Poučavanje gramatike

Uloga gramatike u poučavanju stranog jezika jedna je od tema koja i danas izaziva
mnogobrojne prijepore. Dok pojam gramatike za jedne označava nauku o sustavu nekog
jezika, za druge je to popis pravila kojih se treba pridržavati kako bi se ispravno govorilo ili
pisalo. Formalno, gramatikom nekog jezika možemo smatrati skup pravila koja upravljaju
slaganjem elemenata u određene i odvojene sadržajne nivoe (rečenice). Međutim, uspješna
komunikacija ne pretpostavlja svjesno poznavanje gramatičkih pravila ili sposobnost
teorijskog objašnjenja uporabe pojedinih teorijskih jezičnih pojava. Naime, uspješna
komunikacija podrazumijeva i sposobnost korištenja gramatičkih resursa nekog jezika, što se
u literaturi naziva gramatičkom kompetencijom. Stoga, prema ZEROJ-u (2005), gramatička
kompetencija definira se kao sposobnost razumijevanja i izražavanja značenja proizvodnjom
i prepoznavanjem ispravno složenih fraza i rečenica (za razliku od njihova memoriranja i
reproduciranja u obliku gotovih formula). Gramatika svakog jezika u tom je smislu krajnje
složena i dosad se uvijek opirala konačnoj i iscrpnoj obradi.
Strani jezik ne može se savladati bez sustavnog učenja gramatike i niza dobro
osmišljenih gramatičkih vježbi. Tako nastavnici, kao i stručnjaci koji se bave izradom
nastavnih materijala, moraju voditi računa o jezičnoj progresiji koja implicira postupno i
sustavno proširivanje gramatičkih pojmova i struktura, od stupnja do stupnja učenika.
Najčešći kriteriji prema kojima se određuje gramatička progresija su jednostavnost,
pravilnost, učestalost upotrebe te kontrastivnost. Tako se preporuča kretati od jednostavnijih
ka složenijim strukturama, a oblike koji su rjeđe u upotrebi odgoditi za kasnije stupnjeve
učenja jezika. Upravo su takvog mišljenja i Canale i Swain (1980), koji smatraju kako je
potrebno poučavati gramatiku koja odgovara ciljevima i potrebama učenika. Navode i dva
bitna načela, načelo razumljivosti i načelo prihvatljivosti iskaza. Razumljivost u poučavanju
gramatike podrazumijeva znati tvoriti određene strukture i uspješno prenositi neke opće vrste
značenja, a u skladu sa stupnjem znanja učenika (primjerice, osnovni glagolski oblici, upitne i
negativne rečenice, uporaba pomoćnih glagola). Prihvatljivost iskaza se pak odnosi na jezični
kontekst u kojem se određene strukture javljaju i objašnjavaju. Na temelju dosadašnjeg
iskustva, smatram da s početnicima uvijek valja počinjati s onim oblicima i strukturama koje
se najmanje razlikuju od njihova ekvivalenta u materinskom jeziku jer se time ostvaruje
pozitivan jezični transfer. S druge strane, Richards (2002), ispituje pristup poučavanju stranog
jezika s konkretnim zadacima te iznosi praktične poteškoće koje mogu nastupiti. Primjerice,
dolazi do toga da učenik obavlja zadatak na veoma niskoj razini gramatičke točnosti jer često
koristi komunikacijske strategije zaobilaženja njemu težih jezičnih struktura. U tom slučaju,
kod učenika se razvija tečnost, ali ne i točnost, što posljedično dovodi do pogrešne uporabe
jezika, koju je kasnije teško iskorijeniti. Stoga, predlaže učenje gramatike na temelju
aktivnosti prije zadatka (pružanje jezične podrške potrebne za obavljanje zadatka), aktivnosti
tijekom zadataka (pravilan odabir načina provedbe, primjerice, individualni rad ili rad u
grupi) te aktivnosti nakon zadatka (ocjena gramatičke primjerenosti).
 Kao što znamo, pojavom komunikacijskog pristupa, osim načina poučavanja,
promijenili su se i ciljevi poučavanja gramatike, a samim time i tipologija zadataka i vježbi.
Tako se danas drži da je glavni cilj poučavanja gramatike osposobiti učenike za ostvarivanje
komunikacije. Celce i Murcia (2001) ističu kako učenici ne moraju ovladati svakim aspektom
gramatike, već samo onim vezanim za određenu komunikacijsku situaciju. Na početnim
stupnjevima učenja, najveći broj gramatičkih vježbi izvodi se usmeno. Najčešće je riječ o
ponavljanju rečenica imitiranjem modela, zamjenjivanju elemenata unutar danog modela,
pretvaranju jedne strukture u drugu, mijenjanju rečenica proširivanjem i dopunjavanjem te
odgovaranju na pitanja, što je ujedno i metoda koju osobno najviše koristim. Dosadašnje
iskustvo pokazalo mi je da pitanja zapravo služe kao dobar poticaj na uporabu određene
gramatičke strukture u odgovoru. U konačnici, vjerujem da se gramatika usvaja slušanjem,
promatranjem, ali i zaključivanjem na temelju usvojenih jezičnih sklopova, a novi se jezični
sklopovi stvaraju po uzoru na stare.