Ostala sam u Sarajevu zbog njegovog kozmopolitizma kakvim se mogu ponositi samo mega

polisi kojima je to u prirodi, veliki su, moćni, apsorbiraju kulture i tradicije, melju ih u jednu
kolorističnu paletu prožimajućih iskustava i gradeći tako meta kulturu pangeističkog duha.
Nema mnogo gradova takav duh i to nije šuplja! To je naš život koji je definiran prihvaćanjem
različitosti i drugačijeg, naravno ne uvijek sa širokim osmijehom, češće s podignutom obrvom i
podozrivim pogledom ali na kraju, ipak s prigrljenjem. U sedmici u kojoj se održavala
konferencija „Beyond Europe“ internacionalnog karaktera, u kojoj je učestvovalo više od
trideset zemalja sa popratnim koncertnim sadržajima, međunarodni simpozij Medicina bez
granica: zdravlje i liječenje u osmanskoj Bosni na kojoj učestvuju brojni eminentni naučnici iz
BIH i inostranstva te internacionalni Sarajevski dani poezije(hvala Gorčin Dizdar na ovim
podacima), dok danima grad oživljava reflektorima projekta Kultura na ulice koji od trgova, ulica
i parkova pravi ateljee i scene, nakon sjajne premijere predstave “Umjetnik u gladovanju“
jednog hrabrog mladog reditelja Alena Šimića, dok čekamo još jednu subverzivnu predstavu
koja će u Sarajevo donijeti potpuno nov, autentičan i provokativan performativni izraz, dok
grad blista mladošću malih i velikih matura onako kako samo juni zna blistati…desi se javna
lomača jedne mini suknje!
Isti dan sam na konferenciji u Beogradu koja je bila posvećena Kulturnoj diplomaciji i ulozi
kulture u međunarodnim odnosima, izlagala rad koji je govorio o važnosti umjetnosti u
opkoljenom Sarajevu ističući njen pluralistički karakter.Govorila sam o fenomenu umjetnosti
tokom opsade, o muzici koja je, u modernom koncentracionom logoru korespondirala i upijala
sve aktuelne svjetske tokove, o izložbi koja je trebalo da bude dio najvećeg bijenala umjetnosti,
onog u Veneciji ..govorila sam o svom gradu, onako kako ga uz sva dnevna razočarenja, istinski
doživljavam.
A onda jedna Lidija zapleše kao Esmeralda Viktora Igoa i neka se strašna licemjerna moralna
lavina na nju sruči.
Da se razumijemo, ja danima i godinama pišem i javno govorim protiv muzičkih sadržaja koji
“arlauču“ iz užeg gradskog jezgra. Umjesto jazz barova, restorana, pubova pa i kabare barova ili
barova sa etno muzikom u izvođenju umjetnika/ca poput Amire Medunjanjin ili Damira
Imamovića, dakle, sadržaja koji bi turistički predstavio prožimajući i jedinstveni sudar istoka i
zapada u Sarajevu, iz najljepše ulice u gradu- Štrosmajreve, godinama vrište seksistički sadržaji
koji žene nazivaju sponzorušama a dječacima nude romantiziranu sliku balkanskog kriminalnog
miljea, afirmišu laku i sumljivu lovu, auta, droge i šta sve ne .. I da ispred Katedrale u Sarajevu
treba da svira samo klasična muzika kao što oko škola ne bi trebali biti nargila barovi(a
uglavnom su oko njih), djeca iz osnovnih škola ne bi smjela biti u mogućosti da kupe cigare,
alkohol ali ni nargilu. Da ne pominjem potpuno aksesibelnu ponudu narkotika osnovcima ( ova
rečenica dolazi iz glave jednog osnovca) ali to je druga tema. Dakle, na žalost, postoji Sarajevo
kojim vlada šund, kič, nasilna orijentalizacija bazirana na suštinskom nepoznavanju o
orijentalne kulture i o svemu tome se rijetko ili nikako ne govori. Sve dok jedna zgodna
Splićanka u ružičastom minjaku ne dođe snimiti spot za svoj pjesmuljak u centar grada. A onda
krenu moraliteti i ograđivanja.
Istražila sam studiozno sadržaj pjesme i nije ništa manje ili više trash od onoga što je “na
meniju“ čak i onih objekata koji su bili korifeji alternativne muzičke scene tokom opsade
Sarajeva o kojoj sam između ostalog govorila na konferenciji. Ono što mi je bilo vrlo simpatično
je zapravo Lidijina reakcija na cijelu priču sažeta u pitanju da li vam je moj seksipil jedini
problem (parafraza). Naravno da nije jer je uz sve gore navedeno, kilogram trešanja košta deset
maraka, kilogram lososa šezdeset, sa zebnjom čekamo zimu i sezonu grijanja a u proteklih šest
godina našu zemlju je napustilo pola miliona ljudi. Osim egzistencijalnih problema koji su
primarni, naravno, plaši me, kao majku dvije djevojčice, koje su Jovanke Orleanke u pohodu na
klišeje i stereotipe, odnos prema ženi u javnosti na Balkanu, bilo da jer ona umjetnica,
političarka, pjevačica.. Ona je često kritizirana zbog dužine suknje, previše otkrivena, pokrivena
(jednako mi je strašan napad na pravo izbora na pokrivanje u skladu s vjerskim osjećanjima žene
i o tome sam prije dvadeset godina snimila video rad Mahrem, koji je bio predstavljen na
brojnim internacionalnim umjetničkim festivalima, poput Bijenala mladih umjetnika u Napulju,
2004 godine), žena je uvijek nečija ljubavnica, supruga, kćerka..žena je svojina svedena na tijelo
o kojem valjda, nema prava da odlučuje sama! Nije rijedak slučaj da se romantiziraju ratovi
preko ženskih tijela od otmice Sebinjanki, Tindarovih kćeri Helene i Klitemnestre, pa do Katarine
Medići.. No prilično je neprihvatljivo da danas, kada se propituju rodni stereotipi, kada se
pojavljuje potreba da se žena/muškarac doživljava, prije svega, kao ljudsko biće, danas kada
uspavljujemo djevojčice Pričama za laku noć -Djevojčice buntovnice učeći ih primjerima onih
koje su mijenjale svijet, pojavljuje potreba za dehumanizacijom žene u javnom diskursu. Dobar
primjer je i medijski linč koji traje decenijama nad Vlatkom Pokos, kojoj se danas osporava i
pravo na starenje, koju kroz cijelu karijeru prati zakačeno zvono glupače bez jasnog argumenta
zašto je tako. U jednom intervju Vlatka je progovorila o zlostavljanju u vezi izjavivši
 “Da, bila sam i fizički zlostavljana u svojoj dugogodišnjoj vezi. Treba reći da se to u našoj vezi dogodilo
nekoliko puta i bilo je šokantno. Teško je samom sebi priznati da se naš idealizirani princ na bijelom
konju pretvorio u primitivnog slabića koji se s vlastitom djevojkom obračunava šakama. U mom slučaju
radilo se o patološkoj ljubomori i muškoj nesigurnosti, koja se manifestirala ponižavanjem pred muškim
čoporom, jeftinim prevarama i razlicitim zabranama uključujući obavljanje mog posla, pjevačkih i
voditeljskih gaža. Upravo je to bio okidač za fizički napad u kojem sam završila na podu i bila
iscipelarena… I danas plačem dok govorim o tome, toliko je bilo strašno”

Šta u ovom sadržaju ukazuje na površnost? Da li je jasno koliko hrabrosti treba da se u javnosti govori o
bliskom susretu s muškom pesnicom? Da li je ta produžena pesnica nastavila da lupa (uglavnom
budalaštine) kroz mizoginične komentare koji su se obrušili i na karizmatičnu pjevačicu Indiru Levak kojoj
su se gaće vidjele u pedesetoj, koja je osuđena od istih balkanskih moralnih mediokriteta koji su uživali I
uzdisali nad Jennifer Lopez, starijoj od Indire, ništa više karizmatičnoj, dok je u filmu Hustlers izvodila
sjajnu tačku strip pole plesa. Da li imaju neke dozvoljene godine do kojih seksipil korespondira s dobrim
ukusom? Čime je definiran taj ukus? Ko je to ko ženama i djevojkama kroji dužinu suknje? I da li taj isti
krojač daje sebi za pravo da kroji pravo na izbor? Čiji su ti šnitovi? Kate Manne, profesorica filozofije na
Cornell Univerzitetu tvrdi
“Mizoginija je ono što se događa kada žene razbiju redove ili uloge i poremete patrijarhalni
poredak: obično ih se percipira kao pokorne, neposlušne, izvan reda ili neposlušne. Mizoginija
nije nediferencirana mržnja prema ženama – što bi, u svjetlu društvenih uloga žena, s muške
strane imalo malo smisla.? Mizoginija nije samo mržnja,ona nameće društveni teret
neposlušnim ženama, koje bi mogle biti označene kao vještice, kučke, kurve, feninistkinje ..
između ostalog.
Zamislite dakle mizoginiju kao ogranak patrijarhalnog poretka za provođenje zakona. To čini
koristan, iako grub kontrast između mizoginije i seksizma. Dok mizoginija podržava društvene
norme patrijarhata patrolirajući i nadzirući ih, seksizam služi za opravdavanje tih normi,
uglavnom putem ideologije navodno prirodnih razlika između muškaraca i žena s obzirom na
njihove talente, interese, sklonosti i apetite.
Seksizam je knjiški; mizoginija je borbena. Seksizam je samozadovoljan; mizoginija je tjeskobna.
Seksizam ima teoriju; mizoginija vitla batinom.
Seksisti su pristali na seksističku ideologiju (iako često nesvjesno). Mizogini se upuštaju u
mizogino ponašanje (opet, često nesvjesno). Seksist vjeruje u superiornost muškaraca nad
ženama u domenama koje su kodirane muškošću - kao što su intelektualni napori, sport, posao i
politika - ili da su muškarci manje prikladni za žensko kodirane aktivnosti, poput kućnog rada,
emocionalnog sadržaja i brige o djeci i drugih uzdržavanih osoba. Mizogini se mogu nadati da
su seksisti u pravu, dok se boje upravo suprotnog.
Pitanje je da li seksizam pripada samo muškarcu ili se u to kolo hvataju često i žene uvjerene da
su bolje, moralnije, svijetu draže od drugih žena? Lidijina mini suknja ili Indirine gaće jesu
banalne i besmislene varoški dokone teme ali mizoginije, seksizam, tretman žene u javnom
prostoru nisu. O tome trebaju da govore žene zbijajući redove bez obzira na njihove različitosti.

Mini suknja je otkrivena 1963 godine. U duhu Tjelesne svjesnosti koja je obilježila modu (ali i
oslobađanje od patrijarhata) šezdesetih godina kada je osim mine suknje, otkriven i toples, a
patentirala ju je Meri Kvant u čijem butiku pod nazivom Bazar, u Londonu, je prodata prva
minica, da bi se uskoro pojavila i na stranicama Vogua. Na modnoj pisti prošetala ju je čuvena
manekenka Tvigi. Crno bijele fotografije albuma moje porodice, tačnije žena iz moje porodice,
koje datiraju iz tih godina svjedoče da je Sarajevo munjevitom brzinom slijedilo London. Onako
kako su stizale ploče i knjige, stizala je i moda kao state of mind jedne vibrirajuće i progresivne
sredine koja je oduvijek bila rezistentna na bilo kakvo oduzimanje slobode i na to je imala
žestok kreativan odgovor poput umjetnosti u opkoljenom gradu. Sarajevu nikada nisu smetale
mini suknje. Pitanje je da li Balkanu smetaju obrazovane, odlučne, samosvjesne, žene? Koje su
pri tom i zgodne. I na pragu pedesetih.