Sveučilište u Zagrebu

Fakultet političkih znanosti

Preddiplomski studij novinarstva (2021./2022.)
Kolegij: Socijalna psihologija
Student: Hana Vukelić
Mentor: izv.prof.dr.sc. Nebojša Blanuša

PREDRASUDE, STEREOTIPI I DISKRIMINACIJA

Zagreb, 2021.
SADRŽAJ

1. Uvod..................................................................................................1

2. Predrasude, sveprisutna društvena pojava...................................2

3. Predrasude, stereotipi i diskriminacija..........................................3

4. Što uzrokuje predrasude?...............................................................4

5. Kako se predrasude mogu smanjiti?..............................................6

6. Sažetak...............................................................................................7

7. Literatura..........................................................................................8
UVOD

U svijetu predrasuda živimo od pamtivijeka; stotinama godina unazad, podložni

predrasudama bili su oni bez obrazovanja, plemićke krvi i zavidne imovine i
naravno žene i bilo tko boje kože koja nije bila standard – bijela. Iako smo kao
društvo znantno uznapredovali, i dalje postoje prerasude i stereotipi, sada u
modernijem izdanju. Još uvijek su plavuše glupe, Afroamerikanci nekulturni,
Rusi strogi, a Irci škrti. Još uvijek je muškarac sposobniji od žene, a šminka i lak
za nokte su ekskluzivni ženama i feminiziranim homoseksualcima. No,
osuđivanje i stereotipiziranje je toliko ukorijenjeno u naše društvo da ni sami
nismo svijesni kada ga projektiramo, a ni kada smo na meti istog. Kada vidimo
nekoga u poderanoj majici, etiketiramo ga siromašnim ili neurednim. Ne
razmišljamo o tome što mu se moglo dogoditi do trenutka kada smo ga vidjeli,
je li poderao majicu u tramvaju ili nešto slično. Da se sami nađemo u toj
situaciji, očekivali bismo da će drugi imati razumijevanja ili da neće zaključivati
bez konteksta. Lako nam je osuđivati druge, a za sebe imamo najviše
razumijevanja. Neke stereotipe ne shvaćamo ozbiljnima, jer na nas ne utjeću.
Bijelcu je stereotip o afroamerikancima kao kriminalcima pomalo i smješan, a
netko od njih zbog takvih predrasuda i stereotipa neće moći dobiti posao, dignuti
kredit ili upisati prestižnu školu. Za svaki 'pozitivan' stereotip, postoji i jedan
negativan. Azijati su odlični učenici, ali loši vozači. Talijani su savršeni kuhari,
ali su preglasni. Ovakvo razmišljanje – na prvu bezopasno, uzrokuje
nesigurnosti među ljudima i ostavlja tragove godinama.

1
PREDRASUDE: SVEPRISUTNA DRUŠTVENA POJAVA

Predrasude su svima dobro poznate; netko je naviknuo biti na meti predrasude, a

netko iza obarača. Najčešći i najpoznatiji razlog je nacionalnost – Amerikanci su
poznati po osuđivanju, ali i sami su često tema razgovora. Za europljane oni su
krupni i bezobrazni, jedu samo brzu hranu i ekstremni su republikanci. E.
Aronson ističe kako su i njihovi saveznici Britanci za njih govorili kako su drski
i nametljivi. Stereotipi postoje s razlogom, ali jedna ovca ne čini stado.
Ali, i drugi aspekti našeg identiteta čine nas pogodnima za predrasude;
invaliditet, spol, religija i slično. U povijesti takve stvari su izazivale ratove, pa
čak i genocide, što nam govori o ozbiljnosti problema. Ružna dugotrajna
posljedica je manjak samopouzdanja; proveden eksperiment na djeci vrtičke
dobi pokazao je da bi većina preferirala bijelu lutku u igri, što podsvjesno utječe
na samopozdanje crnačke djece. Žene su, također, naviknute na niži položaj i
inferiornost suprotnom spolu, što je dokazano Goldbergovim eksperimentom.
To je ostavština predrasudnog društva.
Ovi eksperimenti provedeni su prije nekoliko desetljeća i situacija više nije ista,
rasna i bilo kakva druga intolerancija više nije nešto čime se prije ponosilo, ali
nije nestalo. Rasizam, kao rak-rana društva, nije iskorijenjen, samo prigušen.
Mikroagresija je i dalje prisutna, a manifestira se na različite načine – bilo to
zaustavljanjem Afroamerikanca na cesti, bez obzira brzo vozio ili ne, ili nečim
drugim. Afroamerikanke danas mogu biti tv voditeljice, ali nećete ih vidjeti sa
njihovim prepoznatljivim afro frizurama ili pletenicama. Njihova kultura se i
dalje smatra neprofesionalnom, samo što se to ne govori na glas. Djeca se više
ne dijele na crne i bijele škole, ali još uvijek je bijelac cijenjeniji od crnca, koji
služi kao osoba na brošuri, kako bi se fakultet oglašavao kao multikulturalan.
Slučaj koji je u 2020. potresao svijet bio je slučaj Georga Floyda, koji je izgubio
život ispred supermarketa jer su policajci mislili da je novac kojim se koristio
lažan. Ne treba se napominjati koje je boje bio Floyd, a koje Derek Chauvin koji
mu je 9 minuta stajao na vratu. Sama ta činjenica, da se iz jedne rečenice, bez
konteksta, zna tko je imao koju ulogu, je zastrašujuća. Takve situacije dovode u
situacije gdje se crnci, ali i žene, hispanoamerikanci, indijanci neće osjećati
samopouzdano da prijave stvarni zločin, ili žive život u ravnopravnosti sa
ostalima.

2
PREDRASUDE, STEREOTIPI I DISKRIMINACIJA

Definicija predrasude je neprijateljsko ponašanje prema pripadniku neke

prepoznatljive društvene skupine. Predrasuda je primarno negativnog tipa, iako
stereotipi mogu imati i pozitivan stav; za Kanađane je poznato da su topli i
pristojni ljudi, stoga će osoba upoznata sa stereotipom za svakog Kanađana
kojeg poznaje imati već rezervirano pozitivno mišljenje.
Stereotip je pretjerano generaliziranje pojedine skupine društva na osnovu neke
specifične osobine ili stavke koja se pripisuje cijeloj grupi. U knjizi Elliota
Aronsona naveden je odličan primjer; zadatak je zamisliti fotomodela iz New
Yorka – očekivano je da su svi zamislili lijepu, plavu, ne pretežito pametnu
ženu. Te misli su nam nametnute, mislili mi tako ili ne. Mediji su veliki krivac
za stereotipična razmišljanja, sa filmovima koji npr. za taksiste iz New Yorka
zapošljavaju muškarce specifičnog izgleda. Allport je stereotipizaciju zakonom
manjamnjeg otpora, jer je svijet prekompleksan da bi o svemu i svakome
podrobno razmišljali.
Ovdje se zapravo radi o korištenju umnih prečaca kako bi lakše donili nekakav
zaključak; šrktarimo na razmišljanju jer nam je jednostavnije unaprijed
zaključiti da se Afroamerički glazbenik bavi hip-hopom, nego klasičnom
glazbom, ili metalom.
Žene se sa stereotipima toliko dugo nose da su i same povjerovale u njega;
osuđuje ih se ako smatraju da nisu rođene 'za kuhinju' i za rađanje djece.
Nerijetko je čuti stariju ženu kako osuđuje svoj spol, ženu koja je karijeru stavila
na prvo mjesto, ili se ošišala na kratko i ne ponaša se 'damski'. Ali, isto tako i
muškarac može biti svrstan u grupu kojoj ne pripada, u grupu asertivnog i
dominantnog muškarca vođe, koji donosi kruh na stol svojoj obitelji. Samo zato
što su žene češće izložene predrasudama i stereotipima, ne mora značiti da
muškarci nisu, isto tako i bijelci.
Ako se pita crnca pleše li bijelac bolje od njega, odgovor će vjerovatno biti
negativan, a u većini horor filmova, luđak sa sjekirom je muškarac, rijetko kada
žena. J. Swim i L. Sanna, u istraživanju o eksperimentima nad ženama i
muškarcima, zaključuju kako se muškarčev neuspjeh gotovo uvijek opravdava
manjkom sreće, a ženin – nije dovoljno sposobna.
Zapitajmo se, koliko puta smo vidjeli mladu ženu i autu i pomislili – tko joj ga
je kupio – jer je nemoguće da ga je sama sebi priuštila radom.

3
ŠTO UZROKUJE PREDRASUDE?

Postoje teorije evolucijskih psihologa kako su ljudi osuđivačku crtu naslijedili

od životinja, koje su sklonije biti u strahu od životinja koje im nisu srodne i
slične. Ali, više smisla ima da nas obitelj i društvo svijesno ili nesvijesno uči
koga odobravati, a koga ne. U prirodi nam je da je ono što je 'naše', na što smo
navikli bliže i draže, no zašto mrzimo nekoga tko nema kožu kao mi, oči kao mi
ili istog Boga kojeg mi štujemo?
Socijalni psiholozi će se složiti da je predrasuda naučena osobina, no djeca su
sklona predrasudama svojih roditelja dok su još mladi, a stavovi im se većinom
promjene u odrastanju, kada odu na studij i upoznaju ljude sa različitim
gledištima. Urođen nam je mehanizam pristranosti prema vlastitoj grupi, iz
nekakvog samopoštovanja prema sebi i grupi kojoj pripadamo – bilo to grupi
ljudi iz Hrvatske ili ljudi sa zelenim očima. Postoji i fenomen homogenosti
druge grupe, gdje su nam oni koji nisu 'naši' – svi isti. Često možemo čuti kako
su muškarci svi isti, ali nećemo to čuti od njih, već od žene. Drugim riječima,
ako znamo nešto o jednom članu neke skupine, mislimo da znamo sve o svima
njima.
Osobe koje su nešto 'zacrtale' o nekoj grupi jako je teško razuvjeriti; u knjizi
Aronsona naveden je primjer razgovora dvojice o Židovima, te unatoč logičnim
pokušajima i činjenicama jednog govornika, drugi i dalje u njima vidi sve
najgore – 'ne gnjavi me s činjenicama, ja sam odlučio'.
Vjerovatno svi imamo nekakav stereotip usađen u nas tik ispod površine i ne
treba puno vremena da se on aktivira – jedan krivi pokret osobe i naša potreba
za osudom i primjenom stereotipa proradi, nerijetko bez naše volje.
P. Devine smatra da je to proces od dva koraka; prvi korak je automatizirana
reakcija u susretu s pripadnikom vanjske skupine, a drugi korak je naša odluka –
hoćemo li ignorirati reakciju i zaključiti da stereotip ne mora biti istinit, ili ćemo
zanemariti daljnje razmišljanje i ostati pri stereotipu, što nam se čini
jednostavnije. Drugi način na koji kognitivna obrada podražava stereotipno
mišljenje je iluzornom korelacijom. Dvije nepovezane informacije povezat ćemo
samo zato što nas je neko uvjerio da su povezane. Naprimjer, upoznat ćemo
Židova po prvi put i za nas će to biti istaknut događaj,a ataj Židov je po
zanimanju broker. Drugi Židov koji smo nasumično upoznali je ekonomist, a
4
zbog poznatog stereotipa da su židovi materijalisti, a i našeg prethodnog
iskustva, uvjereni smo da se svi Židovi bave novcem.
Usko vezane sa predrasudama i stereotipima su atribucijske pogreške; osnovna
je ona gdje smo skloni vjerovanju da je osoba pogriješila zbog svoje osobnosti, a
ne zbog situacije u kojoj se pronašla u trenutku. Stereotipi su negativne
dispozicijske atribucije. Židovi su materijalisti koji gledaju samo novac od
pamtivijeka, a nije nam palo na pamet razmisliti zašto je stereotip takav. Naime,
nakon treće Dijaspore, Židovi su bili priseljeni iseliti iz svojih domova u
nepoznate krajeve, a s obzirom da se zbog zakona nisu smijeli baviti
poljoprivredom i sličnim zanimanjem, posuđvali su novac da prežive. Od tada
su se u tom području razvili, a njihovi likovi u romanima Shakespeara i
Dickensa su stereotipizirani kao trgovci i materijalisti, što je uvelike utjecalo i
na antisemitizam tijekom 40ih.
Amerikanci su skloni osuditi nekoga samo zato što mu je ime Carlos Ramirez, a
je Robert Johnson. Svaka situacija koja je mogla objasniti ponašanje optuženika
je ignorirana, kada je imenom aktivirana dispozicijska atribucija.
Skloni smo fokusiranju na stereotip, čak i kada su nam prezentirani svi dokazi
koji govore da nije točan; da vidimo 20 Crnogoraca koji marljivo rade i jednog
koji leži, naše mišljenje o lijenim Crnogorcima će ostati nepromijenjeno, jer više
primjećujemo stereotip, nego bilo što drugo.
Predrasude su često institucionalizirane; dijete koje je odraslo u mjestu gdje je
jako malo žena doktorica, profesorica ili odvjetnica, živjet će većinu svog života
misleći da su žene stvorene za uslužne poslove.

5
KAKO SE PREDRASUDE MOGU SMANJITI?

Stereotipe nastale zbog pogrešnih informacija teško je promijeniti – no ima

nade. Educiranje nije dovoljno; potrebna je vrsta ponavljajućeg kontakta kako bi
se predrasuda promijenila.
Allport napominje da to mora biti kontakt između ljudi jednakog statusa i
jednakih ciljeva. Projekt stanovanja crnaca i bijelaca istog statusa i istoj zgradi
to je potvrdio, odnos između njih je uznapredovao.
Eksperimenti sa dječacima različite boje kože u kampu pokazao je da se oni
nikada neće složiti ako su uvijek u suprotnim timovima; zbog toga su ih doveli u
situacije gdje moraju zajedno raditi do uspjeha (primjerice, gurati kamion uz
uzbrdicu) i to je imalo pozitivan učinak.
Važno je da je to kontakt gdje nitko nije 'šef', a netko drugi 'podređeni', jer tako
nikada neće naučiti nešto novo – ugođaj treba biti prirodan i prijateljski.
Može doći i do situacije gdje će osoba smatrati da je stereotipizirana osoba s
kojom je bio u kontaktu samo iznimka; eksperiment sa policajcima i njihovim
ženskim kolegicama opisuje takvu situaciju. Socijalne norme trebaju promicati
poštivanje i ravnopravnost, inače će stereotipi trajati zauvijek.
Jedan od načina da se djecu u Austinu, Texas nauči na slogu, bila je igra razred-
slagalice, gdje su ovisi jedan o drugima u učenju i kompetitivnost im nije išla u
korist, već strpljenje i suradnja. Carlos je dobio priliku biti jednak Johnu.
Taj eksperiment rezultirao je miješanjem na školskom igralištu, druženjem i
prihvaćanjem.

6
SAŽETAK

Ljudski je osuđivati, no na nama je hoće li popratna misao osudi biti

razmijevanje ili ćemo ostati slijepi pratitelji stereotipa. U ovom poglavlju
prikazano je mnoštvo situacija i eksperimenata kojima se pokušava objasniti
uzrok i korijen osuđivanja i stereotipa te koliko su oni prisutni u današnjem,
modernom društvu. No, sa pokusima i bez njih sami smo svijesni da treba još
vremena i rada kako bi se ovaj problem odstranio iz društva. Primjeri predrasuda
i stereotipa u svakodnevnom životu su brojni, iako možda mnogih niste svjesni.
Lijeni Dalmatinci, Zagorci alkoholičari, glupe plavuše, asocijalni programeri –
primjeri predrasuda su brojni, a u hrvatskom društvu oduvijek prisutni.Svatko je
na svojoj koži osjetio osudu, bilo na račun spola ili boje kože, socio-
ekonomskog statusa i vjeroispovijesti. Neki stručnjaci ovo ponašanje nazivaju
naučenim, a neki urođenim, no veći fokus treba posvetiti riješavanju problema –
pozitivnom kontaktu među grupama, uključivanju svih ljudi svih pripadnosti u
zajednički razgovor, te učenju na toleranciju. Upravo zato što često rezultiraju
diskriminacijom, odnosno neopravdanim negativnim ili štetnim ponašanjem
prema članovima neke grupe samo zbog njihove pripadnosti toj grupi,
predrasude zaista mogu biti opasne. Izraze kao što su 'jabuka ne pada daleko od
stabla' treba zamijeniti sa 'znanje je moć'.

7
LITERATURA

Aronson, E., Wilson, T.D. i Robin, M.A. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb:
MATE.