1.

Pojam i značaj tužbe i podela tužbi

Pravnik Cela definisao je tužbu kao mogućnost da putem suda zahtevamo ono pravo koje nam pripada.
Prva karakteristika rimskog postupka je da ne postoji tužba uopšte, generalna tužba. Rimljani ne smatraju
da će uvek kada nečije pravo bude povređeno, ovaj imati mogućnost da traži sudsku zaštitu. Najpre mora
da utvrdi sam ili uz pomoć pravnika-advokata, da li je za njegov slučaj unapred predviđena tužba i to
uglavnom uvidom u pretorov edikt.
Građanin koji želi da ostvari neko svoje pravo, da zaštiti neki legitimni interes, ne samo što mora da vidi
da li je njegov predviđen u zakonu, odnosno u pretorovom ediktu, on mora da utvrdi koja je posebna
tužba predviđena. Tužbe nisu ni uopštene ni anonimne, već svak ima svoj naziv. Neke s ezovu prema
postupku koji se koristi rei vindicatio ( rej indikacio) je dobila ime prema štapiću koji je stvaljan na stvar
u svojinskom sporu. Manus iniectio je izvršni postupak u kome je tužilac stavljao ruku na tuženg. Bilo je
tužbi koje su dobile ime po pretoru ili pravniku koji ih je uveo: actio Publicinana, actio Pauliana. Druge
su dobile nazive po zakonu : actio ex lege Aquilia ( tužba za naknanu štete po Akvilijevom zakonu). A
veliki broj tužbi se zove prema pravnom institutu za čiju zaštitu se upotrebljava: actio empti ( tužba za
kupovinu) actio mandati directa ( tužba koju podiže vlastodavac protiv mandatara).
Bilo je ipak tužbi koje su se koristile za više slučajeva. Tako se kondikcija koristila za neosnovano
obogaćenje, za zajam i povraćaj ukradene stvari. Naroito je actio in factum bila tužba ,,širokog spektra",
jer se koristila za co bniz sporva.
Kada stranke dođu pred pretora, ako on shvati da je njihov spor zaista takav da treba da ga sud reši, a
nema pravnog pravila koje se neposredno na njega odnosi, morao je da se snalazim da pronalazi način da
im da pravo na tužbu. Tako je on tumačenjem zastarelog ius civilis-a stvarao nove mogućnosti za vođenje
sporova. Zato se i kaže da se rimsko pravo razvijalo putem postupaka, da u njemu actio stvara obligatio.
Postoje i druga procesualna sredstva koja se mogu upotrebiti za zaštitu prava li faktičkog odnosa koji je
važan za pravo. Ta sredstva su: condictio, querella, interdictum, exceptio, in integrum restitutio.
PODELA TUŽBI
Polazeći od različitih kriterijuma, tužbe se mogu podjeliti na više vrsta:
1. ACTONES IN REM- ACTIONES IN PERSONAM to je podela prem vrsti imovinskih prava.
Actiones i n rem štite neko apsolutno pravo i djeluju prema svima, dok actio in personam štite
obligaciona, relativna prava i deluju prema određenom licu.
2. ACTIONES CIVILES- ACTIONES HONORARIAE podela prema poreklu tužbe. Actiones civiles
koje e predvideo ius civiles u koje spadaju: rei vindicatio, actio negatoria, actio confessoriaactio
noxalis i sl. Actiones honorariae koje su uveli pretori i kurulski edili, one mogu biti:
 actiones utiles. to su civilne tužbe čiju je primenu pretor proširio na neki sličan slučaj ,,iz razloga
potrebe korisnosti". Tako je pretor tužbu za naknadu štete prema Akvilijevom zakonu proširio i na
naknadu štete plodova i tako je nastala actio legis Aquiliae utilis.
 actiones ficticiae. To su tužbe u kojima je postojala fikcija, tj. gdje je pretor nalagao sudiji da da
će smatrati kao da postoji neki element koji nedostaje da bi se mogla primeniti tužba ius civile-a.
Tako je od fikcije da je prošao rok za odražaj od rei vindicatio nastala actio Publiciana.
 actiones per transpositionem. Na početku te tužbe gdje se navodi tuženi- stoji jedno ime, a u
onom delu, na kraju tužbe, gde se navodi ko će biti dužan da plati dosuđeni iznos, drugo ime. Zato
ih još zovemo ,,tužbe sa promenjenim subjektima".
 actiones in factum. Vremenom je postalo jasno da pretor nije samo interpretator, već i stvaralac
prava. Ztao je u ovom polednjem sluaju pretor davao tužbe bez pozivanja na ius civile, već na
osnovu neke činjenice. Te njegove tužbe se još nazivaju in factum conceptae, da bi se razlikovale
od onih koje su zasnovane na pravu. Njima je sankcionisa niz novih odnosa, među njima i
bezimeni kontrakti. Na osnovu či njenice što je jedna stranka izvršila ono što je dogovoreno,
pretor je davao tužbu kojom je primoravao drugu stranku da izvrši svpju činidbu.
3. ACTIONES STRICTI IURIS- ACTIONES BONAE FIDEI. Tužbe ,,strogo po zakonu" striktnog
pravva, po pravlu su starije. Kod njih se više pazilo na formu nego na suštinu i sudija je vezan onim što
je dobijao od pretora u obliku formule. Stranka je gubila spor zbog većeg zahtjeva ako je i najmanje
prekoračila ono na šta je imala pravo. Prigovor se mogao postaviti samo dok su stranke pred pretorom,
pre nego što je sastavljena formula koja će biti upućena sudiji. U postupku bonae fidei sudija je manje
vezan onim što piše u formuli, on uzima u obzir i prigovore kojih se stranke naknadno sete.Nešto je

1
manji rizik spora zbog plus petitio.
4. PEIPERSEKUTORNE- PENALNE TUŽBE. Postoje tužbe kojima se zahteva samo stvar, odnosno
jednostruka njena vrednost, jer svaka presuda glasi na sumu novca. Nasuprot tome, penalne su tužbe
glasila na dvostruki, trostruki ili četverostruki iznos. Imale su dakle kazneni karakter i primenjivale su
se na deliktne obligacije. Postoji još jedna njihocva karakteristika: one su vezane za rok, obično od
godinu dana, posle čega gube penalni karakter, jer se pravo na višestruku naknadu pretvara u pravo na
jednostruku vrednost. Rimljani su zapazili da neke tužbe imaju mešoviti karakter da se jima traži i stva i
kazna, kao što je slučaj sa tužbom protiv onog koji neosnovano odriče da je dužan.

2. Ostala procesualna sredstva osim tužbe; osnovna načela parničnog

postupka; rešenje spora mimo suda.
Vremenom su se tužbe pokazale kao nedovoljne za zaštitu svih legitimnih interesa. Nešto novim
zakonima, a još više pretorovom aktivnošću stvorene su: kondikcije, kverele, interdikti, prigovori,
povratak u pređašnje stanje.
Condictio(kondikcija) je u stvari varijanta tužbe uvedena u II veku pre n.e. zakonima kojima su
Rimljani hteli da spreče nove zloupotrebe. Kondikcije se primenjuju kad se u tuđoj imovini nađe neka
stvar bez pravnog osnova. Onaj koji tuži nije više vlasnik, ali nema ni ugovor na osnovu koga bi
pokrenu tužbu. Stoga pokreće kondikciju da mu se vrati stvar ili suma novca koja je sine causa (bez
osnova) prešla u tuđu imovinu. Kondikcije su upotrbljavane još kod zajmova i krađe.
Querella (kverela) je pretorovo sredstvao kojim neko traži, ne dokazivanje svog prava, već neke
pravno relevantne injenice. Kod querela inofficiosi testamenti (kvarela zbog nedoličnog testamenta)
treba dokazati da pokojnik nije bio duševno zdrav kada je sačinio testament. Danas se ovakva sredstva
uglavnom ne upotrebljavaju, ali je ostao naziv ,,kverulantni tip" za osobu koja voli da tužaka.
Interdictum (interdikt) je pretorova naredba kojom štiti neki faktički odnos. Interdiktom se nekad
naređuje da se neko uzdrži od postupka prema drugom licu, bez obzira da li ima ili nema neko pravo.
Pretor je zabranjivao neka ponašanja, kao što je samovlasno, mimo suda ostvarenej svog prava,
primenom sile ili lukavstva. Ako je neko već izvršio radnju koja niej dopuštena, pretor je naređivao da
se postupi na određen način, da vrati otetu stvar (makar bila i njegova). Postoje brojni interdikti, ali
najčešće područje njihove primene je državina.
Exceptio (prigovor). Tuženi se u sporu može braniti tako što će odricati postojanje prava koje navodi
tužilac (nisam dužan, nije nejgova već moja stvar). Takva odbrana ne predstavlaj prigovor. Prigovor
(exceptio) će postojati kada dužnik ne odriče postojanje prava koje je navedeno u tužbi, ali se poziva na
neke druge okolnosti zbog kojih će, u celini ili delimično, privremeno ili trajno, zahtev tužioca biti
odbačen. Prigovor, prevara ili zastarelost ukidaju azhtev u celini. Prigovor da mu je oprošten deo duga
ne odbacuje cio zahtjev. Ako prigovor deluje privremeno (npr. da niej sitekao rok, ili da nije ispunjen
uslov) zove se dilatoran. A ako zauvek odbija zahtev(prigovor prinude,prevare)onda je to
peremptoran prigovor. Ako tužilac na ovaka prigovor stavlja svoj protivprigovor to se zove replika,
na koju opet dužnik može dati svoj ,,utuk na utuk" tzv.dupliku itd.
Restitutio in integrum (povraćaj u pređašnje stanje) je pretorova naredba kojom nalaže strankama
da ponište efekte nekog, formalno, po ius civile valjanog posla i da se uspostavi stanje koje je
postaojalo ranije. To je bio jedan od načina da se zaštite neka lica, npr punoletla lica koja nemaju
iskustav sa složeni prilikama na tržištu ili je poništavan rezultat poslova zaključenih pod pretnjom ili
usled prevare.
Osnovni pojmovi i načela postupka
Suđenej se najpre sastoji od dopuštanja da se vodi spor, što je zadatak pretora ili odgovarajućeg drugog
organa. To je iurisdictio. Donošenje presude je povereno izabranom sudiji ili grupi arbitara.
Stranke u sporu su: tužilac(actor) i tuženi (reus). Za nadležni sud se uspostavlja reč forum, jer se na
forumu sudilo. Imati pravo na tužbu još ne znači imati i samo to pravo: minus est actionem habere
quam rem (manje je imati tužbu nego stvar). U toku suđenja stranka može da izgubi parnicu ako je
zahtjev viši nego što ima pravo. Plus petitio(zahtjev više) može biti u samoj stvari(umjesto 90 traži
100sestercija), u mestu (traži da mu bude isplaćeno u Rimu a ustvari treba da bude u Napolju) ili u
pravnom osnovu, što će biti slučaj ako se izostavi pravo izbora koje pripada dužniku (ugovoreno da će
dužnik dati roba ili 10 000sestercija, a poverilac ga tuži samo za roba)
2
U sporu teret dokazivanja, osim izuzetaka je na tužiocu. Ako nema dovoljno dokaza da tako da je
nejasno da bli postoji ili ne pravo koje je predmet spora, donosi se oslobađajuća presuda. Između istih
stranaka povodom iste stvari ne može se dva puta voditi spor: ne bis in idem. Postoji fikcija apsolutne
tačnosti pravosnažne presude: res iudicata pro veritate acciptur (presuđena stvar uzima se za istinu).
Rešavanje spora mimo suda
I u Rimu, kao i u savremenom pravu, stranke su mogle da se nagode van suda. U rimu su postojala dva
pravom regulisana načina.
Prvi način je bio putem polaganja zakletve (iusiurandum) stranke su se mogle sporazumiti da će dobiti
spor onaj koji položi zakletvu da njemu pripada stvar, da dug postoji ili ne postoji.
Drugi je bio neformalni sporazum o nekoj vrsti ,,skraćenog postupka". Umesto da idu pred pretora, koji
bi im posle određenih formalnosti, davao mogućnost da izaberu sudiju sa zvaničnog spiska, oni su se
dogovarali da spor iznesu pred nekog građanina u koga imaju povrenja i koji ne mora biti na
pretorovom spisku arbitara. Pošto bi između sebe zaključili takav sporazumkoji se zvao kompromis, oni
bi zatim isšli kod tog građanina da sa njim zaključe novi sporazum(receptum arbitri), u kome su oni
jedna stranka a arbitar druga, i kojim se arbitar obavezuje da će im rešiti spor. Ova dva načina isprva
nisu bila pravom sankcionisana, zasnivala su se na poverenju, na dobroj volji (bona fides). Kasnije su
im pretor i zakoni dali zaštitu, tako da dobiju pravni karakter.

3. Legisakcioni postupak (162-168)(opšte odlike; kako je izgledalo

suđenje)
Legisakcioni postupak je najstariji postupak čije su karakteristike posledica opštih osobina prava,
koncepcije države i surovosti koja je oslika prvobitnog odnosa prema insolventnom dužniku.Te su
osobine: samopomoć, arbitraža, formalizam, deoba na 2 djela, nedostatak pravnih lijekova i personalna
egzekucija.
Samopomoć se ogleda u tome što je cijeli postupak ili gotovo celi postupak u rukama stranaka, u
prvom redu tužioca, On poziva na sud, obezbjeđuje dokaze i izvršava presudu. Uloga države je veoma
mala. Suđenje ima arbitražni, izborni karakter. Presudu donosi arbitar koji je obični građanin, kojeg
su stranke izabrale. Postupak koji se obavlja pred pretorom je veoma formalizovan,moraju se koristiti
tačne rječi propisane zakonom 12 tablica. Parnica se sastoji iz 2 djela, pred pretorom se ocjenjuje dali
ima mjesta tužni, iznose zahtjevi i bira sudija. Drugi dio je mnogo manje formalan na njemu se iznose
dokazi i izriče presuda. Stranke nemaju pravo žalbe jer je suđenje arbitražno. Pošto su stanke sam
izabrale arbitra, one unapred prihvataju njegovu odluku. Vremenom se pronašao način da se posredno
postignu efekti nalik na one koje daje dvostepeno suđenje. Jedan od njih je vindeks koji se pri
izvršenju presude može umješati i obnoviti spor. Drugi naččin koji je nastao znatno kasnije je tužba
protiv sudije „da je učino spor svojim“ koja daje mogućnost naknade. Personalna egzekucija se
sastoji u tome što je izvršenje usmjereno prema ličnost, a ne prema imovini. Insolventni dužnik gubi
slobodu ili život.
Vrste
Prvobitno, i isprva vjerovatno i jedini oblikpostupka bio je u obliku polaganja opklade, dok se za
izvođenej presuda upotrebljavao manus iniectio (stavljanje ruke na osuđenog). Kasniej kako se
pravo razvijalo i sporovi umožavali pronađeno je 5 novih načina.
Legis actio sacramento se mogao primjenjivati u svim slučajevima kada je neko želeo da zaštiti
neko svoje pravo, tj.služi za tzv. utuživanje pravnog zahtjeva. Ako se zahtev odnosio na apsolutno
pravo, koristio se sacramentum in rem,a za relativna prava sacramentum in personam. Opklada je
iznosila 5 volova za sporove veće vrednosti, a 5 ovnova za manje vredne parnce. Kasnije su
uvedene novčane opklade i taj iznos se gubio u korist državne kase. Ovako visokim iznosima
takse su se verovatno željeli izbeći nepotrebni sporovi.
Iudicis postulatio nastao je enšto kasnije. Upotrebljavan je u deobnim sporovima; za
podjelu porodične imovine, utvrđivanje međa, podjelu susvojine. To je razumljivo: nije logično
polaganje opkklade u parnicama gdje sud treba da utvrdi samo kako će se podeliti ono što pripada
dvojici ili više ljudi. Nešto ej manje shvatljivo zatso se ovaj oblik primenjivao i na obaveze iz
stipulacije. Možda zato da s eovaj veoma čest oblik ugovora oslobodi rizika i velike formalnosti
postupka putem sakrementa. Kada je već bilo dopušteno korištenej ovakvog jeftinijeg oblika suđenjaza
3
sporove iz stipulacije, onda su Rimjani poeli pribegavati jdnom triku; bez obzira na to o čemu je bio
spor, oni su zaključivali verbalni kontrakt, na osnovu koga su zahtevali od pretora da im odredi sudiju
bez polaganja opklade. Takav način, suđenja se zvao per sponsionem, jer je sponsija najstariji oblik
stipulacije.
Condictio je uveden posle punskih ratova i preredstavlja uprošćeni sakrement.Tužilac je
objavljivao tuženom da za mjesec dana dođe pred pretora da bi im odredio sudiju. Upotrebljavan je za
slučajeve kada se u tuđoj imovini nađe stvar bez pravnog osnova. Nakon presude, stranak koja je dobila
spor ostavlja 30 dana osuđenom za izvršenje presude, a ako to ne učini, pobjednik stavlja ruku na
njega i izgovaraa svečanu formulu. Time ga lišava slobode, odvodeći ga u svoj dužnički zatvor
gdje ga drži neko vreme, a zatim može da ga proda kao roba ili čak ubije ukoliko se ne nađe neko ko
će za njega platiti ili obnoviti spor.
Pignoris capio (uzimanje u zalog) za neke posebne vrste dugova: potraživanje od vojnika, dažbine za
ishranu vojničkih konja, dugovi zakupcima poreze, on se nije sprovodio prema ličnosti dužnika, već
prema njegovoj imovini, uzimana bje neka njegova stvar dok ne plati dug.
Kako je izgledalo suđenje
In ius vocatio. Tužilac je svečanim rečima pozivao tuženog da određenog dana dođe na sud. To je po
svoj prilici ččinio glasno ispre kuće optuženg da ga čuju i susjedi.Zakon 12 tablica prvom svojom
odredbom ga obavezuje da se odazove ovom pozivu. Ukoliko ne pođe na sud tužilac je mogao da
pozove svedoke da da ga pred njima pozove. Ako je sprečen da odmah pođe morao je dati jemce da će
određenog dana doći. Starim i bolesnim osobama tužilac je morao da obezbjedi kola za prevoz.
In iure. U određene dane, koje propisuje verski kalendar, mogli su se zakazivati sporovi. Prvi dio
postupka se obavlja posebnom mestu na forumu koje se zove ius. Najpre je bio nadležan konzul, a
zatim pretor i to gradski za sporove među Rimljanima i peregrinskog pretora za sporove Rimljana i
stanovnika provincija ili za međusobne sporove stanovnika različitih provincija. Pretor ej sedeo na
stolici sa nogama od slonove kosti, odeven u togu sa purpurnom ivicom, okružen liktorima. Njegova
uloga je određena rječima; do (davanje dozvole da se vodi spor), dico (određivanje datuma, roka,
iznosa kazne), addico (dosuđivanje stvari, određivanje sudije, dodjeljivanje ličnosti optuženog
tužiocu). Spor oko svojine na stavri se vodio u obliku sakramenta in rem. Donošena je stvar ili njen
simbol ( n p r . d e o kuće,broda,runo od ovce ako je stado ovaca predmet spora), nad njim su se
najpre tužilac a zatim i tuženi izgovarali formulu stavljajući štap na stvar.Po štapu se ovaj postupak
zvao vindikacija. Stvar je poveravana jednom od njih ili trećem licu dok se ne okonča spor.
Izbor sudije. Stanke su potom pristupile izboru sudije koji će rešiti spor.Najpre je spisak sudija
obuhvatao samo pripadnike iz senatroskog staleža a kasnije su dodati i ekvestri. Za neke sporove
presudu je donosila grupa od 3-5 sudija (ako treba proceniti vrednost spora), a za statusna pitanja
veće od 10 građana. Po pravilu za sporove o svojini nada stavrima veće vrednosti i o nasleđu je
rešavao centumviralni sud (sud stotine).
Litis contestatio je poslednji čin prvog dela postupka. U prisustvu svjedoka utvrđivana je suština
sporai saglasnost parničara da im određeni sudija ili grupa sudija reše spor. Do tad stranke mogu
odustati i ponovo početi spor, sad to više niej moguće, jer se primenjuje pravilo in bis idem.Cio
prvi dio postupka se završava u jednom danu.
Apud iudicem posle 2 dana stranke i svedoci su dolazili pred izabranog sudiju ili veće, takođe na
forum, samo na drugom mestu, a ne na ius. Nedolazak jedne strane povlaččio je gubitak
spora(kontumaciona presuda kako se kasniej govorilo) Cio ovaj dio suđenja je neformalan ili uz
minimum forme, a sudija donosi presudu po slobodnom uverenju. Sudija ako nije znao pravo, mogao
je da traži mišljenje jednog ili više učenih pravnika.
Izvršenje presude Osuđenom je ostavljen rok od 30 dana da izvrši presudu.Nakon toga
tužilac je stavljao ruku na tuženog i vodio pred pretora koji ga je dosuđivao tužiocu, tako da ga je ovaj
odvodio u svoju kuću i stavljao u okove.Zakon je predviđao minimalnu težinu okova koji su morali biti
najmanje15 funti teški i davao je zatvorenom samo 327 gr.hleba dnevno. Tri puta uzastopno izvodio ga
je tužilac na forum pazarnim danom i glasno izvikivao koliko mu je dužan. Tako ga je držao 60 dana.
Ako se ne nađe neko ko bi obnovio spor il koji bi platio dug, prodavan je kao rob preko Tibra ili je
kažnjavan smrtnom kaznom. Ako bi se našao vindeks koji tvrdi da osuđeni nije dužan, a kada se spor
obnovi ustanovi se da je osuda bila ispravna taj vindeks je morao da plati dvostuko..

4
4. Formularni postupak (168-172)(formula, tok postupka i izvršenje
presude)
Formularni postupak je uveden kad je legisakcioni postupak postao omražen zbog pretjerane
sitničavosti, jer je gubio spor onaj ko bi napravio i najmanju grešku u formi. Sakrementum je bio skup,
čak i posle uvođenja novčane umjesto naturalne opklade. Sličan je legisakcionom postupku.
Samopomoć i dalje postoji kao oblik suđenja. I dalje država u većem delu postupka ostaje po strani: ne
poziva na suđenje, ne donosi niti izgovara presudu. I ovde se postupak deli na iure i apud iudicem i još
uvek postoi ltis contestatio. Presudu donosi sudija koga stranke biraju, na listi ima arbitara ima preko
5000 uglednih građana, među kojima je bilo i nešto ekvestera..Pretor sad može davati uputstvo sudiji
oko presude,sugerisati visinu kazne. Donekle je izmenjena uloga pretora. Pored ranih zadataka da
dopusti vođenje spora, da kontroliše ispravnost forme, on je dobio i ovlašćenje da daje upustvo sudiji
kako da donese presudu bkada utvrdi injenice.
Formula je pisani akt, sastavljen prema strogim zahtevima forme, tipiziran, koji pretor upućuje sudiji i
koji sadrži bitne elemente spora i uputstva kako da se donese presuda, s obzirom na rezultat dokaznog
postupka. U sastavljanju formule učestvuju sva tri aktera postupka in iure. Najpre tužilac sam ili uz
pomoć advokata sastavlja predlog, nacrt, zatim to iznosi pred pretora, a kopiju šalje tuženom sa
pozivom. Optuženi može zahtevati preinačenje nekih delova ili unošenej novih. I sam pretor može da
unosi izmene, on na kraju dodaje ime sudije čuime se završava sastavljanje formule.
Svaka vrsta parnivce ima svoju formulu, a spisak formula tzv. album koji se dopunjuje svake godine,
stupanjem na dužnost novog pretora, izlaže se na forumu. FoPostoje obavezbi i neobavezni delovi
forme. Obavezni delovi su:
 imenovanje sudije(iudicis nominatio),
 pravni zahtjev(intentio),
 pravni osnov(demonstratio),
 predlog presude(condemnatio).
Neobavezni djelovi formule su;
 prigovor(exceptio),
 ovlaćenje na diobu(adiudicatio),
 praescriptio.
Na početku formule i ako se poslednje upisuje nalazi se ime sudije; Ticije neka bude sudija. Posle toga
dolazi zahtjev tužioca. Ako je spor o svojini tužilac upotrebljava reči: ,,tvrdi da je po kviritskom pravu
stvar njegova". Za dugove se upotrebljava zahtev: ,,treba da plati". U udžbenicima se za tužioca
upotrebljava skraćenica A.A., a za tuženog N.N. Zatim sledi, a može i predhoditi intenciji, navođenje
pravnog osnova: zato što mu je stvar prodao, dao u ostavu. Umesto pravnog posla može se navesti
činjenica, kao kod bezimenih kontrakata i tada se kaže da je formula in factum concepta. Najvažni dio
je uputstvo kako da se spor presudi, koji ima oblik pogodbene rečenice; ,,ako se utvrdi osudi N.N. da
plati 10 000, a ako se ne utvrdi oslobodi ga". To je primer za tužbu na određen iznosNekad ovo
ovlaštenej može biti i elastičnije ili s emože ostaviti sudiji da sam proceni na koliki iznos će osuditi. U
svakom služaju presuda glasi na sumu novca, to je u suštini rešenej koje ej u skladu sa robno-
novčanom privredom.
Predgovor se umeće u vidu uslovne rečenice(ukoliko nije bilo prevare, ukoliko nije oprošćen dug).
Ovlašćenje na diobu se javlja u slučajevima kada sudija treba da odluči o tužbi za podelu konzorcia,
susvojine ili da razgraniči međe. Praescriptio je umetanje rečenice kojom se navodi da se spor vodi
samo za dospele dugove, čime je obezbeđeno pravo da se ponovo pokrene spor ako je dužnik i dalje
neuredan.
Tok potupka i izvršenje presude
U organima koji su anležni za prvi dio postupka nema suštinske razlike. Nešto je povećan broj pretora,
za sporove na trgu nadležni su kurulski edili, a u provincijama namesnici ili njima podređeni
službenici. Pozivanje an sud se obavlja predajom kopije predloga formule koju sastavlja tužilac.
Nekada je bilo dovoljno da tužilac odvede an forum uženog i da mu u albumu pokaže tip formule po
kojo ga tuži. Tuženi ili neko drugi je davao svečano obećanje da će platiti određeni iznos ako ne dođe
na sud pretor je dozvoljavao tužiocu da uzme imovinu tuženog, da je drži 40 dana pa ako i tad ne
5
 pristupi sudu da je proda. I ovdje je postojala mogućnost da se parnica okonča već pred pretorom, ako
optuženi prizna dug ili da stvar niej njegova. Ako odriče dopunjuje se formula, eventualnim
prigovorima i replikama, i na kraju u postupku litis contestatio upisuje se ime arbitra koji će presuditi
spor. I dalje je ovo važan trenutak koji izaziva višestruke pravne posledice. Sudija pojedinac ili sudsko
veće ima zadatak da ispita valjanost dokaza obe stranke i da donese presudu. Postojala su pravila koja
su ograničavala trajanje parnice najčešće na 18 mjeseci.
Ako u roku od 30 dana osuđeni ne plati, tužilac pokreće tužbu po osnovu presude i zakazuje dan kad
optuženi dolazi pred pretora. Pretor je dosuđivao dužnika poveriocu da bude u njegovom privatnom
zatvoru dok ne plati dug ili dok neko drugi za njega ne plati. Imućnima se imovina predaje povjeriocu
do namirenja duga.Prodaja dobara se obavlja na forumu da bi se oobavestili i drugi poverioci,a
dužniku se ostavlja rok od 30 dana da pokuša da ispalti dug. Ako ne želi ili ne može, onda poverilac
pristupa prodaji putem javnog nadmetanja i to tako što se imovina u celini prodaje obnom ko ponudi
najviše i on tada dobija položaj neke vrste naslednika jer dobija i aktivu i pasivu. Dužnik koji bi
pretrpeo ovakvu vrstu ,,bankrota" postaje infaman tj. gubi čast. I ovdje se moglo umješati treće lice i
garantovati dvostruki iznos ako se utvrdi da je optuženi zaista kriv, s tim što je položaj optuženog
utoliko bolji što je on sad sam vodio postupak. Osuđeni ne gubi život, slobodu ali gubi čast što dovodi
do realnijeg izvršenja.

5. Ekstraordinarni (kognicioni) postupak (172-175)

Legisakcioni i formularni postupci su bili svojstveni u republici, imali su privatni karakter. Pošto
ovakav način suđenja nije mogao opstati, javlja se nov sa promjenjenim postupkom. Do uvođenja
novog postupka došlo je postepeno.
Karakteristike: Sistem suđenja je u mnogočemu lošiji, nema elegantne jednostavnosti, nema deobe na
2 djela, samopomoć je svedena na najmanju mjeru,arbitraža ukinuta,sve je u rukama državnih organa:
pozivanje na sud, izricanje presude i njeno izvršenje. Umjesto sudija laika presudu donose u ime
vladara donosi plaćeni i najčešće školovani državni službenik. Javnost je uglavnom isključena iz
sudnice. Pravila i materijalnog i proceduralnog prava su brojna i složena, pa je i pomoć advokata
neophodna. Korupcija i birokratizam uzimaju maha pa se uvodi teorija formalnih dokaza koja ukida
raniju slobodu sudija, uvodi se i pravo na žalbu tj.suđenje nije jednostepeno. Ovakav sistem suđenja je
mnogo bliži današnjem iako su ukidanje javnog suđenja i uvođenje teorije formalnih dokaza korak
nazad, u izvjesnim slučajevima štiti slabije od osijonosti senatroskog staleža. Zabranjeno je ustupanje
spornih potraživanja, jer su moćni ljudi otkupljivali za male iznose sumnjive dugove, a zaim ih putem
suda i mita u punom iznosu naplaćivali na sudu.Suđenej je postalo glomazno i sporo. Dok se
legzakcioni postupak završavao za nekoliko dana, formalni za najviše 18 meseci, sada vladari naređuju
da se ne može odugovlačiti sa parnicama da se onhe moraju završiti u rok od 3 godine.
Suđenje i izvršenje presude:
Sudska funkcija je u rukama glomaznog aparata gdje se prvo određuje stvarna nadležnost a zatim
mjesna nadl.(u zavisnosti od domicila tuženog,da li je unapred određeno ugovorom,gdje se nalazi
sporna stvar ili mjesto u kome treba izvršiti obavezu). Sporovi se dele s obzirom na vrednost i vrstu.
Za sporove manje vrednosti nadležni su niži sudovi. Najviša sudska instanca su sam principes ili
prefekt koji su na čelu jedne od prefektura.Postoje i posebni sudovi za određene vrste sporova: vojni,
crkveni i drugi.
Posle utvrđivanja nadležnosti,tužilac sam ili uz pomoć advokata podnosi pismenu tužbu i obavještava
sud koji poziva tuženog.Ako se ne javi 3 puta na poziv, gubi spor kontumacijom (zbog izostanka) i
nema pravo žalbe. Suđenje se obavlja u kancelariji bez prisustva javnosti. Kada utvrdi da ima mesta
vođenju parnice i ustanovi svoju nadležnost, sud proglašava da je spor otpočeo (litis contestatio).
Stranke iznose dokaze, sudija može da zahtjeva još dokaza, što znači da sudija aktivno učestvuje u
sporu. Usled korumpiranosti advokata i samovolje sudija, vladari donose teoriju formalnih dokaza
nasuprot slobodnog sudijskog uvjerenja, postoji utvrđena rang-lista dokaza koja vezuje ruke sudiji i
ograničava, s jedne strane njegoovu slobodu procenjivanja, s druge strane njegovu samovolju i
zloupotreba. Izjava jednog svjedoka se en uzima u obzir; testirs unus, testis nullus(Jedan svjedok kao
nijedan).Od svedoka čak i kad ih je više veću snagu imaju isprave,a među njima ima hijerarhija da li su
javne ili privatne, sa potpisom svedoka, overene od državnog organa itd. Zakletva je smatrana za
6
 dosta pouzdan dokaz. Nakon svega sudija donosi pimenu presudu sa obrazloženjem na koju stranka
može uložiti pismenu ili usmenu žalbu koju upućuje sudu koji je donio presudu, a ovaj je uz svoj
komentar dostavlja drugostepenom sudu. U žalbenom postupku dopušteno je iznositi nove dokaze.
Pravosnažna presuda protiv koje više nije moguće uložii žalbu, osuđeni je dužan da izvrši u roku od 4
mjeseca. Ako ne uradi, podnosi se zahtjev sudu za prinudno izvršenje. Sud naređuje oduzimanje
sporne stvari ili zaplenu dela imovine koje je predavana tužiocu zalogu. Ako i posle 2 mjeseca ne
namiri dugove, stvari se javno prodaju da bi se iz cene naplatilo potraživane,a eventualnii ostatak vraća
osuđenom. Zapleni cele imovine kojoj se skoro redovno pristupalo u formalnom postupku sada je
bizuzetna mera u slučaju kada se osuđeni skriva ili beži. Bilo je zabranjeno pribavljanje spornih
potraživanja. Naređeno je poveriocima da moraju primiti imanje ili naturalni proizvod prema pravičnoj
proceni ako dužnik nema novca. U nekim principima prilikom izvršenja dužžniku se mora ostaviti
okućnica, jedan minimum sredstava za opstanak.Postojao je i vanredni od vanrednijeg postupaka tzv.
reskripcioni kada vladar, na pitanje građana ima mogućnost da rješi spor tako što je nalagao sudiji da
utvrdi činjenično stanje i u skladu s tim donese presudu.

6. Krivični postupak
Isprva je Rimsko pravo dosta mali broj prekršaja svrstavalo u krivična dela, tako da Zakon 12 tablica
govori o ubistvu paterfamilijasa, izdaji, bacanju čini na tuđe useve, pevanju magijske pesme protiv
nekog, ,,mačija serenada". Kasnije je broj dela povećan,a neki od prekršaja koji su u početku imali
privatni karakter, postaju krivična dela. Preoravanje međe, namerna paljevina kuća ili žžita, loš uticaj na
robove su neka od tipičnih dela koja ugrožavaju javni nteres.
U toku republike jedno od dela je uvreda dostojanstva. Tokom principata ovo delo menja svoju suštinu,
sve više se pretvara u uvredu vladara, koji simbolizuje narod. Ono se koristi za obračun sa političkim
protivnicima. Dovoljno je bilo kriikovati vladara, uzdizati nekog od republikanskih političara, pa da se
organizuje ,,monstr-proces" u samom senatu i da taj bude osuđen, najčešće smrtnom kaznom.
Kazne su bile razlličite i menjale su svoj karakter tokom vremena. U arhaičnom pravu često su bile
kazne prognanstva, batinjanja i smrtne kazne. Kasnije lista kazni postaje bogatija i ona obuhvata poena
capitalis, kazna lišenja nekih prava i novčane kazne.
Poena capitalis, što se obično prevodi kao smtna kazna obuhvatala je u Rimu i neke druge oblike
kažnjavanja, kao gubitak statusa slobodnog čovjeka. Smrtna kazna osim odsecanja glave imala je i ove
oblike: razapinjanje na krst, robovi uhvaćeni u krađi bacani su sa Tarpejske stene, namerne palikuće su
spaljivane, osuda na borbu sa životinjama u cirkusu ili sa gladijatorima takođe je suštinski značila
smrtnu kaznu.
Lišavanje slobode su Rimljani koristili manje nego što bismo očekivali. Umesto toga su imali:
prognanstvo u daleke krajeve, osuda na veslanje na galiji, na rad u rudniku. Izvesni delikti povlače
gubitak časti. Tako je npr. onaj koji je osuđen zbog pogrdnih pjesama lišavan prava da pravi testament
ili da bude naslednik po testamentu.
Novčane kazne obuhvataju konfiskaciju cele ili dela imovine i razne globe, oduzimanje premeta kojim
je delo počinjeno, što se danas esto primenjuje. U vreme gađanskih ratova konfiskovana je imovina
onih koji su osuđivani zbog uvrede veličanstva. Kada su potrebe države narasle, a privreda nije više bila
u stanju da izdržava luksuzni dvor, glomazni državni aparat i vojsku, vladari su često proglašavali za
neprijatelje i zločince nevine bogate ljude kako bi se domoglii njihovih imanja. Poseban način
likvidiranja u vreme građanskih ratova bili su poskripcije. Imena osuđenih su objavljivana na više emsta
u gradu, svaki građanin je imao pravo da ih ubije i za to dobije nagradu; slobodan novac, a robovi
slobodu i nešto novca. Oni koji bi im pružili sklonište ili drugu vrstu pomoći, takođe su poskribovani.
Suđenje
U počeku su sudili magistrati i izuzetno skupšzina. Osuđeni an smrt je mogao se žaliti centurijanskoj
skupštini to se zvalo obraćanje narodu. Ovakvo pravo niej postojalo ako je presudu izrekao diktator ili
vojni zapovednik. Kasniej je o provokaciji odlučivao vladar. Postupak je pokretao oštećenji, njegova
porodica ili magistrat. Najpre je dopušteno pokretanje postupka svim građanima za veliki broj dela. To
je značilo da može podići tužbu onaj ko nije lično pogođen deliktom. Pored toga su uvedeni porotni
sudovi za većinu krivičnih dela. Magistrati su mogli donositi presude samo za neke manje važne delikte
7
ili u izuzetnim situacijama, npr. u ratu. Porote su birane kockom sa jednog spiska koji se brojao nekoliko
stotina ljudi i koji je bio predmet natezanja političkih struja. Najpre su svi porotnici bili senatori, ali je
principat uveo ekvestre. Porote obično broje 100 ljudi. I tužilac i tuženi imali su pravo odbace jedan roj
porotnika, optuženi npr. koji mu deluju surovije i na njihovo mesto se kockom određuju drugi.
Vremenom su se ustalile neke porote i specijalizovale za određena krivična dela.
Radom suda rukovodio je pretor, a prisutni su tužilac i optuženi, sam ili sa advokatom. Pretor daje reč,
zaklinje porotnike i svedoke, organizuje glasanje o krivici i izriče presudu. Sve se to bavlja na forumu uz
prisustvo publike. Neki sporovi naročito oni u kojima su učestvovali uveni govornici, privlačili su mase
sveta. Ma koliko bili kićeni govori nisu smeli d atraju predugo ,, Vodeni sat", klepsidra, određivao je
dužinu trajanaj: dok je u gornjem sudu bilo vode mogla je da traje i beseda. Najpre ej govorio tužilac
zatim tuženi ili njegov branilac. Oni imaju pravo da jedan drugom postavljaju pitanja. Potom se prelazi
na dokazni postupak saslušanje svedoka, ispitivanje isprava. Srodnici i prijatelji optuženog su istupali sa
pohvalama optuženog. Na kraju s eprelazilo na glasanje. Porotnici su ubacivali u jednu posudu pločice
na kojima je pisalo C condemno-osuđujem ili A absolo-oslobađam. Glasanje je bilo tajno, ali je
okrivljeni mogao zahtevai da bude javno. Pretor ej prebrojavao pločice i objavljivao odluku o krivici, da
bi zatim izrekao presudu.

7. Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od
rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili
privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res
pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog,
imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono
što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu
oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo.
Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo.
Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su
dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako
se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove
nasljednike.
Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo
povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu
protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe
in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam.
Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti
držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu.
Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar,
već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo
sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos
povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i
djeluje inter partes (između stranaka).
Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne
neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne
ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza
vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da
je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est).
Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a
ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U
suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa
8
 obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje
dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i na stvari.
Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno
pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa.
Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje
godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na
porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina.
Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo.
Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca
i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito
svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog
odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji
korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama.
Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U
primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma
povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički
zatvor, da ga proda ili čak ubije.
U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki
institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije
ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je
djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza.
U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji
imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već
otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni
karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su
instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.
Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i
državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema
stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne
posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna
prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu
daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su
derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi
nepokretnosti.

8. Pojam stvari i Podela stvari

Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku
pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze
jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno
da je teško obuhvatiti jednom rečenicom.
Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma
ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u
sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske
pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda
robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno
čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet
pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum.
Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900
sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su

9
 govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je
potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije
ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu
sukcesije (zamjene subjekata).
Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi
na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali
zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom
pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen.
Podjela stvari
Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na:
1. tjelesne i bestjelesne,
2. stvari u prometu i van prometa,
3. res mancipi i res nec mancipi,
4. genera i species,
5. potrošne i nepotrošne,
6. pokretne i nepokretne,
7. proste i složene,
8. glavna stvar i pripadak.
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj
terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se
mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava:
nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika
u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti
mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog
toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.
Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) -
(184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije
ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res
in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju
koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari
van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela
stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in
commercio.
Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim
silama, isključeni iz pravnog prometa.
Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima.
U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res
religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim
obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za
svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između
njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta
prema umrlima.
Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju
stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko
spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt.
Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu,
odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama
i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.
Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično
10
rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res
mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne
službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i
formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši
neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj
zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su
imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina
porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i
saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane
smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi
prenosi neformalno.
Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju
individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere,
mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez štete za povjerioca ili dužnika. Takve
su žito, vino, novac, ovca u stadu.
Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći
druga stvar. Takve su rob određenog imena, kuća na posebnoj adresi, itd.
Ova podjela nije apsolutna, jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari, ali 3 konja sa svojim
imenima su individualno određene stvari tj. nezamjenljive.
Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar, vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu, što je
jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa).
Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne
propadaju). Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju, ali to
ne utiče na prava i obaveze. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari, dužnik ne odgovara i
oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje, on se oslobađa duga). Ako je stvar
zamjenljiva, dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi,
dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).
Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)
Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Potrošne stvari su quae
primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava, kao npr.
Novac može biti više puta upotrijebljen, pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom, ukoliko je
primjenjen kao sredstvo plaćanja. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju, stvari koje se
upotrebom smanjuju (quae usu minuutur), kao što su olovke, voštana svijeća.
Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari, kao što je slučaj sa poslugom kog koje se
stvar upotrijebi i vrati. Službenosti, takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Potrošne stvari se
prvom upotrebom troše, i kod nje nije moguće vratiti istu stvar, već se ugovara vraćanje iste količine
iste stvari (tantundem eiusdem generic). Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i
nepotrošne. Npr. može se tražiti olovka na poslugu, pa se vrati, a može se uzeti 10 olovaka, koje će
biti potrošene, ali će se vratiti ista količina olovaka. U prvom slučaju je olovka nepotrošna, a u drugom
potrošna stvar.
Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)
Nepokretne stvari (res immobiles, immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. To
je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće, zgrade. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u
zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim.
Sve ostale stvari su pokretne, među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka, robovi).
U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika, razlog za ovo je nepostojanje
zemljišnih knjiga, kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama.
Neke razlike ipak postoje, kao npr. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari, neka prava
kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost, u nekim sporovima mjesna
nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice.
Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’)
11
Djeljive i nedjeljive stvari -(187)
Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete, bez smanjenja
vrijednosti, ona je djeljiva, a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Djeljive su brašno, drva za ogrijev,
krava namjenjena mesnici, a nedjeljive su rob, konj za jahanje, umjetnička slika.
Ova dioba nema suviše veliki značaj. U slučaju spora, ukoliko je stvar djeljiva, parnica se lako i
bezbolno rješava, a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac, a
novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.
Prosta i složena stvar- (188)
Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Složene stvari su dvojake. Ili
su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod, kuća, dio namještaja,) ili je više odvojenih stvari
spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom, kao npr. stado ovaca,
biblioteka. Složenestvari, ma koliko bio raznovrstan njihov sastav, u pravu imaju ulogu jednog objekta
prava. Tako se može prodati ili založiti, kao da je jedna stvar, stado, biblioteka, čak i nasljeđe ili
miraz.
Glavna stvar ili pripadak -(188)
Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari, ali te stvari nisu međusobno
ravnopravne, jedna stvar je glavna, a druga sporedna, pripadak (accessorium). Rimljani su kao
pripadak navodili stoku, robove i alat uz zemlju, a novija literatura navodi gudalo kao pripadak
violine, ključ uz bravu, pumpu uz bicikli, itd. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu
glavne stvari. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. Ovo pravilo ima i svoj latinski
oblik: accessorium sequitur principale.

9. Vrste svojine; susvojina (193-194)

Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska, pretorska, provincijska i peregrinska.
Kviritska svojina. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a.
Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i
actio negatoria.
Pretorska (bonitarna) svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi.
Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se
zvala actio Publiciana.
Provincijska svojina. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad
zemljištem u provincijama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od
države, drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi, treći su bili
tobožnji kupci, a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove
odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu,
odnosno državi, a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Titulari nisu mogli upotrijebiti
svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. Oni
imaju pravo na državinsku zaštitu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe, upotrebom fikcije ‘’kao da je
zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje
plodova).
Peregrinska svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni
stanovnici provincija – peregrini. Njima ius civile ne priznaje svojinu, već njihovo lokalno pravo i ius
gentium. Ona je regulisana tradicijom, lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i
peregrinskog pretora.
Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Ovome je doprinijelo
privremeno i kulturno objedinjavanje carstva, izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima, prožimanje
ius civile-a i ius gentium-a. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine
u državi, svim vlasnicima je dozvoljeno da koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima:
rei vindicatio, actio negatorija, actio Publiciana.
Susvojina -(197-198)
Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Susvojina
nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod), voljom nekog trećeg
12
(dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se
pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti).
Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati, otuđiti, založiti. U pogledu rukovanja stvarima, zahtjevala
se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja), a za akte raspolaganja ili dispozicije
(npr. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost, koju je Justinijan pretvorio u većinu, ne prema broju
suvlasnika već prema veličini udjela. Ako imamo dva lica, od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine, a
treće lice ima 3/5, onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.
Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi
dividundo. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava, a ako je nedjeljiva, onda se obično
prodaje i njena cijena dijeli.
Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Ono što rob
pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). Isto
je i sa dugom koji rob stvori. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika, onda je
potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac.

10. Kviritska svojina (194-197)

Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: ,,svojina
po pravu Kvirita’’. Rimski pravnici nisu definisali svojinu, jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim
da bi osjećali potrebu za definisanjem. Međutim, srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju
svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Te četiri
riječi uzete su kao rimska definicija svojine.
Svojina je apsolutna. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do
pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu, ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). Vlasniku pripada sve što
pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje
slijedi sudbinu zemlje).
Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine ,kao plodouživalac, ima
pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Oni su spojili
ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus, fructus i abusus
Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje, upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da
koristi stvar, da je upotrebljava.
Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje
stvar daje, bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Pravi se razlika između prirodnih plodova
(frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). U prirodne spadaju periodični, redovni plodovi
(jabuka, grožđe, žito) i neredovni plodovi, koje neki zovu produkt, kao što je dijete robinje. Civilni
plodovi su u figurativnom smislu plodovi, to su sporedni dopinosi, dobit od nekih pravnih odnosa, kao
što su zakupnina kuće, interes od pozajmljenog novca.
Abusus (zloupotreba, raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se
ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja.
Subjekt i objekt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti, odnosno rimski građani. Predmet svojine
mogu biti sve pokretne stvari, a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus), a
kasnije u Italiji (ager italicus). Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske
svojine.
Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Ma
koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine, svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo
ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Ima tekstova u rimskom pravu iz
kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava, bez obzira na motive i posljedice, nije
dopušteno. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti
nondebemus. Gaj kaže ’’unaše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno daprekomjerno ’’bjesni’’ nad
svojim robovima. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja
(ograničenja luksuza u nakitu žena, maksimiranje zemljišnog posjeda). Sva ova ograničenja mogu se
podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes.
Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Ta ograničenja su: svaki vlasnik

13
 zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i
izbjegavani su sporovi, vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti
slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok, svako je imao prvo da pređe na susjedovo
imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća, grane sa susjedovog drveća iako prelaze među
ne smiju se sjeći, osim ako su niže od 15 stopa, jer tada prave hlad. Kasnije je dodano ograničenje koje
se sastoji u zabrani imisija ili polucije, tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za
proizvodnju sira, jer je širila neprijatan miris. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši, njen
vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.
Ograničenja u javnom interesu. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu
upotrebu rijeka ili mora, tj. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju, kupaju, love ribu. Kada je počelo
masovno oslobađanje robova, donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Pripadnici
najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije, koja je
počela naglo propadati. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove, jer se trgovina smatrala
nedostojnom senatorskog položaja. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati
svoje imanje, u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno
rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju, s tim da je imao pravo na 10% prihoda. Donijeti
su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade.

11. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) i Actio negatoria (199-200)

Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova
stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Ako
je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati, a ne tvrdi da je vlasnik, onda vlasnik neće pokrenuti
vindikacioni zahtjev, već tužbu in personam iz ugovora o zakupu. Ako neko drži stvar, a drugo lice
tvrdi da on nije vlasnik, onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Uloga tuženog
je uvijek lakša od uloge tužioca.
Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog
pravila. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega, ako se upusti u parnicu (si liti se
obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne
svojinu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). To se dešava ako
neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Tada vlasnk mora iznova da
se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar, uz rizik da i novi držalac postupi na
isti način.
Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Zemljište van Italije nije moglo biti
zahtevano po kviritskom pravu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari, kao što je
nasljeđe, za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da
bude individualizovana.
Teret dokazivanja je na tužiocu. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine
već i pravo svojih prethodnika, sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca, npr. onog koji je stvar
napravio. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga,
koje rimsko klasično pravo ne koristi.
Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in
rem), pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem
zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Presuda je bila arbitrerna, tj. ostavljala je
mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U
ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu
je držani organi oduzmu i predaju tužiocu.
Plodovi. Ako je stvar plodonosna, savesni držalac,onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. kupio
je od nevlasnika, ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli, a
nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova.
I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih
troškova, a savjesni još i korisnih.

14
Actio negatoria -(199-200)
Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine,
nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Najčešće, on ne samo što tvrdi, već i postupa kao
da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove, prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza), podiže
zgradu na njegovom zeljištu. Ako neko samo uznemirava vlasnka, bez pozivanj na neko svoje pravo,
vlasnik će se braniti ili putem samopomoći, ili interdiktima, ali nema pravo na negatornu tužbu.
Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.
Teret dokazivanja je podijeljen. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo
svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira, teret dokazivanja je na tuženom. To je
izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Do njega se došlo zbog
teškoće d se dokaže tzv. negtivna činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu, pa
neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika.
Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja, predviđajući novčanu kaznu za
slučaj da se ovome tuženi ne povinuje.
Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.

12. Održaj (usucapio) - (202-204): Occupatio (205)

Naziv potiče od riječi usu capere – pribaviti upotrebom, steći stvar korišćenjem u toku određenog
vremena. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se
pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička, tj. ekonomska
svojina, pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik.
Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana, a za
zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan, nije se
tražila ni savjesnost, ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala
zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar
ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Po drugima, to je bila zamisao patricija kako dalegalizuju
svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom
odredbom da stvore način za sticanje imovine, već da olakšaju, inače teško, dokazivanje svojine u
parnicama. Međutim kada je jednom stvoreno, ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe.
Umjesto da učvrsti svojinu, ono se okrenulo protiv vlasnika. Zato su Rimljani zabranili odražaj
ukradenih stvari, a nešto kasnije i otetih stvri, kao i državnih, hramovski i imperatorskih dobara.
Tumačenjem ovih pravila, rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Tražio se pravni osnov i
savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.
Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Bilo je potrebno da držalac
dođe do stvri na osnovu kupovine, poklona, legata, trampe, a ne prostim, faktičkim uzimanjem.
Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji
drži stvari misli da je vlasnik, ne zna da je samo držalac. Savjesnost se pretpostavlja, što znači da će
suprotna stranka imati teret dokazivanja. Ona se procjenjuje na osnovu postojećih činjenica koje
ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’, da li je na osnovu svih okolnosti morao
ili mogao znati da stvar nije njegova. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom
čitavog trajanja državine, tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar:
naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Time je sužena
mogućnost pribavljanja svojine odražajem, što je i bio cilj ovih izmjena. Ipak, te mogućnosti postoje,
kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi, što ius civile ne priznaje, pa je ovim puem,
protekom vremena legalizovano. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i
pravnim osnovom, a to su: usucapio pro herede, usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura.
Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu, iako zna da mu
ne pripada. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo
oko prihvatanja nasljedstva. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je
neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie, priniuti o imanju. Čak
se nije tražio rok od dvije godine za odražaj, već samo godinu dana, jer se pošlo od odredbe Zakona 12
tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina, a za ostale stvari 1 godina. Zaostavština je
15
dakle spadala u ostale stvari, ako može obuhvatati i zemlju i zgrade.
Nije se tražio pravni osnov, ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog
duga. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari, postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex
praediatura). Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava, pa i rimsko čini u korist sirotinje. Sličan je
slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu, a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe
vlasništvo (usureceptio fiduciae).
Longi temporis praescriptio. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom
vremena. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena, ali je
razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo, a zastarjelošću se ne gubi samo pravo, već jedino pravo na
zaštitu. Vlasnik je i dalje vlasnik, ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Onaj ko drži
stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu, ali ne i svojinsku. Razlika je još u tome što je odražaj
ustanova civilnog prava, a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II
vijeka n.e. u korist posjednika provincijskog zemljišta, a kasnije je proširena i na pokretne stvari. Rok
je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije, a 20 godina ako nisu iz iste provincije. I kod
zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis
praescriptio, kod koje se ne traži ni savjesnost, ni pravni osnov, ali je rok duži, najprije 40 godina, a
kasnije 30 godina. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi.
U vrijeme Justinijana, pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje, ukinute su razlike između
odražaja i zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio), 10 i 20 godina za
nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30
godina čime se stiče, ne svojina, već pravo na prigovor zastarjelosti. Ukoliko je savjestan, stiče svojinu i
to se zove (longissimi temporis praescriptio).
Prekid i obustava zastarjelosti. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Kada vlasnik
pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe, kada dođe na imanje i odlomi grančicu u
prisustvu svjedoka, tada je nastupao prekid roka i koji počinje iznova teći. Obustavu roka (kada seneko
vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče,
rimsko pravo nije poznavalo.
Occupatio (205)
Occupatio je način ius gentium-a po kome stvri koje nisu ničije, a mogu biti predmet privatne svojine,
pripadaju onom ko ih uzme. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari, occupatio bellica, res
derelicta, thesaurus.
Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome, iako mogu biti
predmet svojine. To su: životinej u moru, na zemlji ili u vazduhu, dragocjenosti i drago kamenje
nađeno na obali.
Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju, čiju svojinu
rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka, a kasnije je
uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’.
Res derilicta. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae), to su predmeti kojih se vlasnik
odrekao i koje može svako uzeti.
Thesaurus. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. g.
predstavljaju stvari veće vrijednosti, sakrivene u nekoj nepokretnosti, o čijem se vlasništvu ništa ne
zna. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što
je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik
zemljišta dijelili blago.

13. Priraštaj (205-206) Prerada-(206) Presuda-(207) Plodovi - (207)

Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu.
Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj, priraštaj pokretne nepokretnoj i
priraštaj dve pokretne stvari.
Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje, ako se
pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj.
Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ostrvo i korito rijeke dijele
16
priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka, a ako voda otrgne komad zemlje i
nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica, raniji vlasnik zadržava svojinu. Ali ako na njemu ima
rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika, tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje
onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom.
Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu, posadi drvo,
sagradi kuću, onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada
zemljištu, tj. njegovom vlasniku). Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u
zgradu. Po Zakonu 12 tablica, nije se moglo tražiti izdvajanje grede, jer bi se nanijela nesrazmjerna
šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao
svijet, u ovom slučaju zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na
dvostruku vrijednost grede.
Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto, tako da čini
jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu, slikanje svojom bojom na
tuđoj ploči ili platnu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom.
Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta ‘’makar zlatnim slovima pisao’’, tkanina je važnija
od konca koji je utkan, ali je boja bila važnija od platna. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo
na naknadu njene vrijednosti.
Prerada (specificatio) -(206)
Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog, a materijalom drugog lica. To se
dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj, od pređe platno, od zlata prsten. Sabijanci su
smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne
može napraviti). Prokuleanci daju prednost radu. Gaj, iako sabijanac, imao je poseban stav: ako se star
može vratiti u pređašnji oblik, prednost je na strani vlasnika materijala, a ako to nije moguće stvar
dobija onaj koji je uložio rad, s tim da plati vrijednost materijala. Ovako se rješavalo do XVI vijeka
kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada.
Presuda (adiudicatio) -(207)
U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. Do
ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge), actio
communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). U
načelu sud ne ustanovljava neko pravo, već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne, pa prema tome
presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje
susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine,
vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj
svojini.
Plodovi - (207)
Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla, njive, krave. Kada se
odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu, plodouživaocu, savesnom držaocu, emfitevti.
Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem, bez obzira ko je
plodove odvoji, ili tek preuzimanjem plodova, tzv. percepcijom. Vlasnik i emfitevta pribavljaju
svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti, a plodouživalac i zakupac
percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca,
odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u
tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom, a zakupac derivativnim. Savjesni držalac je
onaj koji vjeruje da je vlasnik. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem, a ako se pojavi pravi
vlasnik, dužan mu je predati plodove koji su se zatekli.

17
14. Derivativni način
Mancipatio -(207-208)
Mancipacija je apstraktni način civilnog prava, posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res
mancipi. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti, steći, pribaviti.
Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom, najmanje 5 svjedoka, punoljetnih
rimskih građana, prenosioca i pribavioca. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade,
rostru od broda, runo od ovce. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova
stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Zatim
bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti
posla per aes et libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je fiktivna prodaja stvari.
Mancipacija je apstraktna forma, što znači da se ne navodi pravni osnov, niti je osnov uslov valjanosti
prenosa. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Ukoliko
dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može
podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost.
Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi, a ako
neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao
skupocjeni nakit, provincijska zemljišta). Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je
obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu
prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom, porodičnom, nasljednom i obligacionom pravu.
In iure cessio (208-209)
In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora
prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se
na sudu nije branio. Stranke dolaze pred pretora. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi
da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju,
ako ovaj kaže da neće ili ćuti, pretor presuđuje u korist pribavioca, jer se suprotna stranka nije branila
(interdefsus). Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari, bilo da su res
mancipi ili nec mancipi, već i bestjelesne, odnosno prava. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje
prava, kao što su službenosti, založno pravo, potraživanja.
Traditio (209-210)
Traditio je neformalan, kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske
svojine na res nec mancipi. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti, državine na stvari.
Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec
mancipi i da postoji pravni osnov. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne
priznaje, jedino se mogu prenositi res nec mancipi.
Iusta causa. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine, pravni akt na osnovu koga se
obavlja predaja. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina, kao što su poklon, prodaja,
trampa, zajam, legat. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup, posluga,ostava), tradicijom koja slijedi ne
prenosi se svojina već državina. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta, na valjanosti pravnog posla,
naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Tada je prenos svojine
konačan, što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Postoje sredstva in personam, tužbe
obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio, tužba zbog prevare).
Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika, u prvom redu ukućana (per
servum aut filium – putem roba ili sina), dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da
prisustvuje pribavilac i prenosilac. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi
važio), već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina, kao neka vrsta produžene ruke.
Tradicija bez predaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo, to su: traditio
longa manu, traditio brevi manu i constitutum possessorium.
Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje, obično nepokretnosti. Kuća se ustupa predajom
ključeva, zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom
zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa
manu).
U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca, pa kasnije stekne svojinu. Npr. kada zakupac
18
kupi stvar koja je predmet zakupa. Ranije je držao za drugog (pro alio), sada za sebe (pro se). To je
predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu.
U slučaju da da neko, ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude, tako
da stvar drži za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko
vrijeme stanovati u njoj. Ovdje imamo pravni osnov, a predaja je odložena u budućnost, ali se smatra
da je prenijeta svojina. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium).
Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna, mogu se koristiti ukućani, zato je vremenom tradicija
potiskivala mancipaciju, počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika
svojina.

15. Pretorska svojina

Pojam (210-211)
Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom, a ne
mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje
svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res
mancipi. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe
neformalnu predaju stvari. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu, a ne
svojinu. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi,
pribavilac će postati i kviritski sopstvenik, koristeći odražaj. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne
prođe.
Zaštita (211-212)
Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem:
exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana.
Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji, koristeći svoje formalno pravo svojine, podigne tužbu
protiv pribavioca, pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’
(exceptio rei venditae et traditae). Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran, jer je zauvijek
odbijao vindikacioni zahtjev. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena
simbolična predaja (longa manu), prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom, i to putem
mancipacije. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku, pa ih on može ponovo
prodati i predati. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj
prošao’’. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je
povoljnija od rei vindicatio, jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa
usucapiendi), pošto se savjesnost pretpostavlja, trebalo je samo dokazati pravni osnov, da postoji
kupoprodaja, poklon. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Rimljani su govorili
da se stvar nalazi ‘’u imovini’’, u dobrima (in bonis). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna
svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari, jedno lice je kviritski, a
drugo bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena, jer protekom vremena bonitarna svojina se
pretvara u kviritsku.

16. Državina
Pojam (212-213)
Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Ulpijan
kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Svojina je pravo, a državina fakt. Za rimske
pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus.
Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u
rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi.
Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije
u našoj službi, pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na
poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema
fizičku vlast na stvari, naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast:
povjerili smo susjedu stvar na čuvanje, on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim
uslovima imamo corpus na stvari.
19
U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast, već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku
zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima
aktivni vlasnik, onaj koji nije odustao od svog prava, svojine.
Animus. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i
pretenzije prema stvri, animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ako nema ove želje,
animusa, onda je to pritežanje ili detentio.
Animus je akt volje, ali se on ogleda u određenom ponašanju. Gost u restoranu nema ovakve namjere
prema priboru za jelu, garderober prema povjerenim stvarima. Oni su samo detentori, a ne držaoci. Ali
je vlasnik savestan držalac, ima. Ima je i nesavjesni držalac, lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio
tuđu stvar. U nekim slučajevima, rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi
habendi. Jedan od takvih je sekvestar, lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor
oko njene svojine. Kako je svojina neizvjesna, treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način
stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na
predmet zaloge.
Odnos svojine i državine. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Ljudi ne mogu da
shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina
(possessio), već samo onaj koji je zaštićen, a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima, prvi put
dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Rei vindicatio je starija od interdikta
za zaštitu državine. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta, a tek potom do državine.
Zaštita (214-216)
Zašto se štiti. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita, a ova nije
konačna i njome se ne rješava pravno pitanje, već samo faktički odnos, kod koga će biti stvar. Postoje
dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa.
Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi
samovlasna zaštita prava. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ne može svako, makar bio u
najvećoj mjeri u pravu, da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari, pa bio to
i lopov. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova, lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da
stvar vrati, a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdikt je samo privremena mjera, koja
upućuje na sud.
Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Najčešće se iza držaoca
krije vlasnik, tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Tako se postojećem arsenalu sredstava
za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti.
Kako se štiti. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Interdikt je u izvornom značenju zabrana, a
potom i naredba. Zabrana određenog ponašanja, a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog
ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Ako si oteo, da je vratiš’’. Učinak interdikta je da
rješava samo neki faktički odnos, bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. Taj učinak je
privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku, može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu.
Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja, ‘’za
zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Drugi su namjenjeni povraćaju
nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine).
U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Prvi služi za zaštitu držaoca
nepokretne stvari od uznemiravanja, a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u
rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama.
Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno, nedozvoljenim
načinom oduzeta stvar, bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Nedopušteni načini su vi (silom),
clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar
oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko
potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Ovdje se upotrebljava izraz potajno, a ne krađa jer
mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik, zbog nemogućnosti da na drugi način
dođe do svoje stvari, potajno uzeo od drugog lica svoju stvar, to onda nije krađa jer se svoja stvar ne
može ukrasti. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja.

20
Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. (kada
nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu, ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite).
U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu, a ne vicioznu (neispravnu)
državinu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u
pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica, koje sada tuži, ranije na nedozvoljen način došao do
stvari. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis).
Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Ako je Petar oteo stvar od marka, a od njega je
otme Pavle, pa bude tužen interdiktom unde vi. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je
njegova državina viciozna.
Značaj i vrste. Državina je važan institut prava. Protekom vremena ona može dati svojinu. U
svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo,
najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja.
Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni koji drže, posjeduju).
S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita.
Onamože biti savesna i nesavesna. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da
takvo pravo ima, ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta državine je viciozna, do koje se došlo
silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Ako je državina bila zakonita i savesna, tj. ako postoji
iusta causa i bona fides, ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa
usucapiendi). U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava, koja postoji ukoliko
se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus, habitatio, hypotheca).
Rimsko i današnje shvatanje. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast, nego i
volja, postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. Drugim riječima i
pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan, čak se ti interdikti
zovuisto kao što su se zvali u vrijeme rimljana.
Iura in re aliena
Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)
Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter, a
obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga
omnes. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno, a titular drugo lice. U pravnim
sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje
stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). U pravnim sistemima sa tipičnom
privatnom svojinom, koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari, svako drugo, uže pravo postaje
derivat svojine, pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari, koje se još naziva i sektorsko pravo, jer
obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Taj sektor može biti iz domena usus-a, fructus-a ili
abusus-a.
U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava, službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa
stvarnopravnim dejstvom (emfitevza, superficies i ius in agro vectigali).

17. Založna prava

Pojam, razvoj i vrste (217-218)
Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ovo pravo nije samo sebi
cilj, već služi obezbjeđenju potraživanja. To je jedan prateći, akcesorni odnos uz obligaciju. Iako
povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile, njegov položaj nije sasvim
bezbjedan. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Isto tako
mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga, pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Od
ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Postoje načini obezbjeđenja koji
spadaju u obligaciono pravo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati
duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna
kazna, zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo, a to su oblici zaloge. Rimsko pravo
poznavalo je tri oblika zaloge. Najstarija je fiducija, zatim se javio pignus, i na kraju hipoteka. U prva
dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu, i to kod fiducije u svojinu, a kod pignusa u državinu.
Zato se ovdje pored stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Sve se to tiče samo njih, djeluju inter
21
partes, zato i spadaju u obligaciono pravo.
Drugi odnosi, koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari, spadaju u stvarno pravo.
Prema tome, fiducija i pignus su hibridne ustanove. Založno pravo ima akcesorni karakter, tj. zavisi od
glavnog odnosa, od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Ako taj osnovni odnos prestane
(izvršenjem, poništajem, opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja.
Fiducija (218-219)
Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Ime je dobila od fides (vjera, povjerenje,
poštenje), jer se u početku zasnivala na povjerenju, a ne na pravnoj sankciji. Fiducijarni prenos svojine
se sastoji u tome što neko dobija svojinu, ali ne zauvijek, već do proteka roka ili ispunjenjem uslova,
kada treba da je vrati bivšem vlasniku, ili preda nekom trećem licu. U nasljednom pravu se koristila za
neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta
(zaključena sa prijateljem). Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na
njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. To je fiducia cum creditore contracta
(zaključena s povjeriocem).
Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio), uz
neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Zaštita moralnom sankcijom se
pokazala nedovoljnom, pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa, kojom je založni dužnik mogao
da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ova tužba je
djelovala samo prema povjeriocu, a ne i prema trećim licima. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom
drugom stvar, dužnik ga ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor, jedino može
tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je mješavina
stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema
stvari, a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. Većina savremenih prava
ne dopušta ovakav prenos svojine. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan
pravni institut trast (trust), kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom, nasljednom pravu, kao i
poslovnim transakcijama, a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom.
Pignus (219-220)
Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka, ruka. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga.
Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina, već državina.
Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova
stvar dođe u ruke trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo
pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj, nema animus. Pravo mu ipak daje državinsku
zaštitu, jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica, pa i samog
založnog dužnika. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine, da nije ove zaštite, on bi morao da
moli založnog dužnika, kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda.
Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti), iako nema svojinu mogao je da tuži
zbog krađe, ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj potajno uzeo stvar, a nije izvršio
svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Dok je stvar kod njega, povjerilac nije imao
pravo da je koristi, inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao
upotrebu i pribiranje plodova. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv, hresis- korišćenje,
smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu
stvar. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Ako je
dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama, tako da dužnik
nije obavezan da plaća interes.
Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši
pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene
naplati, a eventualni višak vrati dužniku. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze, ali je
ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu,
državinu ili pritežanje u svojinu. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja
pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. I ona je zabranjivana i onda i danas, jer je
vodila iskorišćavanju sirotinje. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga,
inače je ne bi prihvatio povjerilac, zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen.
22
Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga, dužnik bio lišen svoje stvari, što je još više
pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge,
hipotekom.
Hipoteka (220-221)
Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod, pod i tithemi – staviti podložiti, pa prema tome: staviti stvar pod
nečiju vlast). Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada, odnosno stanova. Ako
zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari, vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i
prodati za dug. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Stvari
su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga.
Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. Povjerilac nema ni
svojinu, ni državinu ili pretežiranje prema stvri, već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. To je
pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu, povjerilac može uzeti stvar, prodati je ii z
cijene naplatiti vrijednost duga. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku.
Ako je dužnik, pritisnut novim novčanim nevoljama, prodao stvar koja je založena, povjerilac moge
zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar
založena. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes.
Hipoteka može nastati sporazumom, testamentom i zakonom. Hipoteka može postojati na jednoj
stvari, na više njih, pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).
Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na
njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga.
Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti, bilježi eventalna hipoteka.Svega ovog u
Rimu nije bilo, tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi
povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Tek u poznom
carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige.
Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. To nije moralo značiti nikakvu prevaru,
jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova., ali ako je iznos
potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Teoretski su moguća dva
rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim
redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Tako bi neki dobili sve, a neki gotovo ništa.
Iako bi procentualne isprave bile pravičnije, i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior
tempore potior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja
dolaze preko reda: potraživanja države za poreze, žene za povraćaj miraza.
Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. On se upotrebljavao protiv dužnika i to
najprije onih iz ugovora o zakupu, i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Pretor je uveo action
Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. Tako je hipoteka
postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. U postklasičnom pravu ona se naziva actio
hypothecaria.

18. Službenosti
Opšta načela službenosti (223)
Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u
činjenju, tj. da vlasnik opterećene stvari, bilo pokretne ili nepokretne, mora da trpi da titular
službenosti kotisti svoje pravo, ali nije ništa dužan da čini.
Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Ne
može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u
korist nekog drugog lica. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli, on ne
može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka)
Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Ako se spoje u jednom
licu titular službenosti i vlasnik, onda se službenost gasi.
Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine, zato se kao i svaki izuzetak usko tumači:
exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ako neko ima pravo da
prelazi preko tuđeg imanja, ne može ići i kolima. Onaj ko može više može i manje, tako da ako neko
23
ima pravo puta (prelaska kolima), može ići i pješice.
Podjela službenosti (224)
Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti
(povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –
praedium serviens). Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. Lične službenosti su stvarna
prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Tu se ubrajaju:
plodouživanje (ususfructus), pravo upotrebe (usus), besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i
korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).
Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta, dejstva i djeljivosti.
Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost, a predmet ličnih može biti i pokretna stvar.
Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog
vlasnika poslužnog dobra, dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja
prema predmetu službenosti. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću
vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra, dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se
smrću gase.
Zemljišne službenosti su nedjeljive, dok su lične djeljive. Neko može imati polovinu ili trećinu
plodouživanja, a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive.
Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)
Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom
vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Ovim
‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje
službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti, a onaj ko
dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti.
Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske
(servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi, tako da podliježu
posebnim pravilima o prenosu. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo
do nedoumica jer, npr. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska, a preko tuđeg dvorišta, gradska
službenost. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Ako je službenost takva da pretežno
služi obrađivanju zemlje, onda je seoska, a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska.
Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti), via
(pravo prelaska kolima, službenost puta), actus (pravo progona stoke), pravo napasanja stoke na tuđem
pašnjaku, korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske
iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus), pravo uzimanja
vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska
službenost.
Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid, odnosno korišćenje tuđeg zida,
izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom, odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Postoje gradske
službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u
preduzimanju nekih radnji, kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik, da
ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha.
Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na
zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. obaveza održavanja nasipa protiv poplave,
susjedske službenosti). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine.
Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)
Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje, koja su ustanovljena u
korist određenog lica, titulara službenosti. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje
pružaju zemljišne službenosti, ali im je trajanje kraće, jer su vezane za određenu ličnost i njenom
smrću se gase.
Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog
prava, ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus,
usus, habitatio i operae. Ususfructus i usus su osnovni oblici, a habitatio i operae su izvedeni oblici
varijante usus.
24
Ususfructus (plodouživanje). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja
ona daje, kako prirodne (žito sa njive, voće sa voćnjaka, mlijeko i tele od krave, dijete od robinje), tako
i civilne (kamata od novca, najamnina od kuće ili njive). Njihovo korišćenje nije određeno smao
potrebama titulara, on može dio plodova ustupiti drugom, sa naknadom ili bez nje.
Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske
koristi, ali ne dirajući u njenu suštinu. On nije mogao raspolagati sa stvari, zalagati je, mijenjati, čak i
ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak, voćnjak u
vinograd. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. uvođenje bolje
sorte vinove loze). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. U klasično doba se
zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’
(quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i
zamjenljiva stvar, a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste
vrste. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari.
Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Npr. Ako
paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je
dat na zajam ili na štednju, onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje
princip: salva rerum substantia, jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem, već samo građanskim
plodovima.
Usus (upotreba). Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da
koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže
nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Vlasniku ostaje višak plodova. Ovo
plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara.
Habitatio (pravo stanovanja). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovo pravo se
ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno
služio gospodaru, pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može
koristiti sa prodicom dok je živ.
Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Kao stvarno pravo na
tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba.
Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu, a u
korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili
ugovorom (neko je prodao vola, ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola
za oranje).

19. Zakup zemlje sa stvarno pravnim dejstvom( lekcija pod naslovom

Ostala stvarna prava)
Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja
su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.
Superficies (površina) (228-229)
Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je
podignuta na tuđem zemljištu. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu
dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na
tuđem terenu, to pripada vlasniku terena. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi, ali su ga
okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zgrada na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku
zemljišta, ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup, koji je za razliku od obično, nasljediv
izaštićen tužbama erga omnes. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća
zakupninu (solarium).
Ius in agro vectigali (229)
Ius in agro vectigali je stvarnopravni, dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Najčešće se kao
zakupodavac javlja država ili municipija. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište, kao i njegovi
nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina, a
zatim državina, dažbina). Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem, kao i vlasnik.
Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku, uz dodatak utilis causa.
25
 Emfitevza (229)
Emfitevza je dugoročan, nasljedan, stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Porijeklom je iz
grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Zakupac ili emfitevta je
dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera, pravilo).
Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. Zato su
država i gradske vlasti, a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju, pod uslovom da
je zakupac obrađuje. Tokom određenog vremena, zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Emfitevza se
sklapala na rok od 100 godina, uz mogućnost produženja. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino
ako nije plaćao u toku 3 godine kanon, ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište.

20. Zaostavština; dva osnova za nasleđivanje

Pojam i značaj (230-231)
Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est, quam successio in universum ius quod defunctus habuit
(ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku).
Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti.
Život čovjeka se gasi, ali većinu njegovih prava, potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na
nasljednike. Nasljednopravni propisi su veoma važni, jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih
odnosa, već sudbina čitave imovine porodice. Pored sve te važnosti, rimski pravnici nisu izdvajali
propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu
zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine, a s druge strane, u Gajevim Institucijama najveći
broj pravila je posvećen nasljednom pravu.
Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili
testament.
Zaostavština (hereditas) -(231)
Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus, što je skraćeno do de cuius successione agitur
(o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres, a zaostavština hereditas.
Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna
sukcesija, jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice, sa svim svojim teretima, za razliku od
singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Neka
prava i obaveze se gase smrću. Tako se ne prenose javna, politička prava (pravo glasa, svojstvo
magistrata). Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom,
vlast nad djecom). Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Od
stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti, državina, a od obligacionih se ne nasljeđuju
prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk, kao i potraživanja i
dugovanja iz delikta. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina, stvarne službenosti, založna prava, dugoročni
zakupi, potraživanja i dugovi iz zajma, kupoprodaje itd. Nasljednik nasljeđuje i obaveze - terete
(nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra,
nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). U
najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične, javnopravne elemente. U konzorcijumu i
agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine, nego šta
će biti sa imovinom.
Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)
Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje se još zove
intestatsko (bez testamenta). Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon nema imperativni, već
dispozitivni, tačnije supletorni karakter. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta, ako je
testament nevažeći, ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati
nasljeđa. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan
djelimično po testamentu, djelimično po zakonu. Ili ima testament, tada se imovina dodjeljuje
onima koje on poziva na nasljeđe, ili nema testamenta, tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Čak
i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom, a za ostatak se predviđa zakonski
nasljedni red, tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio
zaostavštine.
26
21. Intestatsko nasljeđivanje po Zakonu XII tablica i u ranojrepublici
Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)
Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje, od oblika svojine, porodice i srodstva, od položaja žene u
društvu i niza drugih okolnosti. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi
se na smjenjivanje u funkciji. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Kolektivni
oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana
zajednice. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Patrijarhalna porodična zadruga ima
jedna mjerila, a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. Takođe ne može se zanemariti položaj
žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog, privrednog, vojnog, religijskog
i kulturnog života, on ima prednost i u nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom
se ogleda u pravu na miraz.
Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)
Odredbe Zakona. Većina propisa 5. tablice se odnosi na nasljeđivnje. Najprije se proglašava sloboda
testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu, neka to bude zakon.’’ Zatim
slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika, neka najbliži agnat
dobije zaostavštinu. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da
zaostavština oslobođenika pripada patronu.
Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-
234)
U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Ti redovi su: sui heredes, agnatus
proximus, gentiles. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću
porodičnog starješine.
Sui heredes (sopstveni, svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog
starješine. To su sinovi, bilo da su rođeni ili usvojeni, ali ne i emancipovani, jer oni raskidaju agnatsku
vezu sa porodicom. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac, sin dekujusa, preminuo
ili je emancipovan. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. svi zajedno dobijaju
dio koji bi dobio njihov otac da je živ, odnosno da nije emancipovan. Ako je dekujus imao tri sina, pa
jedan pogine u ratu, ostavljajući za sobom dva djeteta, živi sinovi dobijaju po trećinu imovine, a dva
unuka preostalu trećinu, tj. po šestinu. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni, jer se moraju
prihvatiti zaostavštine.
Agnati čine drugi nasljedni red, tačnije najbliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu
isključujući ostale, dalje. Ako ih ima više, koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom, oni je dijele.
Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije, što znači da na mjesto najbližeg agnata, koji je
preminuo, neće doći njegovi potomci. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat)
njemu pripada čitava zaostavština. Nema ni delacije, što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može
da prihvati nasljeđe, ne ide srodinicima sljedećeg stepena, već se prenosi na naredni nasljedni red, a to
su gentili.
Pozivanje gentila, koji čine treći nasljedni red, je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Zakon ne
predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu, to su određivali običaji.
Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale
zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz.
Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe, ali je to odudaralo od odnosa u
prvobitnoj patrijarhalnoj porodici.

22. Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) i Izmjene u

klasičnom periodu (236)
Pretor je najprije postupio posrednim putem. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red,
ali je formalno davao prednos ius civile-u, je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara, a
ne svojstvo naljednika. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik, pretorov držalac je morao da mu
prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara
bez stvari, odnosno bez zaštite. Kasnije kada je uloga pretora ojačala, on se osmelio da zaštiti svoje
nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Tako pretorovi nasljednici dobijaju
27
državinu na stvari.
Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi), zakonski nasljednici (legitimi), kognati, preživjeli
bračni drug.
Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Djete koje je dato
na usvajanje, gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj, ali je sticalo pravo u novoj porodici. Zakon 12
tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor
uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red, u kategoriju liberi. Uslov je bio da unese ono što
je zaradio van porodice u zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio, dok
su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu.
Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća, ali mogu biti i dalji
srodnici. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke.
Treći nasljedni red čine krvni srodnici, do šestog, u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena
srodstva. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon.
Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug, ako brak pre smrti nije raskinut. Čudno je što muž ili
žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva
brata od strica). Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Prvi
nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela, drugi je u cjelini agnatski, dok je
treći u cjelini kognatski.
Izmjene u klasičnom periodu (236)
Značajne su bile promjene tokom II vijeka n.e. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa, a majka u
ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj, jer su od nje jači
nasljednici po zakonu tj. legitimi. Ona ne spada u agnatske srodnike. Brat će dobiti imovinu iako
dekujus ima živu majku, jer je majka, kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Zato
je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta, bilo da je bračno ili vanbračno,
odmah poslije djece (liberi), oca i istokrvne braće. SC Orfitianum, donijet nešto kasnije dao je pravo
djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak, bez obzira da li su bračna ili vanbračna.

23. Justinijanovi nasledni redovi

Justinijanove novele (236-237)
Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji, donio dvije novele kojima je uveo novi
nasljedni red. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva, jedini osnovi su krvno
srodstvo i brak. Nasljedni redovi su: potomci (descendenti), preci (ascendenti), polubraća i
polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales).
U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji, bez obzira da li su u porodici ili van
nje, ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i
njene srodnike. Dalji srodnici unuci, praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije.
Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja, već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo
u vezi preko njih: braća, sestre, njihova djca, ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ovakva djeca ako
konkurišu sa braćom, tj. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije.
Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo
preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei, a preko majke uterini), uključujući
i one koji su rođeni izvan braka. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu
reprezentacije, ali ne i unuci i dalji potomci. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per
capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije.
Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva, do
zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva.
Ove novele ne pominju izričito bračnog druga, ali naglašavaju jednakost polova, što je dotadašnje
rimsko pravo izbjegavalo. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz, ni
vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom, i to na isti dio koji pripada djeci, s tim da
nije imala pravo raspolaganja, već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje).
Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova, osim kad se
radilo o supruzi.

28
24. Pojam i sadržina i forma testamenta
Testament je lična, formalna, posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa
njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa.
Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. U današnjem
pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus
ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament.
To je formalna izjava volja, jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za
niz lica. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna.
Testament može sadržati: imenovanje nasljednika, legate, fidenkomise, određivanje tutora,
oslobađanje robova.
Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Imenovanje podliježe
strogim pravilima forme. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u
zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Ne važi testament
ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu, neka se smatra mojim nasljednikom.
Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama, najčešće u dvanaestinama, jer je rimski
sistem mjera zasnovan na broju 12. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti
nasljednik na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u
Tuskulumu, smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane, tako da je Petar nasljeđivao sve.
Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje, a drugi drugo, smatralo se
da dijele imovinu na pola. Prema tome, ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu
ili zgradu, trebalo je da to učini u obliku legata. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i
dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari.
Supstitucije. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa,
ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut, a
rezervni – supstitut. Jednom institutu se može odrediti više supstituta, i obrnuto. Postoji obična
(vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik, a ako Petar ne želi ili ne
može neka nasljednik bude Pavle. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut
maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa, već i za slučaj
da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva, tj. prije vremena kada može da sastavi testament.
Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji.
Ostale odredbe. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate, kao oblik singularne
sukcesije za slučaj smrti, zatim fideikomisi. Ako ostavlja maloljetnu djecu, bilo da im određuje
nasljdni dio ili ne, dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Dešavalo se da u testamentu
paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio
testamentaria.
Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)
Većina antičkih naroda ne zna za testament. Rimljani, od najstarijih vremena znaju za testament i
široko ga koriste. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu
može biti i sam karakter svojine. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja
svojinom. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog
nasljeđivanja i oblika porodice. Da ne bi na nasljeđe došao brat, dekujus je testamentom određivao
svog sina za nasljednika. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda
nasljeđivanja.
Forme testamenta (240-241)
Testament calatis comitiis. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za
njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Kada je
vlast porodičnog straješine opala, kao i uloga kurijatskih komisija, testament se proglašavoa pred 30
liktora, koji su simbolizovali 30 bratstava.
Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno pred svojim
drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja, testament se zvao
in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska).
Mancipatio familiae. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka, kao što su: žene

29
i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije,
nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik, a najveći nedostatak
je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). Porodični starješina koji se u
proljeće dobro osjećao, a u jesen obolio, a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik, je sazivao
librepensa, svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja, uz
klauzulu da on tu imovinu preda trećem, recimo sinu, kada dekujus umre. To je posao per aes et
libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae.
To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. On spada u fiducijarne poslove, jer je prenosio
svojinu, ne definitivno, već uslovno. U praksi, taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. On je samo
formalno postajao vlasnik, a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj
odredio.
Testament per aes et libram. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament, vremenom je
od njega nastao pravi testament, koji je najprije usmen (nunkupacioni), a zatim pismen (tripartitni).
Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije, a pored njih službeni mjerač i
‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi
ius civile-a).
Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako
kako je na ovim tablicama i vosku napisnao, tako dajem, tako legiram, tako izražavam posljednju volju
i vi mi, Kviriti, tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim
tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama, a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam
svjedoka. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri
pravna sistema: civilnog, pretorskog i carskog). Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki
pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta
pretorskog prava.
Novi oblici. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan, za koji nisu bili
neophodni svjedoci), zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti
ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta
conditum).

25. Sloboda testiranja i Testamenti factio

Sa gledišta prava, sloboda testiranja nesumljivo postoji. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane
prevare, prijetnje, neopravdanog razvoda braka. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija, moral,
uticaj javnog mnjenja, cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih
opšteprihvaćenih načela. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri
sastavljanju testamenta. Kasnije međutim, religijske sankcije su manje djelotvorne, uticaj javnog
mnjenja slabi. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Javljaju se
dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo.
Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u
testamentu, bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. Civilno pravo
je u ovakve osobe ubrajalo sinove, koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim), a za ostale
ukućane, uključujući i kćeri, bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.
Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu
određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio
zaostavštine. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor, pravna nauka i imperatorove odluke.
Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i
sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba
(podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije
bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom
koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao
svoj zakoniti dio.
Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti
(tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom.
Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni
30
dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je
jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu
dijela koji pripada po zakonu.
Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni
uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom
periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za
sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u
suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju).
Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis
comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije
dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e.
žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog
perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je
bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu
mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i
otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na
testament.
Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da
budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki.
Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u
braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu
mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik
otpao) i pripadala je državnoj blagajni.
Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako
da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb.
U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio, primjenom
pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen
testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi
se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je
imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

26. Legati i Fideikomisi

Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u
testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje
dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator
dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice
koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram
konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji.
Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je
saglasnost volja darodavca i obdarenog.
Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko
je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se
pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti
priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe.
Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem,
legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem.
Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao
stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva
stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem.
Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala
obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija

31
koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem.
Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku
od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza
nasljednika u trpljenju, nečinjenju.
Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipio-unaprijed uzeti)
Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a
tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti
težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom
redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna
iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000
sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti
na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i
ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao
praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju
nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima,
poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo
ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.
Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na
mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova
porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu
obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet.
Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na
savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno.
Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog
kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez
određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno
lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a
to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti
najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje
imanja.
Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor,
koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je
razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi,
tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za
legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil.
Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva
pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

27. Prijem nasljeđa

Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati
zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom
redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću
porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio
način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je
slobodni građanin neće prihvatiti.
Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo
kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium
abstinentiae).

32
Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate
ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog akta koji se zvao krecija (cretio)
ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio).
Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili
mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano
primam ovo nasljeđe’’).
Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer
konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je
nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću,
naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja.
Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom
nasljednik, zauvijek nasljednik)
Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća
(hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja,
dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za
razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede
je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i
da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik
Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na
mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja
porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro
pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti
porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena.
Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije
uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom.
Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom
imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a
kasnije je prošireno na testamentalne.
Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca
dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje
dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to
legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika.
Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i
procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan
da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti
zaostavštine koja je popisana.
Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom
ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika.
Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine,
emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije
je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale
nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od dekujusa. Ako je iznos imovine koja se unosi
veći od dijela koji bi dobili, takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine.
Zaštita (249-250)
Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ, jer on dolazi na njegovo
mjesto kao opšti pravosljedbenik. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei
vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama), kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe
po civilnom pravu, interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske
nasljednike.
Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik
33
na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili
potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio
zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Tužilac je morao dokazati
svoje svojstvo nasljednika, što je obično lakše nego dokazivati svojinu.
Nasljednik prema pretorovom ediktu, od vremena kada je dobio zaštitu, kada je njegova državina
dobara postala cum re, mogao je podići interdictum quorum bonorum. Naziv je dobio, kao i većina
interdikata, po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati
stvari koje pripadaju zaostavštini, ali ne i dugove.
Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može
podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria.
Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno, bilo tuđim nasljednim dijelovima, bilo izdašnim
legatima, imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Činjenica koju je trebalo utvrditi
ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu.

34
35