Izvorno objavljeno u SAD-u kao:

STAR WARS: LOST STARS by Claudia Gray

Disney Lucasfilm Press, an imprint of Disney Book Group,
2015
© & TM 2016 Lucasfilm Ltd. All Rights Reserved.
Used Under Authorization.
Cover art copyright © 2016 by Lucasfilm Ltd.
Translation Copyright © 2016 by Znanje
Distribuira Znanje d. o. o. pod licencom Szukits Konyvkiado
Kft, Mađarska. Tiskao u Mađarskoj Debreceni Kinizsi
Nyomda Kft.
Prevela
Tamara Jambrišak Lopac
ISBN 978-953-343-447-6
Nakladnik:
Znanje d.o.o.
Mandićeva 2, Zagreb
Za nakladnika: Zvonimir Čimić
Glavna urednica: Silvia Sinković
Urednica: Nataša Pejić
Korektorica: Hana Greta Matković
Tehnički urednik: Vedran Sinovčić

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se

umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez
prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 949766.
Ova je knjiga posvećena sjećanju na Karen Jones,
prijateljicu i posebnu obožavateljicu.
Bila nam je čast poznavati te.
Jednom davno, u dalekoj galaksiji....
 Osam godina nakon pada Stare republike, Galaktički
imperij sad vlada čitavom poznatom galaksijom. Otpor
Imperiju je ugušen. Samo nekoliko hrabrih vođa poput Baila
Organa s Alderaana još se usuđuju otvoreno suprotstaviti
Imperatoru Palpatineu.
Nakon mnogo godina neposluha mnogi su se svjetovi
na rubu Oboda predali. Kako je osvajao jedan po jedan takav
planet, Imperij je jačao.
Posljednji koji je pao pod Imperatorovu vlast bio je
izolirani planinski planet Jelucan, čiji se građani nadaju
boljoj budućnosti premda im se iznad glava skuplja
Imperijalna zvjezdana flota...
 SADRŽAJ:

PROLOG
PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
OSMO POGLAVLJE
DEVETO POGLAVLJE
DESETO POGLAVLJE
JEDANAESTO POGLAVLJE
DVANAESTO POGLAVLJE
TRINAESTO POGLAVLJE
ČETRNAESTO POGLAVLJE
PETNAESTO POGLAVLJE
ŠESNAESTO POGLAVLJE
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
OSAMNAEST0 POGLAVLJE
DEVETNAESTO POGLAVLJE
DVADESETO POGLAVLJE
DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
DVADESET I PETO POGLAVLJE
DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
DVADESET I OSMO POGLAVLJE
DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
 KRAJ
Bilješka o autorici
 PROLOG

IZNAD NJIH BROD JE KLIZNUO preko sivog neba boje

škriljca tako brzo da se vidjela tek linija svjetlosti i čula
udaljena škripa gotovo izgubljena u vjetru.
»To je šatl klase Lambda'.« Thane Kyrell pokazao je
prema gore, poskakujući od uzbuđenja: »Jesi li ga čuo? Jesi
li, Dalvene?«
Stariji ga je brat opalio po glavi i podsmjehnuo se:
»Nemaš pojma kako brodovi izgledaju. Premali si da znaš.«
»Nisam. To je bio šatl klase Lambda. Možeš ga
prepoznati po zvuku motora...«
»Tiho, djeco.« Thaneova ih majka nije ni okrznula
pogledom. Usredotočila se da si pridrži ogrtač boje šafrana
kako ne bi ostavljao tragove u prašini: »Rekla sam ti da smo
trebali poći hoverkraftom. A mi se teglimo pješice do
Valentie poput klošara iz doline.«
»U hangarima će biti ludnica«, insistirao je Thaneov
otac, Oris Kyrell, prezrivo šmrknuvši: »Tisuće ljudi koji
pokušavaju sletjeti bez obzira imaju li rezervaciju ili ne.
Želiš li provesti čitav dan istjerujući pravo na pristanište?
Bolje je ovako. Dječaci nas mogu pratiti.«
Dalven je mogao; krakati je dvanaestogodišnjak
ponosno nadvisivao svog mlađeg brata. Thaneu je put
nizbrdo po neravnom planinskom putu predstavljao veći
problem. Zasad je bio niži od većine dječaka svoje dobi;
krupna stopala i ruke što su najavljivale njegovu buduću
visinu bili su tek ponešto nezgrapni produžeci. Njegova se
crvenkastoplava kosa lijepila za oznojeno čelo i ovog je
trenutka žalio što mu roditelji nisu dopustili da nosi omiljene
čizme umjesto ovih novih koje su ga na prstima žuljale pri
svakom koraku. Ali, pristao bi on i na teže uvjete putovanja
samo za priliku da vidi TIE lovce i šatlove — prave
svemirske brodove, a ne nezgrapne starudije poput V-171.
»To je stvarno bio šatl klase Lambda«, promrmljao je
nadajući se da ga Dalven neće čuti.
Ali, čuo ga je. Njegov se stariji brat ukočio i Thane se
pripremio. Dalven ga nikad ne bi prejako udario dok su im
roditelji bili u blizini, ali to je slabije naguravanje i udarci
često bilo samo upozorenje na ono što bi uslijedilo poslije.
No, ovog puta Dalven nije ništa učinio. Možda mu je pažnju
odvuklo obećanje spektakla koji će toga dana vidjeti —
izložba letećih snaga i borbenih tehnika letjelica imperijalne
flote.
A možda je Dalvenu bilo neugodno jer je shvatio da je
Thane za razliku od njega prepoznao brod.
Govori da će ići na Imperijalnu akademiju, pomislio je
Thane, ali samo zato što misli da će ga to učiniti važnim.
Dalven ne poznaje svaki mogući brod kao što ih ja znam. Ne
proučava priručnike i ne vježba s jedrilicom. Dalven nikad
neće postati pravi pilot.
Ali ja hoću.
»Trebali smo Thanea ostaviti kod kuće s droidom
domaćicom.« Dalvenov je glas postao mrzovoljan: »On je
premali za ovo. Za sat će vremena zacviliti kako hoće
doma.«
»Neću«, insistirao je Thane: »Dovoljno sam star.
Točno, mama?«
Ganaire Kyrell odsutno je kimnula glavom: »Naravno
da si dovoljno star. Rođen si iste godine kad i Imperij,
Thane. Nikad to nemoj zaboraviti.«
Kako će zaboraviti kad ga je na to podsjetila barem pet
puta samo tog dana? Poželio joj je to reći, ali tako bi samo
zaradio još jednu zaušnicu od Dalvena — ili, još gore, novu
salvu uvreda od oca, čije su riječi rezale dublje od bilo koje
oštrice.
Već je osjećao kako zure u njega i vrebaju na najmanji
znak pobune ili slabosti. Thane se okrenuo kao da gleda
dolje prema odredištu, gradu Valentiji, kako ni otac ni
Dalven ne bi vidjeli izraz na njegovom licu. Uvijek je bilo
bolje kad nisu znali što je mislio.
Za majku nije brinuo. Ona ga je ionako rijetko
primjećivala.
Vjetar je zavitlao njegovim ogrtačem izvezenim
plavom i zlatnom bojom pa je Thane zadrhtao. Na drugim je
svjetovima zacijelo toplije. Blistavije, bučnije, zabavnije na
svaki mogući način. Vjerovao je u to iako u životu nikad nije
posjetio ni jedan drugi planet; bilo je nemoguće zamisliti
kako u čitavoj golemoj galaksiji nije bilo boljeg mjesta od
ovoga.
Jelucan je naseljen kasno u galaktičkoj povijesti,
vjerojatno zato jer nitko nije bio dovoljno očajan da zavoli
nenastanjivu stjenčugu na samom rubu Oboda. Prije gotovo
pet stotina godina, prva grupa naseljenika prognana je
ovamo s drugog, jednako mračnog mjesta. Borili su se na
krivoj strani u nekom od mnoštva građanskih ratova. Thane
nije znao detalje. Njegovi su mu roditelji objasnili tek da su
ti prvi doseljenici zaglavili u dolinama, u gotovo totalnom
siromaštvu i da su jedva preživjeli.
Prava je civilizacija došla tek poslije, prije stotinu i
pedeset godina, s drugim valom naseljenika koji su stigli
dobrovoljno u nadi da će tu sagraditi bolji život. Uspjeli su
pokrenuti rudarstvo, započeti galaktičku trgovinu i voditi
moderne živote — za razliku od ljudi iz doline, koji su se
ponašali više kao predtehnološki nomadi nego suvremeni
ljudi. Naravno da su i oni bili Jelucani, ali bili su
neprijateljski raspoloženi, zatvoreni i ponosni.
A možda su stanovnici dolina samo još bili ljuti što su
ih ostavili na ovoj ledenoj gruboj stijeni od svijeta. Ako je to
bilo tako, Thane ih nije krivio.
»Šteta je što Imperator neće biti prisutan«, rekla je
majka: »Ne bi li to bilo odlično da ga vidimo vlastitim
očima?«
Da, kao da bi Imperator ikad došao ovamo. Thane je
znao da je ovo bolje prešutjeti.
Od svih se očekivalo da vole Imperatora Palpatinea.
Govorili su da je on najhrabrija, najinteligentnija osoba u
galaksiji, da je zaveo red nakon kaosa Ratova klonova.
Thane se sad pitao je li to sve istina. Palpatine je u svakom
slučaju ojačao Imperij i sebe učinio najmoćnijim čovjekom u
njemu.
Thanea u stvari uopće nije bilo briga je li Imperator bio
drag čovjek ili ne. Bilo je dobro što je Imperij dolazio, jer je
doveo i svoje brodovlje. Thane ih je samo želio vidjeti. I,
poslije, naučiti njima pilotirati.
I, naposljetku, odletjeti daleko i nikad se više ne vratiti.
»Ciena! Gledaj kud hodaš ili ćeš pasti.«
Ciena Ree nije mogla prestati zuriti u sivo nebo. Mogla
se zakleti da je čula šatl klase Lambda, a više od svega
željela ga je i vidjeti: »Ali, mamice — znam da sam čula
brod.«
»To je sve što te zanima — brodovi i letenje«, njezina
majka, Verine, zahihotala se tiho i podigla kćer, a onda je
postavila na široka, krznom prekrivena leđa muunyaka što su
ga vodile uzbrdo prema Valentiji: »Tako. Štedi snagu za
veliku paradu.«
Ciena je zakopala ruke u muunyakovo gusto krzno.
Mirisalo je umirujuće na mošus i sijeno. Na dom.
 Dok je piljila u zrak, vidjela je tanku liniju među
oblacima — već je nestajala, ali bio je to svejedno dokaz da
je šatl onuda prošao. Zadrhtala je od uzbuđenja, a onda se
sjetila da se uhvati za kožnatu pletenicu oko svog ručnog
zgloba. Tiskajući kožu između prstiju, Ciena je prošaputala,
»Pogledaj kroz moje oči.«
Sad je i njezina sestra, Wynnet, mogla vidjeti isti
prizor. Ciena je živjela za njih obje i nikad to nije
zaboravljala.
Sigurno ju je otac čuo, jer se na njegovom licu pojavio
tužan osmijeh što znači da je i on mislio na Wynnet. Samo je
potapšao glavu kćeri i zataknuo jedan odbjegli crni uvojak
iza njezinog uha.
Napokon, nakon dva sata uspona, stigli su do Valentie.
Ciena nikad ranije nije vidjela pravi grad osim na
hologramima; njezini su roditelji jedva i napuštali rodnu
dolinu, a i kad jesu, nju nikad ne bi vodili. Sve do danas. Oči
su joj se raširile dok je upijala nastambe izrezbarene u
bijelom kamenu litice — neke od njih visoke čak deset ili
petnaest katova. Prostirale su se niz planinu dokle god joj je
pogled sezao. Svugdje po izrezbarenim nastambama stajali
su stanari pod nadstrešnicama obojenim u desetke različitih
blještavih boja i ukrašenih trakicama i perlicama. Imperijalne
su zastave lepršale s jarbola netom nabijenih u tlo ili
usađenih u stijenu.
Po ulicama se naguravalo više ljudi no što je ikad
vidjela na istom mjestu u svojih osam godina. Neki su
prodavali hranu ili suvenire što su obilježavali ovu veliku
prigodu — imperijalne zastavice ili malene holograme
prozirnog Imperatora s blagim osmijehom na licu kako lebdi
iznad malenog diska što je mijenjao boje. Većina se ljudi
ipak samo kretala poput nje i njezine obitelji duž istih
prenapučenih ulica na putu ka ceremoniji. Čak se i nekoliko
droida kotrljalo, lebdjelo ili vuklo kroz gužvu, svaki od njih
uglačaniji i očigledno daleko moderniji od onog pohabanog
droida rezača iz njihovog sela.
Svi bi ti ljudi i droidi bili daleko zanimljiviji da joj se
nisu nalazili na putu.
»Hoćemo li zakasniti?« pitala je Ciena: »Ne želim
propustiti brodove.«
»Nećemo zakasniti«, uzdahnula je majka. Ponovila je
to već toliko puta tog dana i Cieni je bilo jasno da bi trebala
ušutjeti. Ali, onda je Verine Ree spustila ruke na ramena
svoje malene kćeri; koliko god da je nježna ta gesta bila,
muunyak je znao da se treba zaustaviti. Majčin je izblijedjeli
ogrtač lepetao oko premršavog tijela dok je govorila: »Znam
da si uzbuđena, srce. Ovo je dosad najveći dan tvoga života.
Kako ne bi bila izvan sebe? Ali, imaj malo vjere. Imperij će
nas čekati kad završimo uspon na planinu, kad god to bilo.
Dobro?«
Zbog majčinog se osmijeha Cieni doimalo kao da je
stala na osunčani proplanak: »Dobro.«
Nije bilo važno kad će se napokon uspeti. Imperij će je
uvijek, uvijek čekati.
Kao što je mama i obećala, na vrijeme su stigli do
ograđenog prostora za životinje. Dok su roditelji plaćali za
dan u koralu i hranu, Ciena je začula podsmijeh.
»Dojahali su na tom prljavom muunyaku na
imperijalnu svečanost!« povikao je tinejdžer drugog vala
doseljenika. Ljuta crvena boja njegovog ogrtača podsjetila ju
je na otvorenu ranu: »Zasmrdjet će nam čitav grad!«
Ciena je osjetila kako joj obrazi gore i zato više nije
htjela gledati u dječaka koji im se rugao. Umjesto toga, samo
je potapšala muunyakove sapi: on je trepnuo, strpljiv kao i
uvijek: »Poslije ćemo se vratiti po tebe«, obećala je: »Nemoj
biti usamljen.« Nikakvi komentari glupog velikog dječaka
neće je natjerati da se srami svoje životinje. Voljela je i njega
i njegov miris. Glupi doseljenici drugog vala nisu razumjeli
što znači živjeti u skladu sa životinjama i zemljom.
Ipak, sad kad je vidjela stotine doseljenika drugog vala
u dugim svilenim ogrtačima i u bogato izvezenoj odjeći,
Ciena je bacila pogled na svoju svjetlosmeđu haljinu i
pomislila kako je otrcana. Ranije je uvijek bila zadovoljna
tom haljinom, jer je tkanina bila tek malo svjetlija od njezine
kože što joj je dobro stajalo. Sad je primijetila iskrzani rub i
konce koji su visjeli s rukava.
»Nemoj da te to pogađa.« Očevo se lice napelo i
nekako stegnulo: »Njihovo je vrijeme prošlo i svjesni su
toga.«
»Parone«, prošaputala je Cienina majka stegnuvši
suprugovu ruku: »Tiše govori.«
Nastavio je diskretnije, ali s još više ponosa: »U
Imperiju se poštuju trud i rad. Potpuna predanost. Njihove su
vrijednosti poput naših. Doseljenici drugog vala ne misle ni
o čemu drugom već kako napuniti vlastite džepove.«
Drugim riječima, o bogaćenju. Ciena je to znala, jer je
otac često spominjao doseljenike drugog vala koji su živjeli
na najvišim planinama. Iako, nije baš razumjela što je tako
loše u zarađivanju novca. No, druge su stvari bile važnije...
ponajviše čast.
Ciena i svi ostali stanovnici jelucanskih dolina potekli
su od lojalista izgnanih s rodnog svijeta nakon što je njihov
kralj zbačen s vlasti. Svaki od njih radije je odabrao
izgnanstvo nego da izda svoga vođu. I premda im je život na
Jelucanu bio težak, a rad i siromaštvo kao da nisu imali
kraja, ljudi iz doline ponosili su se izborom svojih predaka.
Poput svakog djeteta iz svog sela, Ciena je odgojena da je
riječ obvezujuća, a čast jedina stvar koju je istinski vrijedilo
posjedovati.
 Neka se samo oni šepure u novoj odjeći i blještavom
nakitu. Cienin je jednostavni ogrtač istkala njezina majka,
vunom ispredenom iz krzna muunyaka; njezina je kožna
narukvica ponovo ispletena i proširivana kako je rasla ne bi
li joj ostala na zglobu čitavog života. Posjedovala je malo, ali
sve što je imala — sve što je radila — imalo je neki značaj i
vrijednost. Ljudi iz planina nisu to mogli razumjeti.
Kao da je čitao misli svoje kćeri, Paron Ree je
nastavio, »Sad ćemo imati drukčije mogućnosti. Bolje.
Nismo li se u to već uvjerili?«
Cienina se majka nasmijala omotavši blijedosivi šal
čvršće oko kose. Netom prije tri dana, ponuđen joj je
nadglednički posao u obližnjem rudniku — takve su pozicije
doseljenici drugog vala obično čuvali za svoje ljude. Ali, sad
je Imperij propisivao pravila. Sve će se promijeniti.
»Tebi će se pružiti više izbora, Ciena. Dobit ćeš priliku
postići više, biti više.« Paron Ree se nasmiješio kćeri uz
nepopustljiv i nepogrešiv ponos: »Sila nas vodi.«
Koliko je Ciena mogla zaključiti sudeći po ono
nekoliko holograma koje je imala prilike gledati, većina ljudi
u galaksiji više nije vjerovala u Silu, energiju koja je ljudima
omogućavala da budu jedno sa svemirom. I sama se ponekad
pitala jesu li Jedi vitezovi ikad postojali. Nevjerojatne priče
koju su stari ljudi pričali o hrabrim herojima sa svjetlosnim
sabljama koji su utjecali na umove i levitirali predmete —
sigurno su bile izmišljene.
Ali, Sila je morala postojati jer je dovela Imperij na
Jelucan da im zauvijek promijeni živote.
»Narode Jelucana, današnji dan predstavlja kako
završetak tako i početak nečeg novog«, rekao je viši
imperijalni službenik na proslavi, čovjek po imenu Veliki
moff Tarkin.
(Ciena je znala da su mu to i ime i titula, ali nije bila
sigurna je li mu titula Veliki moff, a ime Tarkin — ili mu je
ime bilo Moff Tarkin, a doista je bio velik. Pitat će poslije,
kad oko njih ne bude doseljenika drugog vala koji bi mogli
ismijati njezino neznanje.)
Tarkin je nastavio: »Na današnji dan završava vaša
izolacija od ostatka galaksije. Umjesto toga, Jelucan kreće na
put nove i slavne budućnosti prihvaćajući mjesto koje mu
pripada unutar Imperija!«
Ciena je zapljeskala s ostalima kad su pljesak i uzvici
ispunili zrak. Ali, njezino je oštro oko uhvatilo nekolicinu
ljudi koji se nisu ni pomakli — bili su to uglavnom stariji
ljudi, koji su morali živjeti još prije Ratova klonova. Mirni i
ozbiljni, stajali su nalikujući više na tugujuću rodbinu ili
svjedoke javne sramote. Jedna je sijeda, blijeda žena pognula
glavu i suza joj je pobjegla niz lice. Ciena se pitala je li
možda imala sina ili kćer koji su poginuli u ratovima, pa su
je sad svi ovi vojnici podsjetili na taj gubitak i rastužili je na
ovako sretan dan.
Jer, zaista je bilo mnogo vojnika — časnika u
uglačanim crnim ili sivim uniformama i jurišnika u
blještavim bijelim oklopima. A činilo se da je i brodova
gotovo koliko i vojske: TIE lovci čvrstih uglova crni poput
opsidijana, jurišne krstarice sive poput granitnih planina, i
visoko gore u orbiti, trepćući poput južne zvijezde ujutro,
nekoliko točkica za koje je znala da su zapravo zvjezdani
razarači. Govorili su da je svaki od njih bio dva ili tri puta
veći od grada Valentie.
Sama je ta pomisao bila dovoljna da se Cienino srce
ispuni ponosom. Postala je dijelom Imperija — ne samo
njezin planet, nego i ona osobno. Imperij je vladao čitavom
galaksijom. Moć imperijalne flote uvelike je prelazila bilo
koju borbenu snagu u čitavoj povijesti. Oduševljenje joj je
prožimalo čitavo biće dok je gledala kako im brodovi
prelijeću iznad glave u preciznim formacijama, ni na
trenutak nisu skretali sa zacrtanog puta.
To je bila snaga, veličina, veličanstvenost. Čast i
disciplina u kakvima je odgajana, ali na razini o kakvoj nije
mogla ni sanjati. Ništa nije ljepše od ovoga, mislila je.
Osim ako jednog dana ne bi i sama upravljala jednim
od ovih brodova.
Veliki moff Tarkin je nastavio govoriti, nešto o
svjetovima separatista zbog čega su se svi načas osjetili
nelagodno, ali onda se vratio na to kako je Imperij velik i
kako bi se svi trebali ponositi. Ciena je klicala zajedno s
drugima, ali u tom je trenu već bila potpuno usredotočena na
najbliži brod, šatl baš poput onog za koji je mislila da ga je
opazila na nebu. Kad bi ga samo mogla malo pobliže
razgledati...
Možda joj to uspije nakon proslave.
Kad su završili govori i muzika, Kyrellovi su trebali
poći na primanje zatvoreno za javnost kod nekih vrlo važnih
imperijalnih službenika, pa su ostavili Dalvena da pazi na
Thanea. Još dok su im to govorili, Thane je u sebi pokušavao
proračunati koliko će vremena trebati da ga Dalven napusti i
ode s prijateljima. Pet minuta., pomislio je. Pet ili šest.
Ovog je puta precijenio svog brata koji ga je napustio
nakon samo tri minute.
Ali, Thane se znao brinuti za sebe. I ne samo to, sam se
mogao puno više približiti imperijalnom hangaru.
Iako je većina imperijalnih brodova već odletjela
natrag do svojih baza u zvjezdanim razaračima, ili do nekih
od novih postrojenja što su se gradila na južnim platoima,
nekoliko ih je ipak ostalo u imperijalnom hangaru. Najbliži
je bio šatl klase Lambda, baš poput onog za koji je Thane bio
uvjeren da ga je ranije vidio na nebu.
 Naravno da su znakovi upozoravali da se ljudi ne
približavaju. Ali, ponekad se vjerovalo kako mala djeca ne
znaju čitati znakove. Thane je zaključio da je još dovoljno
mali da se izvuče na taj izgovor ukoliko ga netko uhvati.
Želio je samo izbliza pogledati taj brod — možda ga i
dotaći, samo jednom.
I zato se odšuljao iza pozornice podignute toga dana za
govore, a onda se sagnuo ispod nje. Iako je morao pognuti
glavu, mogao je ispod nje otrčati sve do samog hangara. Kad
je izašao na drugoj strani ponosno se osmjehujući, shvatio je
da nije bio jedini koji je došao na istu ideju. Nekoliko druge
djece koju je znao iz škole okupilo se u blizini — neki malo
stariji dječaci koji mu se nikad nisu sviđali — i još mršava
djevojčica odjevena u otrcanu odjeću zbog koje je znao da
dolazi iz doline. Pored duboke tamnocrvene i zlatne boje
dječačkih ogrtača, njezina je smeđa haljina Thanea podsjetila
na jesenski list što se sprema otpasti.
»Što ti ovdje radiš, dolinsko smeće?« rekao je Mothar
Dirk, osmjehujući se čak zlobnije nego inače.
Zapanjeni joj je osmijeh nestao s lica dok se okretala
od šatla prema svojim mučiteljima.
»Samo sam željela vidjeti brod. Baš kao i vi.«
Mothar je napravio prostačku gestu: »Vrati se natrag u
svoj svinjac i lopataj govna. Ondje ti je mjesto.«
Djevojčica nije ustuknula. Umjesto toga, stegnula je
šake: »Da lopatam govna, morala bih početi od tebe.«
Thane se glasno nasmijao. Nekolicina drugih dječaka
tad ga je primijetila. Jedan je od njih rekao, »Hej, Thane.
Hoćeš li nam pomoći da iznesemo smeće?«
Spremali su se pretući djevojčicu iz doline. Njih
šestorica, na nju jednu. Takav bi se omjer mogao svidjeti
samo zlostavljačima.
Odrastajući pored oca Orisa Kyrella, Thane je mnogo
naučio. Na primjer, naučio je kako se strogo i okrutno
pravila mogu provoditi. Naučio je da je njegov brat na očevu
okrutnost reagirao istim prema Thaneu, ako ne i gore.
Naučio je da zapravo nije važno tko je imao pravo, a tko
krivo — jer pravila postavlja onaj tko drži batinu.
A povrh svega je naučio mrziti zlostavljače.
»Da«, rekao je Thane: »Pomoći ću vam da iznesete
smeće.« S tim je riječima nasrnuo ravno na Mothara.
Glupan to uopće nije očekivao, ostao je bez daha i uz
iznenađeni uffse. dočekao na leđima. Thane je uspio ubaciti
nekoliko udaraca prije no što ga je netko skinuo s Mothara, a
kad je vidio drugog dječaka kako poseže za njegovom
kragnom, pripremio se za neizbježnu šaku u lice — ali
mršava se djevojčica bacila na njegovog napadača, vukući
mu ruku unazad: »Pusti ga!« povikala je.
Dvoje protiv šest i nisu bili najbolji izgledi, ali
djevojčica se žestoko borila. Thane je znao da ni on ne
zaostaje, uglavnom zahvaljujući Dalvenu od kojeg je već
naučio kako primiti udarac i nastaviti dalje. Unatoč tome,
protivnici su ih polako sabijali u kut. Thane je već imao
krvavu usnicu i bilo je jasno da sve to neće dobro završiti...
»Što se to ovdje događa?«
Svi su se smrzli. Samo pet metara dalje stajao je veliki
moff Tarkin okružen imperijalnim časnicima i jurišnicima u
bijelim oklopima. Vidjevši ih, Mothar je pobjegao s
kompićima za petama. I tako su Thane i djevojčica ostali
stajati sami.
»Onda?« pitao je Tarkin prilazeći im bliže. Lice mu je
bilo puno tvrdih, blijedih linija kao isklesanih u kristalu
kvarca.
Djevojčica je istupila: »Ja sam kriva«, rekla je: »Oni su
me dječaci htjeli pretući, a on ih je pokušao zaustaviti.«
»Vrlo budalasto od tebe«, obratio se Tarkin Thaneu.
Djelovao je zabavljeno: »Bacio si se u borbu koju ne možeš
dobiti? Nikad ne idi protiv jačeg neprijatelja, momče. To
obično ne završi dobro.«
Thane je brzo mislio: »Danas sam to učinio zbog Vas.«
Tarkin se nacerio: »Shvatio si da će ubrzo doći netko
jači? Odlično strategijsko razmišljanje. Bravo, dječače.«
Sad su bili izvan opasnosti, ali činilo se da djevojčica
iz doline to ne shvaća: »Nisam trebala biti u hangaru«, rekla
je pognute glave: »Prekršila sam pravilo. Ali, nisam mislila
počiniti ništa nečasno. Samo sam htjela vidjeti brod.«
»Naravno da si htjela«, rekao je Tarkin naginjući im se
bliže: »To mi govori da te zanima galaksija izvan Jelucana.
Vas dvoje ste ostali kad su ostali pobjegli. Znači da ste
hrabri. Sad me još zanima jeste li inteligentni. Kakav je ovo
brod?«
»Šatl klase Lambda'.« povikali su uglas, a onda se
pogledali. Djevojčica se polako osmjehnula, a za njom i
Tahne.
»Vrlo dobro.« Tarkin je ispružio jednu ruku prema
brodu: »Biste li ga voljeli pogledati iznutra?«
Je li to zaista mislio? Da, mislio je. Thane je jedva
mogao vjerovati sreći kad je jedan od jurišnika otvorio okno
da uđu. Pojurili su unutra gdje je sve bilo crno i sjajno i
osvijetljeno stotinama malih svjetala. Poveli su ih u kokpit i
čak im dopustili da sjednu u pilotsku stolicu. Veliki moff
Tarkin stajao je odmah iza njih, ukrućen poput jarbola za
zastavu, u čizmama blještavim poput uglačanog metala koji
ih je okruživao.
»Pokažite mi kontrolor visine«, rekao je. Oboje su
trenutno uprli prstom u njega: »Odlično. A navođenje
pristajanja? I to znate. Da, oboje ste vrlo pametni. Kako se
zovete?«
»Ja sam Thane Kyrell.« Pitao se hoće li veliki moff
Tarkin prepoznati njegovo prezime; njegovi su roditelji
insistirali na tome da će imperijalne vlasti znati tko su oni.
Ali, Tarkinovo je lice ostalo tek neznatno zainteresirano.
Malena je djevojčica rekla, »Ja sam Ciena Ree, sir.«
Sir. I on se trebao sjetiti da tako oslovi Tarkina. No,
činilo se da Tarkinu nije smetalo: »Ne biste li jednog dana
voljeli služiti Imperatoru i upravljati ovakvim brodovima?
Onda biste mogli postati kapetan Kyrell i kapetanica Ree.
Što kažete na to?«
Thaneova su se prsa ispunila ponosom: »To je sve što
sam ikad želio. Sir.«
Tarkin se tiho nasmijao dok se okretao jednom od
nižih časnika iza sebe: »Vidiš li, Piett? Kad je to potrebno,
ne treba se ustezati od biča — ali postoje trenuci kad je
mamac daleko učinkovitiji.«
Thane nije imao pojma o čemu govori, a nije ga ni bilo
briga. Znao je samo da više nije u stanju zamisliti
veličanstveniju sudbinu od toga da postane časnik
Imperijalne flote.
Po osmijehu na Cieninom licu, zaključio je da i ona
dijeli njegovo mišljenje.
Prošaputala je, »Morat ćemo puno učiti.«
»I vježbati letenje.«
Od njegovog joj se odgovora lice uozbiljilo: »Nemam
nikakvih brodova na kojima bih mogla vježbati, a naš je
jedini simulator zastario.«
Naravno da nisu imali dobre simulatore u dolinama, i
vjerojatno je tek jedan na pedeset stanovnika doline imao
svoju letjelicu. Thane se na trenutak rastužio, a onda mu je
nadošla inspiracija: »Onda dođi vježbati sa mnom.«
Cienino se lice obasjalo: »Stvarno?«
»Naravno.« Bilo je puno manevara za koje je bilo
dobro imati kopilota. Trebat će mu partner ako je zaista
mislio naučiti letjeti dovoljno dobro da ga jednog dana primi
Imperijalna zvjezdana flota.
Osim toga, Thane je već mogao sa sigurnošću reći da
će unatoč njihovim razlikama, on i Ciena Ree postati
prijatelji.
 PRVO POGLAVLJE

Pet godina poslije

DO VJEŽBE LETENJA ostalo je još trideset minuta —

jedva dovoljno vremena da uopće stigne do hangara. A
Ciena je još morala sjediti na ovoj glupoj klupi...
Ne, pomislila je. Nije glupo. U pitanje je dovedena čast
obitelji Nierre. Potrebni su im prijatelji koji će stati uz njih
sad kad im se sudi. Čak i ako to znači da ću propustiti vježbe
letenja.
Ali tako bih sad radije letjela.
Grubo klesana granitna klupa stajala je ispred male
kupolaste kuće obitelji Nierre, njihovih susjeda iz doline čija
je zemlja već generacijama graničila s Reejevima. Ispred
klupe protezao se dugi jarak ispunjen pijeskom s nekoliko
jarbola za zastave. Svaka je zastava predstavljala jednu
obitelj koja je time izrazila podršku obitelji Nierre tijekom
ovog teškog razdoblja. Bila je to stara tradicija, sve od dana
prvog naseljavanja Jelucana, ali je još imala značaj. Po jedan
član iz svake obitelji odane Nierresovima stalno je boravio s
njima i tako će se nastaviti sve dok ne budu oslobođeni
sumnje.
Većina stanovnika doline donijela je svoju zastavu, ali
ne svi. Nekolicina ih je smatrala da je otac kućanstva kao
imperijalni nadglednik komunikacija zloupotrebljavao svoju
moć — prijavljujući sastanke i poruke koje su bile privatne.
No, Cienini su roditelji izjavili kako nitko ne bi trebao niti
pokušavati sakrivati važne informacije od Imperija i da su
zapravo oni koji su optužili Nierresove bili bez časti. Ipak,
Nierresovi su morali podnijeti teret optužbi.
Obiteljski su geni prenosili plavu kosu i mliječnobijelu
kožu. Tome unatoč, bilo je vidljivo da su im lica postala još
bljeđa, tako da su izgledali bolesno. Kad bi se službena
pritužba Imperijalnom upravitelju održala i kao posljedica
toga bio postavljen novi nadglednik, Nierresovi se nikad ne
bi riješili te sramote — a tu je prijetnju bilo teško podnositi. I
zato im je bilo potrebno da im prijatelji budu blizu i pruže im
utjehu.
Da mene lažno optuže, i ja bih voljela da netko to za
mene učini, mislila je Ciena. Ali, Nierresove bi više utješili
moji roditelji kad bi bili ovdje, kao što su rekli da će doći
prije gotovo sat vremena.
Oči su joj pretraživale nebo u nadi da će ugledati stari
V-171 kako dolijeće. S ove se klupe moglo vidjeti dalje u
dolinu, sve do udaljenog srebrnastog odsjaja vode nekoliko
tisuća metara niže. Okruživali su je bezbrojni snježni vrhovi,
poput pandži što su se pružale k nebu boje kamena. Njezin je
tamnoplavi ogrtač bio dovoljno težak da ga vjetar ne klati, a i
prikrivao je činjenicu da je — umjesto tradicionalne haljine
— nosila preveliko letačko odijelo koje je ranije te godine
uspjela kupiti u dućanu za vojni višak.
Onda je začula udaljenu buku planinskog puzača —
jedne vrste hoverkrafta kojeg su imperijalni trgovci doveli sa
sobom prije pet godina. Već sad Cieni nije bilo jasno kako su
se ikad snalazili bez njih; još je voljela svog starog
muunyaka, ali ovih je dana bio još sporiji. Kad je puzač
napokon došao iza ugla, poželjela je oduševljeno poskočiti.
Napokon!
Ali, ipak je ostala na klupi, ozbiljna lica, sve dok otac
nije iskoračio i pridružio joj se. Bio je sam.
»Gdje je mama?« pitala je Ciena dok je ustajala.
»Još jedna duga noć u rudniku.« Otac je zatresao
glavom. »Znali smo da će kao nadglednica morati naporno
raditi i ponosan sam na nju — ali katkad mi nedostaje.«
»I meni.« Ciena je to zaista i mislila, ali nikako nije
mogla skinuti oči s planinskog puzača. Da joj ga tatica
posudi stigla bi na vrijeme do hangara.
Otac je primijetio da se žuri i stisnuo usne u tanku
liniju koja je prijetila da pređe u mrštenje: »Danas opet
letiš?«
»Tatice, molim te. Kako će me inače primiti u
imperijalnu akademiju?«
»Moraš vježbati, i to često. Ništa ne bi tvoju majku i
mene učinilo ponosnijima nego da vidimo da si postala
imperijalna časnica.« Paron Ree se zaustavio. Nekoliko ih je
ptica preletjelo dozivajući se međusobno. Ciena ih je
promatrala kako lete, jer bi joj bilo teško gledati u njega kad
god bi otac potegnuo tu temu. I naravno, nastavio je: »Samo
bismo voljeli kad bi više vježbala na novom simulatoru u
Valentiji, umjesto da sve vrijeme provodiš s onim dečkom.«
»Thane mi je prijatelj.« Posebno je naglasila zadnju
riječ.
»Ne bismo trebali ništa primati od doseljenika drugog
vala. Trebali bismo se sami izdići, a ne to činiti zahvaljujući
njihovim poklonima.«
Ponekad bi se Ciena naljutila na ovom dijelu rasprave
— ali, ako to danas učini, definitivno ne bi mogla letjeti. I
zato je samo duboko uzdahnula prije no što će nastaviti: »Ja
pomažem Thaneu koliko i on meni. Radimo zajedno. Ni
jedno od nas ništa onom drugom ne duguje i on to zna baš
kao i ja.«
Otac je uzdahnuo: »Njegovi ljudi imaju kratko
pamćenje. Ali, idi. Uzmi puzača; ja ću kući dojahati na
muunyaku. Tvoja majka i ja vratit ćemo se poslije, nakon što
već završiš s učenjem i očistiš kuhinju od vrha do dna.«
 »Razumijem.« Duh joj je živnuo. Ipak će danas letjeti.
»Postani bolji pilot od malog Kyrella«, rekao je otac
popravljajući ogrtač i ulazeći u dom Nierreovih: »Ako bude
samo jedno mjesto za kadeta s Jelucana, želim da si to ti.«
Ciena se nasmijala: »Oboje će nas primiti. Imperijalna
flota neće moći bez nas!«
Čak se i tatica morao nasmijati.
Thane se pitao može li odvrnuti vijak za zadržavanje
na svom CZ-I školskom droidu. Ako uspije, droid bi ga
pustio iako nije završio glupi test iz matematike.
»Pažnja ti popušta«, rekao je CZ-I: »To ne doprinosi
optimalnom rezultatu.«
Thane je pokazao prema najbližem kronometru:
»Kasnim na vježbe letenja.«
»Moraš završiti lekciju kako bi savladao materiju.
Kako će te inače primiti na imperijalnu akademiju? Najveća
želja tvojih roditelja je da pođeš Dalvenovim putem.«
Thane je ponekad vjerovao da je CZ-I lukaviji no što
bi droid smio biti. Ništa ga ne razjari više nego kad se
prisjeti da se Dalven, nekako, uspio ubaciti u jednu od
akademija — jednu od slabijih, ali ipak. Thane je sumnjao da
je otac možda podmitio lokalnog regrutera da mu primi
starijeg sina kako bi podigao ugled obitelji. Ali, Oris Kyrell
to ne bi učinio za Thanea koji će se morati na akademiju
upisati vlastitim zaslugama.
I zato je sad brzo razmišljao: »Neće me primiti na
imperijalnu akademiju ako ne budem znao dobro letjeti«,
istakao je: »A kako ću dobro letjeti ako ne vježbam?«
»Tvoja obitelj ima vlastiti hangar i letjelicu. Znači da
možeš vježbati bilo kad.«
Uz najljepši osmijeh Thane je rekao, »Ali, imamo i
tebe, CZ-I. To znači da i matematiku mogu raditi bilo kada.
S partnericom mogu letjeti samo kad je Ciena slobodna, a
ona danas dolazi, pa nije li onda razumno da sad prioritet
stavimo na letenje?«
CZ-I je nagnuo glavu i Thane je začuo tiho zujanje što
je značilo da droid razmišlja i to intenzivno.
Vrlo nonšalantno Thane je dodao, »Znaš, kad se
vratim, stvarno bih ti trebao pripremiti jednu kupku u ulju za
podmazivanje. Jedno lijepo, dugo umakanje. Već je prošlo
dosta vremena, ako se ne varam?«
Uslijedilo je još nekoliko trenutaka tišine prije no što je
CZ-I rekao, »Sad kad si to spomenuo, istina je da su mi
spojke nekako tvrde u zadnje vrijeme.«
Thane je ugasio matematički hologram i zgrabio
letačku jaknu uz osmijeh: »Bit ću ovdje prije no što se
roditelji vrate s glupog banketa. Dobro?«
»I radimo matematiku sutra ujutro!« povikao je CZ-I
dok je Thane već jurio kroz vrata.
Obitelj mu je imala privatni hangar, ali — kao i kod
većine ljudi na Jelucanu — njihov se teritorij prostirao više
okomito nego vodoravno. Njihov se zlatom popločan dom
prostirao gotovo čitavom širinom terena što im je pripadao,
uglavnom zato što su roditelji insistirali na tome da ljudi
njihovog kova trebaju veličanstveniji dom od svojih susjeda.
Thanea je snobizam iritirao manje od činjenice da mu je
hangar bio smješten tristo metara dalje — nizbrdo.
No, barem se dosjetio rješenja. S osmijehom, Thane je
natakao letačke naočale i potrčao prema udaljenom grebenu.
Ručke su bile na mjestu i spremne i zato je samo trebao
skočiti i čvrsto se uhvatiti, otpustiti kočnicu i skočiti.
Trenutno je jurio niz kabel koji je vodio od njegovog
doma do hangara, viseći na ručkama dok je ubrzavao niz
kameni greben. Hladni ga je planinski zrak šibao dok je
promatrao dolinu. Osjećaj nije bio tako dobar kod pravog
letenja, ali blizu.
Ponovo je aktivirao kočnicu dok je klizio prema kraju,
ali tek postupno jer je volio vožnju završiti s nešto brzine. I
taman prije no što će se zabiti u stup, Thane se pustio i
poletio prema tlu, glasno se smijući.
Onda je čuo, »Jednog ćeš si dana zabiti facu u taj stup,
znaš.«
Thane se okrenuo i vidio Cienu kako stoji pored
nezgrapnog starog planinskog puzača njezine obitelji. U
svom je prevelikom letačkom odijelu djelovala još nižom i
mršavijom no što je bila, a lice joj je sa okruglim
obraščićima i prćastim nosićem djelovalo mlađe nego što je
bila. Ruke je držala prekrižene preko prsa dok je pokušavala
izgledati strogo, ali vidio je kako joj tamno smeđe oči
skrivaju osmijeh.
Ispravio se i pljesnuo rukama da očisti rukavice:
»Samo si ljubomorna, jer ti nikad nisam dopustio da
probaš.«
Ciena mu je isplazila jezik: »Misliš da ne mogu, je li?«
Naravno da je mogla; Thane nikad u to nije sumnjao.
Ali, kabel je počinjao kod njegove kuće, a njegovi su je
roditelji mrzili čak i više no što su mrzili njega. U onih
nekoliko puta što su je sreli, njegova je obitelj bila tako
bezobrazna prema Cieni da je Thaneu gotovo pozlilo od
srama. Ni Ciena više nije željela ponoviti susret s njima.
No, njih su se dvoje uvijek pravili kako ne postoji
razlog zašto se ne bi družili. Bilo je to lakše nego pričati o
tome kako bi ih njihove obitelji htjele razdvojiti.
»Brinula sam se da ću zakasniti«, nastavila je Ciena, »a
stigla sam prije tebe.«
»Trigonometrija.« Thane je napravio facu, izraz kojem
se Ciena pridružila: »Hajde, počnimo. Gušter-žaba-zmija za
pilota?« Oboje su u sebi izbrojili do tri i ispružili ruke. Thane
je izabrao zmiju, ali Ciena je uzela guštera, a gušteri jedu
zmije. Razveselila se i Thane je pokazao prema oknu u V-
171: »Piloti imaju prednost.«
U stvari mu nije smetalo da bude kopilot/artiljerac;
kadeti su morali biti vješti u letenju na obje pozicije ako su
mislili upasti na akademiju. Ali, nije baš bilo zabavno sjediti
okrenut u krivu stranu u kokpitu.
Tehnički, V-171 je pripadao Dalvenu. Kad je odlazio
na akademiju, ostavio je strogu uputu da nitko ne smije
njime letjeti dok ga nema.
Da, kako da ne.
Thane nikad nije propuštao priliku da leti — ili da se
malo osveti starijem bratu.
(Dalven je u čitavoj njihovoj obitelji uvijek bio
najbezobrazniji prema Cieni. Nedugo prije no što će otići na
akademiju, zlobno se nasmijao i izjavio kako postoji samo
jedan razlog zašto bi netko pokupio curu iz doline — a ako
je to mislio, mogao si je naći jednu čije su grudi već izrasle.
Thane je razbio Dalvenovu usnicu prije no što su ih roditelji
razdvojili.)
»Hej«, rekla je Ciena. Thane je shvatio da samo stoji
na ljestvama umjesto da uđe u kokpit: »Još si ovdje?«
»Da.« Thane je kliznuo u brod odlučan da ne pogleda u
prednji dio Cieninog letačkog odjela: »Oprosti. Idemo.«
Nataknuli su vizire, zakopčali sigurnosno remenje i
spustili okno kako bi se osigurali. Dosad im je već ta
procedura bila automatska, nešto što bi Thane mogao
odraditi bez razmišljanja. Znao je trenutak u kojem će Ciena
početi paliti prekidače da aktivira motor, čak i ritam njezinih
prstiju dok je to radila. Njegova se konzola osvijetlila u
odgovor: »Svi sistemi dobro.«
»Potvrđujem da smo spremni za polijetanje«, rekla je:
»Punom snagom. Gdje je to nebo?«
 Stari se V-171 uzdigao s tla uz drhtaj dok su mu motori
bacali plavičastu svjetlost s oboje strane. Onda su se
okrenuli, nagnuli i vinuli prema nebu.
Ciena ih je povela visoko, prema vrhovima suviše
hladnim i nenaseljivim da bi ikog privukli. Tek je nekoliko
rudarskih droida narušavalo pejzaž, tamno su svjetlucali na
kontrastu snijega i blijedog kamena, ali osim njih, područje
je bilo nedirnuto. Thane je osjećao kao da on i Ciena imaju
čitav svijet za sebe.
Dok su letjeli ka jednom od istočnih grebenskih
lukova, Cienin je glas zapucketao kroz zvučnike u viziru:
»Vidim neke sige koje bi trebali naučiti pameti.«
»Može.«
Luk mu je došao u fokus na mreži zaslona. Tri su sige
visjele sa stijene kao stalaktiti, debele poput njegove ruke.
Veliko za sigu — malo za metu.
Thane je naciljao, zapucao i raspršio polomljeni led po
zraku. Nasmijao se kad je čuo kako se Ciena veseli.
»Misliš li da mi možeš naći još koju metu?« pitao je.
Nikad nisu pucali bez pameti, jer je nekoliko otpalih kamena
ili siga na ovoj visini moglo prouzročiti lavinu dolje na
naseljenim nivoima. Ali su zato naučili na kojim je sve
mjestima sigurno pucati u led.
»O, da«, odvratila je: »Drži se.«
Thane je točno znao kako će zaokrenuti brod prema
dolje. Čak i da ne pogodi kamo su išli, samo je po
najmanjem nagibu na krilima mogao znati u kom će se
pravcu sljedeće okrenuti. On i Ciena letjeli su kao tim u
svakoj prilici koju su imali zadnjih pet godina. Dosad su već
funkcionirali poput dvije ruke jednog pilota.
V-171 ponirao je u Stepsonovo ždrijelo, uski, krševit
prolaz koji je pri svakom zaokretu letačima bio
problematičan. Ciena ih je odvela duboko dolje, bez sumnje
s namjerom da Thaneu omogući gađanje prema gore. Dok su
se spuštali, preletjeli su pored jednog od mnogih malih
vodopada unutar ždrijela. Unatoč velikoj hladnoći, voda je
još tekla, makar samo lagano, ne u bujici. U ovo doba
podneva svjetlo je padalo na vodu u savršenom uglu za dugu
i ledene su hridi hvatale prizmatično svjetlo, reflektirajući ga
u desetke smjerova istovremeno. Činilo se kao da svaka
stijena i linija snijega bliješti. Bio je to jedan od onih
savršenih trenutaka, to spektakularniji jer će za čas već
nestati i nikad se više ne ponoviti.
Thane je začuo Cienin šapat, »Pogledaj kroz moje
oči.«
Znao je da će to reći.
Možda je napokon došlo vrijeme da otkrije zašto.
Nakon treninga su Ciena i Thane otišli do Tvrđave.
Tako su je nazvali kad su imali osam godina i sklonost
dramatici. Prostor je u stvari bio obična špilja, ali špilja u
koju su uložili nekoliko godina ne bi li je uredili kako im je
odgovaralo. Svakih bi se nekoliko tjedana jedno od njih
pojavilo s nečim novim što bi dodali zbirci. Većinu boljih
stvari (protonski grijač, holo igre) donio je Thane — stvari
koje je njegova obitelj odbacila, luksuz koji bi im dosadio ili
ne bi ni primijetili da nedostaje. Ciena je donosila skromnije
stvari, ali tješila se mišlju da su u stvari bile važnije. Tvrđava
bi bila nevjerojatno neudobna bez njezinih debelih deka i
kožnih tepiha. I to su sve bile odbačene stvari koje su
stanovnici doline prosljeđivali jedni drugima pokušavajući
unaprijediti nastambe po imperijalnim standardima. Ali su
bile tople i mekane, savršena podloga za njihovo gnijezdo
sakriveno od svijeta.
U stvari je pećina ležala manje od pedeset metara od
hangara obitelji Kyrell, ali ulaz je bio uvučen iznad jedne
hridi i natkriven drugom, sakriven tako dobro da je Ciena
ponekad mislila kako su ona i Thane možda prvi ljudi u
povijesti Jelucana koji su nogom u nju stupili. Ukratko, bilo
je to savršeno mjesto za druženje.
Povremeno bi svatko od njih odlazio ondje sam, ali
uglavnom su bili zajedno, razgovarali o svemu mogućem na
ovome svijetu i sanjali o budućnosti među zvijezdama.
»Moj otac kaže da je izašlo oko tridesetak senatora«,
rekla je Ciena.
Thane je slegnuo ramenima. On je za politiku bio
manje zainteresiran od Ciene i samo se nastavio izležavati na
crvenom tepihu buljeći u zalazak sunca: »Kakve veze ima je
li ih bilo dvadeset ili trideset i šest? Od onih stotina senatora
koliko ih ima, to je malo u svakom slučaju.«
»Odbili su glasati. Zamijenit će ih Imperatorovim
imenovanjem. To je velika stvar, Thane.«
»To su samo neki bogati stari političari uvjereni u
vlastitu važnost. Vjerojatno se tako zabavljaju.«
»Kako su mogli iznevjeriti zakletvu? Svoju čast?«
Ciena još nije mogla vjerovati da se to zaista dogodilo: »Svi
znaju da je Senat odveo čitavu galaksiju u građanski rat prije
no što je Imperator ponovo uspostavio mir. Zašto bi itko sad
taj mir uzimao zdravo za gotovo?«
Thane je slegnuo ramenima: »Vjerojatno se zapravo
spore oko nečeg potpuno nevezanog, a samo govore da se
radi o visokim idealima. Kad shvate da više nemaju nikakvu
moć, vratit će se Imperatoru na koljenima i zaboraviti oko
čega su se ranije sporili.«
»Ponekad si zaista ciničan.«
»Možda, ali vidjet ćeš da imam pravo.«
Ciena je uzdahnula dok je lijegala na tamnu
gundarkovu kožu, krzna mekanog poput pravog kreveta. Iz
ovog je ugla zalazak sunca veličanstveno blještao odmah iza
dalekih planinskih grebena. Svjetlo koje je dopiralo u pećinu
Thaneovu je kosu pretvorilo u potpuno crvenu i dodalo
toplinu njegovoj blijedoj koži i sve mu je to činilo lice
zapanjujuće starijim.
Bit će zgodan, pomislila je. Iako je to bila čudna
pomisao, Ciena je smatrala da je samo objektivna. Nije kao
da su ona i Thane bili — kao da bi ikad bili — no, ne bi i
gotovo. Ako su njezini roditelji mrzili činjenicu da joj je
prijatelj jedan potomak drugog vala, kako bi tek reagirali da
se zaljubi? I iako joj Thane nikad nije pričao o tome kako se
njegova obitelj ponašala prema njemu, vidjela je masnice i
osjetila u njegovoj šutnji sve ono što nije rekao. Thaneov bi
otac bio još gori kad bi mislio da su njih dvoje zajedno.
Osim toga, ona i Thane... možda su nekako bili previše
bliski da bi se zaljubili. Ponekad se osjećala kao da su dva
dijela iste osobe.
»Hej«, rekao je Thane nekako pažljivo i tiho: »Smijem
li te pitati nešto što bi moglo biti, ovaj, osobno?«
Je li moguće da je pogodio o čemu je razmišljala?
Ciena je opet sjela i zagrlila koljena na prsima: »Pitaj
slobodno. Ne obećavam da ću odgovoriti.«
»Pošteno.« Zastao je prije no što će nastaviti: »Svako
malo kad vidimo nešto zaista posebno, ti prošapućeš,
>Pogledaj kroz moje oči.< Je li to neki običaj iz doline? Što
to znači?«
Pitanje je zaista bilo osobno, ali Ciena je ustanovila da
joj ne smeta da Thane sazna istinu: »Da, to je jedan od naših
običaja. Iako, dosta rijedak. Vidiš — ja sam rođena — kao
blizanka.«
»Blizanka?« Thane se uspravio. Ovo bi zainteresiralo
čak i došljaka drugog vala, većina je planeta imala mitove i
legende o blizancima: »Stvarno? Ali, ja sam mislio da si
jedinica.«
 »Sad jesam. Moja je sestra, Wynnet, umrla samo
nekoliko sati nakon rođenja.«
»Oh. Žao mi je.«
»Ne, dobro je. Nije kao da je se sjećam ili tako nešto.
Ali, svoj život živim za nas obje.« Ciena je podigla ruku da
mu pokaže kožnatu narukvicu: »Možda si primijetio da ovo
nikad ne skidam?«
»Pa, da, ali mislio sam da je to zato što ti se sviđa.«
Ciena je vrhovima prstiju prešla preko pletenice:
»Nosim je kao znak da sam još vezana za Wynnet. Čitavog
svog života, sve što radim, sve što vidim — to je sve od
svijeta što će ona ikad imati, jer ga ja dijelim s njom. I tako
kad vidim nešto osobito lijepo — nešto nevjerojatno, ili
ponekad čak osobito loše stvari — izgovorim te riječi. Moja
sestra promatra kroz moje oči i ja joj pokazujem najvažnije
trenutke svog života.«
Thane se naslonio nazad na tepih: »To je... fantastično.
Stvarno to mislim.«
Ciena je kimnula: »Ponekad to osjećam kao neku
golemu odgovornost, to što živim i za Wynnet, ali uglavnom
me podsjeća na ono što je zaista posebno. Možda to ne bih
tako primjećivala da ne tražim i za nju.«
Sunce se napokon sakrilo iza horizonta. Iako je svjetlo
još prožimalo donji dio neba, iznad toga se plavetnilo
pretvaralo u tamu dovoljno da otkrije male bljeskajuće
točkice svjetla.
Ciena je prošaputala, »Jednom, kad se upišemo na
akademiju, pokazat ću joj zvijezde.«
 DRUGO POGLAVLJE

KAD IM JE BILO četrnaest godina...

»Hajde«, rekao je Thane. Sjedio joj je nasuprot,

prekriženih nogu, duboko u Tvrđavi.
»Znaš to.«
»Znam?«
»To je tip koji je započeo rat.«
Cieni se vrtjelo u glavi. Već su tri sata ponavljali
galaktičku povijest. »Dobro. Kriminalnu skupinu koja se
uplela u Geonosisovo zakonsko pogubljenje i pokrenula
Ratove klonova vodio je... je...« Zažmirila je, namrštila se i
rekla, »Mace Windu?«
Onda je ponovo otvorila oči i vidjela da joj se Thane
osmjehuje. »Vidiš? Znala si.«
CZ-I droid se zahihotao s odobravanjem pored njih:
»Vaše je poznavanje povijesti odlično, gospođice Ree. Po
mom biste se mišljenju puno više trebali brinuti oko
matematike.«
Lice joj se rastužilo. A onda ga je bijesno pogledala:
»Znala sam da ti nismo trebali instalirati osjećaj za takt.«
»Koja je korist od taktičnosti ako ništa ne naučite?«
CZ-I se približio na prastarim zglobovima koji se više nisu
kretali s lakoćom: »Kad ste me prvi puta prokrijumčarili u
planinsku letjelicu i doveli me ovamo da učimo, rekli ste mi
da se moram pobrinuti da oboje prođete ispite. Ne mogu to
učiniti pretvarajući se da razumijete neki predmet kad to nije
istina.«
Ciena je zamalo zajecala od očaja. Ovo čak nisu bili ni
ulazni testovi za akademiju. To bi joj samo dopustilo da se
kvalificira na akademijine pripremne tečajeve. »Ako su mi
ovi testovi tako teški, kako ću proći prave?« Pokušala se
našaliti, ali glas ju je izdao.
Thane ju je čuo: » Hej «, rekao je naginjući joj se bliže.
»Dovoljno si pametna. Dovoljno si jaka. Možeš pilotirati
bilo kojim brodom koji ne zahtjeva više od jednog pilota u
Imperijalnoj zvjezdanoj floti, a kladim se da bi i sama znala
što činiti sa zvjezdanim razaračem kad bi ti dali priliku.«
Morala se nasmijati: »Sumnjam.«
»Ja ne sumnjam.« Riječi su mu bile sigurnije, s više
uvjerenja: »Ja ne sumnjam u tebe. I zato i ti prestani, dobro?
Možemo mi ovo.«
Ciena je ponovila te riječi kako bi samu sebe uvjerila:
»Možemo.«

Kad su imali petnaest godina...

»Kyrell!« I&O trener — izdržljivost i okretnost —
stajao je iznad Thanea koji je ležao dašćući na tlu: »Navuci
opremu ili se gubi odavde!«
Svakog su mjeseca morali trčati na pripremnim
stazama po drugačijem poligonu s preprekama. Postepeno su
poligoni postajali sve teži, čak i opasni. Kad bi budući kadeti
slomili nešto ili zadobili ožiljak, to bi samo bio dokaz da im
ondje ni nije mjesto.
Da ne završe poligon, ne bi ih odmah izbacili, ali to bi
ih stavilo zaista visoko na listu klinaca koji će prvi otpasti.
Ali, leđa i ramena su ga tako boljela...
»Hej«, Ciena je kleknula pored njega: »Hajde. Ustani.«
Thane je odmahnuo glavom. Mišići su mu se grčili od
umora. Modrice i porezotine pekle su ga sa svakim pokretom
ispod široke crne opreme za I&O. Spavao je manje od dva
sata. Svaki ga je mišić bolio kosti su mu bile teže od
karbonita: »Ne mogu.«
»Naravno da možeš.«
Podigao je glavu s gumene crvene površine dvorane za
I&O i vidio je kako kleči iznad njega. Čim su im se oči srele,
Thane je shvatio da od nje neće moći sakriti istinu: »Sinoć je
— moj tata...«
Oris Kyrell bi sinovima obično čitao bukvice. Često bi
ih tukao štapom, ali samo nekoliko udaraca. No, noć ranije
njegov je gnjev eksplodirao kao nikad prije. Thane nije
shvatio da bi se trebao oduprijeti prije nego što ga je tako
ozlijedio da više nije ni mogao. Udarci nisu prestali sve dok
Thane nije ostao ležati krvareći na podu. Nijedno od roditelja
nije mu pomoglo da ustane nakon svega, niti su ujutro ičim
primijetili njegove ozljede. Očigledno su se odlučili praviti
kako do incidenta nikad nije ni došlo.
Sav izubijan i u bolovima, Thane je sam morao
podnijeti istinu — barem sve do trenutka kad su se Cienine
oči raširile od shvaćanja: »Još možeš«, prošaputala je:
»Pogledaj kako si daleko dogurao.«
»Pokušat ću«, rekao je između dubokih progutanih
udaha: »Ali, ti se moraš vratiti na poligon. Gubiš vrijeme.«
»Prva sam na listi izdržljivosti i okretnosti, sjećaš se?
Mogu si priuštiti da izgubim nekoliko minuta. Kunem ti se,
Thane Kyrell, čak i ako te budem morala podići i nositi do
kraja poligona, učinit ću to.«
»Cijenim ponudu, ali mislim da se to ne računa.«
Još ih je nekoliko kandidata preteklo preskačući pored
sljedeće visoke prepreke. Čulo se samo stenjanje i oštri
uzdasi onih koji su dotakli oštre rubove. Bila su to najsporija
djeca ili blizu najsporijima. Ciena će završiti zadnja, a Thane
uopće nije očekivao da će uspjeti.
Okrenuo se da je pogleda ravno u lice ne bi li shvatila
koliko je ozbiljan kad je rekao: »Idi.«
 Ciena se samo bliže nagnula: »Thane — ne dopusti
ocu da pobijedi.«
Mržnja prema ocu uspjela je u onome što nada nije
mogla. Gonjen čistim inatom, Thane se s mukom podigao na
koljena, a onda i na noge. Iako se u početku zanio, uspio se
nekako uhvatiti.
»Spreman za trk?« Ciena je počela poskakivati na
petama, jedva čekajući da se pokrene.
»Da.« Thane je uzeo duboki dah: »Spreman sam.«
Nekako se prebacio preko prepreke. Iako je do cilja
stigao zadnji — uspio je.
Poslije, u privatnosti sobe za opremu, sjeo je na klupu,
pažljivo skinuo košulju i dopustio Cieni da vidi ono najgore.
Od srama mu je lice gorjelo. Iako je znao da nije on taj kome
bi zbog ozljeda trebalo biti neugodno, sram je bio tu dok je
pokazivao Cieni kako je dopustio da ga otac pretuče sve dok
mu koža na leđima nije popucala.
Thaneu se činilo da bi morao izaći iz prostorije da ga
ne sažalijeva ili kaže da joj je žao.
Ali, Ciena ništa nije rekla. U tišini je otvorila kutiju s
prvom pomoći i namazala mu kožu kremom za zatvaranje
rana, tapkajući jednu po jednu sve dok se Thane ponovo nije
osjetio čitavim.

Kad im je bilo šesnaest godina...

Samo će šačica djece s čitave planete Jelucan biti
primljena na jednu od Imperijalnih akademija. I dok su
svjetovi s Unutrašnjeg oboda često osiguravali tisuće
kandidata, mjesta su bila strogo ograničena za građane s
bivših separatističkih planeta. Sami su instruktori akademija
izabirali polaznike. Tek u trenutku kad bi kandidati saznali
jesu li uopće primljeni, obavijestili bi ih o tome kojoj su
školi dodijeljeni i na kojem će im planetu biti dom za dva
tjedna.
Cieni nije bilo bitno koju akademiju dobije. Bilo koji
planet joj je odgovarao. Samo da postane imperijalna
kadetkinja.
Ujutro kad su rezultati trebali biti objavljeni, čitava se
grupa kandidata okupila u školskom dvorištu. Roditeljima tu
pristup nije bio dopušten — samo učenicima i imperijalnim
časnicima — ali obitelji su se zadržavale s vanjske strane.
Poslije će uslijediti proslava ili tješenje. Zasad su Ciena,
Thane i ostali pristupnici imali tek jedni druge.
»Nisam mogla spavati«, priznala je Thaneu dok su
stajali zajedno pored stražnjeg lijevog kuta dvorišta, buljeći
u vrata na kojima će se proktor pojaviti s objavama: »Ni
trenutka.«
»Ni ja.« Thane joj se iskrivljeno nasmiješio: »Što mi je
dalo vremena da smislim nekoliko rezervnih planova za
nas.«
Ciena je digla ruku u protestu. Odbila je čak i
razmišljati o alternativnim karijerama, jer joj se činilo da bi
to prizvalo nesreću.
Thane se nacerio: »Hajde, Ciena. Testirani smo.
Odluka je već donesena! U ovom si trenu više ne možemo
prizvati nesreću.«
Bila je to istina. Ne samo to, iz njegova je glasa Ciena
zaključila da ti »planovi« nisu ozbiljni: »Dobro, dobro. Da
čujem.«
»Prvo. Postat ćemo poznati akrobati.«
»... akrobati?«
»Poznati akrobati. Nema slave za osrednje, nepoznate
akrobate. Kad to već radimo, moramo to napraviti pošteno.«
Proktor je svakog časa trebao izaći. Žamor mase
postajao je sve glasniji, sve napetiji. Cienino je srce tuklo, ali
trudila se odgovoriti na Thaneov zaigrani ton: »Proći ću.
Imaš li još kakvih bistrih ideja za našu budućnost? Rekao si
da je ono tek prvi plan.«
»Drugo. Proputovat ćemo galaksiju s predstavom
egzotičnog plesa uz pratnju bubnja.«
Podigla je obrve: »Oprosti, ali nemam namjeru postati
egzotična plesačica.«
»Pa tko je rekao da moraš? Ja ću plesati. Ti vuci
bubanj.«
Ovog se puta nasmijala od srca: »Samo ako mi
dopustiš da ti smislim kostim.«
»Hmmm. Možda bih trebao preći na treću ideju...«
U tom se času Thane ispravio i raširio oči dok je
proktor izlazio. Činilo se kao da njegova crna uniforma
krade samu sunčevu svjetlost iz dana. Ciena je osjetila grč u
želucu, ali poput svih ostalih učenika, spremno je ustala i
ostala savršeno tiha.
Droidi zvučnici dolebdjeli su u blizinu, hvatajući
proktorove riječi kad je izjavio, »Slijedi lista kandidata koji
su se uspjeli upisati na jednu od Imperijalnih akademija. Za
Imperijalnu akademiju na Arkanisu...«
Ciena je gotovo zastenjala. Išli su po abecednom redu
svih škola? Možda sve do samog kraja neće znati jesu li
uspjeli ili ne. Već se vidjela kako stoji u stavu mirno, dok
minute teku, a jeziva se mogućnost neuspjeha uvlači u misli.
Kad bi se to dogodilo, morala bi se ponižena nekako iskrasti.
Neuspjeh nije bio baš jednak gubitku časti, ali trenutno se
tako osjećala.
Nekoliko minuta nakon početka ceremonije — iako se
već sad činilo kao da traje čitavu vječnost — proktor se malo
uspravio: »Za Kraljevsku imperijalnu akademiju na
Coruscantu...«
Bila je to najprestižnija škola u čitavoj galaksiji. Ni
jedan drugi trening centar nije ni približno osiguravao
mogućnost blistave karijere u Imperijalnoj zvjezdanoj floti.
Ciena je sanjala o toj školi, što je zacijelo i bio razlog
zbog čega joj se učinilo da je proktor izgovorio njezino ime.
Ali, nije. Zaista je rekao — »Thane Kyrell i Ciena
Ree.« Oboje, zajedno!
Ostala je u stavu mirno, ali postrance je pogledala
Thanea. Ako je i on čuo isto, onda je definitivno bila istina.
Naravno, on se smiješio — ali nekakvim umornim
smiješkom, kao kad je prešao posljednju prepreku na I&O
poligonu. Thane je zatvorio oči i sam sebi prošaputao, »Idem
odavde. Nema me više.«
Ciena je znala zašto njezin prijatelj tako jako želi
napustiti planet. Bili su to razlozi koji im nisu bili zajednički.
Ona je voljela čistu ljepotu Jelucana, osjećaj pripadnosti koji
je vladao među življem iz doline — sve joj je to bilo lijepo.
A ipak je mogla bez žaljenja napustiti svoj rodni planet.
Ni od čega nije bježala. Jurila je svoj san da postane
imperijalna časnica, otiskujući se radosno u svemir.
Dan kad je Thane napustio Jelucan bio je... savršen.
Kao da ništa pogrešno ne može napraviti, kao da su se sve
konstelacije napokon poravnale da ga odvedu. Roditelji su se
s njim oprostili kod kuće i nisu se čak niti potrudili da ga
prevezu do svemirske luke. Thaneu je to došlo kao
olakšanje.
Ukrcavanje na brod za Coruscant bilo je još bolje, jer
je i Ciena bila prisutna, doduše, ona se zadržala na rampi za
ukrcaj grleći se s roditeljima tako dugo da je kapetan
zaprijetio da će je ostaviti. Thane i ona su postali tim kako bi
se upisali na akademiju, bilo je jedino ispravno da zajedno i
stignu ondje. Najbolji je trenutak svakako bio kad se
transporter zatresao i ušao u hipersvemir — njihovo prvo
iskustvo putovanja brzinom svjetlosti — i njih su se dvoje
osmjehnuli jedno drugom u totalnom oduševljenju.
A onda su stigli na Coruscant i osjetili kao da ih je
netko opalio ravno u lice.
Thane je oduvijek bio svjestan da je Jelucan zaostao. Iz
holograma mu je bilo jasno kako je galaksija daleko veća i
sofisticiranija od bilo čega što je ikad imao priliku vidjeti. I
tako je mislio da je spreman. Ali, kad je sišao s broda i prvi
puta vidio Coruscant...
Zgrade su bile visoke poput planina na Jelucanu. Iako
se sunčeva svjetlost pomaljala kroz različite staklene
strukture, općeniti je dojam bio krajnje klaustrofobičan. Tlo
je bilo nemoguće daleko ispod njih, a nebo kao isječeno u
uske komadiće. Stotine malih letjelica prelijetale su ili
lebdjele između nebodera u neprestanom zujanju pregovora i
trgovine. Činilo se kao da svaka osoba ima neki cilj i da se
kreću s namjerom kako bi se osjećali udomaćeno u ovom
ogromnom metalnom kavezu, u ovom gradu koji je progutao
čitav planet. Thane se, međutim, trudio ne gledati više kroz
prozor jer se osjećao malenim zbog onoga što je ondje vidio.
U početku je mislio kako će Ciena biti još više
zgromljena općim dojmom. Ona je svoje djetinjstvo provela
u otvorenoj dolini, u kućama tek neznatno boljima od šatora.
Ovo će zasigurno biti previše za nju.
Ali, umjesto toga ona je bila ushićena: »Ovo je mjesto
gdje se sve događa«, brbljala je dok su se kretali po
hodnicima zvjezdane luke, pored droida plutača što su
lebdjeli ispred njih navodeći ih ka šatlu za akademiju:
»Nekako je — električno, sva ova nevjerojatna energija
posvuda oko nas. Osjećaš li je?«
»Sasvim sigurno«, potvrdio je Thane. »Potpuno
električno.«
Ciena ga je pogledala: »Hej. Jesi li dobro?« Ali u tom
su trenutku stigli do šatla, zajedno sa šačicom drugih novih
kadeta i izgubili se u vrtlogu aktivnosti prvog dana: pokupili
su podatkovne čipove sa svim informacijama koje su im bile
potrebne, saznali o večerašnjem primanju organiziranom za
sve kadete i predstavili se ostalim kadetima s drugih
svjetova. Ukočeni i uparađeni imperijalni časnici kretali su
se među njima u odorama dok se šatl odvajao od doka i
uključivao u mučno brzi zračni promet Coruscanta. Thane se
morao koncentrirati da ne trza svaki puta kad bi im druga
letjelica prišla krilo do krila — ali u metropoli veličine
čitavog planeta, činilo se da su piloti naviknuti na male
margine pogreške.
Kad su stigli na samu akademiju, sav se taj intenzitet
samo pojačao. Dok su novi kadeti izlazili iz šatla, Thane je
shvatio da su stotine polaznika već prisutne. Bilo je izvjesno
da će se još nekoliko stotina uliti iz drugih šatlova što su
pristajali iza njih. Čitavo vrijeme dok su se prijavljivali nije
uspijevao odagnati osječaj izgubljenosti. Kad je bacio pogled
ka Cieni, vidio je da se ona još šire osmjehuje. Ubrzo ih je
razdvojila gomila ljudi koji su pokušavali shvatiti kamo bi
trebali poći.
Podatkovni čip što su ga primili dao mu je lokaciju
spavaonice i obavijestio ga da će imati dva cimera. Ne mogu
biti gori od Dalvena, pomislio je, odlučan da što bolje
iskoristi situaciju.
Ipak, dok je dizao ruku da pozvoni na vrata, Thane se
osjetio nevjerojatno malenim.
Vrata su se hitro otvorila otkrivši mršavog, crnokosog
tipa uskog lica i kruta držanja — tako uspravnog da je
Thaneu trebao trenutak da shvati da se radi o njegovom
cimeru, a ne administratoru.
»Znači ti si onaj s, kako se ono zove, Jelucana?« Na
Thaneovo se kimanje tip podsmjehnuo: »Zašto si uopće
zvonio na vrata vlastite sobe? To je glupo.«
 »Nije li ugodan?« dodao je drugi tip — najviši od njih
trojice, mršav poput štapića i uska lica, duge smeđe kose
koju je povezao u čvor iza glave. Unatoč aristokratskom
naglasku, osmijeh mu je bio zarazan: »Gospodin Ljubazni je
Ved Foslo, domorodac s Coruscanta...«
»Naravno«, prekinuo ga je Ved podižući bradu: »Moj
otac, general Foslo, radi za središnju obavještajnu.«
»... i, kao što se može vidjeti, jedan od njegovih
talenata je uspješno nabacivanje referenci na svog oca u
prvoj minuti nakon što nekog upozna.« Dok se Ved mrštio,
visoki se momak približio ne bi li Thaneu stegnuo ruku: »Ja
sam Nash Windrider s Alderaana. Moj otac izrađuje tepihe.
Jesam li te već impresionirao?«
»Jako.« Thane je shvatio da se počeo osmjehivati:
»Moj se bavi pomalo nepoštenim knjigovodstvom.«
»To je uvijek korisno«, rekao je Nash: »Nikad ne znaš
kad će ti ustrebati malo kreativnog knjigovodstva. Uđi i
raskomoti se — koliko to možeš na donjem krevetu. Mi smo
već ugrabili dvije bolje pozicije.«
Ustanovilo se da je Nash već proputovao desetak
svjetova i nekoliko puta dotad posjetio Coruscant. Nije ni
pitao Thanea kako se u početku osjećao, jednostavno je to
pretpostavio i zakleo se da se svi isto osjećaju kad se prvi
puta spuste ovamo.
»U svemirskim bi lukama trebali dijeliti inhalatore«,
rekao je Nash dok su se družili, ispruženi na krevetima
iščekujući ceremoniju dobrodošlice i večeru: »Ili barem
sedative. Nešto da ljudima pomogne.«
»Ja ne vidim što je to tako čudno na Coruscantu.« Ved
je i dalje bio potpuno ukočen, ali općenito se nije činio tako
lošim: »Zaista nikad nisi bio u pravom gradu? Ili na bilo
kojem planetu Središnjice?«
Thane je već odavno znao da mu je najbolje biti iskren:
»Ne.« Ispružio se na krevetu ispod Vedovog, pokušavajući
se priviknuti na tvrdi madrac: »Nikad nisam bio niti u nekom
gradu većem od Valentije na svom planetu, a rekao bih da bi
ukupno stanovništvo Valentije napunilo oko — sedam
katova jedne zgrade.«
Nash je stavio ruke ispod glave: »Naviknut ćeš se,
Thane. Uskoro ćemo svi biti imperijalni časnici i proputovati
stotine svjetova, a kad se vratiš kući, bit ćeš premazan svim
mastima poput ovog tu generalskog sina.«
Ved ga je bijesno pogledao, ali Thane nije uspio
suspregnuti smijeh.
Ciena je bila uvjerena da će joj se cimerice dopasti i da
će uživati u prijemu, ali dosad se pokazalo da je ovo podne
nadmašilo čak i njezina najbolja očekivanja. Stajala je ispred
ogledala, zapanjeno se promatrajući u kadetskoj uniformi.
Crne čizme, tamne hlače, tamna jakna — bio je to prizor iz
snova.
»Mrzim ove čizme«, izjavila je njezina cimerica
Kendy Idele i namrštila se na svoj par stojeći u blizini: »A
onda opet, ja jednostavno mrzim sve cipele. Kad odrasteš na
tropskom svijetu, najdraže ti je biti bosonog.«
»Uskoro ćeš se naviknuti«, obećala joj je njihova treća
cimerica, Jude Edivon. Bila je visoka koliko je Kendy bila
niska, blijeda koliko su Kendy i Ciena bile tamne: »Bose su
noge možda super na Ilohu, ali na Coruscantu? U času bi se
zaprljale. Osim toga, vjerojatnost ogrebotine, porezotine i
eventualne infekcije bi bila visoka — ne kažem da nivo
higijene ovdje nije dobar, ali sama veličina populacije...«
»Hoćeš li sad opet citirati statističke podatke?«
zacviljela je Kendy.
»Sasvim je dobro biti štreber«, rekla je Ciena: »Samo
ti navodi koliko god želiš statistika, Jude. Kendy i ja ćemo se
na kraju ipak naviknuti.«
Judino se lagano pjegavo lice osvijetlilo u smiješku:
»Čini se da nam se osobnosti podudaraju. Mislim da ćemo se
ti i ja jako dobro slagati.«
»I nas dvije ćemo se dobro slagati«, obećala joj je
Kendy: »Samo me ignoriraj kad sam čangrizava. Još sam
smušena, umorna od putovanja i pokušavam se snaći s ovim
prokletim pletenicama.«
Ciena je godinama nosila kosu u čvrstim pletenicama
prikupljenim odostraga; sve od kad je saznala da je to
obavezno za sve dugokose kadete: »Daj meni.« Kendyna je
tamnozelena kosa bila ravna i svilenkasta — potpuno
drugačija od Cieninih gustih uvojaka — ali smatrala je da
sve to dođe na isto: »Stvarno nikad nisi vježbala friziranje
kose?«
»Ni jedan jedincati put. Mislila sam da će biti lako!«
Kendy je uzdahnula: »Usput, hvala na pomoći.«
»Nema problema.«
Jude se bliže nagnula: »Mogla bi je jednostavno
odrezati na kratko, poput mene. Tako dobivam optimalnu
učinkovitost.«
Kendy je složila facu: »Na Ilohu samo mala djeca
imaju kratku kosu. Puštanje kose označava ulazak u odraslu
dob. Nema šanse da je sad odrežem.«
»Brzo ćeš se naviknuti na pletenice«, obećala je Ciena:
»Morat ćeš, jer ti nemam namjeru svako jutro raditi frizuru.«
»Čak i ako obećam da ću ti pospremiti krevet prije
inspekcije?«
»Ne.«
Nekako su ipak stigle na vrijeme i u savršenim
uniformama na ceremoniju. U Cieninoj je generaciji bilo
više od osam tisuća polaznika — broj od kojeg joj se vrtjelo
u glavi — ali kad ih je vidjela sve na kupu, odjevene u
imperijalne oznake, dovedene ovamo zajedno s istim ciljem,
istim snom, kao da joj je tijelom prošla struja. Svaki od tih
kadeta doputovao je ovamo sa stotina svjetova, kako bi
postao najbolji mogući časnik. Stigli su služiti Imperiju,
unaprijediti čitavu galaksiju svojim radom. Srce joj je bilo
tako puno da je morala jednu ruku staviti na grudi.
Je li Thaneu dosad već bolje? Moralo mu je biti. Oči su
joj pretraživale gomilu ne bi li ga našle, ali to je bila jedna od
lošijih strana nošenja uniforme, ljude je bilo teže razaznati.
Imala ga je namjeru locirati čim dospije — a onda ju je
pretekao govor predsjednika akademije.
»Niste ovdje samo kako bi naučili vojnu strategiju ili
vježbali pilotirati zvjezdanim lovcima«, rekao je zapovjednik
Deenlark izgovarajući jasno svaku riječ: »Naravno, sve su to
važne vještine. Ali mi od vas tražimo više. Naši će polaznici
postati građani Imperija. O sebi će razmišljati prvo kao o
patriotima i vojnicima. Možete li prestati misliti o sebi kao
stanovnicima rodne planete i vidjeti se kao građane
Imperija? Samo to? Možete li prihvatiti da ćete najbolje
čuvati i služiti svijet s kojeg ste došli snažeći tako Imperij
kojem pripadate?«
Ciena nikad nije mislila da je osjećaj pripadnosti
Imperiju odricanje od Jelucana. U njezinoj su glavi ta dva
identiteta ugodno koegzistirala. Ali, možda su neki ovdje
prisutni učenici došli sa svjetova odakle su bili i oni
pobunjeni senatori — s nekih mjesta nelojalnih Imperatoru.
Njima je možda trebalo uvjeravanje da još mogu pripadati
ovdje na akademiji.
Deenlark je nastavio: »Rijetki među vama ovamo su
stigli zajedno s prijateljima od kuće ili imaju starijeg brata ili
sestru koji su već ovdje na akademiji. Po prirodi stvari,
naginjat ćete jedni drugima u svakoj prilici i oslanjati se na
odnose koje već imate. Ali, ako je to sve što ste mislili
postići — onda ste isto tako mogli i ostati kod kuće, slažete
li se?«
Nekolicina se poslušno nasmijala. Ciena je osjetila kao
da ju je nešto probolo. Ona i Thane se ne bi trebali družiti?
Uopće?
No, dobro. Možda nisu mislili uopće, zaključila je.
Instruktori su jednostavno željeli izbjeći da se stari znanci
suviše oslanjaju jedno na drugo.
Ali, to je bilo upravo ono što su ona i Thane radili
posljednjih osam godina svog života.
Nakon što su ceremonija i večera završili, učenici su se
razmiljeli uokolo, upoznavajući se međusobno i — ponekad
— ne suviše suptilno odmjeravali konkurenciju. Ciena je
željela pronaći Thanea iako je samoj sebi govorila da ne bi
trebala.
Srećom, on je našao nju.
»Oboje planiramo služiti Imperiju ostatak svojih
života«, rekao je Thane dok su sjedali u stolice okrenute
prema bliještećoj panorami grada ispod njih: »Nikad se
nećemo vratiti na Jelucan — barem ne živi. Zato ne moramo
brinuti o >življenju u prošlosti< ili kako je to već Deenlark
rekao.«
Thane je ponekad vrlo površno doživljavao osobe od
autoriteta — kao da ga pravila nisu zanimala — ali Ciena se
ovog puta više-manje morala s njim složiti: »Izgleda da
ćemo pohađati neke predmete zajedno, a na neke ići
odvojeno. Znači da oboje možemo ovdje voditi svoj život.«
»U početku sam umirao od straha«, priznao je Thane:
»Ti si živjela u ruralnijem dijelu od mene, ali ni na trenutak
se nisi zbunila. Kako ti je to uspjelo?«
Samo se šalio, ali Ciena mu je ozbiljno odgovorila:
»Bila sam spremna za Coruscant jer sam oduvijek sanjala da
stignem ovamo. Ti nisi jer — jer mislim da su se tvoji snovi
vrtjeli samo oko toga da pobjegneš s Jelucana.«
Thane je na trenutak ostao tih i Ciena je poželjela da
može vratiti riječi. Ali onda, napokon, Thane je kimnuo:
»Imaš pravo.«
»Ipak, dijelili smo najvažniji dio sna«, rekla je Ciena.
»Više od toga. Pomogli smo jedno drugom da
dospijemo ovamo. Nije slučajnost da smo oboje primljeni na
Kraljevsku akademiju, znaš? Zajedno smo letjeli, zajedno
smo učili — jedno smo drugo unaprijedili daleko više no što
bi to svakom od nas samom uspjelo.«
Grlo joj se stisnulo: »Da. Slažem se.«
Thane se nasmijao odmahujući glavom, možda u
nevjerici koliko su daleko dospjeli ili koliki je još put pred
njima: »Sad je red na akademiji da nas učini boljima.«
»Da od nas učini časnike. Uspjet čemo.«
»Možeš se kladiti.«
Prozor okrenut ka coruscantskoj noći lagano ih je
reflektirao, namećući njihov lik ponad zgrada i lebdjelica.
Ciena se vidjela kako sjedi pored Thanea, oboje u krutim,
neizrađenim jaknama i čizmama koje su im ranije tog dana
dodijelili. Uvijek su izgledali potpuno različito: Thane je bio
visok i blijed, uvijek u jarkoj elegantnoj odjeći doseljenika
drugog vala, a Ciena tamna i tanušna u jednostavnoj odjeći
kućne radinosti iz doline. Sad su nosili jednaku uniformu i
svi su mogli vidjeti da su ona i Thane slični na način koji je
najviše vrijedio.
Sjedili su tako jedno pored drugog još trenutak prije no
što su ustali. Thane joj se nasmiješio i prošaputao, »Možeš ti
ovo, znaš.«
»Možeš i ti«, odvratila je Ciena. Nisu se morali
oslanjati jedno na drugo. Oboje su bili više no spremni
poletjeti.
Onda su se okrenuli jedno od drugog i odšetali u
gomilu kako bi upoznali nove ljude i postali građani Imperija
kao što im je i bila sudbina.
 TREĆE POGLAVLJE

AKO SU PRIPREMNI tečajevi za imperijalnu akademiju

bili teški, nastavno opterećenje Kraljevske akademije na
Coruscantu se moglo opisati kao brutalno.
Opuštena prijateljska atmosfera prvog dana trajala je
točno toliko — jedan dan, ne više. Prirodne znanosti,
matematika, letenje, fizički trening: svaki je mogući test bio
na granici njihovih mogućnosti, i to svaki put. Svake se
godine njihovog trogodišnjeg programa količina kadeta
smanjivala za polovicu. Samo će nekolicina završiti
akademiju, a konkurencija da se ostane među tih nekoliko
bila je oštra. Mogli su zaboraviti na dugo spavanje,
preskakanje predavanja ili čak šaputanje s drugim
polaznicima tijekom sata, tko je želio ostati na akademiji,
kako bi jednog dana postao časnik, nikad se, ali baš nikad
nije mogao opustiti. Svakog se dana trebalo forsirati preko
samih granica mogućnosti.
Nakon dva mjeseca na prvoj godini, Thane je zaključio
da se još nikad u čitavom svom životu nije ovako zabavljao.
»Sigurno — se — šališ«, promucao je Nate dok su njih
dvojica trčali deveti krug oko Nebeske petlje, poligonu za
trčanje na samom krovu akademije, visoko iznad gužvi koje
su vladale nižim nivoima Coruscanta. Hladan se oblak
omotao oko zgrade prekrivajući ih blijedom maglom:
»Ustajanje u zoru — učenje do ponoći — vježbanje dok se
ne ispovraćaš od iscrpljenosti? Tebi je to zabavno?«
Thane se osmjehnuo brišući znoj s čela: »O, da.«
»Ako se ovako zabavljaju na Jelucanu — mislim da ću
godišnji odmor provoditi negdje drugdje.« Prešli su preko
cilja i počeli usporavati iz trka u hod i napokon stali. Nakon
što se Nash nagnuo držeći se rukama za koljena i duboko
udahnuo nekoliko puta, nastavio je. »Jednog ćeš dana doći sa
mnom na Alderaan. Vjeruj mi, možemo ti pokazati bolju
zabavu od ove.«
Nash nije shvaćao. Nije mogao. Dok su njih dvojica
hodali prema svlačionici, Thane je pokušavao naći ispravne
riječi: »Većinu mog života, roditelji su mi zabranjivali sve
što bih želio — čak i pripremanje za upis na akademiju.
Morao sam se iskradati kako bih vježbao letenje sa Cienom.
Možeš li to vjerovati?«
»Stvarno?« Nash je zatresao glavom u nevjerici. Siva
mu je majica postala crna od znoja: »Ali, Ciena Ree je jedna
od najboljih pilotkinja ovdje. Mogao bi ići na dvadeset
drugih svjetova i ne naći boljeg partnera za letenje.«
Pitao se isplati li se uopće pokušati objasniti jaz
između življa iz doline na Jelucanu i doseljenika drugog
vala? Thane je odlučio to preskočiti. Na akademiji nisu
odobravali takva razglabanja o rodnim svjetovima:
»Pokušavam ti reći da je ovo prvi put u životu da pokušavam
nešto postići a da me nitko ne ometa.«
Nash je uzdahnuo: »Bilo ti je teško. Na Alderaanu
ljude ohrabrujemo da uče i razvijaju se. Obrazovanje je
besplatno i ljudi se sami prijavljuju kako bi podučavali
različite vještine i zanate iz zabave. Naravno, jednog će dana
tako biti u čitavom Imperiju.« Thane se na te riječi glasno
nasmijao zbog čega se Nash namrštio: »Što je smiješno?«
»Ti si smiješan. Zato što misliš da će se čitava
galaksija osuti zvjezdanim sjajem i cvjetićima i sve to zbog
Imperija.«
»Nije li to svrha Imperija?« Nash je pokušao obrisati
znoj s lica majicom, ali kad je shvatio da je ona još znojnija,
samo je napravio grimasu i pustio je da padne: »Da sa
svakog svijeta, iz svake kulture, uzme ono što je u njoj
najbolje i raširi to po čitavom sustavu?«
Thane je slegnuo ramenima: »To su govorili i za
Galaktičku republiku. Barem su tako na početku mislili. Ali,
stvari se ne dogode uvijek prema planovima.«
»Nemoj da previše ljudi čuje da si to rekao, dobro?«
Nash se osvrnuo, ali nikog nije bilo osobito blizu: »Mogli bi
pomisliti da si nelojalan. Dok ja, tvoj prijatelj, znam da si tek
cinik.«
»Imaš pravo.« Naučio je tu lekciju prvi puta kad su se
njegovi roditelji ulizivali javno istim onim ljudima koje su u
privatnosti doma samo ismijavali: stvari nisu uvijek kakvima
se doimaju.
»No, jednog ćeš dana doći sa mnom na Alderaan i
vidjeti kako je prekrasan. Čak ni ti nećeš više moći biti
ciničan.«
Thaneu je bilo jasno da je Nashu nedostajao dom, pa je
odlučio uzeti cimerovo hvalisanje o rodnom svijetu zdravo
za gotovo. Zasada. »Zvuči zanimljivo. Volio bih ga jednom
posjetiti.«
»Samo čekaj, prijatelju. Zavoljet ćeš ga.«
I tako je Thane sad imao i putovanje na Alderaan
kojem se mogao radovati. Dotad je već svaki svijet o kojem
je nešto naučio postao moguće odredište, ono što je započelo
samo kao užasna potreba da napusti Jelucan sazrelo je u
iskrenu žudnju za putovanjima. Karijera u Imperijalnoj
zvjezdanoj floti omogućila bi mu da hoda po dubokom
snijegu ledenih planeta, roni u oceanima vodenih svjetova,
uživa u žestokoj vrućini na plažama nekog bizarnog
zvjezdanog sustava.
I svakog bi dana letio, ponekad čak i cijeli dan.
Naravno, na ovoj su razini kadeti uglavnom koristili
simulatore — ali akademijini su simulatori funkcionirali na
tako sofisticiranom nivou kakvog Thane još nikad nije vidio.
(Osim što je sve bilo bolje od bijednog V-171.) Izvana su
simulatori izgledali poput bezličnih metalnih kugli, ali unutra
bi kadete čekao kokpit identičan pravome, bliješteće
kontrolne ploče i ekrani koji bi prikazivali trodimenzionalne
slike bilo kojeg zvjezdanog obzora ili planetarne atmosfere
koje bi taj dan vježbali.
Osjećaj letenja bio je potpun, a izazovi s kojima bi se
trebali nositi bili su kraći, strašniji i bilo ih je više nego što je
vjerojatno da bi ih susreli u stvarnim situacijama — barem
dosad. Jednog bi dana Thane dobio zadatak da sprovede TIE
lovac iz dubokog svemira u atmosferu planete s gravitacijom
dovoljno jakom da zdrobi ljudsko biće. Sljedećeg bi možda
morao manevrirati snježni skuter kroz mećavu s vjetrovima
koji su prijetili da oderu metalnu oplatu s trupa. Neki su
polaznici postajali napeti, brinući o svojim prolaznim
ocjenama ili o tome kako bi to bilo da im se dogodi u
pravom životu.
Thane je, u stvari, bio najopušteniji dok je pilotirao.
Jedva je čekao da se oproba uživo. Za njega je najčistiji
užitak bio sjediti za kontrolama broda.
Njegovi su se entuzijazam i sigurnost u sebe očitovali i
u rezultatima. Na razrednoj je ljestvici Thane uvijek bio na
jednom od najviših mjesta u pilotiranju — a jedno od
nekolicine imena koja bi se povremeno pojavila iznad
njegovog bilo je Ciena Ree.
Zajedno su se tome smijali, jedno drugom čestitali na
pobjedi i ponosno izjavljivali kako će već na sljedećem letu
povratiti titulu najboljeg. Ciena mu je postala rival, ali bila je
to zdrava konkurencija. Bilo je više dana kad bi se vidjeli
nego što im to ne bi pošlo za rukom, bilo na satu ili u vrevi
koja je vladala akademijom. I iako je ravnoteža između
njihovog prijateljstva i što su postajali »građanima Imperija«
bila osjetljiva, osjećao je kao da su je nekako pronašli.
Njihovo bi sastajanje često bilo kratko, ali ipak su se
uspijevali naći nekoliko puta tjedno — u satima u kojima bi
zaboravili na svoj konkurentski odnos. Thane je znao da će
se uvijek međusobno unaprjeđivati trseći se da dostignu nivo
vještine onog drugog; čak i na akademiji, on i Ciena držali su
jedno drugo u najboljoj mogućoj formi.
»To je suludo.« Frknuo je Ved Foslo jedne večeri
nakon što je Ciena ponovo zauzela prvo mjesto: »Otela ti je
mjesto na ljestvici. Zašto si tako uzbuđen što konkurencija
od nje čini bolju pilotkinju? Trebao bi je pokušati zbaciti, a
ne joj pomagati.«
»U skupini koja će završiti akademiju ima mjesta za
više od jedne osobe«, uzvratio mu je Thane sjedeći na rubu
kreveta i lašteći čizme: »Osim toga, nije li cilj stvoriti
najbolje moguće imperijalne časnike? Na ovaj će način
Imperij dobiti dva fantastična pilota, ne samo jednog.«
Ved je zatresao glasom: »Jednog ćeš dana shvatiti.«
Sa svog kreveta ispod tanke sive deke, Nash se
nasmijao: »Hajde, priznaj, Vede. Ljut si samo zato što Thane
i Ciena uvijek imaju više bodova od tebe! Unatoč činjenici
da ti je otac — koji mu je ono čin?«
»Znaš jako dobro koji čin moj otac ima«, rekao je Ved.
Na licu mu se jasno vidjelo nezadovoljstvo što ga uvijek
nadmašuju ne jedno, nego dvoje klinaca s neke stjenčuge u
Vanjskom obodu. Zakopčao je pidžamu do vrata kao što je
radio svake večeri ne rekavši više ni riječ. Tip se nikad nije
opuštao.
Osim te činjenice, Ved zapravo i nije bio tako loš
cimer. Bio je uredan, nije hrkao i nije mu bilo teško pričati o
finim detaljima vojne kulture na Coruscantu. Za razliku od
njega, Nash bi razbacao stvari posvuda između inspekcije
soba u istinski spektakularnom primjeru neurednosti, ali
osim nekoliko rasprava o tome zašto je odvratno da Nashove
prljave čarape završe na nečijoj četkici za zube, on i Thane
stvorili su čvrsto prijateljstvo.
No, daleko najbolja stvar koja se Thaneu dogodila tih
prvih mjeseci na akademiji bila je kad je sreo Dalvena.
Većinu svog života Thane je među svojim vršnjacima
bio srednje visine. Ponekad bi u očaju gledao svoju
veličanstvenu majku, svog divovskog oca i visokog i
mršavog starijeg brata. Činilo mu se kao da je i u tome loše
prošao. Međutim, njegovo je tijelo počelo nadoknađivati
izgubljeno vrijeme nekoliko mjeseci prije ulaska na
akademiju. Noću su ga boljele kosti u nogama i činilo se kao
da mu nikad nije dosta hrane i da je stalno gladan — unutar
tri mjeseca po dospijeću, bile su mu potrebne nove uniforme.
Dok je stajao u skladištu sektora čekajući na red da
preuzme veće čizme, čuo je droidski bezizražajni glas: »Niži
časnik Kyrell, Ha-J-dva-devet-nula, paket spreman za
preuzimanje.«
Thane se namrštio. On je još bio kadet i njegov je broj
bio AV547. A opet je bio uvjeren da je čuo prezime Kyrell...
Onda je Dalven iskoračio iz gomile časnika što su
čekali i brzajući preuzeo svoj paket s uniformom. Činilo se
kao da mu se žuri da ode, ali kad se okrenuo i vidio svog
mlađeg brata kako tamo stoji, smrznuo se na mjestu.
»Dalvene?« Thane nije znao što bi rekao: Drago mi je
da te vidim, bila bi za obojicu laž.
»No, dakle. Vidim da još nisi ispao. Nevjerojatno.« S
tim je riječima Dalven podigao bradu u očitoj namjeri da ode
— ali Thane je stajao između njega i vrata i nije se micao.
»Niži časnik? Rekao si nam da si postao poručnik.«
Dalvenovi su se obrazi zažarili: »Ja — pa —
unapređenje treba stići svakog časa.«
Thane je kimnuo glavom: »Da. Svakako. Zato si došao
po novu uniformu, pretpostavljam...«
Glas mu se utišao kad je spazio isprintanu značku na
hrpi u Dalvenovim rukama: UREDSKO OSOBLJE /
TREĆA KLASA.
»Zbogom.« Dalven je zbrzao očigledno odlučan u
namjeri da se pravi kako Thane ništa nije primijetio.
Možda je bilo jeftino — čak i sitničavo — ali saznanje
da su njegovog arogantnog starijeg brata smatrali
podobnijim za uredski posao nego za službu na zvjezdanom
razaraču uljepšalo mu je dan.
Tog podneva, dok je išao na poligon Nebeska omča na
dodatni trening trčanja, zamislio je kako priča Cieni o
susretu s Dalvenom. Ona ga je prezirala gotovo koliko i
Thane, činilo mu se kao da već može čuti njezin smijeh,
vidjeti kako joj tamne oči sjaje od zadovoljstva zbog njega.
Izašao je na pistu i vidio još nekolicinu kadeta kako su
imali istu ideju o dodatnom treningu i Cienu među njima.
Nosila je istu odjeću kao i svi drugi kadeti: sivu
majicu, crne kratke hlače i propisane cipele. Ciena je bila tek
jedna od nekoliko desetaka ljudi na najudaljenijem dijelu
piste. A opet ju je trenutno prepoznao — čak i preko čitave
dužine Nebeske omče, čak i kroz briljantno bliještanje sunca.
Thane je prepoznao način na koji je trčala, oblik njezinih
crnih uvojaka upletenih u pletenicu na stražnjoj strani vrata...
Prekrasna je, pomislio je i trenutno se na tu spoznaju
zbunio, a potom osjetio glupim. Kako to nije prije primijetio
na djevojci koju je viđao gotovo svakog dana zadnjih osam
godina? Ali, upravo je u tome bila stvar. Thane je Cienu
predobro znao da bi je objektivno promatrao. Njezino mu je
lice bilo poznato poput vlastitog u ogledalu — ili je barem
bilo, sve do sada.
Dokaz vlastite sljepoće ga je uznemirio. Kao da se
Ciena nekako promijenila i o tome ga nije obavijestila.
Mogućnosti koje je u prošlosti odbijao uzimati u obzir sad su
se nametale njegovom umu, mogućnosti uzbuđujuće i
zastrašujuće istovremeno. Osjetio je drhtaj niz kožu koji bi
obično povezivao s letenjem, upravo u onom trenutku kad bi
se odvojio od tla i pojurio ka nebu...
Thane je odlučio ne razmišljati više o tome. Umjesto
toga će trčati, što brže može, sve dok se ne izmori i ne padne
u izmaglicu. Kad drugi puta vidi Cienu, bit će u mogućnosti
razgovarati s njom kao što je uvijek činio. Ništa se nije
moralo promijeniti.
 ČETVRTO POGLAVLJE

PUCANJE IZ RUČNOG oružja nikad nije bilo nešto o

čemu je Ciena sanjala ili vježbala i njezini su joj početni
rezultati iz gađanja, iako dostatni za prolaz, spuštali poziciju
u ukupnom poretku. Zato je puno slobodnog vremena
provodila u streljani s lažnom laserskom puškom,
koncentrirajuči se na to da popravi ciljanje.
Ili, kao što je to danas bio slučaj, pokušavajući se
koncentrirati, svojim cimericama unatoč.
»Samo sam primijetila«, rekla je Kendy pokušavajući
izgledati nevino i ne uspijevajući u tome. Stajala je u boksu
pored Ciene, u bijelom kombinezonu za trening koji se
isticao na crnim metalnim površinama streljane: »Nećeš čak
priznati niti da Thane ovih dana dobro izgleda?«
Ciena se usmjerila na holografsku metu što joj se
približavala i ispucala tri eksplozije ravno u glavu. Tek kad
se meta raspala u tisuće malih crtica svjetla je odgovorila,
»On se, hmmm — malo popunio.«
»To je normalni stadij fiziološkog razvoja.« Jude je
sjedila na klupi iza boksova rastavljajući lasersku pušku da
vidi koliko joj vremena treba da je ponovo sastavi: »Iako
moram reći da u Thaneovom slučaju razvoj vrlo lijepo
napreduje.«
»Ma, dajte, cure. Ne mogu nišaniti dok me
nasmijavate.«
Ali, Kendy nije imala namjeru odustati od teme: »Želiš
reći da te on iskreno uopće ne zanima?«
»Romantični ili seksualni odnosi među kadetima su
zabranjeni.« Jude je ponekad djelovala vrlo ukočeno: »Osim
toga, Ciena poznaje Thanea otkad su bili djeca. Bilo bi
racionalno zaključiti da je njihov odnos u ovom trenutku više
kao odnos brata i sestre i stoga se nikakvi seksualni osjećaji
između njih dvoje ne mogu izroditi.«
Thane nije moj brat. Nije to ni približno. Ciena je
otvorila usta da to i kaže, a onda ih je zatvorila. Bolje da
njezine prijateljice pretpostave da je to ono što osjeća kako
bi je prestale ispitivati o Thaneu Kyrellu.
A radilo se o tome da ni sama više nije bila sigurna što
prema njemu osjeća. Prije, dok su neprestance bili zajedno,
nikad nije imala trenutak da zastane i pita se bi li se stvari
među njima mogle promijeniti — i, ako da, na koji način.
Njihovi su životi bili i usporedni i potpuno odvojeni
istovremeno kao još nikad dosad.
Kad bi ju Thane pretekao na ljestvici — ili obrnuto —
zurili bi jedno u drugo glumeći ljutnju koja i nije bila
potpuno lažna. Ponekad bi Ciena osjećala kao da joj je lakše
podnijeti da je pretekne bilo tko drugi osim njega. A opet,
sljedećeg dana, kad bi vidjela kako je dobar bio, na licu bi joj
se pojavio osmijeh. Vidjela ga je kako navija za nju na
utrkama i zauzvrat je i ona navijala za njega. Njihovo je
rivalstvo stvaralo napetost koja je mogla loše završiti ili
postati...
Koncentriraj se, podsjetila se Ciena. Ovdje si da
pogodiš metu.
Nakon holograma došli su droidi, deseci malenih
kuglica koje su jurile po streljani, izazivajući ih da ih sve
pogode. Ciena je pucala, crvenilo se iz njezine puške,
odbijajući prestati sve dok nije pogodila i zadnjeg droida.
»To je već puno bolje«, rekla je Jude potpuno
bespotrebno dok je Cienin rezultat treptao na ekranu iznad
njih:
»Tvoji su rezultati točnosti već sad iznad prosjeka naše
klase. Uskoro ćeš biti u gornjoj četvrtini.«
»Onda možeš stati pored opakih strijelaca kao što sam
ja.« Poput nekog gusara iz holograma o švercanju začina,
Kendy je zavrtjela svoj blaster prije no što će ga pospremiti u
nosač, nasmijavši time Cienu.
Ni malo nije sumnjala da će savladati gađanje.
Nije se tu radilo o umišljenosti — zahtjevi Imperijalne
akademije svakog su je dana podsjećali na vlastita
ograničenja. Umjesto toga, Cienina je vjera u sebe
proizlazila iz čiste radosti na akademiji i samom Coruscantu.
Iako je voljela svoj život u dolinama Jelucana koji joj je
nedostajao, njezin se osobni svemir proširio na stotinu
načina i svaki joj se njegov novi dio činio prekrasnim.
Hodati hodnicima pored pripadnika desetaka različitih rasa,
slušati različite jezike i njihove neuobičajene slogove,
zvižduke i kliktanje, zuriti u nebo i primjećivati desetke
različitih vrsta letjelica svakog dana — sve ju je to
oduševljavalo.
Ponekad joj se činilo kao da neprestance šapuće svojoj
izgubljenoj sestri. Pogledaj kroz moje oči. Postojao je
bezgraničan broj čudesa koja je trebalo spoznati i ona ih je
napokon imala priliku sve vidjeti.
Ponekad se ipak osjećala i pomalo krivom. Uhvatila bi
samu sebe kako o svom prošlom životu razmišlja kao o...
zaostalom. Njezin je život u dolini oduvijek bio sretan.
Ne, nije uživala u luksuzima koje su doseljenici drugog
vala imali, ali nije ni osobito žudjela za njima. Osim toga,
Thaneova ju je teška obiteljska situacija oslobodila ideje
kako su bogatiji ljudi nužno i sretniji. Materijalne joj stvari
nikad nisu i nikad neće puno značiti.
Tako je nije mamila ni relativna veličanstvenost
Coruscanta. Radilo se o bogatstvu života na ovom mjestu,
energije u zraku, o nedostatku potrebe za bilo kakvim
ritualima. Sa svakim korakom naprijed, pitala bi se ostavlja
li time svoje tradicionalne vrijednosti iza sebe.
Ne posve. Nikad posve. Nikad neće napustiti ideju
časti, apsolutne potrebe da održi danu riječ, bez obzira na
posljedice. To je bio dio Cieninog bića sve do kostiju.
Također će uvijek sestru nositi sa sobom, dopuštajući
Wynnet da gleda kroz njezine oči.
No, Cienina je perspektiva ipak u ovom trenutku bila
proširena i takva će i ostati.
Više nije gledala kroz usku prizmu odnosa doseljenika
drugog vala i življa iz doline. Golema razlika koju je nekoć
vidjela između sebe i Thanea — sad više ništa nije
predstavljala. Jednostavno, nije postojala.
Ciena je tako dugo vjerovala u tu podjelu da sad kad je
više nije bilo, ni sama nije bila potpuno sigurna u što
vjerovati.
Napokon su dobili priliku upravljati pravim
letjelicama.
»Bilo je i vrijeme«, rekla je Ciena Thaneu koji je ranije
stigao na aerodrom za niskoletne letjelice, baš kao i ona.
Morala je primijetiti kako joj je prišao bliže no što bi se bilo
koji drugi kadet približio — ravno u njezin osobni prostor.
»Za što?« pitao je brzo, odmičući se od nje kao da se
boji električnog udara: »Ja ne vidim za što je to bilo
vrijeme.«
»... vrijeme da napokon letimo.« Ciena ga je pogledala.
Thane se nervozno nasmijao: »A, da. Naravno.
Definitivno smo to već trebali. Mislim — ma, nema veze.«
Zašto se tako čudno ponaša? A opet, Ciena je
odjednom shvatila kako samu sebe grli kao da je hladno
jelucansko jutro. Ona i Thane još su se dobro slagali, ali
počinjali su imati te čudne trenutke samosvjesti.
 Možda je neka od njezinih prijateljica nekome rekla da
su na vježbi gađanja blebetale o tome kako je zgodan. Ni
Jude ni Kendy je ne bi ogovarale iza leđa, ali Jude je mogla
biti dovoljno nesvjesna društvenih pravila da kaže krivu
stvar pred Nashom ili Vedom. To bi bilo najgore —
pogotovo što se činilo da se Thane zbog tog želi nekako
udaljiti od nje.
Rekla sam da između nas nema ničega. Zato se ne bi
trebao tako ponašati. Osim ako on ne želi da među nama
bude nečeg. Ali, nije tako, ili možda...?
Želim li ja to?
Ciena se otrgla od takvih misli. Mamica joj je uvijek
govorila da ne radi iz muhe slona. Nije joj trebalo da brza sa
zaključcima. Trebalo joj je da napokon uzleti.
»Dosad ste već puno puta vježbali na simulatoru
jednosjednih skokskutera«, rekao je zapovjednik koji je
podučavao let malim letjelicama. Nekoliko desetaka pilota iz
Cieninog dijela — uključivši i njezine cimerice, kao i
Thanea i njegove cimere — stajalo je na doku unutar
enormne strukture akademije. Vani je već pao mrak i
blještala su gradska svjetla Coruscanta: »To je osnovni oblik
letjelice za niske letove i zato je prvi kojeg ćete savladati.
Svaki kadet u ovoj klasi treba biti u stanju s lakoćom
upravljati skuterom.«
Ciena je pokušala prikriti uzbuđenje. Predugo je bila u
simulatorima i sad je pucala od spremnosti. A jednosjedni su
skuteri bili tako lagani...
Kao da ju je mogao čuti, zapovjednik je nastavio,
»Kako bismo osigurali da vam prvi let bude izazov kojeg
ćete pamtiti, imat ćete konkurenciju. Natjecanje.«
»Ima li nagrada?« povikao je Nash Windrider, na što
su se ljudi nasmijali. Za razliku od većine instruktora,
zapovjednik letenja popustio bi malo stegu s vremena na
vrijeme. Govorio je da to potiče »borbeni duh« koji su
trebali usvojiti.
Zapovjednik letenja se čak malo i nasmijao dok je
odgovarao, »Naravno, kadete Windrider, ali trebao bi prvo
shvatiti kakav je zadatak prije no što pretpostaviš da ćeš ga
savladati.« Iz sredine doka iskočio je hologram s
trodimenzionalnim prikazom područja oko akademije. Na
deset mjesta treptale su malene, šareno obojene točkice, od
podnožja pa sve do Nebeske omče na vrhu: »Ovo što vidite
označeno su Reitgenovi prsteni, svaki dovoljno velik da kroz
njega lako prođe po jedan jednosjedni skuter. Oslobodili smo
okolni zračni prostor, pa možete sami birati putanje pazeći
samo na letjelice ostalih kadeta.«
Idem prvo do najudaljenijeg, Ciena je trenutno
odlučila. Većina će se uletjeti u gužvu pokušavajući stići do
najbližeg prstena, pa ću imati čisti poligon. Onda se samo
provućem kroz ostale na povratku.
Zapovjednik je na kraju još dodao, »Prvi koji proleti
kroz svih deset ringova dobiva pedeset bodova na ljestvici.«
Drhtaj nevjerice i iščekivanja prošao je kroz kadete.
Pedeset bodova! Bilo je to bolje od odličnog rezultata na dva
ili čak tri ispita. Kadeti na nižim položajima na ljestvici znali
su da bi ih to moglo vratiti s ruba. Za to vrijeme, Ciena je
samo mislila, To će biti dovoljno. S time bih izbila na prvo
mjesto, daleko ispred svih ostalih.
»Uzbuđeni?« pitao je zapovjednik: »Onda uđite u
skutere i čekajte znak!«
Ciena je pojurila ka svom skuteru i upalila ga. Motor je
zabrujao dok je provjeravala vezicu kacige na bradi i štitnike
pričvršćene na podlaktice, listove i bedra. Najvažniji je bio
repulsorski pojas koji bi se aktivirao ako padne sa skutera.
Ali, nije imala namjeru pasti.
Ovo je moje, rekla je samoj sebi hvatajući upravljač i
dodirujući kontrolne funkcije preko rukavica. Mašina ispod
nje vibrirala je nečim što je za Cienu moglo biti samo
uzbuđenje, kao da je neka vatrena zvijer, a ne tek stroj.
Svjetla su se promijenila iznad njihovih glava postajući
lagano svjetlija. Zadržala je dah. Onda je uslijedio jarki
bljesak koji je označio start.
Ciena se ispalila zajedno s ostalima koji su izletjeli
poput jata skakavaca — ali čim se otisnula od zgrade,
povukla se spuštajući brzinu postepeno kako bi što manje
ljudi vidjelo njezin plan leta i shvatilo što je naumila. I dok
je većina ostalih skutera navalila na najbliži prsten, Ciena se
okrenula i ubrzala, krećući se ka najudaljenijem cilju u punoj
brzini.
Ipak, nije bila potpuno sama. Nekih pet-šest kadeta
usvojilo je njezinu strategiju — i, naravno, Thane je bio
jedan od njih. Nagnuvši se nisko uz upravljač, uhvatio je
kako ga gleda i nasmijao se prije no što će se odmaknuti u
stranu.
Ciena se glasno nasmijala. Ponovo su bili kao prije i
ovo će biti zabavno.
Na ovom poligonu problem nije bio upravljati
skuterom, laganom letjelicom koja je odlično reagirala na
pilotove pokrete. Umjesto toga, izazov je bio u odabiru
najboljeg plana leta. Za dovoljno ravnoteže skuteri su trebali
biti barem 20 metara od tla ili barem neke ravne površine
poput velikog broda, motora — ili zgrade. Kliznula je prema
najbližoj gigantskoj strukturi i uhvatila ravnotežu skutera na
njegovoj blještavoj površini, leteći okomito u odnosu na tlo
takvom brzinom da sila teža više nije imala utjecaja.
Blješteći su prozori promicali velikom brzinom »ispod« nje
uz mreškanje poput sunca na površini vode.
Promjena! Ciena je postavila skuter u spiralu, jureći
prema gore i preko tunelima ispresijecanog ponora ispod —
sve dok nije došla na nekoliko metara od druge, još više
zgrade koju je iskoristila kao novu uporišnu točku. To joj je
omogućilo da poleti još više i brže dok joj je vjetar šibao
lice. Hvala ti bože na zaštitnim naočalama, pomislila je...
... a onda je opsovala u sebi opazivši drugi skuter pored
sebe, koji je, naravno, bio Thaneov.
Povikao je glasa jedva čujnog preko buke vjetra i
zujanja motora: »Ovo će biti gadno!«
»Pregadno za tebe!« povikala je i onda se nasmijala
dok je u oštrom uglu prešla preko ruba zgrade. Prvi je prsten
sijao jarko žuto ispred nje, levitirajući lagano iznad krova.
Ciena je ubrzala, naciljala ravno u sredinu prstena — i onda
prestrašeno udahnula kad su se njezin i Thaneov skuter
sudarili.
Sigurno to nije mislio napraviti. A nije ni ona. Oboje
su bili strogo fokusirani na cilj pa su zaboravili paziti jedno
na drugo. To što su se dotakli i nije bilo tako strašno —
skuteri su bili građeni da podnesu takve udarce, pa i gore —
ali na svoj je užas Ciena shvatila da su se prednja
upravljačka krilca zakačila jedna za druga.
»Izvuci se!« povikao je Thane, očajnički pokušavajući
cimnuti svoj skuter udesno. Pokušala je nalijevo, ali uspjeli
su se samo zanijeti. Njihovi se skuteri nisu mogli odvojiti u
letu. Trebali bi se zaustaviti, sletjeti i predati utrku.
Ciena je uzdahnula shvativši koliko su blizu
Reitgenovom prstenu. Preblizu da skrenu u stranu — bili su
na rubu sudara od kojeg ih ni repulserski pojasevi ne bi
spasili.
Instinktivno je krenula prema samoj sredini prstena,
Thane je pored nje učinio istu stvar u potpuno istom
trenutku. Proletjeli su kroz prsten s manje od pola metra s
obje strane.
Prvo je pomislila kako su sretni da su živi. Ali je onda
shvatila da dok su im zakočena upravna krilca otežala
upravljanje, ravnoteža i brzina nisu bile kompromitirane.
Da se našla u ovoj situaciji s bilo kojim drugim
kadetom, Ciena bi ugasila motor i prisilila ga na predaju.
Međutim s Thaneom je točno znala koliko je dobar pilot i
razumjela njegov stil letenja. Hoće li se usuditi pokušati?
Povikala je: »Hajde, napravimo to!«
»Što, ovako?« Thane je stavio jednu ruku pored gumba
za gašenje ali onda se zaustavio kad mu je Cienina ideja
doprla do mozga. Još jednom je vidjela njegov osmijeh:
»Dobro, idemo!«
Ciena je jurnula ka sljedećem prstenu, baš kao i Thane.
Ubrzali su u isto vrijeme, istovremeno mijenjajući smjer i
nagib. Da su ovo zajedno vježbali, ne bi to učinkovitije
izveli. Činilo se kao da su dva skutera postala jedan.
Drugi je prsten zahtijevao da prođu uskim prolazom
koji bi bio tijesan i za jedan skuter, a pogotovo za dva.
Zajedno su se nagnuli tako da su im se letjelice odupirale od
lijeve zgrade (kako su oboje znali da bi to trebala biti
lijeva?), proletjevši pored jednog kolege kadeta koji ih je
privremeno pretekao, i onda krenuli ponirati prema
bliještećem žutom krugu koji je označavao njihov cilj.
Ciena i Thane zajedno su osvojili i treći prsten, nisko
dolje kod samog tla, krivudali kroz mrežu lukova iznad
prilaza do četvrtog i projurili rovovima spiralnog nebodera
sve do petog. Svaki se sljedeći cilj činio još više nemoguć od
prethodnog, a opet je letenje postajalo sve lakše, jer su ona i
Thane to mogli.
Shvatila je da bi se samo dvoje ljudi koji su godine
proveli učeći letjeti zajedno mogli tako lagano koordinirati.
Način na koji je reagirala na Thaneov stil letenja — način na
koji je on reagirao na njezin — uopće nije zahtijevao svjesnu
misao. Bio je to instinkt, dio njih oboje. Svi oni bezbrojni
dani jurcanja po dolinama Jelucana naučili su ih da jedno
drugo razumiju bez riječi.
Veze koje su stvorili tih godina nisu bile od one vrste
što ikad može izblijedjeti.
Kad su kliznuli kroz deseti prsten na samom vrhu
zgrade akademije, ona i Thane su se oboje nagnuli i ubrzali
ravno niz zid zgrade. Ciena je bacila pogled preko ramena i
spazila treperava svjetla skutera ostalih kadeta kako se
kovitlaju prema doku poput jata krijesnica. Bili su blizu —
ali ne dovoljno blizu. Thane i Ciena uletjeli su prvi na dok,
punih četrdeset sekundi ispred svog najbržeg konkurenta.
Pristajanje spojenim skuterima ispostavilo se najtežim
dijelom. Dok su lelujali prema tlu, drugi su se skuteri počeli
nizati iza i pored njih i začuli su Veda Fosla kako viče, »To
je za diskvalifikaciju!«
»Nije!« povikala je Ciena nazad, skidajući kacigu i
gurajući zaštitne naočale na vrh čela: »Nema nikakvih
pravila o tome što se događa ako se dva skutera zapetljaju!«
»Letenje bi u takvoj situaciji bilo još teže, nikako
lakše«, istaknula je Jude još u punoj letačkoj opremi. Ona im
je bila čak i bliža od Veda: »Stoga se čini nepravednim izreči
im kaznu.«
Vedov je duboko zlatni ten sad potpuno odisao
bijesom: »Trebali smo naučiti kako ispravno upravljati
skuterom. To baš i nije bila propisana procedura, ha?«
»Ovakve se situacije mogu dogoditi u bitci. Ne bismo
li trebali znati kako reagirati u njima?« Cieni je gotovo
pozlilo. Nije prekršila nikakvo pravilo — ili barem to nije
mislila napraviti — a Ved Foslo je dovodio njezinu čast u
pitanje. Je li možda htio reči da je to učinila namjerno? Da je
varala?
Oko njih se već bila okupila malena gomila i kadeti su
se morali razdvojiti kako bi propustili instruktora da im
priđe. Rekao je samo, »To je bilo — novo.«
Thane se nagnuo nad svoj skuter baš kao da je potpuno
opušten: »Samo bih volio istaći, da niste rekli da pobjednik
može biti samo jedna osoba. Rekli ste da pedeset bodova ide
>prvom< koji završi. Mi smo završili prvi zajedno.«
»Traženje rupa u uputama nadređenih časnika? To je
loša navika, Kyrell.« Zapovjednik je polako zatresao glavom
u očajanju: »Ali, daleko od toga da ću kazniti letenje takve
kvalitete. Podijelili ste izazov, pa ćete podijeliti i nagradu.
Dvadeset pet bodova za kadete Ree i Kyrella.«
Ved Foslo bacio je svoju kacigu s gađenjem, ali većina
kadeta je zaklicala. Thane je uzeo Cieninu ruku i podigao je
visoko u znak pobjede. Nasmijala se od čiste sreće.
Prvi u klasi. Uspjela sam se upisati na Kraljevsku
akademiju na Coruscantu i sad sam prva u klasi! Dvadeset i
pet bodova to će osigurati. Ali, Ciena se zaustavila shvativši
da se zbog časti vjerojatno izjednačila s Thaneom.
Ispostavilo se da joj dijeljenje ne pada teško. Barem ne
s njim.
Thane je pustio da im ruke padnu — ali nije joj odmah
pustio ruku.
Ni Ciena njega nije pustila.
 PETO POGLAVLJE

NIŠTA SE NIJE PROMIJENILO sve do projekta s laserskim

topom nekoliko mjeseci poslije.
Čak su i najbolji planovi bitke dovodili vojnike u
rizične situacije i u bilo kojem su se trenutku mogli naći
odvojeni i u opasnosti, dok bi čitava eskadrila bila zauzeta ili
nekako drukčije onemogućena da pomogne. Blasteri su se
mogli oštetiti ili se iz nekog drugog razloga ne bi mogli
braniti sami od neprijateljskog broda. Ali, ako bi na brzinu
sastavili veće oružje, mogli bi nastaviti let — možda čak
dovoljno dugo da dočekaju spas i svakako dovoljno dugo da
se osvete neprijatelju. Laserski se top mogao sastaviti od
standardnih dijelova imperijalnog broda, ako se znalo kako.
Thaneu se mehaničarski rad nije sviđao, letenje i
pucanje više su mu odgovarali. Ali, bio je odlučan da savlada
i taj projekt. Zasad su se on i Ciena držali na vodećim
pozicijama, ostalo je još jedino pitanje tko će od njih na
kraju semestra završiti kao broj jedan. Ako ga Ciena
pobijedi, prvi bi joj čestitao... ali, ipak se nadao da bi ona
bila prva koja bi čestitala njemu.
»Pogledaj samo taj osmijeh«, rekao je Nash ležeći
ispod vlastitog laserskog topa u nastajanju nekoliko metara
dalje u ogromnom hangaru za popravke: »Razmišljaš o
našem slobodnom danu? Spreman da istražiš coruscantski
noćni život?«
Sa svog mjesta na klupi Thane je slegao ramenima a da
pogled nije dignuo s kacige jurišnika koju je upravo
kanibalizirao da joj izvadi bateriju: »Radim na svom topu,
baš kao što bi i ti trebao. Hajde, Nash, koncentriraj se.«
 »Kako da se koncentriram kad imamo priliku posjetiti
klubove, kantine i stotine drugih mjesta gdje ćemo napokon
moći upoznati djevojke?« pobunio se Nash: »Djevojke koje
nam nisu zabranjene kao naše kolegice kadetkinje. Djevojke
koje možeš dotaknuti. Djevojke koje možeš poljubiti.«
»Dobro, razumio sam. Ali, ja se pokušavam
koncentrirati kako bih zadržao mjesto na ljestvici. Puno se
ljudi dodatno potrudilo na ovom projektu.« Thane je
pokazao rukom po hangaru za popravke kako bi naglasio
svoje riječi.
Nekoliko je desetaka laserskih topova stajalo oko njih
zaštićeno malenim iskričavim hemisferama polja niskog
napona. Svaka je od tih mašina mogla biti popravljena na
bolji način od njegove, s više inspiracije pri korištenju raznih
rezervnih dijelova koji se mogu naći u tuđinskim svemirskim
lukama. Svaki od njih bio je konkurencija.
Nash se izvukao od svog radnog stola kako bi bolje
nabacio poražavajući pogled ka Thaneu: »Radimo već
nekoliko sati. Ne možemo razgovarati o jednom jedinom
danu prave zabave koji ćemo dobiti prije no što počne
sljedeći semestar?«
»Čini se da je tako.«
»Neki dan kad nam je Ved objašnjavao koji su klubovi
najbolji djelovao si uzbuđeno.«
»Bio sam. Mislim, još sam. Uzbuđen sam,
definitivno.«
Na te se riječi Nash uspravio i okrenuo prema Thaneu
preko reda rezervnih dijelova raširenog preko radnog stola:
»A opet, ne djeluješ baš tako uzbuđeno — barem ne što se
tiče upoznavanja djevojaka. To može značiti samo dvije
stvari. Ili te više zanimaju muškarci — u što sumnjam sudeći
prema tvojoj reakciji na onaj Vedov mastan holo...«
Prokletstvo svijetle kože ležalo je u tome što bi se na
njoj vidjelo i najnježnije crvenilo. Thane se pokušao praviti
kako još gleda u šljem jurišnika.
»... ili već postoji djevojka koja te zanima. Djevojka
koju si već upoznao.« Nash se naslonio na stol oslonivši
bradu na ruke, očiju široko otvorenih hineći lažnu nevinost:
»Bi li se ime te djevojke možda rimovalo s riječju
>hijena<?«
»Stvari nisu takve među nama«, tvrdio je Thane:
»Nikad nisu bile.«
Nashov se osmijeh pretvorio u nešto zločesto: »Ali,
čini mi se da bi mogle postati.«
Ta je tema živcirala Thanea daleko više no što je
trebala. Još nije bio siguran što misliti o tome na koji se
način njegov odnos s Cienom mijenjao i nije mu bilo drago
da Nash gura svoj dugački nos u to. Osim toga, čak i ako
Nash nije ništa loše mislio, njegov ga je insinuirajući ton
suviše podsjećao na Dalvenovo izrugivanje o tome kako
postoji samo jedna stvar koju bi mogao željeti od djevojke iz
doline.
Bilo je čisto nepoštovanje govoriti na taj način o Cieni.
Osim toga, prisiljavalo ga je da misli o stvarima koje nije
mogao ni početi mijenjati prije diplome.
»Na Jelucanu malo ozbiljnije shvaćamo te stvari od
većine«, rekao je dovoljno istinito: »Nagađanje se smatra...
nepriličnim.«
»I to od čovjeka koji je onaj holo pogledao pet puta!«
Nash se glasno nasmijao: »Osim toga, trebao bi prestati biti
Jelucan i postati građanin Imperija, sjećaš se? A nagađanje je
zabavno.«
»Moraš me sad poslušati.« Thane je spustio alat i
pogledao Nasha ravno u oči: »Ova je tema trajno zatvorena.
Nema ničeg između Ciene i mene. Mi smo samo...«
 »... dobri prijatelji«, rekla je Ciena dok je izlazila iz
dvorane za borilačke vještine bolnih mišića: »Uvijek smo
bili, uvijek ćemo biti. I to je sve.«
Jude je kimnula s odobravanjem, a onda napravila
bolnu grimasu, vjerojatno ju je glava još boljela od zadnjeg
puta kad ju je Kendy sravnila s podom: »Mudro od tebe. S
obzirom na zabranu veza između kolega kadeta, ni ti ni
Thane ne bi htjeli dovesti svoje karijere u pitanje kršenjem
tako važnog pravila.«
Kendy im se oboma nasmijala sijajući od sreće, znoja i
trijumfa: »Ja bih prekršila pravilo zbog tipa koji onako dobro
izgleda.«
Ciena je na trenutak osjetila ubod ljubomore. Uopće se
nije željela tako osjećati kad se radilo o Thaneu — a opet je
gorjela u njoj, poput žara što se odbijao ugasiti.
Ali, Kendy je već bila na drugoj temi: »Onda, što ćemo
raditi kad dobijemo slobodni dan?«
»Meni baš i nije osobito važno«, rekla je Ciena, »dok
god si priuštimo pravu hranu.«
Na imperijalnim su brodovima časnike poticali da piju
hranjive napitke umjesto konzumiranja hrane, to je bilo
učinkovitije u smislu brodskih resursa i vremena kojeg su
časnici trošili, a i medicinsko je osoblje insistiralo na tome
da su nutritivi zdraviji. Nisu bili lošeg okusa — ali
definitivno nisu bili ukusni. Menza na akademiji posluživala
je nutritive i poput većine polaznika, Ciena se odgovorno
počela navikavati na njih. Ali, imala je namjeru priuštiti si
pravu, ukusnu hranu bez krivice ako bi nastala prilika.
»Vjerujem da bismo mogli pronaći prihvatljive obroke
na svakom potencijalnom odredištu«, rekla je Jude, a onda
oklijevajući nastavila s prijedlogom: »Bi li još nekog
zanimalo posjetiti Muzej multivrsnih znanosti?«
Kendy je zajaukala, ali Ciena ju je oštro pogledala.
Njihova je treća cimerica bila blaga, strpljiva i svima na
usluzi; zaslužila je da povremeno nešto bude po njezinom:
»Možda bismo odmah ujutro mogli poći do muzeja. Ali,
popodne bih radije nešto manje« — totalno dosadno? —
»intelektualno. Ionako već tako puno učimo, znaš? Voljela
bih pokušati nešto poput, možda, ronjenja u moru.«
»Ronjenje. To.« Kendy se odmah uzbudila. Porijeklom
s tropskog svijeta Iloha, znala je plivati i prije no što je
prohodala: »Ne mogu vjerovati da je prošlo šest mjeseci
otkad sam bila u vodi! I, ne, Jude, plivanje pruga u bazenu s
valovima se ne računa.«
Jude nije ništa odgovorila dok su ulazili u lift. Već je
bila duboko zamišljena: »Ronjenje bi bilo fascinantan
izazov. Bespin je plinoviti div, što znači da nemamo ni
oceane ni jezera. Bazeni za plivanje rijedak su luksuz. Stoga
je moje iskustvo s vodom ograničeno. Prilika da proširim
svoje vještine i promatram morski živalj bilo bi iznimno
ugodno.«
Kad je dizalo stalo na njihovom katu, Ciena je morala
zatresti glavom i nasmiješiti se: »Tebi je sve znanstveni
projekt, Jude.«
»Znanost proučava čitav materijalni univerzum. Stoga
je sve zaista znanost — bilo da je vidimo ili ne.« Samo je
maleni smiješak na Judinim usnama ukazivao na to da i ona
njih malo zadirkuje.
Ciena nije spominjala što bi te noći mogli raditi. U sebi
se nadala da bi mogli proslaviti njezino prvo mjesto u klasi
na ljestvici na kraju semestra, ali činilo se nadmenim
spominjati to na glas. Jedini drugi mogući kandidat za prvo
mjesto bio je Thane — a ako on pobijedi, mislila je da će biti
sretna zbog njegovog uspjeha.
Možda čak i slaviti s njim, nazdravljajući njegovom
uspjehu. Radije bi nazdravljala samoj sebi, ali...
 »Ciena?« Kandy ju je brzo pogledala hodajući kraj nje:
»Mozak ti je na trenutak otišao u orbitu.«
»Oprosti. Mislim da mi je u glavi još mutno od onog
kako si me prebacila na treningu.« Ciena je počela
odvezivati remen s kimona dok su se vrata klizeći otvarala:
»Bi li mi mogla pokazati kako se to radi?«
»Nema šanse«, rekla je Kendy smijući se: »To je
jedina stvar u kojoj sam bolja od tebe.«
Sljedećeg je jutra bila inspekcija laserskih topova.
Ciena je stajala u stavu mirno ispred svog topa, kojeg
je savršeno sastavila. Potrudila se koristiti najnezgrapnije
moguće odbačene dijelove kako bi instruktori vidjeli kako ga
je u stanju sastaviti čak i u najtežim uvjetima. Neki joj je
instinkt govorio da se Thane možda neće tako naprezati da
samom sebi oteža posao. Kad bi mu samo negdje mogla
uzeti prednost, to bi bilo to.
Zapovjednik Harn hodao je pored reda laserskih
topova, pored svakog kadeta u stavu mirno. Iako je hangar za
popravke po svojoj prirodi bio mjesto za težak rad u kojem
se nije bila rijetkost i zaprljati, sivi su gumirani pod i zidovi
ostali bez jedne mrlje ulja za podmazivanje ili paljevine.
Imperijalna je disciplina zahtijevala savršenu čistoću,
brisanje tragova za svakim obavljenim zadatkom u što
kraćem roku. Samo je laserski top kadeta Windridera na sebi
imao nešto mrlja — po običaju.
Harn je kimnuo s odobravanjem kad je Kendy
uključila svoj top. Otvorio je kontrolnu ploču i još jednom
kimnuo zadovoljan njezinim izborom novih dijelova. Nije se
nasmijao, ni tad ni tokom sljedećih nekoliko pregleda —
iako su ga čuli da mrmlja, »Inovativno«, kad je bio pored
Vedovog topa. Ved se tako arogantno nasmijao da je Cieni
došlo da zajauče.
 Čekala je svoj red, okrenula stroj i gledala dok je Harn
pratio razinu učinkovitosti i ukupnu snagu. Iako ništa nije
rekao, oči su im se susrele kao da je ponovo procjenjuje — i
to dobro. Impresionirala ga je. Nekako je uspjela zadržati
ozbiljno lice, čak i kad je Kendy usnama oblikovala bravo,
preko zapovjednikovog ramena.
Kad je Harn pregledavao Thaneov top i posegnuo za
gumbom za uključivanje, Cieni je zastao dah...
... ali laserski se top nije uključio.
Uopće.
Boja se izgubila s Thaneovog lica. Ni Ciena se nije baš
dobro osjećala. Željela ga je pobijediti, ali ne i vidjeti ga
potpuno poraženog.
Kako je to moguće? Pomislila je još čvršće stežući
vlastite ruke iza leđa. Thane nije instinktivni mehaničar, ali
puno je radio i detaljan je i sigurno je desetak puta provjerio
svoj top. Ovo nije moguće.
»Ovo nije tipično za tebe, Kyrell«, rekao je Harn
bilježeći nešto na tabletu kojeg je nosio u jednoj ruci: »Da
vidimo gdje si pogriješio.«
Harn je otvorio kontrolnu ploču Thaneovog laserskog
topa i smrznuo se dok su mu oštre crte lica još više otvrdnule
u nezadovoljstvo, čak i ljutnju.
Što god da je bilo, i Thane je to vidio i na glas opsovao
— točno tamo, stojeći u stavu mirno, točno pred
zapovjednikom. Nekoliko je ljudi glasno udahnulo u
iznenađenju.
Ali, Harn nije ni opomenuo Thanea. Umjesto toga,
rukom ih je sve otpustio. Kadeti su nagrnuli, zaklanjajući
Cienin pogled, ali uspjela se probiti sve dok nije vidjela u
otvorenu ploču Thaneovog topa i shvatila zašto su svi počeli
mrmljati i sumnjičavo se ogledavati.
Žice su bile prerezane. Ravno, čisto — po tragovima je
bilo jasno da se ne radi o krivim spojevima ili nesretnom
slučaju. Netko je to namjerno učinio.
Sabotaža. Konkurencija je na akademiji često bila
oštra, ali dosad se barem činilo da su svi igrali pošteno. Neka
je jeza prošla Cieninom kičmom kad je na to pomislila. Kako
bi bilo tko, a najmanje imperijalni kadet, mogao biti tako
lišen časti? Bila je gotovo jednako uvrijeđena na tu pomisao,
koliko joj je bilo žao Thanea.
»Brzo ćemo ovo riješiti«, obećao je Harn, glasa oštrog
i hladnog poput ledene oštrice: »Tkogod da je pomislio da će
poboljšati svoj položaj na ljestvici ovakvim ispadom, gorko
će požaliti.« Otišao je do glavne ploče pored vrata, utisnuo
ruku u njega i rekao, »Koliko je kadeta imalo pristup ovoj
prostoriji, sami, između posjeta kadeta Kyrella i ove
inspekcije?«
Ravan monotoni sintetizirani glas je odgovorio,
»Jedan.« »A tko je to bio?« zalajao je Harn.
»El-pe-osam-osam-osam.«
Ciena nije dobro čula što je kompjuter odgovorio.
Sigurno je u tome bila stvar.
Ali, onda je kompjuter nastavio, završavajući svoj
odgovor: »Kadetkinja Ciena Ree.«
»Nikad ne bih tako nešto napravila«, klela se Ciena u
uredu zapovjednika Deenlarka, dok je stajala u stavu mirno
ispred njegovog dugačkog stola od opsidiana: »Nikome, ali
osobito ne Thaneu.«
»A zašto ne? On je bio tvoja jedina konkurencija za
prvo mjesto u klasi, točno?«
»Ali — on je moj prijatelj.«
»Prijateljstva rijetko prežive ambiciju.«
Cienin se želudac tako naglo stisnuo da se morala
boriti sa sobom da ne povrati po podu. Noćna ju je mora
čitavu progutala. Ne samo da je vidjela Thaneovo lice
šokirano nevjericom, ne samo da ju je čitava klasa bijesno
promatrala dok su je u žurbi izvodili iz hangara za popravke,
ali također i zato — i to joj je bilo najgore — što joj je čast
bila ukaljana i nije znala hoće li se ikad moći spasiti.
Što će biti ako me izbace s akademije? Misli su joj
divlje jurcale dok je držala kruti stav i davala sve od sebe da
djeluje smireno. Nikad neću postati imperijalna ćasnica.
Možda bih se još negdje mogla zaposliti kao pilot, ali ne bih
se mogla vratiti kući na Jelucan, nikada. Moji me roditelji ne
bi smjeli niti pustiti u kuću a da nam svi ostali ne okrenu
leđa.
Ne. Nije to mogla učiniti svojoj majci i ocu. Ako je
izbace, Ciena će morati otputovati na neki potpuno nepoznati
planet i početi sve iz početka, sasvim sama.
Otvorila su se vrata Deenlarkovog ureda i zapovjednik
je zalajao, »Još rješavam ovu situaciju.«
»Da, gospodine.« Harn je brzo zauzeo stav mirno:
»Ali, javila se još jedna kadetkinja s relevantnom
informacijom.«
Mješavina užasa i nade prošla je kroz Cienu i ostavila
je u nemogućnosti da se oglasi, čak i kad je Jude prošla kroz
vrata držeći tablet u ruci. Kad je zapovjednik Deenlark
mahnuo rukom da počne, Jude je progovorila mirno i
uravnoteženo kao da čita listu strojnih dijelova: »Gospodine.
Kadetkinja Jude Edivon s Bespina, Te-I-osam-nula-tri.
Detaljan pregled postavaka otkriva da je u vrijeme kad je
kadetkinja Ree navodno ušla u hangar za popravke kako bi
pokvarila stroj kadeta Kyrella, ona zapravo bila sa mnom i
drugom cimericom, kadetkinjom Idele, u našoj sobi. Izvukla
sam podatke iz dnevnika koji je pokazuju kako napušta
dvoranu za borilačke vještine, ulazi u dizalo i potom u našu
sobu, a ne postoje korelirani podaci da je napustila
prostoriju.«
Cieni se učinilo da će se onesvijestiti od olakšanja, ali
Deenlark se i dalje mrštio: »I tim se podacima može
manipulirati, kadetkinjo Edivon.«
Jude je kimnula: »Mišljenja sam da netko nije samo
sabotirao stroj kadeta Kyrella, nego i kompjuter hangara za
popravke kako bi izgledalo kao da je kadetkinja Ree
odgovorna za nastalu štetu. Ukratko, gospodine, vjerujem da
joj je namješteno.«
»Tvoja su vjerovanja bez dokaza beznačajna,
kadetkinjo Edivon«, rekao je zapovjednik. Ciena se nije
usuđivala nadati da bi je mogle osloboditi samo Judina i
Kendyna svjedočanstva. Kad bi to bio slučaj, ne bi li
zapovjednik to već spomenuo?
»Gospodine — oklijevam imenovati osobu za koju se
čini da je počinila ovu sabotažu, jer, dok su podaci jasni, ne
nude apsolutni dokaz.« Judini su se prsti stisnuli oko tableta,
kao da se bojala da bi joj netko mogao ukrasti informaciju.
Zašto ne govoriš sve što znaš? Ciena je poželjela
povikati. Tko mi je ovo učinio?
Zapovjednik Deenlark je ustao, a bio je dovoljno visok
da se nadvije nad sve njih uključivši i vilovitu Jude: »Iznesi
svoje nalaze.«
Jude je apologetski pogledala Cienu: »Gospodine, čini
se da je osoba odgovorna za namještanje kadetkinji Ree...
sam kadet Thane Kyrell.«
Ne. Ciena je odbila u to vjerovati. Morao je postojati
neki drugi odgovor, Jude je sigurno pogrešno protumačila
podatke.
Ali, nitko nije bio bolji u kompjuterskoj forenzici od
Jude. Thane joj je bio jedina konkurencija, dok su mu
mehanički popravci bili jedina slaba strana. Ako nije dobro
odradio projekt i bojao se da će pasti — mogao je sam
prerezati žice vlastitog stroja kako bi prikrio da ga ne može
sastaviti. Optužujući Cienu za sabotažu, ne samo da bi
izbjegao lošu ocjenu iz projekta, nego bi je povukao tako
daleko da nikad ne bi mogla postati najbolja u klasi.
Ali, ovdje se ne radi samo o mjestu na ljestvici. Zbog
ovog bi me mogli izbaciti! Thane mi to nikad ne bi učinio.
A opet, Jude je stajala ondje s dokazom koji je svijetlio
na tabletu u njezinoj ruci.
 ŠESTO POGLAVLJE

»ŠTO JE ZAPOVJEDNIK REKAO?« Nash je pitao Thanea.

»Samo da dođem u njegov ured.« Thane je ponovo
zakopčao jaknu uniforme spremajući se za sastanak.
»Misliš li da će ti ponuditi još jednu priliku za laserski
top?« Ved je ležao na svom ležaju ulažući minimalni trud da
ostavi dojam kao da ga zabrinjava sve što se dogodilo s
Thaneovim mjestom na ljestvici.
U tom je trenutku Thaneu mjesto na ljestvici bilo još
manje važno nego Vedu: »Mislim da će mi reći što se zaista
dogodilo.«
Nash je podigao obrvu: »Još misliš da ti nije Ciena
pokvarila stroj? Čak ni nakon dokaza?«
»To ne liči na nju«, Thane je kratko rekao hodajući
prema vratima.
Nije bio 100 posto siguran da je Ciena bila nevina u
ovome — podaci su ukazivali na nju i Thane je morao
priznati da je bilo teško falsificirati podatke s akademijinih
kompjutera. Ipak, bio je gotovo 95 posto uvjeren da nije
kriva. Ne samo da joj je Thane vjerovao, nego je i razumio
kakva je kao osoba i od kuda je došla. Naravno, puno bi
kadeta varalo da popravi svoje bodove. Ali Ciena, djevojka
iz dolina Jelucana, umrla bi prije no što bi učinila išta tako
nečasnog. Sasvim sigurno nikog ne bi izdala, najmanje
njega. Previše su jedno drugome značili za tako nešto.
Ipak, osjećao je onih pet posto nesigurnosti, a nikad
ranije nije sumnjao u nju, čak niti na sekundu.
Kad je Thane ušao u ured zapovjednika Deenlarka
iznenadio se ugledavši ondje Cienu u stavu mirno. U početku
mu je bilo drago — dobro, sad ćemo sve izgladiti i poći dalje
— a onda je shvatio da ga nije ni pogledala u oči. Je li to bila
disciplina ili zbog osjećaja krivice?
»Kadet Kyrell. Kadetkinja Ree. Pred nama je prava
zagonetka.« Zapovjednik ni u jednom trenutku nije ustao iz
stolca dok ih je proučavao kako stoje jedno pored drugog,
napeti i uspravni: »Prvi niz podataka govori nam da je
kadetkinja Ree jedina mogla počiniti sabotažu otkrivenu
danas. No, drugi niz podataka ukazuje na to da je sam kadet
Kyrell pokvario vlastiti laserski top i namjestio da kadetkinja
Ree bude optužena.«
Thane nije znao da se može osjetiti kad ti sva krv
napusti lice. Kao da je odjednom otupio od hladnoće:
»Gospodine! Apsolutno nisam — niti bih nikad...«
»Poštedi me svojih prosvjeda, kadete Kyrell.« U tom
se trenu činilo kao da Deenlark u vezi čitave stvari osjeća
samo dosadu: »Konzultirao sam se sa stručnjacima, koji su
me obavijestili da su se oba niza podataka mogla falsificirati.
Jedno je od vas pokušalo sabotirati ono drugo i pritom
prikriti vlastite tragove — ne dovoljno da se do kraja sakrije,
ali dovoljno da nikad ne budemo sigurni tko je od vas dvoje
odgovoran, a tko nevin. Stoga nemamo drugog izbora nego
vas oboje kazniti.«
Iako je bio dobar pilot, Thane je povremeno »razbio«
pokoji simulator leta. Dok su mu ekrani prikazivali prizore
plamena i vrtoglavo približavanje planetarne površine koja
bi ga razbila na atome, pitao se kakav bi to bio osjećaj da se
razbije i izgori u pravom životu.
Vjerojatno bi to bilo nešto poput ovog.
Zapovjednik Deenlark blijedo se nasmiješio: »Oboje
ste pali na zadatku sastavljanja laserskog topa. To će se
ogledati na vašem mjestu na ljestvici.«
Njihov je položaj na ljestvici bio dovoljno visoko da ga
čak ni neuspjeh ovih proporcija ne bi spustio ispod drugog
kvartila. Ipak, boljelo je.
»Inače«, nastavio je zapovjednik, »prekršaj koda časti
povukao bi disciplinarna saslušanja i mogućnost izbacivanja
s akademije. No, kako se ne možemo približiti istini, ne bi
imalo smisla. Iako sam vas oboje kaznio, nisam voljan
izbaciti dva nadarena pilota na osnovu ovako nejasnih
podataka. Oboje ćete nastaviti kao kadeti. Ali, budite
uvjereni — ukoliko se ikakav sličan incident dogodi tijekom
vašeg vremena na akademiji, uključujući jedno ili vas oboje,
uslijedit će trenutno i trajno isključenje. Jeste li razumjeli?«
»Da, gospodine«, Thane i Ciena odgovorili su uglas.
Glas joj je zvučao jednako prazno kao i njegov.
U tišini su izašli iz Deenlarkovog ureda. Odatle — s
jednog od gornjih katova — pružao se pogled kroz zeleno
zatamnjene prozore na ono što se činilo kao gotovo pola
Coruscanta. U blizini je bilo nekoliko klupa i stolica za
mlađe časnike, polaznike i posjetitelje, tako da kad bi vidjeli
kako se grad pruža pod njima, odmah bi spoznali
zapovjednikovu moć. No, večeras nikog nije bilo, Thane i
Ciena bili su sami.
Kao da su to unaprijed uvježbavali, oboje su prišli
prozorima prije nego što će se okrenuti jedno dugome. Kad
su im se oči srele, izdahnula je u najdubljem olakšanju: »Nisi
to učinio.«
»Nisi ni ti.« Trebao je to od početka znati. Nasmijali su
se jedno drugome obnovljene vjere — ali problem nije bio
riješen. Thane se naslonio na jedan od metalnih stupova
između prozora: »Onda, tko je to, dovraga, bio?«
Ciena se namrštila: »Netko tko je želio najbolje ocjene
na projektu. Vjerojatno ona zmija Ved Foslo.«
»Nisam u to siguran. Ved je dobar s mehaničkim
zadacima, ušao bi u gornji ešalon bez varanja. Čemu onda?
Osim toga, on se doslovno drži pravila, čak i kad mu ne idu
na ruku.«
»Onda tko bi nam oboma namjestio i pokušao nas
okrenuti jednog protiv drugog?« Lice joj je odavalo koliko je
pogođena: »Sabotiranja topa i podataka nije samo bilo
spletkarenje da bi se napredovalo u poretku. Netko nas je
zaista želio povrijediti.«
Kome su se u svojoj klasi oboje zamjerili? Nitko ih
osobno nije mrzio — barem koliko je Thane znao, što možda
nije bilo dovoljno: »Mora da se to dogodilo, jer smo oboje
pri vrhu u klasi.«
Ciena je uzdahnula: »Misliš, bili smo. Sad smo pali sve
do...«
»Samo zasad.« Shvatio je da je stisnuo šake: »Moramo
otkriti tko nam je ovo stvarno napravio. Jednom kad
prijavimo pravog krivca, vratit će nam naša mjesta na
ljestvici i izbaciti gada.«
»Nitko tko bi ovako nešto učinio ne zaslužuje biti
imperijalni časnik«, složila se dižući bradu: »Imaš pravo.
Saznat ćemo istinu i natjerati krivca da plati.«
Thane je kimnuo. Brodovi i skuteri jurcali su vani kroz
maglovit zalazak iznad grada: »Dobro, kako ćemo početi?«
Jude im je pristala pomoći, iako ih je upozorila dok su
poslije sjedili za jednom od rezervnih podatkovnih stanica:
»Moje su ranije analize pogrešno optužile Thanea. Stoga
moje vještine treba dovoditi u pitanje.«
»Nemoj tako.« Ciena je stavila jednu ruku na
prijateljičino rame: »Našla si pogrešno rješenje, jer ti je
netko namjestio da ga nađeš. Sad kad znaš da moraš dublje
tragati, kladim se da ćeš naći odgovor u trenu. Slažeš li se,
Thane?« Pogledala ga je i on je kimnuo, baš kao da i nije
sam imao istu primjedbu o Judinim sposobnostima dok su
stajali ispred zapovjednikova ureda kad mu je Ciena
predložila da pokušaju s njom.
Ali, ona je vjerovala u svoju prijateljicu. Ako su mislili
otkriti istinu, Jude im je bila najbolji vodič.
Nitko nije govorio dok je Jude nekoliko minuta radila
na svom terminalu. Nitko se nije ni pomaknuo. Jedini zvuk u
golemoj prostoriji za analizu podataka bilo je tiho tipkanje
Judinih prstiju po komandama, jedino je svjetlo dolazilo s
desetaka blijedoplavih ekrana, praznih u ovaj kasni sat.
Ciena je bacila pogled na Thanea i otkrila da je on već neko
vrijeme gleda. Kad su im se oči srele, posramljeno je
okrenuo glavu.
Iz nekog su joj se razloga obrazi zažarili.
Odlučno se fokusirala na to da otkrije tko bi mogao biti
mogući počinitelj. Bilo tko je mogao poželjeti da ih spusti na
ljestvici. Ali, planirati svađu između njih dvoje — to je
mogao samo netko tko im je želio nanijeti bol.
Ipak, ispali smo pametniji. Srce joj se napelo od
ponosa i nekih drugih emocija koje je malo teže
prepoznavala dok je ponovo bacila pogled na Thanea. Trebat
će više od toga da nas razjedine.
»Hmmm.« Namrštila se Jude, mrdajući svojim dugim
pjegavim nosom: »Putovi koje je saboter odabrao vrte se u
krug. Našla sam podatke o Thaneu i — čini se kao da su
htjeli ukazati da je neki viši časnik ovdje na akademiji
odgovoran.«
Ciena je morala odmahnuti glavom: »Laž na laž na laž.
Kad otkrijem tko je ovo napravio, pitat ću zašto su čak i
pomislili da bi mogli smjestiti nekome od instruktora i
izvući se s time.«
»Ne radi se o instruktoru. To je netko iz Odjela za
studentske rezultate«, pojasnila je Jude.
Što onda? Instruktor, administrativni časnik, bilo tko
— još uvijek je to bio glup potez. Ali, Thane se odjednom
uspravio u stolici, a na licu mu se vidjelo da je nešto shvatio:
»Znate li vi uopće što rade u Odjelu za studentske
rezultate?«
Ciena čak nikad nije ni čula za taj odjel. Jude je
odgovorila, »Nadziru rezultate studenata i predlažu metode
koje bi instruktori mogli koristiti kako bi se maksimizirao
napredak.« Onda je uz slijeganje ramenima dodala, »Ali,
nemam pojma kako to u stvari rade.«
»Očigledno to rade tako da se poigravaju s nama!«
Thane se odgurnuo od podatkovnog terminala, ljut kao što ga
Ciena još nikad nije vidjela.
Netko je trebao ostati hladne glave: »Thane«, rekla je,
»razmisli o tome što govoriš. Zašto bi nas itko od
zaposlenika akademije želio vidjeti razjedinjene?«
»Zato što ne žele da dvoje kadeta s nekog zabačenog
planeta pobijede sva ova vojna derišta. Zato što im je general
Foslo ili admiral Jasten ili netko takav rekao da nas bace
kako bi njihov klinac mogao biti broj jedan.« Thane je
skočio na noge mračnog izraza na licu.
Iako je mogla razumjeti zašto je Thane bio na rubu,
malo ju je i živcirao: »Zašto to vidiš kao nekakvu teoriju
zavjere?«
Jude, koja je dotad u tišini sjedila za terminalom,
napokon se oglasila: »To u stvari i jest teorija zavjere na neki
način. Pitanje je samo koga bi trebalo privesti odgovornosti.«
»Nitko ne bi bio tako glup da namješta nekom
službeniku akademije«, Thane je nastavio priču: »U svakom
slučaju nitko dovoljno pametan da sve ovo isprogramira. Što
znači da je to morao napraviti netko iz Odjela za studentske
rezultate.«
»Ne misliš to ozbiljno.« U njoj se počeo nakupljati
hladan strah, Thane je naginjao preko ruba razumljivog
gnjeva u opasan teritorij. Dovoditi u pitanje metode kojima
se akademija koristila nikad nije bila dobra ideja.
»Da, mislim ozbiljno. Netko je uzeo mito ili tako
nešto. Što misliš koliko kredita košta da svom djetetu kupiš
mjesto na ljestvici? Koliki god da je taj iznos, toliko
akademija procjenjuje našu vrijednost.«
»Shvaćaš da govoriš o kriminalnoj djelatnosti, točno?«
uzvratila je Ciena.
Thane joj nije ostao dužan, »Zašto, planiraš me
prijaviti?«
Jude je sve to vrijeme vrlo mirno sjedila za terminalom
dok su joj oči skakale s jednog k drugome dok su se svađali.
Ciena je znala da bi se trebali stišati barem dok ne budu
sami, ali bila je previše ljuta, baš kao i Thane: »Neću te
prijaviti. Ali, trebao bi se sjetiti zbog čega smo ovdje i kome
služimo.«
»Ti misliš da je sve na akademiji i u čitavom Imperiju
savršeno!«
»A ti misliš da je svatko na poziciji autoriteta zao
poput tvog oca!«
Thaneove su se oči raširile i znala je da ga je
povrijedila. Zakoračio je prema njoj: »Da mi nikad više nisi
spominjala mog oca. To te se ne tiče. Jasno?«
Nikad joj još nije rekao da je se nešto iz njegovog
života ne tiče. Sve su znali jedno o drugome, među njima
nije bilo nikakvih tajni. Sad je Thane podigao barijeru koja
ranije nije postojala, poput zida od kamena i Cieni se činilo
kao da se upravo zaletjela u njega punom brzinom.
»Jasno ti je da ih trebamo suočiti s ovime«, nastavio je
očigledno tako ljut da je sišao s pameti.
»Želiš optužiti službenike akademije za nepoštenje?«
»Da! Želim da priznaju što su učinili i vrate sve na
staro! To nam je jedina šansa da povratimo mjesta na
ljestvici...«
»Neće nam vratiti mjesta nakon nečeg ovakvog!
Izbacili bi nas tako brzo da ne bismo stigli niti spakirati
stvari.«
»Ne želiš ni pokušati? Radije bi se izvrnula na leđa u
porazu nego priznala da bi tvoji dragocjeni učitelji mogli
napraviti nešto krivo?«
Cieni je došlo da ga prodrma: »Time bi samo pogoršali
stvari, Thane.«
»Znači, očekuješ da ništa ne poduzmem. Da samo
prihvatim kako je čitav moj prvi semestar ovdje na akademiji
običan gubitak.«
Kao da bi sve što su naučili, napravili i vidjeli bilo
bačeno samo zbog glupe ljestvice. Bijesno mu je odgovorila,
»Da, to očekujem! Moraš to pustiti, naučiti se nositi s time i
napokon odrasti.«
Zurio je u nju otvorenih usta dok mu se u očima caklilo
nepoštovanje, a onda je rekao, »Nikad te nisam smatrao
kukavicom.«
To ju je zaboljelo: »A ja tebe nikad nisam smatrala
nevrijednim imperijalne službe. Sada se već pitam.«
»Poštedi me svojih analiza, dobro? Završili smo
ovdje.«
S tim se riječima okrenuo i otišao. Ciena ga se
istovremeno željela i riješiti i ne dopustiti mu da ostavi stvari
ovako. Zato ga je pozvala i rekla, »Ne želiš li vidjeti što je
Jude još uspjela pronaći?«
»Ništa više neće pronaći. Dobili smo odgovor. Samo
što si ti suviše naivna da u to povjeruješ.« Thaneov je glas
bio prepun prijezira. Gadno ju je pogodio. Ništa više nije
rekla dok je izlazio.
Imala je osjećaj kao da je bomba detonirala. Ciena je
osjećala da je ovaj incident bio tek okidač — da se neka
dramatična promjena već dulje vrijeme među njima trebala
odigrati. Ali, nije mogla ni sanjati da bi mogla dovesti do
ovako ružnog sukoba. U njihovom se prijateljstvu otvorio
ponor, a Thane je stajao na drugoj strani.
Više nije vjerovala da je volio Imperij koliko i ona;
nije više imala povjerenja da je razumije i podržava.
Nekako je znala da ništa među njima nikad više neće
biti isto.
»No.« Judin je glas bio nekako čudan: »Dakle.
Nastavila sam potragu, ali čini se da se trag zaustavlja na
Odjelu za studentske rezultate. To ne znači da su oni krivi —
ured je možda samo bio pogodan za preusmjeravanje
originalne sabotaže podataka. I, naravno, ostatak podataka iz
hangara za popravke je izbrisan. Bojim se da moja potraga
ovdje završava.«
Ciena je kimnula. Podatkovni su se terminali ispred nje
zamaglili i ona je rukom obrisala vrele suze.
Jude je nastavila: »Trebali bismo se koncentrirati na to
da ti popravimo mjesto na ljestvici u budućnosti, tako da
nadoknadiš ovaj udarac...« odjednom je ustala, manje
ukočena nego što je ikad ranije bila i čvrsto zagrlila Cienu.
Tad je napokon bilo prihvatljivo da se rasplače.
 SEDMO POGLAVLJE

KADETIMA NA AKADEMIJI ČINILO SE kao da su sljedeće

dvije i pol godine istovremeno trajale čitavu vječnost i prošle
u hipu. Kako su testovi postajali sve zahtjevniji, letenje sve
teže i disciplina sve stroža, kreveti su se počeli prazniti. Kad
bi stajali u stroju, formacija je s vremenom postajala sve
manja i manja. Hodnici su se činili manje napučeni kako je
sve više polaznika padalo ili jednostavno odustajalo.
I Thane Kyrell i Ciena Ree bili su suviše ogrubjeli da
si to dopuste. Oboje su još stremili ka vrhu klase na svakom
semestru — što je značilo da su se neprestance sudarali na
tom putu.
Na satu Klasične kulture Središnjice: »Tko mi od vas
može reći koja je najpoznatija opera kompozitora Igerna?«
Cienina je ruka poletjela i kad joj je profesor kimnuo,
odgovorila je, »Kalež i oltar.«
»Vrlo dobro, kadetkinjo Ree. A možeš li mi reći o
kojim temama se u operi radi?«
Ups. Mogla je otpjevati nekoliko melodija iz Kaleža i
oltara, ali nije baš uživala u operama. Zbog toga je teško
povezivala muziku sa zapletom.
Nakon tek trenutka pauze, profesor se okrenuo:
»Učimo napamet, kadetkinjo Ree? Nažalost. Zna li netko
drugi?«
Zvuk Thaneovog glasa iza nje proburazio ju je poput
noža između lopatica. Rekao je: »U operi se radi o moralu
samožrtvovanja i potiskivanju žudnji.«
»Odlično, kadete Kyrell.«
Ciena je mogla osjetiti Thaneov samodopadni osmijeh
kako joj prži leđa. Stisnula je zube i odlučila slušati opere
svake noći sve do sljedećeg testa iz Kulture. Kendy i Jude će
se morati pomiriti s time.
Na satu Operacija letjelicama na razini razarača: »Svi
su pokušaji propali«, intonirao je profesor s makete
kapetanske stolice u simulatoru zvjezdanog razarača:
»Neprijatelj se ukrcao na naš brod, bitke divljaju na svim
nivoima i ne smijemo dopustiti neprijatelju da preuzme
kontrolu nad brodom. Stoga moramo pokrenuti
samouništenje. Koju od tri metode samouništenja biste
izabrali?«
Thane se zakrenuo u svojoj stolici ispred konzole:
»Trebali bismo pokrenuti automatsko samouništenje,
koristeći se šiframa danim trima najvišim časnicima.
Automatika nam daje najdulje vrijeme detonacije, što znači
da bi više naših vojnika moglo stići do kapsula za
spašavanje.«
Profesor je isprepleo prste ispred sebe: »Zanimljiv
izbor. Vidi li itko problem u ideji kadeta Kyrella?«
Ciena je podigla glavu od ekrana: »Da, gospodine.
Ako je neprijatelj već tako duboko infiltrirao brod, nema
garancije da bi tri najviša časnika zajedno bila na mostu, ili
čak živi. Također, dodatno vrijeme detonacije samo bi
povećalo šanse i neprijatelju da pobjegne.«
»Vrlo dobro, kadetkinjo Ree. Što bi ti predložila
umjesto toga?«
»Svakako ne metodu jezgre, jer bi ona zahtijevala da
imamo pristup strojarnici — što nam opet ne bi bilo
zajamčeno tokom borbi unutar broda. Umjesto toga, trebali
bismo primijeniti metodu kapetanove riječi. Kapetan svima
izda signal da napuste brod, zatvori se na most s posebnom
zaporkom ili frazom koju samo on zna i ostane unutra kako
bi pucao na neprijateljske brodove i pokrivao kapsule za
spašavanje svoje posade. Nakon toga usmjeri brod u najbliži
planetarni objekt, zvijezdu ili singularitet.« Ciena je podigla
bradu u loše prikrivenom ponosu.
»To znači da kapetan pogiba zajedno s brodom«, rekao
je instruktor.
»Da, sir«, odvratila je Ciena: »Ali svi imperijalni
časnici trebaju biti spremni žrtvovati život kako bi izvršili
dužnost.«
»Odlično, kadetkinjo Ree.« Instruktor joj se nasmijao.
Taj se stari gmizavac nikad nikome nije smiješio: »Tvoj je
odgovor idealan u taktičkom smislu — baš kao i u
moralnom.«
Thane je rukama stisnuo rub kontrolne ploče kako bi
samog sebe zaustavio da napravi gestu na većini svjetova
prepoznatu kao vrlo nepristojnu.
Moral. Što je to moralno u tome da samog sebe
razneseš kad si isto tako mogao pobjeći i vratiti se poslije u
borbu? Ostatak popodneva Thane se pjenio oko tog pitanja,
čak i na samu borbu prsa-o-prsa, kad mu je bijes gonio
udarce sve dok u jednom trenu nije Veda udario zaista
prejako. Što znači da ne samo da je dobio negativnu ocjenu,
nego je morao Vedu obećati sve svoje deserte za sljedećih
tjedan dana kako bi mu se iskupio.
Thane je vrlo dobro znao da je sam kriv za to što je
pogriješio na satu borbe prsa-o-prsa. Ali, nije se mogao
riješiti osjećaja kako je to samo još jedna nevolja u koju je
upao zbog Ciene.
Možda je još slijepo vjerovala kako je Imperij savršeno
mjesto, i kako populacija svakog pojedinog planeta u njoj
neprestance pjeva ode obožavanja i odanosti. Ali, Thane je
znao da nije tako. Iako su službeni informacijski kanali
govorili o graditeljskim projektima, uspješnim trgovinskim
pregovorima i beskrajnom ekonomskom prosperitetu, znao
je da je to tek lažni sjaj. Imperij je gradio nove baze kako bi
utvrdio kontrolu. Njegovi su »trgovinski pregovori« uvijek
rezultirali time da Imperij dobije sve što želi pod uvjetima
koji nikako nisu odgovarali planetu s kojim su trgovali. A što
se tiče javnog mišljenja, čak su i službeni informacijski
kanali otrovno govorili o malenoj skupini terorista koji su
kovali zle zavjere i nazivali se pobunjenicima.
Thane je prema teroristima osječao samo prijezir, ali
mogao je razumjeti da se takve disidentske skupine nisu
stvarale same od sebe. Oni su bili reakcija na sve veću
kontrolu Imperija — prejaka reakcija, definitivno, ali dokaz
da nisu svi prihvaćali Imperatorovu vladavinu.
Unatoč razočaranju, Thane nije planirao napustiti
imperijalnu službu. Kako bi inače imao priliku letjeti
najboljim brodovima galaksije? Manji bi poslodavci također
mogli biti korumpirani, a posao manje siguran. U
Imperijalnoj mu je floti bila zagarantirana pristojna plaća,
pristup najboljim brodovima i redovita promaknuća. A
najbolje od svega, nikad više ne bi morao živjeti na Jelucanu.
I zato je bez zavisti primijetio da je Ciena Ree
dodijeljena Komandnom smjeru. Njegov mu je smjer —
Elitno letenje — puno bolje odgovarao. Čak mu je i bilo
drago da su on i Ciena na manje satova zajedno otkad su
podijeljeni u različite smjerove. Osjećao je olakšanje što je
neće više viđati svakog dana. Ponekad je čak i boljelo gledati
je...
Ne. Nerviralo ga je. Ljutilo. Nije boljelo.
Ili si je samo tako govorio. Thane je samo znao da od
njihove svađe oko incidenata lažne sabotaže prije dvije
godine, on i Ciena nikad više nisu uspjeli popraviti odnose.
Poniženje koje je osjetio kad mu je spomenula oca — da je
uopće pomislila da je bilo što imalo ikakve veze s njegovim
ocem — još ga boljelo i svaki puta kad bi vidio Jude Edivon.
(Jude je uvijek bila posebno ljubazna prema njemu od tog
dana, što je samo pogoršavalo stvari.) Ciena mu se prestala
povjeravati, što je također bilo nekako hladno i čudno, pitao
se je li postala tako fanatična u svojim imperijalnim
dužnostima da je njegovo nepovjerenje prema metodama
akademije doživjela kao osobnu uvredu. Koliko bi to glupo
bilo? Nije joj mogao zaboraviti niti to da je odbila dovesti u
pitanje njihove nadređene, ostavljajući njegovo mjesto na
ljestvici ozbiljno unazađenim.
Nije kao da je ju je mrzio ili tako nešto, a nije mislio
niti da ona njega mrzi. Ali, ni jedno više nije navijalo za ono
drugo u trkama, niti su si čestitali na pobjedama. Više se nisu
družili u ono malo slobodnog vremena što je akademska
stega dopuštala.
Ali, povremeno — u najmanje pogodnim trenucima —
oglasilo bi se ono što je preostalo od veze među njima.
Pepeo bi postao žar.
Jednog dana, samo nekoliko mjeseci prije diplome,
Thane je ponovo krenuo u skladište po novu uniformu, što je
radio barem jednom u semestru. Napokon je prestao rasti, što
je bilo olakšanje, jer je izvirivao kao treći najviši u klasi, tek
mrvicu ispod Nasha. No, njegovo je tijelo sad slagalo mišiće
na kosti, šireći mu prsa i ramena, što je značilo da mu trebaju
novi gornji dijelovi uniforme. Mislio je samo o tome kako
mu je uska i neudobna uniforma koju je sad nosio kad je
zakrenuo iza ugla i vidio Cienu kako stoji malo niže u
hodniku, još u svojim širokim crnim hlačicama i sivoj majici
s tjelesnog. Umjesto uobičajenog ponosnog držanja, zatekao
ju je naslonjenu na zid s jednom rukom preko lica. Čak i bez
obzira na izraz lica, Thane je shvatio da je uznemirena.
U tom se času odjednom sjetio nečeg što mu godinama
nije palo na pamet — dan kad je prvi puta sreo Cienu prije
toliko vremena. Kad su joj se drugi dječaci rugali, a ona je
stajala u onom hangaru u običnoj smeđoj haljini, Thanea je
podsjetila na jesenski list, otpao i krhak.
Naučio je on da je Ciena Ree bila sve samo ne krhka
djevojka. A opet, sad je ponovno mislio o jesenskom listu.
»Hej«, rekao je. Nakon trenutka oklijevanja, pristupio
joj je: »Jesi li dobro?«
Ciena se prestrašila i uspravila dok se pokušavala
pribrati. Nije plakala, ali Thane je mogao vidjeti sjaj
neprolivenih suza u njezinim očima: »Dobro sam«, napokon
je rekla promuklo: »Hvala.«
Provjerio si. Dobro je. Obavio si svoju dužnost.
Nestani odavde. Thane je oklijevao, na rubu da se okrene i
ode, ali onda nije mogao: »Ne izgledaš dobro.«
Ispustila je neki čudan zvuk — napola smijeh, napola
jecaj: »Glupo je.«
»Što?«
»... dobila sam holo od svojih roditelja. Muunyak je
uginuo.«
»Onaj na kojem si ponekad jahala do Tvrđave kad smo
bili mali?« Thane već godinama nije spomenuo Tvrđavu.
Ciena je kimnula: »Da. To je taj. Bio je prilično star, i
znala sam kad sam dolazila ovamo da ga vjerojatno više
neću vidjeti — ali opet.« Zakolutala je očima izrugujući se
vlastitoj emociji: »Glupo je da se ovako uzbuđujem, točno?«
»Nije glupo. Taj muunyak je bio fenomenalan.« I
Thane ga je nekoliko puta jahao. Sjećao se da je kao dijete
sjedio na širokim krznenim leđima zvijeri, ruku omotanih
oko Cienina struka dok su se oboje smijali u kombinaciji
veselja i užasa dok je muunyak spretno hodao uskim
sljemenom planine.
Nasmiješila se. Prošlo je puno vremena od kad ju je
Thane vidio da mu se iskreno nasmiješila: »Istina, bio je.«
»Da.«
 Oči su im se susrele, i za tren, bilo je kao da je zadnjih
nekoliko godina jednostavno otpalo...
Ali, onda se Cienin izraz lica zatvorio. Ukočila se i
službenije izgovorila, »Hvala na brizi. A sad me ispričaj,
moram se presvući za grupu za učenje amfibijske borbene
taktike.«
Thane je podigao ruke ispred sebe kao da je gura od
sebe: »Svakako.«
Uvijek je to činila — postala bi hladna i ponovo ga
isključila. Samom je sebi govorio da je već navikao, da mu
već odavno nije važno. A opet, čitavim putem do skladišta za
izdavanje robe, nije mogao prestati misliti na tvrđavu koju su
zajedno stvorili i kako je znao ondje sjediti i čekati svoju
jedinu pravu prijateljicu.
Uvijek je to činio — ponašao bi se pristojno taman
dovoljno dugo da Ciena zaboravi kako se izderao na nju.
Počela mu se povjeravati kao uvijek, a onda samu sebe
zaustavila sjetivši se kako ju je Thane potpuno isključio iz
svog života.
Dok je sjedila u svojoj grupi za učenje, promatrajući
holograme pravih amfibijskih invazija iz povijesti, Ciena je
razmišljala o tom čudnom, iscjepkanom susretu s Thaneom.
Poželjela je da nije bila tako hladna — ali činilo se kao da se
on svaki puta kad bi pokušala biti svoja s njim, okretao i
odlazio.
Što je učinila da je bilo tako pogrešno? On je bio taj
koji je poludio nakon glupog projekta s laserskim topom
prije dvije i pol godine, pretpostavljajući da se radi o
nekakvoj masovnoj zavjeri. On je bio taj zbog kojeg bi
završili na administrativnom saslušanju bez ikakvih dokaza
što bi im donijelo trenutno isključivanje s akademije. I
ponekad se doimao tako uvrijeđen kad bi bila bolja na
testovima ili izazovima da se Cieni činilo kao da ne može
vjerovati da ga je pobijedio netko inferiorniji. Je li bilo
moguće da je on još vidi tek kao običnu odrpanku iz doline?
Možda će on uvijek na njihovo prijateljstvo gledati kao
na čin milosrđa. Sve one vježbe letenja, sve one lekcije sa
CZ-I droidom — možda i nisu sva ta iskustva dijelili kao
prijatelji, možda su umjesto toga to bili pokloni bogatog
dječaka maloj djevojčici od koje je očekivao da ga zauzvrat
obožava.
Bilo je to pretjerano i Ciena je to znala. Ona i Thane
bili su istinski prijatelji i na neki su način to još i bili — ali
do njega ona više nije mogla doprijeti.
Voditelj njezine skupine i dalje je govorio. Ciena je
sjedila, slušajući bez da čuje, prisjećajući se kako bi ona i
Thane znali satima sjediti u Tvrđavi, dijeleći tajne i sanjajući
o zvijezdama.
Nekoliko tjedana prije diplome, zapovjednik je
obznanio da će šačica najboljih kadeta prisustvovati prijemu
i balu u Imperijalnoj palači. Cieni je pomisao na to
oduzimala dah. Naravno da nije bilo velikih šansi da sam
Imperator prisustvuje skupu. Ipak, Imperijalna je palača bila
jedna od najveličanstvenijih i najelegantnijih struktura na
čitavom planetu, prije je to bio hram. Stotine starijih vojnih
časnika prisustvovat će svečanosti, kao i mnogi članovi
Imperijalnog senata. Svaki kadet pozvan na takvo okupljanje
zaradio je to ne samo svojim ocjenama, bio je to znak
povlaštenosti, neka vrsta investicije u buduće časnike.
Njihovo predstavljanje moćnim ljudima u vojnim i
političkim strukturama moglo im je promijeniti karijere.
Pa kad je Ciena vidjela svoje ime na listi, došlo joj je
da poviče od radosti. Tek je puno poslije shvatila tko će još
biti prisutan.
 »Thane Kyrell i Ved Foslo«, rekla je bacivši se na svoj
krevet: »Od svih dečki iz naše klase, baš su njih dvojica
morali biti pozvani?«
»Svaka logična analiza rezultata kandidata predložila
bi njih dvojicu kao vjerojatne kandidate.« Jude nije ni
podigla pogled sa svoje kompjutorske konzole dok su joj
prsti plesali po ekranu završavajući svoj najnoviji projekt
Dugotrajnih kompjuterskih operacija: »Njihove su pozivnice,
baš kao i naše, bile gotovo neizbježne.«
»Samo se ti naslađuj«, dodala je Kendy dobroćudno sa
svog kreveta. Ovako blizu diplome — kad su im buduće
prekomande bile zagarantirane — nad akademijom se nadvio
osjećaj spokoja. Budući da se bespoštedno natjecanje bližilo
kraju, ljudi su se mogli... ne baš opustiti, ali prestati brinuti i
gladno se okrenuti budućnosti: »Samo mi nemoj reći da ćeš
ići u uniformi.«
Ciena je oklijevala: »Ja — pa — svečane su uniforme
prigodne za sve službene prilike.«
»Da, ali nisu propisane za nevojne funkcije kao što je
bal«, žustro je dodala Jude: »Bez svake sumnje želiš nositi
svečanu uniformu, jer nemaš dovoljno kredita za
odgovarajuću civilnu odjeću.«
Ciena je zahvalila nebesima na svom tamnom tenu, jer
nitko nije mogao vidjeti da je pocrvenjela. Pokušala je
zvučati odlučno: »Uniforma će biti dobra.«
Jude je uzdahnula i napokon je pogledala: »Tvoj je
ponos inače jak motivator, ali ponekad ti smeta. Molim te,
dopusti mi da ti kupim odjeću za tu prigodu.«
»Ne mogu«, pobunila se Ciena dok su joj se sve dlake
na tijelu nakostriješile. Odrastanje u dolini naučilo ju je da se
više ponosi svojim krpama nego što su se doseljenici drugog
vala ponosili svojom svilom — čak i ako je i sama mislila da
je svila lijepa.
 Jude je dodala malo blaže, »Prijateljice smo. Ti si mi
puno pomogla tokom našeg vremena ovdje. Moja je majka
vlasnica patenata na brojnim uređajima korištenim u
tehnologiji za rudarstvo oblaka na Bespinu. Zbog toga, naše
je osobno bogatstvo više no dostatno za naše potrebe. Zašto
ti ne bih kupila haljinu?«
»Moja kultura ne dopušta...«
Jude ju je neuobičajeno prekinula: »I ja imam kulturu.
Mi cijenimo velikodušnost i ljubazno prihvaćanje poklona.«
Ciena je tražila riječi kojima bi se usprotivila, ali — to
je jednostavno bio dio Judine kulture. »Pa...«
Jude ju je pogledala s nadom.
»Nije potrebno da kupujem haljinu, ali možda bi mi
mogla pomoći da je iznajmim?«
I tako se našla na ulazu na veliki bal u jedinoj svečanoj
haljini koju je ikad nosila. Naravno da je sreću kojom je
prštala izazvala taština, ali nije si mogla pomoći. Mekana
ljubičasto-plava tkanina nježno je svjetlucala dok su kratki
ogrtač i duga suknja tekli oko nje kao nošeni nepostojećim
povjetarcem.
Mnoge su prisutne žene — i pokoji muškarac — nosili
daleko veličanstveniju odjeću, poput narukvica ili traka za
kosu bogato nakićenim draguljima, ili odjeću načinjenu od
izvezene svile ili baršuna. Ipak, Ciena je znala da izgleda
elegantno kao i bilo tko od njih. Umjesto da kosu poveže u
uobičajene čvrste pletenice, oslobodila je svoje uvojke,
lagano ih omekšavajući blagim mirisnim uljem. Kendy joj je
posudila svoje češljiće u bojama duge načinjene od školjaka
s Iloha, kako bi joj pridržavali kosu na sljepoočnicama i
jednostavne biserne naušnice. Ciena je izgledala prigodno
odjevena za tu priliku, a opet se osjećala potpuno svojom —
ne kao netko kome ovdje nije bilo mjesto, kao što bi se
osjećala u jednoj od onih veličanstvenih, kompliciranih
haljina širokog oboda i pripadajućim ogrtačima.
»Evo i tebe«, rekla je Jude. Ciena se okrenula da je
pozdravi — i zabuljila se.
Budući da Jude nije spominjala svoju haljinu, Ciena je
pretpostavila da će njezin osjećaj za praktično odrediti izbor
odjeće: nešto sivo ili boje slonovače, možda, jednostavnog
kroja i prigodno za ove prilike. Umjesto toga, Jude je stajala
u uskoj narančastoj tkanini — osim na strateški izrezanim
dijelovima koji su pokazivali njezin ravni trbuh i vitka leđa.
Njezina je vojnički skraćena kosa sad stajala gelirana u
šiljke, a zlatne su joj se naušnice klatile pored dugog vrata
sve do ramena na način koji je bio, iskreno, seksi.
Dok je Ciena zurila, Jude se namrštila, djelujući
iskreno zbunjena: »Što je bilo?«
»Ja — super izgledaš.«
Jude je zasjala: »Ti isto, Ciena.«
Ušle su zajedno s ostatkom elegantne gomile u
unutarnju dvoranu, zacijelo jednu od najveličanstvenijih
javnih prostora unutar čitave Imperijalne palače. Činilo se
kao da se golemi hodnik prostire do vječnosti, s masivnim
stupovima postavljenim s obje strane. Sa stropa su visjele
blještavo crvene zastave, opterećenih rubova kako bi ostale
mirne i ne njihale se na povjetarcu. Sjajni, dobro ulašteni
droidi valjali su se noseći poslužavnike s pićem i
zalogajčićima lagano krivudajući kroz vrevu. Sam je zrak
bio namirisan pri čemu se od teška mirisa Cieni na početku
malo kašljalo. Briljantne su kristalne skulpture stajale na
podijima, mijenjajući oblik od apstrakcija do savršenih
imperijalnih simbola. Svjetla su bila usmjerena na skulpture
kako bi najjače blještale u trenutku preobrazbe.
»Ovo je nevjerojatno«, rekla je Jude: »Pomisli samo na
trud koji je za ovo bio potreban.«
»I novac«, odgovorila je Ciena. Ovo što je potrošeno
samo na ovu večer vjerojatno je moglo ponovno izgraditi
tvornicu za preradu rudače na Jelucanu...
Ali evo, opet je razmišljala kao provincijalka. Svaki je
svijet morao samog sebe izgraditi. Da, Imperij je tu bio da
pomogne i da vlada, ali na koncu, Jelucan i slični svjetovi
morali su sami sebe ojačati.
Ciena je sve to mislila reći Jude, ali tad je spazila Veda
i Thanea.
Ved je iskoristio priliku da se odjene po coruscantskoj
modi — dugi ogrtač, svilena košulja široko rezana na
prsima. A opet je Ciena mislila kako je nemoguće da itko
gleda u Veda kad je Thane stajao pored njega. On je nosio
svečanu uniformu, baš kao i barem još dvije stotine prisutnih
muškaraca, i svi su se oni doimali tako... blijedima, pored
njega. I iako je protekle dvije godine promatrala Thanea
kako postaje stariji i viši, tek ga je sad vidjela kao muškarca.
Zbunila ju je vlastita reakcija, ali ne tako kao trenutak
u kojem ju je Thane prepoznao i ona je shvatila da ga se
prizor dojmio jednakom snagom. Činilo se kao da je njegove
oči gutaju...
»Pogledaj«, šapnula je Jude povlačeći Cienu u stranu u
nečem što je bilo ili najbolji ili najgori trenutak za to: »To je
mlađa senatorica s Alderaana — Leia Organa, princeza!«
Ciena se propela na prste, željna da vidi nekog tako
slavnog. Vidjela je princezu samo na trenutak. Nosila je usku
bijelu odoru, a duga joj je kosa bila smotana u komplicirane
pletenice. Onda se gužva ljudi ponovo zatvorila oko
Senatorice Organe, sakrivajući je od njihova pogleda.
»Možeš li vjerovati?« rekla je Jude kad su se ponovo
pridružile procesiji prema dvorani.
»Ima smisla da ona bude ovdje.« Ipak se Cieni činilo
nemoguće da djevojka gotovo njezine dobi može imati
mjesto u Imperijalnom senatu, može biti tako staložena,
sofisticirana i važna.
»Mislim, čudim se da prisustvuje službenoj funkciji s
obzirom na njezin jučerašnji govor u Senatu.«
Ciena se tad sjetila: Princeza Leia je u ime svoga oca
objavila nadolazeće »misije milosrđa« na planete za koje su
Organe tvrdile da trpe negativne posljedice imperijalne
politike: »To je bilo smiješno«, promrmljala je: »Čisto
prenavljanje. Takve misije zacijelo nisu potrebne, Imperij bi
i sam pomogao ljudima. U tome i jest njegova svrha!«
Jude je kimnula u znak slaganja, ali je rekla, »Trebali
bismo biti velikodušni. Čak i ako su Organe krivo zaključile,
vjerojatno to čine iz dobrih namjera.«
Možda je i bilo tako, ali Ciena nije odoljela da zatrese
glavom na aroganciju bilo koga tko bi pomislio da zna bolje
od čitavog Imperija.
Prije no što je stigla na Coruscant, Ciena je smatrala
ples u parovima jednom od dekadencija doseljenika drugog
vala. O, i oni u dolinama su plesali, ali to su bili plesovi za
čitavu skupinu kao dio nekog ključnog rituala. Ali na
satovima Kulture svjetova Središnjice naučila je da o tome
razmišlja kao o civiliziranom običaju — čak i među
parovima, bez ijedne svrhe osim zadovoljstva. Sad je na
tome bila zahvalna, a još zahvalnija što je na tom satu
naučila korake najuobičajenijih službenih plesova. Blještavo
okupljeno mnoštvo u toj gigantskoj, bogato ukrašenoj
dvorani s pločicama i ogledalima nije je plašilo,
samopouzdano je kročila preko dvorane do svog mjesta i
čekala kojeg će joj partnera kompjuter prvo izabrati.
Naravno, to je morao biti Thane.
Stao je ispred nje, između parova što su se pomicali i
namještali oko njih, a da je nije pogledao u oči:
»Pretpostavljam da su željeli da kadeti započnu zajedno«,
kratko je komentirao.
 »I meni se čini.« Ciena je okrenula glavu,
pokušavajući gledati bilo gdje drugdje — ali ono što je
zapazila na brzinu natjeralo joj je smiješak na usne:
»Vjerovao ili ne, imali smo sreće.«
Pored njih, Ved je namršteno gledao gore prema Jude,
koja je stajala za čitavu glavu viša od njega. Jude je
pokušavala djelovati dostojanstveno, ali Ciena ju je dovoljno
poznavala da prepozna kad se bori sa smijehom.
Thane je morao vidjeti isto, jer ga je čula kad se lagano
nasmijao: »Imaš pravo.«
Onda je orkestar zasvirao uvodne taktove — kalenada,
pomislila je Ciena prepoznajući o kojem se plesu radi. Znala
je ispravnu poziciju za početak i čak je podigla ruke, ali ni to
je nije pripremilo za trenutak kad se Thaneova široka ruka
zaokružila oko njezinog struka.
Oči su im se susrele i ples je započeo.
Svih je tisuću ljudi u dvorani znalo ispravne korake,
kretali su se istovremeno, u blještavim bojama što su se
vrtjele, u promjenljivim ali ustaljenim putanjama, poput
komadića stakla u kaleidoskopu. Nitko nije učinio ni jedan
pogrešan korak. Ciena ih je zamišljala kao dragulje što se
sjaje u ležištima, čvrsto utisnuti u metal koji se od njihovog
sjaja nije ni vidio.
Thane je rekao, »Mislio sam da ples smatraš — kako si
ono rekla — razuzdanom rabotom? Rizikom? Uvodom u
grijeh?«
Istina, tako je mislila prije no što su je na satima
Kulture svjetova Središnjice naučili da ne bude tako
uskogrudna. Sad ju je samo nerviralo što ju je podsjetio na
njezine provincijske navike: »Samo sanjaj.«
To ga je nasmijalo — ali je li to bilo iz prijezira ili
iznenađenja? »Doimaš se sigurnom u sebe.«
»Sigurna sam.«
 Bilo je to koškanje, ne baš ni svađica. Ali, nešto se u
tom trenu promijenilo. Ciena nije ni shvatila dok nije
progovorila da u stvari govore o njezinoj ljepoti i
privlačnosti. To je Thaneu otvorilo priliku da bude ne samo
iritantan, već i pomalo okrutan.
Umjesto toga, samo je tiho rekao, »I trebaš biti.«
Oči su im se ponovo susrele i Ciena je postala posve
svjesna topline Thaneove ruke koja je držala njezinu,
njegovih prstiju raširenih preko njezinih leđa. Jako dugo
vremena nisu bili ovako blizu jedno drugome. Svaki je
pokret u kalendi zahtijevao da on vodi, a njezino je bilo
samo da prati, što je dodalo još jedan sloj u intimnosti
trenutka. Kitnjasto kovidanje plesača oko njih blijedjelo je
sve dok se nije doimalo da su posve sami.
Ciena je otvorila usta kako bi nešto rekla, iako još nije
znala što bi to bilo — ali tad je pjesma naglo završila. Ona i
Thane su se zaustavili u ritmu, ali ostali su stajati tako, s
rukom u ruci još nekoliko trenutaka nakon što su svi počeli
pljeskati. Tad je bilo vrijeme za promjenu partnera i Thane
se odmakao bez ijedne riječi.
Sljedećih je sat vremena Ciena nastavila igrati svoju
ulogu, smijati se i smiješiti zajedno s ostatkom gomile, ali
nije bila u stanju ponoviti baš ništa što joj je itko od njih
rekao. Nije mogla ni reći koje je plesove plesala, na koje
pjesme, niti tko su joj bili partneri. Misli su joj jurcale dok je
ponovo i ponovo prolazila u sjećanju udaljavanje koje se
dogodilo između nje i Thanea, pokušavajući to nekako
shvatiti.
Napokon, tijekom pauze, Ciena je pojurila prema
droidu poslužitelju. Posegnula je između mnogih čaša s
vinom kako bi uzela vrč s hladnom vodom. Dok ju je gutala,
začula je, »A, ovdje si.«
Ciena se nije okrenula ka Thaneu. Osjetila ga je da
stoji vrlo blizu: »Ovdje sam.«
»Slušaj, trebali smo već odavno o tome razgovarati, i
možda ovo nije vrijeme ni mjesto...«
Na te se riječi okrenula: »Misliš se ispričati?«
»Ispričati?« Thaneove su oči bljesnule plavim
plamenom: »Za što? Za to što sam se zauzeo za sebe?«
»Za to što si me odbacio!«
»Ti si ta koja je...«
Tad je netko zateturao između njih: Ved Foslo, već
potpuno pijan. Glasno se nasmijao: »Vas dvoje ste užasno
glupi.«
»Molim?« Ciena je frknula nosom dok se udaljavala
jedan korak. Ved je smrdio po corellijskom brendiju, kojeg
čak nisu ni posluživali na ovoj zabavi; zacijelo je sakrio
pljoskicu u džep ogrtača.
»Glupi. Ti. Thane. Oboje. Tako glupi.« Ved je tresao
prstom prema njima, kao da su svojevoljna djeca: »Ne
prestajete se prepirati oko onog laserskog topa. Koga je više
briga za to? Ionako ste ga oboje naopako sastavili.«
U početku njegove riječi nisu imale smisla. Onda je
razumijevanje preplavilo Cienu u gotovo vrtoglavoj navali
šoka i bijesa: »To si bio ti?«
Vedov se osmijeh samo raširio na te riječi: »Ne! Ja?
zašto bi to bio ja? Još niste shvatili, je li? Bundeve s neke
stjenčuge s ruba galaksije — naravno da nečete znati kako
akademija i Imperijalna flota stvarno funkcioniraju... »
Thane je stavio široku ruku na Vedova prsa. Iako se
moglo doimati kao da trijezan čovjek pomaže svom pijanom
prijatelju da ostane uspravan, Ciena je osjetila prikrivenu
prijetnju. Sudeči po tome kako je Vedov osmijeh izblijedio, i
on ju je osjetio. Dubokim glasom, Thane je rekao, »Zašto
nam ne bi objasnio?«
Ved je nekoliko puta zakoračio unazad, izvan
Thaneovog dohvata, prije no što je odvratio: »Pohađamo
akademiju kako bismo postali građani Imperija.
Instruktorima se ne sviđa kad kadeti s istog svijeta ostanu
bliski — to ojačava vaše veze s vlastitim svijetom.
Oslabljuje vašu predanost Imperiju.«
»Nije istina!« protestirala je Ciena, ali on nije bio
spreman slušati.
»Namjestili su vam.« Ved se ponovo nasmijao:
»Namjestili su vam kako biste se međusobno zamrzili, a vi
ste progutali mamac.«
Thaneove su se oči suzile: »Kad smo oboje izgubili
bodove na tom zadatku — ti si postao prvi u klasi. Barem
dok te Jude Edivon nije pretekla dva tjedna poslije.«
»Još misliš da sam ja to učinio? Nema šanse. Ja ne
znam tako hakirati. Čak ni Jude to ne zna. Samo instruktori
imaju takvu moć. A i da sam mislio nekome nešto
namještati, zadnji ljudi s kojima bih se petljao bio bi Odjel za
studentske rezultate. Moj mi je otac objasnio sve o njima.«
Vedov je osmijeh bio istovremeno i vodnjikav i
samodopadan: »Činjenica da su bili u mogućnosti
unaprijediti rang na ljestvici generalskom sinu? Uvjeren sam
da je to bio dodatni poticaj. Ali, učinili su to uglavnom kako
bi osigurali da se vas dvoje prestanete vješati jedno o drugo.
A vi ste jelucanski glupani reagirali točno onako kako su i
mislili da hoćete — osim što ste još i pogoršali. Vjerojatno
su vas samo mislili malo posvađati. A ne sve ovo...« Vedova
je ruka napravila nepravilan krug po zraku: »Niste se samo
naljutili. Praktički ste počeli mrziti jedno drugo.
Pretpostavljam da to vas dvoje čini savršenim kadetima
akademije. I opet.«
Činilo se kao da je izgubio interes, bacivši se ka droidu
poslužitelju kako bi zgrabio sljedeće piće. Ciena je osjećala
kao da je na nju pao sav sram kojeg je Ved trebao osjećati
govoreći im sve to.
A i zaslužila je da se posrami. Skočila je na Thanea, jer
je mislio da je akademija odgovorna - a čitavo je vrijeme
imao pravo. Akademijini su motivi donekle bili drukčiji, ali,
ipak, razumio je osnovno. A ona je dopustila da je to odvede
daleko od jedine osobe od koje nikad nije smjela odustati.
Thane nije znao odakle bi počeo: »Ciena...«
Zatresla je glavom, iako ni sama nije znala s čime se to
ne slaže: s Vedovom pričom, s krivicom akademije, s time
da Thane treba prvi govoriti, s bilo čime. Stavio joj je jednu
ruku na rame, ali ona se izmakla kao da ju je dodir zabolio.
Što joj je mogao reći ili učiniti?
A tad se, naravno, prokleti orkestar ponovo oglasio
intonacijom i Ciena je brzo otišla do svog sljedećeg mjesta u
plesu. Ni jednom se nije okrenula da pogleda Thanea.
Nije mu ostalo puno izbora nego da se pridruži, ali do
kraja bala, Thane nije mogao ni o čemu drugome razmišljati.
U jednom bi mu trenu došlo da se vrati u zgradu Akademije,
prođe svakim hodnikom na svakom katu sve dok ne pronađe
Odjel za studentske rezultate, pa pogleda sve one koji su
ondje radili u oči i gadno ih opali po njuškama. Drugi puta
mu se više sviđala ideja da negdje pronađe stroj za putovanje
vremenom kako bi se mogao vratiti i reći svome mlađem
sebi da ne bude totalni glupan. Razmišljao je čak i o tome što
je takva igra na akademiji govorila o Imperiju i načinu na
koji su se odnašali prema svojim časnicima.
Ali, više od svega, želio je nasamo razgovarati s
Cienom.
Kad je bal napokon završio, Thane se progurao kroz
gužvu tražeći Cienin crni oblak kose ili jedinstvenu plavo-
ljubičastu nijansu njezine haljine. Bilo je teško vidjeti kroz
sve one ulizice od diplomata, nasmiješene dvorjane i u crno
zavijene vojne časnike — i zašto je bilo tako neobično
prisjetiti se da je i on jedan od njih?
Prvo je spazio Jude. Bila je za glavu viša od većine
ljudi u dvorani, a i njezina se titrava narančasta oprava
isticala. Dok joj je Thane prilazio, mogao ju je čuti kako
govori: »Budući da smo večeras slobodni i za sutra nemamo
nikakvih dužnosti, ovo je idealna prilika da istražimo čuveni
noćni život u ovom dijelu Coruscanta. Uvijek su me vrlo
zanimali lokalni klubovi, osobito Zvijezda, mlađaka...«
Samo bi Jude Edivon mogla noć partijanja pretvoriti u
znanstveni eksperiment. Thane se morao nasmijati na tu
pomisao — ali onda je spazio Cienu i sve mu je ostalo
prhnulo iz uma: »Zapravo, Jude« rekao je, hvatajući priliku,
»nadao sam se da bismo Ciena i ja mogli, pa, provesti neko
vrijeme nadoknađujući propušteno.«
Jude je pogledom išla s jednog na drugog podignute
obrve.
Ciena je duboko uzdahnula: »Thane i ja bismo trebali
razgovarati. Ne ljutiš se, Jude?«
»Ni najmanje. Bit ću s ostalima.« Jude je pokazala
rukom prema skupini mladih časnika, nekoliko momaka i
par djevojaka, koji su izgledali kao da je čekaju.
Nakon što se Jude dovoljno udaljila, Thane je rekao,
»S kime od njih će otići?«
»Vjerojatno sa svima njima.« Ciena se okrenula prema
njemu, ruku sklopljenim ispred sebe u nešto što je Thane
prepoznao kao gestu tipičnu za stanovnike doline, iako nije
baš shvaćao njezin značaj. Znao je samo da je službena i
važna: »Thane, nisam vjerovala da bi Akademija mogla biti
odgovorna, proturječila sam ti oko toga i u konačnici dovela
tvoju čast u pitanje. Takav prijestup...«
»Ne. Nećeš to sad raditi. Ovo nije tvoja krivica, Ciena,
barem ne više no što je moja. Pretpostavljam da smo oboje
zajedno ispali glupi. Ali, prava krivica pripada onom
čudovištu u Odjelu za studentske rezultate koje nam je to
učinilo.«
Trepnula je, kao u šoku: »Nisu mislili da će stvari
među nama tako daleko otići. To smo si sami napravili.«
Koliko god bolno to bilo priznati, Ciena je bila u
pravu.
»Osim toga, razmisli, Thane«, nastavila je: »Vjerojatno
je general Foslo nekog podmitio da to učini i Ved sad laže
kako bi zaštitio oca.«
To... se činilo mogućim, iako Thane nije bio osobito
uvjeren. Ionako je trenutno bilo nevažno: »Kako god bilo,
imao si pravo što se ticalo suočavanja s akademijinim
instruktorima.«
Boljelo ga je priznati koliko je imao krivo, ali to mu se
saznanje šuljalo polako tokom zadnjih godina i bilo je već
krajnje vrijeme da ga prizna i Cieni i samome sebi: »Sasvim
bi nas sigurno izbacili. Nisam smio onako skočiti na tebe
zbog toga.«
»Ja sam trebala razumjeti da si uzrujan.«
Ciena je bila čvrsto odlučila da se ispriča. Thane to nije
želio slušati: »Želim reći da ni jedno od nas nije učinilo ništa
loše. Umoran sam od toga da se ljutim na tebe. Možemo li to
napokon ostaviti iza sebe?«
Ustala je, sva uspravna i službena ponovo: »Voljna
sam obnoviti naše prijateljstvo.«
Ta je tvrdnja zvučala kao da bi je trebalo pratiti neki
komplicirani ritual pomirbe kakve su imali u dolini, ali
Thane nije ni znao kako bi to trebalo izgledati niti ga je bilo
briga: »Možemo li samo — razgovarati? Daj, Ciena. Nije mi
važno tko je od nas trebao biti pametniji ili zašto je
Akademija učinila ovo ili ono. Samo želim svoju prijateljicu
nazad. Ništa mi drugo nije važno.«
 Znao je da njoj nije tako lako pustiti ono što je bilo, ali
vidio joj je i sjenu u očima kad je rekao da je želi nazad:
»Gdje ćemo početi?«
»Počet ćemo s večeras.«
Da izađu u neki noćni klub, morali bi se nadvikivati s
glasnom muzikom, a da ne spominjemo riješiti se bezbrojnih
tipova koji bi opsjedali Cienu u toj haljini. Povratak na
Akademiju nije bio dobar način da se provede slobodna noć.
Ni Thane ni Ciena nisu imali nikakvih drugih ideja o tome
što im je na raspolaganju u blizini, i radije nego da traže,
završili su sjedeći na terasi najbližoj plesnoj dvorani, na
niskoj kamenoj klupi pored fontane, satima pričajući dok su
se droidi čistači vrtjeli i zujali oko njih.
Zaista su počeli razgovarajući o samom balu, koga i
što su sve vidjeli. Thane se pohvalio, »Čak sam plesao s
princezom s Alderaana. Nash će se ugušiti kad to čuje.
Zaljubljen je u nju od devete godine.«
»Princeza Leia? Kakva je?«
»Niža čak i od tebe«, odgovorio je Thane i dobio ne
prejaki udarac u cjevanicu. Odglumio je bol dok je u
ozbiljnijem tonu nastavio: »Ne znam. Bio je to samo jedan
ples, i ona nije tome poklanjala previše pažnje. Nije bila
nepristojna, više kao da joj je nešto drugo okupiralo misli.
Pretpostavljam da netko poput nje mora imati puno toga na
pameti.«
Ciena se više otvorila kad su govorili o njihovim
budućim službama: »Počašćena sam što sam dobila
komandni smjer. Ponekad mislim kako bih jednog dana
voljela imati svoj brod i jednostavno... » zadrhtala je i to ne
samo radi dojma, Thane je primijetio kako joj se koža na
rukama naježila: »Ali, to znači da ne bih provodila puno
vremena u borbenim lovcima jednosjedima, barem ne nakon
prvih nekoliko godina.«
 »To bi bio kriminal«, rekao je Thane. Pored njih je
zlatni droid poslužitelj koristio svojih pet ruku kako bi
posisao komadiće polomljenog stakla: »Ti si fenomenalna
pilotkinja, Ciena. Uvijek bi trebala biti na nebu.«
Zaboravio je kako lukav njezin osmijeh može biti: »I
bit ću. Samo na većem brodu.«
Kad je zora napokon došla, njih su se dvoje ponovo
povjeravali jedno drugome u potpunosti. Ciena mu je
pokazala kako je u malenom zamotuljku čuvala kožnu
narukvicu koja ju je još vezala s njezinom sestrom: »Uvijek
sam se pitao«, rekao je tiho gledajući mekanu izlizanu
pletenicu: »Nije po propisima, a znam da ti nikad ne bi
prekršila pravilo — ali znao sam i da je se nikad nećeš
riješiti.«
»Ne.« Cienini su se prsti meko sklopili oko malenog
zamotuljka, grubo tkana tkanina uvjerila je Thanea da ga je
izradila od komadića krpe donesenog od kuće: »Nikad.«
Dotad se već i nebo zarumenjelo. Gužva nebeskog
prometa nimalo nije popustila ni tokom noći, ali brodovi su
ipak sad prolazili nešto češće i brže. Cienina su se gola
stopala odmarala na kamenoj klupi, njezine su šljokičaste
cipele stajale prazne na pločicama terase. Droidi poslužitelji
dali su im posljednje čaše vina prije no što će se povući u
stanice za punjenje. Thane je ispijao posljednje gutljaje i
gledao kako je Ciena zijevnula. Kako god kasno bilo — i
koliko god oboje bili umorni — još je bila lijepa.
Ništa nije mislio poduzeti po tom pitanju. Možda nikad
ni neće, budući da bi ih za nekoliko mjeseci mogli poslati u
jedinice na suprotnim stranama galaksije. Osim toga, njihovo
je pomirenje bilo suviše svježe da sad išta više traži. Poslije,
odlučio je Thane. Poslije će razmišljati o Cieni i njihovoj
budućnosti. Ova je noć bila dovoljna sama po sebi.
»Trebali bismo poći do transportera«, rekao je ustajući:
»Hajdemo.«
Kad je Ciena nazula cipele, Thane joj je ponudio ruku.
Prihvatila je dok je ustajala na noge. Umorni kakvi su bili,
očekivao je samo lagani razgovor o tome koliko će se imati
prilike naspavati. Umjesto toga, Ciena je vrlo tiho rekla,
»Tako mi je drago što si mi se vratio.«
Poslije, podsjetio je samog sebe nešto odlučnije: »I
meni.«
 OSMO POGLAVLJE

»DANAŠNJI DAN NE OZNAČAVA kraj, već početak

nečega. Sve što ste učinili tokom tri godine na Akademiji —
i, na neki način, sve što ste učinili tijekom čitavog svog
života do ovog trenutka — bilo je s jednim jedinim ciljem:
da vas pripremi kako biste postali najbolji imperijalni
časnici. Uvijek ste bili građani Imperija, ali danas postajete
njezinim dijelom na način koji ni jedan civil nikad neće moći
do kraja shvatiti. Uniforme koje sad nosite služe kao simbol
imperijalne moći, a vaša služba čini tu moć još većom.«
Cienino je srce pjevalo od ponosa dok je stajala u
špaliru kadeta — ne, novih časnika. Nosila je sivo-crnu
poručničku uniformu s novim znakovljem što je blještalo u
jarkim kockicama točno ispod ključne kosti. Jutros je primila
svoju prekomandu, i to tek nekoliko trenutaka prije početka
ceremonije. Sunce je sijalo na blijedom nebu Coruscanta,
goleme su se crvene zastave lagano njihale na povjetarcu, a
ona se osjećala kao da je budućnost prostrta ispred nje poput
baršunastog tepiha, mekog i udobnog, definirajući njezin put.
Nekoliko redova iza nje, diplomci smjera elitnog leta stajali
su odjeveni u crnu opremu pilota TIE lovaca. Thaneu se to
činilo smiješnim. Oklop je bio težak i vruć, dizajniran da bi
ga se nosilo u gornjim dijelovima atmosfere ili u svemiru, a
ne površini za sunčanog dana. A ista ona kaciga što se činila
tako nasušnom — i vrlo, vrlo opakom — dok je letio? I ona
je na tlu djelovala smiješno. Ipak, to kako ga je oklop
iznervirao nije bilo ni blizu tome koliko ga je smetala
govornikova poruka. Obraća nam se kao da nas je Imperij
upravo čitave progutao. Osim toga, nikako da završi. Bi li,
molim te, mogao začepiti da se napokon mogu presvući u
nešto drugo?
Najbolji je dio ceremonije, po njegovom mišljenju, bio
kraj kad je uspio pronaći Cienu u gužvi. Jednom kad je
skinuo kacigu, zabacila je ruke oko njega i zagrlila ga, Thane
ju je jedva mogao osjetiti, zahvaljujući oklopu na prsima, ali
ipak se nasmiješio: »Onda? Kamo su te poslali?«
»Na zvjezdani razarač. Pustošitelj.«
»Opa. To je jedan od najboljih brodova u floti.«
Thaneu je bilo drago, ali nije ga iznenadilo. Nikad nije ni
sumnjao da će daleko stići.
Cienine su oči sijale od zadovoljstva — i nade: »A ti?
kamo ti ideš?«
»Dodijeljen sam obrambenoj floti svemirske postaje.«
»Koje?«
»To je najčudniji dio — ne znam. Čini se da je postaja
potpuno nova i još >tajna<.«
»Uzbudljivo«, rekla je: »I kladim se da su dobre šanse
da će Pustošitelj posjetiti tu novu stanicu.«
»Da. Moglo bi biti.« Thane se nije mogao prestati
nadati. Da su dodijeljeni na suprotne krajeve galaksije,
morao bi se pomiriti s činjenicom da im se putovi nikad neće
susresti, barem ne u službenom kapacitetu. Ali, ona će biti na
jednom od najvažnijih bodova u floti — a on je već shvatio
da je ta nova postaja najbolje što se ikad gradilo, mjesto na
koje bi važni brodovi zasigurno pristizali — što je značilo da
bi je ubrzo mogao ponovo vidjeti. A kad ponovo budu
zajedno, ne kao kadeti ili kao djeca, nego kao kolege časnici
i odrasle osobe — što onda?
Thane nije bio siguran, ali mislio je da bi volio saznati:
»Javljaj mi se, dobro?«
»Bolje ti je da šalješ te poruke i holograme. Stalno.«
Ciena je pokušala prikazati svoje riječi u šali, ali mogao je
čuti iskrenu nadu u njezinom glasu: »A možda se čak i
vidimo kod kuće.«
»Definitivno.« Potom se brzo sagnuo i poljubio je u
obraz. Cienine su se pune usne malo rastvorile od
iznenađenja — ali i užitka. Thane je shvatio da je to već
odavno trebao učiniti. Želio joj je nešto reći, ali prave riječi
nisu dolazile. Zato se držao osnovnog: »Čestitam, poručnice
Ree.«
»Čestitam i tebi, poručniče Kyrell.« Podigla je jednu
ruku dok se okretala da ode, ali onda je bacila joj jedan dugi
pogled preko ramena prije no što će nestati u gužvi.
Thane ju je promatrao kako odlazi. Čak i u gomili
stotina studenata što su nosili varijacija iste uniforme, Ciena
je ostala drugačija i za njega nezamjenljiva s bilo kime od
njih. Tek kad je nestala s vidika, okrenuo se i otišao.
Kod kuće, pomislio je. Iako se nadao vidjeti Cienu
prije sljedećeg odsustva, sviđala mu se ideja da ponovo bude
s njom na Jelucanu. Planirao je odgoditi sve posjete obitelji
nakon diplome dok je god to moguće, po mogućnosti
zauvijek, međutim, sad se zatekao kako se želi vratiti barem
još jednom. Bilo bi drugačije kad bi on i Ciena zajedno
putovali. Možda bi čak mogli i posjetiti Tvrđavu. Špiljsko je
sklonište sigurno već bilo prepuno prašine, ali ne bi trebalo
previše truda da se ponovo uredi. Ili bi mogli otputovati
zajedno u Valentiju, baš kao što su si oduvijek obećavali, ali
nikad nisu stigli...
Nakon tri tjedna službe na Pustošitelju, Ciena se
napokon prestala osjećati kao kadet kojem tu nije mjesto i
počela se osjećati kao prava imperijalna časnica. Do
promjene je došlo prvog dana kad su je napokon bacili u
akciju protiv pobunjenika.
Uzvraćaju vatru? Gotovo da nije mogla vjerovati.
Maleni je pobunjenički brod okušao sreću sa zvjezdanim
razaračem. Bilo je to više nego nemoguće — bilo je potpuno
luđački.
A opet, nisu li svi pobunjenici bili pomalo ludi?
»Uhvatite ih«, rekao je zapovjednik mosta: »Rezerve
energije zasigurno su im već potrošene. Uvucimo ih u
pristanište i završimo s time.«
Ciena je aktivirala privlačnu traku, a potom digla
pogled s crne konzole kako bi i sama gledala scenu. Mali
bijeli oblik broda ispred njih bio je jedva nešto veći od
trunčice na zvjezdanom horizontu, patuljast u odnosu na
pustinjski planet ispod njega. Ekrani su pružali puno više
detalja, ali bilo je nečeg zadovoljavajućeg u promatranju
poraza pobunjeničkog broda svojim očima.
Nekad bi taj poraz uzela zdravo za gotovo. Pobunjenici
su bili odrpana gomila nezadovoljnika svedena na
teroristička djela, jer im je nedostajala bilo podrška javnosti
ili vojna snaga — barem su svi oni tako vjerovali sve do
nedavno kad su ih pobunjenici napali iz skrivene baze. Na
vječnu sramotu onih uljuljkanih imperijalnih časnika
odgovornih za taj debakl, pobunjenici su uspjeli pobijediti u
toj bitci. Ne samo da je Imperij morao podnijeti neshvatljiv
poraz, već su izgubili i ključne obavještajne podatke. Iako se
nije naširoko raspravljalo o pojedinostima, Ciena je shvatila
da su se planovi odnosili na onu novu, tajnu imperijalnu
svemirsku postaju.
To je zacijelo morala biti baza u koju je Thane
dodijeljen. Ako su ti pobunjenici uspjeli pobjeći, bi li se
usudili napasti postaju ugrožavajući time i Thaneov život?
Cienine su se oči suzile dok je zurila u pobunjenički
brod i mislila, stvarno ste mislili da nas možete napasti i
izvući se s time? No, pa sad znate, je li tako?
Pobunjenički brod je nastavio odašiljati proteste o
tome kako su u »diplomatskoj misiji«, ali Ciena ih je
ignorirala, baš kao i svi ostali na brodu. Sa zadovoljstvom je
gledala kako je brod nestao s prozora, pretvarajući se samo u
zelenu trepćuću točku na njezinom ekranu.
Časnik pored nje je rekao, »Lord Vader je izdao
naredbu da se uđe na Tantive IV, sir.«
Kapetan je kimnuo glavom: »Odlično. Odmah će
staviti princezu pod nadzor. Povucite se s glavnih laserskih
topova.«
Ciena je potvrdno kimnula, brzo ubacujući
zapovjednikove naredbe. Morala je prikriti šok na pomisao
da je princeza Leia sa Alderaana pobunjenica, teroristkinja i
izdajica. Ali, njezin je otac već dugo stvarao probleme u
Imperijalnom senatu, zamijenivši važnost svoje planete
vlastitom. Šteta što je kćer naslijedila njegovu bahatost.
Danas će pokazati njoj i svim ostalim pobunjenicima
da će visoku cijenu platiti svatko tko pođe na Imperij.
Jedna se od kapsula za spašavanje s Tantivea IV
lansirala, ispis je pokazivao da je u njoj četvero živih bića
koji pokušavaju pobjeći na pustinjski planet ispod njih.
Kapsulu su s lakoćom skinuli.
Što su li mislili? Pitala se Ciena dok je brzo
preusmjerivala izvještaje ekipe za ukrcaj. Kako su mogli
očekivati da će pobjeći zvjezdanom razaraču kad su već bili
zarobljeni na doku za pristajanje?
Pretpostavljam da su se previše uplašili da bi mogli
logički razmišljati. Zaslužuju sve što će ih snaći, ali ne mogu
ih kriviti što su se uplašili...
Još se jedna kapsula za spašavanje lansirala, trgajući je
iz misli. Časnik pored Ciene promrmljao je: »Evo još jedne.«
Činilo se kao da se kapetan dosađuje: »Ne pucajte.
Nema živih bića. Mora da je došlo do kratkog spoja.« Kroz
nekoliko trenutaka kapsula je postala nevidljiva nasuprot
žutom pijesku planete ispod njih.
Kratko potom Ciena je osobno dostavila kopije
podataka s tvrdih diskova pomoćnog mosta ISB časniku,
Imperijalni Sigurnosni Biro volio je nadzirati sve interakcije
s mogućim pobunjeničkim metama kako bi osigurali da
nikome ne nedostaje odanosti Imperiju bilo riječju ili djelom.
Putem je naletjela na Nasha Windridera na vratima u dizalo
do glavnog mosta. On je bio jedan od diplomaca iz njezine
klase dodijeljen Pustošitelju — i iako na akademiji nisu bili
osobito bliski, zahvaljujući onoj glupoj svađi između nje i
Thanea, poznavali su se dovoljno dobro da se sad smatraju
prijateljima. Nash je još nosio dugu kosu, iako u čvrstim
pletenicama prema propisima: »Nemoj mi reći«, lažno joj je
prošaputao kad su se vrata dizala otvorila i njih dvoje ušli
unutra: »Obavljaš sve kako bi osigurala da ne završiš na onoj
prepečenoj hrpi pijeska ispod nas.«
»Tatooine«, pravila se da ga ispravlja. Dizalo je
započelo brzi uspon, dok su im staklene ploče na vratima
prikazivale kako se na ogromnom zvjezdanom razaraču kroz
kojeg su jurili izmjenjuju razina za razinom: »Pretpostavljam
da si ti ondje pošao?«
»Ne, i hvala nebesima. Sići dolje u oklopu jurišnika je
kao da te živog ispeku.«
Dizalo će do glavnog mosta stići za nekoliko trenutaka,
pa je Ciena iskoristila priliku da kaže nešto što je trebala reći
Nashu nasamo. Počela je oprezno, »Htjela sam ti reći, da mi
je žao zbog tvoje princeze. Sigurno se osjećaš... izdano.«
Nashov je osmijeh izblijedio. Izvukao se do svoje pune
mršave visine i sklopio ruke iza leđa: »Princezu Leiu su
sigurno zaveli njezini dvorjani. Uvjeren sam da će je detaljna
istraga osloboditi svih nedjela.«
»Naravno. Trebala sam se toga i sama sjetiti.« Ciena
nije znala vjeruje li da je takvo olako rješenje vjerojatno, ali
Nash je o princezi znao više od nje. Možda je imao pravo.
Vrata dizala su se otvorila i Nash je izašao: »Vidimo se
poslije«, rekao je, okrećući se od nje i vraćajući se na svoje
mjesto. Ciena je poželjela da nije ni spominjala princezu.
Nije bila Nashova krivica ako se za jednog od senatora
njegove planete ispostavi da je izdajica. Nadala se da će
časnik unutrašnjih poslova dijeliti njezino mišljenje.
Ciena je samo jednom prije bila na glavnom mostu, na
kratkoj orijentacijskoj turi brodom dan kad je pristigla. Zato
ju je prizor još oduševljavao: nemoguće dugačak hodnik,
golemi ekrani, bezbrojni monitori što su zujali i treperili na
nižoj razini dok su stariji časnici bjesomučno radili u
podatkovnoj jami. Bio je to srce Pustošitelja, duša stroja.
Brzo je usmjerila pažnju na kapetana Ronnadama koji
je sjedio na svom mjestu u jedinstvenoj ISB uniformi s
bijelom jaknom: »Sir. Podatkovni paketi, kao što ste tražili.«
Ronnadam je preuzeo paket a da je nije ni počastio
pogledom, usredotočio se na duge linije teksta što su mu
tekle monitorom. Ciena nije mogla napustiti glavni most a da
je on ne otpusti, pa je stajala u stavu mirno, čekajući.
»Nemarni ste s protokolima, Ronnadame«, krčao je
suhi glas iza nje: »Srećom, mlada poručnica slijedi
proceduru — i bolje je odgojena.«
Ciena je zasjala kad se okrenula i prepoznala velikog
moffa Tarkina glavom i bradom — u formi holograma, kako
titra sivo-zelenim svjetlom. Pogledao je Cienu s interesom:
»Čini se da me poznajete, poručnice. Ali, ne vjerujem da
smo negdje zajedno služili. Tko ste vi?«
»Poručnica Ciena Ree, El-Pe-osam-osam-osam,
diplomac najnovije klase Kraljevske akademije i porijeklom
s Jelucana, gospodine.« Jedva čekam reći Thaneu. da sam
ponovo vidjela Tarkina!
Veliki moff pristojno je kimnuo: »Jelucan. Na Obodu,
da? Bio sam ondje kad su pristupali Imperiju.«
Odgovor se nije očekivao — ali nije bio ni zabranjen i
Ciena nije mogla odoljeti: »Tako je, sir. Toga smo se dana
sreli, odmah nakon ceremonije, kad sam bila mala
djevojčica.«
Tarkinovo ju je četvrtasto lice na trenutak proučavalo,
a onda je, na njezino čuđenje rekao, »Dvoje djece što se
šuljalo oko šatla. Jeste li vi bili jedno od njih?«
Čula je već priče o Tarkinovom oštrom pamćenju —
da nikad ne bi zaboravio uslugu ili uvredu — ali dokaz joj je
natjerao osmijeh na lice: »Da, sir. Toga ste me dana pitali
bih li voljela služiti Imperiju kad odrastem, i evo me.«
»No, zaista.« Tarkin je stavio ruke iza leđa, očito
zadovoljan samim sobom i njom: »Moć diplomacije na
djelu.«
»Dječak koji je tog dana bio sa mnom također je
diplomirao na akademiji, među najboljima u smjeru elitnog
leta. Sad je poručnik Thane Kyrell.«
Tarkinov je osmijeh bio tanak, ali nezamjenljiv: »Čini
se da bih češće trebao tražiti regrute po Jelucanu. Pratit ću
obje vaše karijere.«
Ciena se trsila da zadrži primjerenu vojničku pozu, ali
bila je sigurna da joj se oduševljenje vidjelo na licu. No,
činilo se da to velikom moffu Tarkinu ne smeta. Dok je
hologram blijedio, kimnuo joj je na pozdrav — najbliže
prijateljskoj gesti što bi bilo koji visoki časnik ukazao
običnoj poručnici. Ako se sjećao onog incidenta sa šatlom
klase Lambda prije svih onih godina, definitivno će se sjetiti
pregledati podatke o njoj i Thaneu. Možda Tarkin postane i
više od inspiracije za pristupanje Imperijalnoj zvjezdanoj
floti, možda čak postane i mentor.
Uhvatila je pobunjenički brod i dobila pohvale od
velikog moffa Tarkina i sve to prije ručka? Ciena se
osmjehnula. Ovaj je dan postajao spektakularan.
Thane nije točno shvaćao koliko je zapravo Zvijezda
smrti golema sve dok prvi puta nije TIE lovcem letio u
patroli. Odmah je na početku morao prilagoditi potisnike za
polijetanje uobičajenije u planetarnoj atmosferi nego na
svemirskoj stanici — jer je sama veličina Zvijezde smrti
proizvodila tešku gravitacijsku silu.
Sama pomisao na to tjerala mu je osmijeh na lice.
Nikad nije ni pomišljao da je moguće izgraditi nešto tako
kolosalno.
Sad mu je ta svemirska postaja postala dom i on se već
užasavao dana kad će ga premjestiti negdje drugdje.
Zvijezda smrti trebala je funkcionirati kao svijet za sebe, što
je značilo da je imala sve moguće udobnosti koje većina
vojnih baza drugdje nije imala: pravu hranu, rekreativne
sadržaje, kantine s najnovijim modelima droida barmena,
prodavaonice s velikim izborom uživancija i luksuza, makar
po visokim cijenama. Iako je Thane živio u zajedničkom
smještaju, bilo je dovoljno jednokrevetnih soba da se svatko
mogao nadati kako će mu jedna biti dodijeljena nakon tri do
šest mjeseci. Obično je prvo trebalo dobiti čin starijeg
poručnika da bi živio u takvom luksuzu. Uživati u tako
udobnoj bazi i uzbuđenju leta dubokim svemirom svakog
dana — sve je to premašilo Thaneova očekivanja.
Baš kao i poruka koju je jutros primio.
»Danas stižeš ovamo«, ponovio je dok je gledao dolje
prema Cieninom malom licu: »Misliš, sad?«
»Vidiš li kako komuniciramo bez kašnjenja?
Pustošitelj bi trebao pristati unutar sat vremena.« Njezino se
uzbuđenje vidjelo preko ekrana, Thane je pretpostavljao da
je i njegovo lice odavalo isto: »Hoćeš li imati išta slobodnog
vremena?«
 »Da. Sigurno. Već sam završio patrolu za danas.« A
što se sljedećeg dana ticalo — pa, mijenjanje smjena nije
bilo protiv pravila ukoliko se prvo zatražilo dopuštenje.
Letjet će bilo koju smjenu za bilo koga ako je to značilo da
može čitav dan provesti s Cienom: »Mogli bismo otići u
jednu od kantina. Pričati o svemu što se događalo.«
»Nash također jedva čeka da te vidi«, rekla je Ciena.
»Da. Sigurno. Naravno.« Nash je možda bio jedan od
njegovih najboljih prijatelja, ali Thane nikad nije dosad bio
manje zainteresiran za druženje s njim. Srećom, Nash je
imao dovoljno zdravog razuma da ne navaljuje — nadao se
Thane.
»A i ja želim vidjeti Jude«, nastavila je Ciena: »Ona je
također ondje, točno?«
»Da, Jude Edivon je također na Zvijezdi smrti, ali još
je ni jednom nisam sreo. Ovo je veliko poput mjeseca — kao
da je na drugoj strani planeta od mene.« Kad se Cienino lice
objesilo, Thane je žurno dodao, »Ali, kad joj kažeš da
dolaziš, pronaći će te. Računaj s tim.«
»I ti ćeš, točno?«
»Možeš se kladiti«, rekao je smješkajući se poput
glupana. Možda ipak nisam izgledao poput totalnog idiota,
mislio je Thane nekoliko sati poslije, dok je odrađivao
smjenu — sekundarne dužnosti mehaničara za održavanje.
Svaki je pilot morao biti u stanju održavati i popraviti sve
jednosjedne i dvosjedne letjelice. Dosad su dvoionski motori
Thaneu bili poznati poput vlastitih ruku. I zato je bio u
mogućnosti proći kroz listu zadataka, rješavajući svaku
točku i istovremeno puštajući umu da jurca. I ona se meni
smiješila, također. To je sigurno dobar znak.
Nije se pitao čega je to bio dobar znak. Uzbuđenje koje
je osjećao na pomisao da će ponovo vidjeti Cienu ostalo je
nešto što radije nije proučavao ili imenovao. Znao je samo
da ni sanjati nije mogao da će je tako brzo vidjeti, a sad se
činilo kao da je još samo jedan dan previše za čekati.
Pustošitelj je već ovdje. Ciena je već sad na Zvijezdi
smrti. Zašto je mene morala zapasti ova glupa smjena?
Mijenjao sam se kako bih imao sutra slobodno, ali što ako
Ciena tad ne bude slobodna?
Thane je samom sebi govorio da prestane brinuti.
Duboko je uzdahnuo i vratio se nazad na posao na TIE lovcu
pred sobom. Kontrolnoj je ploči trebalo preusmjeriti žice,
posao dovoljno detaljan da ga neko vrijeme zadrži
usredotočenog na posao. Baš kad je stavio ploču nazad na
njezino mjesto, čuo je objavu: »Svi iz sektora četiri-
sedamnaest na vrata pomoćnog doka za pristajanje.«
Bio je to njegov sektor. Srećom, Thane je već stajao u
blizini, pa je uspio stati prvi u formaciju, točno na prvoj
liniji.
Njegov je mehaničarski kombinezon imao nekoliko
mrlja od ulja, ali to nije bilo neprilično za sredinu smjene.
Ipak, nekako se otrcano osjećao u usporedbi s mnogim
oficirima oko njega koji su stajali ili u časničkim
uniformama ili u jurišnom oklopu.
Zapovjednik vjerojatno neće ni primijetiti. Kočoperno
se šetao ispred njih i izjavio: »Od danas, Zvijezda smrti je u
punoj funkciji — Imperatorova je volja da njezinu moć
prikažemo čitavoj galaksiji!«
Nekoliko je ljudi iz grupe zaklicalo. Thane je nekoliko
puta pljesnuo rukama. Pretpostavljao je da će približiti
postaju dovoljno blizu planetarnoj orbiti kako bi je
populacija mogla vidjeti, to bi svakoga ostavilo bez daha.
Osjetio je da su upaljeni glavni motori, pa je očigledno
postaja otputovala na neko važno mjesto, možda Coruscant...
Vrata doka za pristajanje su se otvorila. Iako je Thane
sasvim razumio polja sile koja su zadržavala atmosferu
unutra, a neprijateljsku hladnoću svemira vani, još bi ga
prošla jeza kad bi gledao u nepreglednu tamu. Polako, dok su
se vrata otvarala, pojavio se svijet. Činilo se da mekana
plava kugla svijetli nekim svojim svjetlom i Thane je kao i
uvijek pomislio kako su prekrasni, a opet tako krhki izgledali
planeti s udaljenosti.
»Pogledajte planet Alderaan«, rekao je zapovjednik.
Nashev dom! Thane se morao osmjehnuti. Koja sreća
da bude blizu tog svijeta baš dok je Pustošitelj u posjeti
postaje. Koliko je puta Nash obećao Thaneu da će mu
pokazati zanimljivosti? Činilo se kao san, ali sad bi Thane i
sam mogao posjetiti Alderaan ako uspije dobiti malo
slobodnog vremena. Zatekao se kako se prisjeća svega što
mu je Nash ispričao o najboljim mjestima, nevjerojatnoj
prirodnoj ljepoti za koju se pričalo da njegov svijet
posjeduje. Kamo ćemo prvo ići? Na vodopade u obliku
oblaka? U džunglu Isatabith?
»Kao što neki od vas već znaju«, rekao je zapovjednik,
»Alderaan u Imperijalnom senatu predstavlja član vladajuće
obitelji Organa. Međutim, otkriveno je kako su senatorica,
njezin otac — i, vjerujemo, čitav gornji ešalon alderaanske
vlade — potajno financirali i podržavali Pobunjenički
savez.«
Trebao je trenutak da riječi dopru do njega. Thane nije
bio siguran je li ispravno čuo. Kako je kraljevska obitelj
Alderaana mogla biti umiješana u terorizam? Njegova mu je
cinična narav rekla kako nitko nije tako čist ili plemenit da
ne bi mogao postati korumpiran — ali mu je također i rekla
da ljudi koji profitiraju od zadržavanja starog poretka rijetko
imaju želju donositi promjene.
Zapovjednik je nastavio: »Ova je postaja izabrana da
pošalje poruku ostatku galaksije. Demonstrirat ćemo, sad i
zauvijek, da je snaga Imperija vrhunska. Neka nam dugo
vlada naš Imperator!«
»Neka nam dugo vlada naš Imperator!« povikali su svi
časnici u stavu mirno, uključivši i Thanea. Jedva da je
obraćao pažnju na riječi, koje su mu dosad već tako bile
poznate da ih je izgovarao automatski. Njegov je um još
pokušavao shvatiti što je upravo čuo.
Onda se osjetila duboka vibracija iz srca stanice i
prohujala svim palubama, drukčija i moćnija od bilo koje što
ju je Thane imao prilike iskusiti. Kosa mu se nakostriješila,
iako nije znao je li to od straha ili ionizacije u zraku.
Što se događa? Pitao se...
... a onda je Zvijezda smrti raznijela Alderaan i čitav
mu je svijet eksplodirao pred očima.
 DEVETO POGLAVLJE

U ŠOKU, GOTOVO POTPUNO OTUPJELA, Ciena je

pomislila: Pogledaj kroz moje oči.
Trebala je dopustiti Wynnet da vidi strahote baš kao
što joj je dopuštala da gleda ljepote. A to je značilo da joj je i
ovo trebala pokazati.
Na ekranu su se dijelovi planete Alderaan rasipali u
tisuće smjerova, dijelovi su svijetlili toplinom smrti planeta.
Ciena je pomislila na milijarde ljudi koji su upravo umrli
pred njenim očima i palo joj je na pamet da bi se mogla
rasplakati — ali onda je opazila časnika pored sebe na
pomoćnoj radnoj stanici.
Nash Windrider je toliko problijedio da je pomislila
kako će se onesvijestiti. On je došao s Alderaana.
Cjelokupna njegova obitelj — sva mjesta na kojima je ikad
bio — njegov dom mu je upravo pred očima obrisan iz
postojanja, i sve to zbog nelojalnosti.
Ciena je trenutno shvatila da ukoliko bi se Nash
stvarno onesvijestio ili pokazao bilo kakvu emociju, to bi se
smatralo protestom. Smatrali bi ga krivim za istu izdaju kao i
obitelj Organa i možda bi ga bacili u zatvor, a možda mu i
trenutno oduzeli sva postignuća.
Nikom drugom nije mogla pomoći, pa je odlučila
pomoći Nashu. Ispruživši jednu ruku, Ciena je dotakla
Nashevu kako bi ga stabilizirala. Odvratio je uhvativši se za
njene prste toliko snažno da je boljelo, ali nije se povukla.
Umjesto toga, promatrala ga je kako se sili da dublje diše,
ujednačenim dahom, držeći se za njenu ruku kao da je ona
remorker koji će ga privesti obali.
 Kući, Ciena je gotovo pomislila. Ali na vrijeme se
zaustavila.
Nakon eksplozije, Ciena je otpratila Nasha prema
dizalu koje će ga vratiti nazad na Pustošiteljev dok, kako bi
se ukrcao, otišao do svoje smještajne jedinice i možda malo
bio sam. Čitavim putem Nash ništa nije rekao. Nije čak niti
pogledao Cienu u oči prije no što je ušao u dizalo. U zadnjoj
sekundi prije no što su se vrata zatvorila, vidjela ga je kako
se naslonio poraženo na zid dizala, kao da se pokušava
spriječiti da ne padne.
Barem je imala nekoliko slobodnih sati da pribere
vlastite misli i staru prijateljicu s kojom će pričati o tome.
Ne, nije stara prijateljica bila ta kojoj se najviše radovala —
ali ipak, bit će to drago lice.
»Naravno, razumjela sam puni potencijal topa«, rekla
je Jude dok su ona i Ciena sjedile na jednoj od paluba za
promatranje ispred dugog niz prozora. »Čitav red gigantskih
kiberkristala napaja superlaser, što mu daje gotovo
neograničenu snagu. Ali, mislila sam da će ga koristiti za
razbijanje rudarskih asteroida. Ili na nenaseljenim
svjetovima. Ne ovako.«
Ciena se osvrnula da provjerili sluša li ih tko. »Jude,
misliš li — ovo što smo danas vidjeli, ovo što je Zvijezda
smrti učinila — postoji li opravdanje za takvo što? Može li
ga biti?«
Umjesto da joj odmah odgovori, Jude je sjedila vrlo
mirno, razmišljajući. Cieni se to uvijek sviđalo na njenoj
prijateljici — miran, razborit način na koji bi Jude razlagala
stvari. Dok su bile mlade kadetkinje, ponekad bi je cimerice
zadirkivale zbog tolike ozbiljnosti, ali sad je Ciena osjećala
zahvalnost zbog nje.
»Iako sam tek nekoliko tjedana u aktivnoj službi«,
napokon je Jude rekla, »već mi je sasvim jasno da je
Pobunjenički savez daleko veća i opasnija grupa no što su
službene objave ikad priznale. Mi ne funkcioniramo kao
mirnodopska vojska. Naše pripreme više nalikuju ratnom
stanju.«
Ciena je već i sama nešto od toga naslutila, ali kad je
Jude to stavila u riječi, sve je postalo jasno. Prijetnja koju je
Pobunjenički savez predstavljao bila je vrlo stvarna.
Jude je nastavila, »Obitelj Organa kriva je za izdaju, ali
većina građana Alderaana zasigurno nije bila.«
Barem je bilo brzo, pomislila je Ciena, ali ta je
racionalizacija nekako šupljikavo zvučala čak i unutar njene
glave. Zamislila je samu sebe kao dijete, kako gleda gore,
vidi kako se nebo boje škriljca odjednom zacrvenjelo i kako
u jednim mučnom trenutku shvaća da to može samo biti kraj.
Strah kojeg su djeca Alderaana morala osjetiti — taj čisti
užas...
»Ali, bilo bi netočno misliti o ovome što se desilo
Alderaanu kao o kazni za čitavu njegovu populaciju«, rekla
je Jude postajući žustrijom. »Jedino opravdanje za takav
ekstremni čin bilo bi da je njime spriječena još ozbiljnija
prijetnja. Pobunjenici su zasigurno nepažljivi — rekla bih
čak i budalasti — kad pokušavaju osvojiti čitavu Imperijalnu
flotu. Onda kako se s njima može raspravljati? Kako im
objasniti ograničenje vlastitih mogućnosti i činjenicu da je
pobjeda Imperija neizbježna? Ništa osim demonstracije
ovolikih razmjera nikad to ne bi moglo postići. Uvjerena sam
da, u ovom trenutku, pobunjenici shvaćaju da su im ciljevi
beznadni i taktika nemušta. Sad ćemo biti pošteđeni rata.
Milijarde ljudi koji su danas umrli možda su svojom žrtvom
spasili bezbrojne živote.«
To je sigurno istina. Niti jedna teroristička ćelija u
galaksiji, bez obzira koliko fanatična ili krvožedna, sad više
nije smjela vjerovati kako ima moć poraziti Imperij. Ali, tu
žrtvu stanovnici Alderaana nikad nisu imali prilike sami
odabrati.
Jude je uzdahnula i neko vrijeme zurila u svoje piće. Iz
nekog razloga — način na koji je svjetlo padalo ili tek
izgubljeni izraz na Judinom licu — Cieni je ona djelovala
mlađe; poput one djevojke kakva je bila kad su se upoznale
prije više od tri godine. Njena besprijekorno uglačana i
iskrojena uniforma nalikovala na kostim djeteta. Možda se i
Ciena sama osjećala premladom, previše novom, da pođe u
rat.
Bez sumnje se svi tako u početku osjećaju.
Ciena je rekla, »Znači, iako su mnogi životi danas
izgubljeni, još bi ih više poginulo u masovnom galaktičkom
ratu.«
»Točno tako.« Kimnula je Jude. »Pomisli samo na
milijarde koje su nestale u Ratovima klonova.«
»A privevši sad rat kraju, prije no što je zaista i
započeo, Zvijezda smrti će spasiti više života no što ih je
uzela.« Bilo je teško tako razmišljati, tom vrstom mračne
matematike za koju se nadala da nikad neće trebati sama
koristiti izvan satova Zapovjedne etike. Ali, sad se s time
trebala suočiti i obaviti dužnost.
Samo da Imperij nije bio prisiljen pribjeći takvom
dramatičnom činu. Samo da se Pobunjenički savez nikad nije
izdigao iz one mješavine nezadovoljstva i arogancije što je
pokretala njegove vođe. Ti su se teroristi poigrali idejom da
Imperij nikad neće uzvratiti udarac. Sad se napokon
dokazalo da nisu imali krivo — ali Ciena se pitala hoće li
njihovi vođe ikad preuzeti odgovornost za užasne mjere koje
su bile potrebne da bi se zaustavila pobuna — ovaj rat —
prije no što se čitava galaksija ne utopi u kaosu. Vjerojatno
neće.
Pobuna je sve ovo započela. Čak i izazvala.
 Ciena se bolje osjećala sad kad je razumjela koga treba
kriviti.
Časnici su počeli dizati glave da čuju objavu što je
odjekivala sa zvučnika. »Pažnja: Pustošitelj će napustiti
postaju početkom sljedeće smjene dužnosti. Sve se osoblje
mora ukrcati i pripremiti za nove naredbe.«
»O, ne.« Ciena nije željela napustiti Jude taman kad joj
je prijateljica počela pomagati da svijet ponovo ima smisla.
Zadnje što je Nash sad trebao bile su nove i još zahtjevnije
smjene dužnosti umjesto vremena koje mu je potrebno da se
pribere. A Thanea čak nije uspjela niti vidjeti, a kamoli nešto
drugo.
»Sumnjam da će Pustošitelj dugo izbivati«, rekla je
Jude. »Priča se da Lord Vader želi ostati u blizini sve dok se
trenutna kriza ne razriješi. Pustošitelj je njegov komandni
brod, pa čete bez njega zacijelo obaviti tek ograničen broj
misija.«
Naravno. Ciena je odahnula. Kakva god misija čekala
Pustošitelja, nije mogla trajati više od par tjedana, ne bez
Darth Vadera. »Onda ćemo se uskoro ponovo vidjeti.«
Zagrlile su se brzo za oproštaj prije no što će Ciena
požuriti niz hodnik. Jedva da je bila svjesna aktivnosti oko
nje, čak je ni sama golemost stanice nije zatekla. Njezin je
um već bio u budućnosti: kako će pomoći Nashu tokom
sljedećih dana, povratak po Lorda Vadera — i činilo se
izvjesnim kako će Pustošitelj često posjećivati stanicu, pa će
imati puno prilika da vidi Jude. Tako će se brzo vratiti da
vidi Thanea da će se činiti kao da nije ni odlazila.
Thane je zurio u ekran komunikacijskog monitora,
pokušavajući ga voljom natjerati da se upali sa Cieninim
odgovorom. Ali, u njega je zurila samo tama.
Znao je da se vjerojatno već ukrcala nazad na
Pustošitelja, možda je čak već bila i na dužnosti. Kako je
itko mogao nastaviti po starom nakon što je svjedočio
ubojstvu čitavog planeta? Činjenica koja ga je sve više
čudila kako je vrijeme prolazilo bila je da je i on zajedno s
ostalima nastavio mirno stajati.
Ubili smo milijarde ljudi. Pogubili smo milijarde, a
nakon svega, od nas se očekivalo da zaplješćemo.
Alderaan je bio Nashev rodni svijet. Ako je Thaneu
bilo zlo od ovog čemu je upravo svjedočio, kako li se tek
Nash osjećao? Sigurno je bio na rubu sloma živaca. Ipak,
Thane mu nije poslao poruku. Znao je da će časnik
unutrašnjih poslova možda pregledavati komunikacijske
zapise, a svaki poziv prema ili od nekog s Alderaana
trenutno bi bio sumnjiv. Thanea nije bilo briga što se njega
samog ticalo. Znao je kao pažljivo birati riječi tako da
primatelj čuje i ono neizgovoreno, bila je to vještina koju su
mnogi na akademiji znali. Ali, Nash je sigurno izvan sebe od
bijesa — i u svojoj tuzi i gnjevu, mogao bi reći nešto što će
ga poslije inkriminirati.
Ne, Thane će poslije nekako doprijeti do Nasha, kad
bude sigurnije. Uostalom, osjećao je potrebu da se čuje s
Cienom. Ona ga je uvijek znala uzemljiti. Da je s njom,
mislio je, sad ne bi osjećao takvu mučninu i ljutnju. Osjećao
bi kao da ponovo diše.
Komunikacijski se monitor upalio i Thane se ponadao
na djelić sekunde dok nije shvatio da poruka nije od Ciene.
Umjesto toga, bio je to zapovjednik njegove jedinice sa
zapovijedi da se trenutačno javi na dužnost.
»Dantooine?« ponovio je jednom od svojih kolega
časnika dok su se ukrcavali na transporter. »Pa to je usred
ničega.« Planet je bio nebitan gotovo poput Jelucana.
»U tome je poanta«, rekao je drugi časnik do su se
uspinjali ulaznom rampom. »Gdje bi se drugdje pobunjenici
sakrili?«
Bolje im je da se sakriju, pomislio je. Sad kad je čitava
galaksija saznala što ova svemirska stanica može, sigurno se
nitko neće usuditi ponovo ustati protiv Imperija.
Ali, Thane je sad barem imao nekoliko trenutaka prije
no što se ukrcaj završi da snimi poruku koju će Ciena
poslušati kad završi smjenu: »Loše vijesti — neke od nas
šalju u patrolu u zadnji čas. Trajat će tek dan ili dva, ali ne
znam koliko će dugo Pustošitelj ostati na stanici.«
Samo ime Zvijezda smrti bilo mu je teško izgovoriti
sad kad je ta smrt postala stvarna.
»Zaista se nadam da ću te uspjeti vidjeti«, rekao je
želeći da čuje u njegovim riječima koliko ih je duboko
osjećao. »Ako ne — onda sljedeći puta na Jelucanu.
Obećavam. Sad i ti također moraš obećati. Dobro? Prijem.
Kyrell gotov.«
Vjerojatno je trebao i Nashu poslati poruku, ali još nije
znao što bi mu rekao. Za vrijeme putovanja u transporteru na
Dantooine, Thane se pitao što bi mogao napraviti za Nasha,
ali nije se uspijevao domisliti ničemu osim da prvom
prilikom sjedne s njim i bocom corellijskog brendija.
Kad su stigli na planet, skeneri su uhvatili dokaze o
postojanju pobunjeničke baze relativno brzo. Prije nego što
je Thane uspio navući vojnu opremu, stigla je nova
informacija da je baza napuštena. Pročešljat će je za svaki
slučaj, ali ništa više od toga. Činilo se kao da su prešli golem
put uzalud.
Ali, onda je transporter stigao do te napuštene baze u
srcu dantooinske depresivne pustare i Thane nije vidio neki
rasklimani hangar ili otrcano krijumčarsko leglo, nego
ostatke prave vojne organizacije.
Samo na ovom području imali su stotine malih
zvjezdanih lovaca, pomislio je dok je skenirao golemu
građevinu. Podaci koji su prelazili ekranom rekli su mu da je
instalacija imala čak i desetke stanica za punjenje droida,
sofisticiranu komunikacijsku tehnologiju koja bi omogućila
gotovo trenutni intergalaktički prijenos podataka kao i
krevete za nekoliko stotina pobunjenika. A činilo se da
postoji još barem desetak takvih istih struktura. Osim toga,
našli su dokaze o opsežnom iskopavanju pod zemljom, pa je
bilo očito da su pobunjenici u jednom trenutku bazu planirali
i proširiti.
Ovdje se nije radio o malenoj bandi nezadovoljnika.
Pobunjenički savez bio je vojska.
Ne, njihova borbena snaga nije bila ni blizu
imperijalnoj moći. Ali, Thane je na akademiji odsjedio na
dovoljno satova Taktike da shvati kako neprijatelj ne mora
nužno parirati po snazi; dok god su mu snage dosezale
određenu kritičnu masu, imao je moć da nanese ozbiljnu
štetu. Sad mu se činilo da je Pobuna gotovo dostigla taj nivo.
Započeo je svoj uobičajeni tijek misli kad se radilo o
pobunjenicima: Oni su teroristi, obične barabe. Imperij nije
savršen, ali nije bila ni Republika koju ovi ljudi uzdižu do
neba. Što god bilo, ne možeš imati povjerenje u onog tko
drži moć u svojim rukama. Zapravo uopće nije bitno tko
vlada.
Thane je o sebi mislio kako je mudar poput pravog
svjetskog čovjeka. Ali sad — dok mu je bljesak uništenja
Alderaana još titrao u mislima — Thane je shvatio koliko su
mu isprazne te racionalizacije. Terorizam nikad ne može biti
odgovor, ali od tog je dana i Imperij bio jednako kriv za teror
kao i Pobunjenički savez, ako ne i više.
Njegova je vojna tura nakon diplome trajala pet
godina. Nakon toga, tehnički gledano, Thane je mogao
otkazati vojsci i izabrati bilo koji drugi posao — ali većina je
imperijalnih časnika ostajala u službi sve dok ne bi došli do
obvezatnog umirovljenja zbog godina ili bi poginuli, što god
da se prvo dogodi. Oduvijek je mislio da će i on čitav život
provesti služeći Imperij. Sad mu se činilo kao da nije u
stanju nositi uniformu ni sljedećih pet minuta.
Koliko je puta rekao da će ostati u imperijalnoj
zvjezdanoj floti samo kako bi mogao upravljati najboljim
brodovima galaksije? Te su mu se riječi sad doimale toliko
neiskusnim. Gotovo nezrelim.
Ne želiš stvarno napustiti službu, Thane je samome
sebi rekao dok je nastavio očitavanje, oprezno neutralnog
izraza lica. Ovo što si danas vidio dokazuje da smo na rubu
galaktičkog rata. Potreban si.
Ali, kad je pomislio na one kojima je potreban, nije
mislio na Imperatora i njegove admirale. Mislio je kako štiti
svoje kolege u trupama, ljude oko sebe koje je već počeo
smatrati prijateljima. I mislio je na Nasha.
I Cienu.
Iako je Pustošitelj ostavio Zvijezdu smrti iza sebe,
posadi tog zvjezdanog razarača izdana je zapovijed da ostanu
povezani s pritokom informacija na njihova radna mjesta.
Ekrani su se nalazili lijevo od Cienine stanice, pa je
krajičkom oka mogla vidjeti grozničavu površinu Yavina,
golemog plinovitog diva. Drugi su ekrani prikazivali jedan
od njegovih mjeseca, Yavin 4, na kojem je izgleda bila prava
lokacija pobunjeničke baze.
Znači da su Thanea poslali na Dantooinne na temelju
pogrešnih podataka. Uzalud. Žudila je za tim da s njime
porazgovara o užasnim događajima zadnjih nekoliko dana.
Razgovor s Jude pomogao joj je da se stabilizira, ali još nije
mogla spavati. U svojoj glavi stalno je vrtjela eksploziju
Alderaana.
Sad se činilo kao da će gledati smrt i drugog svijeta.
 Ali, ovo je vojna meta, uvjeravala je samu sebe. Ni
jedan civil ovdje neće stradati.
To će joj objašnjenje nakon nekog vremena imati
smisla. Trenutno, želudac joj se stezao na pomisao da gleda
uništenje još jednog planeta. Bilo je to prebrzo nakon
Alderaana; živci su joj još bili napeti.
Pobunjenici su shvatili svoj usud i uzvraćali borbom
— ali na krajnje apsurdan način.
»Nevjerojatno«, promrmljao je zapovjednik stojeći
pored nje. »Pobunjenici su poslali šačicu zvjezdanih lovaca
na Zvijezdu smrti? Njihov maleni pokret sigurno je već na
kraju snaga, ako je to sva snaga koju mogu prikupiti.«
Nenaseljen je, podsjetila je samu sebe. Jedini ljudi
ondje pripadnici su Pobunjeničkog saveza, oni koji
pokušavaju započeti rat. Sami su odabrali svoj put. To je
tako u ratu.
A onda je pomislila na životinje što tamo žive, malena
nevina bića, čak i na drveće...
Jedan je monitor prikazivao kako X-krilac juri kroz
jarak, a za njim TIE lovci u potjeri. Pitala se zašto su uopće
poslali TIE lovce za tako jadnim napadačem. A onda opet,
svako bi se i najmanje oštećenje moralo popravljati. Brodovi
su jurili tolikim brzinama da je borba ponovo nestala s vidika
u trenutku. Možda će je druga kamera uhvatiti.
Umjesto toga, nedugo poslije, vidjela je jedan X-krilac
i nezgrapni stari teretnjak kako se vraćaju na Yavin 4
najvišom podsvjetlosnom brzinom. Ciena je prijavila,
»Gospodine, pobunjenički brodovi lete u suprotnom pravcu
od Zvijezde smrti.«
»Pratite ih«, rekao je njen zapovjednik. »Želimo
velikom moffu Tarkinu osigurati najdetaljniji mogući
izvještaj.«
Nastavila je bilježiti svaki podatkovni paket što je
stizao sa Zvijezde smrti, bilo važan ili slučajan. Na
pomoćnom je mostu i dalje vrvjelo od aktivnosti, ali glasovi
su se stišali kako je bilo sve manje zadataka. Ciena je znala
da svi čekaju trenutak u kojem će Yavin 4 eksplodirati.
Unatoč mučnini što se nakupljala u njoj, pokušala se
pripremiti na nagli bljesak što će uslijediti — kad su se
umjesto toga svi ekrani povezani sa Zvijezdom smrti
zacrnjeli.
Trenutno. Istovremeno. Ciena je shvatila da se niz
podataka što je stizao s borbene postaje također zaustavio.
»Je li negdje došlo do kratkog spoja?« netko je pitao
provjeravajući monitore. Mislio je da je problem u samim
ekranima. Ali, Ciena je znala istinu.
»Zvijezda smrti je u tišini, sir« prijavila je. »Nema
dolaznih podataka.«
Licem njezinog zapovjednika prošao je čudan izraz —
i zbunjen i ljut istovremeno. »To je nemoguće, poručnice.
Pobunjenici su zacijelo uključili nekakav oblik ometanja, ili
su oni lovci poslani da unište komunikacije s postaje.«
X-krilci to nisu mogli napraviti svemirskoj postaji
veličine Zvijezde smrti. Ili..?
Ali, jedina moguća alternativa bila je — nezamisliva.
 DESETO POGLAVLJE

»TO JE SVE SVE? Ništa više ne znaju?«

»Pokušaj ponovo preko Coruscanta.«
»Sve su komunikacijske mreže potpuno zagušene...«
Glasovi su odjekivali po napuštenoj pobunjeničkoj
bazi na Dantooinu, koja je za potrebe trenutka postala
privremena imperijalna stanica. Grupe časnika zbijale su se
mjestimično — neki još u punoj opremi za slijetanje, ali
većina već noseći samo dijelove oklopa. Iako je njihov
zapovjednik trupe zadržao komandu, satima nitko osim
časnika za veze nije dobio nikakvu zapovijed. Nisu imali što
raditi osim čekati i bojati se. Thane je hodao dužinom
dvorane koja je izgledala kao izdubljena iz jednog komada
stijene što je odavalo dojam kao da su nabijeni u pećini. Ono
malo informacija koje su dosad uspjeli prikupiti bile su
kontradiktorne, zbunjujuće i zlokobne. Neki su govorili da je
Zvijezda smrti uništena; drugi su tvrdili da je oštećena i bez
mogućnosti komunikacije; a neki su pak tvrdili da su vijesti
sigurno lažne — da se radi o zamci kako bi se namamili
pobunjenici iz njihovih skrovišta i kako bi ih se učinkovitije
pogubilo.
Doimalo se da je većina vojnika vjerovala u ovaj
posljednji scenarij, što je rezultiralo rijekama psovki i velikih
riječi o tome kako kad oni budu na vlasti, nikad neće
pokrenuti takvu akciju prije nego što u potpunosti obavijeste
i pripreme sve ljude ispod sebe u komandnom lancu. Još ih
je nekolicina protestirala na to, govoreći kako bi špijuna
mogli biti bilo gdje. Jer ako je članica Imperijalnog senata
slavna poput princeze Leie Organa mogla postati izdajicom,
mogao je bilo tko. I zato se ta velika diverzija morala držati
u tajnosti sve do zadnjeg trenutka.
No, nisu baš svi bili u to uvjereni. Thane je izmijenio
poglede sa šačicom ljudi koji su ostali napeti i tihi.
Zvijezda smrti se nije smjela izgubiti. Trebalo bi barem
desetak zvjezdanih razarača i napadačkih krstarica da bi se
uopće mogla nanijeti značajna šteta na postaji te veličine.
Pobunjenički je savez očigledno moćniji no što nam
nadređeni časnici daju naslutiti, ali ako imaju toliko veliku
flotu, već bi i ranije isprovocirali direktnu akciju... Thaneu se
taj dio analize činio solidnim, ali za ostatak nije bio toliko
siguran. Ako je Zvijezda smrti oštećena, kolika je šteta?
Velika je poput mjeseca, kako je onda moguće da su baš svi
komunikacijski sustavi pali? I zašto se ni brodovi trenutno u
njezinim dokovima također ne bi mogli javiti?
Ako su pobunjenici napali Zvijezdu smrti flotom
sposobnom da prouzroči stvarnu štetu, odaslali bi na njih
velike imperijalne brodove. Ušli bi u bitku.
Thane se naslonio na grubo klesani zid pobunjeničke
baze s čuturicom hranjivog mlijeka u jednoj ruci. Pomislio je
na Pustošitelja i njegovu grandioznost i moć. I onda je
zamislio kako njegovi laserski topovi rasturaju pobunjeničku
flotu na komadiće. Zamišljao je to opet i iznova — komade
metala, krhotine što su se vrtložile, kratke pulseve vatre prije
no što će ih ugasiti vakuum svemira.
Jer, dok je god zamišljao da Pustošitelj pobjeđuje, nije
se morao nositi s mislima o tome što se još možda dogodilo
tokom bitke koju je zamišljao — s brodom, s Nashom
Windriferom i sa Cienom.
***
Nakon nekoliko sati rada, Cienine su uši boljele od
cviljenja loše filtrirane transmisije. Glava joj je pucala od
beskrajnih količina podataka koje je morala brzo
procesuirati. Jer sad je svome brodu i svom Imperiju trebala
dati najbolje od sebe.
Pustošiteljevi su viši časnici raspravljali i činilo se da
sastanak traje satima. Ako je itko od njih znao razlog zašto
se Zvijezda smrti odjednom zavila u zastrašujuću tišinu, nisu
to podijelili s posadom.
Zasad Ciena nije mogla učiniti ništa više nego nastaviti
sortirati beskrajne podatkovne pakete poslane sa Zvijezde
smrti prije nego što je utihnula. Mnogi od njih nisu
sadržavali niti malo korisnih podataka, ali dok nisu imali
potpuno objašnjenje, nije si mogla dopustiti da bilo što
ignorira.
Kad je prepoznala Judein broj na jednom od paketa,
trenutno ga je otvorila. Nije joj bilo bitno je li važan ili ne;
Ciena je morala saznati što je Jude radila prije no što je
Zvijezda smrti — oštećena ili infiltrirana ili što god da je već
pošlo tako užasno po zlu.
Ali, Judini su podaci bili važni. Ciena je pročitala
izvještaj koji je Jude Edivon poslala nadređenom časniku i
svim lokalnim zapovjednicima u kojem je objasnila da je
njezina analiza pokazala kako pobunjenički napad malim
zvjezdanim lovcima predstavlja realnu prijetnju Zvijezdi
smrti. Pronašla je grešku na koju nitko drugi nije ni
posumnjao — nešto vezano za rampu za izbacivanje otpada
— i osjetila slabost ondje gdje su svi ostali vidjeli
neranjivost.
Iako je vjerojatnost direktnog pogotka mala, napisala
je Jude, posljedice bi bile vrlo destruktivne za stanicu, čak
fatalne.
Ako je itko i poslao odgovor na Judino upozorenje,
Ciena ga još nije pronašla.
Fatalne posljedice? Za Zvijezdu smrti? Ne. Jude je
sigurno mislila da bi neki časnici poginuli u nekoj manjoj
eksploziji iz tog scenarija. To je imalo daleko više smisla
nego da bi jedan X- krilac uništio nešto veličine mjeseca.
A opet, tama i tišina su još trajale.
Nedugo nakon što je Ciena poslala tu informaciju u
zapovjedništvo, primila je poruku da se javi na pristanište
četrdeset sedam. Nash joj je dobacio pogled dok je izlazila,
očigledno znatiželjan baš kao i ona o tome što bi se to moglo
događati. Nadala se da će ga uskoro moči obavijestiti o
svemu.
Umjesto toga, otkrila je da je očekuje novi zadatak.
Zapovjednik kamenog lica obavijestio je nju i još
jednu pilotkinju, »Poručnice Ree, poručnice Sai, odvest čete
teretnjak klase Gozanti u sustav Yavin, susresti se s Lordom
Vaderom i vratiti ga na Pustošitelja. »
Osjećala je kao da je netko odjednom oslobodio
čelične obruče što su se stezali oko nje. Cieni je pošlo za
rukom da ne uzdahne na glas. Darth Vader je živ. Uspio je
kontaktirati naš brod. Znači da što god se dogodilo sa
Zvijezdom smrti nije najgori mogući ishod. Još samoj sebi
nije dopustila da razmišlja o tome što bi »najgori mogući
scenarij« morao biti.
Zapovjednik je nastavio: »Nikome ne smijete otkriti
svoju misiju — niti tijekom putovanja, niti bilo kad poslije.
Ostat ćete u komunikacijskoj tišini osim ako vam Lord
Vader drukčije ne naredi, ili ukoliko se... ne nađete s njim
kako je planirano.«
Što je to trebalo značiti? Ciena je postrance bacila
pogled na kolegicu pilotkinju, čiji je izraz na licu bio kao
izrezbaren u kamena.
No, jednom kad su se našli u kokpitu teretnjaka,
poručnica Sai pokazala se samo nešto rukom. »Što bismo
trebali napraviti?« rekla je čim su skočili u hipersvemir.
»Doletjeti do Zvijezde smrti koja stoji u potpunoj tišini a da
im ne postavimo niti jedno pitanje? Ni ne zatražimo dozvolu
za pristajanje?«
»Sve će imati više smisla kad stignemo«, rekla je
Ciena.
»Zašto si tako sigurna?«
»Zato što ne može imati manje smisla nego što sad
ima.«
To joj je priskrbilo smijeh. »Istina. Usput, zovem se
Berisse.«
»Ciena.«
Ispostavilo se da je Berisse diplomirala na akademiji
na Lothalu godinu ispred Ciene. Njezin je blistavi osmijeh
veselo blistao na njenoj tamnoj koži. Bila je bucmasta koliko
su to pravila dopuštala, crne, sjajne kose koju je držala još
čvršće ispletenu od Ciene. Kad je saznala da je Ciena na
Pustošitelju tek nekoliko kratkih tjedana, obećala je da će je
provesti uokolo i čak iskazala razumijevanje za Nashovu
situaciju. »To je gadno«, rekla je. »Zamisli da otkriješ da je
čitav tvoj planet postao izdajnički.«
Čak ni to ne može biti gore nego ga gledati potpuno
uništenog, Ciena je skoro rekla na glas — ali u tom su
trenutku senzori počeli zvoniti. »Yavin«, rekla je okrećući se
nazad za kontrole. »Izlazimo iz hipersvemira.«
»Izlazimo iz hipersvemira«, potvrdila je Berisse. I ona
se odmah prebacila nazad u službeni modus.
Strava koju je Ciena kontrolirala čavrljajući s Berisse
vratila se snažnije nego prije. Samoj je sebi rekla da će sad
barem saznati koliko je situacija bila loša. Više neće morati
brinuti o Jude. Ništa nije moglo biti gore od neznanja.
Teretnjak je izašao iz hipersvemira i ušao u pakao.
Berisse je glasno udahnula. Ciena nije ni udahnula.
Nalazili su se u rubnoj zoni golemog polja krhotina, gdje je
svijeni metal plutao u svim pravcima. Neki su dijelovi bili
enormno veliki — veličine lake krstarice — ali drugi su bili
manji čak i od ljudske glave. Krhotine su se lijepile na
prozore teretnjaka i prozirnu materiju u uzorcima poput
mraza ili nekakvih pukotina.
»Ne mogu vjerovati«, rekla je Berisse drhtavim
glasom. »Nema je. Potpuno je nestala.«
Zvijezda smrti bila je uništena.
Judino upozorenje odjeknulo je glasnije u Cieninoj
glavi. Fatalne posljedice. Sad je znala da je Jude poginula.
Još je nekoliko kolega iz klase bilo smješteno na
Zvijezdi smrti, barem desetak ljudi koje je znala, umrlo je
tog dana. Tisuće i tisuće vojnika, većina ih čak nije ni stigla
na svoja borbena mjesta — vjerojatno su spavali, jeli ili bili
na piću u jednoj od kantina, bez imalo svijesti da će im to
biti posljednji trenutak. Ali, Jude je znala za opasnost. Je li
bila uplašena? U svom posljednjem užasnom trenutku, je li
Jude znala da je to kraj? Od te pomisli Cieni se stisnulo grlo
i oči napunile suzama.
»Signal Lorda Vadera.« Berisse se povratila iz šoka i
na posao. »Idemo.«
Ciena je tupo okrenula teretnjak prema rubu polja
plutajućih ostataka. Željela je plakati, željela je vrištati.
Zapovjedni su časnici morali znati što se dogodilo. Zašto
nisu obavijestili flotu? Čitavu galaksiju? Ali, možda ni oni
poput nje nisu vjerovali da je to moguće. Ciena je napokon
shvatila da njena misija nije samo vratiti Lorda Vadera nego
i potvrditi da se najgore doista dogodio. Poslali su je da bude
svjedokom još jednog masakra.
Tuga za Jude preplavila joj je um sve dok više ništa
nije osjećala. Ciena je automatski odrađivala zadatke dok su
se približavale oštećenom TIE lovcu Lorda Vadera, zahvalna
za trening koji ju je naučio kako reagirati čak i kad se iznutra
raspadala.
 Vaderov se brod polako počeo ocrtavati u tami. Prvo je
primijetila čudne rotacije nekoliko dijelova plutajućih
ostataka, kao da ih guraju potisne trake. Onda je ugledala
oblik TIE lovca s nakrivljenim krilima. Vader je letio točno
malo izvan sve većeg polja ostataka.
»Iniciram sekvencu zračne ustave«, oglasila se Ciena.
Bila je zahvalna što je Berisse nije još dobro poznavala, pa
nije znala ni koliko je napeta. Berisse je stisnula kontrole
koje će iz utrobe broda otpustiti jednu od četiri vrpce za
pristajanje. Oprezno su produžile cijev do vrha sferičnog
kokpita TIE lovca.
»Jesi li se već susrela s Lordom Vaderom?« Berisse ju
je neobavezno pitala.
»Ja — ovaj, ne.« Ciena se jedva mogla dovoljno
koncentrirati da progovori.
»Onda ću te pustiti da ti budeš ta koja će ga dočekati.«
U normalnim su se situacijama imperijalni časnici trsili
da budu prvi koji će razgovarati s nekime višeg čina. Bile su
to prilike da se istaknu u čoporu. Cieni nikad nije bilo manje
stalo do napredovanja. A opet, imala je osjećaj da joj Berisse
ne čini uslugu.
Kažu da je visok, podsjetila se dok je stajala u zračnoj
ustavi, čekajući znak da smije pristupiti doku. Kažu da je
Imperatorov miljenik. I kažu da je u stanju upravljati Silom
po vlastitoj volji. Iako je Ciena vjerovala u Silu, sumnjala je
da je itko može toliko potpuno kontrolirati. Pitala se hoće li
joj dokazati suprotno.
Cieni je trebalo da može poštovati svoje nadređene. Da
budu sposobni preuzeti vodstvo, vrijedni njezinog
povjerenja. Ušla je u zračnu ustavu u trenutku kad je pritisak
otvorio vrata. Umirena, zakoračila je naprijed...
... a onda stala kad je prvi puta ugledala Vadera.
 Crni ga je oklop potpuno prekrivao. No, ovo nije bila
oprema za letenje TIE lovcem, umjesto toga, Ciena je
prepoznala skafander za održavanje života i to napredniji no
što je ikad ranije imala prilike vidjeti ili zamisliti. Ništa od
Vaderove ljudske kože ili lica nije ostalo vidljivo ispod
sjajnog oklopa, a crni ga je plašt omotavao od ramena do
poda. Kako je zakoračio prema naprijed, shvatila je i koliko
je visok — viši od bilo kojeg ljudskog bića kojeg je ikad
susrela. U uskom ju je hodniku njegov lik još više
zastrašivao. Ali, najgori je od svega bio zvuk njegova
disanja. Hrapava škripa respiratornog sustava odjekivala je
dok se činilo kao da ispunjava čitav svemir.
Što je on? Pitala se Ciena. Njezin rascijepljeni um
odbio ga je prepoznati kao ljudsko biće. Činio se više kao
neko biće iz noćnih mora, ili iz zastrašujućih priča što ih je
mamica ponekad pričala kad bi se svi okupili oko vatre.
Činio se kao da je zlo curilo iz njega i vrtložilo se prostorom
sve dok više ni zraka ne bi ostalo. Cienin je okovratnik
uniforme odjednom postao preuzak.
Još nekoliko trenutaka ranije, stajala je odlučna da
dostojanstveno dočeka svog nadređenog. Sad se samo nadala
da se neće onesvijestiti.
Dok je Darth Vader ulazio kroz vrata zračne ustave,
prvi je put začula njegov duboki metalni glas. »Jeste li ovdje
po Imperatorovoj naredbi?«
»Primili smo zapovijed komadne službe Pustošitelja,
sir.« Ciena je uspjela odgovoriti. Morala se boriti s
instinktom da se povuče od Vadera. »Nemam informacije u
vezi njihovog kontakta s Imperatorom.«
Činilo se da Vader vrlo dugo razmišlja o tome. Cienina
se nervoza samo povećavala sve dok nije naredio, »Vi i
drugi pilot ostat ćete u brodskom skladištu tokom ostatka
putovanja. Preuzimam komandu nad teretnjakom dok ne
stignemo na Pustošitelj.«
»Da, sir.«
Nije joj smetalo da se na svoj zvjezdani razarač vrati
kao običan teret. Bila je zahvalna za priliku da se spusti na
pod, stavi glavu na koljena i nekoliko puta duboko udahne.
Sad barem nije trebala glumiti. Čak ni misliti. Pokušala je
zaboraviti da je ikad vidjela Darth Vadera i gotovo uspjela u
tome.
Njezin se izmučeni um nije mogao držati ničega osim
scene uništenja kojem je svjedočila i tuge za Jude.
U Cieninom su sjećanju stotine uspomena na
prijateljicu sijale poput svijeća: kako su se znale smijati i
pričati iz kreveta do kasno u noć, kako je Jude pohrlila u
Cieninu obranu kad su je optužili za sabotažu Thaneovog
laserskog topa i poslije je tješila nakon svađe koja je
uslijedila, čak i kako je neočekivano glamurozno Jude
izgledala na prijemu. Jedna od najboljih prijateljica što ih je
ikad imala, ili će ikad imati, bila je izbrisana iz postojanja.
Raznesena na atome.
Berisse se ispričavala kad se pridružila Cieni. »Lord
Vader zna djelovati malo — nadmoćno kad ga vidiš prvi
puta.
»Da«, rekla je Ciena slabašno.
»Nisam osjećala da bih to mogla podnijeti. Ne znači da
je tebi bilo lakše. Oprosti.« Berisse se naslonila na zid poput
lutke skinute s konca. »Znam da ti je neugodno zbog odijela
za održavanje života koje nosi i glupo je bojati se nekog s
drukčijim potrebama, točno? Ali onaj respirator... »
»Možda nas upravo gleda«, istakla je Ciena. Berisse je
zašutjela.
Po povratku na Pustošitelj, Ciena je bila zahvalna da je
napokon završila s dužnostima. Otišla je na palubu gdje su
bile smještene prostorije njezine ekipe. Osvježila se.
Nekoliko je minuta provela plačući za Jude u svoj ručnik.
Onda se sabrala i otišla na svoj krevet — a onda je stala kad
je ugledala kolegu mlađeg časnika u hodniku kako ide prema
pomoćnom mostu. »Nash?«
Nash Windrider je kimnuo glavom. Još se polako
kretao, kao da mjesečari, ali uniforma mu je bila po
propisima i glas miran. »Svi smo potrebni.«
»Jesi li siguran da si spreman?«
»Moram biti«, rekao je jednostavno.
Stavila je jednu ruku na njegovu. »Sto posto? Svašta ti
se dogodilo.« Kako je to nedovoljno zvučalo. Čitav je njegov
planet uništen u nadi da će to zaustaviti rat, a sad su se te
nade pokazale uzaludnima. Nash je sigurno bio krajnje
rastrojen.
Odgovorio joj je dubokim glasom, »Imperij je sve što
mi je ostalo. Moram biti koristan. Moram služiti.«
Ciena se pitala može li se Nash nositi s time, ali
odlučila je da mu se više ne suprotstavlja. Zaslužio je priliku
da pokuša. »Dobro. Ispratit ću te.«
Nash je kimnuo glavom, njegova šutnja možda kao
prešutno priznanje da je i dalje na rubu sloma.
Primijetila je da je skratio kosu, duge pletenice što ih je
nosio svezane na stražnjoj strani vrata tokom svih godina na
akademiji potpuno je odrezao. Možda su pletenice imale
neko značenje na Alderaanu, ili je možda ta promjena nosila
neku simboliku za Nasha - što je učinio kao neku vrstu
posljednjeg pozdrava. Bez obzira na sve, Ciena je znala da je
bolje ne pitati.
Hodnici Pustošitelja bili su jezivo tihi, samo se
nekoliko droida dostavljača i šačica čuvara kretala podovima
od metalne mreže. Bez uobičajene gužve, ono nekoliko
zvukova što su se čuli pojačavali su se do čudnog efekta:
jeka koraka, čak i tiho šuštanje brodskog ventilacijskog
sistema. Svom jadu i bijesu unatoč, shvatila je da negdje
duboko u njoj tinja slabi osjećaj olakšanja.
Zvijezda smrti više nikad neće uništiti neki svijet.
Uvijek će žalovati za Jude i ostalima što su poginuli na
Zvijezdi smrti, uvijek će biti svjesna da je njezino uništenje
bilo teroristički čin. No, Ciena se tješila činjenicom da ni
jedan drugi planet neće doživjeti Alderaanovu sudbinu.
Njegovo je uništenje bio Imperatorov posljednji pokušaj da
zaustavi krvavi rat prije no što započne, i taj naum nije
uspio. Rat je stigao. Uništenja koja će uslijediti bez svake će
sumnje biti jeziva, Ciena je očekivala da će biti u
neprekidnim bitkama i pod ratnom spremom još dugo
vremena. Morat će ubijati i izlagati se riziku da je ubiju.
Ali, to je bio rat. U njemu će sudjelovati vojnici
pripremljeni za bitku. Ciena je to mogla prihvatiti.
Nedugo nakon što su stigli do pomoćnog mosta, Nash
je rekao, »Ciena?«
»Trebaš li da te smjene s dužnosti za ovu smjenu?«
Iscrpljena koliko je bila, spremno bi se javila da odradi
sljedećih nekoliko sati umjesto Nasha ako bi mu to pomoglo.
»Ne. Samo — prije no što sam napustio kabinu, mislio
sam na Thanea. Želio sam s njim razgovarati. Pa sam
potražio podatke o transportu na Dantooine.« Nash je zastao
prije no što će nastaviti. »Primili su naređenje da se vrate na
Zvijezdu smrti.«
Krv joj se sledila u žilama. Ciena je poput kipa stajala
u hodniku, nemoćna da napravi sljedeći korak. Progutala je s
teškom mukom. »A Thane?«
»I on se trebao ukrcati. Znaš li možda je li transporter
pristao prije eksplozije?«
»Ne.«
Sve je to vrijeme Ciena obećavala samoj sebi da će
uskoro o svemu pričati s Thaneom — podsjećajući se da se
barem njezin najbolji prijatelj na čitavom svijetu spasio.
Ali, što ako nije? Što ako je i Thane poginuo?
Trebalo je gotovo tjedan dana — najduljih i najgorih
tjedan dana njegovog života — da Thaneov brod primi nove,
konačne naredbe. Njegov brod, transporter za kratke relacije,
nije bio opremljen dovoljnim zalihama, pa su morali naručiti
hranu ih najbližeg grada. Iako je brod imao krevete, bili su
više namijenjeni hitnim situacijama za ranjenike nego za
pravo spavanje. Radije nego da leže na njima, Thane i
nekolicina ostalih premjestili su se u krevete koje su
pobunjenici ostavili za sobom.
Kako je čudno bilo ležati u neprijateljevom krevetu,
gledati nečiji grubi crtež X-krilca na zidu i znati da je upravo
takav jedan X-krilac bio oružje koje je uništilo Zvijezdu
smrti — a možda i Cienu s njom.
Tako je Thaneu trebalo biti drago što se nalazio na
svom brodu, pod punom opremom i s blasterom na boku.
Ništa nije bilo gore nego ne znati, samom je sebi govorio.
Jednom kad se nađu s Imperijalnom flotom, napokon će
otkriti što se zaista dogodilo svim njegovim prijateljima.
Ali, kad je pokušao zamisliti što će napraviti ako mu
kažu da je Ciena poginula, um mu se ispraznio. Bilo je to
kao da je mozak odbio pokazati mu išta nakon tog trenutka.
»Kyrell«, pozvao ga je zapovjednik dok su se
pripremali za brzinu svjetlosti. »Kako to da nisi poslao
poruku obitelji da si preživio? Ovdje je označeno da jesi, ali
nismo primili odgovor.«
»Ne bi ga ni bilo«, rekao je Thane bez previše emocije.
Nije mislio da je njegova obitelj baš željela da pogine —
iako možda Dalvenu to ne bi smetalo — ali slanje odgovora
očigledno je bilo previše za njih.
 Što sam im ikad napravio, osim što sam se rodio? Pitao
se po tisućiti put...
Zbog razmišljanja o tome poželio je razgovarati s
Cienom, jedinom osobom koja je zaista razumjela koliko je
nenormalna bila njegova obitelj. Jama straha u njegovom je
želucu postajala sve teža i tijekom čitavog je povratka jedva
prozborio ikoju riječ.
Kad je transporter izašao iz brzine svjetlosti, nekoliko
je ljudi promrmljalo nešto, a jedan je čak tiho zazviždao od
iznenađenja. Vani je lebdjelo više brodova no što je Thane
ikad vidio na jednom mjestu, uključivši na Coruscantu. TIE
lovci su se rojili poput muha jurcajući površinom svih
velikih brodova. Bezbrojni transporteri i manji brodovi bili
su uvučeni u grube formacije oko desetak zvjezdanih
razarača koji su očigledno činili novu jezgru Imperijalne
zvjezdane flote.
Je li jedan od ovih zvjezdanih razarača bio Pustošitelj?
Izvana su svi brodovi nalikovali jedan na drugog poput
identičnih komada jedne torte.
Dok je njihov transporter pristajao, zapovjednik im je
dovikivao nova zaduženja. »En-O-sedam-jedan-osam, javi se
trenutačno na zvjezdani razarač Eliminator, starijem
poručniku Cheriku. En-ipsilon-jedan-jedan-dva, ista stvar.
A-Ve-pet-četiri-sedam...«
Thane je podigao glavu.
»Prebaci se na brod za trupe Kula stražara radi
transporta i prekomandu na Kerev Doi.«
Šalju ga na svijet na kojem se iskopava začin? Thaneu
se zapovijed činila apsurdnom dok nije povezao djeliće.
Gdje god se trgovalo začinom, financije bi postajale
sumnjive. Ako je trebalo sakriti novac — i to u velikim
količinama, poput fondova koji bi uzdržavali čitavu
pobunjeničku vojsku — Kerev Doi bio bi jedno od
nekolicine mjesta u galaksiji gdje bi se trebalo obratiti. Slali
su ih da malo pročešljaju to mjesto, možda čak i odsjeku
Pobunjenički savez od njihovih sredstava. To je imalo
smisla. A opet je zatekao samog sebe kako o Kerev Doiu
razmišlja na potpuno drukčiji način. Svjetovi začina
obilovali su brodovima koji su operirali unutar zakona kao i
onim kriminalnim. Čak ni mnogi zakoniti brodovi nisu vodili
pažljive bilješke o svojim putovanjima onamo. Svaka je
knjiga ili hologram snimljen o bježanju od kuće prikazivao
jedan od začinskih svjetova i slikovite prikaze egzotičnih
brodova i trgovaca koji su bili u stanju bilo koga oteti od
života kakvog je ranije znao.
Kerev Doi bio je mjesto na kojem bi se mogao izgubiti.
Thane se zaustavio. Nije kao da je zaista planirao
napustiti Imperijalnu flotu, u svakom slučaju, ne još. Ne dok
ne sazna što se dogodilo s Cienom, Nashom i ostalima, a
možda i ni onda. Ali, možda se... igrao tom idejom.
Navikavao se na nju.
Ako je Ciena poginula, što mu je ovdje preostalo?
Ništa.
»Sir?« oslovio je nadređenog časnika koji ga je
pogledao, ozlojeđen što ga se prekida. »Na kojem smo
zvjezdanom razaraču?«
»Je li to važno, poručniče Kyrell?«
»Meni je važno, sir.«
Njegovog nadređenog časnika nisu impresionirali
nikakvi iskazi nezavisnosti. »Na Pustošitelju si. Ali, ako se
za sat vremena ne ukrcaš na Kulu stražaru, više nisi u floti.«
Pustošitelj. Thane je napokon izdahnuo. Dobro, Ciena
je vjerojatno dobro. Čitavo je vrijeme bila sigurna na svom
brodu.
Osim ako nije ostala na Zvijezdi smrti radi nekog
zadatka — ili ako nije ostala u posjeti Jude, jer se Pustošitelj
prebrzo povukao i ona nije stigla...
Iskrcao se samo s ručnim komunikatorom koji ga je
navodio u kojem će doku naći Kulu stražaru. Činilo se da
nema baš puno vremena, ali možda ipak dovoljno da zastane
kod komunikacijske ploče. Čak i ako ga sustav obavijesti da
je na dužnosti, bio bi to dokaz da je preživjela. Kako da se
ukrca na drugi brod i odleti s Pustošitelja a da ne sazna?
»Thane!«
Okrenuo se i vidio Cienu, na pola puta preko doka
prepunog ljudi i učinilo mu se kao da je ona tvrda školjka
oko njega napukla i smrvila se. Zaboravio je na Kerev Doi,
zaboravio je na bijeg. Bio je nemoguće misliti na išta osim
na njen lik ovdje i sada i to živ. »Ciena!«
U tome je trenu jedino bilo bitno probiti se kroz gužvu,
gurajući ramenom ljutite jurišnike i starije časnike istom
mjerom, samo da bi stigao do nje.
***
Ciena je bacila ruke oko Thaneovog vrata, a on ju je
nju tako jako stisnuo da je jedva disala. Uopće je nije bilo
briga, ne sad.
»Živ si«, rekla je dok joj se glas lomio. »Živ si. Nismo
znali je li se tvoj transporter vratio na Zvijezdu smrti ili
nije...«
»Ni ja nisam znao je li Pustošitelj ostao u komadu, a
nitko ne zna što se to, dovraga, događa... »
»Užasno je...«
»Jesi li...?«
Prestali su pokušavati razgovarati jedno preko drugog i
samo se smijali jedan trenutak čiste radosti. Ciena je
pogledala gore prema Thaneu i vidjela muškarca u kojeg se
pretvorio, nekog koga je na neki način tek upoznavala — a
tko je već toliko bio u njoj poput vlastitih kostiju i krvi.
»Trebam se javiti na Kulu stražara unutar sat
vremena«, rekao je Thane. »Jesi li slobodna?«
Došlo joj je da zastenje. Već je kasnila javiti na
sljedeću smjenu — ali onda je, sa strane, vidjela kako joj
Berissse maše, jasno indicirajući, Idi! Riješit ću to! Ciena se
okrenula nazad prema Thaneu. »Imam nekoliko minuta.«
Probili su se kroz nagužvani dok do sporednog
hodnika, vodio je do rekreacijskog dijela i, kao takav,
trenutačno bio napušten. Iako je buka užurbanih aktivnosti
dopirala s udaljenosti od samo nekoliko metara, ovdje su njih
dvoje bili sami.
»Jesi li dobro?« Thane joj je s lica odmaknuo uvojak
što joj je pobjegao iz pletenice i rukama joj obujmio lice.
Ciena je znala da ne govori o ozljedama kakve se
zadobivaju u bitkama. »Nash Windrider je na sigurnom.
Rastrgan je zbog Alderaana...« Bilo je teško čak i izgovoriti
ime tog planeta. Thane se bolno trgnuo na te riječi. »Ipak, na
dužnosti je. Ali, Jude je poginula na Zvijezdi smrti.«
»Žao mi je.« Privukao ju je nazad u naručje i ona je
naslonila glavu na njegova prsa.
Nikad se ranije nisu tako dotakli, Thane je bez svake
sumnje bio toga svjestan baš kao i ona. A opet je bilo tako
prirodno zagrliti ga i biti mu u naručju. Tako ispravno.
»Stvarno sam mislila da sam te izgubila«, šaputala je.
»Sve bih drugo podnijela, jer moram, ali kad sam shvatila da
si možda poginuo — znala sam da se ne bih mogla nositi s
time. Nikad.«
Ciena je očekivala da će reći nešto poput, »Naravno da
bi, jaka si« ili »Ne brini za mene.« Umjesto toga, Thane ju je
samo čvršće zagrlio. »Čitav ovaj tjedan nisam znao jesi li
živa ili ne. Imperij je izvrnut naglavačke i idemo u rat, ali
ništa mi od toga nije bilo važno. Samo sam na tebe mislio.«
Ciena se uspela na prste i jače ga zagrlila. Thaneovi su
prsti pratili liniju njezine čeljusti dok joj je usnama dodirivao
čelo, a onda joj podigao lice prema sebi. Ali, Ciena je bila ta
koja im je usne spojila u prvom poljupcu.
O, pomislila je dok su im se usne otvarale. Nije to
izbor između prijatelja ili nekog koga volim. On je oboje.
Thane je uvijek bio oboje, od početka.
No, ovo nije bio početak nečega, bilo je to njihovo
otkrivenje, priznanje onoga što je već dugo postojalo među
njima.
Kad su se razdvojili, Thane je duboko udahnuo. »To je
bilo — vrlo...«
»Da.« Onda su se oboje nasmijali, ovog puta nježnije i
on joj je ponovo poljubio čelo.
Kliznula je rukama niz njegova ramena kako bi ga
uhvatila za ruke. Thaneov ju je nahereni osmijeh topio
iznutra. Zašto se ovo nije moglo dogoditi u nekom trenutku
kad su zaista mogli biti sami?
Ali, nekoliko ukradenih minuta u bučnom doku za
pristajanje bilo je sve što su imali i ona ih nije imala namjeru
protratiti. »Slušaj me«, rekla je Ciena. »Kako god lude stvari
sad bile, bit ćemo ponovo zajedno. Ne znam kad, niti gdje,
ali tako će biti.«
»Bit će«, odgovorio joj je nasmiješeno. »Što god bilo,
ja ću te naći.«
Bilo je to čudno rečeno. Jednom kad se riješi ova
inicijalna zbrka, imperijalni će ih kanali povezati. Ali, Cienu
je malo za to bilo briga. Bilo je svega previše, jer već je
žudila za sljedećom prilikom kad će biti zajedno, a nisu se
još ni rastali. »Kako mi možeš nedostajati kad si još ovdje?«
»Zato što i ti meni već nedostaješ. Ali, to nije zauvijek.
Neće čak ni biti dugo.«
Thane ju je ponovo poljubio i nakon čitavog dana u
kojem se borila protiv gubitka, tuge i užasa, Ciena si je
dopustila da se preda ovom trenutku sreće.
 Onda ga je otpratila na transporter, još ga jednom
poljubila na rampi dok im je nekoliko časnika iznutra
zviždalo i, napokon, otrčala kao da je vrazi gone na svoje
mjesto.
Kad je stigla do konzole, Berisse je stala u stranu
pokretom kojim bi konobar predstavio desert. »Dugujem ti«,
Ciena je prodahtala dok se pokušavala umiriti.
»Itekako mi duguješ«, odgovorila joj je Berissse.
Ciena ju je postrance pogledala i njih su se dvije
nasmiješile kako je čitava stvar bila luda. Bio je nevjerojatno
kako se, u ovakvim situacijama s nekime možeš sprijateljiti u
samo nekoliko dana. Vratila se na posao, ali na jednom je
ekranu postavila snimke s dokova kako bi mogla gledati
Kulu stražara kako se otiskuje u beskrajnost svemira sa
sobom odnoseći Thanea.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

U PRIČAMA O AVANTURAMA i akcijskim holo serijama

koje je Thane kao dijete gledao, začinski su svjetovi bili
egzotične zemlje naseljene lijepim plesačicama, duhovitim
gangsterima i hrabrim pilotima koji su upravljali sklepanim
brodovima bježeći od zlih siledžija Stare republike.
Sve su priče dale naslutiti kako krijumčari začina
redom svi žude za danom kad će zakonito moći trgovati
svojom robom — i da je Imperij izvukao začinske svjetove
iz opasnije, iako zanimljivije prošlosti. Thane više nije
vjerovao da je Imperij ikome donio spasenje, baš kao što je
znao i da je sve to naučio iz priča za djecu, no romantična
ideja začinskih svjetova opstala je u njemu sve do trenutka
kad je nogom stupio na Kerev Doi.
Nije znao što je točno očekivao, ali svakako ne ovo.
Ružičasto nebo Kerev Doia više se nije protezalo
preko širokih otvorenih ravnica, umjesto toga postalo je
tamno i visjelo ponad gnjevne, demoralizirane rulje. Ljudi
nisu nosili otmjene oprave i izmjenjivali pošalice, skrivali su
se pod teškim ogrtačima i govorili što su manje mogli.
Začinske su farme dominirale krajobrazom. Sve je na tom
planetu ako ne obično, bilo krajnje depresivno.
Dobro, tvoje se dječje fantazije nisu ostvarile, rekao je
Thane samom sebi grubo. Preboli to. Ovo je stvarnost.
Dužnosti bi mu lakše pale da je više vremena trebao
provoditi na Kerev Doiu obavljajući ih, ali uloga Kule
stražara bila je uglavnom u tome da prevozi časnike
zadužene za istragu i crpljenje ozloglašenog planetarnog
bankovnog sustava i osigurava dodatni prikaz moći. I tako su
Thaneova zaduženja bila ograničena na to da svakog dana
svojim TIE lovcem prelijeće u niskom letu preko područja
koja je trebalo podsjetiti na snagu i doseg Imperija.
Nekad bi Thaneu bilo barem smiješno kad bi ljudi
čučnuli ili se razbježali dok bi prelijetao. No, nakon
Alderaana, više mu nije bilo do smijeha kad bi vidio koliko
se ljudi plaše imperijalnog prisustva.
Svoju je slobodnu večer odlučio provesti u Plavom
konvoru, lokalnom noćnom klubu poznatom s mnogih
holovidova koje je vidio. Tu bi se junaci i junakinje susretali,
izmjenjivali značajne poglede preko pića koja su isijavala
sjajnim svjetlom, i kovali planove koji će im donijeti novac
preko svih očekivanja. Thane nije previše očekivao, najgore
što se moglo dogoditi je da lokal bude mračan i otrcan kao
većina mjesta koje je dosad vidio na Kerev Doiu. U
najboljem će slučaju biti zamka za turiste.
Ali, nekako je Plavi konvor ispao relativno nalik
onome kako ga je Thane zamišljao. Ambijent je bio relativno
skroman (čemu je doprinosilo novo pravilo da samo
imperijalni časnici smiju unositi blastere). Niski su kaučevi
bili prekriveni tamno narančastim i jarko ružičastim
jastucima, ispod niskih visećih biljaka što su bogato cvjetale.
Levitirajući ilumi-droidi osvjetljavali su samo neposredno
oko sebe ostavljajući dovoljno privlačnih sjena. Muzika je
bila odlična, neki je tip duge njuške svirao niske senzualne
ritmove na kružnoj tipkovnici. Thaneovo je piće stiglo u
visokoj čaši i bilo dovoljno jako da mu lagano zamagli
stvarnost.
Ispričat ću Cieni o ovom mjestu u sljedećoj poruci,
mislio je. I njoj su se ti holoi sviđali, kad ih je imala prilike
gledati.
Bit će sretna što je barem jedna stvar na Kerev Doiu
baš onakva kako smo je zamišljali.
 Thane je osjetio kako se osmjehuje i pokušao se
zaustaviti, ali nije mogao. Ovih mu je dana i sama pomisao
na Cienu mutila razum.
Sve od onog dana na Nebeskoj omči kad je po prvi
puta shvatio novi potencijal svog odnosa sa Cienom, čitavo
mu se vrijeme odupirao. Čak i kad se nije ljutio na nju zbog
onog glupog incidenta s laserskim topom, plašio se onog što
bi se dogodilo kad bi se odnos među njima promijenio.
Ali, nije se promijenio. To je bilo nevjerojatno. Uvijek
su na neki teško objašnjiv način pripadali jedno drugome i
Thane je sad mislio kao da su jednostavno prihvatili ono što
je od početka bilo istina.
Osim toga, ona je razmišljala o tome da napusti
Imperijalnu zvjezdanu flotu.
Naravno, to je imalo smisla. Ciena se definirala
svojom čašću, a u onome što je Imperij napravio Alderaanu
časti nije bilo. Očito ni Pobunjenički savez nije bio bolji,
raznijeli su Zvijezdu smrti s gotovo dva milijuna ljudi na
njoj. Ali, jedno zlo nije opravdavalo drugo. Vjerojatno je
razmišljala o tome da napusti službu čak i prije njega.
Još jednom je Thane prevrtio onih nekoliko
nevjerojatnih minuta u glavi — jedan jedini put kad je držao
Cienu u naručju i poljubio je. Rekla je, bit ćemo opet
zajedno. Ne znam ni gdje ni kad.
Ne bi to tako rekla da je mislila da će oboje ostati u
Imperijalnoj mornarici, gdje su se mogli naći preko bilo koje
baze podataka. Sigurno je i ona, poput njega, razmišljala o
odlasku.
No, željeti i zaista to učiniti bile su dvije različite
stvari. Što bi točno mogao raditi ukoliko napusti službu?
Trenutno bi postao traženi kriminalac. Možda kriminalac
niskog prioriteta, osobito sad kad su pobunjenici
predstavljali opasniju prijetnju — ali još bi riskirao da ga
bace u zatvor prvi put kad bi ga neki imperijalni časnik
rutinski skenirao i otkrio da je dezerter. Osim toga, Cieni bi
bilo nevjerojatno teško prekršiti obećanje da će služiti
Imperiju. Vjerovala je da su zakletva i čast svete. Što li se
događa kad se te zakletve i čast nađu sukobljene?
Pretpostavljam da ćemo morati čekati, umorno je
pomislio. Odraditi svojih pet godina. Pokušati dobiti službu
na istoj stanici ili brodu. Možda čak srušiti tu prokletu
pobunu i osvetiti Jude prije no što nam istekne vojni rok.
Onda bismo mogli dati otkaz i jednostavno se povući.
A nakon toga... Thane nije znao. Neće se vratiti na
Jelucan, to je barem bilo sigurno. Ali, galaksija je bila velika.
Mogućnosti bezgranične. Trebali su samo potražiti negdje
svoju budućnost zajedno.
Pijuckao je svoje piće i sanjario o ovoj noći kao sceni
iz jednog od holovida. Trenutačno je glumio samopouzdanog
začinskog gusara, velikog ega i prepunog šarma. Ciena bi se
mogla ušuljati odjevena kao jedna od onih klasičnih fatalnih
žena — u tamnocrvenoj odjeći koja bi joj prianjala uz tijelo i
šaputati mu kako joj je potrebna pomoć muškarca koji se
ničega ne boji.
»To sam ja«, šaputao joj je u svojim mislima. Ponovo
je zamislio kako je ljubi i to mu je sljedeće snatrenje trajalo
sve dok je plaćao piće, napustio klub i vratio se u krevet.
Osam dana poslije, dok je letio preko provincije
Donjeg mora, Thaneov se petogodišnji plan raspao.
Napravio je nekoliko dramatičnih preleta i poniranja
radi najboljeg efekta. Prepoznatljiv vrisak motora TIE lovca
odjekivao je kanjonima. Nitko tko bi ga čuo ne bi sumnjao
da je Imperij ostao jak i sveprisutan po čitavoj galaksiji. Do
vremena kad je sletio kako bi se susreo s lokalnim
garnizonom i zgrabio podnevni obrok, Thane se osjećao
poprilično zadovoljnim sobom.
Ali, dok je hodao prema lokalnom stožeru, osmijeh mu
je blijedio.
Linija radnika vukla se čitavim putem od rudarskog
okna. U većini začinskih rudnika koje je Thane dosad vidio,
glavnu su radnu snagu činili droidi i jednostavniji automati.
No, ovdje su rudari bili svjesna bića. Čak je i prepoznao koje
su vrste: bili su to blijedi reptilski humanoidi imenom
Bodach’i. Njihov se planet uporno odupirao imperijalnim
propisima — svi su to znali, Bodach’i su otvoreno prkosili
— ali nekoliko mjeseci ranije je objavljeno kako je red
uspostavljen i naplaćene su im nove sankcije.
Thane je zamislio da su se »sankcije« sastojale od
novčanih suma ili trgovinskih penala. Nije shvatio da se radi
o ropstvu.
Bodach’i su nosili okove oko vratova i ruku. I same te
spone bile su teške i nezgrapne, no svako odstupanje od
programiranog zadatka ili puta rezultiralo bi elektro-
šokovima ili čak udaranjem metalnim mamuzama u
robovsko meso.
Mislio sam da su ti okovi za nasilne kriminalce, ne
za... obične ljude, Thane je rekao samome sebi sav zbunjen
dok je hodao do granice imperijalne predstraže. Iza nje,
Bodach’i su posrtali pod teretima, a nisu im dopuštali da
zastanu i odmore se. Nadzirali su ih imperijalni jurišnici koji
su stajali puno metara udaljeni jedni od drugih duž linije za
koju se činilo da se proteže u beskonačnost. Nekolicina je
lokalnih ljudi promatrala, u tihom strahu ili u totalnoj apatiji.
Thane nije mogao uočiti razliku.
Mučnina mu je stisnula grlo i trbuh dok je gledao kako
se Bodach’i muče. Većina ih čak nije bila u dobrom
fizičkom stanju. Vidio je i mlade Bodach’ije, jedva dovoljno
velike da nose teret koji im je nametnut. Bilo je i starijih, čije
su se krljušti zamutile od starosti.
Ovo nije bilo dobro. Gore od toga — bilo je zlo. Ako
su se Bodach’i i suprotstavili Imperatoru, sankcije bi bile
prihvatljive, ali ne ovo. Ništa nije moglo opravdati
kažnjavanje čitave rase na ovaj način.
Porobljavanjem.
Zašto nitko ne pomogne ovim ljudima? Thane se pitao
dok je gledao prazna lica lokalnih stanovnika. Ovratnike bi
im mogli skinuti noću, pokriti im bijeg...
A onda je shvatio.
Bodach’ima nitko nije pomagao, jer su se svi bojali
Imperija. A kad je Thane prelijetao producirajući se svojim
TIE lovcem kako bi ljudi ispod njega čuli vrisak njegovih
motora, samo ih je još više plašio.
Zgromila ga je težina te istine i na trenutak mu se
činilo kako jedva diše.
Jedno se od lokalne djece počelo podrugivati
Bodach’ijima. »Tako vam i treba! Mislili ste da ćete lako s
Imperatorom? Pokazao vam je!« Jedan je jurišnik s
odobravanjem kimnuo, a potom pomilovao djetetovu glavu.
Dječak nije mogao imati više od sedam ili osam godina
— isto doba u kojem je Thane odlučio da će se pridružiti
Imperijalnoj floti. Ovako se zlo uvećavalo: ukorijenilo bi se
u mladima i raslo zajedno s njima. Svaka je generacija
osiguravala sljedeću razinu zlostavljanja.
Učimo djecu da prihvaćaju ropstvo. Učimo ih da je
okrutnost vrlina.
Ali, najgore je od svega bilo što je Thane bio taj
dječak. Sjedio je u pilotskom sjedalu šatla i osjećao ponos.
Osjećao se velikim. Samo zato što će jednog dana možda
postati dijelom tog Imperija. Pratio je put koji je vodio
odande i kamo ga je doveo? Sad je letio brodovima samo
kako bi plašio ljude i to u ime Imperija koji je pogubljivao
čitave svjetove. Kad bi se mogao vratiti, bi li imao snage
odabrati drugi put?
Imam li ga snage sada odabrati ?
Drugi je jurišnik ošamario Bodach’i ženku koja je
zateturala u stranu. Bila je izgubila mnogo krljušti i rep joj se
vukao po pijesku iako mu je oštar teren sigurno ostavljao
porezotine i masnice već bezbrojno mnogo puta dotad. Njena
ga je slabost pogodila, osobito stoga što ništa nije mogao
napraviti. Apsolutno ništa. Ne protiv čitavog garnizona
jurišnika. Mogao je samo stajati, gledati i biti svjestan svog
udjela u zlu što ga je promatrao.
Te je noći platio pretjerani iznos kredita koliko je
trebalo da plati za HoloNet poruku. Ako Ciena ne dobije
signal na vrijeme, ili nije slobodna da mu odgovori,
jednostavno će morati pokušati sljedećeg dana — ali na
Thaneovo olakšanje, gotovo mu je trenutno odgovorila. Sjeo
je u tamnu holo-kabinu i osjetio kako mu topla traka svjetla
skenira lice i tijelo...
... i Ciena se materijalizirala pred njim.
Njezin je hologram bio gotovo u prirodnoj veličini.
Nježno je sivo svjetlo hvatalo svaki detalj — napola
slobodne kovrče koje su joj padale niz leđa, pune usne, način
na koji mu se smiješila. »Nisam ovo očekivala«, rekla je,
glasa tek lagano zamagljenog od transmisije. Nosila je hlače
od uniforme, ali gore samo potkošulju, otkrivajući ruke i
ramena. »Ne mogu vjerovati da si se isprsio za HoloNet —
ali tako mi je drago da jesi! Tako mi je drago što te vidim.«
»Meni još više.« Njen lik nije izgubio ništa od one
moći kad ju je vidio na Pustošitelju. Thane je još osjećao
zahvalnost i poniznost zbog same činjenice da je bila živa.
»Trebamo razgovarati. Nisam te valjda probudio?«
»Ne. Smjena mi je upravo završila, a cimerica je vani.«
 Jedna mu se riječ učinila čudnom. »Cimerica, samo
jedna?«
Cienin ga je osmijeh ogrijao kroz zatamnjenu holo-
kabinu. »Od jučer sam starija poručnica Ree.«
»Nevjerojatno.« Iako ni jedno od njih u ovakvim
vremenima nije osobito marilo za napredovanja, Thane je još
cijenio što je promicanje Cieni značilo. Bio je to dokaz da je
izvršila dužnost i to odlično. »Iako se uopće ne čudim. Ne za
nekog toliko dobrog kao što si ti.«
Nekako je ta rečenica učinila da se Cienino lice
uozbilji. »Ne radi se samo o meni. Promakli su me jer je
Imperij izgubio tako mnogo ljudi na Zvijezdi smrti.«
Naravno. Na postaji je bilo mnogo visokih službenika
flote i njihovo osoblje. Sad je na vrhu nastao vakuum u
poretku moči. »Sve se promijenilo«, rekao je oprezno. Ciena
je kimnula. Jedna joj je naramenica potkošulje skliznula s
ramena i iluzija je holograma bila toliko jaka da je Thaneu
došlo da se nagne naprijed i gurne je nazad na mjesto — ili
možda skine i drugu. Ali, morao je ostati koncentriran.
Morao je razmisliti. HoloNet poruke poput ove ne bi bile
direktno praćene, ali postojali su programi za pretraživanje
rečenog koji su tražili određene sumnjive riječi ili fraze.
I zato Thane nije mogao samo reći ono o čemu je
razmišljao. A nije ni ona. Ali, možda su mogli nekako
razumjeti jedno drugo.
Ciena je sjedila na rubu svog kreveta upijajući prizor
Thaneovog holograma ispred sebe. U mraku se gotovo
mogla pretvarati da je zaista ovdje.
»Jesi li dobro?« pitala je, govoreći koliko je tiše mogla,
ravno u holo prijemnik. »Koliko god mi bilo drago pričati s
tobom, znam da me ne bi ovako iznenadio bez ikakva
razloga.«
 Thanevo je lice stajalo ugravirano zlatnim svjetlom,
samo nijansu svjetlije od njegove crveno obojene kose. Na
njemu je mogla pročitati duboku zabrinutost i tugu. »Teško
je nastaviti nakon onakve tragedije«, rekao je.
Ciena je ponovo pomislila na Jude i morala je
zatreptati da se ne rasplače. »Ni ja ne mogu zaboraviti. Kao
da mi se eksplozija stalno ponavlja u glavi i želim ih spasiti,
ali ne mogu. Jednostavno... ne mogu.«
»Osjećaš li da bismo trebali pričekati da vidimo što će
se događati s ovim ratom?« Thane ju je pitao očima
pretražujući njezine toliko napeto da je bilo kao da je zaista
pred njom. »Ili ovo mijenja kako ćemo nastaviti?«
Srce ju je boljelo kad bi ga se sjetila sustavima daleko,
pokušavajući uzalud zamisliti ispravnu strategiju koja bi im
donijela brzu pobjedu i spriječila daljnje prolijevanje krvi.
Takva su snatrenja bila normalna, ali to je sve što su bila: tek
puki snovi.
»Ne možemo samo stajati postrance i puštati da se
takve stvari događaju«, podsjetila ga je Ciena. »Ne kad
imamo moć da učinimo razliku. Što god morali napraviti —
koliko god morali žrtvovati — suočit ćemo se s time kako
bude dolazilo. Zajedno.«
»Zajedno«, ponovio je Thane i osmijeh mu je pri tome
bio toliko tužan da je mogla osjetiti njegovu ranjivost kao i
svoju vlastitu, posve sigurno i bolno kao bilo koju ranu.
Ciena je posegnula da dotakne ruku holograma, Thane
je odgovorio i trepćuće je svjetlo njegovih prstiju malo
prošlo kroz njenu pravu ruku. Riječi su bile tako nedostatne,
ništa što bi mogla reći ne bi komuniciralo ono što je osjećala.
»Neće proći dugo i ponovo ćemo biti zajedno«, obećao
je Thane, toliko uvjeren u to da mu je morala povjerovati.
Činio se toliko sigurnim da se Ciena pitala je li već primio
sljedeću zapovijed — je li znao nešto što ona nije.
 Thane je pogledao u njezinu ruku od treperavog plavog
svjetla kako se pruža prema njemu.
»Nadam se da imaš pravo«, rekla je Ciena dok joj je
glas lagano odzvanjao kabinom. »Voljela bih da se radi o
samo nekoliko dana. Ne — kad već želim, željela bih da si
sad sa mnom.«
»I ja.« Sat je počeo treperiti signalizirajući da im je
vrijeme pri kraju. Thane je želio ugurati još kredita u njega i
kupiti još nekoliko minuta — ali rekli su sve što su mogli, a
sad je više no ikad trebao štedjeti novac za važnije stvari.
»Moram ići. Žao mi je što je poziv ovako kratak,
Ciena...«
»Nema veze! Drago mi je da sam te vidjela.« Ciena je
poljubila vrhove prstiju i onda ih ispružila dok nije izgledalo
kao da mu je dotakla usne, Thane je zamislio da osjeća
energiju zraka, električnu i toplu. »Zbogom.«
»Zbogom«, rekao je u zadnjem trenutku dok je njen lik
Dok je hodao iz holo-kabine prema smještaju, Thane je
u glavi vrtio njihov razgovor, divio se kako su uspjeli izreći
sve i ništa istovremeno. Ciena se složila s njim oko tragedije
na Alderaanu i osjećala isto tako očajnu, uzaludnu žudnju da
spasi izgubljeno. Više od toga, složila se da nisu mogli ostati
u Imperijalnoj službi i raditi što im se kaže. Morali su odmah
nešto poduzeti.
Thane je već znao što će biti njegov put, ali sad kad je
znao da je Ciena uz njega, ništa ga više nije moglo zadržati.
Sljedećeg je jutra odradio jutarnji plan letenja kao i
obično, a onda se uspio prebaciti na noćni let umjesto svog
uobičajenog popodnevnog termina. Popodnevne je sate
iskoristio da sa svog računa povuče što je više kredita
mogao, zamjeni ih za začin i onda začin zamjeni za
neoznačene kredite. Thane je iskoristio novac kako bi kupio
civilnu odjeću — tamno plavu jaknu, crne hlače, čizme i sivu
košulju koja bi prošla na bilo kojem svijetu u galaksiji.
Tek je tad otišao do svemirske luke i pronašao
nezavisni teretnjak.
»Želim do najbližeg svijeta u središtu galaksije«, rekao
je Thane pokušavajući zvučati samopouzdano i razmetljivo
poput likova iz onih hola što ih je gledao prije puno godina.
»To je sve što trebate znati. Ne postavljajte pitanja i dobit
ćete dvije trećine iznosa unaprijed, trećinu pri slijetanju.«
Reptilski pilot Falleen se nasmijao. »Smiješno ljudsko
biće. Ja ionako nikad ne postavljam pitanja. Spreman za
pokret? Polijećemo za sat vremena.«
Jedan je trenutak Thane oklijevao misleći na Cienu.
Hoće li znati gdje ga pronaći?
Naravno da hoće. Možda je čak već napustila Imperij i
stigla ondje prije mene. Oboje idemo u istom pravcu. Ništa u
galaksiji nas ne može zaustaviti.
»Da«, rekao je Thane. »Spreman sam.«
Nekoliko noći poslije, ležeći u svom krevetu, Ciena je
prošaputala, »Misliš li da bismo nešto trebale napraviti za
Nasha?«
» Ughhhh .« Berissin je glas bio napukao od sna.
»Shvaćaš li da je ovo sredina moje slobodne smjene?«
»Oprosti. Samo sam zabrinuta za njega, to je sve. Čini
se kao da Nash samo mjesečari kroz svoje dužnosti. Kao da
je samo napola živ.«
»Zvuči točno, nakon onog što se dogodilo.« Berisse se
nagnula preko ruba gornjeg kreveta; duga joj se crna kosa
spustila oko naopako iskrenutog lica. »Uglavnom misliš na
Nasha, jer je to jedina stvar koja te odvlači od razmišljanja o
Thaneu, točno?«
»Nije istina!« Ciena se okrenula na stranu, zabacujući
sivu deku kako bi mogla gestom naglasiti riječi. »Teško da
sam imala prilike sanjariti za vrijeme smjene — jučer su mi
čak dali da upravljam pomoćnom navigacijom.«
»Nisam mislila na poslu. Čim si za svojom radnom
stanicom, besprijekorna si. Ali si samo u svakom drugom
budnom trenutku posvećena Thaneu.«
»Sad me zadirkuješ, jer sam neprestance pričala o
onom holovidu neku večer.«
»Točno. Zato zašuti i pusti me da spavam.« Berissino
je lice nestalo i Ciena je čula šuškanje deke i madraca iznad
sebe.
Ipak, Berisse više nije mogla zaspati. »Stvarno
moramo nešto učiniti za Nasha. Ozbiljno. Užasno pati i ne
želi priznati.«
»Drži se koliko god može. Uzima dodatne smjene —
pokušava se zaposlili. To je sad najbolje za njega.«
To je vjerojatno bila istina. »Ipak, mogli bismo mu
nekako osmisliti slobodno vrijeme. Možda da ga koji puta
pozovemo na vježbanje u teretanu, ili na utakmicu
gravimeta, tako nešto.«
»Može. Pokušaj«, promrmljala je Berisse. Dotad je već
bila duboko u polusnu, jedva svjesna. Nesumnjivo uopće nije
znala što je Ciena rekla.
Gravimet. Prijedlog je bio toliko banalan da ju je bilo
sram, kakva je to bila utjeha za gubitak cijelog jednog
svijeta. A opet, što bi bilo? Nash će morati ponovo graditi
život dan po dan, čak sat po sat. Zasad, kao njegova
prijateljica, Ciena je mogla samo pomoći da se ti sati ispune.
Okrenula se i zagrlila jastuk pokušavajući se umiriti.
Ali i dalje je bila zabrinuta za Nasha, lagano iznervirana što
ju je Berisse optužila da misli samo na Thanea i istovremeno
sretna što je i dalje mislila na njega.
Ionako je ovo bilo pravo vrijeme za takve misli. Bez
dužnosti, bez ometanja, samo sjećanje na onu neobičnu holo
poruku od prije nekoliko dana. Ciena se samoj sebi nasmijala
dok je razmišljala o načinu na koji su uspjeli reći toliko toga
s tako malo riječi. Thane se složio s njom da se treba držati
dužnosti, koncentrirati se na rat i pri tome dati sve od sebe da
nekako nađu način da budu zajedno onako često koliko im to
služba bude dopuštala.
Zaspala je usred vizije koja je napola bila nada, napola
san — da je Thane premješten na Pustošitelja kao TIE pilot,
da leti pored samog Lorda Vadera i da joj se vraća na kraju
svake smjene. Taj joj je san prožeo čitavu noć što je bio još
jedan od razloga zašto joj je vijest koja je stigla sljedećeg
jutra izazvala takav strahoviti šok.
»Sigurno je nekakva greška«, rekla je Ciena zureći u
Nasha. »Krivo si vidio imena.«
»Bio sam mu cimer tri godine. Vjeruj mi, znam mu
ime.« Nash je čak okrenuo tablet prema njoj da i sama može
vidjeti. Stajali su ispred kantine, nikog nije bilo u blizini da
ih čuje osim nekoliko mamurnih pilota što su teturali po
doručak i kavu. »Poručnik Thane Kyrell, oznake A-Ve-pet-
četiri-sedam, napustio dužnost prije tri dana na Kerev Doiu.«
Uhvatila se za rukav Nasheve uniforme. »Ne bi
dezertirao. Brod mu se sigurno srušio — ili su ga zarobili
lokalni grubijani, tako nešto.«
»Njegovi bi nadređeni prvo to provjerili. Ali, možda
imaš pravo. Ne liči na Thanea da pobjegne.« Nash joj se
približio spustivši glas. »Nisam ti to rekao da te preplašim.
Jedan od ISB časnika me jutros ispitivao o Thaneovoj
odanosti Imperiju, političkim uvjerenjima i svemu ostalom.
Uspio sam ga razuvjeriti da Thane nije pobunjenik, ali
odmah ću ti reći da nisu baš zadovoljni.«
Ciena je sad razumjela. Nju će sljedeću ispitivati.
Zato je otišla ravno u ured starijeg ISB časnika na
brodu, kapetana Ronnadama i najavila se. Stajala je pred
njim u stavu mirno i rekla, »Došla sam dobrovoljno prijaviti
sve informacije koje imam o poručniku Kyrellu, sir.«
»Naš vagabund s Kerev Doia. Ako je još ondje.«
Ronnadam ju je škiljavo pogledao. »Mislite li da je izdajica
ili samo dezerter?«
»Nije izdajica«, odgovorila je snažno koliko se
usuđivala. Bilo je važno da general razumije da su na istoj
strani — sve troje. »Thane — poručnik Kyrell opetovano je
pobunjenike nazivao teroristima, sir. U našoj posljednjoj
komunikaciji, izrazio je duboku tugu i bol zbog uništenja
Zvijezde smrti.«
»Onda zašto je, starija poručnice Ree, napustio svoj
garnizon?«
»Jedino što mogu misliti je da je u očaju, sir.
Nadvladalo ga je što je izgubio toliko prijatelja.« Ciena je
oklijevala prije no što će nastaviti. Ovo je bilo blizu
izdavanja Thaneovih tajni, a to je jednom već skoro
napravila, kad je spomenula njegov problem s ocem pred
Jude. Ali, morala ga je spasiti zajedno s njegovim mjestom u
floti, na svaki mogući način. »Poručnik Kyrell odrastao je u
ekstremno teškim okolnostima. Njegova obitelj ne pruža
apsolutno nikakvu podršku. I zato su njegovi kolege časnici
— mi smo mu obitelj. Sve što ima. Taj ga je gubitak duboko
pogodio.«
»On nije jedini koji je nekog izgubio«, odrezao je
Ronnadam, ali onda mu je izraz lica postao nekako
zamišljeniji. »I on nije jedini časnik kojeg smo imali prilike
vidjeti da je posrnuo. Isti prekršaji za koje bi prije nekoliko
godina nekog nečasno otpustili, sad se rješavaju od slučaja
do slučaja... zasad. Naravno, trebat će odraditi kaznu, ali
ukoliko se poručnik Kyrell ubrzo vrati na dužnost, može
nastaviti karijeru bez nepotrebnih poteškoća.«
Ciena je odahnula u olakšanju. Barem je još bilo
vremena da ga spasi od užasne greške.
»Znate li gdje se nalazi, starija poručnice Ree? Ako
znate, jasno Vam je da morate prijaviti tu informaciju.«
»Ne, gospodine. Ne znam trenutnu lokaciju poručnika
Kyrella. Ali, znam gdje bih počela tragati za njim: na
njegovom rodnom svijetu Jelucanu.«
»Dobro, starija poručnice. Proslijedit ću zapovijed da
otputujete na Jelucan na sljedećem transportu.«
Oči su joj se raširile. »Ja, sir?«
Ronnadan je odbrusio, »Smatrate li da je takva dužnost
ispod vašeg ranga?«
 »Ne, gospodine! Samo sam mislila — ISB časnik bi...«
»Naši su agenti sad zaposleniji nego ikad prije u
povijesti. Vi ste već upoznati s lokalitetom, pa je slanje Vas
umjesto njih u ovom slučaju bolja iskoristivost resursa.«
Glas mu je poprimio opasnu oštricu. »Osim, naravno,
ukoliko imate boljih ideja?«
Cieni je bilo gotovo drago što je došlo do
nesporazuma, još bolje ako Ronnadan nije shvaćao koliko je
jako željela biti ta koja će naći Thanea. »Ne, sir. Smjesta ću
krenuti na Jelucan.«
»Svugdje ga tražite. Iskoristite sve resurse.«
Ronnadamove su se oči suzile. »I ako čujete makar samo
glasinu da je Kyrell povezan s Pobunjeničkim savezom —
pratit ćete tu vijest gdje god vas odvela i prijaviti svaku riječ.
Razumijete li?«
Ciena je dobila priliku da spasi Thanea, jer ju je
Imperij želio iskoristiti kao špijuna. Nikad nije željela nikoga
prijavljivati, ni iz kojeg razloga. Dužnost je zahtijevala
odanost, ali odanost je pripadala i prijateljima, ne samo
nadređenima. Po prvi je puta shvatila koliko bi mračan
mogao biti zadatak što joj je dopao u ovom ratu.
Ali, to je bila cijena koju je trebalo platiti da ponovo
pronađe Thanea.
»Da, sir«, rekla je pri tome misleći: Što god bude
trebalo.
 DVANAESTO POGLAVLJE

U ČETVRTOM I POSLJEDNJEM TERETNJAKU Thaneu je

već bilo dosta.
Držao se povučeno, bio tih i bez problema napustio
Kerev Doi. Na brodovima kojima je putovao tijekom
sljedećih faza također nije imao problema. Na putničkom bi
brodu imao manje privatnosti i previše zainteresiranu posadu
s kojom bi se morao nositi. No, na teretnjaku nekoliko se
slobodnih kreveta uvijek prodavalo radnicima koji su tražili
jeftin i jednostavan prijevoz. Thane se ovdje nije morao
bojati da će ga netko primijetiti.
Ali, kad je posljednji teretnjak izašao iz hipersvemira
pored Jelucana, Thane je zgrabio torbu i krenuo prema
izlazu. Duge su metalne klupe imale nekoliko pojaseva za
one koji su brinuli zbog turbulencija na letu do dolje,
zavezao se i čekao.
Još je jedan putnik učinio isto — pa još jedan — i
napokon i četvrti.
Ni jedan od tih ljudi nije se ponašao drukčije od
Thanea. Nosili su običnu odjeću bez obilježja kakva se
mogla kupiti na bilo kojem od svjetova i nitko od njih nije
pokazivao nikakav interes za ostale putnike oko sebe.
A opet, bilo koji od njih mogao bi biti imperijalni
špijun.
Ta se ideja uhvatila Thanea toliko snažno da je jedva
disao. Žena s dugom sijedom pletenicom — je li upravo
bacila pogled na njegovo lice? Ili Ottegan — široko
postavljenih očiju — tko bi znao što u stvari gleda? Ili ovaj
Volpai, dok su mu svi prsti na sve četiri ruke tapkali po
podacima što su pristizali na njegov tablet — je li možda baš
u ovom trenutku prijavljivao Thanea vlastima?
Svugdje drugdje Thane je znao da je prednost
iznenađenja na njegovoj strani. Nije bilo načina da Imperij
predvidi njegove ranije poteze, ali možda su mogli pogoditi
da će se vratiti na Jelucan. I zato ga je netko možda pratio do
ovog teretnjaka. Možda ga čak čitav vod jurišnika čeka na
doku za slijetanje...
No, teretnjak je sletio bez incidenta. Ostalo se četvero
putnika razišlo a da ga nisu ni pogledali. Nasmijao se svojoj
paranoji stavljajući torbu na rame. Sad si na poznatom
teritoriju. Uskoro ćeš se ponovo osjećati normalno.
A opet, to se nije dogodilo.
U početku je mislio da pati od obrnutog kulturološkog
šoka, vlastiti mu se planet činio toliko ludim. Valentia, veliki
grad kojem se kao dječak divio — naravno da će mu nakon
tri godine provedene na Coruscantu djelovati maleno i
provincijski. Ako su mu se ljudi doimali oprezni i bili manje
prijateljski, to je vjerojatno bilo zato što im je uspoređivao
reakcije na sebe kao malenog dječaka kakav je bio, s ovime
kako su sad reagirali mnogo manje otvoreno budući je bio
odrasla osoba. Osim toga, još je uvijek bio napet. Njegova je
nelagoda sjene činila mračnijima.
Ipak, što je bivao sigurniji, manje se osvrtao. Njegov
se svijet promijenio. Imperij ga je promijenio.
Zgradu senata na koju su svi bili toliko ponosni onog
dana kad se Jelucan pridružio Imperiju, sad je preuzela
vojska kako bi odvojila svoje vojnike. Thane se držao na
odstojanju, ali bilo mu je jasno da se ne radi o kratkoročnoj
sigurnosnoj mjeri. Inženjeri su već postavljali velik zid oko
zgrade i široko polje sila iznad krova sjajilo se kad bi se
sunce probilo kroz sivo nebo.
Valentia se možda nikad nije približila Coruscantovu
sjaju i sofisticiranosti, ali bila je grad prepun žive energije.
Sad mu se čitavo mjesto činilo gušče naseljeno i praznije u
isto vrijeme. Trošne su privremene barake izgrađene pored
starijih, u kamenu isklesanih zgrada. Očigledno su služile za
smještaj privremenih radnika što su se spustili s planina
tražeći nove prilike koje se nikad nisu stvorile.
Ili su ih silom raselili? Thane nije bio siguran. Po
odjeći koju su nosili prepoznao je da je među novom
lutajućom populacijom bilo i življa iz dolina i doseljenika
drugog vala. No, dvije je grupe bilo teže razaznati nego
ranije. I svilene odore fantastičnih boja i odjeću iz kućne
radinosti počeli su zamjenjivati komadi jeftine masovne
proizvodnje. Gusta se, zagušljiva jednoličnost spustila po
zemlji.
Utjecaj se osjetio čak i na zabavnim sadržajima.
Thaneova je iznajmljena soba bila smještena na višem katu
zgrade gdje je u prizemlju bila kantina. Kad je bio dječak,
otac ga je katkad znao povesti na takva mjesta obećavajući
kako će ostati samo na »jednom piću«. Tako bi Thane
proveo mnoge duge sate sjedeći u udaljenom kutu gledajući
utrke kapsula ili holoe sa začinskih svjetova koje je tako
volio.
Kantine su sad izgledale grublje — manje kao lokalni
pubovi, a više kao sumnjivi barovi. Većina mušterija nisu
bili lokalni ljudi, koje kao da su došljaci izgurali. Thane je
pio pivo i zurio u nevjerici u ekrane. Svaki je program bio
neka vrsta imperijalne propagande: dokumentarac koji je
naoko bio o uspješnom imperijalnom »građevinskom
projektu« na Thurhanni Minor (u stvari su to bile goleme
energetske stanice što su se uvalile u nekoć lijep krajolik)
učestalo su ga prekidali regrutacijski pozivi na pristupanje
jurišnicima (Otkrijte avanturu i služite svom Imperiju!) ili
vijesti o tome kako Imperator Palpatine prima goste i
osmjehuje se. Najgora je od svega bila najava za skori
poseban izvještaj u kojem će »pun obim izdajničkog čina
pobune na planetu Alderaanu u potpunosti biti otkriven!«
Thane je mislio kako će svi pričati o Alderaanu. Ali
nitko nije. Tišina o uništenju čitavog jednog svijeta
Središnjice Thaneu je više govorila od bilo kakve glasine.
Svi misle o tome. Svi se boje. Ako je Imperij spreman
uništiti svijet važan i uspješan poput Alderaana... onda ni
jedno mjesto u galaksiji nije bilo sigurno.
(Imperijalni je prijenos bio nejasan o uništenju
Zvijezde smrti, govorio je samo o »napadu bez presedana od
strane Pobunjeničkog saveza.« Thane je prvo mislio da će
Imperij to nazvati pobunjeničkom grozotom, ali onda je
shvatio da je važnije da populacija vjeruje samo kako bi
Imperij mogao u bilo kojem trenutku uništiti i drugi svijet.)
Kad bi izašao, uznemirivala ga je čak i boja neba.
Jelucanska je atmosfera inače bila više siva nego plava, ali
zrak je uvijek bio čist i svjetlucav, a sivilo iznad glava imalo
je sjaj finog minerala. Sad je nebo bilo tamnije nego kad bi
znalo biti oblačno, kao da očekuje oluju koja nikad neće
doći. Je li bilo moguće da je rudarenje počelo utjecati na
atmosferu?
Thane se lomio oko toga treba li kontaktirati obitelj ili
ne. Koliko god je njegovom ocu malo bilo stalo do njega i
majka se željela dodvoriti imperijalnim vlastima, nije mogao
vjerovati da bi ga prijavili. Čak i da ga nisu željeli zaštititi,
sasvim se sigurno ne bi željeli nositi sa sramotom. Kod kuće
bi barem uštedio kredite, odmorio se i čekao Cienu.
Mogao bi se čak spustiti starom sajlom do Tvrđave,
urediti je i uljepšati. Činilo se ispravno ondje se s njom
ponovo naći...
No, na kraju je Thane ipak odlučio da se ne javi
roditeljima. Nisu mu trebali očev pijani prijezir ili majčini
ispadi bijesa, a najmanje je želio slušati kako pričaju o
Dalvenu.
(S obzirom na veliku nestašicu imperijalnih trupa, čak
bi i glupan poput Dalvena dosad već bio promoviran. A i bio
bi budala da se time ponosi.)
Ali, kako su dani prolazili, sve je više klonuo duhom.
Ciena se još nije pojavila. Što ako je pokušala dezertirati, pa
su je uhvatili? Od pomisli na nju u zatvoru, posramljenu i
bez nade bilo mu je zlo. (Nije se predavao očajanju, Ciena je
bila previše pametna, previše sposobna da je tako lako
uhvate. Pričekat će do pravog trenutka, ali to će možda
potrajati.) Oskudna sredstva s kojima je uspio pobjeći već je
uglavnom potrošio na putovanje teretnjacima. Stanarina za
malenu sobu već se činila previše, a preživljavao je samo na
uličnoj hrani — tanke kriške izvornog mesa pečene na
malenim priručnim roštiljima izvan baraka ili rijetki »gulaši«
zgusnuti mljevenim žitaricama.
Poput većine kadeta, Thane je sanjao o tome da ima
nekoliko dana u kojima će moći do kasno spavati, ignorirati
vojničku disciplinu i raditi što god poželi. No, bez strogog
rasporeda po kojem je živio proteklih nekoliko godina,
zatekao se bez kormila — zbunjen i iznerviran slobodom
većom no što ju je znao iskoristiti. Umjesto obavljanja
dodijeljenih zadataka po otprije utvrđenom rasporedu, on...
nije radio ništa. Na licu mu se pojavila kratka brada kako su
se sredstva za potiskivanje rasta iščistila iz njegovog
organizma, a činilo mu se da kupovanje novih nije bio
vrijedno tih kredita. Svake su ga noći mučile noćne more —
o Alderaanu, Zvijezdi smrti, njegovom ocu ili o Cieni u
opasnosti. Jedino što ga je odvajalo od ološa oko njega bilo
je što Thane nije sav novac trošio na pivo, iako je dosad već
shvaćao zašto su to neki ljudi činili. Svakog je dana tonuo
sve dublje u melankoliju.
 U početku je mislio da će biti lako pronaći nekakav
posao, za pilote je uvijek bilo posla, čak i za pilote bez
licence. Ali, sad je shvatio da to ne može raditi na Jelucanu.
Imperijalno je prisustvo na njegovom planetu bilo tako jako
da dezerter nije mogao mirno lutati svemirskim lukama
tražeći posao. Bez svake bi se sumnje uspio pogoditi na
jednom od manje dopadljivih teretnjaka što su tuda prolazili
— oni nikad nisu provjeravali odakle im posada dolazi — ali
to je bilo samo jedan korak od prodaje samog sebe u ropstvo.
Činilo se da je ostalo vrlo malo stvari koje se isplatilo
raditi. Kao da mu je čitav život ostao zamrznut u vremenu
dok je čekao Cienin dolazak. A ako nikad ne dođe, nije znao
što će od njega postati i nije ga puno bilo briga.
Nakon otprilike dva tjedna, Thane je došao do granice
strpljenja ležeći u krevetu u tunici i hlačama. Blijedi su
gipsani zidovi stajali prazni, prekrivač na krevetu bež boje
bez ikakvih ukrasa. S obzirom na cijenu, mjesto je bilo
iznenađujuće udobno — ali Thane se osjećao kao da mu se
svojom ispraznošću podsmjehuje.
Na akademiji je na satu Sigurnosnih protokola i
tehnika ispitivanja naučio kako je jedna od najučinkovitijih
metoda da se slomi osobu jednostavno je natjerati da zuri u
običan zid bez spavanja. Nedostatak sna i dosada radili su
ono što prijetnje ne bi mogle. Zatvorenikov bi se um
jednostavno raskolio i izbacio svaku skrivenu riječ samo
kako bi prekinuo iscrpljujuću monotoniju. Thaneu dosad
nikad nije bilo jasno kako to funkcionira.
Naglo se uspravio čuvši gužvu vani. Djelovalo je kao
da je nekoliko uličnih prodavača u žurbi pospremalo svoju
ne posve legalnu robu. Thane je otišao do jednog od malih
prozora i povukao zastor. Nekoliko katova niže, na tlu, vidio
je krstaricu imperijalne patrole koja se očigledno upravo
zaustavila.
 Onda je na vanjskim stepenicama čuo topot čizama
kao da se netko približavao njegovoj sobi.
Dobro, misli brzo. Ovo je krstarica-jednosjed. Mogu se
nositi s jednom osobom. Iako, ne bez oružja. Je li imao išta
što bi mogao upotrijebiti? Ali, ono nekoliko predmeta u sobi
bilo je ili preveliko da ih podigne ili premalo da napravi
značajniju štetu.
Možda ne dolazi po tebe. Susjedstvo je puno
preprodavača droge. Prostitutki. Krijumčara. Mnogo ljudi
koje bi trebalo hapsiti. Ali, u tom bi slučaju poslali jednog od
lokalnih paravojnika, ne imperijalnog časnika.
Thane je duboko udahnuo i provukao ruke kroz kratku
kosu. Morat će blefirati najbolje što može. Ako zaniječe da
je on Thane Kyrell i ponaša se potpuno zbunjeno, možda na
trenutak zbuni tipa — dovoljno dugo da zgrabi časnikov
blaster.
Ali, je li imao u sebi snage da puca u čovjeka koji je
samo obavljao svoju dužnost? Nekog tko je prije samo
nekoliko dana bio njegov kolega časnik?
Šaka je zalupala na Thaneova vrata. Razbacao je
posteljinu kao da je baš spavao, otišao do vrata i rekao —
pomalo pospano... »Mmhmmm. Da? Tko je?«
Odgovor: »Ovdje sam po službenoj dužnosti.«
Znao je taj glas.
Thane je trenutno otvorio vrata i vidio Cienu kako stoji
u uniformi. Vidjevši je, osjetio se kao da je po prvi puta
udahnuo nakon dugih godina.
»Uspjela si.« Uvukao ju je u sobu, zaključao vrata za
njima i čvrsto je zagrlio.
Dok je udisao miris njene kože, morao se diviti
Cieninoj genijalnosti. Nije dezertirala, došla je ovamo po
službenoj dužnosti, pobrinula se da joj Imperij financira
putovanje i odgodila daljnju potragu. »Genijalna si, znaš to?
Dok sam čekao, mislio sam da su te možda zaustavili, ali ti si
uspjela. Ovdje si.«
Onda ju je Thane poljubio, dugo i duboko. Ta je
prokleta siva uniforma bila suviše gruba pod njegovim
rukama, ali o tome će brinuti poslije. Ciena ga je poljubila
jednako tako strastveno — ali kad su im se usne razdvojile,
lice joj je izgledalo toliko zabrinuto kao da je učinio nešto
loše.
Možda je brinula za njihovu sigurnost. »Jesu li poslali
još nekoga?«
»Ne. Bili su sigurni da ćeš otići bilo gdje osim na
Jelucan. Znala sam da ćeš to predvidjeti, pa si, naravno,
došao ovdje...«
Thane se osmijehnuo. Tako ga je dobro razumjela.
Ali, Ciena je izgledala još uznemirenija nego ranije.
»Thane, što si to napravio?«
I tada je napokon počeo shvaćati koliko su daleki još
bili.
Sat vremena poslije, Ciena je sjedila s Thaneom u
kantini u prizemlju. Bojala se da će ih netko čuti, vidjeti i
možda čak i prijaviti, ali Thane je zatresao glavom. »Vjeruj
mi«, rekao joj je. »Ljudi koji zalaze ovamo široko zaobilaze
imperijalne časnike. Nitko koga bismo poznavali neće se
ovdje pojaviti.«
»Nije vrijedno rizika.« rekla je.
Thaneova se četvrtasta brada ukrutila na način da joj je
bilo jasno da se radi o potpunoj riješenosti ili čistoj
tvrdoglavosti. »Ako ne izađem iz ove sobe, poludjet ću.
Vjeruj mi. Bit ćemo sigurni.«
I naravno, čitav su ugao kantine imali za sebe. Većina
mušterija bila je s drugih planeta, ne lokalni ljudi i uglavnom
se okupljala oko ekrana u prednjem dijelu lokala. Ona i
Thane sjedili su sami za svojim malenim stolom. Sama
činjenica da sjedi na ovakvom otrcanom mjestu bi je smetala
prije nekoliko godina, a možda i sad, da nije bila toliko
preokupirana pokušavajući zaustaviti Thanea da napravi
najgoru pogrešku svog života.
»Možeš se vratiti«, ponovila je. »Znam da misliš da će
te uhapsiti, i u bilo koje bi se drugo vrijeme to i dogodilo, ali
toliko im jako trebaju kvalificirani časnici nakon onog što se
dogodilo.«
»Ne želim se vratiti«, rekao je i to ne po prvi puta.
Ciena je još odbijala povjerovati. »Tri godine na
akademiji — sav onaj posao, sav trud, sve uzalud?«
»Misliš da sam sretan zbog toga? Nisam. Ali, nakon
onog što sam vidio, što Imperij radi Bodach’ijima — nakon
Alderaana — ne mogu više nositi tu uniformu.« Thane se
nagnuo preko svoje čaše piva, držeći glavu u jednoj ruci
poput čovjeka s glavoboljom. »Mislio sam da smo se složili
oko toga.«
»Ja sam mislila da smo se složili da nakon onoga što se
dogodilo s toliko naših prijatelja na Zvijezdi smrti moramo
stajati zajedno. Pobunjenici su ubili tisuće naših kolega
časnika. Ubili su velikog moffa Tarkina...«
»Tarkin je prema nama bio ljubazan«, priznao je
Thane. »Susret s njime nam je promijenio živote.«
»... i ubili su Jude«, nastavila je Ciena. »Jesi li im to
oprostio?«
»Ne namjeravam se pridružiti prokletom
Pobunjeničkom pokretu, Ciena. Nisam zaboravio ono što se
dogodilo Zvijezdi smrti, niti što se dogodilo Alderaanu. Jesi
li ti? To jednostavno nije moguće. Ti nikad ne bi mislila da
je ispravno uništiti čitav jedan svijet.«
Sva očajna zatresla je glavom. »Ne. Razumijem
razmišljanje koje je dovelo do napada na Alderaan — ali ga
ne mogu oprostiti. Radi se o tome da ja to ne moram.« Ciena
se nagnula bliže gledajući u Thaneove plave oči i
pokušavajući ga natjerati da shvati. »Imperator i ostali ljudi
poput moffa moraju sad uvidjeti da uništenje Alderaana nije
učinilo ništa dobroga. Pobunjenički pokret nije zaustavljen,
ako išta, učinili su ih još očajnijima.«
»Znači da je dvije milijarde ljudi dalo svoje živote
uzalud.« Rekao je Thane.
»I gotovo milijun na Zvijezdi smrti.«
Ciena je odbijala ignorirati Judinu smrt. Još je patila od
noćnih mora u kojima juri hodnicima stanice uzaludno
tražeći Jude i vrišteći da se mora hitno ukrcati na šatl.
»Zvijezde smrti više nema. Čak i kad bi Imperator ponovo
želio napraviti nešto toliko drastično, ne može. Osim toga —
jedini razlog za napad na Alderaan bilo je da se spriječi još
krvaviji rat. Rat je ionako počeo. Prekasno je spašavati
galaksiju od toga. Sve što mogu učiniti je boriti se na strani
zakona, reda i stabilnosti.«
Thaneov je smijeh bio grub. »Stvari se raspadaju,
Ciena. Naši su roditelji svjedočili tome kad se Republika
urušavala. Imperij može trajati još godinu ili još desetljeće,
ali će naposljetku doći do posve novog poretka i novog
zakona. Kome ćeš onda služiti?«
»Ne moraš biti okrutan samo zato što ja neću — što ne
mogu napustiti svoju dužnost.« Nije se čak mogla ni ljutiti
na Thanea, njena je tuga bila prevelika za to. Naravno da ga
je razbjesnilo uništenje Alderaana, ali to nije mijenjalo sve. I
naravno da je mrzio ropstvo — i ona je isto osjećala — ali tu
praksu nije izmislio Imperij. Ono što je sad bilo važno bilo je
veće od ikojeg pojedinog incidenta. Ovdje se radilo o
najdubljim principima. »Dali smo zakletvu. Zakleli smo se
na vjernost Imperiju. Ne možemo to prekršiti, nikada.«
Thane je zatresao glavom. Jantarna su svjetla kantine
bojala njegovu kosu u još crvenije i bacala mu sjene na lice
koje je jasno pokazivalo koliko se bori. »Još si ona djevojka
iz doline. Ne želiš pogaziti riječ, čak i kad si se obećala vođi
i floti koji te ne zaslužuju.«
»A ti si još doseljenik drugog vala. Lakše ti je pogaziti
obećanja nego ih održati.« Ciena se posramila tih riječi čim
ih je izgovorila. To su bile predrasude njezinog oca i njezin
očaj na pomisao da gubi Thanea.
Nije se uvrijedio. Umjesto toga je prošaputao: »Nije mi
lako što te ostavljam. Najteža stvar koju sam ikad napravio.«
Okrenula se, nemoćna da ga nastavi gledati.
Thaneu se činilo da reagira iz bijesa više no iz tuge jer
mu je glas zvučao službenije kad je pitao, »Hoćeš li me
prijaviti?«
»Ja...« Što je uopće mogla reći ili napraviti? Bila je
zarobljena između odanosti Thaneu i odanosti Imperiju.
Koliko se god ljutila na Thanea zbog dezertiranja, nije mogla
ni zamisliti da ga pošalje u zatvor. Kako bi ikad mogla tako
nešto učiniti osobi koju je voljela? »Ne znam.«
»Ne znaš. Odlično.« Provukao je jednu ruku kroz kosu.
»Znaš li barem hoćeš li me prijaviti večeras?«
Nešto se u njoj slomilo. »Naravno da ne.«
Thaneov je glas postao oštar kad je zarežao. »A to neće
biti kršenje zakletve? Uništavanje tvoje cijenjene časti?«
»Ponekad smo odani više stvari u isto vrijeme. Kad
postoji konflikt, moramo izabrati čemu ćemo ostati iskreni.«
Ciena je počela drhtati, osjećala se kao da ju je netko
rasjekao na pola. »Ne znam što ću sutra učiniti. Ali, večeras,
sad, odabirem odanost tebi.«
U tom se trenu sav bijes istopio iz Thanea. Ruka mu je
pomilovala jednu stranu njenog lica i ona se više nije mogla
suzdržati. Nagnula se bliže, hvatajući se za njegovu jaknu da
joj ne pobjegne. Željela je samo da sad ostane s njom,
večeras, koliko god dugo imali. Željela je vjerovati da neće
otići.
Thane ju je ponovo poljubio, dublje nego ranije. Ciena
je zatvorila oči i obavila ga rukama zamišljajući da može
zaustaviti vrijeme. Ovaj bi trenutak bio kristaliziran i vječan
— njegova prsa pritisnuta uz njezina, meki dodir njegove
kratke brade na njezinim obrazima, duboki grubi zvuk koji je
ispustio kad mu je ruka pronašla njen uvinuti struk.
Kad su se razdvojili, teško dišući, naslonila je svoje
čelo na njegovo i prošaputala, »Idemo gore.«
Thaneu je trebalo još nekoliko udaha da odgovori.
»Jesi li sigurna?«
U tom joj se trenutku nije činilo da u bilo što može biti
sigurna. Thane — jedna od konstanti njenog života, njezin
kamen temeljac — odlazio je zauvijek. Svijet se preokrenuo
i ona je počinjala sumnjati da se više nikad neće do kraja
ispraviti.
Ali, upravo je zato bila odlučna da uzme sve što može.
Da živi potpuno u ovom trenutku, u ovoj noći s Thaneom.
Da zaustavi vrijeme.
»Da«, prošaputala je pored njegovih usta. »Da.«
Thane nije mogao spavati.
Bilo je gluho doba noći i on je bio iscrpljen, ali nije
bilo važno. Mogao je samo gledati Cienu.
Drijemala mu je na ramenu, ni zaspala, ni budna.
Njena joj se vrlo kovrčava kosa oslobođena rasula oko glave
po jastuku poput tamne aureole. Pune su joj usne bile
natečene od poljubaca. I iako je proveo veći dio zadnja tri
sata pamteći apsolutno svaki detalj njezinog tijela, još ga je
ushićivalo da je vidi kako leži kraj njega, pokrivena samo
dijelom plahte.
Dok je ležao pored nje, Thane se — po prvi puta —
zapitao bi li mogao učiniti ono što je tražila od njega. Bi li se
mogao vratiti u bazu, priznati trenutak slabosti i vratiti se u
službu? Ciena je vjerojatno imala pravo u vezi toga da je
trenutačna kriza brisala mnoge grijehe. Ono za što bi prije
godine dana dobio nekoliko mjeseci u zatvoru sad bi bila tek
mrljica na njegovom dosjeu.
Kad bi se sad vratio, mogao bi ostati s Cienom...
Ali, nije se mogao vratiti. Ne nakon onoga što je vidio.
Čitavo je djetinjstvo proveo pateći od okrutnosti jednog
licemjera, sad je odbijao nanositi patnju u ime drugog, sve da
je ta osoba i sam Imperator.
Za Cienu su stvari drukčije stajale. Njezina je odanost,
jednom dana, bila apsolutna. Imperator je nije zasluživao, a
opet ju je zauvijek imao u šaci. Nije ostajala dijelom
Imperatorove mašine zbog vlastite ambicije ili
potkupljivosti. Ne, Imperij je našao način da njezinu čast
iskoristi protiv nje. Snaga karaktera bio je točno onaj razlog
zbog kojeg će ostati u službi zla.
Bilo je to kao da je već nestala zauvijek, čak i dok joj
je osjećao meki dah na svom ramenu. Thane ju je čvršće
zagrlio, zakopavši lice u udubinu njezina vrata. Ciena je
duboko udahnula dok se budila, ruka joj je kliznula oko
njegova pasa kako bi produbila zagrljaj.
»Budna si?« promrmljao je.
»Mmm-hmmm.«Onda se ponovo pokrenula i
odgovorila uvjerljivije: »Sad jesam.«
»Volim te.« Nije mogao vjerovati da joj to nikad ranije
nije rekao. Bilo je to kao tvrdnja da je nebo iznad njih —
toliko očito, toliko temeljno istinito da bi sama verbalizacija
trebala biti suvišna.
Podigla je lice do njegovog. »I ja tebe volim. Uvijek
sam te voljela. Na ovaj ili onaj način.«
»Volim te na svaki način.«
 »Da.« Ciena se nasmiješila, ali izraz je bio toliko tužan
da ga je povrijedio — doslovno je osjetio bol u sredini grudi.
»Na svaki način.«
»Kad bih te zamolio da ostaneš sa mnom, to ništa ne bi
promijenilo, je li tako?«
Zatresla je glavom. »Kad bih te molila da se ukrcaš na
sljedeći transport nazad na Coruscant, ne bi to učinio,
točno?«
Nije morao ništa reći. Oboje su znali odgovor.
»Znači to je kraj.« Riječi su izašle grublje no što je
Thane kanio, ali vjerovao je Cieni da razumije kako njegov
bijes nije bio usmjeren na nju. »Imperij nas je zauvijek
razdvojio.«
»Da nije bilo Imperija, nikad se ne bi ni našli. Razmisli
malo o tome. Bi li se ikad sprijateljio s djevojčicom iz doline
na ikoji drugi način?«
Thane je bio tako malen kad je Jelucan pripojen
Imperiju da su mu najranije uspomene bile pobrkane i
nesigurne. Na neki se način činilo kao da mu je život počeo
toga dana, sa snom o letenju za Imperij i sa Cienom.
»Pretpostavljam da ne bih.«
Ciena je ustala, kao da se sprema napustiti krevet, ali
Thane ju je povukao nazad. Više ga nije gledala u lice.
»Trebala bih poći.«
»Ostani.«
»Ako ostanem, odlazak će biti još teži.«
»Bi li ti zaista bilo lakše da sad odeš? Stvarno?«
»Ne.« Napokon, Ciena ga je pogledala u oči. »Thane,
moraš napustiti Jelucan unutar tjedan dana. Jer ću te na kraju
tog tjedna prijaviti.«
Thane je njene riječi osjetio kao ubodnu ranu između
rebara. »Što se dogodilo s izborom kome ćeš ostati odana?«
»Noćas sam odabrala tebe. Voljela bih kad bih uvijek
mogla birati tebe. Ali, kad bih se uvijek priklanjala tebi,
moja bi zakletva Imperiju bili bezvrijedna. Ovo je jedino
vrijeme kad je to moguće, razumiješ li to?« Sad joj je glas
već počeo drhtati. »Ovo je prvi i zadnji puta.«
Nekako, duboko u sebi, Thane je i dalje bio uvjeren da
će ponovo vidjeti Cienu. Želio je vjerovati da će se pronaći
bez obzira na sve. Ali, sad je napokon shvatio kako je to
budalasto, tek san djeteta.
»Razumiješ li?« ponovila je Ciena.
»... da.« Riječ je bila gorka. »Bacila bi me u vojni
zatvor, čak i nakon ovoga.« Thane je rukom pokazao na
izgužvani krevet, na odbačenu odjeću na podu. Tablica s
njenim oznakama sjajila se lagano na prigušenom svjetlu.
»Upravo sam ti dala pošteno upozorenje! Osim toga,
ionako se uskoro moraš pokrenuti. Koliko si vremena ovdje
potratio?«
»Potratio? Čekao sam tebe.« Nije znao da može biti
toliko ljut na nekoga i još je voljeti. »Pretpostavljam da je to
ipak bilo potraćeno vrijeme.«
Ciena se trgnula, ali nije popuštala. »Ne možeš se
zaposliti na Jelucanu. Uhvati sljedeći teretnjak na neki
neovisni svijet — i nemoj ni pomišljati da se iznajmiš,
dobro? Nađi si posao negdje drugdje u Vanjskom obodu,
negdje gdje te nikad neće tražiti.«
»Ne treba mi tvoj savjet...«
»Treba ti nečiji savjet. Inače ćeš samo ostati ovdje u
Valentiji, tugovati i izgubiti put.«
To je boljelo, ali Thane je počeo shvaćati da nije bila
potpuno u krivu. »OK, dobro. Uskoro ću otići odavde.«
»Unutar tjedan dana.«
Jer nakon tih tjedan dana, Ciena će ga prijaviti. Žena
koju je volio prijavit će ga Imperiju. »Da«, rekao je
bezizražajno. »Unutar tjedan dana.«
 Duboko je uzdahnula. »Znači nemamo si više što
reći.«
Ali, Ciena se nije ni pomakla. Umjesto toga, prešla mu
je dlanom preko obraza, palac joj je pratio liniju njegove
jagodične kosti.
Trebao bi joj reći da ode. Reći joj da mu je dosta da
krevet dijeli s onom kojoj je više bilo stalo do Imperija nego
do njega. Okrutne riječi poput onih koje su njegov otac i
Dalven koristili pale su mu na pamet već potpuno formirane,
kao da je zlo koje je kroz njih upoznao ležalo negdje duboko
unutra, čekajući da se izlegne: Već sam dobio sve što sam
htio od tebe. Lako si se dala, ne misliš?
Ali, ništa od toga nije rekao. Umjesto toga pitao se
zbog čega bi više žalio — da je sad ostavi ili da još jednom
legne s njom. U svakom će slučaju boljeti.
Pogledi su im se susreli i kad se nagnula bliže, šakom
ju je obuhvatio za potiljak ne bi li je približio na poljubac.
Vrijeme koje je Thaneu ostalo sa Cienom moglo se
mjeriti tek satima. Nisu ga namjeravali izgubiti.
***
Ronnadam se namrštio na njezin izvještaj na ekranu.
»Potpuno ste sigurni u to, starija poručnice Ree?«
»Sigurna koliko mogu biti a da nisam pronašla tijelo
— a u tim je pukotinama otežana pretraga čak i droidima
skenerima. Nebeski pogreb mrtve odnosi u nekoliko dana,
gospodine.«
»Nebeski pogreb?«
Ciena je poželjela da može povući te riječi, misli su joj
previše bile na Jelucanu i svemu što je tamo ostavila. »Na
Jelucanu, gospodine, mrtve ostavljamo u otvorenim
ljesovima na visinama. Ptice proždiru tijelo odnoseći meso i
dušu umrlog u nebo s njima, zauvijek.«
»Barbarski običaj«, rekao je Ronnadam i prezrivo
šmrknuo. Uspjela je ne pomaknuti se. »Ali pretpostavljam da
bi se ista stvar dogodila i u slučaju nesreće — ili
samoubojstva, kao što se čini da je ovdje bio slučaj.«
Ciena je kimnula. »Poručnika Kyrella savladala je tuga
nakon gubitka mnogo kolega časnika i prijatelja na Zvijezdi
smrti. Temeljeno na intervjuima koje sam provela na
Jelucanu, vjerujem da je dezertirao i vratio se na svoj rodni
svijet kako bi povratio volju za životom, ali u tome nije
uspio. Skočio je s jedne od viših litica u rodnoj provinciji,
ostavljajući iza sebe samo planinsku letjelicu kojom se
uspeo. Ostavio ju je još upaljenu.«
Nije to trebala dodati. Laži je najbolje bilo ostaviti
jednostavnima, barem tako je Ciena te stvari razumjela. Ali,
ona je tako malo lagala u životu. Neiskrenost je imala gadan
okus.
Kad se rastala od Thanea, Ciena je u potpunosti
namjeravala održati riječ i prijaviti ga vlastima nakon tjedan
dana. Tjedan dana mu je bilo dovoljno da se sabere,
pobjegne na neki opskurni svijet i nestane zauvijek iz njezina
života.
To joj je također dalo vremena da ode kući do roditelja
koji su bili sretni i iznenađeni što je vide — i bez svake
sumnje još više iznenađeni kad je briznula u plač na vratima.
Iako se Ciena donekle sabrala i svojoj obitelji nije rekla ni
jednu riječ o Thaneu, znala je da su osjetili da ovo nije bila
rutinska posjeta. Mamica je dugo u noć sjedila s njom, ne
postavljajući invazivna pitanja. Samo je plela Cieninu kosu
kao što je to radila dok je ova bila malena djevojčica. Tješio
ju je majčin dodir, ali ništa nije moglo ublažiti Cienin jad na
pomisao da prijavi Thanea.
Na kraju to nije bila u stanju učiniti. Ukoliko bi Imperij
uložio makar i minimalni napor da ga pronađe, bilo je
moguće da ga nađu i dovedu ga nazad na suđenje.
 I tako je ponovo odabrala svoju odanost njemu i
zaštitila ga najboljim lažima koje je mogla smisliti.
»Vrlo dobro«, Ronnadam je potpisao njezin izvještaj a
da ga nije do kraja pročitao. Ciena je shvatila da je Thane
dezertirao u bilo koje manje očajno vrijeme za Imperijalnu
flotu, njezinu bi priču puno detaljnije provjerili. Sve što je
Ronnadam sad želio je prekrižiti još jedan zadatak s liste.
»Dobro ste ovo odradili, starija poručnice Ree.«
Pohvala joj je pala kao kamenje po leđima, postajući
sve težom tokom dana. Ciena je izgarala od srama što ju je
nadređeni časnik pohvalio zbog kršenja vlastite zakletve
odanosti.
Nikad više, obećala je samoj sebi. Od tog će dana
njena služba Imperiju biti više od obične dužnosti: bit će to
iskupljenje za to što je voljela makar samo jednu osobu u
galaksiji više od vlastite časti.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Sedam mjeseci nakon bitke kod Yavina.

THANE JE UGASIO BIJELO-PLAVI PLAMEN aparata za

varenje, podigao zaštitne naočale i namrštio se na uvijeni
komad metala kojeg je pokušavao popraviti. Nezavisni
teretnjak Amoh bio je star prije no što je rođen, ali nastavio
je voziti zahvaljujući seriji priručnih rješenja instaliranim
tijekom desetljeća. Upravo je pokušavao popraviti šezdeset
godina staru akumulatorsku bateriju unutar dvadeset godina
starog procesora i sve to s ograničenim uspjehom.
Psujući ispod daha, ugasio je aparat za varenje i prošao
hodnicima Amoha sve do mosta. Most nije izgledao kao
tamni uglati prostori kakve je Thane naučio očekivati na
imperijalnim brodovima, već više kao malena, jarko
osvijetljena komora čije su ploče na konzolama svijetlile u
pet različitih boja, svaka od njih potpuno drukčijeg porijekla.
Sve je na brodu bilo sastavljeno od dijelova kako bi
zadovoljili vrlo osobite Amohove potrebe, odnosno potrebe
broda kojeg su svi zvali Amoh. Bila je to samo kratica za
njegovo puno ime, Apokalipsa moćnog hrasta, naslov koji
je, čini se, zvučao opakije Wookieejima, kojima je pripadala
i kapetanica.
»Još dobivam samo šezdeset posto snage«, prijavio je
Thane Logharri. »Kad pristanemo na Zeitooine, moramo
nabaviti novu akumulatorsku bateriju.«
Logharra je zarežala, jer je htjela znati gdje će točno
naći kredite potrebne za novi akumulator.
»Znam da smo bez novaca.« Tehnički, Thane je bio
samo unajmljeni kopilot i navigator, ali Logharra se prema
svim članovima posade odnosila s poštovanjem — kao da su
bili dio tima. Thane je mogao prigovarati, mogao je reći mi.
»Ali, akumulator ne mora biti nov. Samo jedan ne tako star.«
Logharra je potom pitala smatra li Thane da stare stvari
treba bacati. Bila je to šala na njen vlastiti račun, bila je stara
čak i po standardima dugo živućih Wookieeja, krzno joj je
bilo već gotovo bijele boje.
Thane se nagnuo uza zid i nasmiješio. »Većina stvari
ne stari tako dobro kao ti, Logharra.«
Odbacila je to odmahnuvši rukom. Složila se da mu
odobri budžet kojim će potražiti noviji akumulator za krmeni
red senzora i upozorila ga uz režanje da Zetooine možda i
nije najjeftinije mjesto za taj poduhvat.
»Znam. Ali, u ovom dijelu svemira nigdje nećemo
bolje proći. Nešto jeftinije možemo naći samo u Vanjskom
obodu.«
Thane se osjećao nelagodno u Unutarnjem obodu
Imperija. Prihvatio je posao na Amohu. upravo zbog toga što
su se Logharra i njena posada uglavnom držali Vanjskog
oboda ili Područja ekspanzije. Činilo se da će ga taj posao
neko vrijeme dobro skrivati. Logharra je prevozila samo
legalan teret, ali radila je na rubnim dijelovima gdje
imperijalno prisustvo gotovo nikad nije bilo problem. Iako
joj Thane nikad direktno nije rekao da je dezerter, bio je
siguran da je odmah pogodila i da joj to nije bilo važno. Iako
su joj tamno plave oči s godinama postale lagano mliječne,
vid i um još su je dobro služili.
Logharra je zapošljavala članove posade koji su bili
sposobni i jednostavni — ne one koji su na svaki mogući
naći pokušavali zaraditi što više novaca. Poslovi koje su
preuzimali više je određivao Logharrin karakter no želja za
bogaćenjem, unosnu turu luksuzne robe mogao bi pratiti
hitni transport generatora do neke predstraže u nevolji pri
čemu ništa ne bi zaradili. Govorila je da joj trebaju ljudi
kojima se može vjerovati, osobno, Thane je ponekad mislio
da je previše vjerovala, ali to je bio njen brod i njena stvar.
Već je nekoliko stoljeća upravljala teretnjakom bez njegove
pomoći, ali je vjerovao da je u stanju dobro procijeniti ljude.
Kako je učio bolje razumjeti shyriiwook jezik, shvaćao je
koliko je njegova kapetanica bila inteligentna. A kad bi
Logharra zaista uzela nekog člana posade pod svoje okrilje
— kao što je to učinila s Thaneom — znala je biti
emocionalna toliko da je to graničilo s majčinskim
ponašanjem. Bilo je to malo smiješno, ali nije mu smetalo.
Barem je radio za nekog koga je poštovao.
Uvijek perceptivna Logharra očigledno je primijetila
njegovu nelagodu. Kratko ga je podsjetila da je Zetooine
planet džungla sa samo nekoliko gradova i kao takav nije
jako aktivno trgovačko središte.
»Da, znam«, priznao je Thane. »Bit ćemo dobro.« Ali,
još je osjećao nelagodu i vjerojatno se to na njemu vidjelo.
Osim njih, jedini preostali »član posade« na mostu
trenutno je bio njihov astromeh droid, ljubičasto crni model
JJH2. Thane je bio zahvalan za činjenicu da nitko drugi neće
svjedočiti njegovoj nelagodi pri ideji spuštanja na svijet koji
je bio dio Imperija. Logharra je morala ostati jedina koja je
razumjela što se događalo.
Zabrinuto se nagnula naprijed kako bi svojim uskim
plavim očima povirila na Thanea, a onda je rekla da je
postao previše mršav i pitala ga dobiva li dovoljno hrane.
Suzdržao se da ne okrene očima. »Da, jedem
dovoljno.«
Ali, Logharra je znala da je ponekad teško osigurati
porcije koje će pružiti odgovarajuće hranjive tvari članovima
posade različitih vrsta...
 »Obećavam da sam dobro. Ne brini, dobro?« Thane se
okrenuo da ode.
Dok su se vrata mosta ponovo otvarala, Logharra je
zacvilila tihu, prijekornu notu.
Nasmijao se u olakšanju dok je izlazio. »Krzno mi je
dovoljno sjajno!«
Hodajući niz hodnik, mislio je: Upravo sam si kosu
nazvao »krznom«. Trebao bih se malo više družiti s drugim
ljudima.
Čak ni u tom trenu nije mu pala na pamet ideja da se
vrati na Jelucan. Nije za to bilo razloga. Svako bi malo
gledao holo vijesti od kuće, ali nikad zbog nostalgije, nego
samo da se podsjeti koliko je sretan što se nikad ondje neće
vratiti. Njegovoj je obitelji bez svake sumnje bio drago što
su ga se riješili, a Ciena — na trenutak je morao zatvoriti oči
kad se nje sjetio — ni ona nije bila tamo. Naročito s obzirom
na rat koji je sve više jačao između Imperija i Pobunjeničkog
saveza. Sumnjao je da je Ciena dobila više od tri dana
slobodno u nizu otkad su se rastali.
Ako bi se Thane ikad vratio na Jelucan, zamišljao bi
Cienu kao malenu djevojčicu u bilo kojoj od malenih
letjelica što su prelijetale nebom. Planinske bi ga staze
podsjećale na to kako su kao djeca istraživali i pronašli
pećinu koja im je postala Tvrđava. A Valentia njemu više
nikad ne bi bila samo grad — to bi uvijek bilo mjesto gdje su
se sastali na jednu noć — i razišli zauvijek.
Prošlo je već puno vremena, rekao je sam sebi. Trebao
si je već preboljeti.
Bila je to laž. Nije se moglo preboljeti gubljenje prve
ljubavi, najbolje prijateljice. Ali, Thane je mislio da neće
uvijek tako jako boljeti kao onog posljednjeg užasnog jutra u
Valentiji.
Dosad nije imao pravo.
 Zetooine je bio hladan svijet — ne jedan od onih
uhvaćenih u zamku vječne zime, ali dovoljno hladan da je
Thane s još nekoliko članova posade zakoračio u tvrdi mraz.
Svemirska je luka stajala na rubu grada, pa je u daljini vidio
listopadno drveće, ogoljeno od lišća. Dah mu se maglio u
zraku.
»U ovakvim je prilikama dobro imati krzno«, rekla je
Brill, njihova inženjerka s Tarsunta koja je svoje dugo krzno
bojila šokantno ružičasto. »Ne znam kako ljudska bića
preživljavaju.«
»Ponekad se i ja pitam.« Thane je podigao okovratnik
kaputa. »Obavimo to brzo, dobro?«
Riječi su izazvale silno predenje u znak slaganja
Methwata Tana, časnika za održavanje s Ithoriana. Njegova
golema zakrivljena glava i vrat bili su zamotani u šal koji je
Logharra isplela posebno za njega, ali i on je drhtao od
hladnoće.
Posao na Zetooinu bio je jednostavan: trebalo je
dostaviti nekoliko droida konstruktora. Thane je pomogao
Methwatu i Brill da ih istovare, a onda požurio dalje u
svemirsku luku kako bi našao prodavača rabljenih rezervnih
dijelova. Obično se mogao koji naći u blizini. Nakon
nekoliko bezuspješnih minuta, napokon se usudio nekoga
pitati, tko mu je rekao da je najbliži trgovac udaljen desetak
minuta. Namrštio se, provjerio svoj krono i odlučio da ipak
pokuša. Bolje da malo zakasni i dobije jezikovu juhu nego
da i dalje radi s onim prokletim starim akumulatorom.
Presjekao je preko grada idući koliko je brzo mogao,
sve dok nije došao do napučenog gradskog trga — i stao.
Nitko nije hodao, nitko se čak nije ni micao. A onda je vidio
zašto.
»Uhićeni ste«, kapetan jurišnika rekao je glasom koji
je odavao dosadu dok je desetak njegovih ljudi stajalo pored
koristeći blastere kako bi okupljene ljude držali odvojene od
scene izvlačenja nekih ljudi iz obližnje kuće. Obitelj, Thane
je uz trzaj shvatio. Kćer nije mogla imati više od trinaest
godina i plakala je dok ju je jedan jurišnik vukao za sobom
tako brzo da ga je jedva pratila, šaka mu je bila stisnuta u
njenoj kosi.
»Molim vas«, rekla je majka, na koljenima ispred
kapetana. »Molim vas. Platit ćemo globu — prodajte nam
kuću, svu imovinu...«
Kapetan jurišnika očigledno se dosađivao. »Opetovano
kršenje zabrane nezavisnih publikacija kažnjava se
zatvorskom kaznom neodređene dužine.«
Drugi je jurišnik izveo još mlađu djevojčicu, od možda
pet godina, dovoljno malenu da je može staviti pod ruku.
Ova djevojčica nije plakala, bila je za to suviše prestravljena.
Umjesto toga, njene su širom otvorene oči zurile u okupljeno
mnoštvo, kao da traži nekog tko će im pomoći.
Nitko se nije ni pomakao. Blasteri na jurišničkim
opasačima za to su se pobrinuli.
Prije manje od godine dana, stajao sam pored dok su
tukli robove, shvatio je Thane. Ponovo se sjetio kako je jurio
nebom u TIE lovcu kako bi ljudi Kerev Doia živjeli u strahu.
Majka je nastavila preklinjati. »Nemojte djecu. Moj
suprug i ja, mi smo to učinili. Djeca su nevina. Zašto bi
one...«
Riječi su joj umrle kad joj je kapetan jurišnika nabio
kundak puške u lice. Pala je na zemlju, plačući, dok se drugi
jurišnik sagnuo da joj stavi lisice.
Učini nešto! Ali, Thane ništa nije mogao. Nije mogao
djelovati protiv toliko naoružanih ljudi. Nije čak mogao ništa
niti reći. Dezertirajući iz Imperijalne zvjezdane flote, doveo
se u situaciju da nikad više ne smije privlačiti pažnju na sebe
ili se ičim istaći. Nevidljivi kavez u kojem je živio sam je za
sebe načinio.
Zgađen, okrenuo se i krenuo nazad ka svemirskoj luci.
Brill ga je ugledala dok se približavao Amohu. »Hej, gdje je
nova akumulatorska baterija?«
Thane se otresao, »Nisu imali ništa u našoj platežnoj
moći, dobro?«
Mogao ju je čuti kako mrmlja iza njega, »Oprosti što
sam pitala.«
Ovako se nisu mogli steći prijatelji među kolegama na
istome brodu. Ali, Thanea nije zanimalo da se sprijatelji.
Želio se zabarikadirati u krevet, ugasiti svjetla i pokušati
zaboraviti sve što je vidio i sve što je ikad bilo.
Ciena je zurila u scenu pred sobom na planetu
Ivarujaru i mislila kako bi ovo mogao biti samo pakao.
U daljini je vulkan nastavio izbacivati pepeo u zrak,
toliko visoko da nitko na ovom svijetu neće sunca vidjeti još
godinama. Na obzoru je sijala narančasta zlokobna lava,
glavni je grad već bio progutan. Kad je Ciena pogledala kroz
svoje kvadriokulare, mogla je vidjeti još zgrada koje su se
crnjele i urušavale se u pepeo od samog toplotnog vala.
Kao najbliži brod u sektoru, Pustošitelj je odaslao
nekoliko transportera kako bi se evakuirao imperijalni
garnizon na Ivarujaru. Njihove je brodove teško oštetila
prvotna erupcija, pa su bili u stupici — i, ako uskoro ne
dopre do njih, osuđeni na smrt. Ciena je bila zadužena za
transport koji je letio najbliže vulkanu. Bila je to riskantna
dužnost, ali otkrila je da ju je čitavo iskustvo punilo
energijom. Nije da nije voljela raditi na mostu zvjezdanog
razarača... ali već je bilo krajnje vrijeme da čizmama dotakne
tlo.
»Starija poručnice Ree, imamo sliku«, rekao je pilot
jurišnik. Okrenula se od transporterova prozora da vidi na
ekranu prizor jurišnika na vrhu zgrade. Stajali su u formaciji,
kruti i nepokretni čekajući evakuaciju, iako je dotad vrelina
već morala biti nesnošljiva.
»Dobro obavljeno«, rekla je. »Približi nas.«
Pilot je oklijevao, onda još jednom provjerio
instrumente. Ciena je shvatila zbog čega je bio nesiguran,
intenzivna je toplina uzrokovala požare, stvarajući
eksplozivne situacije i brze vjetrove koji su mogli
destabilizirati i veći brod od transportera.
Ponekad smo u planinama znali letjeti po čudnim
vjetrovima.
»Hajde. Ja ću preuzeti kormilo.« Ciena mu je pokazala
rukom da napusti sjedalo.
»Gospođo — sposoban sam letjeti...«
»Znam da jesi. Ali, ti imaš snage ukrcavati ranjenike
na brod, a ja nemam.« Pa, ne više od možda jednog ili dva.
Razuvjeren da ga neće prijaviti zbog kukavičluka, pilot
se pridružio ostalim jurišnicima otraga. Ciena je nisko
spustila transporter, kroz urbane kanjone po kojima je lava
tekla nekadašnjim ulicama. Pakleno je crveno svjetlo odozdo
stajalo u kontrastu s crnim nebom. Iako je vožnja bila
neravna, uspjela ih je dovoljno dobro stabilizirati.
Nezgrapna stvarčica, pomislila je i nakratko poželjela
brod s malo više okretnosti. Ipak, transporter je mogao
podnijeti vrelinu, a sve je ostalo bilo sporedno.
Spustila ga je na krov zgrade garnizona i čim su se
vrata otvorila, vojnici su nagrnuli unutra. Oklop im je
posivio od vulkanskog pepela i nekolicina ih je kašljala i
posrtala. Unutar sljedećih pola sata, bili bi izgubili svijest ili
umrli. Ciena se sjetila kako su stajali u formaciji — držeći se
čvrsto discipline do zadnjeg trena — i osjetila takav ponos
da joj je srce moglo prepući.
»Dobro«, rekla je i spremala se izgovoriti 'Idemo' kad
je vidjela još jednu zgradu malo dalje. I ondje su se ljudi
nagurali na krov — građani Ivarujariana koji očigledno nisu
uspjeli stići do civilnih transportera na vrijeme. Ili ih možda
nije bilo dovoljno za sve...
»Starija poručnice?« Pilot se vratio u kokpit. »Jesmo li
spremni za uzlijetanje?«
»Da«, rekla je. »Stat ćemo samo još jednom prije no
što se vratimo na Pustošitelj.«
»S... stat ćemo?«
Nije imala nikakve zapovijedi koje su joj nalagale da
spašava civile, ali nije bilo ni zapovijedi koje bi joj to
branile. »Napravite što je moguće više mjesta otraga. Povest
ćemo još ljudi.«
Kad je Ciena ponovno uzletjela, osjetila je nestabilnost
zračnih struja oko sebe. Grizući donju usnu, podigla je
transporter još više tako da se moraju spustiti kroz najgori
dio tek pred sam kraj. Vulkan je ponovo zagrmio toliko
glasno da je zvuk vibrirao čitavim brodom, bili su ih
upozorili na moguće sekundarne erupcije i činilo se kao da
će se to i dogoditi svake minute.
Nemaš pravo riskirati živote za koje si odgovorna zbog
onih za koje nisi, mislila je dok joj se palio stari dril s
akademije. No, nakon tog momenta, Ciena ga se otresla.
Životi su bili životi — osim toga, mogla je ona ovo izvesti.
Ponovo se poravnala s uglom zgrade, a onda je
napustila kokpit kako bi pomogla civilima da se ukrcaju.
Kašljali su čak i jače od jurišnika, jer nisu imali kacige
s ventilacijskim maskama, nekolicina ih je bila tek napola pri
svijesti. Ciena je ispružila ruke ka malom djetetu, podigla ga
u brod i onda ispružila ruku da povuče i oca. Oko nje,
jurišnici su radili isto, prateći primjer nadređene časnice kao
i uvijek.
Kad je i posljednja osoba uvučena na brod, bili su
prepunjeni preko kapaciteta. Ciena se morala progurati do
kokpita gdje pilot nije ni pokušavao poletjeti. Stajao je
postrance i govorio, »S ovom težinom, ne znam možemo
li...«
»Možemo i hoćemo«, rekla je Ciena s više
samopouzdanja no što je zaista osjećala. Transporter je bio u
stanju podnijeti toliku težinu, ali na račun manevarskih
sposobnosti što je predstavljalo ozbiljan rizik pod udarom
super zagrijanih snažnih vjetrova.
Izvukla je punu snagu iz motora i jurnula ka nebu.
Prvo se transporter zatresao pod njom tako jako da je gotovo
ispala iz stolca, čula je spašene stanovnike Ivarujariana kako
vrište od straha u putničkom prostoru. Zgrade su poput šibica
nestajale u plamenu. Tek trenutak i doći će do prave vatrene
oluje — a njen bi se brod mogao naći u središtu.
Ciena je usmjerila nos ravno prema gore. Uzdizali su
se sporije no što su trebali, ali ipak su se kretali...
Na obzoru je vidjela kako plamenovi još više ližu
nebo, a onda se kovitlaju u ciklonskoj struji. Ako bi jedan od
njih uhvatio transporter, ne bi im bilo spasa.
No, ostala je smirena boreći se sa strašnim vjetrovima
svaki centimetar puta, sve dok napokon nisu bili izvan
opasnosti. Ciena je izdahnula od olakšanja i sa stražnjeg
dijela transportera čula vesele povike.
Tko bi je sad mogao kriviti, jer se nije uspjela othrvati
osmijehu?
Odgovor na to pitanje bio je — »Kapetan Ronnadam.«
»Dobili ste zadatak izvlačenja vojnika iz garnizona«, rekao
je hodajući dužinom svog ureda dok je stajala u stavu mirno
još u čađavoj uniformi. »A ne spašavanje civila.«
»Moje mi zapovijedi nisu zabranjivale da to učinim,
sir.« Ronnadamove su se oči suzile. »Tražimo rupe u
zapovijedima, Ree? Opasna osobina.«
 »Ne, sir! Mislim — reagirala sam instinktivno vidjevši
da nema prepreka da to učinim.«
»Reagirali ste instinktivno«, podrugljivo se osmjehnuo.
»Drugim riječima, niste zatražili odobrenje nadređenih
časnika za svoje planove!«
Nismo imali vremena, željela je reći ali znala je da je
bolje da prešuti. »Oprostite, sir. Trebala sam prije tražiti
odobrenje. Neću više ponoviti tu grešku.«
»Pobrinite se da tako i bude«, Ronnadam ju je
odmjerio od glave do pete prije no što je kruto dodao.
»Nemate drugih mrlja u dosjeu, pa kazna neće biti teška —
samo pet tjedana dvostrukih smjena. Ali, sljedeći puta neću
biti toliko milostiv.«
»Neće biti sljedećeg puta, sir.« A pet tjedana
dvostrukih smjena je bila mala cijena za spašenih četrdeset
života.
Dok je izlazila iz njegova ureda, Ciena je izdahnula s
olakšanjem. Prvo se ljutila što su je se spremali opomenuti
zbog spašavanja života — ali sad je shvatila da su
nezadovoljni, jer je izbjegla zapovjedni lanac. Nije kao da je
učinila nešto pogrešno spašavajući one ljude. Imperij se
tome nikad ne bi protivio.
Osim toga, bio joj je to jedan od najbolje izvedenih
letova ikad. Kad bi ga samo Thaneu mogla prepričati. U
glavi je vidjela njegovo lice dok mu priča o ciklonskom
požaru. Bio bi ljubomoran što on nije imao tu priliku.
Čak su i stvari na koje se najviše ponosila prazno
odjekivale bez Thanea s kojim bi ih dijelila.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Osamnaest mjeseci nakon bitke kod Yavina.

SPREMIŠTA ZA TERET NA Amohu bila su prepuna

medicinskih zaliha za udaljeni južni poluotok jedinog
megakontinenta na Oulanneu. Strašni ih je potres pogodio
prije mjesec dana uništavajući gotovo sve građevine u
širokom radijusu. No, Imperij nije poslao nikakvu
medicinsku pomoć — ekonomski nevažan planet nije
zasluživao pažnju. Nekoliko bogatijih Oulannanaca koji su
živjeli na drugim svjetovima ponudili su što su imali.
Medicinske zalihe koje je teretnjak prevozio bile su tek dio
onog što je bilo potrebno, ali ipak će pomoći. Thane je bio
gotovo uvjeren da je Logharra pristala besplatno potrebnu
robu prevesti.
Dok su se spuštali kroz najviše slojeve atmosfere,
Thane je provjerio klimatske senzore i zazviždao. »Nije
dobro.«
Logharra je htjela znati što ih očekuje.
»Vidim ogromnu oluju. Megauragan, pokriva dobru
četvrtinu kopnene površine.«
JJH2 je potvrdio piskajući alarmom. Methwat je
vibrirao zaprepaštenje.
»Kao da ovi ljudi nemaju već dovoljno problema«,
rekla je Brill tresući krznatu ružičastu glavu.
Thane je dodao, »A sad ih i mi imamo.« Oluja pod
normalnim okolnostima ne bi predstavljala problem
svemirskoj letjelici, sve što se moglo nositi s oštećenjima u
svemiru moglo je podnijeti malo kiše i gromova. No, teretni
brod natrpan kao što je Amoh trenutačno bio postat će
nespretan za rukovanje u atmosferi, a ovako ekstremni
vjetrovi imali su snage da savladaju stabilizatore. (Samo na
nekoliko minuta — ali to je bilo i više nego dovoljno da
zaoru brodom o tlo.)
Mogli su jednostavno krenuti ka najbližoj sigurnoj
luci. No, u ovom je to slučaju značilo tisuće kilometara od
mjesta nesreće. Medicinske su zalihe vjerojatno bile
potrebnije no ikada.
I zato kad je Logharra pitala Thanea može li spustiti
brod u ovim uvjetima, rekao je, »Možeš se kladiti na to,
dovraga.«
Methwat se okrenuo ka Thaneu zabrinutog izraza lica,
bio je suviše ljubazan da ičije sposobnosti dovede u pitanje,
ali bilo je jasno da mu se nije sviđalo.
»Vjeruj mi«, rekao je Thane. S tim se riječima svezao
pojasevima u stolcu i preuzeo komande.
Crnilo svemira posvijetlilo je u nebo — još je bilo
plavo, ali neće dugo. Ispod njih kovitlala se oluja, zlokobni
su se spiralni oblaci izvijali u vis poput pipaka nekog
golemog oceanskog stvorenja. Oklop broda tresao se oko
njih kako su ih vjetrovi počeli šamarati.
Logharra je zarežala svim članovima posade da se
osiguraju. JJH2 je ubrzano hranio Thaneovu konzolu svim
atmosferskih podacima koje je mogao procesuirati.
Brill je promrmljala, »Nadam se da znaš što radiš,
Kyrell.«
»I ja se nadam.«
Zaronio je ravno u oko oluje — mirni dio u sredini
svakog ciklona. Dok su se široka bijela Amohova krila širila
ponad uzburkanog mora, ekrani su prikazivali nadrealan
prizor: sunčevu svjetlost na vodi dok su jurili prema zidu
crnih oblaka i kišnih zastora toliko gustih da Thane ništa nije
vidio iza njih.
Senzori će mu reći sve što bude trebao znati. Izravnao
je brod, smanjio brzinu i spustio ih toliko nisko da su vidjeli
krijeste valova na nemirnom moru — i potom ostatke i
krhotine razbacane po kamenoj obali ispod njih.
Čitav se brod naglo nagnuo kao da ga je udarila
gigantska šaka. Dovraga! Vjetar je brijao čak i gore no što je
Thane očekivao. »Hajde«, prošaputao je dok ih je
usmjeravao pod uglom u kojem je ta struja zraka radila njima
u korist, a ne protiv njih. »Možemo mi ovo.«
»Obraćaš li se brodu ili meni?« pitala je Brill.
Umjesto odgovora, Thane je pitao: »Jesi li
programirala koordinate položaja hangara?«
Brillino se ružičasto krzno nakostriješilo. »Želiš se
navoditi automatskom navigacijom?« S kapetanskog je
mjesta Logharra zarežala u nevjerici, a JJH2 ispustio visoku
notu droidske panike.
»Ne samo automatskom navigacijom!« Dosad se Amoh
već tako tresao da je Thane morao vikati kako bi ga čuli
preko zvonjave i zveketa oklopa. »Ovaj je brod tako star da
smo mi kopirali sustave s desetak različitih svemirskih
letjelica. Što znači da prebacivanje na automatsku ne
isključuje odmah ručnu navigaciju. Koristit ćemo obje
istovremeno.«
Brillini su prsti tapkali po kontrolama radeći ono što je
Thane zatražio. »Shvaćaš li da ćeš nas razderati na pola
ukoliko ne uspiješ sinkronizirati svoje pokrete s
automatskom navigacijom?«
»Ne brini.«
Thane je osjetio kad se automatika uključila. Bilo je to
kao da mu je drugi pilot pokušavao preuzeti kontrolu.
Ali, on je većinu djetinjstva proveo učeći kako letjeti s
partnerom. Za kontrolu se nije trebalo boriti, trebalo ju je
zajedno sagraditi.
Automatska je navigacija ostala usmjerena na cilj,
nesvjesna ozbiljnih atmosferskih neprilika koje su imali, tako
je Thaneov posao bio da izvlači i pomiče brod na načine da
se bore s vjetrom a ostanu na zacrtanoj putanji. U jednom je
trenu neusklađenost automatike i ručnog upravljanja trgnula
brod tako jako da je čak i smireni Methwat zacvilio. Ali,
Thane ih je uskladio u nekoliko trenutaka.
Kad se hangar pojavio na obzoru, osjetio je kako
ponovo može početi disati. Smanjio je brzinu i potisak,
lagano lebdio do dolje — i Amoh se sigurno spustio na tlo.
Brill i Methwat počeli su mu pljeskati, a Thane je samo
sklopio ruke iza glave kao da uopće nije bio zabrinut. »O,
da«, rekao je. »Dobar sam.«
»Imao si sreće!« insistirala je Brill, ali s golemim
osmijehom na licu.
»Dobro, dobro, imao sam i sreće. Bitno da je uspjelo.«
Ne bi vjerovala da si bila ovdje, pomislio je kako
govori Cieni. A opet, da si bila ovdje, insistirala bi da mi
preuzmeš kontrole — i vjerojatno nas spustila još mirnije.
Thane je sakupljao anegdote koje će joj jednog dana
ispričati iako je znao da taj dan nikad neće doći.
Pokušao je prestati s time, ali nije si mogao pomoći.
Logharra mu je rekla kako je vrlo, vrlo ponosna na
njega i zagrlila ga dugačkim dlakavim rukama. A onda je
iskazala najviši oblik pohvale i ljubavi za Wookieeja počevši
ga trijebiti.
Thane je uzdahnuo kad se zdušno bacila na posao u
njegovoj kosi. Ovakve se stvari u Imperiju nikad nisu
događale.
Sljedećeg se dana oluja udaljila dovoljno daleko da su
mogli početi distribuirati zalihe koje su donijeli. Na
Thaneovo iznenađenje, druga je grupa pilota sletjela
nekoliko dana ranije s pozamašnim teretom medicinske
opreme i hranjivih porcija za slučajeve opasnosti, pa su na
kraju svi radili zajedno.
»Ti si spustio onaj brod jučer?« pitao je njihov vođa,
crnokosi čovjek nekoliko godina stariji od Thanea.
»Vrhunsko letenje.«
»Hvala.«
»Prevoziš li puno ovakvih tura na svjetove u nevolji?«
»Ponekad. To je Logharrina zasluga«, odgovorio mu je
Thane dok su zajedno nastavili istovarivati sanduke. »Ali,
sviđa mi se što to radi.«
»Za tebe je tu manje novaca.«
»Nije mi osobito stalo do toga.«
»Koje si još ture odradio?«
Thane je zastao na trenutak prije no što će odgovoriti.
Ako ga osumnjiče za nelojalnost Imperiju, mogli bi ga
prijaviti... ali nije bilo načina da iskreno odgovori na pitanje
o iskustvu zadnjih nekoliko mjeseci a da ne otkrije svoj stav.
Znao je da je Imperij iskvaren, ali nije ranije bio
svjestan koliko je duboko trulež zadirala. Neprilika u kojoj
su se Bodach’i zatekli duboko ga je pogodila, a sad je znao
da su oni samo jedna od stotina vrsta u Imperiju podvrgnuta
teškom radu. Letio je brodom Apokalipsa moćnog hrasta na
svijet tako izrudaren da su nova mora izdubljena na mjestima
koja su nekad zauzimali gradovi i zemlja za obrađivanje.
Gledao je gradove izbušene u prah i pepeo imperijalnim
laserskim topovima kao kazna za samo blagi prkos.
»Zetooine«, rekao je Thane. »I Dinwa Prime i Arieli.
Nedavno i Ivera X.« Govorio je ravnim glasom, ali bio je
svjestan da u stvari spominje listu imperijalnih ratnih
zločina.
Čovjek ga je ravno pogledao. »Onda si puno toga
vidio.«
 »Da.«
»Kad ovdje završimo, ti i ja ćemo malo popričati. I ja
sam bio na nekima od tih svjetova. Dobro je čuti da bi
trebalo napraviti ono što i drugi vjeruju.«
Razmišlja li on o tome da me prijavi? Thane je znao da
je moguće, ali neki mu je osjećaj govorio da nije tako.
Polako je kimnuo glavom. »Naravno. Pričat ćemo. Usput, ja
sam Thane Kyrell .«
Crnokosi se čovjek nasmiješio i pružio mu ruku.
»Wedge Antilles.«
Na kraju su zajedno podijelili nekoliko porcija hrane
odmarajući se s unutarnje strane vrata hangara. Dotad je već
prošao najgori dio uragana. Još su padali srebrni zastori kiše,
ali vjetar se smirio tako da su se palme i drveće džungle tek
lagano njihali. Zvuk šuštanja lišća i kišnih kapi po metalnom
krovu ostali su dovoljno glasni da im priguše razgovor za
slučaj da je netko pokušavao slušati.
»Pokazao si hrabrost«, rekao je Wedge. »Što si onako
otišao.«
Thane je slegnuo ramenima. »Oprao sam kredite koje
sam imao i iskrao se. Nije to baš najhrabrija stvar na
svijetu.«
»Sam si se suprotstavio Imperiju. Radije si se odrekao
života i karijere koju si gradio nego da pogaziš principe. Ja
to zovem hrabrošću.«
»Prestani mi se ulizivati i reci što želiš reći.«
Wedge ga je oštro pogledao — očito nije bio navikao
da mu se ne vjeruje na riječ. Možda Thane i nije bio fer, ali
što onda? Morao je biti oprezan s time kome će pokloniti
povjerenje. Logharra i ostatak posade na Amohu do neke su
mjere zaslužili njegovu odanost, čak i ako ih nikad više ne
sretne.
Ali ovaj tip? Bilo je vrijeme da već jednom kaže što
hoće.
Mirnim tonom, Wedge je rekao, »Piloti poput tebe bi
nam dobro došli u Pobunjeničkom savezu.«
Pobunjenici? Ovdje? Thane nije mogao ni pretpostaviti
da bi se usudili pojaviti samo kako bi pomogli planetu u
nevolji. Ali, znao je da Wedge govori istinu. »Ne. Žao mi
je.«
»Mrziš Imperij. Nakon svega što si vidio, moraš ga
mrziti.«
»To je istina«, priznao je Thane. »Ali, nije mi ni
osobito stalo do tvojih pobunjenika.«
»Borimo se kako bismo oslobodili galaksiju...«
»Započeli ste rat i zbog toga će mnogo ljudi umrijeti.«
Wedgeove su tamne oči zasjale nekim intenzitetom.
»Palpatine je započeo rat. Mi ćemo ga privesti kraju.«
Snaga njegovog uvjerenja paralizirala ga je. »Rat
protiv Imperija? Priznat ću ti ovo — hrabri ste. Ali,
zavaravate se ukoliko mislite da se možete uhvatiti u koštac
sa silom kao što je Imperijalna flota i pobijediti.«
»Nismo li uništili Zvijezdu smrti? Samo uz pomoć
šačice lovaca jednosjeda! Letio sam na toj misiji i još sam
ovdje. Mnogo je imperijalnih časnika koji to za sebe ne
mogu reći.«
»Uključivši i neke moje prijatelje«, Thane je tiho
rekao. Nije bio jako blizak s Jude Edivon, ali sjećao se kako
je bila ljubazna, kako bistra. Zaslužila je dulji život od onog
što je imala i bolju smrt. I kolege časnici koje je tek počinjao
upoznavati, mladići poput njega s kojima je zajedno počinjao
karijeru — ponekad su mu noću njihova lica prelijetala pred
očima dok bi pokušavao zaspati. »Slušaj, razumijem zašto
ste to učinili. Znam da je Zvijezdu smrti trebalo zaustaviti.
Ali, ne zavaravaj se. Bio je to krvav posao.«
»Znam«, rekao je Wedge tiho. »Bilo je kako si rekao:
Zvijezdu smrti je trebalo zaustaviti. Baš kao što i Imperij
treba uništiti. Da bi se to dogodilo, neki od nas okrvavit će
ruke. Moramo biti spremni ubiti, baš kao i poginuti. Nije
lako i nikad neće biti. Ali, ovo ti mogu reći, Kyrell. Lakše je
nego samo stajati postrance i ne poduzimati ništa.«
Thane se sjetio onog dana na Zetooinu i obitelji koju
su mu pred očima odvukli u zatvor. Osjećao se beskoristan,
tako bespomoćan. Dok je god bio izbjeglica iz Imperija,
nikad neće moći djelovati po vlastitim uvjerenjima. Nikad se
neće moći založiti ni za koga.
Osim ako pri tom nije sam.
Kasno te večeri — nakon nekoliko sati posla, nekoliko
sati razgovora s Wedgeom i nekoliko corellijskih piva —
Thane se vratio na Amoh. U tišini je prišao svom krevetu
znajući da Methwat i Brill spavaju, ali Logharra je sjedila u
brodskoj kuhinji, žvačući golem komad sira.
»Hej«, rekao je. »Ne možeš spavati?«
Logharra je priznala da se probudila gladna i dodala
kako Thane izgleda zabrinuto.
»Zabrinuto nije dobra riječ.« Broj ljudi kojima je
dovoljno vjerovao da ovo podijeli s njima mogao se izbrojiti
na prste jedne ruke i još bi ostalo prstiju — ali Logharra je
bila jedna od njih. »Stariji poručnik Antilles iz, ovaj, jedne
neovisne grupe ponudio mi je da letim za njih.«
Dobio je gnjevno režanje u odgovor. Kako se taj
čovjek usuđuje krasti joj najboljeg pilota? Bilo je
nezamislivo na ovaj način koristiti kriznu situaciju. Pobrinut
će se da Thane dobije povišicu, ako je to potrebno da ga
zadrži...
»Ne, ne, Logharra, ne razumiješ.« Thane je spustio
glas. »Oni su s Pobunjeničkim savezom.«
Zašutjela je. Je li to bio šok ili neodobravanje?
 Nagnuo se naprijed, pokušavajući uobličiti misli u
riječi ne samo za nju, već i za samog sebe. »Nikad nisam ni
pomišljao pridružiti se pobunjenicima. Ti znaš da sam
shvaćao koliko je Imperij korumpiran, ali mislio sam da je
tako bilo i sa Starom republikom na kraju. I tako bi bilo s
bilo kime tko dođe na vlast. Samom sam sebi govorio da je
sve to isto. Ali ono što sam vidio u zadnjih nekoliko mjeseci
— to je više od korupcije. Imperij uništava svjetove,
porobljuje čitave vrste i ne haje ni za koga pod svojom
vlašću. Mislim, koliko su bogati na Coruscantu, da ovamo
nisu mogli poslati nikakvu humanitarnu pomoć?«
Logharra je tiho rekla kako su potrebe na Oulanneu
velike.
»Upravo tako. Imperij nije došao, ali pobunjenici jesu.
Oni ratuju, stalno su u bijegu i svejedno su podijelili svoje
zalihe.« Ništa od toga nije za Thanea imalo smisla. Većina
ljudi ne bi učinila pravu stvar čak i da nisu u opasnosti —
Ali, od Ciene je naučio da zaista tu i tamo postoji još
koji idealist.
Nastavio je, »Ci... djevojka koju sam poznavao
vjerovala je da Imperij nikad ne bi uništio još jedan svijet
jednom kad Pobunjenički savez bude poražen, ali to je zato
što je ona toliko dobra da nije u stanju prepoznati zlo ni kad
mu gleda u lice. Mislim, zašto bi se Imperij mučio s
izgradnjom svemirske stanice koja je u stanju uništavati
planete ako je nisu imali namjeru upotrijebiti? A ako se
Imperij toga ne bi libio, onda nema ničeg što ne bi učinio.«
Thane se uspravio i duboko udahnuo. »Ne znam što dolazi
nakon Imperija. Ne mogu reći da će onaj tko sljedeći dođe na
vlast biti išta bolji — ali ne može biti puno gori. To
jednostavno nije moguće. Ako postoji makar i najmanja
šansa da mogu učiniti nešto što bi pridonijelo padu Imperija,
osjećam da to moram.«
 Nakon jednog dugog trenutka, Logharra je tiho rekla
da je i njezinu vrstu Imperij porobio. Kashyyyk je bio
predivno mjesto dok je bila mlada. Sad je pretvoren u pakao.
Bilo joj je teško pričati o tragediji vlastitog svijeta, ali nikad
nije zaboravila.
Thane je pomislio na samu količinu brutalnosti
potrebnu da bi se osvojila vrsta moćna poput Wookieeja. »Je
li to tvoj način da mi kažeš da ćeš se i ti pridružiti
pobunjenicima?«
Zatresla je glavom. Amoh je jedva bio sposoban
prevoziti teret, a kamoli ići u bitku — a za Brill i Mathwata
to nije bio samo brod, bio im je dom. Odluka da se pridruže
pobunjenicima morala bi biti jednoglasna i Logharri se činilo
da je i Thane bio svjestan da oni još nisu došli do te faze.
Bila je to istina. Ali... »Mogli bismo negdje stati,
obnoviti brod. Razgovarati s ostalima. Nitko ovdje ne izgara
od ljubavi prema Imperiju. Kladim se da bi ih kroz mjesec,
dva možda i nagovorili.«
Vjerojatno, priznala je Logharra. Nakon pauze pitala
ga je želi li pričekati s prelaskom pobunjenicima, ako za sad
još nije spreman.
Thane se zacrvenio. »Nisam kukavica.«
Njena ga je masivna ruka pogladila po glavi. Logharra
je znala da je hrabar. Ali je i sumnjala da Thane možda ima
još neke razloge zbog kojih bi oklijevao.
Sve ove mjesece Thane je silno pokušavao zadržati
svoju prošlost i osjećaje za sebe. Trebao je znati da mu je
kapetanica prepametna da ne bi pogodila barem nešto od
istine. »Radi se o tome da sam službovao u Imperijalnoj
floti. Puno je mojih prijatelja i kolega s godine još ondje,
uključivši i nekoga koga... tko mi puno znači. Na neki način,
napad na Imperij je i napad na njih.«
Logharra je istakla da je prihvatio rizike ratovanja kad
se pridružio Imperijalnoj floti, baš kao i svi ostali.
»Da, znam.« Naslonio se u škripavom stolcu i duboko
udahnuo. »Ali, pridružiti se pobunjenicima, napustiti
Imperij, je jedno, ali dići oružje na njih je posve druga stvar.
Prijatelji s kojima sam prije službovao nikad mi to ne bi
oprostili. Posebno žena o kojoj sam ti pričao, Ciena. Nikad
više ne bi razgovarala sa mnom kad bi saznala. Iako
pretpostavljam da to ni ovako nije baš vjerojatno.«
Uz nježni cvilež Logharra mu je rekla kako Sila ima
načina da spoji ljude kad za to dođe vrijeme.
Ah, krasno, Sila. Najbolja mi je šansa stara magijska
besmislica u koju još vjeruje tek stari živalj iz dolina. Ali,
Thane ništa nije rekao znajući koliko su Logharri važna
njezina vjerovanja. Umjesto toga je pitao, »Je li ovo tvoj
način da mi kažeš kako je dobro ako odem? Budući će se
Sila pobrinuti da se ponovo sretnemo?«
Odgovorila mu je velikim zagrljajem koji ga je čitavog
zamotao u bijelo krzno. Dok je povratno grlio Logharru,
tražila ga je da obeća kako će se dobro hraniti.
Morao se nasmijati. »Obećavam.«
Zaista, ću to učiniti, pomislio je. Još se sve činilo
nestvarnim. Krećem u rat protiv Imperija. Pridružit ću se
Pobunjeničkom savezu.
 PETNAESTO POGLAVLJE

»VAŠE JE SLUŽBOVANJE OVE PROTEKLE dvije godine

bilo uzorito, starija poručnice Ree.«
Ciena je stajala u stavu mirno pred admiralom
Ozzelom, držeći ruke čvrsto uz bokove. Mlađi časnici nisu
ostvarivali kontakt očima s nadređenima tokom evaluacije,
pa je zurila u metalom opločen zid iza njega.
»Često ste se javljali na dodatne smjene ili kako bi
pomogli uvježbati nove časnike protokolu zvjezdanog
razarača. Osim onog nesretnog incidenta na Ivarujaru, niste
primili nikakve kazne niti opomene — a nije mi pobjeglo ni
da se Vaš tadašnji prekršaj nikad više nije ponovio. Nisu Vas
čak nikad morali ni prekoriti zbog stanja vaše uniforme.«
Kožnata narukvica koju je nosila za Wynnet i dalje je
bila u zavežljaju u džepu. Nije bilo propisa koji bi
zabranjivali da nešto nosi u džepu.
»Na Izvršitelj ste premješteni s Pustošitelja na zahtjev
samog Lorda Vadera. Doista visoka čast.«
Ciena nije odgovorila. Osobno je smatrala kako je
Vaderov zahtjev bio više prijetnja no nagrada. Vidjela ga je
kako bespomoćno pluta u svemiru. Ne bi želio da ga itko
smatra ranjivim ni na koji način. I tako je morao podsjetiti
Cienu da je ona u odnosu na njega zauvijek ranjiva.
Ozzel je nastavio: »Iako Vaš rang nadilazi dužnosti na
TIE lovcu, često ste na simulatoru kako bi bili sigurni da su
Vam pilotske sposobnosti na visokoj razini.«
Ciena je odlučila da bi mogla nešto reći. »Nikad ne
znamo što će neka krizna situacija zahtijevati od nas, sir.«
Također je voljela letjeti i ponekad bi čitave noći
sanjala kako prelijeće kanjone Jelucana s Thaneom. Ali, nije
bilo protivno pravilima voljeti svoj posao — ili sjećati se
onog što je izgubila.
»Vrlo dobro rečeno.« Admiral Ozze došao je najbliže
osmijehu što je ikad vidjela na njemu. »Ukratko, starija
poručnice Ree, vaša izvedba na Izvršitelju nadilazi
očekivanja po svim pitanjima. Nastavite tako i uskoro ćete
postati zapovjednica.«
Zapovjednica. Cienu nije više toliko fascinirala ideja
napredovanja kao prije tri godine, ali znala je biti zadovoljna
kad bi dobro izvršila svoje dužnosti. Čak i uz neprirodno brz
tok napredovanja nakon uništenja Zvijezde smrti,
napredovanje do zapovjednika u manje od pet godina nakon
akademije bilo je veliko postignuće. »Da, sir. Hvala, sir.«
Nakon tog razgovora, hodala je tamnim metalnim
hodnicima Izvršitelja razmišljajući o svojem vjerojatnom
napredovanju. Trebao bi to biti razlog za proslavu, trebala bi
odmah poslati poruku Nashu i Berisse, pozivajući ih poslije
na pivo. Umjesto toga, pohvala nadređenog časnika samo ju
je podsjetila kako je ranije iznevjerila Imperij — kad je
morala lagati da bi zaštitila prijatelja.
Najgore je od svega bilo što je Ciena znala da kad bi
ponovo morala učiniti isto, opet bi izabrala Thanea.
Dok je prolazila pored jedne od paluba za promatranje,
pogledala je u zvijezde i pitala se gdje li bi mogao biti.
Zasigurno je napustio Jelucan kao što mu je rekla. Za njega
je njihov svijet bio opasan, one zmije koje je zvao obitelji
prijavili bi ga za sitniš. No, Cienu i dalje progonila vizija
Thanea zarobljenog ondje gdje ga je posljednji puta vidjela
— bez novaca, u malenom sobičku iznad sumnjivog bara u
Valentiji, s onim izgubljenim pogledom u plavim očima.
Prestani, naložila je samoj sebi. Thane je pametan.
Talentirani je pilot. Dosad je već zasigurno pronašao neki
posao i bolje mjesto za život. Vjerojatno je sretan.
Nisi valjda toliko sitničava da mu zamjeriš dobar život
bez tebe u njemu?
Ciena se uspravila i poravnala rukama jaknu uniforme.
Sjenoviti odraz koji je vidjela ponad zvijezda u prozoru
prikazivao je opet savršenu imperijalnu časnicu. Izvrsnost
njezinog službovanja odavno je prestala biti samo stvar
poštovanja zakletve koju je dala. Također je o tome mislila
kao o cijeni koju je plaćala za to što je Thaneu poklonila
slobodu. Nitko nikad neće biti u stanju reći da je nije u
potpunosti platila.
Znam: reći ću mamici i tatici da će me možda
promaknuti. Većina je imperijalnih časnika ograničavala
poruke obitelji u znak svoje predanosti, ali Ciena je mislila
kako je to vjerojatno lakše ljudima sa svjetova Središnjice,
koji su mogli očekivati da će uživo vidjeti obitelji više od
jednom u pet godina. Ona je još komunicirala s obitelji
barem jednom u desetak dana, pričajući im o svemu od
gravimet turnira do Berissinih šala — no dobro, barem onih
koje su se mogle ponoviti.
Jedina tema o kojoj njena obitelj nikad nije raspravljala
bio je Thane Kyrell. Ciena nije željela lagati roditeljima,
osim toga, znala je da bi odmah shvatili da im ne govori
istinu. Što je manje ljudi sumnjalo u istinitost onoga što se
zaista dogodio Thaneu, to bolje.
Činilo se da je njenim roditeljima uvijek drago primiti
njezinu poruku, osobito mamici. Ali, u zadnje je vrijeme
Ciena počela primjećivati kako su se njihovi odgovori
gotovo uvijek odnosili na nju, a sve manje na njih. Nisu više
znali sva govorkanja iz doline ili ih više nisu bili voljni
dijeliti. Mamica bi ponekad pričala o nadgledničkom poslu u
rudniku, ali tokom godina je njezin ton išao od ponosa do
iscrpljenog iznošenja činjenica. Možda je to bilo prirodno,
ali Cieni nije izmaklo — baš kao ni činjenica da otac gotovo
nikad nije spominjao ništa iz svog života ili iz šire doline...
»Tu si«, rekao je ugodan, kultivirani muški glas. Ciena
se okrenula i vidjela poručnika Nasha Windridera kako joj
prilazi s laganim osmijehom na licu. Tijekom tri godine od
uništenja Alderaana, postepeno je povratio nešto od svog
smisla za humor i energije. Ne, nikad više neče biti isti — ali
više mu nije vidjela užasnu sjenu pod očima koja ju je tako
plašila na početku. I on i njena prijateljica Berisse Sai
premješteni su sa Pustošitelja na Izvršitelj kad ga je Darth
Vader odabrao za svoj novi admiralski brod, također su bili
dodijeljeni istom kvadrantu na brodu, pa ih je često viđala.
»Tražio sam te, Ciena.«
»Zašto? Zbog Berissinog rođendana?« Ciena je
prekrižila ruke i zurila u njega. »Pokvario si iznenađenje,
priznaj!«
»Uopče nemaš povjerenja u mene — niti u moju
stručnost u organiziranju zabava iznenađenja, u čemu sam
majstor, niti da znam procijeniti što je dovoljno važno da
zasluži vraćanje na most dok nisi u smjeni.«
Dlake na potiljku su joj se nakostriješile od osjećaja
opasnosti i uzbuđenja. »Što se događa?«
»Jedna od droidskih sondi uhvatila je vrlo zanimljiv
signal na ledenom svijetu Hothu«, rekao je Nash s vidljivim
zadovoljstvom. »Možda smo napokon locirali pobunjeničku
bazu.«
Ciena je uvukla dubok dah. »I krećemo?«
Nashov se osmijeh proširio. »S pet zvjezdanih razarača
Imperijalne klase.«
Slika Judeinog osmijeha bljesnula joj je pred očima.
Dobit će priliku da se osvete na ljudima koji su uništili
Zvijezdu smrti i ubili joj najbolju prijateljicu — i da jednom
zauvijek zgaze pobunu.
 ***
Thane je zastenjao kad su ponovo otvorili vrata
hangara i prodor ledenog zraka ih je zapuhnuo. »Smrznut će
mi se loptice.«
Tip koji ga je vodio u obilazak — Dak Ralter —
nasmijao se skidajući sedlo još jednog tauntauna. »Ima i
lakših načina da se promijeni spol, znaš?«
»Nisam rekao da želim da mi se smrznu. Nego —
toliko je hladno.« Nakon djetinjstva provedenog u visokom
pobrđu Jelucana, Thane je mislio da zna kako se nositi s
hladnoćom — ali Hoth je bio izvan svih njemu poznatih
skala hladnoće.
»Ne pričaj o tome. Nemoj čak ni misliti na to«, rekao
je Dak iskreno. »Samo proguraj i misli na krajnji cilj.«
»Znam, znam. Smjestili smo bazu na ovom smrznutom
komadu stijene, jer nikome u Imperiju nikad ne bi palo na
pamet da nas ovdje traži. Tko bi se pri zdravoj pameti
podvrgnuo ovome?« Thaneov je pokret rukom obuhvatio
ledene zidove njihove baze, gorku hladnoću što je prodirala
u kosti i opor miris tauntauna koje su trenutačno oslobađali.
»Nitko ne može reći da smo se pridružili pobuni iz zabave.«
»Nitko to ne bi ni rekao!« Dak Ralterovo se lice
uozbiljilo kao da ga je netko stvarno optužio da su ušli u rat
iz zabave. »Ili bi im bolje bilo da to ne kažu. Svatko tko ne
misli da se trebamo usprotiviti Imperiju...«
»Smiri se. Samo sam se šalio.«
Dak je bacio jedan prijekoran pogled Thaneu, kao da
mu govori da je rat previše ozbiljna stvar za nešto tako
prizemno poput humora. Neki su novi regruti znali biti takvi
na početku — tako puni ideala da je vrijeme provedeno s
njima bilo poput žvakanja čistog šećera.
Ili su tako barem stariji članovi govorili. Thaneov je
staž bio dulji od Đakovog za ukupna tri tjedna. Ali, osjećao
se kao da je dva desetljeća stariji od njega, a ne samo dvije
godine. Thane nikad nije bio idealist, prihvatio je poziv
Wedgea Antillesa i to ne zato što je vjerovao da je pobuna
čisto dobro nego zato što je shvatio da je Imperij čisto zlo.
No, čak je i njemu prilagodba bila čudna. Ma kako da je
Amoh bio mali, svaki je član posade imao vlastitu privatnu
kabinu, čak ni u imperijalnoj službi nikad nije bilo više od
sedmero momaka u istoj sobi. S pobunjenicima, Thane je
spavao u golemom bunkeru s nekoliko stotina drugih ljudi,
od kojih je većina hrkala. Porcije su bile oskudne, izgledi
užasni, a rizici čak i veći od onog što je Thane mogao
zamisliti — i dosad nije bio niti u jednoj od epskih bitaka
koje je iščekivao. Umjesto toga, obavio je nekoliko tura po
zalihe izbjegavajući imperijalnu graničnu kontrolu. Pomogao
je u postavljanju baze na Hothu. A sad ju je ponovo
rastavljao oslobađajući ona stvorenja u krdima kako bi otišli
do vremena kad će Imperij stići ovamo, jer se činilo da ih je
droidska sonda već pronašla.
Taman su se smjestii na Hothu. Došlo mu je da pita
pobunjeničko zapovjedništvo kako su mislili pobijediti u ratu
kad ih je Imperij uspio pronaći u manje od mjesec dana.
Pogledao je preko leđa najbližeg groktavog tauntauna
ne bi li obuhvatio pogledom čitavu bazu oko sebe.
Mehaničari su grozničavo radili na lovcima dok su njihovi
plavičasto bijeli aparati za zavarivanje obasjavali mračnu
radionicu. Princeza Leia koncentrirano je o nečemu
razgovarala s generalom Rieekanom, na način da je njezina
energija bila očigledna i iz daljine, mislio je Thane. (Dva su
se puta prošli u hodnicima a da ga nije prepoznala s onog
davnog plesa.) Droidi su se vrzmali dok je neborbeno osoblje
trčalo ka prvim transporterima, ukrcaj je već počeo. Thane je
samo znao da njegova grupa — eskadrila Korona — još nije
došla na red. Zasad je samo trebao nastaviti oslobađati
smrdljive tauntaune.
Dakov glas mu je prekinuo razmišljanje. »Još ne
vjerujem da su me dodijelili kao artiljerca Lukeu
Skywalkeru. Tipu koji je posve sam razorio Zvijezdu smrti!«
»Netko mu je morao biti mitraljezac. Zašto ne ti?«
Thaneu je uglavnom samo bilo drago da taj zadatak nije
dopao njega. Da, Skywalker je iskazao nevjerojatnu hrabrost
i uspio u gotovo nemogućem — zaslužio je poštovanje — ali
baš se tom pojedinom činu herojstva Thane radije divio s
udaljenosti.
»Govore kako se nada postati Jedi vitez, baš kao u
starim danima«, nastavio je Dak govoreći zaneseno poput
zaljubljenog školarca. »Znaš li da ima pravi, pravcati
svjetlosni mač? Čak je i naučio kako koristiti Silu od
generala Kenobija, posljednjeg Jedija!«
Thane se jedva suzdržao da ne zaječi. Molim vas, dosta
s praznovjernim besmislicama o »Sili«. Po njegovom je
mišljenju pobunjeničke trupe trebalo motivirati grubom
istinom o Imperiju, a ne ludim religijskim vjerovanjima.
Onda se sjetio Cieninog glasa tako jasno da je bilo kao
da mu šapuće na uho. »Vjerovanje u nešto veće od nas samih
nije ludost. To je dokaz da smo pri zdravom razumu.
Pogledaj kako je galaksija golema. Zasigurno moraš priznati
da mi ne možemo biti najveća sila u njoj?«
Rekla mu je te riječi tokom jednog od njihovih
posljednjih dana na Jelucanu, prije no što su krenuli na
akademiju. Smijao joj se, jer je spomenula da se možda Sila
pobrinula da završe u istoj školi na Coruscantu, kako bi
ostali zajedno. Ali dosad, čak bi i Ciena morala priznati da
nisu bili dovoljno sretni da dijele sudbinu.
Pa, zašto je onda uspomena na nju u njemu još bila
življa od osobe koja mu je stajala na metar udaljenosti?
»Hajde da samo ovo završimo, dobro? Ne želimo
pobjeći i ostaviti ova stvorenja da gladuju zatvorena ovdje.«
Thane je pogladio jednog tauntauna po nosu prije no što mu
je skinuo povodac. Zvijer se lagano udaljila, željna da
pronađe svoje krdo i skupi se s njima kako bi se ugrijali.
»Rieekan kaže da moramo otići u roku od jednog dana. Ne
želim zaglaviti na Hothu, jer nismo završili posao s
tauntaunima na vrijeme.«
»Oprosti«, rekao je Dak toliko iskreno da je Thane
osjetio grižnju savjesti.
Zato je ublažio svoj ton. »Usput rečeno — sigurno si
nekog impresionirao kad su te dodijelili da letiš sa
Skywalkerom. Ne bi mu dali samo bilo koga.«
»... stvarno?«
»Sasvim sigurno.«
Bacio je pogled na Daka i vidio da se mali osmjehuje.
Onda su završili obor sa zadnja dva tauntauna. Dok su zvijeri
trčale u snijeg, ostavljajući iza sebe samo smrad...
Sve sirene u bazi oglasile su se istovremeno.
Vrištanje je odjekivalo zidovima pećine, Thane se u
trenu naglo uspravio i ispustio povodac. Dak je povikao,
»Što li to znači?«
Koliko god bio neiskusan, Dak je sigurno znao
odgovor. Samo nije želio vjerovati u njega. Thane je povikao
da nadglasa buku: »Imperij je stigao prije no što smo se
nadali. Našli su nas!«
Nakon kratkog sastanka s princezom Leiom, Thaneu je
trebalo tek četiri minute da odjene letačko odijelo i pojuri do
svog snježnog dvosjeda. Četiri su minute gotovo bile i
previše.
»Dovući to jelucansko dupe ovamo!« povukao je
Yendor, Thaneov kopilot s Twi’leka i kolega pripadnik
eskadrile Korona. Već je bio navukao posebno izrađenu
kacigu koja je dopuštala da mu plavi lekku visi niz leđa.
»Nekoliko imperijalnih hodača maršira ka nama.«
»Na akademiji sam vježbao na hodačima.« Thane se
ubacio na svoje mjesto. Još dok je stavljao kacigu, providan
se krov kabine već spuštao i kliknuo na mjesto. »Znam sve o
njima.«
»Što mi možeš reći o tim stvarčicama?« Yendor je
kresnuo prekidače koji će ih pripremiti za polijetanje.
»To su najbolje naoružana pješadijska vozila u čitavoj
Imperijalnoj vojsci.«
»... dakle, pokušavaš mi reći da imaš pozamašno
znanje o tome koliko smo nagrabusili.«
»Uglavnom«, rekao je Thane. »Ali, gledaj to ovako:
ako je pala Zvijezda smrti, Imperij nema ništa što se također
ne bi moglo srušiti.«
Yendor je otpustio spone. »Hajde da provjerimo tu
teoriju.«
Thane je stavio ruke na kontrole i osjetio kako su
motori pod njim oživjeli. »Polazimo.«
Snježni je dvosjed izletio iz baze i ravno u gužvu.
Laserski su bljeskovi parali srebrno-bijelim nebom, a
pobunjenički su se brodovi široko raštrkali kako bi se suočili
s nadolazećom vojskom... jer to ih je vani čekalo. Ne udarni
tim. Pred njih je, najblaže rečeno, izašla puna pješadijska
snaga Imperija. Koliko je dolje snježnih jurišnika? Thane se
pitao. A vjerojatno će poslati i plamene jurišnike da spale u
bazi sve što je ostalo — sve i svakoga. Najgore od svega, na
obzoru je već vidio pet AT-AT hodača. U svakom najmanje
desetak vojnika i bezbrojno naoružanje, da ne spominje
ubojite topove nasađene s prednje strane.
Ne bi bilo važno koliko su blizu hodači doprli, kad bi
pobunjenici samo uspjeli otpraviti transportere, podsjetio se
Thane. U stvari bi uništenje jednog od tih čudovišta bio
bonus.
 Yendor je pitao: »Jesi li na nastavi u akademiji naučio
kako se nositi s teškim oklopom hodača? Jer naši im blasteri
ništa ne mogu.«
Thane je spustio dvosjed nisko pri puno brzini šaljući
oblake snijega u perjanicama ispod njih. »Ne može svako
mjesto biti teško oklopljeno. Razmisli malo. Noge su ranjive
na istom mjestu gdje bi bile ranjive noge bilo kojeg drugog
stvorenja.«
»Shvaćam«, odgovorio je Yendor. »Ciljam zglobove.«
Čitav je snježni dvosjed zavibrirao zbog vatre koju su
otvorili na jednog od hodača, s posebnim osvrtom na
»skočne zglobove«. Blasteri im nisu imali snagu rastopiti te
legure, ali možda je bilo moguće oslabiti šarafe i spaliti nešto
strujnih krugova.
Mogli bismo ih destabilizirati. Usporiti ih. Samo da se
transporteri dočepaju sigurnosti.
Svaki je transporter nosio gotovo stotinu
pobunjeničkih vojnika, srce njihove flote. Kad bi Imperij
danas trijumfirao — to bi zaista bio kraj pobune.
Ali, Yendor je ciljao sigurno i smireno. Nastavio je
udarati po AT-AT-ovim najnižim zglobovima točno u isto
mjesto, maksimizirajući štetu. Dok je Thane zumirao
senzorima, shvatio je da imaju priliku skinuti jednu od nogu
s te stvari što bi je na mjestu zaustavilo.
»Nastavi tako!« povikao je Thane Yendoru. »Odvest
ću nas skroz unutra!«
»Zapravo sasvim dobro mogu ciljati i s udaljenosti,
znaš«, našalio se Yendor započevši bržu paljbu.
Dotad se već donji dio hodača jasno vidio na ekranu.
Thane je pogledao gore da ga vidi u zbilji. U prvi je mah
poželio da to nije učinio — čudovišta su izgledala dovoljno
velika kad si bio u njima, ali odozdo su se činili kao da
zauzimaju čitavo nebo.
 Ali, onda si je rekao: nisu veći od planina kod kuće.
Znao si letjeti kroz njih. Možeš i kroz hodače.
I zato je ubrzao sve dok snježni pejzaž nije postao tek
mrlja, uvodeći ih unutra što je brže moguće. Yendor je
nastavio pucati savršenom točnošću, pri čemu je sad svaki
pogodak donosio oblak dima ili kišu iskri.
Bili su na dvije stotine metara — sto metara...
Thane je donio odluku. U zadnjem je trenutku mogao
skrenuti, ali nije.
Yendor je zacičao još pucajući, dok je Thane upravio
njihov snježni dvosjed ravno u AT-AT-ova stopala. U
zadnjim trenucima prije udara, povukao je dvosjed u stranu
sve dok ga nije odveo okomito u odnosu na tlo, klizeći
između AT-AT- ovih nogu, zatim se okrenuo iza njega, još u
jednom komadu.
A to je bilo više no što je mogao reći za hodača koji je
sad teturao na zapaljenim, oštećenim stopalima. Jedna se
noga podigla bez stopala, a zatim smrznula; taj AT-AT više
nikuda neće ići.
»Dakle, ono nije bio samoubilački poduhvat?« pitao je
Yendor.
Thane se nasmijao dok je okretao snježni dvosjed za
još jedan prolaz. »Kod kuće sam gotovo svakog dana znao
izazivati klizišta na ovaj način kroz planinske stalaktite.
Čitavo si vrijeme bio siguran poput bebice.«
»Podsjeti me da te nikad ne uzmem da mi čuvaš
djecu.«
Dok je Thane jurio nazad prema mjestu sukoba,
shvatio je da je još netko uspio srušiti hodača — i to, skroz
na tlo, ravno u snijeg. Gledao je kako glava eksplodira, samo
oblak crnog dima na bijeloj pozadini. Na trenutak se
zamislio u tom hodaču. Bilo bi tako nepodnošljivo vruće
trenutak prije eksplozije, sama ta vrelina mora da je skuhala
te ljude u njihovim oklopima...
Tako je, rekao je samom sebi divljački. Ovdje smo
kako bismo ih ubijali, baš kao što su i oni došli ubijati nas.
Bolje oni nego mi.
Yendor je rekao, »Dobio sam poruku zapovjednika
Skywalkera. Napravili su omču oko hodačevih nogu kablom
za vuču.«
»To je brže«, rekao je Thane. »I štedi nam energiju za
poslije.«
»I ne moramo raditi onaj prokleti ubilački salto...«
»Ne rugaj se triku koji nam je upravo spasio živote«,
rekao je Thane jureći ravno ka sljedećem hodaču. »Samo
pripremi kabel za vuču.«
Dok su jurili nazad u središte bitke, Thane je vidio
kako se transporter probija atmosferom, pripremajući se za
skok u hipersvemir. Hoće li zaista uspjeti pobjeći od ovog
meteža?
Nekima od njih to će poći za rukom. Ali, po tlu su
ležali zdrobljeni dvosjedi, dok je vjetar nosio dim ugaraka
rasutih oko njih. Bez obzira koliko se transportera uspije
probiti, Pobunjenički će savez za sobom ostaviti golemu
količinu brodova i materijala. I sav onaj posao što je otišao
na izgradnju baze bio je protraćen. Sad će ponovo morati
lutati galaksijom, tražeći neko mjesto još opskurnije i
nevjerojatnije od Hotha, ukoliko je takav planet uopće i
postojao. Možda je vodstvo pobune imalo dugoročan plan
koji će opravdati besmislenost današnje bitke, ali za sad ih je
Imperij tjerao da skupo plaćaju za svoj otpor.
Thane je zaškrgutao zubima. Dugoročna strategija
pobune nije ovisila o njemu. On je imao samo jedan posao:
pokrivati transportere.
Još dugo nakon toga, dopuštao si je misliti samo na
sljedeću metu leteći dovoljno blizu kako bi Yendor pogodio
svaki puta. Pješadijske su trupe ispod njihovog dvosjeda
katkad bile tek sjene u oklopima snježnih jurišnika što ih je
činilo gotovo nevidljivima u zimskom pejzažu. Kad je i
zadnji hodač pao, ostali su pobunjenici povikali od veselja.
Thane je samo zurio u sumorno nebo iznad njih. Što li će
sljedeće poslati na njih?
Ništa nije stizalo. Ni jedan imperijalni brod nije više
sletio. To je značilo da čekaju iznad atmosfere kako bi
skidali jedan po jedan pobunjenički lovac.
U trenu kad je i zadnji transporter zaparao nebo, Thane
i Yendor pohrlili su dvosjedom nazad u bazu. Imali su tek
par minuta da se otisnu s tla zvjezdanim lovcima.
Sad je samo trebao sigurno odletjeti u orbitu prije no
što će aktivirati brzinu svjetlosti, ali prvo je morao pobjeći
TIE lovcima koji su upravo ulazili u domet.
Prokletstvo! Da je poletio pet minuta ranije, ne bi se
uopće sreo s TIE lovcima. Sad će morati pucati čitavim
putem do slobode.
Uostalom, TIE lovci nisu bili tako čvrsti poput hodača.
Pilotima nisu osiguravali gotovo nikakvu zaštitu — što je bio
glavni razlog zašto su se TIE piloti u Imperijalnoj zvjezdanoj
floti tako cijenili. Letjeti jednom od tih stvarčica zahtijevalo
je ozbiljnu petlju.
Znajući sve to, nije mu bilo nimalo lakše pucati po
njima, ali svejedno je to činio. Dok su njegovi blasteri
zaigrali po jednom od njih, kiša zelenih iskri poletjela je
zrakom, i sljedeća je letjelica krenula prema dolje u spirali,
padajući odsječenih krila ka svom kraju.
Thane je imao već to iskustvo u simulatoru TIE lovca.
Znao je kako to izgleda iznutra.
Ovo je bio rat. Svi su oni odabrali strane. I zato je
Thane samo ubrzao prema gore, ni ne trudeći se gledati
senzore dok se TIE lovac zabijao u tlo.
 Čim se svemir oko njegovog X krilca zacrnio i senzori
pokazali da je sve čisto, unio koordinate na kojima su se
trebali ponovo sastati i pripremio za skok u hipersvemir. Tek
je u zadnjim trenucima vidio nagomilanu Imperijalnu flotu s
desne strane njegova broda, toliko golemu da je čak ni
golemost svemira nije posramljivala. Nije bilo vremena da je
detaljno proučava, jedva tek srebrni bljesak prije no što su se
zvijezde pretvorile iz točkica u tunel i njegovi ga motori
zajedno s brodom bacili brzinom svjetlosti.
Thane se osjećao kao da ne može disati. Znao je što je
vidio u tom pogledu na Imperijalnu flotu što je trajao tek
djelić sekunde: Super zvjezdani razarač.
Kad sam otišao, Ciena je bila na Pustošitelju. Nikad je
ponovo ne bi poslali na brod manji od klase zvjezdanog
razarača. Vjerojatno je sad više ne šalju na TIE patrole često,
ali mogla je biti ondje — a i sama se mogla javiti samo zbog
užitka letenja.
Sam je sebi bio smiješan. Od svih zvjezdanih razarača
koje je Imperij imao u floti, koje su bile šanse da bi baš njen
bio poslan u ovu bitku, baš na taj dan?
Ali, kako god male šanse bile, mogućnost je bila
realna. Thaneu je pozlilo od straha shvativši da bi TIE pilot
kojeg je nemalo ubio možda bio Ciena. Nije bilo ništa manje
moguće da je to bila ona nego bilo koji drugi pilot u floti.
Ako je i bilo tako, nije se ni potrudio da je gleda kako
pogiba.
Najgore je od svega bilo što nikad neće saznati istinu.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

METALNO JE ŠKRIPAVO DISANJE lorda Vadera

odjekivalo Izvršiteljevim mostom. Ciena je znala da ne smije
pogledati prema gore ili dati bilo kakav znak da je shvatila
da je on ovdje i da stoji na povišenom nivou tek nekoliko
metara iznad nje. Iako nije vjerovala u neke od nevjerojatnih
glasina o Vaderovoj osvetoljubivosti, dosad je znala kako je
najmudrije ne privlačiti mu pažnju ni na koji način. Njegov
je bijes kad nečime ne bi bio zadovoljan bio već legendaran.
A sad je morao biti nezadovoljan do krajnjih granica.
Kako je toliko pobunjeničkih transportera moglo
pobjeći? Čak ni prerano izlaženje iz hipersvemira nije smjelo
na ovaj način potkopati čitav njihov napad. Imperijalna je
zvjezdana flota poslala udarnu snagu koja je trebala biti u
stanju paralizirati neprijateljsku obranu. Ali, umjesto
pobjede, imali su tri uništena AT-AT hodača, jednog teško
oštećenog, nekoliko desetaka uništenih TIE lovaca i nekoliko
stotina mrtvih snježnih jurišnika. Veliki broj pobunjeničkih
žrtava bila je slaba utjeha.
Poslije će, odlučila je Ciena, pregledati snimke bitke
kod Hotha i detaljno proučiti pobunjeničku taktiku. Imperij
je imao svu moguću prednost što se ticalo broja ljudi i
opremljenosti. Danas je trebao biti dan kad će
Pobunjeničkom savezu zadati posljednji, pogubni udarac.
Umjesto toga, njihova je pobjeda bila nepotpuna. Ako su
pobunjenici uspjeli izbjeći da ih imperijalna udarna sila
predvođena sa šest zvjezdanih razarača ne zgazi do kraja,
onda su tome morali biti razlog bolji ili neki iznenađujući
taktički potezi. Dublja analiza istih mogla bi Imperiju dati
informacije koje su im trebale da napokon završe ovaj jezivi
rat.
No, zasada, Ciena i svi ostali na Izvršitelju imali su
drugi, daleko važniji prioritet: uhvatiti Milenijskog sokola.
Ako je ikome na mostu bilo jasno zašto je bilo tako
bitno uhvatiti taj antikni komad smeća, nije im rekao. Lord
Vader je želio da uvuku brod u svoje okrilje i uhvate ljude na
njemu žive. I zato umjesto da ga jednostavno raznesu —
nešto što su odmah mogli učiniti — morali su ga pokušati
ubrati s neba.
Nažalost, tko god da je upravljao Sokolom bio je sjajan
pilot. Ušao je u asteroidni pojas očigledno radije birajući
smrt od hvatanja. Ni jedan se mali brod nije mogao nadati da
će izaći iz asteriodnog polja neozlijeđen. Pobunjenički je
brod barem imao štitove, TIE lovci nisu svojim pilotima
nudili ni toliko zaštite.
A ipak su poslali četiri za njima. Dok je Ciena sjedila
pokušavajući shvatiti svrhu te samoubilačke misije, kapetan
Piett je progovorio: »Ree, osigurajte pomoćnu navigacijsku
asistenciju.«
Srce joj je potonulo ali je rekla, »Da, sir.«
Otišla je do stanice za pomoćnu navigaciju u
podatkovnoj jami i pogledala na četiri ekrana koji su
pokazivali oznake i koordinate njihova četiri TIE lovca.
Svaka bi asistencija koju bi ona mogla osigurati bila
minimalna — ali ako može ikako tim pilotima pružiti priliku,
učinit će to. Prsti su joj poletjeli dok je unosila triangulaciju
između brodova i Milenijskog sokola, a onda je stavila
slušalice koje će joj omogućiti da direktno komunicira s
pilotima. »O-El-sedam-nula-jedan, poravnaj trideset sedam
stupnjeva s desne strane i dolje. En- A-osam-jedan-jedan,
prati, ali s gornje strane...«
NA811 bio je tip po imenu Penrie, s kim je povremeno
razgovarala i koji je diplomirao na akademiji na Lothalu.
Kad bi se on smijao, svi bi se morali smijati s njim, a budući
da se činilo da su mu svačiji vicevi bili urnebesni, smijeh je
oko njega bio konstantan. Iako je Penrie bio stariji nekoliko
godina od nje, zvučao je mlađe kad je rekao, »Razumijem.«
»Ce-Er-devet-sedam-osam, gore, gore!« Ali, Cienina
je naredba stigla prekasno, jedan od TIE lovaca nestao je s
ekrana.
To je bio jedan mrtav u njezinoj smjeni. Molim vas,
više ni jedan.
»O-El-sedam-nula-jedan, šaljem novu putanju u tvoj
navigacijski sustav...«
»Imam je.«
»J-A-jedan-osam-devet, tvoj sustav se ne spaja...«
»Ne mogu...« Onda je eksplozija statike popratila
divlju vrtnju još jednog TIE lovca na njenom ekranu.
»Očešalo mi je jedan od motora! Ne mogu upravljati —
trebam vučnu zraku...«
Glasnija je statika popratila tišina dok je slika JA189
TIE lovca zauvijek nestajala.
Cienin se sivi kombinezon od znoja lijepio za njeno
tijelo. Držala je oči na ekranu i glas smiren koliko god je
mogla. »O-El-sedam-nula-jedan, En-A-osam-jedan-jedan,
približavate se jednom od većih asteroida...«
»Čini se da meta traži zaklon. Imamo ga.« Bio je to
OL701. Kroz vezu s NA811, Ciena je čula samo disanje koje
je bilo previše plitko, previše brzo. Penrie je upravo vidio
kako su mu pred očima dva druga pilota eksplodirala.
Obratila se kapetanu Piettu, »Sir, ako Milenijski sokol
sleti na veći asteroid, mogli bismo fokusirati laserske topove
i raznijeti ga. Usput bismo istjerali i Milenijskog sokola.
Smijem li narediti da se TIE lovci vrate?«
Piett je stajao vrlo mirno, očigledno čekajući da Lord
Vader poništi zapovijed. Vader nije ništa rekao. Nije se čak
ni okrenuo. Napokon je Piett rekao, »Dobro, Ree.«
Odjednom je bila puna nade. Mogla bi spasiti barem
dva pilota. »En-A-osam-jedan-jedan, O-El-sedam-nula-
jedan, prekinite s potjerom. Upišite najsigurniju rutu za
povratak i...«
»U jednom od kanjona je«, odgovorio je OL701. »Još
malo pa ga imamo...«
Ciena je čekala da se Penrie javi. Umjesto toga čuo se
vrisak — užasan kratak zvuk prerano prekinut. U tom su
trenu oba preostala TIE lovca nestala s ekrana ostavljajući ga
u mraku.
Četiri mrtva pilota i to djelomično pod njenom
odgovornošću. Hoće li je Piett ukoriti? Ili još gore, hoće li to
Vader učiniti?
Što ako su one glasine bile istinite, o tome kako se
ponašao prema onima koji bi ga ozlovoljili?
Ali, nitko na nju nije obraćao nikakvu pažnju. Piett i
Vader ponašali su se kao da nikoga nije iznevjerila, kao da
četiri odana časnika nisu upravo poginula bez ikakva
razloga. Ciena nije više što imala učiniti nego se vratiti na
svoje mjesto i nastaviti pratiti situaciju.
Zapovjedniku koji je sjedio pored nje u podatkovnom
odjelu, prošaputala je: »Zašto barem ne pucamo na
asteroid?«
»Nemamo jasan cilj. Meta je možda i promijenila
putanju. Više ih ne vidimo na ekranima, niti na senzorima.«
Preplavio ju je val mučnine. Ona su četiri TIE pilota
poginula uzalud. Nitko više neće čuti Penriev smijeh. Na
Zapovjednom smjeru na akademiji, učili su ih da o svojim
vojnicima ne smiju razmišljati kao o pojedincima, to bi samo
dovelo do oklijevanja, a time i poraza. Štitili su ljude time
što bi zaboravili da to jesu ljudi, umjesto da na njih gledaju
kao na pijune u širokoj, kompliciranoj igri. Bio je to jedini
dio Zapovjednog smjera nad kojim se malo zamislila. Sad je
znala da to nikad ne bi bila u stanju, ne na način na koji su to
Piett i Vader činili.
No, Vader ipak nije mogao biti potpuno oslobođen
emocija, jer tad je — nevjerojatno — naredio da sam
Izvršitelj uđe u asteroidni pojas.
Udari su slali drhtaje čitavim brodom. Ciena se trzala
kao da su oštečenja bila stvarne ozlijede na njezinu tijelu.
Sve ono što je zvjezdani razarač imao u čistoj snazi,
nedostajalo mu je u sposobnosti manevriranja, danas će
primiti bezbrojne udarce. Super zvjezdani razarač registrirao
bi nešto kao tek manje oštećenje, a to je u stvari moglo
značiti uništenje čitave dvije palube nekoliko tisuća metara
niže — i svih ljudi na tim palubama. Još više časnika i
jurišnika poginut će bespotrebno, sve zato što Lord Vader
nije mogao pustiti jedan istrošeni stari brod da pobjegne...
Ne, Ciena se strogo podsjetila. Smrti kojima je tog
dana svjedočila, besmisleni rizik i oštećenja — sve je to bilo
zbog toga što je Pobunjenički savez započeo ovaj rat.
Nakon što joj je završila smjena, Ciena je ustala da
izađe i posrnula. Svaki joj je mišić na tijelu bio napet do
krajnjih granica tokom leta onih TIE lovaca kroz asteroidni
pojas, pa je sad osjećala bol kao da je trčala trideset
kilometara. Vrata su kliznula da je propuste — ili, kako je
ispalo, da puste Pietta da uđe nazad na most. Trenutno je
zauzela stav mirno, čekajući prijekor kojeg je bez svake
sumnje zaslužila.
Piett je samo rekao, »Dobar posao danas, starija
poručnice.«
»Ali...« Je li mislio na nekog drugog? »Izgubila sam
sva četiri pilota, sir.«
 »Zapravo nisu imali nikakvu šansu. Održali ste ih na
životu duže no što bi to sami uspjeli.«
Govorio joj je da je dobro obavila posao. Na jednoj je
razini razumjela zašto je to rekao, ali to nije mijenjalo kako
se bijedno osjećala. Ništa drugo nije mogla reći osim...
»Hvala, kapetane.«
»Ah. Da. Niste bili na mostu kad...« Piett se sav
isprsio. »Unaprijeđen sam u admirala, naredba odmah stupa
na snagu i preuzimam komandu od admirala Ozzela.«
Što se dogodilo s admiralom Ozzelom? Pitanje joj je
zamrlo na usnama. U Imperijalnoj je zvjezdanoj floti nekad
bilo bolje vjerovati kako nisi znao odgovor. »Da, admirale.
Čestitam.«
Piett je nekako turobno izgledao. »To će biti sve, Ree.«
S tim se riječima vratio na brod dok su se crna vrata klizeći
zatvarala za njim.
Ciena se osjećala suviše iscrpljena da se pomakne, a
kamoli odradi prekovremene. No, umjesto da se vrati u
krevet, otišla je do kabine za rezervne analize i izvukla sve
snimke bitke kod Hotha dostupne nekome na njezinoj razini
ovlasti. Namjeravala je pročešljati svaku sekundu bitke, sve
dok ne otkrije kako je šačica loše naoružanih, odrpanih
pobunjenika stalno nadmudrivala najveću vojnu silu koju je
galaksija ikad vidjela.
Je li to bila arogancija što je mislila kako bi ona mogla
iznaći odgovor koji je bježao i najboljim taktičarima
admiraliteta? Ne, shvatila je. Bio je to očaj. Željela je da ovaj
rat završi — trebalo joj je da završi — kako bi i ove krvave,
bešćutne ratne metode također završile.
Jaka kakva je bila i odlučna da napravi što je odlučila,
Ciena je znala da nije u stanju izdržati još godine slanja ljudi
u bespotrebne, beznačajne smrti.
Nije kao da smo Penrie i ja bili prijatelji, ali za mene
je bio više od svoje oznake. Sjećam se smijeha, njegovog
madeža. I zato ne mogu zaboraviti da je bio ljudsko biće, da
ondje negdje ima majku i oca koji žele da im se vrati. Kad
čuju istinu, to će ih uništiti, sasvim sigurno kao što bi
mamicu i taticu uništilo da ja poginem na dužnosti. A to je
samo jedna mala tragedija. Pomnoži sad taj gubitak s
milijardu ljudi koji su već poginuli u ovom ratu... to je više
no što se može podnijeti.
Kad god bi Ciena tako govorila samoj sebi u glavi,
uvijek je zamišljala da je sluša ista osoba. Kad bi barem
mogla zapravo razgovarati s Thaneom — on bi je znao
savjetovati, znao bi je utješiti. Čak i da ništa drugo ne može
učiniti, zagrlio bi je i pustio je da ga drži sve dok ona najgora
bol ne bi prošla. Ponekad ne bi mogla zaspati sve dok ne bi
zamislila onu jednu noć koju su ona i Thane proveli zajedno
— ne seks (no, dobro, ne samo seks) nego i ono poslije,
način na koji joj je nježno poljubio kosu i omotao svoje tijelo
oko njenog. Nije se mogla sjetiti ni jednog drugog puta kad
se osjećala toliko sigurna i utopljena.
Ciena je ugrizla donju usnu, bol ju je vratila u
stvarnost. Svakih je nekoliko mjeseci odlučila kako nikad
više neće misliti na Thanea. On je svoj put izabrao. Gdje god
bio u galaksiji, nadala se da je bio dobro i da je sretan. Nikad
to neće zasigurno znati i morala se s time pomiriti.
Onda se koncentriraj na ovo što radiš, rekla je samoj
sebi. Ciena je počela premotavati snimke s Hotha, čitavo
vrijeme vodeći bilješke na svom datapadu. Napušteni snježni
dvosjedi — što znači da su izgubili brodovlje i materijal kad
smo ih protjerali — je li bilo moguće jednostavno ih
progoniti dok im se ne istroše resursi? Rat iscrpljivanja?
Sljedeće su snimke pokazale pobunjeničke laserske topove.
Samo naoružanje bilo je po imperijalnom standardu ili vrlo
blizu njega, ali neodgovarajući tjelesni oklopi za vojnike
čine se standardnim svugdje među pobunjeničkim snagama.
Pogledati oružje koje izbacuje šrapnele. Možda mikrodroide
s rubovima poput žileta?
Uslijedila je snimka uništavanja imperijalnih hodača.
Cieni je došlo da zaječi kad je vidjela kako su lako harpuni i
kablovi za vuču srušili onaj prvi AT-AT. Sigurno je morao
postojati neki način obrane koji bi za to mogli instalirati.
Činilo se kao da je onaj drugi hodač eksplodirao iznutra, pa
je to možda više bila naša greška no pobunjenička zasluga.
Mehanički kvar? Mogućnost sabotaže? kratko je pribilježila.
A onda je još jedan hodač pao žrtvom pobunjeničkom pilotu
koji je nekako znao gdje mu je jedina slaba točka u čitavom
oklopu...
Um joj se ispraznio. Bipanje i zuj kompjutera oko nje
pretvorio se u golemu pozadinsku buku. Zaprepaštenje i
osjećaj izdaje prostrujali su joj tijelom poput zemljotresa sa
sekundarnim podrhtavanjem. Ali, Ciena je samo zatresla
glavom. Učinilo mi se. Sigurno mi se učinilo. Jer to
jednostavno nije moguće.
Brzo je vratila snimku i ponovo je pogledala. Ne, nije
joj se učinilo. Pobunjenički je snježni dvosjed pucao u
idealnu točku na najnižim zglobovima hodačevih nogu dok
je jurio naprijed samoubilačkom brzinom — a onda je, u
zadnjem trenu trznuo postrance kroz uski prolaz koji je
vodio na sigurno.
Baš kao što su kod kuće letjeli kroz stalaktite.
Bilo koji pilot u galaksiji mogao je naučiti taj trik.
Ciena je to znala. Ali to nije promijenilo činjenicu da je bila
apsolutno sigurna u ono što je upravo vidjela:
Thane Kyrell pridružio se pobunjenicima.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

THANE JE ISPRAZNO I AUTOMATSKI odrađivao zadatke

baš poput svog astromeh droida: stići do točke okupljanja,
unijeti kodove da bi primili lokaciju sljedeće točke
okupljanja, skočiti u hipersvemir ponovo i napokon se
povezati sa svojim baznim brodom, Mon Calamari
krstaricom pod imenom Sloboda.
Sloboda je bila puno veća i profinjenija od većine
brodova u šarolikoj pobunjeničkoj floti. No, bila je
dizajnirana za udobnost Mon Calamarija, a ne ljudi.
Temperature su bile više, a vlažnost je u zraku bila tolika da
se Thaneova koža orosila unutar prvih nekoliko minuta.
Trebala mu je neka zanimacija da ne misli na
neudobnost, odlučio je Thane. Ionako je bolje da ne bude
sam sa svojim mislima. Neprestance je u glavi vidio kako se
onaj TIE lovac srušio i zamišljao kako je Ciena poginula u
srcu svega onoga — i morao je to nekako zaustaviti.
Prvo je potražio prijatelje. Wedge ga je potapšao po
leđima i Thane mu se uspio osmjehnuti dok su jedan
drugome čestitali na hodačima koje su srušili. Ali,
Wedgeovo se lice uozbiljilo kad je Thane pitao za Daka
Raltera. »Dak je poginuo u bitci. Njihov je snježni dvosjed
pogođen, samo se Skywalker izvukao.«
Samo pola dana prije Thane je zadirkivao Daka zato
što je obožavao Lukea Skywalkera. Sad je Dak ležao mrtav i
napušten na Hothu, u tijelu kojeg je zdrobio AT-AT.
Mali nije imao ni devetnaest godina.
»Ako je ikakva utjeha«, rekao je Wedge proučavajući
Thaneov izraz lica, »Luke je rekao da je Dak poginuo od
udara. Trenutno.«
»Utjeha«, ponovio je Thane. »Baš.«
Wedge je izgledao kao da bi mogao još nešto reći, ali
Thane više nije želio slušati. Okrenuo se i izašao kroz dok za
polijetanje, promatrajući vrevu oko sebe kao da je nikad prije
nije vidio. Piloti su se smijali i šalili, jer to je bio način da se
nose s neprestanom smrtnom opasnošću: jednostavno su se
pravili da ne postoji. Samo je šačica pobunjenika u blizini
pokazivala bilo kakav dokaz tuge ili šoka.
Vjerojatno su u mislima zamišljali scene užasne kao
ona koja je proganjala Thanea — Ciena i Dak, oboje mrtvi,
tijela slomljenih dok leže na površini Hotha. Uskoro će ih
prekriti snijeg i nitko ih nikad neće vidjeti.
»Hej, kako si?« Yendor je uhvatio korak s njim,
mašući plavim lekkuom što mu je visio niz leđa.
»Dobro sam.«
»Ako ovako izgledaš kad si >dobro<, stvarno te ne
želim vidjeti u tvojoj verziji >lošeg<.«
»Sredili su Daka Raltera.«
»Žao mi je što to čujem«, rekao je Yendor. »Bio je
dobar dečko.«
»Da.«
»Nisam znao da ste vas dvojica bili tako bliski.«
»Nismo bili.« Ne radi se samo o Daku. Možda sam
danas ubio Cienu — i shvaćam da to gotovo sigurno nije
bila ona, ali mogla je biti i ja nikad neću saznati — »Pusti
to, dobro?«
Yendor je bio dovoljno pametan da ostavi tu temu.
»Smatraj to puštenim. Dođi mi pomoći opremiti nove
regrute, hoćeš li? Nekoliko desetaka njih putovalo je ka
Hothu kad se oglasila uzbuna.«
»Može«, rekao je Thane. Barem će nešto raditi.
Čak je doživio i jedno ugodno iznenađenje. Dok je
izdavao kacige, blastere i komunikatore novajlijama —
ugledao je poznato lice. »Vidi što nam je gundark donio«,
rekla je Kendy Idele široko se osmjehujući. Njezina je tamno
zelena kosa visjela u pletenici niz leđa preko bijelog
kombinezona dok se nekoliko vlažnih uvojaka lijepilo za
čelo. »Thane Kyrell. Nikad nisam mislila da ću te ovdje
sresti.«
»Kendy. Mislio sam da ćeš doživotno ostati u
Imperijalnoj zvjezdanoj floti.«
»Eto kako me malo znaš.« Kendy se glasno nasmijala.
Činilo se da je njoj malo više drago što ga vidi njego njemu.
Na neki je način bilo dobro opet vidjeti Kendy, na akademiji
nisu bili baš bliski prijatelji, ali uvijek je imao visoko
mišljenje o njoj. Posebno se sjećao kako je znala biti ubojita
na vježbama gađanja, kako je mogla blasterom skinuti tri
leteće mete u sekundi. Pobuna je trebala ljude koji su tako
dobri za nišanom.
Ali, ona je bila jedna od Cieninih najboljih prijateljica i
cimerica. Thane nije mogao ni gledati Kendy a da ne očekuje
Cienu negdje u blizini.
Ništa se važno tog dana nije događalo osim bilježenja
imena, zaliha i puno znojenja. Komandni centar baza Echo
bio je pogođen što je značilo da su se dezorganizacija i
nesigurnost uvukle među ljude. Također se činilo da je
nekoliko ključnih ljudi nestalo. Ne samo da se Luke
Skywalker nije pojavio na mjestu sastanka, nije bilo ni
Milenijskog sokola na kojem je bila princeza Leia Organa.
General Rieekan sazvao je hitnu sjednicu viših časnika ovog
dijela flote na koju je i Wedge povučen. Thane je ostavio
ostale da popravljaju oštećenja na zvjezdanim lovcima, vuku
opremu prema nečemu što je nejasno podsjećalo na propise i
čekaju nove naredbe i novo odredište.
Zato i nije bilo iznenađujuće kad je jedan od pilota
transportera rekao kako su zakuhali malo strojarske rakije.
Kuhanje brije bilo je jedna od onih stvari koju su
glavešine službeno zabranjivale, ali zapravo su se pravili da
ne vide dok god ni proizvodnja ni konzumacija ne bi utjecale
na izvršavanje dužnosti. U sljedećih dan ili dva, sve dok ne
pređu na novu lokaciju, bili su sigurni koliko je to bilo
moguće za pobunjeničku vojsku: da je Imperijalna zvjezdana
flota imala ikakvu ideju o tome gdje su pobunjeničke točke
sastajanja, trenutno bi ih pratili u punoj snazi. Svaki je dobar
časnik znao da vojnici trebaju nekakav ispušni ventil,
osobito nakon velike bitke — i zato nitko nije rekao ni riječ
kad su počeli dijeliti čašice.
Thane je svoju prvu progutao tako brzo da su mu oči
zasuzile. Kakva god bila, za strojarsku se briju nije moglo
reći da je »blaga«. Ali, čim je prestao kašljati, ispružio je
ruku za još jednu.
»Večeras smo bez kočnica«, primijetio je Yendor dok
mu se jedan lek znatiželjno uvijao.
»Zašto ne?« rekao je Thane. Izbjegavao je Yendorov
pogled.
Nije kao da Thane nikad nije pio. Povremeno bi popio
nekoliko čašica brije, a nije mu smetalo ni pokoje pivo. S
vremenom je čak i zavolio vina s Andoana. Ali ga teško
opijanje nikad nije zanimalo, čak niti dok je bio klinac na
Jelucanu i ostali bi se momci totalno naroljali za vrijeme
proslava.
Nije čak nikad ni probao ništa čime se mogao opiti sve
do one večeri u Tvrđavi kad je Ciena prokrijumčarila bocu
vina u ogrtaču. Imali su možda tek četrnaest godina. Oboje
su se zgadili na ljepljivu, slatku tekućinu i na kraju je
uglavnom izlili. Pune su joj usne još bile umrljane tamno
crvenom bojom trešnje dok je ispirala čuturicu, smijući se i
govoreći kako sad više ne bi smjeli osjetiti alkohol...
 Ciena. Uvijek Ciena. Je li Thane uopće imao ikoju
uspomenu čiji dio ona nije bila? Je li se mogao dovoljno
opiti da izbriše i samu pomisao na nju?
Činilo se da to nije moguće. A nije da se nije svojski
potrudio.
Još jedno piće. Pa još jedno. Thaneovo je iskustvo te
večeri postalo iscjepkano i nadrealno. Čuo je kad je Kendy
ispričala priču o tome kako se čitava njezina patrola pobunila
na Miriatinu i kako ih je samo trećina uspjela pobjeći živa.
Sjećao se igre sabacc, ali ni jedne karte koju je imao u
rukama. Možda su neki momci s Ord Mantella pjevali prostu
pjesmu o jedinstvenim užicima koje su pojedine vrste znale
pružiti u krevetu. U jednom ga je trenutku Yendor pitao nije
li mu vrijeme da prestane i ode na spavanje, ali Thane je
obavijestio prijatelja s Twi’leka da gleda svoja posla. Kad se
soba zavrtjela oko njega, samo se naslonio uz najbliži X-
krilac i nastavio.
Tako se zatekao kako u gluho doba noći tetura sam po
nepoznatoj bazi i silno se trudi da ostane na nogama.
Hajde. Možeš se sjetiti gdje su kreveti. Ranije su ti
pokazali. Ali, pijanstvo je svinulo čudne hodnike broda Mon
Calamari pod još čudnijim uglovima. Zidovi su se
pojavljivali ondje gdje je trebao biti pod i obratno. Napokon
je Thane odlučio da je najbolje da sjedne.
Dok je klizio leđima niza zid, osjetio je kako mu se
želudac okreće prijeteći onime što dolazi. Nikad se još prije
nije napio tako da mu bude zlo. To nije bilo iskustvo kojem
je stremio. Sve se mora jednom probati, pomislio je u
izmaglici.
Onda mu je netko pomogao da ustane, žena koju nikad
ranije nije vidio — ili je barem tako mislio — ali činila se
ljubaznom dok je stavljala njegovu ruku oko svojih ramena.
Bio je to jednako dobar razlog kao bilo koji da joj Thane
ispriča svoju životnu priču.
»Mislim, stvarno ja ti samo — samo ti pričam o
Cieni«, promrmljao je dok ga je upravljala prema najbližem
toaletu. »Ali, to je uglavnom čitav moj život. Barem onaj
dobar dio.«
»Da, zvuči tako. Hajde, sjedni ovdje.«
Ulila ga je u stolicu. Thane je pustio da mu glava
klizne unatrag. »Znam ja da danas vjerojatno nisam upucao
nju. Ali, mogao sam. Ili bilo tko drugi — a mogli su, a oni su
na mojoj strani. Razumiješ? Oni su mi prijatelji i svi mi
mrzimo Imperij, ali ako ikad saznam da je jedan od njih ubio
Cienu — a to je ludo, jer, znaš, ona me prijavila Imperiju.
Možeš li to vjerovati? Dala mi je par dana prednosti, ali onda
me prijavila. Ponekad se toga sjetim i tako se naljutim da bih
mogao — ali još me ubija kad pomislim da je možda
stradala...«
»Šššš.« Žena je položila hladan, vlažan ručnik na
njegovo čelo. Bila je to najbolja ideja koja je ikad ikome pala
na pamet. Thane je zaključio da je ona zacijelo nekakav
genije ili nešto takvo.
Možda bi mu ona mogla pomoći shvatiti što se
događalo.
»A što ako — što ako se jednog dana ponovo
zateknem u nekoj bitci protiv Imperija i zakočim se? Što ako
ne mogu pucati jer znam da je Ciena možda u jednom od
onih TIE lovaca? Što ako pucam i ispostavi se da je zaista u
jednom od njih?« Thane je shvatio da je na rubu da se
rasplače i uspio se nekako zaustaviti. Možda je bio ljigava
pijanica, ali neka je proklet ako se raspadne. »Ne želim je
ubiti. Ali, ne želim ni da drugi umru, jer se ja bojim
povrijediti tu jednu jedinu osobu u čitavoj Imperijalnoj
zvjezdanoj floti koju volim.«
»Razumijem«, rekla je žena stavljajući mu nekakvu
čašu u ruke. »Popij malo vode. Poslije ćeš mi zahvaliti.«
Nakon toga stvari su postale još mutnije. U jednom je
trenu Thane ipak uspio pronaći krevet jer je nejasno bio
svjestan kako se uvlači u njega potpuno odjeven, zajedno s
čizmama. I tako se sljedećeg jutra probudio u njemu mrzeći
svoj život.
»Sad bi manje biće od mene reklo, >Rekao sam ti.<«
Yendor se osmjehnuo dok se Thane naginjao preko najbliže
kante.
»Molim te, zaveži.«
»Ne dok te ne obavijestim da naša eskadrila ima
sastanak s vrhuškom za, pa, pola sata.«
Thane je zakolutao očima na vlastitu glupost, a onda se
trznuo. Nije znao da okretanje očima može boljeti. »Može li
se čovjek riješiti mamurluka ako ispije čitav tank bacte?«
Yendor je malo razmislio. »Ha. Znaš, to možda i nije
loša ideja? Morat ćemo to jednog dana isprobati. Ali sad —
jednostavno nemaš vremena za to.«
»Super. Stvarno super.«
Onime što se činilo kao nadljudski napor, Thane se
uspio tuširati i odjenuti uniformu. Tamni krugovi pod očima
i lagana crvenkasta brada — pa, ljudi su se znali pojavljivati
na saziv i u gorem stanju od njega. Medicinski droid 2-IB
dao mu je injekciju koja će mu obnoviti krvnu kemiju do
podnošljivog nivoa unutar sat ili dva. Thane je sad samo
trebao izgurati kroz sastanak.
General Rieekan ušao je u sobu dok je čitava eskadrila
stajala u stavu mirno — ali nije bio sam. Iza njega je hodala
sabrana, veličanstvena žena tamne crvene kose, odjevena u
bijelo.
»Ne mogu vjerovati«, prošaputala je Kendy.
»Ni ja«, rekao je Yendor, široko se cereći i stojeći
pored Thanea. »Napokon ćemo upoznati samu Mon
Mothmu!«
Mon Mothma. Jedina senatorica koja se otvoreno
suprotstavila Palpatineovom usponu na vlast. »Najtraženija«
na listi kriminalaca koju je Imperijalna zvjezdana flota
držala. Jedna od vođa Pobunjeničkog saveza.
I žena koja je prethodnu noć provela slušajući Thanea
kako se prosipa, doslovno i u prenesenom značenju.
Kako je samo nije prepoznao? Mora da je bio pijaniji
no što je mislio. Naravno, imperijalne su vijesti samo
prikazivale slike Mon Mothme od prije puno godina, već se
dugo držala podzemlja. Ali, Thane je bio suviše opijen da
prepozna ženu čak i kad mu je držala glavu iznad posude
dok je povraćao dušu.
Super. Stvarno super. Kad bi barem nekako mogao
propasti u pod i pusti ga da se zatvori ponad njega i prikrije
dokaz da je ikad postojao — ali ne, Thane je morao stajati
ondje i praviti se da je sve normalno.
»Dobro jutro«, rekla je glasa mirnog i stabilnog kao što
je bio i prethodne noći. »Čast mi je upoznati još ratnika koji
su pomogli da Pobunjenički savez ostane snažan u ovim
mračnim vremenima.«
Ponos se zatalasao eskadrilom dopirući čak i do
Thanea unatoč sramu koji ga je proždirao. Vođa čitave
pobune govori kako joj je čast njih upoznati. Sumnjao je da
je Imperator ikad tako nešto izgovorio ikome od svojih trupa.
Mothma je nastavila, »Svi vi shvaćate da ćemo se očito
uskoro ponovo morati pokrenuti.« Njezine su oči proučavale
svakog pojedinog pilota, Thane se pitao kako je tako nježan
glas mogao pripadati osobi tako čeličnog pogleda. »No,
eskadrila Korona, vi nećete pratiti ostatak flote do nove
točke sastajanja.«
Svi su se počeli pogledavati. Je li to bila nekakva
kazna zbog sinoćnjeg tulumarenja — ili zbog nekog drugog,
ozbiljnijeg prekršaja? Nisu napravili ništa vrijedno bilo
kakvog kažnjavanja, koliko je Thane znao, zapravo, oni su
bili jedna od najboljih eskadrila u čitavoj floti.
Tad je Mon Mothma rekla, »Imamo... važan zadatak za
vas.«
Daljnja objašnjenja nisu bila potrebna. Mislila je na
obavještajni posao. To je također značilo opasnost. Ali,
Thane se nije pridružio Pobuni da ostane siguran.
»Odabrani ste za ovaj zadatak iako su mnogi od vas
novi među nama. No, imate odgovarajuće vještine za
nadolazeću misiju.« Mon Mothma je sjela za jedan od
stolova u malenom prostoru. Nekako je sama snaga njezine
prisutnosti preobrazila sobu u državničku komoru.
Ona je već sad dostojna zamjena Imperatu, pomislio je
Thane, iako on to još ne zna.
General Rieekan je progovorio. »Baza eskadrile
Korona do daljnjega će ostati na Slobodi. Dobit ćete trajne
ležajeve u sljedećih nekoliko sati.«
»O, čovječe«, provalio je Yendor. »Uvijek sam se
nadao jednog dana živjeti u sauni.«
Rieekan je podigao obrvu. »Nešto ste rekli, vojniče
Yendor?«
»Mislim, uvijek sam se nadao da ću jednog dana
živjeti u sauni, sir.«
Ostali su se nasmijali, čak se i Rieekan osmjehnuo.
Mon Mothmino je lice ostalo neutralno — ali bez
negodovanja. Ista takva manja neformalnost imperijalnom bi
časniku osigurala zatvorski smještaj, u pobunjeničkoj je floti
disciplina koegzistirala s čovječnošću.
»A o grupnim i o individualnim zadacima raspravljat
ćemo kako budu nailazili«, nastavila je Mon Mothma
normalno kao da nije bilo upadice. »Svi zaslužujete znati da
će rizici biti značajni, čak i veći od onih s kojima ste se
dosad nosili. Moguće je da neki od vas ili svi budu poslani u
misiju s malo ili ništa nade u povratak. Ako mislite da ne
možete prihvatiti takvu misiju, recite odmah. Nema sramote
u tome.«
Svi su ostali tihi i u stavu mirno, prihvaćajući opasnost
bez riječi. Thane je držao pogled ravno, ne gledajući
direktno ni u koga u prostoriji. Ali, osjećao je Mon Mothmin
pogled na sebi.
Kad se tišina dovoljno dugo nastavila, Rieekan je
klimnuo glavom. »Dobro. Zasad upoznajte svoje nove
članove s protokolima« — to je popratio kimanjem prema
Kendy, najnovijom među njima, »i čekajte daljnje upute.«
»Hvala vam na hrabroj službi, časnici«, rekla je Mon
Mothma. »Voljno.« Dok su se svi okretali da odu i baš kad
se Kendy nagnula da ga nešto pita, Mothma je dodala,
»Poručniče Kyrell, trebam vas nakratko.«
A doimalo se da će se uspjeti izvući.
Thane se okrenuo, ponovo u stavu mirno, spreman da
se suoči s Mon Mothmom. Krajičkom oka uhvatio je
generala Rieekana, činilo se da je iznenađen. Barem Mon
Mothma nije podijelila priču o Thaneovom pijanom cviljenju
s ostatkom pobunjeničkog zapovjedništva.
Barem nije još.
Vrata su se zatvorila kad je posljednji čovjek izašao i
Thane je ostao sam s Mon Mothmom. U većini slučajeva,
mlađi su časnici čekali da im se nadređeni prvi obrati. Thane
je pomislio kako bi ovo mogla biti iznimka od tog pravila.
»Gospođo. Ispričavam se za svoje — nedolično sinoćnje
ponašanje. Očigledno sam pretjerao u, ovaj, proslavljanju.
Neće se ponoviti.«
Mon Mothma se naslonila u stolcu, lagano
nasmiješenih usana. »Poručniče Kyrell, kad bih izbacivala
pilote iz službe svaki put kad se netko od njih nalije brljom,
ništa mi ne bi ostalo od pobune.«
»Da, gospođo.« Ali, zašto ga je onda izdvojila? Sjetio
se da je sinoć spominjao nešto o tome kako bi se mogao
smrznuti usred bitke i njegov se užas produbio. »Ako se
brinete da ću podbaciti na dužnostima na jednoj od posebnih
misija eskadrile Korona, to nije potrebno, gospođo.«
»Moje su brige nevažne«, odrezala je kratko. »Problem
je u tome da ti propituješ samog sebe. Sumnja u samog sebe
koštat će te više no što bi to strah ikad mogao. Čujem da si
izvanredan pilot, poručniče Kyrell. Trenutak po trenutak,
uvjerena sam da ćeš ispuniti svoju dužnost. No, ukoliko se
raspadneš nakon svakog većeg obračuna, samog ćeš sebe
uništiti u vrlo kratkom vremenu.«
Thane nije imao ništa za reći. Znao je da ima pravo.
Nastavila je: »Mnogi među pobunjenicima imaju
prijatelja ili članove obitelji koji služe Imperij u nekom
kapacitetu, ili su na planetima ili brodovima koji bi mogli
loše proći u ovome ratu. Nisi jedina osoba s konfliktom.«
Yendor je ponekad tiho spominjao svoga sina, Bizua,
koji je ostao na Rylothu. Čitava će Kendyna obitelj na Ilohu
biti u opasnosti zbog toga što je ona prebjegla. »Da,
gospođo. Razumijem to.«
Mon Mothma je ustala i dok mu je prilazila, Thane je
vidio izraz blagosti koju je naslutio još prethodne večeri.
»Dobro je ako još voliš nekog tko je na drugoj strani ovog
rata — dok god ono za što se boriš voliš više.«
Nikad o sebi nije razmišljao kao nekome tko bi se za
nešto borio. Thane se pridružio pobuni kako bi se borio
protiv Imperija, a ne za obnovu Republike ili bilo koje druge
velike zamisli o kojoj su ljudi govorili. Računao je da će se
sve srediti, samo da Imperij padne. Sad se, međutim,
napokon zapitao što je njegova odluka u stvari značila.
Borba protiv Imperija bila je u stvari borba za
galaktički autoritet koji je vrednovao pravdu i hrabrost više
od sirove moći, autoritet koji je upravljao s poštovanjem
umjesto beskrajnih prijevara i manipulacija. Borba protiv
ropstva Bodach’ija i Wookieeja značila je borbu za pravo
samoodređenja. Borba protiv onih koji su onako bezdušno i
brutalno uništili Alderaan značila je borbu za svaki drugi
naseljeni svijet u galaksiji.
Thane je vjerovao u sve te stvari, dovoljno da umre za
njih, a opet je znao da to nije pravi razlog zašto se borio.
Pridružio se pobuni kako bi pomogao uništiti Imperij i ostao
je ravnodušan na sve te zanesene ideale Nove republike koja
se stvarala. Samo zato što je mislio da će nova galaktička
vlada biti bolja od Imperija nije značilo da je mislio da će
biti dobra. Na kraju će to biti još jedna administracija, još
jedna skupina kojom će dominirati Središnjica dok će se oni
s Vanjskog oboda sami nositi sa svojim problemima — bit
će bolja od Imperija u svakom smislu, ali to i nije bilo
osobito teško postići.
I tako je njegov odgovor bio negativan. Nije volio
pobunu više od Ciene.
Ali, bio bi spreman umrijeti za samo jednu od tih
stvari, a znao je i što mora odabrati — bez obzira koliko
boljelo.
Mon Mothma je pitala, »Jesi li u stanju obavljati svoju
dužnost, poručniče Kyrell?«
»Da, gospođo«, rekao je. Thane je osjetio punu težinu
svojih riječi. Upravo se zakleo da će učiniti što god bude
trebalo, uključivši i uzimanje Cieninog života.
A opet je znao da više nikad neće oklijevati u bitci.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

JUDE NIKAD NIJE SPOMINJALA kako je Bespin lijep.

Ciena je zurila u ekran na kojem su se vidjeli prizori
zgrade okruglih rubova boje gline koja kao da je lebdjela
među oblacima. Tako je ličilo na Jude da ne spomene način
na koji je filtrirana sunčeva svjetlost bojala nebo vječnim
ružičastim zalaskom, ili eleganciju građevina Grada oblaka
koje su cvjetale iznad tankih unipod kablova kao da su
suncobrani što vise u zraku.
Umjesto toga, kad god bi pričala o svom rodnom
svijetu, Jude je opisivala geološke razloge zbog kojih je
vađenje plina tibana bilo tako zahtjevno ili aerodinamična
svojstva jedrilica kojima je kao dijete letjela. Bez obzira na
sve, Jude je uvijek prvo bila znanstvenica. Tragala je za
istinom jednako pohlepno kao što su oni lovci na glave
tragali za Milenijskim sokolom. (Bilo je krajnje bolno što je
taj šljam uspio u onome što Imperiju nije pošlo za rukom.
No, ipak su mali civilni brodovi imali prednost prolaziti
svemirom uglavnom neprimijećeni — a to ni jedan zvjezdani
razarač nije mogao.)
Iako bi Ciena voljela da je mogla sići do Grada oblaka,
možda se čak i vidjeti s Judinim roditeljima, ostala je na
Izvršitelju. Udarni tim koji je imao zadatak uhvatiti posadu
Sokola sastojao se samo od nekoliko pojedinaca —
uključivši i lorda Vadera, koji je običavao osobno nadzirati
operacije. Što god da se još događalo, sve one tisuće ljudi
dodijeljene Izvršitelju nisu imale što raditi doli čekati.
Cieni bi bilo drago da su joj dodijelili neki zadatak —
bilo koji, bez obzira koliko težak ili dugotrajan. To bi joj
odvratilo pažnju od bijesa na Thanea Kyrella.
Bespin je još više otežavao stvari, jer Bespin je bio
Jude. Sama pomisao na izgubljenu prijateljicu podsjetila ju
je na način na koji joj je Jude pomogla otkriti istinu u vezi
onog glupog projekta s laserskim topom.
Taj je incident dokazao da su Thane i Ciena mogli
imati različita mišljenja — kao i njegova odluka da napusti
Imperijalnu zvjezdanu flotu. Uznemirena koliko je bila kad
je Thane dezertirao, barem je mogla razumjeti njegovu
odluku, čak i ako se nikad s njom ne bi složila.
Ali to da se priključio Pobuni!
Kako je Thane mogao postati takav terorist? Uvijek se
s prijezirom izražavao o Pobunjeničkom savezu, baš kao i
ona — kad se to promijenilo i zašto? Je li oprostio uništenje
Zvijezde smrti i sve one stotine tisuća ljudi na njoj ? Da,
Alderaan je bio uništen prije toga kao gambit kako bi se
završio rat prije no što je i počeo i taj je gambit podbacio. Ali
to su bili jedna svemirska stanica, jedan planet, jedan užasan
dan. Napadi pobunjenika na imperijalne brodove i baze
nikad nisu prestali, kao da nisu mogli proliti dovoljno krvi da
zadovolje svoju žeđ. Da su se borili iz principa, umjesto
bezumne mržnje prema Imperiji, predložili bi mirovne
pregovore ili pokušali zauzeti neki nezavisni zvjezdani
sustav gdje bi mogli živjeti pod bilo kojom vlasti koju sami
izaberu. Ali ne. Umjesto toga, oni su ubijali ponovo i ponovo
i ponovo. Uz svu Thaneovu snagu, svu njegovu borbenu
vještinu, on nikad nije bio nasilan čovjek. Onda kako je
mogao biti dijelom takvog užasa?
Možda mu je to otac učinio, mislila je Ciena dok je
hodala hodnicima Grada oblaka. Nekoliko je Ugnaughita
stenjući projurilo kraj nje, ali jedva da ih je i primijetila. U
svojoj je glavi stajala iza Thanea onog dana kad se srušio na
E&A poligonu s preprekama i kad ga je nakon toga
previjala. Tad ju je gotovo do suza ganuo dokaz
zlostavljanja, saznanje da je okrutnost njegovog oca postala
fizička, a ne više samo emocionalna — i puno shvaćanje
kako je Thane hrabro podnosio ozljede sve do trenutka kad
je pao.
Zlostavljani su ljudi ponekad i sami postajali
zlostavljači. Je li se Thane sad osvećivao svijetu koji ga je
prvi povrijedio?
Ne. Uvijek se zaklinjao da nikad neće postati svome
ocu nalik, Ciena mu je vjerovala. Ali, to ju je sad ostavljalo
bez odgovora.
»Ne mogu vjerovati«, rekao je Nash Windrider.
Trgnuvši se iz razmišljanja, Ciena je vidjela da je stigla
do platforme za slijetanje gdje je njezin prijatelj stajao ispred
Milenijskog sokola. Njihova je lovina doletjela ravno na
Bespin, kao što je lord Vader i predvidio. Zašto smo se onda
uopće i trudili s onom potjerom kroz asteroidni pojas?
Mislila je. Mogli smo samo doći ovamo i postaviti im zamku
još i prije.
Došla je na platformu na kojoj je Nash stajao držeći
ruke na bokovima i promatrao uhvaćeni brod. »Kad sam ga
vidio tokom prve potjere, nisam mogao shvatiti zašto ta stvar
već nije na otpadu. Sad kad ga mogu pobliže pregledati,
shvaćam da ga ni jedan otpad ne bi prihvatio.«
»Čudo je da uopće još radi.« Osjetila je neku iskru
škrtog divljenja prema Sokolu, kao netko tko je naučio letjeti
na V-171, povremeno bi bila sentimentalna prema
nezgrapnim starim brodovima. »Naše zapovijedi?«
»Trebamo onemogućiti hiperpogon.«
»Zašto rastavljamo brod kojeg smo već uhvatili?«
»Lord Vader ima svoje razloge«, rekao je Nash
podižući jednu obrvu. Činilo se kao da je podtekst, Želiš li
mu ti reči da nema pravo?
 Ciena je kimnula. »Razumijem.«
Ona i Nash nekoliko su sljedećih trenutaka radili u
tišini. Čak i u uskom prostoru strojarnice na Sokolu, činilo se
da joj Nash stoji bliže no što je bilo potrebno. Ali, možda je
umišljala stvari jer je tako željela biti sama dok je sređivala
svoje misli o Thaneu.
Rastavljanje hiperpogona ispalo je jednostavno.
Uskoro su se Nash i ona nalazili na šatlu koji ih je trebao
vratiti nazad na Izvršitelja, bilo im je odobreno da slobodno
lete, jer je drugi pilot kojeg je Darth Vader zatražio — još
jedna meta namamljena u ovu zamku — upravo sletio. U
nekoliko će minuta čitava ova potjera biti gotova. Princezi
Lei će suditi. Njezini će prijatelji pobunjenici poslužiti za
primjer. Možda će se razotkriti i sam Pobunjenički savez...
... i Thane skupa s njim.
Kretala se brodom na autopilotu, javivši se na smjenu
na mostu sa zahvalnošću što je sljedećih nekoliko sati
obećavalo dosadu.
To se obećanje nije ostvarilo onoliko uspješno koliko
Vaderove sumnje. Naravno, Milenijski Sokol je poletio s
platforme, gotovo uspio u bijegu — i onda se neobjašnjivo
okrenuo ka Gradu oblaka i zaronio ispod njega.
»Što misle kamo će dospjeti?« Nashovi su dugi prsti
uključili prekidač koji će sve senzore usmjeriti na Sokol.
»Tko zna?« Gotovo da je mogla žaliti te ljude što su
vjerovali u slobodu kad je Darth Vader čitavo vrijeme bio
dva koraka ispred njih.
Iako je most Izvršitelja zujao sad novom aktivnošću,
Ciena nije imala drugog posla no da nadgleda ove posljednje
trenutke potjere. Ipak, nekako se osjećala čudno odmaknuta
od svega što se događalo, čak i kad se lord Vader vratio na
most.
Admiral Piett je rekao, »Bit će u dosegu vučne zrake
za nekoliko trenutaka, gospodaru.«
Vader je progovorio kroz tešku škripu respiratora,
»Jesu li vaši ljudi onesposobili hiperpogon na Milenijskom
Sokolu!«
»Da, gospodaru.«
»Dobro«, rekao je Darth Vader. »Pripremite ekipu za
ukrcaj i namjestite oružje na omamljivanje.«
Ciena bi obično osjetila barem malo ponosa što je
njezin trud prepoznat. Umjesto toga, osjećala se odvojeno,
kao da se radi samo o vježbi ili sjećanju — sve do užasnog
trenutka kad je Sokol skočio u hipersvemir i nestao.
Kako im je to, dovraga, uspjelo?
Nash je zinuo prema njoj u nevjerici. Ciena bi možda i
dijelila njegovo ogorčenje da nije za trenutak uhvatila izraz
lica admirala Pietta. Problijedio je i čak sa svog mjesta dolje
u podatkovnoj jami, mogla mu je vidjeti čvor u grlu kako
poskakuje dok je pokušavao progutati.
Ubit će nas, mislila je. Admirala, Nasha i mene —
Vader će nas sve ubiti. Izvršili smo zadatak, ali nije važno.
Godinama je bila zahvalna što nikad osobno nije
vidjela niti jednu od Vaderovih »eliminacija«. Sad se činilo
kao da će prva kojoj će svjedočiti biti njezina.
Ali, Vader je samo stajao još nekoliko trenutaka u
tišini, a onda se okrenuo i otišao s mosta ne prozborivši više
ni riječi. Kad su se vrata zatvorila za njim, Piett se za
trenutak savinuo, poput nekog tko je upravo ispustio težak
teret i čije je tijelo još osjećalo težinu. Nash se naslonio na
monitor s glavom u rukama. Ciena je čekala da i ona osjeti
olakšanje, ali strava se samo tupo produbljivala sve dok je
nije osjetila kako joj je prodrla sve do kostiju.
Te večeri, dok su sjedile u uglu kantine njihovog
kvadranta s praznim tanjurima ispred sebe, Ciena je pitala,
»Što misliš, zašto se ljudi pridružuju pobunjenicima?«
 Berisse je slegnula ramenima. »Iz istog razloga zašto
drugi pljačkaju ili posluju s Huttima. Ne mogu se uklopiti u
normalno društvo, pa mrze nas koji to možemo.«
Thane je bio pri vrhu smjera Elitnog leta. Da je ostao u
službi, Ciena nije nimalo sumnjala da bi i njega očekivalo
rano napredovanje do zapovjednika. Trebala je naći drugačiji
odgovor. »Što ti misliš, Nash?«
»Koga je briga kako takav šljam počinje?« rekao je,
pomalo olako. »Samo me zanima da im vidim kraj.«
»Zašto pitaš?« Berisse je još jednom srknula hranjivo
mlijeko. Iako su »obični« obroci bili dostupni na zahtjev,
samo su stariji časnici smjeli uživati u njima a da ih se ne
smatra mekanima. Ciena je posljednji komad kruha pojela
prije više od dvije godine.
Ciena je slegla ramenima. »Bezveze.«
»Danas si u čudnom raspoloženju«, rekao je Nash.
Njegove su tople smeđe oči proučavale njezine. Otkad je
diplomirao na akademiji, tako je smršavio da mu je tijelo
prešlo od vitkog do koščatog — ali barem su mu oči bile
iste. »Što ne valja?«
Nije se usuđivala reći čitavu istinu, ali ako joj je itko
mogao pomoći da razumije Thaneov izbor, bio bi to Nash.
»U zadnje vrijeme puno mislim na Thanea.«
Berisse je stavila ruku oko Cieninih ramena, Nashov je
osmijeh prešao u tugu. »Ja još ne mogu vjerovati«, tiho je
rekao. »Thane je bio zadnja osoba za koju bih očekivao da će
počiniti samoubojstvo.«
»Nakon Zvijezde smrti, nitko od nas više nije onaj
stari«, rekla je Berisse odmahujući glavom.
»Ali, imao je za toliko toga živjeti. Njegov čin, mjesto
među najboljim pilotima, osveta protiv pobunjenika i — i
imao je tebe, Ciena.« Nash je zamucao zadnji dio rečenice
iako je to dobro prikrio. »To bi svakom čovjeku trebalo biti
dovoljno.«
Ciena ga nije pogledala u oči. »Stalno se pitam zašto se
osjetio tako beznadno.«
Samo bi čovjek bez nade prešao iz Imperija
pobunjenicima. Jedno je bilo što je ostavio zakletvu iza sebe
jer je osjećao da je se više ne može držati. Ali pridružiti se
grupi nihilističkih gerilskih ratnika? Nije bio idealist, pa ga
nisu mogli privući svojim bizarnim političkim dogmama
koje su koristili za naivne. Thane bi samo odrađivao svoje
zadatke, ništa više.
»Je li Thane imao ikojih drugih bliskih prijatelja na
Zvijezdi smrti? Možda netko za koga nisi znala?« Berisse je
malo oklijevala zatičući pobjegli pramen crne kose nazad u
propisanu punđu. »Poput — pa — neke djevojke s
akademije? Mislim, od prije no što se zaljubio u tebe! Možda
ga je uznemirila njezina smrt.«
Sad je Nash odgovorio. »Nikad ni sa kim nije bio dok
smo bili na akademiji. Pretpostavljam da nije nikog imao niti
na Jelucanu?«
»Ne.« Ciena bi ga povremeno vidjela kako prolazi s
nekim djevojkama doseljenika drugog vala, ali nikad s istom
dva puta.
Berisse je dodala uz slijeganje ramenima, »Možda se
nešto dogodilo na njegovom rodnom svijetu. Bio je
uznemiren nakon Zvijezde smrti, napustio je dužnost samo
kako bi posjetio dom da se pribere — i onda je taj posjet
pošao po zlu.«
»Uvijek sam imao osjećaj da je njegov odnos s ocem
najblaže rečeno bio napet. Ili da ga je ovaj čak zlostavljao«,
rekao je Nash. »Daj, ne gledaj me tim širokim očima, Ciena.
Tri sam godine živio s njim u istoj sobi. Misliš da mu nikad
nisam vidio ožiljke na leđima?« Izraz lica postao mu je tvrd.
»Kladim se da ga je otac napao u najgorem mogućem
trenutku. I to ga je gurnulo preko ruba.«
»Thaneov bi tata za to bio sposoban.« Barem je toliko
bilo potpuna istina. Ali do tad je Ciena shvatila da ni Nash
nema nikakvih odgovora na njezino pitanje. Thaneov odabir
da se pridruži pobuni ostat će uznemiravajuća tajna —
strijela u njezinu mesu, i to ona koju nije bilo moguće izvući,
pa će zauvijek držati ranu otvorenom.
Ostala je izgubljena u mislima sve dok je Nash nije
otpratio gotovo čitavim putem do njezine sobe. Njezina su
vrata stajala u najdaljem dijelu najdužeg hodnika smještajnih
prostorija, pa su sad bili daleko od svih kad je spustio jednu
ruku na njezinu.
»Već ideš na spavanje?« pitao je neobaveznim tonom.
Ali nikom nije moglo pobjeći pravo značenje.
Ciena se već neko vrijeme bojala da bi se to moglo
dogoditi, ali u svojoj zamišljenosti nije posumnjala da bi to
moglo biti večeras. Nije čudo da se Berisse ranije ispričala,
bit će u ozbiljnoj nevolji što mu je pomagala.
»Nash — to nije dobra ideja.«
»Naprotiv, mislim da je ideja divna.« Oči su mu
nestašno i uzbuđeno plesale. »Ne misliš li da smo zaslužili
da se malo zabavimo?«
Najnježnije što je mogla, Ciena mu je odgovorila,
»Mislim da želiš više od zabave. A ja ti to ne mogu dati.«
Nash je nagnuo glavu. Nije joj proturječio, ali nije se
ni povukao. »Mogu li te barem nagovoriti da provedemo
zajedno malo više vremena na rekreaciji? Kako bi se mogli
upoznati bez Berisse ili drugih prijatelja? Shvaćam da je
prijelaz od prijatelja do, pa, nečeg više — malo nezgodan.
Ali, mislim da se isplati pokušati. A za tebe bih bio spreman
čekati.«
Zakoračila je od njega. Leđa su joj se susrela s
metalnom mrežom na zidu. Kako smiješno da je tako
sramežljiva i nespretna poput školarke. Odgovorila mu je
malo čvršće: »Ne mogu.«
Lice mu se uozbiljilo i vidjela je kako je u nekoliko
sekundi prešao od zavodničkog do užasnutog. »Koji sam ja
idiot. Ni pred sat vremena pričali smo o Thaneu. Trebao sam
shvatiti da ovo nikako nije pravo vrijeme. Molim te, oprosti
mi.«
»Dobro je. Stvarno.«
»I meni nedostaje, znaš.« Nash je izgledao tako
pogođeno da se Ciena sad osjećala krivom. Laž koju je
ispričala o Thaneovom samoubojstvu spasila mu je život, ali
zauvijek ranila njegove prijatelje. »Nisam htio obezvrijediti
ono što si osjećala za njega.«
»Znam da nisi.« Ciena se uspjela nasmiješiti.
»Poželimo si samo laku noć.«
Nash je uzdahnuo. »Dobro.« Stisnuo joj je ruku
jednom, samo za trenutak i onda se udaljio.
Dok su se vrata njezinog smještaja zatvorila i
zaključala, Ciena se spustila na krevet tako umorna da se
osjećala kao da je odradila tri smjene u nizu.
Rekla je samoj sebi da je odbila Nasha jer nije imala
nikakvih romantičnih osjećaja za njega. Zasad je to bila
istina.
Ali, nije mogla zanijekati da je velik dio razloga bilo i
ono što je još osjećala za Thanea Kyrella.
Sad bih ga trebala mrziti. Moram naučiti da ga mrzim.
Ali ne mogu. Nikad nisam mogla.
Mala jedinica za komunikaciju u uglu sobe je
zatreptala plavo, što je značilo da je poruka s izvora koji nije
pripadao Imperiju. Za Cienu je to samo mogao biti holo od
kuće. Prsti su joj skoro dotakli gumb prije no što se
zaustavila. Trebam li to odmah pogledati?
Trebam li uopće?
 Još joj je Jelucan nedostajao. Iako je pila hranjiva pića,
žudila je za komadićem kruha svaki puta kad bi prošla kraj
kantine. Redovno je preko hola razgovarala sa obitelji
umjesto da se oslanja na dvomjesečnu komunikaciju kako je
predložio časnik unutarnjih poslova.
Iz džepa je izvadila mali zavežljaj u kojem je držala
kožnatu narukvicu koja ju je povezivala s Wynnet. Prošlo je
puno vremena otkad je posljednji puta zatražila svoju mrtvu
sestru da pogleda kroz njezine oči.
Predugo, pomislila je uz provalu osjećaja zbog kojih
su joj se prsti čvrsto stisnuli oko zavežljaja. Ne moram birati
između toga da budem jelučanka i dobra imperijalna
časnica. Mogu biti oboje.
Ciena se nasmiješila kad je startala holo i vidjela
tatičino lice. Nakon samo nekoliko riječi njegovog unaprijed
snimljenog govora, osmijeh joj je izblijedio.
Ronnadamove su sive obrve poskočile tako visoko da
su se gotovo spojile s vlasištem što se već polako povlačilo.
»Želite se vratiti na svoj rodni planet na... neodređeni
vremenski rok.«
»Ostalo mi je sedam tjedana slobodnog, gospodine.
Čvrsto sumnjam da ću ih sve potrošiti.«
Savršeni imperijalni časnik uopće nije koristio
slobodno vrijeme, osim ukoliko se nije oporavljao od
ozbiljne bolesti ili ozlijede. Ciena još nikad nije zatražila niti
jedan slobodan dan.
Ronnadam je ustao iza svoga stola i sklopio ruke iza
leđa. Njegove su zelene oči bile nekako mliječne, kao da su
pripadale puno starijem čovjeku. »Vaša je odluka da
iskoristite slobodno vrijeme. Ali, ne dovodim u pitanje
dužinu vaše odsutnosti, već motivaciju da se uopće vraćate
na rodni planet.«
 »Mojoj će majci suditi za pronevjeru sredstava iz
lokalnog rudnika u kojem radi — u kojem je radila kao
nadglednica.« Same su joj riječi zvučale nadrealno. Njezina
majka lopov? Nemoguće. Uopće nije marila za materijalna
dobra osim ono nekoliko stvari koje je već imala, a njezino
ih je promaknuće u rudniku sve ispunilo silnim ponosom. »U
dolinama Jelucana najveća je kriza koja osobu može snaći
kad im se čast dovede u pitanje, sir. Oni koji vjeruju da je
čast te osobe ostala netaknuta moraju se skupiti oko njih za
to vrijeme. To je sveta dužnost.«
»>Sveta,< zaista.« U Ronnadamovim je ustima ta riječ
postala poruga. »Shvaćate li, starija poručnice Ree da će se
optužbe protiv vaše majke iznijeti pred lokalnu imperijalnu
vlast? Dovodite li u pitanje sud vašeg kolege u službi
Imperatora?«
»Naravno da ne, sir. Ali, mojoj su majci taj zločin
mogli namjestiti ili je možda došlo do neke druge pogreške
koja je dovela do... nesporazuma.«
Ronnadam je napućio usne u suosjećanju, izraz koji se
trebao Cieni više narugati nego je uvjeriti. »Čujete li vi
vlastite racionalizacije, Ree?«
»Ne želim donositi sud na osnovu nepotpunih
informacija, sir. Moram to sama istražiti.« Uspjela ga je
pogledati u oči. »Što god bila istina, suočit ću se s njom.«
Polagano je kimnuo. »Da. Ovo bi moglo biti dobro
iskustvo za vas.« Hodao je gore-dolje ispred nje odmjerenim
korakom. »Uzmite slobodne dane, starija poručnice.
Svjedočite majčinom suđenju.«
Ciena je pokušala zamisliti majku kako stoji pred
sucem s rukama u lancima. Nije mogla.
Ronnadam se počeo osmjehivati. »A kad se vratite,
odmah mi se javite. Obavijestite me o konačnoj presudi o
njezinoj krivici ili nevinosti — i onda mi recite vjerujete li
da je ta presuda opravdana.«
Što god da sudac presudi, od Ciene će se očekivati da
podrži tu odluku — čak i ako to otjera njezinu majku u
zatvorenički logor...
To se neće dogoditi. Ne može. Sudac će na kraju
donijeti ispravnu odluku.
Tako si je barem govorila. Željela je u to vjerovati.
Ali, po prvi put je njezina zakletva Imperiji nije
podržavala u toj vjeri. Osjećaj za koji se silno trudila
obuzdati posljednje tri godine — onaj o kojem si nikad prije
nije dopustila svjesno misliti — više se nije mogao obuzdati:
Bila je to sumnja.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

THANE JE NISKO SPUSTIO svoj X-krilac sve dok gotovo

nije očešao pokrov drveća što je prekrivao površinu D’Qara.
U sumraku je vidio kako se lišće kovitla ispod drugih
brodova kao uhvaćeno u oluji. Ako je itko na tlu ispod njih,
eskadrilu Korona trenutno će otkriti.
Nećemo se ovdje tako dugo zadržati, Thane se
podsjetio. Otvorio je sigurni kanal. »Korona pet, ovdje
Korona četiri, čujete li me?«
»Čujemo.« Odgovorila je Kendy. »Ne očitavam ništa.
Ne vidi se nikakav umjetni izvor energije.«
»Ovdje je isto.«
Eskadrilu Korona poslali su da provjeri D’Qar za
moguće prisustvo imperijalne predstraže. Činilo se da su
tajni agenti na Coruscantu prijavili kako se goleme količine
materijala procesuira za potrebe Imperijalne zvjezdane flote,
nitko nije točno znao za što se koristi, ali postojale su glasine
o novom objektu za sastavljanje velikih brodova...
Ali, ako je Imperija započela gradnju novog
zvjezdanog razarača ili nekog drugog superoružja, to se nije
događalo na D’Qaru. Skenirali su sve hemisfere, pretražili
planetarne solarne orbite i ništa nisu našli.
Thane je shvatio da bi mu bilo draže da su nešto
pronašli. Tad bi barem znali što je Imperij planirao i onda
poduzeli smislene akcije: sabotirali tvornice, postavili
nekoliko droida prisluškivača na ključnim lokacijama i tako
dalje. Zasad je jednostavno trebao izdržati neizvjesnost.
Rekao je, »Korona dva, je li i kod tebe negativno?«
»Potvrđujem. Sve negativno na imperijalnu aktivnost.«
Odgovorio je Yendor. »Osim ukoliko Imperij nije odjednom
počeo novačiti malena šumska stvorenja.«
»Sumnjam.« Thane je na trenutak razmislio. »Trebali
bismo ovaj planet staviti na listu potencijalnih budućih baza.
Imperij nije zainteresiran, nema puno svemirskog prometa u
ovom području i ima dovoljno vode.«
»A i bolje je od Hotha«, rekao je Yendor.
»Trbuh sarlacca je bolji od Hotha.« Thane je počeo
unositi navigacijske kodove koji će ih vratiti na Slobodu.
Čini se da se vođa Korone složila. »Idemo odavde.«
Nakon povratka na svoj brod ostatak eskadrile Korona
posvetio se radovima na održavanju X-krilaca izmjenjujući
uobičajene pošalice. »Hajde«, rekao je Yendor vođi
eskadrile i najstarijoj pilotkinji u grupi, dostojanstvenoj ženi
koju su oslovljavali samo kao Kontesa. »Ne možete mi reći
da ovo nije zabavnije od života u palači.«
Pogledala ga je. »Trebao bi provoditi više vremena u
palačama.«
»Znate, to je istina.« Složio se Yendor. »Možete mi to
srediti, točno?«
»Stvarno«, uzdahnula je Kontesa, ne bez naklonosti.
»Mogao bi nešto naučiti od Smikesa. On se nikad ne pravi da
se zabavljamo više no što je istina.«
»To je zato što se nikad ne zabavljamo«, rekao je
Smikes dobacivši ispod svog X-krilca. Imao je maramu
svezanu oko čela kako bi se nosio s neprestanim znojenjem
kojeg je trpjelo svako ljudsko biće koje je živjelo na brodu
Mon Calamarija. »U ratu smo. Što tu ima zabavnog?«
»Tako je mrzovoljan«, rekao je Yendor ljubazno.
»Jednog ću te dana čuti kako se smiješ i nadam se da će se u
blizini zateći neki protokolarni droid da to snimi.«
»Ne budi tako strog prema Smikesu«, rekla je Kendy
zabacujući svoju tamno zelenu kosu preko ramena. »On je
jednostavno čangrizav.«
»Nisam čangrizav, nego realan«, insistirao je Smikes.
Zapravo je uvijek bio čangrizav, ali pri tom i izvrstan pilot.
Thane je zatresao glavom gledajući ih sve — sva ta
izmiješana posada kakvu bi i očekivao, ljudi koji normalno
ne bi provodili vrijeme zajedno izvan ove eskadrile ili ovog
rata ni pod kojim okolnostima. Ali, barem su mu čuvali leđa.
Za razliku od nekih drugih.
Puno poslije, kad su već svi završili, Kendy je rekla,
»Moram priznati, ovaj obavještajni posao je manje
glamurozan i dramatičan no što sam mislila da će biti.«
Thane nije ni digao pogled s otvorene ploče na svom
krilcu. »Pretpostavljam da će te dramatične stvari najprije
ubiti. Nosit ćemo se s time kad nam dođe. Učinit ću to kad
god bude trebalo, ali nisam suicidalan.«
Nekoliko minuta nije bilo odgovora tijekom kojih je
Thane ostao zadubljen u posao. Gotovo je zaboravio da su
on i Kendy uopće razgovarali dok nije tiho rekla, »Znaš da je
Ciena to prijavila.«
Ostao je gdje je i bio, zureći u žice i čipove što su
napajali njegov brod. Ključ je u njegovoj ruci ostao stajati
iznad spoja na kojem je namjeravao raditi. Nije digao pogled
do Kendy. »Što je Ciena prijavila?«
»Identificirala je tvoj nestanak kao vjerojatno
samoubojstvo na Jelucanu. Ćula sam za to preko nekih naših
kolega s godine — i odmah sam joj poslala holo, jer nisam
mogla vjerovati. Iako, nije baš bila voljna razgovarati o
tome. Tad sam mislila da je to bilo zato što je žalovala za
tobom. A onda kad sam shvatila da si ovdje s pobunjenicima,
mislila sam, hej, Thane se prilično dobro pokrio. Ali, sad što
više o tome razmišljam... mogao si prevariti bilo koga u
galaksiji lakše nego Cienu. Vas se dvoje tako dobro poznaje.
Ona te je zaštitila, točno?«
 »Da.« Bilo je kao da se vratio na Jelucan, i da zatvara
vrata za Cienom nakon što je otišla. Vjerovao je da će ga u
svakom slučaju prijaviti. »Zaštitila me je.«
Kendy je zazviždala. »Ciena Ree je prekršila
zakletvu?«
»Ponekad smo odani više stvari u isto vrijeme.«
Govorio je po sjećanju, zastajući, ali još uvjereno. »Kad
dođe do konflikta, moramo odabrati koju ćemo odanost
ispoštovati. Pretpostavljam — pretpostavljam da je odabrala
mene.«
Ciena ga je zaštitila. Izrežirala je tu detaljnu laž — a
ona nikad nije lagala — i sve to za njega. Poznavajući je kao
što ju je poznavao, znajući odakle je potekla, Thane je
shvatio koliko ju je to moralo koštati. Čvrst čvor ljutnje što
ju je nosio u grudima posljednje tri godine napokon je
popustio.
Ali, sad mu je bilo još gore jer ta je ljutnja bila jedina
obrana što ga je štitila od toga da je izgubi.
Tupi zvuk čizama po podu hangara natjerao je Thanea
da digne glavu s X-krilca. Kendy je skočila sa svog
zvjezdanog lovca kako bi stala ispod njegovog s rukama na
bokovima. »Onda zašto ona nije ovdje?«
»... Ciena?«
»Uvijek je govorila da je zakletva zauvijek, obećanje je
obećanje, trebaš biti odan osobnoj časti«, rekla je Kendy i
počinjala zvučati sve ljuće i ljuće. »Nisam ni pomišljala da
bi ona mogla lagati. Sad otkrivam kako je prekršila riječ da
te spasi, ali još služi u Imperijalnoj zvjezdanoj floti. Kako to
može? Ako im se mogla suprotstaviti za tebe, zašto to ne
učini za dobro čitave galaksije!«
»Ciena nikad nije bila nelojalna Imperiju.« Thane je to
mrzio ali znao je da je istina. »Jednom je, samo tad, odabrala
odanost prema meni. To ne znači da je odbacila zakletvu
Imperiju.«
»Ne vidim razliku.«
»To je zato što ti nisi s Jelucana.« I ne poznaješ Cienu
kao što je ja poznajem. Spojka je mogla čekati. Thane je
zatvorio ploču, pospremio alat i kliznuo stati ispred Kendy.
»Slušaj. I ti i ja smo bili u Imperijalnoj zvjezdanoj floti,
sjećaš se? I dobri ljudi mogu završiti u službi zla.«
Kendy je otresla glavom križajući ruke na prsima. U
zraku je mirisalo na alat za zavarivanje i strojno ulje, njezina
je tamno zelena kosa sjajila pod jakim svjetlima hangara.
»Dobri ljudi mogu početi u službi Imperija. Ali ako ostanu,
prestali su biti dobri. Učiniš makar samo i jednu stvar za
koju si mislio da je nikad nećeš učiniti — poslušaš zapovijed
od koje ti je zlo — i kažeš samom sebi kako je to jedini puta.
To je iznimka. To nije ono kako će uvijek ostati.«
Thane se sjetio kako se pokušao prisiliti da ne
primjećuje bijedno porobljavanje Bodach’ija. »Da, znam.«
»Ali, ideš dalje«, nastavila je Kendy. Pogled joj je
postao udaljen. Sad je već više govorila samoj sebi nego
njemu. »Učiniš samo još jedan kompromis, pa još jedan, i do
vremena kad shvatiš što Imperij zapravo jest, gotovo si
otišao predaleko tim putem da bi se mogao vratiti. Ja sam
uspjela, ali da i drugi nisu isto osjećali — da sam morala
sama otići, a ne u grupi — možda bih ostala. Ne sviđa mi se
kakva bih osoba postala.«
Dosad je već Thane shvatio da ga Kendy pokušava
upozoriti da Ciena kakvu je poznavao, Ciena koja ga je
spasila, možda više ni ne postoji.
I to je vjerojatno bila istina. Dosad je Ciena mogla
sudjelovati u jednom od kaznenih masakara koje je Imperij
izvodio nad neposlušnim svjetovima. Mogla je biti u jednom
od zvjezdanih razarača na Hothu, hladno ciljajući laserima
na mnoge pobunjeničke zvjezdane lovce koji se nisu izvukli
Imperij je vjerojatno korodirao njezinu čast u krutost,
snobizam i okrutnost.
Znati sve to nije značilo da je lakše prihvatiti.
Thane je samo rekao: »Pretpostavljam da nikad
nećemo saznati. Nije kao da će je i jedno od nas ikad ponovo
vidjeti.«
U trenutku prije no što se okrenuo da ode iz hangara,
zapazio je izraz na Kendynom licu. Bilo je to sažaljenje.
Iako je nastavio raditi ostatak dana, Thane je bio tako
zatvoren u mislima da ga je Yendor na kraju pitao tko je
umro, a čak mu je i Smikes poručio da se malo razvedri.
Nakon što su završili sastanak o D’Qaru, ispričao se iz
uobičajenog skupnog obroka i kartaških igara nakon smjene.
Umjesto toga zavukao se u jednu od rijetkih praznih
kompjutorskih stanica na Slobodi, kako bi mogao biti sam.
Pobunjeničkom je pilotu samoća bila rijedak luksuz —
baš kao i kadetu na akademiji. Rijetko je imao priliku biti
sam sa svojim mislima. Kao dječak, ako je želio biti sam,
uvijek se mogao iskrasti do Tvrđave. Ponekad bi i Ciena bila
tamo, ali njezina ga prisutnost nikad nije uznemirivala. I
prije no što su navršili deset godina, znali su kad jedno drugo
trebaju ostaviti na miru, kako biti blizu jedno drugog a da ne
budu nametljivi. Koliko se ljudi tako razumjelo?
Sad se uopće više ne bismo razumjeli, podsjetio se.
Ona je već godinama imperijalna časnica. Sve ono dobro u
njoj odavno je već zatrovano. Kad bi se sad ponovo sreli,
računam da me ne bi zaštitila. Vrijeme je da idem dalje.
Thane se ispružio, obrisao obrvu i izvukao vijesti s
Jelucana. Vidjevši rodni svijet osjetio je... što god je
suprotno od »nostalgije«. Planet se iz mjeseca u mjesec
mijenjao i uvijek na gore, bilo je nemoguće čitati izvještaje a
da ne uvidi da onaj grubi, primitivni svijet na kojem je
odrastao više ne postoji. Djevojka koju je poznavao i
zavolio, Ciena kakva je bila nekad, također je za njega bila
potpuno izgubljena baš i kao i stari Jelucan.
I tako je pustio da se prve sive slike odvrte pred njim,
dok je pustoš u njemu nekom ironijom liječila bol koju je
osjećao u sebi...
... sve dok nije naišao na izvještaj o nadolazećem
suđenju Verini Ree.
Thane je tako brzo ustao da se holo zatresao od statike
u propalom pokušaju da procijeni idealnu udaljenost na kojoj
će se projicirati od promatrača. Nemoguće, rekao si je.
Učinilo mi se, jer smo Kendy i ja upravo pričali o Cieni, pa
sam mislio na nju. Ali, onda se lice Cienine majke ponovo
pojavilo. Ispod njezinog lika pisalo je OPTUŽENA.
Pronevjera? Nemoguće. Netko iz doline mogao je
puknuti u bijesu i udariti ili čak i ubiti. Zločini iz strasti
ondje su se događali baš kao i bilo gdje drugdje. Možda su
popustili i nekim drugim kriminalnim porivima — krađa po
dućanima, tako nešto. Ali zločin s predumišljajem i nivo
korupcije potreban za pronevjeru bio je protiv svega u što su
vjerovali.
Zasigurno je među življem iz dolina bilo licemjera, ali
ne u Cieninoj obitelji. Čovjek je samo trebao poznavati
Cienu da u to bude uvjeren.
Thaneove su se usne stegnule u čvrstu, tanku liniju.
Ako je išta ostalo od Ciene koju je on poznavao, ona ovo
neće preživjeti. Jer, kad bi Ciena prešla preko optuživanja i
zatvaranja vlastite majke, zaista bi zauvijek bila izgubljena.
Kao da ju je zaista ubio onog dana na Hothu...
Zbogom, pomislio je, prisjećajući se male djevojčice u
običnoj haljini, smeđoj kao pali jesenski list. Bilo je vrijeme
da je zauvijek ostavi iza sebe.
Ovo ne može biti Jelucan, Cieni je došlo da kaže pilotu
šatla. Doveli ste me u krivi sustav.
A ipak je dobro znala da se nalazi na pravom planetu.
Sve se promijenilo.
Činilo se kao da se gusta magla trajno spustila na tlo, i
zrak je bio prepun čađe. Rudnici što su izdubili rupe u
mnogim planinama nisu se trudili filtrirati nusprodukte, pa
su ljudi jednostavno kašljući hodali kroz njih. Neki su držali
maramice ili lagane maske preko usta i nosova.
U početku je Ciena mislila da je maske zbunjuju, jer je
bilo teže odrediti živalj iz dolina od doseljenika drugog vala.
Iako je i zadnji puta kad je bila kod kuće vidjela više ljudi
odjevenih u odjeću masovne proizvodnje, dvije su se grupe
još izdvajale. Sad je bilo nemoguće primijetiti ikakvu
razliku. Nikad nije ni mislila da će joj nedostajati kitnjasti
dugi ogrtači doseljenika drugog vala, a sad je uzaludno
tragala za makar jednim bljeskom duboke crvene ili boje
kobalta. Nije više bilo ni čupavih muunyaka što bi lunjali
ulicama, ljudi su ili vozili planinske letjelice ili su hodali.
Prije tri godine činilo joj se da se Valentia uvelike
promijenila, ali barem je bila prepoznatljiva. Sad se broj
smještajnih baraka migrantskih radnika umnožio toliko da su
originalne u kamenu isklesane zgrade bile gotovo nevidljive.
Zgrada Senata koja je u međuvremenu postala Imperijalni
garnizon bila je sad prepuna vojnih predstraža, okružena
poljem sile što je sjajilo bolesno zelenkastom bojom dok je
neprestani tok časnika i jurišnika prolazio njezinim dverima.
Ciena je primijetila da su stanovnici Jelucana brže
prolazili pored predstraža. Nisu željeli na sebe privući
pažnju. Nitko nikog nije gledao u oči.
»Nisam trebao tražiti od tebe da dolaziš«, ponovio je
Paron Ree ispred vrata njezine stare sobe. »Mislio sam na
sebe, a ne na tebe. Što li će reći tvoji nadređeni časnici?«
»Reći će da je došlo do pogreške, kao što je i slučaj.«
Ciena je u stranu bacila jaknu uniforme, koja je završila na
hlačama i čizmama. Njezina joj je stara odjeća još pristajala
iako je bila pomalo ustajala. Svjetloljubičaste tajice i tunika
djelovali su nemoguće mekanima, je li zaista svakoga dana
nosila takvu odjeću? Otvorila je vrata i ušla u glavnu sobu
gdje joj je otac stajao sklopljenih ruku, kao da se priprema
predati službeni izvještaj. Uhvatila ga je za ramena i stisnula.
»Dobro je, tatice. Istina će izaći na vidjelo.«
Lice njezinog oca ostalo je napeto i nekako povučeno.
»Nije vjerojatno da će vlasti identificirati pravog
počinitelja.«
»Zato što ga još nisu pronašli? No, to ćemo još
vidjeti.« Kako bi dobro bilo da je već postala
zapovjednicom! Taj bi joj čin zasigurno pomogao u
razgovoru sa sucem sljedećeg dana. »Oprosti mi, tatice, ali
ne izgledaš mi baš dobro. Jesi li jeo?«
»Sad kad tvoje majke nema ovdje — gubim se u
vremenu.«
Ciena je zastala. Tek je ranije tog dana shvatila da su
joj majku zadržali u zatvoru i gotovo nije mogla vjerovati
kad joj je otac rekao da mamica ne smije primati posjetitelje.
To je bila još jedna stvar o kojoj će morati razgovarati sa
sucem sljedećeg dana. Zatražila je da je primi u prvom
terminu ujutro, pa je bilo sigurno da će joj se njegovo osoblje
uskoro javiti.
Sasvim sigurno.
Otac je imao nešto mesa i korijenskog povrća u
jedinici za hlađenje, pa je počela pripremati juhu. Tako dugo
nije kuhala, ali još se sjećala koje bilje treba zdrobiti i kako
joj miris ostaje na prstima. U trbuhu joj je kruljelo za nečime
— bilo čime — što nisu bili imperijalni standardni nutritivi.
(Ciena je ponijela nekoliko boca hranjivih napitaka, ali...
bolje da ih sačuva za put kući.)
 Kad je čorba počela krčkati, Ciena se udaljila od
ognjišta i sjela na podne jastuke pored niskog stola, nasuprot
svog oca. Tek nakon što je sjela shvatila je da joj to uopće
nije bilo čudno, čak ni nakon godina obroka za visokim
stolovima i sjedenja na klupama i stolicama. Dom je ostao
dom.
Paron je polagano zatresao glavom. »Dobro te je
ponovno vidjeti, djevojčice moja.« Dodirnuo joj je obraz,
samo na trenutak.
»Trebala sam doći ranije.«
»Ne. Znam da se ratuje. Radiš što moraš.«
Nove su je sjedine na njegovim sljepoočnicama
iznenadile, ali ne tako kao njegovo držanje. Otac je uvijek za
nju bio čvrsta stijena — nepopustljiv i često strog, ali uvijek
pravedan. Sad mu je duh slabio, tako da je to mogla jasno
vidjeti baš kao i bore na njegovom licu.
»Ispred kuće nema zastava«, rekla je Ciena. »Je li to
stoga što naši prijatelji odbijaju priznati optužbe?« Bio je to
čin otpora prema vlastima — anatema ljudi iz dolina — a
opet, ponekad su istinski neosnovane optužbe zasluživale
takav odgovor.
»Priznaju ih.« Glas njezinog oca se napeo. »Ali, nitko
nije došao.«
To nije mogla biti istina. »Nitko?«
Kimnuo je potvrdno.
Sjetila se dana kad je stajala pred vratima obitelji
Nierre, dajući im podršku u teškim vremenima. Svi su
zajedno slavili kad su tužitelji napokon odustali i prihvatili
imperijalnu verziju događaja... iako se sad Ciena pitala.
»Kako bi itko tko poznaje mamicu mogao misliti da bi ona
nešto ukrala?«
»Znaju da nije uzela novac!« odrezao je njezin otac.
»Svi znaju, ali nitko to ne želi reći.«
 »Ali — odbiti stajati pored nekog tko je krivo
optužen...«
»Imperij ju optužuje. A njemu dugujemo vjernost. Stati
protiv njega bilo bi krajnje nečasno!«
»Ne možeš stati protiv mamice.« Ciena je u šoku zurila
svog oca. »... ili možeš?«
»Tvoja majka razumije što nam čast nalaže, baš kao i
ja. Jesi li zaboravila, Ciena?« Njegov ju je oštar pogled
presjekao i ona se više nije usudila ništa reći.
Ali, što je s istinom? Mislila je. Kako to da istina više
nije važna? Kad je postalo časno prihvatiti očite laži?
»Oprosti mi na ispadu«, rekao je i pri tom zvučao još
iscrpljeniji no prije. »Ovo su teški dani.«
»Znam. Žao mi je. Ali, sad sam ja ovdje.«
Prošlo je sat vremena. Pojeli su čorbu i kruh u tišini i
niti sav njezin strah i briga nisu je zaustavili da uživa u
okusu prave hrane u ustima. Sjedeći pored vlastitog ognjišta
sa svojim ocem, mogla je čuti dozivanje solnih jastreba i na
trenutak zamisliti da nikad nije ni postala časnica, da nije ni
napuštala Jelucan. Da je sve to bio samo san.
Ali, nije dugo mogla ostati zadubljena u sanjarenje.
Stvarnost ju je svake minute sve teže pritiskala, jer poruka s
odgovorom iz ureda suca nikad nije stigla — baš kao ni itko
od stanovnika doline. Niti jedan. Niski je brežuljak pijeska
ispred njihove kuće ostao prazan, naglašavajući time dubinu
sramote obitelji Ree.
Nebo se već posve zacrnjelo nad njima kad se Ciena
usudila pitati, »Tatice, zašto si tako uvjeren da nitko neće
otkriti tko je zaista pronevjerio novac?«
»Znaš odgovor na to pitanje. Ne vrijeđaj nas oboje
tjerajući me da ti odgovorim.«
Već je izvukla najlogičniji zaključak: pronevjeritelj je
imperijalni službenik, netko dovoljno visoko da krivotvori
podatke. »Sudac neće otvoreno dovesti u pitanje imperijalne
službenike? Čak i tada, suditi mamici... »
»Slušaj me, Ciena. Ti si članica Imperijalne zvjezdane
flote i ja se time ponosim. Sve što je u Imperiju dobro dolazi
od tebe i takvih kao ti.« Potapšao joj je ruku, »Ali svaka
vladavina, kao i svaki vladar, ima i loše strane. Ovdje na
Jelucanu, mi... smo vidjeli više tih loših strana. Ali, nećemo
posrnuti u svojoj odanosti.«
Ponovo je pomislila na čađavo nebo, planine izbušene
dubokim rupama što su izgledale kao da ih je kandžama
izgrebala neka čudovišna zvijer. Njezin je otac odbio
popustiti čak i kad mu je sve oko njega govorilo o korupciji i
uništenju.
Tako je samo na Jelucanu, radi se samo o jednom
nepoštenom guverneru. Viši službenici ne znaju istinu, jer
kad bi znali, nešto bi poduzeli.
Tako si je Ciena govorila. Ali, čak su i u njezinoj
vlastitoj glavi te racionalizacije zvučale tako smiješne da nije
mogla vjerovati u njih, a kamoli ih na glas izgovoriti. Sjetila
se Ronnadamovog lica kad joj je odobrio slobodne dane i
kako je bio potpuno uvjeren da će imperijalni sud donijeti
ispravnu odluku. Znao je to jer je znao da »ispravna« odluka
neće biti ona koja je istinita, bit će to odluka koja će
opravdati imperijalne službenike. Privid poštenja bio je
važniji od stvarnosti.
A opet. »Niti jedna osoba iz doline, tatice?«
Rukom je pokazao prema praznom pješčanom humku
bez zastava.
Nakon toga činilo se da ništa više nije preostalo da se
kaže. Ciena se kroz kuću kretala kao u transu, spremajući
preostalu čorbu i perući zdjele. Ponovo se činilo kao da je
pola njezinog svijeta dio nekog sna, ali sad je nadrealan bio i
dom. Kako je mogla biti u svom voljenom okruženju i
istovremeno se unutra osjećati tako malenom i bolesnom?
Gotovo da je žudila da bude opet na Izvršitelju, gdje je
regulirani zrak mirisao na ozon i nitko nikad nije odstupao
od sigurnosnih pravila.
Zadnji je transport na Jelucan trajao deset sati, bila je
suviše uzbuđena da i pomisli na spavanje za to vrijeme. Sad,
nakon još deset sati, umor ju je napokon savladavao. Glava
joj je plivala i oči su je pekle. Ali, tokom suđenja, netko je u
kući optuženog uvijek morao ostati budan. Obično bi se
odani prijatelji i članovi obitelji smjenjivali tijekom tih
noćnih bdijenja, ali Ciena i njezin otac bili su sami. Umorna
kakva je bila, znala je da je tatici još teže.
»Idi spavati«, rekla je tiho. »Ja ću ostati bdjeti.«
»Moraš se odmoriti.«
»A ti ne moraš?«
»Nakon svog onog puta...« ali glas je njezinog oca
zamro. Nije imao snage ni da joj se suprotstavi.
Začula je vani zvuk planinske letjelice. Tako je bila
željna prijatelja da su joj se uši naćulile, ali odmah se
prekorila. Mnogi ljudi sad putuju ovdje duboko u dolinama.
Nisu ovdje zbog nas.
Ali, onda se ta planinska letjelica zaustavila. Sljedeće
što je Ciena čula bili su koraci i — o, hvala Sili —
nepogrešiv zvuk zabijanja štapa u pijesak.
S pobjedničkim smiješkom, Ciena je potapšala očevo
rame i pojurila na vrata. Barem im je jedna osoba ostala
vjerna. Jedna je osoba odlučila stati pokraj njih bez obzira na
sve. Hoće li to biti jedan od Nierra čija će se blijeda koža
zacrvenjeti dok se ispričava na tako kasnom dolasku? Hoće
li biti netko od starješina govoreći kako je riskirao
protivljenje imperijalnim službenicima u ime svih žitelja?
Otvorila je vrata i prije no što je posjetitelj zakucao —
i onda se smrzla u šoku. Nije se bilo moguće pomaknuti ili
čak progovoriti išta osim njegovog imena.
Ciena je prošaptala: »... Thane?«
 DVADESETO POGLAVLJE

KOLIKO GOD ČESTO CIENA MISLILA na Thanea, i iako je

ostao dijelom nje, iskreno je vjerovala da ga više nikad neće
vidjeti. A sad je stajao pred njom sa svojim nedokučivim
plavim očima i nesiguran u to je li dobrodošao.
Tad je njezin otac progovorio. »Da?«
»Gospodine Ree. Ja sam Thane Kyrell. Čuo sam za
Cienimj majku i — želio sam stajati pored vas na bdijenju.
Ako mi dopustite.« Thane je pokazao prema pješčanom
humku gdje je usamljena stajala njegova zastava. »Ciena mi
je jednom ispričala da ljudi koji nisu iz doline mogu donijeti
običnu crvenu zastavu, budući da mi nemamo obiteljska
obilježja. Barem... mislim da mi je tako rekla.« Zastao je po
prvi puta i ta ga je nesigurnost koju je na trenutak primijetila
učinila nekako poznatim, poput dječaka kojeg se sjećala. Ali
taj trenutak nije dugo trajao, dječak je izblijedio ostavljajući
stranca na svom mjestu. »Jesam li točno zapamtio ritual?«
»Jesi.« Riječi su izašle mirnije no što je Ciena mislila
da je u stanju.
Thane je kimnuo, primajući njezine riječi na znanje
kruto kao što je nekad primao zapovijedi. »Smijem li onda
stajati uz vas? Ili da odem?«
Podtekst tog pitanja bio je jasan: Hoćete li me prijaviti
Imperiju?
Zaklela se da će to učiniti. Njezina zakletva na odanost
ništa manje nije zahtijevala, osobito sad kad je znala da se
Thane pridružio Pobunjeničkom savezu.
Ali, svetost bdijenja je bila iznad svega. Svatko tko bi
svoju čast stavio na kocku za drugoga, zasluživao je zaštitu
te kuće. Pa kad ju je otac na brzinu pogledao podignutih
obrva, klimnula je glavom i zakoračila korak od vrata kako
bi Thane ušao.
Onih je davnih dana u Tvrđavi obraćao više pažnje na
njezine priče no što je mislila dok mu je ubijajući sate
pokušavala objasniti vjerovanja i običaje žitelja doline.
Ispravno se obratio njezinom ocu, uz blagi naklon iz
poštovanja. »Paron Ree, vjerujem u čast vaše obitelji.«
»Zahvaljujem ti na odluci da stojiš na bdijenju s
nama.« Njezin je otac oklijevao — Thanea je vidio samo u
nekoliko prilika i za njega je uvijek bio samo privilegirani
bogati dječak koji se uspeo do akademije na Cieninim
ramenima. Svakako mu nikad ranije nije stisnuo ruku, ali sad
je to učinio.
Ciena je zatvorila vrata, ruku tako otupjelih od šoka da
je počela prtljati sa zasunom. Prošle su tri godine otkad su se
oprostili. Te se noći uspjela spustiti u prizemlje prije no što
su suze krenule, i iskreno je sumnjala da je Thane dulje
izdržao.
Rekla sam mu da ću ga prijaviti ako ga ikad ponovo
vidim. Rekla sam mu da će ga uhvatiti ako se ikad više vrati
na Jelucan. Baciti ga u zatvor. Možda i ubiti. Čak su i manje
izdaje postale najgorim zločinima u zadnjih nekoliko godina.
Ali, Thane se svejedno vratio.
»Dobro.« Thane je stajao u sredini njihove glavne
sobe, visok i markantan u toj prokletoj sobi što se činila
premalenom za njega. »Što trebam raditi?«
Njezin je otac pokazao na stol. »Tvoje je prisustvo
dovoljno. Jesi li jeo? Imamo čorbe, zahvaljujući Cieni.«
»Ne bih želio biti na teret —«
»Došao si na bdijenje«, rekla je Ciena. Riječi su joj
izletjele oštrije no što je namjeravala. »Stao si uz našu kuću.
To znači da ti pripada naša dobrodošlica i naša zaštita — dok
si ovdje.«
»Onda ću prihvatiti malo čorbe. Hvala.« Thane se
spustio na pod, uz malo poteškoća svijajući dugačke noge
ispod niskog stola.
Tatica je preuzeo da Thaneu donese obrok, kao dio
rituala dobrodošlice svom jedinom savezniku i zato što je
sigurno osjetio da Ciena i Thane žele razgovarati. Trebali
bismo razgovarati, Ciena je toliko znala. Ali nije pojma
imala odakle početi.
Najbolje da počne s onime što je bilo najvažnije.
»Hvala ti«, rekla je. »Što si stao uz moju obitelj.«
Thane je kimnuo prema humku vani. »Nisam vidio
drugih zastava.«
»Žitelji doline su nas napustili.« Gorak joj je osmijeh
iskrivio usne. »Nitko nije došao. Samo ti.«
Oklijevao je prije no što će reći, »Znam da je tvoja
majka nevina. Nitko iz doline nikad ne bi učinio tako nešto
— a najmanje netko povezan s tobom.«
Njihove su se oči susrele u jednom dugom trenutku
prije no što su oboje pogledali u stranu.
Kad je otac spustio zdjelu čorbe pred Thanea, opazila
je kako se tatica polagano kretao. Zacijelo nije imao niti
trenutka mira od majčinog uhićenja prije tjedan dana. »Ne
zaboravi, ja ću noćas bdjeti«, rekla je Ciena ocu, stavljajući
ruku na njegovu. »Pođi na spavanje.«
»Ja ću ostati«, rekao je Thane. »Netko treba ostati
budan do zore — je li tako? Ako jest, onda bih to trebao biti
ja.«
Tatica je, očigledno pretpostavljajući da je stvar
riješena, poljubio Cienu u obraz i otišao u svoju sobu bez
ijedne dodatne riječi. Nadala se da će leći i trenutno zaspati,
jer mu je san očigledno bio potreban i zato što nije željela da
čuje ono što će ona i Thane govoriti.
 Ostali su u tišini sve dok se vrata očeve sobe nisu
zatvorila. Cienina su se koljena odjednom bila nekako
vodenasta dok se spuštala na jastuk pored Thanea, tako blizu
njega, podsjetila ju je na onu jednu noć što su je zajedno
proveli. Izgubio je i posljednje od dječačke mekoće i umjesto
toga odavao dojam gotovo agresivnog muškarca — široka
ramena, tvrdi mišići i gusta sjena crvenkaste brade niz jaku
liniju čeljusti. Ali, okrenula se sve dok mu više nije mogla
vidjeti lice i samo rekla, »Znaš da je za tebe opasno da si
ovdje.«
»Bio sam oprezan«, rekao je. »Nisam napustio
transporter sve dok nije pala noć. Iznajmio sam planinskog
puzača pod lažnim imenom i došao ravno ovamo. Po noći ću
i otići. Tako neću vidjeti nikoga tko ne dođe u ovu kuću.
Siguran sam — osim ako me ti ne prijaviš.«
»Dosad već znaš da to neću učiniti.«
»Jer mi tvoja >kuća duguje zaštitu<?« pitao je Thane.
Podtekst je bio očit: Ili imaš neki drugi razlog?
Nije mu dala izravan odgovor. Motajući ruke oko sebe
da se zagrli, rekla je, »Ja ću večeras bdjeti.«
»Očito je da si iscrpljena«, rekao je tako grubo da je
zvučalo kao osuda. »Spavao sam za vrijeme transporta, pa ću
biti dobro nekoliko sati.«
»Ne mogu ti to dopustiti.«
»Ne radi se o ritualu, točno? Da je to, tvoj bi otac već
nešto rekao. U čemu je problem?«
Bila je dovoljno umorna da mu kaže istinu. »Jer ti ne
želim ništa dugovati.«
Nasmijao se, ne zbog humora, nego iznenađenja.
Thane nije očekivao da će biti tako ljuta. Očito nije imao
pojma da je znala za njegovo pristupanje Pobunjeničkom
savezu, iako je to dosad već mogao posumnjati. Ali, činilo se
kao da je i on jednako tako ljut na nju — unatoč činjenici da
su se teškom mukom odvojili kad su se zadnji puta vidjeli.
»Gledaj na to ovako.« Thane je govorio vrlo tiho i
Ciena ga je ponovno pogledala gotovo protivno svojoj volji.
»Ja tebi već dugujem što si lažno prijavila moje
samoubojstvo umjesto da me prijaviš. Pa ako ja noćas
ostanem bdjeti, dug će biti vraćen. Nitko nikome više ništa
neće dugovati. Dobro?«
U djetinjstvu je Ciena čitala užasne priče o okrutnim,
barbarskim kaznama koje su nekad koristili, davno prije
nego što su njezini ljudi uopće napustili planet s kojeg su
potekli ili nego što su znali da i drugi žive među zvijezdama.
Znala je imati noćne more, osobito o jednoj od njih, kad bi
osobi vezali četiri uda za četiri različite zvijeri i potjerali ih u
različitim pravcima sve dok se žrtvino tijelo ne bi
raskomadalo. To ju je mučenje proganjalo i bila je zahvalna
što se njoj to nikad neće dogoditi.
Ali, sad se događalo, ne njezinom tijelu, već duši.
Zaklela se na odanost Imperiju, našla tamo prijatelje
koji će s njom ostati čitavog života i služila s najvišim
odlikama. A ipak su se produljile sjene koje je davno tek
naslutila i postale mračnije — besmislene smrti toliko pilota,
sve jači pritisak da zanemari sve što je nekad bila, korupcija i
uništenje svega ovdje na Jelucanu. A najviše od svega, nije
mogla zaboraviti Alderaan, svijet uništen u pokušaju da se
spriječi rat, pokušaju koji je spektakularno propao.
Ništa od toga nije joj podijelilo srce tako brutalno kao
sama činjenica da je ponovo pored Thanea. Ne samo da je
napustio dužnost — i nju — nego se i pridružio pobuni,
ljudima odgovornim za Judeinu smrt i ovaj bijedni rat. Bilo
je to najpotpunija izdaja koju je mogla zamisliti.
Ali, kad su je svi ostali iznevjerili, Thane je riskirao
vlastiti život kako bi stajao pored nje.
Ciena je ustala od stola. »Laku noć, Thane.« Nije mu
zahvalila što će ostati bdjeti. Jednostavno je otišla u sobu i
zatvorila vrata za sobom bez okretanja. Iscrpljena je mislila
da će odmah zaspati, ali umjesto toga je gotovo čitav sat
ležala budna, slušajući tihe zvuke koje je Thane proizvodio
krećući se kućom. Ciena je znala da joj neće prići, niti je to
željela, ali nije mogla prestati ga slušati. Znati gdje je i biti
sigurna da je blizu.
Sljedećeg jutra kad je Paron Ree ustao, Thane se
ispričao i otišao na kratak počinak. Dotad je već bio
dovoljno umoran da zaspi unatoč pitanjima koja su mu
gorjela u glavi, ista ona koja su ga čitave noći opsjedala.
Pitanja poput: Zašto je Ciena tako ljuta na mene?
Pretpostavio je da je saznala da se pridružio pobuni, što je
bila loša vijest. Je li to značio da je Imperij imao njegove
podatke u dosjeu? To nije bilo moguće osim ukoliko u
Pobunjeničkom savezu nije bilo špijuna. Možda je Ciena
kažnjena zbog prikrivanja njegovog bijega, i to bi objasnilo
zašto joj je bilo tako teško pogledati ga.
Drugo je pitanje bilo: Hoću li se moći pridružiti svojoj
eskadrili kad se vratim? Thane je odsustvo najavio generalu
Rieekanu, ali nije iznio detalje i zauzvrat nije dobio ništa
više. Njegovi releji s trenutačnim koordinatama Slobode su
još bili dobri kad je odlazio — ali ako bi pobunjenici makar i
nanjušili da im je Imperij na tragu, neće čekati. Onda će
Thane morati ispočetka prolaziti kroz naporan proces
ponovnog povezivanja s Pobunjeničkim savezom:
ispipavajući pilote po raznim svemirskim lukama, putujući
na svjetove koji su ih podržavali u nadi da će čuti neku
glasinu i tome slično. Bio bi to dugotrajan i opasan proces.
Ali, pitanje koje ga je zaista razdiralo bilo je: Što ja
zapravo ovdje radim?
Thane si je govorio kako je Kendy u pravu — Imperij
nije od svojih časnika potraživala samo službu, nego i dušu.
Godine kontrole misli i etičkih kompromisa istrošili bi sve
ono što je volio na Cieni, ostavljajući iza sebe samo
Palpatineovu tvorevinu.
Onda je vidio izvještaj o Cieninoj majci. Trenutno je
znao da će se Ciena vratiti na Jelucan. I isto je tako brzo
znao da se i on mora vratiti i još jednom se suočiti s njom.
Ako ju je Imperij zaista posve izdubio — ako nije
ostalo ničeg osim prazne ljušture — onda ju je Thane
napokon mogao pustiti. Ako je još bila ona ista djevojka koje
se sjećao, onda će se Thane pretvoriti u najrevnosnijeg
regrutera kojeg je pobuna ikad imala.
Nije se dogodio ni jedan od tih ekstrema. Toliko je
znao. Ali, više nije mogao vidjeti u Cienino srce. Postala mu
je zagonetka, i to jedna koju nije znao riješiti.
Probudio se iz drijemeža misleći da je polovina jutra.
Bilo je teško točno reći sad kad je zagađenje zraka bilo tako
gusto. Kad je ušao u glavnu sobu, Ciena je podigla glavu da
ga pogleda. Sjedila je na jednom od podnih jastuka u
tajicama i bijeloj tunici, kosu nije bila skupila u pletenicu, pa
su joj kovrče skakutale oko lica poput oblaka. Tako je nosila
kosu one noći kad su plesali zajedno u Imperijalnoj palači.
Bio je tako uvjeren da će je godine u imperijalnoj
službi otvrdnuti. Pokušavao ju je zamisliti kao ukočenu,
grubu imperijalnu časnicu. Umjesto toga, Ciena je ostala
gracilna, nježna — čak i krhka iako je Thane znao da je to
više fizički dojam nego stvarnost. Sjećao se čvrstine njezinih
mišića u udovima i po leđima, baš kao što se sjećao kako se
osjećao gledajući u njezine tamno smeđe oči dok je ležala
pod njim...
Trgni se, rekao si je.
Čini se da nije mogao očekivati »dobro jutro«, pa ga ni
sam nije ponudio. »Gdje je tvoj otac?«
»Na poslu«, rekla je pokazujući prema kruhu i siru koji
su očito trebali biti njegov doručak. »Tatica je administrator
u garnizonu. Ne može dobiti slobodno, jer mu je supruga u
opasnosti i srce mu je slomljeno. Ne smije čak ni zakasniti.«
Je li to čuo gnjev prema Imperiju? Thane se želio
nadati, ali Ciena je ostala mirna i nedokučiva kao što je bila i
noć ranije. Uzeo si je malo kruha i krenuo sjesti za prokleto
nizak stol. »Što ritual od nas danas zahtjeva?«
»Ništa osobito. Netko bi stalno trebao biti ovdje i
paziti na kuću — ali budući da samo jedna osoba stoji uz
nas, to pravilo i nije tako važno.« Ciena je malo oklijevala, a
onda dodala, »Jučer sam zatražila sastanak s lokalnim
sucem, jutros ponovo. Nisam primila odgovor. Više ga ni ne
očekujem.«
»Govoriš mi da bismo mogli otići, ali nemamo kamo.«
Nije dobio odgovor. Pogled joj je bio fiksiran na jedan
okrugao prozor na prednjem dijelu kuće, kroz koji je vidjela
njegovu improviziranu zastavu kako pleše na vjetru. Čađa će
je u zraku uskoro umrljati. Godinama je pratio propadanje
Jelucana, ali nije mu zbog toga bilo ništa lakše vidjeti to iz
prve ruke. Kad bi barem mogli putovati nazad u vremenu
kad su bili djeca, kad je njihov svijet još nalikovao na dom i
kad su se razumjeli bez riječi...
Onda je shvatio točno što želi raditi, točno kako će
znati je li još bila njegova Ciena.
Rekao je: »Poleti sa mnom.«
Okrenula se da ga pogleda. »Želiš letjeti? Sad?
Danas?«
»Mogli bismo planinskim puzačem otići do hangara
moje obitelji. Kladim se da je stari V-171 još ondje.«
»Ako te roditelji vide... »
»Provjerio sam prije no što sam napustio svemirsku
luku. Poslovno su na drugom kraju planeta. Mirni smo.«
Ciena nije djelovala razuvjereno. »V-171 možda više
nije sposoban za let. Prošlo je nekoliko godina.«
»Onda ćemo prvo provjeriti. Ako je pokvaren, dobro,
završili smo. Ali možda nije.«
Thane ju je promatrao kako se bori da pronađe razlog
kojim bi ga odbila. Napokon je uzdahnula, »Dobro.«
Zgrabio je svoju tamnoplavu jaknu i kapu s više straha
nego optimizma. Ciena je ostala zatvorena prema njemu i
Thane nije bio siguran da je to bilo bolje. Rijetko su kad bili
bliže jedno drugom nego kad su letjeli zajedno. Tako su učili
jedno o drugome, jedno od drugog i istraživali svoj svijet
kao jedno biće. I zato će tako napokon vidjeti jesu li još
uopće u stanju komunicirati.
Vožnja do hangara bila je napetija no što je Thane
očekivao. Dok su putovi nekad bili uglavnom napušteni i
sporedni, sad su očigledno bili više u upotrebi. Svaki put kad
bi prošli pored drugog planinskog puzača, želudac bi mu se
stisnuo. Napola je očekivao da će vozač biti jurišnik koji bi
trenutačno izvukao blaster. Ali nitko ih nije ni dva puta
pogledao, on i Ciena bili su samo još dva lika koja su se
uspinjala u čađavi jutarnji pepeo po planini obavijenoj
jutarnjom maglom. Njezin je planinski puzač išao ispred
njega. Osjećao se kao njezina sjena.
Što god da je Dalven ovih dana radio, nije posjećivao
dom ili barem nije godinama išao do hangara. Vrata su
gotovo bila zakračunana hrđom i kad su ih Thane i Ciena
povukli, oblaci prašine što su se podigli oko njih natjerali su
ih na kašalj. Očekivano je V-171 bio prekriven prašinom, ali
kad su uključili kontrolnu ploču, zasjala je zeleno.
Potapšao je stranu broda, glupo ponosan. »Svi sustavi
spremni.«
»Onda idemo.« Ciena je ispružila ruku za igru gušter-
zmija-žaba prije no što se osvijestila što radi — barem se
tako doimalo, jer joj je odjednom postao neugodno. Thane je
jednostavno samo ispružio ruku. Jedan, dva, tri: on je izabrao
žabu, a ona zmiju, a zmija jede žabe.
»Uvijek si imala više sreće od mene u ovome«,
promrmljao je.
Na te je riječi dobio osmijeh, kratak, ali stvaran.
»Žalim, Kyrell .« Ponovo je zvučala kao ona stara. »Danas si
kopilot.«
Poznati zvuci pripreme i uzlijetanja došli su kao utjeha.
Ponovo su znali kako jedno s drugim razgovarati i što činiti.
U nekoliko je trenutaka V-171 lebdio iznad tla. Dok ih
je Ciena izvodila iz hangara, rekao je, »Hajde. Uhvatimo si
malo neba.«
»Može.« I onda su poletjeli ka suncu.
Odmah su se uigrali. I to savršeno. Thane je znao
kamo će skrenuti i prije nje, Ciena je odgovarala na svaki
pokret koji je činio gotovo prije no što bi završio. Šokiralo
ga je koliko se barem na ovaj jedan način nisu promijenili,
čak i ako su ostali dijelovi života bili naopako izvrnuti. Još
su znali kako letjeti kao jedno.
Nekoliko stotina metara visoko, zagađenje se
prorijedilo sve dok nisu bili okruženi istom onom jasnoćom
koje se sjećao otkad su bili djeca. Oblaci su bijelo blistali, a
grubi su se vrhovi najviših planina uzdizali kroz njih, poput
otoka u snijegu. Na ovim se visinama nije moglo rudariti,
planine su ostale čiste i netaknute.
Odavde je zamalo povjerovao kako je Jelucan još lijep.
Cieni se ostajalo u oblacima koliko i njemu, Thane je
to znao a da mu ništa nije morala reći. Zajedno su crtali
omče po nebu i kružili poznatim planinskim lancima, hvatali
uzgon na vjetrovima što su još puhali s Pletačeva vrha. Kad
je nagnula krilca da uhvati taj vjetar, Thane se već počeo
naginjati zajedno s njom i nasmijao se. »Voliš ovo.«
»Baš kao i ti.« U glasu joj je čuo osmijeh.
 Ovo nije primirje. Ti si još s Pobunjenicima, ona je još
odana imperijalna časnica. Nikad nećemo podijeliti ništa
više od tek jednog ukradenog sata, jednog leta.
Tako si je Thane govorio. A opet se nije mogao
natjerati da u to povjeruje.
Čak i kad se oluja digla, odgađali su povratak koliko su
god mogli. Kad su se vjetrovi podigli dovoljno da budu
problem, bez riječi su se dogovorili u kojem će trenu početi
spuštati V-171. U malenom su brodu osjećali kad se onaj
drugi pomicao dok su se smicali nošeni vjetrom.
Još je znao kako se kretala.
»Hajde!« Imali su deset godina i Ciena je željela po
prvi puta proletjeti između stalaktita. »Možemo mi to!«
Spustio ih je u spirali prema cilju dok ih je nagla vrtoglavica
oboje uhvatila u isti tren i natjerala ih na smijeh.
Njihovi su skuteri bili zapetljani dok su jurili
Coruscantom. Oboje su se oslanjali na ono drugo dok su
ciljali sredinu posljednjeg Reitgenovog obruča i pobjedu.
»Ovako?« Osjećao je topli dah Cieninog šapta na
svom golom ramenu. Previše oduzet da govori, Thane je
samo kimno.
Uveli su V-171 u hangar prije no što je kiša počela.
Ciena je u tišini ugasila motore, kakvu god da su prisnost
povratili u zraku, više je nije bilo. Dok su se iskrcavali i
izlazili iz hangara, mogli su biti tek dva radnika u nekoj
javnoj svemirskoj luci.
Ali, Ciena nije otišla do svog planinskog puzača.
Umjesto toga, otišla je do udaljenog ruba terase ispred
hangara, prema uskom, kamenitom puteljku koji je vodio od
glavne ceste — prema Tvrđavi. Za trenutak je zastala kako
bi pogledala preko ramena, očigledno izazivajući Thanea da
je slijedi.
Nikad nije mogao odoljeti izazovu.
 Ni jedno od njih nije progovorilo sve dok se nisu
uspeli u Tvrđavu. Kad je Ciena upalila jedno od starih
svjetala što su ih ondje donijeli, Thane se u iznenađenju
osvrnuo oko sebe. Očekivao je prašnjavu ruševinu, umjesto
toga, površine su bile čiste, deke istresene. Nekoliko je
njihovih igračaka svemirskih brodova još visjelo sa žica koje
su postavili kad im je bilo devet godina. Rekao je, »Ovo je
mjesto u dobrom stanju.«
»Jučer sam bila ovdje«, rekla je. »Moj je brod sletio
prije no što je otac izašao s posla, a Valentia — nisam mogla
podnijeti da ostanem ondje. Ovo je bilo jedino mjesto na
kojem sam željela biti. Trebalo ga je malo očistiti, ali manje
no što bi mislio.« Ciena se sad okrenula prema njemu i u
tami nadolazeće oluje, nije joj mogao razaznati izraz lica.
»Tako je mnogo toga ostalo nepromijenjeno.«
Thane je zakoračio prema njoj. »Ciena...«
»Pridružio si se pobunjenicima.« Riječi su izletjele iz
nje, poput vode iz napukle brane. »Kako si to mogao? Oni su
teroristi! Ubili su Jude!«
»Mi nismo teroristi. Ako je itko terorist, onda je to sam
Palpatine, jer vlada strahom...«
»Rekao si da nećeš otići pobunjenicima, rekao si mi to
u lice...«
»To je bilo prije no što sam shvatio koliko je Imperij
zapravo iskvaren. Pobunjenici možda nisu savršeni, ali netko
mora nešto poduzeti!«
»Pa si odlučio mrziti Imperij. Spreman si ubijati ljude s
kojima si išao u školu — svoje kolege časnike, svoje
prijatelje.« Ciena mu je zakoračila korak bliže, ruku
stegnutih u šake s obje strane. »Spreman si ubiti čak i
mene.«
»Ne misliš li da me to gotovo uništi baš svaki puta kad
idem u bitku? Ne znaš li da bih radije umro? Ali, ne mogu
samo stajati po strani i ništa ne poduzeti, Ciena. Ne mogu.«
Zatresla je glavom. »Sad si prestao biti ciničan?«
Thaneu je došlo da je prodrma. Želio ju je preklinjati
da ga sasluša. Više je od svega želio da su ponovo u zraku,
ondje gdje su se još mogli razumjeti. Ali oluja ih je otjerala.
»To je sve što imaš za reći? Dovukla si me ovamo samo
kako bi vikala na mene?«
»Ne.«
»Pa što onda... »
Ciena mu je povukla lice prema dolje i poljubila ga.
Jako.
Nekoliko je sljedećih trenutaka nestalo u grozničavoj
omaglici — njezine su se male ruke uvukle ispod njegove
jakne kako bi se raširile njegovim prsima — njezino tijelo u
njegovim rukama — okus njezinih usana. Nije joj mogao
doći dovoljno blizu. Čak i sad, isprepleteni jedno u drugome,
bili su predaleko.
Thane ju je zagrlio dovoljno čvrsto da je odigne sa tla,
onda je naslonio uza zid držeći je tako tijelom. Prekrio joj je
otvorene usne svojima.
Kad su se razdvojili na dovoljno dugo da udahnu,
Ciena je prošaputala, »Da se nisi usudio prestati.«
I nije.
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

SATIMA POSLIJE CIENA je sjedila na ulazu u pećinu

Tvrđave, umotana u deku promatrala je posljednje trenutke
oluje. Vjetrovi su se nedugo prije umirili, ali kiša je još
padala u srebrnim zastorima po nižim obroncima. Kako je
mogla zaboraviti da je pogled odavde ovako lijep?
Uvijek je ovamo dolazila sanjariti. Imperijalna služba
nije baš dopuštala mnogo vremena za takve aktivnosti —
nije bilo sati u kojima je dopustila mislima da lutaju,
zamišljala stvari koje je voljela.
Ciena je ustala i vratila se u Tvrđavu na još pomalo
klimavim nogama. Krzna i deke bili su naslagani otraga,
pored starog grijača kojeg su ovamo dovukli prije deset
godina, i samo je najslabije svjetlo dopiralo tako duboko.
Zastala je na trenutak da bi promotrila Thanea ispruženog
licem prema dolje, više zaspalog no budnog, gotovo potpuno
otkrivenog.
Naslonila je jedno rame na zid dok je šaputala,
»Pogledaj kroz moje oči.«
Na to se Thane promeškoljio, okrenuo se i pospano
nasmiješio. »Ovo pokazuješ sestri?«
»Trebam joj pokazati najljepše i najnevjerojatnije
trenutke svoga života. Ovo je jedan od tih.«
Ispružio je jednu ruku prema njoj i ona se sklupčala
pored njega pokrivajući ih oboje dekom. Unatoč malenom
grijaču, zrak je u Tvrđavi ostao prohladan — ali Thane ju je
grijao. Ciena je poželjela da se nikad ne moraju suočiti sa
svijetom izvan Tvrđave — da zauvijek mogu biti samo njih
dvoje zajedno, nerazdvojni.
 »Ovo već vjerojatno znaš«, rekla je, »ali ja te još
volim.«
»I ja tebe volim. Sve se drugo može promijeniti, ali to
neće.«
Ciena se okrenula da ga pogleda. Bilo je tako teško
reći to bez ljutnje, ali morala je govoriti. »Ako si se mogao
pridružiti pobuni, promijenio si se više no što sam mislila da
je moguće.«
»Vjeruješ li još u Imperijalnu dogmu da su oni
»teroristi? Zapravo su idealisti. Vjeruju da će Nova republika
biti velika i veličanstvena kao što Stara republika nikad nije
bila. Ja nisam takva budala. To nikad neće biti. Ali, Imperij
mora pasti.«
»Izložio si zakletvu... »
»Dosta sa zakletvama, Ciena!« Thane je zastao dok
ponovo nije stavio svoj bijes pod kontrolu. »Žao mi je. Znam
što ti tvoja čast znači. Ali, ne radi se o tome hoćemo li ostati
vjerni Imperiju. Pitanje je li Imperij ostao vjeran nama.«
Previše je njezinih vlastitih sumnji rezoniralo s tim
riječima. U umu je vidjela časnike koji su uzalud ginuli, čula
je Panriev posljednji krik, gledala kako Alderaan ponovo
eksplodira. A sad, čak je i njezina majka morala stradati.
Zagnjurila je lice u Thaneova prsa. Nekako je bilo
sigurnije govoriti iz topline njegovih ruku. »Vidim tamu koja
je u Imperiju. Kako je ne bih vidjela?«
Omotao je jednu od njezinih kovrči oko prsta, njegovi
zaigrani dodiri u kontrastu s ozbiljnošću onog što je rekao.
»Ako to vidiš, onda ne razumijem kako im možeš nastaviti
služiti samo zbog obećanja kojeg si dala prije puno godina
dok još nisi znala čitavu istinu.«
»Nitko nikad ne zna čitavu istinu. Zato obećanja nešto
i znače. Inače bi ih bilo previše lako dati, razumiješ li?
Gledamo prema nepoznatoj budućnosti i obećavamo da
ćemo biti vjerni bez obzira što nas snađe.« Uzdahnula je
Ciena. »Moja mi zakletva nešto znači, ali to nije jedini
razlog zbog kojeg ostajem.«
»Zašto onda?«
»Jer je Imperij više od toga — više od korupcije i
brutalnosti.« Koštalo ju je da izgovori te riječi, ali Thane ju
je tjerao da bude iskrena sa samom sobom. »To je struktura
koja drži galaksiju kako se ne bi ponovo urušila u kaos, kao
što je to bilo za vrijeme Ratova klonova. A na svakog sitnog
birokrata koji se bogati uzimajući dio profita za sebe, dolazi i
netko poput Nasha Windridera, koji istinski pokušava učiniti
pravu stvar. Ako dobri ljudi svi odu, neće li tako sve postati
još gore? Nemamo li odgovornost da ostanemo gdje jesmo i
promijenimo Imperij, ako možemo?«
»Još si optimist.« Thane je malo zastao prije no što će
pitati, »Kako je Nash?«
»Sad je puno bolje. Prva je godina nakon Alderaana
bila teška, ali uspio je. Mislim da je još ponekad usamljen.«
Ciena se sjetila večeri kad joj je pristupio pred vratima
njezine sobe — ali odbila ga je i to nije bilo nešto što je
Thane trebao čuti. »Povremeno govori o tebi. Mrzim što
mora ostati u uvjerenju da si mrtav.«
»I ja.«
Ležali su zajedno u tišini još neko vrijeme nakon toga,
njezina glava na njegovim prsima. Ciena je mislila na onih
prvih nekoliko mjeseci na akademiji, kad su svi bili tako
puni povjerenja, tako sigurni u svoje mjesto u galaksiji. Je li
moguće da je to bilo prije samo šest godina? Činilo se kao da
je otad prošao čitav život.
»Ciena ?« Thane je oprezno pitao. »Želio bih te pitati
nešto što ti se možda neće svidjeti. Saslušaj me, dobro?«
Računala je da kad već nije ubila Thanea zbog toga što
se pridružio Pobuni, onda je sad bio siguran bez obzira na
sve. »Pitaj.«
»Ovo što se događa s tvojom majkom — jesi li se
možda zapitala je li to sve samo test? Još jedna od
psiholoških igrica kojima Imperij podvrgava svoju vojsku?«
Kad bi samo još mogla vjerovati da je smisao tih
»testova« bila da ih psihološki očvrsne, kako bi služili višoj
svrsi. Je li se zaista prije ljutila na Thanea kad je tako nešto
rekao? Posramila ju je uspomena na vlastitu naivnost. Ciena
je naučila da je Imperij ponekad provodio ekstremne testove
odanosti. Možda je to i bilo opravdano za osoblje koje se
razmatralo za osjetljive pozicije. Ali, igrati se prijateljstvom
dvoje mladih kadeta, samo kako bi ih otuđili od svih spona s
rodnim svijetom... to je bilo gotovo djetinjasto okrutno.
Možda ju je Imperij zaista testirao majčinim suđenjem,
ali Ciena je sumnjala u to. Ono što se događalo s mamicom
vjerojatnije je bila jednostavna, glupa provincijska korupcija.
Svi uključeni u to su znali, ali nitko to nije želio reći, jer su
se svi previše bojali što bi njima učinili imperijalni
službenici.
Od samog Imperatora do najnižeg administratora —
toliko se toga trebalo mijenjati. Odakle bi uopće počeli?
»Mislim da ovo što se događa s mamicom nije dio
nekog većeg zapleta.«, rekla je i ostavila tu temu. »Vjeruješ
li svojim nadređenima u Pobunjeničkom savezu?«
Očekivala je da će Thane smjesta reći ne, on je u
životu vjerovao tek nekolicini, a talog što je vodio pobunu
zasigurno ne bi zaslužio tu čast. Ostala je šokirana kad je
rekao, »Nekima od njih. Zapravo, većini. Znaš li da čak
nisam ni trebao tražiti dopuštenje da dođem ovamo?
Vjerovali su mi da ne bih odlazio da nemam dobar razlog i
da ću se vratiti. Naravno, neki od njih sanjaju lude snove o
savršenoj galaksiji koju vjeruju da mogu izgraditi — ali
barem poštuju ljude koji se bore za njih.«
 Ciena gotovo nije vjerovala to što je čula. Thane
Kyrell je napokon pronašao osobe od autoriteta koje nije
mrzio i to su bili pobunjenici! Sigurno je tako govorio kako
bi je nagovorio da napusti Imperij, mislila je da je mogao
navesti još luđe stvari ako bi je to zadržalo uz njega. »Koliko
si dugo s njima?«
»Pristupio sam prije nekoliko mjeseci.« Palac mu je
prelazio njezinom jagodicom, milujući je sićušnim
pokretima. »Prvo sam prevozio zalihe, ali kako se rat
intenzivirao — sad sam češće u borbama.«
»Prepoznala sam te kod Hotha, znaš?«
»Bila si ondje?« lice mu je izblijedjelo gotovo do bijele
boje. »Govorio sam si — flota je tako golema — mislio sam
da su šanse da se borim protiv tebe mizerne — nisam
vjerovao da bi se to zaista moglo dogoditi.«
»Ni u jednom trenu nisam bila u opasnosti«, rekla je
uspravljajući se da sjedne i zamatajući deku oko sebe. Sad
kad je vidjela njegov strah na pomisao da bi je mogao
povrijediti — nije ga mogla podnijeti. »Bio je to onaj tvoj
potez, kad si se zavrtio kroz noge AT-AT-a. Tog sam
trenutka znala da si to mogao biti samo ti.«
»Ti si jedina osoba u čitavoj floti koja bi me
prepoznala po letu... »
»Možda Sila zaista sve ovo vodi. Spojila nas je iako
smo oboje mislili da bismo trebali biti odvojeni.«
Napravio je grimasu. Činilo se da se Thane nije
dovoljno promijenio da bi postao religiozan. »Mislim da se
sjećam kako sam koristio lažne isprave kako bih prešao
galaksiju i došao do tebe. Sila s tim nije imala puno veze.«
Digla je jednu ruku. »Dobro, dobro.«
Thane je sjeo pored nje i omotao joj ruku oko struka.
Nebo je izvan Tvrđave bilo već gotovo posve tamno.
»Slušaj«, rekao je. »Znam da nisi spremna da danas pođeš sa
mnom. A možda i ne želiš ni razmisliti o tome da se
pridružiš pobuni.«
»Nikad.«
»Ali, kad bih mislio da bi možda jednog dana, mogla
napustiti Imperij — makar samo da se vratiš ovamo ili
započneš život na nekom drugom svijetu... »
Je li joj on to obećavao da će ostaviti pobunjenike i
pridružiti joj se samo ako dezertira? Ciena nije željela znati.
»Neću otići, barem ne prije no što završi moj vojni rok. Ako
postoji ikakva šansa da dobro u Imperiju nadvlada zlo, onda
je naša dužnost da je čuvamo.«
»Imperij je iskvaren do srži. Dužnost nam je da ga
uništimo.«
Još se nisu nalazili i činilo se da će tako i ostati. Ciena
je bila svjesna toga. A ipak su se teške činjenice činile tako
dalekima kad ju je ponovo zagrlio i ona se naslonila na
njega. Ona i Thane nikad se još nisu ovoliko voljeli — a
istovremeno bili udaljeniji.
Sljedećeg je jutra započelo suđenje Cieninoj majci.
Suđenje. Riječ je zvučala suviše službeno i uvaženo za
zbrzanu prljavu proceduru što je uslijedila. Ciena je sjedila u
polukružnom auditoriju oko sudskih odaja, odjevena u
uniformu s crvenoplavim kvadratičastim oznakama što su
otkrivale njezin status starije poručnice. Pored nje, tatica je
stajao pognute glave kao da nije mogao podnijeti da gleda u
mamicu na klupi povezanih ruku.
Tužitelj — čovjek malih ruku i nauljene kose —
službeno je pročitao dokaze liniju po liniju, unoseći ih sve u
zapisnik. Nije imao niti jedan dokaz kojeg polupismeni
podatkovni inženjer nije mogao iskonstruirati, činjenica koju
bi obrana nesumnjivo istakla da je njezina majka imala pravo
na istu.
 Ali, to je bilo dopušteno samo u građanskim
slučajevima, nikad u zločinima protiv Imperija.
Ciena je u glavi čula Thaneov glas dok je pita je li
Imperij ostao vjeran njoj. Nije mu se usuđivala odgovoriti
čak ni u mislima.
Otišao je kasno večer prije kako bi uhvatio crvenooki
šatl — za kuda, nikad neče saznati. Thane se službeno
ispravno pozdravio s njezinim ocem, tatica je bio dovoljno
mudar da pusti Cienu da ga sama isprati do puzača. Ljubili
su se tako dugo i žestoko da su joj usne ostale natečene,
dobrodošla neugoda kao dokaz da je zaista bio s njom.
»Što god da s nama bude«, rekla je, »hvala ti što si
stajao pored moje obitelji. Strahovito si riskirao da bi bio
ovdje kad sam te najviše trebala. Bio je to čin... najiskrenije
odanosti i prijateljstva.«
Osmijeh mu je bio krajnje tužan. »Zapravo sam došao
misleći kako ću te napokon preboljeti. Trebao sam biti
pametniji.«
Ciena je pokušala uhvatiti majčin pogled nadajući se
da će je barem malo utješiti činjenica da je bila ovdje. Ali,
mamica je uopće nije izravno pogledala. Baš kao da se
sramila, iako je dosad već svakome na ovom smiješnom
suđenju trebalo biti jasno da su optužbe bile lažne.
A onda ju je probolo shvaćanje: njezina je majka nije
željela pogledati jer je nije htjela dovesti u veću opasnost
time što će je izazvati da pokaže sućut nekome koga je
Imperij optužio.
Imperijalna vladavina nije bila tako okrutna na svakom
svijetu kao što je bila na Jelucanu. Cienina su je putovanja
toliko naučila. Ali, to nije bilo važno, jer je okrutnost bila
ovdje i sad, uništavala joj je obitelj i dom.
»Jasno ti je da se više nikad ponovo ne možemo naći«,
rekla je Ciena dok ju je Thane držao u naručju. Već je upalio
puzača čiji se zvuk motora gubio u oštrom vjetru.
»To smo i prošli puta rekli.«
»Sad je drukčije. Nisi se smio vratiti, a ja ne znam
hoću li ikad više doći ovamo.«
»Stalno se zauvijek opraštamo«, prošaputao joj je
Thane u uho. »Kad ću napokon povjerovati u to?«
Nije mu odgovorila, jer nije mogla. Sve da se ona i
Thane više nikad ne vide, znala je da će na neki način
njihova spona preživjeti. On je bio suviše dio nje da bi ga
zaista izgubila, ne do kraja svog života.
Bila je to neka utjeha, ali ne osobita.
Sudac nije čak ni digao pogled sa svojih ekrana kad je
objavio presudu. »Proglašava se krivom za pronevjeru i
prijevaru protiv predstavnika Imperatora. Osuđena na šest
godina teškog rada u rudnicima.«
Ciena je osjetila strašnu bol do kostiju na presudu kao
da joj je netko injektirao otrov u vene. Teški rad? Jelucan je
to zabranio prije gotovo čitavog stoljeća, a čak je i tad ta
presuda bila limitirana na one optužene za nasilne zločine.
Njezina je majka bila žena srednjih godina, nikad osobito
visoka ni snažna, kako će izdržati duge dane vukući tešku
rudaču? Uz moderne rudarske droide, nije bilo nikakve
potrebe da se itko podvrgava takvom teškom radu. Presuda
je bila i primitivna kazna... i izrečena ženi za koju je sudac
morao znati da je nevina.
Verine Ree nije svog supruga i kćer niti okrznula
pogledom dok su je odvodili, Ciena je shvatila da im neće
dati priliku niti da se pozdrave.
»Ovo je nemoguće«, prošaputala je dok su svi
napuštali sudnicu, ostavljajući samo Cienu i njezinog oca iza
sebe. »Ruganje pravdi... »
»Ne govori više ništa.«
»Naravno.« Negdje u sobi vjerojatno su bili postavljeni
prisluškivači. »Ne možemo si priuštiti još problema.«
»Ne, Ciena. Ne bi smjela govoriti protiv svoje vlasti,
nikad, ni pod kojim okolnostima.«
»Tatice — kako to možeš reći na današnji dan?«
Paron Ree sklopio je ruke ozbiljno poput seoskog
starješine. »Tako što smo prisegli na odanost Imperiju onog
dana kad je Jelucan pripojen. Tako što mi ne izdajemo danu
riječ, čak ni kad nas izdaju. Inače nismo bolji od njih.« Oči
su mu bljesnule, ali glas mu je ostao tih i smiren. »Nikad
ovaj život nije bio stvoren za pravednost i poštenje. Mi
trpimo i opstajemo, ne kao gruba tvar, već u domeni duha.«
Odrasla je predano vjerujući u to, ali sad su te riječi
zvučale isprazno. Ciena se nije mogla utješiti ni ljutnjom niti
vjerom. Mogla je samo zagrliti oca i nadati se da će ga
njegova uvjerenja održati bolje no što su nju.
»Je li pravda ispunjena na Jelucanu, starija poručnice
Ree?«
»Sir. Da, sir.«
Ciena je stajala u stavu mirno u uredu ISB časnika
Ronnadama, zureći pored njega u mali krug zvjezdanog
polja što se otkrivao kroz jedan od prozora. Ruke je držala
čvrsto prekrižene iza leđa znojnih dlanova.
Činilo se da ju kapetan Ronnadam dugo vremena
proučava. Njegov se tanki brk jednom trznuo, ali nije mogla
procijeniti je li to bilo od zabave ili iritacije. »Znači da je
vaša majka kriva.«
»Predočeni su dokazi bili vrlo jasni, sir.«
»Iznenađujete me, Ree.« Iz njegovog se tona nije dalo
zaključiti je li to bilo dobro ili nije, a oči su mu se suzile.
Zamjerao joj je što je činila upravo ono na što ju je natjerao.
Je li uviđao vlastito licemjerje? Vjerojatno nije. »Dobro.
Iskoristili ste dva tjedna slobodnih dana, ali osim toga vas
dosje ostaje besprijekoran. Vjerujem da u skoroj budućnosti
možemo očekivati vaše promaknuće.«
Ronnadam je iskreno vjerovao da bi izdala vlastitu
majku zbog napredovanja. Ciena je zarila nokte u dlanove,
koristeći tu bol kako bi se umirila. »Hvala, sir.«
Izvrši dužnost. Ostani na pravcu. Puno je dobra u
mnogim ljudima koji služe Imperiju. Njima dugujem da
održim zakletvu i naučim kako mogu pomoći spasiti Imperij
od korupcije.
Bili su to plemeniti osjećaji i ona ih je iskreno mislila.
A opet je u glavi zamišljala kako ih objašnjava Thaneu i on
samo odmahuje glavom.
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

THANE JE STIGAO NA Slobodu u zadnji čas. Eskadrila

Korona već se spremala za pokret — ne u žurbi koja bi
nastala nakon neke prijetnje ili neposredan napad, ali
dovoljno brzo da bi ih bio izgubio da se vratio samo par sati
poslije.
»Gospodine Kyrell. Ljubazno od Vas da ste nam se
pridružili«, rekla je Kontesa prolazeći hangarom gdje su
piloti užurbano utovarivali astromeh droide i provjeravali
pakirane obroke. Kimnuo joj je, ali nije usporio korak sve
dok nije naletio ravno na generala Rieekana.
» Kyrell.« Rieekan je jedva malo digao pogled s
tableta. Stajao je ondje u centru svih tih aktivnosti, tuš plavo-
bijele svjetlosti prskao je od obližnjeg aparata za
zavarivanje. U zraku je mirisalo na gumu i gorivo. »Odlično.
Imaš dva sata do polijetanja.«
Thane je stajao u stavu mirno, brade lagano podignute,
kako je naučio na akademiji. Stari se trening aktivirao čim je
shvatio da je možda nešto zabrljao. »Sir. Trebam prijaviti
kuda sam se kretao u odsutnosti.«
»Ovo je dobrovoljna vojska, sjećaš se? Slobodan si
dolaziti i odlaziti kako želiš, dok se god držiš sigurnosnih
protokola.«
»Vratio sam se na svoj rodni Jelucan kako bih —
pomogao prijateljici u nevolji«, rekao je Thane. Rieekan ga
nije ni pogledao dok Thane nije dodao, »Moja je prijateljica
časnica u Imperijalnoj zvjezdanoj floti.«
To je bilo dovoljno. Rieekan se upiljio u njega i svuda
okolo buka se priprema stišavala. Thane je gotovo mogao
osjetiti oči na sebi, vrele poput reflektora.
Decibeli generala Rieekana značajno su se pojačali.
»Kontaktirao si neprijateljsku časnicu.«
»Da, sir.« Thane ništa više nije ponudio. Znao je da to
mora prijaviti, ali neka je proklet ako se bude ispričavao za
to što se vidio s Cienom.
»To je krajnje nepropisno, Kyrell«, rekao je Rieekan.
»Ali, barem si prikrio od te časnice da si povezan s
Pobunjeničkim savezom?«
»... starija poručnica Ree već je bila svjesna da sam se
pridružio pobuni. Sir.«
Žamor se digao oko njih, dosad je već privukao
publiku. Kutom očiju, Thane je mogao vidjeti šokirane
izraze na Yendorovom, Smikesovom i Kendynom licu.
Svejedno, ni u jednom se trenu nije okrenuo od Rieekana.
»Kako je to, dovraga, mogla znati?« Rieekan se
ozbiljno uznemirio. »Imamo li dvostrukog agenta koji im
nabavlja informacije?«
»Ne, sir. Nevezano za ovo. Ona — ona me
identificirala na osnovu njihove snimke borbe.« Nitko mu ne
bi vjerovao da im kaže kako ga je Ciena prepoznala samo po
načinu na koji je letio. Njih su dvoje bili jedino dvoje ljudi
koji su to mogli razumjeti. Rieekan je prihvatio to
objašnjenje, što mu je došlo kao olakšanje, ali Thane još nije
bio izvan nevolje. »Jesi li apsolutno siguran da ta časnica
nije imala nikakvu priliku da postavi uređaj za praćenje na
tvoje vozilo ili na tvoje tijelo?«
»To se nije dogodilo, sir.« Nije imao namjeru ulaziti u
mnoge stvari za koje je Ciena imala priliku učiniti njegovom
tijelu. »Garantiram za to. Ni u jednom trenutku nisam s njom
dijelio informacije o članovima pobune, bazama ili
aktivnostima. Niti je ona pitala. Ovo je bilo osobne prirode.«
»Osobne.« Rieekan je zatresao glavom. »Skenirat
ćemo i tebe i tvoj brod. Ako to bude dobro, nećemo više
govoriti o tome.«
»Hvala, sir.«
»Možemo li računati da nemaš namjere ubuduće
ostvarivati kontakt s tom imperijalnom časnicom?«
Thane se sjetio njihovih posljednjih trenutaka zajedno
ispred njezine kuće, načina na koji su joj prsti stegnuli
ovratnik njegove jakne kao da bi ga mogla ondje zadržati
samo snagom volje. »Da, sir.«
»Dobro. Ali, čisto da znaš, Kyrell? Galaksija je
prepuna žena koje se ne bore za neprijatelja.«
S tim je riječima Rieeken otišao dalje. Nekoliko je
droida zujalo oko Thaneovog X-krilca kako bi ga pretražili.
To ga je oslobodilo da se napokon suoči s ostatkom eskadrile
Korona. Ostali su se piloti već okupili oko njega. Izrazi lica
varirali su od nevjerice do ljutnje. Smikes je prvi progovorio.
»Napustio si dužnost kako bi prasnuo bivšu? Bivšu koja je
sad starija poručnica u Imperijalnoj zvjezdanoj floti?«
Thane je odbio da ga to smeta. »Upravo će je
promaknuti u zapovjednicu.«
Čuli su se uzdasi. Očigledno će postati
najnepopularniji član eskadrile Korona jedno poprilično
dugo vrijeme — netko na koga se nije moglo računati, netko
tko je poduzimao besmislene rizike. Bio je dobro s time. Dok
god nisu dovodili u pitanje njegovu predanost, Thanea nije
bilo briga što su mislili o njegovim izborima.
»Svi moramo ostaviti svoju prošlosti iza sebe. Svi mi.
To uključuje čak i ljude na našoj strani, puno manje ljude
odane Imperiju.« Kontesa nikad ranije nije iskazivala ljutnju,
ali sad je bila očita.
»To ne znači da ćemo se praviti da ljudi koje volimo
ne postoje«, odvratio je.
»Ma, super«, jauknuo je Smikes. »Sad priča o ljubavi.
Ovo neće skoro završiti.«
Yendor se, mirnije od ostalih, naslonio na nosač
najbližeg zvjezdanog lovca i rekao, »Razumiješ li da bi nas
ta tvoja imperijalna žena sve bila u stanju pobiti?«
I to je bilo to. Thane se unio Yendoru u lice. »Ne
poznaješ Cienu. Ja je poznajem. Donio sam odluku baziranu
na tome. Nitko od vas nije u opasnosti, ni na koji vas način
nije ni dotaklo i zato vas se sve to ne tiče.«
U tišini koja je uslijedila, odmakao se od Yendora čije
su se ruke podigle u gestu koju su na svakom planetu
prepoznavali kao Hej, stari, smiri se. Thane je zaključio
kako je jedina produktivna stvar koju bi sad mogao učiniti da
se javi 2-1B na skeniranje. Ali, kad se okrenuo da ode,
Kendy je progovorila gotovo ispod glasa: »Satrat ćeš samog
sebe.«
Nije bila u krivu.
Thane je samo rekao, »Ona je još Ciena«, i otišao
dalje.
Kendy će razumjeti, možda. Nitko drugi nije mogao.
Nije mu bilo važno. Nikog se nije ticalo ako je prešao pola
galaksije, slomio vlastito srce ili usmjerio svoj X-krilac
ravno u srce neke zvijezde.
Nova baza pobunjeničke flote bila je na nenaseljenom
planetu tako malenom i nevažnom da nije imao ni imena,
samo numeričku oznaku 5251977. Svijet se sporo rotirao, što
je značilo da su dani i noći trajale u ekvivalentu nekoliko
tjedana na većini drugih planeta. Zasad su se pobunjenici
skrivali u dugoj noći.
Dok se spuštao X-krilcem, Thane je prvo pomislio
kako su ovog puta sagradili puno veći hangar. Veličina
strukture podsjetila ga je više na imperijalne objekte nego na
brzinu sklepana priručna rješenja na koja se Pobunjenički
savez dosad oslanjao. No, kad je prošao kroz prolaz u
štitovima, shvatio je zašto je zgrada tako golema — morala
je biti. U prethodna se dva mjeseca pobunjenička armada
udvostručila.
»Što se dogodilo?« Thane se pitao, držeći pilotsku
kacigu pod jednom rukom dok se eskadrila Korona
prijavljivala. Pitao se je li Imperija uništila još neki svijet ili
počinila neku drugu grozotu tako užasnu da je većini
stanovnika galaksije napokon prekipjelo.
Većina ostalih ga je ignorirala, ali Yendor je
odgovorio, »Obično ne drže čitavu flotu zajedno. Uvijek bi
barem nekoliko divizija ostalo odvojeno, za svaki slučaj,
znaš? Više to ne rade. Ide glasina da se sprema nešto
veliko.«
»Dobili smo i dosta novih regruta«, rekla je Kontesa
pokazujući na nekoliko brodova koji nisu bili po regulativi. I
iako su i takvi brodovi uvijek bili dio njihove flote, sad ih je
definitivno bilo više, a oko njih su miljeli ljudi koji nisu
nosili uniforme, tek pobunjeničke oznake na brzinu
pričvršćene na kombinezone. Makar je rat postajao sve
prisutniji i ubojitiji, regruti su i dalje pristupali
pobunjenicima. Ako se ovako nastavi, mislio je Thane,
možda i imamo šanse. Vidio je nekoliko pojedinačnih
zvjezdanih lovaca, nekoliko topničkih brodova s Dorneana i
jedan teretnjak koji kao da je bio sastavljen od dijelova
barem desetak drugih brodova...
Širok mu se osmijeh raširio licem kad je povikao:
»Apokalipsa moćnog hrasta!«
Ostatak eskadrile Korona okrenuo se ka njemu s
izrazima lica koji su govorili da je ovog puta istinski izgubio
razum. Nije ga bilo briga, jer iz broda je izlazila posada i
hrlila ka njemu — Brill se osmjehivala kroz ružičasto krzno,
JJH2 kotrljao prema njemu i pištao, Methwat je nosio svoju
verziju osmijeha i, iza svih njih, urličući dobrodošlicu,
Logharra.
»Bilo je i vrijeme da se i vi pojavite!« rekao je Thane
smijući se i nestajući u zagrljaju krznenog Wookieeja.
Logharra je tugaljivo zaječala i Thane se jedva zaustavio da
ne preokrene očima. »Nisam premršav.«
»Obnovili smo čitav brod«, rekla je Brill ponosno.
»Novi štitovi, novi prigušivači. Nosimo oružje s više
teretnjaka no što možeš nabrojati na prste obje ruke. Ili
pandži. Pipaka. Što god imaš.«
»Spremni za akciju, ha?« Sad kad je imao trenutak da
razmisli o svemu, nije bilo tako nevjerojatno da su se
Logharra i Amoh napokon pridružili pobuni. Ipak, bilo je
fenomenalno što tako mnogo onih do kojih mu je bilo stalo
sad stoji uz njega. Vratio se u trenutak kad se prvi puta
pridružio pobuni i podsjetio se zašto je to učinio u trenutku
kad mu je to najviše bilo potrebno.
Na super zvjezdanom razaraču Izvršitelju, od svih se
časnika i jurišnika očekivalo da održavaju nivo borbene
sposobnosti. Ali broj potvrda koje je trebalo predočiti
opadao je s visinom čina. Sad kad je postala zapovjednica,
Ciena više nije morala barem sat vremena tjedno provoditi
na vježbi borbe prsa-o-prsa. No, to je samo značilo da je
vrijeme trošila na onih nekoliko vještina koje su se još
tražile.
»Mogla bih provesti ostatak života a da se nikad više
ne poslužim ovime«, promrmljala je Ciena noseći na ramenu
bacač plamena za treniranje. »Ako nam ikad ovo zatreba na
mostu, pretpostavljam da će već biti prekasno.«
»Ciena Ree se buni na propise?« Berisse je zatresla
glavom u nevjerici. »Hej, ako ne želiš to raditi, imaš još
dovoljno dana da ispuniš kvotu. Trebali bismo iskoristiti
priliku što smo ovdje usred ničega.« Tehnički, brod je još bio
u hipersvemiru na putu usred ničega, ali Berisse je izrekla
poantu.
Budući su ih poslali nekamo bez ikakvog cilja u
nenaseljeni sustav samo da sjede i čekaju, svi su mlađi
časnici imali više slobodnog vremena no obično. »Mogli
bismo vidjeti jesu li Nash i drugi momci slobodni, otići u
jednu od kantina, malo se opustiti... »
»Ostat ću ovdje. Ako želiš na zabavu, nitko te ne
sprječava.«
»Dobro, dobro. Već si gotovo tri tjedna u lošem
raspoloženju. Nije li već vrijeme da se trgneš?«
Berisse nije znala koji su razlozi iza Cieninog
raspoloženja i zasigurno nije mogla pogoditi da je to bila tek
obrana iza koje je Ciena skrivala jad. Nekoć je osjećala da bi
joj bilo što mogla povjeriti — i sad je žudila za njezinim
savjetom. Berisse je bila vrlo praktična, držala se činjenica,
saslušala bi čitavu priču bez treptaja i vjerojatno iznašla
savršene riječi koje bi pomogle Cieni da se nosi sa
situacijom.
Ali, u tome je i bio problem: vjerojatno.
Berisse je znala biti nestašna i nije se libila ponekad
iskrenuti pravila u svrhu praktičnosti, ali Ciena nikad nije
posumnjala u njezinu duboku odanost Imperiju. Kad bi joj
Ciena ispričala o nepravednoj presudi njezinoj majci, Berisse
bi možda suosjećala, a s druge strane, možda bi taj razgovor
prijavila Ronnadamu.
Naravno, Ciena nikome nije mogla priznati istinu o
Thaneu. Tu je bol morala sama podnositi. Ipak, bilo bi joj
lakše da je imala ikoga s kime bi to mogla podijeliti.
Umjesto toga, morala je prisiljena priznati da nema niti
jednog jedinog prijatelja na čitavom svijetu kojem potpuno
vjeruje.
 »Hajde da popalimo malo smeća, ha?« Ciena je
navukla masku plamenog jurišnika i pripremila kontrole.
Berisse je, očigledno znajući da je bolje da je ne prekida,
startala holografski dio simulatora. Napadači od sjenovitog
zelenog svjetla počeli su trčati ka njima i Ciena je povukla
okidač.
Eksplozivna je vatra suknula, paleći neprijatelja. Opet.
I opet. Nikad nije osobito uživala u direktnoj borbi — njezin
užitak i strast bilo je letenje — ali danas je u svaki napad
ulila svu zatomljenu tugu i bijes. Kad je prva simulacija
završila, odmah je signalizirala Berisse da započne s
drugom, pa onda još jednom. Bezlični su zeleni hologrami
jednostavno nestajali sprženim pogubnim pogodcima, Ciena
je poželjela da je programiranje preciznije i s boljom
grafikom. Željela je ovog puta vidjeti one koje je ubila.
»Stvarno mi je drago da više ne dijelimo sobu«,
promrmljala je Berisse kad je i posljednji holo izblijedio.
»Jer ne želim biti sljedeća osoba na koju ćeš se naljutiti.«
»Imaš pravo. Ne želiš.« Ciena je podigla masku s lica i
obrisala čelo zapešćem. Iako je čitavo vrijeme ostala u
poziciji za gađanje i bacač plamena nije bio tako
nepodnošljivo težak, iscrpljenost joj je već preuzimala tijelo.
Teško je spavala od povratka na Izvršitelja.
Unatoč umoru, možda je mogla odraditi još jednu
rundu da nije osjetila laganu promjenu u vibraciji pod
nogama. »Napustili smo hipersvemir«, rekla je Berisse.
»Nikad se neću prestati čuditi kako to možeš osjetiti.«
Uzdahnula je Berisse. »Toliko o slobodnom vremenu, ha?«
Čak je i besposleno sjedenje usred ničega —
primjerice, u sustavu Hudalla, pamtljivom samo po jednom
od najvećih prstenastih planeta — zahtijevalo da se svi vrate
na svoja mjesta. Ciena je osjetila olakšanje. Pomagala joj je
samo zaokupljenost dužnostima.
 Dok su njih dvije izlazile iz simulatora, Ciena je bacila
pogled kroz trokutaste prozore u svemir što se prostirao iza
njih. Ono što je vidjela zaustavilo ju je usred koraka.
Umjesto planeta Hudalla ili praznog prostranstva svemira,
pogled je pokazivao bezbrojne imperijalne brodove.
Zvjezdani razarači, jurišne krstarice, lagane krstarice, TIE
lovaca gotovo koliko i zvijezda...
»Što je ovo, dovraga?« pitala je Berisse. »Jesu li nas
umjesto prvotnog zadatka opozvali na Coruscant?«
Ciena je zatresla glavom. Samo su kapetani, admirali i
sam lord Vader znali planove unaprijed, pa tako nije mogla
reći zašto je odjednom sustav Hudalla postao točka
sastajanja gotovo čitave Imperijalne zvjezdane flote.
Ali, trebala je samo pogledati okupljene brodove kako
bi znala: što god se događalo bilo je važno — i utjecat će na
sve njih.
Eskadrila Korona primila je sljedeću obavještajnu
misiju tek desetak sati nakon dolaska na 5251977. Po prvi
puta naređenje nisu primili od Rieekana nego od admirala
Ackbara, od Mon Calamarija.
»Udaljeni senzori uočili su neobičnu razinu
imperijalne aktivnosti u sustavu Hudalla«, rekao je, hodajući
ispred njih. Ackbar je bio impozantan čovjek — viši od bilo
kojeg ljudskog bića i s izbuljenim, naboranim očima — pa je
tako čitava eskadrila ostala napetija i tiša no obično. »U tom
području ništa ne bi trebalo biti zanimljivo Imperiju ni bilo
kome drugome. Zašto se onda ondje okupljaju? Eskadrila
Korona, otići ćete na Hudallu. Promatrajte imperijalne
brodove i prikupite što je više moguće podataka.«
Trebali su ušetati u jedan izolirani sustav, očitati
podatke o Imperijalnoj zvjezdanoj floti i živi se izvući?
Thane nije bio siguran je li Ackbar sumanuti optimist ili
netko tko se nije libio riskirati tuđe živote za neizvjesnu
dobit.
Potom ih je Ackbar otpustio govoreći »Sila neka je s
vama.« Tako dakle. Obmanut.
Dok je Thane provjeravao senzore na ploči svog X-
krilca, bio je zahvalan za Hudalline goleme prstene. Plinoviti
se div vrtio u nijansama crvene i ljubičaste, ali najuočljiviji
aspekt ovog svijeta bili su njegovi prsteni, jedni od najvećih
u čitavoj galaksiji. Ti su se prsteni sastojali od nekoliko
milijuna dijelova raznih krhotina, od kojih je većina bila
manja od prosječnog asteroida...
... a opet dovoljno velika da se iza njih sakrije
svemirski brod.
Poput svih ostalih članova eskadrile Korona, prikačio
se za jednu od većih gromada na Hudallinom vanjskom
prstenu. Njihovi su X-krilci plutali kroz polaganu rotaciju
bezbrojnih krhotina u prstenu, dok je meka ljubičasta
svjetlost udaljene zvijezde tog sustava bacala čudne sjenke.
Polagana orbita prstena omogućila im je da se postave
dovoljno daleko kako bi izbjegli da ih uoče. Sad su bili u
dometu skenera i mogli su očitati sve podatke i snimiti
holograme svega što im je bilo potrebno, a nisu čak trebali ni
brinuti o tome da bi njih netko mogao uočiti na njihovim
skenerima. Letjelice su držali na minimumu snage i ostajali
dobro skriveni iza ostataka prstena, pa su šanse da ih se
primijeti bile gotovo neznatne.
Gotovo. Thane je mrzio tu riječ. Znao je kako su
imperijalni časnici trenirani da budu detaljni. Ipak, izgledi su
ovog puta za promjenu bili na njihovoj strani. Računao je s
time.
»Ovo je veliko zamalo kao jurišna flotila koju su
poslali na Hoth«, rekao je Yendor dok mu je glas pucketao iz
interkoma. »Misliš li da su dobili lažnu dojavu da smo
smjestili bazu na jedan od Hudallinih mjeseca?«
Thane je odgovorio: »Ako je tako, vjerojatno bi dosad
već shvatili grešku. Ali ovdje su već danima i čitavo vrijeme
stižu novi brodovi.«
Što li su namjeravali? Thane je to pokušavao
odgonetnuti i nije uspijevao. Da je nova hiperlinija otkrivena
u ovom dijelu svemira, njihovi bi je senzori također već
otkrili. Da je Imperij planirao napad, ne bi im trebalo toliko
vremena da se okupe. Nikakvi se važni podaci nisu mogli
izvlačiti s bilo kog planeta ili mjeseca ovog sustava. Tajna je
ostala nedokučiva.
Zatražio je posao praćenja pojedinih zvjezdanih lovaca
— užasno detaljan posao i gnjavež, pa mu ga je čitava
eskadrila veselo prepustila. Posao ga je suviše okupirao da bi
razmišljao o vjerojatnosti da je Ciena dio flote ove veličine
ili da pokuša razaznati koji su se pojedini zvjezdani razarači
ovdje nalazili.
Baš kao da su sve ovo brodovlje doveli kako bi se
šepurili, pomislio je Thane gorko i nastavio s izračunima,
dodajući nove pakete podataka kako su mu ih senzori
pokazivali. Zašto bi se producirali usred ničega, bez ikoga
tko bi ih mogao vidjeti? Što bi zahtijevalo ovakvo
razmetljivo izlaganje, koncentraciju imperijalne vojne moći
na mjestu na kojem im to ne bi moglo koristiti?
A onda su mu se ruke smrznule, puštajući dugim
redovima brojeva da mu pobjegnu. Thane je opsovao ispod
glasa kad je shvatio što je ovo.
Imperij je često pokazivao moć, uz određenu
teatralnost koja se Thaneu često doimala apsurdnom čak i
dok je bio njihov. Ali, nikad to nije činio bez razloga.
Najčešće je takav prikaz snage trebao zastrašiti ljude koji su
živjeli pod imperijalnom kontrolom, ali ponekad su to
časnici i brodovi činili kako bi impresionirali nadređene. Što
je veći broj ljudi i brodova bio stavljen na raspolaganje
nekom zapovjedniku, to je viši njegov rang bio.
Ova je flota sastavljena kako bi se dokazala nečija
važnost. Samo je jedna osoba u galaksiji mogla privući
toliko pažnje, vojne moći i strahopoštovanja.
Prošaputao je: »Imperator.«
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

CIENA NIJE REDOVITO LETJELA TIE lovcima ovih zadnjih

nekoliko godina, pa kad je primila poziv da se javi na glavni
dok za pristajanje, bila je i iznenađena i zadovoljna. Možda
joj je trebalo da neko vrijeme provede leteći među
zvijezdama, onda bi se ponovo mogla osjećati kao ona stara.
Kad je navukla crni oklop, Ciena je ušla u dok s
kacigom pod jednom rukom kako bi vidjela još troje pilota s
kojima je trebala letjeti — dvoje nepoznatih i Nasha
Windridera. Nasmiješio se poput dječaka kad ju je
prepoznao. »Zadovoljstvo mi je ponovo letjeti s tobom,
zapovjednice Ree. Nisam mislio da ćeš se spustiti tako da
službuješ među ovakvima kao što smo mi.«
»Budi tiho.« Dopustila si je osmijeh, Nash ju je
zadirkivao kao prijatelj, a ne kao netko tko joj je želio biti
ljubavnik. Što prije zaborave što je bilo, to bolje. »Znaš,
uvijek sam se pitala kako uopće uspijevaš upravljati TIE
lovcima. Kako uopće staneš u njih?«
»Onda trebaš znati da sam čitav jedan centimetar ispod
gornje dopuštene granice visine za TIE pilota. TIE lovci su
skučeniji od ratnih brodova, priznajem, ali što nije? Ti si, s
druge strane, puno kompaktnija i s lakoćom ćeš se posložiti
unutra.«
»Nisam baš tako niska!« Bez obzira koliko puta Ciena
protestirala oko toga, čini se da nitko nije vjerovao niti njoj,
niti očima.
Nash je otvorio usta kako bi je ponovo zadirkivao, a
onda se uspravio kad je admiral Piett pošao prema njima. Svi
su stali u stav mirno, kaciga okrenutih prema van.
 Piett se nije trudio napraviti uvod. »Skeneri su naišli na
neke čudne podatke na vanjskom rubu Hudallinih prstena,
uključivši i živa bića. Vjerojatno nije ništa do metalne rudače
i mynocka. No, ukoliko su nam se prikrali špijuni — no,
znate već što vam je činiti.«
»Da, sir«, povikali su u glas. Svi su salutirali i okrenuli
se u istom trenu, spremni da se ukrcaju u brodove. Ali, tada
je Piett rekao, »Ree, trebam Vas na trenutak.«
Okrenula se, ponovo u stavu mirno. Zašto bi Piett želio
baš s njom razgovarati? Mašta joj je prizvala slike
psiholoških ispitivanja, govorili su da ispitivači mogu osjetiti
trenutak prije no što netko postane izdajnik. Je li možda
osjetio njezinu sumnju?
Umjesto toga, Piett je rekao, »Imate dodatni zadatak na
ovom letu.«
»Da, sir?«
»U onim planetarnim prstenima nisu mynocki. Gotovo
je sigurno da su to pobunjenički špijuni.«
Ciena je kimnula, skrivajući konsternaciju. Nije imalo
smisla da s njom podijeli tu informaciju, a prikrije je od
Nasha i ostalih TIE pilota. »Pobrinut ćemo se za njih, sir.«
Piett je podigao jedan prst kao upozorenje. »Jedan
pobunjenik mora pobjeći. Pobrinut ćete se da barem jedan od
njihovih pilota uspije skočiti u hipersvemir. Osim toga,
svejedno je hoće li ostali poginuti ili preživjeti.«
Na trenutak je ostala zbunjena, ali onda je shvatila. Vrh
zapovjedništva flote želio je da Pobunjenički savez zna
koliko su velik dio imperijalne zvjezdane flote okupili.
Zašto, Ciena nije mogla pogađati u tom trenutku. Nije ni bilo
važno. Povjeren joj je težak i zahtjevan zadatak — i još k
tome tajan. To je značilo da njezini nadređeni uopće nisu
sumnjali u nju, ako išta, držali su do nje kao nikad prije.
Trebalo je samo zanijekati majčinu nevinost.
 Ciena je pokušala odgurnuti tu misao iz glave.
»Smatrajte to obavljenim, admirale Piett.«
Kimnuo je otpuštajući je i ona je pošla ka svom brodu.
Penjanje u pilotsko sjedalo došlo joj je kao olakšanje. Više
nije morala misliti o majci, neće je proganjati sve snažnije
sumnje u Imperij. Trebalo je provjeriti senzore, zatvoriti
kabinu, pripremiti oružje. Uskoro će poletjeti i zaboraviti sve
brige radeći ono u čemu je bila najbolja.
Nashov se glas začuo kroz interkom, »Spremna za
polijetanje, El-Pe-osam-osam-osam?«
Ciena je spustila crnu kacigu preko glave. Sad nije
imala lica, nije imala identiteta. Sad više ničeg od nje nije
ostalo dočim njezine dužnosti prema Imperiju. »Spremna.«
Između mnogih problema što su proizlazili iz leta uz
minimum snage bila je i činjenica da je temperatura značajno
pala — ne dovoljno da ugrozi život, ali dovoljno da bude
ekstremno neudobno. Thaneov se dah lagano pretvarao u
malene kristale na rubu prozirnog dijela njegove kacige.
Kao da mu čita misli, Smikes je rekao preko
interkoma, »Trebali smo za ovaj zadatak odjenuti zimske
uniforme.«
»Potvrđujem, Korona Tri«, odgovorio je Yendor. »Sad
bi mi dobro došla moja stara parka s Hotha.«
Kontesa je dodala, »A meni nedostaju moji krzneni
kaputi. Ali, držite se. Za sat vremena će nas orbita izbaciti
dovoljno daleko od imperijalnog konvoja da se iskrademo
odavde.«
»Držimo se, vođa Korone«, odvratio je Thane. Nije još
podijelio svoju teoriju o Imperatoru s ostatkom eskadrile
Korona, ako je bila istinita, ta je informacija bila suviše
osjetljiva za otvoreni interkom kanal. A nakon samo
nekoliko minuta razmišljanja, bio je uvjeren da ima pravo.
Ipak, znajući da su ovi brodovi dovučeni kao konvoj
Imperatoru povlačilo je i druga pitanja. Prošlo je mnogo
godina otkad je Palpatine zadnji puta viđen na Coruscantu.
Što bi ga izvuklo do mjesta gdje se sabirala sva galaktička
moć — i kamo je išao?
I ako se ovoliko puno brodova okupilo na jednom
mjestu, to je značilo da je na drugim mjestima u galaksiji
Imperijalna flota bila vrlo rijetko raspoređena. U svakom
slučaju, široko raštrkana. Thaneov je adrenalin skočio kad je
shvatio da je ova besmislena izložba moći možda negdje
drugdje stvorila slabost. Slabost koju bi Pobuna možda
mogla okrenuti u vlastitu korist...
Opsovao je kad su mu senzori počeli bljeskati. »Dolaze
nam TIE lovci. Vidim četiri komada.«
»Ima li ikakve šanse da se radi o rutinskoj kontroli?«
pitala je Kendy.
Moguće. Ali nije bilo vjerojatno. TIE lovci su se svake
sekunde sve više približavali.
Thane je rekao, »Imam loš osjećaj oko ovoga.«
»Vidiš li isto što i ja?« Nash je zvučao oduševljeno,
kao da idu na zabavu umjesto u borbu.
Ciena je zagrizla donju usnu dok je proučavala
podatke. »Vidim pet brodova, vjerojatno zvjezdani lovci.
Zasad ne mogu identificirati model broda, ali pretpostavljam
da gledamo u X-krilce ili Y-krilce.« Dok je još šačica
zvjezdanih lovaca toga tipa ostala u privatnim rukama, X-
krilce i Y-krilce uglavnom su sad koristili samo pobunjenici.
Piettove su informacije bile točne, TIE patrola će svakog
trenutka krenuti u napad.
Trebala je barem jednog preživjelog od pet brodova.
To bi najlakše bilo ostvariti tako da ostane petoro
preživjelih i uspiju u potpunosti izbjeći sukob. Nash i ostali
piloti bili su suviše inteligentni da zamijene ovo što su
gledali nečim drugim, što je značilo da ukoliko je željela
izbjeći bitku, najbolje je šanse imala natjerati pobunjenike u
bijeg dajući im priliku.
Rekla je: »Ako razbijem jedan od većih asteroida u
planetarnom prstenu, mogli bismo ih bolje očitati.«
Jedan se pilot usprotivio. »Onda će znati da smo
ovdje!«
»Deset na jedan da već znaju. Njihovi su senzori
gotovo jednako napredni kao i naši.« Ciena je stavila ruke u
crnim rukavicama na komande, osjećajući crveno dugme
okidača pod palcem.«
»Loša ideja«, rekao je Nash. »Ne trebaju nam dodatni
podaci, a s ove će daljine imati vremena skočiti u
hipersvemir prije no što ih napadnemo.«
Toliko o tome planu.
Sad će barem jedan od pobunjeničkih brodova — a
vjerojatno četiri — morati uništiti, sve samo zbog nekakve
teatralne maškarade. Mogli bi još izgubiti i pokojeg TIE
lovca u procesu.
Još besmislenih smrti. Još uzaludnosti. Još gubitaka.
TIE lovci su bez svake sumnje jurili ka njihovoj
lokaciji. Činilo se da je sukob neizbježan.
Kontesa je naredila: »Svim krilcima, odvojite se od
asteroida i vratite pod punom snagom.«
»Nemoj misliti da iz ove pozicije možemo pobjeći,
vođa Korone«, rekao je Yendor iako su senzori pokazivali da
je poslušao zapovijed.
»Ne možemo. Ulaze u sukob.« Thane je pritisnuo
kontrole koje su njegovoj letjelici vratile punu snagu, a
kokpit se obasjao crvenom i zlatnom bojom. »Oružje
spremno?«
 Yendor je prvi odgovorio. »Korona Dva spremna.«
»Korona Tri spremna.« Potvrdio je Smikes.
»Korona Četiri spremna.« Thane je držao pogled na
senzorima dok je govorio, samo za slučaj da TIE-jevi
ubrzaju u napad.
I Kendy je završila, »Korona Pet spremna.«
Thane se pripremio kad je Kontesa rekla, »Sad imamo
još samo element iznenađenja. Preuzmimo im bitku.«
Ciena je očekivala da će pobunjenički zvjezdani lovci
ostati skriveni dok god to bude moguče u nadi da ih neće
spaziti — zbog čega se iznenadila kad je X-krilac izletio iz
planetarnog prstena i krenuo ravno prema TIE lovcima.
»Manevri izbjegavanja!« povikala je okrećući svoj TIE
kako bi izbjegla njihovo glavno oružje. Pobunjenika je bilo
više — bez svake sumnje je to bila Piettova zamisao. Ta
neravnoteža bi dala jednom ili dva pobunjenička broda dobru
šansu za bijegom. Nije mogla podnijeti nepravdu situacije u
kojoj traži od TIE pilota da riskiraju živote u namjeri da
ubiju ljude koje Imperij zapravo želi ostaviti na životu.
Kako je uopće mogla odgoditi krvavu bitku koja se
svaki trenutak trebala dogoditi?
Ciena je prilagodila interkom sve dok nije pogodila
široku transmisiju — multifrekventni signal koji će istisnuti
sve druge u blizini, šaljući njezin glas u svaki brod dovoljno
blizu da čuje, uključivši i one X-krilce. »Neidentificirani
brodovi«, rekla je. »Nemate ovlaštenje letjeti u ovom
sektoru. Molim, prijavite identifikacijske oznake vaših
brodova i sustav pod kojim ste licencirani ili ćemo vas
zarobiti. Morat ćemo vas uništiti ako ćete se oglušite.«
Zamišljala je Nashovu konsternaciju, ali nije prekršila
protokol. Umjesto toga, pratila je proceduru za
neidentificirane letjelice, obično sitne krijumčare ili zabave s
lascivnim temama što su skrenuli s kursa. Ako su
pobunjenici bili dovoljno pametni da lažu, bitka bi se mogla
odgoditi na minutu ili dvije, dovoljno dugo da pobjegnu.
Osim što je Nash već postavljao svoj TIE presretač
gore i okolo kako bi im odsjekao najvjerojatniju rutu bijega i
uništio joj plan.
Dovraga, pomislila je Ciena — prije no što se još
jedan glas javio i pretvorio joj bijes u užas.
Thane je rekao, »Ova galaksija nije dovoljno velika.«
Možda je Ciena imala pravo. Možda je to bila Sila što
ih je stalno spajala.
Ako je tako, odlučio je Thane, Sila je imala bolestan
smisao za humor.
Nije imao ideju što će Ciena odgovoriti — bi li se
držala službene procedure ili bi razgovarala s njim kao
ljudsko biće, kao što je on s njom. Kad je interkom zakrčao,
postao je napet, ali poznati glas što ga je čuo nije bio Cienin.
»Thane Kyrell?« nevjerica Nasha Windridera čula se
glasno i jasno. »Živ si?«
»Pozdrav, stari prijatelju.« Thane nije dopustio da ga
emocije svladaju. Ciena je bila ovdje — u jednom od TIE
lovaca što su jurili ka njemu — i Nash je bio ovdje, također,
i ovo je bila zadnja bitka u kojoj je želio sudjelovati. Kendy
je bila negdje izvan sebe, ali za razliku od njih ostalih, imala
je dovoljno pameti da drži usta zatvorenima.
Ali, Ciena je sigurno isto osjećala. I Nash, također.
Možda bi ova zbrka mogla eskadrili Korona osigurati
potrebno vrijeme da pobjegnu.
Thaneov se prikaz zamaglio od pokreta i oči su mu se
raširile kad je shvatio da je netko upravo ubrzao TIE lovcem
do pune brzine.
»Mislio sam da si mrtav«, rekao je Nash, svaka mu je
riječ bila dublja i punija bijesa. »To bi sad svakako bilo bolje
za tebe.«
Toliko o tome da su se ponovo pronašli.
Jedan pobunjenik mora preživjeti.
Ciena se držala te činjenice kao slamke spasa koja će
je odvesti u sigurnost. Spašavanje Thaneovog života ne bi
povrijedilo njezinu dužnost, to je bila njezina dužnost. Jedan
od pobunjenika je trebao pobjeći i ona je namjeravala
iskoristiti sve što je imala kako bi on bio taj preživjeli.
Ali, to je značilo da je morala zaustaviti Nasha, a da on
to ne shvati.
Nash je povrijedio protokol započevši bitku bez
naredbe, ali nitko ga ne bi ni opomenuo što je naciljao
pobunjenički brod. Druga su dva TIE lovca već ubrzala za
njim. Ciena je bacila vlastiti TIE u najvišu brzinu i odredila
putanju.
Ako dođem odozgor, izgledat će kao da trianguliram
naše oružje. Ako odaberem pravi ugao, mogla bih zasmetati
Nashu i zaustaviti njegovu paljbu.
Nije joj palo na pamet da brine da će netko raznijeti
Thanea prije no što joj se pruži prilika da intervenira. U
direktnoj borbi, dulje si živio što su bolje bile tvoje pilotske
vještine — a od Thanea nitko nije bio bolji. Nitko osim nje...
Zvuk huka motora ispunio je kokpit, prodirući čak i
kroz njezinu debelu crnu kacigu. Ciena je jurnula dovoljno
visoko da joj je ekran prikazao X-krilce i ostatke planetarnog
prstena kao hrpu svjetlećih konfeta na ekranu — ali dok je
ponirala prema njima, obrisi su ponovo dobivali oblik. Svi su
X-krilci sad bili u punom manevru izbjegavanja, ali jedan je
od njih djelovao okretnije, izvodeći savršeni okret i prošao
kroz vanjski rub prstena. Duboko je udahnula da se umiri.
Bilo joj je jasno što treba učiniti sad kad je znala u kojoj je
letjelici Thane.
Ali i Nash je trebao saznati.
Thane je istkao svoj put kroz planetarni prsten, jureći
kroz asteroide kako bi ga zaštitili od pucnjave. »Ulazim iz
vektora osam-jedan-dva-osam...« Smikes je zvučao
beznadno. »Teška vatra!«
Zeleni je udar blastera raznio stijenu tako blizu
Thaneovom X-krilcu da je dio ostataka udario u kokpit, u
jednom ga je trenutku zamislio kako se razbija i izlaže ga
fatalnom vakuumu svemira. Izdržao je.
»Svi pođite po unaprijed utvrđenim hiperpogon
koordinatama!« naredila je Kontesa.
Thane je dodao, »Zaboravite formaciju, dođite onamo
kako god znate!« Letenje u formaciji ponekad je pružalo
neku zaštitu — ali u ovakvim situacijama, više su šanse
imali ako se rasprše i tako barem nekoliko njih dospije do
sigurnosti.
Okružila ga je vatra zelenih blastera i osjetio je trzaj
koji je značio da je pogođen. Thane je na trenutak zadržao
dah koliko je trebalo da vidi da se kontrolna ploča dobro
držala — šteta nije bila kritična. Sljedeći put vjerojatno neće
imati toliko sreće.
»Pobunjeničko smeće«, zarežao je Nash. »Ne mogu
vjerovati da si pao tako nisko.«
»Ja ne mogu vjerovati da si ti još s Imperijem«, vratio
mu je Thane. »Uništili su ti planet, Nash! Pobili čitavu
obitelj! Kako možeš... »
»Ne spominji mi Alderaan!« Nashu je do sad bijes već
potpuno iskrivio glas do vriska. »Nikad!«
Thane je na ekranu vidio ostale članove eskadrile
Korona u borbi s dva TIE lovca — ali imali su ih pod
kontrolom, jer ih je bilo više budući su druga dva TIE lovca
krenula za Thaneom. Mora da su ga pogrešno identificirali
kao vođu.
Koja je od ovih zelenih točkica na ekranu bila Ciena?
Hoće li je ubiti ili vidjeti kako to čini netko drugi pred
njegovim očima? Ili je možda ovo bio dan u kojem će ona
napokon odabrati Imperij a ne njega i oduzeti mu život.
U tom se trenutku TIE lovac stuštio odozgo tako blizu
da ga je Thane mogao vidjeti kroz kokpit jasno kao kroz
spravu za nišanjenje — i uletio između njega i Nasha.
Ono što je shvatio udarilo ga je tako jako da ga je
zaboljelo u prsima: Ciena ga je pokušavala spasiti.
»Miči mi se s puta!« Nash je povikao Cieni.
»Ne primam naređenja od tebe, poručniče.« Zapucala
je prema Thaneu, ali je ciljala da promaši.
Na svom je ekranu vidjela kako je jedan od TIE lovaca
nestao — još jedan pali pilot bez pravog razloga — a onda
brza mrlja koja je indicirala da su se barem dva pobunjenička
broda prebacila u hipersvemir. Onda je nestao i jedan od X-
krilaca, Imperij je dobio svoju prvu žrtvu u toj bitci.
Thane će krenuti ravno ka koordinatama gdje je prvi
X-krilac skočio u hipersvemir. Ciena je brzo ponovo
primijenila putanju u ugao koji je mogao izgledati kao da se
sprema na napad, ali ponovo će zasmetati Nashevom
ciljanju. Ponovo je bila između njih, štiteći Thanea vlastitim
brodom.
Nash je svejedno zapucao.
Nije je pogodio — ali udari su prošli dovoljno blizu da
pokrenu sve moguće signale za upozorenje. Svjetla su u
njezinom kokpitu zasvijetlila crveno. Ciena je opsovala.
Je li Nash bio dovoljno ljut na Thanea da ga ubije
makar pri tom morao počistiti i Cienu?
***
Thane je uvidio priliku koju mu je Ciena otvorila i
iskoristio je. Pri punoj je brzini kliznuo ka koordinatama —
vidio je kad se X-krilac ispred njega zamaglio u hipersvemir
točno ispred njega — i pripremio se za skok u brzinu
svjetlosti.
Žudio je za tim da Cieni nešto kaže prije no što ode.
Bilo što. Trebala je znati da je shvatio što je učinila za njega
i što mu je to značilo.
Ali, kad bi bilo što rekao, to bi je otkrilo pred Nashom
i drugim TIE pilotom. Ciena ga je zaštitila, sad je bio njegov
red da zaštiti nju time što ništa neče reči.
Udari blastera zatresli su njegov X-krilac i ovog je puta
bio znatnije oštećen — ali sustavi za održavanje života i
hiperpogon bili su dobro, pa onda do đavola i s time. Thane
je unio koordinate, stavio ruku na kontrole i pošao.
Zvijezde su se produljile u beskrajan tunel dok je
ubrzavao, ostavljajući Cienu iza sebe.
Thane si je dopustio nekoliko trenutaka tišine nakon
skoka prije no što će se javiti ostatku eskadrile Korona.
»Korona Četiri ovdje. Kako smo?«
»Prijem, Korona Četiri«, odgovorila mu je Kontesa,
teškog glasa. »Izgubili smo Smikesa.«
Smikes — oprezan, pesimističan, a opet tako hrabar.
Thane je shvatio da nikad nije otvoreno pokazao kako ga je
poštovao unatoč njegovom čangrizavom stavu; sad više
nikad neće imati priliku.
»Hej «, rekao je Yendor tiho. »To je bila tvoja Ciena
tamo, točno?«
»Da.«
»Vidio sam što je učinila za tebe. I tako — sad
razumijem zašto si išao na Jelucan.«
Kendy je dodala, »Imao si pravo, Thane. Još je ona
stara Ciena.«
Bilo je to najbliže isprici što će Thane dobiti za hladan
način kojim su se ophodili prema njemu nakon povratka s
Jelucana i ujedno više no što je zasluživao.
Je li Ciena sad bila u nevolji? Hoće li je ispitivati?
Thane se pitao hoće li se morati suočiti s imperijalnim
istražiteljima. Ta ga je pomisao užasnula.
Ali, ako je itko bio dovoljno pametan da iznađe
objašnjenje i spasi se, to je bila Ciena. Morao joj je vjerovati.
Ciena se vratila svojim TIE lovcem a da nije izmijenila
ni jedne riječi s Nashom Windriderom. Bez sumnje će biti
bijesan, odmah će je prijaviti Piettu.
Srećom, mogla je reći da je postupila po naređenju i
Piett nikad neće pohvatati konce. No, palo joj je na pamet da
Piett možda nikad neće priznati naređenje koje joj je izdao.
Ako je cilj misije trebao ostati potpunom tajnom, hoće li i
nju žrtvovati? Bi li Imperija smaknula odanu časnicu ako bi
njezina odanost poslužila svrsi?
Nekoć je Ciena vjerovala da to nije moguće. Više nije.
Skinula je kacigu, duboko udahnula i otvorila kokpit.
Što god da je sad snađe, nije imala izbora no suočiti se s
time.
Dok je skakala s TIE lovca, vidjela je Nasha kako joj
se približava, očiju ispunjenih gnjevom. Ciena je poželjela
da u blizini ima blaster. Umjesto toga, stala je na mjestu dok
joj je on prišao, pogledao je u lice i sklopio ruke oko nje.
»Ne mogu vjerovati da ti je to učinio«, rekao je Nash.
»Znajući da si ga voljela, da te tako ostavi — da si lažira
smrt i priušti ti godine agonije — to je čak ispod prijezira.«
Ciena mu je jednostavno uzvratila zagrljaj najbolje što
je mogla budući su oboje još nosili oklope. Bila je zahvalna
za priliku da skrije lice u njegova prsa.
»Oprosti što sam vikao na tebe. Sad shvaćam kako si
bila potresena, kako pogođena — no, to bi utjecalo na
svačiju vještinu letenja, čak i tvoju. Bila si ga čak i spremnija
ubiti od mene.« Nash je uzdahnuo dok se povukao dovoljno
da je pogleda u lice. Ljutnja koju je ranije vidjela prešla je u
sažaljenje. »Trebao sam ti prepustiti tu čast. Da sam stigao
razmisliti, to bih i učinio.«
»Ja samo ne mogu vjerovati«, rekla je Ciena, što je
bilo i istina i sigurno za reći.
»Koji gad. Čini se da ga nikad zaista nismo
poznavali.« Nash se uspravio. »Dobro, onda. Moramo to
prijaviti. Ovo neće dobro proći.«
I nije. Neko su vrijeme vikali na njih zbog neuspjeha
da unište sve pobunjeničke brodove, Piett je samo kratko
kimnuo na Cienin tajni uspjeh pri kraju, kad nitko nije
gledao. Nakon svega, Ciena je skinula oklop, na brzinu se
otuširala i pokušala umiriti misli.
Thane je danas mogao poginuti. Nash bi ga ubio.
Potresena koliko je bila što se susrela s Thaneom u
borbi, tješila ju je misao da je uspio pobjeći. Ako se nikad
više ne sretnu, njegovo će posljednje sjećanje na nju biti
trenutak kad mu je spasila život. Dok je stajala ispod toplog
tuša, ruku oslonjenih na metalom popločene zidove, odlučila
je da može to podnijeti.
Ali, Nash? Kako je mogao biti tako ubilački bijesan na
Thanea? Razumjela je osjećaj izdaje — i ona ga je osjetila
onog dana kad je shvatila da se Thane pridružio
Pobunjeničkom savezu. Čak i kad ga je gotovo mrzila, još ga
je i voljela. No, Nash je godinama tugovao za svojim
prijateljem, otkrio da je živ i trenutno ga bio u stanju ubiti.
To nije bila odanost Imperiju. To je bio... fanatizam.
Motori su ponovo lagano promijenili vibraciju pod
njezinim nogama. Upravo su izašli iz hipersemira. Cienu je
ozlojedilo kad je shvatila da se tako izgubila u mislima da
nije ni primijetila kad su uopće i ušli u hipersvemir.
 Obrisala se i navukla kombinezon za slobodno vrijeme
kako bi mogla pogledati što se događa. Red trokutastih
prozora krasio je najbliži zid, pa je Ciena mogla i sama
pogledati. Činilo se da ih ni jedan drugi brod nije pratio.
Zašto bi uopće napuštali imperijalni konvoj?
Kako bi nešto pripremili za Imperatorov dolazak bio je
očigledan odgovor. Ali, što? Ciena je okrenula glavu,
proučavajući čitavo zvjezdano polje u vidokrugu i vidjela
kako se približavaju nekoj planeti, jednoj u čijoj je orbiti
stajao divovski mjesec, tako zelen i oblačan da je
pretpostavila kako je bogat šumskim pokrovom. A opet,
činilo se kao da je nešto i u orbiti tog mjeseca, nešto golemo
i tamno...
Onda je shvatila u što gleda i naglo udahnula.
Nije moguće. Ne bi to ponovili.
Ali, jesu. Ciena nije mogla zanijekati ono što je vidjela
— drugu Zvijezdu smrti.
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

CIENINE SU RUKE UTRNULE, ali još je stajala ondje,

dlanova pritisnutih uz prozor, zureći u Zvijezdu smrti.
Zašto bi uopće gradili sljedeću? Svrha je bila da se
zaustavi rat prije no što je započeo — što je propalo —
onda, zašto ponovo?
Znala je odgovor, ali nije ga još bila spremna
prihvatiti. Umjesto toga, zurila je u golemu gromadu
svemirske stanice koja joj se doimala sve većom i većom
kako joj se Izvršitelj približavao. Ciena se često pitala kako
se jedna ovakva gargantuovska struktura uopće mogla
izgraditi, čak i uz goleme resurse koje je Imperij imao na
raspolaganju, bilo je nevjerojatno da se konstruiralo nešto
veličine povećeg mjeseca. Sad je i sama mogla posvjedočiti
procesu, jer Zvijezda smrti nije još bila završena. Veliki su
dijelovi ostali nedovršeni i zurila je u unutrašnjost zvijeri, u
ružnu rupetinu premreženu gredama i potpornjima što su
okruživale duboku, praznu tminu.
Vlastite su je riječi iz kantine u Valentiji odjekivale
umom, rugajući joj se: Imperator i ostali ljudi poput mojffa
moraju sad uvidjeti da uništenje Alderaana nije učinilo ništa
dobroga. Pobunjenički pokret nije zaustavljen... Jedini
razlog za napad na Aldeeraan bio je sprečavanje još
krvavijeg rata. Rat je ionako počeo. Prekasno je spašavati
galaksiju od toga.
Niti jedan drugi razlog nije mogao opravdati uništenje
čitave jedne planete, smrt milijarde ljudi. Samo bi ponovno
uvođenje mira u galaksiju iskupilo Imperij od tih smrti.
Ali, sad će uništiti još svjetova bez ikakva razloga —
osim da se nanese bol i strah.
Možda to čine kako bi napokon okončali rat, pomislila
je Ciena. Ali, taj je izgovor bio suviše blijed da bi i na
trenutak povjerovala u njega. Ako se u Pobunjeničkom
savezu nisu zastrašili uništenjem Alderaana, onda ih ni smrti
drugih planeta neće zaustaviti. Umjesto toga, to bi još više
potaklo ljude da prihvate pobunjeničku ideologiju. Ne bi
došlo do završetka rata, nego bi pojačalo sukobe više nego
što su mogli zamisliti.
Svaki puta kad bi Cienu mučile noćne more o
Alderaanu, isprala bi sumnje prisjećajući se Jude. Gubitak
prijateljice uvijek joj je pomagao da u glavi izbalansira vagu
— da se prisjeti golemog broja poginulih i uništenja koje su
obje strane izazvale u sukobu. Međutim, danas je u umu
vidjela samo kako bi Jude ustuknula vidjevši drugu Zvijezdu
smrti.
Ne bi željela da se ovo događa u njezino ime. Nikad.
Hladnoća je prodrla do Cieninih kostiju. Napokon je
povukla bolne ruke s prozora, trljajući ih u nadi da će brže
uspostaviti krvotok. Ali, bez obzira kako se trudila, nije se
više mogla ugrijati.
Jednom kad je njezin šatl s Izvršitelja pristao na
Zvijezdu smrti, Ciena je i sama vidjela koliko je ustvari
posla bilo obavljeno. Izvana je golema nedovršena hemisfera
dominirala pogledom. Unutra, s druge strane, pristali su uz
pomoć potpuno funkcionalne vučne trake, iskrcali se na
palubu koja ne samo da je bila dovršena, već i ispolirana, i
ušli u svemirsku stanicu naprednu poput bilo koje druge u
Imperijalnoj zvjezdanoj floti. Dobro su se pripremili za
dolazak Imperatora.
»Znači, napokon smo dovoljno napredovali da
možemo vidjeti Imperatora osobno.« Berisse je prstima
prekrila usta pokušavajući bezuspješno prikriti osmijeh. »Ne
znam zašto sam tako uzbuđena. Ugurat će nas zajedno s
ostalih nekoliko tisuća časnika. Vjerojatno ćemo imati
pogled gori od zadnjeg reda u areni za utrke kapsulama.«
Nash ih je, kao i obično, pratio u stopu. Sve od onog
sukoba u sustavu Hudalla, bio je pažljiviji prema Cieni nego
ikad ranije. »Ipak, moći ćemo pričati unucima o danu kad
smo na svoje oči vidjeli Palpatinea. A velika ceremonija —
pa, dođe nam kao dobrodošla promjena, točno? Točno ono
što ti je trebalo, Ciena. Nešto da te oraspoloži.«
Naslušala se varijacija istog od kad su napustili
Hudallu. Ironija je bila u tome da joj je srce zaista bilo
slomljeno — samo ne iz razloga u koje je on vjerovao.
No, ta je blaga iritacija jedva bila bitna u usporedbi s
Cieninom konsternacijom. Kako mogu razgovarati o
ceremoniji za Imperatora? Kako je išta od toga bitno u
uspoređenju s činjenicom da stojimo unutar još jedne
Zvijezde smrti?
Onda se pribrala. Da, stajali su u još jednoj Zvijezdi
smrti, okruženi stotinama drugih časnika — neki su ovdje
služili, drugi su došli s naprednih brodova poslanih da
pripreme odgovarajući doček za Imperatorov dolazak.
Zasigurno su neki od njih dijelili njezine sumnje, ali ne i svi.
Kad bi otvoreno iskazala protivljenje, završila bi ravno u
zatvoru. Imala je što naučiti iz načina kako su se njezini
prijatelji kontrolirali.
Zato je Ciena ostala tiha sve dok njih troje nije nekim
čudom završilo samo u dizalu. Na Zapovjednom smjeru na
akademiji naučila je kako su prislušni uređaji rijetko
postavljani u vojna dizala zbog promjena frekvencija, pa je
ovdje vjerojatno bilo sigurno razgovarati. Čim su se vrata
zatvorila, rekla je, »Ne mogu vjerovati da su sagradili još
jednu Zvijezdu smrti.«
 Berisse je slegla ramenima, krajnje se nevojnički
naslonivši na zid. »Ja ne vjerujem da im je trebalo tako malo
vremena. Koliko je uopće vremena potrebno za konstrukciju
ovako nečeg? Mora da su počeli odmah nakon bitke kod
Yavina. Bravo.«
Ciena je odbila vjerovati da ju je dobro čula. »...
bravo?«
»Pa, morali smo ponovo izraditi Zvijezdu smrti.
Mislim, daj, molim te!« Berissino je namršteno lice otkrilo
koliko je zbunjena Cieninom reakcijom. »Najveća i
najmoćnija stanica ikad izgrađena u galaktičkoj povijesti i
onda je raznese ono pobunjeničko smeće? Ponovna izgradnja
Zvijezde smrti jedini je način da ispoštujemo naše poginule s
Yavina. Da to nismo učinili, bilo bi kao da su teroristi
pobijedili.«
»Čini se da se ne slažeš s time, Ciena.« Nashov je ton
bio lagan, ali mogla je vidjeti kako ju je intenzivno
promatrao. »Što ti misliš?«
Shvatila je da se počela znojiti. »Ja mislim — ja
mislim da ako smo sagradili Zvijezdu smrti, onda je
planiramo i koristiti. Onda će još jedan svijet nestati, baš
poput Alderaana.«
Berisse se prezrivo nasmijala. »Nema šanse. Jednom
kad dovršimo stanicu i to se pročuje? Nitko se više nikad
neće onako usprotiviti Imperatoru. Pobuna će se samo
istopiti. Samo čekaj i vidjet ćeš.«
Čak i u Cieninim najbolnijim sumnjama u imperijalnu
taktiku, vjerovala je da je vladavina zakona uvijek bolja od
kaosa — čak i kad je taj zakon bio strog. Ali budućnost koju
je Berisse opisivala nije bila vladavina zakona. Bila je to
vladavina straha, i stoga, tiranija. Čak ni najmračnije strahote
Ratova klonova nisu se mogle usporediti s uništenjem
naseljenog svijeta.
 I što je značilo da se Ciena bojala izreći to na glas, čak
i pred najbližim prijateljima?
Pokušala je pronaći prave riječi kako bi je razumjeli.
»Kad je Alderaan uništen, mislili smo da će to natjerati
Pobunu da se preda. Da ćemo zaustaviti rat. Ali već smo tri
godine u ratu.« I ako netko ciničan poput Thanea može
prihvatiti vodstvo pobunjeničkih vođa i još ih poštovati,
Pobunjenički savez neće samo tako nestati kako ti očekuješ.
»Kako ne vidiš? Ta taktika nije uspjela. Ako ova postaja ne
bude korištena kako bi štitila građane Imperije od rata, kako
onda možemo opravdati njezino postojanje?«
Nash se još više uspravio, stišćući oči. Kad joj je
odgovorio, naježila se od njegovog glasa. »Hoćeš reći kako
je Alderaan uništen bez razloga? Uzalud?«
Ciena je podigla ruke. »Nash, molim te, ne bih
htjela...«
»Slušaj me«, rekao je. »Alderaan je morao umrijeti
kako bi svi priznali pravu moć Imperija. Kraj mog rodnog
svijeta bio je također i kraj Imperijalnog senata, kraj
beskrajnih sitničavih borbi za vlast koje su ometale
Palpatineovu ranu vladavinu. Tek je tad otkrivena prava
snaga Imperija.«
Pogled mu je postao zamućen, neusredotočen poput
bolesnika u groznici. Sigurno je ovako izgledao tijekom
sukoba na Hudalli.
Nash je nastavio. »Ovaj rat je samo nastavak sukoba
koji su razorili galaksiju prošlog stoljeća, konačni beskorisni
uzdah onih koji nam se usuđuju suprotstaviti. Samo su
čistom glupom srećom pobunjenici uspjeli uništiti prvu
Zvijezdu smrti. Ponovna izgradnja nove Zvijezde smrti i
korištenje iste koliko god puta bude potrebno kako bi se
povratio red, dokazat će da ih sreća neće daleko odvesti.
Dokazat ćemo da smo mi jedini galaktički autoritet i
zauvijek ćemo to i ostati.«
Vrata dizala su se otvorila prema palubi manjeg doka
za ukrcavanje u kojeg će uskoro dočekati Imperatora.
Bezbrojni su časnici ispunjavali hodnike, gužva koja je
odnijela svaku nadu da bi mogli slobodno razgovarati. Ciena
se osjetila ranjivom. Bilo koji od ovih ljudi prokazao bi je
kao izdajicu — uključivši i dvoje najboljih prijatelja.
Onda su se Nashove ruke nježno sklopile oko njezinih
ramena. »Još nisi ona stara«, rekao je. »Nakon što si saznala
da ti je Thane lagao, naravno da ćeš propitivati kome možeš
vjerovati, možda čak i što je stvarno.«
»Ona je bitka bila jedan od najgorih trenutaka u mom
životu«, rekla je. Barem je toliko mogla reći, a da bude
potpuna istina.
»Vjeruj u svoju službu. Vjeruj u nas. Najviše od svega,
vjeruj u zakletvu koju si položila onog dana kad smo
diplomirali na akademiji. Tvoj te integritet definira, Ciena.
Nećeš pogriješiti ako ostaneš iskrena.« Nash joj se nasmijao
na način koji bi ju inače tjerao da smišlja izgovore kako da
napusti prostoriju. Ista ona njegova zaljubljenost koju se tako
trudila obeshrabriti postala je sad njezin najbolji štit protiv
optužbe za izdaju.
Berisse je u međuvremenu, već bila na drugoj temi.
»Što čekamo? Imperatorov će šatl uskoro stići. Hajde,
idemo!«
Tijekom sljedećih nekoliko sati informacija i uputa,
Ciena je stajala odvojena od prijatelja, zapovjednici su imali
malo bolja mjesta, iako su još stotine kapetana, admirala i
glavešina stajali ispred nje. Tupo je ispunjavala sve što se od
nje tražilo, mijenjajući pozicije kako su ih organizatori
premještali. Barem je imala što raditi. Pokušala je zaokupiti
misli promatranjem igara moći između različitih članova
vrhuške, ali čak ni to nije pomagalo. Gledajući kako su
sitničave bile njihove brige i kako su često pokazivali strah
od gnjeva lorda Vadera, samo je podsjećalo Cienu da
Imperijalna zvjezdana flota kojoj je služila nije ona ista u
koju je čitavo ovo vrijeme vjerovala.
Napokon je stigao taj čas. Lord Vader je izašao među
njih, dugi mu je plašt vijorio za njim, iz daljine, bijeli je šatl
izgledao poput zvijezde. Kako se približavao, Ciena je
vidjela prepoznatljivu sivu liniju na nosu šatla, oznaku koja
je sve obavještavala da Imperator uistinu stiže.
Na Cienino iznenađenje, lord Vader se poklonio dok su
se likovi počeli spuštati iz šatla. Od ostalih se časnika nije
očekivalo da se klanjaju. Što li je to značilo? Ali pitanje joj
je prhnulo iz misli kad se pojavio Imperator Palpatine.
Palpatineovo se lice pojavljivalo na bezbrojnim
holovidovima svakog božjeg dana. Baš poput svih ostalih u
Imperiju, znala bi ga opisati kao što bi opisala članove svoje
obitelji. Kose gotovo potpuno sijede, ali još guste, lica na
kojem su se vidjele tek neznatne linije vremena i briga,
ravnog držanja, oštra pogleda. Drugim riječima, lice koje se
svijetu prikazivalo nije imalo nikakve veze sa stvarnošću.
Cienine su se oči raširile dok je gledala u lice koje ni njegova
teška kapuljača nije potpuno mogla sakriti — neprirodno
bljedilo njegove kože, neljudske pregibe i nabore.
Hodao je po pristaništu pognutih leđa, bez ijedne riječi
i pogleda prema stotinama vjernih časnika okupljenih da ga
dočekaju.
Ne budi sitničava. Malo je ostario. To je prirodno! I
naravno da Imperator ima na umu druge stvari od tu neke
blesave ceremonije...
Racionalizacije nisu funkcionirale. Cienu nije potresao
samo Imperatorov izgled, bio je to neki osjećaj beskrajnog
zla što je isijavalo iz njega, tako jako da je gotovo zateturala.
Čak je i s ove udaljenosti Palpatine u njoj pobuđivao fizički
užas — neki joj je primitivni instinkt govorio da bježi ili se
bori.
Samo je još jedna osoba kod Ciene izazivala takve
senzacije: Darth Vader. Ciena si je uvijek govorila da je
Vader iznimka od pravila, jedinstven u čitavoj Imperiji.
Zasad je to bila istina. Ali, najstrašnije u vezi njega, taj
konstantan osjećaj zla i opasnosti kojeg je izazivao —
upravo to je dijelio s najmoćnijom osobom galaksije.
Jesam li ja čitavo vrijeme ovome služila?
Ovo je loš san.
Nije upalilo. Thane je osjećao željeznu klupu pod
sobom, mirisao mješavinu ulja i ozona hangara za popravke.
Svaki mu je svakodnevni detalj govorio da je potpuno budan.
Ovo je test. Vježba. Vođe Saveza žele vidjeti što ćemo
učiniti kad nas se suoči s najgorim mogućim scenarijem.
Nema šanse. Ne bi riskirali povući čitavu
pobunjeničku armadu samo radi vježbe.
Ali, nije bila noćna mora i nije bila vježba, u pitanju je
bila neoboriva, užasna istina: Imperij je sagradio drugu
Zvijezdu smrti.
Thane se mogao dosjetiti riječi s barem tridestak
svjetova koje bi opisale kako se osjećao, i svaki bi epitet bio
bestidniji od prethodnog. Samo mu je nedostajalo daha da ih
sve izgovori. Mogao je samo zuriti u holo što se rotirao
ispred eskadrile X-krilaca dok su primali upute od generala
Madinea.
»Kako su se točno mislili pobrinuti za generator
štitova?« pitala je Kendy. »Imat će desetke, ako ne i stotine
jurišnika dolje na šumovitom Endoru... »
»General Solo preuzet će mjesto majora Lockmarcha
koji je poginuo u akciji. Solova ekipa na Endoru pobrinut će
se za generator štita. Svaka osoba uključena u ovaj napad
ima dovoljno posla da nikome nije potrebno brinuti o
ostalima, Korona pet«, rekao je Madine strogo.
Thane je prošaputao Yendoru, »Tko je, dovraga,
general Solo?«
»Znaš. Han Solo! Kapetan Milenijskog sokola?«
Ime broda zvučalo mu je nekako poznato, ali Thane ga
nije mogao prizvati u točno sjećanje.
Yendorove su se oči raširile u nevjerici. »Ma, daj! On
je jedan od tipova što su spasili princezu Leiu s prve
Zvijezde smrti. Toga se valjda sjećaš?«
»Nisam tad bio s pobunom. Pridružio sam se tek nešto
prije Hotha.«
»Ah. Pretpostavljam da su lovci na glave uhvatili
kapetana Sola odmah nakon Hotha.« Yendorov lekku se
opustio. »Onda ga ne bi znao — ali, hej, on je jedan od
najboljih.«
»I uistinu jest«, prekinuo ih je general Madine, koji je,
čini se, čuo čitav njihov razgovor. I Thane i Yendor okrenuli
su se naprijed i uspravili u stolcima. »Generalu Solu i
šumskom udarnom timu pridružit će se princeza Leia Organa
i Luke Skywalker. Oni će se pobrinuti za štit.«
Ponovo Luke Skywalker. Thane se suzdržao da ne
okrene očima. Ali, princezu Leiu je cijenio. Ako je ikome
mogao vjerovati, to je bila ona.
General Madine je nastavio, »U međuvremenu, general
Calrissian će povesti zvjezdane lovce u poniranje do središta
Zvijezde smrti. Razmještaj Imperijalne flote daje nam priliku
za napad bez presedana. Zbog nedovršene konstrukcije,
stanični glavni reaktor ostao je otvoren i ranjiv. Udarni bi
tim trebao prodrijeti u Zvijezdu smrti i pucati u reaktor,
pokrećući lančanu reakciju koja će uništiti stanicu i prije no
što postane u potpunosti funkcionalna.«
I tko je taj general Calrrisian? Thane je odlučio ne
postaviti to pitanje na glas. Ako je Pobunjenički savez bio
sretan da preda svoje dvije ključne misije svih vremena
gomili novo imenovanih generala, dobro, dobro...
»Eskadrila Korona, vaš je zadatak da pokrivate
generala Calrissiana u Milenijskom sokolu i ostale zvjezdane
lovce iz Zlatne, Crvene, Zelene i Sive eskadrile kako budu
ulazili u Zvijezdu smrti«, nastavio je Madine. »Što manje
TIE lovaca, to će čitava flota imati bolje šanse za čist
pogodak i bijeg s poprišta. To znači da ćete se nositi s
paljbom TIE-jeva iznutra i izvana svemirske stanice, kao i s
mogućim oružjem dalekog dosega bilo kojeg od brodova
koje će Imperij poslati.«
U jednom trenutku vrlo bliske budućnosti, zaključio je
Thane, potpuno će se izbezumiti na ideju da ulazi u borbu
protiv Zvijezde smrti. Ali, sad je gotovo jedva poimao
postojanje te proklete stvari.
Vjerovao je da je Ciena bila naivna misleći kako
Imperij nikad više ne bi pokušao uništiti neki drugi svijet.
Thane je tek sad shvatio, da je nekako i sam u to vjerovao.
Pomisao na još jedan Alderaan bila je previše. Bez obzira
koliko su im slabe šanse bile, Pobunjenici su morali napasti.
Odsad nadalje, ovo ne samo da je bila najvažnija bitka u
kojoj su se morali boriti — bila je i jedina bitka koja će ikad
išta značiti.
Nakon sastanka hodao je glavnim hangarom koji je
postao vreva aktivnosti. Mnogi su piloti provjeravali
brodove, drugi su željeli još jednom zagrliti prijatelje,
rukovati se. Za svaki se slučaj pozdraviti.
Thane je prvo zastao kod Amoha, gdje je protresao
Brillinu šapu i Methwatovu ruku s dugim prstima i bar
jednom zagrlio Logharru onako snažno kako je ona obično
grlila njega. Ali, jedan član Amohove posade postao je
članom eskadrile Korona.
 »Već sam neko vrijeme trebao novog astromeha«,
rekao je Yendor dok se JJH2 spuštao na mjesto na X-krilcu.
»Rekao si da je ovaj mali najbolji.«
JJH2 znatiželjno je zabipkao i Thane se morao
nasmijati malom droidu. »Da, rekao sam to i mislio sam.
Brinite se jedan za drugoga, dobro?«
Dok su Yendor i JJH2 zajedno provjeravali sustave,
Thane se popeo u svoj brod. Već je jednom detaljno
pregledao i popravio sve što je trebalo na njemu nakon
sukoba kod Hudalle, sad mu nije preostalo ništa osim da
sjedi u kokpitu i čeka zapovijed da odleti u bitku protiv
Zvijezde smrti — što je bilo poprilično nalik samoubojstvu.
Pobunjenički je savez uspio uništiti prvu Zvijezdu
smrti, ali to je bila čista sreća i morali su toga biti svjesni.
Greška u dizajnu kod ispušnog ventila? Koje su bile šanse za
to? Thane je zatresao glavom dok je to zamišljao. Kao bivši
imperijalni časnik, jako je dobro znao kako se takav previd
kažnjavao. Ni jedan inženjer koji je radio na drugoj Zvijezdi
smrti neće počiniti sličnu grešku. Ova će stanica biti još jača
od prve.
Na trenutak se prisjetio vremena kad je bio svježi
diplomac s kraljevske akademije na Coruscantu i putovao u
prvu prekomandu na Zvijezdu smrti. Kad ju je prvi puta
vidio, sama ga je njezina veličina zaprepastila kao ništa prije
toga. Još mu je bilo teško vjerovati kako je prva Zvijezda
smrti pala, ili da bi se to ikad moglo dogoditi i s drugom.
Stari je cinični glas u njegovoj glavi prošaptao, Znaš,
mogao bi se izvući iz ovoga. Ova je vojska organizirana
dobrovoljno, sjećaš se?
Ali, Thane više nije puno slušao taj glas. Ostali članovi
eskadrile Korona kao i Amohovi članovi posade bili su mu
sad bliski poput obitelji — možda najbliži što je ikad imao.
Možda nije dijelio nadu svojih drugova, ali neka je proklet
ako ih napusti pred jednu od najopasnijih bitaka s kojom su
se ikad suočili.
I što ako Imperij pobijedi i osudi galaksiju na vječnost
ispunjenu strogom, korumpiranom vladavinom?
Thane je odlučio da će radije poginuti u borbi.
Prošla su dva dana od kad je Ciena prvi puta vidjela
Zvijezdu smrti i Imperatora i ta su je dva dana gotovo
uništila.
Užas shvaćanja udarao bi je jače u svakom sljedećem
trenutku i čim bi pomislila kako nešto ne može podnijeti,
sljedeće bi je u potpunosti rastavilo. Imperatorovo
užasavajuće prisustvo — nepravedna osuda njezine majke —
Nashovo i Berissino nekritičko prihvaćanje genocida kao
vojne taktike — brojni piloti što su poginuli bez pravog
razloga, njihove je živote protratio komandni vrh kome nije
bilo stalo — i Thane, čak i sad u opasnosti od Imperija
svakog dana svoga života.
Imao je pravo u vezi toliko stvari, pomislila je izvodeći
pokrete svog mjesečnog tjelesnog pregleda. Hladni senzori
medicinskih droida dopustili su joj da drhturenje objasni
hladnoćom. Voljela bih da mu to mogu reći.
Ciena još nije pobuni oprostila Judeinu smrt. Niti je
vjerovala da nude ikakvu nadu u učinkovitu vladavinu. No,
iako nikad ne bi ni pomislila da se sama pridruži
pobunjenicima sad je razumjela kako je Thane to mogao
učiniti.
»Ovdje se ne radi o tome hoćemo li ostati vjerni
Imperiju.« Rekao je Thane dok ju je držao u naručju u
Tvrđavi. »Pitanje je li Imperij ostao vjeran nama.«
Zakletva odanosti vrijedila je čak i kad se onaj kome si
se zakleo pokazao nedostojnim. Samo je postala gorčom.
Taman kad je Ciena opet navukla uniformu, alarm se
oglasio kroz brod. »Svi piloti na TIE lovce, trenutačno.«
Što je to bilo? Ciena nije mislila da su pobunjenici već
znali za postaju ako je tajna držana tako strogo da čak ni
visoki časnici na Izvršitelju nisu znali. Vjerojatno se radilo o
vježbi ili iskazu vojne moći kako bi se pokazali pred
Palpatineom. Bilo je svejedno, željela je sudjelovati. Više je
od svega trebala letjeti.
Dosad su Cienine dužnosti rijetko od nje zahtijevale da
pilotira bilo čime manjim od transportnog šatla, a i to tek s
vremena na vrijeme. Ali, uvijek se trudila da ostane
uvježbana i u svakom se trenu mogla dobrovoljno javiti za
dužnost na TIE lovcima.
Odmah je otišla do brodskog zapovjednika letenja, koji
je djelovao nekako čudno... samozadovoljan. »Razumijem,
zapovjednice«, rekao je dok mu je tanki osmijeh poput zmije
gmizao licem. »Naravno da želite sudjelovati. Jednog ćete
dana to pričati unucima, a?«
Da, davno, sudjelovala sam u predstavi režiranoj za
odvratnog Imperatora koji je raznio čitav jedan planet.
Ciena je samo na glas rekla, »Sljedeća mi je smjena za šest
sati, sir. Ali, spremna sam odmah.«
»Vaša hrabrost neće proći nezapaženo, zapovjednice
Ree. Javite se smjesta u dok za polijetanje broj devet.
Dok je Ciena navlačila crni oklop TIE pilota, rekla si je
da će sve uskoro biti dobro, jer će letjeti. Let joj je ostao
najveća radost i jedini bijeg. Jednom kad bi se otkačila i
jurila svemirom, oslobodila bi se svih sumnji koje su je
razarale. Kad je bilo i tek na nekoliko minuta, ponovo bi bila
svoja.
U vrevi priprema uhvatila je Nasha krajičkom oka i on
joj je uputio jedan zločesti osmijeh. Još je vjerovao u nju.
Ali, bol krivice blijedjela je dok se uspinjala u kokpit. Što
god se u budućnosti dogodi, namjeravala se distancirati od
svih koje je ranije poznavala. Možda bi se mogla smjestiti u
neku izoliranu zabačenu prekomandu — vrstu posla kojeg
nitko nije htio, nešto što će bez problema dobiti — i možda
neko mjesto u kojem bi mogla postići nešto dobro.
Kaciga: na mjestu. Motori: pod punom snagom. Ciena
je čekala signal svoje eskadrile, a onda poletjela iz doka.
Okruživale su je stotine drugih lovaca pri čemu je bilo nužno
precizno letjeti. Nekako ju je to tješilo, čak i vibracije i buka
motora u kokpitu. Polijetanje je za nju uvijek bilo kao da se
oslobađa okova i bježi u slobodu.
Na trenutak se prisjetila letenja preko planina Jelucana
u starom V-171, Thane iza nje, i njih dvoje kako lete poput
jednog...
A onda se prebacila na širi senzor i naglo udahnula.
Ciena je znala da stotine TIE lovaca uzlijeću. Ono što
nije očekivala bili su bezbrojni drugi imperijalni brodovi
nagomilani u blizini, uključivši i nekoliko zvjezdanih
razarača. Bilo je to više nego što je ikad očekivala, čak veće
od napada odaslanog na Hoth.
A onda su se djelići spojili u cjelinu.
Očekujemo akciju većeg obima. To znači da
pobunjenici dolaze.
Ako pobunjenici dolaze, onda znaju za Zvijezdu smrti i
Imperatora. A ako je na našoj strani ova golema snaga koja
ih očekuje, onda smo željeli da znaju.
Zato mi je Piett naredio da se pobrinem kako bi barem
jedan X-krilac pobjegao. Trebalo mu je da netko
pobunjenicima prenese Imperatorov plan. Čitavo smo
vrijeme postavljali zamku.
Na nekoj je razini to uvijek razumjela — zašto bi inače
pustili pobunjenike, ako ne da im napune glavu pogrešnim
informacijama? Ali, nije mislila da je iza toga išta drugo doli
pokušaj da se prikrije Imperatorova lokacija. No, zamka koju
je Imperij postavio morala je biti veća i detaljnija, ona je tu
bila tek maleni djelić. Nije se radilo o vojnoj akciji. Ovo je
bio dan kad je Imperij planirao pobunu zauvijek ugušiti.
Dok su joj se šake stezale oko kontrola, ekran je
poludio, ulijevajući toliko podataka da ih je jedva stizala
pratiti. U prostoru oko Zvijezde smrti i Endora, tisuće su se
brodova materijalizirale u hipu.
Pobunjenički je savez stigao, a Imperij ih je spremno
čekao.
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

» SILA NEKA JE S NAMA.«

Glas admirala Ackbara zapucketao je preko interkoma
dok se pobunjenička armada kretala prema Zvijezdi smrti.
Sad kad ju je Thane na svoje oči vidio, morao je vjerovati —
ali vidio je i koliko je sve još bilo nedovršeno. Nisu jurišali
na Zvijezdu smrti, tek na njezinu ljusku. Pomagalo mu je da
tako razmišlja.
No, dobro, možda mu i nije baš toliko pomagalo. No, u
ovom je trenutku Thane bio spreman prihvatiti što se nudilo.
Generator štitova dosad je već trebao biti
onesposobljen, rekao si je dok je provjeravao senzore.
Svakog ćemo trena dobiti zapovijed da krenemo.
Zapovijed nije stizala.
A senzori nisu očitavali jesu li štitovi pali ili su
funkcionalni. Thane se namrštio dok je tapkao po
kontrolama. Ovo bi bilo loše vrijeme za pad sustava.
Glas generala Calrissiana oštro se probio. »Obustavite
napad! Štitovi su još podignuti!«
Thane je opsovao ispod daha. Što se dogodilo ekipi na
Endoru?
»Povlačenje!« nastavio je Calrissian. »Svim
letjelicama: povlačenje!«
Dok su se u luku udaljavali od zvijezde smrti, Thane se
pripremio za skok u hipersvemir za ponižavajuće ali nužno
povlačenje. Onda je ponovo začuo glas admirala Ackbara.
»Manevri izbjegavanja!«
Sljedeća se oglasila Kendy. »Sektor četrdeset sedam
— stigli su.«
 Thane se sav ohladio kad je vidio što ih očekuje:
izgledalo je kao da je stiglo pola Imperijalne flote, uključivši
i desetke zvjezdanih razarača.
Pobunjenički je savez stigao na vlastito pogubljenje.
Ciena je pomislila, Barem će biti brzo.
Njezin je TIE lovac pohitao naprijed s ostalim kako bi
se uključio u borbu s pobunjeničkom flotom. Nevjerojatna
nejednakost snaga uvjerila ju je kako će Imperij u nekoliko
minuta dobiti ovu bitku. Iako je poslušala naredbe da gađa
medicinsku fregatu, primijetila je da se zvjezdani razarači
nisu ni pomakli kako bi im se pridružili. Zašto su nagomilali
toliku vojnu moć i onda je držali izvan borbe?
Onda je vidjela kako se laser na Zvijezdi smrti
zazelenio i dobila odgovor.
Ukočila se, očekujući da zvijezda ili mjesec Endor
eksplodirati. Umjesto toga, laser je pogodio jednu od
pobunjeničkih krstarica. Brod je trenutačno izbrisan.
Ako je postaja potpuno funkcionalna, zašto su nas
uopće slali u borbu?
I opet, bilo je to kazalište. Sve je bila samo predstava.
Deseci, ako ne i stotine TIE pilota poginut će bez potrebe,
kad ni jedan od njih istinski ovdje nije bio potreban.
Zvijezda smrti mogla je sama uništiti pobunjenike. Ali,
Palpatine je želio da svaki general i admiral svjedoči ovom
trenutku i vjeruje kako je Imperator nezaustavljiv.
Umiremo za njegovu slavu, gorko je pomislila. Što
znači da uzalud umiremo. Ponovo.
Uletjeti u bitku bez nade u preživljavanje ispao je tajni
sastojak za rasturanje.
Thaneov ga je um držao na površini da se ne izgubi
kad je shvatio da je generator štita još funkcionalan, a i kad
je vidio koliko je Imperijalne zvjezdane flote dovedeno
ovamo s jednom svrhom da se Pobunjenički savez rasturi na
atome. Uspio je čak ostati miran i kad je Zvijezda smrti
uništila Slobodu — brod koji je eskadrila Korona zvala
svojim domom već mjesecima. Thane se sjećao prijateljskih
Mon Calamarija koji su ih dočekali s dobrodošlicom, svi su
sad mrtvi, nestali u trentku.
Ne da su Thaneove šanse za preživljavanje bile puno
bolje. Ono kako je on to vidio, Imperija će ih danas sve
pobiti bez obzira što učinio. Jedini mu je cilj bio da se
naplati Imperiju što je više moguće, i to u krvi.
Preko zvučnika je general Calrissian naredio malim
brodovima da se što više približe zvjezdanim razaračima —
vjerojatno kako bi se zaštitili od Zvijezde smrti. Thaneu je
došlo da se nasmije. Kao da si sigurniji u blizini zvjezdanog
razarača. Ipak, bilo mu je drago zbog prilike da vidi
oštećenja koja je prouzrokovao.
»Oborit ću se na motore«, rekla je Kontesa preko
interkoma. »Tko je sa mnom?«
Thane se pripremio. »Korona četiri, odmah iza.«
»I Korona pet. Idemo!« Bila je to Kendy koja je
zvučala gotovo veselo na priliku da uzrokuje generalnu
pomutnju.
Yendor nije glasno odgovorio, ali senzori su pokazali
da tako brzo ubrzava da će stići do razarača čak i prije
Thanea. Ili barem bi tako bilo da Thane nije motore natjerao
do maksimuma i počeo ponirati prema stražnjem dijelu
broda.
Mamutski su štitovi Zvjezdanih razarača podnosili
mnogo neprijateljske vatre bez oštećenja. No, motori — do
njih se moglo doprijeti. Bili su duboko uglavljeni u
neprobojan dio broda da bi bili uništeni, ali već i usporavanje
broda ili uskraćivanje posadi njihov puni kapacitet pomoglo
bi u bitci.
 Da vidimo kako im se sviđa neko vrijeme bespomoćno
visjeti u svemiru. Thane se osmjehnuo dok je zaokretao iza
broda s ostatkom eskadrile Korona na repu.
Stari mu se trening s akademije u potpunosti vratio,
bilo je to kao da mu pred očima ponovo svijetle shematski
hologrami sa satova Dizajna velikih brodova, pokazujući mu
točno u koje točke treba gađati. Thane je nanišanio i opalio,
pa ponovo. Ovim će tempom iscrpiti energiju koja bi mu bila
potrebna za ponovni skok u hipersvemir pri povlačenju —
ali to više ionako nije bilo važno. Danas će utihnuti čitav
pobunjenički pokret, Thane se samo nadao da će i on otići
boreći se.
Dobro je gađao, ali Kendy je bila bolja. Ona je uvijek
bila najbolji strijelac u klasi, pomislio je dok je gledao mali
sprej iskri kako se pale duž strane jednog od motora
zvjezdanog razarača na trenutak koliko je trebalo vakuumu
svemira da ih uguši.
Jato TIE lovaca presjeklo im je formaciju i Thane je
vidio bljesak jednog od njih kroz kokpit. Nije ni trznuo,
samo je stisnuo dugme za gađanje.
Imperij tim pilotima ne osigurava nikakve štitove.
Jedan pogodak i gotovi su. Dva je puta zapucao i bio
nagrađen tušem iskrica i mutnom vrtnjom TIE lovca izvan
kontrole.
Što je sljedeće? Možda bi trebao jurnuti ka glavnom
mostu, samo razbiti svoj X-krilac u njega i sa sobom u smrt
povesti i imperijalnog admirala...
»Generator štitova je pao! Ponavljam, generator
štitova je pao!«
Thane je mislio da je tim na Endoru poginuo. Dovraga,
pomislio je. Ekipa je uspjela! Zatekao se kako zamišlja
princezu Leiu kao usamljenu pobjednicu. Vjerojatno je
rasturila taj generator s osmijehom na licu.
 General Calrissian obratio se floti, »Svi lovci, za
mnom!«
»Idemo!« povikala je Kontesa preko interkoma. Ništa
hladnog nije više bilo na njoj — bila je žedna krvi.
»Eskadrila Korona, krenimo.«
»Korona četiri, spreman.« Nasmijao se dok su se
poravnavali u formaciju i polazili ravno prema golemoj
svemirskoj stanici ispred njih. Doimalo mu se kao da ponire
u more crnih metalnih ploča. »Zapamtite svi — ovo je tako
veliko da ćete morati kompenzirati gravitacijski zagrljaj!«
Thane se oštro nagnuo uz stranu Zvijezde smrti, točno
ispod otvorenog ždrijela što je ostalo nakon napada
Milenijskog sokola. Pod sobom je vidio beskrajan crni metal,
čvrste površine isprekidane područjima gdje konstrukcija još
nije bila završena; iznad njega, eksplozije su se palile i
bljeskale poput vatrometa za vrijeme gozbi kod kuće.
Tri su se TIE lovca pojavila na horizontu Zvijezde
smrti i Thane se nije ni zamarao manevrima izbjegavanja.
Ubrzao je, naciljao i opalio — i proletio ravno kroz tri
vatrene lopte što su ostale iza njega.
Nije se morao pitati je li Ciena bila u jednom od njih.
Ona bi bila pametnija i prva bi zapucala. Ne bi im ni
dopustila da se onako obruše na motore Zvjezdanog
razarača. Bez svake je sumnje bila na sigurnom na mostu
jednog od ovih razarača, i Thane je napola priželjkivao da
ona bude ta koja će ga dokrajčiti. Tad bi barem na neki način
ostali povezani i u samom kraju.
Kontesa je izvijestila, »Imamo ulaz! Udarni tim
Milenijskog sokola ušao je u Zvijezdu smrti!«
Tad mu je napokon palo na pamet da će zapravo
možda i pobijediti.
***
»Zašto ne štitite motore?« Ciena je povikala na glupe
TIE pilote što su pustili neke glupe pobunjenike da oštete
Tlačitelja. »Vraćajte se onamo! Brže!«
Pobunjenici su bili u stupici i znali su to, ali očigledno
su imali namjeru potući što više imperijalnih snaga što je
moguće prije no što padnu. Svemir je već bio zagađen
krhotinama neprijateljskih zvjezdanih krstarica koje je
naciljao laser sa Zvijezde smrti. Ciena je osjetila istu navalu
nemoćnog bijesa zbog gubitka života pilota i neosjetljivih
komandi, a sad je njezin bijes bio usmjeren na
pobunjeničkog vođu koji je dovukao Thanea natrag u ovaj
rat.
Ali, još je gnjevnija bila na samu sebe. Thane je bio
samo jedan od pobunjenika koji će poginuti zbog zamke
koju je i ne znajući pomogla postaviti. Ona i Thane bili su
žrtve Imperatorovog zloćudnog manipuliranja i užasnog
pokolja koji je započeo.
Ciena je odvezla svoj TIE presretač iznad glavnog
mosta Istrebljivača, samo za slučaj da se neki pobunjenički
pilot dosjeti zabiti u njega i umrijeti u plamenu slave. Ostali
su se TIE-jevi kruto držali utvrđenih napadačkih obrazaca,
ali njezin joj je čin davao slobodu i odgovornost da sama
procijeni bitku i ode gdje je najviše potrebna. Dok je
prelazila preko vrha zvjezdanog razarača, okrenula je brod
provjeravajući senzore kako bi ustanovila koje mete će
sljedeće nadoći — i onda se smrzla.
Njihov je garnizon na Endoru podbacio. Generator
štitova je pao.
Senzori su pokazivali da je pobunjenička flota postala
svjesna promjene situacije. Letni su se vektori trenutno
promijenili i oblak zvjezdanih lovaca krenuo je ravno ka
najranjivijem dijelu otvorene, nedovršene Zvijezde smrti —
golemog procjepa što je vodio ravno do glavnog reaktora.
Ali, što su se nadali postići? Da, mogli su putem
prouzročiti nešto štete, ali labirint greda i kablova zasigurno
bi prije ili poslije uništio bilo koju letjelicu, čak je i sad
Ciena vidjela TIE lovce bliže svemirskoj stanici kako jure
prema istom području i prate pobunjenike unutra. Sve je to
bio takav besmisleni, beskorisni gubitak.
Okrenula se prema najbližem zvjezdanom razaraču,
njezinom Izvršitelju. Psujući, pokušala je nanišaniti, ali
zvjezdani je lovac bio predaleko i kretao se prebrzo...
Narančasti je bljesak označio udar i Ciena je u užasu
shvatila veličinu oštećenja. Ni taj pogodak, niti prethodna
oštećenja brodskih motora nisu sami mogli uništiti zvjezdani
razarač, ali kombinacija se pokazala fatalnom. Otvorenih je
usta gledala kako Izvršitelj gubi glavninu snage i počinje
plutati ka najbližem gravitacijskom zagrljaju — odnosno ka
Zvijezdi smrti.
Čak ni zvjezdani razarač sam ne može uništiti Zvijezdu
smrti, podsjetila se. Prati metu.
Ali, uništenje Izvršitelja značilo je Berissinu smrt...
Prati metu!
Cienino je disanje bilo tako brzo i otežano da joj se
unutrašnji vizir crne kacige lagano zamaglio. Pokušala se
smiriti koncentriranjem na letenje. Ako je na svoje napade
mislila kao na pilotske izazove — poput bijega u zrak — ona
može dalje.
Unijela je koordinate za golemu Mon Calamari
zvjezdanu krstaricu. Kad bi uništila deflektore mosta, mogla
bi je čak i oštetiti.
A mogla bih se i zaletjeti u nju baš kao što je to onaj
pobunjenički zvjezdani lovac učinio — ali s namjerom — da
se bitka završi. Možda i sam rat.
Ideja je bila... primamljiva.
No, čak i kad je Ciena unijela koordinate preko
interkoma se oglasilo naređenje. »Sve letjelice, pregrupirajte
se po koordinatama prije bitke. Pregrupirajte se trenutačno.«
»Što, dovraga?« nije razumjela zašto bi itko izdao
takvu naredbu. Koordinate prije bitke bile su suviše udaljene
od pobunjenika i Zvijezde smrti da bi bile učinkovite. Prsti
su joj poletjeli preko senzora, šireći joj pregled kako bi
stekla dojam o tome što se događalo.
A ono što je vidjela je da se pobunjenička flota
udaljavala od Zvijezde smrti. Ili su se povlačili ili...
Ciena nije ni dovršila tu misao. Sad je važno bilo samo
pratiti naređenja. Trebala se potpuno isprazniti od svega.
Odbijam misliti. Samo djelujem.
Dok je jurila udaljavajući se od Istrebitelja, vidjela je
kako se nekoliko TIE lovaca kreće sporije od ostalih, bili su
oštećeni, ali još su mogli letjeti. Tokom treninga TIE
pilotima rečeno je da je pomaganje drugim letačima njihov
najniži prioritet, nešto što se poduzimalo samo ako ničeg
drugog nije bilo. Ciena je odlučila ignorirati trening. Zauzela
je poziciju iza njih, pokrivajući ih od pobunjeničke vatre dok
su se kretali ka Imperijalnoj floti i sigurnosti.
Ali kako su se trenuci nizali, sve su više zaostajali.
Dosad je već shvatila da su se pobunjenici povlačili u
drugom pravcu, sukob joj je postao manje važan od
preživljavanja.
»Hajde«, prošaputala je oštećenim TIE lovcima ispred
sebe. Trebali su ići puno brže...
Thaneov je motor cvilio od napora dok ga je gonio do
kraja snaga. On i ostatak eskadrile Korona uletjeli su u oblak
letjelica što su pratile Milenijskog sokola i što dalje od
Zvijezde smrti u punoj brzini. Kad bi se barem mogli
prebaciti na drugu stranu Endora, kako bi se zaštitili od tog
užasa...
Čuo je kako je Kontesa povikala preko interkoma,
»Pripremite se na udar!«
Evo ga. Unatoč gotovo neizdrživom porivu da pogleda
iza sebe, Thane je odbio krenuti glavu. Ako eksplodira,
svjetlost bi nas mogla oslijepiti. Neka je proklet ako zadnje
što bude vidio u životu bude Zvijezda smrti. Umjesto toga je
stisnuo kontrole i zurio u brodove ispred sebe. Zakrivljeno
stražnje svjetlo Milenijskog sokola izvijalo se u luku točno
iznad mirne zelene površine Endora. Jesu li nas spasili?
Jesmo li mi njih spasili?
»Uspjeli smo!« povikala je Kendy trijumfalno. »Izašli
smo iz zone opasnosti.«
Uspjeli? Thane se već pozdravio sa životom. Nije sad
mogao pojmiti te riječi. Uspjeli smo?
A onda se svemir obasjao baš kao da je nebo. U prvom
je trenutku Thane mislio samo kako je lijepo to što vidi. Ali,
udarni je val nailazio.
Udarni val nakon eksplozije Zvijezde smrti osjetio se
kao da su se zabili u kameni zid. Cienin se TIE lovac zavrtio
izvan kontrole jer je ostao bez stabilizatora. Očajnički je
pokušala naciljati prema doku za slijetanje na najbližem
brodu — kad bi uspjela sletjeti u jednom komadu, imala bi
neke šanse.
Zvijezda smrti je nestala. Je li i sam Imperij pao s
njom? Ali, nije bilo vremena za pogađanje, čak ni za
razmišljanje. Njezini su senzori baš kao i svijet izvan broda
bili nečitljiva magla. Preplavila ju je mučnina dok se
prevrtala prema svjetlećem pravokutniku pristaništa što joj je
bio jedini spas.
Drugi je udar bio još gori. Ciena je znala da joj
letjelica struže po čvrstom metalu, udara o čelik i onda je
čitav svijet nestao, a bol ju je prepolovila napola.
S površine mjeseca Endora olupina Zvijezde smrti
blistala je kao zlaćana supernova na noćnom nebu. Svugdje
oko Thanea bubnjevi i gajde svirali su pobjedničke pjesme,
ljudi su se smijali, pili strojarsku briju i grlili prijatelje za
koje su mislili kako ih više nikad neće vidjeti. U daljini je,
pored jednog od krijesova, vidio kako je Kendy plesala s
nekim tko je možda bio general Calrissian. Yendor i Brill
popravljali su oštećenja naJJH2, koji se izvukao s tek
nekoliko ogrebotina. Činilo se kao da Logharra može popiti
više od čitave eskadrile. Sudeći po gestama rukom koje je
Methwat činio, pričao je Wedgeu Antillesu o nekom
kompliciranom manevru.
Thane je sjedio na samom rubu okupljenih, leđa
oslonjenih na drvo, uglavnom u mraku.
Mnogi su brodovi Imperijalne flote pobjegli nakon
bitke kod Endora — a mnogi nisu. Izvršitelj, admiralski brod
lorda Vadera, bio je uništen. Sad je znao da je to bio onaj
zvjezdani razarač kojeg je vidio kako udara u Zvijezdu smrti.
Ciena, možda nije bila na njemu, govorio si je — ali ona je
bila viša časnica. Trebala je biti ondje. Ciena nikad ne bi
pobjegla od bitke, pa je vjerojatno bila na Izvršitelju sve do
njegovog plamenog kraja.
Ako je to bila istina, onda je zlaćana svjetlost što je
lagano blijedjela u noći bila jedini nadgrobni spomenik koji
će Ciena ikad imati.
Tješila ga je jedino misao na to kako je Ciena sigurno
reagirala kad je saznala da postoji još jedna Zvijezda smrti.
Ako je išta ikad imalo snagu da joj uništi odanost i čeličnu
zakletvu, to je sigurno bilo to. Thane je zamišljao kako se
osjećala kad je shvatila da Imperator planira uništiti još
svjetova — da uništenje Alderaana nije bio kraj rata, nego
sredstvo da imperijalna moć postane apsolutna — tako
duboko izdana.
Imperij te nikad nije bio vrijedan, mislio je.
 Thane je vidio još jedan mlaz zvijezda padalica, dokaz
o ostacima bitke koji je gorio ulazeći u atmosferu. Kad bi
kao djeca ugledali zvijezde padalice, Ciena bi uvijek
govorila da moraju zamisliti želju. On nikad nije bio tip koji
bi vjerovao u želje.
No, večeras je poželio.
Thane nije poželio da Ciena bude živa — to je već bilo
određeno, gotovo i izvan ičijeg dosega ili saznanja. Umjesto
toga, poželio je da Nova republika bude barem upola
ispravna kao što su pobunjenici tvrdili da će biti. Ako je
pomogao uništiti Imperatorovu moć da je zamijeni nešto
bolje, Thane bi povjerovao da je sve to imalo smisla. Čak i
ako je Cienu koštalo života.
I Ciena bi to željela. I to je nekako bio najtužniji dio.
Ciena se nije sjećala kako su je izvlačili iz olupine TIE
lovca — imala je samo maglovite impresije o cviljenju
pokidanog metala i užasnoj navali svjetlosti dok su joj
skidali kacigu.
Znala je samo za bol koja ju je presijecala napola.
U jednom se trenutku, dok su droidi gurali njezina
hovernosila prema bolničkom doku, Ciena napela kako bi
pogledala svoj trbuh. Jedan je droid elektroničkim glasom
rekao: »Ne savjetuje se u ovom trenutku vizualno
pregledavati rane. Psihološke indikacije sugeriraju da bi za
pacijenta to bilo uznemiravajuće.«
Ciena je pogledala. Komad metala virio joj je iz
abdomena, razrezao joj je letačko odijelo i ušao duboko,
točno ispod rebara. Slika je bila jeziva do nadrealnog. Mutno
je pomislila da nitko ne može biti ovako teško ranjen i
preživjeti.
Kirurški su droidi radili u punom kapacitetu, pomažući
ozlijeđenima redom po činovima. Niži su činovi morali
čekati. Dok je Ciena ležala, teško dišući dok je čekala da
injekcija protiv boli počne djelovati, pored nje se pojavio lik
još napola odjeven u oklop TIE pilota.
»Ciena«, prodahtao je Nash. Uzeo joj je ruku, bila je
zahvalna za rukavice koje su nosili, jer je to značilo da je
zapravo ne može dotaći. »Drži se. Uskoro si na redu.«
»Admirali — kapetani i generali — oni idu prvi.« Glas
joj je pukao na te riječi.
»Naravno, ali relativno ih je malo ozbiljno ozlijeđeno
Ti si jedna od najteže ozlijeđenih zapovjednica, pa ćeš sad
svakog časa ući u operacijsku salu.«
Zavrtjelo joj se u glavi. Ili je sredstvo protiv bolova
počelo djelovati ili ju je gubitak krvi doveo na rub smrti.
Prisilila se da pogleda u Nashove oči. »Trebam — moj otac
— reći ćeš mom ocu... »
Nash je zatresao glavom dok je držao njezinu ruku na
prsima. »Nikakve posljednje riječi. Čuješ li me? Nećeš se
pustiti.«
Ali, Ciena je bila uporna. Ovo je bilo suviše važno.
»Reci tatici — da ga volim — i — da sam trebala stati pored
onog — tko je stao pored nas.«
Njen će otac znati da je mislila na Thanea i prenijeti
mu što je rekla. Tad će barem znati kako je napokon uvidjela
istinu o Imperiju i da je mislila na njega na kraju.
Nash joj je nešto odgovorio, ali nije ga mogla čuti.
Ponovo joj se zavrtjelo i izgubila je i zvukove i svjetlost.
Možda uskoro ponovo bude s Wynnet.
»Ciena?«
Zašto joj se itko obraćao? Nije željela govoriti. Željela
je samo spavati.
»Ciena, možeš li otvoriti oči? Poslušaj, molim te.«
Poslušala je, trepćući zbog svjetla. Dok joj se vid
lagano vraćao, vidjela je Nasha pored svog kreveta — sad u
kombinezonu za slobodno vrijeme, a malim povezom na
čelu. Oko njezinog su kreveta kružila tri medicinska droida,
od kojih su sva tri bipkali i zujali dok su očitavali podatke.
»Dobro je.« Nash se nasmijao onako kako su ljudi
radili kad su se pokušavali ne rasplakati. »Vratila si nam se.«
»Zašto sam...« Ciena se pokušala pridignuti dovoljno
da si vidi tijelo, ali joj je taj pokret izazvao strahovitu bol.
Dišući kroza zube potonula je nazad na bolnički krevet.
Nash je govorio u niskim, umirujućim tonovima, poput
dresera koji umiruje ranjenu zvijer. »Preživjela si operaciju,
iako su rekli da si se jedva izvukla. Ali, morali su ti
odstraniti jetra. Bila su previše oštećena.«
Većina se organa i udova mogla zamijeniti vrhunskim
robotskim dijelovima; jetra su bila jedna od iznimaka,
funkcija im je bila suviše delikatna da bi se s lakoćom
zamijenila.
»Zasad si na pojasu za održanje života, nešto poput
odijela lord Vadera, iako ga moraš nositi samo oko struka.
Trebat će ti brojne bacta operacije. Moglo bi mjesecima
potrajati da se jetra ponovo uzgoje — ali moguće je.«
Pokušao joj se nasmiješiti. »Samo ti možeš naći način da si
osiguraš mjesece slobodnih dana bez ukora.«
Ciena je progutala, iako su joj usta i grlo bili suhi. »Što
se događa s flotom?«
Nashov je osmijeh trenutno nestao. »Zvijezda smrti je
uništena. Imperator Palpatine, lord Vader, i moff Jerjerod su
svi nestali — baš kao i Berisse.« Zamucao je nakon imena
njihove prijateljice. »Pobuna šalje javne obznane tvrdeći
kako su sad oni nova moć u galaksiji. Imperijalna se
zvjezdana flota pregrupirava kako bi planirala napad i
imenovala sljedećeg cara.«
»Sljedećeg cara?«
»Možeš zamisliti kakva je borba za vlast nastala.
Civilni nemiri zavladali su galaksijom, čak i na Coruscantu.
Ali, najjači će opstati i dobit ćemo vođu kakvog trebamo u
ovim teškim vremenima.«
Najopakiji i najokrutniji od moffova ili admirala
preuzet će vlast. Nećemo dobiti boljeg cara koji bi ispravio
put kojim smo pošli. Umjesto toga, utonut ćemo dublje u
kaljužu.
»Ne plači«, rekao je Nash. »Umorna si. Ne bih te
trebao iscrpljivati tjerajući te da govoriš. Spavaj dalje.
Trebaš se odmoriti.«
Ciena je okrenula glavu u jastuk umjesto pozdrava.
Nije ni shvatila da je ponovno kliznula u nesvijest sve
dok se ponovo nije probudila. Sudeći prema slaboj rasvjeti i
nedostatku ljudskog osoblja, bila je ovo noćna verzija u
bolničkom odjelu. Pojas za održavanje života oko njezinog
pasa bio je težak i krut, a konektori su joj se zabijali u meso
poput igala, vjerojatno će boljeti sve dok god bude morala
nositi tu stvar. Ciena je podigla jednu ruku i droid se odmah
našao pored nje noseći joj vodu.
Nakon što je srknula iz tube, rekla je, »Kad su mi
skinuli oklop — imala sam maleni zavežljaj — unutra je bila
kožna narukvica, upletena... »
»Predmeti su uništeni«, rekao je droid. Bio je to jedan
od modela bez očiju. »Nisu bili po propisima.«
Nije protivno propisima nositi nešto u džepu! Željela je
protestirati. Ali, šutjela je. Tek je sad shvatila kako je ta
narukvica bila njezina jedina, tiha pobuna protiv Imperija —
jedini način na koji je odbila u potpunosti biti njihova. Više
od toga Wynnet su oduzeli prozor u svemir. Ciena svoj život
više nije živjela za sestru, Wynnet je zauvijek pala u tamu.
Ciena nije imala povjerenja u Imperij, niti mu je bila
odana, nije imala ni prijatelja, niti jednog predmeta koji ju je
vezao za rodni svijet. Galaksija je ponovo klizila u kaos i
anarhiju. I nikad više neće vidjeti Thanea. Mogla je samo
bespomoćno ležati, dok su mašine trošile mučne mjesece
pripremajući je kako bi ponovo služila vojnoj sili čiji dio
više nije željela biti.
Zatvorila je oči i kliznula u neko čudno mjesto između
mašte i sna. U umu je ponovo uzela TIE lovac, ali ovog je
puta pošla ka palubi. Ako bi se dovoljno jako mogla zabiti u
palubu, njezina bi letjelica eksplodirala i prestale bi i brige i
bol. A ona bi jednostavno prestala biti.
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

NA BOLOVANJU SE APSOLUTNO ništa nije zahtijevalo od

imperijalnih časnika — uglavnom zato što su časnici koji se
nisu mogli brzo oporaviti, najčešče proglašavani
nesposobnima za dalji rok. Kružile su glasine kako su
medicinski droidi pomagali teže ozlijeđenima tek na kraju,
kako bi bolje iskoristili resurse na one koji će prije biti u
stanju ponovno služiti Imperiju.
Ciena se sad našla u gotovo jedinstvenoj poziciji da
provede nekoliko mjeseci na bolovanju, bez ikakvih
odgovornosti. Prebacili su je na svemirsku stanicu Gnjev
uglavnom zato što je ovdje bilo više mjesta za posve nebitnu
osobu. Nash ju je zadirkivao zbog zlatne šanse da čita
holonovele i gleda stare drame o začinskim svjetovima, ali
Ciena zapravo uopće nije željela imati toliko slobodnog
vremena. To ju je samo tjeralo da razmišlja.
Barem je obavljala bacta terapiju. Potapali bi je u
nekakvu ljepljivu supstancu na barem nekoliko sati svakog
dana, ponekad i dulje. Uvijek bi joj prvo dali sedative, kako
bi odagnali tešku klaustrofobiju koja bi ponekad natjerala
bacta pacijente u paniku pa su se znali nanovo ozljeđivati.
Cieni je trenutak u kojem bi joj skinuli odurni pojas za
održanje života bio dobrodošao, još je više voljela kad bi joj
se igla zabola u ruku i nadolazeću tamu sedativa. Ponekad je
pospanost nakon tretmana trajala još satima.
Tokom ono malo vremena kad je bila budna i svjesna,
insistirala je da radi na nečemu.
Dužnosti na mostu nije mogla obavljati, pilotiranje je
bilo nemoguće. Zato se Ciena dobrovoljno javila za jedan od
najprljavijih, najkompliciranijih zadataka koji se nalazio
pred Imperijalnom zvjezdanom flotom nakon Endora — i
jedan od poslova koji joj nije teško padao. Zadatak joj je bio
potvrditi koji su imperijalni časnici preživjeli, a koji
poginuli, da sazna točne lokacije preživjelih i članove
obitelji obavijesti o poginulima.
(Navodno su obavijesti o smrti bile najnižeg prioriteta.
Ali, Ciena je provela više vremena kontaktirajući obitelji
nego što je tražila nestale preživjele koji su možda
dezertirali. Kroz malo kreativnog vođenja bilježaka i puno
opreza, uspjela je izbjeći traganje i za jednim od njih.)
Nakon Imperatorove smrti, galaksija je trpjela čak i
veći kaos no što je Ciena mislila da je moguće. Coruscant je
bio u konstantnom previranju, veliki vezir Mas Amedda
pokušao je održati Imperij na okupu čak i dok su druge
snage prijetile da ga rasture. Utvrđivanje i potvrđivanje
osobnih podataka teško da je bilo prioritet. Tako ih je
zvjezdani razarač izvlačio samo iz vlastitih podataka pa čak i
kad su bili sintetizirani, slika je u najbolju ruku ostajala
mutna.
Dodatno je kompliciralo situaciju da ni Ciena, niti bilo
koji drugi imperijalni časnik nisu bili sigurni točno kome su
služili. Objave o novom Imperatoru bile su tako česte da su
postale beznačajne. Ni jedna se politička figura nije činila
sposobnom konsolidirati moć. Propagandni su holovidovi
već spominjali »čarke« i »pobune«. Istina: pretendenti na
prijestolje tjerali su imperijalne vojnike da se bore jedni
protiv drugih, prolijevajući im krv ne u službi reda i zakona,
nego njihovih ogoljenih ambicija. Činilo se da su spremni
rasjeći Imperij na komade radije no predati svoju poziciju,
mislila je Ciena s prezirom. Sektor Anoat je već bio u
potpunosti odsječen. Koji su planeti sljedeći trebali otpasti?
A što se pobunjenika ticalo — oni su vlast uspostavili
na svojim svjetovima. Jedini izvještaji koji su dolazili
odonuda činili su se tako bajkovitim da je Ciena vjerovala
kako se i ovdje radi o propagandi, samo s druge strane.
Sad barem postoje čitavi sustavi u kojima će Thane biti
siguran, ponekad je mislila. Više ga nitko ne lovi. Je li još
bio s pobunjeničkom armadom? Ciena nije bila sigurna.
Ovisilo je o tome je li odlučio vjerovati u tu »Novu
republiku« onako kako je vjerovao u pobunu.
Ili je li poginuo u bitci kod Endora.
Pobunjenici su možda toga dana pobijedili, ali i oni su
imali teške gubitke. Ciena je vjerovala — iracionalno, ali
nepovredivo — da bi prepoznala Thanea u onoj vrevi. Nije li
točno znala stil kojim je letio? Nije li to bilo svojstveno
samo njemu poput otiska prstiju ili genskog koda?
Čak i da je bilo tako, to je samo značilo da ga nije ona
ubila.
Mogao ga je ubiti bilo koji drugi TIE pilot. Ili je
možda letio suviše blizu jednoj od zvjezdanih krstarica kad
je Zvijezda smrti usmjerila svoj laser na njih. Možda je bio
među pilotima koji su uletjeli u stanicu i razbili se u metalne
okvire u njoj.
Ne misli na to, govorila bi si dok je sjedila za
prijenosnim podatkovnim terminalom, naslonjena na
bolnička kolica. Ležanje joj je pomagalo da podnese čvrst
stisak pojasa za održanje života koji je radio umjesto jetara
koja su se još obnavljala. Moraš vjerovati kako je još negdje
živ. Ako ni u što više ne vjeruješ, vjeruj u Thanea.
A opet je ponekad osjećala kako je zasigurno mrtav.
Galaksija je mogla biti ovako prazna i beznačajna, jedino
ako njega u njoj više nije bilo.
I zato se zakopala u posao, pažljivo otpetljavajući
svaki birokratski čvor, pronalazeći i spašavajući odsječene
brodove i garnizone i pomažući obiteljima da oplaču svoje
mrtve. Na taj je maleni način mogla održati malo reda i mira
u kaosu, ništa drugo nije imalo puno smisla. Jedina joj je
utjeha bila sedacija bacta tanka i spavanje. Ciena je sve
ostalo danima mogla ignorirati.
Onda tjednima.
Pa mjesecima.
Thane nije očekivao da se Imperij preko noći raspadne.
Neki su se samouvjereni optimisti oko njega probudili drugo
jutro nakon uništenja Zvijezde smrti pričajući kako napokon
žive u oslobođenoj galaksiji, dišu slobodan zrak i ostale
gluposti. On je zakrpao svoj X-krilac i čekao neizbježan
poziv u sljedeću bitku.
Ali nije baš očekivao da će se još boriti u ratu iste
žestine gotovo godinu dana nakon bitke kod Endora.
»Nadolaze!« povikao je Yendor preko interkoma.
Thane je zaokrenuo svoj X-krilac kako bi vidio još jednu
falangu TIE lovaca kako juri prema njima preko vrhova
litica na Naboou. To su morali biti posljednji trzaji
napadačke sile koja se dan ranije spustila na planet. Srećom,
prebjezi su dojavili floti Nove republike o kretanjima. Kad
su Imperijalni brodovi iskočili iz hipersvemira, Thaneova ih
je eskadrila zajedno s nekoliko desetaka drugih zvjezdanih
lovaca dočekala u zamku. Otad ih je jednog po jednog
skidao, baš kao što je i sad radio. Pucao je čak i dok mu je
brod klizio bočno, mrgodno zadovoljan gledajući kako tri
TIE-jeva eksplodiraju.
Ostatak eskadrile Korona pobrinuo se za ostale. Planet
je sad bio oslobođen, ili barem blizu tome. Kendy su
pogodili u desno krilo, ali uspjela je mirno prizemljiti svoj
zvjezdani lovac pored ostalih na širokom paviljonu ispred
Kraljevske palače Theed. Kendy je iz svog kokpita izletjela
psujući na što su se ostali nasmijali. »Hajde«, pozvao ju je
Thane. »Znali su te i jače oštetiti.«
»Da, i sad mi je već dosta!« Zgrabila je alat i bacila se
na posao.
Ostali su imali trenutak da se odmore. Eskadrila
Korona sad je bila drukčija, Kontesa ih je napustila, vratila
se na rodni svijet kako bi se kandidirala za predsjednicu.
(Ostali su svi obećali kako će se pojaviti na inauguraciji ako
pobijedi.) Yendor je preuzeo vodstvo eskadrile i dva su im se
nova pilota pridružila — jedan novajlija s Nea Dajanama,
drugi azilant s Coruscanta. Thaneu su se oba momka svidjela
i činilo mu se da tim dobro funkcionira. Naslonio se na trup
svoje letjelice, uživajući u toplini sunca na licu. Trenuci mira
poput ovog bili su prerijetki.
Naboo je bio Palpatineov rodni svijet. Kao takav,
postao je mjesto okupljanja imperijalnih simpatizera. Osim
simbolične važnosti, Naboo je bio uspješan svijet Srednjeg
oboda s ekonomijom i okolišem daleko zdravijim nego
većina planeta pod imperijalnom vlašću. Kao takav,
predstavljao je jednu od najosporavanijih točaka u čitavoj
galaksiji.
Imperij je dosad tri puta odašiljao trupe u invaziju; tri
su ih puta odbili. Thane se pitao koliko će im vremena trebati
da dođu i četvrti puta.
»Hej «, rekao je Yendor dok je pomagao JJH2 da siđe
s letjelice. »Neki od nas večeras idu u Otoh Gungu —
ukoliko ne primimo više ni jednu uzbunu, to jest. Govore da
ondje rade desert kojeg ni četiri hominida ne mogu pojesti.
Kažu da se topi u ustima i šalje ravno u šećernu komu. Znaš
da ga želiš probati.«
»Ne, hvala«, odgovorio je Thane uz osmijeh. Njegovi
su se prijatelji silno trudili da se pobrinu za njega, ali ponešto
je jednostavno sam morao proći. »Zabavite se. Ja ću preuzeti
noćnu stražu u hangaru.«
 Yendor je odmahnuo glavom dok mu se plavi lekku
ljuljao u ritmu, ali onda je otišao bez komentara.
Jelucan je imao vrlo specifične rituale žalovanja.
Barem su žitelji doline imali. Thane je o njima naučio od
Ciene — i nije bio siguran da je točno zapamtio sve detalje
— ali davao je sve od sebe. (Jelucan je ostao pod
imperijalnom kontrolom, pa Thane nije mogao pitati Parona
Reea za savjet niti mu izraziti sućut.) Thane je želio isplesti i
nositi narukvicu kako bi Ciena mogla vidjeti kroz njegove
oči, ali rekla mu je da je ta čast rezervirana samo za obitelj.
Mutno koliko se sjećao uobičajenih rituala za prijatelje, činili
su se prilično detaljni i trajali su punu godinu nakon nečije
smrti. Nosio je komad tkanine omotan oko nadlaktice i nije
ga imao namjeru skinuti dok ne istekne godina dana. Nakon
šest mjeseci, pripremio je uobičajeni obrok od vina i kruha i
ostavio ga preko noći dušama. Nadao se da nije trebao biti
poseban kruh ili neko osobito vino, učinio je najbolje što je
mogao s onime što je imao. Kako je Thane razumio, nije se
trebao suzdržavati od svake dokolice, ali ritual je zahtijevao
da nekoliko sati tjedno provede u meditaciji.
Dobro, nije baš bio dobar u toj meditaciji, ali pokušao
je.
Velike simbolične geste nisu bile njegov stil — ali
nakon Endora, trebalo mu je da se na neki način uzemlji, a
nije imao ideju kako bi to učinio. U očaju je tragao za
Cienom u običajima njezinog naroda. Na svoje je
iznenađenje zaključio kako mu je to iskustvo pomoglo.
Tugovao je za svima što su ih izgubili: Smikes, Dak
Ralter, prijateljski Mon Calamari sa Slobode, bezbrojni piloti
što ih je poznavao... i Jude Edivon i ostali kadeti koje je znao
s akademije, a koji su poginuli na Zvijezdi smrti ili u drugim
bitkama. Imperij je možda zahtijevao od njih da žrtvuju
svoje duše, ali u nekom trenutku, većina tih ljudi nije bila
ništa gora od ostalih. Sve dobro u njima pojeli su Imperij i
rat, pa su stoga sigurno zasluživali da ih se prisjeti.
Njegove su ga meditacije odvele na još jedno
neočekivano mjesto, stajalište kojeg nije očekivao prihvatiti
— Nova je republika uistinu bila vrijedna borbe.
Naravno, prelazak je bio trnovit. Dok je rat još trajao,
Mon Mothma, princeza Leia Organa, Sondiv Sella i ostali
ljudi iz vrha nisu mogli uspostaviti potpunu stabilnost. No,
Privremeni galaktički senat uključivao je samo predstavnike
koje je izabrala volja ljudi i prvi zakoni koji su proslijeđeni
ispravili su najveće nepravde iz vremena imperijalne vlasti.
Čak su i svađe na novim holovidovima o prednostima
svakog prijedloga bile divne, jer su značile da su ljudi bili
slobodni izraziti svoje mišljenje bez straha od odmazde.
Resursi nisu prosljeđivani samo ka vojnoj sili, započela su
masovna čišćenja zagađenih svjetova, kao i reparacije za
vrste porobljene tokom imperijalne vladavine. (Logharra je
rekla kako će svoj dio potrošiti na nove motore za
Apokalipsu moćnog hrasta!) Koliko god nesavršen bio,
smjer u kojem se galaksija kretala vodio je ka pravdi i,
možda, jednog dana, miru.
Thane nikad ranije nije ni pokušavao biti idealist, ali
sad je posumnjao da mu to možda i polazi za rukom.
Dok se pripremao za dugu večer u hangaru, Kendy mu
je prišla otisnuvši se od svog X-krilca. Pitao je, »Jesi li ga
popravila?«
»Više-manje. Treba mi Louar hvataljka da završim, ali
sutra ujutro ću je posuditi od Yendora.« Naslonila se na zid,
ruku prekriženih ispred sebe. Tamno zelena kosa slobodno
joj je padala niz ramena. »Tako. Večeras ostaješ ovdje?«
»Kao i obično.«
»Bit ćeš ovdje sam satima.«
»Da, tako izgleda. Sjedit ću u ovoj udobnoj stolici s
dobrom holonovelom u ruci pod jednim od najljepših neba
koje sam ikad vidio, na svijetu čiji je zrak još čist i gdje ptice
još pjevaju. Nitko neće zapucati blasterom na mene čak ni
jednom. Nakon godina rata, mirna noć poput ove moja je
definicija dobrog provoda.«
»Sretan ti osamdeseti rođendan, usput rečeno.«
»Ma daj.« Nasmiješio se Thane. »Moraš priznati da
imam pravo.«
Kendy se nasmijala. »Znam. Samo — čudno je, to
kako si postao sav mističan i duhovan i to.«
»Uopće nisam.« Toliko mu se rituala činilo čudnim i
lažnim, a opet, Thane je vjerovao da je i od samog pokušaja
nešto dobio. »Ovo je samo nešto što moram učiniti.«
»Razumijem. Ali, hoćeš li mi nešto odgovoriti?«
Thane je kimnuo i ona je pitala, »Koliko ćeš dugo ovo
nositi?«
Pokazala je na komad plave tkanine još vezan oko
njegove desne nadlaktice. Bila je to boja žalovanja na
Jelucanu — nijansa neba na kojem su zakapali svoje mrtve.
»Godinu dana«, rekao je Thane. »Onda ću je skinuti.«
»Još je samo nekoliko tjedana ostalo do godišnjice
bitke kod Endora. Hoćeš li onda napokon preboljeti Cieninu
smrt?«
Ništa ona nije razumjela. »Ne. To će biti dan kad ću
prestati slijediti običaje žalovanja. Ali, neću preboljeti
Cieninu smrt. Nikada.«
»Takvu... melodramu od tebe nisam očekivala, Thane
Kyrell.«
Slegnuo je ramenima. »Ne radi se o melodrami. To je
jednostavno istina.« Kako bi joj mogao objasniti? Polagano
je rekao: »Ono što smo jedno drugom bili — kad sam
izgubio Cienu, izgubio sam dio sebe. To se ne može
preboljeti. Uvijek osjećaš prazninu na tom mjestu.«
 Ciena se trgnula držeći se rukom za trbuh. Medicinski
su je droidi napokon proglasili sposobnom za aktivnu službu,
ali bol je ostala. Možda će uvijek biti ovdje.
Ispravila se i poravnala jaknu. Kad je poslala narudžbu
za novom uniformom, naručila ih je u istoj veličini koju je
uvijek nosila. No, sad je odječa na njoj visjela lagano
prevelika za njezin stas. Izgubila je previše na težini u ovoj
prošloj godini. Barem je kapa odgovarala.
Prema rasporedu dužnosti, prvi joj je zadatak bio naći
se s velikim moffom Randdom na glavnom mostu Gnjeva.
Ciena je mogla samo pretpostaviti da će je izvijestiti o novim
dužnostima — iako većina zapovjednika nije primala
naređenja izravno ni od koga tako visokog čina poput
velikog moffa.
No, opet, ovih su se dana stari protokoli urušavali.
Ništa nije smjela uzeti zdravo za gotovo.
Ciena je došla do mosta, pričekala dvije minute do
predviđenog dolaska i onda ušla. Visoki su časnici voljeli
kad si stizao rano, ali ne previše rano. Most na Gnjevu
razlikovao se od onog na zvjezdanom razaraču, umjesto u
podatkovnim odjelima, više je nižih časnika bilo smješteno
duž stranica goleme osmerokutne prostorije. Ni u jednom se
prozoru nije vidio Ponemah, svijet u čijoj su orbiti bili,
nakon gotovo godine dana na stanici, Ciena još ništa nije
znala o tom planetu čak ni kako izgleda iz svemira. Jedini je
pogled dolazio iz velike prozirne kupole iznad njihovih glava
koja je prikazivala beskrajno polje zvijezda. No, nekoliko je
elemenata ostalo poznato, kao što je bilo prigušeno
crvenkasto svjetlo na razini poda, mrežasti metalni podovi i
osjećaj napetosti — čak straha. Ništa je od toga nije tješilo.
Veliki je moff stajao na udaljenom dijelu mosta,
svojim krutim, impozantnim stavom odajući svoj rang.
Pokazivao je planove bitke nekolicini drugih časnika, na
slikama što su se protezale dvodimenzionalnim ekranom što
je prekrivao jedan od kraćih zidova. Ciena je očekivala da će
stajati u stavu mirno iza njega sve dok je ne bude slobodan
primijetiti — ali kad je prišla, netko je rekao, »Zapovjednica
Ciena Ree je na mostu, sir.«
Randd se okrenuo — kao i gotovo svi ostali u sobi.
Cienine su se oči raširile kad je vidjela Nasha kako stoji
pored, smiješeći se kao da je ponovo bio onaj stari. Zašto je
on bio ovdje? Zašto su svi ovi ljudi stali i ustali na noge?
»No, zapovjednice Ree.« Nasmiješio se Randd.
»Napokon se vraćate na aktivnu dužnost.«
»Da, sir.« Ciena nije dopustila da joj izraz lica pokaže
išta od zbunjenosti što ju je osjećala. A opet joj je srce
luđački udaralo dok se pitala je li ovo nekakva zamka.
Možda su pogodili da je izgubila vjeru u Imperij i planirali
od nje načiniti primjer...
»Dobro čujte«, Randd je rekao svima okupljenima u
sobi. »U bitci kod Endora, Ree se hrabro borila i umalo
žrtvovala život u našim pokušajima da spasimo Imperatora
Palpatinea. Tokom dugog oporavka, nitko je ne bi mogao
kriviti što je uzela odmor koji je zaslužila. No, umjesto toga,
Ree se prihvatila najtežeg i najkompliciranijeg zadatka koji
će pomoći uspostaviti red u Imperijalnu zvjezdanu flotu.
Dok su ostali manipulirali radi vlastite dobiti, ona je
informacije dijelila jednako i ne tražeći posebnih usluga u
zamjenu.«
Nije to bilo ništa junačkog. Bio je to običan minimum
što ga je dužnost zahtijevala. Jesu li svi ostali u Imperijalnoj
zvjezdanoj floti u potpunosti napustili svoje obaveze prema
kolegama časnicima? Unatoč razočarenju, Ciena nije mogla
izbjeći prijezir prema onima što su nehajno odbacili svoje
odgovornosti zbog bijedne ambicije ili kukavičluka.
»U tim se vremenima tek nekolicina dokazala
vrijednima svog čina. Vi ste bili jedna od njih, Ree.« Randd
je došao do ekrana i dodao, »Bez svake sumnje očekujete da
vas obavijestim o Vašem novom zadatku. No, evo nas.«
Na ekranu iza njega nestao je shematski prikaz bitke i
zamijenio ga je prikaz zvjezdanog razarača, legenda s ekrana
pod imenom Podčinitelj.
Randd je rekao, »Predstavljam vam Vašu prvu
zapovjednu odgovornost, kapetanice Ree.«
Mostom je odjeknuo pljesak, a Nash je čak i uskliknuo.
Pokrila je usta rukom, suviše zapanjena da bi znala kako bi
trebala reagirati.
Cienina je prva pomisao bila najtočnija: Imperijalna je
zvjezdana flota u lošijem stanju no što sam mislila.
Možda je i služila besprijekorno, ali čak i takva, pod
normalnim okolnostima nijednog časnika tako mladog ne bi
ni razmatrali za preuzimanje komande nad zvjezdanim
razaračem. Čak i da je promovirana u čin kapetanice, ne bi
joj dali ovakav brod. Igre moći i pokušaji puta prorijedili su
rangove. Svi ostali nadređeni prebjegli su u jednu od
odcijepljenih flota ili su ih eliminirali.
Negdje duboko u njoj dio Cienine duše koji se sjećao
njezine ljubavi prema Imperiju, želio se ponositi ovim
postignućem. Postala je kapetanica prije svog dvadeset i
petog rođendana! Zapovjednica zvjezdanog razarača! Bile
su to časti o kojima se nije usuđivala ni sanjati u vrijeme dok
je još bila idealistički kadet.
No, sad je napredovanje bilo tek još jedan teret kojeg
je trebalo iznijeti.
»Sir«, Ciena je uspjela progovoriti. »Hvala, sir.«
Veliki moff Randd činio se zadovoljnim svojom
malom predstavom. Bez svake je sumnje želio svojim
podređenima pokazati kako je sve moguće ako samo ostanu
odani i vrijedno rade. Nekoć je i sama u to vjerovala. Kakva
je samo budala bila.
Otupljeno se pridružila povorci prema doku gdje će se
ukrcati u novu komandu. Randd je čitavo vrijeme nastavio s
tiradom. »Zapovjednik Brisney bit će Vam ISB časnik —
brodski su sustavi pod paskom zapovjednika Erishera — a
kao zapovjednik leta, vjerujem da već poznate zapovjednika
Windridera.«
Okrenula se Nashu koji je hodao pored nje, malo iza,
još sav blistav. Tek je sad primijetila promjenu ranga na
njegovoj pločici s oznakama, njezine su bez sumnje čekale
na mostu Podčinitelja.
»Čestitam, Ciena«, rekao je. »Jedva da sam čuo od
tebe otkad sam otišao s Tlačitelja.«
»Žao mi je, ja... »
»Ne budi smiješna. Razumijem u potpunosti. Između
oporavka i sveg onog posla što si ga obavila, čudi me da si
uopče imala vremena spavati.« Nash nije pokazivao znake
ljubomore, niti sumnje. Možda je čak i prebolio svoju
zaljubljenost u nju u deset mjeseci što se nisu vidjeli. U neku
je ruku njegovo naivno povjerenje bilo teže za podnijeti.
»Samo sam htio reći da mi je drago što ćemo se ponovo
redovito viđati.«
»Svakog dana«, rekla je Ciena bezizražajno.
Nakon još jedne kratke ceremonije na mostu
Podčinitelja, Ciena je prikačila nova obilježja na uniformu i
otišla u sobu za sastanke s velikim moffom Randdom na
zatvoreni dogovor. Čim su sjeli, Randdov je osmijeh nestao.
Ostao je samo hladni taktičar.
»Očekuje nas veliki sukob s pobunjenicima«, rekao je.
»Koristit ćemo velik dio flote i ako prokleti Pobunjenički
savez želi ikakvu šansu da zadrži taj sektor, i oni će morati
isto učiniti. Ovo je obećanje najveće bitke nakon Endora.«
Prst mu je udario po kontrolama i iznad holo projektora se
pojavio prikaz smeđeg, riđeg i zlaćanog planeta. »Ovo je
pustinja Jakku — sama je za sebe bezvrijedna, ali uskoro će
zauvijek živjeti u povijesti kao mjesto na kojem je Imperij
porazio pobunu jednom i za svagda.«
Možda i hoće. Možda će ih osakatiti i poraziti. Ciena
nije znala niti joj je bilo stalo. Samo je razumjela da se mora
boriti unatoč svojim razočaranjima u Imperij. Alternativa bi
bila predati se pobunjenicima, a mogla je samo zamisliti
kako su postupali sa zarobljenim neprijateljima. A kad bi
dezertirala s mjesta kapetanice zvjezdanog razarača, samo bi
Sila znala što bi se dogodilo s njezinim roditeljima —
osobito s majkom, koja je još služila kaznu teškog prisilnog
rada u zatvoru. Ciena nije baš imala prilike razmišljati o
bijegu tokom oporavka, a sad je bilo prekasno. Za nju više
nije bilo izlaska.
Sve za što je Ciena čitavog života radila bila je varka.
Sad će nastaviti ratovati samo zato što nije imala drugog
izbora.
Jakku, pomislila je, gledajući taj svijet i zamišljajući
bitku koja ih je čekala. Pa, dobro.
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

THANEU SE NIJE SVIDJELO da u bitku ide bez svog X-

krilca. No, general Rieekan je insistirao.
»Trebaju nam ljudi poput tebe i poručnice Idele koji su
ranije služili na imperijalnim brodovima«, rekao je Rieekan
dok su se Thane, Kendy i ostatak trupa ukrcavali na
transporter. »Jednostavno je — treba nam još letjelica i
trebaju nam brže no što ih možemo proizvesti, pogotovo dok
Imperij još drži većinu konstrukcijskih objekata. Jedini način
da dođemo do tih brodova je da ih ukrademo od Imperija.«
Thane je uspio uljudno odgovoriti, umjesto uz prijezir
koji je zaslužio. »Sir, uz dužno poštovanje, nitko nikad nije
zarobio zvjezdani razarač. I nemojte mi reći da je to zato što
nikad nitko nije ni pokušao. Da, jednom smo prilikom
uspjeli zauzeti guvernerov razarač iznad Mustafara, ali sve
otad je Imperij pojačao obranu protiv infiltracije. Ovih su
dana zvjezdani razarači gotovo neranjivi.«
»Njihove posade nisu više tako uvjerene u pobjedu kao
što su nekad bile«, insistirao je Rieekan. »Imali smo prilike u
kojima su brodovi veliki poput zvjezdanih krstarica prelazili
na našu stranu u drugim bitkama, je li tako?«
»Ali, oni imaju tisuće članova posade, a ne desetke
tisuća.«
»Treba nam samo dovoljno simpatizera da nam
pomogne isključiti sustav. Samo nas bivši imperijalni časnici
poput tebe i Idele mogu odvesti na najranjivija mjesta.«
Thane je uz proteste morao priznati da Rieekan ima
pravo. Kad bi pod kontrolu Nove republike stavili jedan od
pomočnih mostova, strojarnicu i nekoliko oružarnica, mogli
bi učinkovito paralizirati zvjezdani razarač. Zapravo bi
zauzimanje broda zahtijevalo ozbiljnu borbu unutar samog
broda koja bi možda trajala danima, ako ne i tjednima — ali
bilo je moguće.
Šanse nisu bile velike. Šanse su bila ekstremno male.
Ali, bilo ih je.
»Ovdje se osjećam tako skučeno«, gunđala je Kendy
dok su zauzimali mjesta u transportnom prostoru, dok se
vezala u tanka sjedala koja su više izgledala kao da su za
skuter nego za putovanje svemirom. »Ne možemo čak niti
vidjeti bitku.«
I Thaneu je to bilo nevjerojatno čudno — gledao je u
ravne bež zidove trupa transportera umjesto u širinu svemira,
a umjesto huka motora i oružja, čuo je samo mrmljanje
ostalih nervoznih vojnika. »Možda je tako najbolje«, rekao
je, iako ni sam u to nije vjerovao. »Možemo se fokusirati na
planove za ukrcaj.«
Kendy se nagnula bliže zirkajući oko sebe kako bi se
uvjerila da je nitko ne čuje prije no što progovori. »Nitko od
nas nikad nije služio na zvjezdanom razaraču. Ja sam samo
bila tri puta na jednom i nikad na duže od jednog dana.«
»Na akademiji smo učili shematske prikaze«, rekao je
što je mogao samouvjerenije. »Oboje se sjećamo najvažnijih
informacija — osobito o unutrašnjoj obrani. To nam je
dovoljno.«
Uzdahnula je. »Sila neka je uz nas.«
Opet ta Sila. Thaneova godina meditacije nije ga
uvjerila u postojanje neke svemoguće Sile što je stajala iza
galaktičkih previranja. Ipak, pustio je Kendy da crpi hrabrost
gdje god da ju je mogla naći.
Možda se ne bi tako nesigurno osjećao da mu je makar
jedan dio misije bio poznat, ali ništa mu nije bilo jasno. Od
svega je najgore bilo biti bez svog X-krilca, osjećao bi se
sigurnije skidajući TIE lovce s neba nego jureći u srce
zvjezdanog razarača. No, mučili su ga i manji detalji.
Umjesto svoje čvrste, potpuno zatvorene kacige, nosio je
samo jednu malenu koja se pričvršćivala ispod brade
neudobnom crnom trakom. Umjesto narančastog letačkog
odijela, nosio je jednostavnu uniformu koja se sastojala od
hlača, košulje i veste koja je više podsjećala na odjeću za
slobodne dane nego za bitku. A oko jedne mu je ruke bila
svezana sivo zelena traka žalosti.
Tehnički ju je trebao skinuti prije četiri dana, na
godišnjicu bitke kod Endora. No, otad je već znao da
nadolazi bitka kod Jakkua i nekako je osjećao da je treba
ponijeti sa sobom u akciju.
Skinut ću je kad i ova bitka završi, obećao je samome
sebi. Spalit ću je kako ritual nalaže, a pepeo ću spremiti za
dan kad ću se vratiti na Jelucan.
U svom je umu već vidio kako posljednji puta ulazi u
Tvrđavu. Ostavit će pepeo ondje, zajedno sa starim
igračkama, odbačenim čizmama i paletom deka i krzna na
kojoj su Ciena i on vodili ljubav. Tad će, napokon poći dalje.
»Na koji razarač idemo?« pitao je Thane, pitao se hoće
li biti neki kojeg je već vidio.
»Podčinitelj«, netko mu je odgovorio. Nikad nije ni
čuo za njega.
»Barem su nam podijelili blastere«, promrmljala je
Kendy. »Još sam bolja s blasterom nego s laserskim topom.«
»Onda ću se držati tebe«, rekao je i dobio osmijeh.
»Svi na brodu«, rekao je glas preko interkoma
neprirodno mirno. »Pripremite se za udar.«
Thane se uhvatio za sigurnosno remenje. Idemo.
***
Što god da je Ciena Ree bila, izdajica nije bila. Tokom
ovih nekoliko kratkih tjedana što je služila kao kapetanica na
Podčinitelju, obavljala je dužnost najbolje što je mogla. Ako
i nije više osjećala odanost Imperiju, razumjela je
odgovornost za stotine tisuća života pod njezinom
komandom. I zato nije pružala ništa manje od najboljeg
tijekom borbe kod Jakkua.
Kad bi svi imperijalni časnici mogli isto za sebe reći,
možda se sad ne bi nalazili na rubu uništenja.
»Izvještaj!« povikala je Ciena dok se približavala
podatkovnom odjelu.
»Motor tri je na samo šezdeset šest posto kapaciteta,
kapetanice.« Mladi ju je vojnik pogledao u lice, kože
zacrvenjele od panike. »Motori jedan i pet su još u
potpunosti nefunkcionalni. Imamo punu snagu samo na
motorima tri i sedam. Dva, četiri i šest su svaki na trideset
posto snage.«
Prokletstvo. Kad bi ekipe za popravke mogle vratiti
motor dva na 85 posto, još bi bili u stanju skočiti u
hipersvemir i pobjeći iz bitke. Ako ne uspiju, ili se i motor tri
ošteti — Podčinitelj je bio uhvaćen u zamku. Ni jedna opcija
osim povlačenja nije nudila šansu za preživljavanje.
Glavni je ekran prikazivao katastrofalnu panoramu.
Stotine su brodova, imperijalnih i pobunjeničkih, od fregata i
drugih zvjezdanih razarača do bezbrojnih zvjezdanih lovaca,
bile su siluete na smeđe-zlatnoj podlozi Jakkua. Istovremeno
su manji ekrani na obje strane prikazivali scene bitke na tlu
koja se ispostavila još veći poraz. Dok je promatrala, jedan je
hodač primio fatalni pogodak, zateturao na tankim nogama i
pao postrance tako jako da je pijesak eksplodirao od udara
poput plimnog vala. Svugdje kamo je Ciena pogledala,
pobunjenici su napadali dok se Imperij uzaludno pokušavao
obraniti. Prednost je od početka bila na njihovoj strani, do te
mjere da se s gorčinom zapitala je li čitava bitka samo jedna
golema zamka. Možda je njihove planove za napad na Jakku
izdao neki admiral ili veliki moff u čije se planove pobjeda
nije uklapala.
»Trebamo promijeniti strategiju«, rekla je uglavnom
sama sebi. Imperijalne su borbene taktike gotovo uvijek
tražile koncentrirani, istovremeni napor svih brodova
uključenih u borbu koje je centralna komanda čvrsto
nadzirala. U vrijeme dok je Imperij imao prednost u snazi i
brojnosti, ta je taktika imala smisla. Sad se Cieni činilo da se
drže pravila igre koja je završila prije godinu dana.
Pobunjenici su dokazali da manje udarne grupe mogu
itekako biti učinkovite, čak i smrtonosne. Često su napadali
istovremeno na više bojišnica, segmentirajući tako svoje
snage. Taj je pristup bio riskantniji, ali ovdje iznad Jakkua,
davao je rezultate.
Podčinitelj se zatresao. Iako je osjećaj bio tek manja
vibracija ispod njezine stolice, Ciena je znala da je oštećenje
znatno i prije no što su se kontrolni ekrani zacrvenjeli.
»Eksplozivna dekompresija na desnom boku!« povikao
je vojnik. »Gubimo atmosferu... »
»Zatvorite sve susjedne palube!« S tim je riječima
Ciena spasila brod — ali i na smrt gušenjem osudila stotine,
ako ne i tisuće.
Ne možemo se nastaviti boriti po starim pravilima.
Uzaludno je.
Ciena je otišla do ekrana i izvukla trodimenzionalni
prikaz bitke u minijaturi. Ako bi uspjela uvjeriti velikog
moffa Randda da podijeli flotu i napadne pobunjeničke
krstarice iz više pravaca, možda čak i pošalje jednog od
dvadeset topovskih napadača u atmosferu kako bi podržali
TIE lovce koji su se borili blizu površine planete — barem bi
malo prodrmali pobunjenike. Očajnički im je trebala bilo
kakva prednost.
Ali, bi li je Randd uopće saslušao? Možda je bila
kapetanica zvjezdanog razarača, ali on je bio veliki moff i
suptilno joj je bio dao do znanja kako je svoj uspon dugovala
u potpunosti njemu...
Još ju je jednom pogodilo koliko je sve bilo apsurdno
— kako budalasto, kako rasipno, kako glupo — da je u
Imperijalnoj floti čin bio važniji od ideje. Ljutilo ju je to.
Gadilo joj se. Mrzila je Imperij kojem je služila, mrzila je
vrijednosti koje je predstavljao, mrzila je kako su svi o
Palpatineu govorili kao da je bio nekakav virtuozni mučenik.
Mrzila je i samu sebe što je ikad vjerovala u sve to. Ali,
najviše je mrzila da je to bilo sve što joj je ostalo.
Ali, onda je vidjela druge časnike oko sebe kako se
koprcaju, trudeći se iz petnih žila kako bi ispunili svoju
dužnost i preživjeli. Barem je njima dugovala svoje najbolje.
Ako joj više ni jedan vrijedan zadatak nije ostao, mogla se
barem potruditi da ih sigurno vrati kućama.
Počela je: »Otvorite kanal do velikog moffa Ra...«
Čitav se brod zatresao, dovoljno jako da časnicima
popadaju kape s glave i da se barem dva analitičara prospu
po podu. Ciena se uhvatila za zid. »Što je to bilo?«
»Kapetane, imamo još jedan proboj oklopa, pored
bočnih otvora, na palubama RR do ZZ.« Lice mlade časnice
odavalo je zbunjenost. Pogledala je u Cienu, kože osjenčane
crvenom svjetlom. »Ali, senzori ne pokazuju vakuum.«
Onda se Podčinitelj zatresao od još jednog udarca. Pa
još jednog. Pa četvrtog. Svaki je rezultirao istim bizarnim
očitavanjima: rupe u brodu koje nisu rezultirale vakuumom.
Moglo je postojati samo jedno objašnjenje.
Cieni se zgrčio želudac. Iako nikad nije bila na nekom
od brodova gdje su se ovakve stvari događale, naučila je
znakove na akademiji i ponekad bi ih proživljavala u noćnim
morama. »Ukrcali su se.«
Ukrcali. U jeku bitke to je moglo značiti samo jednu
stvar:
Njezin je brod morao umrijeti.
***
»Idite u kontrolni centar motora tri.« Thane je naredio
kroz interkom link dok se provlačio hodnikom već prepunom
dima. »Ako uspijemo onesposobiti posljednji potpuno
funkcionalni motor, imamo šansu.«
Thaneov je posao bio jednostavniji i puno kritičniji.
Morao je isključiti sustav za samouništenje što je brže
mogao. Ni jedan imperijalni časnik ne bi oklijevao narediti
masovno samoubojstvo samo kako zvjezdani razarač ne bi
pao u ruke Nove republike.
Ispred sebe, duž okomitog hodnika, vidio je vatru
blastera, odjeci svakog pogotka bolno su odzvanjali
njegovim bubnjićima. Kroz zvonjavu u glavi Thane je čuo
ostale izvještaje kako su pristizali. Suprotno Rieekanovom
predviđanju, posada Podčinitelja žustro se opirala. Činilo se
da su imperijalne trupe na ovom brodu bile predanije od
ostalih. Takve je on bio sreće.
Vatra blastera ispred njega se umirila i Kendyna se
glava pojavila iza ugla. »Raščistila sam vam put. Hajde,
idemo!«
Thane je trčao na čelu voda, nadajući se da će doprijeti
do bočnog pomoćnog mosta. Kad bi ga zauzeli, bili bi u
boljoj poziciji da pomognu ostalim vojnicima Nove
republike po čitavom brodu.
Ali, čim su uletjeli u sljedeći dio, presreo ih je val
jurišnika pucajući iz blastera. Thane se prilijepio uza zid. U
zraku je mirisalo na ozon i dim i nije vidio nikakav izlaz. Što
da radim?
Nisu mogli doprijeti do sustava za samouništenje — ne
ovako.
Što je značilo da će unutar nekoliko minuta Podčinitelj
eksplodirati i sve ih pobiti.
Prođi kroz njih, rekao si je. Hajde!
***
»Kapetanice Ree, ne smijete!« protestirala je jedna od
nižih časnica. Nije mogla imati više od sedamnaest godina.
Imperijalna ih je flota grabila s preostalih akademija, iako su
još bili premladi.
»Smijem i moram.« Ciena je sjela dok se mentalno
pripremala na ono što će učiniti. Dodala je nešto blažim
tonom, »Ne bojte se, niža časnice Perrin. Imat ćemo vremena
doći do kapsula za spašavanje. Svaka je od njih opremljena
sustavom za navođenje koji će je odvesti ravno do najbližeg
imperijalnog broda.«
Perrin se slabašno nasmijala, oko nje, činilo se kao da
se i ostali časnici smiruju. Zašto su im propisi osporavali
pravo da se obrati s bilo kakvim osjećajem umjerenosti ili
sućuti, kad je to ponekad tako mnogo značilo?
Barem će joj bešćutnost Imperija pomoći nakon bitke.
Jednom kad ovo završi — pod pretpostavkom da ne dospiju
u zatvorski logor Nove republike — Cienu će prozvati da
opravda pokretanje samouništenja na zvjezdanom razaraču,
jednom od najmoćnijih i najvrednijih brodova Imperijalne
zvjezdane flote. Znala je igru dovoljno dobro da bi razumjela
kako će svako objašnjenje smatrati nedovoljnim. Prije
Endora to bi rezultiralo dugom, mučnom zatvorskom
kaznom na Kesselu, sad će je ili otpustiti iz službe ili na
mjestu pogubiti. Ciena je zaključila da joj je svejedno.
»Na moj znak«, rekla je. »Pripremite se za
samouništenje. Krećemo za deset — devet — osam...«
Podčinitelj se ponovo zatresao. Iako je prezirala
Imperij, Ciena je bila suviše dobra kapetanica da je ne zabole
oštećenja na vlastitom brodu.
Završila je: »... tri — dva — jedan. Idemo.«
 Niža časnica Perrin prema dolje je gurnula polugu koja
će pokrenuti samouništenje. Ciena je pričekala crvena
svjetla, sirenu, automatsku objavu koja je upućivala posadu u
kapsule za spašavanje — njezin znak da zatvori vrata — ali
ništa se nije dogodilo. Nakon što je tišina trajala trenutak
predugo, digla se iz stolca i izvukla shematske prikaze.
Svjetla koja su indicirala oštećenja sijala su na svim krivim
mjestima, posebno na jednom dijelu vrlo blizu bočnog
pomoćnog mosta.
»Naciljali su sustav za samouništenje«, rekla je Ciena
gotovo u nevjerici. »Posebno su baš njega išli srušiti.«
Samo bi bivši imperijalni časnik znao kako to učiniti.
U glavi je čula glas svog oca kako govori riječi koje je prvi
puta od njega čula dok je još bila dijete: Svi izdajnici su
prokleti.
»Čekamo Vaše naredbe, kapetanice«, rekao je
poručnik stojeći pored podatkovne jame. Shvatila je da ni
jedna osoba na mostu — a vjerojatno ni na čitavom brodu —
nema pojma što im je dalje činiti.
Ali, ona je znala.
Saznanje je u njoj sazrijelo poput najljepšeg dana što
ga je ikad vidjela. Mogla je ispuniti svoju dužnost, održati
zakletvu i zauvijek se osloboditi ludila.
Ciena se vratila na svoje mjesto i uključila prekidač
koji će prenijeti njezin glas svim postajama i u svaki
zvjezdani lovac čija je baza bila na Podčinitelju. »Svoj
posadi, napustite brod. Svim zvjezdanim lovcima, povežite
se sa sljedećim imperijalnim brodom. Svoj posadi, napustite
brod. Imate deset minuta.«
Oko nje, ostali su časnici zurili. Po prvi puta u svojoj
komandi, povikala je na njih. »Što čekate? Idite u kapsule za
spašavanje! Hajde!«
Svi su pojurili dok je interkom zapucketao i zazujao.
Ciena je znala tko će to biti i prije no što mu je čula glas,
samo bi joj jedna osoba na brodu sad usudila protusloviti.
Nash je povikao, »Jesi li poludjela?«
»Nisam sigurna što mislite, zapovjedniče Windrider.«
»Ne počinji sa >zapovjedniče Windrider<, ne sad. Da
samouništenje funkcionira, čuli bismo automatski signal. To
mi govori da planiraš uništiti brod — nekim drugim
sredstvima...«
Ciena je sjela u svoj crni kožni stolac, umorna kao da
nije godinama spavala. »Samo reci.«
»... planiraš zabiti Podčinitelja u planet.«
Započela je unositi koordinate koje će je odvesti ravno
na površinu Jakkua. Već je mogla zamisliti vatru, vrućinu,
sam kraj.
Tad će dužnost obaviti do kraja, a opet će izmaći
sponama što su je vezale za Imperij, jednom zauvijek.
»Moram pod svaku cijenu spriječiti da Podčinitelj
padne u pobunjeničke ruke.« Ciena je pokušala zamisliti da
se obraća mladiću kojeg je znala na akademiji, mladiću koji
je nosio dugu kosu ispletenu u pletenicu po alderaanskoj
modi i čiji ih je vragolasti smisao za humor sve nasmijavao.
»Ovo je jedini način, Nash.«
»Dovraga s time. Možeš postaviti koordinate i pobjeći
sa svima ostalima.«
»I ostaviti brod pobunjenicima? Zauzeli bi most,
promijenili kurs i odletjeli s našim novim zvjezdanim
razaračem.« Nagnula je glavu unazad i zurila u metalom
popločen strop, tako apsurdno visoko iznad. Je li omjer u
kojem je most konstruiran trebao predstavljati nešto
veličanstveno? Umjesto toga, postiglo se samo da čitav most
djeluje isprazno i hladno.
»Ciena, molim te.« Mogla je čuti kako Nashu puca
glas čak i preko udaljene buke njegovih TIE motora. »Reci
mi barem da ćeš pokušati.«
Bila je to zadnja stvar koju je željela učiniti. Sad kad je
napokon pronašla način da ostavi sve iza sebe, osjećala je
samo olakšanje. Bol pukog postojanja iz dana u dan postala
joj je jasna tek sad, i nije je više morala trpjeti svoj život niti
sat duže.
»Moram sad zatvoriti vrata«, rekla je. »Zbogom.«
S tim je riječima prekinula interkom vezu sa svim TIE
lovcima. Nikad više neće čuti Nashov glas.
Dok je prolazila kroz proceduru za zatvaranje vrata
mosta sigurnosnim bravama, Ciena je pomislila i na druge
stvari koje više nikad neće iskusiti. Vrijeme s roditeljima.
Let zvjezdanim lovcem, ili, još bolje, V-171 kojeg bi mogla
uzdići iznad oblaka Jelucana. Smijanje na jednu od
Berissinih prljavih šala. Pokušaj buđenja Jude ujutro i
slušanje kako njezina inače uvijek logična prijateljica zavija
u jastuk. Jahanje svog muunyaka planinskim vrhovima.
Pilotiranje jednosjednim skuterom kroz Reitgenove obruče.
Kremaste kolače gospodina Nierrea. Trčanje po Nebeskoj
omči dok Coruscant blješti ispod nje. Vrijeme s Thaneom.
Vođenje ljubavi s njim. Letenje s njim.
»Zbogom«, tiho je ponovila, pozdravljajući se sa
svime.
Thane se smrznuo na mjestu onog trenutka kad je čuo
objavu. Dok je glas odjekivao hodnicima Podčinitelja, i
govorio posadi da napusti brod, pokušao je samog sebe
uvjeriti da to nije ona...
... ali nije mogao zamijeniti Cienin glas.
»Upravo smo im srušili sustav za samouništenje!«
povikala je Kendy. Činilo se da nije prepoznala glas preko
zvučnika. »Kako ga misle uništiti?«
Znao je što će Ciena učiniti kao da je sam smislio taj
plan. »Srušit će ga.« Brzo je zgrabio interkom vezu koja ga
je povezivala s Rieekanom. »Moramo sve hitno izvući
odavde. Ako ne mogu doći do transportera, trebaju krenuti
ka imperijalnim kapsulama za spašavanje. Svjetla će
označavati put.«
Kendy je, poput svih ostalih na blasterima oprljenom
pomoćnom mostu potrčala prema kapsulama čak i prije no
što je Rieekan izdao zapovijed koju je Thane predložio. No,
taman kad je prešla zadnju stepenicu i dospjela do vrata,
shvatila je da je Thane ne prati. »Što radiš? Nisi čuo? Imamo
manje od deset minuta.«
»Stići ću vas«, lagao je. »Idi.« Kendy ga je pogledala
ali onda je poslušala Rieekanove naredbe i potrčala u
sigurnost, ostavljajući Thanea samog.
Ciena je bila živa. Bila je živa, bila je ondje i on je
morao stići do nje prije no što ih oboje ubije.
Thane je pojurio do najdaljeg ugla pomoćnog mosta
gdje su mu maglovita sjećanja sa satovima Dizajna velikih
brodova govorila da će naći tunel za popravke. Naravno,
jedna od metalnih ploča je popustila otkrivajući običan,
hladan tunel koji je vodio nekamo prema gore. Udario je
rukom prekidač pored vrata, pozivajući time
antigravitacijsku platformu koja će ga u nekoliko trenutaka
odvesti do bilo koje palube.
Kad se pojavila, skočio je — a onda zateturao dok se
hvatao za sigurnosnu šipku. Thane se zapravo nikad nije
time vozio. Bile su nestabilnije no što su ih učili na satu. Još
par centimetara i kliznuo bi s platforme i pao nekoliko
kilometara duboko u smrt.
Uzeo je jedan duboki dah i unio kod koji ga je trebao
odvesti na palubu s koje se može do glavnog mosta.
Dok je pri punoj brzini letio prema gore, udari zraka
lupali su mu u kacigu sve dok je nije strgnuo i pustio da
padne. Thane je pokušao procijeniti koliko je vremena
prošlo. Tri minute? Četiri? Dosad motori Podčinitelja više
ništa nisu trebali odraditi, Jakkuova gravitacija pobrinut će
se za ostalo. Čak i sad je planet već povlačio zvjezdani
razarač u smrt.
Hajde, pomislio je još se čvršće hvatajući za
sigurnosnu prečku. Hajde!
Napokon je stigao do prave palube, izgurao sigurnosnu
ploču i izašao u hodnik. Nakon kratke dezorijentacije, došlo
mu je da se udari koliko je glup, naravno da pristup glavnom
mostu neće biti tako lagan. Thane je potrčao ka vratima,
onda se naglo zaustavio i bezuspješno ih pokušao otvoriti.
»Ciena!« povikao je, udarajući šakama po metalu. Bilo
je to tek tako da izbaci frustraciju, jer je dobro znao da ga ne
može čuti kroz zaštitna vrata glavnog mosta. Ne samo da su
bila predebela da bi se zvuk prenio, nego ih nisu mogli
uništiti ni blasteri ni laseri, čak ni termalni detonatori.
Zabarikadirala se protiv svakog mogućeg upadaća, uključivši
i njega.
Ali, bilo je tek nekoliko načina da kapetan zakračuna
sigurnosna vrata.
Thane je shvatio da zna koji bi način Ciena odabrala,
jednom ju je čuo kako objašnjava. Koristila bi se metodom
kapetanove riječi. Sad su sigurnosna vrata bila trajno
zatvorena za bilo koga tko nije znao riječ ili frazu koju je
odabrala kako bi se zaključala.
Naslonio je čelo na metal i stavio ruku na ručnu ulaznu
ploču. Automatski je glas rekao: »Lozinka.«
Naginjući se do mikrofona, Thane je prošaputao,
»Pogledaj kroz moje oči.«
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

CIENA SE NAGNULA PREKO NAVIGACIJSKE stanice, jednu

ruku držeći na svom bolnom abdomenu, drugu na
kontrolama. Autonavigacijski je sustav opetovano pokušavao
premostiti njezine naredbe, ali ga je uspjela isključiti. Sad je
samo trebala čekati.
Zakoračila je unazad i potonula u svoj stolac. Na
ekranu ispred nje zvijezde su bile obrisane, ništa nije ostalo
osim pješčane površine Jakkua. Svakom je sekundom pogled
na svijet ispod bivao sve jasnijim. Ciena je gledala kako se
sjene šire u pustinje i planine. Senzori su počeli gorjeti
crveno upozoravajući na proboj u atmosferu. Ignorirala ih je.
U jednom se trenu sve pred njom zamaglilo. Kad je
podigla ruku do lica, pod prstima je osjetila nešto mokro.
Ciena je brzo trepnula kako bi odagnala suze. Neće ni
trepnuti kad dođe njezin kraj. Neće se ni okrenuti. Bit će to
zadnje iskustvo kojeg će imati i namjeravala je biti u
potpunosti svjesna svakog pojedinog trenutka, čak i boli.
Umrijeti časno — nitko nije mogao tražiti više...
Sigurnosna vrata mosta su se otvorila.
Ciena je skočila na noge. Instinktivno je posegnula za
blasterom, ali ni jedan kapetan zvjezdanog razarača nije ga
nosio na mostu. Kako je itko uopće uspio ući?
A onda je vidjela Thanea.
Jedina osoba u čitavom Pobunjeničkom savezu — u
čitavoj galaksiji — koja bi mogla pogoditi koje riječi treba
izgovoriti, pomislila je Ciena u maglici, i on je, naravno,
ovdje.
Možda je sanjala ili halucinirala. Njezin je mozak
prizvao Thaneov lik kako ne bi mislila da će umrijeti sama.
Čak je i nosio traku žalovanja na nadlaktici, tugujući poput
življa iz doline za tragedijom koja se tek treba odigrati.
Ali, onda je on izdahnuo od olakšanja, tonom tako
suptilnim, a opet poznatim da je obrisao svaku sumnju. Ovo
je bilo stvarno. Zaista se događalo.
»Ciena.« Thane je krenuo prema njoj, a onda se
zaustavio kad je učinila korak unazad. Zaustavio se i podigao
ruke da pokaže kako nije naoružan... ali vidjela je blaster
zakačen mu o boku. »Dobro je. Izvući ću te odavde.«
»Nikud ne idem.« Činilo se kao da riječi dolaze s neke
velike udaljenosti, kao da ih čuje, a ne izgovara sama. »Ostat
ću sa svojim brodom.«
»Znaš, možemo i poslije dugo razgovarati o časti i
dužnosti. Ovog trenutka se moramo izgubiti odavde prije no
što izgorimo u atmosferi.«
Kapsule za spašavanje mogle su podnijeti spuštanje na
planet, ali ispaljivanje unutar atmosfere bilo je riskantno.
Očitavanja temperature na vanjskom oklopu već su
ukazivala na dramatično povišenje. Ciena je osjetila kako joj
puls ubrzava od straha — ne za sebe. »Thane, pođi do
najbliže kapsule za spašavanje.«
Podigao je bradu, poput tvrdoglavog, ponosnog
dječaka kakav je nekad bio. »Ne bez tebe.«
U njoj je zakipio bijes. »Shvaćaš li da bih te trebala
uhititi? Ili pucati na tebe?«
»Nekako smo se već našli izvan svih pravila.« Thane
je ispružio ruku prema njoj, ali ona se povukla još jedan
korak unazad. A sad ih je razdvajalo manje od dva metra. S
obje njegove strane, na bezbrojnim ekranima i senzorima,
bljeskali su alarmi dok su scene bitke i krvoprolića treptale.
»Moraš otići. Kako ne razumiješ da ti pokušavam
spasiti život?«
 »I ja pokušavam spasiti tvoj!« Ovako ju je molećivo,
očajnički gledao kad ju je prvi puta pokušavao nagovoriti da
dezertira iz Imperija zajedno s njim. Za Thanea se, možda,
ništa nije promijenilo u pet godina koje su od tad protekle.
Ali, ona se osjećala tako starijom. Tako tužnijom.
Izdubljenom. No, on je samo stajao ondje ispružene ruke,
vjerujući da ih može oboje spasiti. »Hajde, Ciena. Nemamo
puno vremena.«
Thane nije vidio da za nju nije ostalo vremena, ni
malo.
Što su joj to napravili?
Ciena je stajala pred njim, tako mršava da je djelovala
kao da bi je čovjek šakom mogao zdrobiti. Uniforma je
visjela na njoj i to je, u kombinaciji s luđački trepćućim
svjetlosnim signalima što su se u sve većem broju palili oko
njih, učinilo da čitava scena izgleda više kao neka ružna
parodija imperijalnog mosta nego kao stvarnost. No, ono što
je Thanea najviše uplašilo, bila je praznina u njezinim očima.
Ništa od Cieninog duha nije sijalo kroz njih, vidio je samo
ljutnju i očaj.
Ali, njegova je Ciena još bila negdje unutra. Znao je to
samo zato što je radije odabrala smrt nego da i dalje služi
Imperiju.
»Slušaj me«, rekao je Thane pokušavajući zvučati
smireno iako se Podčinitelj već tresao od prvih sudara s
Jakkuovom atmosferom. Vožnja će samo postati još
neugodnija. »Ne duguješ Imperiju prokleto ništa. Oni ne
zaslužuju tvoju odanost i sasvim sigurno ne zaslužuju tvoj
život.«
»Ti čak ni ne znaš što znači odanost.«
»Jako dobro znam, dovraga! Ciena, da nisam odan
tebi, bih li sad bio ovdje?«
Brod se ponovo zatresao. Thane se lagano zateturao na
jednu stranu, a Ciena se morala uhvatiti za stolac da ostane
uspravna. Povikala je. »Thane, moraš otići! Moraš se
dokopati kapsule za spašavanje, odmah!«
»Neću te ostaviti.« Shvatio je da bi moglo i doći do
toga — da pogine pored Ciene, ovdje, danas, radije no da
pobjegne i spasi vlastiti život.
Thane je želio preživjeti. Koliko god da je volio Cienu,
protekla ga je godina naučila da je sposoban ići dalje i nakon
njezine smrti, čak se i oporaviti i naći neki mir.
Ali nije želio živjeti kao čovjek koji ju je ostavio da
umre.
Ponovio je, »Neću te ostaviti.«
»Molim te!« Ciena se počela tresti. »Molim te, nemoj
da budem odgovorna za tvoju smrt. Sve što sam ikad tražila,
u svim onim bitkama, bilo je da ne budem ona koja će te
ubiti.«
»A ja sam tražio da to budeš ti. Jer mi smo vezani,
uvijek, ti i ja — u životu i u smrti. Znaš to baš kao i ja. I zato
s ovog broda moramo otići zajedno.«
Ciena je jedan dugi trenutak ostala tiha. Brod se
nagnuo na jednu stranu. Umjetna se gravitacija borila s onom
pravom koja ih je vukla ka Jakkuu. Na ekranima se slika
planetarne površine polako vrtložila, brod je padao u spirali.
Onda je zakoračila prema njemu jednom, pa drugi
puta. Thaneu je došlo da zaplače od olakšanja. »Dobro je.
Samo tako. Dođi sa mnom.«
Napokon je stajala pred njim. Oči su im se susrele. A
onda ga je Ciena iz sve snage opalila u trbuh.
Kad se Thane prosuo na pod, Ciena je zgrabila njegov
blaster iz futrole. Stajala je iznad njega i on je zurio u nju,
pokušavajući uhvatiti dah kojeg mu je izbila. »To je to?«
pitao je. »Pucat ćeš u mene?«
»Naravno da neću«, rekla je. »Onesvijestit ću te i sama
te odvući do kapsule za spašavanje. Ali — prije toga — znaj
da sve ovo činim samo kako bih te spasila.«
Thane ju je oštro udario u nogu tako da je zateturala
gotovo metar unatrag prije nego što je pala na leđa. Blaster je
odsklizao po nagnutom podu, kližući dovoljno daleko od
njih oboje i Ciena se morala pomučiti da se vrati na noge.
I on je već bio ustao, u borbenom gardu, ljutih plavih
očiju. »Želiš grubu igru? Dobro. Dobit ćeš grubu igru.«
Jedna joj se uspomena prikazala pred očima — kako su
se kao djeca upoznali — boreći se jedno za drugo.
Izgledalo je da će tako i umrijeti.
Ciena je potrčala na njega i on je nije mogao spriječiti
da mu se zaleti u noge i sruši ga. Dok mu je nabijala glavu
unatrag u mrežasti pod, povikala je, »Nosi svoje
pobunjeničko dupe s mog broda!«
Thane ju je zabacio, gurajući je na stranu. Otkoturala
se do zida i Thane joj je rekao: »Spasit ću te željela ti to ili
ne.«
Kako nije razumio? Kako nije vidio? Zašto joj je
pokušavao ukrasti jedinu priliku koju je imala da pobjegne iz
ovog pakla i časno umre? Kao da je Thane nikad nije
poznavao.
Divljački ga je udarala, petom ga je zahvatila u čeljust
i on je posrnuo unatrag. Ciena se digla na noge i krajičkom
oka ugledala ekran — prikaz Jakkua bio je užasavajuće
blizu, ali počeo se magliti i crniti. Vanjski su senzori izgarali
od vreline ulaska u atmosferu.
Prozori su već bili jarko narančasti, odsijecajući im
pogled budući da je brod bio sav zahvaćen plamenom.
Zaraćene strane u atmosferi i na tlu vidjele su kako
Podčinitelj u vatrenoj lopti pada preko neba poput meteora.
Thane je zgrabio Cieninu nogu i povukao je na pod.
Nova ju je bol probola u staru ranu na trbuhu kad je udarila o
tlo. Željela mu je reći da prestane biti idiot i da odmah otrči u
kapsulu, jer uskoro će biti prekasno ako već nije — ali sve
što je uspjela reći bilo je: »Pusti me.«
Onda je skupila šake i zamahnula njima prema gore i u
njegovu ćeljust. Ako ga je trebala onesvijestiti na teži način,
i na to je bila spremna.
Iako mu je bol cijepala lice, Thane je uspio primijetiti
kako se ekran zamutio i zacrnio. Nije više bilo vremena.
I zato je napravio nešto što nikad, ni u ludilu ne bi
povjerovao da će učiniti. Vratio je Cieni udarac.
Ali, Ciena je bila malena žena, a on je bio golemi
muškarac. Isti onakav udarac u čeljust od kojeg je zateturao,
nju je postrance sravnio s podom. Preplavio ga je osjećaj
krivice, ali nije smio stati, ne sad...
Odgurnula se prema gore, ramenom udarila u njegov
srednji dio ispod rebara i izbila mu zrak iz pluća. Oboje su se
srušili na kontrolnu ploču i on je pomislio: Da nas itko
gleda, mislio bi da se pokušavamo poubijati, a ne spasiti
jedno drugo.
Brod se počeo gasiti i paliti što je više komponenata
izgaralo pri ulasku. Začuo je duboku, užasnu jeku —
masivni se metalni kostur zvjezdanog razarača pomicao kako
je vrelina dostizala točku taljenja. Kroz nekoliko malenih
prozora nije mogao vidjeti ništa od Jakkua, ni neba, samo
plamen.
Ciena ga je odgurnula sa sebe baš kako se pod
ponovno nagnuo. Sad su oboje puzali, nesposobni se
uspraviti. Thane se zakoprcao kako bi dohvatio jednu od
stolica ili bilo kakav potporanj koji bi mu pomogao da se
uspravi...
... kad je vidio bljesak crnog metala kako kliže duž
zida.
Bacio se na njega. Dok se još kotrljao, čuo je zvuk
Cieninih čizama na palubi što je značilo da je nekako ustala.
Potrčala je prema njemu, topot njezinih koraka postao je brži
taman kad se Thane dokopao blastera.
Jedan pokret palcem, podesi na omamljivanje i sad!
Na trenutak je primijetio užas na Cieninom licu prije
no što ju je plavi snop pogodio. Tako je snažno tresnula o
pod da se Thane na trenutak uplašio da je blaster podesio na
ubijanje. Ali, kad je dopuzao preko nagnutog poda do nje,
vidio je da joj se prsa dižu i padaju.
»Poslije ću se ispričati«, prošaputao je. Na koljenima,
Thane je uspio okrenuti Cienu i povući joj tijelo preko svoga
ramena. Osjetio je krv u ustima dok je teturao da se uspravi i
kretao prema najbližoj kapsuli za spašavanje.
Njegova umalo pogubna vožnja kroz servisne tunele
podsjetila ga je na satove Dizajna velikih brodova, pa je bio
prilično siguran gdje su kapsule. Ono što nije znao bilo je
hoće li je uopće stići ispaliti. Ukoliko su se metalne hvataljke
rastalile u vrelini atmosfere, kapsula za spašavanje mogla bi
im poslužiti samo kao mjesto na kojem će umrijeti.
I, naravno, također je bilo moguće da su imperijalni i
pobunjenički vojnici već iskoristili sve kapsule...
Hodaj, hodaj, hodaj, recitirao je u svojoj glavi dok je
posrtao i trčao kroz hodnike zvjezdanog razarača. Prvi dok
za kapsule zatekao je prazan, ovdje se netko već odavno
lansirao u svemir. Ali, taman kad je Thane osjetio kako ga
panika preuzima, stigao je do druge lokacije i vidio da je
kapsula za spašavanje još ondje, neiskorištena.
Koljenom je udario po kontrolnoj ploči i vrata su se
otvorila. Bila je to jedna od manjih kapsula, ali dvoje je stalo
unutra. Thane je Cienu ubacio unutra, dok je puzao kroz
ulaznu cijev kako bi joj se pridružio svjetla su se odjednom
ugasila. Sad se našao u mrklom mraku, osim ljubičasto
crvenog požarnog svjetla što je dolazilo od malenog
brodskog prozora u kapsuli za spašavanje, a koje je treptalo
po Cieninom onesviještenom tijelu.
U brodu je nestalo snage. Hoće li se vrata zatvoriti?
Hoće li se kapsula lansirati? Ako su se eksplozivne reze
rastalile umjesto da se aktiviraju, nije im bilo spasa.
Thane je rukom nabio prekidač za lansiranje. Nikad
nije vidio ništa ljepše od zatvaranja vrata koje je uslijedilo.
Dok su se zaključavala, strahovito dubok jecaj zatresao je
brod poput umiruće rike neke goleme zvijeri.
Onda se kapsula lansirala izbacujući ih daleko od
Podčinitelja.
Trzaj ga je odbacio na zakrivljeni pod kapsule i Ciena
se otkotrljala u stranu. Thane je dopuzao do nje kako bi je
zaštitio tijelom. Ograničeni repulsorski podizači i
kompenzatori ubrzanja u kapsuli za spašavanje značili su da
ih očekuje neugodna vožnja, nije čak bio ni siguran da će
sletne mogućnosti biti dovoljne ovoliko blizu tla. Kroz
maleni je brodski prozor vidio samo kratke bljeskove plave,
zatim zlatne, zatim plave, pa opet zlatne — nebo i pijesak
izmjenjivali su se pri vrtnji. Udar je stizao za nekoliko
trenutaka.
Svinuo se oko Ciene, zario lice u krivulju njezina vrata
i čvrsto je držao spreman na udarac.
Kapsula je udarila u tlo uz jak trzaj — ponovo — i
ponovo. Thane je shvatio da su skakutali po pijesku. On i
Ciena bacani su na zid, nikad dovoljno da ih ubije, ali uvijek
dovoljno jako da boli. Napokon ih je jedan udar zadržao na
tlu, usporavajući ih malo po malo dok su jurili kroz pustinju
Jakkua i vrlo se postepeno zaustavili.
Jesmo li sigurni? Mislim da jesmo...
Kapsula se trgnula naprijed, u zrak, tolikom snagom da
je Thane povjerovao kako se aktivirao još jedan nalet
eksplozije. Ali, duboki urlik kojeg je čuo odao mu je istinu.
Podčinitelj je upravo udario u planet odnoseći ih naprijed
zajedno s tsunamijem prašine i pijeska.
Još je čvršće omotao ruke oko Ciene dok se kapsula
bezbroj puta prevrnula, maleni brodski prozor nije pokazivao
ništa osim crveno-narančastog pijeska. Što ako su ostali
zakopani? Što ako već izubijana kapsula više nije mogla
podnijeti i svakog će se časa raspasti? Nije želio da se uguše
ovdje dolje, živi zakopani...
No, polako, kapsula se ponovo zaustavila, ovog puta,
činilo se, za stalno.
Nakon jednog dugog trenutka Thane si je dopustio
povjerovati kako su preživjeli slijetanje. Ali, što ako su bili
duboko zakopani? Hoće li im senzori uopće biti u stanju
poslati signal spasiteljima Nove republike?
Uključio je senzor, pričekao malo — i onda vidio kako
se indikator zazelenio. Signal je poslan.
»Uspjeli smo«, prošaputao je Cieni koja mu je
onesviješteno ležala na ramenu. Možda će ga, dok spava,
njezina podsvijest čuti i suptilno joj objasniti da će sve biti
dobro.
Malena linija krvi označavala joj je posjekotinu na
čelu. Thane je odvezao traku žalovanja sa svoje ruke i
upotrijebio je kao priručni zavoj, zureći u nju u čudu.
Od svih brodova u galaksiji, ja se ukrcam baš na
njezin, pomislio je.
Možda... možda su Ciena i Luke Skywalker i ostali
tradicionalisti imali pravo kad su govorili o Sili. Možda je
postojala neka moć što je povezivala galaksiju i bez greške
navodila ljude njihovoj sudbini. Sila ga je sigurno dovela do
nje kako bi joj spasio život i kako bi nastavili zajedno.
Osjećao se kao da se sav cinizam i bijes njegovog
starog života napokon otopio. Živio je pod vlašću vođa koji
su bili pošteni i pravedni, borio se u plemenitom ratu i
njegovi su bili nadomak pobjede, služio je pored ljudi koje je
volio i poštovao. Ciena je bila oslobođena spona koje su je
vezale za Imperij, i odsad nadalje nije imala ograničenja. Ni
jedno od njih ih nije imalo. Kako je bilo moguće da će
momak poput njega — bez nade i bez vjere — pronaći svoj
put ovamo?
Naslonio je čelo na njezino. Unatoč bolnim modricama
i natečenom tkivu po licu i tijelu, unatoč krvi što mu je još
curila u ustima, unatoč užasnom stanju u kojem je Ciena bila
i zagušljivoj vrelini kapsule za spašavanje, mislio je da je
ovo vjerojatno najsretniji trenutak njegova života.
Thane je čuo zvuke prosijavanja pijeska iznad njih i
podigao glavu da vidi kako su se vrata na kapsuli zatresla.
Onda su se otvorila, šaljući malenu kaskadu pijeska u
potočiću po njihovim nogama i otkrivajući siluete tragačkog
tima Nove republike kako se ocrtavaju nasuprot jarkog
sunca.
»Baš mi je drago što vas vidim, momci.« Podigao je
Cienu na rukama. »Pomozite malo, može?«
»Naravno, Korona četiri.« Jedan se član tima nagnuo
naprijed kako bi izvukao Cienu kroz otvor i u slobodu,
Thane je ispuzao odmah za njima i pao na pijesak pored nje.
Liječnik se nagnuo nad njega. »Trebate li pomoć?«
»Ja bih se prvo za nju pobrinuo«, rekao je Thane.
Očekivao je kako će liječnik početi pregledavati
Cienine ozljede. Umjesto toga, svi su ostali članovi tima
izvukli svoje blastere, a vođa je kleknuo s parom magnetskih
spona za njezine ručne zglobove.
»Što dovraga...?« Riječi su zamrle u Thaneovim
ustima kad je shvatio da su vojnici Nove republike činili
točno ono što su i trebali. Hapsili su visoko rangiranu
imperijalnu časnicu kojoj će suditi zbog njezinih zločina.
Mislio je kako je spašava, kako je Sila nekim čudom
intervenirala kako bi ih oboje zaštitila. Ali, Thane ju je
zapravo samo dostavio u zatvor.
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

CIENA JE STAJALA U ČELIJI, ruku sklopljenih ispred

sebe. Energetsko polje koje ju je odvajalo od ostatka zatvora
bilo je savršeno prozirno, bojeći svijet u lagano srebrno. Nije
se trudila gledati van većinu vremena što je provela u
zarobljeništvu — povremeno je bila tako depresivna da nije
imala volje niti se izvući iz zatvorskog kreveta.
No, danas je imala posjetitelja.
Poznavala je Thanea makar samo po teškom topotu
njegovih čizama, ili je to bilo ono što je željela. Ciena se
čitav dan trzala na svaku i najmanju buku izvana, iako nije ni
trebao stići ranije.
Ali, ovog je puta to zaista bio on.
Thane se nasmijao kad ju je vidio iako mu je u očima
vidjela kako je pogođen. Je li se osjećao krivim što ju je
zatvorio poput ptice? Dobro, pomislila je. Ali, vjerojatno ga
je više pogodio prizor njezinog mršavog tijela u običnoj
zatvorskoj haljini, koja je bila gotovo iste nijanse smeđe kao
i njezina koža.
»Jesenski list«, rekao je, više samom sebi nego njoj —
a onda se brzo pribrao. »Ciena. Hvala ti što si me napokon
pristala vidjeti.«
Ona je samo kimnula. Nije imalo smisla govoriti mu
da je popustila već nakon prvog tjedna, samo kako bi joj
rekli da je već otišao na neku misiju. Bio je to trenutak
slabosti. Sad je napokon bila spremna razgovarati. »Imamo
puno toga za reći«, rekla je. »Teško je znati gdje početi.«
»Reci mi zašto mi ranije nisi dopustila da te posjetim.«
Ciena je okrenula glavu, ne želeći ga pogledati u oči
dok je govorila, »Voljela bih da si me ostavio na
Podčinitelju.«
»Ako očekuješ da ti se ispričam što sam ti spasio život,
načekat ćeš se.« Nakon kratke tišine, dodao je, »Ali,
razumijem zašto se tako osjećaš.«
»Razumiješ li?«
»Željela si izvršiti dužnost i istovremeno pobjeći
Imperiju. Samoubojstvo je bilo jedini način da to postigneš
— kako bi uravnotežila vagu. Ali, ne bi se trebala mjeriti s
Imperijem. Vrijediš više no svi oni zajedno.«
Ciena ga je pogledala, ganuta sebi unatoč. Izgledao je
još zgodniji nego u njezinim sanjarenjima. Kosa mu je malo
potamnjela i sad je bila više crvena no plava. Netko tko ga
nije vidio od djetinjstva sad ga možda uopće ne bi
prepoznao.
Ali, ona je mislila kako bi ga ona uvijek znala, po
koraku ili po načinu na koji je letio ili po očima. Nešto se u
njegovim očima nikad nije promijenilo.
»Razumiješ«, rekla je tiho. »Ali, voljela bih da si
poštivao moju odluku.«
»Ipak ti je drago što si živa, točno?« Thane je prišao
bliže barijeri i malo oklijevajući dodao, »Nije li tako?«
Ciena na trenutak nije mogla odgovoriti. Napokon je
uspjela reći: »Još je rano.«
Činilo se da nema nikakav odgovor na to. Nije ga
krivila.
Bilo je vremena kad je istinski željela da je poginula
umjesto da se suočava sa sramotom. U drugim bi se
trenucima zatekla kako uživa u najmanjim zadovoljstvima
postojanja — onima koji su joj u njezinoj malenoj ćeliji
stajali na raspolaganju. I tad bi osjećala da još nije spremna
umrijeti.
Gledajući sad u Thanea, to je bio jedan od tih
trenutaka.
Rekla je, »Teško je. Sve za što sam čitavog života
radila je uništeno. Sve za što sam se ikad borila je laž.«
»Ne sve. Na kraju si se borila za mene.« Koso se
osmjehnuo. »To bi moralo nešto vrijediti.«
Grlo joj se stisnulo zbog suza koje je odbila prosuti.
»To još nešto vrijedi.«
»Ciena...«
»Bila je to savršena zamka. Znaš?« Morala je stegnuti
šake dovoljno čvrsto kako bi joj se nokti zarili u dlan, fokus
na bol spriječila ju je da se potpuno raspadne. »Bila sam tako
posvećena časti da sam postala ratni kriminalac.«
»Postoji više vrsta zamki. Nakratko sam se uvjerio
kako smo popravili sve što je bilo loše u čitavoj galaksiji, da
su istina i pravda pobijedile, i tako dalje — čak sam počeo
vjerovati u Silu, od svih stvari...« Nasmijao se na vlastitu
glupost. »I tako sam imao dovoljno nade da prihvatim tu
nemoguću šansu i pođem za tobom, ali ispada da sam te
spasio samo kako bi završila ovdje. I sad si zarobljena ovdje,
gdje se ne možemo ni dodirnuti...«
»Prestani. Molim te, prestani.« Ciena je sakrila lice od
njega, znala je da se malo okrenuo u stranu.
Nekoliko su trenutaka oboje ostali bez riječi. Ciena je
mislila kako je njezina tuga suviše za podnijeti, ali sad je
morala otrpjeti i Thaneovu. Bilo je to previše za njih oboje
— a opet, nisu imali izbora. Kad je jedno ranjeno, onaj drugi
je krvario. On je zauvijek bio dio nje.
Uspjela je usporiti dah, povratiti mirnoću. Kad je
ponovo podigla glavu, i Thane se bio smirio. »Onda. Jesi li
dobro? Postupaju li dobro s tobom?« Pogledom je prešao
preko male ćelije kao da je pregledava.
Morala je priznati istinu. »Da. Daju mi holonovele i
jednostavne igre. Mogu iskoristiti do sedam sati vježbe na
otvorenom tjedno — pod nadzorom, naravno — ali liječnici
se slažu da ne bih trebala raditi ništa fizički zahtjevnije dok
se još malo ne oporavim.« Ruka joj se prikrala preko
abdomena, nesvjesno ga štiteći.
Trznuo se. »Znaš da bih bio pažljiviji s tobom da sam
znao kako si teško bila ranjena.«
»Da. Znam.« Iako bi to vjerojatno rezultiralo smrću za
oboje, jer je upravo toliko snage bilo potrebno da je savlada.
Osjetila se nekako čudno ponosnom zbog toga. »Uglavnom.
Puno spavam. Krevet ovdje nije bog zna što, ali dovoljno je
udoban. Pobunjenički savez sa mnom postupa humano...
mislim na časnike Nove republike.« Pomakla je odbjeglu
kovrču s lica, samosvjesna zbog svog sljedećeg priznanja.
»Očekivala sam ispitivanje mučenjem. Imperij me uvjerio da
je to standardna procedura — nešto što bi bilo koji
zatvorenik mogao očekivati. Umjesto toga, dobila sam
medicinsku skrb i informacije o svojim pravima.«
»Jesi li im išta dobrovoljno rekla?« Thane je požurio
da doda, »Ne radim pritisak na tebe. Nisam ovdje u ime
Nove republike i nikad neću ni biti, dobro? Nikad se nećeš
morati pitati jesu li me ovamo poslali da te nasamarim.«
Ciena je kasno noću, dok bi ležala u svom krevetu
gajila tamne misli o takvom scenariju. Ali, sad je iskreno
mogla odgovoriti, »Vjerujem ti.«
S vidljivim olakšanjem Thane je nastavio, »Pitao sam
samo jer — znaš, bili bi blaži prema tebi ako bi to učinila.«
Kao da ju je to ikad moglo uvjeriti. »Moja me zakletva
još veže, Thane. Iako ću priznati da sad vidim Novu
republiku u drugačijem svjetlu, neću postati izdajica. Niti ću
prihvatiti njihovu vladavinu. Po onome što čujem, rat još
bijesni, kaos se vratio u galaksiju...«
»To su uobičajeni nemiri na planetima koji pokušavaju
ponovo sastaviti vlade nakon godina...« Thane je uzdahnuo.
»Zaboravi. Oboje znamo gdje ono drugo stoji.«
»Ionako nema smisla«, rekla je. »Neće biti blaži prema
meni, bez obzira što im kažem. Ja sam ratni zločinac, sjećaš
se? Nova će me republika natjerati da platim zbog službe
Imperiju.«
Možda to i nije bilo ništa manje no što je zasluživala.
Thane je jedan dugi trenutak zurio u nju, a onda se, na
njezino zaprepaštenje, počeo smiješiti i tresti glavom.
»Ionako ćeš uskoro izaći odavde čak i ako ništa ne kažeš.
Ali, kad bi ipak podijelila neke informacije, kladim se da
uopće ne bi ni došlo do suđenja.«
»O čemu to pričaš?« Njezin joj je dodijeljeni branitelj
pokazao listu optužbi protiv nje, nanizala se na nekoliko
ekrana i u detalje opisivala njezinu ulogu u bitci kod Hotha,
Endora i Jakkua. Nije mogla zanijekati da je odgovorna za
svaki pojedini stavak na toj listi. »Oboje znamo da sam
kriva. Nova će republika od mene htjeti napraviti primjer.
Trebat će dokazati kako su zakon i red prevladali, upravo iz
razloga što se radi o novom zakonu i redu. Linije su
povučene i ja sam ostala s pogrešne strane.« Napokon je
izgovorila svoj najgori strah na glas: »Možda ću ostatak svog
života provesti u zatvorskoj ćeliji.«
»Znaš, i o tome smo već prije razgovarali.« Nagnuo se
bliže do energetskog polja. »Moja je idealistička faza gotova.
Prisjetio sam se kako svijet zaista funkcionira. I stvar je u
tome, Ciena, da se sve raspada. Previše je ljudi radilo za
Imperij da bi svi završili u zatvoru. To je doslovce stotine
milijardi ljudi, čak ako ne računamo one koji su nestali s
ostatkom Imperijalne zvjezdane flote. Misliš li da Nova
republika može kazniti svakog od njih?«
»Oslobodit će činovnike i čistače. Ne i kapetanicu
zvjezdanog razarača.«
Ali, Thane je ostao pri svome. »Imaš korisnih talenata.
To je jedna od stvari koje će Nova republika početi tražiti i
to što prije. Osim toga, imaš visoko pozicionirane prijatelje
— ili barem ih ja imam, a ja namjeravam nadugačko
popričati sa svakim od njih tko bi ti mogao pomoći.«
»Ne želim da tražiš poseban tretman za mene«,
pobunila se.
»Žalim slučaj«, rekao je. »Karte su uvijek namještene,
Ciena. Možemo ih barem namjestiti malo u svoju korist.«
Ciena se sjetila kad su prvi puta o tome pričali. Sjedili
su u kantini u Valentiji, sudbina razdvojenih kao nikad
ranije, svađali su se i molili jedno drugo dok se napokon
oboje nisu slomili i vodili ljubav. Kao da je to pripadalo
nekom drugom životu — ležati kraj njega, privlačiti ga bliže
— a istovremeno kao da je bilo jučer. Nikad neće zaboraviti
što je toga dana osjećala prema njemu i nikad to ne bi ni
željela.
»I evo nas opet«, rekla je sa žalosnim osmijehom na
usnama. »Debatiramo o prednostima reda i kaosa.«
»Možda će nam sudbina napokon odgovoriti na to
pitanje. Ako ti imaš pravo, onda, da — čekaju te teške
godine. Ali, ako pravo imam ja — i Nova republika odabere
slobodu, a ne osvetu — izaći ćeš začas odavde.« Čak je i
kroz srebrni sjaj energetskog polja između njih vidjela
nježnost u njegovim očima. »U svakom slučaju, znaš da ću
te čekati, da?«
Ciena bi sve dala da ga je u tom trenu mogla zagrliti,
čak i dok je govorila, »Ne bi trebao.«
»Ti bi mene čekala da je situacija obrnuta.«
»... da, čekala bih te.«
Polako je digla ruku izravnavajući dlan uz samo
energetsko polje. Thane je učinio isto. Zrcalili su jedno
drugo, gotovo se dodirujući, ali ostajući zauvijek odvojeni.
 »U mjesecima nakon bitke kod Jakkua, Imperij više
nije pokušavao izvesti niti jednu veliku ofenzivu. Izvori
prijavljuju kako svi imperijalni brodovi u Središnjici i
Unutarnjem obodu ostali unutar granica određenih
primirjem.«
Žena se na holo vijestima nasmijala i onda nastavila,
»Nekoliko prominentnijih članova Privremenog senata
nagađa kako je rat Nove republike s ostacima Imperija
napokon došao kraju i da se svakog trenutka očekuje
konačna predaja. No, u današnjoj objavi kancelar je
upozorio da svi planeti trebaju ostati na oprezu i da
zvjezdana flota Nove republike do daljnjeg treba ostati pod
ratnom spremom. Danas su sa nama kako bismo raspravili
obje strane ovog problema... »
Nash je ljutito ugasio pobunjeničku propagandu iz
sustava Hosnian. Već je saznao sve što je trebao —
primjerice, da je takozvana Nova republika vjerovala kako je
Imperij pobijeđen. Budale.
Neka se samo opuste i ulijene, mislio je. Neka si samo
čestitaju do mile volje. Omekšaju.
Zapovjednik Nash Windrider napustio je ured i izašao
na utovarni dok svog novog broda, jurišnu krstaricu Garotu.
Svi su se podređeni uspravljali na zvuk Nashovih čizama po
metalnom podu, niti jedan od njih nije se okrenuo od svog
posla ni da bi povirio u Nashevom smjeru. Dobro. U vrlo je
kratkom vremenu uspio uspostaviti odgovarajuću disciplinu.
Nekome tko je godine proveo na zvjezdanom razaraču,
novo mjesto na jurišnoj krstarici moglo se doimati kao
nazadovanje — ali Imperiju je ostalo tako malo zvjezdanih
razarača. Bio je zapovjednik leta na strateški važnom brodu,
što je bilo samo korak do vlastitog broda. Nash se ponosio
time kako je pripremao Garotu za sljedeću fazu rata, sljedeći
napad.
 Onaj koji pobunjenici neće predvidjeti.
Hodao je između dugih linija zvjezdanih lovaca od
kojih su svi bili opremljeni jačim oružjem novog dizajna. Bit
će u mogućnosti da se probiju kroz energetske štitove i
oklope neprijateljskih zvjezdanih lovaca jednim pogotkom,
što je značilo da je prednost koju su zvjezdani lovci imali
pred TIE lovcima — njihov oklop — time nestala. Takvim
bi promjenama mogli dobiti rat.
Bilo mu je prilično mrsko sjetiti se kako je Ved Foslo
izmislio to novo oružje. Nash je oduvijek pretpostavljao
kako je Vedovo napredovanje po činovima bila isključivo
zasluga utjecaja njegova oca, ali ispostavilo se da je mu bivši
cimer imao i nekog dara. Bez svake je sumnje njegova
adolescentska arogancija u odrasloj dobi postala posve
nesnošljiva.
Nash je uzdahnuo kad se prisjetio da je od dva cimera
koja je imao na akademiji Ved Foslo ipak bio manje
iritantan.
Bilo mu je zlo od pomisli da je Thane Kyrell možda
preživio rat, da možda negdje samozadovoljno slavi
privremenu prednost pobunjenika. Zašto je Ciena morala
poginuti kad je Thane preživio?
Ali, na sudbinu se nije moglo osloniti da bude
pravedna. Osvetu je trebalo uzeti u vlastite ruke. Tako ga je
Imperij naučio.
»Gospodine? Zapovjedniče Windrider, sir?« Nashov
ga je asistent pratio u stopu, kao i obično. »Može li jedno
pitanje, ako smijem?«
»Smijete, poručniče Kyrell.«
Dalven Kyrell stajao je pred njim s podatkovnim
tabletom u ruci, vidljivo nervozan. Nije imao pojma o tome
da se njegov brat pridružio pobuni. Nash je odlučio da će mu
zatajiti tu činjenicu i ovog Kyrella tretirati kao pojedinca za
sebe. To mu se činilo ispravnim. No, već i sam po sebi
Dalven je bio slab igrač i ulizica, sposoban tek za osnovne
zadatke. Srećom, dužnosti mu nisu zahtijevale puno više od
toga da je pomoćnik zapovjednika leta. »Htio sam vas pitati
o listi časnika koje ste nominirali za najviše pohvale.«
Je li se Dalven spremao pitati zašto on nije bio na njoj?
Ako je to bio slučaj, Nash mu je planirao reći. »Koje je
pitanje?«
»Imenovali ste kapetanicu Cienu Ree za Istaknuti
orden imperijalne časti. Mislim da ste mislili na obični
Orden časti...«
»Točno znam što sam mislio, poručniče Kyrell.« Nash
je uživao izgovarati to prezime s određenim prijezirom.
»Istaknuti orden imperijalne časti najveći je orden kojeg
dodjeljujemo i mislim da ga nitko nije više zaslužio. Ostala
je na svom brodu nakon što je onemogućen sustav za
samouništenje, kako bi ga osobno razbila o površinu planeta
spriječivši time da padne u neprijateljske ruke, po cijenu
vlastita života — kapetanica Ciena Ree zaslužuje da je se
sjećamo.«
»Da, sir«, rekao je Dalven tiho, ali je nastavio: »Samo
sam mislio — predložiti nekog za tu čast velik je korak,
drugi će to možda tumačiti kao znak frakcionaštva.«
»Pod normalnim bih se okolnostima složio, no, iz
sasvim pouzdanih izvora znam da su je i mnogi drugi
kapetani, generali i admirali namjeravali predložiti. Čak će to
možda učiniti i veliki moff Randd. Imperij trpi od
unutrašnjih sukoba, ali oko ovoga se svi slažemo. Pokojna
kapetanica Ree herojski je poginula.«
»Apsolutno«, Dalven je požurio dodati. »Tako strašna
smrt.«
»Strašna? Ja bih je nazvao veličanstvenom. Svi želimo
da je još s nama, ali to ne mijenja činjenicu da nema boljeg
načina da se umre od onog za Imperij. I sam se nadam da ću
jednog dana dobiti takvu priliku.«
»Naravno, sir. Da, sir.« Dalven se pokunjeno udaljio.
Thane je uvijek govorio kako se Dalven izrugivao
Cieni dok su bili djeca, zbog siromaštva i staromodnih
običaja — kao da svi s Jelucana nisu bili zaostale seljačine.
Ponekad kad bi se sjetio kako je Dalven ismijavao mladu,
bespomoćnu Cienu, došlo bi mu da pronađe neku zgodnu
samoubilačku misiju za njega.
Ali, više nije smio pretpostavljati da je Thane govorio
istinu. Ispalo je da je Hrane Kyrell bio prevarant.
Nash je došao do otvorenog okna doka za pristajanje.
Na koži je osjetio blage trnce od energetskog štita koji je
održavao atmosferski tlak — znak da je stajao preblizu.
Svejedno je ostao blizu ruba kako bi bolje osmotrio prizor
pred sobom.
Unutar golemog oblaka maglice Queluhan, sakrivena
duboko u sjajnim tragovima ioniziranog plina koji je
zbunjivao neprijateljske senzore, čekala je Imperijalna
zvjezdana flota. Pobunjenički su mudrijaši samouvjereno
predvidjeli nestanak i predaju imperijalnih snaga —
vjerovali su kako su se podijelili jedni protiv drugih i da su
bespomoćni — ali umjesto toga, oni su ponovo spojili snage
i postali snažniji nego ranije.
Po Nashevom im je mišljenju predugo trebalo da se
ujedine u jedinstvenu frontu, unutrašnje su borbe omogućile
pobunjenicima da zauzmu teritorij koji se bez toga nisu
mogli ni nadati osvojiti. No, sad je Imperijalna zvjezdana
flota ponovo uspostavila zapovjednu hijerarhiju. Razvili su
dugoročnu strategiju. Staro je frakcionaštvo pometeno i
napokon su, ujedinjeni, stajali zajedno.
Volio je misliti kako je Ciena Ree na neki način za to
bila zaslužna. Možda su to samo bili njegovi osjećaji, ali nije
se moglo zanijekati da ih je njezin nesebičan čin sve
inspirirao.
Podsjetila si nas što disciplina uistinu znači, mislio je
Nash. Podsjetila si nas da ni jedna cijena nije previsoka za
pobjedu.
U plavo-ljubičastom sjaju nebule ispred sebe, vidio je
barem deset zvjezdanih razarača i još više laganih krstarica.
Svaki je brod držao bezbrojne TIE lovce kojima će upravljati
novi regruti, ovih je dana trening bio brži i oštriji, ali piloti
su lijepo napredovali. Imperijalna zvjezdana flota možda nije
bila onako velika kao nekad, ali Nash je mislio da bi mogli
izaći još jači.
A ovog puta, ništa ih neće zaustaviti sve dok Pobuna
ne bude trajno ugušena. Thane i ostali platit će što su
natjerali Cienu da žrtvuje vlastiti život. Platit će za sve.
Nash je prošaptao: »Osvetit ćemo te — kad se Imperij
ponovo uzdigne.«

KRAJ
 Bilješka o autorici

CLAUDIA GRAY jedna je od New York Timesovih

najbolje prodavanih autora romana za mlade, uključivši
trilogiju Firebird, koju je započela romanom A Thousand
Pieces of You, te paranormalni serijal Evernight. Ljubiteljica
je Ratova zvijezda od sedme godine pa je tako pretvaranje
njezina dječjeg ormara u simulator X-krilca bio presudni
trenutak koji joj je odredio karijeru.