Knjiga: Miller, A. (1995.). Drama djetinjstva. Zagreb: Educa.

Tekst pripremila: Nevenka Nedić

Knjiga koju mora pročitati svaki roditelj i odgajatelj

«Drama djetinjstva» dotiče unirvezalnu ljudsku tragediju. U procesu prilagođavanja
zahtjevima svojih roditelja varamo sebe u pogledu svojih stvarnih potreba i osjećaja. Kada
odrastemo, to je poput pokušaja plovidbe bez kompasa: očekivanja smo ispunjavali zbog
iluzije o ljubavi.

Predgovor prerađenom izdanju

Ljudima se govori da je nasilje sastavni dio naše prirode i da samo trebamo naučiti kako se
boriti protiv njega. Samo svjesno potisnut, opravdani bijes u djetinjstvu rađa nasiljem i
zaslijepljenošću. Naš pravi, potisnuti život, pohranjen je u našem tijelu koje ga pokušava
ispripovijedati i nastoji da ga se čuje putem simptoma. Životinje ubijaju svoju mladunčad ako
se ne žele za njih brinuti, ali ih ne muče godinama. Nemamo prirodnih mehanizama za borbu
sa zlostavljanjem, već nam je priroda dala sposobnost da se anesteziramo kada zlostavljanje
postaje nepodnošljivo.
Svi psihijatrijskih bolesnici snose posljedice povreda njihova psihičkog integriteta tijekom
djetinjstva. Takvi bolesnici se svrstavaju u grupe, no neučinkovitost takvih liječenja leži u
zanemarivanju specifičnog oštećenja nanesenog cjelokupnom razvojnom sustavu djeteta.
Religijski koncepti postaju potrebni onda kada nedostaju pravi postupci za samopomoć. Nove
terapije jesu zapravo tehnike mentalne i tjelesne manipulacije čovjekovim osjećajima i
njegovim stvarnim životom. Služe se tradicionalnim moralom i ideologijom kako bi nas
spriječile u spoznavanju naše stvarnosti. Stvarna terapija treba obuzeti sve tri ljudske razine –
tijelo, osjećaj i um. Kada istina prošlosti bude otkrivena, postiže se zdravlje, jasnoća i
neovisnost. Jedino tako možemo čvrsto stajati na nogama ne oviseći o lijekovima i terapijama
koje nas uče kako promijeniti našu prošlost.
Ako roditelji sami nisu doživjeli strah bespomoćnog djeteta koje su nekada bili, zašto bi
onda vjerovali da on i postoji? Sve dok otac bude vjerovao da mu njegov otac nije nanio
nikakvo zlo, postojat će opasnost od ponavljanja očevih postupaka. Roditelji koji su se suočili
sa svojom bolnom prošlošću neće zlostavljati svoju djecu. Mogle bi se spriječiti mnoge
nepotrebne patnje zbližavanjem majke s njezinim novorođenčetom, jer zbližavanje nastaje
hormonalnim oslobađanjem u majke koje se zbiva jedino u nazočnosti novorođenčeta.
Tijelo ne možemo prevariti jer ono točno zna našu istinu. Kao djeca nismo bili sposobni
razmišljati; mogli smo samo osjećati. Prikrivanje zlostavljanja roditelja može rezultirati
bolešću. Sam pacijent ne shvaća da je on jedina osoba koja ga može izbaviti iz njegove
nevolje, iz njegova opasna samoporicanja. Osjećaji koji se ne potiskuju već se svjesno
doživljavaju nikada ne djeluju destruktivno. Ovisnik o drogi riskira postati kriminalcem i
diskriminiranim u društvu samo da bi izbjegao suočavanje s istinom pohranjenom u njegovu
vlastitu tijelu. Dakle, glavni problem ovisnika jest tjelesna potreba za neosjetljivošću.
Puno je lakše zbuniti druge nego osjetiti vlastitu zbunjenost bespomoćnog djeteta koje smo
nekada bili. Ako pokušamo razumjeti osjećaje onih koji su nas povrijedili, izgubit ćemo
kontakt sa svojim vlastitim osjećajima, tako da i odredba o opraštanju koči terapijski proces.
Sam razgovor o našim osjećajima je beskoristan i nikamo nas ne vodi. Samo naši osjećaji i
tjelesne senzacije, kojih postajemo svjesni tokom terapije, mogu nas uvjeriti u ono što nam se
stvarno dogodilo.
 Kreativnost nam pomaže u kanaliziranju bola prouzrokovanog traumom i to na simboličan
način, ali nam ne pomaže u njegovu razrješavanju.
Žrtvama zlostavljanja stvaraju problemi pristalice „sindroma krivog sjećanja“ i grupe koje
podržavaju „krivo optužene“ roditelje, no to čine zbog straha od njihove vlastite prošlosti. Što
se više susrećemo s našim strahom i usuđujemo se suočiti s njegovim uzrocima, to on više
nestaje. Tada ni ljudi neće više osjećati potrebu za proganjanjem i razaranjem drugih nacija u
nastojanju da povrate samopouzdanje koje je jednom u njima bilo uništeno, kao što neće
dopustiti da ih se tješi lažnim obećanjima o vječnosti i da ih se odvrati od pravednih potreba.

Drama darovitog djeteta te kako smo postali terapeutima

Možemo se popraviti i zadobiti svoj izgubljeni integritet izabirući put pažljivijeg
promatranja našeg znanja pohranjenoga u našem tijelu te njegova sve većeg osvješćivanja.
Ono što zaista često ubija je odbijanje da se svjesno prožive osjećaji koji bi nam mogli otkriti
istinu. Svi traumatični događaji iz djetinjstva ostaju skriveni i zaključani u mraku, a ključ za
razumijevanje života koji slijedi je skriven s njima. Njihov pristup emocionalnom svijetu
vlastita djetinjstva bio je oštećen s obilježjima nedostatka poštovanja, potrebe za kontrolom i
manipulacijom te zahtjeva poštovanja. Oni će nastaviti tražiti ono što im vlastiti roditelji nisu
mogli dati u pravo vrijeme, a najmoćniji objekti zamjene za zadovoljenje su vlastita djeca.
Izgubljeni svijet osjećaja se ispoljava:
- Nesposobnošću svjesnog proživljavanja nekih vlastitih osjećaja. Svi ti ljudi su razvili
umijeće nedoživljavanja osjećaja jer ih dijete može proživljavati samo uz nekoga tko
ga potpuno prihvaća, razumije i podržava. Što se tiče majke, ona je bila ovisna o
posebnom uzvraćanju od strane djeteta i to je za nju bilo od presudne važnosti jer je i
ona sama bila dijete u potrazi za osobom koja bi bila uz nju. Majka se može osjećati
centrom pažnje jer je svuda prate njegove oči. Dijete ne može pobjeći od nje, kako je
to nekada učinila njezina majka. Dijete možemo odgajati tako da postane ono što mi
želimo. Dijete to vrlo jasno osjeća i ubrzo odustaje od izražavanja svoga jada.
- Ranim osjećajem napuštenosti. Nietzscheova bolest, opisana u knjigama Netaknuti
ključ i Rušenje zida tišine, primjer je kada um zanemaruje vitalne poruke tijela
potiskivanjem izvorne situacije i s njom povezanih emocija.
- Stvaranjem „lažne ličnosti“. Osoba otkriva samo ono što se od nje očekuje što dovodi
do praznine koja je doista stvarna: odigrao se proces ispražnjenja, osiromašenja i
sakaćenja njezina potencijala. U suprotnom, to bi dovelo do gubitka majčine ljubavi
što za dijete znači isto što i smrt. Takvom uzajamnom ovisnošću koči se proces
individualizacije, pri čemu je dijete otuđeno od sebe u najvećoj mogućoj mjeri.
Prekretnica u terapiji nastupa kada pacijent shvati na emocionalnoj razini da sva ljubav koju
je ugrabio, uz tako mnogo napora i samoporicanja, nije bila namijenjena njemu kakav je on
stvarno bio, da je svo divljenje prema njegovoj ljepoti i uspjehu bilo upereno na njih same, a
ne na samo dijete, čije su sposobnosti zloupotrebljene.
Mogu biti tužan ili veseo kad god mi se nešto tužno ili veselo dogodi. Ne moram se
praviti veseo zbog nekog drugog i ne moram svjesno potisnuti svoju žalost ili tjeskobu
kako bih drugima ugodio. Mogu biti ljut i nitko neće zbog toga umrijeti ili dobiti
glavobolju. Mogu se razbjesniti kada me povrijede, bez straha da ću izgubiti njihovu
naklonost.
Postupno pacijent shvaća kako je bio prisiljen tražiti razonodu kada je dirnut, uzrujan ili
tužan. Kada je jednom šestogodišnjem djetetu umrla majka, tetka mu je rekla: «Moraš biti
hrabar, nemoj plakati. Sada idi u svoju sobu i lijepo se igraj.»
 Dijete se boji odbijanja i kažnjavanja ako brani svoja sadašnja prava. Kroz terapiju
shvaćamo da nismo uvijek niti onoliko krivi koliko osjećamo da jesmo, niti toliko nedužni
koliko bismo željeli vjerovati da jesmo. Oni će priznati samo one osjećaje koje njihovi
unutrašnji cenzor prihvaća i odobrava, a on je nasljednik njihovih roditelja.
Živio sam pod staklenim zvonom gdje me majka uvijek mogla vidjeti. No pod
staklenim zvonom ne možete ništa skriti, a da se ne odate, osim ako to ne skrijete
ispod zemlje. Ali onda to ni sami ne vidite.
Psihijatrova prošlost ukazuje da je u djetinjstvu vjerojatno udovoljavao drugim ljudima i
potiskivao svoje vlastite potrebe. Dok terapeut nije svjestan svojeg potiskivanja, to ga može
natjerati da se koristi svojim pacijentima koji su o njemu ovisni kao surogatom za
zadovoljenje svojih neostvarenih potreba: pacijenti su poslušni i ovisni o svom terapeutu kao
djeca o svojim roditeljima. Dijete nikada ne može prezreti nesvjesnu manipulaciju. Ako su ti
dobri dječaci i slatke djevojčice kasnije postali terapeutima i savjetodavcima, bitno je da oni
ne nastave nesvjesno činiti drugima ono što su njima činili njihovi roditelji, hineći da ih
usrećuju. Oni moraju shvatiti kakvu su cijenu morali platiti za svoju «sreću» i tada neće željeti
druge «usrećiti» prijevarom.

Zlatni mozak
(Daudet, A. Lettres de mon Moulin)
Bilo jednom jedno dijete koje je imalo zlatni mozak. Njegovi su roditelji to tek
slučajno otkrili kada je ozlijedio glavu te je iz nje poteklo zlato, a ne krv. Nakon toga
su se počeli vrlo pažljivo brinuti za njega i ne bi mu dozvoljavali igrati se s ostalom
djecom iz straha da ga ne opljačkaju. Kada je dječak odrastao i želio krenuti u svijet,
majka mu je rekla: «Mi smo tako puno učinili za tebe i morali bismo podijeliti tvoje
blago.» Potom je njezin sin izvadio veliki komad zlata iz svog mozga i dao ga svojoj
majci. Živio je na visokoj nozi s jednim prijateljem koji ga je, ipak, jedne noći okrao i
pobjegao. Nakon toga, čovjek je odlučio čuvati svoju tajnu i zaposliti se, jer su se
njegove rezerve naočigled iscrpljivale. Jednog dana zaljubio se u lijepu djevojku koja
ga je voljela jednako toliko koliko i lijepu odjeću koju joj je raskošno poklanjao.
Oženio se njome i bio vrlo sretan, ali je ona dvije godine kasnije umrla. On je ostatak
bogatstva potrošio na njezin sprovod koji je morao biti veličanstven. I tako, dok se
jednom vukao ulicama, iznemogao, siromašan i nesretan, vidio je lijepe cipele koje bi
savršeno pristajale njegovoj ženi. Zaboravio je da je ona mrtva – možda zato što je
njegov ispražnjeni mozak prestao funkcionirati – pa je ušao u dućan kupiti cipele. Ali
u tom trenutku on se srušio. Trgovac je ugledao mrtvog čovjeka kako leži na zemlji.

Depresija i grandioznost: Dva povezana oblika poricanja

Svako dijete ima opravdanu potrebu da bude primijećeno, shvaćeno, da ga se uzima
ozbiljno te da ga majka uvažava. Dijete ima nevjerojatnu sposobnost upijanja i najmanjih
afektivnih „punjenja“ iz svoje okoline. Pod zdravim osjećajem prema samom sebi se
podrazumijeva neosporna sigurnost da su nečiji osjećaji i potrebe dio njega samoga. Majke
obično silno vole svoje dijete, ali ne na način kako je to djetetu potrebno. Zbog majčine
krajnje nesigurnosti proizlazilo je i to da je dijete, najčešće jedinac ili prvorođeno, majčino
vlasništvo. Ono što majka nije našla kod svoje majke mogla je to sada naći u svom djetetu:
ono je nikada neće napustiti i pruža joj svu pažnju i divljenje. Dva ekstremna oblika
narcističkih smetnji jesu grandioznost i depresija, na način da je jedan naličje drugoga.
Grandioznost je obrana od depresije, a depresija je obrana od duboke patnje zbog gubitka sebe
što je rezultat poricanja.
Grandioznoj osobi se svugdje dive i njoj je potrebno to divljenje. Dapače, ona bez njega ne
bi mogla živjeti. U svemu što radi ona mora briljirati, što joj svakako polazi za rukom (u
suprotnom ona to ni ne započinje). Ona se, također, sama sebi divi na svojim kvalitetama –
ljepoti, pameti, sposobnostima – i na svojim uspjesima i postignućima. No dogodi li se da
samo nešto od toga zakaže, prijeti katastrofa teške depresije. Čovjek se oslobađa depresije
samo onda kada se njegov osjećaj samopoštovanja temelji na autentičnosti njegovih vlastitih
osjećaja, a ne na posjedovanju određenih kvaliteta. Bez terapije, nemoguće je da nadmena
osoba presiječe tu tragičnu sponu između divljenja i ljubavi. Sve dok ne osjetimo i ne
prepoznamo pravu potrebu, borba za simbolom ljubavi će se nastaviti. Grandiozna osoba
zapravo nikada nije slobodna jer je neprestano ovisna o mišljenu drugih.

Oličje depresije:
- Depresija se ponekad pojavljivala kada bi nadmena osoba bila slomljena uslijed
bolesti, invalidnosti ili starenja.
- Depresija i grandioznost su dvije strane iste medalje koju možemo nazvati «lažna
ličnost». To je doista medalja dodijeljena nekada davno za uspjeh. Depresija osobu
dovodi blizu njezinih rana.
- Stalno postizanje izvanrednih uspjeha može pomoći osobi održati iluziju postojane
pažnje i nazočnosti njezinih roditelja, ona može odbaciti prijeteću depresiju još više
briljirajući u svom djelovanju.
Zajedničke osobine grandiozne/depresivne osobe:
- lažna ličnost koja je dovela do gubitka potencijalno prave ličnosti
- slabo samopoštovanje uslijed nedostatka pouzdanja u vlastite osjećaje i želje
- perfekcionizam
- poricanje odbačenih osjećaja
- pretežnost eksploatirajućih odnosa
- neizreciv strah od gubitka ljubavi iz kojega proizlazi velika spremnost na
prilagođavanje
- odbačena agresivnost
- pretjerana osjetljivost i uznemirenost
- sklonost osjećajima srama i krivice.
Dijete vrlo rano u životu može naučiti što ne smije osjećati ako se u majci pojavi zavist i
stid bojeći se «što će drugi ljudi misliti». Mnogi ljudi vole objašnjenja da se izlječenje zbilo
Božjom pomoći, kvalitetama „milosti“ i ostalim „spiritualnim“. Bez slobodnog pristupa
stvarnim činjenicama, izvori naše spoznaje za ljubav ostaju odsječeni. Nismo u stanju stvarno
voljeti ako nam je zabranjeno znati svoju istinu, istinu o našim roditeljima i starateljima, kao i
o nama samima. Mi se možemo pokušati ponašati kao da volimo, a to je suprotnost ljubavi.
Jedna je čitateljica pisala da su je simptomi multiple skeroze probudili iz opasne uspavanosti
te je na kraju ozbiljno prišla svojim osjećajima, zapažanjima i razmišljanjima. Shvatila je da
je čisto pretvaranje bezuvjetna ljubav prema odrasloj osobi neovisno o njezinim postupcima;
tada samo dokazujemo svoju zaslijepljenost i neiskrenost. To je bio samo jedan od letimičnih
pogleda kroz maglu religioznog nasljeđa koje je predugo tolerirala. Ako terapeut obeća
bezuvjetnu ljubav, moramo se zaštititi od njegova licemjerja i nedovoljne svjesnosti.
Tko bi želio cendravo dijete? Mogla sam zadobiti majčinu ljubav samo ako sam bila
sposobna, uviđavna i suzdržana, ako sam prihvaćala sve njezine postupke i ako joj
nisam pokazivala koliko mi nedostaje. U protivnom bih ju okrenula protiv sebe.
 Pa onda to dojenje! Dijete je pogrešno sisalo i ubrzo mi izgrizlo bradavicu. Bože,
kako je to boljelo. I onda za dva sata ponovno, druga dojka, isto. Dok je ono sisalo, ja
sam plakala i proklinjala iznad njegove glave. Bilo je tako strašno da ubrzo ništa
nisam mogla jesti i imala sam visoku temperaturu od četrdeset stupnjeva. A onda su
mi dopustili sa odbijem dijete od prsiju i odjednom sam se bolje osjećala. Prošlo je
puno vremena prije no što sam primijetila bilo kakve majčinske osjećaje. Bilo mi je
čak svejedno da li je dijete umrlo. A svi su očekivali da budem sretna. Sva očajna,
nazvala sam prijateljicu koja mi je rekla da ću s vremenom zavoljeti dijete baveći se
njime i bivajući sve vrijeme uz njega. Ali to se nije dogodilo. Ja sam ga tek počela
voljeti kada sam se mogla vratiti na posao i viđati ga tek kad sam došla kući takoreći
kao zabavu i igračku. No, iskreno rečeno, i psić bi bio sasvim dovoljan. Ali tek sada,
kada polako raste i kada ga mogu odgajati te mi je odano i ima u mene povjerenja,
počinjem razvijati nježne osjećaje prema njemu i sretna sam što ga imam. Sve ovo
sam napisala zato što mislim da je dobro da konačno netko kaže da ne postoji takva
stvar kao majčinska ljubav, a da ne govorimo o majčinskom instinktu.
Blagostanje koje majka osjeti uz dijete mogu prekidati povremene faze sumnje i straha da će
se majka suočiti sa strašnim događajima ako nastavi raditi sve to što joj je pružalo
zadovoljstvo. Svoju ljubav treba izražavati bez straha da će biti iznevjerena, iskorištena ili
povrijeđena. Dijete zaslužuje poštovanje jer je ono ličnost, ne smije se zanemariti, zlostavljati
ili mu prijetiti bez ikakvih posljedica!
Sve dok depresivnoj osobi njezina nadmena obrana pomaže, taj oblik poremećaja neće
izazvati nikakav pritisak u obliku vidljive patnje. Depresija se očituje u izrazitim fazama
depresivnog raspoloženja. Te faze mogu imati različite funkcije:
- Signalna funkcija. Neki sadašnji događaj potpomogao je osloboditi osjećaje i otjerati
depresiju.
- Svjesno potiskivanje osnovnih potreba. Unutarnji svijet, koji se upravo počeo otvarati
kao cvijet, ponovno se zatvorio prema unutra.
- Nagomilavanje jakih, skrivenih osjećaja. Sve dok optužbe budu namijenjene onima
koji su krivi što su nam učinili nažao, rezultat će biti veliko olakšanje. No, ako su one
neopravdane ili ih prenosimo na nedužne osobe, depresija će potrajati sve dok ne dođe
do potpunog razjašnjenja.

Zatvor u nama
Depresivno raspoloženje guši svaku spontanost (moramo razlikovati svjesno, suppression, i
nesvjesno potiskivanje, repression). Osoba može izvući korist iz svoje depresije, koja joj
može pomoći shvatiti istinu o sebi. Druga opcija mogućnosti borbe s razočaranjem jest
proživljavanje boli: izuzetna snaga osjećaja iz djetinjstva krije se nigdje drugdje doli u
pubertetu – nerazumijevanju vlastitih impulsa. Osoba kojoj je potrebna pomoć jedva čeka da
odustane od vlastita zadovoljstva u otkrivanju i samoizražavanju te da se prilagodi
konceptima terapeuta da ne izgubi njegovu naklonost, razumijevanje i suosjećanje, na koje je
čekala cijeli život. Ako se pacijent prepusti tom strahu i prilagodi se, terapija prelazi u carstvo
sijena. Proživljavanje boli je poticajno i ovisno je o samootkrivanju što je dio dijalektike
tugovanja. Tako će pacijent otkriti u sebi potrebu da živi u skladu sa samim sobom i neće više
osjećati pritisak da mora zaslužiti „ljubav“ koja ga uvijek ostavlja praznih ruku jer je ona
namijenjena njegovoj lažnoj ličnosti koju je on počeo prepoznavati i napuštati. Ako osjećaj
koji se počinje javljati ugušimo rasuđivanjem, do tog otkrića neće doći i pobjedit će depresija.
Osoba mora tražiti oslonac u sebi ako ne želi biti žrtva različitih interesa i ideologija.
Terapijske grupe pokušavaju, ali ne uspijevaju, osigurati ili naći zamjenu za taj proces
sazrijevanja. Njihov cilj je „jačanje“ svojih članova putem potpore i osjećaja pripadanja.
Pošto je u tim grupama svjesno potiskivanje iz osjećaja iz djetinjstva pravilo, pojedinac ne
može razriješiti svoju depresiju. Štoviše, osoba može postati ovisna o grupi i izvan nje se
osjećati krhkom. Ono što nismo mogli osjetiti u pravo vrijeme u prošlosti, ne može se kasnije
nikada postići. Odraslom takve iluzije nisu potrebne da bi preživio, a nijedna grandiozna ili
depresivna osoba ne može prihvatiti istinu da se taj gubitak ili odsutnost ljubavi već dogodio u
prošlosti i da baš nikakva nastojanja ne mogu promijeniti tu činjenicu.

Legenda o Narcisu
Legenda o Narcisu govori o gubitku sebe. Narcisov odraz u vodi, na čiji je zov odgovorila
nimfa Eho, prevario je njega samoga jer je pokazivao samo njegovo prekrasno lice, ali ne i
njegov unutrašnji svijet. Pogled s lađa i njegova sjena ostaju mu skrivenim, isječeni su iz
voljenog odraza. Unutarnji svijet bogatiji je nego „lijep odraz“.

Začarani krug omalovažavanja

Taj problem možemo riješiti samo ako uspijemo i roditelje gledati kao nesigurnu djecu –
djecu koja su napokon našla slabije biće od sebe i uz koje se zato osjećaju jakima.
Nepoštivanje manjih i slabijih je, dakle, najbolja obrana od provale vlastitih osjećaja
bespomoćnosti: to je odraz odbačene slabosti. Jaka osoba koja zbog toga što je proživjela zna
da i ona nosi tu slabost u sebi te nema potrebe pokazivati tu snagu putem omalovažavanja. U
djetetovim očima oni se susreću sa svojom vlastitom ponižavajućom prošlošću koju odbacuju
kroz moć koju sada imaju, no simptomi su vrlo često nejasni da bi odali majku. Različiti
obrambeni mehanizmi pomoći će opravdati roditeljeve postupke: poricanje vlastite patnje,
racionalizacija (dugujem djetetu dobar odgoj), okrivljavanje pogrešnih osoba (ne nanosi mi
bol moj otac nego moj sin) i idealiziranje (dobro je što me je otac tukao). Pošto su žrtve
„samo djeca“, njihova se nesreća omalovažava. Suze su donosile dodatne udarce pa ih je
dijete naučilo dodatno potiskivati. Stoga su ljudi ponekad uvjereni da su samo njihova braća
bila ponižavana.
Posljedice čak najokrutnijeg zlostavljanja mogu ostati skrivene zbog djetetove snažne
potrebe za idealiziranjem. Nema suđenja, nema branitelja – nema presude. Ukoliko činjenice
izađu na vidjelo, one su maskirane u „blagoslov“! Otac koji je odrastao u puritanskoj obitelji
može biti jako inhibiran u svojim bračnim seksualnim odnosima. On se može čak najprije
usuditi izbliza pogledati ženske genitalije, igrati se s njima i uzbuditi se dok kupa svoju malu
kćerku. Neka majka je možda bila šokirana kao mala djevojčica kada je neočekivano ugledala
penis u erekciji i tako stvorila strah od muških genitalija ili je to mogla doživjeti kao oruđe
nasilja bez da je to mogla ikome povjeriti. Takva majka možda sada osjeća da je sposobna
imati kontrolu nad svojim strahom u odnosu prema svom malom sinu. Može ga, na primjer,
brisati nakon kupanja na takav način da dobije erekciju što ona ne doživljava kao opasnost ili
prijetnju. Zaštićena bezuvjetna ljubavlju, koju svako dijete osjeća prema majci, ona može
nastaviti sa svojim polaganim seksualnim istraživanjem koje se nikada nije imalo prilike
prirodno razviti.
Ispiranje mozga nalazimo u „antiautoritarnom“ i u „strogom“ odgoju. Sasvim je uobičajeno
u odgoju i izobrazbi da često najprije odrežemo žive korijene, a onda pokušavamo zamijeniti
njihove prirodne funkcije umjetnim sredstvima. Naši će osjećaji uvijek otkriti istinitu priču
koju nitko drugi ne zna i koju samo mi možemo otkriti. Terapeut mora ustanoviti jesu li
osjećaji, koje je izazvao pacijent, uistinu potaknuti njegovom vlastitom prošlošću.
 Novostečena sposobnost prihvaćanja naših osjećaja otvara put pacijentovih dugo
potiskivanih potreba i želja. Neke od tih potreba ne mogu se zadovoljiti u stvarnosti jer se
odnose na situacije iz prošlosti. Prvi doživljaji vode u ponavljanje situacije iz djetinjstva u
kojoj će osoba osjećati strašan stid i bolnu razgolićenost. Ona će tragati za onima koji su
poput njezinih roditelja, a zbog svoje zaslijepljenosti uslijed potiskivanja, ona će inzistirati da
je baš ti ljudi razumiju, pokušavajući učiniti nemoguće mogućim.
A: Osjećam se tako smiješno, kao da sam govorila zidu očekujući odgovor kao
luckasto dijete.
B: Bi li Vam bilo smiješno da ste vidjeli dijete koje je moralo ispričati svoje nevolje
zidu jer nikog drugog nije bilo?
Suosjećanje prema majčinom tužnom životu može zakočiti pacijenta u razumijevanju
vlastitog položaja. Način na koji je njegova majka doživljavala njegovo izražavanje potreba i
osjećaja početak je kasnije tragedije. Takvo dijete mora naučiti da postoje stvari koje se
odnose na njega od kojih majka nema „nikakve koristi“. Ona će od svog djeteta očekivati da
nadzire tjelesne funkcije što je ranije moguće. Mnogi ljudi pate cijeli život od teškog osjećaja
krivnje, osjećaja da nisu ispunili očekivanja svojih roditelja. Taj osjećaj je jači od bilo kakvog
intelektualnog uviđanja da djetetov zadatak ni dužnost nije da zadovolji njihove potrebe.
Kasnije svi ti doživljaji ostaju usko povezani s majčinim užasnutim pogledom. Ona tjera
nekadašnje dijete u opsesiju i perverziju u kojima se mogu reproducirati pretrpljene
traumatične scene. Ako je pacijent voljan ne odbacivati svoje osjećaje srama i straha, može
otkriti prave razloge u prošlosti za takvo ponašanje. Kroz svoju perverziju i opsesiju on stalno
ponavlja istu dramu: užasnuta majka je nužna za ostvarenje seksualnog zadovoljenja; orgazam
se može postići samo u atmosferi samoprezira. Pacijent je činio neke stvari koje je njegov
društveni krug i društvo u cjelini osudilo i prezrelo. Uz pomoć svojih pritužbi, proživljavanja
dubokih osjećaja, suočavanjem sa zlostavljanjima i osuđivanjem postupaka, on može prestati
glumiti. Osoba mora biti u stanju vidjeti koji se ciljevi i pritisci kriju iza takve provokacije.
Djetetovi osjećaji nisu nešto čega se treba stidjeti, već nešto vrijedno što može biti od pomoći:
da je prevareno, da se njegova čežnja za ljubavlju i nježnošću iskorištavala, nikad mu prije
nije pala na pamet jer nije mogao osjećati. Gdje nema poštovanja, djeca traže zaklon od bolne
istine u ideologijama: nacionalizam, rasizam i fašizam kao politički programi za svoje izvore
imaju nepoštivanju bivšeg djeteta.
Borba za prihvaćenost u društvu s posebnim oblicima ovisnosti, seksualnim i neseksualnim,
jedan je od mnogih načina izbjegavanja suočavanja s prošlošću na način nekritičnog
prihvaćanja teorije u kojima osobe nalaze potvrde za svoje fiksacije. Dok god je tako, oni
nanose štetu drugima na isti način na koji je njima bila nanesena, bez grižnje savjesti. Majka
ne može istinski poštovati svoje dijete sve dok ne shvati koliko ga posramljuje nekom svojom
ironičnom primjedbom izreženom samo da, zapravo, prikrije svoju vlastitu nesigurnost. Ona
ne može biti svjesna kako se duboko poniženim i omalovaženim osjeća njeno dijete, ako
nikada nije svjesno patila od takvih osjećaja i ako ih pokušava odagnati ironijom. Psihijatri,
klinički psiholozi i terapeuti koriste apstraktni rječnik, koji ima nešto zajedničko s majčinim
prezrivim pogledima. No svi oni mogu zaštititi svoju superiornost pomoću teorije.

Poročnost kao zlo u djetinjstvu Hermana Hessea

Životni primjer pjesnika i romanopisca Hermana Hessea može nam prikazati neposlušnost
djetinjstva kao „zloću samu po sebi“. Na početku svog romana Demian, opisuje „dobrotu i
čistotu“ roditeljskog doma u kojem nema mjesta za djetetove izmišljotine.
 Nemam pojma mogu li roditelji uopće biti od kakve pomoći i ne krivim svoje. Bila je to
moja stvar da se saberem i pronađem svoj vlastiti put i, kao većina dobro odgojene
djece, nisam u tome uspio.
Svako dijete stvara svoju prvu sliku o «zlu» na temelju roditeljskih zabrana, tabua i
strahova. Oslobađajući se tih roditeljskih sustava vrijednosti vidjet će da ono za što je
vjerovao da je „loše“ u njemu nije „poročno“ i „zlo“, već će to smatrati razumljivom
latentnom reakcijom na povrede. Osjećaj gubitka roditeljske ljubavi ovako opisuje:
Tada se svaka misao koja odbija prijatelja i mentora okomljuje na naša vlastita srca
poput otrovne bodlje, a svaki obrambeni udarac vraća nam se u lice, riječi nevjernost
i nezahvalnost šibaju osobu koja se osjeća moralno ispravnom poput zviždanja i
sramote, a uplašeno srce bojažljivo se vraća u čarobne doline vrlina djetinjstva,
nesposobno da vjeruje da do toga sloma mora doći, da i ta veza puca.
Kada bih sve svoje osjećaje i bolne konflikte koje oni izazivaju morao svesti na jednu
riječ, onda mi ne pada ni jedna druga na pamet osim: strah. Strah od kazne, strah od
vlastite savjesti, strah od poriva u mojoj duši koje sam smatrao zabranjenim i
zločinom.
Hesse je poput mnoge darovite djece bio težak svojim roditeljima i to zbog unutrašnjeg
bogatstva. Pravila i propisi se moraju održavati, mada i na račun djetetova razvoja.
Hermann ide u vrtić, njegova divlja narav zadaje nam mnogo muke.
Stvari idu nabolje sa Hermanom, čiji nam odgoj zadaje mnogo muka i teškoća. Od
dvadeset prvog siječnja do petog lipnja živio je cijelo vrijeme u domu za dječake i
samo je nedjelju provodio s nama. Tamo se dobro vladao, ali je kući dolazio blijed,
mršav i depresivan. Rezultati su nesumnjivo dobri i korisni. Sada je s njim mnogo
lakše vladati.
Herman, kojeg su u domu za dječake smatrali gotovo primjerom dobrog vladanja,
katkada je gotovo nepodnošljiv. Premda bi to za nas bilo vrlo ponižavajuće,
najozbiljnije se bavim mišlju da ga smjestimo u neku ustanovu ili nekom drugom u
kuću. Mi smo prenervozni i preslabi za njega, a cijela kuća je suviše nedisciplinirana i
bez reda. Čini se da ima smisla za sve: promatra mjesec i oblake, dugo impovizira na
harmnoju, prekrasno crta olovkom i perom, lijepo pjeva kad želi i nikad mu ne manjka
rime.
Idealizirana slika djetinjstva koju susrećemo kod Hermana Lauschera glasi:
Kada mi djetinjstvo ponekad uznemiri srce, to je poput zlatno uokvirene tamne slike
na kojoj dominira raskoš kestenova i joha, neopisivo očaravajuće jutarnje svjetlo s
planina u daljini. Svi oni sati moga života u kojima sam imao pravo na kratkotrajan
mir koji mi je pružao zaborav; sve one samotne šetnje preko prelijepih planina; svi
oni trenuci u kojima me neka neočekivana sreća ili čista ljubav bez želja odnosila
daleko od jučerašnjeg i sutrašnjeg dana; ni jedna riječ ne može izraziti koliko su mi
bili dragocjeni tako kao usporedba s tom zelenom slikom iz mog najranijeg života.
Djetetovi problemi se ne mogu riješiti riječima, već samo putem doživljavanja te nastaje jaz
– između intelektualne spekulacije i onoga što tijelo pamti, nepromijenjeni sadržaj koji se
može još više produbiti. Ono što nas doista čini bolesnima, to su stvari koje ne shvaćamo.
Ugnjetavanje i prisila počinju u prvim tjednima djetetova života, a u naravi svjesnog
potiskivanja ili ovisnosti mijenja se samo njihov objekt, koji se treba usmjeriti svjesnim
odlukama.
Zajednička funkcija svim oblicima prezira jest obrana od neželjenih osjećaja, a prezir
presušuje kada više ne služi kao štit: preziremo dijete u sebi i drugima. Čovjek ne treba biti
ovisan o potpunom vidiku, ne mora uvijek vidjeti sve – biti na vrhu i pametniji od drugih. On
može ići pješice kao i ostali.
Postoje ljudi koji nam mogu izgledati vrlo susretljivi, koji na idu na ruku, ali u čijoj se
prisutnosti osjećamo ništavni. Oni zrače osjećajem da jedini oni postoje na ovom svijetu a to
su djeca nadmenih roditelja. Takvi ljudi, koji nas impresioniraju svojom intelektualnom
snagom i voljom, kao da i od nas zahtjevaju da i mi pobijedimo svaku slabost pomoću
intelekta. Terapeutov zadatak nije „socijalizacija“ pacijenta niti „podizanje njegove svijesti“
kao ni „stjecanje prijatelja“, jer je sve to pacijentova strav. Tada će on moći mrziti ono što
zaslužuje mržnju i voljeti ono što je vrijedno ljubavi. No neopravdana mržnja nikad ne
nestaje: ona truje i zasljepljuje dušu, proždire osjećaje i um te ubija sposobnost suosjećanja i
shvaćanja. Ljudi koji su voljni istraživati sebe tragajući za svojom osobnom prošlošću, postat
će sposobni, kroz svoju potpuno probuđenu svijest baciti svjetlo – u mrkli mrak.

Pogovor

Kako su roditelji uvjereni da će dijete sve zaboraviti, osjećali su se sigurnima. Svima onima
koji su zlostavljali djecu da bez obzira na snagu nesvjesnog potiskivanja, sjećanja se mogu
vratiti ako se mučni osjećaji prožive i na kraju prizna istina. Grijeh je ne osvrtati se na dječje
izjave. Preživljavati nije isto što i biti živ – preživljavanje kroz otupjelost i neosjećanje nije
bio naš prirodni cilj; to nam je nametnuto. Ljudi, koji su za nas bili odgovorni, željeli su da
budemo neosjetljivi, jer bi naša svjesnost bila izazov njihovoj obrani.