Danas je Dan ljudskih prava. ! 10.

12 1948 godine, svijet koji je zanijemio pred

zločinima Holokausta u palati Šarlot u Parizu na konferenciji Generalne skupštine
Ujedinjenih naroda usvojio je konvenciju koja je čovječanstvu trebalo da garantuje
jedinstvenu zaštitu pojedinca i njegovih osnovnih prava. No pravo i pravda su dvije
posvađane sestre i od te 1948 godine taj veliki svijet nije postao sigurnije mjesto za
pojedinca. Konvencija o ljudskim pravima postala je najčešće hamer papir
oslikanih dječjih radova čije tuge i košmari, skriveni najčešće u četiri zida, zapravo
nisu ničija briga. Jer šuti nije tvoje dijete u pitanju, šta se ti u sve petljaš neka ih
tamo. Ti šuti i čuvaj svoje dostojanstvo. Ko fol gledaj odozgo sve to i budi
gospođa. Šuti i ne miješaj se.
Danas sam na press konferenciji za medije predstavila projekat Fondacije društva
zajedničkih vrijednosti, sestrinske organizacije Robert F. Kennedy Human Rights
koja započinje jednu stihijsku borbu edukacije o ljudskim pravima u srednjim
školama Bosne i Hercegovine usmjerene prema nastavnicima a sve s ciljem
mobiliziranja mladih ljudi da preuzmu na sebe partitivnu i korektivnu ulogu u
procesu društvenih promjena. Važan dio projekta na kojem radim kao
konsultantica iz oblasti umjetnosti je jačanje mladih ljudi kroz umjetnost i kulturu
u kontekstu edukacije i umjetničkog djelovanja djece i mladih baziranog na
pojedinačnim ličnim pričama gdje su oni direktno bili izloženi ugrožavanju
njihovih osnovnih ljudskih (dječjih) prava ili su im pak svjedočili.
Molim vas, svi vi koji čitate, da informacija o potpuno besplatnom učešću na ovom
projektu stigne do svakog mladog čovjeka od 12 do 18 godina. Mail adrese na koji
se djeca i mladi mogu prijaviti je info@hrsafond.ba I info@ssvsa.org
Dozvolite da ojačamo vašu i našu djecu u smislu da ne budu kao što Martina
Mlinarević kaže poslušni klimači glavama. Dajte da osvijeste moć! Moć
djelovanja.

Nakon konferencije uz kafu pročitala sam vijest o samoubistvu youtuberke

Kristine Kike Đurić. Imala je dvadeset i jednu godinu a poručeno joj je umri, želim
ti sve najgore, razboli se a potom salve fake oplakivanja, optuživanja, pravdanja..
Vršnjačko nasilje u blažem ili jačem obliku sastavni je dio odrastanja, nešto kao
neizbježni začin, kao so u hrani i to ne samo na Balkanu. Samo što smo se mi
toliko navikli na svaki oblik nedjelovanja i preživljavanja da gotovo nikada ne
reagujemo. O njemu se uglavnom i samo govori u histeričnim viber mama-
grupama( dokoni um je đavolje igralište što bi rekao Andrić) i zapravo tek tu bude
jasno kako žestoko dijete uči od roditelja modela ponašanja a ne roditelja koji
priča i drži pridike. Poneka radionica se uradi s djecom ali sistemski strateški se o
fizičkom i psihološkom zlostavljanju ne govori. Osobito se ne govori o sajber
bulingu jer je ono toliko zastrašujuće i toliko mi zapravo o njemu ništa ne znamo a
posebno ne znamo zašto toliko boli jer zaboga to su samo neki ljudi koji te kasape
kroz tastaturu, kukavice skrivene iza nadimaka. Ali predstavljaju novo socijalno
polje do kojeg mlad čovjek drži.
Ne znam ko je Kika niti znam kojim se temama bavila na svom youtube kanalu i
ne znam kakva je to zapravo bila drama s Bakom Prasetom i kako je moguće da se
gomila djece izopačeno iživljava po nekome a da njihovi roditelji barem jednom
sedmično ne provjere njihove mobitele i sve profile(da, kontrola je iz raja izašla
vjerujte mi) ali znam da član 19. Dekleracije o ljudskim pravima ističe pravo na
slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo
kojeg medija te da se iza ovog važnog prava koje je mnogima uskraćeno kao
Petkov odsječeni jezik, znaju podmetnuti opasne zloupotrebe. Svako može svakom
i o svakom sve reći, uglavnom bez posljedica. I bez svijesti o posljedicama.

U sedmom razredu mama mi je sa služebenog puta iz Poljske iz neke antikvarnice

donijela divan šestar, drveni s metalnim dijelom prvi vrhu na kojem su bili
ugravirani incijali D.S. S njim sam zavoljela i geometriju, iako sam češće zurila
kroz prozor i namaštavala biografiju skrivenu iza inicijala D.S. Ja sam uglavnom
zurila kroz prozor jer sam bila usamljena debela djevojčica, nimalo popularna u
društvu. Nikad ničija simpatija. Pored mene je sjedio N. dječak koji me je svaki
dan nazivao pogrdnim imenima, ismijavao moju kilažu, pjevao one pjesmice
debela debela najela se pepela, bacao mi stvari, crtao mi u svesci penise i pisao
bezobrazne komentare. Ne znam šta je tačno uradio taj dan ali znam da mi je
jednostavno bilo dosta i da u jednoj nanosekundi nisam vidjela ni njega ni
nastavnicu, da su boje i oblici počeli da se kakofonično slijevaju u neku
neodređenu masu suza i sline i da mi je šestar bio u ruci i da sam krenula prema
njegovom oku. U posljednjem centrimentru pred tim podrugljivim plavim okom
kao da sam čula majčin glas i šestar u mojoj ruci je napravio luk i umjesto u oko
zabio se milimetar od njegovog dlana.
Možete pretpostaviti šta bi bilo da nije. No ne možete pretpostaviti šta je bilo
poslije. Odveli su nas pedagogu, pozvali roditelje. Sutra na času odjeljenske
zajednice ja sam ustala i prijavila sve do jednog bulija u razredu. Od N. do one
najljepše i najpopularnije u školi. Potom su to uradili i drugi učenici. Da li je bilo
sankcija. Da se ne lažemo nije. Ali meni se više niko smio obratiti.
Taj šestar divan alat s kojim sam popravila ocjenu iz geometrije, postao je moje
oružje kojim sam mogla oslijepiti druga iz razreda. Kao i pravo na slobodu
mišljenja i govora. Sjajan alat nekad u nevještim rukama izopačenim od bijesa
može nanijeti nepovratne ozljede.
Taj šestar još čuvam negdje u malom mozgu. I znam dobro kada da ga izvadim i
naciljam ravno u oko pazeći da ne ozlijedim ali isto tako da jasno dam do znanja
da ne može tako. Ni samnom ni s drugima.
Taj šestar sam kao amanet dala i svojim kćerima i svoj djeci koja me pitaju za
savjet. Nedavno sam jednom dječaku koji se zbog svog talenta i popularnosti kod
djevojčica našao na meti omalovažavanja i tračanja citirala Bregovića šta bi dao
na mom mjestu da te mrze a da ti se dive (Koliko sam shvatila i krmčiću je to bio
problem s Kikom)

Kika. Počivaj u miru. Daleko od macho krmadi i frustriranih prasčića. A ja

pozivam sve djevojčice i dječake koji imaju da nešto kažu o sebi i drugima da
napuste tik tokove instagrame i ostale lažnjake. Ajmo progovoriti kroz umjetnost.
Možda nije toliko popularno vašim vršnjacima ali učinićemo da bude. Neko mora
istupiti prvi. Daću vam šestar, obećavam!