HONORE DE BALZAC

OTAC GORIOT

Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada
se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača
buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je
jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj ljudskoj komediji Balzac ističe da
Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U
svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv
ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina
kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice".

Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju

smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima
morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u
koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i
eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja
plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su
poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah
iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.
 Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U
Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije
isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih
roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima,
osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se
književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati.
Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni
zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu
ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa
napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije
klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se ispoljila sva njegova
pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka
smatran je nedostojnim književne obrade. A Balzac je uradio upravo to.
Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se
uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i
zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala.
Svim je svojim pripovjetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv -
ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je
mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u
društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom
aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale
uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o
tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna
buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se
nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s
povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane.
Njegov život, pun životne borbe s jedne i neobuzdane energije s druge
strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti.

Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske i

Analitičke studije. Prvo realostičko remek-djelo je roman Otac Goriot, a
slijede Eugenija Grande, Rođak Pons i Rođaka Beti.

Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana: "Ali,

zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. All is true, ona je
toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u
svom srcu." Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti:
oca Goriota i Eugena Rastignaca.
 Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio
na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna,
apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u
cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka
romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi
izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje "i najbezbrižniji
čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem na
koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim
zadahom...Ovdje vlada bjeda bez poezije, bjeda štedljiva, usredsređena,
izvještala. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja...Iako je bilo lako doznati
da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo,
stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i
živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni." Gđa Vauquer se odmah zagledala
u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je
svu obutimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u
Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča
Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da savlađuje izljevesvog
uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši
želju za osvetom, kao kaluđer kad ga uvrijedi iguman." Ta će mu ista gđa
Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti
čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi
stanovnici pansiona Vauquer imali su "čvrsta i snažna tijela koja su izdržala
sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja...I
ovdje se, među ovih osamnaest lica, našlo, kao u školi i društvu, jedno
nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali
šegu". Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve
svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili
ravnodušnosti". Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile limun, koru su bacile
na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća
dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže
Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time
usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne,
lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obućen i u kakvoj
sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se
one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol
koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da
mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a
kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije.
 Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred
mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim i marljivim radom i
osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u
društvu radom i osobnim zaslugama no već na pragu puta u visoko društvo,
koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom
društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko
hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean.
"Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte
za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete
ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i
Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija
ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule
ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca
toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju
kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u
njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rjetkosti, oni koji kradu
milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove
želje i predlaže mu ubistvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili
život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to ni
malo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije,
mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav
moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod
svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske
ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju
suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red! ...I, prvi korak njegova
izazivanja, kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de
Nucingen.
 Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove
romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu
ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac
komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske
strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu
teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na
jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trečine teksta, Balzac se
služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema
unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi
junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa
vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija
potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri
njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova,
koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom
pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno
znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i
njezinu pretpovijest i materijalno stanje.

Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno

isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta -
u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih
pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i
prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima
Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a
one se u novoj sreini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i
posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu
osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog
provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun
ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim
pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes
upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje
da se ne birajući sredtsva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu
svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši
robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova
romana.

Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava

govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan - kako
ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli
moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi
loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih
nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam
tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji
mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"
 Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti
premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet
ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči
nogu" ; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na
usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje.
Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti
zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu
grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem."
 Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost
i nekaznost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada
Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek
tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna -
odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći.
Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah,
prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a
ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće
doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali
nisam imao hrabrosti da povjerujem." ; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao
osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I
bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se i
te kako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam
htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale
su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo
radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali
nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim
stolom. Nisam znao ni o čemo razgovarati." ; "Živio sam za to da budem
vrijeđan, ponižavan. Toliko ih vilim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za
koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio
kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam,
gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja
umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom
tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli." ; "Sad
ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni
voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to
će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile
sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti
ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je
očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio.
Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam
preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju
vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu.
Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine
sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti ocoubojstvo! One
su ga i bez ovoga prilično puta počinile." ; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas?
Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se,
proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer
konačno, prijatelji moji, imam li krivo?" ; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne
vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život
ima deset godina...Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale,
više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku!
Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji
iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju
kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo
sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su
moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie,
Fifine ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."