku te oni, u skladu s tim, ograničavaju koliko
su sebe spremni dati za poduzeće. Stoga bi pojedinac koji bi bio spreman
odreći se vlastitog života za dobrobit tvornice, trgovine ili investicijske kuće
koja ga zapošljava bio neobična pojava, a to vrijedi i za vlasnike poduzeća.
Zaista bi bilo teško pronaći poslovnog čovjeka, a još teže zaposlenika koji bi
bio spreman trpjeti čak i stalne financijske gubitke za dobrobit poduzeća ako
procijeni da vjerojatno neće naknadno nadoknaditi gubitke.
To se može usporediti s obitelji. Obitelj se, baš poput poduzeća, osniva
ugovorom — bračnim ugovorom — tako da i ona započinje činom uzajamnog
pristanka. I poput posla, obitelj također djeluje kao gospodarsko poduzeće
te nastoji osigurati tjelesno zdravlje i imovinu svojih članova. No obitelj se
gradi radi postizanja potpuno drugih ciljeva i zbog toga je u stanju uspostaviti
potpuno drukčije veze između ljudskih bića.
Koji su razlozi za osnivanje obitelj? Možda je istina da vjenčani pojedinci
žive zdravijim načinom života i napreduju više nego osobe koje se nikad ne
vjenčaju. Ali muškarci i žene ne sklapaju brakove, ne donose djecu na svijet i
ne ustraju u stalnim teškoćama i odricanjima koji su potrebni da bi se ostalo u
braku i svojoj djeci pomoglo da dostignu zrelost samo zato što smatraju da će to
pridonijeti njihovu osobnom zdravlju i napretku. Svrha je obitelji nešto sasvim
drugo: brak se sklapa i obitelj se osniva kako bi se na novi naraštaj prenijelo
naslijeđe koje su nam ostavili naši roditelji i njihovi predci.To naslijeđe uključuje
sam život i možda neku imovinu, no ono također uključuje i način života, reli
giju i jezik, vještine i navike te određene ideale i načine razumijevanja onoga što
treba cijeniti, a koji su jedinstveni za svaku obitelj i koje druge obitelji nemaju.
Muškarac i žena ulaze u brak kako bi spojili ono što je svatko od njih naslijedio
od svojih roditelja, djedova i baka i za svoju djecu stvaraju naslijeđe koje u sebi
sadržava najbolje od onoga što je svatko od njih dobio i tako ga, ako je moguće,
nastoje poboljšati. Kako bi se razumjela ta težnja, moglo bi se reći da se obitelj
osniva kako bi se svojim roditeljima i predcima vratio dug za naslijeđe koje je
XI. POSAO I OBITELJ 85
od njih primljeno, dug koji se može vratiti samo odgajanjem novih naraštaja
koji će ga primiti i, ako je moguće, zauzvrat ga poboljšati.
To se ne može postići za nekoliko godina, pa ni za dvadeset godina.
Uglavnom se usredotočujemo na to kako roditelji utječu na razvoj svoje djece
u ranim godinama, i to s dobrim razlogom. Manje je uočljivo da znatan dio
onoga što roditelji ostavljaju svojoj djeci ona ne mogu ni razumjeti dok ne
navrše dvadeset pet ili trideset pet godina te da je, kada naša djeca dobiju
vlastitu djecu, njihova potreba, a često i želja, preuzeti naslijeđe koje su im
ostavili njihovi roditelji samo sve veća. Jednako tako, roditelji nemaju odgo
vornost samo prema svojoj djeci. Kada djeca naše djece postanu punoljetna i
u iskustvima koja su njihovi roditelji na njih prenijeli ili u razgovorima koje
su s njima vodili ne mogu ili ne žele pronaći ono što im treba, često se događa
da se za odgovore obrate bakama i djedovima. Istina je da obrađivanje vrta
koji je nečija obitelj ne prestaje sve dok nas u tome ne spriječe smrt Hi nemoć.
Sada ćemo razmotriti što to zapravo znači. Odgovornosti preuzete u
poduzeću temelje se, kao što sam rekao, na trajnom pristanku i mogu se
povremeno preispitivati kako bi se utvrdilo nadmašuje li još stečena korist
troškove. Svaki pojedinac koji sudjeluje u poslovnom pothvatu može u bilo
kojem trenutku objaviti da namjerava prekinuti to sudjelovanje, brzo završiti
sve neispunjene obveze i posao privesti kraju. Suprotno tome, odgovornosti
preuzete dovođenjem djece na svijet trajne su i ne prestaju do kraja našeg
života bez obzira na to jesmo li ili nismo na njih pristali. Istina je da su se
muž i žena u jednom trenutku složili da će imati dijete. No nedugo nakon
toga prvotnog pristanka, teškoće povezane s odgojem djeteta sve manje sliče
onome na što su mladi ljubavnici u tom trenutku mislili da pristaju, a odgoj
djece tijekom godina stalno donosi nova iznenađenja, uključujući teškoće i
muke koje je bilo teško zamisliti kada su započeli svoju vezu. Međutim, tu se
prvotnu odluku ne može preispitati, a roditeljima se neće pružiti prilika da
se na temelju nove procjene i vaganja između dobrobiti i pretrpljene patnje
koju svako dijete donosi predomisle u vezi s onim na što su pristali. Upravo
suprotno: to što su roditelji pristali Hi nisu pristali na obveze nema nikakav
utjecaj na njihove stalne odgovornosti, a pristanak nije ono što ih motivira
dok ustrajno rade na tome da odgoje zdravu djecu koja će imati nasljedstvo.
Motivira ih njihova odanost i činjenica da roditelji dijete doživljavaju kao dio
sebe - dio sebe ne samo dvadeset godina, kako određeni filozofi smatraju, već
do kraja svojih života, zauvijek.
Nešto slično možemo reći i o odnosu između muža i žene. Istina je
da su oni u određenom trenutku pristali na stupanje u brak. No ono što
će doživjeti u svojemu zajedničkom životu, a koje ne uključuje samo

užitak i radost, već i tugu i nedaće o kojima nisu ni sanjali, nije nešto
što su zamišljali kada su se vjenčali. Unatoč tomu, oni će ostati zajedno,
ali ne zbog preispitivanja odluka svakih nekoliko mjeseci ili godina koje
će dovesti do obnavljanja onoga na što su u početku pristali. Zajedno će
ostati zbog uzajamne odanosti, što je potvrda da jedno drugo doživlja
vaju kao dio sebe - dio sebe ne samo dok njihova djeca ne odrastu, što
je ipak samo jedan dio tereta roditeljstva, već do kraja života, zauvijek.
Neki će prigovoriti daje ta razlika između poduzeća i obitelji prena-
tegnuta. U obitelji ipak postoji razvod i otuđenje, baš kao što među
poslovnim partnerima postoji odanost. Takva su upozorenja zasigurno
važna kada se ne govori samo o onome što postoji u teoriji već se u obzir
uzimaju i određeni uvjeti u kojima se nalaze stvarna ljudska bića. Imajući
to na umu, ne možemo očekivati da ćemo razumjeti političke okvire ako
ne uvidimo da poduzeće i obitelj nisu samo vrlo različite institucije, već
su institucije koje zrcale različitost između dva idealna tipa: poslovno
poduzeće djeluje u području ljudskog života u kojem su sloboda, promi
šljanje i pristanak pojedinca od najveće koristi. Obitelj djeluje u području
u kojem su odanost, predanost i ograničenja od najveće koristi. Budući
da poduzeća svojim zaposlenicima, a i široj zajednici, mogu donijeti
veliku materijalnu korist, toleriramo poduzetničku etiku kojom se poje
dinca potiče da se ponaša kao da su mu jedina ograničenja ona na koja
je pristao. No sloboda i nemoral, koji su sastavni dio poslovnog okružja,
potpuno su bezvrijedni kada je riječ o odnosima između roditelja i djece,
muževa i žena, braće i sestara, baka i djedova i unuka. Temelj svih vrlina i
ono najvažnije unutar svake obitelji jest pouzdanost, odlučno suočavanje
s nedaćama i odolijevanje potrebi da se sve započne iznova. Čovjek bi bio
budala kad bi se u svojemu obiteljskom životu vodio načelima kojima se
koristi u svojem poslu, podvrgavao roditelje, suprugu i djecu povremenim
procjenama te ih napuštao kad bi procijenio da su mu prestali donositi
zaradu kakvu bi mu neka druga obitelj mogla donositi. Ona stajališta i
postupci koji dovode do najvećeg uspjeha u poslu isti su oni koji dovode
do potpune propasti obitelji.
Sto onda možemo reći o klanu, plemenu i naciji? To su kolektivi istog
tipa kao i obitelj premda u većim razmjerima - i doista, na hebrejskom se
ti veći kolektivi nazivaju »zemaljskim obiteljima«.104 Poput obitelji, njihova
104 Knjiga Postanka 12,3; Amos 3.2. Usp. Knjiga Postanka 10,31,22,18, 26,4.
XI. POSAO I OBITELJ 87
je svrha na nove naraštaje prenijeti naslijeđe koje su nam ostavili naši rodi
telji i njihovi predci, naslijeđe koje uključuje sam život i imovinu, ali koje
također uključuje i način života, religiju i jezik, vještine i navike te odre
đene ideale i načine razumijevanja koji su jedinstveni i koje drugi nemaju.
Oni, baš poput obitelji, nastaju i održavaju se zbog čvrstih veza uzajamne
odanosti uspostavljenih između njihovih članova. Povrh toga, kada se
pleme ili nacija osnuju kao slobodna država u kojoj pojedinac dobro
voljno poštuje njezine zakone, plaća poreze i služi u njezinim oružanim
snagama, on sve to čini samo zahvaljujući uzajamnoj odanosti koja ga veže
za njegovu obitelj, pleme i naciju. A jedini razlog zašto to čini jest taj što
je od svoje obitelji, plemena i nacije naslijedio običaj poštovanja državnih
zakona, plaćanja poreza i služenja u njezinim oružanim snagama - što bi
mu sve inače bilo strano i nezamislivo. Stoga temelj slobodne države čine
čvrste veze uzajamne odanosti svojstvene obitelji, a ne slabe veze pristanka
koje su od presudne važnosti u poduzeću.
Kada filozof želi reći da bi trebalo osnovati državu koja se temelji na
slobodi pojedinca, procjeni osobne koristi i pristanku, on od nas traži
da na državu gledamo kao na veliko poduzeće. On uzima idealni tip
koji je razvijen kako bi se opisali tržišni trendovi i prenosi ga u politički
život pretpostavljajući da će nam time omogućiti razumijevanje poli
tičkih trendova na isti način na koji nam je to omogućilo razumijevanje
ekonomskih trendova. Ali slobodna država nije poduzeće. Država nije
osnovana i ne opstaje tijekom vremena zbog procjene osobne koristi koja
postoji u poduzećima i trajnog pristanka među njezinim članovima, već
samo zahvaljujući vezama uzajamne odanosti koje postoje u obiteljima.
Istina je da se na financijske poslove države gleda iz ekonomskog aspekta
i da dobrovoljna imigracija i emigracija odražavaju izbor pojedinaca hoće
li sudjelovati u poslovima države. Ali to nije ono što slobodnu državu
čini institucijom sličnoj poslovnom poduzeću. I obitelj ima financijske
poslove na koje se treba gledati iz ekonomskog aspekta. I obitelj može
primiti nove članove koji nisu u njoj rođeni ili imati članove koji su se
otuđili i više ne održavaju odnose s njom. Međutim, to ne utječe na
osnovna obilježja obitelji, koja je osnovana i opstaje tijekom vremena
samo zahvaljujući vezama uzajamne odanosti među njezinim članovima.
Slobodna država, koja je jednako tako osnovana i može opstati samo
zbog veza uzajamne odanosti njezinih članova, u tom je pogledu kolektiv
kao i obitelj premda u većim razmjerima.
XII.
CARSTVO I ANARHIJA
Ljudi su nekoć uglavnom živjeli pod anarhičnim političkim

poretkom, što je značilo da su živjeli u nestabilnoj hijerarhiji obitelji,
klanova i plemena te bez stalne vlade ili vladara. Međutim, rastom
masovne poljoprivredne proizvodnje, veliko gomilanje bogatstva omogu
ćilo je da se prvi put uspostavi stalna vlada koja je s pomoću profesio
nalnih oružanih snaga mogla nametnuti svoju volju. Drugim riječima,
omogućeno je da poredak plemena i klanova zamijeni nova vrsta poli
tičkog poretka, državni poredak. Taj se prijelaz nije dogodio odmah.
Prve države bile su gradovi države, u kojima se više klanova ujedinilo
pod plemenskom vladom uspostavljenom oko urbanog središta. U tim
je gradovima državama još postojalo snažno nadmetanje među Hano
vima. No kad su ti gradovi pribavili sredstva kojima su mogli poduprijeti
vladara koji je zapovijedao stalnom oružanom snagom, brzo su počeli
sanjati o tome kako će ojačati pripajanjem susjednih gradova. Počevši sa
samo nekoliko tisuća profesionalnih vojnika, Sargon VeliH u dvadeset
četvrtom stoljeću pr. n. e. najprije je osvojio grad državu Sumer, a zatim
i Akad, nakon čega je zavladao cijelom Mezopotamijom i mogao se
proglasiti »kraljem svemira«.105 U toj su ga univerzalnoj težnji slijedili
brojni drugi osnivači drugih carskih država, koji su nastojali donijeti mir
i napredak cijeloj zemlji dovodeći je pod svoju suverenu vlast.106
Treba li onda svaka država nastojati vladati svemirom? Ili osim
granice koja je određena porazom na bojnom polju u neprestanom
nadmetanju između sukobljenih carstava postoji razumna granica koja
se može postaviti za državu?
Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je sagledati moguće
oblike političkog poretka koji se pojavljuju u prostornovremenskom
kontinuumu definiranom veličinom kolektiva za koji se pretpostavlja da
mu je pojedinac odan. Moglo bi se reći daje jedna krajnost ideal carstva,
IO5 Mare van de Mieroop, Cuneiform Texts and the Writing ofHistory (New York: Rou-
tledge, 1999), str. 70.
r°6 u Manentovu prikladnom sloganu: »Grad je značio rat i slobodu. Carstvo je značilo
mir (...) i imovinu.« Pierre Manent, A World BeyondPolitics? (Princeton, NJ: Princeton
University Press, 2006), str. 48.
XII. CARSTVO I ANARHIJA 89
države koja je u načelu bezgranična, pa se od pojedinca koji živi u takvoj

državi očekuje da bude odan kolektivu koji bijednoga dana mogao uklju
čivati bilo koje drugo ljudsko biće na zemlji. Druga je krajnost anarhija,
u kojoj nema centralizirane države, a pojedinac je odan malom, ograni
čenom kolektivu - obitelji ili klanu, selu, vlastelinstvu ili družini - koji se
sastoji od pojedinaca koje osobno poznaje.
Može se primijetiti da razlika između tih oblika poretka nije samo
razmjerna. Ona je ujedno bitna: carski i anarhični poredak temelje se na
pretpostavci odanosti prema vrlo različitim pitanjima. Anarhični ili feudalni
poredak izgrađen je na odnosima uzajamne odanosti među poznatim poje
dincima.107 Vođa mojeg klana ili gospodar mojeg vlastelinstva nije apstraktno
biće, već stvarna osoba kojoj sam vjeran jer sam joj zahvalan za djela veli
kodušnosti ili pomoć. Ja sam svjestan njegovih potreba, teškoća i uspjeha i
mogu imati ulogu, bilo malu bilo veliku, u tome da mu pomognem. On je
svjestan mojih potreba i teškoća, a trenutci u kojima uskače kako bi mi u
nečemu pomogao za mene su vrlo važni. A ako dođu teška vremena u kojima
vođa mojeg klana ili gospodar mojeg vlastelinstva prestaje biti vjeran svojem
plemenskom poglavici ili gospodaru, moja odanost tom pojedincu, koji je
učinio toliko za mene i za druge u mojoj zajednici, ostat će nepokolebana. S
druge strane, u carstvu sam prije svega odan samom carstvu i svim ljudima
koje bi ono trebalo predstavljati. Carstvom također vlada pojedinačno ljudsko
biće - car, kralj ili predsjednik - kojem sam se zakleo na vjernost. Ali taj vladar
nije netko koga osobno poznajem, kao što je to slučaj u anarhiji. Car ne zna
ništa o meni kao pojedincu, ne poznaje me i ne vodi brigu o meni.Ja od njega
ne primam osobnu pomoć niti mu pomažem u njegovim nevoljama a da bi
on to mogao znati. Car mi je toliko nepoznat da za mene nije ništa drugo
nego apstrakcija. Baš kao što ni ja za njega nisam ništa drugo nego apstrakcija.
Jednako tako su i ljudi nad kojima vlada za mene samo apstrakcija.
U anarhiji sam dakle odan pojedincu koji mi je poznat, dok sam u
carstvu vjeran velikoj apstrakciji.108 Upravo nam ta razlika omogućuje da
IO7 »Feudalni« poredci srednjovjekovne Europe i Japana bili su vrlo razvijene inačice
poretka plemena i klanova. Kao što Brierly naglašava, rasprava je o »državi« u vezi s tim
i mnogim drugim razdobljima u ljudskoj povijesti zastarjela. James Brierly, The Law of
Nations, 2. izd. (Oxford, UK: Orford University Press, 1936), 3.0 anarhičnom ili feudalnom
političkom poretku piše Hedley Buli, The Anarchical Society, 4. izd. (New York: Columbia
University Press, 2012). O prijelazu iz feudalizma u nacionalnu državu vidi: Hendrik Spruyt,
The Sovereign State andIts Competitors (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1994).
r°8 Mnogi su carevi uložili dosta truda ne bi li svoje podanike upoznali sa svojim oso
binama kako bi mogli osjećati da su odani caru kao pojedincu. Unatoč tomu, nikada nije
postojala odanost stvarnoj, poznatoj osobi.
shvatimo zašto se u carskom poretku anarhiju smatra najvećim zami-

slivim zlom. Jer je premisa carske države da mir i napredak većine čovje
čanstva ovise o univerzalnom umu cara, koji je za ljude velika apstrak
cija, te o univerzalnom miru i napretku koje je tako sposoban osigu
rati. Netko tko odanost poznatom pojedincu koji je njegov poglavar
ili gospodar stavi iznad odanosti carstvu u cjelini zapravo se odriče
svoje obveze prema univerzalnom poretku i većini nepoznatog čovje
čanstva za koje se smatra da ima koristi od toga univerzalnog poretka.
On tako ne postaje samo neprijatelj carstva već i čovječanstva. Slično
tome, možemo vidjeti zašto oni koji se zalažu za anarhični poredak s
takvim užasom gledaju na zagovornike carske države. Zahtijevajući da
se odanost carstvu stavi iznad odanosti poznatom pojedincu koji im
je pružio zaštitu i brinuo se za njihove potrebe, ti zagovornici carstva
zapravo zahtijevaju da se unište i iznevjere snažne osobne privrženosti
koje su bile temelj društva.
Iz ovih opažanja uviđamo da carstvo i anarhija nisu samo razli
čiti načini poretka političke moći. I carstvo i anarhija su normativno
načelo poretka te svoju legitimnost temelje na svojoj ukorijenjenosti u
moralnom poretku. To odgovara našem poimanju stajališta koja iznose
pobornici carstva i anarhije da bi svaki poredak trebao pružiti ne samo
praktične prednosti već i moralnu legitimnost i vrijednosti koje svako od
njih ima. Normativna načela poretka možemo gledati na sljedeći način.
Čovjekova odanost i sam politički život u anarhičnom su poretku
ukorijenjeni u moralnom načelu zahvalnosti poznatim pojedincima od
kojih je primljena pomoć. Pojedinac živi pod zaštitom obitelji ili klana,
a ta zaštita uključuje materijalno uzdržavanje, pomaganje u slučajevima
kada mu druga osoba nanese nepravdu, u slučaju obrane od stranaca,
podučavanju vještinama i tradiciji njegova naroda i obredu molitve
bogovima. Iz zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su mu sve to
omogućili, pojedinac se stavlja na raspolaganje u skladu s procjenom
glave obitelji ili klana. Tako pojedinac ima sve što mu treba, a njegove
obveze prema onima koji su mu pomogli u životu i za njega su se brinuli
potpuno su ispunjene.
Iako je moralna osnova takve politike uvjerljiva i očita, dobro su
poznate teškoće povezane s održavanjem anarhičnog ili feudalnog
poretka. Ponajprije, klanovi i plemena koja žive u anarhičnom društvu
neprestano su na rubu međusobnog ratovanja tako da rat, za koji smo
skloni zamišljati da se događa na periferiji društva, postaje samo središte

života tih ljudi. Slično tome, dok anarhična društva mogu i razvijaju
razrađene tradicije za rješavanje međusobnih sporova između pojedinaca
i kolektiva, takvu je pravdu često teško provesti bez pribjegavanja prijetnji
ratom pa je sama pravda talac odnosa moći između klanova i plemena.
Štoviše, uloga poznatog pojedinca u vladanju klanom nije bez osobitosti:
osobna priroda lokaliziranog vladanja znači da kvaliteta osobnih odnosa
s poglavarom ili gospodarom utječe na svaki aspekt nečijeg života. Poslje
dica toga jest to što se čak i o sudbonosnim pitanjima može odlučivati
na temelju predrasude koja je proizašla iz stare uvrjede ili neke druge
nebitne stvari, bez mogućnosti žalbe. Naposljetku, sloboda koju u anar
hičnom poretku imaju svi klanovi i plemena znači da je teško poduzeti
koordiniranu obrambenu akciju i daje ona nemoćna kada se suoči s disci
pliniranom vojnom akcijom države koja posjeduje profesionalne oružane
snage pod jedinstvenim zapovjedništvom.
S druge strane, u carskom je poretku sav politički život ukorijenjen u
moralnom načelu jedinstva nepoznatog čovječanstva, a to je načelo da je
svaki pojedinac dužan brinuti se za zajedničku dobrobit ljudskog roda.
Osvajanje anarhičnog kraljevstva klanova i plemena, koje je carska država
oduvijek smatrala kraljevstvom divljaka, »kraljevstvom rata«, stvara kraljev
stvo mira i blagostanja. Carska država osvajanjem posjeda kojim upravljaju
klanovi i plemena prekida ratne sukobe na tim teritorijima i istiskuje ih na
daleku granicu te umjesto njih uspostavlja univerzalni zakon koji je nepri
stran i jednak za sve ljude. Carska država s pomoću tog mira i toga univer
zalnog zakona otvara prostor za razvoj poljoprivrede, industrije i trgovine
te svima donosi gospodarski napredak. Upravo taj mir i napredak daju
moralno opravdanje zakonima i ratovima carske države za koje se smatra
da su na korist cijelom čovječanstvu.109
U odnosu na anarhični poredak, moralna je osnova carske države
barem u početku snažna. Ipak, i ovdje postoje teškoće. Prva od njih
jest činjenica da, gdje god je načelo jedinstva nepoznatog čovječanstva
usađeno u srž države, ono nužno dovodi do osvajanja, podčinjavanja
stranih naroda i uništavanja njihova načina života kako bi se »kraljevstvo
mira« kakvim ga carstvo smatra moglo proširiti. To je slučaj čak i kada se
IO9 O ljudskom jedinstvu kao načelu uređenja carskih država vidi: Michael Walzer, »Nation
and Universe«, u Tanner Lectures on Human Values (Salt Lake City: University of Utah
Press, 1990), 11:538-542.
VRLINA NACIONALIZMA
čini da carska država u određenom trenutku dobrohotno gleda na odnose

sa strancima zato što načelo jedinstva čovječanstva ne dopušta nikakvo
dosljedno milosrđe prema strancima. U okolnostima uobičajenog tijeka
političkih zbivanja svaki susjedni klan ili pleme moraju prije ili poslije doći
u sukob s carstvom zbog zemlje, resursa ili politike. No jedini prihvatljiv
ishod za carski um, koji smatra da svaki resurs pravom pripada cijelom
čovječanstvu i koji carsku državu smatra odgovornom za dobrobit čovje
čanstva, jest »pomirenje« suprotstavljenog klana ili plemena i pripojenje
spornog područja ili resursa. Svako takvo osvajanje podrazumijeva oduzi
manje slobode drugom klanu ili plemenu, kojeg će se ono odreći samo uz
strašne gubitke u ljudskim životima. A budući da carstvo nema nikakvo
unutarnje načelo koje može spriječiti da se ta strašna navika osvajanja i
razaranja ne ponovi svaki put kad je ta sloboda ugrožena, povratak toj
navici može se spriječiti samo silom koju carska država može primijeniti
u svojem okruženju.
Povrh toga, teškoće uzrokuju i opterećenja koje je carska država namet
nula zbog održavanja svojih vojski i utvrda, svojih palača, hramova i biro
kracije. Nametanje poreza i prisilno novačenje, kako za javne radove tako i
za vojnu službu, težak je teret za pojedinca. Doista, iz perspektive plemena
i klanova naviknutih na život u slobodi i samoodređenje, cjelokupan carski
poredak ima obilježja ropstva.
Usto, režim mira i blagostanja koji je nametnulo carstvo ima vrlo
posebno obilježje. Carstvo, koje tvrdi da daje zakon cijelom čovječanstvu,
nužno se bavi apstraktnim kategorijama ljudskih potreba i obveza, kate
gorijama koje su u njegovim očima »univerzalne«. No te su kategorije
uvijek odvojene od okolnosti i interesa, tradicije i težnji određenog klana ili
plemena na koje bi se sada trebale primijeniti.To znači da će se iz perspek
tive određenog klana ili plemena carski zakon često činiti loše zamišljenim,
nepravednim i pogrešnim. Međutim, sama premisa carstva, a to je njegova
briga za potrebe čovječanstva, klanu ili plemenu ne daje mogućnost da se
usprotivi jer njihovu želju da zaštite svoje interese i težnje carski poredak
neminovno smatra ograničenom i protivnom općoj dobrobiti čovječanstva
u cjelini. Stoga načelo jedinstva čovječanstva, koje je plemenito u teoriji,
brzo dovodi do podjele čovječanstva na dvije grupe: one za koje se smatra
da su naklonjeni dobrobiti čovječanstva tako što usvajaju carske kategorije
za određivanje korisnog i ispravnog i one za koje se smatra da se protive
dobrobiti čovječanstva tako što uporno razmišljaju u okvirima uobičajenih
kategorija plemena, koje carstvo osuđuje kao primitivne i barbarske.
Taj sukob između carskog zakona i tradicija i ideala plemena skreće nam
pozornost na ono što je možda najveća dvojba s kojom se suočava carska
država, a to je kako se težnja za ujedinjenjem čovječanstva može uskladiti
s empirijskom ljudskom naravi. Kao što je rečeno, carstvo zahtijeva da
pojedinac utvrdi i pokaže odanost kolektivu koji u načelu može uključivati
i svako ljudsko biće na zemlji. Ali zašto bi pojedinac trebao razviti veze
uzajamne odanosti koje su toliko široke? Vidjeli smo daje karakteristično
obilježje odanosti nastojanje da se članove određenog kolektiva brani od
vanjskih prijetnji: muž i žena se svađaju sve dok se ne suoče s nevoljama, a
onda se udružuju kako bi zajedno prebrodili probleme s kojima su se suočili.
Na isti se način plemena koja čine naciju međusobno nadmeću sve dok ih
opasnost ne sjedini u zajedničku obranu.™ Sto bi onda trebalo učvrstiti
odanost pojedinca prema svim drugim ljudskim bićima na zemlji? Ako ne
postoji zajednička prijetnja kojaje temelj ujedinjenog djelovanja, čini se da
je poziv na ujedinjenje cijelog čovječanstva potpuno isprazan. To dovodi
do poziva da se u ime zajedničkog cilja ignoriraju vrlo stvarne opasnosti s
kojima bi se određeno pleme ili nacija mogli suočiti, a koje su u njegovim
očima samo pobožna fikcija.111
Naravno da ljudska bića pokazuju suosjećanje i dobrotu prema strancima
bez obzira na naciju ili pleme. No iako mi možda odobravamo te činove, oni
su uglavnom kratka vijeka i ne mogu se uspoređivati s vezama uzajamne
odanosti koje su temelj političkog poretka.112 A činjenica jest da nas na djelo
vanje rijetko potiče odanost prema svim ostalim ljudskim bićima. Unatoč
tomu, carska država mora se graditi na nekoj vezi uzajamne odanosti, inače
njezini vojnici neće biti spremni za nju se boriti i umrijeti. Vidjeli smo da se
ni na mogućnost novčane naknade ni na prijetnju nasiljem, čime se svako
carstvo koristi u manjoj ili većoj mjeri, ne može dugoročno pouzdati. Sto je
onda veza odanosti koja drži carstvo na okupu?
Činjenica jest da su se od početka zabilježene povijesti vlada i oružane
snage carske države gradile na vezama uzajamne odanosti koje povezuju
članove jedne nacije - one vladajuće nacije oko koje se gradi carska država.113
110Vidi: Theodor Herzl, »Judaism«, u Zionist fflritings, prev. Harry Zohn (New York:
Herzl Press, 1973), str. 51.
111 Adam Ferguson, Ogled 0povijesti građanskoga društva (An Essay on the History of Civil
Society), str. 29.
112 Vidi Drugi dio, bilješku 88., gore.
rI3 Azar Gat, Nations, str. 111-131.

To je bio slučaj kod Perzijanaca, Grka i Rimljana te ništa manje kod Španjo
laca, Francuza i Engleza, koji su svi bili uspostavili velika carstva u kojima
je jedna nacija vladala nad mnogim drugima. U svim slučajevima vladajuća
nacija okuplja snažno povezanu jezgru pojedinaca koji će pod svaku cijenu
braniti jedni druge od naroda koje su osvojili i za koje smatraju da su im
stalna prijetnja.114 Carstvo zatim u tu jezgru može dodati druge savezničke
nacionalnosti - kao što su Perzijanci svojim temeljnim snagama dodali
Medijce, a Englezi Škote, Irce i Velšane - kao i manji broj pojedinaca
podrijetlom iz mnogih drugih nacionalnosti. Svi su oni važni za proširenje
broja pouzdane radne snage, a istodobno pridonose dojmu univerzalnosti
u carstvu te tako podupiru tvrdnje da ono simbolizira jedinstvo cijelog
čovječanstva. No to proširenje ne mijenja činjenicu da carstvo u konačnici
na okupu drži uzajamna odanost pripadnika vladajuće nacije, njegov jezik
i običaji te njegov jedinstveni način poimanja svijeta, kojem su ostale nacije
pozvane ili su prisiljene pridružiti im se. Stoga, iako carstva uzrok svojeg
postojanja žele poistovjetiti s krajnjim dobrom cijelog čovječanstva, to je
postojanje gotovo uvijek usko povezano s dominacijom jedne nacije na
štetu svih ostalih nacija.115
Anarhija i carstvo temelje se na normativnim načelima neizmjerne vjero
jatnosti i moći: odanosti poznatim pojedincima, koja obilježava anarhični
poredak, i jedinstvu čovječanstva, koje je težnja carskog poretka. Ne možemo
reći daje ijedno od tih načela pogrešno. Svako ima određeno mjesto u urav
noteženome moralnom sustavu. Unatoč tomu, kada bi se nekom od tih
načela dopustilo da prevlada i kada bi ga se prihvatilo kao primarno načelo
poretka u političkom svijetu, ono ne bi dovelo do slobode naroda, već do
njihova podjarmljivanja. Baš kao što carstvo ima tendenciju podjarmljivanja
naroda običajima i idealima vladajuće nacije, tako i anarhija ima tendenciju
njihova podjarmljivanja beskrajnim sukobima među lokalnim moćnicima.
"4 Povjesničari smatraju da pokoreni narodi često dižu pobune zbog gospodarskog
ugnjetavanja. Gospodarsko iskorištavanje nesumnjivo je prisutno u većini imperijalističkih
osvajanja. Ali naglašavanje te činjenice prikriva temeljnu sličnost između sukoba susjed
nih, neovisnih nacija i onih nacija koje nastaju unutar carske države, u kojoj se osvojena
nacija gotovo uvijek pobuni protiv strane nacije koja ju je podčinila.
IT5 Zagovornici carske države po pravilu ne smatraju da samo iskorištavaju druge nacije
svijeta. Postoje, naravno, iznimke, a Niall Ferguson upravo tako opisuje uspon Britan
skog Carstva. Niall Ferguson, Empire (NewYork: Basic Books, 2002). Za uravnoteženiji
prikaz vidi: Anthony Pagden, Lords ofAll the World (New Haven, CT: Yale University
Press, 1995); David Armitage, The Ideological Origins of the British Empire (Cambridge,
UK: Cambridge University Press, 2000).
XIII.
NACIONALNA SLOBODA
KAO NAČELO PORETKA
Carstvo i anarhija dvojbe su koje muče čovječanstvo još od davnih

vremena. Najstariji biblijski politički motivi - primjerice, priča o babi
lonskoj kuli u kojoj je vodstvo toga grada nastojalo pod jednim jezikom
ujediniti čovječanstvo u svrhovitu zajednicu i priča o Noinoj arci,
malenoj, poznatoj zajednici koju je odbacilo nasilno i anarhično čovje
čanstvo - daju naslutiti koliko su duboko ta dva zla urezana u sjećanja
naših predaka.1161 zaista, problem carstva i anarhije u središtu je poli
tičkog učenja hebrejske Biblije. Izraelski su proroci kao odgovor na tu
dvojbu predložili treću vrstu političkog poretka: svojevrsnu izraelsku
instituciju nacionalne države koja, zadržavajući ono najvažnije u tim
poredcima, a odbacujući ono što ih čini najopasnijima, nastoji nadići
dvojbu između carstva i anarhije.117
Razmotrit ćemo taj alternativni politički poredak. Rekao sam da bi
pod carstvom odanost pojedinca trebala biti usmjerena prema čovje
čanstvu u cjelini, a u anarhičnom bi poretku pojedinac trebao biti odan
politički neovisnoj obitelji ili klanu. Ovdje se predlaže redoslijed kojim
se odanost usmjerava prema instituciji koja se nalazi točno na konceptu
alnoj sredini između drugog poretka: nacionalne države.
Pod nacijom mislim na brojna plemena sa zajedničkim naslijeđem,
koje obično uključuje zajednički jezik ili religijske tradicije i povijest
udruživanja protiv zajedničkih neprijatelja - obilježja koja tako ujedi
njenim plemenima omogućuje da sebe smatraju zajednicom koja se
razlikuje od ostalih takvih susjednih im zajednica.118 Pod nacionalnom
IJ6 Knjiga Postanka 6,5-8,14,11,1-9.

Ir7 Razlika između gradova država, nacionalnih država i carstava obrađena je u Grosby,
Biblical Ideas ofNationality, str. 29—39,121—122; Yoram Hazony, »Empire and Anarchy«,
Azure 12 (zima 2002.), str. 27-70; Azar Gat, Nations, 3,83.
IJ8 Mili smatra da zajedničko naslijeđe nacije stvara dio čovječanstva »koje međusobno
ujedinjuje naklonost koju ne osjeća prema nekome drugom«. Ta se naklonost temelji na

»identitetu političkih prethodnika; nacionalnoj povijesti i uspomenama; kolektivnom
ponosu i poniženju, radosti i žaljenju povezanim s istim događajima u prošlosti.« Mili,
državom mislim na naciju čija su se različita plemena okupila pod jednom

stalnom vladom, neovisnom od svih ostalih vlada.
Prvo, te definicije znače da je nacija oblik zajednice, ljudski kolektiv
koji sebe smatra različitim od ostalih ljudskih kolektiva. Takva zajednica
može postojati neovisno o državi i ne mora uključivati svakog pojedinca
koji živi u državi.119 Drugo, te definicije znače daje tako stvoreno jedin
stvo uvijek sastavljeno od više dijelova jer plemena koja su se tako ujedi
nila nastavljaju postojati i nakon što se postigne nacionalna neovisnost.120
Sto znači kad se kaže da se nacionalna država nalazi na konceptu
alnoj sredini između carstva i anarhije? Ponajprije, nacionalna država
vlada mnogim obiteljima i klanovima, a carstvo vlada mnogim nacijama.
Nacionalna je država po veličini između obitelji ili klana i carske države.
Međutim, nacionalna se država također kvalitativno razlikuje od anar
hičnoga i carskoga političkog poretka. Nacija se razlikuje od obitelji ili
klana po tome što nije zajednica pojedinaca koji se međusobno osobno
poznaju. Nitko, bez obzira na to koliko truda uložio, ne može osobno
poznavati čak ni manji dio pojedinaca koji čine naciju. Drugim riječima,
nacija se ne sastoji od poznatih pojedinaca, već je bezlična apstrakcija, u
istom smislu u kojem je čovječanstvo apstrakcija. No nacija se istodobno
također razlikuje od cijelog čovječanstva po tome što ima prilično prepo
znatljiva obilježja. Ima vlastiti jezik, zakone i vjerske tradicije, vlastitu povi
jest neuspjeha i postignuća. To znači da se svaka nacija razlikuje od svih
ostalih nacija i da pojedinac koji je pripadnik određene nacije na nju gleda
kao na konkretno i stvarno biće, baš kao na osobu, obitelj ili klan. Kada se
Representative Government {Predstavnička vladavina), str. 391. O religiji kao glavnom čim
beniku u definiranju nacionalnosti vidi: Gertrude Himmelfarb, »The Dark and Bloody
Crossroads: Where Nationalism and Religion Meet«, The National Interesi^ (ljeto 1993.),
str. 53-61. Ograničena zemlja ili teritorij obično je dio toga nacionalnog naslijeđa. Ali valja
primijetiti da identitet ograničenoj zemlji daje nacija koja na njoj živi, a ne zemlja naciji,
kao što se često tvrdi. O raspravi vidi esej Stevena Grosbyja »Territoriality« u BiblicalIdeas
ofNationality, str. 191—212.
TI9 Miller, Nationality, str. 19-27; Gat, Nations, str. 23. Izbjegavao sam koristiti se pojmom
»etnička pripadnost«, koji je danas popularan u akademskoj literaturi, jer se čini da on
samo pridonosi nepotrebnom umnožavanju pojmova - grčka riječ etnos tradicionalno se
prevodi kao »nacija« ili »narod«.
120 Stoga je nacionalist onaj koji podržava ne samo neovisnost nacije već i njezino ujedi
njenje. U tom smislu Joseph Ellis piše daje zbog svoje nepokolebljive podrške ujedinjenju
pod snažnom središnjom vladom tijekom i nakon Američkog rata za neovisnost George
Washington bio »najveći nacionalist među nacionalistima«. Joseph Ellis, The Quartet (New
York: Vintage, 2015), str. 109.
XIII. NACIONALNA SLOBODA KAO NAČELO PORETKA 97
plemena neke nacije ujedine kako bi uspostavila nacionalnu državu, ona u

nju donose poznato i prepoznatljivo obilježje nacije, njezin jezik, zakone i
vjerske tradicije te poraze i pobjede koje su doživjeli tijekom povijesti. A
pojedinac koji preuzima teret koji je nametnula nacionalna država čini to
iz odanosti konkretnoj i poznatoj naciji kojoj pripada. Po tome se nacio
nalna država razlikuje od carske države, za koju pojedinac obično nije vezan
takvom odanošću (osim ako nije, naravno, pripadnik vladajuće nacije ili
ako je u savezu s vladajućom nacijom koja smatra da carstvo pripada njoj).
Želio bih sada razmotriti koja se vrsta načela uređenja pojavljuje nakon
što smo koncipirali političku odanost, koja je u anarhičnom poretku važnija
od odanosti poznatom pojedincu, ali nije ni upola važna kao imaginarna
odanost nepoznatom čovječanstvu. Ovdje, na prekretnici između anarhije
i carstva, nalazimo novo načelo poretka ukorijenjeno u moralnom poretku:
načelo nacionalne slobode. To načelo povezanoj i snažnoj naciji pruža priliku
da zadrži neovisnost i samoupravu, da odoli primamljivim pozivima carstva
i anarhije i da živi u skladu s vlastitim interesima i težnjama. Općenitije, to
načelo podržava stvaranje svijeta u kojem postoji mnogo nacionalnih država
koje slijede vlastite specifične ciljeve i razvijaju vlastitu viziju ljudskog života,
svaka »pod vlastitom lozom ili vlastitim stablom smokve«.121
Stoga se može smatrati da načelo nacionalne slobode iz svakog od
dvaju načela s kojima se nadmeće uzima ono što je ključno i konstruk
tivno: od načela carstva uzima ideju vjernosti koja je usmjerena prema
uopćenoj državi, a ne prema poznatim ljudima, čiji je korisni učinak stva
ranje velikog prostora mira unutar njezinih granica, te mogućnost nepri
stranog pravosudnog sustava, koji više nije vezan za politiku poznatih
kolektiva. Od načela anarhije zadržava ideal vladara posvećenoga razli
čitim potrebama i interesima, tradicijama i težnjama određene zajed
nice koja se razlikuje od svih ostalih. To se očituje u usmjerenosti prema
vladanju nad jednom nacijom, koja onda sprječava invaziju stranih sila
i prvi put prihvaća ideju da i sloboda drugih nacija sama po sebi donosi
potencijalnu dobrobit.
Je li doista moguće govoriti o slobodi nacije? Izrael se svakako radovao
svojem bijegu iz egipatskog ropstva na Crvenome moru, a upravo se takva
vrsta slobode nacije od carstva slavi svake godine na dan neovisnost u
Češkoj, Grčkoj, Indiji, Irskoj, Izraelu, Poljskoj, Srbiji,Južnoj Koreji, Svicar-
121 Mihej 4,4. Usp. Kraljevi 1,4,25.

skoj, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama.122 Međutim,

budući da se danas gotovo sva politička misao usredotočuje na slobodu
pojedinca, čini se da je i sama ideja nacionalne slobode postala dvojbena.
Nije li sloboda nešto što pripada samo pojedincu, ljudskom biću koje doživ
ljava i pravo izbora i ograničenja te se raduje kada ima »pravo izbora«?123
Istina je da sloboda opisuje vidokrug postupaka i doživljaja pojedinca,
baš kao što su interesi, težnje, uspjesi, porazi, čežnja, strah i patnja obilježja
života i mentalnog aspekta pojedinca. No ti i slični pojmovi također se
rabe za opisivanje ljudskih zajednica. Kada, primjerice, majka s više djece
strada u nesreći ili se razboli, kažemo da obitelj pati. Moguće je, ako
se ustraje na tome, zamisliti majku, njezina supruga i svako od njezine
djece kao različite pojedince koji zbog toga traumatičnog događaja poje
dinačno proživljavaju svoju osobnu patnju. No to nije ono što članovi
obitelji proživljavaju u takvim okolnostima. Oni su o obitelji naviknuli
razmišljati kao o kolektivu, o cjelini, i svatko od njih ostale članove svoje
obitelji smatra dijelom sebe. A tako sada proživljavaju i obiteljsku panju:
svi osjećaju ne samo patnju majke već i oca, braće i sestara i svi znaju
da i ostali tako pate za njim. Svi to doživljavaju kao zajedničku patnju,
tugu i breme. A kada ih mi, njihovi prijatelji i susjedi, posjetimo, patnju
cijele obitelji i mi doživljavamo na isti način, kao zajedničku patnju,
tugu i breme. Drugim riječima, obitelj nije samo skup pojedinaca. Ona
je također entitet koji posjeduje određena svojstva koja joj pripadaju kao
kolektivu, kao cjelini. Jedno od njih jest da svatko - to što članovi obitelji
ono što se događa ostalima doživljavaju kao nešto što se događa njima
samima - može doživjeti kao dijeljenje određenih iskustava. Upravo se
na to iskustvo zajedničke patnje misli kada kažemo da obitelj pati, da je
obitelj potresena, daje obitelj pretrpjela strašan udarac i da će joj trebati
vremena da se oporavi.124
Kao što obitelj može osjetiti patnju, tako može doživjeti uspjeh i
poraz, čežnju i strah, interese i težnje. Obitelj koja ore s pomoću volova
može imati zajednički interes za kupnju traktora. Ona može uživati u
uspjehu što je kći koja se plašila da neće moći imati djecu rodila dijete.
122 Knjiga Izlaska 15, 20-21.

I23 Milton i Rose Friedman, Free to Choose (New York: Harcourt Brace, 1979).
I24 Netko bi možda rekao da se »patnjom« metaforički koristi kada se govori o patnji
obitelji jer ono što se podrazumijeva pod patnjom obitelji nije baš isto što i patnja poje
dinca. To je prihvatljivo sve dok nam je jasno da patnja obitelji, iako se razlikuje od patnje
pojedinca, nije ništa manje stvarna. Takvo razmišljanje zahtijeva da se pojmom »metafora«
koristimo suprotno uobičajenoj aristotelovskoj uporabi.
Može imati zajednički cilj da jednog dana krene na putovanje u Svetu

Zemlju i može dijeliti mišljenje da je došlo vrijeme za to putovanje.
Ništa od toga ne sprječava pojedinca da se u određenom trenutku odupre
težnjama svoje obitelji. Zapravo, osoba se može odlučiti potpuno odvojiti
od svoje obitelji. No kada ih pogodi velika nevolja, otkrivši da i dalje dijele
osjećaje s njima i žele sudjelovati u njihovu životu, čak se i te prognane
duše mogu vratiti svojoj braći.
Sve se od navedenog može reći i za veće ljudske kolektive poput klana,
plemena i nacije. Primjerice, poznato nam je kako narod može pretr
pjeti patnju jer smo je svi osjetili. Osjetili smo je, recimo, kada je izveden
atentat na predsjednika ili premijera, kada su pripadnici naše nacije ubijeni
na našim ulicama ili su ih držali kao taoce u stranoj zemlji ili kada su naši
vojnici ili policajci poraženi u bitki. Pojedinac koji osjeća odanost prema
svojoj naciji sve to doživljava kao da se događa njemu samome. I kao što
je slučaj kada je riječ o obitelji, nije ispravno reći da svaki od tih milijuna
pojedinaca osjeća vlastitu patnju kao pojedinac. Naprotiv, svi istodobno
osjećaju patnju drugih. Težak osjećaj povrijeđenosti i poniženja ispunjava
javni prostor i odražava se na sve što se događa diljem zemlje pa se čak i
vrlo mala djeca, koja ne razumiju što se dogodilo, osjećaju povrijeđenima i
posramljenima. Cijela je nacija povrijeđena. Cijela je nacija posramljena.125
A kao što nacija može patiti, jednako tako može osjetiti posljedice
ropstva. Kada jedan narod otkrije da mu se oduzima imovina i da su mu
sinovi i kćeri prisiljeni služiti drugima u ostvarivanju ciljeva koje on ne
podržava; kada mu je zabranjeno govoriti vlastitim jezikom ili ispunja
vati vjerske obveze; kada mu oduzimaju djecu ili mu prisilno uskraćuju
tradicionalni oblik podučavanja; kada se njegove pripadnike ubija, zatvara
i muči zato što su pružili otpor - kada se sve to dogodi, nacija osjeća da
je žrtva ropstva. Dapače, čak i ako postoji netko tko je iz nekog razloga
pošteđen izravnih učinaka progona koje nacija trpi, i on će se osjećati kao
žrtva ropstva, kao da se sve to događa njemu samome.
Ako nacija može osjetiti posljedice ropstva, onda sigurno može osje
titi i slobodu. Pripadnici nacije mogu doživjeti slično iskustvo kada su
I25 Vidi: Lenn Goodman, »The Rights and Wrongs of Nations«, u Judaism, Human Rights,
and Human Values (Oxford, UK: Oxford University Press, 1998), str. 143. Akademik je nasto
jao naglasiti utjecaj suvremenih sredstava komunikacije na takva kolektivna iskustva. Ali,
kao što Gat ističe, i nepismena društva mogu prenositi kulturu putem mreže religijskih
centara diljem zemlje, okupljanjem javnosti tijekom sajmenih dana kako bi čuli novosti i
preko putujućih glazbenika, pjesnika, pripovjedača i čitatelja. Vidi: Gat, Nations, str. 12-13.
oslobođeni od ugnjetavanja, mogu osjetiti radost oslobađanja. I mogu

nastaviti dijeliti iskustvo moći, izgrađivati se i prema vlastitim težnjama
odrediti kojim će putem krenuti a da se pritom nisu prisiljeni pokoravati
nekoj drugoj naciji ili carstvu. Možemo se prisjetiti daje namjera politike
stvoriti okolnosti u kojima većina poduzima korake kako bi se ostvarili
ciljevi koje se smatra nužnima ili poželjnima. Kada pojedinac osjeća da
je kolektiv spreman ostvariti ciljeve koje smatra nužnima ili poželjnima,
on osjeća veliko oslobođenje od ograničenja. Drugim riječima, osjeća
slobodu kolektiva: slobodu obitelji, klana, plemena ili nacije za koju je
vezan uzajamnom odanošću.126
Ja kao dio slobodnog kolektiva doživljavam nešto što se poprilično
razlikuje od izričite slobode da kao pojedinac kažem što god želim ili
idem kamo god želim. Zbog toga je primamljivo reći daje sloboda poje
dinca jedno, a kolektivna sloboda nešto drugo i da se politička sloboda
sastoji i od jednog i od drugog. Ali stvarnost nije tako jednostavna. Budući
da pojedinca uz njegovu obitelj, pleme ili naciju uvijek veže uzajamna
odanost, pogrešno je pretpostaviti da može imati političku slobodu ako
obitelj, pleme ili nacija nisu slobodni.
Možemo, primjerice, razmotriti probleme na koje nailazi oslobo
đeni rob. Skloni smo vjerovati da rob za oslobođenje iz ropstva i pravo
na samoodređenje treba samo kupiti slobodu od gospodara ili pobjeći u
tajnosti. Međutim, to nije nužno točno. Ako su mu supruga i djeca robovi,
onda mu to što je ostvario osobnu slobodu neće donijeti takvo oslobo
đenje. Kao što je rečeno, pojedinac neprestano teži zdravlju i napretku
kolektiva za koji je vezan uzajamnom odanošću. Oslobođeni rob koji
je tako vezan za svoju obitelj svakodnevno proživljava njihove muke
kao nešto što se događa njemu samome. Ne raduje se ni tome što je
slobodan ni tome što prema vlastitim težnjama može odrediti kojim će
putem krenuti. A nije li takvoj osobi uvrjedljivo i glupo reći da sada može
»odrediti kojim će putem krenuti« kada nikako ne može pronaći način
da pomogne svojoj supruzi i djeci koji su još robovi? Istina je da on može
slobodno izabrati neku od mogućnosti koje su mu preostale. No on će
shvatiti, kao što i mi moramo shvatiti, da mu je jedino što uistinu želi
nedostižno. Uskraćeno mu je zbog ograničenja koja su nametnula drugi i
on neće biti slobodan dok i njegova obitelj ne bude slobodna.
I2“ O »kolektivnoj autonomiji« vidi: Miller, Nationality, str. 88-89.

Isto je i s pojedincem koji bježi iz svoje zemlje dok pleme ili nacija u
kojoj je odgojen i dalje trpi tiraniju despotskog režima. Takav pojedinac
u tim okolnostima ne može više »odrediti kojim će putem krenuti«, kao
što to ne može učiniti muškarac čiju suprugu i djecu drže u zatočeništvu.
Znajući da je njegov narod izmučen i u opasnosti, živeći svoj život u
izgnanstvu, on je poput oslobođenog roba kojem je uskraćeno jedino
što uistinu želi. Radovat će se osjećaju stvarne slobode tek kad oslobode
njegov narod i kad se bude mogao vratiti kući.
Primjer iz novije povijesti moje nacije može biti poučan. Većinu je
Zidova u Europi tijekom Drugoga svjetskog rata ubila njemačka vlada i
oni koji su je podržavali. U to je vrijeme u Americi i Britaniji te u britan
skim protektoratima poput Palestine, gdje su živjeli moji baka i djed, bilo
na milijune Zidova. Ti su Zidovi dobro znali da njihovu braću u Europi
masovno ubijaju, a među Zidovima koji su ih htjeli spasiti začuo se vapaj
za pomoć. Jedan od njih bio je moj djed Meir, koji je vlastima napisao
pismo u kojem je zahtijevao da ga se naoruža i pošalje u Europu. I sigurno
nije bio jedini. No na njegovo pismo nitko nije odgovorio. Amerikanci i
Britanci brinuli su se za svoje interese, koji se nisu poklapali s pokušajima
spašavanja. Britanci su se silno trudili spriječiti Židove da svoju sigurnost
nađu u Palestini tako što su presretali izbjeglice i deportirali ih u zatvore
ničke logore u inozemstvu. Sjedinjene Američke Države također su odbile
bombardirati željezničke pruge kojima su Židove prevozili do koncen
tracijskih logora. Stoga je istrjebljivačka mašinerija funkcionirala tijekom
cijelog rata bez znatnijeg otpora Amerike ili Britanije. Milijuni Zidova,
koji su bili raštrkani među tim velikim nacijama, uživali su u velikoj
osobnoj slobodi, no dok su njihove sunarodnjake Židove nemilice ubijali
i nitko ih nije mogao spasiti, shvaćali su, kao što i mi moramo shvatiti, da
im je jedino što uistinu žele nedostižno. Unatoč formalnim slobodama
pojedinaca koje su im bile zajamčene, oni nisu imali nacionalnu slobodu
te stoga nisu ni bili slobodni. Nacionalna sloboda došla je tek uspostav
ljanjem židovske nacionalne države u Izraelu, koju je moj djed doživio.
Ovdje se, kao i u mnogim drugim slučajevima, smatra da sloboda poje
dinca ovisi o slobodi njegove obitelji, klana, plemena i nacije - to jest o
slobodi i samoodređenju kolektiva kojem je odan i čiju patnju i poniženje
doživljava kao svoje vlastito. Ako je kolektiv toliko podijeljen, progonjen,
ugrožen i zlostavljan da nema nade da će postići svoje ciljeve i težnje, tada
kolektiv nije slobodan, a nije slobodan ni pojedinac.
XIV.
VRLINE NACIONALNE DRŽAVE
Ekonomski sustav slobodnog poduzetništva temelji se na spoznaji

da pojedinac želi unaprijediti kvalitetu svojeg života i materijalne prilike
te je uređen tako da tu potrebu zadovolji na najbolji mogući način i bez
prevelike štete. Drugim riječima, nastoji realno gledati na glavna obilježja
ljudske naravi i postići najbolje što se može postići uzimajući u obzir ta
obilježja. Politički se poredak nacionalnih država jednako tako temelji na
spoznaji da pojedinac neprestano želi i aktivno teži zdravlju i napretku
obitelji, klana, plemena ili nacije za koju je vezan uzajamnom odanošću
te je uređen tako da tu potrebu zadovolji na najbolji mogući način i bez
prevelike štete.
U ovom poglavlju opisujem pet načina na koje se poredak neovisnih
nacionalnih država, nakon što se uzme u obzir ljudska želja za kolek
tivnom slobodom i dopusti joj se da pronađe svoj najpotpuniji i najvažniji
izražaj, prepoznaje kao nadređen anarhičnim i carskim oblicima političkog
poretka s kojima se nadmeće.
i. Nasilje je potpuno potisnuto na rubna područja. Želja za kolektivnim

samoodređenjem u anarhičnom se političkom poretku izražava neovi
snošću pojedinog klana i plemena od svih ostalih. U takvim okolnostima
odanost pojedinca klanu ili plemenu od njega zahtijeva da za te kolektive
ide u rat, bilo radi ostvarivanja njihovih interesa bilo radi postizanja pravde
kada nenasilno rješavanje sukoba ne uspije. Njihovi interesi i pravda doista
nisu dostižni bez stalne prijetnje nasiljem, a sav je život obilježen njime.127
Kada pojedinac svoju odanost usmjeri prema nacionalnoj državi,

njegova se želja za kolektivnom slobodom i samoodređenjem također
usmjerava prema nacionalnoj državi. To ne znači da on više nije odan
svojem klanu ili plemenu, no ako se plemena uspješno ujedine pod naci
onalnom državom, želja za slobodom i samoodređenjem klana ili plemena
ograničena je snažnom željom da se postigne unutarnja povezanost nacije
I27 O nasilju u. porptku plemena T klanova vidi: Steven Pinker, The BetterAngels of Our
Nature (New Ydrk: Pehguin, 2012), posebno str. 47—55.

XIV. VRLINE NACIONALNE DRŽAVE 103
u kojoj žive. Drugim riječima, želja za unutarnjom povezanošću nacije

utječe na to da se ratnim sukobima prestane koristiti kao sredstvom za
ostvarivanje interesa klanova i plemena tako da se oni više ne zbivaju na
području države i u njih se upušta samo kako bi se obranio velik nacio
nalni unutarnji poredak i mir. Slično tome, provođenje pravde, koje se po
potrebi rješavalo nasiljem među klanovima i plemenima, preuzima pravni
sustav, policija i sudovi koji su odgovorni nacionalnoj vladi te samim time
na njih ne može utjecati određena pripadnost obitelji, klanu ili plemenu.128
Tako nacionalna država sprječava da se ratovanjem koristi kao sred
stvom rješavanja sukoba na širem teritoriju, a rat više nije sastavni dio
ljudskog života. Naravno da oni koji služe državi u vladi ili vojsci i dalje
sudjeluju u borbama između nacionalnih država te u njihovim ratovima.
Ali sada nasilje puno rjeđe utječe na život pojedinca i gotovo se uvijek
događa daleko od njegova doma, gdje njegova obitelj često može mirno
živjeti čak i dok se negdje drugdje ratuje. Uspostavljanje takvog mira, u
kojem na obiteljski i ekonomski život uglavnom ne utječe nasilje, prva
je inovacija nacionalne države, a na njoj se temelje mnoge njezine druge
inovacije.
2. Prijezir prema imperijalističkom osvajanju. Nacionalna je država

institucija ograničenih razmjera. To znači da vladari nacionalne države
nasljeđuju političku tradiciju koja granice nacije i njezinu potrebu da se
obrani smatra postavljanjem prirodnih granica njezinu proširenju te su
stoga skloni preziranju ideje o osvajanju drugih nacija. To se posve razli
kuje od carske države, čija politička tradicija ne priznaje takve granice i
čiji vladari uvijek pronalaze razloge za pokoravanje drugih naroda. Kao
što je rečeno, oba su stajališta ukorijenjena u moralnom poretku - impe
rijalisti ustraju na tome da je jedino ispravno proširiti carstvo mira i
gospodarskog napretka koje će njihova vladavina donijeti čovječanstvu, a
nacionalisti ističu da je jedino ispravno naciji osigurati slobodu i pravo na
samoodređenje. I oba su stajališta na neki način prihvatljiva. No prijezir
prema ratovima čija je svrha neograničeno širenje teritorija, što je i uzrok
i posljedica političkog ideala nacionalne države, sam je po sebi toliko
koristan da može biti dovoljan kako bi se razlučile varijable između ta
dva različita stajališta.
I2$ U saveznom ili sličnom režimu Jjd&dja,Pa ’ lokalni

zakoni. Ali oni su i dalje odgovorni na^j^MMŽ^tŠai koja ih nadgleda, V$li pogl. XV.
Iako se zazor prema osvajanju drugih nacija često prikazuje kao dobrona
mjernost prema drugima, važno je razumjeti daje to, prije svega, izražavanje
određenog stajališta prema interesu nečije nacije. Često se pogrešno pretpo
stavlja da sve nacije smatraju, kao što su smatrali Rimljani, da dobivaju na
snazi kada druge nacije prisile da se podlože njihovoj vladavini te da time
povećavaju gospodarstvo iz kojeg mogu ubirati poreze i tako povećati vojne
snage koje mogu poslati na bojište. Ali postoji alternativna tradicija, koja
potječe iz drevnog Izraela, a koja takve carske države smatra u biti slabima i na
takvo neograničeno širenje s prijezirom gleda kao na nešto što naciji koja ga
želi donosi više štete nego koristi. Herder to dobro opisuje kada piše o bitnoj
slabosti carskih država i, nasuprot tome, snazi nacionalne države:
»Stoga je najprirodnija država s jednom nacijom, proširenom obitelji
s jednim nacionalnim karakterom. To se održava stoljećima i najprirod
nije se razvija ako vođe dolaze iz naroda (...) Stoga ništa nije u očitijoj
suprotnosti sa svrhom političke vlasti od neprirodnog proširenja država,
mahnitog miješanja raznih rasa i nacionalnosti pod jednim žezlom.
Ljudsko je žezlo preslabo i prekrhko da bi se na njega nakalemili takvi
neskladni dijelovi. Takve su države samo zakrpane naprave, krhki strojevi
(...) a njihovi sastavni dijelovi povezani su makinalnim izmišljotinama
umjesto da su povezani osjećajima (...) Te bi prisilne saveze, te beživotne
nakaznosti, samo prokletstvo sudbine osudilo na besmrtnost. No povijest
pokazuje da su oruđa ljudskog ponosa izrađena od gline i da će se, kao i
sve izrađeno od gline, rastopiti ili raspasti u komadiće.«129
Herder u ovom odlomku carsku državu opisuje kao ništa drugo nego
»prokletstvo« za sve uključene strane. Prema tom stajalištu, ljudska je vlada
vina u biti ograničena onim što može postići, a može biti jaka i učinkovita
samo kada se oslanja na »povezanost osjećajima« koji jednu naciju ujedi
njuju u nacionalnu državu čije je vođe izabrao narod. »Neprirodno proširenje
država«, koje mnoge nacije prisiljava da se udruže pod jednim vladarom, ne
temelji se na takvoj povezanosti osjećajima. Ono samo povećava opterećenja
i teškoće koji se gomilaju u državi dok joj se dodaju »neskladni dijelovi«
I29 J. G. Herder, Ideje zafilozofiju povijesti čovječanstva (Ideen zur Philosophie der Geschichte
der Menschheit), str. 324. Hume tvrdi slično upozoravajući na to da veći dio nacije ne zani
maju ratovi koji se vode daleko od njihove kuće. Zato za carstva kaže da »će uvijek propasti
(...) brzo nakon osnivanja«. David Hume, »Of the Balance of Power«, Essays, ur. Eugene
F. Miller (Indianapolis, IN: Liberty Fund, 1985. [1753]), str. 340-341. Montesquieu, Burke i
Adam Smith također nisu podržavali carstvo. O njihovim se stajalištima raspravlja u ese
jima Michaela Moshera, Udaya Singha Mehta i Emme Rothschild u Empire andModern
Political Thought, ur. Sankar Muthu (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2012).
koji nisu povezani uzajamnom odanošću, sve dok na kraju ne postane samo
»zakrpana naprava« koja stenje pod težinom tih muka.
Takav pristup podupire spoznaja da se zdravlje nacije ne očituje samo
u njezinoj vojnoj i gospodarskoj snazi već i u drugim obilježjima koja su
jednako važna. Ono što Herder opisuje kao »nacionalni karakter koji se
održava i razvija stoljećima« odnosi se na ono što sam ja nazvao unutarnjom
povezanošću i kulturnim naslijeđem nacije. A upravo se to obično gubi šire
njem carske države. Razlog je tome što pokorene nacije u državu donose
vlastite težnje, nevolje i interese, a ta sve veća različitost otežava upravljanje
državom, slabi uzajamnu odanost koja ju je držala na okupu, usmjerava
njezinu pozornost i trošenje resursa na suzbijanje unutarnjih sukoba i nasilja
koji su joj prethodno bili nepoznati i tjera vladare da primijene sredstva
prisile kako bi održali mir. Kada dođe do toga, vladari postaju zaokupljeni
spletkama i pregovorima između sukobljenih strana u dalekim zemljama.
To godi njihovoj taštini jer im omogućuje da sebe vide kao »svjetske ljude«.
No njihovo je poimanje stranih nacija između kojih nastoje uspostaviti mir
zapravo gotovo uvijek ograničeno na vanjštinu, na isprazne karikature, tako
da primjenom površnih, navodno »univerzalnih« sredstava koja su im na
raspolaganju na udaljene krajeve zemlje često učine više štete nego koristi.130
U međuvremenu, kada im se netko obrati s pitanjem koje se tiče zdravlja
i' napretka njihove vlastite nacije, oni na to ne obraćaju gotovo nikakvu
pozornost i potajno zamjeraju tom ometanju »unutarnjih poslova« smatra
jući da bi se trebali baviti važnijim pitanjima. Tako vladari okreću misli na
nešto drugo i postaju gotovo jednako nesvjesni briga vlastitog naroda te
interesa stranih nacija kojima žele upravljati.
Na sve to s užasom gledaju narodi s jakim nacionalnodržavnim tradici
jama, koji običavaju prezirati ideju da bi čelnici njihove zemlje trebali ulagati
napore u očuvanje i upravljanje carstvom stranih nacija, a ne u osnaživanje
plemena vlastite nacije u svojoj zemlji. Vladari nacije koja ima takvo stajalište
imenuju se među njezinim pripadnicima zbog uzajamne odanosti koja ih
veže za vlastiti narod i omogućuje im da potrebe nacije doživljavaju kao svoje
vlastite. Ondje gdje se poštuje takva odanost, vladari ostaju usredotočeni na
T3° Kao što Mili kaže za Engleze u Indiji, njihovo je miješanje »gotovo uvijek bilo pogrešno.
Pravi uzroci koji će odrediti blagostanje i bijedu, napredak ili propadanje Indijaca nadi
laze njihovu spoznaju. Oni nemaju nužna znanja da bi mogli posumnjati u postojanje tih
uzrok, a kamoli za prosudbu njihovih posljedica. Možda se najvažnijim interesima zemlje
može (...) loše upravljati a da oni to i ne primijete.« Mili, Predstavnička vladavina {Repre
sentative Government), str. 418.
zdravlje i napredak vlastite nacije ne samo povećavajući njezinu gospodarsku

i vojnu moć već i održavajući i jačajući unutarnju povezanost nacije i brinući
se za jačanje i prijenos njezina kulturnog naslijeđa. Ostajući odani vlastitom
narodu, oni će to doživljavati kao da i sami neprestano jačaju i brinut će se da
bez njih ne ostanu pri širenju carstva. Zapravo, uz poraz na bojnom polju, taj
je zazor prema gubljenju snage nacije zbog vladanja stranim zemljama glavni
razlog suprotstavljanja težnjama vladara da daljnjim osvajanjima uzdignu
sami sebe. Stoga veze uzajamne odanosti, zajedno s nacionalno-državnom
tradicijom, koje neprestano naglašavaju i važnost odanosti vladara vlastitom
narodu, uvelike ograničavaju politički vidokrug nacionalne države i uspostav
ljaju državu kojaje sklonija tome da drugim nacijama dopusti da upravljaju
same sobom, a ne da ih se pokušava pripojiti jednu za drugom.
To ne znači da nacionalna država po svojoj prirodi teži miru. Opasnosti
koje nacionalnoj državi prijete od nepoznatih neprijatelja mogu biti sasvim
stvarne, a vladari nacionalne države moraju procijeniti hoće U upotrijebiti
silu kako bi odgovorili na te opasnosti, nastojati izmijeniti uvjete duž svojih
granica ili izvan njih Hi će sami pokušati promijeniti granice. Vidjeh smo
mnogo takvih ratova među narodima: ratove između Engleza i Iraca, Srba
i Hrvata, Indije i Pakistana, Izraela i arapskih država itd. Postupci čelnika
nacionalnih država u takvim sukobima mogu katkad biti opravdani, a katkad
potpuno pogrešni. Ne može se poreći da su pompozno pretjerano samopouz
danje i fanatizam često obilježavah javni diskurs kada je riječ o ratu sa susje
dima ih da nacionalni čelnici često pribjegavaju nepotrebnom ratovanju kako
bi stekli neku teritorijalnu, političku ih ekonomsku prednost.
No iako nacionalna država ne teži nužno miru, za nju se može ustvrditi
još nešto, i to ništa manje bitno: budući da nacionalna država nasljeđuje poli
tičku tradiciju koja prezire osvajanje stranih naroda, ratovi između nacionalnih
država uglavnom imaju relativno ograničene ciljeve, resurse koji se u njih
ulažu i razmjere razaranja i patnje koju uzrokuju. Nakon potpisivanja Vestfal-
skoga mirovnog ugovora, to se često isticalo za nacionalne države Zapadne
Europe koje su stotinama godina vodile međusobne ograničene ratove radi
stjecanja političke ili ekonomske prednosti, ah se nisu upuštale u neograničeno
ratovanje čija je svrha bila potpuna eliminacija drugih nacionalnih država.131
'31 Ovo nije nevažno postignuće s obzirom na to daje od 1337. do 1453. pet engleskih kraljeva
potrošilo najbolje resurse svojeg naroda na neuspješne pokušaje da osvoje Francusku. Za
noviji primjer takve eliminacionističke politike treba samo pogledati podjelu Poljske 1795.,
zbog koje ta nacija nije više bila neovisna. Zemlje koje su sudjelovale u podjeli - Austrija,
Rusija i Pruska - nisu bile nacionalne države.
Naravno da su se u Europi u posljednjih četiri stotine godina vodili

opći ratovi koji su za sobom ostavljali pustoš. No ratovi koji sada proga
njaju Europu -as njom i svijet - nisu bili ratovi između nacionalnih
država koje su željele izboriti prevlast nad svojim suparnicima. Bili su
to više ideološki ratovi vođeni u ime neke univerzalne doktrine koja je
trebala donijeti spas cijelom čovječanstvu. Zbog te univerzalne doktrine,
vojske su slane u svijet kako bi uništavale nacije jednu za drugom, a cilj im
je bio rušenje uspostavljenog poretka života u svakoj osvojenoj naciji. Tako
je bilo u Tridesetogodišnjem ratu, koji se vodio kako bi se u Europi uspo
stavilo katoličko njemačko carstvo. Tako je bilo i u napoleonskim ratovima,
koji su nastojali srušiti stari politički poredak i uspostaviti liberalno fran
cusko carstvo na cijelom kontinentu i izvan njega. A ništa drukčije nije bilo
ni u Drugome svjetskom ratu, u kojem je nacističkome njemačkom carstvu
cilj bio uspostaviti novi poredak prema vlastitoj iskrivljenoj univerzalnoj
logici o tome kako bi se trebalo postići spasenje čovječanstva.132
Za razliku od ovih ideoloških prevrata, na Prvi se svjetski rat često
poziva kao na paradigmatski rat između nacionalnih država. O uzrocima te
katastrofe napisane su brojne knjige, no dvojbeno je hoće li se ikada izvesti
nedvosmislen zaključak. Nakon svega rečenoga, smatram da su najčešća
objašnjenja rata, kojima danas uče srednjoškolce diljem Zapada, potpuno
neuvjerljiva. Sraz između srpskog nacionalizma i Austrijskog Carstva zasi
gurno je bio neposredan uzrok sukoba. No ništa u težnji Srba da oslobode
neke teritorije pod kontrolom Austro-Ugarske nije moglo potaknuti niti
održati rat koji je više od četiri godine aktivirao najveće resurse svih najmoć
nijih carstava na zemlji, ubio oko dvadeset milijuna ljudi i fizički uništio
cijeli kontinent. Baš kao što ni ostatak rasprave - o krutosti sustava europ
skog saveza, međusobnim obećanjima uzajamne pomoći u slučaju sukoba,
brzini kojom je trebalo provoditi mobilizacijski raspored - nije uvjerljivo
objašnjenje. To uglavnom opisuje način na koji je rat počeo, no to nije ni
blizu objašnjenju zašto je rat trajao toliko godina i uz takvu cijenu umjesto
da je prekinut primirjem čim je postalo očito kolike žrtve uzima.
Kako bih razumio što je održalo Prvi svjetski rat i učinilo ga užasom kakav
je postao, mislim da se moram osvrnuti na imperijalizam koji je dominirao
politikama Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke. Kao što su tada isticali
mnogi promatrači, rat se ni na koji način ne može odvojiti od pomahnitalog
O nečemu sličnom govori se u djelu Henryja Kissingera, Svjetski poredak (Weltor-

dnung), str. 37., 41-44.
širenja prekomorskih carstava, što je između 1871. i 1914. dovelo do toga da

Europljani i Japanci osvoje i pripoje otprilike četvrtinu Zemljine kopnene
površine, uglavnom u Africi, Aziji i Tihom oceanu. Zbog zapanjujuće agre
sivnog širenja, posebno Britanskog i Francuskog Carstva, mnogi su - osobito
u Njemačkoj - zaključili daje razdoblje europskog sustava nacionalne države
zapravo završilo. Umjesto njega su na površinu počeli izbijati sukobi između
malog broja »svjetskih država«, univerzalnih carstava koja su svijet željela obli
kovati prema vlastitoj želji. Čini se daje isto stajalište zauzeo njemački car
Vilim II., a on i njegovi ministri očito su vjerovali da se samo eliminacijom
Francuske kao važne sile na kontinentu i ujedinjenjem velikog dijela Srednje
i Istočne Europe pod njemačkim »vodstvom« mogu nadmetati s britanskom
svjetskom državom kojaje već imala globalnu dominaciju. Upravo je nužnost
uvođenja takve trajne promjene u srž europske politike stajala iza odlučnosti
Njemačkog Carstva da uđe u weltkrieg - svjetski rat - baš kao što su impe
rijalistički ratni ciljevi poput pripajanja cijeloga Bliskog istoka imali veliku
važnost u donošenju odluka Britanaca i Francuza.
Prvi svjetski rat u velikoj je mjeri bio plod zaluđenosti europskih naci
onalnih država imperijalizmom. Sve dok je utrka za prevlast nad preko
morskim carstvima među tradicionalnim zapadnoeuropskim nacionalnim
državama poput Britanije, Francuske i Nizozemske bila samo natjecanje, u
Europi je bilo moguće održati sustav nacionalne države kao obilježje odnosa
između »civiliziranih« nacija (dok se za »necivilizirane« narode u Africi i Aziji
smatralo da ne zaslužuju vlastite neovisne nacionalne države). No novouspo-
stavljeno Njemačko Carstvo nije se opredijelilo za ideal nacionalne države.
Kao što ni njegovi vođe nisu smatrali razumnim da svoje resurse usmjere na
pokušaj širenja u Africi kada bi se golemo carstvo moglo lakše i iskoristivije
izgraditi na europskom kontinentu.133 Drugim riječima, uzrok Prvoga svjet
skog rata bio je odlučnost Njemačke da na kontinentu ponovno uspostavi
imperijalizam i tako zauvijek okonča europski poredak nacionalnih država
- i jednaka odlučnost Britanije da to spriječi. Uzroci Prvoga svjetskog rata
u tom su pogledu nevjerojatno slični uzrocima Drugoga svjetskog rata. Oba
su se prije svega vodila zbog bojazni da će Njemačka ujediniti Europu pod
njemačkim carem. Oba su bili carski ratovi koji su odražavali univerzalne
težnje. A razaranje koje su prouzročili bilo je razmjerno tom cilju.134
T33 Tako je Hitler izjavio da će slavenski narodi biti Njemačkoj ono stoje Indija bila Bri
tancima. Ferguson, Empire, str. 279.
*34 Rasprava o knjizi Fritza Fischera Germany’s WarAims in the First World War (New
York: Norton, 1968) u velikoj je mjeri oblikovana Fischerovom tezom da Njemačka mora
Stoga težnje nacionalnih država uglavnom dovode do malih ratova

čija je svrha regulirati hijerarhiju moći ili prekrojiti granice među njima.
S druge strane, univerzalne težnje carskih država često dovode do velikih
ideoloških ratova čiji je cilj zauvijek izmijeniti svijet, a razaranja koja
uzrokuju razmjerna su tom cilju. Među narodima sa snažnim nacional-
nodržavnim tradicijama učinak veza uzajamne odanosti koje povezuju
pripadnike nacije jest sljedeći: one ograničavaju opseg ratova koje vode
nacionalne države tako što stalno skreću pozornost vladara na nedaće
s kojima su suočene njihove nacije i na ono što mogu učiniti da ojačaju
materijalni napredak, unutarnju povezanost i kulturno naslijeđe te nacije
unutar njezinih granica. Zato nacionalistički državnik s prijezirom gleda
na upotrebu oružanih snaga pod njegovim zapovjedništvom kako bi
se pokorile strane nacije te smatra da je upravljanje krizama u stranim
zemljama koje su uzrokovane ili pogoršane prisutnošću tih oružanih
snaga traćenje njegova mandata.
U tom je pogledu korisno razmotriti sudbinu američkog imperija
lizma, na koji se 1890-ih nakratko gledalo s oduševljenjem.135 Sjedinjene
Američke Države pod predsjednikom Williamom McKinleyem odlu
čile su postati svjetskim carstvom čija je misija prenijeti svoje kulturno
naslijeđe kršćanstva i kapitalizam na necivilizirane dijelove svijeta. U
ime te velike vizije SAD je osvojio Filipine, Kubu, Portoriko i druge
otočne posjede španjolskog carstva, ali su naišle na snažan vojni otpor.
Amerikanci, koji su sebe smatrali osloboditeljima, zbog svoje su kolo
snositi velik dio krivnje za Prvi svjetski rat. No ovaj se zaključak ne mora prihvatiti kako
bi se prepoznala snaga Fischerova argumenta da su Nijemci bili motivirani imperijalistič
kom strategijom na kontinentu, da su se godinama pripremali za njezinu provedbu i da
su krizu u Srbiji očito vidjeli kao priliku da nastave s njezinom provedbom. Te činjenice
mogu Njemačkoj pripisati krivnju za rat samo ako se pretpostavi da su britanski i fran
cuski imperijalizam igrali malu ili nikakvu ulogu u izazivanju krize i produljivanju rata
kada je on već bio u tijeku. Knjiga Christophera Clarka Mjesečari, kao i druge knjige
koje smatraju daje Prvi svjetski rat započeo gotovo slučajno, obično ignoriraju ili uma
njuju desetljeća imperijalističkog nadmetanja koje je Njemačku dovelo u sukob s Brita
nijom zbog obilježja svjetskog poretka koji je nastojala nametnuti (zbog čega su srpski
nacionalisti, čije su spletke bile neposredan uzrok rata, ostali jedini stvarni »negativci«
u priči). O raspravi vezanoj za Fischerovu tezu vidi: John C. G. Rohl, »Goodbye to Ali
That (Again)? The Fischer Thesis, the New Revisionism, and the Meaning of the First
World War« InternationalAffairs 91 (2015). O njemačkim imperijalističkim težnjama
također vidi: Vejas Gabriel Liulevicius, War Land on the Eastern Front (Cambridge, UK:
Cambridge University Press, 2005.); Pierre Manent, A WorldBeyondPolitics?, str. 83-84.
U5 Nedugo prije toga, izbjegavanje zauzimanja prekomorskih posjeda bila je dosljedna
američka politika. Primjerice, predsjednik Grover Cleveland je 1893. tvrdio daje pri
pojenje Havaja »izdaja misije naše nacije. Misija naše nacije je izgraditi i od onoga što
imamo stvoriti veću zemlju umjesto da pripojimo otoke«. Citirano u John Judis, The Folly
ofEmpire (New York: Scribner, 2003), str. 26.
nijalne represije zaglibili u nizu ratova.136 Ponovno se pojavio veliki

prijezir prema stranim carstvima zbog kojeg su izvorno nastale Sjedi
njene Američke Države, a američko vodstvo, od Teddyja Roosevelta
do Woodrowa Wilsona, brzo je izgubilo zanimanje za prekomorsko
širenje. Neovisnost je ubrzo obećana Filipinima i Kubi. Nakon ekspe
rimentiranja s idejom velikog, ideologijom vođenog svjetskog carstva,
Amerikanci su se vratili svojoj nacionalnodržavnoj tradiciji, a nje su se
držali do završetka Drugoga svjetskog rata.I37Ali što je bilo s europ
skim nacionalnim državama? Cak su i protestantske nacionalne države
poput Engleske i Nizozemske prvobitno odustale od imperijalizma
samo u pogledu svojih težnji u kontinentalnoj Europi. Snaga katoličke
Španjolske bila je izgrađena na bogatstvu njezina golemoga preko
morskog carstva i te su nove protestantske sile, uključujući Francusku,
željele imati vlastita carstva kako bi bile financijski i vojno konkurentne.
Ta dvojnost neovisnih europskih sila - nacionalističkih unutar vlastite
domovine, ali imperijalističkih kada je riječ o osvajanju naroda Azije,
Amerike i Afrike - pokazuje nešto što je u mnogim pogledima zastra
šujuće.138 Agresivno prekomorsko širenje Britanije, Francuske i Nizo
zemske na kraju je potaknulo i oblikovalo imperijalističke ideologije u
Njemačkoj, Italiji i Japanu - ideologije koje su s prijezirom gledale na
cijeli europski nacionalnodržavni sustav. U dva svjetska rata koja su slije
dila, kao i u poslijeratnom razdoblju, američki su državnici prvi prepo
D6 Stuart Creighton Miller, Benevolent Assimilation (New Haven, CT: Yale Univer-
sity Press, 1984). O imperijalističkim težnjama tog razdoblja vidi: Theodore Roosevelt,
»Expansion and Peace«, The Independent, 21. prosinca 1899., u The Strenuous Life (Mine-
ola, NY: Dover, 2009 [1910]), str. n-18.
D7 Teddy Roosevelt, koji je u početku i sam bio jedan od najotvorenijih zagovornika
američkog carstva, promijenio je mišljenje i počeo napadati »profesionalne internacio-
naliste« i »pomodare svih vrsta koji srozavaju zdravi nacionalizam«. Citirano u Judis, The
Folly ofEmpire, str. 113. Zapravo, američki predsjednici nisu mogli ponovno zainteresi
rati svoju naciju za prekomorske ratove sve dok Japanci 1941. nisu napali Pearl Harbor.
D« Izopačenost ove dvojnosti možda se najbolje zrcali u činjenici daje Engleska, čija je
običajna tradicija zabranjivala ropstvo na vlastitom tlu, također naveliko trgovala robljem,
a njezini brodovi prevozili su milijune afričkih robova u Ameriku. Naposljetku je, potkraj
osamnaestog stoljeća, zbog protivljenja kršćana britanska vlada postala snažan zagovornik
ukidanja ropstva diljem svijeta. (Vidi: David Brog, In Defense ofFaith [New York: Enco-
unter, 2010], str. 125-156). No čak i ta promjena mišljenja nije spriječila Britaniju da nastavi
širenje svojeg carstva u uvjerenju da čovječanstvu donosi kršćanstvo i civilizirane institucije.
znali katastrofalne posljedice imperijalizma te su u konačnici postigli

da načela nacionalističkoga političkog poretka budu općeprihvaćena.'39
3. Kolektivna sloboda. Ljudska bića neprestano žele i stalno nastoje

postići zdravlje i napredak obitelji, klana, plemena ili nacije za koju su
vezani uzajamnom odanošću. Čovječanstvo pod poretkom neovisnih
nacionalnih država postiže najveći stupanj slobode u ostvarivanju takvoga
kolektivnog zdravlja i napretka. Pokušajmo shvatiti zašto je tome tako.
Sloboda i samoodređenje kolektiva imaju istaknuto mjesto u poretku
plemena i klanova. U njemu je briga za materijalni napredak kolektiva,
njegovu unutarnju povezanost i kulturno naslijeđe sveobuhvatna. Ipak,
ne može se reći da ljudska bića koja žive pod takvim poretkom imaju
najveći mogući stupanj kolektivne slobode i samoodređenja. Razlog je
tome to što su ti klanovi i plemena, bez obzira na to što uživaju pred
nosti slobode, stalno u ratu, čiji su razmjeri nepoznati nama koji smo
odrasli živeći u državi. A zato što sve napore neprestano ulažu u preživ
ljavanje i međusobno ratovanje, oni obično žive u strašnom siromaštvu
i ne mogu napredovati u umjetnosti i industriji te ne mogu posvetiti
pozornost unaprjeđenju kulturnog naslijeđa koje su im ostavili njihovi
predci. Stoga, umjesto da mogu slobodno raditi što ih je volja, klanovi
ili plemena zaključuju da zapravo robuju stalnom životu u ratu i neredu
od kojeg ne mogu pobjeći iako bi možda voljeli da su okolnosti drukčije.
Takve se okolnosti mogu usporediti s izgledima za kolektivno samo
određenje u nacionalnoj državi. U takvoj je državi između brojnih supar
ničkih plemena koja imaju zajednički jezik ili religiju i koji su se u jednom
trenutku u povijesti udružili radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva sklopljen
trajni mir. Svako pleme koje je pod zaštitom nacionalne države odriče se
vlastitog samoodređenja i mogućnosti nasilnih odgovora na provokacije
drugih plemena te se izlaže upletanju države. No svako pleme također stječe
*39 Međutim, američka podrška poretku neovisnih nacionalnih država nije bila jed
noznačna. Entuzijastična podrška Woodrowa Wilsona nacionalnom samoodređenju
nije ga spriječila da nastavi raditi na uspostavljanju Lige naroda kao nekoj vrsti prisilne
međunarodne vlade. Cilj mu je bio uspostaviti međunarodni zakon prema kojem bi se
odlučivalo na sudu »kao stvarno pravilo vladanja među vladama« - stoje u suprotnosti sa
samoodređenjem njezinih država članica (Pakt Lige naroda, preambula i članci 10. - 17.).
Franklin Roosevelt tijekom Drugoga svjetskog rata također je spajao predanost nacio
nalnom samoodređenju s vjerom u »trajni sustav svjetske sigurnosti« (Atlantska povelja,
članak 8.). Takva su stajališta bila otvoreno antiimperijalistička, ali također su nastojala
uspostaviti novi svjetski poredak koji je sam po sebi zahtijevao uspostavu neke vrste carstva.
velike prednosti u pogledu svoje kolektivne slobode. Te prednosti dijelom

proizlaze iz činjenice daje rat istisnut na granice države te je stoga moguć veći
materijalni napredak. Svako pleme pod tim novim uvjetima može u skladu
s vlastitim kulturnim naslijeđem razviti svoje sposobnosti u poljoprivredi,
umjetnosti, industriji i školstvu te prakticiranju i razvoju svoje vjere.
Međutim, takav nacionalni mir omogućuje i nešto što ima dalekosežniji
utjecaj. Pojedinac je na skupinu plemena kojoj je pripadalo i njegovo pleme
- naciju - oduvijek gledao kao na ujedinjenu cjelinu u razdobljima kada se
sklapa savez kako bi se suočilo s vanjskim prijetnjama. U tim je trenutcima
osjećao da se ono što se događa naciji događa i njemu samome. Uspo
stavljanjem nacionalne države taj osjećaj ostaje trajno utisnut u njegovoj
duši. On ne razmišlja samo o tome kako pod zaštitom nacionalne države
znatno poboljšati sposobnost svojeg plemena da se obrani od vanjskih
neprijatelja ili o njegovoj potpunoj slobodi da ostvari materijalni napredak
i izgradi svoje kulturno naslijeđe. On također razmišlja o naciji u cjelini i
kako maksimalno poboljšati unutarnju povezanost nacije. Razmišlja i o
tome kako poboljšati sposobnost nacije da ostvari materijalni napredak
te o njezinoj sposobnosti da razvije svoje kulturno naslijeđe - zajedničko
kulturno naslijeđe plemena koje je prije svega bilo osnova za uspostavu
nacionalne države. Sada na ono što se događa cijeloj naciji gleda kao na
nešto što se događa njemu samome, i to ne samo tijekom rijetkih razdoblja
plemenskog saveza, nego neprestano. A iako se i dalje brine za svoje pleme,
sve dok ono nije diskriminirano ili ga ne ugrožavaju druga plemena, najvaž
niji će biti neovisni život nacije. To znači da će pojedinac, poput ostalih
pripadnika svojeg plemena, imati i doživjeti puno veću kolektivnu slobodu
i samoodređenje nego ikad prije.
Zagovornici carske ili univerzalne države tvrde da se iste prednosti
koje klanovi i plemena stječu u smislu svojega kolektivnog samoodređenja
u nacionalnoj državi mogu osigurati i pod carskom državom te da čak
mogu biti bolje. Naposljetku, kažu oni, ako se plemena mogu udružiti u
uzajamnoj odanosti da bi uspostavili nacionalnu državu, zašto nacije ne
bi stvorile sličnu uzajamnu odanost i od sebe stvorile carstvo?
Ali potpuno je krivo uspoređivati osnivanje carske države s osnivanjem
slobodne nacionalne države. Prijelaz iz poretka plemena i klanova u nacio
nalnu državu nudi veće mogućnosti za kolektivno samoodređenje plemena.
Razlog tome je to što je velika prepreka samoodređenju naoružanih i poli
tički neovisnih klanova i plemena neprestana šteta koju jedni drugima nanose
svojim neumoljivim ratovanjem. Nacionalna država iskorištava istinsku

uzajamnu odanost koja već postoji među tim zaraćenim plemenima - zajed
nički jezik ili religiju te povijest tijekom koje su se kao saveznici međusobno
branili od zajedničkih neprijatelja - kako bi uspostavila jedinstvenu nacionalnu
vladu i tako uvelike smanjila stalne potencijalne ratove istodobno stvarajući
golem novi prostor za izražavanje zajedničkog samoodređenja tih plemena.
Takvo se drastično poboljšanje ne događa na prijelazu od nacionalne države
u carstvo. Ako je nacionalna država snažna i ako je postigla unutarnju pove
zanost, ona je ratno nasilje već istisnula na svoje granice. Stoga, iako bi carska
država možda uklonila rat još dalje od teritorija nacije, takvu se promjenu
zapravo ne doživljava kao znatnije poboljšanje uvjeta. Naprotiv, ona znači da
se vojnici nacije, umjesto da brane vlastite granice, nalaze daleko od kuće i
angažirani su u obrani teritorija stranaca. U zamjenu za tu upitnu korist, nacija
se s drugim nacijama, s kojima ne dijeli jezik ni religiju i s kojima u povijesti
nije bila saveznik u međusobnoj obrani u većim ratovima, mora okupiti pod
jednom vladom pa tu nema apsolutno nikakve osnove za istinsku uzajamnu
odanost. Budući daje nasilu spojena sa stranim nacijama koje imaju vrlo razli
čito kulturno naslijeđe te vlastite potrebe i interese, jedino što nacija doživljava
jest velik gubitak kolektivnog samoodređenja. Svakako ne doživljava ništa
slično slobodi koja se ujedinjenjem plemena pod neovisnom nacionalnom
državom osjećala u cijeloj zemlji.
Sada se često tvrdi da se nacija ne mora osjećati otuđenom od carstva pod
koje je podvedena zajedno s brojnim stranim nacijama. Zašto, pita se, nacija
ne bi mogla osjećati odanost prema carskoj državi koja joj pruža materijalne
koristi i nudi joj priliku da se pridruži plemenitom cilju ujedinjenja čovječan
stva? Zasigurno je istina da bi neki narodi mogli imati veliku korist ako im je
carska država naklonjena - čak i ako ona nastoji osvojiti dodatne nacije. Ali ista
proizvoljna carska moć koja je u jednom trenutku naklonjena podređenoj naciji
tu naklonost s lakoćom može promijeniti. Naravno, nacije su to tijekom povi
jesti stalno doživljavale i besmisleno je nadati se da će carsku državu dugoročno
zanimati dobrobit bilo koje podređene nacije. Carstvo ima mnogo drugih briga
i mnoge druge nacije nadmeću se za njegovu naklonost. Okolnosti se mijenjaju,
a carstvo koje je išlo određenim smjerom pada pod utjecaj različitih dužnosnika
s drugim prioritetima i drugim pogledima. Kolo sreće se na kraju uvijek okrene,
a nacija kojoj je carstvo nekoć bilo naklonjeno osvijesti se i shvati daje poro
bljena. Naravno, oduvijek je porobljena jer je nacija koja je podređena carskoj
državi. No u dobrim je vremenima lako zaboraviti na činjenicu da si porobljen.
Carska država ne može biti slobodna država. Ona je uvijek despotska

država. To može biti dobrohotni ili bezobzirni despotizam, ovisno o okol
nostima i karakteru njegovih dužnosnika u određenom trenutku; i može biti
naizmjence dobrohotan prema jednoj podređenoj naciji, a bezobziran prema
drugoj. Ali u svakom slučaju, carska država naciji ne pruža slobodu. Samo
nacionalna država, kojom upravljaju pojedinci iz plemena koja su dio nacije,
može biti slobodna država - jer će se samo vladari koji su za tu naciju vezani
uzajamnom odanošću i koji ono što se događa naciji doživljavaju kao da se
događa njima samima trajno posvetiti slobodi i samoodređenju te nacije.
Iz toga proizlazi da će poredak nacionalnih država biti poredak koji
nacijama pruža najveću mogućnost kolektivnog samoodređenja. Taj se
zaključak može izvući iz dobro poznate teze da sloboda postoji samo tamo
gdje vlast drže brojna neovisna središta moći. To je zapažanje poznato i u
području gospodarstva, u kojem postojanje sustava kojim dominira jedna
korporacija ili udruženje proizvođača koji imaju monopol znači da ostali
nikada neće imati priliku da se slobodno natječu na tržištu bez obzira na
službena prava koja možda imaju. A isto je i u unutarnjoj politici nacije, u
kojoj je plemenske i slobode pojedinca gotovo nemoguće održati ako vlada
rova moć nije ograničena prisutnošću drugih središta moći. Ista pojava očita
je i na razini poretka nacija: nacija može ostvariti svoju slobodu i samoodre
đenje samo u sustavu kojim ne dominira jedan centar moći, carska država,
čija će se sposobnost da provodi zakone u dogledno vrijeme neminovno
preispitivati. Naravno, poredak nacionalnih država, u kojem se nadmeće
više centara moći sam po sebi ne jamči da će određena nacionalna država
imati resurse da izdrži vanjske pritiske koji je mogu nagnati da se okrene
politikama koje nisu u interesu njezina naroda. No tamo gdje postoji više
središta moći, pokušaj da se odupre takvom pritisku može, u načelu, naći
podršku u drugim centrima moći koji bi mogli ponuditi pomoć. Tako su
upućivanjem poziva Engleskoj i Francuskoj Nizozemci na kraju uspjeli
osigurati svoje samoodređenje unatoč pritisku Španjolske. Amerikanci
su na isti način, nakon što nisu uspjeli postati neovisni o Britaniji, uspjeli
zahvaljujući pješačkim i pomorskim snagama koje su stigle iz Francuske.
To je dobro sažeo Vattel, koji je primijetio da je jedini smisao načela
»ravnoteže snaga« u međunarodnim poslovima, koje ustraje na stalnom
oprezu da neka od nacija ne bi postala presnažna, upravo u očuvanju
mogućnosti nacionalne slobode u cijelom sustavu država.
Kako piše: »Zato je nastala poznata ideja političke ravnoteže ili ravno
teže snaga. Pod tim se podrazumijeva raspodjela snaga kako nijedna vlast
ne bi mogla potpuno prevladati i donositi zakone za ostale (...) [Najbolje

je] pribjeći upravo spomenutoj metodi, formiranju konfederacija koje će
pružiti otpor najmoćnijima i spriječiti ih da donose zakone. To je ono što
danas čine europski vladari.«'40
Valja primijetiti kako Vattel ne smatra da se ravnoteža snaga među
državama održava radi mira ili stabilnosti, kao što se često govori. Umjesto
toga, svrha ravnoteže snaga jest osigurati da ni jedna nacija ne postane
toliko snažna da bi mogla »donositi zakone« za ostale nacije. Drugim rije
čima, svrha je ravnoteže snaga očuvanje slobode nacija da same za sebe
donose zakone - što znači da će očuvati svoju neovisnost i samoodređenje.
Vrijednost kolektivnog samoodređenja, koja je našim predcima bila
poznata iz poretka plemena i klanova, do izražaja najviše dolazi u insti
tuciji nacionalne države. Nacija koja je u stanju uspostaviti mir između
različitih plemena koja joj pripadaju i suzdržava se od trošenja svojih
resursa na pokušaje da osvoji druge nacije i nametne im vlastiti poredak,
postavila je temelje za život u nacionalnoj slobodi - slobodi koju dijele
ljudi koji su odani jedni drugima i koji svoje snage mogu usmjeriti na to
da se razvijaju na temelju vlastitoga jedinstvenog naslijeđa, a da se pritom
nisu prisiljeni prikloniti nekoj drugoj naciji ili carstvu. Tako se ljudska
želja za kolektivnom slobodom i samoodređenjem čuva i njeguje te se
prenosi kako bi ojačala i iskoristila sve dobrobiti koje pruža, a istodobno
što je više moguće smanjila štetu koja iz nje proizlazi.'4'
Jednako tako, u kolektivnoj slobodi koju omogućuje nacionalna država
ne sudjeluju samo oni koji su rođenjem postali pripadnici nacije i koji
izvorno dijele njezin jezik, religiju i povijest. Neovisna nacionalna država
može i često prihvaća nova plemena i klanove koji su s nacijom spremni
uspostaviti veze uzajamne odanosti i svojim jedinstvenim sposobnostima
pridonijeti njezinim postignućima. Tako su Englezi u širu britansku
naciju prihvatili Skote, Velšane i Sjeverne Irce. Hinduistička je većina u
indijsku državu prihvatila Sikhe, a u Izraelu je židovska većina prihvatila
Druže, beduine i druge zajednice koje zajedno s njom služe u vojsci.'43
T4° Emer de Vattel, The Law of Nations, 3.47-48. Moj prijevod. Za općenitiju raspravu
o slobodi koja zahtijeva »diverzifikaciju i decentralizaciju moći u društvu« vidi: Robert
Nisbet, »The Contexts of Democracy», u The March of Freedom, ur. E. J. Feulner Junior
(Washington, DC: Heritage Foundation, 2003), str. 223; Michael Oakeshott, »The Poli
tical Economy of Freedom«, u Rationalism in Politics and Other Essays (Indianapolis, IN:
Liberty Fund, 1991 [1962]), str. 388-389.
T4T Goodman, »The Rights and Wrongs of Nations«, str. 154-155.
'42 Mnogi muslimani u Indiji i u Izraelu također služe u vojsci i na visokim položajima u vladi.
No do koje se mjere te muslimanske zajednice mogu potpuno integrirati, ostaje otvoreno pitanje.
Isto je svuda u svijetu, gdje manji klanovi i plemena odlučuju uspostaviti

veze trajne uzajamne odanosti s većom nacijom koja je spremna pošto
vati njihove jedinstvene tradicije i osigurati im prostor za razvoj. Tako ta
prihvaćena plemena mogu osjetiti slobodu nacije i doživjeti je kao svoju
vlastitu, kao što to čine i pripadnici drugih plemena unutar nacija.
Imperijalisti se gnušaju nad brigom o naciji i smatraju je uskogrudnom
i ograničenom. No posvećenost poboljšanju uvjeta za vlastiti narod te
izgradnji vlastitog naslijeđa uvelike nadmašuje život posvećen suzbijanju
pobune stranih država. Iako su naizgled skučene i ograničene, samona-
metnute granice nacionalne države zapravo su ključne za slobodu nacije
i oslobađaju je od okova carstva. U tako oslobođenoj nacionalnoj državi
nacionalno vodstvo svoju energiju može usmjeriti prema stvaranju nečega
što ima istinsku vrijednost: jedinstvenoj zemlji i ljudima s karakterom i
voljom za istinu.
4. Konkurentan politički poredak. Napoleonov imperijalizam isticao

se po tome što nije tolerirao države koje nisu bile oblikovane prema
njegovu revolucionarnom režimu, a posljedica toga bila je uspostava istoga
pravnog sustava za cijelu Europu. Za njega je čak i drevna institucija
poput Mletačke Republike, koja je nastala kao grad država i čija je ustavna
tradicija opstala više od tisuću godina, bila samo grozota koju je trebalo
uništiti.143 Lenjinova misao i sovjetski imperijalizam tijekom svojih sedam
deset godina dijelili su isto uvjerenje da je čovjek shvatio krajnju poli
tičku istinu koju svi moraju prihvatiti. A takvo se uvjerenje u naše doba
ponovno pojavljuje u doktrinama Europske unije, koja se ne zadovoljava
vladavinom jedne nacije, već svim nacijama neprestano nastoji nametnuti
sve veću ujednačenost s političkom istinom koju njezini birokrati smatraju
neupitnom.
Sve tri europske carske države smatrale su da moraju, svaka na svoj
način, provoditi prosvjetiteljsku doktrinu univerzalnog razuma koja
cijelom čovječanstvu nameće jednu neupitnu političku istinu. Načelo
nacionalne slobode počiva na posve drukčijem i suprotnom pogledu na
sposobnost čovječanstva da stekne znanje - na pretpostavci da politička
istina nije odmah neupitna svima, bilo korištenjem razuma bilo na neki
’43 Napoleonovi stavovi proizašli su iz Francuske Republike koju je zagovarao. Njegovo

uništenje Venecije dogodilo se i prije nego stoje preuzeo vlast nad Francuskom. Vidi: R. R.
Palmer, The Age ofthe Democratic Revolution (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1959).
drugi način. John Selden je istaknuo da ljudski razum može doći do razli
čitih zaključaka, no da nikada u povijesti nije uspio doći do jedne političke
istine oko koje bi se svi mogli složiti. Stoga je nacionalna sloboda važna jer
svakoj naciji omogućuje da razvije svijest o tome što su njezini jedinstveni
ciljevi, tradicije i institucije koje se tijekom stoljeća mogu iskušavati muko
trpnom metodom pokušaja i pogrešaka. Namjera te potrebe za različitošću
između nacija koje teže za istinom koju smatraju ispravnom nije osporiti
da postoje najbolja načela vladavine i morala. Ono što se osporava jest da
će ta načela biti poznata svakome tko ih bude pokušao shvatiti samo kori
štenjem razuma. Veliki engleski filozof i državnik zbog svojeg je empirizma
ustrajao na autentičnosti različitih nacionalnih tradicija: samo s pomoću
brojnih nacionalnih eksperimenata s vremenom možemo ustanoviti što je
zapravo najbolje.
Stoga se izbor između imperijalističke i nacionalističke politike podu
dara s izborom između dvije teorije znanja: imperijalizam se u povijesti
Zapada često povezivao s racionalističkom teorijom znanja. Imajući neogra
ničeno povjerenje u ljudski razum, takva je teorija smiona u svojoj tvrdnji
da su velike univerzalne istine već na dohvat ruke i da to znanje sada
treba samo primijeniti na čovječanstvo. S druge strane, nacionalizam se
uglavnom temelji na empirijskom stajalištu, umjereno je skeptičan prema
produktu ljudskog razuma i svjestan je negativnih posljedica koje je pretje
rano povjerenje ljudi u vlastiti razum u političkom obliku vladavine imalo
za nas. On zbog svoje skeptičnosti shvaća kako je razborito omogućiti da
se istina dokuči na više načina. Tako će neki eksperimenti uspjeti, a drugi
će propasti. A oni koji budu uspjeli, to će učiniti na različite načine tako
da će nas jedinstveno iskustvo svake nacije naučiti mnogočemu što prije
nismo razumjeli.144 Drugim riječima, možemo reći da nacionalistička poli
tika poziva na veliku raspravu među nacijama te neprestano eksperimen
tiranje i učenje, a imperijalistička politika tvrdi daje ta rasprava preopasna
ili previše problematična te daje došlo vrijeme da se ona završi.145
*44 Moses Hess, Rome andJerusalem, prev. Meyer Waxman (New York: Bloch, 1918 [1862]).
Uš O poznatoj kritici racionalističkih spekulacija u političkoj filozofiji vidi: Michael Oake-
shott, »Rationalism in Politics«, Rationalism in Politics and Other Essays. O racionalizmu i
empirizmu u političkoj misli vidi: Thomas Sowell, A Conflict ofVisions, reizd. (New York:
Basic Books, 2007); Gertrude Himmelfarb, The Roads to Modernity (New York: Vintage Books,
2005); Yuval Levin, The Great Debate (New York: Basic Books, 2014); Joao Carlos Espada, The
Anglo-American Tradition ofLiberty (New York: Routledge, 2016); Haivry i Hazony, »What
Is Conserv?Oismi«, American Affairs (ljeto 2017.). O racionalizmu i empirizmu u znanosti vidi:
Yoram Hazony, »Nevvtonian Explanatory Reduction and Hume’s System of the Sciences«, u
Slična rasprava između racionalističke i empirijske teorije znanja

poznata je u gospodarstvu. Socijalist je oduvijek smatrao daje potrebno
znanje na dohvat ruke te da stoga nema potrebe za konkurencijom na
tržištu. Gospodarstvo bi trebao voditi samo racionalni organizator koji
će poslovanje urediti tako da bude na korist svima. S druge strane, kapi
talist smatra da je to čista izmišljotina, plod ljudske arogancije i lako-
umnosti - jer zapravo ne postoji čovjek niti skupina ljudi koji imaju
sposobnost prosuđivanja i potrebno znanje za pravilno vođenje gospo
darstva koje bi bilo na korist svima. Kapitalist sa skeptičnog i empirij
skog stajališta tvrdi da bismo umjesto toga različitim neovisnim gospo
darskim subjektima trebali dopustiti da slobodno konkuriraju u razvoju i
pružanju gospodarskih proizvoda i usluga. Smatra se da će zato što svako
od tih konkurentnih poslovnih poduzeća ima različite ciljeve i različitu
organizaciju neka od njih uspjeti, a neka neće. Ali ona koja uspiju uspjet
će onako kako nijedan racionalni organizator nije mogao predvidjeti, a
njihova će se otkrića tada moći uzeti kao primjer za usavršavanje drugih
otkrića. Tako će zbog te konkurencije gospodarstvo u cjelini rasti.
Politički poredak je u tom pogledu sličan gospodarskome. Činjenica
je da ni jedan čovjek i ni jedna skupina ljudi nema sposobnost prosuđi
vanja i znanje koje je potrebno za pravilno propisivanje ustava koji bi bio
na korist cijelom čovječanstvu. Stoga će svatko tko je sklon skeptičnom i
empirijskom stajalištu prepoznati prednosti nacionalističkog poretka koje
prihvaća postojanje mnogo neovisnih nacionalnih država i omogućuje im
slobodnu konkurenciju. Svaka nacionalna država slijedi različite ciljeve i
organizirana je na svoj način. Pa ipak, unatoč toj različitosti, vladari tih
neovisnih nacionalnih država, koji se stalno nadmeću s drugim pripadni
cima država sa sličnim poretkom, također će uvijek gledati što njihovim
suparnicima donosi uspjeh i kao primjer od institucija drugih nacija uzet
će ono što smatraju mudrim, korisnim i dobrim kako bi unaprijedili
vlastitu naciju. Tako će vladari svake nacije, iako su ponajprije zabrinuti
za snagu i položaj vlastite nacije među suparnicima, ipak na kraju s cijelim
čovječanstvom podijeliti svoje jedinstvene eksperimente i iskustva.
Newton andEmpiricism, ur. Zvi Biener i Eric Schliesser (Oxford, UK: Orford University
Press, 2014), str. 138-170. Kao što Quinton naglašava, konzervativni prigovor na »apstraktno«
teoretiziranje nije prigovor na uopćavanje iz iskustva, bez kojeg bi rasuđivanje bilo nemo
guće. Empiričar priznaje »vrlo općenita« načela koja se izvode iz iskustva, ali se izvođenje
smatra pogrešnim, a sama opća načela potencijalno su ograničena u opsegu njihove pri
mjene. Anthony Quinton, The Politics oflmperfection (London: Faber and Faber, 1978), str. 13.
Ta konkurencija među neovisnim državama objašnjava činjenicu

da su ona povijesna razdoblja koja smatramo vrijednima divljenja zbog
pojedinaca koje su iznjedrila i njihove plodnosti u pogledu znanstvenih
radova, religije i umjetnosti bila razdoblja u kojima je politički poredak
bio poredak malih, neovisnih država koje su se međusobno nadmetale,
bilo da su to nacionalne države bilo plemenski gradovi države. Ovdje
se misli na drevnu Grčku i Izrael, kao i na talijanske države renesanse i
nacionalne države nakon protestantske reformacije Europe, posebno na
Nizozemsku, Englesku, Francusku i njemačke države Srednje Europe.
To su zamijetili mnogi filozofi empiričari, među ostalim i John Stuart
Mili, koji napredak Europe pripisuje »pluralnosti putova« koju je
omogućio njezin politički poredak:
»Zašto je europska obitelj nacija bila napredni dio čovječanstva, a
nije ostala u istom položaju u kojem je bila? Sigurno ne zbog neke svoje
nadmoćne izvrsnosti - koja, ako postoji, postoji kao posljedica, a ne kao
uzrok - već zbog svoje nevjerojatno različite kulture. Pojedinci, staleži i
nacije bili su potpuno različiti. Ucrtali su različite putove, a svaki je od
njih vodio do nečega vrijednog. A iako su jedni prema drugima stalno bili
nesnošljivi i mislili su kako bi bilo sjajno da se sve ostale može prisiliti da
slijede njihov put (...) svi su u jednom trenutku prihvatili ono dobro što su
im drugi ponudili. Europa je (...) vječni dužnik te pluralnosti putova.«146
Ne možemo prijeći preko činjenice da je čovječanstvo tako veliku
baštinu imalo zbog sustava neovisnih država, dok je, u usporedbi s tim,
doprinos carskih država iznimno slab. Čini se daje razdoblje nadmetanja
u poretku neovisnih nacionalnih država i gradova država sposobnim
pojedincima koji mogu pridonijeti nacionalnoj državi ili gradu državi
ponudilo brojne mogućnosti. Carska država jasno promiče potpuno
drukčije okruženje te sposobnom čovjeku u konačnici nudi samo jednu
Mili, Predstavnička vladavina IRepresentative Government), str. 140—141. Slični argu

menti u korist sustava višestrukih, konkurentnih država pojavljuju se kod Davida Humea,
»The Rise of Arts and Sciences«, u Essays, str. 118-123; Adama Fergusona, An Essay on the.
History of Civil Society, str. 59—62; Williama McDougalla, Ethics and Some World Problems
(London: Methuen, 1924), str. 46—48; Anthony D. Smitha, The Ethnic Origins of Nations
(Cambridge, MA: Blackvvell, 1986), str. 218.; Pierrea Manenta, »Democracy Without
Nations?«, u Modem Liberty andIts Discontents, ur. Daniel Mahoney i Paul Seaton (New
York: Rowman and Littlefield, 1998), 195. Ovo empirijsko poštovanje različitosti naci
onalnih perspektiva ne smije se miješati s onim njemačkog romantizma ili francuskog
» postmodernizma«, koji poriču mogućnost postizanja istine u politici ili uvjerenjima.
Empirčari smatraju daje različitost nacionalnih perspektiva prednost u potrazi za istinom.
mogućnost: da se prilagodi željama velike političke sile, to jest carstvu.

U usporedbi s napretkom koji je moguć pod poretkom neovisnih naci
onalnih ili plemenskih država, koje ljubomorno čuvaju svoje zdravlje,
napredak, snagu i ugled, takva se mogućnost čini beznačajnom.147
Argument koji ide u korist konkurentnoga političkog poretka trebao
bi, kao što sam sugerirao, biti prihvatljiv ekonomistima, koji tvrde da su
razvili empirijsku znanost i koji bi zbog toga trebali prihvatiti silne ekspe
rimente koje brojne neovisne nacije, svaka sa svojim vlastitim politikama,
mogu ponuditi. Međutim, neprestano slušamo kako se ekonomisti (i
mnogi koji su stručni u ekonomiji) protive poretku neovisnih nacionalnih
država pretpostavljajući da bi gospodarska učinkovitost bila najveća na
zajedničkom svjetskom tržištu na kojem nema nacionalnih granica. Kako
kaže Hayek: »Svi bi se sukobi interesa u svijetu bez nacionalnih granica
događali između >skupina stalno promjenjivog sastava<, a ne između
nacionalnih država koje imaju dosljednu unutarnju povezanost, a time i
lokalnu politiku koja je dosljedna.«148 Tako gospodarstvenik koji se ponosi
svojim empirizmom vezanim za strukturu domaćega gospodarstva - gdje
se nada konkurenciji među samostalnim poduzećima kako bi se omogućio
napredak besplatnim inovacijama - odjednom postaje racionalist kada
je riječ o svjetskom gospodarstvu. On sa sigurnošću pretpostavlja, kao i
svaki racionalist, da pravila nužna za rast ljudskog kapitala već postoje,
da zato glavno upravljačko tijelo može odlučiti o politici koja će odgo
varati cijelom čovječanstvu i da će zbog takvog središnjeg planiranja svi
napredovati!
Margaret Thatcher se protivila upravo takvim racionalističkim teori
jama u Europi tvrdeći da će pokušaj davanja ovlasti za donošenje odluka
središnjemu gospodarskom subjektu u svim zemljama imati za posljedicu
zaustavljanje »različitosti i konkurencije među državama«, što je »uvjet za
uspješno slobodno poduzetništvo«. Ovako je pisala:
»Rečeno je daje cilj postići ravnopravne uvjete<.To zvuči uvjerljivo,
ali zapravo sadržava nešto što bitno ugrožava trgovinu. Slobodna trgo
vina omogućuje konkurenciju među tvrtkama u različitim državama. No
budući da ravnopravni uvjeti< sprječavaju konkurenciju u različitim regu-
M7 Charles de Gaulle je mislio upravo na tu inertnost carstva kada je predvidio da će uje

dinjena Europa postati »materijalistička masa bez duše i idealizma«. Citirano u Margaret
Thatcher, Statecrafi (New York: HarperCollins, 2002), str. 365.
Friedrich Hayek, »The Economic Conditions of Interstate Federalism«, New Com-
monmealth Quarterly 5 (rujan 1939.), str. 131-149.
latornim sustavima, oni zapravo smanjuju dobit od trgovine (...) Ako se

usklađivanje proširi izvan okvira tehničkih standarda i utječe na zakon o
radu, socijalnu sigurnost i oporezivanje, ono je iznimno štetno za gospo
darstvo. Razlog je tome to što je konkurencija između različitih zemalja
u osiguravanju najpovoljnijih međunarodnih uvjeta za poslovanje snažan
pokretač gospodarskog napretka.«149
Thatcher smatra da će istinski empirijski pristup ekonomiji pozitivno
utjecati na gospodarstva različitih nacija. A kao što će pozitivno utje
cati na gospodarstva, tako će pozitivno utjecati i na sva druga područja:
konkurencija među neovisnim nacionalnim gospodarstvima otvorit će
veliko područje za eksperimentiranje te će metodom pokušaja i pogrešaka
dovesti do napretka u pravnoj i regulatornoj strukturi, oporezivanju i trgo
vinskim sporazumima koji se sklapaju među nacijama - napretka koji se
ne bi postigao u jedinstvenome ekonomskom sustavu nametnutom svima.
Takve će se inovacije uvesti u neovisne nacionalne države koje se među
sobno nadmeću, a na njih će se ugledati te će se proširiti svuda gdje je
nedvojbeno primijećeno da su koristile zemljama koje su ih prve usvojile.
Dobrovoljna koordinacija među nacijama uvijek je bila poželjna ako
su postojali očiti zajednički interesi. Thatcher ovdje spominje suradnju
među zemaljama u postavljanju tehničkih standarda kako bi se tvrtkama
omogućilo prekogranično nadmetanje, a jednako je tako mogla spomenuti
i suradnju u pitanjima sigurnosti, okoliša, zdravlja, pomoći u slučaju kata
strofa i još mnogo toga. Takva suradnja može biti korisna svakoj naciji sve
dok ostaje strogo u sklopu sporazuma između potpuno neovisnih nacija i
donošenje odluka u njihovo ime ne stavlja u ovlasti međunarodnih tijela.150
5. Slobode pojedinca. Neovisna nacionalna država najbolja je institucija
za ostvarivanje kolektivne slobode i samoodređenja poznata čovječanstvu.
Ali kolektivna sloboda nije isto što i sloboda pojedinca. Amerikanci su
zagovarali nacionalnu slobodu i samoodređenje, a istodobno su veći dio
svoje povijesti tolerirali robovlasništvo i odvratne rasne zakone. Fran
cuzi su svoju nacionalnu slobodu dugo izražavali potiskivanjem jezika
i vjerskih običaja koje su smatrali uvrjedljivima. A mogli bi se navesti
x4 9 Thatcher, Statecraft, str. 374-376,420. Sličan argument opširno se iznosi u Dani Rodrik,
The Glohalization Paradox (New York: Norton, 2011).
'5 ° U slučaju britanskog prenošenja ovlasti donošenja odluka na Europsku uniju, Thatcher
zaključuje da su Britanci bili naivni. Opisuje kako su europska tijela dobila ovlasti dono
šenja odluka koje su potom proširene odlukom europskih institucija u kojima je Britanija
imala pravo glasa, ali nije imala učinkovitu moć. Thatcher, Statecraft, str. 368.
i brojni drugi primjeri u kojima nacionalna neovisnost nije dovela do

zaštite sloboda pojedinaca.15' Imajući to na umu, smatralo se da bi prava
i slobode pojedinca bilo lakše zaštititi u carskoj ili univerzalnoj državi,
u kojoj bi mnoge nacije, jezici i vjerski običaji mogli imati svojevrsnu
ravnopravnost. Ravnopravnost koja ne može postojati u nacionalnoj
državi, gdje se jeziku i vjerskim običajima jedne nacije daje prednost.'52
No malo je povijesnih dokaza koji potkrjepljuju pretpostavku da je
carska država pogodnija za zaštitu slobode pojedinca. Naprotiv, sve su
nama poznate carske države bile svojevrsni autokratski režimi, a razvoj
tradicije prava i sloboda pojedinca pojavio se samo u nacionalnim drža
vama pa su neki politički teoretičari smatrali da je nacionalna država
jedino okruženje u kojem slobodne institucije mogu biti stabilne. Mili u
svojem djelu Razmatranja opredstavničkoj vladavini (Considerations on
Representative Government, 1861.) zagovara prevladavajući stav iz devet
naestog stoljeća i tvrdi da je »za postojanje slobodnih institucija nužno
da se granice vlasti uglavnom podudaraju s granicama nacionalnosti«.'53
Ništa što se dogodilo u idućih 150 godina nije nam dalo razloga vjerovati
daje njegova prosudba pogrešna. Zašto je tome tako?
Tradicija prava i sloboda pojedinca ukorijenjena je u Mojsijevu
ustavu, a najviše joj je pozornosti posvećeno i najuspješnije se razvila
u zakonima Engleske i Amerike. Prava i slobode pojedinca u tim
zemljama nikada nisu bila zasebna, već su bila dio šire strukture onoga
što bi se moglo nazvati slobodnim institucijama. Te slobodne institucije
određuju: (i) da su zakoni države važniji od zapovijedi kralja (ili pred
sjednika) i ne ovise o njoj; (ii) da predstavnici nacije ograničavaju ovlasti
kralja (ili predsjednika) i da za oporezivanje nacije, izmjenu njezinih
zakona ili imenovanje dužnosnika mora zatražiti njihov savjet i dobiti
Načelo nacionalnog samoodređenja samo po sebi ne zahtijeva demokratski oblik

vlade ili brigu o slobodama pojedinca. Miller, Nationality, str. 90; John Plamenatz, On
Alien Rule and Self-Government (London: Longmans, 1960).
r5 2 Kao što Miller ističe, briga o univerzalnoj zaštiti prava pojedinca, ako se prihvati uz izu
zeće drugih okolnosti, neizbježno dovodi do »dobronamjernog imperijalizma«. Miller, Nati-

onality, str. 77. Ta promjena stoji, primjerice, iza Sidgwickova argumenta za širenje liberalnog
carstva (što on naziva »korisnim širenjem vladavine«) nad nacijama koje su »civilizacijski
izrazito inferiorne«. Henry Sidgwick, Elementipolitike (The Elements of Politici}, str. 278-279.
I53 Mili, Razmatranja 0predstavničkoj vladavini (Considerations on Representative Gover
nment, 1861), str. 394. Mili se ne uklapa u glavnu liberalnu tradiciju racionalističkih teo
retičara poput Hobbesa i Lockea. Njegov empirizam po mnogim pitanjima znači da je
njegov argument sličniji argumentima drugih empiričara poput Humea i Burkea. Millov
se nacionalizam poklapa s tom većom cjelinom.
njihov pristanak; (iii) da se država neće miješati u prava pojedinca bez

odgovarajućega zakonskog postupka; (iv) da su zakoni uređeni tako da,
među ostalim, štite pravo pojedinca na život, brak i imovinu te slobodu
govora, kretanja, udruživanja i religiju; i (v) da se za imenovanje dužno
snika u nekim ograncima vlade održavaju javni izbori.154
Kada bismo pobliže analizirali te odlike slobodnih institucija, vidjeli
bismo da slobode pojedinca zajamčene u Engleskoj i Americi nisu nešto
što pojedinac ima samo »po prirodi«, već su, naprotiv, rezultat zamr
šenog sustava koji se razvijao tijekom mnogih stoljeća primjene metode
pokušaja i pogrešaka. Uspostavljajući ravnotežu između ovlasti vladara
i ovlasti različitih plemena ili frakcija nacije okupljenih u parlamentu
te uspostavljajući ravnotežu između ovlasti vladara, najjačih plemena ili
frakcija i ovlasti neovisnih sudaca i porota, čiji je zadatak odrediti kako
će se zakon primjenjivati na pojedinca, ta načela svakom pojedincu
osiguravaju veća prava i slobode. Funkcioniranje cijelog sustava, kao što
je odmah očito, ovisi o tome jesu li vladari i najjača plemena ili frakcije
unutar nacije spremni dopustiti da im se tako ograniče ovlasti. Odnosno,
oni moraju pristati na slabljenje svojih ovlasti i moraju prihvatiti nepo
željne ishode bez pokušaja uspostave prijašnjeg stanja nasiljem.
Pod kojim bi uvjetima vladari i poglavice najsnažnijih plemena ili
frakcija unutar nacije, kao i poglavice ostalih snažnih plemena ili frak
cija, pristali da ih se tako oslabi? To je moguće samo pod uvjetima koji
su osigurani u nacionalnoj državi: uvjetima u kojima poglavice pojedinih
plemena ili frakcija veže uzajamna odanost i u kojima plemena ili frakcije
koje oni predvode također veže uzajamna odanost. Ako te veze uzajamne
odanosti postoje, slobode pojedinaca koje takav veliki sustav vlasti štiti i,
shodno tome, materijalni napredak i unutarnja povezanost nacije smatraju
se napretkom za sve. Ako te veze uzajamne odanosti postoje, čak se i
aktivnosti političke frakcije koju ljudi preziru, crkvene aktivnosti koje ne
odobravaju ili novine za koje smatraju da su ispunjene neodgovornim
poticanjem na nasilje mogu doživjeti kao unaprjeđivanje nacije jer su
odraz slobodnih institucija koje su snaga i slava njihove nacije. Vidjeli
smo kako su upravo takve veze uzajamne odanosti, koje su se pojavile u
engleskoj, nizozemskoj i američkoj nacionalnoj državi, dovoljno snažne
r54 U izvornome američkom Ustavu samo je Zastupnički dom izabran izravnim javnim
izborima. Vrhovni je sud još neizabrano tijelo.
da omoguće veća prava i slobode pojedinca. I vidjeli smo kako su se, često
izrazito uspješno, na njih ugledale druge nacionalne države diljem svijeta.
No što je s carskom državom? Zar ona ne može uspostaviti isti
sustav vlasti i tako u cijelom carstvu osigurati veća prava i slobode poje
dinca? Već sam rekao da svaka carska ili univerzalna država mora biti
despotska. Nešto je slično govorio i Mili, koji je bio dobro upoznat
s funkcioniranjem carstava. Promatrajući Austro-Ugarsku u kojoj je
živio, primijetio je da pojedine nacije u carskoj državi ne mogu postići
uzajamnu odanost. Zato što ne dijele ni jezik ni religiju, one se ne
smatraju skladnom zajednicom, nego suparnicama koje su jedna drugoj
prijetnja. One nemaju jednog političkog vođu, nego svaka nacija ima
svojeg vođu. Jednako tako ne postoje ni zajedničke publikacije ni zajed
nička sfera u kojoj bi bila utemeljena razmjena znanja, već svaki narod
ima svoje publikacije i poglede na ono što bi se trebalo smatrati relevan
tnom istinom o događajima. Zapravo, jedino stoje te suparničke nacije
držalo na okupu bila je austrijska vojna sila koja se koristila za gušenje
pobuna svih nacija.155 Ovoj bih analizi dodao da svako carstvo na okupu
prvotno drži složnost nacije čiji su pripadnici doista povezani vezama
uzajamne odanosti. Kada je riječ o Austrijskom Carstvu, to je bila
njemačka nacija koja je, uz veću ili manju pomoć Mađara, mogla vladati
silom sve dok drugim podčinjenim narodima nije davala veću slobodu.
Carsku državu poput Austrijskog Carstva nije održavala uzajamna
odanost njezinih različitih nacija.To znači da podređene nacije u carskoj
državi njezin uspjeh ili neuspjeh ne doživljavaju kao nešto što se događa
njima, nego ga doživljavaju kao nešto što se događa nekome drugom:
vladajućoj naciji i pomagačima koje je unovačila iz drugih nacija, za
koje se smatra da su iznevjerili svoj narod. Svako jamčenje sloboda
pojedinca u takvim okolnostima - primjerice, slobode govora — znači
zajamčenost slobode različitim podčinjenim nacijama, koje s pomoću
toga novostečenog prava sve više žele srušiti carsku državu. To je doži-
*55 Millov argument je ovdje dobro poznat. »Gotovo je nemoguće da će u zemlji koju ćine
različite nacionalnosti postojati slobodne institucije. Među ljudima koji nemaju osjećaj
zajedništva, pogotovo ako čitaju i govore različitim jezicima, ujedinjeno javno mnijenje
nužno za rad predstavničke vlade ne može postojati (...) Jedino je domoljublje u vojsci
koju čine različite nacionalnosti predanost zastavi. Takve su vojske bile krvnici slobode
tijekom cijele moderne povijesti.« Mili, B^epresentatme Government, str. 392—394. Manje
je poznat Millov zaključak u kojem tvrdi da Britanija nikada neće znati dovoljno o Indiji
da bi mogla njome upravljati na odgovarajući način. Vidi Drugi dio, bilješka 129., gore.
vjelo Austrijsko Carstvo kada je u svojim posljednjim fazama eksperi

mentiralo sa slobodnim institucijama i tako ubrzalo vlastitu propast. A
to smo vidjeli i u modernim višenacionalnim državama poput Sovjet
skog Saveza i Jugoslavije. Te je države desetljećima na okupu držalo
jedino okrutno ugnjetavanje, a kada su krajem prošloga stoljeća poku
šale omogućiti prava i slobode pojedinaca, odmah su se raspale na svoje
nacionalne sastavnice.
Dakle, ako želimo uspostaviti slobodne institucije koje su se razvile
u angloameričkoj političkoj tradiciji, prva naša briga mora biti složnost
nacije. Ta uzajamna odanost, koja proizlazi iz zajedničkog jezika i religije
te iz prethodnih ujedinjenja u ratnim vremenima, čvrst je temelj o kojem
ovisi sve ostalo. Ako se dugim nizom godina i proživljenim nevoljama ta
veza učvrsti, uvidjet ćemo da su pojedinci za opće dobro nacije spremni
žrtvovati trenutačnu političku prednost i političku prednost svojeg klana
ili plemena. Ta spremnost da se žrtvuje trenutačna politička prednost
može otvoriti put razvoju slobodnih nacionalnih institucija, uključujući
tradiciju prava i sloboda pojedinca, baš kao što može otvoriti put samo-
požrtvovnosti u obrani nacije od vanjskih neprijatelja.
XV.
MIT 0 SAVEZNOM RJEŠENJU
Imperijalizam i nacionalizam zastupaju stajališta koja su nepomirljiva

u političkoj misli. Možemo podržati stajalište da bi cijela zemlja trebala
biti podređena jednom režimu koji će imati vlast nad svim nacijama; ili
najboljim oblikom političkog poretka možemo smatrati svijet neovisnih
nacionalnih država. No ne možemo istodobno prihvatiti oba stajališta.
Mnogi su pisci željeli izbjeći tu podijeljenost i nastojali pronaći
umjereno ili kompromisno stajalište između tih dvaju teorijskih staja
lišta. Uglavnom su smatrali daje rješenje dvojbe u izboru između carske
države i poretka nacionalnih država svjetska savezna vlada ili sličan
međunarodni režim kojem bi države za svoje postupke odgovarale prema
međunarodnom pravu.156 Primjerice, takvim se svjetskim savezom trebao
postići sustav »vječnog mira« Immanuela Kanta.1571 »suverenost čovje
čanstva« Woodrowa Wilsona predlagala je da se nacijama omogući
neovisnost i samoodređenje te da se istodobno uspostavi međunarodni
režim koji će rješavati sporove između njih i koji će, bude li potrebno,
prisilno nametati svoje presude.158 Friedrich Hayek, najvažniji teoretičar
*5^ Raymond Aron, primjerice, kao kompromis između homogene nacionalne države
i univerzalne carske države predlaže međunarodni federalni režim. Vidi: TheDawn of
UniversalHistory (New York: Basic Books, 2002 [1996]), str. 5.
T57 Kant je svoj stav nedvosmisleno iznio u eseju »Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga
građanstva« (Ideen zu einer allgemeinen Geschicbte in weltburgerlicher Absichf), u Immanuel
Kant, Political JVritings, ur. Hans Reiss, prev. H. B. Nisbet (New York: Cambridge Uni-
versity Press, 1970 [1784]): »Savez naroda u kojem bi svaka država, čak i najmanja, mogla
očekivati da će svoju sigurnost i prava ostvariti ne vlastitom moći ili vlastitom pravnom
prosudbom, već isključivo zahvaljujući tome velikom savezu, ujedinjenoj moći i odlukama
uređenih zakonom ujedinjene volje« (47). Ili, kako piše: »Sustav ujedinjene moći, dakle
sustav opće političke sigurnosti« (49). I: »Veliko političko tijelo budućnosti (...) najuzvi-
šeniji smisao prirode, univerzalno kozmopolitsko postojanje (...) unutar kojeg se mogu
razviti sva izvorna svojstva ljudske rase« (51). Sličan stav predstavljen je u Kantovu eseju
»Perpetual Peace: A Philosophical Sketch«, u Political Writings, str. 102—105, u kojem je
»međunarodna država«, očito bez saveznih podjela, predstavljena kao ideal, a međuna
rodni je savez opisan kao glavni cilj. Vidi pogl. XXI., XXIII.
r58 Vidi: August Heckscher, Woodrow Wilson (NewYork: Scribner, 1993), str. 551. Wil-
sonova Liga naroda obvezala je sve članice da »od vanjske agresije čuvaju teritorijalni
integritet i postojeću političku neovisnost svih članica Lige« u skladu sa složenim meha
nizmom međunarodnog upravljanja. Vidi Povelju Lige naroda, članci 10. -17. To je pota
knulo poznati poziv republikanca Henryja Cabota Lodgea američkom narodu da »sada
XV. MIT 0 SAVEZNOM RJEŠENJU 127
liberalizma u prošlom stoljeću, također je tvrdio da neovisnost nacija

uzrokuje rat i da se mir i napredak mogu postići samo međunarodnim
saveznim državama.159
Smatra se daje takav međunarodni savez bolji od carske države jer
bi međunarodna savezna vlada mogla rješavati samo sporove između
inače neovisnih i samoodređenih nacionalnih država. Također se smatra
da će sve nacije pod univerzalnom saveznom državom ostati gotovo
potpuno neovisne i da će moći odrediti svoj ustav i zakone, koristiti
se svojim jezikom, prakticirati svoju vjeru, voditi svoje gospodarstvo i
školovati svoju djecu onako kako misle da je ispravno. Ukratko, moći
će se posvetiti ostvarivanju vlastitih ciljeva. Zabranit će se pribjegavanje
nasilju preko granica, a sukobi će se rješavati institucijama savezne vlade
koja upravlja državama.
Međutim, taj se argument temelji na pogrešnom shvaćanju poli
tičkog poretka koji je potreban za uspostavljanje međunarodnog saveza
država. Međunarodna savezna vlada, kakvu se često predlagalo, ne razli
kuje se od carske države ni u jednom važnijem pogledu. Ideja međuna
rodnog saveza istovjetna je ideji carstva. Trebalo bije osuditi i odbaciti,
zajedno sa svim ostalim imperijalističkim planovima.
Prije daljnjeg obrazlaganja želio bih naglasiti da i ja želim da se
postigne mir među nacijama. Izraelski su proroci na samom početku
naše političke tradicije postavili ideal mira među narodima tako da
oduvijek znamo da se, ako se spor može riješiti mirnim putem, pribjega
vanje krvoproliću mora smatrati neizrecivim zlom.IĆO Međutim, u svijetu
koji su opisali proroci nacije svoje sporove rješavaju na neovisnom sudu
u Jeruzalemu. Takva međunarodna savezna država ne može prisilno
nametnuti poštovanje svojih presuda i odluka. To su dva potpuno razli
čita cilja za budućnost čovječanstva, koja zrcale težnju za uspostavlja
njem dvaju potpuno različitih oblika političkog poretka:
i zauvijek bude za amerikanizam i nacionalizam, a protiv internacionalizma«. Official

Proceedings of the Seventeenth Republican National Convention, citirano u William
Widenor, Henry Cabot Lodge and the Search for an American Foreign Policy (Berkeley:
University of California Press, 1980), str. 347-348.
I59 Friedrich Hayek, »The Economic Conditions of Interstate Federalism.« Vidi tako
đer: Sidgvvick, Elementi politike (Elements ofPolitici), str. 268—269; Ludwig von Mises,
Liberalism in the Classical Tradition, prev. Ralph Raico (San Francisco: Cobden Press, 1985
[1927.)), 150. Vidi također pogl. IV. (Prvi dio), bilješke 132. -133. u ovoj knjizi.
Izaija 2,4; Mihej 4,3; Psalmi 46,9.
A. Dobrovoljno rješavanje spora. Sukobljene neovisne nacije mogu

izabrati hoće li ovlasti nad sporom predati sudu i same odlučuju hoće li
se pridržavati odluke sudca ili suda.
B. Prisilno rješavanje spora. Nacije su ovlasti nad sporom primorane
predati dužnosnicima međunarodne savezne države, a predstavnici među
narodne savezne države moraju postupiti u skladu s odlukom.
Uvjeti opisani u ovim dvama scenarijima zrcale dva različita oblika poli
tičkog poretka koji su nam već poznati. Prema scenariju A, dobrovoljno iješa-
vanje sporova događa se unutar poretka neovisnih nacionalnih država. Kada
se pozivamo na neovisnost tih država, mislimo upravo na to da ne postoji
međunarodno tijelo koje ih može primorati da ovlasti nad sporom predaju
sudu, kao što ne postoji tijelo koje ih može prisiliti da se pridržavaju uvjeta
odluke ako to ne odluče dobrovoljno učiniti. Prema scenariju B, do prisilnog
rješavanja spora dolazi upravo zbog postojanja međunarodnog tijela koje je
sposobno rješavati sporove među nacijama neovisno o tome žele li one to Hi
ne. A upravo je to temeljno obilježje carskog političkog poretka. Iako se suko
bljene entitete može nazvati »državama«, oni nisu neovisni i samoodređujući
entiteti. Oni ne mogu birati hoće li ili neće li donošenje odluke o određenom
pitanju prepustiti međunarodnoj saveznoj vladi jer moć donošenja takve
odluke ima to međunarodno tijelo. Jednako tako, oni ne mogu birati tko će
ili kada odlučiti o tom pitanju jer moć donošenja takve odluke također ima
međunarodna vlada. Niti mogu birati hoće li se pridržavati odluke koju je
donijela međunarodna vlada jer će im se ona nametnuti ako to bude potrebno
- opet prema odluci koja je potpuno u rukama međunarodne savezne vlade.
Stoga je izbor između tih dvaju scenarija nužno izbor između poretka
neovisnih nacionalnih država i carskog poretka. Činjenica da filozofi
i državnici, zato što se to od njih očekuje, opciju B nazivaju »savezom
neovisnih nacija«, a ne carskom državom, ne utječe na bit onoga što se
predlaže. Odluke o tome kako će nacije članice voditi vlastite poslove
donijet će se na razini carske države.
Kao što je rečeno, zagovornici međunarodnog saveza tvrde da će naci
onalna država moći slobodno odlučivati o u svemu osim o ratu i miru. Oni
kažu da će savez biti vođen u skladu s pisanom poveljom - obvezujućim
dokumentom u kojem će biti nabrojena pitanja u čije će se rješavanje
međunarodni savez moći miješati, a ostale će ovlasti vlade biti prepuštene
državama u skladu sa zakonom.
Međutim, pogrešno je pretpostaviti da se ovlasti međunarodne savezne

vlade nekako mogu ograničiti ako joj se dopusti da se miješa samo u odre
đena pitanja, što se može vidjeti i razmatranjem samog načela i prouča
vanjem povijesnih postupaka saveznih institucija.
Kada je riječ o načelu, pretpostavimo da država međunarodnoj save
znoj vladi podnese žalbu (ili tužbu) vezanu za politike ili postupke
susjedne države. Žalba se može odnositi na uspostavu vojnih baza na
njezinim granicama ili brzo širenje oružanih snaga i industrije oružja
susjedne države. Ili se može odnositi na potlačivanje određenih nacio
nalnih manjina ili vjerskih sekti u susjednoj državi, koje su više puta tražile
pomoć izvana. Ili država tužiteljica može smatrati da joj šteti gospo
darska praksa njezinih susjeda, poticanje ilegalne imigracije i prelazak
preko njezinih granica ili porast narkokartela i terorističkih organizacija s
druge strane granice. Ili može smatrati da joj šteti pretjerano korištenje ili
uništavanje zajedničke vodoopskrbe i drugih zajedničkih resursa. Ili da joj
šteti miješanje u njezine izbore ili unutarnju politiku. Ili da joj štete špiju
naža, atentati ili javni neredi za koje smatra da ih je pokrenula susjedna
država. Ili da joj šteti ono što u medijima i školama susjedne države smatra
neprijateljskom propagandom. Drugim riječima, gotovo svaki istaknu
tiji postupak ili politika neke države može biti povod za vojnu akciju
- a ako ne to, za vojnu akciju može poslužiti i izmišljeni izgovor. I sada,
nakon mjeseci ili godina neuspjelih pokušaja da se problem riješi spora
zumima, mitom i prijetnjama, vodstvo države tužiteljice, na rubu odluke
da problem riješi uporabom sile, okreće se međunarodnim institucijama
saveza zato da se nametne rješenje kako bi se rat spriječio.
Tko će onda odrediti hoće li žalbu (ili tužbu) razmotriti dužnosnici
međunarodnog saveza? Tko će odrediti je li miješanje međunarodnog
saveza u žalbu u skladu s njegovom poveljom? A ako se savez umiješa u
spor, tko će odrediti koja je strana u pravu? Tko će odrediti koji su pravni
lijekovi potrebni za okončanje spora? A ako jedna ili obje strane odbiju
prihvatiti odluke saveza, tko će prisilom ili vojnom akcijom nametnuti
te pravne lijekove?
Očit je odgovor da će o svemu tome odlučivati međunarodni savezni
organi. Jer ako te odluke nisu u rukama saveznih organa, onda ćemo se
vratiti na scenarij A: svaka će nacionalna država sama odrediti hoće li sa
savezom sudjelovati u razmatranju pitanja i svaka će također odlučiti hoće
li se pridržavati odluka saveza nakon što budu donesene. U tom slučaju
to nije međunarodni savez, već samo udruženje za dobrovoljnu arbitražu

sporova između neovisnih nacionalnih država. No ako dužnosnici među
narodne savezne vlade sami odgovaraju na pitanja i ako imaju ovlasti da
prisilno nametnu rješenje, tada je to postupak za mirno rješenje spora
unutar carske države u skladu sa scenarijem B.
No primijetite što to znači! Pretpostavka da će se međunarodni savez
miješati »samo« kada je riječ o ratu i miru već se pokazala besmislenom.
Svaki pokušaj da se spriječi ili okonča rat zahtijevat će rješavanje pritužbi
- a one, kao što smo vidjeli, mogu uključivati bilo koji postupak ili poli
tiku susjedne države koje se smatra provokativnima ili uznemirujućima.
Stoga je ovlaštenje međunarodnog saveza da se miješa u pitanja rata i
mira veliko poput popisa pritužbi svake države na svoje susjede, kako
stvarnih tako i izmišljenih. Pokušaj rješavanja tih pritužbi miješanjem
saveza, u mjeri u kojoj se uzima ozbiljno, neizbježno znači ograničavanje
neovisnosti optužene nacije - a možda i nacije tužiteljice - u područjima
kao što su njezina obrambena i sigurnosna politika, njezina gospodarska,
imigracijska i ekološka politika, njezina religijska i kulturna politika i, u
konačnici, njezin ustav i zakoni. U svim tim pitanjima, jedina zapreka
saveznoj uzurpaciji prava neovisnih država pod međunarodnim saveznim
režimom jest samokontrola samih dužnosnika međunarodnog saveza.
Ništa od naših prethodnih iskustava s različitim oblicima ljudske vlada
vine ne upućuje na to da će ti dužnosnici saveza biti sposobni održati
takvu samokontrolu. Naprotiv, kada ih se zaduži za tako težak zadatak
kao što je »uspostavljanje mira« u određenoj regiji, oni će smatrati da im
ne preostaje ništa drugo nego da se revno uključe u preoblikovanje zara
ćenih nacija nadajući se da će ispuniti očekivanja međunarodnog saveza
o tome kako bi trebala izgledati podređena nacija članica.
Ovu analizu ne treba tumačiti kao protivljenje samom federalizmu, koji
može biti koristan instrument vlasti. Svaku naciju čine različita plemena i
svako od njih ima vlastite jedinstvene običaje, koji možda uključuju vlastiti
jezik, zakone i religiju. Sve dok ne osjeća da predstavlja prijetnju unutar
njoj povezanosti nacionalne države u cjelini, dobro vođena nacionalna
država prijenosom ili delegiranjem ovlasti u različitim područjima svakom
će plemenu dati određenu slobodu da zacrta vlastiti put. Ako su okolnosti
povoljne, takva politika plemenima pruža osjećaj veće kolektivne slobode
i samoodređenja, a cijeloj naciji korisno je sve ono novo što proizlazi iz
različitosti i konkurencije među tim plemenima. Drugim riječima, nakon
što plemena i klanovi prestanu živjeti kao neovisni entiteti s pravom među
sobnog ratovanja, iz njihova će poretka nastati savez. Budući da savez u
oslabljenom obliku zadržava izvornu strukturu političke organizacije kojom
upravljaju ljudi, on će sačuvati neke dobrobiti te strukture, a umjereno zadr
žavanje nekih njezinih odlika često će biti korisno za nacionalnu državu.
Isto se može reći i za carsku državu, koja shvaća daje korisno podređenim
državama dopustiti da zadrže određene ovlasti u nekim područjima, pa
stoga često uspostavlja neku vrstu savezne strukture - kao što su Perzijanci
Zidovima dali vojnu i pravnu autonomiju u Jeruzalemu i kao što su Britanci
američkim kolonijama dali autonomiju unutar carstva.
No delegiranje ovlasti u saveznom sustavu ne znači davanje neovisnosti
plemenima ili nacijama kojima se vlada pod tim sustavom. To nije neovi
snost jer vlada na vrhu savezne strukture i dalje određuje u kojoj će mjeri
delegirati ovlasti. A kada ta savezna vlada počne smatrati da su ovlasti
koje je delegirala prevelike, u nekom će trenutku pronaći odgovarajuće
obrazloženje da ih ograniči.
To se više puta pokazalo u Sjedinjenim Američkim Državama, možda
najpoznatijem pokušaju uspostavljanja savezne vlade. Kao što je poznato,
trinaest američkih kolonija prvotno je proglasilo neovisnost od Britanije
kao koalicija neovisnih država.To znači daje, kao u drevnom Izraelu ili u
grčkom sustavu gradova država, svako pleme zadržalo svoju neovisnost.
Vidjevši da dijele jezik, zakone, religiju i povijest, najrazboritiji su Ameri
kanci nastojali prekinuti neprestano ratovanje između bivših kolonija
tako što su ih ujedinili u jedinstvenu nacionalnu državu. Ustav predložen
1787., koji je omogućivao takvo ujedinjenje i stvaranje američke nacionalne
države, imao je obilježja saveznog, a trinaest država zadržalo je svoje široke
ovlasti.16’ No kada je nacionalna vlada formirana, sebe je smatrala izravno
odgovornom za materijalni procvat, unutarnju povezanost i kulturno
naslijeđe cijele nacije, a njezini su postupci bili u skladu s tom odgovor
nošću. Primjerice, Thomas Jefferson je kao predsjednik činio sve što je
bilo u njegovoj moći da sruši protestantski ustavni i vjerski poredak u
Massachusettsu i Connecticutu jer ga je smatrao prijetnjom kulturnom
naslijeđu cijele nacije.’62 Abraham Lincoln otišao je korak dalje i borio
se protiv odcjepljenja južnjačkih država i njihova zastrašujućeg polaganja
Vidi posebno IX. i X. amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država.

162 Philip Hamburger, Separation of Church and State (Cambridge, MA: Harvard Univer-
sity Press, 2002), str. 147-189.
prava na posjedovanje i porobljavanje ljudi.163 Uzastopne savezne vlade

borile su se protiv poligamije koju su mormoni prakticirali u državi Utah
dok je konačno nisu uništile. Poslije se savezna vlada umiješala u unutarnje
poslove neposlušnih država kako bi srušila rasne zakone protiv crnaca i
uvela jedinstvene nacionalne moralne standarde vezane za pitanja poput
biblijskog obrazovanja i molitve u javnim školama, pobačaja i homosek
sualnih zajednica. A mogli bi se navesti i mnogi drugi primjeri.
Nacionalna se vlada tijekom povijesti američkog federalizma koristila ovla
stima kojima je raspolagala kako bi prisilila države da usklade svoje ustavne
i vjerske tradicije s onim što je ona smatrala prihvatljivim. Tako je postupno
opozvano prvotno obećanje o samoodređenju država.164 Ovo ne spominjem
kako bih se tome usprotivio - rasno ugnjetavanje crnaca na jugu Amerike
smatram posebno sramotnim i slažem se s koracima koji su poduzeti da se ono
iskorijeni. Ipak, važno je razumjeti što nam to što je američka nacionalna vlada
postupno ukidala prava i slobode koji su državama bili zajamčeni pisanim
ustavom i Poveljom o pravima općenito govori o prirodi savezne vlade. Ne
postoji razlog zašto bi se smatralo da bilo koji savezni ustroj vlade može biti
postojaniji ili uspješniji od američkoga. No iz američkog primjera možemo
vidjeti da dužnosnici nacionalne vlade neće dopustiti samoodređenje save
znih plemena ili regija (poput kongregacionalističkih država Nove Engleske,
južnjačkih država koje drže robove ili mormonske države Utah) nakon što
uvide daje takvo samoodređenje prijetnja materijalnom napretku, povezanosti
ili kulturnom naslijeđu cijele nacije. Bez obzira na to koliko je dobro osmišljen
savezni sustav i bez obzira na jasno određena pojedina prava saveznih plemena
u ustavnim dokumentima, o tome u kojoj će se mjeri prava i ovlasti delegirati
ustavnim plemenima ili regijama na kraju odlučuju dužnosnici nacionalne
vlade, a ona će se smanjivati i ukidati, ako je potrebno i prisilom, sukladno
stajalištu nacionalne vlade o tome što je dobro za naciju.
Unatoč Lincolnovu dobro poznatom stavu da se borio za očuvanje Unije, a ne za iskor

jenjivanje ropstva, ja mislim da nema smisla razdvajati to dvoje. Do odcjepljenja je došlo
zbog ropskoga kulturnog naslijeđa Juga i njegove nespremnosti da ga se odrekne. Povrh
toga, federalna je vlada počela ukidati ropstvo u Sjedinjenim Državama kada je rat već bio
u tijeku, između 1863. i 1865., uključujući u državama koje se nisu odcijepile. Da se rat vodio
samo zbog službenog pitanja odcjepljenja, ne bi doveo do direktnog i potpunog ukidanja
ropstva. Vidi: Eric Foner, The Fiery Trial ( (New York: Norton, 2011).
rU Važan događaj u ovoj priči bila je ratifikacija XIV. amandmana Ustava Sjedinjenih
Američkih Država. Taj je amandman usvojen 1868. godine, nakon Američkoga građanskog
rata, i on izričito podređuje zakone pojedinih država nadzoru savezne vlade u svemu veza
nome za povlastice i imunitet građana te u njemu piše da »ni jedna država ne smije donijeti
niti provoditi bilo koji zakon koji bi ograničavao privilegije ili imunitet građana Sjedinjenih
Država; niti će bilo koja država lišiti bilo koju osobu života, slobode ili imovine bez odgo
varajućeg zakonskog postupka; niti će uskratiti bilo kojoj osobi iz svojih ovlasti jednaku
zaštitu pred zakonom«. Četrnaesti amandman na Ustav Sjedinjenih Američkih Država.
Amerika je u mnogim pogledima bila prilično pogodna za održa

vanje raspodjele ovlasti pod saveznom strukturom: države ujedinjene pod
američkim federalizmom dijelile su engleski jezik i običajno pravo, prote
stantsku religiju, zajedničku povijest borbe protiv nedaća i pobjede nad
nedaćama te im se stoga nije bilo teško smatrati jednom nacijom koju
veže uzajamna odanost. Za usporedbu, međunarodni savez koji predlažu
filozofi i državnici mnogo je teže postići. Pretpostavlja se da bi se u tom
savezu mogao uspostaviti savezni režim koji bi ujedinio nacije bez zajed
ničkog jezika, zakona ili religije i koje se nikada u povijesti nisu udružile u
borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Stoga bi razlike između tih saveznih
nacija bile mnogo izraženije od razlika koje su podijelile američke države.
A kada bi te razlike dovele do političkog sukoba, što je neizbježno, vlada
toga saveza nacija imala bi dva izbora: ili bi raspoloživa sredstva iskoristila
da neposlušnim podređenim nacijama odlučno nametne svoju volju, a u tom
bi slučaju bila carska država u svakom smislu, ili raspoloživa sredstva ne bi
iskoristila da odlučno nametne svoju volju, a u tom bi se slučaju ponovno
raspala na svoje konstitutivne nacije, baš kao što bi se američka federacija
raspala da njezino vodstvo nije bilo spremno obuzdati neposlušne države.
Upravo se to događa u trenutačno najistaknutijem eksperimentu s među
narodnim savezom, Europskoj uniji. Osnovana Ugovorom iz Maastrichta
1992., EU pod načelom »supsidijarnosti« - srednjovjekovnim katoličkim
pojmom kojim se danas sve više koristi umjesto američkog federalizam,
koji ima snažne biblijske konotacije - ujedinjuje desetke nekada neovisnih
država.165 Ovako se u Ugovoru objašnjavaju namjere njegovih sastavljača:
»U područjima koja ne potpadaju pod njezinu isključivu nadležnost,
Zajednica će, u skladu s načelom supsidijarnosti, poduzeti mjere samo
ako države članice ne mogu dostatno ostvariti ciljeve predloženih mjera
te ih stoga, zbog opsega ili učinaka predloženih mjera, Zajednica može
uspješnije ostvariti.«166
U Ugovoru iz Maastrichta ovdje se izričito navodi ono što je ostalo
nedorečeno u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država: europska vlada
donosit će odluke u ime svojih nacionalnih država, kako u onim područjima
koja su predviđena Ugovorom tako i u drugim područjima u kojima »ciljeve
O biblijskom podrijetlu federalizma vidi: Daniel Elazar, Covenant andPolity in Biblical

Israel (New Brunswick, NJ: Transaction, 1995).
166 Potpisnice Ugovora, uključujući Njemačku, Francusku i Britaniju, odlučne su »nastaviti
proces stvaranja sve tješnje unije među narodima Europe u kojoj su odluke koje se donose
povezane s građaninom u skladu s načelom supsidijarnosti« (Preambula). Za citirani odlo
mak vidi članke B i G, odjeljak 5.
predložene mjere (...) [može] uspješnije ostvariti Zajednica«. Budući daje

odluka o tome koje ciljeve savezna europska vlada može uspješnije ostva
riti u rukama dužnosnika same vlade, jedina je zapreka stalnom smanjenju
ovlasti država članica samokontrola tih istih dužnosnika. Međutim, ta je
samokontrola izostala, a birokracija Europske unije, koju su podržavali
savezni europski sudovi, stalno je proširivala svoje ovlasti nad zemljama
članicama u područjima kao što su ekonomska politika, politika rada i
zapošljavanja, javno zdravstvo, komunikacije, obrazovanje, prijevoz, okoliš i
prostorno planiranje. Europsko načelo supsidijarnosti stoga nije ništa drugo
nego eufemizam za carstvo: europske države članice neovisne su samo
onoliko koliko europska vlada odluči da će biti neovisne.167
Očito carsko obilježje europske savezne vlade dosljedno se prikrivalo
tvrdnjama da je Europska unija otkrila novi »transnacionalni« oblik poli
tičkog poretka na koji se više ne mogu primijeniti tradicionalne kategorije
kojima se koriste za opisivanje političkih institucija. Primjerice, pobornici
Europske unije često poriču daje gubitak političke neovisnosti država članica
Europe rezultirao uspostavom savezne vlade, kao što bi se moglo pretpostaviti.
Umjesto toga, kaže se daje Europa osmislila novi oblik »ujedinjene vladavine«
pod kojom ne postoji vlada, nego samo zajedničko »upravljanje«. A ako ne
postoji europska savezna vlada, naravno daje nemoguće reći daje ta savezna
vlada uspostavila carski politički poredak.
Ali sve je to izmišljena priča. Unatoč propagandi, Europska unija ima snažnu
središnju vladu čije su direktive pravno obvezujuće za europske nacije i za njihove
pojedinačne članice. Ta se vlada sastoji od velike birokracije koja donosi zakone
čije se direktive nameću europskim državama članicama preko njezine agencije
za provedbu zakona i pravosudne sustave koji su podložni europskim saveznim
sudovima. Različita imenovana i izabrana tijela mogu odobriti te zakone ili
mogu odbiti to činiti iako konačne ovlasti ima sudbena vlast.168 Istina je da nas
ništa od toga ne podsjeća na institucije slobodne vlade. No to je zasigurno svoje
vrsna vlada: to je svojevrsna birokratska autokracija kakvom su se carske države
I67 Vidi: Jeremy Rabkin, Law Without Nations? (Princeton, NJ: Princeton University Press,
2005), str. 43. Pravo građana europskih država da se žale na zakone Europske zajednice koji
se kose sa zakonima njihovih nacionalnih vlada uspostavio je Europski sud pravde 1963.
Slučaj 26/62, Van Gend en Loos v. Nederlandse Administratie der Be/astingen (1963) ECR 1;
John Fonte, Soruereignty or Submission (New York: Encounter, 2011), str. 132—133.
*68 Zakone Europske unije moraju ratificirati imenovana i izabrana tijela, a nacionalna
zakonodavstva imaju ograničene ovlasti posredovanja. No, u svakom slučaju, ovlasti dono
šenja odluka ostaju na europskim saveznim sudovima. Procjenjuje se da u skladu s tim
postupkom možda polovicu novih legislativa u europskim državama nameće eurobiro-
kracija, a podržava ih pravosudna hijerarhija. O smanjenju nacionalnodržavnih ovlasti u
Europskoj uniji vidi: Fonte, So,vereignty or Submission, str. 121—158.
u povijesti koristile za upravljanje svojim državama članicama. Drugim riječima,

transnacionalizam i ujedinjeni suverenitet nisu sjajno novo otkriće u političkoj
teoriji. Oni su samo povratak u imperijalističku prošlost Europe.
Međutim, ključna je razlika između Europske unije i povijesnih carskih
država koje su njezine prethodnice to što joj nedostaje snažan rukovoditelj
- car - koji može voditi vanjske poslove i ratove. Razlog što Europska unija
nema takvog rukovoditelja uglavnom je njezin kontinuirani status protek
torata Sjedinjenih Američkih Država, koje su posredovanjem Sjevernoa-
tlantskog saveza (NATO) od Drugoga svjetskog rata odgovorne za održa
vanje mira i sigurnosti u Europi. Drugim riječima, američki je predsjednik
vrhovni zapovjednik europskih oružanih snaga - što se još jednom pokazalo
u nedavnim NATO-ovim ratovima protiv Srbije.To znači daje predsjednik
u današnjoj Europi, zapravo, preuzeo ulogu cara. Taj je sporazum prije svega
posljedica činjenice da ni Amerikanci ni Europljani nisu posebno odušev
ljeni alternativom, a to je ponovno naoružavanje Njemačke i njemački car.
Svima je jasno da europskim državama dominira Njemačka. Europska unija
njemačka je carska država po svemu osim po nazivu. Međutim, sve dok
Njemačka izbjegava koncentraciju svojih vojnih snaga i preuzimanje odgo
vornosti za sigurnost kontinenta, Europska će unija očito ostati američki
protektorat - protektorat koji je ujedno i carstvo. Ako Sjedinjene Američke
Države ikada povuku svoju zaštitu, sve će priče Europljana koji su prvi govo
rili o novom obliku političkog poretka brzo pasti u vodu. Tada će Njemačka
imenovati snažnoga europskog rukovoditelja koji će biti ovlašten održavati
sigurnost kontinenta. Rekonstrukcija srednjovjekovnoga Njemačkog Carstva
u Europi bit će dovršena, a eksperiment s poretkom neovisnih nacionalnih
država u Europi, koji se provodio po uzoru na Englesku, doći će svojem kraju.
Istina je dakle da ne postoji »federalno rješenje« koje bi nam omogućilo
da izbjegnemo izbor između carskog poretka i poretka neovisnih nacija.
Međunarodna savezna vlada nije ništa drugo nego carska vlada - i to je činje
nica bez obzira na američki ili europski presedan. Svim će međunarodnim
savezima upravljati dužnosnici koji imaju vlastita stajališta o odgovarajućim
ograničenjima koja se trebaju postaviti samoodređenju podređenih nacija. Ni
jedan osnivački ugovor, bez obzira to koliko je dobro izrađen, ne može biti
učinkovita prepreka stavovima tih dužnosnika jer su oni ovlašteni tumačiti
te ugovore i tako odrediti tijek stvari. Oni će prema vlastitom razumijevanju
onoga što je nužno za zdravlje i napredak carske države protumačiti, odba
citi ili izmijeniti svaki ugovor - što će zasigurno, i u skladu s dugogodišnjom
tradicijom, poistovjetiti sa zdravljem i napretkom cijelog čovječanstva.
XVI.
MIT 0 NEUTRALNOJ DRŽAVI
Pripadnici svake nacije geografski su rasprostranjeni i pomiješani s

ostalim nacionalnim stanovništvom. Štoviše, povijest i topografija stavljaju
ograničenje na teritorije koje nacionalna država može držati i braniti. To
znači da nacionalna država zapravo nikada ne upravlja svim pripadnicima
nacije i da uvijek upravlja dijelom stanovništva koje pripada drugim naci
jama, bilo ono veće bilo manje. Cijeli poljski narod ne živi u Poljskoj niti
postoje samo Poljaci koji žive unutar granica te zemlje, a isto se može reći
za Irce u Irskoj, Indijce u Indiji i Turke u Turskoj.
S obzirom na te neizbježne okolnosti, često se postavlja pitanje zašto
bi se poredak neovisnih država trebao sastojati od nacionalnih država
- to jest država koje žele samoodređenje neke nacije. Ne bi li politički
poredak bio pravedniji i miroljubiviji kada bi se gradio oko onoga što se
često naziva neutralnom državom (ili građanskom državom) u kojoj se
ne bi moralo izričito opredijeliti za neku naciju, jezik ili religiju unutar
njezinih granica? Kaže se da bi se takva država bavila samo zajed
ničkom obranom stanovništva, održavanjem mira i osiguravanjem prava
i sloboda pojedinca. Pojedinačni pripadnici pojedinih nacija ili plemena
i dalje bi mogli zajednički nastojati ostvariti pravo na samoodređenje,
jačanje vlastitih jezika i religijskih tradicija onako kako to sami odaberu.
Državni bi aparat ostao strogo neutralan kad je riječ o svim takvim
nastojanjima. Zagovornici kao primjere ističu Sjedinjene Američke
Države, Francusku i Britaniju tvrdeći da su te države bile toliko uspješne
upravo zato što su u tom smislu uspostavljene kao neutralne.'69
Ali istina je daje neutralna država mit. Na nju se uvijek pozivaju oni
koji zamišljaju da država može postojati bez nacionalne ili plemenske
povezanosti - dok je u stvarnosti neovisnu državu bez neprestane poli
tičke represije moguće uspostaviti i održati samo zahvaljujući naci-
169 O osvrtu na ovu temu vidi: Will Kymlicka, Politics in the Vemacular (Oxford, UK:
Oxford University Press, 2001), str. 23-24. Prednosti građanske ili neutralne države posebno
ističe Lord Acton u John Emerich Dalbert-Acton, »Nationality«, Essays on Freedom and
Power, ur. Gertrude Himmelfarb (Boston: Beacon Press, 1949 [1862]), str. 166-195. To je
postalo vodećim normativnim načelom u akademskom proučavanju nacionalizma nakon
djela poput Kohnova The Idea ofNationalism i Kedouriejeva Nationalism.
XVI. MIT 0 NEUTRALNOJ DRŽAVI 137
onalnoj ili plemenskoj povezanosti. Ideja neutralne države utopijska

je isto kao što su utopijski opisi gospodarstva socijalista: socijalist želi
ostvariti napredak koji je moguć u tržišnoj ekonomiji, ali ga želi ostvariti
bez ostvarivanja dobiti zbog koje je taj napredak zapravo moguć. Jednako
tako, zagovornici neutralne države žele snažnu fizičku obranu stanov
ništva, poštovanje zakona i zajamčene osobne slobode koje je moguće
ostvariti u nacionalnoj državi, ali to žele bez uzajamnih veza nacionalne
ili plemenske odanosti zbog kojih je to sve zapravo moguće. To je rečeno
mnogo puta pa ću dodati samo nekoliko svojih zapažanja.'70
Ideal neutralne ili građanske države uključuje odvajanje nacije od
države, što je vrlo slično onome što je Jefferson zamišljao u svojem
pozivu na »odvajanje Crkve od države«.'71 To predloženo odvajanje znači
da se od pojedinca ne očekuje da će poštovati državne zakone, plaćati
poreze i služiti u oružanim snagama iz odanosti vlastitom plemenu ili
naciji, što je ono što pojedinca veže za državu i potiče ga da sve to čini u
nacionalnoj državi. Stoga je glavno pitanje za takav ideal: ako odanost
plemenu ili naciji ne potiče pojedinca da nosi tako teške terete, što će
ga potaknuti da se tako žrtvuje u neutralnoj državi? Prepoznajući daje
takav poticaj nuždan, zagovornici neutralne države iznose svoje mišljenje
da bi pojedinci trebali biti odani ustavnim dokumentima države i razli
čitim simbolima koje su državni dužnosnici izmislili kako bi u svijesti
stanovništva simbolizirali te ustavne dokumente. Takvo se »ustavno
domoljublje« obično povezuje s njegovim najpoznatijim zagovornikom,
njemačkim filozofom Jiirgenom Habermasom. No slično se mišljenje
sada može čuti i u Americi, gdje se često poziva na ljubav prema osni-
T 7° O kritici mita o »građanskoj naciji« vidi: Yack, Nationalism and the MoralPsychology
of Community, str. 23-43; Roshwald, The Endurance of Nationalism, str. 253-295; Taras
Kužio, »The Myth of the Civic Nation: A Critical Survey of Hans Kohn’s Framework
for Understanding Nationalism«, Ethnic andRacial Studies 25 (siječanj 2002), str. 20-39;
Stephen Shulman, »Challenging the Civic/Ethnic and West/East Dichotomies in the
Study of Nationalism«, Comparative Political Studies (lipanj 2002.), str. 554-585; Will
Kymlicka, Politics in the Vernacular, str. 23—27.
I7I Michael Walzer, primjerice, kaže da Sjedinjene Države obilježava »snažna odvojenost
države i etničke pripadnosti« iako priznaje da su »američki Indijanci i crnci uglavnom bili
izuzeti iz tog jedinstva«. Vidi njegov »Pluralism in Political Perspective«, u The Politics
ofEthnicity, ur. Michael Walzer i sur. (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1982),
str. 17-18. Poželjnost odvajanja nacionalnosti od države više se puta pojavljuje u njemač-
ko-židovskoj političkoj misli, posebno u djelima Hermanna Cohena, Martina Bubera i
njihovih sljedbenika. Vidi moju raspravu: Yoram Hazony, TheJemish State (Basic Books,
2000), str. 181-264. Suvremeni pristup toj tradiciji knjiga je Yaela Tamira, LiberalNatio
nalism (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1993).
vačkim dokumentima (ili prema »američkoj vjeri« koju oni navodno

sadržavaju) kao zamjeni za privrženost samoj američkoj naciji.172
Je li to moguće? Može li postojati država u kojoj se na temelju svepri
sutne odanosti pisanom ustavu države poštuju zakoni, ubiru porezi i
vojnici mobiliziraju za rat?
Poznati su nam slučajevi u kojima se čini da postoji takva odanost
pisanom dokumentu. Muslimani su se tijekom povijesti izlagali riziku
kako bi svoj osnivački dokument, Kuran, zaštitili od povrede ili ocrnji
vanja. Hinduisti na sličan način štuju Vede, a Zidovi Toru, Mojsijev svitak
knjiga koji je zapravo njihov ustav. Nekoć su se i u povijesnome kršćan
skom svijetu mnogi žrtvovali kako bi od oštećenja ili oskrvnuća zaštitili
određene svete tekstove i slike. Ovi i slični primjeri jačaju osjećaj daje
moguće potaknuti poštovanje ustavnog dokumenta. Iz iskustva se čini
da je navođenjem javnosti da na ustav gleda s istinskim vjerskim straho
poštovanjem doista moguće razviti političku tradiciju takvog poštovanja
ustavnih dokumenata države.’73
Međutim, takvu je sakralizaciju ustavnih dokumenata države nemo
guće provesti bez obiteljskih, plemenskih i nacionalnih tradicija u kojima
pojedinac uči da neke stvari treba štovati i smatrati svetima, a ne neke
druge ne. Kao dijete sam stalno svjedočio štovanju Tore u sinagogi. To
sam štovanje osjetio u načinu na koji bi odrasli prišli svitku i poljubili
ga kada bi se tri puta tjedno čitao, kao i u načinu na koji bi svitak bio
podignut visoko iznad naših glava, tako da svi mogu vidjeti rukom
ispisani tekst na pergamentu. Znao sam da će zajednica postiti mjesec
dana ako Tora slučajno padne na pod pa bih zajedno s njom uzdahnuo
kada bih vidio da se svitak zaljuljao dok bi ga podizali. To je samo jedan
od načina na koji sam shvatio da ono što štuje klan - jer su židovska i
kršćanska zajednica odavno ekvivalent klana - trebam štovati i ja. Time
želim reći da se djecu uči kako je štovanje Tore i odanost Tori neodvojiv
J72 O teoriji »ustavnog domoljublja« kao alternativi nacionalizmu u »postnacionalnoj«

Njemačkoj vidi: Jurgen Habermas, »The European Nation-State« i »Does Europe Need
a Constitution?«, u The Inclusion of the Other, ur. Ciaran Cronin i Pablo De Greiff (Cam-
bridge: Massachusetts Institute of Technology Press, 1998), str. 117-120,160—161. Neki
zagovornici ističu da sami ustavni dokumenti ne bi trebali biti razlog odanosti, već bi to
trebala biti načela koja oni sadržavaju. Moj je argument, međutim, isti bez obzira na to
treba li biti odan dokumentu ili načelima opisanima u dokumentu.
T73 O vjerskom strahopoštovanju prema američkoj zastavi nakon Američkoga građan
skog rata vidi: Samuel Huntington, WhoAre We (New York: Simon and Schuster, 2004),
str. 127-128.
dio njihove odanosti vlastitoj obitelji i klanu, koji i sami iskazuju svoje
štovanje Tore kao neodvojiv dio svoje odanosti židovskoj naciji. Kršćani,
muslimani i hinduisti sa zapanjujuće sličnim strahopoštovanjem gledaju
svoje svete tekstove i predmete te to strahopoštovanje prenose na nove
naraštaje djece.
Sveto postoji samo u običajima obitelji, klana, plemena i nacije. Zaci
jelo postoje pojedinci i obitelji koji se za te svete stvari vežu u odrasloj
dobi, no kod većine se ljudi svijest o svetosti javlja zajedno s vezama
uzajamne odanosti koje stvaramo u djetinjstvu i mladosti. To znači da
će se zbog svoje nemogućnosti da nadomjeste odanost plemenu i naciji,
ustavni dokumenti neutralne države štovati i zaslužit će odanost upravo
u onoj mjeri u kojoj pleme ili nacija kojoj smo odani prenosi svetost tih
dokumenata svakome novom naraštaju djece. Stoga će pisani doku
menti biti kulturno naslijeđe određenih plemena ili određene nacije, a
odanost pojedinca svojem plemenu ili naciji - a ne izravna i neovisna
odanost samim dokumentima — ponovno će biti razlog svim mjerama
koje je on spreman poduzeti da obrani neutralnu državu. Isto će vrije
diti za sve druge navodno neutralne službe, simbole ili običaje države
koje bi mogli osmisliti njezini dužnosnici. Poštovanje svih takvih doku
menata i simbola značilo bi zadržavanje određene plemenske ili naci
onalne tradicije te samim time ne bi bilo nimalo neutralno. A upravo
bi tako na njih gledale one manjinske nacije i plemena koja s nacio
nalnom većinom u državi nisu vezana uzajamnom odanošću, a ono što
se događa nacionalnoj većini ne doživljavaju kao nešto što se događa
njima samima. Umjesto da te dokumente poštuju i smatraju simbolima
neutralne države, otuđene nacionalne i plemenske manjine mogle bi ih
smatrati kvazireligijom druge nacije ili plemena, a njihovu bi tvrdnju da
su neutralni mogle smatrati licemjernom.
Neutralne države ne postoje. Slobodnu državu na okupu drži
uzajamna odanost pripadnika većinske nacije ili plemena i njihova
odanost državi. Osim toga, na okupu ih drže savezi bez obzira na to jesu
li to adboe ili dugoročni strateški savezi koje ta većinska nacija ili pleme
sklapa s drugima kako bi se stabilizirala i konsolidirala država. Drugim
riječima, svaka je slobodna država nacionalna ili plemenska država.174
I74 Ovdje sam najveću naciju u slobodnoj nacionalnoj državi nazvao većinskom nacijom.
Međutim, može postojati i slobodna nacionalna država u kojoj najveća nacija nema većinu,
već samo pluralitet, dok ostatak stanovništva čini niz manjih nacionalnih manjina. Kako
Slično tome, vladom u despotskim režimima gotovo uvijek upravlja

jedno pleme, klan ili obitelj koji zajedno s određenim saveznicima većinu
drže pod kontrolom zastrašivanjem i podmićivanjem.
Kako je onda mit o neutralnoj državi, u kojoj je država odvojena
od nacije, u stanju opstati? Taj mit prije svega ovisi o gore spomenutoj
tvrdnji da su uspješne zapadne države poput Sjedinjenih Američkih
Država, Britanije ili Francuske primjeri neutralnih ili građanskih država
i da su te države uspješno raskinule sve veze s nacijama ili plemenima
koja ih čine. Međutim, takva je tvrdnja neutemeljena. Sjedinjene Države
na okupu drže veze uzajamne odanosti koje ujedinjuju američku naciju,
naciju engleskoga govornog područja čija su ustavna i religijska tradi
cija izvorno utemeljene u Bibliji, protestantizmu, republikanizmu i
engleskome običajnom pravu.175 Protekla stoljeća te uključivanje velike
katoličke zajednice i drugih manjih zajednica zapravo znači da su nova
plemena primljena u američku naciju. No to ni na koji način ne mijenja
činjenicu da su Amerikanci i dalje jedinstvena nacija koja se znatno
razlikuje od ostalih.176 Nijedan teritorij dosad nije primljen u američku
uniju kao država prije nego što je u njoj uspostavljena natpolovična
većina naseljenika koji govore engleski. Dominacija naroda indijanskoga
ili španjolskoga govornog područja ili govornika polinezijskih jezika na
Havajima uvijek se pokušavala spriječiti.177 Stalna prisutnost starosjedi
bih izbjegao nepotreban žargon, nastavit ću govoriti o »većinskoj naciji«, pod čime podra
zumijevam i nacije koje imaju takav pluralitet. Naravno, postoje države u kojima se dvije
nacije ili plemena, koji većinom dominiraju na svojem teritoriju, međusobno uravnotežuju
unutar jedne federalne države. Poznati primjeri su Kanada, Belgija i Čehoslovačka (1993.)
r75 Kao što je u Federalističkim spisima (Federalist Papers) napisao John Jay: »Božanska
providnost dala je ovu povezanu zemlju jednome ujedinjenom narodu - narodu koji potječe
od istih predaka, govori istim jezikom, ispovijeda istu vjeru, privržen je istim načelima
vladavine, ima vrlo slične stavove i običaje i koji je zajedništvom, oružjem i trudom, boreći
se rame uz rame tijekom duga i krvava rata, plemenito uspostavio opću slobodu i neovi
snost.« John Jay, Federalistički spisi, str. 2. Vidi također: Gregory Jusdanis, The Necessary
Nation (Princeton, NJ: Princeton University Press, 2001), str. 155-162.
r7^ Američki sustav javnih škola uspostavljenje 1830-ih radi održavanja javne kulture
utemeljene na protestantizmu i američkom nacionalizmu. Carl Kaestle, Pillars of the

Repuhlic (Nerv York: Hill i Wang, 1983), str. 75-103.0 politikama škola i drugih institucija
usmjerenima na »amerikanizaciju« imigranata tijekom dvadesetog stoljeća vidi: Huntin-
gton, WhoAre We?, str. 131-136.
VI Zakonodavna je vlast 1889. također spriječila pokušaj da se njemačka kultura u Wis-
consinu očuva zahvaljujući školama u kojima se govori njemački. James Morone, »The
Struggle for American Culture«, PS: Political Science and Politics 29 (1996), str. 424—430.
Ondje gdje je postojala većina koja govori engleski, novi teritoriji uglavnom su bili uklju
čeni u tradicionalni angloamerički pravni okvir. U Louisiani, gdje je dopuštena upotreba
lačkih nacija te zemlje - poput politički autonomne navaške nacije, koja

broji stotine tisuće pripadnika i svoju djecu dandanas uči jeziku i tradiciji
svojeg naroda - svjedoči o činjenici daje američka nacija, unatoč golemoj
dominaciji u Sjedinjenim Američkim Državama, još nacija poput svih
ostalih.1/8 Isto se može reći za francusku naciju, koja je svoju povezanost
tijekom stoljeća održavala agresivnim, a katkad i stravičnim pokuša
jima iskorjenjivanja okcitanskog i drugih jezika za koje se smatralo da
narušavaju jedinstvo francuske nacionalnosti; i za englesku naciju, koja
je stvorena tijekom stoljeća ratova čiji je cilj bio da se keltske narode
protjera na rubna područja.179
Stoga je navodno neutralno ili građansko obilježje država poput
Sjedinjenih Američkih Država, Britanije i Francuske iluzorno. Snaga i
stabilnost tih slobodnih država rezultat je goleme dominacije američke,
engleske i francuske nacije nad svim konkurentnim državama ili pleme
nima unutar njihovih granica - dominacije koja je tijekom stoljeća u sva
tri slučaja postignuta uništenjem svih važnijih konkurenata. Dotične
nacionalne države opstaju zbog unutarnje povezanosti tih nacija, a
kulturno naslijeđe tih nacija određuje obilježja svih njihovih saveznih
država. Na primjeru tih država može se naučiti da golema dominacija
jedne nacionalnosti unutar određene države omogućuje razvoj slobodnih
institucija, uključujući prava i slobode pojedinca koje se u iznutra podi
jeljenoj državi - odnosno nenacionalnoj državi — ne mogu niti razvijati
niti održavati.180
Jedno od najdojmljivijih obilježja političkog poretka uspostavljenog
nakon povlačenja europskih carstava u prošlom stoljeću jest koliko su
nove neovisne države osnovane na Bliskom istoku, u Africi i drugdje u
zakonika po uzoru na francusko građansko pravo, savezna vlada odredila je da zakonik

i sudski postupci moraju biti na engleskom jeziku. Rabkin, Law Without Nations?, str.
109-111,306-307, nnig, 22.
x7® Indijanci su 1924. godine dobili status američkih državljana, a mnoga su im prava
zajamčena Ustavom Sjedinjenih Američkih Država 1968. godine. Relevantna rasprava
o uništenju naroda Vrana jest: Jonathan Lear Radical Hope (Cambridge, MA: Harvard
University Press 2008).
*79 Gat, Nations, str. 260-264; Anthony Mara, Faith in Nation (Oxford, UK: Oxford
University Press, 2003); Eugen Weber, Peasants into Frenchmen (Stanford, CA: Stanford
University Press, 1976); Linda Colley, Britans (New Haven, CT: Yale University Press, 1992).
I^° Sidgvvick nacionalne države naziva »organskim državama«, a »anorganska država« ona
je u kojoj je vlada strani element, uz podršku vojske, koja s ostatkom stanovništva nije pove
zana osjećajima.Tako umjetno okupljenoj zajednici nedostaje ona vrsta povezanosti koja čini
naciju«. Henry Sidgvvick, Elementi politike fTheElements ofPolitics), str. 236; također str. 277.
tom smislu nenacionalne države. To znači da Englezi, Francuzi i Nizo

zemci nakon povlačenja iz mnogih osvojenih zemalja nisu odlučili slijediti
primjer vlastitoga uspješnog modela, nego su iscrtali državne granice koje
su zrcalile nacionalne i plemenske granice. Možda je razlog tomu bio to
što se prijašnji carski vladari nisu željeli zamarati iscrtavanjem proizvoljnih
kolonijalnih granica ili sudjelovanjem u velikim prijelazima stanovništva
kako bi došli do razumnog iješenja između državnih granica i nacionalnog
stanovništva. Ili je možda razlog tomu pak bio to što su zapravo željeli
uspostaviti države s proizvoljnim, a ne nacionalnim ili plemenskim grani
cama dobro znajući da će zbog toga tim teritorijima biti gotovo nemoguće
upravljati te da će se stoga njima moći lakše manipulirati i kontrolirati ih
izdaleka. No, bez obzira na razloge, dojmljivo je da su nove države koje su
uspostavile carske sile većinom nastale kao nenacionalne države.
Tako je, primjerice, zbog granica iscrtanih u pregovorima s Francu
skom država Irak 1932. stekla neovisnost od imperijalističke Britanije.
Prije toga nikada u povijesti nije postojala »iračka« nacija, ali Britanci su,
ignorirajući nacionalne i religijske granice, ipak tvrdih da bi se takva nacija
mogla stvoriti prisilnim spajanjem kurdskih, asirskih, sunitsko-arapskih,
šijitsko-arapskih i još nekih drugih plemena - naroda koji ne dijele ni
jezik ni religiju, a ni povijest ujedinjenog djelovanja. Nazvani su nacijom
i dobili su pisani ustav, zastavu i pravo slanja veleposlanika diljem svijeta
te različite druge simbole nacionalne države. Sve je to učinjeno zato da
se kaže kako je ta nova država Irak zapravo nacionalna država isto kao
što su Engleska ih Francuska ili Amerika nacionalne države. Međutim,
ništa od toga nije bilo istina. Zapravo su sunitski Arapi bili dominantna
plemenska skupina koja je državu na okupu držala nemilosrdnim ugnje
tavanjem mnogo veće populacije šijitskih Arapa. Velika kurdska popu
lacija nikada nije prihvatila arapsku vlast. Napad otrovnim plinom na
Kurde u Halabji 1988., koji su izveli suniti u Iraku, najpoznatiji je primjer
neizrecive brutalnosti koju je sunitski arapski režim smatrao nužnim za
očuvanje povezanosti države. Pokušaj Amerike da tu zemlju spasi tako
što će u njoj prisilno uspostaviti zapadnu demokraciju, zajedno s novim
pisanim ustavom iz 2005. koji jamči slobode pojedinca, završio je ubrzo
neuspjehom i strašnim građanskim ratom.
Slična je sudbina pogodila i Siriju, koju su Francuzi 1946. uspostavili
kao neovisnu državu. Prije toga nikada u povijesti nije postojala »sirijska«
nacija, a Grci su samo ime izmislili da bi opisali tu geografsku regiju.
Ipak, suprotno očitim činjenicama, alavitska, druška, kurdska, asirsko-kr-

šćanska i sunitska plemena na tome proizvoljno iscrtanome teritoriju
proglašena su nacijom. Posljedica je toga bila daje ta gomila suprotstav-
Ijenih skupina proživjela dva desetljeća kronične nestabilnosti i državne
represije sve dok alaviti, nemuslimanska nacija i pleme s vlastitom reli
gijom i povijesnim identitetom, konačno nisu preuzeli vlast. Uspostavivši
manjinski savez s kršćanima i Druzima, alaviti su većinskom sunitskom
stanovništvu nametnuli strahovladu, a ona je trajala do njihova uništenja
sunitskoga grada Harne. Alaviti su u idućem desetljeću nastavili sprječa
vati uspostavu sunitskog arapskog režima, a to je završilo s pola milijuna
mrtvih i raseljavanjem polovice stanovništva zemlje.
Usporedite te države s njihovim bliskim susjedom Izraelom, koji je
osnovan gotovo u isto vrijeme. Izrael je 1948. uspostavljen kao nacio
nalna država za židovski narod nakon povlačenja Britanaca iz zemlje.
On je, kako se navodi u Deklaraciji o neovisnosti i brojnim državnim
zakonima, namjeravao omogućiti Zidovima da se deklariraju kao nacija.
Zbog toga je primao milijune siromašnih židovskih izbjeglica iz arap
skih zemalja, Irana, Srednje Europe, Sovjetskog Saveza i drugih zemalja.
Tim je židovskim imigrantima omogućio spas od progona, gospodarske
prilike i javne škole u kojima su se njihova djeca mogla upoznati s nasli
jeđem svojeg naroda učeći hebrejski, židovsku povijest i Bibliju. Drugim
riječima, Izrael se ponašao kao nacionalna država određenog naroda.
Međutim, Izrael je također istodobno razvijao slobodne institucije, koje
manjinskim nacionalnim i plemenskim skupinama dopuštaju da provode
svoje vjerske obrede onako kako im odgovara i da svoju djecu školuju
na vlastitim jezicima i prema vlastitome kulturnom naslijeđu. Doista,
Izrael je danas jedina država na Bliskom istoku u kojoj kršćani, Druzi i
ostali mogu slobodno prakticirati svoje religije bez straha za svoj život.
Zašto Izrael može napredovati kao slobodna država bez obzira na to
što nacionalnim i plemenskim manjinskim skupinama pruža širu zaštitu
dok je istodobno jedini način na koji su države poput Sirije i Iraka
uspjele postići stabilnost bila strahovlada i strašno krvoproliće? Postoji
načelo koje te države razlikuje jednu od druge: Izrael je od trenutka
svojeg osnutka konstituiran kao nacionalna država. To prije svega znači
da u zemlji i izvan njezinih granica postoji stvarna židovska nacija.
Različitim židovskim plemenima zajednička je židovska religija i zakon,
hebrejski jezik i tisućljetna povijest udruživanja u trenutcima kada su bili
suočeni s nedaćama. Usto, ta su se plemena dobrovoljno udružila kako

bi uspostavila židovsku nacionalnu državu u svrhu unaprjeđenja svojega
kolektivnog samoodređenja. U Izraelu je židovska nacija činila pretežnu
većinu stanovništva od osnutka države. Simboli i obilježja države dolaze
iz nacionalne i vjerske tradicije Zidova i odraz su kolektivnog samoodre
đenja koje je ta neovisna država izražavala.181
U većini onoga što je napisano o nacionalizmu posljednjih desetljeća
tvrdi se da će država konstituirana kao nacionalna država biti nepove-
zanija, a sami time i nestabilnija i okrutnija od neutralne ili građanske
države. Prema toj tvrdnji, nacionalna država podrazumijeva posebne
privilegije za pripadnike većinske nacije u državi te tako izaziva neza
dovoljstvo, otpor i nasilje manjinskih nacija. U tom je slučaju većina
primorana odgovoriti represijom kako bi zadržala svoj posebni status.
Tako započinje »krug nasilja« koji se ne može prekinuti.
Međutim, iskustvo nas uči da to nije istina. Nadmoćna dominacija
složne nacije povezane neraskidivim vezama uzajamne odanosti zapravo
je jedini preduvjet za mir u slobodnoj državi. Pritom ne mislim da cjelo
kupno stanovništvo mora biti podrijetlom iz jedne nacije jer takvo što ne
postoji nigdje na svijetu. Štoviše, ne postoje dokazi da je takva potpuna
homogenost nužna za složnost, stabilnost i uspjeh države. Za uspostavu
stabilne i slobodne države potrebna je većinska nacija čija je kulturna
dominacija jasna i neupitna i kojoj je uzaludno pružati otpor. Takva je
većinska nacija dovoljno snažna da se ne treba bojati otpora nacionalnih
manjina te im stoga može dodijeliti prava i slobode a da pritom ne ugrozi
unutarnju povezanost države. A nacionalne manjine koje se usprotive
takvoj nacionalnoj većini i same se uglavnom nerado upuštaju u sukobe za
koje znaju da ih ne mogu dobiti. Stoga se uglavnom prilagođavaju konsti-
tutivnosti i religijskoj kulturi većinske nacije te uče njezin jezik i samo u
rijetkim slučajevima pribjegavaju nasilju. Tako je bilo i u najuspješnijim
nacionalnim državama poput Britanije, Amerike, Francuske i drugim
europskim zemalja, uz nacionalne države poput Australije, Japana, Koreje,
Tajlanda, Turske, Indije i Izraela. Dominacija većinske nacije u svima
njima stvorila je države koje su mnogo stabilnije, naprednije i toleran-
tnije od susjednih država koje nisu konstituirane kao nacionalne države.182
JS1 O Izraelu kao židovskoj nacionalnoj državi vidi: Hazony, The Jewish State, str. 267-275.
t82 Mnoge su uspješnije nacionalne države u istočnoj Europi, Indiji i na Bliskom istoku
osnovane zbog razmjene stanovništva, stoje često bilo popraćeno nasiljem.Tako Roshwald
piše: »Čini se daje pluralističke vrijednosti puno lakše prihvatiti ako nema različitosti.«
Ako država nije konstituirana kao nacionalna država, događa se

upravo suprotno: zato što nemaju zajednički jezik ili religiju te se nikada
u povijesti nisu udružile protiv zajedničkih neprijatelja, različite prisilno
sjedinjene nacije ili plemena ne mogu stvoriti veze uzajamne odanosti te
samim time ne mogu postati nacija. Oni se bore za vlast sve dok jedna
nacionalna ili plemenska skupina na kraju ne preuzme kontrolu nad
vladom. No budući da je stanovništvo i dalje podijeljeno na nacionalnoj
i plemenskoj razini, to preuzimanje vlasti nimalo ne mijenja bitnu nesta
bilnost države. Potpunu propast sprječavaju veze uzajamne odanosti
koje ujedinjuju nacionalnu ili plemensku skupinu koja je preuzela vlast
i vodstvo države koja vlada čeličnom rukom te time izaziva strah. Tako
se nenacionalna država neizbježno približava despotskom režimu te se
na kraju, kada se despotizam u državi više ne može održati, raspada. U
Siriji i Iraku te državama poput Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Ceho-
slovačke, Libanona, Jemena, Sudana, Nigerije i Konga, koje su sve bile
višenacionalne cjeline koje su pod svojim okriljem tražile neku vrstu
neutralnosti između različitih država, na kraju je buknuo građanski rat
ili su jednostavno propale.183
Roshwald, The Enđurance ofNationalism, str. 264. Ako bi u tim nacionalnim državama
ipak i izbio dugotrajni unutarnji sukob, to bi se događalo u regijama u kojima nacionalna
manjina čini jaku lokalnu većinu: u muslimanskom Kašmiru u Indiji, u kurdskim jugoistoč
nim pokrajinama Turske, na teritorijima s većinski arapskim stanovništvom u Izraelu itd.
Margaret Canovan piše: »Problem održavanja jedinstva i stabilnost je (...) povijesno
je bilo teže riješiti u demokratskim nego u nedemokratskim uvjetima (...) Što je država
demokratičnija, to je veća potreba da ljudi, osim veze jedinstva na koju su morali pristati,
imaju neku svoju vezu jedinstva.« Canovan, Nationhood and Political Theory (Northamp-
ton, MA: Edward Elgar, 1996), str. 22. Ove zaključke podržava Dorina Bekoe u svojem
istraživanju iznutra podijeljenih afričkih država, »Democracy and African Conflicts:
Inciting, Mitigating, or Reducing Violence?«, u Democratization inAfrica (izvještaj s
konferencije Nacionalnog obavještajnog vijeća, 2008.), str. 30. Vidi također: Anthony
Smith, The Ethnic Origins ofNations, str. 146.
XVII.
PRAVO NA NACIONALNU
NEOVISNOST?
Rekao sam da je najbolji politički poredak onaj u kojem su nacio
nalne države neovisne. Moje stajalište dijeli Mili, koji je neovisnost naci
onalnih država smatrao općim dobrom i pozivao je na osnivanje takvih
država ondje gdje je to izvedivo.''1 Takvo stajalište, međutim, ne zahtijeva
da poduzmemo dodatni korak i podržimo univerzalno pravo svih naroda
na nacionalnu neovisnost i samoodređenje, kao što je tvrdio Woodrow
Wilson.185 A zapravo se čini da takvo pravo i ne može postojati. Ovdje
ću objasniti što je razlog tome i što to znači za kreiranje vanjske politike
i napredak poretka nacionalnih država.186
Velik dio današnjeg političkog diskursa bavi se utvrđivanjem razli
čitih prirodnih i općih prava za koja se tvrdi da pripadaju pojedincima
i kolektivima. U tim se raspravama često prelako prelazi sa spoznaje da
je nešto povlastica na tvrdnju da svi pojedinci ili nacije imaju »pravo«
na tu povlasticu. No nije realno da će svi pojedinci ili nacije ostvariti
sve povlastice: raspoloživost samo jedne povlastice pojedincu uskraćuje
mogućnost da ostvari neku drugu povlasticu; ili pak ostalim pojedincima
T$4 Vidi pogl. XIV., odjeljak 5.

*$5 Govoreći o ratnim ciljevima Sjedinjenih Država u Prvome svjetskom ratu, Woodrow
Wilson tvrdi da se u poslijeratnom rješenju »moraju poštovati nacionalne težnje. Narodima
se sada može vladati i njima se može upravljati samo ako oni na to pristanu. »Samoodre-
đenje< nije puka fraza. To je primarno načelo djelovanja koje će državnici odsad ignori
rati na svoju odgovornost.« Woodrow Wilson, »Address to a Joint Session of Congress
Analyzing German and Austrian Peace Utterances«, 11. veljače 1918. Pretpostavka da bi
se takvo univerzalno primarno načelo djelovanja moglo provesti proizlazi iz Wilsonova
uvjerenja daje svjedočio rađanju »novog svijeta« u kojem »više nema osvajanja i širenja
moći« - i da je »ta sretna činjenica jasna svim javnim osobama koje su prestale razmišljati
o dobu koje je davno prošlo«. U kontekstu toga mesijanskog pogleda na politički svijet,
svojih je Četrnaest točaka proglasio »moralnim vrhuncem (...) kulminirajućeg i konačnog
rata za ljudsku slobodu«, nakon kojega će »svi narodi i narodnosti« imati »pravo živjeti
pod jednakim uvjetima (...) jedni s drugima«. Woodrow Wilson, »Obraćanje zajednič
kom zasjedanju Kongresa o uvjetima mira«, 8. siječnja 1918.
t86 Himmelfarb tvrdi da prihvaćanje Wilsonova umjesto Millova stajališta znači prijelaz
s realističnog na utopijski načina razmišljanja o nacijama. Himmelfarb, »The Dark and
Bloody Crossroads«, str. 60. Usp. Gellner, Nations and Nationalism, str. 1—3; Yack, Nati-
onalism and the Moral Psychology of Community, str. 233—252. Vidi također knjigu Tamare
Meisels, Teritorial Rights, 2. izd. (Dordrecht, Nizozemska: Springer, 2009).
XVII. PRAVO NA NACIONALNU NEOVISNOST? 147
uskraćuje različite druge povlastice; ili bi pak raspoloživost te povlastice

u sadašnjosti mogla dovesti do mnogo ozbiljnijeg pogoršanja uvjeta u
budućnosti i tako dalje. To znači da ostvarivanje mogućih povlastica ne
postoji u teoriji i da se u stvarnim društvima do njega ne može doći bez
metode pokušaja i pogrešaka. Zbog toga su stvarna prava, prava za koja
se očekuje da će ih netko drugi ostvariti, nesaglediva a da se u obzir ne
uzmu okolnosti u stvarnom svijetu. Primjerice, moglo bi se reći da će
dobar politički režim biti onaj u kojem pojedinci ne gladuju i u kojem su
zaštićeni od ratnih razaranja. Međutim, prihvaćanje toga kao dijela poli
tike ne znači da će se priznati pravo na njih. Obećanje da će se spriječiti
glad može potencijalno postojati samo u društvu koje ima gospodarska
i logistička sredstva da to obećanje provede u djelo, baš kao što nepozi-
vanje u rat može potencijalno postojati samo u društvu čije su oružane
snage dovoljno snažne i čiji su susjedi miroljubivi. A isto se može reći i
za mnoga druga univerzalna prava što ih se, ne uzimajući u obzir postoje
li dostatna sredstva da ih se ostvari, zagovaralo u posljednja dva stoljeća.
Teško je razumjeti kako samo navođenje neke povlastice, ako ne postoje
dostatna sredstva da se te povlastice ostvare, podrazumijeva da će se na
nju ostvariti pravo, što je odgovornost koju trebaju snositi drugi.
Isti je slučaj s predloženim općim pravom na nacionalnu neovisnost.
Najbolji nama poznati politički poredak jest poredak u kojem su nacio
nalne države neovisne. Međutim, to ne znači da sve nacije imaju pravo na
neovisnost. Navodeći da će se poštovati nacionalne težnje i da se nijednim
narodom više neće vladati protiv njegove volje, Wilson je sugerirao što je
dobro ili najbolje, no također se pozivao na pravo naroda da se njime ne
vlada protiv njihove volje, a time i na odgovornost koju će snositi drugi
da se zajamči takav ishod. Pozivanje na takvo pravo i takvu odgovornost
znači prihvaćanje svijeta u kojemu je moguće jasno odrediti zašto nacija
zaslužuje neovisnost i u kojem postoje dovoljna sredstva da se nacionalnoj
državi koja opravdano traži neovisnost ta neovisnost i osigura. Ali svijet
nacija nije tako jednostavan niti su dostupna sredstva dovoljna da se takvo
univerzalno pravo dodijeli uvijek kada se opravdano traži.
Razmotrimo najprije kako se određuje što čini naciju. Danas u svijetu
postoji na tisuće naroda bez državljanstva.187 Samo se u Indiji govori 1700
potpuno različitih jezika; još se 1 500 jezika govori u Africi, 700 u Indo
'$7 Mnogi su opisani u The Encyclopedia of Stateless Nations, ur. James Minahan (West-
port, CT: Greenwood Press, 2002).
neziji i još mnogo više diljem svijeta. Svakim od tih jezika govore različite
nacije i plemena s vlastitim kulturnim naslijeđem zbog kojeg bi, pod odre
đenim okolnostima, mogli postati neovisni. Međutim, čak nam ni golem
broj ljudi koji možemo vidjeti ako pogledamo jezične karte ne daje jasan
uvid u problem. Činjenica je da se ne može jasno odrediti koju bi se naciju
razumno moglo nazvati nacijom. Svaku se naciju može svesti na njezina
plemena, a svako se pleme može svesti na njegove klanove. Svaka nacija,
baš kao i svako pleme, ima vlastiti dijalekt, jedinstveno religijsko i kulturno
naslijeđe i vlastitu povijest. I svako će od tih plemena i nacija u određenim
okolnostima tražiti svoje pravo na neovisnost i samoodređenje. Naravno,
upravo situaciju u kojoj svako pleme i klan traži neovisnost ustrajući na
pravu na samoupravljanje, provođenju vlastite vanjske politike i vođenju
ratova prepoznajemo kao poredak plemena i klanova.188
Kako bi se stvorile veće, neovisne nacionalne države čija plemena žive
u miru, poredak nacionalnih država - koji se razlikuje od plemenskoga ili
feudalnoga - po definiciji zahtijeva okupljanje i međusobnu povezanost
mnogih takvih plemena i klanova koji su se odrekli prava na samouprav
ljanje, provođenje vanjske politike i vođenje ratova. Ako se načelo kolek
tivnog samoodređenja pretvori u univerzalno pravo na neovisnost svakog
plemena i klana koje ga zatraži, ono će se potpuno razlikovati od takvog
poretka nacionalnih država: pod njim će se zasigurno raspasti sve postojeće
nacionalne države kako bi se stvorile nikad manje nacionalne, plemenske
i klanske države, slabit će načelo nacionalne neovisnosti i na kraju će se
prestati primjenjivati vraćajući nas u anarhični poredak plemena i klanova.
Drugim riječima, pokušavajući svima dodijeliti nacionalnu neovisnost, na
kraju se nikome neće dodijeliti nacionalna neovisnost. Poput budalastog
kralja koji je otkrio da svoje dugove može plaćati neprestanim stvaranjem
novca, državnici su u prošlom stoljeću otkrili da bi neprestanim stvaranjem
neovisnih država mogli izazvati zadovoljstvo. Ali neovisnost, poput novca,
188 VVilson je o tome govorio na sastanku s Edwardom Dunneom i Frankom Walshom u

Elizejskoj palači, Pariz, u. lipnja 1919., na kojem su razgovarali o neovisnosti Irske. Opisu
jući svoje iskustvo u Versaillesu nakon njegove tvrdnje da svi narodi imaju pravo na samo
određenje, Wilson im je rekao: »Kada sam izgovorio te riječi, rekao sam ih bez znanja da
postoje nacionalnosti koje nam dolaze iz dana u dan (...) Ne znate i ne možete pojmiti
tjeskobu koju sam osjetio zbog milijuna ljudi kojima je ono što sam rekao pobudilo nadu
(...) Nitko ne zna što osjećam iznutra (...) To me uznemirava.« Ponovljeno u Hearings of
the Committee of Foreign Relations, US. Senate, br. 106 (1919), str. 835-838, posebno str. 838.
Autori ostalih djela koji Wilsonovu izjavu opisuju kao dio govora pred Senatom su u zabludi.
brzo gubi na vrijednosti kada se dijeli u prevelikoj količini te se zbog toga

uskoro utvrdi daje bezvrijedna.
Uz tu tendenciju načela kolektivnog samoodređenja da razjedini posto
jeće države, postoji i problem ograničenih sredstava. Da bi održala svoju
neovisnost, nacionalna država ne mora imati samo unutarnju poveza
nost nego i vojnu i gospodarsku snagu te obranjiv teritorij kako ga prvom
prilikom ne bi pripojile neprijateljske strane sile ili pregazile kriminalne i
terorističke organizacije. Ako se ti uvjeti ne mogu ispuniti, neovisna nacio
nalna država neće postojati. Nacija ili pleme koje nema takve uvjete može
se nadati da će sklapanjem saveza sa snažnim susjedom živjeti u miru,
to jest kao protektorat. To možda nije ono što bi svi željeli, no savezna
država ili protektorat s određenim delegiranim ovlastima za većinu je ljudi
na Zemlji najviši stupanj kolektivnog samoodređenja koji se može postići.
U ovom kontekstu valja razmišljati o pravu na nacionalno samoodređenje što
su ga tijekom Američkoga građanskog rata tražile Konfederativne Američke
Države (»Jug«). Oni koji smatraju da su Amerikanci odvajanjem od Britanije
1776. ostvarili univerzalno pravo svih naroda na neovisnost teško će obja
sniti zašto Konfederacija to isto pravo nije imala 1861. Južne države zacijelo
je najlakše opisati kao plemena američke nacije s prepoznatljivom javnom
kulturom, ali bez zasebnog jezika i religije. No gotovo bi se isto moglo reći
za Engleze u Americi koji su se pobunili protiv vladavine Britanije. Čini se
da glavni razlog američkog pokušaja ostvarivanja neovisnosti vjerojatno nisu
bili razmjerno blagi oblici nasilja koje je provodila britanska vlada koliko je
to bila činjenica da ih je dijelio ocean. Južne države nisu bile na drugoj strani
oceana, a Lincoln je dobro znao da bi nastankom neovisne robovlasničke
nacije na jugu Sjedinjene Američke Države stoljećima patile zbog nepri
jateljske agresije iz tog dijela zemlje. Da bi vidio kakav ga ishod očekuje,
bio mu je dovoljan jedan pogled na ono što u Bibliji piše o bratoubilačkim
ratovima između kraljevstava Izraela i Judeje, ratovima koji su oslabili oba
kraljevstva i na kraju utrli put njihovu uništenju. A takav je ishod, zajedno s
opasnošću od vječnog robovlasništva u Americi, doista opravdavao neprizna
vanje nacionalnog samoodređenja Konfederacije. Stoga razloge za razliko
vanje slučaja američke neovisnosti od slučaja neovisnosti Konfederacije nije
moguće pronaći u načinu na koji određujemo što je »nacija« ili u načinu na
koji formuliramo predloženo univerzalno pravo na nacionalno samoodre
đenje. Ti se slučajevi razlikuju samo u ravnoteži između moralnih i razumnih
razloga za podržavanje ili suprotstavljanje neovisnosti u konkretnom slučaju.
Isto je u svim ostalim slučajevima. Nakon raspada Rusije, versailleska

politika podjele Austro-Ugarske na više nacionalnih država nakon Prvoga
svjetskog rata bila je otvoren poziv Njemačkoj da se proširi na jug i istok.
I sam je Wilson sumnjao u to da Njemačka traži »vladajući položaj«
među narodima svijeta, a cilj poslijeratne nagodbe nije bio zajamčiti da
se to neće dogoditi, već je njezin cilj bio da se slijedi načelo nacionalnog
samoodređenja svih naroda, i snažnih i slabih. Ta je politika drastično
ojačala njemačku poziciju na istoku te je dvadeset godina poslije Hitleru
omogućila da naizmjence devastira svaku od tih zemalja.189 Slično tome,
Eisenhowerova podrška arapskom nacionalizmu i samoodređenju na
Bliskom istoku omogućila je rušenje ostataka Britanskoga Carstva, a time
i uništenje jednog od najvjernijih i najpouzdanijih saveznika Amerike u
borbi protiv sovjetskog komunizma. Istodobno je zbog te podrške arap
skome nacionalnom samoodređenju u Egiptu nastala nasilna diktatura
Gamala Abdela Nassera - koji se Americi odužio tako što je Egipat stavio
pod sovjetsku carsku domenu.190 Ovim se primjerima ne iznose argumenti
protiv neovisnosti Češke i Egipta. Ali oni rasvjetljuju način na koji načelo
nacionalne neovisnosti, ako se primijeni bez pozivanja na druge čimbe
nike, može dovesti do vlastite negacije i ugnjetavanja naroda jednako lako
kao što može dovesti do njihove slobode.
Dva dodatna primjera zrcale način na koji načelo nacionalnog samo
određenja sagledava što su prednosti, a što nedostatci međunarodnih
poslova. Kao što je dobro poznato, mnogi su se britanski i američki držav
nici dugo protivili uspostavljanju židovske države na Bliskom istoku isti
čući da su zapostavljeni arapski i muslimanski interesi važniji od moralnog
zahtjeva Zidova za nacionalno samoodređenje. Međutim, mnogi su promi
jenili mišljenje nakon što je holokaust jasno pokazao što je moralni argu
ment za nacionalno samoodređenje Zidova; i nakon vojnih pobjeda Židova
na bojnom polju, što je sugeriralo da bi oni zapravo mogli uspostaviti
održivu državu ako bi dobili podršku izvana. Neki su se zbog zabrinutosti
da se ne izolira Turska protivili i nacionalnoj neovisnosti Kurda, i to unatoč
tome što je ta zemlja tijekom duge povijesti ubijala i ugnjetavala Kurde. I
ovdje su uspjesi Kurda na bojnom polju, kao i njihova dokazana sposobnost
da mogu pridonijeti američkom ratu protiv radikalnih islamskih pokreta,
189 Woodrow Wilson, »Obraćanje zajedničkom zasjedanju Kongresa o uvjetima mira«, 8.

siječnja 1918; Henry Kissinger, Điplomacy (New York: Simon i Schuster, 1994), str. 242-243.
r9° Michael Doran, Ikes Gamble (New York: Free Press, 2016).
prisnažili argument koji je išao u korist postojanja kurdske države, no za

većinu vlada taj argument nije bio uvjerljiv sve dok se temeljio samo na
moralnosti kurdskoga nacionalnog samoodređenja.
Očito je dakle da ne postoji univerzalno pravo na nacionalnu neovisnost
i samoodređenje. Odluka o tome treba li narod podržati u njegovoj težnji za
neovisnošću mora se donijeti uzimajući u obzir niz čimbenika, uključujući
potrebe toga naroda; razinu njegove unutarnje povezanosti te vojne i gospo
darske resurse kojima raspolaže; njegovu sposobnost, ako je konstituiran kao
neovisna nacionalna ili plemenska država, da pridonese interesima i dobro
biti ostalih naroda; prijetnju koja taj narod, kada stekne neovisnost, može
biti drugima.Takva promjena mišljenja iznosi teoriju o vanjskim poslovima
koja se uvelike razlikuje od Wilsonova »idealizma«, pod kojim se smatra da
je glavna briga međunarodnog poretka uspostava i provođenje univerzalnog
pravnog okvira za vođenje političkih poslova u skladu s univerzalnim pravima
nacija. Ako ne postoji carska država koja može dodijeliti prava nacijama i koja
raspolaže vojskom potrebnom za provođenje tih prava, svi su takvi govori o
općim pravima nacija besmisleni i pomućuju rasuđivanje državnika o tome
što se može postići i što bi oni trebali pokušati postići.
Međutim, neprikladan način pravnog rasuđivanja o tome kako bi
trebalo voditi vanjske poslove ne znači da bismo politiku nacija trebali
voditi isključivo na temelju procjene nacionalnih interesa, što su povre
meno predlagali zagovornici ideje raison detat (ili »realisti«). Razlog tome
nije potpuno odustajanje od moralnih standarda, bez kojih bi svaki ubojica
na svojem putu do vlasti zaslužio našu podršku proporcionalno broju
ubijenih, što smatramo neprihvatljivim, već je razlog tome i što načelo
nacionalnog interesa, kada se utvrdi da samo na njemu počiva vođenje
vanjske politike, nije uvijek u stanju nedvosmisleno odrediti koji bi bio
najbolji smjer kojim bi država trebala krenuti. Sigurno postoje slučajevi
u kojima će se nacija, s obzirom na svoje potrebe, udružiti s najjačim
grupama koje mogu biti protuteža njezinim neprijateljima. Ali državnik
u mnogim slučajevima jednostavno ne može znati koji će od dvaju ili
više mogućih smjerova imati takav učinak. Razlog može biti to što nije
siguran koja je grupa najjača ili što nije siguran može li se osloniti na to
da će se najjača grupa pridržavati svojeg dijela nagodbe ili što nije siguran
hoće li šteta koja nastaje daljnjim jačanjem te grupe na kraju biti veća od
koristi za njega i druge saveznike. Nadalje, državnici se mogu opredije
liti za slabije grupe za koje su procijenili da će s vremenom jačati ili za
slabije grupe u kojima će se pojava pravedne politike pokazati korisnom

za domaću javnost ili u nekom drugom području. Ovi i slični čimbenici
znače da procjene toga stoje nacionalni interes daju dvosmislene odgo
vore na politička pitanja. Ta dvosmislenost prisutna u političkim odno-
sima otvara znatan prostor za moralne dvojbe koje bi mogle prevagnuti
pri donošenju odluka na jednu ili drugu stranu a da pritom ni u kojem
pogledu ne mijenjaju odgovornost državnika da slijedi interese nacije.
Zbog toga su se političari koji su razumjeli da je Wilsonov idea
lizam bio irelevantan u svjetskim zbivanjima mogli baviti izgradnjom
poretka neovisnih nacionalnih država. Iako je svjestan da je to najbolji
oblik političkog poretka, državnik ne namjerava poput Napoleona
srušiti sve što postoji kako bi taj ideal mogao nametnuti diljem svijeta
niti smatra da taj ideal može uvijek diktirati odgovarajuću politiku.
Međutim, poredak neovisnih nacionalnih država za njega će biti nešto
pozitivno što će čvrsto usaditi u um i o čemu će uravnoteženo i umje
reno promišljati i odlučivati, ali ga to nikada neće uvući u dogmatsku
ludost. To znači da, ako neovisnost određene nacije nije realno ostvariva
u njegovu naraštaju, on neće posvetiti pozornost postizanju te neovi
snosti. Ako primjena načela nacionalnog samoodređenja šteti njegovoj
naciji, ili nanosi veliku štetu važnom savezniku, ili uspostavlja nestabilan,
neprijateljski ili poguban režim, on će se tome usprotiviti. Istodobno će
slobodu nacija i dalje smatrati nečim pozitivnim što treba uzeti u obzir
i u rijetkim će prilikama gorljivo zagovarati uspostavu nove nacionalne
ili propast slabe nenacionalne države. A te će prilike iskoristiti da svojim
utjecajem pomogne naciji čije potrebe i sposobnosti potiču uvjerenje da
će njihova neovisnost biti blagoslov za njih i druge.
Poredak neovisnih nacionalnih država nije nacrt za novi svijet koji
se može izgraditi na ruševinama staroga tijekom nekoliko naraštaja
pravednog aktivizma. On je prije dalek cilj, zvijezda vodilja ili kompas
koji pokazuje dublju svrhu i smjer za vođenje vanjskih poslova. Svaki
državnik usredotočen na interese i težnje vlastite nacije možda može
samo na ograničen način pridonijeti polaganom, velikom napretku
poretka koji nastaje tijekom stoljeća.
XVIII.
NEKA NAČELA PORETKA
NACIONALNIH DRŽAVA
Poredak neovisnih nacionalnih država održava se poštovanjem odre

đenih praktičnih načela. Međutim, kada se poredak nacionalnih država
prepozna kao najbolji politički poredak, ta se načela prestaju smatrati
tek praktičnima i postaju prirodne obveze ili prirodni zakoni država.
Zapravo, ono što se danas često krivo naziva »međunarodnim pravom«
potječe upravo iz toga što se praktična pravila za održavanje poretka
nacionalnih država počelo smatrati prirodnim moralom, kao što su od
sedamnaestog stoljeća tvrdili mnogi pisci.191 Bit će korisno ovdje spome
nuti neka od tih načela.
Prvo načelo poretka nacionalnih država političku neovisnost naci
jama koje su složne i dovoljno snažne da je osiguraju. To znači da će naciju,
ako postupno uspije prikupiti dovoljnu vojnu i gospodarsku snagu da
spriječi strane sile koje je žele osvojiti, tada i druge nacionalne države
priznati kao neovisnu naciju unutar poretka nacionalnih država. Jednako
tako, ako plemena koja su sastavni dio nacije nisu dovoljno složna da
spriječe unutarnju dezintegraciju i stalno nasilje ili ako ne mogu priku
piti dovoljnu vojnu i gospodarsku snagu za obranu od stranih sila, njih se
ne može smatrati neovisnom nacijom unutar poretka nacionalnih država.
Cesto se govori da u poretku nacionalnih država nacija koja je složna
i dovoljno snažna da osigura svoju političku neovisnost ima »pravo na
suverenost« unutar svojih granica.
I9I Kao što Sidgwick kaže, načela koja se često opisuje kao »međunarodni zakon« ispravno
je nazvati »međunarodnim moralom«. Sidgwick, Elements ofPolitics, str. 256. »Prirodni
zakoni« (ili »prirodne obveze«) naroda koje ovdje spominjem načela su ili obveze poznate
iz iskustva te su stoga podložni promjeni, kao u prirodnim znanostima. Treba ih razliko
vati od racionalističkog nametanja prirodnog zakona ili prirodnog prava, koji su izvedeni
iz navodno samorazumljivih aksioma.
Oba su kriterija sada problematična jer ih se povezuje s raciona-

lističkom i apsolutističkom političkom teorijom.192 Pod tim se zapravo
podrazumijevaju dva različita načela, drugo i treće načelo poretka naci
onalnih država:
Drugo je načelo nemiješanja u unutarnje poslove drugih nacionalnih
država. To naciji u slobodnoj državi omogućuje da slijedi svoje interese
i težnje u skladu s vlastitim razumijevanjem. Bez ovog načela moćne bi
nacije preuzele kontrolu nad poslovima manjih nacija, a poredak nacio
nalnih država urušio bi se u carski poredak.
Treće je načelo vladin neograničeni monopol nad organiziranim sredstvima
fizičke prisile unutar države. Prema ovom načelu, vlada svake nacionalne
države ima pravo i obvezu zadržati i upravljati jedinim sredstvima fizičke
prisile unutar svojeg teritorija. Bez ovog bi načela različita plemena i klanovi
provodili vlastitu volju i zakon te bi narušavali jedinstvo nacionalne države,
a poredak nacionalnih država urušio bi se u anarhični poredak.
Ova su dva načela temelj poretka nacionalnih država, a država ne
može postojati ako se ona potpuno ne poštuju. Unatoč tomu, pogrešno
je smatrati da ta načela dodjeljuju apsolutna prava koja su uvijek primje
njiva. Primjerice, načelo nemiješanja smatra se antiimperijalističkim.
Ipak, prestrogo ustrajanje na tome načelu može dovesti do uništenja
nacionalnih država i uspona carskog poretka. Primjerice, poznato nam je
kakve su se strahote događale iza utvrda nekih neovisnih država: Napo-
leonove u Francuskoj, Hitlerove u Njemačkoj, Staljinove u Rusiji i tako
dalje. Zločini koje su ti ljudi počinili nad vlastitim narodima bili su samo
uvod u pokušaj uništenja svih susjednih nacionalnih država i pripojenja
njihova stanovništva univerzalnom carstvu. Suočene s takvim agresivnim
imperijalističkim akterima, nacionalne države nisu imale drugog izbora
T92 Pojmovi pravo i suverenitet mogu biti korisni samo ako se njima koristi u užem smislu.
Pojam »suverenitet« problematičan je zbog svoje povezanosti s apsolutističkim doktrinama,

prema kojima je kraljeva volja nepovrjediva u njegovu kraljevstvu. Zapravo se ni volja kralja,
ni volja parlamenta, ni volja naroda (kao u »narodnom suverenitetu«) ne mogu smatrati
apsolutnima. Narodi nisu nepogrešivi, kao što nisu ni kralj ni parlament, što potvrđuje
pobjeda nacista na izborima 1933. godine. Pojedinci, plemenske ili nacionalne skupine i
strani akteri u određenim ekstremnim slučajevima mogu kršiti zakone ili politike nacionalne
vlade na njezinu tlu. Ne može se reći daje volja nekog pojedinca ili institucije nepovrjediva.
Zato suverenitet pripada samo Bogu. O »narodnom suverenitetu« vidi: Edmund Morgan,
Inventing the People (New York: Norton, 1988). Jednako tako, pojam »pravo«, kojim se danas
često koristi da bi se iz njega a priori izveo univerzalni razum, ovdje ne može imati isto
značenje. Prava prema međunarodnom zakonu, poput prava prema nacionalnom zakonu,
mogu se izvesti samo empirijski, kao norme za koje se pokazalo da podržavaju određeni
moralni ili pravni sustav i idu u korist onima koji žive pod njim.
XVIII. NEKA NAČELA PORETKA NACIONALNIH DRŽAVA 155
nego da se umiješaju, bilo političkim bilo vojnim sredstvima, kako bi

usporile ili spriječile njihov uspon. Pravo na takvo miješanje proizlazi iz
prirode poretka samih neovisnih nacionalnih država jer bi bez ulaganja
velikog truda da se taj poredak održi te države propale jedna za drugom,
a sloboda nacija potpuno bi nestala.
Slično ograničenje proizlazi iz vladina neograničenog upravljanja
organiziranim oružanim snagama unutar države. Na temelju isključive
ovlasti na koju polaže pravo, nacionalna država plemenima i klanovima
unutar svojih granica uskraćuje pravo da se naoružaju i ratuju, što znači
da ograničava njihovu mogućnost da brane svoj narod i ostvare pravo
na kolektivno samoodređenje.193 Čineći to, nacionalna država također
preuzima na sebe obvezu da zaštiti sva plemena i klanove unutar svojih
granica. Ta obveza također proizlazi iz prirode poretka nacionalnih država
te zahtjeva nacionalne vlade pod takvim poretkom.
Da biste to razumjeli, razmotrite sljedeće. Znamo da će se pleme ili klan
koji nemaju zaštitu države organizirati kako bi zaštitili svoje pripadnike. U
nacionalnoj državi koja ne uspije zaštititi sva plemena i klanove na svojem
teritoriju brzo će doći do ponovne uspostave anarhičnog poretka plemena
i klanova unutar njezinih granica. Ponovna uspostava anarhičnog poretka
započinje u okruzima i gradovima u kojima su ta nezaštićena plemena najjača,
a zatim se širi sve dok ne ugrozi postojanje same države. Stanje anarhije
također je plodno tlo za razvoj organiziranog kriminala, koji nudi zaštitu
u zamjenu za novac, a isto je tako privlačno imperijalističkim protivnicima
nacionalne države poput marksističkih i islamističkih terorističkih organiza
cija, koje u anarhiji pronalaze idealnu platformu za novačenje svojih pristaša.
Suočeni s takvim prijetnjama, plemena i klanovi koji još nisu podlegli krimi
nalnom Hi terorističkom zastrašivanju često će tražiti zaštitu stranih naci
onalnih ili carskih država. Takvo stanje anarhije u gotovo bilo kojoj državi
pobuđuje interese i težnje imperijalista u drugim državama. Tako je stanje
anarhije nakon raspada Jugoslavije izazvalo američku intervenciju koja je
na kraju dovela do bombardiranja srpskih gradova i trajnog raspoređivanja
stranih snaga u Bosni i na Kosovu — anarhični je poredak potaknuo imperi
jalistički odgovor. Slično tome, stanje anarhije u Siriji i Iraku rasplamsalo je
američke, ruske, turske i iranske imperijalističke težnje.
T93 Angloamerička ustavna tradicija također priznaje pravo pojedinca da nosi oružje za
samoobranu, a ne apsolutni vladin monopol na uporabu sile. Zato sam spomenuo državni
monopol nad organiziranom uporabom sile.
U carskom se poretku jedna carska država smatra nadležnom u

određivanju zakona svim nacijama te za provođenje toga zakona prema
vlastitom razumijevanju. Vrijednost poretka nacionalnih država proizlazi
iz činjenice da ni jedna nacija ili savez nacija ne smatra da ima ovlasti
da određuje zakone za sve ostale. Sposobnost nacije da provodi i njeguje
vlastiti jedinstveni ustav i religijske tradicije srž je nacionalne slobode,
a to je moguće u poretku nacionalnih država. Međutim, tu je slobodu
nacija, čak i kada se za nju izbori, teško zadržati. Politički poredak nije
nepromjenjiv, tako da njegova stabilnost može biti samo relativna. Nacije
nastaju i propadaju. Njihova stanovništva razmjerno rastu i opadaju, a
isto se događa i s njihovom vojnom i gospodarskom snagom te razinom
njihove unutarnje povezanosti. To znači daje svaka nacionalna država u
stalnoj opasnosti da će joj druga nacija ili skupina nacija oduzeti slobodu.
Ta se opasnost uvijek pojavljuje na isti način: kada određena nacija ojača
u odnosu na druge nacije, ona vjeruje daje do toga jačanja došlo zahva
ljujući nadmoći njezine religije ili ustava nad drugima pa nametanje
vladavine nad svim ostalim nacijama smatra opravdanim. Suvišno je reći
da ta imperijalistička nacija samo da ne smatra da ima pravo na carstvo
nego i da je nadmoć njezine religije ili ustava samo po sebi razlog što
će sve nacije imati koristi ako ih ona osvoji i nametne im svoje zakone.
Prisutnost te stalne opasnosti dovodi do četvrtog načela, a to je
održavanje više središta moći. Drugim riječima, to je poznata doktrina
prema kojoj nacionalne države nastoje održati međusobnu »ravnotežu
snaga« djelujući radi sprječavanja toga da bilo koja nacija ili skupina
nacija postane toliko snažna da se njezin ustav ili religija može name
tati i provoditi kao zakon nad drugim nacijama. Cesto se govori daje ta
nužnost održavanja više središta moći u nacionalnodržavnom sustavu
izmišljotina čija je svrha stabilnost ili čak mir. Međutim, to je objaš
njenje oduvijek bilo sumnjivo s obzirom na to da carski poredak, koji
suzbija svako neslaganje, može biti jednako dobar ili čak bolji u osigu
ravanju stabilnosti i mira nego poredak neovisnih nacionalnih država.
Umjesto toga, svrha je toga načela osigurati slobodu nacija. Jer nijedna
nacija ne može dugo održavati svoju političku slobodu i samoodređenje
u poretku kojim dominira carska država koja se, smatrajući vlastiti ustav
ili religiju nadmoćnima, neizbježno miješa u poslove drugih nacija kako
bi iskorijenila sve što joj stvara teškoće ili neugodu. Europske su nacije
radi svoje nacionalne slobode uspostavile saveze koji su mogli obuzdati
imperijalističke težnje. Prvi su to učinili Nijemci, zatim Francuzi i na

kraju Rusi u komunizmu.
Rekao sam da nacionalno stanovništvo razmjerno raste i opada. To
je brojčano točno kada je riječ o njihovoj vojnoj i gospodarskoj snazi te
o njihovoj unutarnjoj povezanosti. Te promjene, koje u konačnici utječu
na promjene u odnosima između svake nacije i njezinih susjeda, znače
da se državne granice ne mogu trajno zacrtati.194 Prekrajanje zastarjelih
državnih granica kako bi se uskladile sa stvarnim nacionalnim ili plemen
skim granicama mora biti dostupan instrument diplomacije ako nacio
nalne države žele održati svoju unutarnju povezanost i vanjsku sposobnost
samoobrane, koje su jednako potrebne za održavanje nacionalnodržavnog
sustava u cjelini. U ekstremnim se slučajevima također moraju uspostaviti
nove nacionalne države i raspustiti nenacionalne države iako bi se ti koraci
općenito trebali poduzimati samo u slučajevima prijeke potrebe, poput
raspada Sirije, Iraka, Bosne i Konga, gdje se samo povlačenjem novih naci
onalnih granica može postići određena razina nacionalne slobode i mira.
Međutim, takvo uspostavljanje novih nacionalnih država i prekra
janje granica mora se voditi petim načelom poretka nacionalnih država,
racionalnim uspostavljanjem neovisnih država. Racionalnu politiku treba
razlikovati od politike koja postojeće države postupno dijeli na sve
manje neovisne cjeline tako da broj neovisnih država postaje sve veći,
a one su manje no što su ikad bile. Takva je bezumna politika očita u
uspostavljanju Kosova kao druge albanske države pod međunarodnom
zaštitom. Razumna bi politika donijela rezoluciju kojom bi se Kosovo ili
pripojilo Albaniji ili bi ga se ostavilo kao povijesni i sastavni dio Srbije.
Državnik bi u takvim pitanjima trebao posvetiti jednaku pozornost
pripojenju teritorija postojećim nacionalnim državama povećavajući time
njihovu opstojnost, kao i raspadanju i cjepkanju postojećih nacionalnih
država. S tim u vezi važno je primijetiti da je »ponovno ujedinjenje«
Njemačke 1990. zapravo bilo pripajanje Istočne Zapadnoj Njemačkoj,
to jest prekrajanje granica kako bi se njemačkoj naciji omogućilo veće
nacionalno samoodređenje. Ono što se u njemačkom slučaju smatralo
poželjnim može se i treba uzeti u obzir kao opcija i u drugim regijama.
*94 O demografiji i padu nacionalnog stanovništva vidi: David Goldman, How Civili-
zationsDie (New York: Regnery, 2011). Kissinger ističe da nakana europskog konsenzusa
nije bila zamrzavanje granica, već osigurati da su se promjene dogodile »zbog evolucije«.
Kissinger, World Order, str. 66. To je realnije od pokušaja vječnog zadržavanja gotovo
svih granica, stoje zapravo stav mnogih političara i intelektualaca u današnje vrijeme.
Ovo je načelo racionalnosti također važno kada uspostava nove države

ugrožava opstojnost jedne ili više postojećih nacionalnih država. Budući
daje prvo načelo poretka nacionalnih država opstojnost neovisnih nacija,
ništa se ne postiže dovođenjem jedne nacionalne države u opasnost uspo
stavljanjem nove države na njezinim granicama, zbog čega je znatno teže
održavati njezinu opstojnost, bilo vojnu, bilo gospodarsku, bilo kulturnu.195
Problem nezaštićenog manjinskog stanovništva u poretku nacionalnih
država javlja se u anarhiji. Svaka manjinska nacija ili pleme ima interese
i težnje koji su barem malo drukčiji od interesa većinske nacionalne ili
plemenske skupine u državi, a često su i posve drukčiji. No ako takva
manjinska nacija ili pleme ne uživa zaštitu nacionalne države ili ako trpi
zlostavljanje države, ona nužno postaje plodno tlo za nezadovoljstvo,
za slabljenje odanosti državi, a time i za uspostavljanje anarhije unutar
države. Stoga je zaštita manjinskih nacija i plemena koje provodi nacionalna
vlada nužno šesto načelo u poretku nacionalnih država. Iako to načelo ima
moralnu snagu i po drugim osnovama, ovdje se njime bavim kao obvezom
koja proizlazi iz prirode samoga nacionalnodržavnog sustava. To je načelo
bez kojeg poredak nacionalnih država ne može opstati jer, gdje god ne
budu ispunjene obveze koje iz njega proizlaze, nastat će anarhija i carstvo.
Do toga će doći unatoč činjenici da to načelo očito postavlja ograničenja
kolektivnom samoodređenju većinske nacije ili plemena u svakoj državi.
Zaštita i smještaj manjinskih nacija i plemena ne mogu se provesti
na isti način u svakoj nacionalnoj državi. Postoje nacionalne i plemenske
manjine čija su nezadovoljstva u znatnoj mjeri rezultat zlostavljanja i
zanemarivanja, a u tom je slučaju nacionalna država sama kriva za stva
ranje anarhije unutar vlastitih granica i posljedično potkopavanje poretka
nacionalne države kao cjeline. Istodobno, postoje nacionalne i plemenske
manjine čije nezadovoljstvo potiču druge nacionalne države ili carske sile
koje među sobom raspiruju strah i srdžbu kako bi postigle svoje ciljeve. I
naravno, oboje je moguće. Stoga se u nekim slučajevima problem neza
dovoljstva mora rješavati posvećivanjem veće pozornosti potrebama ljudi
o kojima je riječ, što može uključivati dodjelu veće političke ili vjerske
autonomije nego što se smatralo prihvatljivim, a u drugim slučajevima
ne preostaje ništa drugo nego da nacionalna država primijeni rigoroznije
mjere kako bi prisilno onemogućila imperijalističke i anarhistične težnje.
A možda će se oba pristupa morati primijeniti istodobno.
*95 Miller, Nationality, str. 114-115.

Na kraju ću dodati sedmo načelo, a to je neprenošenje ovlasti vlade

na univerzalne institucije. To je pitanje koje je postalo iznimno važno
tijekom prošlog stoljeća, u kojem su državnici više puta tražili uspostav
ljanje međunarodnih institucija čiji je cilj uskratiti nacionalnim drža
vama mogućnost neovisne prosudbe i djelovanje u ime sveopćeg mira
i napretka. Kao što sam spomenuo, ako međunarodne institucije mogu
silom obuzdati svoje države članice, one nisu ništa drugo nego insti
tucije carskog političkog poretka. I na te se institucije ne može preni
jeti vlast a da se poredak nacionalnih država ne uruši u carski poredak.
Može se postaviti pitanje nije li to načelo u suprotnosti s idealom naci
onalne neovisnosti i samoodređenja. Napokon, ako je neka nacija toliko
nezadovoljna političkom neovisnošću da želi biti pod vlašću carske ili
univerzalne države - što će reći da bi radije da njome upravljaju drugi -
tada se čini da se ima pravo odreći svoje nacionalne slobode, što bi bio
posljednji veliki čin nacionalnog samoodređenja.
Ja smatram daje to pitanje složenije. Ako, primjerice, Nizozemci žele
postati savezna država ili protektorat Njemačke smatrajući daje to za njih
najbolji izbor od svih koji im se nude, možda nećemo imati drugog izbora
nego to prihvatiti koliko god nam bilo žao što ćemo gledati kako nestaje
jedna nacionalna država s tako bogatim kulturnim naslijeđem. Takav se
postupak može opravdati načelom racionalnosti i u teoriji bi se mogao
smatrati prilagodbom granica njemačke nacionalne države.196 No potpuno
je drukčije prenijeti ovlasti države na Europsku uniju kojom dominira
Njemačka, a koja je zapravo univerzalna država koja nema prirodnih
granica i vlada u ime univerzalnih doktrina čiji je doseg ograničen samo
ovlastima koje to carstvo može iskoristiti. Kad nacionalna država prenese
ovlasti upravljanja na takvu carsku državu, ona se ne odriče samo vlastite
nacionalne slobode, što bi također vrijedilo u slučaju da Nizozemska
postane država u saveznoj Njemačkoj, nego izravno sudjeluje i u uništa
vanju poretka neovisnih nacionalnih država prenoseći ovlasti na neogra
ničenu međunarodnu državu i na carski poredak koji vodstvo te države
želi uspostaviti. Takav carski poredak ne može i neće tolerirati postojanje
neovisnih nacionalnih država. Kako bude jačao, radit će na delegitimizaciji
r<K Neke nacije ili plemena i danas žele da njima upravlja mnogo jača nacionalna država
te žele biti protektorat pod nekom vrstom federativnog uređenja. Dobro je poznat primjer
američke uprave u Portoriku, državi španjolskoga govornog područja s gotovo četiri mili
juna stanovnika. Amerika, Britanija, Francuska i druge zemlje i dalje upravljaju desetcima
takvih protektorata iako je broj njihovih stanovnika obično manji.
i potkopavanju neovisnosti svih preostalih nacionalnih država progla

šavajući ih reliktom divljačkog i primitivnog doba. Pokušavajući skupiti
dovoljno potrebne snage, carski će poredak težiti tome da silom obuzda
preostale nacionalne države te da ih na kraju potpuno potlači sve vrijeme
tvrdeći da to čini radi mira i napretka cijelog čovječanstva. To se ne
odnosi samo na Europsku uniju već i na sve druge planove uspostavljanja
prisilnoga međunarodnog poretka - uključujući pokušaje uspostavljanja
Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kao tijela ovlaštenog za donošenje
obvezujućih odluka za sve nacije kada je riječ o ratu i miru; ili Svjetske
trgovinske organizacije kao mjerodavnog tijela koje kao uvjet njihova
sudjelovanja u međunarodnoj trgovini regulira gospodarstva nacija; ili
Vijeća za ljudska prava UN-a i različitih europskih sudova kao najviših
moralnih autoriteta u pitanjima koja se tiču dostojanstva i dobrobiti
pojedinaca u cijelom svijetu.197
Ako cijenimo slobode koje smo ostvarili zahvaljujući poretku neovi
snih nacionalnih država, ne preostaje nam ništa drugo nego ustrajati na
potpunoj neovisnosti nacionalne države od međunarodnih institucija
koje teže prisilnoj vlasti nad nacijama članicama. Naravno, nacionalna
država mora voditi brigu o poboljšanju uvjeta u drugim zemljama, kako
zbog vlastitog interesa tako i iz moralnih razloga. No ta se briga pravilno
iskazuje bilateralnim i multilateralnim pregovorima između neovisnih
nacionalnih država, a ne uspostavljanjem prisilnih međunarodnih tijela.
Ne smijemo dopustiti da se naša sloboda preda stranim tijelima pod
bilo kojim imenom ili stranim pravnim sustavima koje nije odredila
naša vlastita nacija. Ono što se danas čini malim ustupkom, sutra može
postati veliki. A kada se nacija probudi iz sna i otkrije da je polako,
neumoljivo osvojena, tada će joj jedina mogućnost biti da pristane na
vječno ropstvo ili krene u rat.
Da bi zadržao i ojačao održiv poredak neovisnih nacionalnih država,
državnik mora biti veoma vješt i predan. U tome institucija nacionalne
države sliči drugim institucijama potrebnima za slobodnu vladu, poput
podjele ovlasti vlade i održavanja sustava pojedinačnih prava vlasništva.
Takve se institucije mogu održavati samo uz najveću opreznost i stalnu
brigu za njihovo očuvanje i poboljšanje. Naravno, ako razlozi zbog kojih
T97 O Svjetskoj trgovinskoj organizaciji vidi: Rabkin, Law Without Nations?, 193-232.
O »globalizaciji« unutarnje politike kao težnji za univerzalnim ljudskim pravima vidi:
Rabkin, Law Without Nations?, str. 158—192; Fonte, Socuereignty or Submissio, str. 201—278.
je neka institucija prvotno osnovana više nisu poznati, takva opreznost

i briga postaju sve teži. Zato će se u našem naraštaju, kada se ne uči što
su vrline poretka neovisnih nacionalnih država i tek ih se slabo pamti,
sve upornije i učestalije pozivati na povratak u jednostavnost, uzvišenost
i navodnu moralnu čestitost univerzalnog carstva. Međutim, ako nam
je naša sloboda i dalje važna, ne postoji drugi način da je osiguramo.
Moramo prionuti teškom poslu održavanja i jačanja neovisnih nacio
nalnih država koje su nam naši predci izgradili i ostavili kao dragocjeno
naslijeđe.
TREĆI DIO:
ANTINACIONALIZAM I MRŽNJA
XIX.
JE LI MRŽNJA ARGUMENT
PROTIV NACIONALIZMA?
Nacionalizam se najčešće optužuje da stvara mržnju. Nacionalisti

se obično najviše brinu za dobrobit vlastite nacije i žele da ona bude
uspješna u nadmetanju s drugim nacijama. Kaže se da se ta briga za
svoju naciju izražava mržnjom prema drugim nacijama i nasiljem nad
njima. S druge strane, imperijalist tvrdi da se podjednako brine za cijelo
čovječanstvo. Imperijalist kaže da je brigom za čovječanstvo u cjelini
nadvladao mržnju koja obilježava osobnost nacionalista.
Istina je, naravno, da postoje nacionalisti koji mrze svoje protivnike
i suparnike. Nadmetanje među plemenima i narodima neizbježno rađa
priče o staroj nepravdi, bilo stvarnoj bilo izmišljenoj, a one obilježavaju
sadašnjost i kontinuirano potiču srdžbu, predrasude i nasilje.
No je li ta mržnja pojedinih nacionalista argument protiv nacio
nalizma - odnosno protiv političkog poretka koji se temelji na neovi
snim nacionalnim državama? Da bi mržnja određenih nacionalista bila
uvjerljiv argument protiv nacionalizma, mora se pokazati da težnja za
uspostavljanje univerzalnog političkog poretka ne potiče mržnju na isti
način. Napokon, ako je imperijalistička politika jednako sklona poti
canju nesmiljene mržnje kao i nacionalistička politika, tada tvrdnja da
bismo trebali izbjegavati nacionalizam zbog mržnje koju on proizvodi
nije ništa drugo nego propaganda. To je dio retorike koji bi mogao biti
koristan u stvaranju prijezira prema nacionalnoj državi i onima koji su
joj odani. Ali ta retorika nema snagu istine.
Sklonost mnogih suvremenih liberala da mržnju i nasilje pripisuju
ne samo nacionalizmu nego i religiji dodatno pridonosi nejasnoćama
u vezi s ovim pitanjem. Međutim, glavne su religije koje se spominju
kada se poziva na vjersku mržnju kršćanstvo i islam, koje su većinom
tijekom svoje povijesti bile univerzalistički pokreti koji su željeli uspo
staviti vladavinu jednog carstva u svijetu. Gledajući tako, nalikovale su
na komunizam ili nacizam, režime koji su također nastojali uspostaviti
vladavinu jednog carstva na zemlji. Svi ti imperijalistički pokreti bili su,
XIX. JE LI MRŽNJA ARGUMENT PROTIV NACIONALIZMA? 165
naravno, plodni u mržnji koju su pobuđivali kod svojih pristaša. Razlog

je to što univerzalistički ideali obično rađaju mržnjom čim naiđu na
odlučno protivljenje. Odlučna oporba za njih je neželjeni dokaz da taj
ideal možda nije toliko univerzalan kao što se pretpostavljalo.
Stoga možemo prepoznati dvije različite vrste mržnje: mržnju koja
se nalazi u nacionalističkim pokretima, a to je mržnja jednog klana,
plemena ili nacije prema drugom ili drugoj naciji koja joj je suparnik,
i mržnju u imperijalističkim pokretima, a to je mržnja koju univerza
listički ideal osjeća prema onim nacijama ili plemenima koji odbijaju
prihvatiti njegovu tvrdnju o univerzalnosti. Pitanje je jesu li se liberali,
koji vjeruju da su se u velikoj mjeri oslobodili mržnje koja se nalazi
u nacionalističkim pokretima, oslobodili i trajne, gdjekad genocidne
mržnje, koju su sve prethodne univerzalističke ideologije pokazale onog
trenutka kada su se morale suočiti s istinskim, duboko ukorijenjenim
protivljenjem njihovim doktrinama.
Iskustvo nam govori da se nacionalistička, partikularistička i disi
dentska mržnja može naći među imperijalistima svih vrsta. Čini se kako
je pretpostavka da su imperijalisti sposobniji voljeti ili tolerirati samo
mit koji promiču ti isti imperijalisti. U ovom dijelu knjige želim pomnije
razmotriti mržnju među liberalnim zagovornicima novoga univerzalnog
političkog poretka. Počet ću s dobro poznatom antipatijom prema naci
onalnoj državi koja je moj dom, Izrael. Zatim ću proširiti opseg svoje
rasprave tako da obuhvati paralelne pojave - uključujući mržnju usmje
renu protiv britanskog i američkog nacionalizma te drugih nacionalnih
država - koje su sve više neodvojive od liberalnoga univerzalizma u naše
vrijeme.
XX.
KAMPANJE BLAĆENJA
IZRAELA
Izrael je zbog navodnog kršenja ljudskih prava, bilo stvarnih bilo

izmišljenih, svakih nekoliko mjeseci izložen javnom blaćenju u međuna
rodnim organizacijama, medijima i sveučilišnim kampusima diljem svijeta.
Konkretan slučaj koji me prvi put natjerao da pozorno razmislim o toj
pojavi bio je napad na turski humanitarni brod koji je pokušao probiti
izraelsku pomorsku blokadu Gaze, a u kojem je, nakon što je brod odgo
vorio na napad, poginulo devetero ljudi. Ali i mnogi su drugi incidenti
također izazvali takve kampanje, uključujući izraelske akcije protiv radi
kalnog islamskog režima u Gazi, izraelski štrajk protiv iračkog nuklearnog
programa, posjet jedne izraelske javne osobe Hramskoj gori, kupnju zgrade
u istočnom Jeruzalemu u koju su se Zidovi uselili te mnogi drugi.
No bez obzira na to što je to tobožnja tema i bez obzira na to jesu li
izraelski politički čelnici, vojnici i glasnogovornici ispunili svoju dužnost
na odgovarajući način, rezultat je još jedna kampanja blaćenja u medi
jima, u kampusima i u središtima moći - kampanja blaćenja kakvu je
rijetko koji narod u povijesti doživljavao, i to tako redovito. U svakoj
takvoj kampanji mi Izraelci moramo ponovno gledati kako se prema
nama ne postupa kao prema demokraciji koja ispunjava svoju dužnost
i brani svoj narod i svoju slobodu, već kao prema nekoj vrsti pošasti.
Ponovno gledamo kako nam se sve što nam je dragocjeno i sve što
smatramo pravednim ruši pred očima. Ponovno nam prijatelji okreću
leđa, a židovski se studenti brže-bolje ograđuju od Izraela, čak i od
judaizma, uzaludno nastojeći zadržati naklonost zgroženih vršnjaka.
I ponovno osjećamo kako nakon Drugoga svjetskog rata raste antise
mitsko raspoloženje.
Sve se to događalo i znamo da će se opet dogoditi. Doista, ti ispadi
već desetljećima iz godine u godinu postaju sve brutalniji i učinkovitiji.
I imamo mnogo razloga vjerovati da će se to nastaviti.
Sto se tiče reakcija Zidova i drugih prijatelja Izraela na te kampanje
blaćenja, one se nisu promijenile posljednjih desetljeća. Čini se da moji
XX. KAMPANJE BLAĆENJA IZRAELA 167
liberalni prijatelji misle kako bi promjena izraelske politike mogla

zaustaviti te kampanje blaćenja ili barem smanjiti njihov opseg.Također
se čini da moji konzervativni prijatelji govore da su nam potrebni »bolji
odnosi s javnošću«.
Nema sumnje, Izraelu bi bila dobrodošla bolja politika i bolji odnosi s
javnošću. Ali moje je mišljenje da ni jedan od tih inače razumnih poteza
ne može pridonijeti poboljšanju stanja jer nijedan zapravo ne ulazi u
srž onog što se događalo s legitimnosti Izraela. Izraelska se politika
posljednjih desetljeća radikalno mijenjala, nekad nabolje, nekad nagore.
A način na koji je Izrael iznosio svoj problem putem medija i diplomat
skim kanalima također je bio nekad bolji, a nekad gori. No nastojanje da
se Izrael ocrni na međunarodnoj razini, da ga se stjera u kut, da se Izrael
delegitimizira i otjera ga se iz obitelji nacija, nastavilo se, napredovalo
te postajalo je sve snažnijim unatoč mnogim usponima i padovima u
izraelskoj politici i izraelskim odnosima s javnošću.
Ništa to ne bi moglo učiniti očitijim od židovskog povlačenja iz Gaze
i neovisne i ratoborne islamske republike koja je poslije ondje uspostav
ljena šezdeset kilometara od središtaTel Aviva. Izraelci i prijatelji Izraela
mogu imati različito mišljenje o tome je li povlačenje iz Gaze 2005. ili
usporedno povlačenje iz sigurnosne zone u južnom Libanonu 2000.
zaista bilo u interesu Izraela i je li židovskoj državi danas zbog toga bolje.
No teško je reći da je to povlačenje uvelike pridonijelo zaustavljanju
rastuće mržnje i klevetanja koje je Izrael doživljavao na međunarodnoj
razini. Oni koji mrze Izrael počeli su upozoravati na druge izraelske
politike koje jednako tako mrze. Bez obzira na to što je pokretač trenda
progresivne delegitimizacije Izraela, ona se u velikoj mjeri događa a da
se ne obraća pozornost na potankosti određenih izraelskih politika u
danom trenutku.
Drugim riječima, održavanje sigurnosne zone u južnom Libanonu,
izraelska kontrola pojasa Gaze i napad na turski brod koji je pokušao
probiti blokadu nisu razlog tome kako se Izrael doživljava na svjetskoj
razini. Ti su specifični primjeri izraelske politike za kritičare Izraela u
velikoj mjeri simboli nečega dubljeg i omraženijeg, što uvijek iznova
otkrivaju kad promatraju Državu Izrael i njezine postupke.
Filozof Thomas Kuhn rekao je da smo svijet naviknuli promatrati
kroz određeni konceptualni okvir koji je nazvao paradigma. Ta paradi
gma ne tumači samo da znanstvenik iznosi činjenice već i koje činjenice
treba protumačiti: znanstvenici smatraju da su »činjenice« o kojima se

može raspravljati one koje se uklapaju u dominantnu paradigmu ili koje
se u nju mogu uklopiti ako se paradigma proširi ili se u manjoj mjeri
prepravi. One koji joj se ne mogu prilagoditi potpuno se zanemaruje ili
ih se odbacuje kao nevažne. Kuhn kaže da čak ni gomila činjenica neće
promijeniti mišljenje znanstvenika koji je naviknuo na određenu para
digmu jer ih konceptualni okvir kroz koji on promatra svijet u osnovi
nije u stanju usvojiti. Kako onda znanstvenici promijene svoje mišljenje?
Kuhn tvrdi da ga u mnogim slučajevima nikad ne promijene. Predra
sude stare garde suviše su duboke, a da bi se novu teoriju moglo pomnije
razmotriti, potreban je novi naraštaj znanstvenika koji nisu baš toliko
dogmatski opredijeljeni.198
Kuhnove su ideje imale golem utjecaj na razumijevanje znanstvenih
istraživanja. No prevrat u razmišljanju znanstvenika o činjenicama,
argumentima i istini još nije previše utjecao na to kako se vode rasprave
u javnom prostoru. Sto se tiče stava javnosti i mržnji prema Izraelu,
većina je pisaca još uvjerena da bi se javno mnijenje o položaju Izraela,
posebno među liberalima koji su najoštriji kritičari Izraela u Europi i
Americi, moglo znatno poboljšati ako bi se bolje iznijele ili predstavile
određene činjenice.
Nažalost, ja ne vjerujem daje to istina. Iako su rasprave u medijima,
kao što je rasprava o turskom brodu kod Gaze, prijeko potrebne, Kuhnova
je rasprava jasno pokazala da ishodi tih prepirki neće imati stvarnog utje
caja na položaj Izraela i općenitu promjenu raspoloženja prema njemu
među obrazovanim ljudima u zapadnim dijelovima svijeta. Položaj se
Izraela u prošlosti nije pogoršavao zbog određenog niza činjenica, već
zato što se promijenila paradigma kroz koju obrazovani zapadnjaci
gledaju na Izrael. Svjedočili smo prijelazu sjedne paradigme na drugu u
svemu što ima veze s legitimnosti Izraela kao neovisne nacionalne države.
Thomas Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions (Chicago: University of Chi

cago Press, 1996 [1962]), posebno str. 148-151.
XXI.
IMMANUEL KANT I
ANTINACIONALISTIČKA
PARADIGMA
Sto je stara paradigma? I što je nova paradigma kojoj se priklanja na
međunarodnoj razini?
Započet ću sa starom paradigmom zbog koje je Izrael ponajprije dobio
legitimitet. Moderna Država Izrael ustavno je i uz suglasnost međuna
rodne zajednice osnovana kao nacionalna država, država židovske nacije.
To znači da je ona izdanak ranonovovjekovne političke teorije koja je
nacijama dopustila da se osamostale i obrane svoju neovisnost od napa
snik međunarodnih carstava.1" Naravno da su nacionalne države oduvijek
postojale.200 Ali moderni ideal nacionalne države ujedinio se tijekom duge
borbe nacija poput Engleske, Nizozemske i Francuske da se oslobode
carskih pretenzija njemačkih i španjolskih Habsburgovaca na univerzalno
carstvo (to jest »Sveto Rimsko Carstvo«). Ono zbog čega se pobjeda nad
španjolskom armadom, koju je 1588. godine izvojevala Elizabeta L, smatra
povijesnom prekretnicom jest činjenica da je sprječavanjem pokušaja
Filipa II. da zavlada Engleskom zaštitila slobodu svih nacija austro-špa-
njolskog polaganja prava na vladavinu cijelim čovječanstvom.
Poraz koji je univerzalistički ideal 1648. godine doživio u Tridese
togodišnjem ratu doveo je do uspostave nove paradigme u europskoj
politici - paradigme u kojoj je revitalizirani koncept nacionalne države
pružao slobodu narodima diljem kontinenta. Ta se ideja o nacionalnoj
slobodi do 1800-ih proširila do te mjere da su je neki zamišljali kao načelo
poretka za cijeli svijet. Institucija neovisne nacionalne države oslobo
dila bi nacije i tako im omogućila da odrede vlastiti smjer, oblik vlada
vine, zakone, religiju i jezik. Grčka se 1822. proglasila neovisnom nacio
nalnom državom. Italija se ujedinila i izborila neovisnost u nizu ratova
koji su započeli 1848., a isto je učinilo na desetke drugih nacionalnih
država. Cionistička organizacija Theodora Herzla, koja se zalagala za
r99 Vidi III. poglavlje.

200 Vidi II. poglavlje, posebno bilješku 27. (prvi dio).
neovisnu nacionalnu državu židovskog naroda, uklopila se u to političko

shvaćanje. Ujedinjeni su narodi 1947., nekoliko mjeseci nakon što je Indija
stekla neovisnost, dvotrećinskom većinom izglasali uspostavu onoga što
se u UN-ovim dokumentima nazvalo »židovskom državom« u Palestini.
No ideja o nacionalnoj državi nije zaživjela u razdoblju nakon uspostave
Izraela. Naprotiv, u velikoj je mjeri propala. Svojim nastojanjima da osnuju
Europsku uniju, narodi Europe uspostavili su novu paradigmu prema kojoj
se neovisnu nacionalnu državu više ne smatra ključnom za dobrobit čovje
čanstva. Upravo suprotno, mnogi europski političari i intelektualci sada
smatraju daje neovisna nacionalna država ishodište golema zla, dok se više-
nacionalno carstvo - koje je Mili istaknuo kao oličenje despotizma - često
s divljenjem spominje kao primjer za postnacionalno čovječanstvo. Povrh
toga, ta nova paradigma agresivno ulazi i u tradicionalni politički diskurs
drugih nacija, za koje se dugo činilo da su na nju imune, uključujući zemlje
poput Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.
Zastoje toliko puno Europljana sada spremno pomoći u demontiranju
država u kojima žive i zamijeniti ih vladavinom međunarodnog režima?
Već sam spomenuo da je ujedinjenje nacija pod njemačkim carem
Svetoga Rimskog Carstva i univerzalnom Crkvom stari europski san.
Iako je prosvjetiteljska filozofija odbacila kršćanstvo, svejedno je nasta
vila sanjati gotovo isti san. Taj je san u novom vijeku sročen u manifestu
Immanuela Kanta iz 1795. nazvanom Prema vječnom miru: Filozofski nacrt.
U njemu je Kant pokrenuo poznati napad na ideal nacionalne države
uspoređujući nacionalno samoodređenje sa slobodom divljaka u društvima
bez zakona koja se, kako je rekao, s pravom prezire kao »barbarizam« i
»grubo podcjenjivanje čovječanstva«. Kao što je napisao:
»S dubokim prijezirom gledamo na to kako se divljaci drže svoje beza-
konske slobode. Oni će se radije upuštati u neprestane sukobe nego da se
podrede zakonskim ograničenjima (...) Mi to smatramo barbarizmom,
sirovošću i grubim podcjenjivanje čovječanstva. Stoga možda očekujemo
da će civilizirani narodi, svi ujedinjeni kao [nacionalna] država, željeti što
prije promijeniti takvo ponižavajuće stanje. No, umjesto da to učini, svaka
država svoju uzvišenost vidi (...) upravo u tome što se ne mora podre
diti nikakvim vanjskim zakonskim ograničenjima, a njezina vladara čini
snažnim njegova moć da naredi tisućama ljudi da se žrtvuju.«201
201
Immanuel Kant, »Perpetual Peace«, u Political Writings, ur. Hans Reiss, prev. H. B. Nisbet
(Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1970), str. 102-103. Naglasak uklonjen.
XXI. IMMANUEL KANT I ANTI NAĆI 0 NALI STIČ KA PARADIGMA 171
Prema tom gledištu, politička neovisnost oblik je života u kojem se

»divljaci drže svoje bezakonske slobode«. Budu li se civilizirani narodi
koristili razumom, »željet će što prije promijeniti takvo ponižavajuće
stanje«. Isto se može reći za pojedinca koji se podređuje zakonitom
državnom poretku, a i za nacije, koje se jednako tako moraju odreći svakog
prava na neovisnost i podrediti se »međunarodnoj državi« koja će usposta
viti »javne prisilne zakone« i rasti sve dok ne podredi »sve narode svijeta«:
»Države koje koegzistiraju s drugim državama mogu izaći iz beza-
konskog stanja stalnog ratovanja samo na racionalan način (...) Moraju se
odreći svoje divljačke i bezakonske slobode, prilagoditi se javnim prisilnim
zakonima i tako uspostaviti međunarodnu državu, koja bi nužno nastavila
rasti sve dok ne bi obuhvatila sve narode svijeta.«202
Dakle, Kant u Vječnome miru tvrdi da je uspostava međunarodne ili
carske države jedina razumna. One koji svoje nacionalne interese ne žele
podrediti direktivama carske države smatra se protivnicima povijesnog
koraka čovječanstva prema vladavini razuma. Oni koji ustraju na svojoj
nacionalnoj slobodi zapravo podupiru nasilni egoizam na nacionalnoj
razini, što je jednako odricanju od zdravih moralnih vrijednosti kao što
bi to bilo ustrajanje na nasilnom egoizmu u našim osobnim životima.
Kantovska paradigma, koja je instituciju nacionalne države smatrala
bitno nemoralnom, godinama nije imala previše pristaša u Europi, u
kojoj je progresivno mišljenje bilo čvrsto na strani demontiranja carstva
i omogućivanja neovisnosti nacijama. No nakon Drugoga svjetskog rata,
kada je nacizam dodan na popis zločina koji se pripisuju nacionalnoj
državi, to se potpuno promijenilo. Nacizam se smatralo trulim plodom
njemačke nacionalne države, a Kant je, čini se, cijelo vrijeme bio u pravu.
Sada se to da se nacije naoružavaju i da same odrede kada će se kori
stiti svojim oružjem doživljavalo kao barbarizam i grubo podcjenjivanje
čovječanstva.
O ovom sam argumentu već raspravljao u V. poglavlju, u kojem sam
naglasio da poredak nacionalnih država smatra da se svijetom najbolje
upravlja kada nacije mogu samostalno zacrtati vlastiti put neovisnosti.
202 Ibid, str. 105. Naglasak u izvorniku. Kada se Kant ovdje koristi pojmom »međunarodna
država«, očito misli na nesaveznu državu s jednom jurisdikcijom (»svjetska republika«). Jasno
mu je da postojanje takve države još nije moguće pa zato kao praktičnu alternativu predlaže
»trajni savez koji će postupno rasti (105). Univerzalni savez je, međutim, i dalje univer
zalna carska država, a ne nešto čemu bi trebalo težiti. Vidi moju raspravu u XV. poglavlju.
Nacisti su imali upravo suprotno stajalište: Hitler je svoj Treći Reich

smatrao naprednijom inačicom onoga što je nazivao »Prvim Reichom«
- što je bilo Sveto Rimsko Carstvo Habsburgovaca. Hitlerov san bio je
izgraditi svoje carstvo na propasti poretka nacionalnih država u Europi.
Međutim, mnogi su Europljani to odbili prihvatiti te su se priklo
nili stajalištu daje nacizam više ili manje bio nacionalna država koja je
ružno završila. Marksističkoj osudi zapadne nacionalne države pridružio
se i liberalni antinacionalizam, koji se gorljivo zalagao za to da se stari
poredak završi i da se tako prijeđe na Kantovo prosvjetiteljstvo. Kao što
je istaknuo filozof Jurgen Habermas, možda vodeći teoretičar postna-
cionalne Europe, taj je prijelaz bio osobito jednostavan za Nijemce s
obzirom na ulogu Njemačke u Drugome svjetskom ratu i činjenicu da
je poslijeratna Njemačka ionako bila pod okupacijom i da više nije bila
neovisna država.203 Mogao je dodati da, za razliku od Britanaca, Fran
cuza i Nizozemaca, narodi srednjovjekovnoga njemačkoga govornog
područja nikada u povijesti nisu živjeli pod jedinstvenom nacionalnom
državom tako da nada koju je takva država predstavljala možda njima
ionako nije bila toliko važna.
Bilo kako bilo, ta je postnacionalna vizija pronašla pristaše diljem
Europe. Europski su čelnici nekoliko naraštaja poslije, 1992. godine,
potpisali Ugovor o Europskoj uniji, poznat i kao Ugovor iz Maastrichta,
kojim je Europska unija uspostavljena kao međunarodna vlada, a drža
vama članicama oduzete su mnoge ovlasti povijesno povezane s nacio
nalnom neovisnošću. Naravno, postoje Europljani koji to nisu prihvatili.
No utjecaj nove paradigme, koja nas je usmjerila prema Europskoj uniji
ipak je prevladao. I u Europi i u Americi svjedočimo razvoju naraštaja
mladih ljudi koji prvi put nakon četiri stotine godina ne prepoznaje naci
onalnu državu kao temelj naših sloboda. Doista, u inozemstvu postoji
snažna nova paradigma koja smatra da nam takve države ne trebaju. A
ta paradigma sa sobom nosi niz posljedica, kako za one koji je prihvate
tako i za one koji to ne učine.
2O3 Jiirgen Habermas, »The European Nation-State«, u The Inclusion of the Other, ur.
Ciaran Cronin i Pablo De Greiff (Cambridge: Massachusetts Institute ofTechnology
Press, 1998), str. 118.
XXII:
DVIJE POUKE AUSCHWITZA
Oduvijek me zabrinjavalo to što postoji mogućnost da bi nacija poput Brita
nije, koja je vrlo često bila uzor drugima u politici, filozofiji i znanosti, jednog dana
trebala zauvijek odstupiti s pozornice svjetske povijesti. Britaniju, Ameriku, Nizo
zemsku i druge nacije smatram dijelom obitelji nacija čija neprekidna neovisnost za
mene ima osobno značenje. Unatoč tome, na prvome mije mjestu Izrael i sada bih
htio pokušati shvatiti kako moja zemlja izgleda iz europske perspektive - odnosno
iz perspektive nove paradigme koja omogućuje razumijevanje Izraela mnogim
ljudima u Europi, a sada i sve većem broju obrazovanih ljudi u Americi i drugdje.
Razmotrimo koncentracijski logor Auschwitz. Auschwitz za većinu Zidova
ima vrlo posebno značenje. Herzlova Cionistička organizacija nije uvjerila sve
Zidove diljem svijeta u potrebu da se uspostavi neovisna židovska država. To je
postigao Auschvvitz i šest milijuna Zidova što su ih ubili Nijemci i njihovi simpa
tizeri. Iz grozota i poniženja koja su se dogodila u Auschvvitzu izvučena je očita
pouka: to se dogodilo zbog židovske ovisnosti o vojnoj zaštiti drugih. Tu je poruku
vrlo jasno prenio David Ben-Gurion u Nacionalnoj skupštini Židova u Palestini
u studenome 1942.:
»Ne znamo što se točno događa u nacističkoj dolini smrti niti koliko je Židova
već pobijeno (...) Ne znamo hoće li zbog pobjede demokracije, slobode i pravde
Europa postati golemo židovsko groblje u kojem su razbacane kosti našeg naroda
(...) Mi smo jedini narod na svijetu čija se krv smije prolijevati (...) Samo su naša
djeca, naše žene (...) i stariji izdvojeni za poseban tretman, da budu živi zakopani
u grobovima koje su sami iskopali, da budu kremirani u krematorijima, da budu
zadavljeni i ubijeni strojnicama (...) zbog samo jednog grijeha (...) Jer Židovi
nemaju politički položaj, nemaju židovsku vojsku, nemaju neovisnost i nemaju
domovinu (...) Dajte nam pravo da se borimo i umiremo kao Židovi (...) Zahti
jevamo pravo (...) na domovinu i neovisnost.To što nam se dogodilo u Poljskoj i
što će nam se, ne daj Bože, dogoditi u budućnosti, sve naše nevine žrtve, svi desetci
tisuća, stotine tisuća, a možda i milijuni (...) žrtve su naroda bez domovine (...)
Zahtijevamo (...) domovinu i neovisnost.«204
U ovim se riječima vidi snažna povezanost između holokausta i onoga što
Ben-Gurion naziva »grijehom« židovske nemoći. Značenje Auschvvitza je u tome
što Zidovi nisu uspjeli pronaći način da obrane svoju djecu. Oni su ovisili o
drugima, časnim ljudima na vlasti u Americi ili Britaniji, koji su, kad je došlo
2O4 Ben-Gurionov govor na posebnom zasjedanju Nacionalne skupštine 30. studenoga

1942., spis J/1366, Središnji cionistički arhiv, Jeruzalem.
vrijeme, malo učinili za spas europskog židovstva. Danas većina Židova još vjeruje
da je jedino što se doista promijenilo nakon što su izginuli ti milijuni naših ljudi
-jedino što će osigurati da se to poglavlje u svjetskoj povijesti ne ponovi - Izrael.
Međutim, Židovi nisu jedini kojima je Auschvvitz postao važan politički simbol.
Mnogi Europljani također smatraju daje Auschvvitz u središtu pouke izvučene iz
Drugoga svjetskog rata. Ali zaključci koje oni izvode upravo su suprotni zaključcima
Židova. Slijedeći Kanta, oni vide Auschvvitz kao krajnji izraz toga barbarizma, toga
groznog podcjenjivanja čovječanstva, to jest nacionalnog partikularizma. Iz te su
perspektive logori smrti konačni dokaz zla koje se može dogoditi ako se nacijama
dopusti da same odlučuju kako će raspolagati vojnom silom koju posjeduju. Očit
je zaključak daje bilo pogrešno dati njemačkoj naciji tu vlast nad životom i smrti.
Ako se želi spriječiti da se takvo zlo ne ponovi, mora se demontirati Njemačku
i ostale nacionalne države Europe te sve europske narode podrediti jedinstvenoj
međunarodnoj vladi. Ako ste zauvijek eliminirali nacionalnu državu, zapečatili ste
taj mračni put do Auschvvitza.
Valja primijetiti da, prema ovom stajalištu, odgovor na Auschvvitz ne leži u
Izraelu, već u Europskoj uniji. Ujedinjena Europa onemogućit će Njemačkoj, ili bilo
kojoj drugoj europskoj naciji, da se ponovno uzdigne i tiranizira ostale nacije. U tom
je smislu Europska unija jamac budućeg mira za Zidove, pa i cijelo čovječanstvo.
Ovo su dakle dvije suprotstavljene paradigme koje se tiču značenja Auschvvitza.
Svaka gleda na iste činjenice: obje paradigme podrazumijevaju da su Nijemci i
njihovi suradnici u Auschvvitzu ubili milijune ljudi, da su djela koja su tamo poči
njena bila čisto zlo i da su Zidovi i drugi koji su tamo umrli bili bespomoćne žrtve
tog zla. No to je sve u čemu se slažu. Pojedinci koji razmatraju iste činjenice na
temelju ovih paradigmi vide različite stvari.
Paradigma A: Auschvvitz je neizreciva strahota židovskih žena i muškaraca, koji
su stajali praznih ruku i goli, gledajući kako im djeca umiru jer oni nemaju puške
kojima bi ih zaštitili.
Paradigma B: Auschvvitz je neizreciva strahota njemačkih vojnika koji primje
njuju silu protiv drugih, potpomognuti jedino stajalištima vlastite vlade o njihovim
nacionalnim pravima i interesima.
Važno je primijetiti da ova dva pogleda, koja u početku i ne govore o istome,
zapravo opisuju moralne stavove koji su gotovo nepomirljivi. U prvoj se paradigmi
ubojice smatra izvorom zla, dok je u drugoj to bespomoćnost žrtava - naizgled mala
razlika u perspektivi, koja postaje golema kada te suprotstavljene paradigme okre
nemo u drugom smjeru i pogledamo Izrael njihovim očima.
Evo istih dviju paradigmi, sada usmjerenih prema neovisnoj Državi Izrael i
onome što ona jest!
XXII: DVIJE POUKE AUSCHWITZA 175
Paradigma A: Izrael su židovske žene i muškarci koji stoje s puškom u ruci, čuvaju
vlastitu djecu i svu ostalu židovsku djecu i štite ih. Izrael je suprotnost Auschvitzu.
Paradigma B: Izrael je neizreciva strahota židovskih vojnika koji primjenjuju silu
protiv drugih, potpomognuti jedino stavovima vlastite vlade o njihovim nacionalnim
pravima i interesima. Izrael jest Auscbwitz.
Izrael je u obje paradigme iznimno važan jer su Židovi žrtve šoe. Činjenica da se
onima koji su preživjeli logore smrti i njihovoj djeci moglo dati oružje i dopustiti im
da se obučavaju za vojnike pod židovskom zastavom za osnivače Izraela, izgleda, bila
je presudna za to da se svijet okrene prema onome stoje bilo ispravno i pravedno. To
ni u kojem smislu ne bi moglo nadoknaditi ono što se dogodilo, ali je, unatoč tomu,
bilo ispravno jer bi preživjelima, daje došlo nekoliko godina prije, pružilo moguć
nost da spase živote svojih voljenih. U tom je smislu Izrael suprotnost Auschvitzu.
Istodobno, Izrael je iznimno važan u novoj europskoj paradigmi. Jer u Izraelu
su preživjeli i njihova su djeca uzela oružje u ruke i sama odlučila odrediti vlastitu
sudbinu. Odnosno, taj je narod, toliko blizak kantovskom idealu potpunog samo-
odricanja, prije samo nekoliko desetljeća izabrao ono što se danas smatra Hitlerovim
putem. Izabrao je put nacionalnog samoodređenja. Upravo je to razlog gotovo
beskrajnom gađenju koje mnogi osjećaju prema Izraelu, a posebno prema bilo čemu
što ima veze s pokušajima Izraela da se obrani bez obzira na to jesu li ti pokušaji
uspješni ili neuspješni, ispravni ili moralno manjkavi. Uzimajući oružje u ime vlastite
nacionalne države i vlastitog samoodređenja, Židovi su, kako to danas vide mnogi
Europljani i drugi, jednostavno prihvatili isto zlo koje je Njemačku navelo da počne
graditi logore. Pojedinosti se mogu razlikovati, ali načelo je iz njihove perspektive
isto: Izraeljest Auschwitz.
Pokušajte na to gledati onako kako na to gledaju Europljani. Zamislite da ste
danas ponosni Nizozemac čija je nacija visoko držala baklju slobode u beznadnom
ustanku protiv katoličke Španjolske, u ratu za neovisnost koji je trajao osamdeset
godina. »Ipak, spreman sam se ovoga odreći radi nečega uzvišenijeg«, kaže on u sebi,
»žrtvovati ovo naslijeđe i njegove snove o staroj slavi i odreći se države što su je osno
vali moji predci. Podnijet ću ovu bolnu žrtvu zbog međunarodne političke unije koja
će u konačnici obuhvatiti cijelo čovječanstvo. Da, učinit ću to za čovječanstvo.« No
tko je taj koji se njemu suprotstavlja? Tko bi se među civiliziranim narodima usudio
okrenuti leđa ovome moralom i razumom nastojanju da se napokon spasi čovječan
stvo? Zamislite njegov šok: »Židovi! Oni Židovi koji su prvi trebali prigrliti dolazak
novog poretka, koji su prvi prigrlili dolazak spasenja čovječanstva umjesto da mu se
usprotive, koji su izgradili vlastitu samoživu malu državu, koji su u sukobu s cijelim
svijetom. Kako se usuđuju? Ne bi li se oni trebali žrtvovati kao i ja u ime prosvjeti
teljstva i razuma? Zar su toliko zastranili da se ne mogu sjetiti vlastitih roditelja u
Auschwitzu? Ne, ne mogu se sjetiti jer ih je zavelo i izopačilo isto zlo koje je bilo
obuzelo naše susjede u Njemačkoj. Oni su prihvatili Auschwitz.«
Stoga nije slučajno što stalno slušamo kako se Izrael i njegove vojnike uspore
đuje s nacistima. Ovdje nije riječ samo o nekoj staroj difamaciji koja je odabrana
proizvoljno ili samo zbog svojih retoričkih odlika. U Europi, kao i svuda kamo
se nova paradigma proširila, usporedba s nacizmom, koliko god apsurdna bila,
prirodna je i neizbježna. To odgovara na pitanje kako je moguće da, na osnovnoj
razini, činjenice nisu bitne. Kako je moguće da čak i onda kada je pravda na strani
Izraela - kada djeluje u samoobrani i krajnje suzdržano - ta zemlja može biti
stavljena na stup srama u kampanjama blaćenja koje su iz godine u godinu sve
snažnije i pogađaju sve jače. Kako je moguće da nakon uništenja izraelske sigur
nosne zone u južnom Libanonu i nakon izraelskog povlačenja iz Gaze mržnja
prema Izraelu postaje samo sve veća.
Iako je mržnja prema Izraelu u određenom trenutku možda bila opravdana
zbog određenih činjenica vezanih za sigurnosnu zonu, pojas Gaze ili napad na
turski brod humanitarne pomoći koji je pokušao probiti blokadu, mržnja i zazor
prema Izraelu, koji su stalno prisutni na međunarodnoj razini, nisu potaknuti tim
činjenicama. Oni su potaknuti brzim napredovanjem nove paradigme, koja Izrael,
a posebno slobodnu izraelsku uporabu sile kako bi se obranio, smatra potpuno
nelegitimnom. Ako vjerujete da je Izrael u nekom važnom smislu varijanta
nacizma, nećete biti zadivljeni »poboljšanjima« u izraelskoj politici ili odnosima
s javnošću. Poboljšani Auschwitz i dalje je Auschvvitz.
Netko bi se mogao upitati: ako je to točno i ako je usporedba između
Izraela i najodvratnijeg političkog pokreta u europskoj povijesti čvrsto pove
zana s novom paradigmom međunarodne politike koja brzo napreduje, neće
li onda pojedinci koji se slažu s tom paradigmom zaključiti da Izrael nema
pravo postojati i da ga treba ukinuti?
Odgovor je na ovo pitanje jasan. Naravno da ta usporedba dovodi do
zaključka da Izrael nema pravo postojati i da ga treba demontirati. Zašto ne?
Ako Njemačka i Francuska nemaju pravo postojati kao neovisne države, zašto bi
to pravo imao Izrael? A ako mnogi ostanu ravnodušni onog dana kada Britanija
i Nizozemska napokon nestanu, zašto bi imali drukčije mišljenje kada je riječ
o Izraelu? Naprotiv, dok Židovi i njihovi prijatelji i dalje sa strahom govore o
»uništenju Izraela«, te se fraze više ne plaše oni koji su prihvatili novu paradigmu
- od kojih si neki već dopuštaju da javno maštaju o političkim iješenjima koja će
omogućiti da židovska država prestane postojati.205
2O5 Vidi, primjerice: Tony Judt, »Israel:The Alternative«, The New York Review ofBooks,
23. listopada 2003.
XXIII.
ZAŠTO SE NITKO NIJE
USPROTIVIO GNUSNIM
ZLOČINIMA POČINJENIMA U
TREĆEM SVIJETU I ISLAMU
Rekao sam da je napredak nove antinacionalističke paradigme, koja

ponajprije potječe iz Europe, u međunarodnim odnosima posljednjih
godina glavni pokretač progresivne delegitimizacije Izraela na međuna
rodnim forumima, u medijima i na sveučilištima. Koliko sam ja upućen,
težnja da se nacionalne države Europe podrede međunarodnoj političkoj
organizaciji, Europskoj uniji, nanijela je ozbiljnu štetu načelu koje je
prvotno davalo legitimitet Izraelu kao neovisnoj nacionalnoj državi: načelu
nacionalne slobode i samoodređenja, koje je židovskoj državi omogućilo da
neovisno djeluje ako je to potrebno da zaštiti svoj narod. Mnogi u Europi
takvu nacionalnu neovisnost i samopomoć sve više smatraju nelegiti
mnom, a to ih vodi prema sustavnom odbacivanju izraelskog legitimiteta.
Štoviše, isto se stajalište brzo širi u Americi i drugim zemljama.
Zato se postavlja važno pitanje: ako je sve jače neprijateljstvo prema
Izraelu u velikoj mjeri potaknuto padom potpore ideji neovisne naci
onalne države, zašto toliko najoštrijih kritičara Izraela podržava uspo
stavu neovisne države za palestinske Arape? Zašto ne kritiziraju kori
štenje sile država poput Irana, Turske i različitih arapskih režima, kao
i mnogih drugih zemalja Trećeg svijeta? Mnogi se od tih režima silom
koriste mnogo agresivnije od Izraela - u nekim slučajevima čine zlodjela
nezamislivih razmjera. Ako je paradigma o nacionalnoj državi propala,
zašto se čini da postoji tolerancija, ako ne i izravna podrška neovisnom
djelovanju kada ga provode takvi režimi?
Kao i prije, početak odgovora nalazimo u Kantovu antinacionalizmu.
Sjetimo se da bi se, prema Kantu, na ljudsku povijest trebalo gledati
kao na napredni razvoj od barbarizma do konačne pobjede morala i
razuma, što on poistovjećuje s uspostavom univerzalne države. Prema
tom stajalištu, ljudski se pojedinci najprije odriču svoje sebične, beza-
konske slobode i udružuju se u nacionalne države. Tada te nacionalne
države moraju učiniti isto. Moraju se odreći sebične, bezakonske slobode
i podrediti se javnom prisilnom zakonu univerzalne države. Za razliku od

nekih, Kant nije siguran da je taj povijesni razvoj neminovan. Ali on to
vidi kao jedini povijesni razvoj koji se opravdano može smatrati moralnim
i u skladu s razumom. Bilo koje drugo viđenje povijesti »natjeralo bi nas
da mu s gnušanjem okrenemo leđa«.2OĆ
No to napredno tumačenje povijesti ne znači da svi narodi istom
brzinom prelaze s barbarizma na korištenje razuma. Naprotiv, Kant vjeruje
da u tom prijelazu postoje različite razine postignuća i da ih različiti
narodi dosežu u različito vrijeme. Kao što objašnjava u eseju nazvanom
»Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga građanstva« (Ideen zu einer
allgemeinen Geschichte in voeltbiirgerlicher Absicht, 1784.), narodi napuštaju
divljačko stanje i dosežu civilizacijski nivo kad se udruže u nacionalne
države u kojima postoji vladavina prava. No poredak nacionalnih država
nije isto što i moralna zrelost, što je treća i posljednja razina — koju tek
treba dosegnuti - u priči o čovječanstvu. Da bi se postigla ta posljednja
razina, čovječanstvo mora »napokon (...) poduzeti korak« koji nalaže
razum i podrediti se univerzalnoj saveznoj državi.
Kant objašnjava da bi to bio:
»Savez naroda u kojem bi svaka, pa i najmanja država mogla očeki
vati sigurnost i prava ne od vlastite moći ili vlastite pravne procjene, već
isključivo od toga velikog saveza, od ujedinjene moći i ujedinjene volje
koja odlučuje prema zakonima.«207
Ovdje se »moralnu zrelost« poistovjećuje s odricanjem od vlastite
prosudbe što je ispravno i vlastite moći da se djeluje u ime onoga što je
ispravno. Procjena univerzalne države odredit će što je ispravno; »ujedi
njena moć« i »ujedinjena volja« univerzalne države nametnut će ono što
je ispravno.
Kant nije vjerovao da je u njegovo vrijeme bilo koja nacija dosegnula
tu razinu »moralne zrelosti«. Ali vjerovao je da će je Europa u konačnici
dosegnuti jer će na to biti prisiljena zbog boli i patnje uzrokovane brojim
ratovima.208 U ostatku je svijeta u međuvremenu i dalje vladalo divljaštvo
i nije poduzet čak ni prvi korak prema zajedničkom udruživanju u naci-
2°6 Immanuel Kant, »»Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga građanstva« jdeen zu einer
allgemeinen Geschichte in vjeltburgerlicher Absicht)«, u Political Writings, str. 53.
2O7 Ibid, str. 47.
2°8 Ibid, str. 47-49. Štoviše, Europa će »na kraju vjerojatno donijeti zakone za sve ostale
kontinente« (52).
XXIII. ZAŠTO SE NITKO NIJE USPROTIVIO GNUSNIM ZLOČINIMA 179
POČINJENIMA U TREČEM SVIJETU I ISLAMU
onalne države. Sto bi se očito moralo najprije učiniti da bi se moglo

napredovati.
Te tri Kantove razine ljudskog napretka otprilike su istovjetne načinu
na koji europski antinacionalisti govore o međunarodnim poslovima.
Prema tom stajalištu, postoji jedno mjesto na svijetu na kojem se mogu
naći nacije koje su napokon dosegnule razinu »moralne zrelosti«, a to je
Europska unija. Jedino je u Europi milijunima ljudi postalo potpuno jasno
da se poredak nacionalnih država sada mora nadići. Jedino je ondje ideal
nacionalne neovisnosti na dobrom putu da bude odbačen. S ove točke
gledišta, očito je što treba misliti o Iranu, Turskoj, Arapima i Trećem
svijetu, za koje se smatra da su u mnogo primitivnijoj fazi svoje povijesti.
Smatra se da su to narodi koji se još pokušavaju osloboditi divljaštva, koji
još pokušavaju konsolidirati nacionalne države u kojima postoji unutarnja
vladavina prava. Jednom kada to postignu, možda za nekoliko stoljeća, i
oni će postupno spoznati da je razborito odustati od nacionalnih država
i dosegnuti »moralnu zrelost« pod međunarodnom vladom.
Rasprostranjenost ovog pogleda na povijest uvelike objašnjava entu
zijazam mnogih europskih čelnika za uspostavljanje novih država na
Bliskom istoku i u Trećem svijetu, kao i njihovu relativnu nezainteresi
ranost za agresiju i zločine počinjene u tim regijama. Za njih su ti ratovi
i zločini samo faza kroz koju moraju proći narodi »zemalja u razvoju«.
Oni, poput djece, navodno ne znaju bolje - i još neko vrijeme neće znati
bolje.209
Za Izrael se, naravno, ne može reći ništa slično. Promatrano iz perspek
tive europskog liberalizma, Zidovi nisu muslimani ili narod Trećeg svijeta.
Na Židove treba gledati kao na europski narod, a mjerila koja se na
nas primjenjuju trebala bi se primjenjivati na Europu, koja je napokon
dosegnula razinu »moralne zrelosti«. To objašnjava gnušanje i srdžbu
prema Izraelcima i Zidovima jer ustraju na svojemu nacionalnom samo
određenju. Kad god jednostrano postupamo u vojnim pitanjima ili se u
pravnim i ustavnim pitanjima oslanjamo na vlastitu neovisnu prosudbu,
na nas se gleda kao na bivše Europljane koji su sablažnjivo skrenuli s puta
koji je vodio prema moralnoj zrelosti. Mi nismo poput djece koja se ne
mogu smatrati odgovornima jer ne znaju bolje. Mi smo poput odraslih
2O9 Kant više puta uspoređuje moralnu nezrelost čovječanstva s nezrelošću djece, kao u:
»Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga građanstva« (Ideen zu einer allgemeinen Geschicbte
in vjeltburgerlicher Absicht)^ u Political Writings, str. 42.
koji znaju bolje, ali su, unatoč tomu, svjesno izabrali krenuti putem nera-
zumnosti i nemoralnosti.
To objašnjava zašto postoji takva neravnoteža između načina na
koji mnogi u Europi vide Izrael i odnosa prema Iranu, Turskoj, arap
skim državama i Trećem svijetu. Dvostruka mjerila proizlaze izravno iz
kantovske interpretacije povijesti. Ondje gdje se ukorijeni nova para
digma, otkrit će se da moralne norme postavljene pred Izrael nikad nisu
bile strože, a da je javna kritika izraelskih susjeda muslimana blaga ili
potpuno izostaje. Jedini razlog tome jest to što se ne smatra da su Iranci,
Turci i Arapi u pravom razdoblju svoje povijesti da bi mogli razumjeti
moral i razum. Kako bi Kant rekao, kod njih se »sve u cjelini sastoji od
ludosti i djetinjaste taštine, a često i od djetinjaste zloće i destrukcije«.210
Naravno, nije ni pristojno ni razborito reći da sve te nacije nisu ništa
bolje nego prostodušna i nasilna djeca te da se zbog toga od njih malo
očekuje. No ako se malo zagrebe po površini, vidjet će se daje to šokan-
tno udvorništvo, koje je na granici rasizma, posvuda rasprostranjeno.
Ustrajanje na tome da Izraelci moraju ispuniti više moralne norme od
Arapa ili Iranaca jer su ipak »Europljani« neprestano se pojavljuje u
pozadinskim razgovorima. Međutim, većina je onih koji zastupaju to
stajalište oprezna da ih se ne uvrsti u službeni zapisnik. No ne i danski
veleposlanik u Izraelu, koji je nedavno upravo to istaknuo tijekom javnog
obraćanja, što prilično dobro zrcali ono što su nam tako često govorili
u privatnosti:
»Europu se optužuje da primjenjuje dvostruka mjerila, da diskriminira
(...) Mislim da bi Izrael trebao inzistirati na tome da vas diskriminiramo
[jzr/]. Da primjenjujemo dvostruka mjerila. To je zato što ste jedni od nas
(...) Katkad je odgovor nekih izraelskih sugovornika: >Pogledajte što se
događa u Siriji. Pogledajte što se događa drugdje.< Nisu to mjerila prema
kojima vas prosuđuju. Nisu to mjerila prema kojima bi Izrael želio da ga
prosuđuju. Zato mislim da imate pravo ustrajati na tome da primjenju
jemo dvostruka mjerila i tjeramo vas da ispunjavate ista mjerila kao i sve
ostale zemlje u Europi.«211
210 Ibid, str. 42

211 Govor veleposlanika Jespera Vahra na Diplomatskoj konferenciji u Jeruzalemu, n.
prosinca 2014. Videozapis njegovih komentara dostupan je na www.youtube.com/wat-
ch?v=AYojmoTRGPg.
XXIV.
BRITANIJA, AMERIKA I DRUGE
NACIJE KOJE ZASLUŽUJU OSUDU
Stoga se čini da je razlog strašnim kampanjama blaćenja usmjere
nima protiv Izraela sljedeći: Zidovi, unatoč tomu što ih se doživljava kao
»europski« narod koji bi trebao znati bolje, svejedno nastavljaju djelovati
kao neovisna nacionalna država i slijede svoje interese i težnje prema
vlastitom razumijevanju. I to čine ne prihvaćajući europske predodžbe o
tome što znači biti »moralno zrela« nacija. Ako je to točno, onda bismo
trebali moći vidjeti slučajeve u kojima se iz istoga razloga slično osuđuju
druge nacije. Postoje li drugi primjeri nacija koje su bile podvrgnute
sličnim kampanjama blaćenja? I jesu li i te nacije primjeri »europskih«
nacija na koje se primjenjuju drukčija mjerila jer bi trebale znati bolje?
Odgovor na ova pitanja sigurno je potvrdan. Poznati primjer nacije
koja je tijekom osamdesetih godina izazivala zgražanje i moralne prodike
jest, naravno, Južna Afrika koja je uvela režim aparthejda. Devedesetih se
godina na međunarodnoj razini osuđivalo Srbiju. Danas, kada te zemlje
više nisu u središtu snažnih kritika, moralne prodike koje su dugo bile
upućivane Izraelu sada se upućuju Sjedinjenim Američkim Državama,
Velikoj Britaniji, jer je glasala za izlazak iz Europske unije, te istočno
europskim državama poput Mađarske, Poljske i Češke, koje odbijaju
prihvatiti europske standarde ponašanja. Ističući ove primjere, ne želim
reći da te vrlo različite nacije pripadaju istoj moralnoj kategoriji. Mislim
da je očito da joj ne pripadaju. No ipak su sve one primjer nacija koje
su bile podvrgnute onoj vrsti kampanja kleveta i blaćenja kakvima je
posljednjih godina najviše podvrgnut Izrael. Htio bih razumjeti što to,
iz perspektive europskog liberalizma, čini te nacije toliko vrijednima
osude i zašto se na njih gleda s gnušanjem.
Počet ću s američkim slučajem. Teško je ne primijetiti mržnju usmje
renu prema američkoj administraciji jer je htjela zauzeti neovisan poli
tički stav, kao i prema otvorenim nacionalističkim temama tijekom
Trumpova predsjedničkog mandata. Međutim, to u mnogim pogle
dima nije ništa novo. Europljani su od kraja hladnog rata osuđivali
američke administracije zbog njihova »odbijanja da se pridruže« među
narodnim sporazumima kojima je bila naklona »međunarodna zajednica«,
od Protokola iz Kyota do Međunarodnog kaznenog suda. Ameriku su
osuđivali jer je željela samostalno riješiti goruće sigurnosne probleme, kao
u slučaju Drugoga zaljevskog rata, koji se vodio bez suglasnosti Ujedinjenih
naroda. Europljane doista uznemiruje što Amerikanci ne misle da bi njihova
vojska uvijek trebala služiti »međunarodnoj zajednici« i što su Amerikanci
spremni osporiti to da su Ujedinjeni narodi svjetski »vrhovni organ odlu
čivanja«. Drugim riječima, osim što mu smeta bit određene američke poli
tike, europsko je vodstvo zabrinuto zato što Sjedinjene Američke Države
smatraju da imaju pravo na jednostrano djelovanje, prema vlastitoj prosudbi,
u službi vlastitog naroda, vrijednosti i interesa. Njihov je problem, drugim
riječima, što Sjedinjene Američke Države djeluju kao neovisna nacija.
Sličnost s izraelskim slučajem je zapanjujuća. Kao i kod Izraela, gnušanje i
srdžba uvijek su usmjereni na određenu američku odluku ili politiku. No iako
određeni problemi dolaze i odlaze, oni nisu uzrok sve većem gnušanju i srdžbi.
Uzrok je ustrajanje na pravu, kada je to potrebno, na jednostrano djelovanje
- odnosno ustrajanju na životu pod starim poretkom nacionalnih država. I
ovdje je, kao i u slučaju Izraela, konsternacija u skladu sa sustavnim dvostrukim
mjerilima: Amerikance se ocrnjuje, a njihovo se ponašanje osuđuje jer provode
neovisnu prosudbu u ostvarivanju svojih nacionalnih interesa, a takvo se što
ne događa kada Kina ili Iran neovisno prosuđuju i slijede vlastite interese. No
nacionalna neovisnost »europskog« naroda zapravo je ta koja bi trebala dose
gnuti moralnu zrelost i koja bi trebala shvatiti daje ona uzrok srdžbe i mržnje.
Nakon odluke da se vrati na svoj put nacionalne neovisnosti i samoodre
đenju ta se srdžba proširila i na Britaniju te na nacije koje ustraju na zadržavanju
vlastite imigracijske politike, poput Češke, Mađarske i Poljske, što nije u skladu
s teorijama Europske unije o preseljenju izbjeglica. Sadržajni prigovori su, u
ovim i drugim sličnim slučajevima, sporedni u odnosu na srdžbu zbog same
mogućnosti da bijedna europska nacija mogla imati neovisnu politiku.212 A te se
neovisne politike, kao i u slučaju Izraela, uspoređuju s nacizmom ili fašizmom.213
212 U jednom posebno dojmljivom događaju 2010. zakonodavna vlast u Arizoni ovlastila
je državne dužnosnike da ograniče ilegalnu imigraciju. Na to je Obamina administracija

zatražila ispitivanje zakonitosti postupaka države u izvješću podnesenom Vijeću za ljudska
prava Ujedinjenih naroda. Američka vlada nije htjela obraniti Amerikance od intervencije
stranih sila, nego je udružila snage s međunarodnim tijelom kako bi na Arizonu poku
šala svaliti stigmu moralne nelegitimnosti. Vidi: »Report of the United States of America
Submitted to the UN. High Commissioner for Human Rights in Conjunction with the
Universal Periodic Review«, dostupan na www.state.gov/documents/organization/146379.
pdf; »State Department stoji iza odluke da se Arizona uključi u Izvještaj o ljudskim pravima
Sjedinjenih Država«, Fox News, 30. kolovoza 2010.; »Prijavljivanje zakona Arizone UN-u
bilo je ispravno«, Chandra S. Bhatnagar i Alessandra Soler Meetze, CNN, 4. rujna 2010.
2I3 Canterburyjski nadbiskup Justin Welby, primjerice, smatra daje glasanje za Britan-
XXIV. BRITANIJA, AMERIKA I DRUGE NACIJE KOJE ZASLUŽUJU OSUDU 183
Osim toga, osuda nije samo dio retorike. Postoje barem dva slučaja u
kojima su se nakon takve moralne osude primijenile mjere prisile: delegiti-
mizacija Južne Afrike i Srbije, koja je u konačnici završila uništenjem režima
aparthejda u Južnoj Africi i nasilnim odvajanjem Srbije od Kosova. Ja ne
sumnjam da je južnoafrički režim bio moralno neprihvatljiv ili da su srpske
snage bile odgovorne za grozote nakon raspada Jugoslavije. Ali mene ovdje ne
zanimaju objektivni moralni propusti tih nacija - što je nešto o čemu bismo se
svi morali složiti. Umjesto toga, želim znati zašto se baš te dvije nacije odlučilo
ocrniti kad su tolike druge nacije počinile krvoproliće, ugnjetavanje i mučenje,
na što se uglavnom nije obraćala pozornost. Moje je mišljenje da se mržnja
usmjerena protiv tih nacija ne može objasniti jednostavnim pozivanjem na
zlo koje su počinile. Jer tko može ozbiljno reći da su se u Srbiji ljudska prava
poštovala manje nego u Sjevernoj Koreji, Iranu, Turskoj, Siriji, Sudanu ili
Kongu? Ili daje ugnjetavanje crnaca u Južnoj Africi, iako je neupitno daje
bilo stravično, zaslužilo veću osudu od ugnjetavanja žena koje se u Saudijskoj
Arabiji događa danas?
Jedini razlog što se prema tim narodima iskazivala osobito snažna mržnja
i gnušanje i što ih se posebno kažnjavalo jest taj što se na bijele Južnoafri-
kance i Srbe gleda kao na Europljane na koje se primjenjuju moralna mjerila
koja nemaju nikakve veze s onim što se očekuje od njihovih afričkih ili musli
manskih susjeda. Napokon, zašto bi dva milijuna Albanaca na Kosovu trebalo
biti priznato kao druga neovisna albanska država dok Turci, Arapi i Iranci iz
godine u godinu teroriziraju i progone trideset milijuna Kurda zato što oni žele
neovisnu domovinu? Ja mislim daje presudna razlika između tih dvaju sluča
jeva to što se Srbe, koji smatraju daje Kosovo njihovo, doživljava kao europski
narod koji bi trebao znati bolje, a Turke, Irance i Arape, koji nastavljaju ugnje
tavati i ubijati Kurde, iz perspektive paradigme europskih liberala doživljava se
kao djetinjaste divljake od kojih se moralno ne može očekivati gotovo ništa.
Poanta je u početku nerazumljiva, no postat će jasna kada se bolje razmotri.
Ako je nacija europska ili potječe iz europske kolonije, onda se od nje očekuje da
postupa u skladu s mjerilima koje je postavila Europa - što je vrlo slično Kantovoj
ideji odricanja od nacionalnog prava na neovisnu prosudbu i djelovanje, posebno
kad je riječ o upotrebi sile. S druge se strane Iran, Tursku, Arape i Treći svijet,
prema ovom stajalištu, smatra primitivnim narodima koji još nisu ni dosegnuli
razinu nacionalne države ujedinjene pod vladavinom zakona. To u načelu znači
da se na njih uglavnom ne mogu primijeniti moralna mjerila.
sku neovisnost »u skladu s nacionalističkom, populističkom ili čak fašističkom tradicijom

politike«. The Guardian, 13. veljače 2017.
XXV.
ZAŠTO IMPERIJALISTI MRZE
»Liberalni internacionalizam« ne zalaže se samo za brisanje nacio

nalnih granica i demontiranje nacionalnih država u Europi i drugdje.
To je imperijalistička ideologija koja se protivi nacionalizmu i naciona
listima te traži njihovu delegitimizaciju gdje god se pojave u Europi ili
među nacijama poput Amerike i Izraela za koje se smatra da su nastale
iz europske civilizacije.
Zašto se toliko malo raspravljalo o mržnji koja dolazi iz liberalnih
krugova? Čini se daje razlog tome to što se postojanje takve mržnje ne
uklapa u Kantovu paradigmu, prema kojoj bi razum, zajedno s mržnjom
i nasiljem koji su obilježili razdoblje neovisnih nacija, trebao potaknuti
čovječanstvo da odustane od osnivanja neovisne nacionalne države.
Prema ovom stajalištu, nova međunarodna država nastat će zajedno
s razumom i mirom. No ako bi se pokazalo da podrška liberalnom
imperijalizmu ne stvara razum i mir, nego mržnju i nasilje, tvrdnja da
je liberalno carstvo jedino što je prihvatljivo razumnim narodima bila
bi dovedena u pitanje.
Drugim riječima, suvremeni liberalni diskurs ima svoju slabu točku.
Zbog svoje privrženosti univerzalnom političkom poretku, liberalni
imperijalisti skloni su pripisivati mržnju nacionalnom i plemenskom
partikularizmu (ili pak religiji) istodobno previđajući ili umanjujući
mržnju koja je izravna posljedica napretka njihove vlastite težnje za
postizanjem univerzalnoga političkog poretka.
Ništa od navedenoga ne bi trebalo biti iznenađujuće. Povijesno
gledano, svaka nama poznata imperijalistička teorija - bila ona egipatska
ili asirska, grčka ili rimska, kršćanska ili muslimanska, liberalna ili
marksistička - nudila je ideologiju univerzalnog spasenja i mira.214 No
2I4 Cak je i nacistički imperijalizam bio spasonosno vjerovanje koje je obećavalo mir u
svijetu. Kao što Hitler piše u Mein Kampfu, pobjedom njemačke rase moglo bi se postići
»ono čemu se mnogo današnjih pacifista nada« iako na pogrješan način: »(...) mir, koji
ne podržavaju (...) uplakane, pacifističke ženske narikače, nego mir utemeljen na pobjed
ničkom maču gospodarskog naroda.« Adolf Hitler, Mein Kampf prev. Ralph Manheim
(New York: Houghton Mifflin, 1971 [1925]), str. 396. Usp. Anthony Smith, koji ističe da
je nacizam spasonosno vjerovanje koje vodi »rat za spasenje svijeta« kako bi uništio infe-
XXV. ZAŠTO IMPERIJALISTI MRZE 185
čim bi se neka od tih imperijalističkih ideologija suočila s odlučnim

odbijanjem spasenja koje nudi, na to bi odbijanje odgovarala snažnom
i trajnom mržnjom. Čini se da univerzalno može voljeti sve ljude i sve
nacije samo ako su spremni dopustiti da to univerzalno odredi što će
oni misliti i kako će postupati. Onog trenutka kada pojedine nacije i
pojedini ljudi počnu ustrajati na samoodređenju, sve će se promijeniti.
Tada ćemo otkriti da univerzalno mrzi pojedince, daje njima zgroženo
i da se nad njima gnuša. A kada se pokaže da su ti pojedinci otporni i
nepokolebljivi, mržnja i gnušanje samo postaju veći.
Isto je tako s mržnjom kršćanstva prema Zidovima koji su odbacili
evanđeosku poruku spasenja i mira. A isto je tako i s mržnjom Europe
prema suvremenom Izraelu koji je odbacio poruku Europske unije o
spasenju i miru. Drugim riječima, Kantov prijedlog da se nacionalne
države Europe demontira i da ih se stavi pod vladavinu međunarodnog
saveza prosvjetiteljsko je obnavljanje drevne kršćanske metafore. Srdžba
koju zagovornici liberalnog carstva osjećaju kada se suoče s odbijanjem
Izraela da prihvati njihov plan vječnog mira vrlo je slična onome što su
neki od njihovih predaka sigurno osjećali kada su se suočili sa židov
skim odbijanjem Evanđelja.215 Kada ponovno dožive tu mržnju, Zidovi
također osjećaju nešto slično onome što su zacijelo osjećali njihovi
predci.
S tim u vezi trebalo bi se ponovno osvrnuti na Hitlerovu mržnju
prema Židovima, koju se vrlo često navodi kao arhetipski primjer naci
onalističke ili plemenske mržnje, mržnje jedne nacije prema drugoj.
No Nijemci nikada nisu gajili starozavjetnu ideju o sebi kao neovisnoj
nacionalnoj državi, kao što su to činili Englezi, Nizozemci i Amerikanci.
Katoličko-njemački snovi o Austriae est imperare orbi universo, snovi
nacističke Njemačke o tome da će postati »gospodari svijeta« i snovi
prosvjetiteljske Njemačke o »međunarodnojdržavi, koja će sigurno rasti
sve dok ne obuhvati sve narode svijeta«, samo su transformacija ideala i
žudnje careva i imperijalista koji sanjaju o tome da će uništiti sve samo
stalne i slobodne nacije na svijetu te da će im potpuno nametnuti univer
zalnu volju koja će svima donijeti univerzalno spasenje.
riorne i kužne robovske rase. Vidi: Nationalism in the Twentieth Century (Oxford, UK:
Martin Robertson, 1979.), str. 80.
2I5 Vidi Matti Friedman, »An Insider's Guide to the most Important Story on Earth«,
Tablet, 26. kolovoza 2014.
Zidovi su zbog svojega nepokolebljiva zalaganja za vlastiti cilj i savez

bili nesavladiva prepreka za taj ideal i žudnju.216 Zbog toga je mržnja
Nijemaca prema Zidovima doista postala maksima i arhetip. No to nije
arhetip mržnje sukobljenih nacija. To je arhetip mržnje careva i imperi
jalista, čija univerzalna volja ne može prihvatiti nijedan svojeglavi narod
koji izražava neslaganje bez obzira na to koliko je taj narod malen. To se
treba pomno razmotriti kako bi se dobro razumjelo. Za one koji su taoci
univerzalističkih zabluda istina može biti samo potpuna, bez iznimki.
Dakle, spasenje koje oni nude ne može biti stvarno ako nije potpuno,
bez iznimki - što znači da mora vrijediti za sve narode, za svaku ženu i
svakog muškarca, u svako doba. Dopustiti čak i malo neslaganje, tolerirati
malo neslaganje, značilo bi daje univerzalno spasenje koje je ponuđeno
čovječanstvu lažno. No Zidovi svejedno ustraju na neslaganju.
Danas strah od onoga što je nacionalno i jedinstveno više nije toliko
izraženo među kršćanima. Sada ondje gdje je hebrejska Biblija potpuno
prihvaćena, susrećemo mnoge kršćane koji su u stanju prihvatiti jedin
stvenost nacionalnih ciljeva i pogleda. Zbog toga su mnogi pobožni
kršćani, i protestantski i katolički, u Americi i Britaniji i dalje naciona
listi unatoč tomu što je opredjeljenje za nacionalnu neovisnost postalo
krajnje neprihvatljivo. Oni se osobno poistovjećuju s drevnim Izraelom,
a upravo ih ta povezanost uči kako prihvatiti jedinstvenost nacionalnog
cilja. Ona je također razlog zbog kojeg Izrael ima toliko poklonika u tim
državama, a ljubav prema njemu nema drugog izvora osim u tome što su
se osobno poistovjetili s drevnom izraelskom nacijom iz »Starog zavjeta«.
No danas se strah od onoga što je nacionalno i jedinstveno, mržnja
vladara i imperijalista, snažno osjeća među »liberalnim internacionali-
stima«. Oni se sve snažnije zalažu za univerzalno carstvo i u njega vjeruju
kao što su nekoć vjerovali kršćani i marksisti. Zagovornici liberalnog
carstva svoj će bijes i dalje posebno usmjeravati prema Zidovima, baš
kao što su to činili njihovi prethodnici. Međutim, srž je politike libe
ralnih imperijalista opsežna, a njihova mržnja prema onima koji se ne
žele pokoriti, a koja je gdjekad bila usmjerena gotovo isključivo prema
Izraelu, posljednjih je godina pronašla mnoge druge koji tvrdoglavo
žele braniti svoj jedinstveni cilj i vlastite poglede. Danas se takav otpor
2I6 Vidi raspravu Michaela Mačka o Kantovu filozofskom antisemitizmu u: German

Idealism and the Jezu (Chicago: University of Chicago Press, 2003), str. 1—41.
XXV. ZAŠTO IMPERIJALISTI MRZE 187
univerzalnom liberalizmu može naći u Americi, Britaniji, Francuskoj,

Nizozemskoj, Danskoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Indiji i
Japanu, kao i u mnogim drugim zemljama. A sve će te zemlje naizmjence
biti predmet mržnje, kao što su to bili Zidovi, jer ustraju na tome da
izaberu vlastiti, neovisan put.
Ironično je što liberalnim imperijalistima svi disidenti i neistomišlje-
nici izgledaju isto.217 No ti disidentski pokreti i nacije nemaju i nikada
neće imati nijedan svjetonazor koji žele proširiti. Oni ne dijele nijednu
univerzalnu doktrinu koju bi mogli ponuditi za spasenje cijelog čovje
čanstva. U nekim je zemljama opozicija liberalnom carstvu ukorijenjena
u težnjama koje ne smatram zanimljivima i vrijednima divljenja, dok je
u drugima ukorijenjena u težnjama koje smatram i više nego odbojnima.
Jedino što je zajedničko tim vrlo različitim narodima i pokretima jest
želja da njihova nacija krene svojim putem bez obzira na to je li taj put
dobar ili loš. Ja ne mogu braniti sve partikularističke pokrete koji će proi-
zaći iz te želje za nacionalnom slobodom niti bi se to od ikoga trebalo
tražiti. Slobodne nacije ne mogu uvijek donositi ispravne odluke. One
uče na pokušajima i pogreškama te u skladu s vlastitom nacionalnom
tradicijom i svojim jedinstvenim stavovima slijede ono što smatraju da
je u njihovu interesu. Čovječanstvu nije u interesu da u ime neke nepro
mjenjive doktrine koja će ustoličiti još jedno svjetsko carstvo zabrani
iznošenje tih stajališta. Nama je više u interesu dopustiti nacijama,
koliko je to moguće, da slijede svoje izvorne težnje. Možda nam se neće
svidjeti ono što svaka nacija čini sa svojom slobodom, no dopuštajući da
druge nacije krenu svojim putem, oslobodit ćemo se stare mržnje koju su
imperijalisti osjećali prema onome što je drukčije. A možda ćemo čak i
shvatiti da će niz eksperimenata i inovacija donijeti veću blagodat obite
ljima svijeta od bilo kojeg općeg cilja što smo ga možda mi sami izabrali.
2I7 Vidi: Yoram Hazony, »There’s No Such Thing as an ‘Illiberal«, Wall Street Journal,
4. kolovoza 2017.
ZAKLJUČAK:
VRLINA NACIONALIZMA
Nevjerojatno je da Mojsije, koji razgovara s Gospodarom neba i

zemlje, ne poziva na univerzalno osvajanje i predstavlja se kao zakono
davac samo za Izrael. Izraelski su proroci zacijelo razumjeli da je Tora
napisana radi boljitka cijelog čovječanstva. Pa ipak, hebrejska Biblija
ističe jasnu razliku između nacionalne države, koju Mojsije spominje
u Ponovljenom zakonu, koja treba vladati unutar propisanih granica,
i težnje za propovijedanjem Božje riječi svim nacijama svijeta, što se
događa kada narodi dolaze u Jeruzalem učiti izraelske običaje i nije
povezano s osvajanjem. Koliko se samo ta biblijska osjećajnost razlikuje
od onoga što nalazimo među antičkim carstvima, koja su uvijek usre
dotočena na osvajanje i nastoje nacijama nametnuti svoju viziju mira i
blagostanja pod svaku cijenu!
U ovoj sam knjizi pokušao shvatiti što stoji iza biblijske sklonosti
političkom poretku koji se temelji na nacionalnoj državi, na čemu je u
novije vrijeme počivala protestantska reformacija zapadne civilizacije.
Kao što sam rekao, institucija nacionalne države nudi brojne prednosti
u odnosu na nama poznate alternativne oblike političkog poretka. Naci
onalna država, poput carstva, istiskuje rat na granice velike, politički
uređene regije i uspostavlja zaštićeni prostor u kojem mogu zavladati mir
i blagostanje. No, za razliku od carstva, neovisna se nacionalna država
protivi osvajačkim pohodima u dalekim zemljama. Povrh toga, poredak
nacionalnih država nudi najveću mogućnost za kolektivno samoodre
đenje. U njemu postoji zdrava konkurencija između nacija koje nastoje
maksimalno razviti svoje sposobnosti i sposobnosti svojih pojedinačnih
pripadnika te državi pruža jedinu poznatu osnovu za razvoj slobodnih
institucija i slobode pojedinca. Uzimajući u obzir te važne prednosti,
zaključujem daje najbolji politički poredak poznat čovječanstvu, zapravo,
poredak neovisnih nacionalnih država.
Sve to upućuje na to da bi čovjek trebao biti nacionalist. Ne želim
reći samo da bismo trebali biti domoljubi odani vlastitoj naciji koji žele
unaprijediti njezine interese. Umjesto toga, predlažem širi pogled i
prepoznavanje većih interesa koji su zajednički cijelom čovječanstvu u
ZAKLJUČAK: VRLINA NACIONALIZMA 189
svijetu neovisnih i samoodređujućih nacija koje slijede svoje interese i

težnje. Takav pogled nipošto ne zagovara utopijsko univerzalno pravo
na nacionalnu neovisnost, ali pruža prijeko potrebno rješenje politika
između nacija i upućuje na nešto što je mnogo važnije od samog uprav
ljanja životom i općim dobrom. Takav pogled može biti koristan u vanj
skim poslovima, u kojima će nacionalist s oprezom gledati na imperija
lističke projekte, prisilno nametnute međunarodne institucije i teorije o
provedivim univerzalnim pravima - zbog čega će državnici svoje misli
usmjeriti na spletke u stranim zemljama, koje razumiju mnogo manje
nego što to misle, umjesto da ih usmjere na potrebe i težnje naroda
kojima vladaju. I može biti koristan u unutarnjim poslovima, gdje će
nacionalist biti neprestano usredotočen na ono što mora učiniti kako bi
održao i poboljšao materijalnu dobrobit vlastite nacije, njezinu unutarnju
povezanost i njezino jedinstveno kulturno naslijeđe - čemu se mora
posvetiti posebna pozornost ako nacija želi ojačati i postati izvor sreće i
zadovoljstva za svoje pripadnike te uzor i nadahnuće drugim nacijama.
Nigdje nisam pokušao poreći ili opravdati brojne nepravde što su
ih nanijeli nacionalisti iz različitih zemalja. Također ne smatram da će
nas poredak nacionalnih država u budućnosti pretvoriti u anđele. No
smatram da biti odan razvoju carstva i idealu podvođenja svijeta pod
jednu vlast i jednu doktrinu znači zagovarati nešto mnogo gore. Više
sam puta naglasio da je upravo takav imperijalizam stvorio najveće
destruktivce u povijesti, među kojima su i oni iz novije povijesti poput
Napoleona, Hitlera i Staljina. Naravno, moji liberalni prijatelji mogu
opširno objašnjavati da bi njihov imperijalizam biti drukčiji nego svi
prijašnji imperijalizmi, kako su razvili nove konceptualne okvire i nove
načine upravljanja te kako bi nam to napokon moglo donijeti mir i
blagostanje. Međutim, ono što smo doživjeli u prošlosti govori nam da
ne bismo trebali imati povjerenja u te teorije bez obzira na to što one
koji ih promiču smatramo dobronamjernim osobama. Istina je da su
gotovo svi oni utopisti koji gaje veliku ljubav prema apstraktnoj teoriji
koju vide pred sobom. Na kraju će ih, baš kao i njihove prethodnike,
obuzeti mržnja što je univerzalno osjećaju prema onima koji se ne žele
pokoriti. Na kraju će zaključiti da im ne preostaje ništa drugo nego da
neistomišljenike - pojedince i nacije koji su im se usprotivili - silom
natjeraju da se za vlastito dobro prilagode univerzalnoj teoriji.
To znači da na pitanje je li nacionalizam poželjan postoje dva vrlo

različita odgovora. Na prvome je mjestu odgovor na veliko teoretsko
pitanje što je najbolji politički poredak. Rekao sam daje poredak nacio
nalnih država najbolji oblik političkog poretka, ali sam također naglasio
da se takav poredak ne treba smatrati utopijom, planom uspostavljanja
savršenoga političkog svijeta jer ga svijet ne može smatrati savršenim i
svijet zbog njega ne može postati savršen. Umjesto toga, nacionalizam
treba smatrati vrlinom u političkom poretku - pod čime se podrazumi
jeva da će se uvjeti u kojima čovječanstvo živi poboljšavati kako napre
dujemo prema svijetu neovisnih nacionalnih država.
Na drugome je mjestu odgovor na osobnije pitanje je li nacionalizam
kod pojedinca vrlina ili mana. Cijeli život slušam kako se govori da naci
onalizam kvari ljudsku osobnost i da ljudi postaju zlobni. Čuo sam da
takvo mišljenje imaju kršćani, muslimani, liberali i marksisti, kojima je
svima zajedničko to što razvijaju viziju o politički ujedinjenom svijetu
kojim upravlja jedna politika, a to je politika koju baš oni zagovaraju.
Za sve je njih nacionalizam mana jer vjeruju, kao što je Herzlu rečeno
kada je 1890-ih predlagao osnivanje židovske nacionalne države, »da ne
bismo trebali stvarati nove razlike među ljudima, da ne bismo trebali
postavljati nove prepreke, već umjesto toga učiniti sve što možemo da
stare prepreke nestanu«.218 Naravno, svi oni misle da će, kad te prepreke
nestanu, u tome novom svijetu bez granica prevladati njihovo stajalište,
a ne nečije drugo - što, kad se malo bolje razmisli, nije baš velikodušno
ni milostivo. Pa ipak, nacionalist je taj koji radije ostavlja prepreke i koji
vjeruje da dobre ograde čine dobre susjede, odnosno u njihovim očima
- zlobne.
Ja imam drukčije mišljenje. Oduvijek sam mislio da je biti nacio
nalist vrlina. Ne samo zato što je poredak nacionalnih država najbolji
politički poredak i što je divno kada se netko posveti tome da ovaj stari
svijet približi takvome političkom poretku, nego i zato što smatram
da usmjerenost prema poretku neovisnih nacionalnih država utire put
određenim pozitivnim karakternim osobinama koje je teže, ako ne i
nemoguće, postići sve dok čovjek ostaje predan snu o carstvu. O tome
ću reći još nekoliko riječi.
Kao što sam rekao, želju za carskim osvajanjem odavno potiče univer
zalna teorija o spasenju čovječanstva. Kršćanstvo, islam, liberalizam,
218 Theodor Herzl, Thejeivish State, prev. Harry Zohn (New York: Herzl Press, 1970), str. 107.
marksizam i nacizam u nedavnoj su prošlosti bili pokretači izgradnje

carstva. Svima njima zajednička je tvrdnja da su napokon pronađene
istine koje će spasiti sve obitelji svijeta i da je sada potrebno da svi
prihvate doktrinu koja može donijeti iskupljenje za kojim se čeznulo.
Ljudska su bića po svojoj prirodi nesnošljiva i bilo bi glupo tu nesno
šljivost potpuno pripisati nekom političkom ili religijskom gledištu.
Međutim, ako netko želi rasplamsati tu urođenu nesnošljivost toliko da
ona postane okrutna i destruktivna u najvećoj mogućoj mjeri, najbolje
što može učiniti jest proširiti svjetonazor prema kojem postoji samo
jedna istinska doktrina, a spasenje čovječanstva ovisi o tome hoće li je
cijeli svijet prihvatiti. Takva su uvjerenja pokretač carstva zbog vrste
muškaraca i žena koje stvaraju: imperijalista koji su istodobno i revolu
cionari. Smatrajući univerzalistički ideal istinitim za sve, to su pojedinci
koji se neće ustručavati srušiti sve svojstvene plemenske ili nacionalne
tradicije što stoje na putu spasenju koje im je na dohvat ruke. Ne postoji
bolji rušitelj od pojedinca koji je opčinjen ljubavlju prema univerzalnoj
istini. A, iako ne još stvarno, mentalno su svi koji prihvaćaju univerzalne
doktrine spasenja i priželjkuju povratak carstava na neki način rušitelji.
Poredak plemena i klanova također gaji određenu karakternu
osobinu, a to je uglavnom odanost pojedinom klanu ili plemenu. Pripad
nici neovisnog plemena ili klana veoma su svjesni da održivost političke
zajednice gotovo potpuno ovisi o uzajamnoj odanosti. Stoga pripadnici
klanova i plemena gaje ljubav prema velikim djelima i žrtvi podnesenoj
u ime takve odanosti i razumiju daje odanost važnija od svega ostalog.
No oni se također brinu o važnosti i dostojanstvu svojih naslijeđenih
plemenskih tradicija i žestoko ih brane, čak i fizičkim nasiljem, ali
ne pridaju veliku pozornost tome usmjeravaju li ih te tradicije prema
onome što je istinito ili ispravno. Ako smatraju daje to nužno za njihov
opstanak i očuvanje njihovih uvriježenih uvjerenja, takvi su muškarci
i žene spremni uništiti susjedni klan ili pleme. Međutim, budući da
nemaju nikakvu univerzalnu težnju, zla koja čine ostaju na njihovu teri
toriju, tako da ih se može navesti da sklope primirje ako su uvjereni da
njihov klan ili pleme nije ugroženo.
Negdje između te dvije vrste karaktera - onog univerzalistički-revo-
lucionarnog i onoga odanog plemenskim zakonima - nalazi se karakter
koji je najusklađeniji s nacionalizmom. Nacionalist je partikularist,
kao što je i pripadnik plemena, a njegova odanost nacionalnoj državi
podsjeća nas na odanost poretku plemena i klanova. Međutim, nacio

nalist nas u svojoj predanosti idealu koji je važniji od dobrobiti njegova
klana ili plemena, a to je poredak neovisnih nacionalnih država, također
podsjeća na imperijalista. On sudjeluje u političkom djelovanju koje se
prilično razlikuje i od neograničenog širenja carstva i od malog rata
anarhije. A to političko djelovanje utječe na njegov način razmišljanja
u dva pogleda.
Prvo, poredak nacionalnih država ideal je koji se temelji na određenoj
poniznosti pred mudrostima i postignućima nacija. Moglo bi se reći da
nacionalist poznaje dvije vrlo velike stvari i istodobno ih obje drži u
svojoj duši. On zna da u njegovoj nacionalnoj tradiciji i odanosti postoji
velika istina i ljepota, ali također zna da one nisu sveukupnost ljudskog
znanja jer se istina i ljepota koje njegova vlastita nacija ne posjeduje
mogu pronaći i drugdje. Te dvije različite činjenice dopuštaju umjereni
skepticizam prema vlastitome nacionalnom naslijeđu, za koje se smatra
da proizlazi iz specifične povijesti i specifičnih okolnosti, i spremnost da
se na empirijskoj osnovi razmotre prednosti institucija i običaja drugih
nacija. Kao što se može vidjeti, primjerice, u djelima Seldena ili Burkea,
takav umjereni skepticizam ne isključuje snažnu odanost vlastitim naci
onalnim tradicijama, već potiče želja da ih se obnovi i poboljša ako je
to potrebno. Takav pogled ne dovodi do olakog izvođenja općih zaklju
čaka, kao što se često govori. Umjesto toga, on razvija oprez pri preko
mjernom izvođenju takvih općih zaključaka koji možda neće vrijediti
kad se primijene na određenu naciju u određeno vrijeme, i to iz razloga
koji nam još nisu jasno vidljivi.
Drugo, slobodna nacionalna država, kao što znamo, nastaje i
održava se savezom različitih plemena i klanova, koji postoje zahva
ljujući odanosti svojeg naroda vlastitom plemenskom vodstvu i tradici
jama. Iako ostaje odan interesima i perspektivama vlastitog plemena i
klana, nacionalist ipak prepoznaje neizmjernu vrijednost koja se nalazi u
jedinstvu tih različitih plemena i miru koji među njima vlada. Ta točka
gledišta mijenja njegov karakter te on postaje sasvim drukčiji od pripad
nika neovisnih plemena ili klanova iz ranijeg razdoblja. Iako će naci
onalist u sporovima između plemena koja još čine naciju gdjekad stati
na jednu stranu, on na njihove prigovore običava gledati s određenim
odmakom koji proizlazi iz njegove brige za naciju u cjelini. Tako je naci
onalist umjereno skeptičan kad je riječ o stajalištima vlastitog plemena i
može bolje uvidjeti osnovanost stavova koje zagovaraju druga plemena.

Stoga će s većim oprezom gledati na prednosti empirijske i pragmatične
politike koja uzima u obzir stajališta različitih plemena. Zbog takvog će
pristupa u mnogim slučajevima moći bolje razlučiti ono što je dobro za
naciju od onoga što perspektiva bilo kojeg plemena može pružiti.
Stoga se u duši nacionalista često može razabrati zadovoljavajuća
neodlučnost između njegove snažne odanosti naslijeđenim tradici
jama vlastite nacije i plemena te skepticizma i empirizma koji proizlaze
iz njegove svijesti da postoje različite tradicije, kako unutar plemena
njegove nacije tako i među stranim nacijama.Ja smatram daje ta nape
tost velika vrlina svakog pojedinca i da ono što iz nje nastaje u smislu
političkog i moralnog razumijevanja ne smije nadmašiti ono što proizlazi
iz bilo kojeg drugog određenja.
Ne želim, naravno, reći da će svaki nacionalist uspjeti prevladati usku
povezanost s vlastitim plemenom. Sigurno je da mnogi neće. Još manje
želim reći da među imperijalistima ne mogu postojati skeptični i tole
rantni pojedinci. Zadovoljstvo mije bilo upoznati više takvih muškaraca
i žena koji su uspjeli izbjeći racionalističku krutost svojih kolega. Ono
što želim reći jest da univerzalne teorije spasenja - među kojima je danas
najutjecajnija potraga za univerzalnim liberalnim carstvom - neumorno
rade na uspostavljanju sukladnosti i razbijanju učinaka kompenzacij-
skih razmatranja, ne samo među nacijama koje su im podređene već i
u duši pojedinca. Uspostavljajući različitost neovisnih nacija kao vrlinu
političkog poretka, a toleranciju i poštovanje te različitosti kao vrlinu
pojedinca, nacionalizam nam jedini od svih političkih poredaka za koje
znamo nudi dosljednu protutežu fanatizmu univerzalnoga.
***
Kada je Bog pozvao Abrahama, rekao mu je: »Veliku ću naciju od

tebe stvoriti (...) i u tebi će biti blagoslovljene sve zemaljske obitelji.«219
Međutim, patrijarsima nigdje nije ponuđeno carstvo nad zemljom, već
samo kraljevstvo nad Izraelom. Ostale će nacije jednoga dana pronaći
put do Boga i njegovih učenja, ali to će učiniti kada za to dođe vrijeme
i prema vlastitom razumijevanju. Svaka nacija prosuđuje u skladu s
2I9 Knjiga Postanka 12,2—3.

vlastitom perspektivom. Ne postoji ljudsko biće ni nacija koja može

tvrditi daje saznala cijelu istinu za sve ostale.
Ovo je Mojsijevo stajalište dijametralno suprotno onome koje je
ponudio Kantov navodno prosvijetljeni imperijalizam, koji tvrdi da
moralna zrelost dolazi s odricanjem od nacionalne neovisnosti i prihva
ćanjem jedinstvenoga univerzalnog carstva. No moralne zrelosti nema
u čežnji za dobronamjernim carstvom koje će vladati svijetom i brinuti
se o nama, donositi odluke u naše ime i nad nama provoditi svoje
presude. Takvo carstvo zapravo nije ništa drugo nego povratak ovisnosti
iz djetinjstva kada su se roditelji brinuli o nama i u svim važnim pita
njima donosili odluke u naše ime. Prava moralna zrelost postiže se tek
kada stanemo na vlastite noge, naučimo vladati sobom, braniti se bez
nepotrebna nanošenja štete onima oko sebe i, ako je to moguće, pružimo
pomoć susjedima i prijateljima. A isto vrijedi i za nacije koje istinsku
moralnu zrelost dosežu kad mogu živjeti u slobodi, odrediti vlastiti smjer
i pomoći drugima ako je to moguće, ali bez težnje da drugim nacijama
silom nametnu svoju vladavinu i svoje zakone.
Ako želimo dosegnuti zrelost, trebamo snositi terete nacionalne
slobode i neovisnosti koje smo dobili u nasljedstvo od svojih predaka.
Učinimo sve što je u našoj moći kako bismo osigurali da taj dragocjeni
dar ostane netaknut kad dođe vrijeme da tu nacionalnu slobodu prene
semo na svoju djecu.
ZAHVALE
Ova je knjiga napisana na prijedlog Stevena Grosbyja, čiji mi je rad o
nacionalizmu i njegovoj povezanosti sa židovskom Biblijom već dugo inspi
racija. Steven me već dugi niz godina vodi u ovom te u brojnim drugim
pitanjima. Drago mi je što imam priliku izraziti zahvalnost za njegovo
mentorstvo, suradnju i prijateljstvo.
Bit je ove knjige teorija nacionalne države koju sam razvio u razgovoru s
Ofirom Haivryjem tijekom prvih deset godina našeg partnerstva u Centru
Shalem, koje je počelo 1994. Od tada smo mnogo toga prošli zajedno. Ne bih
mogao napisati ovu knjigu bez mnogobrojnih njegovih doprinosa mojem
razmišljanju, koji se osjećaju na ovim stranicama.
U proučavanju Lockea i njegova odnosa s Biblijom pomoglo mije znanje
Jonathana Silvera o toj temi. Moje viđenje političkog života utemeljenog
na odnosima uzajamne odanosti također se razvilo u razgovorima s mojom
kćeri Avital Hazony Levi. Oboje su uvelike pridonijeli mojem izlaganju.
Želio bih zahvaliti znanstvenicima koji su posvetili dragocjeno vrijeme
komentirajući dijelove rukopisa, uključujući Randyja Barnetta, Raphaela
Ben-Levija, Petera Berkovvitza, R. Rafija Eisa, Stevena Grosbyja, Ofira
Haivryja, Yaela Hazonyja, Michaela Kochina, Neala Kozodoyja, Juliusa
Kerina, Waltera Russella Meadajoshuu Mitchella, Glenna Mootsa, Paula
Rahea, R. R. Rena, R. Mitcha Rocklina, Erica Schliessera, Jerryja Unter-
mana, Joshuu Weinsteina i Jonathana Yudelmana.
Posljednjih nekoliko godina bilo je naporno za mene i moju obitelj.
Srećom, imam prijatelje koji su mi pružili punu podršku i pomoć, što mije
omogućilo da do kraja knjige dođem zdrava tijela i duha. Želio bih posebno
zahvaliti Barryju i Lainie Klein, Sethu i Nealy Fischer, Rogeru i Sušan
Hertog, Davidu i Hili Brog, R. Arnoldu Scheinbergu, Michaelu Murrayju,
Johnu Churchillu i Alexu Arnoldu iz Zaklade Johna Templetona, R. Jay
Marcusu, R. Menachemu Župniku, Bartu Baumu, Jacku Bergeru, Step-
hanie Dishal, Ronu Hershu, Nicholasu Khuri, Fern Baker i Meirav Jones.
Sretan sam što sam nadahnuće i vještinu pronašao u Andrewu
Stuartu, mojem agentu. Lara Heimert, izdavačica u Basic Booksu,
pružala je mudre savjete i entuzijastičnu podršku u svakoj fazi. Dan
Gerstle iz Basica uložio je svoju veliku osjetljivost i inteligenciju u pobolj
šanje knjige u svakom pogledu. Keith Urbahn, Jonathan Bronitsky
i Frank Schembari iz Javelina i Betsy Dejesu i Carrie Majer iz Basica
osmislili su iznimnu marketinšku kampanju, a Melissa Veronesi vješto
se bavila produkcijom. Zahvalan sam na njihovu trudu koji je ovaj
projekt učinio važnijim nego što sam u početku vjerovao da će biti.
Knjigu sam posvetio pripadnicima svojeg plemena, djeci koju smo moja
supruga Yael i ja donijeli na svijet i odgajali zajedno. Nastojeći ih naučiti,
naučio sam mnogo. Ovdje je zapisano nešto od onoga što sam naučio.
KAZALO POJMOVA
A nacionalne države i 119 91,92,93,94,95,96,97,
Adenauer, Konrad 50,51,52 nacistička Njemačka i 49 101,102,103,104,105,
Afrika 49,110 odanost prema 113 106,107,108,109,110,
alaviti 143 prava pojedinca i 122 111,112,113,114,115,
Albanija 157 univerzalni zakon u 91 116,118,119,120,121,
Alfred (engleski kralj) 81 carski poredak \ Vidi carska 122,123,124,125,126,
Amenemhetl. 25 država; imperijalizam 127,128,129,130,131,
Amon 27 38,92,94,128,135,154, 132,133,134,135,136,
anarhični poredak, anarhija 156,159 137,138,139,140,141,
\ Vidi plemena i klanovi carstvo \ Vidi carska država 142,143,144,145,146,
45,65,79,88,89,90,91, 15,26,29,30,31,32,35, 147,148,149,150,151,
94,95,96,97,102,148, 36,38,49,52,55,61,88, 152,153,154,155,156,
154,155,158,191 90,92,93,94,95,96, 157,158,159,160,165,
angloamerička konzervativna 97,104,106,109,110, 168,169,170,171,172,
tradicija 60 111,113,116,120,122, 173,174,175,176,177,
arapske države 106,179 127,131,160,164,171, 178,179,181,182,183,
arbitraža 129 185,186,188,189,190, 184,185,188,189,190,
Armenija 29 191,193 191,192,194
Asirija 25,27,29 Churchill, Winston 12,38
ateizam 59 E
Atlantska povelja 12,38,111 č Edom 27,29
Auschwitz 173,174,175, Češka, Cehoslovačka 97, Egipat 25,29,150
176 140,145,150,181,182, Eisenhower, Dwight 12,150
Australija 144 186 Elizabeta I. 169
Austrijsko Carstvo, Austro Četrnaest točaka (Wilson) empirizam
ugarska \ Vidi Sveto 12,146 Kraj povijesti i posljednji
Rimsko Carstvo 14, čovjek (The End ofHistory
107,124,149 D and the Last Mari)
autoritarizam 1,38, 60 Danska 33,186 (Fukuyama) 58,59
David (izraelski kralj) 28,30 Engleska \ Vidi Britanija 17,
B delegitimizacija 159,167, 33,42,110,122,132,
Babilonija 25,30 177,183,184 169
Ben-Gurion, David 12,173 Deset zapovijedi, Dekalog Europska unija (EU)
Berlinski zid 13 28 moralna zrelost 178
Biblija 17,25,26,27,30,31, despotizam 145,170 načelo supsidijarnosti
35,39,43,44,60,61,65, despotska država 81,113, 133,134
71,95,140,143,149, 124 nedostatak snažnog
186,188,194 dioba vlasti 35 rukovoditelja 135
bilateralni pregovori 160 domoljublje 16,50,124,137 neovisna nacionalna
Bosna 155,157 Druga rasprava o vladavini država 170
brak 59,60,84, 85,123 (Second Treatise of neovisnost Britanije o
Britanija, Engleska Government) (Locke) 57,181
holokaust, i 51 39,40,41,42,44,77 središnja vlada 134
imperijalizam 107,108 Drugi svjetski rat 17,24,28, sudovi 134
moralne prodike 57 38,48,101,107,108, transnacionalni politički
nacionalizam u 16,21 110,111,135,166,171, poredak 134
neovisnost o Europskoj 172,174 Ugovor iz Maastrichta i
uniji 56,57,181 Društveni ugovor ili načela 24,133,172
protestantski poredak političkog prava (Du
u 18,36 Contrat Social ou F
Burke, Edmund 41,42,60, Principes du droit federalizam 130,132,133
78,83,104,122,192 politique (Rousseau)) Ferguson, Adam 71,78,
Bush, George H. W. 46,53 42,43 93,119
Druzi 115,143 feudalni poredak \ Vidi
c država \ Vidi grad država; anarhični poredak 64,
Calvin, Jean 31,33 carska država; nacionalna 89,90,148
carska država državna 1,12,13,16, Filip II. (španjolski kralj)
despotizam 113 17,18,19,20,21,24,26, 169
dvojba s kojom se 29,30,31,32,33,34,36, Filipini 109,110
suočava 92 37,38,40,41,42,43,44, filozofija političkog poretka
međunarodni savez 127, 45,46,48,49,50,51,52, 18,64
128,129,130,133,185 56,57,59,60,61,64,65, filozofija vlade 64,65
mir i napredak 135 66,72,73,74,77,78,79, Fortescue,John 35,42,60
moralna osnova 90,91 80,81,82,87,88,89,90, Francuska 13,17,30,32,33,
KAZALO POJMOVA 197
35,44,51,52,60,106, imperijalizam \ Vidi također komunizam, marksizam 13,

107,108,110,114,116, carska država 150,156,164
119,133,136,140,141, liberalizam kao 53 Konfederativne Američke
142,144,154,159,169, politička tradicija 14, Države 149
176,186 103 Kongo 145,157,183
Francuska revolucija 44, 55 rasprava o nacionalizmu konkurentni politički
Friedman, Thomas 58,98, i 16 poredak 120
185 Indija 24,48,72,97,105, konzervativizam 60
Fukuyama, Francis 58 106,115,124,136,144, Koreja 24,97,144,183
147,170,186 Kosovo 155,157,183
G Indijanci Krauthammer, Charles 14
Gandhi, Mahatma 12,16 prava pojedinca i 141 kršćanstvo 29,30,34,38,57,
globalizam 16 Irak 57,58,142,143,145, 59,76,109,110,164,
globalna vladavina 15,58 155,157 170,185,190
granice, ograničenja Iran 143,177,179,182,183 Kuba 109,110
liberalni Irska 44,97,136,148 Kuhn, Thomas 167,168
internacionalizam i 15 islam 20,30,55,76,164, kulturno naslijeđe 19,40, 75,
liberalni nacionalizam 177,179,190 76,105,106,109,111,
i 184 Italija 45,48,110,169 112,113,131,132,139,
Mojsijevo postavljanje Ivan od Salisburyja 34 141,143,148,159,189
granica 27 Izrael, drevni 44,71, 80, 97, Kuran 138
nacionalne ili plemenske 104,115,119,131
80,120,142,157,184 Izrael, država 13,24,26,27, L
samonametnute 116 28,31,37,48,57,71, Lenjin, Vladimir 116
Grčka 29,44,48,64,97,119, 106,143,144,149,165, Lexus i maslina (The Lexus
169,186 166,167,168,169,170, and the Olive Tree)
173,174,175,176,177, (Friedman) 58
H 179,180,181,182,184, Libanon 145,167,176
Habermas, Jiirgen 54,137, 185,186,188 liberalizam
138,172 Hayekov 127
Habsburgovci \ Vidi Sveto J imperijalizam 53
Rimsko Carstvo 169, Japan 24,89,110,144,186 Liberalizam
172 Jefferson, Thomas 131,137 (Liberalismus) (von
Hamurabi 25 Jemen 145 Mises) 45
Hayek, Friedrich 44, 45, jezik 6,26,28,31,42,49,72, Lincoln, Abraham 131,149
120,127 76,84,86,94,95,96,97, Locke,John 32,38,39,40,
Hazanovitch (Hazony),Meir 99,111,113,115,121, 41,42,43,44,45,46,47,
101 122,124,125,127,130, 77,78,82,122,194
hebrejska Biblija \ Vidi 131,132,133,136,140, Luther 33
Biblija 17,25,27,30, 141,142,143,144,145, ljudska narav 39,47,92,102
31,35,39,43,65,95, 147,148,149,169 ljudska prava i slobode 54,
186,188 Jitro (biblijski lik) 28 160,182,183
HenrikVIII. 31,35,44 judaizam 57,166
HerderJ.G. 70,104,105 Jugoslavija 125,145,155, M
Herzl, Theodor 170,173, 183 Mađarska 181,182,186
190 Južna Afrika 48,181,183 manjinska stanovništva 158
hinduizam 72 marksizam \ Vidi
Hitler, Adolf 17,48,49,108, komunizam 20, 76,190
150,154,171,172,175, Kant, Immanuel 36,43,51, Mazzini, Giuseppe 13,16
184,185,189 126,169,170,171,174, McKinley, William 109
Hobbes, Thomas 43,77,78, 177,178,179,180,184, međunarodna zajednica 15,
82,83,122 185 58,169,181
holokaust 17,51,150,173 kartezijanska metoda 36 Međunarodni kazneni sud
Honorije od Autuna 34 katolicizam 30 57,181
Hume, David 68,78,104, Kina 30,182 međunarodni savez 127,128,
118,119,122 klanovi \ Vidi plemena i 129,130,133,185
klanova 18,26,41,65, međunarodno pravo 14,45,
I 69,70,71,72,73, 74, 78, 46,59,60,126,153
idealizam (Wilson) 151,152 79,80,81,82,88,89,90, Mili, John Stuart 13,70,78,
Ideja opće povijesti s gledišta 91,92,102,103,111, 95,105,119,122,124,
svjetskoga građanstva 112,115,130,148,154, 146,170
(Ideen zu einer allgemeinen 155,191,192 Mises, Ludwig von 45,54,
Geschichte in kolektivno samoodređenje 127
voeltburgerlicher Absichi) \ Vidi također sloboda, Moab 27
(Kant) 126,178,179 kolektivna 19,102,111, Mojsije 26,27,28,34,59,
imigracija 46,55,60,87,129 112,155,188 122,138,188,193
moralni minimum 33,34, samoodređenje odvajanje nacije od države

36,39,59,60 nacionalna tradicija 137
mržnja 20,164,165,167, 31,60 On Natural Law and National
168,176,181,182,183, nacionalne države i Law (Selden) 35
184,185,186,187,189 19,20 oporezivanje 79,121,122
multinacionalne korporacije nacionalni karakter 30,
46 36,105 P
muslimani \ Vidi islam 20, nacistička Njemačka Pakistan 106
115,138,139,179,180, i 49 Pereš, Shimon 58,59
190 nacizam 48,49,50,164,171, plemena i klanovi
172,176,182,184,190 granice Izraela 27
N Napoleon Bonaparte 116, poglavice 79,80, 82,
nacija,^đHzw Biblija i 152,154,189 89,123
neovisnost Napoleonski ratovi 107 proizvoljno iscrtani
carstvo i dominacija Nasser, Gamal Abdel 150 teritorij Iraka 143
jedne nacije 94 NATO \ Vidi ujedinjenje 80, 81, 82,
definicija 41 Sjevernoatlantski savez 113
granice 26 135 uzajamna odanost 82
kao oblik zajednice 41 Navajo nacija 141 plemenska država \ Vidi
kolektivno nemiješanje 154 također grad država 81,
samoodređenje 19,102, nenacionalna država 141, 120,139,148
111 142,145,152,157 Pobunjeni Atlas {Atlas
mir između 115 neokatolicizam 59, 60 Shruggeđ) (Rand) 43
obitelj nacija 72,119 neonacionalizam 59,60 pojas Gaze 167,176
politička i religijska neovisnost o EU 56,57 Polibije (grčki povjesničar)
različitost 56 neutralna država 136,137, 29
sloboda 155 139,140,144 Poljska 45,48,49,97,106,
stvaranje plemena 72 Nigerija 145 136,173,181,182,186
uzajamna odanost u 73 Nizozemska, Republika poredak nacionalnih država
vladar i 34,35 Nizozemska 17,18,31, \ Vidi nacionalna država
nacionalizam \ Vidi također 32,33,35,51,52,81, 19,48,60,102,108,114,
nacionalna država 1,12, 108,110,119,146,159, 148,153,154,158,159,
13,16,17,18,20,21,31, 169,173,176 171,178,179,188,189,
44,48,50,59,110,117, Noemi (biblijski lik) 28 190,191
122,126,127,164,189, Norveška 24 poredak plemena i klanova \
190,193 novi svjetski poredak 15,53, Vidi anarhični poredak;
nacionalna država 58,111 plemena i klanovi 18,
definicija 29 Njemačka 65,73,78,79,88,89,
globalizam u usporedbi imperijalizam u 107 112,115,148,155
s 16 nacionalizam 48 poslovno poduzeće 46, 83,
granice 188 nacionalne države 86,118
kolektivno Europe i 50 povezanost 19,35,40,42,
samoodređenje u 102, nacisti\Pw&’ nacizam 45,64,65,69,70,75,76,
111 48,171 81,102,104,106,109,
kršćanstvo 29 Wilsonove sumnje 150 111,112,113,120,123,
kulturno naslijeđe i 112 130,131,132,136,137,
manjinsko stanovništvo 0 141,142,144,148,149,
u 158 običajno pravo 76,132,140 151,154,156,157,173,
načela 153 obitelj 186,189,192,194
nasilje potisnuto na poslovno poduzeće u pravo \ Vidi ustav;
rubna područja 102 usporedbi s 66,83 međunarodno pravo 20,
nenacionalne države sloboda 86 45,46,59,60,126
i 157 uzajamna odanost 87 Prema vječnom miru
plemena i klanovi kojima zdravlje i napredak 74, filozofski nacrt
vlada 96 75 {Zum ewigen Frieden
povezanost osjećajima u 70, odanost Ein philosophischer
104 carstvo i 90 Entzourf (Kant) 43,
samoodređenje pod 20 odanost, uzajamna 40, 51,170
slobode pojedinca u 19 41,72,79,94,100,123, prirodna država 78
slobode u 77 124,125,133,139 prisilno rješavanje spora 128
unutarnja povezanost u anarhičnom pristanak 21,39,82,85,
i 75 političkom poretku 89, 86,123
uzajamna odanost i 20 90 prosvjetiteljstvo 51,61,172,
većinska nacija u 144 vladari nacija i 35 176
nacionalna sloboda i odred 69 protestantizam
KAZALO POJMOVA 199
antiliberalni tabori i 59 182 transnacionalizam 15,54,

liberalni poredak u moralne prodike 57 135
usporedbi s 59 nacionalizam u 59 Treći Reich \ Vidi nacizam
moralni minimum u 39 nacionalna državna tradicija 48,171
nacionalne tradicije i 31 60 Treći svijet 177,179
obrazovani ljudi koji ga protestantski poredak Tridesetogodišnji rat 32,
odbacuju 52 u 61 107,169
pravedno društvo u uspostavljanje svjetskog Turska 136,144,177,179,
SAD-u i Britaniji 61 poretka 14 183
vladar kao zaštitnik 34 Ustav 131
Prvi svjetski rat 48,49,107, vojska u Europi 51 U
108,146,150 Sjevernoatlantski savez Ujedinjeni narodi (UN) 46,
(NATO) 135 160,170,182
R sloboda unutarnja povezanost 19,45,
racionalizam 40,117,118 bezakonska 170,171, 75,76
raisond'etat 151 177 Upohvalu engleskih zakona
Rand,Ayn 43 kolektivna 115 (De laudibus legum
rasa, rasizam 1,12,17,21, ljudski doživljaj 98 Angliae) (Fortescue) 35
28,48,49,104,126, nacionalna\ Vidi ustav
180,184 potpuna nacionalna američki 131,132
ravnopravnost 21,39, 77, sloboda 21 engleski 35
122 obitelji 19,100 ustavno domoljublje 137
ravnoteža snaga 114,115, slobodne institucije i 20
156 slobode pojedinca 19,20, V
Rawls,John 43,45,46
39,60 Vattel, Emer de 33,114,115
različitost 35,55,56,57,60, slobodna država 80 Vede 138
74,76,86,105,118,119,
slobodna trgovina 120 Versailles 148
120,130,144,193
slobodne institucije 20 Vestfalski mir 32
Razmatranja o predstavničkoj
Smith, Adam 26,30,31,49, Vilim II. (njemački car) 49,
vladavini \Considerations
71,104,145,184 108
on Representative
Sovjetski Savez 24,125, vlada,passinr, filozofija vlade
Government) (Mili) 70,
‘143,145 međunarodna 13,128,
122
Reagan, Ronald 12 Srbija 58,97,109,135,157, 172
religija 17,18,26,27,28,29, 181,183 moralni minimum 33
35,43,45,57,59,60, sredstva prisile, neograničeni neograničeno upravljanje
72,76,84,86,111,113, monopol 105,154 oružanim snagama 155
115,119,123,124,125, Staljin, Josif 50 plemenska 88
130,131,132,133,136, Sudan 145,183 središnja 80
142,143,145,149,156, sunitski Arapi 142 uspostavljanje 82
164,169 supsidijarnost 15,133 von Mises \ Vidi Mises 45,
Rimsko Carstvo 14,17, 30, suverenost 14,15,126,153 54,127
51,169,170,172 Sveto Rimsko Carstvo \
robovlasništvo 121,149 Vidi također Austrijsko w
Roosevelt, Franklin 12,38, Carstvo 17,30,48,51, Wilson, Thomas Woodrow
111 170 12,15,20,38,110,111,
Roosevelt, Theodore 12,110 126,146,150
Rousseau, Tean-Tacques 42, Š Word Indivisible with Liberty
43,59,77 šijiti 142 andJusticefor Ali
Rusija 30,49,106,107,149, Škotska 44 (Adenauer) 50
154 Španjolska 42,110,114,175
Ruta (biblijski lik) 28 Švedska 32,33 z
Švicarska 24,33,97 zajednice 12,42,43,44,50,
s 56,64,66,86,89,95,
Sargon (akadski kralj) 88 T 96,98,132,138,140,
Selden,John 32,35,60,61, Teorija pravednosti {A Theory 141,182
117 ofjustice) (Rawls) 43 Zaljevski rat 181
Sirija 142,143,145,155, Thatcher, Margaret 12,15, Zwingli, Ulrich 31
157,180,183 35,50,51,58,120,121
Sjedinjene Američke Države The Nevj Middle Rast (Pereš) ž
(SAD) 58,59 Zidovi \ Vidi judaizam; Izrael
federalizam 132 tolerancija 21,56,177,193 29,37,48,49,101,144,
jednostrano djelovanje Tora 138,188 150,166,173,174,179
Grafička priprema
Grafičko-likovna redakcija Školske knjige
Lektorica
Snježana Denulec-lgrec
Korektorica
Šonja Babić
Tisak
Grafički zavod Hrvatske, d. o. o., Zagreb
Tiskanje dovršeno u rujnu 2021.
ISBN 978-953-0-62136-7
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojemQ$111023Q.
te pokazuje da je na djelu suprotno: da liberalni gLobali-
zam postaje agresivan, suzbija kritičku misao i promiče

jednoumlje, te je u biti nositelj novoga imperijalizma.
To je hranjivo stajalište, u potpunosti utemeljeno u
političkoj stvarnosti, koje zavrjeđuje pozornost, ali

nije uobičajeno u srednjostrujaškim političkim anal
izama. Zato ova Hazonyjeva knjiga uvelike pridonosi
politološkim promišljanjima i boljem shvaćanju suvre
menih zapadnjačkih društvenih procesa.
— doc. dr. sc. Boris Havel
predsjednikje Instituta Herzl

u Jeruzalemu i voditelj projekta u sklopu židovske
filozofske teologije Zaklade Johna Templetona. Objavio
je knjige The Jewish State: The Struggle for Israel's
Soul i The Philosophy of HebrewScripture. Njegovi su
eseji, među ostalim, objavljeni u dnevnim listovima
»Wall Street Journal« i »New York Times« te časopi
sima »The New Republic«, »Commentary«, »American
Affairs« i »First Things«. _ — , .
POHVALE 8 378796-e
VRLINU NACIONALIZMA
,.U doba kada riječ 'nacionalizam' pada na mnoge uši kao uvreda i osuda, Yoram
Hazony prisjeća se drevnog, bitnog pa čak i plemenitog podrijetla nacije. Očekujem i
nadam se da će ova provokativna i duboko izučena knjiga potaknuti žestoku raspravu,
ali dubina i uvjerljivost njezine obrane vrline nacija zahtijevat će angažman svakog
čitatelja koji se bavi ozbiljnim političkim idejama. Hazony majstorski spaja duboko
razumijevanje povijesti, političke filozofije, teologije i zdravog razuma s originalnošću
i jasnoćom u onome što će biti jedna od knjiga o kojoj se raspravljalo u ovom svitanju
novoga doba nacije."
— Patrick Deneen, profesor političkih znanosti, Sveučilišta Notre

Dame i autor knjige Why Liberalism Failed
,.U ovoj zanimljivoj i duboko izučenoj knjizi Yoram Hazony istražuje vjerske i povijesne
korijene nacionalizma, osvjetljava njegova moderna dostignuća i time nudi jedinstveno
pronicljiv vodič snagama koje transformiraju politiku Zapada."
— Yuval Levin, urednik časopisa National Affairs i autor knjige

The Fractured Republic
..Za kozmopolite s desne i lijeve strane podjela svijeta na suverene nacionalne države
je žalosna činjenica koju moramo nastojati prevladati. U knjizi Vrlina nacionalizma
Yoram Hazony pokazuje da je to zapravo bitno za ljudski procvat. Daleko od toga da
predstavlja suštinsku prijetnju ljudskoj slobodi, nacionalizam može poslužiti kao
bedem protiv tehnokratske oholosti i imperijalističkog dizajna."
— Reihan Salam, izvršni urednik časopisa National Review
..Vrlina nacionalizma Yorama Hazonyja spada među velika djela političke teorije.
Hazony iznosi radikalnu, čak opasnu tezu: što ako nacionalizam nije pošast kako ga
današnja ljevica gleda, već najbolja nada koju čovječanstvo ima? Vrlina nacionalizma
predstavlja neophodan izazov za današnji liberalni poredak."
— Batyaungar-Sargon, urednik časopisa The Forward

Hazony, VRLINA NACIONALIZMA, Pretraživo

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hazony, VRLINA NACIONALIZMA, Pretraživo

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

itanje identiteta jedno je od najvažnijih pitanja

potječe autor, Hrvatske, država Europske unije

i Zapada općenito. Nacionalizam i nacionalni iden­

titet predmeti su oštrih polemika, a oštrina polemike

kadgod se temelji na lošem, nepotpunom i netočnom

shvaćanju nacionalizma kao modernog fenomena i kao

političke filozofije, ali isto tako i „liberalnog interna­

cionalizma" ili „liberalnog globalizma" koji se često

promatra odveć blagonaklono i bez prepoznavanja

totalitarnih opasnosti koje je, poput svake imperijal­

ističke ideje, kadar iznjedriti.

Yoram Hazony ukazuje kako je u Britaniji, kroz izlazak

iz EU-a i u Americi kroz Trumpovu pobjedu na izborima

2016. nacionalizam ponovno postao aktualan premda

današnji diskurs u društvu, koji postoji tek nekoliko

desetljeća, upućuje na to da je nacionalizam „nešto

zlo". Nacionalizam se, ipak, donedavno držao za

suprotnost imperijalizmu, a autor ukazuje kako je još

uvijek tako. Protiveći se imperijalizmu a zastupajući

pravo naroda na političku, ekonomsku, kulturnu i drugu

slobodu i nezavisnost, Hazony uvjerljivo objašnjava

zašto je nacionalna država najbolji okvir za ostvarenje

tih sloboda i prava. Autor se u djelu poziva na povijesna

iskustva, koja sežu do drevnih bliskoistočnih carstava

Hazony u ovome djelu kritički propituje predodžbu da je

liberalni globalizam suprotnost nasilnom nacionalizmu,

»Knjiga Yorama Hazonyja temeljita je, pristupačna i

Natan Sharansky, autor knjiga

»U vrijeme kada se nacionalizam prečesto povezuje s

Michael Lind, autor knjige The Next American Nation

Urednik hrvatskog izdanja

Objavljivanje ove knjige potpomognuto je

© ŠKOLSKA KNJIGA, d. d., Zagreb, 2021.

Uvod: Povratak nacionalizmu II

Politika u Britaniji i Americi okrenula se nacionalizmu. To zabrinjava

1 O Reaganovu »novom nacionalizmu« vidi: Norman Podhoretz, The New American

Majority, Commentary (siječanj 1981.); Irving Kristol, Emergence of Two Republican

židovsku Palestinu 1920-ih i početkom 1930-ih zato da tamo uspostave

3 Moja se definicija nacionalizma temelji na tradiciji političke misli koju je predstavljao

Ova polemika između nacionalizma i imperijalizma ponovno je postala

4 Deprecijacija - ovdje: podcjenjivanje, nap. prev.

rijalista o tome kako bi trebao biti organiziran politički svijet, no done­

6 O stajalištima Margaret Thatcher vidi njezin »Speech to the College of Europe«

Ovo će biti moji argumenti:

zapravo, želio biti nacionalist ako nacionalizam potiče rasizam i krvo­

11 Ovdje, ali i u cijeloj knjizi, na liberalizam gledam kao na racionalističku političku

Najnoviji pokušaji uspoređivanja »globalističkoga« političkog poretka

ne potiče osvajanje stranih nacija i da otvara vrata toleranciji različitih načina

U zaključku knjige naslovljenom »Vrlina nacionalizma« pružam neko­

Mnogo je toga neizvjesno kad je riječ o smjeru kojim će krenuti

Politike zapadnih nacija stoljećima su bile obilježene borbom dviju

12 Potpisnice Ugovora o osnivanju Europske zajednice iz 1957. izjavljuju da su »odlučne

vama kao carstvu s prekomorskim posjedima, no od nje je brzo odustalo. O ustavnom

hebrejskoj Bibliji (ili »Starom zavjetu«).14 U povijesti zapadne civiliza­

Je li postojala održiva alternativa univerzalnom carstvu? Drevni

„Pazite, dakle, na sebe. Ne miješajte se s [djecom Ezavovom] jer vam

22Ponovljeni zakon 2,4-6,9,19.

Važno je primijetiti da izraelsko poimanje nacije nema nikakve veze

Židovi nisu bili jedini narod koji je spoznao da je nacionalni oblik

27 Polibije, Povijest, 5,104. S druge strane, on kaže da je Filip Makedonski prijezirno

loniju - težnjom za uspostavom univerzalnog carstva mira i napretka?9

29 O rimskoj težnji za univerzalnim carstvom i tome kako je kršćanstvo prihvatilo tu

novi poziv na slobodno tumačenje Svetog pisma bez utjecaja Katoličke

i Zapada općenito. Nacionalizam i nacionalni iden

političke filozofije, ali isto tako i „liberalnog interna

totalitarnih opasnosti koje je, poput svake imperijal

rijalista o tome kako bi trebao biti organiziran politički svijet, no done

zapravo, želio biti nacionalist ako nacionalizam potiče rasizam i krvo

U zaključku knjige naslovljenom »Vrlina nacionalizma« pružam neko

hebrejskoj Bibliji (ili »Starom zavjetu«).14 U povijesti zapadne civiliza

minimum, ne bi uspjela ispuniti svoje najosnovnije obveze prema dobro

Tu krizu u protestantskom političkom poretku izazvala je novona

nestati, a liberali će potpuno morati odustati od svojih težnji za neovi

narav i pobude te potpuno nedostatna osnova za razumijevanje poli

Donedavno je podrška neovisnosti i samoodređenju nacija bila poka

Čini se kako moji liberalni prijatelji i kolege ne razumiju daje zago

U prvom dijelu ove knjige ponudio sam povijesni okvir za razumije

Postoje li granice postupka konsolidacije putem kojeg se klanovi ujedi

možemo vidjeti kolika se šteta čini u mnogim važnim političkim područ