HEGEL - Osnovne crte filozofije prava

1. Duh

Duh je svrhoviti um, negacija prirode, koji se dijalektikom povijesti razvija kroz
tri faze: subjektivni, objektivni i apsolutni. Duh je uvijek čista aktivnost, razvija
se prema kompleksnijim formama i preuzima u sebe sve staro tvoreći novo.
Njegov konačan rezultat je samosvijest o vlastitoj samosvijesti kao uzroku
sebe sama, a da je apsolutan, to znači da je imanentan svijetu kao sistem
racionalnih struktura. (u svemu je)

2. Subjektivni duh

Pojedinačna svijest vezana za neko tijelo. Razlikuje se od instinkta ili

osjećaja, a uključuje instance svijesti poput mišljenja ili volje. U dijalektičkom
razvoju subjektivni duh je jednostran. Tri momenta subjektivnog duha: duša,
svijest, psihologija.

3. Objektivni duh

Objektivni duh je duh združenih pojedinačnih svijesti, vanjski ili opći duh koji
se još može shvatiti i kao duh vremena - to je ljudski svijet kako se konstituira,
a u njemu je najvažniji pojam prava koji čini sam sadržaj objektivnog duha. U
dijalektičkom razvoju, objektivni duh negira subjektivni, ali je i sam jednostran.
Tri momenta objektivnog duha su apstraktno pravo, moralitet i običajnost.

4. Apsolutni duh

Apsolutni duh je dovršenje i ozbiljenje pojma duha u vidu umjetnosti, religije i

filozofije. U jedinstvu općeg i posebnog, subjektivnog i objektivnog, pojma i
stvarnosti, apsolutni duh postaje beskonačan tako što je objekt samog sebe
reflektirajući na ostalo. Duh koji je duh za duh, i takav otkriva istinu. To je Bog.

5. Ideja

Ideja je jedinstvo pojma i objekta, aktualizacija koja nosi istinu u sebi i za

sebe. Ideja nije entitet uma, pa da bi bila predstava ili osjećaj, partikularnost ili
ideal, nego je racionalan osjećaj svrhovitosti određen samim sobom. To znači
da je proces po sebi i centralno mjesto povijesti: logička ideja uvjetuje prirodu,
koja uvjetuje negirajući duh, koji uvjetuje negirajuću logičku ideju. Tri
momenta ideje čine: život, kognicija, apsolutna ideja.

6. Pojam

Pojam je inicijalni plan, kretanje logičkog mišljenja do samosvijesti. Pojam je

ono od čega se kreće, potpuno integriran u povijesni razvoj dovodi do
spoznaje istine o pojmu i istovremeno otkriva njegove zbiljske forme. Pojam i
zbiljske forme pojma (egzistencija) su kao duša i tijelo. Budući da jedino
pojam sam sebi daje zbiljnost, sve ostalo je prolazno, stoga je pojam ono
trajno i supstancijalno u kontingenciji pojava.

7. Dijalektika

Kao samo-artikulacija pojma, dijalektika je njegov pokretački princip,

apstraktna forma napredovanja u kojoj se razvoj odvija razrješenjem
proturječnosti da bi doveo do konačne spoznaje, samosvijesti pojma o pojmu.
Zakon dijalektike zakon je povijesti, metodom dijalektike ljudi (povijest) se
približavaju bitku. Kao metodu Hegel primjenjuje dijalektiku za objašnjenje
čitavog svog sistema, što uključuje i dijalektiziranje razvojnih faza prava. U
drugoj fazi duha, objektivnoj fazi, odgovaraju faze apstraktnog prava i
moraliteta, koje dovode do faze običajnosti, a u njoj se ponovno oblikuju tri
faze, obitelj i građansko društvo koji dovode do države.

8. Povijest

Povijest je razvoj svijesti duha o pojmu slobode, to je svrha povijesti.

9. Apstraktno

Apstraktno je ono univerzalno, dijalektički jednostrano, što kao prostor

mogućnosti nema sadržaja. U dijalektici, apstraktno uvijek pripada prvoj fazi,
iz koje slijedi partikularizacija, da bi došlo do ujedinjenja. U pravu, apstraktno
pravo je ono što dopušta djelovanje, gola mogućnost.

10. Zbilja

Zbilja je aktualitet (aktualnost) koji nije mogućnost nego je zrelost onoga što
postoji. Zbilja može biti samo jedinstvo univerzalnog i partikularnog, odnosno
ideja kao jedinstvo pojma i objekta. Zbilju valja razlikovati od “stvarnosti” koja
je samo moment zbilje.

11. Univerzalno

Univerzalno je ono odredivo i pronađivo, u svima zajedničko, što je opće. Za

Hegela su pojam “ovdje” i “sada” univerzalni. Univerzalnost kod Hegela može
biti i “prazno” i “potpuno”.

12. Partikularno

Partikularno je ono što je posebno, što se zadobiva ili odabire. U fazi

partikularizacije dolazi do “oposebljavanja”.

13. Individualno
Individualno je jedinstvo univerzalnog i partikularnog, odnosno povratak
univerzalnom nakon partikularizacije. Termin “individualno” predstavlja “jedno”
u smislu “jedinstva”, združenosti i neantagonizma.

14. Volja

Volja je način mišljenja koji sadržaj mišljenja prenosi u zbilju. Time izražava
namjeru htjeti nešto. Time da hoće volja iskazuje slobodu, a time da je
slobodna, daje mogućnost prava, pa je tako sloboda volje supstancijalitet
prava. Volja ima tri momenta: univerzalna, partikularna i individualna; a u
pravu ima tri faze; kao neposredna (apstraktno pravo), kao subjektivna
(moralitet) i kao jedinstvena (običajnost), te se razlikuje u sadržaju.
15. Univerzalna volja

Univerzalna volja je prvi moment volje, pomoću kojega se čovjek razlikuje od

životinje, te omogućuje stvaranje identiteta spram raznolikosti. Univerzalna
volja omogućuje potpuno apstrahiranje od svakog sadržaja i svakog htijenja, a
u krajnjoj instanci omogućuje vraćanje u čisto “Ja”, koje je opće. Takve čiste
apstrakcije nisu samo dio jedne individue i njene svijesti, već su dio svih,
odnosno dio duha. U praksi, primjer manifestacije takve univerzalne volje su
samoubojstvo i mističko iskustvo.

16. Partikularna volja

Partikularna (ili posebna) volja je drugi moment volje koji uz mogućnost

apstrahiranja posjeduje i mogućnost razlučivanja. To znači da se njome
otkrivaju različitosti, odnosno da se ona na nešto usmjerava i prema tome
odnosi. Partikularna volja tradicionalno se uzima kao slobodna volja, ali kod
Hegela je ona samo drugi moment. Hegel ustanovljuje: istina je da biramo što
ćemo i kako ćemo, ali ne biramo i samo biranje.

17. Individualna volja

Individualna volja (ili jedinstvo volje) je treći moment volje u kojem se

ujedinjuju univerzalna i posebna volja na način da se volja usmjerava na
posebno i posebno razlučuje, ali zadržava i opći pregled, mogućnost
apstrahiranja i mogućnost odlučivanja. Volja tako ima samu sebe za objekt, a
to znači da se u individualnoj volji postiže sloboda. Novostvorena sloboda
volje je most između individue i društva.

18. Razvoj volje u pravu

Univerzalna/neposredna volja nastaje u apstraktnom pravu (formalnom),

prvom momentu objektivnog duha, a predstavlja volju u sebi i slobodu od
nečega. To je prosto htijuće, mogućnost; naprosto hoću. U njoj dolazi do
apsolutnog apstrahiranja od htijenja, to je naprosto prazan prostor
mogućnosti. Partikularna (posebna) volja nastaje u moralitetu, drugom
momentu objektivnog duha, a predstavlja volju za sebe i slobodu za nešto. To
je subjektivno određenje spram općosti, usmjeravanje na nešto, isticanje
egzistencije Ja, odabiranje svojih definicija, biranje onoga s čime i kako će se
živjeti. Individualna volja nastaje u običajnosti, trećem momentu objektivnog
duha, a predstavlja volju u sebi i za sebe. Volja je sada svjesna same sebe, a
u htijenju drugoga ostaje pri sebi, te tako doživljava samoodređenje.

19. Mišljenje

Umna aktivnost kojom zahvaćamo sebe, a njome se razlikujemo od životinje.

Mišljenjem također zahvaćamo sve što činimo, dok druga osjetila ne
zahvaćaju mišljenje. Mišljenjem konstituiramo bića, a voljom mišljenje
prenosimo u praksu, u htijuće.

20. Razum

Razum je dio intelekta koji se bavi analizom nužnih pojmova (pojmova kako ih
shvaća tradicija, ne Hegel).

21. Subjektivitet

Subjektivitet je prvi moment pojma, a kao volja, to je sloboda koja u sebi kao
volja bitkuje.
22. Objektivitet

Objektivitet je drugi moment pojma, a kao volja to je svrha koju volja izvodi.
Svrhom se daje neposrednost izvanjskog opstanka, određuje egzistencija.
Objektivni sadržaj je onaj koji je sve ono što sebi radimo predmetom,
stavljamo si nasuprot, ali se time poima i neposrednost postojanja u kojemu
se treba realizirati svrha.

23. Predmet

Predmet je sve ono što ima sadržaj i svrhu. Predmet se objektivira.

24. Po sebi i za sebe

Nešto što je po sebi nema svoje određenje nego sadrži samo mogućnost koja
se treba aktualizirati. Ono je implicitno i zahtijeva partikularizaciju. Nešto za
sebe je ono što se artikulira.

25. Sloboda

Sloboda je ono što je centar samog sebe, neovisno ni o čemu van sebe.
Slobodna misao kreće iz sebe i poznaje se kao ujedinjeno s najdubljom
istinom o sebi. Ideja prava je sloboda. Sloboda je temeljno određenje volje.
Ideja slobode opstaje samo u državi.
26. Osoba

Osoba je ovlaštenje u slobodnoj, apstraktnoj volji. Osoba je subjekt koji je za

sebe slobodan i sebi da je postojanje u drugim stvarima. To je poznavanje
sebe kao predmeta. Osobom se postaje stjecanjem vlasništva. To je prvi
definiens osobe uopće. Biti osobom znači imati vlasništvo.
27. Pravo

Pravo je neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan način.

Pravo je temeljni pojam i razvitak objektivnog duha, a slobodu u zbilji postiže
formiranjem zakona. Još: Pravo kao imanentna pravila volje u povijesnim
uvjetima.

28. Apstraktno pravo

Apstraktno pravo je formalna koncepcija prava koja daje dopuštenje

djelovanja, ne ugrožava prava drugih i nema posebne interese. Apstraktno
pravo je gola mogućnost. U apstraktnom pravu individua postaje osobom.
Apstraktno pravo ima tri momenta: vlasništvo, ugovor i nepravo.

29. Vlasništvo

Vlasništvo je odnos osobe i stvari koje mu podaruju slobodu, stoga

egzistenciju. Vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao
osoba tek putem vlasništva jer tu aktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari,
i tako one postaju moje. Tek u vlasništvu osoba opstoji kao um. Vlasništvo
ima tri momenta: zaposjedanje, upotreba i otuđivanje.

30. Ugovor

Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke. Oni koji sklapaju ugovor se
moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te tada vlasništvo jednog
može preći u vlasništvo drugog zajedničkom voljom. To posredovanje da se
vlasništvo nema samo s pomoću neke stvari i moje subjektivne volje nego isto
tako s pomoću jedne druge volje, i da se ono može imati u jednoj zajedničkoj
volji čini sferu ugovora.

31. Pojava društvenog ugovora kod Hegela

Ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnog sporazuma. Stoga država ili
brak ne mogu biti uređeni ugovorom jer ugovor ne prelazi sferu privatnog
zakona. U kontekstu države, nije moguće tek tako birati tko će ući ili izaći iz
države, ona je po sebi svačija nužnost koja upravlja građanskim društvom
temeljenim na interesu. Društveni ugovor, dakle, ne može sklopiti individua
koja još ne razlikuje posebno od općega, tj. zajedničkoga; i da bi nešto kao
društveni ugovor bilo, ono prethodno mora biti prirodno stanje.

32. Nepravo

Nepravo je zakidanje prava. U odnosima među osobama događa se povreda

prava kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji. Kriminalac krši zakon
koji je opći, i izvan njega. Čin zločina je negacija prava, i nakon zločina slijedi
kazna kao negacija negacije.
33. Moralitet

Moralitet je samoodređenje slobodne volje, subjektivna volja nastala u reakciji

u poretku s drugima. Nitko ne može i nema pravo prodirati u sferu moraliteta.
To je partikularizirana volja u tri momenta: naum/predložak i
odgovornost/krivnja (kao svijest o djelovanju), namjera i dobrobit (kao svijest o
posljedicama), te dobro i savjest (kao svijest o dužnosti).

34. Običajnost

Običajnost je ideja slobode kao živo dobro, koje u samosvijesti ima svoje
znanje, a s pomoću njegova postupanja i svoju zbiljnost. Običajnost je
jedinstvo univerzalne volje općega i partikularne volje pojedinca. U
običajnosti, volja je svjesna svojih dužnosti, pa se običajnost zbiva kada
djelujemo po dužnosti, a pravo se ostvaruje kroz institucije običajnosti: obitelj,
građansko društvo i država.

35. Obitelj (ili porodica)

Obitelj je običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga ljubav i osjećaj

zajedništva, a pojavljuje se kao negacija sirovih potreba, te služi pripremi
života u društvu i državi. Obitelj ima tri momenta: brak, obiteljsko vlasništvo i
razrješenje obitelji.

36. Brak

Brak je pravna običajna ljubav - monogamna veza žene i muškarca koja

nastaje iz ljubavi i zajedničkog pristanka. Brak nije samo fizička spolnost, niti
je stvar upotrebnog ugovora, niti je samo stvar ljubavi; već sva tri aspekta u
jednom.

37. Dobro obitelji

Dobro obitelji kao vlasništvo i kapital; obiteljsko vlasništvo je zajedničko svim

članovima obitelji, a njime kao glava obitelji upravlja otac.

38. Razrješenje obitelji

Do razrješenja obitelji dolazi odlaskom djece, razvodom roditelja ili smrti

roditelja. Do tada, najvažniji posao obitelji je odgoj, koji ima dva cilja:
usađivanje etičkih, običajnosnih principa, te uzdizanje iz instinktivnog nivoa do
toga da postanu samostalne ličnosti.

39. Društvo

Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, odnosno sfera rada i interesa.

40. Građansko društvo

Građansko društvo je zajednica pojedinaca koji slijede zadovoljenje svojih

potreba. Građansko društvo je poveznica obitelji i države, odnosno bitna
pretpostavka države. Hegelova klasifikacija građanskog društva zapamćena
je po razdvajanju od države koja ima viši smisao od regulacije odnosa među
ljudima. U građanskom društvu odnosi se uređuju u tri momenta: sistemu
potreba, pravosuđu, te policiji i korporaciji.

41. Potreba i interes

Potreba je svijest o nedostatku. Interes je svijest o potrebama, također i:

medijator racionalne razmjene, osnova građanskog društva.

42. Sistem potreba

Sistem potreba je ekonomijsko uređenje građanskog društva, sistem koji

rješava medijacije pojedinaca, rješava interese. Za razliku od životinja ljudi
imaju uvijek nove i sve veće potrebe. U zadovoljavanju tih potreba ljudi su
upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se zadovoljava neka
od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti. Individue su
okrenute neovisnom samointeresu, nemotivirane ljubavlju ili općim dobrom,
kreiraju podjelu rada, što kreira staleže: zemljoradnici, zanatlije i službenici.

43. Pravosuđe

Pravosuđe je sistem provedbe apstraktnog prava kodificiranog u zakon. Da se

“ja” shvati kao opća osoba, u čemu su svi identični, pripada obrazovanju,
mišljenju kao svijest pojedinca u obliku općenitosti. Čovjek vrijedi tako jer je
čovjek, a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan. Svatko ima
pravo biti osobom i imati privatno vlasništvo, te je potrebno da su zakoni opći,
obvezujući i objelodanjeni. Njihovo kršenje vodi kazni.

44. Policija i korporacije

Policija je prirodni proizvod antagonizma građanskog društva, a nastaje zbog

potrebe za zaštitom sistema potreba. Hegel Policiju razumije u širokom smislu
kao javnu službu (opća moć) u građanskom društvu. Osim borbe protiv
zločina, policija djeluje kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu,
obrazovanje i organizira pomoć siromašnima. Policija je predostrožnost spram
slučajnosti i briga oko posebnog interesa kao nečega zajedničkog.
Korporacije su slobodna udruženja ljudi, osobito svojstvena zanatlijskom
staležu. Korporacija ima pravo brinuti sa za svoje vlastite interese, ali je i
zakonom obvezana voditi brigu. Pod korporacije Hegel uzima u obzir i
organiziranje religijski orijentiranih skupina.
45. Država

Država je zbiljnost običajnosne ideje i supstancijalne volje - ono umno,

organizam koji se odnosi na sebe, neposredna egzistencija u običaju,
posebna egzistencija u svijesti pojedinca. Praktički, država je politička
zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja, tj. subjektivni
duh, partikularnu volju. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika u
državi su dokinuti. Država tako predstavlja sintezu principa koji vladaju u
prethodnim stupnjevima razvoja duha: spaja općost (osjećaj općeg dobra) i
partikularnost (slobodu pojedinačnih interesa) i razara odnos gospodar-rob.

Država omogućuje ozbiljenje ideje ćudorednosti i slobode. Kroz ideju slobode

u državi se ozbiljuje objektivni duh u procesu svjetske povijesti. Država ima tri
momenta: unutarnje državno pravo, vanjsko državno pravo i svjetsku povijest.

46. Unutarnje državno pravo i njegovi momenti

Unutarnje državno pravo je uređenje države za unutarnje odnose. Sastoji se

od tri momenta: monarha/kneza kao donositelja odluke i izvršne egzekutive,
biran je nasljednim sistemom kako ne bi bilo privatnog interesa ugovorima,
odabran od Boga, dolazi od prirode. Drugi moment čini upravna vlast koja
provodi odluke formalnom odlukom kneza, čini je visoko obrazovan i
inteligentan stalež, najčešće službenici. Treći moment čini legislativa,
odnosno parlament od dva doma. Gornji dom sačinjavaju zemljoposjednici, a
donji zanatlije i opći stalež, te čine to preko predstavnika, budući da Hegel
smatra kako mase nemaju dovoljno obrazovanja.

47. Ustav

Ustav je temelj slobode, razvijena i ozbiljena umnost i čvrsta baza države.

48. Vanjsko državno pravo

Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One

nisu poput osoba u građanskom društvu, koje idu svaka za svojim
partikularnim interesom u kontekstu opće međuzavisnosti ; one su sasvim
autonomne, nezavisne, ali ipak imaju neke odnose međusobno, i sve se
njihove prepreke rješavaju samo ratom. Za Hegela, rat je normalna pojava,
nužna pojava, te za razliku od Kanta nema ideju vječnog mira.

49. Svjetska povijest

Svjetska povijest je povijesni proces razvitka svijesti slobode; od istočnih

naroda, preko Grčke i Rima, do Prusije i modernih država. Ideja svjetskog
razvoja izražena je u modernoj državi kao ostvarenju slobode svih. Tek u
modernoj državi se ozbiljuje sloboda i to kao sloboda sviju.
50. Zadaća filozofije

Zadaća filozofije nije da podučava kakav bi svijet trebao biti, već da pojmi ono
što jest: da pojmi um, koji se pak utjelovljuje u državi, tj. da državu misli kao
zbilju uma. Filozofija prava za predmet ima pojam prava, ideju prava i
ozbiljenje ideje, to je njen cilj: razumjeti pravo.

51. Transhistorizam kod Hegela