Od Barunice Castelli do Nikoline, sve smo mi vještice

Mnogo uloga sam željela odigrati i prestarila ih, mnoge su me sačekale, velika većina zaobišla
ali jedna je ženska uloga koja mi je veliki san a to je Barunica Castelli iz Krležine Gospode
Glembajevi samo zato što je ispisana kao monumentalni književni spomenik Predrasudama i
Stereotipovima demonizacije lijepe žene a uglavnom se tako i igra, kao fatalna, destruktivna i
opaka nimfomanka koja je pod svoje noge smotala sve karaktere drame. Kada bih je igrala
pokušala bih autorski srušiti stereotipe, tražila bih je u replici koju izgovori u sukobu s Leonom
Glembajem,: Ja nisam odrastala kao vi igrajući se tisuću jedne noći na perzijskom sagu, s
dvanaest godina ja sam ostala na ulici, Leone. Vi ne znate što to znači smucati se po parkovima
na jesenjoj kiši, gladan i poderan i bez krova! Vi ste počeli živjeti s rentom od dvadeset funti
mjesečno, a ja s poderanim cipelama i s jednom starom lisicom oko vrata! (….) no vjerujte mi,
ja govorim pred mrtvim licem ovoga starca: za sve ono što sam ja morala u ovim posteljama i u
ovom braku, ja sam bila vrlo slabo plaćena! Iako se ona tumači kao prefrigana manipulacija
jedne erostki inteligentne dame koja je nekada davno i tog melaholičnog prije
razmaženog nego depresivnog nikada odraslog mlađahnog Glembaja zavela i
obesčastila, zašto to ne bi bila jedina istina i motivacija karaktera? Zašto Leon nije njena
jedina iskrena ljubav, jedina čežnja a ne erotska transakcija tijelom? Zašto su makaze u
srce jedini mogući epilog za jednu takvu ženu. Zato jer je Krleža za ovaj lik kao i lik
sestre Angelice bio duboko inspirisan psihoanalitičkim tezama Sigmunda Freuda i
filozofskim poimanjima žene u duhu Friedricha Nietzschea, Otta Weiningera i Arthura
Schopenhauera te Weiningerovom tezom o ženi majci i ženi bludnici opisanoj u velikoj studiji
Spol i karakter, učenjima i filozofima koji su temelj moderne zapadne misli iako se snažan i
dominantan uticaj feminističke i postfeminističke književne kritike žestoko bori s njima
(preporučujem za analizu lektire Gospoda Glembajevi, posebno djevojčicama a i dječacima
diplomsku studiju Dolores Soldo, Koncepcija žene u drami Miroslava Krleže koja je dostupna na
internetu, jer vještičije metle se ne drže među nogama već su u glavi i na znanju, autentičnoj
misli, treba da se jezdi prema nebu). Dakle Barunica Castelli je blasfemična, femme fatale,
oličenje manijkalne pohote, neko ko vlada muškarcima oko sebe radi materijalne koristi,
dijabolično zastrašujuće biće kojem se ne može odoljeti kao i njenim arhetipskim sestrama Kirki,
Sirenama, Kleopatri. Kako je sve to savremeno, danas kada su žene u velikoj mjeri počele rušiti
stereotipe.

Posljednji primjer medijskog linča Nikoline Ristović od strane njenog sumanutog svekra koji
izgleda baš kao da je “ispao” iz Glembajevih, neodoljivo podsjeća na Leonove makaze. Nikolina
je izgubila muža, kojeg je voljela i koji je volio nju. Nemamo podatke da je bilo drugačije ali se
sada odjednom baš kao i kod Charlotte Castelli (važno je znati imena a ne samo prezimena
likova koja su dobivena od muža) region lešinari njenu intimnost, svekar je optužuje da je
proračunata, da je pljačkala svog pokojnog muža, čak i da je kriva za njegovu smrt. Borkinje za
ženska prava u njoj vide oličenje svega onoga protiv čega se bore, napustila je karijeru, udala se
bogato za nekoga ko nikada nije radio, učinila je svoj život prilično javnim kroz društvene mreže
a pri tome je kako reče Miljenko Jergović nezgodno lijepa ili još bolje poput Barunice opako i
demonski lijepa te vrište pompeznim naslovima trebala si znati ! Najkrvoločnije udaraju žene i
to one slične njoj pozivajući na prokletstvo novca muževljeve familije koje dolazi da, kao ta
glembajevska krv, naplati svoj dug za haram i harač ogrijanja a gdje drugo nego u Bosni i
Hercegovini. Jedna od njih u svojim pedesetim izjavljuje tvoj muž me je ganjao, ma hajte molim
vas šta bi da sve žene u pedesetim po ovim našim Balkanskim provincijama ma kako da se vole
velegradima zvati i gdje svi svakoga znaju, počnu vikati jedne drugima mene je tvoj muž
ganjao kad mi je bilo dvadeset.

Nikoline, tada Pišek, se sjećam kao voditeljice Red Carpet emisije. Bila je urbana, elokventna,
duhovita i iznimno šarmantna. Nije mi se dopadalo što nije nastavila da radi ali to je bio njen
izbor. Udala se za bogatog čovjeka uz kojeg je željela imati luksuzan život. Nije my cup of tea
ali nije ni smrtni grijeh. Važno bi bilo postaviti sociološko pitanje zašto se društvenim
konvencijama nameće da je lijepoj ženi lakše doći do luksuznog života udajom nego
vlastitim radom. Da li su glumice, voditeljice, arhitektice, doktorice jednako dobro plaćene
kao njihove muške kolege? Mogu li kupiti jahtu od godišnjeg bonusa? Da, ali incidentno.
Da li je teško na Balkanu bogato se udati a da se ne udaješ za prlja, kriminalom stečen,
glembajevski novac! Da! Koliko super bogatih ljudi znate a da tu neme barem malo
glembajevske devijacije, leševa u utrobi broda? I družimo se s njima, poslujemo, nekad i za
takve glasamo. A onda naslađujući se morališemo morala je znati. Da li ima prava na dio
muževljeve imovine kao udovica! Po svakom zakonu ima! Da li tu ima malverzacija jasno da
ima..jer svijet je takav, ring i lomača i moraš znati kako da preživiš ako si žena.

Daleko od glamura i tabloida, društvenih mreža i lažne važnosti, životare udovice i razvedene
žene, obične žene, prema kojima društvo nije ništa manje okrutno. Poznajem ih mnogo i ne
oprašta im se ni osmijeh, ni ples za osmi mart, ni izlazak na kafu s drugim čovjekom. Ne praštaju
ni djeca, ni familija koja odlučuje o tome šta je ispravno za njih ili nije jer ovdje kod nas bolje je
da si ubica nego, ne daj Bože, bludnica. A s druge strane one su komad mesa koji napadaju
muškarci kao hijene, jer su valjda dostupne pošto nemaju muževljev nadzor. Druge žene podižu
obrve, sikću na njih, kao na otimačice njihovih bračnih sreća. Dobra udovica ili puštenica (riječ u
kojoj je sažeta sva semantika stigme žene nakon razvoda) je samo ona koja sjedi kući, vene, pati,
plače nad sobom, ona koja je vječno sama, koja se prostire da sama podigne djecu a onda i
unučad po mogućnosti te ona koju na kraju pojede neka bolest od tuge i samoće. Ako kojim
slučajem pati s karminom na usnama ni to nije dobro. Nije dovoljno. Ako nađe partnera odmah
se ta veza treba ozakoniti brakom jer ne može se nevjenčan vodati, šta će svijet kazati. Svako si
kriva apriori. Žena si. Baka ti je Kirka.

Davno nekada, mislim 2007, u Riječkom HNK Severina je igrala Barunicu Castelli i onda su se
potpaljivanje lomače jer je jedna tako velika uloga povjerena nekoj površnoj ženi s estrade.
Desetak godina prije Eimuntas Nekrosius, jedan od najvećih evropskih redatelja postavlja
Hamleta kojeg igra također naturščik(osoba koja nije po profesiji glumac), muzičar i predstava
izaziva oduševljenje na brojnim evropskim festivalima. Mani Gotovec koja je bila intendantica
kazališta tada je povukla sjajnu paralelu između Barunice i Severine nazvavši ih istim žrtvama
licemjernog salonskog društva. Ako ikada budem radila Barunicu Castelli uzor će mi biti
Nikolina. Možda bi bilo cool i napraviti predstavu u kojoj bi je igrala upravo ona, teatar služi da
bude ogledalo prirode. Jer salonsko licemjerje sad rovari makazama po njoj poručujući svakoj
od nas da ne smije od života tražiti previše.