Ne pratim mnogo slavne ali nekako sam vjenčanje najstarijeg sina Davida i Victorije

Beckham, Brooklyna (23), i bogate nasljednice Nicole Peltz (27) “upratila” najviše
zahvaljujući njihovoj mladosti koja zrači s fotografija vjenčanja ekskzluzivno
objavljenih u Britanskom izdanju Vogua. Dakle ni vratolomne cifre vjenčanja,
prstena, vjenčanice, vile, naslijeđa pa ni nedostžno zgodna svekrva tek par godnina
starija od mene, kao ni puncev skandal povezan s crnom knjigom pedofila Jeffreyja
Epsteina, nisu mi skinuli osmijeh s lica niti me preplavili gorčinom i onom starom
sarajevskom inačicom jest lako je njima dok sam gledala te fotografije dvoje mladih
ljudi koji su umjesto obijesti, bogatunskih bahanalija, sekusalnih buržoaskih
vratolomija djece kojoj se teško ikad moglo reći ne, izabrali instituciju koju je
“Millennials” generacija odbacila kao primodijalno bazičnu strukturu ljubavi -brak.
Baš tih dana u onu našu viber grupu frendica duhovitog naziva cure u kojoj kako sam
već jednom rekla najmlađa cura puni 40 ove godine, stigla je poruka kako se bratična
jedne od cura, udaje s 18 godina što je izazvalo šok i negodovanje. Zaboga, moja
kćerka ima 13 za pet godina će napuniti 18, s 18 vidim je na Sobroni ili u East
Villageu u unajmljenom boho apartmanu iz kojeg se podzemnom vozi na NYC, vidim
je u na radionicama Ohada Naharina ili u trupi Ultima Vez, vidim je na ludim
partijima, u vozu kojim obilazi svijet ali je nikako ne vidim u vjenčanici! Za pet
godina. Pa ja imam jakne i cipele koje uredeno nosim a kupila sam ih prije pet
godina! Samo je jedna od nas stidljivo prokomentarisala pa ok ako je u pitanju
ljubav.
Brak i ljubav se odavno, na žalost, združuju samo u rečenicama koje su obojene
sarkazmom. Brak je na Balkanu (pogotovo za ženu) povezan sa pojmom žrtvovanja.
Kad se udaš moraš prestati da budeš TI. Što se više odričeš i žrtvuješ to si bolja
supruga i još bolja majka. U protivnom ako misliš na sebe, ti si aspida a muž ti je
papučar. Ukoliko ti dan ne liči na preživljavanje u Squd gameu nisi nikakva supruga a
gomile dušebrižnica zabrinuto šapuće iza leđa tvoga “zapostavljenog” muža
spremenih da s tvojim bračnim konformizomom suoče tortu ukrašenu cvijetićima na
Instagramu kao vrhunac ljubavi, onako kako su ih naučile bajke. Pa nije li se
Trnoružica probudila i počela živjeti tek kad ju je poljubio ON. Zna se gdje je ženino
mjesto ili ona najotrcanije od svih fraza budi žena, majka, kraljica. Jer ako nećeš ti
ima ko hoće.
Kako je to sve staro i ofucano! I kako lažno. Generacije i generacije žena više ne žive
tako ili ne pristaju na laž da žive tako. Žrtva je pasivna i nepokretna a brak je ljubav
koja neprestano mijenja svoj oblik i traži od partnera da pristanu na to kretanje. Brak
ne jaše samo krilima strasti već supružnike povezuje, a ovo ne tvrdim ja već
profesorica psihologije Dr. Mirjana Mavrak koju smo pozvali da nam održi master
predavanje na Akademiji kada smo radili Prizore iz bračnog života, zajednički
projekat. Misija. Ta misija može biti podizanje djece, zajednički posao, novi životni
prostor, hraniteljsko putovanje.. bilo što što pokreće život u oboma. Žrtvovanje! Da
onda kada je potrebno ali ono istinsko, veliko! Ne za tuđe oči i fotografije
ultimativne sreće. Ono o kojem me je naučila jedna žena kojoj se istinski divim,
Mahira, koja je svog muža s prekrasnim osmjehom njegovala do posljednjeg udisaja.
Jer to je iznad svakog sporazuma. To je ljubav. Njena svaka riječ je za mene lična
meditacija.
Zbog izvrnutog i lažnog koncepta braka u kojem se onemogućava individualni rast,
već par decenija, mladi ljudi su počeli da preispituju instituciju porodice. To je
simbolično najbolje predstavlja scena u filmu Diplomac u kojem Dustin Hofman i
Katherine Ross kao Benjamin i Elaine, nakon što je on pokupi s dogovorenog
vjenčanja a nakon što je bio u vezi s njenom majkom, sjede na zadnjem sjedištu
autobusa i iza sebe ostavljaju sve lažne celofanske okvire naizgled puritanske
porodice babyboomera i putuju sami u nepoznatom pravcu odnosa. Odbacujući
nametnute društvene okvire i odbacujući pojam pripadanja, mladi ljudi su počeli da
biraju samoću kao jedini oblik individualizma te da porodičnu zajednicu smatraju
otežavajućom okolnošću za osobni razvoj. Biti u braku znači biti sputan, vezan,
onemogućen da rasteš i sazrijevaš. Nije li to jednako pogrešno i staro.
Od mnogih citata o braku i rekla bih o ljubavi najdraži mi je onaj Halila Džubrana

Ljubite jedno drugo ali iz ljubavi ne pravite okove. Neka između obala vaših duša
radije leluja more. Napunite čaše jedno drugome, no nemojte piti iz iste čaše.
Dijelite si kruh ali ne jedite istu krišku. Pjevajte i plešite zajedno i veselite se, no
neka svatko ostane sam, baš kao što je svaka struna na lutnji sama, pa ipak zajedno
odzvanjaju isti napjev. Darujte si srca, ali nemojte ih dati jedno drugom u vlasništvo.
Jer samo ruka Života može opsegnuti vaša srca. I budite skupa ali ne preblizu jer
svaki za sebe stoje stubovi u hramu a hrast i čempres ne mogu rasti jedan u sjeni
drugoga.

Udala sam se s 28 iako sam djetinstvo i ranu mladost provela u glasnim i

argumentovanim monolozima protiv braka. Udala sam se ne zbog braka već zbog
Čovjeka čiju ruku želim gledati u svojoj dok se kao list smežurava. Nikada nismo
tražili žrtvovanje jedno od drugog a opet smo se često oboje znali žrtvovati. Ne zbog
drugih i heštega #couplegoals ili #myhubbie, već zbog ljubavi i tvrđave koju smo
sazidali za nas a iz koje izlazimo jači i bolji. Danas, za razliku mlađahne mene
vjerujem u brak pa čak i onaj pupoljasti poput Brooklyna i Nicole, čak bih mogla
zamisliti i vjenčanje svog djeteta na koje bih otišla u jučer kupljenim cipelama, za pet
godina …ali samo pod uslovom da u tom sporazumu njen san o plesu u trupi Ohada
Naharina ili o masteru na Sorboni neće biti eutanaziran. Jer ljubav bi trebala da
rasplamsava snove a ne da ih davi u okovima društveno nametnutih pravila.