H.

Arendt: VITA ACTIVA

LJUDSKA UVJETOVANOST

-izrazom vita activa H.A. označava tri temeljne ljudske djelatnosti

-one su temeljne jer svaka od njih odgovara jednom od osnovnih uvjeta pod kojima je čovjeku dan život
na Zemlji
-rad, proizvođenje i djelovanje
-condicio humana; obuhvaća uvjete pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji, ali i sve one uvjete koje čovjek sam
stvori, jer sve sa čime čovjek dođe u dodir postaje uvjetom njegove egzistencije
-izraz vita activa je star koliko i tradicija političkog mišljenja
-u S.V. je označavo prijevod Aristotelovog bios politikos
-Aristotel je razlikovao tri načina života koje su mogli birati slobodni ljudi (nezavisni od životnih nužnosti):
život tjelesnog uživanja

život posvećen stvarima polisa

život posvećen kontemplaciji i istraživanju

-dakle u antici je izraz v.a. označavao područje djelovanja
-sa nestankom antičkog grada-države izraz v.a. gubi svoje značenje i počinje označavati sve vrste djelatnosti (rad,
proizvođenje i djelovanje)
-nisu se rad i proizvođenje uzdigli do slobodnih djelatnosti (djelovanja), već se djelovanje (bez života kontemplacije)
spustilo
-kontemplacija je ostala jedini istinski način života
-prema tomu sada izraz vita activa obuhvaća sve ljudske djelatnosti i odgovara grč. askolia (nemir) kojim je Aristotel
označio one djelatnosti koje ne spadaju u bios politikos
-takav je ostao do početka modernog doba (Marxov i Nietzscheov hijerarhijski preokret)
-glavna briga vite contemplative (theorie) je iskustvo vječnog
-glavna briga vite active (praxis) je iskustvo besmrtnog, besmrtnost je trajanje u vremenu
-nasuprot njoj postoje smrtnici, ljudi u besmrtnom ali ne i vječnom Univerzumu
- zadatak i veličina smrtnika je u proizvođenju stvari koje su dostojne da budu neprolazne
- na taj način smrtnici mogu naći svoje mjesto u besmrtnosti
-iskustvo vječnog pripada viti contemplativi, filozofiji i kao takvo ono se može pojaviti samo izvan područja ljudskih
poslova i pluraliteta ljudi
(iskustvo vječnosti kao smrt, odnosno prestanak bivanja među ljudima)

JAVNO I PRIVATNO PODRUČJE

-razlika između javnog i političkog područja postoji od antike i odgovara razlici između kućnog i političkog
-pojavljivanje društvenog je relativno nova pojava

kućanstvo;
-ljudi su u kućanstvima živjeli zajedno jer su nagnani svojim potrebama, nužnostima
-pokretačka sila je bio život sam, opstanak; rad muškarca za izdržavanje pojedinca i rađanje žene za opstanak vrste
-ovladavanje nužnostima života u kućanstvu bilo je uvjet za slobodu polisa
-sila i nasilje su bili opravdani jer su jedina sredstva kojima se gospodari nužnošću (robovima) i postaje slobodan
-u kućanstvu je vladala ne-sloboda i nejednakost

polis;
-polis je bio područje slobode, koja je bitna za eudaimoniu
-u polisu vlada jednakost (u kućanstvu nejednakost)
-u S.V su se ta dva područja održala
-u modernom dobu dolazi do uzdizanja kućanstva i njegove ekonomije
-ono ulazi u javno područje i postaje briga svih
-tako se javlja društvo
-ono je zastrlo granicu između privatnog i javnog i promijenilo je značenje ta dva termina
-privatnost danas znači intimnost i kao takva je danas suprotstavljena društvenom području s kojim je zapravo
povezana (jer je sadržaj društvenog prije pripadao privatnom)
-društvo uvijek zahtijeva da njegovi članovi djeluju kao članovi jedne ogromne obitelji koja ima jedno mišljenje i
jedan interes (prije je taj interes u privatnom predstavljao gospodar kuće)
-danas interes i mišljenje društva predstavlja vladavina nikoga (to nije ne-vladanje) koje može biti jedan od
najokrutnijih i najtiranskijih oblika vlasti
-vladanje jednoga je zamijenio nitko (birokracija)
-nitko je jedinstvenost ekonomskih interesa i jedinstveno mišljenje društva kao cjeline
-društvo isključuje mogućnost djelovanja koje je ranije bilo isključeno iz kućanstva
-djelovanje je zamijenilo ponašanje prema konvencijama, normama i pravilima
-društvena znanost je ekonomska znanost sa svojim glavnim oruđem statistikom (matematička obrada stvarnosti)
-u društvu vlada uniformnost koja se određuje statistički
-nema natjecateljskog duha kao u antici, individualnosti

-izraz javno označava dvije pojave:

1. sve ono što se javno pojavljuje svatko može čuti i vidjeti
-za nas pojavnost tvori stvarnost
-ništa nema postojanje sve dok se ne deprivatizira
-stvarnost nam osigurava prisustvo drugih koji vide i čuju ono što i mi sami vidimo i čujemo
-u javnosti nemogu opstati nevažne stvari (ali i ljubav)
2. označava svijet sam, ukoliko je on svima nama zajednički; zajednički svijet
-javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i razdvaja (u masovnom društvu je on izgubio tu moć)
-zajednički svijet je ono u što ulazimo kada se rađamo i što napuštamo kada umiremo, i on nadilazi naš životni vijek
u prošlosti i budućnosti
-nestanak brige za besmrtnost u novom vijeku je dokaz o gubljenju javnog područja
-ljudi su stoljećima ulazili u javno područje jer su željeli nešto što će biti trajnije od njihovih zemaljskih života

RAD

-temeljni uvjet rada je život sam (rođenje, rast, propadanje), odnosno nužnosti života koje jedino on može
zadovoljiti
-on osigurava individualni opstanak i opstanak ljudske vrste
-proizvodi prozvođenja osiguravaju trajnost i postojanost; upotrebne predmete
-proizvodi djelovanja i govora su najmanje trajni, nemaju opipljivost
-proizvodi rada osiguravaju potrošna dobra koja nemaju postojanost i koja služe za neprekidnu potrošnju
-čovjek bez njih ne bi mogao živjeti
-prema tome je animal laborans prisiljen potrebama svojeg tijela, ne koristiti svoje tijelo slobodno (kao što h.f.
koristi svoje ruke)
-on je zatvoren u privatnosti svojeg tijela i besvjetovan je, protjeran iz svijeta
-rad je antipolitički način života; čovjek nije ni sa svijetom ni sa drugima, već sam sa svojim tijelom sučeljen sa
nužnošću samoodržanja
-(upotreba slugu je način da se ukine teret biološkog života; prema tome je ropstvo uvjet radničke klase)
-oruđa koja olakšavaju rad a.l. je izradio h.f.
-oruđa su svjetovni predmeti, što se najbolje vidi u radnom procesu gdje su oni jedino opipljivo što nadživljuje i
radni proces i potrošnju
-oruđa su za radnika trajnost i stabilnost svijeta
-alat u prizvođača ostaje u svakom trenutku sluga njegovih ruku
-alati i strojevi što ih koristi a.l. zahtijevaju da ih on služi, da prirodni ritam svoga tijela prilagodi njihovu
mehaničkom kretanju
-ono što vlada radnim procesom nije proizvod već kretanje samog procesa i ritam što ga on nameće radnicima
-rad za najbolje rezultate zahtijeva ritmično uređenu izvedbu (radničke pjesme)
-automatizam su sva kretanja koja se odvijaju sama od sebe i koja su stoga izvan domašaja voljnog i svrhovitog
uplitanja
-podjela rada; izrasta izravno iz radnog procesa (i ne bi se smjela zamijeniti za prividno sličan princip usavršavanja u
proizvođenju)
-temelji se na činjenici da dva čovjeka mogu spojiti svoje radne snage i ponašati se kao jedan
-podjela rada je suprotnost surađivanju
-rad ne zahtijeva stručnost te je radna klasa multicipliranje primjeraka, ljudi bez individualnosti i identiteta
-radno drušvo počiva na istosti, a ne na jednakosti (zajedno raditi kao jedan)
-svaki je član zamijenjiv drugim
-djelatnost rada, kao djelatnost koja zadovoljava potrebe ljudskog tijela, nema kraja i ne ovisi o smrti
-kraj može biti u potrošnji ili nestanku radne snage, a nijedno od njih nije konačno
-beskrajnost radnog procesa je osigurana potrebama potrošnje koje se stalno obnavljaju
-beskrajnost proizvodnje se može osigurati samo ako njezini proizvodi izgube upotrebni karakter i postanu predmeti
potrošnje (tj. ako se izgubi razlika između upotrebe i potrošnje)
- upravo je u moderno doba, nakon industrijske revolucije proizvođenje zamijenjeno radom
-tako su sve stvari modernog svijeta postale proizvodi rada, čija je sudbina da se troše
-ideali h.f., proizvođača svijeta (stalnost, postojanost, trajnost) su žrtvovani obilju ideala a.l.
-živimo u društvu radnika, jer je jedino rad sa svojom prirođenom plodnošću podoban za stvaranje obilja
-pošto su rad i potrošnja dva stupnja istog procesa koji je čovjeku nametnula nužda života može se reći da je
društvo radnika = društvo potrošača
-u moderno doba je došlo do emancipacije rada i radničke klase (prava...)
-iako je ta emancipacija ukinula nasilje, ona nije donjela i slobodu, već nužnost u njenom najosnovnijem obliku
-tu opasnost da emancipacija rada neće objaviti slobodu nego da će potjerati čovječanstvo pod jaram nužnosti,
opazio je Karl Marx koji je tvrdio da cilj revolucije ne smije biti emancipacija radničke klase, nego emancipacija
čovjeka od rada
-Marx je onda mislio da će slobodno vrijeme a.l. učiniti proizvodnim, tj. da će on početi gajiti druge više djelatnost
-prema H.A. Marx je u zabludi jer slobodno vrijeme a.l. se troši jedino u potrošnji
-ako bi se ta utopija ostvarila (a može ju omogućiti automatizacija) ostao bi još jedino napor potrošnje
-to bi dovelo prema h.a. do uništavanja biološkog života, sve dok čovječanstvo, potpuno oslobođeno okova boli i
napora, ne bi bilo slobodno da troši cijeli svijet
-uspon rada sa najnižeg na najviši polođaj ljudskih djelatnosti; započinje kada je Locke otkrio da je rad izvor
vlasništava, nastavlja se kada je Smith otkrio da je rad izvor bogatstva i kulminira kada Marx vidi rad kao izvor
produktivnosti i same čovječnosti čovjeka
-marx je definirao čovjeka kao a.l. i onda ga je uveo u društvo gdje ta najčovječnija moć više nije nužna
(emancipacija čovjeka od rada)
-razlika rada i proizvođenja;
-u antici, pošto su i rad i proizvođenje bili smješteni u nužnosti (nisu bile dio bios politikos)
između njih se ne pravi razlika
-to su ropska zanimanja koja osiguravaju slobodu gospdara
-u novom vijeku dolazi do prevrata tradicije i rad postaje najviša vrijednost, ali i dalje nema teorije koja bi
razlikovala rad i prozvođenje
-Marx, Smith i Locke razlikuju; a) produktivni i neproduktivni rad
b) kvalificirani i nekvalificirani rad
c) fizički i umni rad

PROIZVOĐENJE

-temeljni uvjet mu je svjetovnost

-ono prolaznost života obdaruje određenom mjerom stalnosti i postojanosti
-proizvodi proizvođenja su predmeti za uporabu i imaju svoju trajnost
-posao h.f., se sastoji u reifikaciji (opredmećivanju, činjenju nečega stvarnim, predmetnim)
modela
-model prethodi, vodi i nadživljuje proizvodni proces, spreman da ga se multiciplira bezbroj puta (za razliku od
pukog ponavaljanja koje obilježava rad; potrebe i želje dolaze i odlaze be čvrste egzistencije)
-fabrikacija ima određen početak i predvidiv kraj (rad ima cikličko kretanje koje nema ni početak ni kraj)
-oruđa kod h.f. su sredstva koja služe za izrađivanje proizvoda
-h.f. koristi mjerila sredstava i ciljeva (cilj opravdava sredstva)
-kada izradi finalni proizvod ista mjerila se primjenjuju i na sam proizvod
-kod h.f. sve mora biti upotrbljivo
-prema tome proizvod nikada ne može krajnji cilj (iako on predstavlja svršetak procesa fabrikacije), on postaje
upotrebni predmet(stolica, sredstvo za udoban život, razmjenu)
-poteškoća utilitarizma je beskrajni lanac sredstava i ciljeva, a da se nikada ne dođe do principa
-h.f. je nesposoban za razumijevanje smisla (kao što je a.l. nesposoban za razumijevanje instrumentalnosti);
besmislenost postaje cilj za sebe
-proizvođač jedini ima moć izgradnje svijet, ali ako tim svijetom nastave djelovati mjerila sredstva i cilja kao u
procesu proizvodnje, taj svijet postaje bezvrijedan
-jedini izlaz iz te besmislenosti za h.f. je antocentrički utilitarizam
-u njemu krajnji cilj je čovjek koji okončava mjerila sredstva i cilja
-on nalazi svoj najviši izraz u Kantu (nijedan čovjek ne smije postati sredstvom za neko cilj,
svako je ljudsko biće svrha u sebi
-Protagora (čovjek je mjera svih stvar), Platon (Bog je mjera svih stvari)

DJELOVANJE
-osnovni uvjet djelovanja i govora je pluralnost
-ono se može odvijati jer pluralnost ima dvojak uvjet jednakosti i različitosti; naime svi smo mi isto, ljudi i zbog toga
se možemo razumjeti; s druge strane svi smo mi kao ljudi različiti, jer da nismo djelovanje i govor ne bi imali smisla
-tu jedinstvenu ralzličitost otkriva djelovanje i govor; ljudi sebe razlikuju
-djelovanje je jedina djelatnost koja se odigrava izravno između ljudi
-bez djelovanja i govora ljudski život ne bi bio ljudski; ono je bitna karakterisitka ljudskosti
-(robovi koji su robovali nužnosti u antici se nisu smatrali ljudima)
-djelovanje i govor su blisko povezani; jedno bez drugog nije moguće
-djelovanje se očituje u tome da jedino čovjek može djelovati, a to znači započeti nešto novo, poduzeti inicijativu,
učiniti nešto nevjerojatno, neočekivano...
-djelovanje kao započinjanje nečeg novog uvijek upada u splet drugih djelovanja (u splet ljudskih odnosa), te
zajedno pokreću nov proces
-djelovanje i govor okruženi su i u stalnom dodiru su sa spletom činova i riječi drugih ljudi
-proizvodi djelovanja nisu opipljivi, te su najmanje trajni
-proizvodi čistog djelovanja su pripovjesti, koje se onda kasnije mogu zabilježiti (spomenici, dokumenti, umjetnička
djela...)
-izvorni lijek za krhkost ljudskih stvari u Antici je bio polis
-polis je osiguravao da najlomnije od ljudskih djelatnosti, djelovanje i govor postanu neprolazni
-polis je bio vrsta organiziranog pamćenja, on je bio organizacija ljudi kakva nastaje iz zajedničkog djelovanja, a ne
puka fizički određena država
-djelovanje, odnosno pripovjest nema svog autora, ona otkriva djelatnika, ali on nije njen autor
-djelovanje probija sve granice; ono je bezgranično
-tu bezgraničnost mogu ograničiti ljudske institucije i zakoni, ali su nemoćne pred nepredvidljivošću djelovanja (jer
priča svoj značaj dobiva tek kada je završena)
-djelovanje ima nevolju koja se očituje na tri načina; nepredvidljivost njegova ishoda, ireverzibilnost procesa i
anonimnost njegova autora
-zbog te nevolje ljudi su tražili zamjenu za djelovanje u jednoj djelatnosti, gdje bi jedan čovjek ostao gospodarom
svojih postupaka
-to se zove zamjena spravljanja za djelovanje
-svaki pokušaj da se ukine djelovanje ukida i pluralnost, a time i javno područje
-time se čovjeku ukida i bitno svojstvo ljudskosti
-ljudi su muku rada eliminirali tako da se proizvođenje počelo zbivati na način rada, ali oni nikad neće moći ukinuti
ili kontrolirati proces djelovanja, jer se snaga procesa djelovanja nikada ne iscrpljuje (kao u proizvođenju sa
proizvodom)
-procesi djelovanja imaju neograničeno trajanje i zato ga ne možemo predvidjeti
-čovjek koji djeluje zapravo nezna što čini, ali je uvijek kriv za konsekvencije
-mogući spas od ireverzibilnosti (nemogućnosti da opozovemo ono što smo učinili) jest u sposobnosti praštanja
-spas od nepredvidljivosti, neizvjesnosti budućnosti je u sposobnosti da se daju obećanja