Alice Miller: DRAMA DJETINJSTVA, Educa, Zagreb, 1995.

Drama dotiče univerzalnu ljudsku tragediju koju ne nalazimo samo u civilizaciji Zapada ta se
tragedija ne može razriješiti kroz jedan naraštaj. Radi se o tragediji ranih psihičkih povreda i
njihovome neizbježnome nesvjesnome potiskivanju koje djetetu omogućuje da preživi. Dok
smo djeca mi se više od svega trudimo prilagoditi zahtjevima svojih roditelja –
izrečenima i prešutnima, razumnima i nerazumnima. U tome procesu varamo sebe glede
naših stvarnih potreba i osjećaja. Ne znajući tko smo i što trebamo čak i kad odrastemo
ostajemo podložni očekivanjima koja su nam nametnuta u najranijem djetinjstvu.
Očekivanjima koja ispunjavamo ne zbog ljubavi, već zbog iluzije o ljubavi. Bez te iluzije
ne bismo preživjeli djetinjstvo. (str. 10)

Žalosno je da se ta situacija malo promijenila za današnju djecu. Ono što se promijenilo jesu
putovi dostupni odraslima da razriješe svoje probleme. Danas svatko, tko je motiviran, može
imati pristup u svoje potisnuto djetinjstvo to je novina.

Izvorna Drama izražavala je nadu da ćemo jednoga dana biti u stanju liječiti nesvjesno
potiskivanje osjećaja i pamćenja uz pomoć psihoanalize. Ta se nada jednom zauvijek
pokazala iluzijom. Freud je baš i stvorio psihoanalizu kao sredstvo prikrivanja povreda iz
djetinjstva i u tome smjeru ona i dalje djeluje (str. 10).

Freud se borio sa strahovima od trauma svoga djetinjstva stvarajući beskrajne nepovjerljive

spekulacije te poričući mogućnost povjerljivoga pristupa zbilji djetinjstva. Time je kočio
napredovanje našega znanja o nama samima i to u djelatnoj stogodišnjoj praksi.
Opovrgavanjem istine stvorio je dogmu. Oko problema zlostavljanja djeteta i njegovih
posljedica stvorio je strogi tabu. (str. 10-11)

U krugovima psihoanalitičara svatko je bio obavezan prihvatiti kredo da psihička bolest ima
svoje uzroke u „instinktivnim konfliktima.“ Svatko se uključujući i najistaknutije analitičare
poput Spitza, Balinta, Winnicotta, Kohuta i drugih, (ali ne i Johna Bowlbya) ravnao po tome
tabuu, stoga njihovo otkrivanje pogrešnoga postupanja s djetetom nije urodilo plodom. Kako
nisu imali smjelosti izaći iz okvira psihoanalize, žrtvovali su istinu za svoje položaje u
Međunarodnom društvu psihoanalitičara. Sandor Ferenczi koji je inzistirao na valjanosti
osobnoga iskustva s pacijentima bio je prognan i proglašen psihotičnim. (str. 11)

C.G. Jung, premda se usudio raskrstiti s Freudom, pobjegao je od svog stvarnog života u
svijet simbola i pretpostavki. Ta odluka ne bi imala nikakve posljedice po druge da je ostala
Jungova privatna stvar, ali Jung je zamaskirao svoje strahove pomoću teorija koje njegovi
sljedbenici još uvijek visoko cijene. Njegove se ideje danas primjenjuju u liječenju
poremećenih ljudi na pogrešan i opasan način. Ljudima se primjerice govori da je nasilje
sastavni dio naše prirode, dio naše „sjenke“ i da samo trebamo naučiti kako se boriti protiv
njega. Prema takvoj teoriji, ovisnici o drogi ili kriminalci moraju postati još smeteniji ili
nasilniji jer su još jednom prevareni. Samo svjesno potisnut opravdani bijes u djetinjstvu rađa
nasiljem i zaslijepljenošću, ništa drugo. Kad bismo priznali tu činjenicu, to bi ujedno značilo
priznanje neuspjeha roditelja koji su jednom (više ili manje nasilno) potisnuli svoj bijes. (str.
11). Ako se jungovski orijentiran terapeut boji, više od svega, svojih vlastitih roditelja, on se
koristi Jungovim teorijama kako bi zaobišao istinu. (str. 11-12)

Nesvjesno potiskivanje povreda zadobivenih u djetinjstvu je korijen psihičkih poremećaja i

kriminaliteta. Cijena potiskivanja i poricanja u djetinjstvu ma koliko nužni oni bili za dijete,
simptomi su u odrasloj dobi. Teško djetinjstvo, čak i najokrutnije ne stvara automatski
kriminalca. Na primjeru Hitlera, Staljina i drugih, dokazala sam da ih masovnim ubojicama
nije učinilo samo okrutno djetinjstvo, već prije potpuno poricanje te patnje i bijeg od nje u
destruktivnu grandioznost. Mi to danas znamo, kao što znamo da se potiskivanje može
razriješiti putem oslobađanja osjećaja koji su bili zakočeni u vrijeme najranije traume.
Podsvjesno pamćenje potisnutih događaja, što obično dovodi do destruktivnih
postupaka može se u tome procesu pretvoriti u svjesno pamćenje koje nam ostaje
dostupno u budućnosti i omogućuje nam zadovoljenje naših stvarnih potreba na miran
način, slijepim postupcima tako dolazi kraj. (str. 12)
To je spoznaja koju je naše „kolektivno nesvjesno“ držalo u tajnosti tisućama godina. Ti
odrasli neće više bježati od nečega što se davno dogodilo jer više ne moraju poricati činjenicu
da se ono u što je tako teško povjerovati, doista dogodilo. (str.12-13)

Naš pravi, potisnuti život, pohranjen je u našem tijelu, koje ga pokušava ispripovijediti i
nastoji da ga se čuje putem simptoma. To je zapravo za naše vlastito dobro kao što je
poricanje krajnje destruktivno za odrasloga. Zahtjevi da oprostimo i druga moralna pitanja ne
dopiru do naših stanica. Stanicama se doista može manipulirati i prevariti ih na neko vrijeme
pomoću lijekova. No, na duži rok, njima samo preostaje borba s istinom. Čim istina polako
izađe na vidjelo, zahvaljujući svjesnom doživljavanju nekada potisnutih osjećaja jezik
simptoma postaje suvišan. Oni često jednostavno nestaju. (str. 13)

Prema povjesničarima ljudi su živjeli mirnim suživotom pet milijuna godina. Da nije bilo tako
ne bi se mogli održati tako dugo. Kažu da su ratovi započeli tek prije deset tisuća godina i to
usporedo s prijelazom sa skupljanja plodova na lov i poljoprivredu u doba neolitika. Pošto u
prirodi nema pojava poput rata, a sve donedavna nije ih bilo ni u našoj povijesti, mi nismo
genetski programirani da se odupremo zlostavljanju u djetinjstvu. Životinje ubijaju svoju
mladunčad ako se neće za njih brinuti, ali ih ne muče godinama. Nemamo prirodnih
mehanizama za borbu sa zlostavljanjem niti ga možemo izbrisati iz našega tijela jer sve
što se zbiva u našem životu ostaje zapisano u našim stanicama kao podatak. Priroda
nam je samo dala sposobnost da se anesteziramo kad zlostavljanje postaje
nepodnošljivo. Naš se organizam štiti od straha od smrti pomoću potiskivanja i
poricanja. (str. 14)

Zaboravljamo batine i prezir ili čak tvrdimo da su bili dobri za nas te nastavljamo tako
postupati sa svojom djecom. Na taj način djetetov životni mehanizam postaje koban po
odrasle i našu vrstu jer potiskivanje vodi iz čistoga neznanja k uništavanju naše vlastite
djece i naših bližnjih te do prihvaćanja zlostavljanja kao normalnog načina života.
Upravo ta opasna nepažnja prema istini djetinjstva pohranjena u našim stanicama,
tjera nas na destruktivno ponašanje iako mi to zapravo ne želimo. (str. 14)

Zlostavljanje u djetinjstvu primaran je uzrok svake vrste psihičkog poremećaja. Vrlo mali broj
ljudi sjeća se i može ispričati traume iz ranog djetinjstva. Razlog zbog kojega su grupe
nedjelotvorne leži u tome što one zanemaruju specifično oštećenje naneseno cjelokupnom
razvojnom sustavu djeteta, posebice njegovoj mogućnosti osjećanja i sposobnosti
pamćenja. Nemajući svjesno, osobno iskustvo s takvim oštećenjem psihijatri i drugi
stručnjaci za mentalno zdravlje skloni su sve žrtve trauma stavljati u jednu posebnu kategoriju
ljudi i tražiti metodu za liječenje „njih i njihove bolesti“ (str. 16)
Takozvani pokret oporavka, npr. temelji se na tehnikama posuđenim iz „transakcijske
analize“ i „neurolingvističkog programiranja.“ Ovo drugo je manje-više pokušaj odučavanja
od usvojenih obrazaca ponašanja putem manipulativnih vježbi, pri čemu se zanemaruje
emocionalna informacija koja proizlazi iz tih oblika ponašanja. Pokret oporavka je uz to pun
spiritualnih i religijskih koncepata kao što su opraštanja i „viša sila“ koji su čini se potrebni
jer u osnovi ponuđene tehnike ne pomažu i ne mogu biti ni od kakve koristi. No, pomaže li
„viša sila“ u pojedinačnim slučajevima ovisi o vjerovanju pojedinca pa je u tom smislu to što
se nudi, u najboljem slučaju stara roba u novom pakiranju. Dakle, taj pokret ne vodi k
osobnoj slobodi i autonomiji, nego prije k ovisnosti o grupi i konformizmu što potvrđuje
sličnost opširne literature na temu oporavka. (str. 17)

Čitanjem literature došla sam do zaključka da su mnogi od tih „novih“ koncepata u biti
reciklirane stare intelektualne teorije. To što one pružaju zapravo su tehnike mentalne i
tjelesne manipulacije čovjekovim osjećajima i njegovim stvarnim životom. Mnogi se uz to
nastavljaju kretati u okvirima tradicionalnog morala koji štiti roditelje pod svaku cijenu. Ta
obilježja razvidna su u „Programu od 12 faza“ Društva liječenih alkoholičara koji je postao
modelom za mnoge druge. (str. 17)

U svim tim „terapijama“ integralni dio programa je usprkos mnogim poricanjima, bijeg od
konkretnih činjenica pojedinčeve prošlosti. Taj bijeg od činjenica dalje se maskira i mistificira
naširoko upotrebljavanim spiritualnim rječnikom. Sljedbenici pokreta za oporavak pružaju
slabu pomoć kada se radi o osjećajima i pamćenju iz djetinjstva. Oni doista sprječavaju
njihovo izranjanje odvraćanjem i radije govore o disfunkcionalnoj obitelji nego se
suočavaju s pojedinačnim slučajevima roditeljskog zlostavljanja. To je vjerojatno zato
što se oni još uvijek boje vlastitih roditelja, a da pritom ne znaju zašto. Ako sami nisu
doživjeli strah bespomoćnoga djeteta koje su nekada bili, zašto bi onda vjerovali da on i
postoji? To izbjegavanje i poricanje očituje se u njihovoj odanosti tradicionalnome
moralu, nečemu što bi svaka uspješna terapija mogla i trebala isključiti. (str. 17-18)

Ako želimo osjetiti potpuni utjecaj povreda iz djetinjstva, onda ne možemo zaobići
optuživanje roditelja od strane djeteta-žrtve. Od jednake je važnosti, kad odrastemo,
osuditi roditeljsko zlostavljanje. Jedino tada možemo biti sigurni da žrtva neće jednoga
dana postati progoniteljem, ponavljajući ciklus zlostavljanja sa svojom djecom. (str. 18)

Jedan poznati glazbenik uvjerava novinara da je oprostio svome ocu, što ga je brutalno
odgajao jer je usprkos tome ili baš zato postigao uspjeh. Novinar je oduševljen glazbenikovim
zadivljujućim moralnim stavom i njegovi ljubitelji su oduševljeni, a biznis s pločama cvjeta.
No, sav taj uspjeh još potpomognut i religijom, ne pomaže mu prevladati strahove iz
djetinjstva. Da je drukčije, on ne bi osjećao stalnu potrebu da za svojih nastupa nesvjesno
ponavlja traume svoga djetinjstva: većina njegovih pokreta i držanje tijela dok je na
pozornici izgledaju kao izabrani iz prizora u kojima je dijete bilo uplašeno zbog
seksualnog napastovanja i nasilja. (str. 18)

Čini se da se glazbenik bezuspješno trudi osloboditi straha koristeći se glazbom i govorom

tijela i pokazujući vrlo vjerojatno postupke napasnoga oca, ali tako dugo dok bude poricao i
ne osjećao istinu morat će se ponovno i iznova truditi ili će možda naći neko dijete kome će
on činiti isto ono što su njemu činili, možda na manje brutalan način i nazvat će to ponašanje
„ljubavlju“ kao što je to učinio i njegov otac. Sve dok bude vjerovao da mu njegov otac
nije nanio nikakvo zlo, postojat će opasnost od ponavljanja očevih postupaka. (str. 19)

Terapije koje imaju za cilj rad na osjećajima postale su danas modom. No, koliko ja
vidim, primarni cilj tog „rada“ nije doživljavanje i priznavanje stvarnosti, nego
kratkotrajno emocionalno rasterećenje. Osloboditi snažne osjećaje svakako predstavlja
olakšanje, ali sve dotle dok to olakšanje nije popraćeno priznavanjem stvarne situacije,
što intenzitet osjećaja čini i razumljivim i opravdanim i sve dotle dok se bude
izbjegavala istina kao što je to praksa u mnogim programima koji propovijedaju
opraštanje, stari, autodestruktivni oblici ponašanja ne mogu se razriješiti. (str. 19)

Isto se može reći i za tzv. rad na tijelu. Neprirodno pobuđivanje tjelesnoga pamćenja
traumatičnih situacija pomoću posebnih tehnika disanja ili masaže ne može trajno
razriješiti posljedice takvih trauma, bez obzira što mogu dovesti do kratkotrajnog
olakšanja. Pobuđivanje trauma isključivo na tjelesnoj razini beskorisno je, a često i
opasno ako je izdvojeno iz cjelokupnog života osobe. Samo ako su sastavni dio nečijeg
života, tjelesne senzacije mogu se razumjeti i razriješiti. Ako ne radimo na sve tri razine –
tijelo, osjećaji, um – simptomi našega jada će se ponavljati jer tijelo ponavlja ono što njegove
stanice pamte i to sve dok ga ne saslušamo i razumijemo. (str. 19)

Terapija donosi trajne rezultate samo ako je istina o prošlosti dostupna i takvom ostane do
kraja našega života. Samo ako ostanemo otvoreni prema našim stalno nadirućim
osjećajima – i ako znamo načine njihova razumijevanja, možemo očekivati zdravlje,
jasnoću i neovisnost. Možemo ih zahtijevati i sačuvati ih. Jedino tako možemo čvrsto stajati
na svojim nogama ne oviseći o lijekovima, guruima, grupama ili teorijama koje nas uče kako
promijeniti našu prošlost. (str. 20)

Freud nije želio vjerovati da roditelji ikada zlostavljaju svoju djecu, iako njegova vlastita
otkrića jasno dokazuju da neki roditelji to doista čine. No, relativiziranje problema,
zaglađivanje ili iskrivljavanje strašne stvarnosti ne vodi niti pojedinačnom liječenju niti
uspješnomu razrješavanju političkih problema. Oni mogu voditi samo u još veći mrak i
neznanje te izazvati simptome naših bolesti, kako društvenih tako i osobnih. (str. 20-21)

Mnogi autori nastoje pobjeći od bolnoga djetinjstva zagovarajući opraštanje, disciplinu, dobru
volju i spiritualnost sebi i drugima, ne bi li takvim postupanjem izbrisali istinu pohranjenu u
našem tijelu, ali tijelo ne možemo prevariti; ono točno zna našu istinu. Intelektualnim
generalizacijama ne možemo otkriti tajne s kojima smo nesvjesno desetljećima živjeli. Te
tajne treba najprije razjasniti pomoću naših osjećaja jer smo kao djeca morali nesvjesno
potiskivati našu bol i bespomoćan bijes i nismo bili sposobni razmišljati; mogli smo samo
osjećati. Primjena hipnoze u svrhu prizivanja sjećanja, bez svjesnog proživljavanja jakih
emocija te bez razumijevanja opravdanih djetetovih izgreda – nije nam zato ni od kakve
koristi. (str. 21)

Ostali pristupi bacaju težište na puko rasterećenje osjećaja s ciljem da ih se oslobodimo. Ako
nemamo hrabrosti suočiti se sa svojim potisnutim osjećajima, oni će nas i dalje kočiti u
našem razvoju i ugrožavati naše psihičko zdravlje. Moramo ih osjetiti i uključiti u
kontekst našeg cjelokupnog života i ostati otvoreni za pojavu novih osjećaja. U
suprotnom informacija koju nam oni daju bit će nam nedostupna. Kad smo bili djeca
nismo imali izbora do naučiti vještine potiskivanja kako bismo preživjeli. Kao odrasle
osobe možemo i moramo podupirati nestanak potiskivanja želimo li živjeti slobodnije i
punije, izbjegavajući pritom izlaganje vlastite djece onome što smo nekada davno potisnuli i
još uvijek nosimo u sebi. (str. 21)

Ako se ne odreknemo iluzija i samozavaravanja sam razgovor o osjećajima ne može

pomoći u ozdravljenju. Nada će najvjerojatnije iščeznuti ili postati jalovom zaštitom protiv
priznavanja napredovanja bolesti. Ono što teško bolesni pacijenti najčešće čuju su pozivi na
opraštanje, očitovanje i meditaciju. Govori im se da misle pozitivno, da budu puni ljubavi i
da budu hrabri. Sve su to tradicionalni zahtjevi koje je dijete nekada samo sebi
postavljalo kako bi zaštitilo svoje roditelje, prikrivajući njihovo zlostavljanje, a to je
rezultiralo bolešću. Ako ne smijemo osjetiti i izraziti što nam se dogodilo, naš život
postaje besmislen. (str. 22)

Mnogi bolesnici od raka žive i umiru zamjenjujući bolnu istinu o svojoj prošlosti
idealiziranom slikom. Ponosni su što su odlučni i nesebični, što ne traže ništa za sebe. Samo
se njihova bolest upinje izraziti gotovo već posve ugaslu nadu da ih netko sluša i razumije, ali
to nikoga ne zanima jer bi to moglo podsjetiti liječnike, medicinske sestre i sestre milosrdnice
na njihovu vlastitu bolnu zakopanu prošlost. (str. 22-23)

Sam pacijent nije ni svjestan svoje gladi ne samo za ljubavlju, nego i za istinom. On ne
shvaća da je on sam jedina osoba koja ga može izbaviti iz njegove nevolje, iz njegova opasna
samoporicanja. Liječnici bi puno više mogli pomoći ljudima u ozdravljenju da su bolje
obaviješteni, da znaju da se osoba može oporaviti i od teške bolesti ako je spremna živjeti
sa svojom prošlošću, ukoliko je osposobimo za to, umjesto da umre suprotstavljajući joj
se. (str. 23)

Poznajem jednoga čovjeka koji je odrastao u klimi straha pomiješanog s licemjerjem, a ipak
se jako bojao i bio suviše zadojen moralističkim i religioznim idejama da bi si dopustio
osjećaj očajničkog bijesa koji je zbog takvog zlostavljanja bio duboko zakopan u njemu.
Premda su mu roditelji umrli prije nekoliko godina, on ih se još uvijek jako bojao pa je
jedini način na koji je mogao ispoljiti svoj neiskazani, nesvjesni bijes bio taj da ga uperi
protiv sebe i tako dobije rak na plućima. Kao što su i njegovi roditelji učinili prije toga,
on je nesvjesno odbijao sebe i svoj život. Premda je na svjesnoj razini učinio sve što je
mogao za svoj oporavak, uključujući čak i dijetu sa sirovom hranom. Taj režim mu je
donio potpun oporavak od raka, no nažalost, teret njegovog nesvjesnog očajanja bio je
jači od njegove svjesne želje za ozdravljenjem. Ubrzo nakon oporavka odustao je od dijete
iako je vjerovao da mu je ona pomogla gotovo na čudesan način, dobio je drugu vrstu raka od
koje je na kraju i umro. (str. 23-24)

Osjetiti svoj opravdani bijes zapravo je moćno i djelotvorno oružje i nije destruktivno.
Osjećaji koji se ne potiskuju, koji se svjesno proživljavaju, nikada nikoga ne ubijaju. Većina
bolesti nisu ništa drugo nego jezik dopušten zlostavljanome djetetu utjelovljen u tijelu odrasle
osobe. Kako da drukčije u našem društvu izađe na vidjelo istina mučenoga, neželjenoga i
prevarenoga djeteta? Na žalost, još uvijek je izgleda taj jezik zabranjen? Znanstvenici
marljivo rade na imunološkom sustavu u nadi da će taj jezik jednom zauvijek nadmudriti te
tako ostavljaju pacijentovu tajnu skrivenom. (str. 24)

Ovisnik o drogi riskira postati kriminalcem i diskriminiranim u društvu samo da bi izbjegao

suočavanje s istinom pohranjenom u njegovom vlastitom tijelu. On se neumorno trudi
prevariti svoje stanice sve većom količinom tih tvari. Pošto društvo u cjelini uključujući i
većinu stručnjaka zanemaruje ili poriče njegovu stvarnu patnju on će se naći suočen s
rješenjima koja će mu tobože pomoći, mada zapravo nisu ni od kakve koristi. (str. 24-25)

Svaka vrsta ovisnosti je način bijega od sjećanja na bolnu prošlost. Svaki ovisnik može
pobijediti svoju bolest ako se želi suočiti s tim sjećanjima. Manipulativna sredstva
zdravstvene zaštite ne pomažu. Dok god se osoba radije utapa u svome jadu, nego da se
suoči sa svojom prošlošću, nitko joj ne može pomoći. Sama volja da se oslobodimo
ovisnosti nije dovoljna kao što to smatra Društvo liječenih alkoholičara. Potrebni su volja i
odlučnost da se nađu i razriješe uzroci nečije ovisnosti koji uvijek leže skriveni u djetinjstvu.
(str. 25)
Lakše je zbuniti druge, nego osjetiti vlastitu zbunjenost bespomoćnog djeteta koje smo
nekada bili. Bijeg od prošlosti je naš način života i milijuni ljudi prihvaćaju njegove nagrade
sa zahvalnošću (26). Ako pokušamo razumjeti osjećaje onih koji su nas povrijedili izgubit
ćemo kontakt sa svojim vlastitim osjećajima, onima koji su bitni za prepoznavanje naših
povreda i za njihovo liječenje. (27)

❖ Za uspjeh svake terapije bitno je osjećati svoju bol, a ne bol svojih roditelja.

Iz svog osobnog iskustva naučila sam da odredba o opraštanju koju sam i ja prije šesnaest
godina držala ispravnom koči terapijski proces. Ona zaustavlja otvaranje osjećaja i
percepcija koje je nemoguće postići u početnim fazama terapije, ali se s njima ipak
možemo suočiti pomoću jačanja unutarnje snage . Neka se sjećanja javljaju tek puno godina
nakon početka terapija kada smo konačno dovoljno ojačali da se s njima suočimo. To
plodonosno izlaženje sjećanja na svjetlo dana ne smije se spriječiti zatvaranjem do
kojega bi dovelo opraštanje. (str. 27)

Da bismo se približili našoj vlastitoj istini, moramo proživjeti i izraziti naše vlastite
osjećaje putem unutarnjeg dijaloga. Za sve one koji se zbiljski žele izliječiti od
posljedica trauma iz djetinjstva, sve tradicionalne metode su beskorisne, pogrešne i
mogu biti opasne. One naime jačaju naše intelektualne načine obrane od osjećaja te
sprječavaju buđenje potisnutog pamćenja. U intelektualnim terapijama ne može se
provjeriti niti utvrditi točnost sumnji, pretpostavki ili prijedloga koje daje terapeut. Čak i da
su ispravni, to znanje je nedjelotvorno za pacijenta u njegovu nastojanju da se izliječi. Samo
naši osjećaji i tjelesne senzacije, kojih postajemo svjesni tijekom terapije, mogu nas
uvjeriti u ono što nam se stvarno dogodilo. Samo uz njihovu pomoć možemo prizvati
potisnuto sjećanje. (str. 28)

Tvrdeći da se bave „osjećajima“ „nove“ metode zapravo se služe tradicionalnim moralom i

ideologijom kako bi nas spriječile u spoznavanju naše stvarnosti. Najviše što nam mogu
pružiti jest kratkotrajno olakšanje. Ukoliko terapijski proces sprečava integriranje cijele istine
i dalje ćemo biti ovisni o grupama i višim silama. Nakon početnoga osjećaja euforije, moći
ćemo neko vrijeme zadržati depresiju sa strane posvećujući se pridobivanju novih obraćenika,
ali će oni zauzvrat tražiti potencijalne sljedbenike. To je najbolje objašnjenje tako velikog
broja štovatelja tih ideja bez obzira na njihove nedostatke. (str. 28-29)

Velika je pogreška smatrati da se traume mogu razriješiti simbolima. Kada bi to bilo moguće
pjesnici, slikari, mogli bi razriješiti svoj bol pomoću kreativnosti. To nije tako. Kreativnost
nam pomaže u kanaliziranju bola uzrokovanog traumom i to na simboličan način. Ona nam ne
pomaže u njihovu razrješavanju. Kada bi simbolična osveta za zlostavljanje u djetinjstvu bila
djelotvorna tada bi diktatori napokon prestali ponižavati i mučiti ljudski rod. Roditelji koji su
se suočili sa svojom bolnom prošlošću neće zlostavljati svoju djecu. (str. 29)

Izjave osoba koje su preživjele zlostavljanje, a koje su otkrile zlostavljanje nakon dugotrajnog
razdoblja poricanja isključivanja smatraju se prijetnjom i stoga što otkrivaju i optužuju i stoga
što pobuđuju prošlost u drugima. (str. 30)

Svi smo mi zatvorenici svoga djetinjstva, bilo da to znamo, poričemo, pretpostavljamo ili da
nikada nismo ni čuli za takvu mogućnost. Svi se mi bojimo naše potisnute prošlosti i
ponovnog proživljavanja naše djetinje bespomoćnosti. Što se više susrećemo s našim
strahom i usuđujemo se suočiti s njegovim uzrocima to on više nestaje. Nema sumnje da će
jednoga dana zahvaljujući novim metodama terapije svi pokušaji zaobilaženja istine putem
ideologija izgubiti svoju svrhu. One će biti suvišne čim istina postane dostupnom svakome od
nas. Muškarci i žene imaju sposobnost ponovnog proživljavanja svoga iskustva ako im je
integritet neoštećen. Čak i oni sa psihičkim oštećenjima mogu povratiti tu sposobnost. (str.
32)

Iskustvo nas je naučilo da imamo samo jedno trajno oružje u borbi s mentalnom bolešću:
emocionalno otkriće istine o našem jedinstvenom djetinjstvu. Istina je tako bitna da za njezin
gubitak plaćamo visoku cijenu u obliku opasne bolesti. Da bismo ostvarili svoju cjelovitost
moramo se u jednom dugotrajnom procesu truditi otkriti našu osobnu istinu jednu istinu
koja može prouzročiti bol prije nego nam pruži novi prostor slobode. Ako se umjesto toga
zadovoljimo intelektualnom mudrošću ostat ćemo u sferi iluzije i samozavaravanja. (str. 35)

Možemo zadobiti svoj izgubljeni integritet izabirući put pažljivog promatranja našeg znanja
pohranjenoga u našem tijelu te njegova sve većeg osvješćivanja. Taj put, premda nimalo
lagan, jedini je put kojim možemo krenuti ostavljajući za sobom okrutni, nevidljivi zatvor
našega djetinjstva. Postajemo slobodni mijenjajući se od nesvjesnih žrtava prošlosti u
odgovorne osobe u sadašnjosti, svjesne svoje prošlosti i stoga sposobne za život s njom. (str.
36)

Većina ljudi čini upravo obrnuto, ne shvaćajući da prošlost stalno određuje njihovo sadašnje
ponašanje, oni izbjegavaju bilo što saznati o njoj. Nesvjesno nastavljaju živjeti u svom
djetinjstvu, zanemarujući činjenicu da ono više ne postoji. Oni se i dalje boje i izbjegavaju
opasnosti, koje premda nekada stvarne to više nisu već dugo vremena.

❖ Oni su gonjeni nesvjesnim sjećanjima te potisnutim osjećajima i potrebama koji

na neki perverzan način određuju sve što čine ili ne uspijevaju učiniti.
Potiskivanje brutalnog zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu mnoge ljude tjera
na uništavanje vlastitog i tuđih života. U nesvjesnoj žeđi za osvetom oni mogu biti
uvučeni u nasilje, paljenje domova i institucija u tjelesno nasrtanje na druge
ljude pri čemu im destrukcija služi za skrivanje istine od sebe samih i za
izbjegavanje osjećaja očaja mučenoga djeteta koje su nekada bili. Takvo se
postupanje često javlja pod parolom patriotizma ili religioznih vjerovanja. (str. 36)

Drugi ljudi aktivno nastavljaju s mučenjem koje su jednom doživjeli u raznovrsnim

klubovima za samomučenje i kroz sado-mazohističko upražnjavanje. Oni takve aktivnosti
smatraju oslobođenjem. Žene koje dozvoljavaju bušenje bradavica kako bi na njih objesile
krugove i tako pozirale za fotografije u novinama, ponosno izjavljuju da nisu osjećale
nikakvu bol dok su im to radili i da su se čak zabavljale. Ne trebamo sumnjati u istinitost
njihovih iskaza. One su vrlo rano u životu morale naučiti ne osjećati bol i danas su u stanju do
iznemoglosti ne osjećati bol male djevojčice koju je nekada davno seksualno napastovao otac
pri čemu je morala misliti da je to zabavno. (str. 36-37)
Potisnutu bol može se otkrivati i manje javno, kao kod jedne žene, seksualno zlostavljanje u
djetinjstvu koja je porekla stvarnost svoga djetinjstva i kako ne bi osjećala tu patnju, ona
stalno bježi od svoje prošlosti k muškarcima, alkoholu, drogama ili ambiciji. Potrebna su joj
stalna uzbuđenja da bi zadržala dosadu sa strane. Ne može si dozvoliti čak ni jedan trenutak
mira i tišine jer bi u njemu mogla osjetiti tinjajuću usamljenost svoga djetinjstva, a toga se
osjećaja smrtno boji. Ona će nastaviti svoj bijeg ako ne nauči da svijest o starim osjećajima
nije smrt nego sloboda. Ono što zaista često ubija je odbijanje da se svjesno prožive osjećaji
koji bi nam mogli otkriti istinu. (str. 37)

Potiskivanje boli doživljene u djetinjstvu ne utječe samo na život pojedinca, nego i na tabue
cjelokupnoga društva. To najbolje pokazuje način na koji su obično pisane biografije. Čitajući
biografije poznatih umjetnika, čovjek stječe dojam da je njihov život počeo u pubertetu. Prije
toga se kaže da su imali „sretno,“ „zadovoljno“ ili „teško“ djetinjstvo, ali kakvo je stvarno
bilo njihovo djetinjstvo biografe čini se ne zanima, kao da se korijeni cjelokupnog života ne
kriju isprepleteni upravo u djetinjstvu. Svi traumatični događaji iz djetinjstva ostaju skriveni i
zaključani u mraku, a ključ za razumijevanje života koji slijedi je skriven s njima. (str. 37-38)

Postoje ljudi koji sve čine dobro, čak odlično; dive im se i zavide im. Postižu uspjeh kad god
im je do njega stalo, ali iza svega toga vreba depresija, osjećaj praznine i samootuđenja. Ti
osjećaji će preuzeti vodstvo čim ne budu na vrhu ili kad odjednom osjete da nisu uspjeli u
nekom svom idealu ili zadovoljiti neke standarde. Tada ih spopada tjeskoba i zabrinutost ili
duboki osjećaj krivice i srama. Koji su razlozi za to?

Oni prolaze kroz najranija sjećanja bez suosjećanja s djetetom koje su nekada bili, a to još
više čudi jer su ti ljudi imali ne samo izrazitu sposobnost introspekcije već su bili u stanju do
određene mjere suosjećati s drugim ljudima. Njihov pristup emocionalnom svijetu njihova
vlastita djetinjstva je oštećen s obilježjima nedostatka poštovanja, potrebe za kontrolom
i manipulacijom te zahtjeva za uspjehom. Vrlo često oni izražavaju prezir i ironiju pa
čak i podrugivanje i cinizam prema djetetu koje su bili. Postoji općenito potpuno
odsustvo pravog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljnog uvažavanja promjena u
njihovu djetinjstvu te poimanja njihovih istinskih potreba koje bi nadmašile želju za
uspjehom. Oni su potpuno potisnuli svoju stvarnu prošlost pa im je lako održavati
iluziju sretnog djetinjstva. (str. 39)

Roditelji koji nisu odrasli u zdravoj klimi sami su prikraćeni, kroz svoj život oni će nastaviti
tražiti ono što im vlastiti roditelji nisu mogli dati – prisustvo osobe koja ih je u potpunosti
svjesna i koja ih shvaća ozbiljno. Osoba s tom nezadovoljenom i nesvjesnom (zbog
potiskivanja) potrebom ipak će biti prisiljena tražiti zadovoljenje putem surogata sve do
tada dok bude zanemarivala svoju potisnutu prošlost. (str. 40)
Kad je majka emocionalno nesigurna, ravnoteža joj ovisi o djetetovu određenom ponašanju.
Takva djeca imaju zadivljujuću sposobnost da intinutivno, uoče i odgovore toj majčinoj
potrebi ili potrebi obaju roditelja. Ta uloga osigurava djetetu „ljubav,“ tj. roditeljsko
iskorištavanje. Ta se sposobnost potom proširuje i usavršuje. Ta djeca kasnije postaju majke
(uzdanice, tješitelji, savjetodavci, pomagači) svojih vlastitih majki, ali i preuzimaju barem dio
odgovornosti svojih najbližih i na kraju razvijaju posebnu vrstu osjetljivosti prema nesvjesnim
signalima koji manifestiraju potrebe drugih. (str. 41)

Uzrok neke emocionalne smetnje leži u djetetovoj ranoj fazi adaptacije. Djetetove potrebe za
uvažavanjem, suosjećanjem i potvrđivanjem morale su se potiskivati uz ogromne posljedice.
Jedna od takvih posljedica je nesposobnost svjesnog proživljavanja nekih vlastitih osjećaja
(kao što su ljubomora, zavist, ljutnja, usamljenost, bespomoćnost, tjeskoba i zabrinutost) bilo
u djetinjstvu bilo kad odrastemo. Zanimljivo je kako ta pažljiva, živahna i osjećajna djeca
koja se točno sjećaju kako su s četiri godine otkrila sunčevu svjetlost u sjajnoj travi, nisu s
osam godina bila u stanju ništa primijetiti ili pokazati radoznalost za svoju trudnu majku. Svi
ti ljudi razvili su umijeće nedoživljavanja osjećaja jer ih dijete može proživjeti samo uz
nekoga tko ga potpuno prihvaća, razumije i podržava. Ako te osobe nema, ako dijete
mora riskirati majčinu ljubav kako bi bilo u stanju osjećati ono će tada potisnuti svoje
osjećaje. Ono ih čak ne može niti potajno doživjeti „samo za sebe.“ Ono ih uopće neće
doživjeti, ali osjećaji će usprkos svemu ostati u djetetovom tijelu u njegovim stanicama,
pohranjeni kao podaci koji kasniji događaji mogu probuditi. Kasnije u životu ti će se ljudi
naći u situacijama koje mogu pobuditi te zakržljale osjećaje, ali nikada neće biti uspostavljena
jasna veza s izvornim osjećajima. Ta se veza može dešifrirati tek kada se te snažene emocije
prožive kroz terapiju i uspješno povežu s prvobitnom situacijom. (str. 42-43)

Uzmimo npr. osjećaj napuštenosti – ne kod odrasle osobe koja se osjeća usamljeno i stoga
poseže za alkoholom i drogama, odlazi u kino, posjećuje prijatelje ili bjesomućno telefonira
ne bi li kako premostila jaz. Mislim na izvorni osjećaj kod malog djeteta koje nije imalo ništa
od ovih sredstava na raspolaganju i kojega komunikacija verbalna ili doverbalna nije doprla
do majke jer je i njegova majka bila prikraćena. Što se nje tiče, ona je bila ovisna o
uzvraćanju od strane djeteta i to je za nju bilo od presudne važnosti jer je i ona sama bila
dijete u potrazi za osobom koja bi bila uz nju. (str. 43)

Dijete možemo odgajati tako da postane ono što mi želimo. Dijete možemo navesti da
iskazuje poštovanje; majka mu može nametnuti svoje vlastite osjećaje, potvrđivati se kroz
njegovu ljubav i divljenje te se osjeća jakom u njegovu prisustvu. No, kada joj ono dojadi ona
ga može ostaviti nepoznatim osobama ili ga zatvoriti samo u drugu sobu. Kada je neka žena
morala potisnuti sve ove potrebe, vezane za njezinu majku, one će izroniti iz njezinog
nesvjesnog i tražiti zadovoljenje kroz vlastito dijete, bez obzira na njezinu obrazovanost.
Dijete to vrlo jasno osjeća i ubrzo odustaje od izražavanja svoga jada. Kasnije u odrasloj dobi,
kada ovaj osjećaj napuštenosti počinje izbijati putem terapije, popraćen je intenzivnom boli
i očajem. Jasno je da ti ljudi ne bi mogli preživjeti takvu patnju u djetinjstvu, to bi bilo
moguće samo u suosjećajnome, uviđavnom okruženju kojega nije bilo i zato su morali odbiti
svoje osjećaje. (str. 44)

Povezujemo nekoliko obrambenih mehanizama protiv ranog osjećaja napuštenosti. Uz

uobičajeno poricanje, često se susrećemo s iscrpljujućom borbom da ostvarimo stare
potisnute i dosad već izopačene potrebe uz pomoć simbola (kultova, seksualne perverzije,
različitih grupa, alkohola, droga) Također se često susrećemo s intelektualiziranjem jer
ono ima veliku moć kao obrambeno sredstvo. Kad um zanemaruje vitalne poruke tijela
to može imati katastrofalne posljedice. (str. 44)

Svi ti obrambeni mehanizmi popraćeni su potiskivanjem izvorne situacije i s njom povezanih

emocija. Prilagođavanje potrebama roditelja često, (ali ne uvijek) stvara lažnu ličnost. Ta se
osoba razvija na takav način da otkriva samo ono što se od nje očekuje i tako se uspješno s
tim poistovjećuje i stapa da nam je teško pogoditi što se još skriva iza te lažnosti. Ona ne
može razvijati niti diferencirati sama sebe jer to ne bi mogla prihvatiti. Razumljivo je
dakle, da će se ta osoba žaliti na osjećaj praznine, ništavnosti ili na osjećaj beskućništva jer je
praznina doista stvarna. Odigrao se proces ispražnjenja, osiromašenja i sakaćenja njezina
potencijala. Djetetov integritet bio je oštećen kada je odsječeno sve što je bilo živo i spontano
u njemu. (45)

Teškoće vezane uz doživljavanje i razvijanje naših emocija vode u uzajamnu ovisnost koja
koči proces individualizacije. Roditelji su u djetetovoj lažnoj ličnosti našli potvrdu za ono što
su tražili, zamjenu za svoju vlastitu izgubljenu sigurnost; dijete koje nije moglo izgraditi
vlastiti osjećaj sigurnosti; najprije je svjesno, a zatim nesvjesno ovisilo o svojim roditeljima.
Ono se ne može pouzdati u svoje vlastite emocije, nije ih proživjelo putem pokušaja i
pogrešaka, ne osjeća svoje vlastite stvarne potrebe te je otuđeno od sebe u najvećoj
mogućoj mjeri. Pod tim okolnostima ono se ne može odvojiti od svojih roditelja pa je
čak i kad odraste još uvijek ovisno o odobravanju roditelja, grupa, a osobito od strane
svoje djece. I tako roditelji ostavljaju u nasljeđe još jednu generaciju osuđenu skrivati se od
samih sebe u nesvjesnom djelovanju pod utjecajem potisnutog sjećanja. Ukoliko baštinik
ne odbaci svoje „nasljeđe“ postajući potpuno svjestan svoje stvarne prošlosti, a time i
svoje prave prirode iza usamljenosti u roditeljskom domu neizostavno će slijediti
emocionalna izoliranost u odrasloj dobi. (Da je Bob kao dijete umio izraziti svoje
razočarenje s majkom, osjetiti svoj bijes i ljutnju, bio bi mogao ostati potpuno živ, ali to bi
dovelo do gubitka majčine ljubavi, što za dijete može biti isto kao smrt. On je dakle, „ubio“
svoju ljutnju a s njom i dio sebe kako bi sačuvao majčinu ljubav str. 46).

Nitko se ne može izliječiti čuvajući i pothranjujući iluziju. Raj kojem teži tako puno
pacijenata nedostupan je, ali otkrivanje naše vlastite istine i spoznaja o njoj omogućuje nam
povratak u naš vlastiti svijet osjećaja kada odrastemo – izvan raja, ali sa sposobnošću
tugovanja, a ta nam sposobnost doista vraća našu životnost. Prekretnica u terapiji nastupa
kada pacijent shvati na emocionalnoj razini da sva ljubav koju je ugrabio uz tako mnogo
napora i samoodricanja nije bila namijenjena njemu kakav je on stvarno bio, da je svo
divljenje prema njegovoj ljepoti i uspjehu bilo upereno na njih same, a ne na dijete. Malo i
usamljeno dijete koje se krije iza svojih uspjeha budi se kroz terapiju i pita: „Što bi bilo da
sam pred vama bio tužan, zahtijevan, ljut i bijesan? Gdje bi bila vaša ljubav? Da li to znači da
onaj koga ste voljeli, nisam bio ja već onaj koji sam se pretvarao da jesam; pristojan,
pouzdan, suosjećajan, uviđavan i baš zlatno dijete koje ustvari, nikad i nije bilo dijete.“ Što se
dogodilo s mojim djetinjstvom? Nisu li me na prevaru isključili iz njega? (str. 47)

Ova patnja prati mnogo boli i tuge, ali uvijek rezultira uspostavljanjem novog autoriteta
u pacijentu, novog suosjećanja s njegovom vlastitom sudbinom koje se rađa iz
tugovanja. Sad pacijent ne shvaća olako manifestacije svoga tijela, samog sebe, više im se ne
podsmjehuje i ne ruga tako često premda još uvijek nesvjesno prelazi preko njih ili ih
zanemaruje na onaj isti suptilni način na koji su se njegovi roditelji odnosili prema
njemu prije nego je znao i jednu riječ za izražavanje svojih potreba. Pa čak i kad je malo
narastao nije smio reći ili pomisliti: „Mogu biti tužan ili veseo. Ne moram se praviti veseo
zbog nekog drugog. Mogu biti ljut i nitko neće zbog toga umrijeti ili dobiti glavobolju. Mogu
se razbjesniti kad me povrijede bez straha da ću izgubiti njihovu naklonost.“ U većini
slučajeva pacijent osjeća olakšanje kad uvidi da sada može prepoznati i ozbiljno shvatiti stvari
koje je odbacivao pa čak ako se i vrate stari obrasci opet kroz neko dulje razdoblje. On sada
počinje uviđati da mu je to bila jedina strategija da preživi. Sada shvaća kako se još uvijek,
ponekad kada je uplašen, pokušava uvjeriti da to nije, kako podcjenjuje svoje osjećaje
da bi se zaštitio pa ih onda ili uopće nije svjestan ili to postaje tek nekoliko dana nakon
što ti osjećaji prođu. (str. 48)

Kad terapijski proces jednom otpočne on će se nastaviti ako ne bude ometan interpretacijama
drugih vrsta intelektualne obrane. Pacijent postaj sve sređeniji i napušta svoje prijašnje
popustljive stavove no zbog svog ranog iskustva još ne vjeruje da se ne izlaže smrtnoj
opasnosti. Boji se odbijanja i kažnjavanja kada brani svoja sadašnja prava. (str. 48-49)

I eto nekada zastrašivano i ušutkivano dijete može sada osjetiti sebe na način na koji nije
nikada vjerovalo da je moguć, a kasnije može uživati u olakšanju što je podnijelo rizik i bilo
iskreno prema sebi. I pošto nikada prije nije ništa zahtijevalo i uvijek je neumorno
udovoljavalo potrebama drugih sad se odjednom ljuti što je njegov terapeut opet na
odmoru. Čak je ljuto kad vidi druge ljude koji čekaju u čekaonici. Najprije će se osjećati
jadno kad vidi da nije uvijek dobro, uviđavno, tolerantno, pod vlastitom kontrolom i
iznad svega bez potreba jer one su temelj njegova samopoštovanja.

Kroz terapiju počinjemo shvaćati da nismo uvijek niti onoliko krivi koliko osjećamo da
jesmo niti toliko nedužni koliko bismo željeli vjerovati da jesmo. Kako ćemo znati čime
smo povrijedili druge ako su naši osjećaji zakočeni i ako previđamo našu prošlost?
Suočavanja s našom stvarnošću pomoći će nam napustiti iluzije koje maskiraju našu
prošlost. (str. 49)

To će nas osloboditi da razriješimo stare, nesvjesne i neopravdane osjećaje krivice koji imaju
korijene u našem djetinjstvu. Mi nismo krivi za okrutnost koja nam je učinjena no ipak se
osjećamo odgovornima. Ako si ne dopustimo priznavanje naših pogrešnih postupaka u
sadašnjosti i ne poduzmemo korake ka njihovu popravljanju nećemo moći razriješiti svoj
nerealni osjećaj krivice iz prošlosti.

Mnogi ljudi nastavljaju prenositi okrutno djelovanje i stavove kojima su oni bili izloženi kao
djeca pa tako nastavljaju idealizirati svoje roditelje. Psihološki oni ostaju mala ovisna djeca
čak i u starosti. Shvaćaju da kada bi mogli prihvatiti i proživjeti te rane osjećaje, osjećali bi se
jačima i suvislijima te bi postali autentičniji i iskreniji prema sebi i drugima. Ako
iskoristimo ovaj proces on će nas zauzvrat osposobiti za otvorenost prema emocijama koje
izviru iz najranijeg djetinjstva te za doživljavanje bespomoćnosti toga razdoblja. (str. 50)

„Zašto mama izlazi svaku večer? Zašto ne uživa u meni?“ S dvije godine Petar nije mogao
ovako izražavati svoje misli, ali u terapijskom tretmanu kada je proživio tu stvarnost bio je
istovremeno i odrasla osoba i mali dječačić koji je mogao gorko plakati. Nije to bila katarza
već prije, dovršenje njegove nekdašnje čežnje za majkom, koju je sve do sada poricao. Njezin
ranije zamrznuti idealizirani portret pretvorio se u sliku žene koja nije umjela pružiti svome
djetetu stabilnost u odnosu. „Mrzio sam te zvijeri koje su stalno bile bolesne i uvijek te
odvlačile od mene. Mrzio sam i tebe jer si radije bila s njima nego sa mnom.“ Osjećaji
bespomoćnosti bili su pomiješani s odbačenim bijesom uperenim protiv majke koje nije bilo
kada mu je bila najpotrebnija. Svijest o tim osjećajima dovela je kod Petra do oslobađanja od
simptoma koji ga je dugo mučio. Njegov se odnos prema ženama promijenio kada je nestalo
njegove potrebe da ih najprije osvoji, a potom napusti (str. 50-51).

Petar je proživio svoj rani osjećaj bespomoćnosti, ljutnje i prepuštenost na milost i nemilost
svoje majke na način kojega se prije nije mogao sjetiti. Čovjek pamti samo ono što je svjesno
doživio. Sam emocionalni svijet mučenoga djeteta je rezultat jednog selektivnog procesa,
ti rani osjećaji udruženi s boli zbog nerazumijevanja što se događa što je dio najranijeg
djetinjstva prvi put se svjesno proživljava tijekom terapije jer dijete ne zna što ono krije. (str.
51)
Odrasla osoba može u potpunosti biti svjesna svojih osjećaja samo ako je imala brižne
roditelje. Ljudi koji su bili zlostavljeni ili zanemareni u djetinjstvu, nemaju tu sposobnost i
zato se nikada ne prepuštaju iznenadnim osjećajima. Oni će priznati samo one osjećaje
koje njihov unutrašnji cenzor prihvaća i odobrava, a to je nasljednik njihovih roditelja.
Cijena koju plaćaju za taj nadzor je depresija i osjećaj unutrašnje praznine. Naša prava
ličnost se ne može izraziti jer je ostala nesvjesnom i nerazvijenom u zatvoru u nama. Tek
kada se oslobodimo možemo se srediti, razvijati i biti kreativnima. Tamo gdje je bila
zastrašujuća praznina sada otkrivamo neočekivano blago životnosti. To nije povratak
kući jer te kuće nikada i nije bilo to je građenje kuće. (str. 52)

Terapeutova senzibilnost, suosjećajnost, predanost i „jake antene“ukazuju da je u djetinjstvu

vjerojatno udovoljavao drugim ljudima i potiskivao svoje vlastite potrebe. Potrebno je
prihvatiti spoznaju da smo bili prisiljeni udovoljavati nesvjesnim potrebama naših
roditelja kako ne bismo izgubili njihovu „ljubav“, a sve na uštrb svog emocionalnog
razvoja. To također podrazumijeva sposobnost proživljavanja prezira i tugovanja
izazvanih neuspjehom naših roditelja da zadovolje naše primarne potrebe. Ako nikada
nismo svjesno prošli kroz to očajanje i popratni bijes, nismo to nikada mogli ni riješiti
tada će postojati opasnost od prenošenja te situacije koja bi u tom slučaju ostala
nesvjesnom na našu djecu ili pacijente. (str. 53)

Istinskoj samostalnosti prethodi osjećaj ovisnosti. Pravo oslobođenje dolazi tek poslije
duboke ambivalentnosti dječje ovisnosti. Kad pacijent iznosi materijal koji se podudara s
terapeutovim znanjem, konceptima i vještinama te zato i s njegovim očekivanjima, pacijent
zadovoljava terapeutovu želju za odobravanjem, potvrđivanjem, razumijevanjem i ozbiljnim
prihvaćanjem. Na taj način terapeut provodi istu onu vrstu nesvjesne manipulacije kakvoj je
bio izložen kao dijete. Kad smo već odlučili postati terapeutima onda ne smijemo sebe
poštedjeti od suočavanja s istinom. Ako ne uočimo štetu nanesenu manipulacijom u
djetinjstvu nećemo moći izbjeći njezino prenošenje na naše pacijente. (str. 54)

Potpuna svijest o našoj prošlosti i puno razumijevanje njezinih posljedica, meni se čine
temeljnim preduvjetima za djelotvornu sposobnost pomaganja drugima u njihovoj terapiji.
Psiholozi, psihijatri, terapeuti i savjetovališta su očigledno fascinirani metodama koje se kreću
od biheviorističkog kondicioniranja do neurolingvističkih „čuda.“ Zašto tako zdušno
primjenjuju te manipulativne tehnike kad je njihovo djelovanje u najboljem slučaju
kratkotrajno? Zar oni ne znaju da svaki uspjeh ovisi o sugestiji? Da snažan prijenos koje
nekada prevareno dijete automatski vrši na „ozdravitelja“ nema nikakve veze sa stvarnim
liječenjem? Roditelji ovih stručnjaka također nisu gubili vrijeme. Oni su išli dobro utabanom
stazom svojih roditelja: nisu htjeli da njihovo dijete ima svoje vlastite potrebe; jednostavno su
željeli dobrog dječaka ili slatku djevojčicu i uspjeli su u onome što su htjeli. Ako su ti ljudi
kasnije postali terapeutima i savjetnicima bitno je da oni ne nastave nesvjesno činiti drugima
ono što su njima činili njihovi roditelji hineći da ih usrećuju. Oni moraju shvatiti kakvu su
cijenu platili za svoju „sreću“- poricanje svoji vlastitih potreba, svoje stvarne osobnosti i
svoje jedinstvene prošlosti. (str. 55)

Moramo biti u stanju osjećati i razjasniti svoje osjećaje, shvatiti njihove stare i nove uzroke
kako bismo upotpunili naše iskustvo iz prošlosti. Tada više nećemo imati nikakve potrebe za
manipuliranjem našim pacijentima, nego ćemo im dopustiti da budu ono što stvarno jesu. Tek
kada proživimo i prihvatimo svu našu bolnu istinu moći ćemo odbaciti nadu da ćemo još
uvijek naći jednog uviđavnog, suosjećajnog „roditelja“ možda u nekom pacijentu koji će
nam biti na raspolaganju. To iskušenje da tražimo roditelja među svojim pacijentima ne smije
se podcijeniti. Naši nas vlastiti roditelji nisu nikada pažljivo slušali i nikada nam nisu otkrili
svoj unutrašnji svijet jasno i iskreno kao pacijenti. Samo nas stalno tugovanje može
sačuvati od iluzije da smo našli roditelja kojeg smo nekada tako jako trebali –
suosjećajnog i otvorenog, uviđavnog i jasnog, iskrenog i prisutnog. Takav nikada nije
bio naš roditelj jer majka može biti suosjećajna samo onoliko koliko se oslobodila svog
vlastitog djetinjstva. Kada poriče sudbinu svog ranog života ona vuče nevidljive lance.
(str. 56)

Djeca koja su inteligentna, okretna, pažljiva, osjećajna i potpuno prilagođena majčinom

blagostanju sasvim su u njezinim rukama. Otkrivena su čista i pouzdana, laka za
manipuliranje dok njihova prava ličnost (njihov emocionalni svijet) čuči u mraku podzemlja
staklenog zvona pod kojim moraju živjeti. (str. 56-57)

Robert kojemu je sada 31 godina kada god je kao dijete bio tužan ili plakao bio je svjestan da
time čini majku nesretnom i vrlo nesigurnu u samu sebe. Tek kad je odrastao majka mu je
rekla da je preživjela koncentracijski logor, a budući da je veselost bila dosjetka koja joj je
spasila život u djetinjstvu suze njezine vlastite djece ugrožavale su joj ravnotežu. Njemu je
preostalo da izrazi samoga sebe samo kroz opsesivne perverzije koje su izgledale tuđima,
sramnima i njemu nerazumljivima dok nije počeo shvaćati njihovo pravo značenje. Dijete
nema nikakve obrane od ove vrste manipulacije. Tragedija je što je nemaju ni roditelji sve dok
se odbijaju suočiti sa svojom prošlošću. Ako potiskivanje ostane nerazriješeno tragedija
roditeljskog djetinjstva se nesvjesno prenosi na njihovu djecu. (str. 57)

Jedan otac koji se u djetinjstvu često bojao napadaja tjeskobe svoje povremeno shizofrene
majke koje mu nitko nije objasnio uživao je pričati jezive priče svojoj maloj kćerki. Uvijek se
smijao njezinom strahu da bi je kasnije tješio riječima: „Pa to je samo izmišljena priča. Ne
moraš se bojati, ja sam ovdje s tobom.“ Na taj je način on mogao manipulirati svojim strahom
iz djetinjstva i osjećati se jakim. Njegova svjesna želja bila je pružiti djetetu nešto vrijedno,
što je njemu samome bilo uskraćeno, tj. zaštitu, utjehu i objašnjenja, ali ono što je nesvjesno
prenio bio je njegov vlastiti djetinji strah, očekivanje nesreće i neodgovorena pitanja.
(str. 58)

Vjerojatno svatko od nas ima neku manje ili više skrivenu komoru u sebi, koju krije čak i od
sebe, a u kojoj se nalaze potpornji drame njegova djetinjstva. Oni koji će najviše osjećati
posljedice tajni iz te komore bit će djeca. Kada je majka bila djetetom teško da je imala
priliku shvatiti što se događa; mogla je samo razviti simptome. No kao odrasla osoba
podvrgnuta terapiji ona može razriješiti te simptome ako si dozvoli ono što su oni pokrivali:
osjećaji jeze, ogorčenja, očajanja i bespomoćnog gnjeva. (str. 58)

Može li biti slučajno da je Heinrich Pestalozzi koji je ostao bez oca sa 6 godina i bio
emocionalno zapušten usprkos prisutnosti svoje majke i dadilje zanemario svoga sina iako je s
druge strane bio sposoban pružiti iskrenu toplinu i očinsku brigu siročadi? Njegova sina su
napokon svrstali u mentalno zaostale premda je bio inteligentno dijete. Umro je s trideset
godina i njegov život i njegova smrt nanijeli su Pestalozziju mnogo boli i osjećaja krivnje ps
je rekao: „Možete istjerati vraga iz vašeg dvorišta, ali ćete ga ponovno naći u dvorištu svog
sina.“ (58-59)

Svako dijete ima opravdanu potrebu da bude primijećeno, shvaćeno, da ga se uzima ozbiljno,
da ga majka uvažava. U prvim tjednima i mjesecima života ono treba blizinu majke,
mogućnost da se njome koristi i kroz nju potvrđuje. Ako majka stvarno gleda to jedinstveno
malešno, bespomoćno biće, a ne projicira svoja vlastita očekivanja, strahove i planove koje
ima za dijete U tom slučaju dijete ne bi vidjelo sebe u majčinom licu, već prije majčine
vlastite projekcije, tada bi dijete ostalo bez zrcala i cijeli svoj život bi ga uzaludno tražilo. (str.
61)
Čak i majka koja nije osobito topla može omogućiti djetetu pravilan razvoj ako dopusti
djetetu da prima od drugih ljudi što njoj samoj nedostaje. Različita ispitivanja su pokazala
djetetovu nevjerojatnu sposobnost upijanja i najmanjih afektivnih punjenja iz svoje okoline.
Pod zdravim osjećajem prema sebi samom podrazumijevam onu neospornu sigurnost
da su nečiji osjećaji i potrebe dio njega samoga. Spontani prirodni kontakt s našim
vlastitim emocijama i potrebama daje nam snagu i samopoštovanje. Možemo proživljavati
svoje osjećaje tugu, očaj ili bespomoćnost bez straha da će se majka zbog toga osjetiti
nesigurnom. Možemo si dozvoliti da smo ljuti kad nam se želje ne ispune, tako znamo ne
samo ono što ne želimo, već i ono što želimo i možemo izraziti svoje želje bez obzira na to
hoće li nas zbog toga voljeti ili mrziti. (str. 62)

Zbližavanje preko kože i pogleda između majke i djeteta nakon rođenja potiče u oboma
osjećaj uzajamne pripadnosti, osjećaj da su jedno koje se počelo stvarati još od začeća. Dijete
dobiva osjećaj sigurnosti potreban za stjecanje povjerenja u majku, a ona se instinktivno
uvjerava u to što će joj pomoći u razumijevanju djetetovih poruka. Žena koja je osjetila
zbližavanje sa svojim djetetom bit će manje izvrgnuta opasnosti da ga zlostavlja i bit će joj
lakše da ga zaštiti od očeva i ostalih zlostavljanja. Čak i žena čija je vlastita potisnuta prošlost
kriva za nemogućnost zbližavanja s njenim djetetom može mu kasnije pomoći u
prevladavanju tog nedostatka ako shvati njegovu važnost i razriješi svoje potiskivanje kroz
terapiju. (str. 63)

Majke obično silno vole svoje dijete, ali ne na način kako je to djetetu potrebno. U tom
iskorištavajućem odnosu nema pouzdanja trajnosti ni postojanosti koji su za dijete tako važni.
Ono što najviše nedostaje jest okvir unutar kojega bi dijete moglo doživljavati svoje osjećaje i
emocije. Umjesto toga ono razvija nešto što je potrebno majci i premda mu to bez sumnje
spašava život u tom trenutku to ga međutim može spriječiti tijekom njegova života da bude
samosvojna ličnost. Ta će osoba ne znajući živjeti u svojoj prošlosti i nastavit će reagirati na
opasnosti iz prošlosti kao da sada postoje. (str. 64)

Primjer: Kad se majka osjećala nesigurna u vezi s njom, često je bila hladna i ružno je s njom
postupala. Majčina pretjerana briga za dijete služila je za odbijanje agresije i zavisti. Pošto
je majka u djetinjstvu često bila ponižavana imala je potrebu da bude uvažavana od
svoje kćerke. Desetljećima su sažaljenje i suosjećanje sprječavali Barbaru da shvati kako su
okrutno s njom postupali. (str. 65-66)

U onome što se opisuje kao depresija i što se doživjelo kao praznina, ništavnost, strah od
osiromašenja te usamljenost obično možemo prepoznati tragičan gubitak samoga sebe u
djetinjstvu koji se manifestira kao potpuno samootuđenje u odrasloj dobi. Grandioznost
je obrana od depresije, a depresija je obrana od duboke patnje zbog gubitka sebe što je
rezultat poricanja (str. 67). Grandioznoj osobi se svugdje dive i njoj je potrebno to divljenje,
ona bez njega ne bi mogla živjeti. U svemu što radi ona mora briljirati u suprotnom ona to ni
ne započinje. (67)
❖ Čovjek se oslobađa depresije samo onda kad se njegov osjećaj samopoštovanja
temelji na autentičnosti njegovih vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju
određenih kvaliteta. (str.68)

Bez terapije nemoguće je da nadmena osoba presiječe tu tragičnu sponu između divljenja i
ljubavi. Ona nezasitno vapi za divljenjem kojoj ga nikada dosta jer ono nije isto što i ljubav.
To je samo surogat za primarne potrebe uvažavanja, razumijevanja i ozbiljnog
prihvaćanja, a to su sve potrebe koje su ostale nesvjesnima od ranoga djetinjstva. Često
posvećujemo čitav život tom surogatu, sve dok ne osjetimo i prepoznamo pravu potrebu
borba za simbolom ljubavi će se nastaviti. Jedan je svjetski poznati fotograf koji je dobio
mnoge međunarodne nagrade rekao: „Nikada nisam osjećao da je ono što radim dovoljno
dobro.“ Očito je da je depresija o kojoj govori mogla imati veze s utapanjem u zahtjeve svojih
roditelja. (str. 69)

Zdravi ljudi se ne moraju neprestano truditi da im se dive niti išta činiti da bi ostavili
dojam na bilo koji način, već su jednostavno slobodni da budu prosječni. Grandiozna
osoba zapravo nikada nije slobodna. U prvom redu s toga što je pretjerano ovisna o mišljenju
drugih te zato što njezino samopoštovanje ovisi o kvalitetama, funkcijama i uspjesima koji
mogu iznenada zakazati. Depresija se ponekad pojavljivala kada bi nadmenost bila
slomljena uslijed bolesti, invalidnosti ili starenja. U slučaju jedne neudane žene, vanjski izvori
potvrđivanja su postupno presušivali usporedo s njezinim starenjem. Više nije dobivala stalne
potvrde o svojoj privlačnosti koje su prije imale izravnu funkciju potpore kao surogat za
nedobiveno potvrđivanje od majke. Naizgled, njezino očajanje zbog starenja imalo je uzrok u
odsutnosti spolnih kontakata, ali dublje gledano, sada su se pojavili stari strahovi od
napuštanja, a više nije bilo novih osvajanja kojima bih ih umirila. Sva njezina lažna
ogledala su se polupala, opet je ostala bespomoćna i zbunjena kao kad je bila mala
djevojčica pred licem majke u kojem nije vidjela sebe, nego samo majčinu nesređenost.
(str. 70)

Na vrhuncu svog uspjeha, glumac može igrati pred oduševljenim gledateljstvom i osjećati
božansku veličinu i moć. Ipak, njegov osjećaj praznine i ništavnosti, čak srama i ljutnje može
se sljedećega jutra vratiti ako njegov osjećaj sreće prijašnje večeri nije proistekao iz njegove
glumačke kreativnosti i izražajnog interpretiranja uloge već prije svega iz lažnog zadovoljenja
danih potreba za odobravanjem, potvrđivanjem, zamjećivanjem i razumijevanjem. Ako
njegov uspjeh prijašnje večeri služi samo kao poricanje frustracija iz djetinjstva onda on
poput svakog surogata može pružiti samo trenutno zadovoljenje. Prijašnje dijete više ne
postoji kao ni prijašnji roditelji. Sadašnji roditelji ako su još živi sada su stari i ovisni. Sin
sada uživa u uspjehu i priznanju, ali mu te stvari ne mogu ispuniti staru prazninu i sve dok
bude mogao poricati tu potrebu uz pomoć iluzije, tj. opijanjem uspjehom stara rana ne može
zarasti. (str. 71) Depresija ga dovodi blizu njegovih rana, ali samo ih tugovanje za onim što je
nedostajalo u pravo vrijeme može izliječiti.

Stalno postizanje izvanrednih uspjeha može katkada pomoći osobi održati iluziju postojane
pažnje i nazočnosti njezinih roditelja (čiju odsutnost u njezinom ranom djetinjstvu ona sada
potpuno poriče kao i svoje vlastite emocionalne reakcije). Takva osoba obično može odbaciti
prijeteću depresiju još više briljirajući u svom djelovanju i tako zavaravajući sebe i one oko
sebe. Ta ličnost nema nikakve čvrste temelje i ovisna je o potpornjima kao što su uspjeh,
dostignuća, snaga i iznad svega poricanje emocionalnog svijeta svog djetinjstva. (str. 72)

Iako je izvana gledano depresija potpuno suprotna grandioznosti i sadrži karakteristiku koja
izražava tragediju gubitka sebe samoga na očigledniji način one ipak imaju mnogo toga
zajedničkoga:

- lažna ličnost koja je dovela do gubitka potencijalno prave ličnosti

- slabo samopoštovanje uslijed nedostatka pouzdanja u vlastite osjećaje i želje
- poricanje odbačenih osjećaja, perfekcionizam
- neizreciv strah od gubitka ljubavi iz kojeg proizlazi velika spremnost na prilagođavanje
- odbačena agresivnost
- pretjerana osjetljivost
- sklonost osjećajima srama i krivice
- uznemirenost

Depresija se sastoji u poricanju vlastitih emocionalnih reakcija. To poricanje započinje

u ulozi apsolutno prijeko potrebnog prilagođavanja tijekom djetinjstva i ukazuje na
vrlo ranu povredu. Ima puno djece koja od samog početka nisu bila slobodna izraziti i
najjednostavnije osjećaje poput nezadovoljstva, ljutnje, bijesa, boli pa čak i gladi te naravno
uživanja u vlastitome tijelu. Pod takvim okolnostima dijete može vrlo rano u životu naučiti
što ne smije osjećati. (str. 73-74)

Beatrice nisu tjelesno zlostavljali u mladosti. Ona je međutim, stvarno naučila kao mala kako
ne treba plakati da bi majka bila sretna, kako ne smije biti gladna, kako ne bi trebala imati
nikakvih potreba. Najprije je patila od anoreksije, a kao odrasla osoba od depresije.(75)

Nekritičko oslanjanje na tradicionalne ideje i vjerovanja služi zamagljivanju i poricanju

stvarnih činjenica iz naše prošlosti. Bez slobodnog pristupa tim činjenicama izvori naše
sposobnosti za ljubav ostaju odsječeni. Nije onda čudno da i najdobronamjerniji apeli za
ljubavlju i velikodušnošću ostaju neplodni. Nismo u stanju stvarno voljeti ako nam je
zabranjeno znati svoju istinu, istinu o svojim roditeljima. Mi se samo možemo pokušati
ponašati kao da volimo, ali to licemjerno ponašanje je suprotnost ljubavi. Ono je zbunjujuće
i varljivo i stvara puno bespomoćnog bijesa u prevarenoj osobi. Bijes se mora potisnuti
u prisutnosti hinjene ljubavi, osobito ako je netko ovisan kao što su to djeca. (str. 76)

Odraslim osobama nije potrebna bezuvjetna ljubav, čak ni od terapeuta. Ta potreba spada u
djetinjstvo i nikada se kasnije ne može zadovoljiti, a mi se samo poigravamo iluzijama ako si
nikada nismo dopustili odbolovati tu izgubljenu priliku. (78)

Žene se rađaju programirane da vole, štite i njeguju svoju djecu i da im sve to pričinja
zadovoljstvo. No, te instinktivne sposobnosti su nam uskraćene ako smo u djetinjstvu bili
iskorištavani kao lažno zadovoljenje roditeljskih potreba. Srećom, te sposobnosti možemo
obnoviti čim se budemo spremni suočiti s vlastitom istinom. „Uništili su moj majčinski
instinkt kada su mi bila tri mjeseca. Zbog tog događaja nisam mogla dojiti svoje dijete iako
sam to silno željela.“ Ovoj ženi trebalo je puno vremena da se suprotstavi svojim roditeljima
u jednom unutrašnjem dijalogu, da izrazi svoje osjećaje bijesa i prijezira koji su bili
pohranjeni u njenom tijelu i da konačno prebrodi posljedice tih povreda. (str. 82)

„Voljeno dijete od početka uči što je ljubav. Zanemareno, iskorištavano i zlostavljano dijete
poput mene to ne može znati. Ono to nikada nije imalo prilike naučiti. Ja to sada doista učim
od Michaela, vrlo polako i znam koliko mi je potrebno da mogu voljeti i više ne sumnjam u
svoje mogućnosti. Mislim da je Johannina borba za svoje istinske osjećaje spasila i budućnost
njenog djeteta i njenu vlastitu.“(str. 84)

Često se događa da pacijent dolazi žaleći se na depresiju, a kasnije napušta savjetovalište u

suzama, ali s velikim olakšanjem i oslobođen depresije. To je stoga što je uspio osjetiti dugo
zatomljeni bijes prema jednom od roditelja ili izraziti svoje nepovjerenje. Možda je po
prvi put osjetio tugu zbog izgubljenih godina života koje nije stvarno proživio ili je davao
oduška svojoj ljutnji. Sasvim je nevažno koji od tih osjećaja prednjači; važno je da se oni
mogu doživjeti i da nam tako postanu dostupnima potisnuta sjećanja. Depresija je bila signal i
njihove dostupnosti i njihova poricanja. Takvo raspoloženje može ukazivati na to da su neki
odbačeni dijelovi naše ličnosti (osjećaji, maštanja, želje, strahovi) bili jači. (str. 86)

Uvijek kada bi počela kroz svoju maštovitu igru doživljavati svoju istinsku ličnost, roditelji bi
zatražili od nje da radi nešto „pametnije“ – da nešto postigne, tako da bi se njezin unutarnji
svijet koji se upravo počeo otvarati kao cvijet, ponovno zatvorio prema unutra. Ona je na to
ometanje reagirala potiskivanjem svojih osjećaja i depresijom jer se nije usuđivala preuzeti
rizik i normalno reagirati, npr. bijesom. Ako si kao odrasla osoba dopusti suočiti se s
podsjetnicima na takve situacije i poradi na njima, moći će osjetiti stari bijes, pobunu protiv
načina na koji su s njom postupali i pronaći će potisnute potrebe. Depresija će tada nestati jer
njena obrambena funkcija neće biti potrebna. Ona više neće morati bježati u aktivnosti poput
zabava ako si dopusti shvatiti što joj je u nekom trenutku stvarno potrebno da po mogućnosti
izbjegava zabavu i provede neko vrijeme sama sa sobom u svome jadu. (str. 87)

„Čeznem za svojim prijašnjim osjećajem živosti.“ Nakon toga može slijediti emocionalni
izljev, popraćen teškim opravdanim optužbama i tek nakon toga izljeva emocija razjasnit će
se nova veza s potisnutim doživljajima i osjetit će se nova živost.. Sve dok su te optužbe
namijenjene onima koji su krivi što su nam učinili nažao rezultat će biti veliko olakšanje. No,
ako su one neopravdane ili ih prenosimo na nedužne osobe depresija će potrajati sve dok ne
dođe do potpunog razjašnjenja. Čak i kada se osoba počinje odupirati zahtjevima svojih
roditelja svejedno će još uvijek biti depresivnih raspoloženja je mnoge stvari ostaju
nesvjesne i potisnute. Ona se npr. može odupirati njihovim zahtjevima za uspjehom iako ih
se još nije u potpunosti oslobodila. Ponovno će se naći na mrtvoj točki, besmisleno si
postavljajući prevelike zahtjeve i shvatit će da to čini samo kada se počinje javljati depresija.
(str. 88)

Uvijek kada svjesno potisnemo neki impuls ili neželjenu emociju, tada odjednom
depresivno raspoloženje guši svaku spontanost. (89)

Kad jednom osjetimo po nekoliko puta da provala snažnih osjećaja iz ranog djetinjstva
(kojih je karakteristika nejasnoća) može olakšati dugotrajna razdoblja depresije to će
iskustvo donijeti postupnu promjenu u našem pristupu „neželjenim osjećajima“ prije
svega onim bolnim. Otkrit ćemo da nas ništa više ne tjera slijediti obrasce razočaranja,
svjesnog potiskivanja boli te depresije jer sada imamo druge mogućnosti borbe s
razočaranjem – proživljavanje boli. Na taj način nam je konačno otvoren pristup našim
prijašnjim doživljajima, dijelovima nas samih koji su nam prije bili skriveni. (str. 90)

Za razliku od djeteta odrasla osoba nije ni u kakvoj opasnosti ako si dozvoli osjećaje, premda
se naravno može bojati opasnosti od prijašnjih situacija (po prvi put) sve dok su razlozi
njezina straha nesvjesni. Proživljavanjem baš tih osjećaja koje sam tako dugo izbjegavao
postao sam siguran da sada shvaćam nešto o svom životu, nešto što izrasta iz moga bića, što
nisam mogao naučiti ni iz jedne knjige (str. 90-91).

Pošto je nadmenost naličje depresije u narcističkom poremećaju, oslobađanje od oba oblika

poremećaja jedva da je moguće bez dubokog tugovanja nad situacijama u kojima se našlo
bivše dijete. Ako osoba tijekom ovog dugotrajnog procesa uspije istinski osjetiti da nikada
nije bila voljena u djetinjstvu zbog sebe same, nego su je iskorištavali zbog njezinih
dostignuća, uspjeha i dobrih osobina – bit će vrlo potresena, ali će zato jednoga dana poželjeti
prestati se truditi u tom smjeru. Otkrit će u sebi potrebu da živi u skladu sa samom sobom i
neće više osjećati pritisak da mora zaslužiti „ljubav“ koja je uvijek ostavlja praznih ruku jer je
ona namijenjena njezinoj lažnoj ličnosti koju je ona počela prepoznavati i napuštati. (92-93).

Prava suprotnost depresiji nije ni veselje ni odsutnost boli, nego životnost – slobodni
spontani osjećaji, ali ta sloboda osjećanja ne može se postići ako su presječeni korijeni
djetinjstva. Naš pristup sebi samima moguć je samo ukoliko se više ne moramo bojati
snažnog svijeta emocija iz djetinjstva. Kada osjetimo i upoznamo taj svijet on nam neće
više biti stranim i prijetećim. Znat ćemo tko i što je prouzročilo našu patnju i upravo ta
spoznaja će nas napokon osloboditi od stare boli. Mnogi savjeti vezani za depresiju (npr.
usmjeravanje agresije iznutra prema van) imaju čisti manipulativni karakter. (str. 93)

Što su ti osjećaji nerealniji i što manje odgovaraju sadašnjem trenutku to jasnije pokazuju da
se odnose na zaboravljene još neotkrivene situacije iz prošlosti. Ako osjećaj koji se počinje
javljati ugušimo rasuđivanjem do tog otkrića neće doći i pobjedit će depresija. Pia stara 42
godine, nakon duge depresivne faze praćene suicidnim razmišljanjima, uspjela je napokon
osjetiti i opravdati svoj dugo svjesno potiskivani bijes prema ocu koji ju je jako zlostavljao.
Rekla je: „Život mi se po prvi put čini vrijednim življenja po prvi put imam osjećaj da zaista
živim svoj vlastiti život. S druge strane sada bolje razumijem svoje suicidne ideje, posebno
one iz moje mladosti kada se činilo besmislenim nastaviti jer sam na neki način živjela tuđi
život koji nisam željela i koji sam bila spremna odbaciti. (str. 94)

Osoba mora tražiti oslonac u sebi ako ne želi biti žrtva različitih interesa i ideologija.
Taakozvane terapijske grupe pokušavaju, ali ne uspijevaju osigurati ili naći zamjenu za taj
proces sazrijevanja. Njihov cilj je „jačanje“ svojih članova putem potpore i osjećaja
pripadanja. Pošto je u tim grupama svjesno potiskivanje osjećaja iz djetinjstva pravilo,
pojedinac ne može razriješiti svoju depresiju. Štoviše, osoba može postati ovisnik o grupi jer
joj grupa pruža iluziju da se neostvarene potrebe iz djetinjstva konačno mogu zadovoljiti (uz
pomoć grupe) u odrasloj dobi. Uz takvu iluziju nitko se ne može izliječiti. Naša unutarnja
snaga kroz pristup našim vlastitim stvarnim potrebama i osjećajima i kroz mogućnost
njihova izražavanja za nas je od osobite važnosti ako želimo živjeti bez depresije i
ovisnosti. (str. 95)

Ono što nismo mogli osjetiti u pravo vrijeme u prošlosti ne može se kasnije nikada postići.
Paula stara 28 godina, željela se osloboditi svoje patrijarhalne obitelji u kojoj je otac potpuno
podjarmio majku. Ona se udala za pokornog čovjeka i naizgled se ponašala drukčije od svoje
majke. Muž joj je dopuštao da dovodi ljubavnike u kuću. Ona si nije dopustila nikakve
osjećaje ljubomore ili nježnosti i željela je odnose s brojnim muškarcima bez emocionalnog
vezivanja da bi se mogla osjećati autonomnom poput muškaraca. Njezina potreba da bude
„napredna“ išla je tako daleko da je dozvoljavala svojim roditeljima da je zlostavljaju i
ponižavaju, a ona je svjesno potiskivala sve osjećaje jada i ljutnje, vjerujući da je njeno
ponašanje moderno. Na taj je način nesvjesno prenosila u te odnose i djetinju poslušnost i
majčinu podčinjenost. Terapija joj je pomogla osjetiti koliko je patila zbog majčine
pasivnosti, koja je podnosila opakog oca bez i najmanjeg suprotstavljanja. Suočavanje s boli
jer nije bila štićena od svoje ravnodušne, pasivne majke konačno je pomoglo Pauli da
prestane zauzimati majčin autodestruktivni stav u svojim odnosima s muškarcima i da si
dopusti ljubav prema ljudima koji to zaslužuju. (str. 96-97)

Amar kome je sada 40 godina, odrastao je u jednoj afričkoj obitelji, sam s majkom nakon što
mu je otac umro dok je bio mali. Majka je inzistirala na nekim konvencijama i nije mu
dopuštala da bude svjestan svojih potreba u bilo kojem pogledu, a kamoli da ih izrazi.
Kada je odrastao otišao je od majke i oženio se jednom Europljankom. Zbog svoje potisnute
prošlosti, izabrao je ženu koja ga nije samo mučila i ponižavala, nego u velikoj mjeri
podrivala njegov osjećaj sigurnosti tako da joj se nije mogao niti suprotstaviti niti je
ostaviti. Amar je svakako bio sposoban osloboditi se od majke iz doba adolescencije, ali je
ostao emotivno vezan za majku iz njegova ranog djetinjstva, za svoja nesvjesna sjećanja
na nju, čiju je ulogu preuzela njegova žena. (str. 97)

Dijete se mora prilagođavati kako bi osiguralo iluziju ljubavi, brige, nježnosti, no odraslom
takve iluzije nisu potrebne da bi preživio. On može odbaciti svoju amneziju i tako se
osloboditi da odlučuje o svojim postupcima otvorenih očiju. Samo idući tim putem oslobodit
će se depresije. I depresivna i nadmena osoba potpuno negiraju stvarnost svoga
djetinjstva živeći kao da se još uvijek može spasiti prisutnost roditelja: nadmena osoba to
postiže kroz iluziju uspjeha, a depresivna kroz stalni strah od gubitka „ljubavi.“ Nijedna ne
može prihvatiti istinu da se taj gubitak ili odsutnost ljubavi već dogodio u prošlosti i da baš
nikakva nastojanja ne mogu promijeniti tu činjenicu. Legenda o Narcisu nam zapravo govori
o gubitku sebe, Njegova zanesena očaranost može se usporediti s grandioznošću, kao što se
(žarka čežnja za sobom) može dovesti u vezu s depresijom. Pokušavajući biti jedno s lijepom
slikom Narcis se predao smrti, smrt je logička posljedica fikcije na svoju lažnu ličnost. Doista
živima nas ne čine samo lijepi, dobri i ugodni osjećaji, ne produbljuju naše iskustvo i ne
dovode do važnih spoznaja, nego često baš oni neprihvatljivi i neprilagođeni od kojih
smo najradije pobjegli: bespomoćnost, stid, zavist, ljubomora, zbunjenost, bijes i tuga.
Kada ih shvatimo, otvaraju nam put u naš unutrašnji svijet koji je mnogo bogatiji nego lijep
obraz. Njegova strast prema lažnome u sebi onemogućava ga da voli ne samo druge nego i
sebe, jedinu osobu koja mu je povjerena na brigu. (str.98-99)

Kad ismijavamo dijete i njegovu želju njega nema tko braniti. Kad pronađemo slabije biće od
sebe uz njega se osjećamo jakima. Kad djeci govorimo „ne moraš se toga bojati“ koje se
dijete neće osjećati posramljenim i omalovaženim jer se ne može ispravno nositi s opasnošću.
I zar neće onda ta mala osoba iskoristiti sljedeću priliku i prebaciti te osjećaje na još manje
dijete. No sada će ono biti glavni, a onaj drugi će biti bespomoćno, zavidno, slabo malo
stvorenje – ne više u njemu samom, nego odbačeno i projicirano izvan njega. (103-104)

Nepoštivanje manjih i slabijih je dakle najbolja obrana od provale vlastitih osjećaja

bespomoćnosti: to je izraz te odbačene slabosti. Jaka osoba koja zbog toga što je to
proživjela zna da i ona nosi tu slabost u sebi, nema potrebe pokazivati tu snagu putem
omalovažavanja. „Kad se uspio sjetiti kako su ga roditelji ismijavali, svjesno je po prvi put
doživio osjećaj poniženja i uvreda tada nanesenih. Sve do tog trenutka, svi ti osjećaji bili su
potpuno nedostupni njegovoj svijesti. Patnja koju nismo svjesno proživjeli u djetinjstvu
može se izbjeći njenim prenošenjem na vlastitu djecu. (str. 104)

Dijete ne ponižava ne ispunjavanje njegove želje, nego prezir iskazan prema njegovoj
ličnosti (prema njemu kao osobi). Patnja se pojačava roditeljskim demonstriranjem
njihove „odraslosti“ kao nesvjesne osvete iskaljene na djetetu za njihov vlastiti osjećaj
davnog poniženja. U djetetovim očima oni se susreću sa svojom vlastitom
ponižavajućom prošlošću i odbacuju je kroz moć koju sada imaju. Ne možemo se pukim
činom volje osloboditi ponavljanja obrazaca ponašanja naših roditelja koje smo morali
naučiti vrlo rano u životu. Oslobodit ćemo ih se tek onda kada potpuno osjetimo i
priznamo patnju koju su nam nanijeli. Tada ćemo biti svjesni tih obrazaca pa ćemo ih
odagnati u nepovrat. (str. 105)

U većini društvenih zajednica djevojčice trpe dodatnu diskriminaciju samo zato što su
ženskog spola. Pošto su žene te koje imaju vlast nad bebama i malom djecom te prijašnje
djevojčice mogu prenijeti na svoju djecu u njihovoj najosjetljivijoj dobi nepoštivanje
koje su nekada morale trpjeti. Kada se to događa odrasli sin idealizira svoju majku jer je
svakom ljudskom biću potreban osjećaj i drži se te iluzije da je doista bilo voljeno. No on će
zato prezirati sve druge žene kojima se ne može osvetiti zbog majke. A ponižena odrasla
kćerka ako se ne bude drukčije znala osloboditi svoga tereta osvećivat će se na svojoj
djeci. Nepoštivanje je oružje slabih i obrana od naših vlastitih prezrenih i neželjenih
osjećaja koji bi mogli pobuditi sjećanja na potisnute događaje iz naše prošlosti. Izvor
svakog prezira, svake diskriminacije je više-manje svjesna nekontrolirana primjena
moći odraslih na dijete. (str. 105-106)

Sve dok ne postanemo dovoljno osjetljivi na patnje malog djeteta ta vladavina odraslih će se i
dalje smatrati normalnim aspektom ljudske situacije jer gotovo da nitko na to ne obraća
pozornost i ne uzima to zaozbiljno. Pošto su žrtve „samo djeca“njihova se nesreća
omalovažava, ali za dvadeset godina ta će djeca biti odrasli koji će osjećati prinudu sve to
vratiti djeci. Oni se svjesno mogu jako zalagati protiv okrutnosti u svijetu pa ipak u sebi
nositi doživljenu okrutnost koju mogu nesvjesno nanijeti drugome. Sve dok ona bude
skrivena iza idealizirane slike sretnog djetinjstva, oni je neće biti svjesni i zato neće moći
izbjeći njeno prenošenje. (str. 106)

Uviđanje i priznavanje onoga što smo učinili može konačno pomoći našoj djeci da odbace
lance zanemarivanja, diskriminacije, omalovažavanja i zlouporabe moći koji su se prenosili
naraštajima. Kada naša djeca uspiju svjesno proživjeti svoje rane osjećaje bespomoćnosti i
bijesa više neće osjećati potrebu da ih odbacuju, zauzvrat primjenjujući moć nad drugima. U
većini slučajeva, patnje iz djetinjstva ostaju emotivno nedostupne i time stvaraju skriveni
izvor novog i katkad vrlo vještog ponižavanja za sljedeću generaciju. Različiti obrambeni
mehanizmi pomoći će opravdati njihove postupke: poricanje vlastite patnje, racionalizacija
(dugujem djetetu dobar odgoj), okrivljavanje pogrešnih osoba (ne nanosi mi bol moj otac
nego moj sin), idealiziranje (dobro je što me otac tukao) i dr. Povrh svega postoji
mehanizam pretvaranja nesvjesno potisnute patnje u aktivno ponašanje. (str. 107)

Ljudi koji su uvjereni da su samo njihova braća bila ponižavana tek se u terapiji uz pomoć
osjećaja bijesa i bespomoćnosti, ljutnje i ogorčenja prisjećaju kako su se osjećali poniženima i
ostavljenima kada ih je nemilosrdno tukao njihov voljeni otac. Posljedice čak i najokrutnijeg
zlostavljanja mogu ostati skrivene zbog djetetove snažne potrebe za idealiziranjem.
Roditeljsko iskorištavanje djece može voditi u cijeli niz seksualnih i neseksualnih
zlostavljanja koje će dijete moći otkriti tek kada odraste i podvrgne se terapiji (109-110).

Postoje i drugi načini iskorištavanja djeteta osim seksualnog: ispiranje mozga, npr. koje
nalazimo u antiautoritarnom i u strogom odgoju. Nijedan od njih ne uzima u obzir djetetove
vlastite potrebe. Čim ga se smatra svojinom s kojom netko ima određene planove, čim netko
nad njim provodi kontrolu, njegov će prirodni razvoj biti grubo narušen. Ljudi koji su u
djetinjstvu uspješno nesvjesno potisnuli svoje snažne osjećaje, često pokušavaju ponovno
vratiti, barem nakratko, izgubljeni intenzitet svojih doživljaja uz pomoć droga i alkohola.
(111-112)

Moramo prije svega razviti suosjećanje za svoju vlastitu sudbinu. Naši će osjećaji uvijek
otkriti istinitu priču koju nitko drugi ne zna i koju samo mi možemo otkriti. Novostečena
sposobnost prihvaćanja naših osjećaja otvara put ostvarenja pacijentovih dugo potiskivanih
potreba i želja. Žarka želja za djetetom može izražavati između ostalog želju za prisutnošću
majke. Nažalost, djecu prečesto želimo samo kao simbole za zadovoljavanje potisnutih
potreba. (112-113)

Za osobu koja je u djetinjstvu morala skrivati svoje prave osjećaje od sebe i od drugih, prvi
korak u otvorenost stvara mnogo nemira i zabrinutosti pa ipak, ona osjeća veliku potrebu da
odbaci svoju prijašnju suzdržanost. Prvi doživljaji ne vode uvijek u slobodu, nego naprotiv,
vrlo često u ponavljanje situacije iz djetinjstva u kojoj će osoba osjećati strašan stid i bolnu
razgolićenost kao pratioce njezinog istinskog izražavanja same sebe. S nepogrešivošću
mjesečara ona će tragati za onima koji je poput njenih roditelja (premda iz drugih razloga)
sigurno ne mogu razumjeti. Zbog svoje zaslijepljenosti uslijed potiskivanja, oni će
inzistirati da je baš ti ljudi razumiju, pokušavajući učiniti nemoguće mogućim. (str. 114)

Suosjećanje prema majčinom tužnom životu zakočilo je Lindu u razumijevanju svog vlastitog
položaja. Slika jadne majke blokirala je njezine osjećaje. Tek kad je uspjela iskazati svoje
prigovore, prvo meni pa onda majci, osvijestila je bit svoga očajanja: svoju životnu potragu za
bliskošću i kontaktom koju nikada nije ostvarila u djetinjstvu i koju je svjesno potisnula.
Potisnuta sjećanja na stidljivu, daleku, odsutnu majku, stvorila su u djetetu osjećaj zida koji
ju je kasnije dijelio od drugih ljudi na jako bolan način. Napokon se oslobodila pritiska
ponavljanja koji se sastojao u stalnom traženju partnera koji za nju ima razumijevanja i tako
se uvaljivala u odnos u kojem se osjećala bespomoćno ovisnom o njemu. Fascinantnost
ovakvih mučnih odnosa rezultat je potisnutih sjećanja i borbe za bolji konačni ishod. (str. 115-
116)

Ako majka ne uživa u svom djetetu onakvom kakvo jest, nego želi da se ono ponaša na
određeni način tada kod djeteta dolazi do prve reakcije vrijednosti. Ono sada razlikuje dobro
od lošeg, lijepo od ružnog i pravilno od pogrešnog. Na tu podlogu nadovezivat će se sva
njegova kasnija vrednovanja samog sebe. Mnogi ljudi pate cijeli život od teškog osjećaja
krivnje, osjećaja da nisu ispunili očekivanja svojih roditelja. Taj osjećaj je jači od bilo kakvog
intelektualnog uviđanja da djetetov zadatak ni dužnost nije da zadovolji potrebe svojih
roditelja. Nikakvi argumenti ne mogu prevladati taj osjećaj krivnje jer on ima svoje početke u
najranijoj životnoj dobi. Opsesivno ponašanje i perverzije događaju se zbog majčine ili
očeve omalovažavajuće reakcije na djetetovo ponašanje, a ostale su u djetetu kao
potisnuto sjećanje spremljeno u njegovom tijelu. Isto se zbiva s pretrpljenim
zlostavljanjem i mučenjem. (116-117)

Majčina česta reakcija bila je iznenađenje i užasavanje, odbojnost i gađenje, šok i ljutnja te
strah i panika na djetetove najprirodnije impulse – njegovu autoerotiku, istraživanje i
otkrivanje vlastitog tijela. Kasnije svi ti doživljaji ostaju usko povezani s majčinim užasnutim
pogledom. Ona tjera negdašnje dijete u opsesiju i perverziju u kojim se mogu reproducirati
traumatične scene. Da bi se izbjegla patnja, pravo značenje tih događaja mora ostati
neprepoznatljivim samoj osobi. (118)

Može li majka tako ugrožavati? Da, ako se uvijek ponosila što je bila mamina draga, dobra
kćerka koja više nije mokrila u gaćice i bila čista s godinu dana koja je s tri godine mogla biti
majkom mlađoj braći. U svom novorođenčetu takva majka vidi odbačeni i nikad doživljeni
dio sebe čijeg se probijanja u svijest boji. On također vidi neinhibiranu mlađu sestru ili
brata kojem je bila majkom u tako ranoj dobi i tek sada joj zavidi i možda je mrzi u ličnosti
vlastitog djeteta. Ništa nam neće bolje poslužiti da se upoznamo sa skrivenom tragedijom
nekih nesvjesnih odnosa majka – dijete nego da smo svjedoci destruktivne snage nagona za
ponavljanjem čija nijema, nesvjesna komunikacija stvara tu dramu. (str. 119-120)

Iznenađujuće je vidjeti kako često neka seksualna ovisnost prestaje kada pacijent počinje
doživljavati svoje vlastite osjećaje i kada shvati svoje prave potrebe. Nagon za ponavljanjem
pruža veliku mogućnost, njega je moguće razriješiti kada se osjećaji iz sadašnje situacije
mogu proživjeti i razjasniti. Ako ne iskoristimo tu mogućnost ako zanemarimo njezinu
poruku, nagon za ponavljanjem će ostati jednako snažan cijeloga života iako možda u
promijenjenom obliku. Ono što je nesvjesno ne može se ukinuti proklamacijama i
zabranama. Ono što možemo jest razvijanje osjetljivosti za njegovo prepoznavanje,
svjesno proživljavanje i na taj način ovladavanje njime. Majka ne može istinski poštovati
svoje dijete sve dok ne shvati koliko ga posramljuje nekom svojom ironičnom primjedbom
izrečenom samo da prikrije svoju vlastitu nesigurnost. Ona zaista ne može biti svjesna kako
se duboko poniženim, prezrenim i omalovaženim osjeća njeno dijete ako nikada nije
svjesno patila od takvih osjećaja i ako ih pokušava odagnati ironijom. (123-124)

Vrlo je teško opisati kako se ljudi bore protiv prezira koji su trpjeli u djetinjstvu. – osobito
prezira koji se ticao njihovog senzualnog užitka i zadovoljstva življenja. Samo kroz nečiju
individualnu prošlost možemo uvidjeti kako je djetetu nemoguće prepoznati roditeljske
porive kao takve i shvatiti da ta zaslijepljenost može potrajati cijeli život ma koliko
pokušali pobjeći iz zatvora u sebi. (str. 125-126)

Na početku svog romana Deminan, Herman Hesse opisuje „dobrotu i čistoću“ roditeljskog
doma u kojem nema mjesta za djetetove izmišljotine. Dijete je samo sa svojim grijehom i
osjeća se poročnim, zlim i odbačenim premda ga nitko ne grdi jer još nitko ne zna „strašne
činjenice.“ Hesseovo idealiziranje u opisivanju takvog „čistog“ domaćinstva nije nam strano.
Ono odražava i djetetovo viđenje i skrivenu okrutnost uobičajenih metoda koje su nam više
nego poznate i koje nas uče moralnim „vrednotama.“ Kao i većina roditelja (piše Hesse) ni
moji nisu bili ni od kakve koristi kad se radilo o pubertetskim problemima, koji se nikada nisu
spominjali. Sve što su činili bile su njihove beskrajne muke da mi pomognu u beznadnim
pokušajima poricanja stvarnosti i u ostajanju djetetom što je postajalo sve neostvarenijim.
Nemam pojma mogu li roditelji uopće biti od kakve pomoći i ne krivim svoje. Bila je to moja
stvar da se saberem i pronađem svoj vlastiti put i kao većina dobro odgojene djece nisam u
tome uspio. (str. 126-127)

Svako dijete stvara svoju prvu sliku o „zlu“ sasvim konkretno na temelju onoga što je
zabranjeno na osnovi roditeljskih zabrana, tabua i strahova. Trebat će mu dugo vremena da se
oslobodi tih roditeljskih sustava vrijednosti i da vidi bez filtera ono za što je vjerovalo da je
loše u njemu. Tada to više neće smatrati poročnim i zlim, već razumljivom latentnom
reakcijom na povrede koje je kao dijete morao nesvjesno potiskivati (128-129)
Često upravo dječje sposobnosti (dubina doživljavanja, radoznalost, inteligencija) suočavaju
roditelje s konfliktima koje su se dugo trudili ostaviti po strani pomoću pravila i propisa. Ti
propisi moraju se ipak održati, ali na račun djetetova razvoja. Sve to može dovesti do jedne
naizgled paradoksalne situacije kada su roditelji koji su ponosni na svoje darovito dijete i dive
mu se prisiljeni zbog svog vlastitog potiskivanja, odbiti ugušiti ili čak uništiti ono što je
najbolje jer je istinsko u djetetu. (str. 130)

Unatoč ogromnom priznanju i uspjehu te Nobelovoj nagradi Hesse je u svojim zrelim

godinama patio pod slamajućim teretom poricanja njegove patnje iz djetinjstva koji ga je
pritiskao. Patio je od tragičnog i bolnog osjećaja odvojenosti od svoje prave ličnosti, koji
liječnici površno nazivaju depresijom. (str. 132)

…zato se njegovi problemi ne mogu riješiti riječima, već samo putem doživljavanja – ne
pukog korektivnog proživljavanja u odrasloj dobi, nego prije svega svjesnim doživljavanjem
svojih ranih strahova od omalovažavanja od strane voljene majke i njegovog popratnog
osjećaja ljutnje i tuge. Same riječi, ma kako vješta bila interpretacija, ostavit će jaz zbog kojeg
on već pati između intelektualne spekulacije i onoga što tijelo pamti, nepromijenjenim ili će
ga čak produbiti. (str. 133)

Teško da ćemo osloboditi ovisnika od nemilosrdnosti njegove ovisnosti samo ukazujući mu

na apsurdnost, eksploatacija i perverznost društva uzrokuju naše neuroze i perverzije ma
koliko istinito to bilo. Ovisniku će se svidjeti takva objašnjenja i rado će im povjerovati jer ga
pošteđuju istine, ali stvari koje spoznajemo ne čine nas bolesnima, premda mogu izazvati
ljutnju, bijes, tugu ili osjećaj nemoći. Ono što nas doista čini bolesnima to su stvari koje ne
shvaćamo, društvene zapreke koje smo upili iz majčinih očiju. Nikakvo čitanje i učenje ne
može nas osloboditi od tih očiju i potisnutih sjećanja na opsesije naših roditelja i na druge
simptome koji su našli svoj izlaz u zlostavljanju vlastite djece. (str. 133-134)

Mnogi ljudi koji pate od jakih simptoma vrlo su inteligentni. Čitaju u novinama i knjigama o
apsurdnosti trke u naoružanju o diplomatskoj neiskrenosti, aroganciji i manipulaciji silom.
Ono što ne vide jer to ne mogu vidjeti to su apsurdnosti koje su počinile njihove vlastite
majke kada su bili još jako mali. Oni se ne sjećaju stava svojih roditelja iz tog vremena jer su
bili prisiljeni svjesno potiskivati svoj bijes i patnju. Nakon što se prisjetimo tih ranijih
događaja lakše se olabavljuju roditeljske stege. Ugnjetavanje i prisila na potiskivanje ne
počinju u uredu, tvornici ili političkoj stranci, oni počinju u prvim tjednima djetetova života.
Kasnije se nesvjesno potiskuju, a zatim su zbog svoje same prirode nedostupni za
razmatranje. Politička akcija može biti zadojena nesvjesnim bijesom djece koja su bila
zloupotrebljavana, zatvarana, iskorištavana, sputavana i dresirana. Taj se bijes može
djelomice isprazniti u borbi protiv „neprijatelja“ jer tada ne moramo prestati
idealizirati svoje roditelje. (str. 134)

Ako smo se spremni suočiti s nestankom iluzije i prepustiti se potom tugovanju, nećemo više
osjećati potrebu ponavlja svojih postupaka. Kad se jednom suočimo s vlastitom stvarnošću i
osjetimo je, nestaje unutarnja potreba za stvaranjem novih iluzija i za poricanjem kako bismo
izbjegli doživljaj te stvarnosti. Tada shvaćamo da smo se cijeli život bojali i stoga borili da
odagnamo nešto što se zapravo više ne može dogoditi. To se već dogodilo na početku našeg
života dok smo još bili potpuno ovisni. (135)

Cilj terapije nije ispravljanje prošlosti, već osposobljavanje pacijenta i za to da se suoči s

vlastitom prošlošću i da tuguje zbog nje. Pacijent mora otkriti svoja rana sjećanja i mora
postati svjestan roditeljske nesvjesne manipulacije i omalovažavanja kako bi ih se oslobodio.
Sve dok mu bude potreban surogat tolerancije posuđen od terapeuta ili grupe, stav
omalovažavanja koji je naslijedio od svojih roditelja ostat će skriven i nepromijenjen u
njegovom nesvjesnom unatoč intelektualnom napretku i namjerama. Taj
omalovažavajući stav će se pokazati u pacijentovim odnosima s drugim ljudima i
proganjat će ga sve dotle dok bude djelovao u stanicama njegovog tijela. Sadržaj
nesvjesnog ostaje nepromijenjen, tek kad te sadržaje osvijestimo, može započeti
promjena. (str. 135)

Prezir može kod mnogih poremećenih ljudi imati svoje preteče u njihovoj prošlosti, ali
funkcija koja je zajednička svim oblicima prezira jest obrana od neželjenih osjećaja.
Prezir jednostavno presušuje kada izgubi svoj smisao, kad više ne služi kao štit – protiv
djetetovog stida zbog jadne neuzvraćene ljubavi; protiv njegovog osjećaja bezvrijednosti
ili protiv njegovog bijesa što roditelji nisu uvijek bili tu kad ih je trebalo. Kad jednom
uspijemo osjetiti i razumjeti nesvjesno potisnute emocije iz djetinjstva neće nam više biti
potreban prezir kao obrana od njih. Ako izbjegavamo to tugovanje to znači da baš mi
ostajemo na dnu prezrenih jer moramo podcijeniti sve što u nama nije divno, dobro i
pametno. Tako produžavamo usamljenost iz djetinjstva; preziremo slabost,
bespomoćnost, nesigurnost, ukratko dijete u sebi i u drugima. Prezir prema drugima
kod grandioznih, uspješnih ljudi uvijek podrazumijeva nepoštivanje njihove vlastite
prave ličnosti. (str. 136)

„Bez majčina žrtvovanja i očeva teškog rada nikada to ne bi mogao.“ Zbog toga sam se
osjećao krivim i pokušavao skriti svoje interese i sposobnosti i to da odskačem. Želio sam biti
kao drugi, nije bilo načina da budem iskren prema sebi i da se poštujem onakvim kakav zaista
jesam. Kad je bio pametniji od drugih osjetio se usamljenim i napuštenim. Poznat je i
uobičajen paradoks da roditelji koji zauzimaju taj zavidni i natjecateljski stav prema svojoj
djeci, istovremeno ih potiču na veća postignuća i ponose se njihovim uspjehom. (138)

Izolacija od drugih i od sebe počinje pomoću omalovažavanja. Omalovažavanje u pravilu

prestaje s početkom tugovanja za nepovratnim koje se ne može promijeniti jer je i sam prezir
na svoj način poslužio kao sredstvo poricanja stvarne prošlosti. Mnogo je bezbolnije na
kraju misliti da drugi ne razumiju jer su preglupi. Tada se čovjek može potruditi da im stvari
objasni i tako se iluzija da nas razumiju održala. Razumijevanje i nije bilo moguće jer je
potiskivanje potreba iz svog vlastitog djetinjstva zaslijepilo same roditelje da vide
potrebe svoje djece. Čak ni pažljivi roditelji ne mogu uvijek razumjeti svoju djecu, no oni
poštuju osjećaje svoje djece čak i kad ih ne razumiju. Gdje toga poštovanja nema ta djeca
traže zaklon od bolne istine u ideologijama. Nacionalizam, rasizam i fašizam nisu ništa drugo
nego ideološko prenošenje bijega od bolnih nesvjesnih sjećanja na pretrpljeno
omalovažavanje. (str. 139)

Bivša skrivena okrutnost koja se iskaljivala na nemoćnom djetetu sada postaje i suviše
očiglednom u nasilju političkih grupa. Izvori su joj u djetinjstvu u potpunom nepoštivanju
bivšeg djeteta no oni ostaju skrivenima ili ih u potpunosti negiraju ne samo pripadnici takvih
grupa, nego i društvo u cjelini. (str. 140)

Seksualne perverzije, opsesije i bijeg u ideologije nisu jedine mogućnosti produživanja

tragedije zbog rano doživljenog omalovažavanja. Postoji bezbroj načina prenošenja obiteljske
klime u kojoj smo trpjeli kao djeca. Postoje ljudi koji nikada ništa ne izgovore glasno ili
ljutito, koji su naizgled samo dobri i fini, a zbog kojih se drugi ipak osjećaju smiješnima ili
glupima, prebučnima ili barem preobičnima u usporedbi s njima. Oni toga nisu svjesni i
možda nemaju nikakve loše namjere, ali to zrači iz njih: stav njihovih roditelja kojega
nikada nisu bili svjesni. Djeci takvih osoba posebno je teško izraziti bilo kakav prigovor dok
to ne nauče u terapiji.

Postoje također ljudi koji nam mogu izgledati vrlo susretljivi, koji nam idu naruku, ali u čijoj
se prisutnosti osjećamo ništavni. Oni zrače osjećajem da jedini oni postoje na ovom svijetu,
jedini koji imaju što zanimljivo i važno za reći. Ostali mogu samo stajati postrani i očarano im
se diviti ili razočarani i tužni otići zbog osjećaja vlastite bezvrijednosti nesposobni da izraze
sebe u nazočnosti tih osoba. Takvi ljudi su vjerojatno djeca nadmenih roditelja koje oni kao
djeca nisu imali izgleda dostići; zato kasnije kad odrastu, nesvjesno prenose takvu atmosferu
na okolinu. (str. 140)

Potpuno suprotan dojam ostavljat će ljudi koji su kao djeca bili intelektualno daleko iznad
svojih roditelja koji su im se zbog toga divili, ali koji su baš zbog toga morali sami rješavati
svoje vlastite probleme. Takvi ljudi koji nas impresioniraju svojom intelektualnom snagom i
voljom kao da i od nas zahtijevaju da i mi pobijedimo svaku slabost pomoću intelekta. (str.
141)

Uspjehu terapije jako pridonosi pacijentova svijest o djelovanju roditeljskih destruktivnih

obrazaca ponašanja u nama. Da bismo ih se oslobodili potrebno nam je više od
intelektualne svjesnosti: treba nam emocionalno suočavanje s našim roditeljima kroz
unutarnji dijalog. Cilj terapije je postignut kad je pacijent emocionalno ponovno prošao
kroz svoje djetinjstvo i tako zadobio svoj smisao života. Otada će uvijek moći koristiti
naučeno kad god trenutačni događaji pobude osjećaje iz prošlosti. S vremenom će u
tome biti sve uspješniji i brži. Plan njegovog života bit će mu uvijek na raspolaganju kad
god mu zatreba. (str. 141)

Kad pacijent svjesno i po nekoliko puta osjeti kako ga je cijeli odgojni proces manipulirao i
naudio mu te kakve mu je osvetničke želje ostavio on će brže, nego prije, prozreti
manipulaciju, a sam će osjećati manju potrebu da manipulira drugima. Takav će pacijent, ako
bude želio, moći postati članom različitih grupa bez bespomoćne ovisnosti ili vezivanja za
njih jer je svjesno proživio osjećaje bespomoćnosti i ovisnosti iz svog djetinjstva. Bit će
manje izložen opasnosti da idealizira ljude i sustave ako je jasno shvatio da je u
djetinjstvu svaku majčinu ili očevu riječ smatrao najvećom mudrošću. On može samo
trenutačno osjetiti dok sluša neko predavanje ili čita knjigu onu staru dječju očaranost i
divljenje, ali će brže prepoznati i odbaciti prazninu koja se iza njih krije i vreba
manipulirajući i zavodeći. Osoba koja je sazrela kroz svoje vlastito iskustvo ne da se prevariti
fascinantnim, nerazumljivim riječima. Osoba koja je svjesno prošla kroz svu tragediju
svoje vlastite sudbine, bolje će prepoznati patnje drugih pa čak i kada ih oni budu
skrivali. Ona neće podcjenjivati tuđe osjećaje ma kakvi oni bili jer i svoje osjećaje
shvaća ozbiljno i zna s njima postupati. Ona sigurno neće ponavljati začarani krug
omalovažavanja. (str. 142)

Ljudi koji otkriju svoju prošlost uz pomoć osjećaja kojima terapija pomogne u njihovu
razrješavanju i traženju njihovih pravih uzroka te u razrješavanju prenošenja neće se više
osjećati gonjenima da svoju mržnju upere na nedužne samo da bi zaštitili one koji su tu
mržnju ustvari zaslužili. Kad se jednom usude shvatiti tko ih je i kako doveo u tu
situaciju bit će bolje orijentirani u stvarnosti i neće više postupati slijepo i nesvjesno.
Više se neće ponašati kao zlostavljana djeca koja su bili, djeca koja moraju štititi svoje
roditelje i kojim stoga treba krivac za skrivene emocije koje ih muče. (str. 143)
Budućnost demokracije i demokratske slobode ovisi o našoj sposobnosti da poduzmemo taj
korak i shvatimo da je jednostavno nemoguće uspješno se boriti protiv mržnje izvan nas
samih zanemarujući poruke iznutra. Nema nikakve svrhe apelirati na našu dobru volju,
uljudnost i zajednički osjećaj ljubavi, sve dok je put ka razrješavanju naših osjećaja
prepriječen nesvjesnim strahom od naših roditelja. Taj strah se ne može kriti iza političkih
i religijskih ideologija, kao ni iza zvučnih naizgled vrijednosnih moralnih sudova. Svjesno
proživljavanje naše opravdane mržnje oslobađa nas ne samo zbog olakšanja dugotrajne
napetosti u tijelu, nego prije svega stoga što nam otvara pogled u stvarnost (i prošlu i
sadašnju) te nas oslobađa od laži i iluzija. Vraća nam naše potisnuto sjećanje i pomaže
odagnati postojeće simptome. Ono nas prema tome osposobljava bez destruktivnosti.
Potisnuta mržnja može se razriješiti čim je osjetimo, razumijemo i prihvatimo kao opravdanu.
Ona se može ponovno pojaviti opravdano i svjesno izazvana novim uzrocima: imat ćemo
novu sposobnost prepoznavanja okrutnosti i nepravde, pobuniti se i boriti se protiv njih. (str.
143-144)

No, neopravdana mržnja nikad ne nestaje. Ona može mijenjati krivce, ali će uvijek ostati
prisutna i nesmanjena. Nju je nemoguće ugušiti: ona truje i zasljepljuje dušu, proždire
sjećanje i um te ubija sposobnost suosjećanja i shvaćanja. Njezina destruktivna snaga izvire
iz potisnutog straha pohranjenog u tijelu koji bez uspješne terapije nema izravnog
pristupa u svijest. Mržnja i vrijeđanje nedužne osobe kao krivca samo učvršćuju zidove
zatvora u nama u kojem smo zbunjeni, izolirani, uplašeni i usamljeni: to nas ne može
osloboditi. (str. 144)

Kuća sagrađena na samoprijevari prije ili kasnije će se srušiti i nemilosrdno uništiti ljudski
život ako ne graditeljev onda život njegove djece, koja će naslutiti laž, ali je neće biti svjesna i
platiti će punu cijenu za taj tajni dogovor. Osoba koja se može iskreno i bez samozavaravanja
suočiti sa svojom mržnjom i drugim „negativnim“ (neželjenim) osjećajima, nema ih potrebe
maskirati u ideologije. Ono što u osnovi povezuje različite nacionalističke pokrete koji danas
bujaju u svijetu nisu motivi vezani za stvarne interese ljudi koji se bore i mrze, nego su oni
vezani za njihovo djetinjstvo. Zlostavljanje, ponižavanje i iskorištavanje djece je svuda
isto kao i način izbjegavanja sjećanja na njih. (str. 144)

Osobe koje ne žele spoznati svoju pravu istinu u tajnom su sporazumu s društvom u cjelini da
je negiraju, tražeći zato zajedničkog „neprijatelja“ na kome će iskaliti potisnuti gnjev.
Opasnost koja se krije u samozavaravanju raste strahovitom brzinom. Ljudi koji su voljni
istraživati sebe tragajući za svojom osobnom prošlošću, postat će sposobni, kroz svoju
potpuno probuđenu svijest baciti svjetlo – više svjetla, nego je to ikada bilo moguće u mrkli
mrak koji prožima naše političko i društveno djelovanje kao i naše osobne živote. (str. 145)

Zločin je ne osvrtati se na dječje izjave. Svatko tko povrijedi dijete izlaže se riziku kazne
odmah ili kasnije. Djetetovo se pamćenje ne može zauvijek zakopati. Ono može na kraju
ustati iz mraka šutljivog tijela i zbrke potisnutih osjećaja u svjetlost svijesti i može pronaći
riječi da ispriča istinitu priču te da optuži počinitelje. (149-150)

Da bismo našli izlaz iz te drame, morat ćemo shvatiti da je svatko od nas rođen da bude i da
sazrijeva kao osjećajna, svjesna osoba. Preživljavanje kroz otupjelost i neosjećanje nije
bilo naš prirodni cilj to nam je bilo nametnuto. Ljudi koji su za nas bili odgovorni, željeli
su da budemo neosjetljivi jer bi naša svjesnost bila izazov njihovoj obrani. Nitko nam sada
ne može spriječiti uvažavanje svojih bitnih potreba, otkrivanje svoje istine i življenja s
njom ako mi to tako odlučimo. Tek kada se oslobodimo neosjetljivosti, (otupjelosti),
možemo prepoznati i shvatiti naše današnje zdrave mogućnosti. Prevareno dijete nema
druge mogućnosti nego biti žrtva. No kada odrastemo više nismo žrtve bez obzira koliko
osjećamo da jesmo jer imamo druge mogućnosti. Jedna od njih je odbacivanje laži, svojih i
tuđih, laži koje se udružuju s našim iluzijama, zaslijepljenošću i samoprijevarom.
Zlostavljano i zapušteno dijete mora otrpjeti to zlostavljanje i zanemarivanje ono se ne može
niti braniti niti naći pomoć ako mu nitko oko njega ne želi pomoći. Nasuprot tome
zlostavljana odrasla osoba ima zakon koji je štiti kada više nije tupa i paralizirana
potisnutom patnjom. (str. 151)

27