Professional Documents
Culture Documents
Skripta Iz Opšte Istorije Srednjeg Veka
Skripta Iz Opšte Istorije Srednjeg Veka
Садржај:
1
Аурелије Августин (354 – 430)
Живот
Дела
Августин је био плодан писац. Саставио је око 93 списа, која се углавном могу
поделити у две групе: филозофска и теолошка. Постоје и списи који не потпадају
ни под једну од наведених група.
1
Манихејизам – учење персијског јеретика Манеса (3. век) по којем је од почетка постојало царство
светлости и царство мрака; манихејци су се уздржавали од чунлих задовољстава, ручног рада и
земаљског поседа.
2
Неоплатонизам – оснивач Плотин (3. век); стапање Платонових, Аристотелових и др. учења са
источњачким религиозно-спекулативним елементима, у један јединствен поглед на свет; имао јак
утицај на изградњу хришћанске филозофије.
3
Донатизам је северноафричка јерес, а донатисти су присталице картагинског свештеника Доната.
4
Пелагијанци - присталице енглеског калуђера Пелагијуса (5. век), који је проповедао да не постоји
наследни грех и да су природне силе човекове довољне да се стекне вечно блаженство; ово учење
осуђено као јеретичко на сабору у Ефесу, 431. године.
2
Спис De ordine или О поретку разматра питање поретка у природи и међу људима.
3
Свети Јероним (331 – 420)
Живот
Јероним је рођен 331. године, како тврди традиција, или 340. године, како сматра
савремена наука. Родом је био из Стридона, града у Далмацији. Потицао је из
угледне и имућне породице. Богатство му је омогућило школовање у Риму, где је
стекао световно образовање. Његов учитељ је био Донат, латински граматичар и
ретор. Поред латинског, Јероним је научио и грчки језик. Пошто су му родитељи
били хришћани и пошто су га упутили на тражење Бога, Јероним је напустио Рим и
отишао у Аквилеју, а затим у Тријер. Аквилеја, седиште црквене дијецезе, и Тријер,
престоница Констанција Хлора, били су познати по добрим теолошким школама.
Затим је Јероним са групом истомишљеника напустио Тријер и отишао на Блиски
исток. Посетио је сва света хришћанска места, почев од Антиохије. Носио се
мишљу да се ода аскетском животу. Ипак је променио мишљење и вратио се у Рим.
Изненадио га је распусни и раскалашни град. Са друге стране сам Рим није био
спреман на овог необичног човека, који се облачио и бријао на источњачки начин.
Исмејан, Јероним је напустио Рим са одлуком да се никад више не врати у ,,вечни
град''. Године 380. је посетио Цариград, а затим Витлејем, град Христова рођења. У
Витлејему је основао манастир и у њему је остао до своје смрти (420).
Дела
Папа Дамас I позвао је Јеронима да очисти Свето писмо. Наиме, Свето писмо је
први пут преведно на латински језик у 2. веку. Тај превод је био познат под
називом Itala. Током времена монаси су тај превод изнова и изнова преписивали и
услед сталног преписивања, поткрале су се опасне грешке. Јероним је одлучио да
помогне папи. У свом манастиру у Витлејему поново је превео Свето писмо на
латински језик и препис послао папи. Тај превод је познат под називом Vulgata. Био
је у употреби кроз читав средњи век, па и касније.
4
Касиодор Сенатор (480/90 – 555/60)
Живот
Касиодор је рођен у периоду између 480. и 490. године. Родом је био из места по
имену Скилациј, које се налазило у јужној Италији. Потицао је из гало-римске,
аристократско, сенатске породице.
Касиодоров отац је имао поседе у провинцији Абрутији и био је у служби
узурпатора Одоакра (476 - 489). У време рата Одоакра и Теодориха (493 - 526),
године 489. променио је страну и пришао Теодориху. Пошто је на време пришао
победнику, обезбедио је свом сину напредак у каријери.
Касиодор је прво био квестор, 514. године конзул, а 533. префект преторија или
заповедник краљеве гарде. У готској служби је остао све до 540. године, када су
Готи први пут капитулирали пред византијском војском. Године 540. Касиодор се
повукао из јавног живота.
Касиодор је носио мишљу да оснује теолошки факултет у Риму. Међутим, готско-
византијски рат је омео његове планове. Године 550. основао је манастир
Виваријум, што у преводи значи ,,рибњак''. Пошто је Касиодор од монаха
манастира очекивао да буду писмени, да сакупљају, преписују и преводе античке
рукописе, Виваријум је стекао једну од најбоље снабдевених библиотека.
Касиодор је умро после 555. а пре 560. године.
Дела
Касиодор је био плодан писац. Његова дела делимо на она која су настала пре 540.
и она која су настала после 540. године. Из прве групе треба издвојити: Hronica,
Historia Gettica и Variae.
Спис Historia Gettica, што се може превести као Готска историја, настао је у
периоду између 526. и 533. године. Обухватао је 12 књига и био посвећен пореклу
и постојбини Гота, њиховој сеоби, христијанизацији и држави. Као изворе за
састављање своје историје Касиодор је користио готског писца Аблавиуса и
византијског писца Приска. Желео је показати да Готи нису варвари већ
цивилизован народ. Нажалост ово дело данас није сачувано. Препознајемо га код
Јорданеса у делу De origine actibusque Getharum.
Касиодор је родоначелник германске историографије.
5
После 540. године Касиодор је саставио Institutiones или Правила за монахе
манастира Виваријум. Правила обухватају 33 главе, а разликују две целине: прва је
посвећена уводу у теологију, а друга резимеу профаних наука. Дело је послужило
Бенедикту из Нурисије као основ за његову Регулу.
6
Јорданес (6. век)
Живот
О животу Јорданеса, епископа Кротона, знамо веома мало. Живео је у 6. веку. Био
је варварског порекла, по свој прилици Алан, мада је сам тврдио да порекло води
од Гота и да потиче из рода Амала. Био је правоверни хришћанин у време када се
већина Гота определила за аријанство.
Дела
5
Мирослав Стојановић у својој скрипи даје нешто другачију поделу: 1) порекло и постојбина Гота,
2) стварање савеза, раздвајање Гота, 3) Амали, осамостаљивање Острогота, 4) држава Острогота.
7
Павле Ђакон (720 – 799)
Живот
Дела
Павле Ђакон је био плодан писац. Писао је поезију, историјске и теолошке списе
(хомилијар). Од његових историјских списа треба поменути: Historia Romana, Gesta
episcorum Mettenisium, Историја папе Гргура I Великог и Historia Langobardorum.
Historia Romana или Римска историја даје преглед догађаја до цара Јустинијана I
(527 - 565). Као изворе Павле је користио Еутропија, Јеронима, Јорданеса... Дело
нема самосталну вредност.
Gesta episcorum Mettenisium 6 или Геста епископа Меца представљају прва геста у
западној историографији. То је списак епископа Меца и њихових значајнијих дела
до 766. године.
6
Мирослав Стојановић у својој скрипти даје другачији назив: Gestae episcorum Metacarum.
8
Историја папе Гргура I Великог представља пре житије него биографију. Гргур се
посматра као узорна личност, а аутор не посвећује пажњу његовом мисионарском и
политичком раду.
9
Гргур Турски (539 – 595)
Живот
Дела
10
I Адам - 397
II 406 - 511
III 511 - 548
IV 548 - 575
V 575 - 581
VI 581 - 584
VII
VIII 584 - 587
IX 587 - 589
X 589 - 591
Од Гргурових дела треба још поменути Miracula: спис посвећен чудима на гробу
св. Мартина Турског, De Gloria martirium: о чудима галских светитеља у седам
књига.
11
Псеудо-Фредегарева хроника (8. век)
12
Ајнхард (770/80 – 840)
Живот
Ајнхард је рођен у периоду између 770. и 780. године. Родом је био из околине
Мајне. Пореклом је био Франак, а потицао је из угледне и имућне породице. Његов
отац се звао Ајнхард, а мајка Енгелфрида. Пошто је носио очево име, верује се да је
Ајнхард био млађи син. Наиме, најстарији син је добијао име по деди.
Ајнхард је основно образовање стекао у манастиру Фулда. Пошто га је опат
манастира Фулда Багаулф запазио као бистро дете, 791. га је послао на двор
франачког владара Карла Великог. У то време Карло је тражио младе и талентоване
људе за државну службу. Ајнхард је био ниска раста и није се могао надати да ће
постати ритер, али га је очекивала каријера у администрацији.
Ајнхард се брзо истакао на двору. Писао је епиграме, а потписивао се као
Веселеил; у Библији име архитекте који је саградио јерусалимски храм. Стекавши
наклоност Карла, добио је звање ,,domesticus regni palatii'' или ,,надзорника јавних
градњи у Царству''. Године 806. Ајнхард се нашао на челу делегације послате папи
Лаву III ради потврђивања тестамента којим је Карло церство поделио између
својих синова. Седам година доцније (813) када је Карлу у животу остао само један
син, Ајнхард је учествовао у преправци тестамента. Верује се да је управо он
наговорио Карла да за наследника именује Лудвига Побожног.
Године 814. умро је Карло Велики, а Ајнхард ступа у службу новог цара. Лудвиг
Побожни је био веома наклоњен Ајнхарду. Године 815. му је даровао поседе, где је
Ајнхард подигао неколико манастира, а 817. га је именовао ,,надзорником
образовања'' свих његових синова.
Ајнхард је био поборник јединства франачке државе и тако када није успео да
осујети грађански рат 830. године се повукао из јавног живота. Десет година
доцније је умро у свом манастиру Зелигенштат, а Црква га је прогласила
светитељем.
Дела
13
Ајнхардову задужбину у Зелигенштату: мошти које биле украдене из Рима,
откупио је Ајнхард, О поштовању Крста, Анали манастира Лорш и Анали
манастира Фулда.
14
Велики анали манастира Лорш
Велики анали манастира Лорш 7 или Annales Laurissenses maiores разлукују две
целине. Прва даје преглед догађаја до 795. године. Пошто је писац добро
обавештен о догађајима о којим сведочи, верује се да је био какав монах из пратње
Карла Великог. Друга целина даје преглед догађаја од 795. до 829. године. Друга
целина се разликује од прве по језику, стилу и углу посматрања, затим по количини
и квалитету пружених података. Писац друге целине изврсно познаје латински
језик и добро је обавештен о политичким приликама о којим сведочи. Издавачи
MGH – а верују да је аутор друге целине Ајнхард. Претпоставља се да је Ајнхард
излагање прекинио 829. годином пошто је игубио наду у обнову јединства
франачке државе.
Велики анали манастира Лорш су први западни извор који разликује словенске
народе. Помињу се Срби који насељавају Далмацију.
7
Манастир Лорш се налазио у западној Немачкој, недалеко од Вормса. Манастир је основан 764.
године, а већ у 9. веку је постао културно жариште и поседовао је једну од најбоље снабдевених
библиотека.
15
Опат Регино (840 – 915)
Живот
Дела
Године 906. Регино је завршио дело под називом De synodalibus causis et disciplinis
ecclesiasticis или О судским стварима и црквеној дисциплини. Дело је било
посвећено епископу Мајнца Хатону, који је на источно-франачки престо прво
довео Конрада I, а затим Хајнриха I Птичара. Дело представља приручник за
епископе и значајно је као извор за етнологију Лотарингије.
Године 908. Регино је завршио својu Хронику. Дело је било посвећено епископу
Аугсбурга Адалберону, учитељу Лудвига IV Детета, последњег Каролинга на
источно-франачком престолу.
Хроника спада у ред светских хроника. Разликује две целине.
Прва даје преглед догађаја од Христова рођења до смрти Карла Мартела;
дакле, до 741. године. Као изворе Регино је користио између осталих: Беду
Венерабилиса и Павла Ђакона.
Друга целина даје преглед догађаја од 741. до 906. године.
Самосталну вредност дело има за период од 813. до 906. године.
16
Acta Sanctorum (AASS)
Acta Sanctorum је едиција настала у време борбе католичке цркве против покрета
реформације. Наиме, реформисти су тражили апостолску цркву. Били су против
култа папе, као и култа светитеља. Један од одговора католичке цркве на нападе
реформиста била је едиција Acta Sanctorum.
Године 1643. у Антверперну доминиканац 8 Јохан Боланд, пореклом Холанђанин,
стао је објављивати аутентичне текстове старих житија са таквим критичким
апаратом какав ранија издања не познају, не би ли показао да су светитељи стварно
постојали. Прихватио се великог посла, али је добио подршку братије. Тако је
едиција и после његове смрти наставила излазити. Црква је издвојила посебан
подред, по имену Боландисти, који и данас постоји и издаје Acta Sanctorum.
Acta Sanctorum представља збирку живота светих западне цркве. Едиција је
организована према календарском принципу: сваки светац има своје житије и дан
када се слави. У прво време житија су објављивана само на латинском језику.
Данас се издају и на другим језицима. Такође у прво време су објављивани само
животи светаца западне цркве, а доцније и оних који не припадају католичкој
цркви, на пример, почетком 20. века објављено је житије св. Саве, које је саставио
Томко Марновић.
До данас је објављено 400 томова Acta Sanctorum.
8
Мирослав Стојановић у својој скрипти пише бенедиктинац.
17
Lodovico Antonio Muratori (1672 – 1750)
Живот
Дела
18
Monumenta Germaniae Historica (MGH)
19
Исидор Севиљски (560 – 636)
Живот
Дела
Дело De natura rerum, што у преводу значи О природи ствари, представља збир
дотадашњих знања из природних наука.
Дело Elogium Hispaniae или Похвала Шпаније представља увод у велику историју
Гота.
20
Исидорова историја је значајна као извор за историју Визигота и западног
Средоземља.
21
Видукинд из Корвеја (925 – 973)
Живот
Дела
Дело Res gestae Saxonicae је настало у периоду између 967. и 968. године.
Представља историју Немачке посматране из угла саксонске династије. Наиме,
Видукинд је, као дворски историчар, сматрао да је власт Лиудолфинга дата од Бога.
Дело је било посвећено Матилди, кћери Отона I и опатици манастира Кведлинбург.
Дело је обухватало три књиге, а завршавало се некрологом Отону I.
Прва књига сведочи о пореклу и постојбини Саксонаца, њиховој
христијанизацији... Књига се завршава владом Хајнриха I, а Видукинд
сведочи о пореклу надимка ,,Птичар''.
Друга књига даје преглед догађаја од крунисања Отона I за немачког краља
(936) до смрти Едите (946), Отонове прве жене.
Трећа књига почиње нападом на Француску као одмазда за француско
пустошење Ахена. Следи опис унутрашњих немира у Немачкој, битке на
Леху (955)... књига се завршава 967. годином.
Као изворе Видукинд користи Ајнхарда, Беду Венерабилиса, цитира Библију,
Салустија...
Не пише о Отоновој италијанској политици нити о крунисању за цара (962), што је
вероватно прекор цару због дугог одсуствовања из Немачке.
Видукинд је писао и хагиографска дела: житије св. Павла, житије св. Текиле...
22
Лиутпранд из Кремоне (925 – 975)
Живот
Време и место Лиутпрандова рођења није познато. Живео је у 10. веку. Пореклом је
био Лангобард, а потицао је из племићке породице. Школовао се у Павији,
образовном центру северне Италије. Угодан глас и образовање довели су га у
службу Хуга од Провансе, претендента на италијанску краљевску круну. Хуго од
Провансе поверавао је Лиутпранду деликатне политичке мисије.
После смрти Хуга, за краља се прогласио Беренгар II, маркгроф Ивреје. Лиутпранд
се приближио Беренгару II и убрзо је постао његов човек од поверења. Године 949.
као Беренгаров изасланик, посетио је Цариград. Тамо је усавршио своје знање
грчког језика. Пошто се вратио у Италију, из нама непознатих разлога се завадио са
Беренгаром. Био је принуђен напустити отаџбину. Једно време је лутао Европом.
Године 956. Лиутпранд се обрео у Немачкој. Стекавши наклоност краља, Отон I
му је поверио положај епископа Кремоне (961). Године 962. узео је учешћа у
крунисању Отона за цара. Годину дана доцније заступао је Отонове интересе у
преговорима са папом Јованом XII. Том приликом обновљен је савез царства и
папства.
Године 968. Лиутпранд се нашао на челу посланства послатог у Цариград ради
тражења руке једне од византијских принцеза за престолонаследника Отона II.
Посланство је претрпело неуспех. Византијски цар Нићифор II Фока (963 - 969)
Отона је сматрао варварским владарем и није био спреман да му да руку
византијске принцезе. Лиутпранд је пак на својој кожи осетио византијску власт и
царине. Морао је вратити робу коју је пазарио у Византији.
Даља Лиутпрандова каријера нам није позната. Верује се да је умро као
педесетогодишњак, око 975. године.
Дела
Најобимније Лиутпрандово дело јесте Retributio или Освета. Дело даје преглед
историје Западне Европе у оквирима Каролиншког царства, а за период од 888. (од
смрти Карла III Дебелог, последњег краља који је владао читавим Каролиншким
царством) до 950. године. Овим делом Лиутпранд је желео показати да Беренгар II
нема право на италијанску краљевску круну, односно царску круну Карла Великог.
Лиутпранд се желео осветити Беренгару II за све патње које је претрпео током свог
прогона. Себе је поистоветио са Боецијем, последњим римским филозофом
неоплатоничарске оријентације, кога је 524. године погубио Теодорих Амалијац.
Дело Liber de rebus gestis Ottonis magni imperatoris или Књига о делима Отона
великог цара представља биографију Отона I. Даје преглед догађаја до 966. године.
Значајна је као извор за Отонову италијанску политику, будући да је други
савремени извори, као на пример Видукинд из Корвеја, занемарују.
23
У свом Извештају о цариградском посланству Лиутпранд пружа претерано
негативну слику о Византији и Грцима. Грке посматра као слабиће и лицемере.
Утицао је на западњаке да формирају мрачну слику о Византији.
24
Анали манастира Кведлинбург (11. век)
9
Случај везан за владу Конрада II: на почетку анала влада Конрада се слави, док на крају куди.
25
Титмар Мерсебуршки (975 – 1018)
Живот
Дела
26
Адам из Бремена (11. век)
Живот
Дела
10
Године 834. основана је епископија у Хамбургу. Године 849. припојен јој је Бремен. Тада је
уздигнута на ранг архиепископије.
27
Козма из Прага (1045 – 1125)
Живот
Козма је рођен 1045. године. Родом је био из Прага 11, а потицао је из племићке
породице пољског порекла. Школовао се у Лијежу и Келну. Једно време је радио
као учитељ у Прагу.
Године 1086. Козма је учествовао на државном сабору у Мајнцу, као капелан
прашког епископа Јаромира. На том сабору Јаромир је од цара Хајнриха IV добио
повељу којом се потврђују поседи прашке епископије. У служби Јаромира Козма је
остао све до његове смрти, до 1090. године.
Године 1092. прашки епископ Хенрик послао је Козму у Италију, ради учешћа на
државном сабору у Мантови. Козма је присуствовао догађајима које ће касније
описати у својој хроници.
Године 1099. прашки епископ послао је Козму као свог заступника, архиепископу
Острогона. Том приликом решена су нека јурисдикциона питања.
Године 1100. Козма је постао декан цркве св. Вида у Прагу. Декан је био старешина
колегијума каноника једне катедрале. Катедрала св. Вида се налазила у горњем
делу Прага, тзв. Вишеграду. На овом положају Козма је остао све до своје смрти,
до 1125. године.
Дела
Једино сачувано Козмино дело јесте Chronica Bohemorum или Чешка хроника. Дело
је настало у периоду између 1115. и 1125. године. Обухвата три књиге различитог
садржаја и квалитета.
Прва књига посвећена је историји Чеха од најстаријих времена до 1038.
године. У овој књизи Козма говори о чешкој земљи и људима. До 894.
године, када је кнез Боривој примио хришћанство, Козмино казивање се
углавном заснива на легендама и причама, због чега су неки немачки
историографи оспоравали веродостојност његова дела.
Друга књига даје преглед догађаја од 1038. до 1092. године
Трећа књига говори о периоду од 1092. до 1125. године.
Изненада се завршава 1125. годином због Козмине смрти.
Као изворе Козма је користио опата Регина, затим легенде и приче (као на пример
легенду о Либуши и Пшемислу), хагиографска дела (као на пример житије св.
Вацлава, мисионара међу Словенима), документарну грађу из архива прашке
епископије (као на пример повељу из 1092. о потврди поседа).
Козмина хроника је значајна као извор за прошлост централне Европе и
антропологију Словена.
Чеси га сматрају својим националним историчарем.
11
Од 10. века Чешка улази у састав Немачког царства. Била је подељена на две епископије: у Прагу
и Оломуцу.
28
Козма је имао три настављача.
Први је анонимни каноник из Вишеграда, који хронику допуњује до 1142.
године. Сведочи о угарско-византијском рату (1123 – 1129), и учешћу Срба
у истом.
Други је анонимни монах из манастира Сараве 12, који хронику допуњује до
1162. године. Даје податке о Кијевској Русији.
Трећи је група анонимних аутора из Прага, који хронику допуњују до 1190.
године. Дају податке о Фридриху I Барбароси и његовој политици у
Италији.
12
Притока чешке Мораве
29
Беда Венерабилис (673 – 735)
Живот
Беда је рођен 673. године. Родом је био из околине манастира Вермут. Овај
манастир је основан 672. године од стране мисионара Бенедикта Бискупа. Бенедикт
је својевремено пет пута посетио Рим, одакле је у Енглеску донео драгоцене
рукописе. Такође је у енглеску цркву увео Грегоријанско појање 13. О животу
Бенедикта Бискупа писао је Беда у оквиру свог списа Животи светих опата у
Вермуту.
Основно образовање Беда је стекао у манастиру Вермут. Школовање је наставио у
манастиру Џероу. Са 19 година је постао ђакон, а са 30 свештеник.
Умро је 735. а 100 година доцније је на сабору у Ахену канонизован.
Дела
Најзначајније Бедино дело јесте Historia ecclesiastica gentis Anglorum или Црквена
историја Англа. Зашто само Англа? Зато што је Беда сматрао да су сви Германи на
Острву у ствари Англи.
Историја даје преглед догађаја од 56. године п. н. е. до 731. године н. е. Обухвата
пет књига.
Прва књига даје преглед догађаја од Цезаревог освајања Британије (56/55 г.
п. н. е.) до смрти папе Гргура I Великог (604)
Друга књига почиње некрологом Гргуру, а завршава се битком код
Хетфилда (633) када је Пенда, краљ Мерсије и паганин, поразио Едвина,
краља Нортумбрије и хришћанина.
Трећа књига представља тријумф хришћанства и сведочи о сабору у Витбију
(664)
Четврта књига даје преглед догађаја до 687. године
Пета књига се завршава списком епископа и њихових дела (725 – 731)
Беда је савременик догађаја описаних у четвртој и петој књизи.
Беда је историју написао на латинском језику. Енглески краљ Алфред Велики (9.
век) дао је да се дело са латинског преведе на стари англо-саксонски језик.
Бедина историја значајна је као извор за период хептархије.
Остала Бедина дела су: Животи светих опата у Вермуту, Martylogium, једна
светска хроника без веће вредности.
13
збирка црквених песама из средине 7. века
30
Екхард из Ауре (1050 – 1125)
Живот
Екхард није оставио сведочанство о свом животу. Ипак, о њему сазнајемо преко
његових дела.
Верује се да је рођен 1050. године. Замонашио се у манастиру св. Михајло код
Бамберга у Баварској. Извесно време је провео у манастиру Корвеј.
Године 1101. Екхард је учествовао у мањем походу немачке војске, која је била
послата као појачање Јерусалимској краљевини. Он је на путу водио белешке, на
пример, писао је о односу крсташа према становништву оних земаља кроз које су
пролазили. Боравећи у Јерусалиму, пронашао је једну анонимну историју Првог
крсташког рата. Понео ју је собом у Немачку.
Године 1102. Екхард је присуствовао Латеранском сабору, када је папа по четврти
пут изопштио немачког цара Хајнриха IV.
Године 1106. Екхард се обрео у Риму као заступник цара Хајнриха V у
преговорима са папом Паскалом. Том приликом, био је ухапшен, али је убрзо
ослобођен захваљујући интервенцији самог цара.
Године 1108. Екхард је постао опат Ауре, задужбине баварске војводске породице,
која се налазила између Бамберга и Вирбурга.
Дела
Најзначајније Екхардово дело јесте Chronicon Universale или Општа хроника. Даје
преглед догађаја од најстаријих времена до 1125. године. Обухвата пет књига
различите садржине и квалитета.
Прва књига даје преглед догађаја од Адама до оснивања Рима.
Друга књига посвећена је историји Рима и Медитерана, а завршава се
Христовим рођењем.
Трећа књига даје преглед догађаја до смрти Карла Великог; дакле, до 814.
године.
Четврта књига обухвата период од смрти Карла Великог до збацивања
Хајнриха IV са престола; дакле, до 1105. године.
Последња или пета књига завршава се смрћу Хајнриха V (1125).
Верује се да је Екхард прве четири књиге саставио на основу Фрутолфа, приора
манастира св. Михајла. Самосталну вредност дело има за период од 1080. до 1125.
године, када Екхард углавном пише на основу личног искуства. Сведок је борбе за
инвеституру. Прво, вероватно следећи Фрутолфа, подржава папску политику, а
затим прелази на цареву страну.
Сачувана су два рукописа Екхардове хронике. Старији или ,,рецензија А'' се чува у
Карслуену, а млађи или ,,рецензија Б'' у универзитетској библиотеци у Јени.
31
Екхардова Историја обухвата преглед догађаја од Карла Великог до Хајнриха IV.
Дело нема самосталну вредност. Настало је уочи женидбе немачког цара Хајнриха
IV са Матилдом, енглеском принцезом. У ствари дело је посвећено Матилди са
циљем да је упозна са новом домовином.
32
ОСТРОГОТИ
Име
Године владања Подсетник
Витигес
- 540
Тотила
541 - 552
33
Гот. Улфила је превео Библију на готски језик, ударивши тиме темеље за даље
ширење хришћанства међу Готима и то у аријанском виду.
Теодорих Велики
34
У међувремену је источно-римски цар одлучио да ,,једним ударцем убије две
муве''. 488. Теодориху је доделио намесништво у Италији, којом је тада владао
Одоакар 14. Године 489. у два наврата, у биткама код Аквилеје и Вероне, Теодорих
је поразио Одоакра. Године 493. два германска владара су се састала ради расправе
око поделе власти над Италијом. На гозбеној вечери Теодорих је сам убио свог
супарника. Мада је и даље признавао врховну власт источно-римског цара, постао
је неоспорни господар Италије, Далмације, Паноније, Реција, Норика и Сицилије.
Теодорих као владар Италије (493 - 526) - Теодорих је у Италију довео 100 000
Острогота, од чега су 20 000 били ратници. Населио их је у северној Италији
искључиво на некадашњим поседима Одоакрових ратника, док су у јужној Италији
била подигнута само војна утврђења. Водио је рачуна и о интересима свог народа и
о интересима већинског романског становништва.
Један од његових првих потеза је био оснивање комисије за доделу готских парцела
на челу са сенатором Либеријем. Сваки Гот је добио 1/3 неког имања, а усто и
робове, колоне и стоку која је том делу имања припадала. Сам Теодорих је, као
владар, узео царски посед тзв. фиск, којим је управљао преко својих службеника.
Ради лакшег управљања Италијом, земљу је поделио на 19 провинција 15 на челу са
comes Gothorum. Ови су у првом реду били војни заповедници.
Врховна цивилна управа налазила се у рукама преторијанског префекта са
седиштем у краљевој престоници Равени. Поред цивилне управе, преторијански
префект је имао право регрутовања војске.
Сваки град задржао је своје веће (курију), а Рим свој сенат. У римски сенат улазили
су угледни Римљани, чији је главни задатак био прикупљање пореза. Остроготи су
задржали римски систем магистратура и администрације, са тим да су војне службе
вршили Готи, а цивилне Романи. Нарочито велику улогу играо је римски
аристократа Касиодор, који је заузимао положај државног секретара у остроготској
држави и по Теодориховом налогу написао Историју Гота.
Почетком 6. века Теодорих је објавио један законик, тзв. Edictum Theodorici regis.
Представљао је скраћену компилацију римских закона и није утврђивао тзв.
персоналитет права; био је једнак и за Готе и за Романе.
Теодорих је, мада аријанац, морао сачувати непристрасност према и аријанској и
католичкој цркви.
14
Пошто је Ромул Августул постао западно-римски цар (475), одбио је да варварским
најамницима смештеним у северној Италији да награду у виду земље. Под вођством Одоакра,
најамници су 476. заузели Рим. Одоакар је том приликом признао врховну власт источно-римског
цара, а овај му је поверио
положај magister militum per Italium. Формално Одоакар је био царски намесник, фактички
Империја је изгубила Италију и већи део Запада који је дошао под власт Германа. Како је Одоакар
деловао самостално, замерио се Источно римском царству.
15
На пример: Венеција, Noricum mediterraneum, Dalmatia, Savia, Panonia...
16
М. Брандт тврди да је Амаларих био по мајци унук остроготског краља Теодориха.
35
је Амаларих био малолетан, његов регент постаје Теодорих и на том положају
остаје до 526. године.
Смрт Алариха II искористио је франачки владар Хлодовех (481 - 511) да заузме
готово целу визиготску Галију, изузев Септиманије и Провансе. Да би сачували ове
две области на средоземној обали Галије, Визиготи улазе у савез са Теодорихом.
До 508. године Теодорих је потиснуо Франке из Септиманије, а Бургунде из
Провансе. Потом је територију Провансе анектирао и склопио мир са Бургундима.
Мир је потврђен браком између Теодорихове ћерке и Сигисмунда, сина
бургундског краља Гундобада. (Теодорих је често своје војне акције допуњавао
успешним женидбеним везама са владарским кућама тада најугледнијих
германских држава)
Крај - Теодорихов крај је био умрљан једном политичком афером. Мада се трудио
да води политику измирења, неки сенатори се ипак нису могли навићи на превласт
варвара. Стога су тајно слали писма источно-римском цару Јустину I (518 - 527) да
их ослободи превласти Острогота. Када је сазнао за ова писма, Теодорих је дао да
се утамниче многи угледни Романи; међу њима и филозоф Боеције који је управо у
заточеништву саставио своје најпознатије дело ,,Утеха филозофије'', а који
погубљен 524.
Теодорих је умро 526. године. Сахрањен је у Равени, не у подножју него на спрату
једног маузолеја, у ковчегу направљеном од једног комада црвеног мермера.
Остроготи у Италији
36
заробити остроготског краља и постати господарем северне Италије. Године 540.
Велизар се вратио у Цариград, а у тријумфалној поворци је показао и Витигеса.
Године 540. источно-римски цар је био заузет решавањем персијског питања, што
су Остроготи искористили за ново јачање. Остроготски краљ Тотила (541 - 552)
уживао је подршку нижих друштвених слојева. Он је римску аристократију
сматрао непоузданом. Његове сумње нису биле неосноване. Сетимо се да су по
избијању рата многи угледни сенатори напустили Италију и побегли у Цариград
(међу њима је био и Касиодор). Стога је Тотила војску попуњавао из редова
римских робова и колона. До 552. године опустошио је Сицилију, заузео јужну
Италију и ушао у Рим. Тада је већ Јустинијан I био слободан позабавити се
питањима на Западу. Против Тотиле је послао Нарзеса, евнуха јерменског порекла.
Нарзес се показао достојним задатка и у бици код Тагина поразио Остроготе и убио
њиховог краља. До 554. он је уз помоћ Лангобарда, Бугара (?) и католичке цркве
завршио освајање Италије. Тотилине мере биле су опозване, а имања, робови и
колони враћени претходним власницима.
Након 20 година рата територија Италије била је опустошена.
37
ВИЗИГОТИ
Име
Године владавине Подсетник
Агила
Атанагилд
Лиувигилд
573 - 586
Рекаред
586 - 601
...
Сизебут
612 - 620
Свинтила
620 - 631
...
Хиндесвинта
642 - 653
Рекцесвинта
653 - 672
38
Вамба
672 - 680
...
Витика
697 - 710
Родриго
710 - 711
Увод
39
Аларих I ( 395 - 410)
Алариха је наследио или син или рођак по имену Атаулф. Овај визиготски краљ је
извео свој народ из Италије и населио га у Галији, пошто је 413. године заузео
Нарбону и учинио је престоницом. Да би добио званично признање, 414. године
оженио се без царева пристанка Плацидијом. Како је признање ипак изостало,
17
војна команда ограничена на регион Илирика
40
Атаулф за цара подржава извесног Атала Приска. Разгневљени Хонорије против
Атаулфа шаље свог најбољег војсковођу Констанција. Констанције је потиснуо
Визиготе преко Пиринеја, где ће ови надаље ратовати против Вандала. У току
битке за Барсин, данашњу Барселону, Атаулф је погинуо. Није искључено као
жртва завере аристократа.
41
становништва. Једна таква оаза је била област Аверна, данашњи Оверњ, са центром
у граду Аверн, данашњи Клермон. Епископ града Сидоније Аполинарије, један од
последњих римских песника, са својом паством је четири године бранио град.
Међутим када је цар Јулије Непот 475. године признао Еуриху сва освајања на
Пиринејском полуострву и у Галији (зашто?), Аверн се морао предати. Сидоније је
протестовао, а Еурих га је утамничио. Убрзо је визиготски краљ увидео да
Визиготи представљају мањину у односу на Романе, те се окренуо политици
измирења. Ослободио је Сидонија и вратио му епископску столицу, а за саветника
је узео ученог Римљанина Лава из Нарбона.
Еурих је у периоду између 470. и 480. објавио збирку закона Codex Euricianus. Овај
законик није премостио разлике између Гота и Романа (зашто?).
У време владавине Алариха II франачки владар Хлодовех (481 - 511) је као католик
и заштитник католичке цркве уживао већу подршку романског клера и народа него
Визиготи-аријанци. Не би ли задобио наклоност романског становништва, Аларих
је 506. године објавио Lex Romana Wisigothorum или Breviarium Alarici. Била је то
скраћена компилација кодекса из 438. године, који је објавио источно-римски цар
Теодосије II, и неких других зборника римских правних прописа. Законик је
гарантовао романском становништву пуну личну и правну слободу.
У борби против Франака Аларих је био неодлучан. То су знали искористити
Франци и пошто су напали и поразили усамљене Бургунде, продрли су до обала
Лоаре. До одлучујуће битке између Алариха са једне и Франака са друге стране
дошло је код Вујеа (507), када је Аларих претрпео страховит пораз и погинуо.
Након Аларихове смрти међу Визиготима наступа расуло. Прилику је искористио
Хлодовех да у периоду од 507. до 510. заузме читаву визиготску Галију, изузев
Провансе и Септиманије 18. Да би сачували ове области Визиготи улазе у савез са
моћним краљем Острогота Теодорихом (493 - 526) 19, уступивши му Провансу.
Тежиште визиготске власти се из Галије преместило на Пиринејско полуострво.
Пошто је 511. године католичка црква донела декрет о борби против аријанства, у
Галији су Готи практично истребљени.
Визиготи у Шпанији
18
области на средоземној обали Галије
19
Остроготски краљ је у периоду од 507. до 526. био регент Амалариха, сина његове сестре и
визиготског краља Алариха Другог. Амаларих је самостално владао од 526. до 531. када је погинуо
код Нарбоне.
42
После Агилиног свргавања, дошло је до борбе претендената за престо. Победу је
однео Атанагилд ( - ), који је уживао подршку византиског цара Јустинијана I (527 -
565). Према раније склопљеном договору, пошто је постао краљ, Атанагилд је
Византинцима препустио Бетику. Престоницу пак је из Барселоне преселио у
Толедо. Тако настаје Толедско визиготско краљевство.
Свинтила (620 - 631) - Сизебута је требао наследити син, али овога је са власти
свргао Свинтила. Био је први визиготски краљ који је, 200 година пошто су
Визиготи ступили ногом на полуострво, постао господар читаве Шпаније.
Године 631. аристократија га је свргла са власти.
43
неограничене краљевске власти. Спровео је низ мера против великаша (VII сабор у
Толеду), а престо је оставио свом сину.
Вамба (672 - 680) - Рекцесвинту је наследио Вамба. Током своје владе Вамба је
спровео војну реформу по којој је сваки земљопоседник био дужан десетину својих
зависних људи дати у војску. Покушао је спровести и црквену реформу, па је на XI
сабору у Толеду (колико је уопште било сабора великаша у Толеду?) предложио да
се поштри дисциплина међу свештенством. Због реформи ће доцније и бити лишен
власти. Што се тиче његове спољне политике, ратовао је против Арапа из северне
Африке који су угрожавали јужне обале Шпаније.
Родриго (710 - 711) - Родриго је био војвода Бетике, кога је на власт довела
аристократија. У време његове владе на Пиринејско полуострво продиру Арапи из
северне Африке. Једни верују да је Арапе позвао цевтонски гроф Јулијан, рођак
краља кога је Родриго убио не би ли се дочепао власти, док други позив приписују
јеврејима, чије је злостављање достигло врхунац. 19. јула 711. у бици код Herez De
La Frontеra Родриго се супроставио Арапима и претрпео пораз. Традиција узрок
поразу види у издаји андалузијског војводе. Визиготска држава је уништена, а
Арапи су преплавили Пиринејско полуострво.
44
ХУНИ
Увод
Године 433. власт над Хунским племенским савезом наследила су два брата: Атила,
који је младост провео као талац на двору источно-римског цара, и Блед. Већ 445.
Атила је ликвидирао свог брата и остао једини господар простране територије. У
својим разорним походима стигао је до Јитланда на северу и до Термопилског
кланца на југу. У ретким тренуцима када није био у седлу ратујући, време је
проводио на свом двору, а који се налазио негде око града Токаја на Горњој Тиси.
Средином 5. века Атилин двор посетила је једна делегација из Цариграда, коју је
предводио учени дипломата Приск. Приск ће касније саставити једно дело
посвећено опису хунског двора и начина живота. На жалост, ово дело је данас
изгубљено. Ипак, сачувани су фрагменти који пружају драгоцене податке. Према
Присковом сведочанству Атила је био окружен свитом коју су чинили главари
племена потчињених Хунима. Дворски цермонијал је био готски 21, а сам двор
утврђен бедемима са кулама. Хуни су се искључиво бавили сточарством, а остало
су набављали преко намета од потчињених. Стални освајачки и пљачкашки походи
20
Из њихових станишта на Далеком Истоку, Хуне су потиснули тунгушки народ Сиен-
Пи, а са југа Кина династије Хан.
21
Уосталом, име Атила је готског порекла; деминутив готске речи atta што значи ,,отац''.
45
довели су до имовинске диференцијације. Родовска и чиновничка аристократија
располагала је робовима, а они најмоћнији чак селима зависних људи.
Хуни су од источно-римских царева, све до Маркијана (450 - 457), убирали високе
намете у злату (како до тога дошло?). Ступивши на престо (450), Маркијан је
одбио да то и даље чини. Рекао је да за хунског краља има гвожђе, али не и злато.
Да би надокнадио штету, Атила се окренуо западној половини Царства. Већ у то
време хришћани су му наденули надимак flagellum Dei што значи ,,бич Божји''.
Веровали су да га је сам Бог послао не би ли их казнио за њихове грехе.
Западно-римским царством владао је Валентинијан III (425 - 455). Његова сестра
Хонорија одбила је да се уда за једног аристократу и печатни прстен, као позив у
помоћ, послала је хунском владару. Атила је позив протумачио као брачну понуду
и од Валентинијана затражио руку његове сестре и приде половину Царства као
мираз. Пошто га је Валентинијан одбио, Атила решава да уђе у Галију. До значајне
битке дошло је 451. године на Каталаунским пољима, сз. од Париза на реци Марни.
Римску војску, појачану одредима Франака, Визигота и Бургунда, предводио је
намесник Галије Аеције, док хунску сам Атила. Мада је исход битке био
неодлучан, Атила је са великим пленом напустио Галију.
Године 452. Атила је упао у долину реке Падус и опустошио Аквилеју и
Медиоланум. Од похода на Рим одвратио га је папа Лав I (440 - 461) или
запретивши му анатемом како тврде црквени извори или давши му богате дарове.
Како било, Атила се повукао у Панонију.
Године 453. Атила је након свадбене гозбе (?) преминуо; неизвесно је да ли
природном да ли насилном смрћу. Према традицији сахрањен је у три ковчега:
златном, сребрном и гвозденом. Због његове славе сачуван је у традицији многих
народа, на пример: код Мађара као Етцел, код јужних Словена као Атила
Пооглавог.
Убрзо након Атилине смрти Хунски племенски савез се распао. Истина, Хуни се
помињу кроз читав 5. век, али никада више неће образовати јачу државну
формацију. Временом су се повукли у јужно-руске степе где су се стопили са
сродним народима.
46
ВАНДАЛИ
Увод
Гејзерих ( - 477)
22
сарматско племе које још Цезар помиње у свом спису посвећеном Галским ратовима
23
сарматско племе које једно време живело на Понту
47
Исцрпени међусобним борбама, вандалски краљ Гејзерих одлучио је да напусти
Пиринејско полуострво и заједно са Аланима пређе у северну Африку. Виктор,
епископ афричког града Вита, сведочи да је Гејзерих прво спровео ценз не би ли
утврдио колико ће му бродова бити потребно за транспорт. Попис је обухватио све
мушкарце Хаздинга и Алана, као и робове ослобођенике. Наводно је било 80 000
људи, од чега су 20 до 25 000 чинили ратници.
48
(467 - 472), организује поморску експедицију против Вандала. Ромејска флота је
наводно бројала
1 113 бродова и око 100 000 људи, а команда је била поверена Лавовом шураку
Василиску. Године 468. Василиск је допловио до обала Картагине. Гејзерих је међу
непријатељске бродове послао запаљене лађе, а потом је својом флотилом уништио
оне противничке бродове које пламен није опхрлио. Неславни Василиск се повукао
на Сицилију, а Вандалска краљевина више није била узнемиривана од стране
Римљана.
Гејзерихов крај - Гејзерих је преминуо 477. године, оставивши за собом државу која
се простирала од Мавретаније на западу до провинције Африке на истоку и која је
обухватала Балеарска острва, Сицилију, Сардинију и Корзику.
49
БУРГУНДИ
Име
Године владања Подсетник
Гундахар - 436
...
Гундиох
464 - 480
Гундобад
480 - 516
...
Гундимар
- 534
Увод
50
Бургунди су се као римски савезници борили против Хуна кад је Атила напао
Галију (451). За заслуге у том ратовању намесник Аеције им је дозволио да се
преселе у област Сабаудију 25.
Спољна политика - Гундобад је водио ратове против суседа, у првом реду против
Франака. Године 500. Хлодовех (481 - 511) га је поразио код Дижона, али се код
25
Тако каже М. Брандт, а у непотписаним белешкама стоји да је Аеције око 443. готово десетковане
Бургунде населио у Сабаудији, данашњој Савоји, у области Горње Роне са центром у Женеви.
Дакле, или пре сукоба са Хунима или је аутор погрешио те уместо 543. написао 443.
26
Годегисил је своју кћер Хлотилду удао за франачког владара Хлодовеха. Није искључено да је
управо Хлотилда наговорила Хлодовеха да 494. прими католичанство.
51
Авињона Гундобад одбранио. Склопљен је мировни споразум и већ 507. године
Бургунди помажу Франке против Визигота у бици код Вујеа. Поразивши Визиготе,
окупирали су простор Провансе. Међутим, потиснуо их је остроготски краљ
Теодорих Велики (493 - 526). Пошто је са Остроготима склопио мир, Гундобад је
свог сина Сигисмунда оженио за Теодорихову кћер.
52
ЛАНГОБАРДИ
Име
Године владања Подсетник
Ротарије
636 - 652
...
Куниперт
688 - 700
Ариперт
700 - 712
Лиутпранд
712 - 744
...
Аистулф
749 - 756
Дезидерије
756 - 774
Увод
53
Почетком 5. века Лангобарди су дошли до граница Римског царства на средњем
Дунаву. Пошто је 490. германски вођа Одоакар срушио државу Ругијаца у
некадашњој римској Панонији, Лангобарди су искористили прилику да пређу
Дунав и населе те крајеве.
У Панонији су им се наметнули Херули, моћан суседан народ, чије су се власти
ослободили тек 506. године. Пошто су Лангобарди били добри коњаници, источно-
римски цар Јустинијан I (527 - 565) их прима у своју војску. Пошто су му помогли у
рату против Острогота, 546. званично им је дозволио да насељавају простор
Паноније.
У периоду који следи Лангобарде ће узнемиравати Гепиди. Мада су били
азијатског порекла, Гепиди су око себе окупили многа германска племена и
основали државу источно од Дунава. Са Гепидима ће се коначно обрачунати
лангобардски краљ Албоин.
У периоду од 574. до 584. Лангобарди себи нису бирали краља. Територију коју су
освојили поделили су на 35 војводства, којима су управљале лангобардске војводе.
На пример, у средњој Италији основано је Војводство Споленто, а у јужној Италији
Војводство Беневент.
Распарчаност Лангобарда знао је да искористи византиски цар Маврикије (582 -
602). Наиме, Лангобарди нису освојили целу Италију. Захваљујући својој флоти,
Ромеји су сачували низ области: Венецију, Равенску област до Анконе на југу,
покрајину Капуу са седиштем у Напуљу, Калабрију (античка Брутија), Апулију
(античка Калабрија), Рим са околином, Лигурију са Ђеновом и острва Сицилију,
Сардинију и Корзику.
Да би сачувао тзв. Византиску Италију, цар Маврикије је одлучио да спроведе
војну реформу и нову административну поделу. Године 584. Византиску Италију је
27
Авари су били номадски народ монголског порекла. Својевремено су помогли цару Јустинијану I
да одбрани границе Царства. Поразили су остатке некада моћних Хуна у руској степи, затим Бугаре
на северним обалама Црног мора и напокон Словене на Доњем Дунаву (553).
54
поделио на војводства, а врховну власт над свим поверио је егзарху са седиштем у
Равени (тзв. Равенски егзархат). Егзарх је у првом реду био војни заповедник.
Затим он је уживао право да поставља, односно смењује чиновнике, као и право да
склапа, односно раскида уговоре са непријатељем. Напокон, он је имао и цивилна
овлашћења. У градовима пак цар је постављао заповеднике са титулама magister
militum или dux.
Ипак, цар није располагао са довољно средстава и људства да свој план реформе
приведе крају. Зато је ступио у савез са Хилдебертом II (575 - 595), франачким
владарем Аустразије. Године 584. Франци су упали у северну Италију и покорили
низ лангобардских војводстава. Ова околност нагнаће Лангобарде да изаберу
краља, коме ће поверити јединствену команду над војском.
28
Гргур је потицао из аристократске породице. Од 572. до 573. је био префект града Рима. 575. се
замонашио у манастиру Monte Celio, који је сам основао. Период од 579. до 585. провео је у
Цариграду као делегат папе Пелагија II.
55
Ротарије (636 - 652)
Мада је 652. године византиски цар признао Лангобардима сва њихова освајања,
било је само питање времена када ће наступити византиска реакција.
29
Вероватно се Виталијан добро сећао несрећне судбине једног од свог претходника, папе Мартина.
Пошто је Мартин на Латеранском сабору (649) осудио царев Типос којим се забрањивала расправа о
Христовој природи, Констанс га је ухапсио, довео у Цариград и осудио. Године 656. у време
прогонства на Херзонесу Кримском, Мартин је умро мученичком смрћу.
56
Под покровитељством Јустинијана године 692. је одржан један црквени сабор, тзв.
Пето-шести или Трулски сабор 30, ради допуна одредаба Петог и Шестог
васељенског сабора. На сабору су усвојене одлуке које су биле у супротности са
схватањима римске цркве. На пример, свештеницима је дозвољен брак, затим
забрањен је пост суботом, епископска столица Цариграда изједначена је по рангу
са епископском столицом Рима. Тадашњи папа Сергије (687 - 701) одбио је да
потпише одредбе Трулског сабора. Разгневљени цар је послао људе да ухапсе
нелојалног папу и да га доведу у Цариград на суђење. Међутим, од времена папе
Мартина ситуација се изменила. Цар није уживао у Италији исти ауторитет, а
папин положај се учврстио. Римска и равенска милиција снажно су се успротивили
захтевима царевог изасланика. Понижење које је сада доживео цар остало је
неосвећено, јер је ускоро после тога Јустинијан збачен са престола (695).
У време друге Јустинијанове владавине (705 - 711), цар се одлучио за освету.
Послао је војску на Равену, која је опустошена. Епископ града је ослепљен, а
угледни грађани ухапшени и одведени у Цариград. Спор са папом је решен на
много суптилнији начин. Папа Констанин I (708 - 715) је 710. посетио Цариград,
где га је Јустинијан дочекао са свим почастима. Папској јурисдикцији је потчинио
архиепископа Равене.
Године 711. Јустинијан је по други пут свргнут са власти, а његова одсечена глава
послата је у Рим и Равену да се истакне на јавном месту.
Јустинијан II је био последњи владар из Ираклијеве лозе.
Лав III Исавријац (717 - 741): цар-иконоборац - Године 717. за византиског цара је
именован Лав III. Пре него што је постао цар, био је стратег Анатолске теме у
Малој Азији. Тамо је дошао у додир са источним религијама: исламом, јудеизмом,
хришћанским учењима монофизита 32 и павликијанаца 33... Све оне су се слагале у
30
по Трулској сали на царском двору у Цариграду, где је сабор одржан
31
Оснивач патријарх Сергије
32
Учење настало средином 5. века према којем су се две Христове природе после оваплоћења
спојиле у једну, божанску природу. Оснивач Евтихија.
33
Гностичко-дуалистичка секта у Јерменији, основана око 650., која је захтевала од својих чланова
живот скроман и једноставан, каквим су некада живели апостоли. Били су против поштовања икона.
57
једном: да је ликовно представљање Бога равно идолопоклонству. Под утицајем
ових источних веровања, Лав је 726. донео одлуку о забрани поштовања икона.
Тадашњи папа Гргур II ( - 731), иако се није слагао са верским схватањима Лава III,
остао је лојалан цару. Наиме, бојао се све већег јачања Лангобарда.
Године 731. Гргур II је преминуо, а на столицу св. Петра је засео Гргур III (731 -
741). Нови папа је заузео одлучнији став према цару иконоборцу. На црквеном
сабору у Риму (731) осудио је иконоборачки покрет, а његове присталице
ескомуницирао.
Византиска реакција није изостала. Године 732. Калабрија, Апулија, Сицилија и
префектура Илирик подведене су под јурисдикцију цариградског патријарха. Затим
је из Солуна, главног града префектуре Илирик, протеран папски викар. Напокон,
папски приходи јужне Италије преусмерени су из папске у царску касу.
И поред ових оштрих мера, није се могло забашурити слабљење византиског
утицаја на Западу 34.
У међувремену јужну Италију угрожавају Арапи из северне Африке. Наиме, они су
697. године срушили Картагински егзархат. Одатле су прешли на Сицилију, где су
заузели Сирaкузу.
Лангобарди у 8. веку
34
На пример, 727. године Венеција је после лоше судске процене, збацила византиског војводу и
изабрала Орса, из редова домаће аристократије. Истина је да је Орс ипак признавао врховну власт
византиског цара.
58
услуге даровао земљу. И гасталди и гасинди су потицали од Лангобарда, а чинили
су народну скупштину која је ограничавала самовољу краља.
Алдији су представљали полуслободно становништво. Били су лично слободни,
али опет везани за земљу или за низ обавеза према господару. Потицали су из
редова потчињеног романског становништва.
Робови су врбовани из редова ратних заробљеника. Некада су то били људи од
поверења, који су као послуга служили у кућама лангобардских великаша, тзв.
,,министаријалаца''.
Аистулф (749 - 756) - Лангобардски краљ Аистулф је 751. године заузео Равену, а
желео је, као и његови претходници, да освоји Рим. Папа Захарије се за помоћ
обратио Пипину Малом. Заузврат је био спреман да га подржи као претендента на
франачки престо. Године 751. Пипин Мали је свргао са власти меровиншког
владара Хилдерика III. На сабору франачких великаша у Соасону миропомазао га
је св. Бонифације и крунисао за франачког краља.
У међувремену је Захарије умро (752), а на столицу св. Петра је засео Стефан II
(752 - 757). Како је 753. године притисак постао неиздржив, папа Стефан II је
одлучио да напусти Рим. У пратњи франачког посланства папа је слободно прошао
поред Лангобарда. Годину дана је провео на двору франачког краља у Понтиону на
реци Марни. Тада је поново крунисао Пипина Малог, а његова два сина
миропомазао.
Године 754. папа и франачки краљ су се састали у Керсију, у месту си. од Париза.
Пипин Мали се тзв. ,,Керсијским обећањем'' обавезао да ће помагати папу у борби
против Лангобарда, да ће му вратити старе почасти и имања.
Године 755. франачка војска је упала у северну Италију и убрзо окружила
Аистулфа, који се затворио у Павији. Пошто је обећао да ће равенску област
препустити папи, Франци су се повукли. Међутим, како се лангобардски владар
није држао дате речи, Пипин Мали је поново интервенисао 756. године. Овај пут,
Аистулф је био приморан да папи препусти Равену и Рим, где се после 754. године
више није бирао ,,дукс''. Тако је папа постао и световни владар. Идеолошку
потпору је овај случај имао у тзв. ,,Константиновој даровници'', фалсификованом
документу насталом или за Стефана II или за његова наследника Павла I (757 -
767). Према апокрифној легенди папа Силвестар I (314 - 335) је чудом излечио цара
Константина I (324 - 337) од куге, после чега му је овај дао пурпурни огртач, златну
дијадему и ,,град Рим, земље и градове Италије и читавог Запада''.
59
У једном тренутку Дезидерије је покушао да приволи папу Хадријана I (772 - 795)
да његова унука, а Карломановог сина, крунише за франачког краља. Папа је одбио
и страхујући од одмазде у помоћ позвао Карла. Године 774. Карло је прешао Алпе
и опсео Дезидерија у Павији. Пошто је опсада потрајала, Карло је искористио
прилику да посети Рим. Папа га је именовао патрицијем, а Карло је папи потврдио
право на Patrimonium Sancti Petri. Напокон, Дезидерије је капитулирао, после чега
је конфиниран (послат у манастир). Његову гвоздену круну Карло је ставио на
главу и прогласио се Rex Francorum et Langobardorum.
60
DRUŠTVENO UREĐENJE LANGOBARDA
Edictus Rothari →
Zahvaljujući ediktima kralja Liutpranda (714-744) izdatim između 713 – 735 g. saznajemo o pre-
feudalnim odnosima Langobardske države →
- u VII veku u narodnu skupštinu ulaze svi punoletni Langobardi ali od VIII veka sastav skupštine čine
samo arimani,što svedoči o ulozi aristokratije;skupština je ograničavala vlast kralja
61
ФРАНАЧКА ДРЖАВА МЕРОВИНГА
Име Године
владавине Подсетник
448 - 458
Меровеј
458 - 481
Хилдерих I
481 - 511
Хлодовех I
Хлодовехови
синови
Теодорих 511-534
I Аустразија
Хлодомер 511 - 524
Орлеан,
Аквитанија
Хилдеберт 511 - 558
I Париз
Хлотар I 511 - 561
Неустрија
Хлотарови
синови
Сигисберт 561 - 575
Аустразија
Хилдеберт II
/Брунхилда 575 - 595/575 -
613
Хилперих 561 - 584
Неустрија
Хлотар II
/Фредегунда 584 - 629
Дагобер
тI 629 - 638
Хариберт I 561 - 567
Париз
Гунтрам 561 - 592
Бургундија
Дагобертови
синови
62
Сигисберт 634 - 656
III Аустразија
Хлодовех 638 - 657
II Неустрија
и
Бургундија
Хлотар III 657 - 673
662 - 675
Хилдерих II
675 - 714
лењи
краљеви/моћни
мајордоми
Дагоберт II 675 - 679
Франци
63
Хлодовех I (481 - 511)
Освајање средње Галије (486) - Један од Хлодовехових првих потеза је био ширење
власти на територију средње Галије; тј. на простор између Сене и Лоаре, а који је
припадао Римљанима. Године 486. он је упао у средњу Галију и нанео пораз
римским трупама. Границу своје државе је проширио до Лоаре, а престоницу је
преселио из Турнеа у Париз. Захваљујући овом успеху, Хлодовех се наметнуо као
најзначајнији вођа Салиских Франака.
64
Хлодовех се умешао у сукоб браће наводно да помогне оцу своје жене, који је
уједно, за разлику од Гундобада, био присталица правоверног хришћанства. У
ствари, Хлодовех се потајно надао да ће Бургундију припојити својој држави.
Године 500. Хлодовех је поразио Гундобада код Дижона, али се код Авињона овај
одбранио. Тада је склопљен мировни споразум.
Рат против Визигота (507) - Неуспех у борби против Гундобада није обесхрабрио
Хлодовеха да покуша своју власт проширити источно од Лоаре, где се пружала
држава Визигота. Као разлог за напад на Визиготе, Хлодовех је искористио то што
су они били аријанци, дакле јеретици. До значајне битке је дошло 507. године код
Вујеа, када су Франци поразили визиготског краља Алариха II. Хлодовех је постао
господар читаве Галије, с тим да му остроготски краљ Теодорих није дозволио
освојити Провансу и Септиманију. Интересатно је да је источно-римски цар
Анастасије I (491 - 518), бојећи се Острогота, Хлодовеха именовао конзулом и тиме
практично његову власт у Галији легализовао.
Рат против Рипуарских Франака (509) - Пред крај своје владе, Хлодовех се
умешао у сукоб међу Рипуарским Францима, уклонио немирне елементе и остао
једини господар. Овим се његова држава проширила и на територију Средње Рајне.
Сабор 511. године - Да би утемељио савез цркве и државе, Хлодовех је 511. године
у Орлеану сазвао црквени сабор.
35
Била је то скраћена компилација кодекса из 438. године, који је објавио источно-римски цар
Теодосије II, и неких других зборника римских правних прописа. Законик је гарантовао романском
становништву пуну личну и правну слободу
65
После 511. године
Код Франака је власт краља била изборна. Међутим, тај избор је био ограничен
само на род Меровинга. Пошто се није правила разлика између државне и краљеве
личне имовине, Меровинзи су краљевство сматрали својом баштином. Тако када
један краљ из рода Меровинга умре, краљевство међу собом деле његови синови.
Овако патримонијално схватање монархије дошло је до изражаја 511. године када
су државу, после Хлодовехове смрти, поделили међу собом четворица његових
синова: Теодорих I (511 - 534) је постао краљ Аустразије (долина Рајне), Хлодомер
(511 - 524) краљ Орлеана и Аквитаније, Хилдеберт I (511 - 558) краљ Париза, а
Хлотар I (511 - 561) краљ Неустрије (северна Галија). Сваки од њих управљао је
својим делом независно, а имао је и своју престоницу. Наравно, било је и случајева
када су деловали заједничким снагама, као на пример: 534. када су освојили
Бургундију или 536. када су освојили Провансу са луком Марсеј.
Хлотар I (511 -561), најмлађи Хлодовехов син, који је пред крај живота успео да
под своју власт уједини државу Франака (558), умро је 561. године. Наследила су га
четири сина: Сигисберт I (561 - 575), Хилперих I (561 - 584), Хариберт I (561 - 567)
и Гунтрам (561 - 592). Сигисберт је на управу добио Аустразију (долина Рајне),
Хилперих Неустрију (област северне Галије), Хариберт Париз, а Гунтрам
Бургундију (долина Роне).
Владавина ове браће, као и њихових наследника, обележена је дубоком кризом;
кризом која је свој врхунац достигла у тзв. Рату две краљице.
Рату две краљице су претходили политички бракови Сигисберта и Хилпериха. Они
су се оженили визиготским принцезама, које су уједно биле и рођене сестре.
Сигисберт је за жену узео Брунхилду, а Хилперих Галесвинту. Како је Хилпериху
жена убрзо досадила, он ју је отерао и оженио се својом слушкињом Фредегундом.
Ова последња да би показала свој значај, наредила је да се Галесвинта удави.
Желећи да освети смрт сестре, Брунхилда је повела рат против Хилпериха и
Фредегунде. Тако је 573. године почео тзв. Рат две краљице.
Рат две краљице је у ствари био рат две франачке државе: Аустразије и Неустрије.
Ове две земље су се разликовале како по етничком саставу становништва, тако и по
привреди. У Аустразији је становништво било германско, претежно источно-
франачко, док у Неустрији мешовито, и франачко и гало-римско. У Аустразији се
чувао мали земљишни посед слободних сељака, док је у Неустрији постојао систем
велепоседа.
И после смрти њихових мужева, настављен је рат две краљице. Наиме, Сигисберт
је преминуо 575. године, а наследио га је син Хилдеберт II (575 - 595). Како је овај
био малолетан, стварну власт је имала његова мајка Брунхилда. Брунхилда је
наставила рат са Неустријом, али се борила и против сепаратистичких тежњи
домаће аристократије. То ју је приближило Гунтраму, краљу Бургундије, који је
такође имао доста невоља са великашима. У жељи да ојачају краљевску власт,
Гунтрам и Хилдеберт II су 587. године склопили тзв. Анделотски споразум.
Споразум је предвиђао вечно пријатељство два краља, затим узајамно наслеђивање
66
у случају да један од ова два краља нема деце и напокон утврђена је граница две
краљевине, као и сарадња у кажњавању непослушних леуда.
Године 592. умро је Гунтрам, не оставивши за собом деце. У складу са
Анделотским споразумом, краљ Бургундије је постао Хилдеберт II. Међутим, како
је овај умро већ 595. године, Аустразијом и Бургундијом је у име својих унука
владала Брунхилда. Као и раније, она је наставила рат са Неустријом, где су
владали Фредегунда и Хлотар II (584 - 629), Хилперихов син. У тежњи да ојача
краљевску власт, ратовала је и против аристократије, дописивала се са папом
Гргуром I Великим (590 - 604), форсирала трговину, градила путеве... Међутим,
613. године пала је као жртве завере аристократије. Носиоци завере су били Пипин
Ланденски, мајордом аустразијског двора, и Арнулф, епископ из Меца. Они су
оптужили Брунхилду за убиство десет чланова рода Меровинга. Пошто је
окривљена, три дана је мучена, а затим сурово погубљена - везана је за коњске
репове и растргнута. Њеном смрћу завршио се Рат две краљице.
67
После Рата две краљице
Из Рата две краљице Хлотар II, Хилпериохов син, изашао је као једини преживели
припадник династије Меровинга. Он је успео да под своју власт поново уједини
државу Франака. Међутим, та је власт зависила од воље аристократије. Већ 614.
године Хлотар II је принуђен да у Паризу сазове општи сабор световних и
духовних великаша и да аристократији да низ уступака. На пример, донете су
одлуке: да се леудима признају сви поклони у земљишту, које су обећали краљеви
претходници, да се грофови појединих округа и други службеници бирају из редова
локалних земљопоседника, да епископе не поставља краљ, већ свештеници и
верници, да једино епископ има јурисдикцију над свештеницима... На крају сабора,
понизни краљ се покајао за све грешке његових претходника и свечано обећао да се
оне више неће поновити.
Ипак, желећи колико толико очувати власт краља, Хлотар II је 622. године као
краља Аустразије именовао свог сина Дагоберта I.
Дагоберт I, син Хлотара II, је био последњи меровиншки краљ који је колико-
толико успешно владао читавим краљевством.
Рат против словенског владара Сама - Дагоберт је, као и његов предак Хлодовех I,
водио активну спољну политику.
У његово време, франачка војска Аустразије је претрпела пораз од словенског
владара Сама (626 - 658). Наиме, око 630. године Словени (Венди) су угрожавали
територије Аустразије. Аустражани су покушали да им се супроставе, али у томе
нису имали успеха. Године 631. Саксонци су Дагоберту понудили помоћ у борби
против Словена, под условом да укине намет од 500 крава који су Саксонци морали
давати Аустразији. Дагоберт се повиновао њиховом захтеву, али није имао више
успеха у рату против Словена. Доцније ће франачки краљ заратити и против
Саксонаца, које је и поразио. Мада су Саксонци обећали да ће давати годишњи
данак, нису се држали дате речи.
Рат против Баска (635) - Дагоберт се суочио и са претњом племена Баска. Наиме,
585. године визиготски краљ Лиувигилд је потиснуо Баске са Пиринејског
полуострва. Тада су они почели угрожавати област Аквитаније, која је припадала
држави Франака (од 507. године). Године 635. Дагоберт им је нанео тежак пораз,
али ипак тиме није зауставио њихово даље ширење.
68
Односи са Византијом - Као његов велики дипломатски успех помиње се склапање
вечног мира са Византијом.
Крај - Дагоберт је умро 638. године. Био је први меровиншки владар сахрањен у
цркви Сен-Дени 36, коју је проширио и богато украсио.
Дагоберта I су наследила два сина: Сигисберт III (634 - 656) и Хлодовех II (638 -
657). Године 634. Сигисберт III је именован за краља Аустразије, а 638. је Хлодовех
II постао краљ Неустрије и Бургундије. Већ у њихово време јача власт мајордома.
Године 656. је преминуо Сигисберт III. Мајордом Аустразије Гримоалд (643 - 657),
син Пипина Ланденског, протерао је из земље Сигисбертова сина, легитимног
наследника трона, и на власт довео свог сина под именом Хилдеберт ,,Усвојени''.
Године 662. Хлотар III (657 - 673), краљ Неустрије (у каквој је овај вези са својим
претходником Хлодовехом II?), напао је Аустразију и погубио узурпатора
Хилдеберта, а као новог краља поставио свог млађег брата Хилдериха II (662 - 675).
Сада је Хлотар III владао Неустријом и Бургундијом, док његов брат Хилдерих II
Аустразијом.
Године 673. Хлотар III је умро, а мајордом Еброин (656 - 683) је желео да за краља
у Неустрији и Бургундији постави Теодориха III (који је сад па овај?).
Аристократија, која је некад била против јаке краљеве власти, сада се изјаснила и
против порасти моћи мајордома. Године 673. сковала је заверу и прогнала
мајордома Еброина. На место краља Неустрије и Бургундије је довела краља
Аустразије, Хилдериха II. Супротно очекивањима, Хилдерих II се показао као
поборник јаке краљевске власти. Аристократија није имала другог избора до да
организује још једну заверу и 675. уклони Хилдериха.
Хилдерих је био последњи меровиншки краљ који је покушао да ојача власт краља.
После његовог свргавања наступа доба тзв. лењих краљева и моћних мајордома.
36
Хилдерих I је сахрањен у Турнеу, где је у 17. веку пронађена његова гробница, а Хлодовех I је
први од Меровинга сахрањен у Паризу.
69
утицаја. Праву моћ у Неустрији је имао мајордом Еброин, а у Аустразији се
учврстио мајордом Пипин II Херисталски (675 - 714), потомак Пипина Ланденског.
И Еброин и Пипин Херисталски су тежили да под својом влашћу уједине
Аустразију, Неустрију и Бургундију. Дошло је до рата у коме је Пипин изашао као
победник. После битке код Тертрија (687), мајордом Аустразије је ујединио
краљевство под формалном влашћу Теодориха III. Рат мајордома ојачао је
сепаратистичке тежње у Аквитанији, Прованси и Бургундији. У периоду који следи
Пипин Херисталски и његови наследници имаће доста мука да тај сепаратизам
угуше.
Године 714. Пипина Херисталског је наследио његов незаконити син Карло
Мартел, који постаје оснивач нове краљевске династије.
На челу државе се налазио краљ. Краљева власт је била изборна. Међутим, тај
избор је био ограничен само на род Меровинга. Пошто се није правила разлика
између државне и краљеве личне имовине, Меровинзи су краљевство сматрали
својом баштином. Тако када један краљ из рода Меровинга умре, краљевство међу
собом деле његови синови. Овако патримонијално схватање монархије дошло је до
изражаја 511. године када су државу, после Хлодовехове смрти, поделили међу
собом четворица његових синова.
Краљ је имао два важна задатка: 1) да предводи народ у рат и 2) да чува обичајно
право.
70
франачко становништво, биле су подељене на округе - pagus, на челу са грофовима.
Грофови су имали иста овлашћења као comes. Грофови и comes су бирани из
редова антрустиона. Царев посед, тзв. фиск, био је изван власти грофова и comes-а
и њиме је управљао мајордом.
Судско уређење
71
Дворски суд није био надлежан за жалбе на одлуке локалних судова. Он је само
решавао спорове између леуда, који су пак били ван надлежности локалних судова.
Локални судови били су организовани по окрузима, а преседавали су им грофови
или комеси тих округа.
Најчешћа санкција је била глоба, са тим да је трећина глобе ишла краљу, трећина
преседавајућем суда (грофу или комесу), а трећина оштећеној страни.
Судски спорови решавани су на основу различитих закона, зависно од етничке
припадности странака у спору - за Салиске Франке је важио Lex Salicia (прелаз 5. у
6. век), за Рипуарске Франке Lex Ribuaria (забележен за Дагоберта I, 629 - 638), а за
Гало-Римљане Breviarum Alaricianum (506).
72
DODATAK ZA MEROVINGE
Provansa je bila posle Akvitanije druga oblast koja se skoro potpuno osamostalila
za vreme tzv. lenjih kraljeva. Glavni grad ove oblasti bio je Marsej. Pošto se nalazila
daleko od centralne vlasti na njenom području nije bila uspostavljena mesna uprava – nije
bila podeljena na paguse tj. okruge niti je bila potčinjena grofu. Formalno ona je
priznavala vrhovnu vlast Franačke, ali stvarno je živela potpuno samostalno pod vlašću
svog patricija koji je bio nezavisni vladar.
Bretanja je bila treća oblast u kojoj je franačka vlast bila slaba. Ona je bila
nastanjena Britima koji su se iz Engleske, pod pritiskom Angla i Sasa, povukli u
Armoriku i tu zasnovali sopstvenu državu. Franački kraljevi iz dinastije Merovinga, a
posle njih i Karolinga su u više navrata pokušavali da osvoje ovu oblast, ali uzaludno.
Najviše što je ikada postignuto jeste da je Bretanja priznavala vlast Franačke, ali je to
trajalo trenutno koliko i Franačka moć. Sa njenim opadanjem Bretanja bi odbacivala ovu
vlast.
73
prvi put do izražaja 511 godine i od tada se redovno koristilo sve do uklanjanja dinastije.
Kraljevski dvor: Kraljevski dvor je bio centar državne uprave odakle je kralj
upravljao svojom državom. Na svo stanovništvo, bilo Romane bilo Franke, kralj je
gledao kao na ljude koji su od njega lično zavisni. Najbliže kraljeve agente, pomoćni
personal njegovog dvora, činile su njegove provbitne lične sluge – MINISTERIJALCI,
birani iz redova robova ili oslobođenika. Tako se činovnik koji je prvobitno stajao na čelu
državne uprave zvao SENEŠAL (od senescalus – stariji rob) ili MAJORDOM (maior
domus – upravnik imanja). Pored njih postojali su i drugi dvorski činovnici istog ranga:
postojala je KANCELARIJA za izdavanje isprava, sklapanje mira i slanje pisama. U njoj
je većinom bilo zaposleno pokoreno romansko stanovništvo. U ovu grupu je ulazio i
RIZNIČAR koji je uvek išao uz riznicu, koja je bila pokretna. Inače običaj je bio da se ne
odvaja privatna od državne riznice.
ŠTALA (stabulum) je kod Franaka zauzimala važno mesto, jer je osnovni vid
vojske prestavljala konjica, a konj je bio i prevozno sredstvo. Najpoverljiviji ljudi su bili
zaposleni u štali, a jedan od njih je bio comes stabuli koji je predstavljao nadzornika
štala. Od ove titule potiče kasnije najviše plemićka titula u Francuskoj – cometabl.
74
su u upravnom pogledu izostavljena iz vlasti comesa odnosno grofa. Na njima su
upravnici kraljevskih imanja vršili upravnu, sudsku i finansijsku vlast. Svi okruzi bili
civitates ili pagusi delili su se na manje oblasti zvane stotnije i njima su upravljali stotnici
ili tungini.
U najtežem položaju vezanom za prekarij bili su mali prekaristi ili oni koji su pre
toga bili bez zemlje, jer su dospevali u položaj pravih kolona, dužnih da plaćaju i danak i
kuluk.
75
nekih sudskih, administrativnih i fiskalnih funkcija. Sve ove dužnost prenesene su u
nadležnost lica koje je dobilo imunitet. Umesto državnih agenata (iudices publici) sve
funkcije vršili su privatni agenti nekog magnata koji je dobio imunitet (iudices privati).
Time je on dobio privatnu vlast nad stanovništvom koje je živelo na njegovoj zemlji. Uz
sve to posebna kraljeva milost izražavala se u tome da je nekom magnatu davano upravo
pravo da u svoju korist sa teritorije zaštićene imunitetom, inače prihode koji su išli u
kraljevsku blagajnu.
Dvorski sud: Najvišu sudsku vlast u Franačkoj imao je kralj koji je svoja sudska
prava prenosio na dvorski sud, čije je članove imenovao po slobodnom nahođenju iz
redova svojih najuglednijih leuda. Na čelu tog suda bio je comes palatii (dvorski grof ili
palatin). Ovaj sud nije bio apelaciona instanca koja bi rešavalaalbe na odluke lokalnih
sudova već je skoro isključivo rešavao sporove između kraljevskih leuda, koji su bili
izuzeti iz nadležnosti lokalnih sudova.
Lex Salica ili Salijski zakonik predstavlja najstariji zakonski spomenik Franaka, a
potiče s kraja V ili početka VI veka u vreme kralja Hlodoveha I. Zapisan je na latinskom
jeziku i u njemu je popisano i kodifikovano franačko običajno pravo. Salijskim zakonom
je pre svega propisan sudski postupak i propisane novčane kazne za krivična dela poput
krađe stoke i druge nasrtaje na tuđu pokretnu i nepokretnu imovinu. Za najteža krivična
kao što je ubistvo i ranjavanje propisana je krvnina koja predstavlja neku vrstu novčane
protuvrednosti svakog čoveka u franačkom društvu. Svaki pojedinac imao je po
Salijskom zakonu svoju ''ljudsku cenu'' (vergeld – krvnina), koja je zavisila od
društvenog statusa žrtve, njenog pola i uzrasta:
76
solida. Toliko se plaćalo i za ubistvo grofa (čl. 41 i 54).
5 Za ubistvo drugih slobodnih Franaka plaćalo se po 200 solida (čl. 29 i 41).
6 Za ubistvo Rimljanina koji je živeo na kraljevskom dvoru plaćalo se 300 solida (čl. 41).
7 Za ubistvo Rimljanina – zemljoposednika plaćalo se 100 solida (čl. 41).
8 Za ubistvo Rimljanina – poreskog obveznika plaćalo se 62,5 solida (čl. 41).
9 Za ubistvo ili otmicu kućnog sluge plaćalo se 30 solida (čl. 37).
Među posebno zaštićene osobe spadale su trudnice, slobodne žene sposobne da rađaju
i dečaci do 10 godina, pa je krvnina za njihovo ubistvo iznosila: 700 solida za ubistvo
trudne žene, 600 solida za ubistvo slobodne žene i 600 solida za ubistvo dečaka do 10
godina. Ubistvo sa pokušajem prikrivanja tela ubijenog kažnjavano je teže nego ubistvo
bez pokušaja prikrivanja. Polovinu vergelda dobijali su sinovi ubijenog, a drugu polovinu
su delili između sebe njegovi najbliži srodnici.
77
КАРОЛИНЗИ
Име
Године владања Подсетник
Династија Каролинга
Име Године
владања Подсетник
мајордом Аустразије за
Пипин Ланденски Брунхилде (575 - 613),
жене меровиншког владара
Сигисберта I (561 - 575)
643 - 657
Гримоалд I син Пипина Ланденског и
мајордом Аустразије
...
Пипин Херисталски 675 - 714
унук Пипина Ланденског (син
његове кћери) и мајордом
Аустразије
Гримоалд II син Пипина Херисталског који
умро за очева живота
Карло Мартел 714 - 741
незаконити син Пипина
Херисталског и мајордом
Аустразије. Родоначелник
династије Каролинга
78
Синови Карла
Мартела
Карломан 741 - 747
мајордом Неустрије,
Бургундије и Провансе.
747. повукао се у манастир
Пипин Мали 741 - 768
мајордом Аустразије, а од 751.
краљ Франака
Синови Пипина
Малог
Карло Велики 768 - 814
краљ Аустразије и Неустрије;
од 771. краљ Франака; од 774.
краљ Франака и Лангобарда и
римски патрициј; од 800.
Imperator Augustus
Карломан 768 - 771
краљ Бургундије, Провансе и
Септиманије
Синови Карла
Великог
Пипин умро за очева живота
Синови Лудвига
Побожног
Лотар I 840 - 855
825. именован за савладара
Лудвига Побожног; од 840.
Imperator Augustus; од 843.
владар Италије, са тим да
задржао царско достојанство
Пипин 817 - 838
Аквитански краљ Аквитаније
Лудвиг I 817 - 875
Немачки краљ Баварске; од 843.
79
источно-франачки краљ
Карло Ћелави 829 - 877
краљ Бургундије; од 843.
западно-франачки краљ; од
875. Imperator Augustus
Синови Лотара I
Лудвиг II 855 - 875
царска титула са Италијом
Лотар II 855 - 870
краљ Лотарингије
Синови Лудвига
Немачког
Лудвиг II 875 - 882
Немачки краљ Саксоније и Франконије;
од брата отео Баварску и
Карантанију; 879. добио
Лотарингију
Карломан 875 -
краљ Баварске и Карантаније
Арнулф ванбрачни син Карломана;
Карантан владар Карантаније; 887.
ски источно-франачки краљ
Карло Дебели - 888
881. крунисан за цара Италије;
882. западно-франачки краљ;
885.- 887. источно-франачки
краљ
Синови Карла
Ћелавог
Луј II Муцави 877 - 879
западно-франачки краљ
Карломан
879 - 885 син Муцавца; западно-
франачки
краљ
Карло
Безазлени
80
Карло Мартел (714 - 741)
Спољна политика
Војна реформа - Пошто војни поредак меровиншке државе није био у стању да се
супростави непријатељима, Мартел је приступио војној реформи. Он је желео
образовати јаку коњицу. Да би коњаници набавили неопходну, а скупу опрему и да
би непрекидно вежбали, било је потребно обезбедити им земљу, а уз то и сељаке.
Мартел је у ту сврху конфисковао велика црквена имања. На крају је Мартел успео
направити јаку и верну војску са којом је однео низ победа.
Рат против Саса, Бавараца, Алемана и Фригијаца - У рату против Саса није имао
пуно успеха. Баварце је покорио, али им је такође оставио на власти домаћег
војводу. Фригијце (ко су ови?) и Алемане је поразио. Према овим последњим није
био тако дарежљив као према Баварцима и укинуо им је војводску част.
81
Овај је заиста зауставио даљи продор Арапа 37, а Прованса је била покорена 739.
године.
Династичка политика
Године 737. умро је легитимни краљ Теодорих III. Карло Мартел се није потрудио
да на престо доведе новог краља и на даље је државом сам владао; истина само као
мајордом. Непосредно пред смрт (741) државу је поделио међу своја два сина:
Карломана и Пипина Малог.
Године 741. је умро Карло Мартел. Непосредно пред смрт разјединио је оно што је
тешком муком ујединио. Власт над Аустразијом поверио је свом сину Карломану, а
власт над Неустријом, Бургундијом и Провансом свом сину Пипину Малом.
На почетку своје владе браћа су се суочила са бројним немирима. Под изговором
непостојања легитимне краљевске власти Аквитанија се одметнула, Алемани и
Баварци су се побунили, а Саси су стали нападати границе државе. Да би
озаконили своју власт, Карломан и Пипин Мали су пронашли дечака из куће
Меровинга и довели га на престо под именом Хилдерик III. Потом су умирили
Аквитанију, угушили устанке Алемана и Бавараца, потиснули Сасе.
Браћа су заједно владала до 747. године, када се Карломан повукао у Италију, у
један самостан. Овим је Пипин Мали остао једини прави владар Франака. Ипак,
учвршћивање његове власти није прошло без отпора. Супроставили су му се брат
Грифон, као и Дрогон, Карломанов син. Све ово је изискивало да се утврди правна
основа Пипинове фактичке власти.
Године 750. Пипин Мали је послао једно писмо папи Захарију (741 - 752) у коме га
је упитао да ли краљевски наслов треба да носи онај који нема моћ или онај
способан да управља државом. Папа је био мишљења да краљ треба да буде онај
који ужива праву власт. У ствари, папа је изашао у сусрет Пипиновим жељама.
Зашто? У ово време у Италији јача моћ Лангобарда, који угрожавају папске поседе.
Папа се надао помоћи Византије, али како је она изостала морао је тражити новог
заштитника. Нашао га је у личности Пипина Малог. Био је спреман пружити му
подршку у борби за франачки престо, надајући се заузврат његовој помоћи у борби
против Лангобарда.
Охрабрен папином подршком, Пипин Мали је са власти свргао Хилдерика III и
послао га у манастир. 751. сазвао је сабор великаша у Соасону. Сабор га је
прогласио краљем Франака, а Бонифације, епископ Мајнца, га је крунисао и
миропомазао.
37
Мартел неће заборавити овај гест лангобардског краља и када је папа Гргур III (731 - 741)
затражио помоћ Франака у борби против Лангобарда, Мартел је одбио да му је пружи.
82
Рат против Лангобарда (Стварање папске државе)
83
Карло Велики (768 - 814)
Године 768. је умро франачки краљ Пипин Мали. Непосредно пред смрт управу
над Аустразијом и Неустријом поверио је сину Карлу, а управу над Бургундијом,
Провансом и Септиманијом сину Карломану.
Браћа нису сложно владала земљом и до продубљивања јаза међу њима дошло је у
вези са политиком према Лангобардима. Били су ожењени кћерима лангобардског
краља Дезидерија (756 - 776). Карло је био ожењен Дезидератом, а Карломан
Гербергом.
На почетку владе Карло је следио политику свог деде Карла Мартела; политику
савеза са Лангобардима. Ипак, тај савез се није показао повољним. По смрти папе
Павла I (767), лангобардски краљ је покушао на столицу св. Петра попети свог
кандидата. У томе није успео, али се замерио цркви. Тада је Карломан иступио као
заштитник папства и противник Лангобарда. Карло је морао увидети да овим
Карломан добија подршку црквених кругова и великаша у Франачкој, те је брже
боље раскинуо савез са Лангобардима, развео се од Дезидерате и сам ступио у
преговоре са папством. Карломан је био политички изолован. Напокон, онда када је
Карломан умро 771. године његов брат није имао већих проблема да преотме
његове земље, иако су по закону припадале његовим синовима. Карломанова жена
се са синовима вратила оцу.
84
рата, али се стање није изменило. Франци су задржали Беневент, а Византија југ
Италије.
У међувремену је Карло ратовао и на својим подунавским и прекорајнским
границама.
Године 540. Баварска је први пут признала врховну власт Франака. У наредних
двеста година она ће се више пута осамостаљивати и поново долазити под њихову
власт. Године 763. у време владе Пипина Малог, баварски војвода Тасило III је
успео изборити самосталност. Међутим, пошто га је 784. у бици на Леском Пољу
поразио Карло Велики, морао је положити заклетву вазалске верности. Покушао је
85
788. да дигне један устанак, али је заробљен и осуђен на смрт. На крају је ипак
помилован и конфиниран. Баварска је изгубила своју аутономију.
Карло Велики је желео своју власт проширити и на југ; на простор Шпаније, где је
од 756. године владао Абд-ал-Рахман, одбегли представник свргнуте династије
Омејада. Карлов први поход завршио се безуспешном опсадом Сарагосе (778).
Франачку војску су на повратку напали Баски, када је погинуо Роланд, префект
Бретањске марке. Његова смрт опевана је у тзв. Песми о Роланду.
Неуспех у Шпанији нагнао је Карла да реорганизује власт у Аквитанији. Поделио
ју је на два округа на челу са грофовима. Да би сачувао вид самоуправе свог трећег
сина Лудвига именовао је за краља Аквитаније (781).
Године 795. Карло је био спреман за други поход. До 812. године освојио је
простор од Пиринеја до реке Ебро, који је припојио Аквитанији као посебну
Шпанску марку.
Imperator Augustus
До почетка 9. века Карло је под своју власт подвео готово читаву западну Европу,
тачније простор од Саксоније на северу до Пиринеја на југу. Његов пријатељ
Алкуин, опат манастира св. Мартина у Туру, имао је обичај проповедати да је
Карло послат од самог Бога да штити веру и папство.
Године 795. умро је папа Хадријан I. На столицу св. Петра се попео Лав III, коме се
замерало да води разуздан живот и продаје црквена достојанства. Приликом једне
службе 799. године, завереници су напали папу и готово га изгазили. Покушали су
да му изваде очи и ишчупају језик, али је папу на време спасао војвода Сполета.
Карло је добио прилику да се наметне као заштитник папства, а уједно да се
обрачуна са опозицијом. У сукоб се умешао као арбитар. Позвао је папу у
Падерборн (а то је...?) да се оправда, а у Рим је послао два бискупа да испитају
основаност оптужби. Пошто су се оптужбе показале неоснованим, завереници су
похватани и одведени у Франачку.
Године 800. Карло је посетио Рим, где га је захвални папа свечано дочекао. Сазван
је сабор великаша на коме је донета одлука да се папа заклетвом очисти од свих
оптужби. У исто време једна делегација из опседнутог Јерусалима у име патријарха
града предала је Карлу заставу и кључеве светог града 38. На Божић (25.12.800.)
Карло је посетио цркву св. Петра ради молитве. Франачки анали сведоче да оно
што је затим уследило није било планирано ни по вољи Карла. Наиме, папа је
пришао Карлу и ставио му круну на главу, а римски народ га је три пута поздравио
као Августа и цара Римљана.
Како је на овај потез реаговала Византија? За тадашњи свет постојало је само једно
царство и једна хришћанска црква. Византија је сматрана јединим законитим
царством; Новим Римом који је наследио стару Римску империју. Крунисањем
Карла за цара нарушен је устаљени ред. Истина, ни Рим није желео два царства.
38
као што је својевремено и Лав III Карлу предао заставу и кључеве града Рима
86
Надао се да ће Франачка заменити Византију. Ипак од 800. године фактички
постоје два царства: једно на Истоку и једно на Западу.
Карло је морао тражити признање Византије, јер без тога његово царство је у
правном погледу висило у ваздуху. Године 802. он шаље изасланство Ирини са
понудом за брак, што би довело до новог уједињења Истока и Запада. Међутим,
пошто је изасланство стигло у Цариград, Ирина је свргнута са власти. Нов цар
постаје Нићифор (802 - 811), који заузима непомирљив став и према франачком
владару и према папи.
У међувремену Карло јача и шири своју власт. Још за Ирине је заузео Истру и
Далмацију, а 810. године и Венецију. Под условом враћања ових територија
Византији, цар Михаило
Рангабе (811 - 813) је 812. године преко изасланика у Ахену признао Карла за
василевса. Сада и формално постоје два царства. Мада је франачки владар признат
само за цара, а не за римског цара, довело се у питање искључиво византиско право
на римско наслеђе.
Карлова обнова
87
Graditeljska delatnost
Uzevši 800. godine carsku titulu, kojoj je sam pridavao veliki značaj, Karlo je težio da se
izjednači sa vizantijskim carevima po velelepnim građevinama i luksuznom dvorskom
životu. U Ahenu, Ingelhajmu, Nimvegenu, Vormsu i drugim mestima u kojima se za
duže ili kraće vreme zadržavao skitački dvor
Karla Velikog, građeni su dvorci i podizane crkve.
Većina karolinških građevina podignuta je od drveta. Sve su one propale; delimično su se
sačuvale samo pojedine crkve od kamena. Takva je Ahenska kapela, čija je izgradnja
završena 805. godine. Ona danas predstavlja sastavni deo Ahenske katedrale. Ovaj
spomenik karolinške umetnosti svedoči o imititativnom karakteru karolinškog
građevinarstva. Ahenska kapela predstavlja kopiju osmougaone crkve sa kupolom sv.
Vitala u Raveni, najstarijeg sačuvanog primera vizantijske umetnosti (VI vek).
Isto je tako i dvorac Karla Velikog u Ahenu, sudeći po opisima, predstavljao kopiju
dvorca Teodoriha Ostrogotskog u Raveni.
Osnivanje škola
O nameri osnivanja škola u vreme Karla Velikog svedoče dva dokumenta: 72. član
Admonitio generalis i jedno pismo De libris calendis.
Kralju Karlu je 774. godine papa Hadrijan I poslao uticajnu kanonsku zbirku koja se
zvala Dionysio - Hadriana, jer ju je stvorio Dionisije oko 500. godine, a papa poslao u
osavremenjenoj formi. Na važnom sastanku episkopa, opata i svetovnih plemića Karlo je
izdao niz naređenja koja se zovu Admonitio generalis, Opšte uredbe, koje se umnogome
temelje na zborniku Dionysio - Hadriana. U 72. poglavlju ovih uredba donosi se opšta
odluka o osnivanju škole za dečake i određuju se glavni ciljevi nastavnog plana:,, I neka
postoje škole koje će učiti dečake da čitaju. U svakom manastiru i episkopskom domu
podučavajte Psalme, muzičku notaciju, pojanje, računanje i [latinsku] gramatiku"
De libris calendis jeste pismo nastalo oko 780/800. godine, koje se čuva u jednoj
biblioteci u Oksfordu. Pismo, namenjeno opatu manastira Fulde, diktirao je Karlo. U
pismu se navodi da treba negovati školska znanja i da je zadatak škola pri manastirima da
obrazuje monahe kako bi bolje razumeli hrišćanske
pisce.
Treba napomenuti da ove škole nemaju veze sa renesansom, okretanju antici. Škole su
bile rezervisane za plemstvo i ,,tanak sloj" obrazovanih. Ovi ljudi, često povezani
rođačkim vezama, težili su istom cilju.
88
uglavnom su obrazovani dečaci iz viših staleža, koji bi potom dobijali vodeće položaje u
crkvi. Školu je vodio episkop koga je postavljao kralj. Najpoznatije katedralne škole bile
su u Laonu, Majncu, Remsu i Orleanu.
89
Лудвиг Побожни (814 - 840)
Да би решио питање наслеђа, Карло Велики је још 806. године објавио један текст
којим је државу поделио између своја три сина. Међутим, како су двојица умрла
још за Карлова живота, Карло је 813. године у Ахену за цара крунисао свог једино
преживелог сина Лудвига. Том приликом донета је одлука да Бернард, Карлов унук
и Пипинов син, постане краљ Италије. Године 814. Карло је умро.
Када је ступио на престо Лудвиг је имао 36 година. Био је образованији но отац,
али ипак није поседовао његову јасноћу погледа што се уосталом и показало у низ
контрадикторних одлука које је донео или под утицајем свештенства или под
утицајем жена.
Реформа
Године 817. на предлог свештенства донет је указ Ordinatio Imperii. Овим указом се
из титуле франачког владара изостављао наслов Краљ Франака и Лангобарда и
остављао се само царски наслов Imperator Augustus.
Уведен је систем примогенитуре. Наиме, држава се више није делила између
владаревих синова. Сада је само најстарији син могао наследити царску власт, док
су остали синови били предвиђени за зависне владаре. У складу са овим схватањем,
Лудвига је требао наследити најстарији син Лотар. Његов син Пипин добио је
управу над Аквитанијом, а син Лудвиг управу над Баварском.
90
Поделом из 817. године био је изостављен Бернард, Карлов унук, који је 813. био
именован краљем Италије. Он се побунио, али је заробљен и погубљен. Лотар је
добио задатак да отпутује у Италију не би ли је умирио.
Лотар се показао поборником јаке царске власти. Да би Рим поново подвео под
непосредну царску власт, он је 824. године објавио Constitutio Romana. Овим је
папа добио право да сам бира и поставља функционере у својој држави, под
условом да тај избор одобри цар.
Године 823. Лудвиг је добио још једног сина, Карла (доцније званог Ћелави). Унео
га је у тестамент, што је изазвало незадовољство његових старијих синова. То ће
бити узрок сукоба оца и синова који ће трајати све до Лудвигове смрти 840. године.
Сабор у Вормсу (829) - Године 829. на сабору у Вормсу цар Лудвиг под притиском
жене, донео је одлуку да се Карлу (Ћелавом), његовом сину из другог брака, да у
баштину: Алеманија, Алзас, Рециј и део Бургундије. Како су ове области до тада
припадале Лотару, остала браћа су се побунила.
Државни удар (830) - Године 830. Лотар, Пипин Аквитански и Лудвиг Немачки
организовали су државни удар и одлука из 829. је повучена. У периоду који следи
Лудвиг Побожни је живео као заробљеник; окружен монасима са задатком да га
приволе да ступи у манастир.
Пета подела (835) - Лотар се није задовољио самим свргавањем оца. Натерао га је
да се јавно покаје, што је довело до огорчења Лудвига Немачког. Овај је ослободио
оца, а Лотара потиснуо у Италију. Године 835. Лудвиг Побожни је поново признат
за цара и извршена је пета подела.
Шеста и седма подела (838) - Године 838. повећање Карлових поседа довело је до
спора са Лудвигом Немачким и до шесте поделе, а смрт Пипина Аквитанског и до
седме поделе. За то време Лотар је живео повучено у Италији не мешајући се у
спорове.
91
Састанак Лотара и Лудвига Побожног (839) - Године 839. Лудвиг и његов син
Лотар су се састали и договорили да после Лудвигове смрти, државна територија се
подели између Лотара и Карла Ћелавог. Граница две земље би ишла долином река
Роне, Сене и Мезе. Карло би добио земље западно од границе, а Лотар источно, са
тим да би задржао царско достојанство.
Спољна политика
39
Освајање Сицилије су завршили 902. године, када је пало последње византиско упориште
Таормина. Острвом ће владати до краја 11. века.
92
Распад Каролиншког царства
Године 840. умро је цар Лудвиг Побожни. Његов син Лотар решио је да одбаци
уговор из 839. године и под својом влашћу уједини читаво Царство. Наишао је на
подршку великаша, нарочито црквених, али не и на подршку браће која су била
војно јача.
Године 841. у бици код Оксера Лотара су поразили Лудвиг Немачки и Карло
Ћелави. Том приликом браћа су се заклела да ће се против Лотара борити све до
његовог уништења. Лудвиг Немачки је заклетву изговорио на романском да би га
разумела Карлова војска, а Карло на немачком да би га разумела Лудвигова војска.
Потом су се обе војске обавезле да ће напустити своје господаре ако прекрше
задату реч.
Године 842. Лудвиг Немачки и Карло Ћелави су међу собом поделили Лотарове
поседе у Галији.
Напокон, 843. године браћа су се састала у Вердену, када је извршена нова подела
државне територије. Лотарева власт сведена је само на простор Италије. Задржао је
царско достојанство, које није било више од почасног звања. Лудвиг Немачки је
добио земље које су се простирале источно од Рајне, са бискупијама Мајнцом,
Вормсом, Спајером... Карло Ћелави је добио земље западно од Италије.
Верденским уговором напуштена је идеја јединствене државе; идеја обнове
Западно-римског царства.
Распад царства
93
Године 870. умро је Лотар II, а његову земљу су међу собом поделили Карло
Ћелави и Лудвиг Немачки.
Године 875. умро је Лудвиг II, не оставивши за собом законитог мушког
наследника. По уобичајеном реду требао га је наследити стриц Лудвиг Немачки,
али је овог претекао Карло Ћелави. Дошао је у Рим, где га је папа Иван III крунисао
за цара. Лудвиг Немачки је био спреман да интервенише силом, али га је у томе
спречила смрт.
Распад Каролиншке државе довео је у опасност папство, које више није имао ко да
штити. Сарацени шире своју власт у Италији. Године 842. су први пут напали Рим,
а већ 877. су принудили папу да им плаћа годишњи данак. Због свега тога папа
међу Каролинзима тражи такву личност која ће га заштитити, али која га опет неће
подвести под свој утицај. Пошто се папа није слагао са Лудвигом II Немачким,
избор је пао на његовог брата Карла Дебелог. Позван је у Рим и крунисан прво за
краља, а затим 881. и за цара.
Године 882. умро је Лудвиг II Немачки, а Карло Дебели је под својом влашћу
ујединио Италију и Немачку.
Године 888. умро је Карло Дебели. Великаши Запада су за краља изабрали Ода,
грофа од Париза који се 885. истакао у одбрани града, који су десет месеци
опседали Нормани.
94
Деведесетих година 9. века Каролиншко царство се распало на 5 краљевина:
Француску, Италију, Немачку, Северну Бургундију и Арелат, као и на два
војводства: Аквитанију и Бретању. У Немачкој је владао потомак Каролинга и то
ванбрачни Арнулф, док у Арелату потомак те куће по женској линији. У осталих
пет области владали су великаши који су се издигли у време Каролинга и у време
норманских најезди.
95
Odo Kapet (888-898)
888 umire Karlo Debeli. Sve veća opasnost preti od Normana koji sada nisu
samo pustošili priobalne gradove, već su rekama dolazili u unutrašnjost, nagnala je
velikaše da za kralja izaberu jaku ličnost koja će biti sposobna da se odupre ovim
napadima. Najpogodnija ličnost bio je Odo, grof Pariza, koji se veoma istakao u odbrani
Pariza 885/6.
Pošto je jedini živi član kuće Karolinga, Šarl III Bezazleni (898-922), bio
devetogodišnje dete, Odo je 888 krunisan za kralja. Vlast Oda je međutim obuhvatala
samo teritorije severno od Loare:
Zbog ovih neuspeha Odo je 893 zbačen s vlasti, a za kralja je izabran Šarl III
Bezazleni. Ubrzo je došlo do rata između njih dvojice. Odo je bio jači i skoro je osigurao
sebi pobedu kada je došlo do nove velike provale Normana, pa su Odo i Šarl morali da
sklope primirje 896 Ubrzo nakon ovoga Odo je umro 898 i Šarl je postao kralj Francuske.
Posle smrti Oda Šarl III je priznat za francuskog kralja. 911 jedna normanska
vojska na čelu sa Rolonom napala je Francusku. Šarl je izvojevao pobedu, ali je imao
mnogo gubitaka pa je na kraju pristao na mir. Po mirovnom ugovoru Normani su dobili
zemlju za naseljavanje (Normandija), morali su da polože vazalnu zakletvu kralju i da
prime hiršćanstvo.
Drugi važan događaj je rat za Lotaringiju 911 Šarl III je ovu teritoriju pripojio
Francuskoj nakon smrti poslednjeg Karolinga u Nemačkoj, Ludviga IV Deteta (900-
911). To je dovelo do velikih sporova među francuskim feudalcima. Čitavu tu situaciju je
iskortisio Rolon I, vojvoda Normandije, da bi proširio svoju teritoriju. Šarl III je ubrzo
pao u zarobljeništvo jednog svog pobunjenog vazala pa je za kralja proglašen brat Oda
Kapeta, Robert I (922-923). Nakon brze pogibije ovog za kralja je izabran Rudolf (923-
96
936), vojvoda Burgundije. Ovo haotično stanje u Francuskoj je iskoristio nemački kralj
Hajnrih I Ptičar (919-936) da bi povratio Lotaringiju.
929 umro je kralj Šarl III, a njegov sin Luj se nalazio u Engleskoj, tako da je sva
vlast bila u rukama Rudolfa od Burgundije. On je utrošio šest godina da bi nametnuo
vlast svim feudalcima. Umro je 936 ne dovršivši svoj plan.
Posle smrti Rudolfa počinje borba između velikaša oko vlasti. Čovek koji je u to
doba imao najveću moć bio je Rudolfov rođak Hugo Veliki. On je imao veliki uticaj u
celoj zemlji i činilo se da to ništa ne može pomutiti. Zato je on samouvereno pozvao Luja
da se vrati i iste godine ga krunisao za kralja. Luj IV je bio veoma sposoban vladar koji
nije imao nameru da bude ničija marioneta.
Zbog ovoga dolazi do borbe među njima u kojoj je Hugo uspeo da na svoju stranu
pridobije Otona I (936-973). Oton je u ovoj borbi imao interes jer su lotaringijski
velikaši stali na stranu Luja IV i otcepili se od Nemačke. Međutim čim je uspeo da
povrati Lotaringiju Oton je na savet pape izašao iz rata, a svi francuski velikaši su
priznali Luja IV za svog kralja.
Luj IV je bio veoma sposoban vladar, ali nije imao vlastitih vojnih snaga. Zato je
on zajedno sa Otonom I i papom 948 sazvao opšti koncil na kome je odlučeno da svako
ko ustane protiv kralja mora biti izbačen iz crkve i na njega mora biti bačeno prokletstvo.
Luj IV je umro 954 a iste godine dolazi do velikih provala Mađara pa su se svi složili da
u takvoj situaciji za kralja bude proglašen Lujev sin, Lotar III.
Kada je nasledio oca imao je svega 13 godina. Zato je njegov staratelj postao
nadbiskup Kelna Bruno, koji je inače bio brat cara Otona I. On je učinio sve u svojoj
moći da oslabi kraljevsku vlast u Francuskoj podupirući stalne sukobe, kako bi olakšao
posao svom bratu u osvajanju Lotaringije. Lotar III je uspeo da povrati Lotaringiju tek
983 nakon smrti Otona II (973-983). Tada je nemačkom formalno vladao maloletni
Oton III (983-1002).
Lotara III je nakon smrti 986 nasledio sin Luj V Lenji (986-987), ali je on nakon
godinu dana umro. Jedini živi potomak loze Karolinga bio je Lujov stric Karlo, vojvoda
donje Lotaringije, ali je on bio neprihvatljiv za francuske velikaše jer je bio vazal
97
nemačkog kralja. Tako je 987 na saboru u Noajonu odlučeno da novi kralj Francuske
bude Hugo (Ig) Kapet, sin Huga Velikog.
Ig Kapet (987-996)
Lični posedi Iga Kapeta, koji su činili njegov ''domen'' bili su mali. Pripadale su
mu zemlje oko Sene i Loare sa gradovima Parizom i Orleanom. Francuski kralj u stvari
nije bio gospodar na svom posedu jer je on tu imao niz vazala koji su ga priznavali za
svog sizerena samo formalno. Da bi prošao s jednog kraja poseda na drugi kralj je morao
da povede sa sobom oružanu pratnju.
98
Južno od Akvitanije uz same Pirineje nalazilo se vojvodstvo Gaskonja, što znači
''zemlje Baska''. U prvoj polovini XI veka Gaskonja je ušla u sastav Akvitanije. Na istoku
od Akvitanije ležala je Tuluska grofovija. Na istoku Francuske se nalazilo vojvodstvo
Burgundija. Severno od njega ležala je grofovija Šampanja koja je u XII i XIII veku bila
čuvena po svojim sajmovima.
Anri I (1031-1060)
Protiv njega je njegov mlađi brat digao pobunu, pa ga je Anri smirio tek kad mu je
dao Burgundiju na upravu. Protiv ostalih velikaša ratovao je 12 godina i čak je tom
prilikom morao da traži pomoć od normandijskog vojvode Roberta Đavola. Ovaj mu je
zaista i pomogao, ali je zauzvrat tražio i dobio proširenje svojih teritorija.
Filip I (1060-1108)
Oni nisu bili čak ni među jačim feudalcima u Francuskoj XI veka. Bili su osrednji
političari, ali u nedostatku podataka nemoguće je dublje govoriti o njihovim ličnostima.
Izvori koji su sačuvani posebno loše govore o Filipu I.
99
Luj VI Debeli (1108-1137)
Sa druge strane Luj VII i Eleonora se od početka nisu slagali, a i nisu imali muške
dece već samo dve kćeri. 1147 Luj VII je krenuo u II krstaški rat koji se završio
neuspehom. Odmah po povratku (za vreme njegovog odsustva vlast je vršio Sugerije) on
se 1152 razveo od Eleonore. Sam razovd mu nije naneo neke veće štete, ali je udaja
Eleonore za vojvodu Normandije i grofa Anžua Henrija II Plantageneta koji je ubrzo
postao kralj Engleske (1154-1189), predstavljala pravu katastrofu.
Luj VII se nakon razvoda oženio po drugi put, ali je i ovaj brak propao jer nije
imao potomstva. 1164 on se oženio i treći put Adelom od Bloa. Ovaj brak je za njega bio
više nego koristan. Naime dobio je toliko željenog naslednika prestola, sina Filipa. Sa
druge strane Adelina braća su bila najmoćniji feudalci u tadašnjoj Francuskoj: Anri – grof
Šampanje, Tibo – grof Bloa i Viljem – episkop Remsa.
100
Luj VII je svoje dve kćeri iz braka sa Eleonorom udao za Anrija i Tiba i ovim
brakovima je učvrstio savez sa njima. Upravo uz pomoć moćne kuće Bloa Luj VII se
mogao suprotstaviti Henriju II Plantagenetu. Međutim u poslednjim godinama svoje
vladavine Luj VII je pokazivao veliku neodlučnost i slabost pa su korist iz gore
pomenutog saveza imali samo Anri i Tibo. Sam Luj VII se pred kraj života povukao u
okrilje kuće Bloa ostavivši svom sinu Filipu presto.
Filip II Avgust, sin Luja VII bio je više nego uspešan vladar. Zahvaljujući vojnim
uspesima povećao je kraljevski domen otprilike četiri puta, organizovao na njemu
odgovarajujću administraciju. Na taj način postavio je čvrste temelje jednoj moćnoj
monarhiji koju će kasnije izgrađivati naredne četiri generacije kraljeva iz kuće Kapeta:
Luj VIII (1223-1226), Luj IX Sveti (1226-1270), Filip III (1270-1285) i Filip IV Lepi
(1285-1314).
Filip II, koji je kasnije dobio nadimak ''Avgust'', postao je još kao dečak savladar
svog oca, ali je posle Lujeve smrti kada je kao petnaestogodišnjak preuzeo presto, morao
da se suoči sa koalicijom nezadovoljnih vazala. Koalicija se ubrzo raspala, ali je Filip II
uspeo da iskoristi priliku i da priključi svom domenu neke teritorije u Flandriji. Dobio ih
je od flandrijskog grofa na ime kontribucije i naplate relevijuma 40.
Francuska monarhija nije mogla bitno da ojača bez prethodnog slamanja moći
engleskih Plantageneta, koji su u Francuskoj držali Men, Anži, Akvitaniju i Normandiju.
Međutim Filip II godinama nije mogao postići ništa opipljivo na tom polju pa je za života
Henrija II (1154-1189) svoje akcije svodio na podsticanje porodičnih pobuna u porodici
Plantageneta. Zbog toga se i dogodilo da je Filip II u trenutku Henrijeve smrti bio
saveznik oba njegova sina, Ričarda I (1189-1199) i Džona (1199-1216). To savezništvo
nije bilo dugog veka jer je sukob među njima bio neminovan.
Pre nego što je došlo do sukoba Filip II i Ričard I su se odazvali pozivu pape i
1190 godine zajedno krenuli u Treći krstaški pohod (1189-1192) čiji je povod bio pad
Jerusalima u ruke egipatskog sultana Saladina 1187. Ratni pohod na Bliskom Istoku
završio se za Filipa II već u leto sledeće godine kada je pod zidinama Akre umro
flandrijski grof Filip Alzaški. Francuski kralj je želeo da iskoristi tu priliku i da u ime
svoje žene preuzme deo nasleđa flandrijskog grofa.
40
Relivijum (fran. relif) predstavlja naslednu taksu koju je vazal morao da plati svom
senioru prilikom nasleđivanja prestola. Plaćala se u naturi ili novcu.
101
odbio da sprovede ugovor u delo bez prethodnog Ričardovog odobrenja. Ne mireći se sa
neuspehom Filip II je hteo da zarati na Normandiju, ali su njegovi vazali odbili da krenu
u taj pohod jer su Ričardove zemlje, pošto je bio u krstaškom pohodu, bile zaštićene pod
pretnjom ekskomunikacije od strane pape. Preostala su mu samo diplomatska sredstva –
sporazum sa Džonom Laklandom, koji je u Ričardovom odsustvu upravljao Engleskom.
Njih dvojica su pokušala tada da udruže snage pod sledećim uslovima – Filip je trebao da
pomogne Džonu da se dokopa prestola, a ovaj bi mu zauzvrat dodelio engleske posede u
Francuskoj.
Ričard Lavlje Srce je saznao za ove pregovore pa je pokušao da se što pre vrati iz
Palestine, ali je prilikom povratka 1192 pao u zarobljeništvo austrijskog vojvode koji ga
je predao caru Hajnrihu VI (1190-1197) uz obećanje da će dobiti polovinu otkupa. Filip
II je ponudio Hajnrihu VI veliku količinu novca da zadrži Ričarda u zarobljeništvu, ali
ovaj plan nije uspeo jer su nemački feudalci insistirali da car oslobodi Ričarda. Konačno
1194 isplaćen je veliki otkup i Ričard I se vratio u Englesku. Sada Filipu II nije preostalo
ništa drugo do da ratom ostvari svoje planove o preuzimanju poseda Plantageneta u
Francuskoj. Ali sve do 1199 kada je Ričard poginuo prilikom opsade zamka jednog svog
nepokornog vazala nijedna strana nije postigla odlučujući uspeh.
Smrću Ričarda Lavljeg Srca otvoreno je pitanje nasleđa engleske krune. Na nju su
pretendovali brat pokojnog kralja Džon i njegov sinovac Artur Bretanjski, vojvoda
Bretanje i Anžua 41. Filip II podržao je težnje Artura Bretanjskog, ali su ishod spora rešili
engleski plemići koji su izabrali za kralja Džona Laklanda. Kako je time izbegnut
ozbiljniji sukob između dvojice pretendenata francuski kralj je izgubio povog za vojnu
intervenciju, pa je morao da sačeka drugu zgodniju priliku i da to vreme iskoristi za
prikupljanje sredstava za rat. Zbog toga je dao Džonu Laklandu investituru za njegove
posede u Francuskoj. Međutim priliku nije morao dugo da čeka – Džon je naime preoteo i
oženio raniju verenicu svog vazala Iga Luzanjskog, grofa La Marša u Poatuu. Pored toga
oduzeo mu je i neke posede. Kada se Ig Luzanjski požalio kraljevskom sudu, Filip II je
pozvao Džona Laklanda da se pojavi i opravda pred njegovim sudijama. Engleski kralj
odbio je sudski poziv pa su mu sudskom presudom izrečenom zbog ogluhe o sud oduzeti
svi posedi koje je držao kao vazal francuske krune (1202). Praksa ''zaplene feuda'' često
je praktikovana i primenjivana u feudalnom pravu, ali je obično predstavljala samo
sredstvo da se neposlušni vazal primora na pokornost pa mu je tada njegov posed vraćan.
Međutim novina je sada bila u tome što je Filip II Avgust hteo da ova presuda i zaplena
budu konačne, odnosno da Džon Lakland bude neopozivo lišen svih svojih poseda u
Francuskoj. Slično je ranije postupio Fridrih I Barbarosa (1152-1191) u sukobu sa
Hajnrihom Lavom.
41
Henri II (1154-1189) imao je četiri sina: Henrija Mlađeg (†1183), Džefrija ili Žofroa
(nestao 1186), Ričarda (1189-1199) i Džona (1199-1216). Artur, vojvoda Bretanje i
Anžua bio je sin nestalog Džefrija ili Žofroa Plantageneta.
102
je dobivši pomoć od francuskog kralja ušao sa vojskom u Poatu, ali je prilikom opsade
zamka svoje babe, kraljice Eleonore bio zarobljen i potom pogubljen (1203). Krivica za
ovo ubistvo je naravno pala na Džona Laklanda i Arturovi vazali iz Bretanje i Anžua su
prešli na stranu francuskog kralja koji je u međuvremenu u Normandiji postigao niz
pobeda. Na kraju zaposeo je 1204 Ruan, glavno uporište Džona Laklanda u Normandiji.
Posle pada Ruana cela Normandija je priznala vlast Filipa II. Sledeće 1205 Filip II je
zaposeo Men, Anžu, Turen i veći deo Poatua. Međutim rat nije bio završen jer Džon
Lakland nije hteo prihvatiti novonastalu situaciju,
ali zbog otpora engleskih barona, koji su odbijali da idu u rat protiv Francuske, nije
mogao da je promeni.
Nastavak rata bio je neminovan, ali Džon Lakland nije imao sredstava za njegovo
nastavljanje, pogotovo što je izgubio ogroman deo prihoda iz Francuske. Pored toga
njegov položaj se drastično pogoršao i u Engleskoj jer je 1207 došao u sukob sa papom
Inoćentijem III (1198-1216) oko izbora kenterberijskog nadbiskupa, a potom i zbog
progona velikog broja episkopa lojalnih papi. Zbog toga je papa bacio interdikt na
Englesku, a to je podstaklo francuski dvor, a posebno prestolonaslednika Luja da započne
pripreme da rat prebaci na tlo Engleske. Time je papsku stolicu pridobio za saveznika
kako u sukobu sa engleskim baronima, tako i u sukobu sa svojim ocem.
Koristeći promenjenu situaciju Džon Lakland je stvorio dosta široku koaliciju radi
novog rata sa Filipom II Avgustom. Njegovi glavni saveznici bili su nemački car Oton
IV Velfski (1208-1215) i flandrijski grof Ferdinand. Napad ove koalicije, koja je u svom
sastavi imala veći broj pobunjenih vazala i neprijatelja francuskog kralja, išao je iz dva
pravca – Džon Lakland je prodirao iz Akvitanije u Poatu, a Oton IV i Ferdinand
Flandrijski sa severa prema Parizu. Zato je i francuska vojska bila podeljena na dva dela
– jedan pod zapovedništvom Filipa II, a drugi pod komandom princa Luja. Vojska pod
Lujevom komandom je presrela vojsku Džona Laklanda i teško je porazila u bitci kod La
Roš o-Moana, dok je vojska Filipa II u bitci kod Buvima 27 jula 1214 potpuno porazila
trupe Otona IV i Ferdinanda Flandrijskog. Ovom poslednjom bitkom rešen je ishod rata –
francuski kralj je zauzeo većinu engleskih poseda u Francuskoj, dok su u rukama
engleskog kralja ostale samo prioblane oblasti Akvitanije, Gaskonja i Gijena. Poatu je
postao pogranična grofovija. Nju je konačno osvojio princ Luj, kasniji kralj Luj VIII
(1223-1226), neposredno po dolasku na presto 1223. Međutim sukobi sa Plantagenetima
su potrajali još neko vreme. Završeni su Pariskim mirovnim ugovorom koji su potpisali
1258 (ratifikovan 1259) Luj IX Sveti (1226-1270) i Henri III (1216-1272). Tim
ugovorom Henri III se odrekao Anžua, Poatua i Normandije, a zadržao deo Akvitanije
kao vazal francuske krune. Njegovi posedi su trebali da budu uvećani za neke manje
teritorije (oko 250 km kvadratnih), ali to se nije dogodilo.
Krstaški rat protiv albižana (katara) 1209-1215: Vladavinu Filipa II Avgusta obeležio
je, između ostalog, krstaški rat protiv albižana (katara) 42 u južnoj Francuskoj, a posebno u
42
Katari (grč. ''čisti''), koji su se takođe nazivali albižani (tako su nazvani po svom najvažnijem uporištu,
gradu Albi u južnoj Francuskoj) i patareni (u Italiji), predstavljali su jeretičku zajednicu koja je u XII i XIII
veku ozibljno ugrozila katoličku crkvu. U osnovi oni su bili samo jedna od brojnih dualističkih sekti koje
103
Tuluskoj grofoviji i grofoviji Foa gde su oni bili najbrojniji. Teško je utvrditi da li su oni
u tim oblastima uživali otvorenu naklonost feudalnih gospodara ili su tolerisani zbog
svoje brojnosti, obzirom da bi njihov progon i uništenje predstavljali i stvaranje pustoši u
zemlji.
su verovale da u kosmosu postoje dve sukobljene strane – dobro (sve što je duhovno) i zlo (sve što je
materijalno, uključujući i ljudsko telo).
Osnovno obeležje katara bilo je verovanje u dva principa i to dobro i zlo odnosno Boga i Satanu. Bog je bio
tvorac i gospodar duhovnog sveta, a Satana meterijalnog. Pošto je sve materijalne stvari stvorio Satana,
savršeni život je po verovanju katara morao biti asketski. Oni koji su potpuno posvećeni ovom učenju
morali su da se drže potpunog celibata, nisu smeli da jedu hranu životinjskog porekla osim ribe i nisu smeli
posedovati nikakvu ličnu svojinu. Kako je ovakav način života bio suviše strog za većinu njihovih
pristalica, delili su se na dve grupe – ''savršene'' i ''verne''.
''Savršeni'' su uvođeni u to zvanje ceremonijom koju su obavljala druga dvojica savršenih i koja je nazivana
konsolamentum (prenošenje Svetog Duha rukopoloženjem). Oni su predstavljali neku vrstu katarskih
sveštenika i teologa. Kako su nosili krajnje jednostavnu odeću i živeli potpuno asketski predstavljali su
upadljivu suprotnost katoličkom sveštenstvu koje nije živelo siromašno i čiji je moral bio pod znakom
pitanja.
''Verni'' su mogli da žive normalnim životom, da ulaze u brak, jedu meso i imaju privatnu svojinu. Jedino
su morali da prime konsolamentum pre smrti kako bi se očistili od svih prethodnih greha odnosno postali
''savršeni'' i tako izbegli ponovni povratak u materijalni svet (reinkarnacija) nakon koga bi ponovo morali
da vode borbu za oslobođenje od materije. Kako se konsolamentum nije mogao ponoviti mnogi samrtnici
su posle njegovog primanja pribegavali tzv. enduri (samoubistvo glađu) i tako izbegavali da ponovo počine
bilo koji greh. Mogućnost da se dosta lako postigne spasenje, kao i da se samo jednim predsmrtnim
obredom ponište svi gresi u životu činila je učenje katara vrlo privlačnim za mnoge obične hrišćane
posebno na veselom i bezbrižnom jugu Francuske.
Celina katarskog učenja nije poznata, ali se dosta zna o razlikama između katarskog učenja i učenja
katoličke crkve, jer su ta pitanja detaljno istražena prilikom saslušanja pojedinih katara od stran inkvizicije.
Tako se zna da su oni odbacivali Svete tajne (krštenje dece, pričešće), učenje o paklu i čistilištu i osporavali
bilo kakvu moć svetcima i njihovim moštima.
Poreklom sa istoka katari su u XII veku najviše učvrstili u južnoj Evropi, a posebno u Francuskoj gde su
stvorili pet dijeceza. Tu u južnoj Francuskoj katari su stekli svojim učenjem podršku lokalnog plemstva.
Neki plemeći su bili pridobijeni njihovim učenjem i načinom života. Drugi su u njima videli mogućnost da
umanje uticaj i posede vladajuće crkve. Pod zaštitom uticajnih ljudi katarski ''savršeni'' propovednici su
putovali i propovedali, pa čak i držali javne rasprave sa rimokatoličkim sveštenicima krajem XII i
početkom XIII veka.
Kako se borba protiv katarske jeresi nije mogla voditi dotadašnjim sredstvima (propovedi,
ekskomunikacija, interdikt) pribeglo se novim radikalnijim merama – inkviziciji i krstaškim pohodima
protiv jeretika.
43
Inkvizicija (lat. inquisitio, istraga; službeni naziv Sanctum Officium) predstavlja istražno telo crkvenih
vlasti u Zapadnoj crkvi, stvoreno sa ciljem da se bori protiv jeresi, prvenstveno valdenške i katarske.
Prvobitno su inkviziciju vršile ad hoc formirane komisije, ali je 1184 prilikom susreta Fridriha I Barbarose i
pape Lucija III u Veroni rođeno ideja da se unutar Zapadne crkve stvori stalna komisija za istragu i progon
104
nisu doveli do preobraćanja jeretika, a papski legat nije uspeo da zainteresuje tamošnje
feudalce da se sa njima obračunaju silom. Posebno veliku nezainteresovanost pokazivao
je tuluski grof Rajmond VI pa ga je zbog toga crkveni legat izopštio iz crkvene zajednice
1207. Kada je pomenuti legat sledeće godine ubijen krivica je pala na tuluskog grofa.
Papa Inoćentije III potvrdio je njegov izopštenje iz crkvene zajednice, a njegove
podanike razrešio zakletve na vernost svom gospodaru. Takođe je zatražio od Filipa II
Avgusta da povede vojsku na Tuluzu, mada mu je Rajmond VI nudio javno pokajanje.
jeretika. Posle tog susreta papa je izdao dekret Ad abolendam kojim su iz crkvene zajednice
ekskomunicirani albižani i kojim je naređeno episkopskim sudovima da vrše istrage protiv osumnjičenih za
jeres. Ovaj akt se smatra glavnim za stvaranje inkvizicije. Na IV lateranskom saboru 1215 godine konačno
je ozakonjeno stvaranje inkvizicije i propisano kažnjavanje jeretika od strane svetovnih vlasti nakon
prethodne osude inkvizicije.
Na dalji razvoj inkvizicije presudan uticaj je imala činjenica što je inkvizitorski rad početkom XIII veka
prešao u ruke učenih dominikanaca koji su delovali pod nadzorom samih papa. Na saboru u Tuluzi 1229
postala je inkvizicija u Zapadnoj crkvi stalno telo.
44
Tom prilikom Pedro II je i poginuo.
105
Tuluza ostao neosvojen do 1215 kada ga je zaposeo francuski princ Luj i predao Simonu
Monforu.
IV lateranski sabor održan 1215 zaključio je da je Rajmond VI izgubio svoje
zemlje kao jeretik i doneo odluku da se one predaju na upravu Simonu Monforu koji je
tada postao grof Tuluze. Premda je lateranski sabor prisvojio sebi pravo da daje
investituru na posede u njegovoj kraljevini Filip II Avgust je ipak primio hominium od
novog tuluskog grofa.
Rajmondu VII, sinu ranijeg grofa Tuluze, ostali su samo posedi na teritoriji
Svetog rimsko-nemačkog carstva, ali i velike simpatije stanovništva Langdoka koje je
1218 počelo da se buni protiv Simona Monfora. Na kraju Simon je poginuo pokušavajući
da uguši pobunu u Tuluzi, a nasledio ga je njegov najstariji sin. Strahujuću da će ovim
pobunama biti poništeni rezultati krstaških pohoda novi rimski papa Honorije III (1216-
1227) zatražio je 1220 od francuskog kralja da interveniše u tuluskoj grofoviji. Čini se da
je Filip II bio na kraju rad da interveniše, ali je umro 1223 u toku pregovora sa papom.
Luj VIII (1223-1226), sin i naslednik Filipa II Avgusta, nije dugo oklevao oko
intervencije u tuluskoj grofoviji. On je pre svega otkupio prava na grofoviju od
naslednika Simona Monfora, a zatim postigao da papa ekskomunicira Rajmunda VII.
Potom je sa vojskom zauzeo tulusku grofoviju. Na kraju je Rajmund VII povratio svoju
grofoviju, ali tek pošto se izmirio sa crkvom i udao svoju kćer i naslednicu za Alfonsa,
grofa Poatua i mlađeg brata Luja IX. Posle Alfonsove smrti Poatu i Tuluza su uključeni u
kraljevski domen.
106
Pored bajaža, kojih je za vreme naslednika Filipa II bilo oko 20, postojali su i
senešalati kojima su upravljali senešali. Oni su kao institucija preuzeti iz upravnog
sistema na posedima anžujske i tuluske kuće, a najviše ih je bilo Langdoku. Tamo su
senešalima bili potčinjeni lokalni baili i vikari, pa senešali nisu imali bitno drugačija
ovlašćenja od ovlašćenja baila na kraljevskom domenu. Za vreme naslednika Filipa II
bilo je ukupno pet senešalata.
Spoljna politika Luja IX: Spoljnu politiku Luja IX obeležilo je sređivanje odnosa
sa englesom i aragonskom kraljevskom kućom, neutralnost u sukobu između papstva i
Fridriha II Hohenštaufena (1215-1250), kao i kraljevo učešće u dva krstaška pohoda.
Pariskim mirom skopljenim 1258 između Luja IX i engleskog kralja Henrija III
(1216-1272), učvršćen je spoljno-politički položaj Francuske i ponovo uspostavljeni
vazalni odnosi između francuske krune i engleskih kraljeva. Ovim mirom koji je
ratifikovan 1259 engleski kralj se odrekao prava i pretenzija na Normandiju, Men, Anžu i
Poatu, a zadržao deo Akvitanije (Gaskonja). Ovim ugovorom obnovljen je dotadašnji
zavisni položaj engleskog kralja u odnosu na francusku krunu. Henri III postao je ''čovek''
i vazal svog zeta Luja IX.
Drugi korak u učvršćivanju spoljno-političkog položaja francuskog kraljevstva bio
je sporazum sa aragonskim kraljem iz 1258. Njime se aragonski kralj odrekao u korist
45
Artoa je do 1329 godina bila grofovija pod jakim francuskim uticajem, ali je ostala van kraljevskog
domena. Posle 1329 usledio je period Burgundske dominacije, a 1500 godine Habsburgovci je dobijaju na
upravu. Pod vlast Francuske se vraća nakon 30-ogodišnjeg rata (1618-1648) što je potvrđeno pirinejskim
mirovnim ugovorom između Francuske i Španije (1659).
46
Luj IX je 1297 proglašen za sveca, pa mu odatle i nadimak sveti.
107
francuske krune svojih prava na baštinu tuluske i provansalske kuće, a Luj IX svog
fiktivnog sizerenstva nad Katalonijom.
Uprkos dobrim odnosima sa rimskim papama Luj IX je odbio da im pruži
neposrednu pomoć u njihovom sukobu sa carem Fridrihom II jer je smatrao da su za
sukob krive obe strane. Međutim dozvolio je svom bratu Šarlu Anžujskom da povede
''krstaški pohod'' u južnu Italiju protiv Manfreda Hohenštaufena (1254-1266) i da to
kraljevstvo uz papin blagoslov pripoji francuskoj kraljevskoj kući.
Krstaški pohodi Luja IX: Luj IX Sveti je predvodio dva krstaška pohoda, koji se
po tradiciji nazivaju VII (1248-1254) i VIII (1270).
VII krstaški rat bio je uperen protiv Egipta, a na njegovom čelu stajao je Luj IX
koji se za vreme bolesti 1244 zavetovao da će povesti krstaše na Egipat. Njegova vojska
je 1248 osvojila Damijetu, tvrđavu na ušću Nila u Levant. Krenuvši dalje na jug krstaška
vojska se izgubila u rukavcima Nila gde je trpela velike gubitke od neprijatelja. U ropstvo
je pao i sam kralj (1249), ali je oslobođen plativši veoma visok otkup. Nakon toga Luj IX
je proveo još četiri godine u Palestini na ostacima Jerusalimske kraljevine, ali osim
nekoliko izgrađenih i opravljenih tvrđava ništa nije postigao.
Osmi krstaški pohod je vođen 1270, a na čelu pohoda su stajali Luj IX i Šarl
Anžujski. U ratni pohod, koji je krstaše odveo u Tunis, krenuli su na osnovu
neproverenih izveštaja da je tuniski emir spreman da se pokrsti. Međutim to se nije
pokazalo kao tačno, pa su krstaši uvučeni u težak rat. Zbog toga što je bilo malo onih koji
su dobrovoljno pošli u rat, Luj IX je bio prinuđen da unajmljuje ritere za novac. Među
krstašima u Tunisu je izbila kuga koja je pokosila dobar deo vojske. Tako se i ovaj pohod
završio neslavno, a sam francuski kralj je umro od kuge pod zidinama Tunisa. Zbog
okolonosti da je umro u krstaškom pohodu javno mnenje je odmah posle smrti ubrajalo
Luja IX među blažene 47.
47
Žan, gospodar Žoenvila, službenik Luja IX Svetog, napisao je u dubokoj starosti krajem XIII veka vreme
vladavine svog kralja u knjizi Istorija Svetog Luja. U ovom delu uglavnom su opisani krstaški pohodi
francuskog kralja.
108
stvorena je mogućnost da iznesu spor pred kraljevski sud. Na rešenje svakog feudalnog
suda mogla se podneti apelacija kraljevskog sudu. Zahvaljujući tome kraljevski sud je
postao vrhovna instanca za sudske predmete u celoj kraljevini, a kralj je dobio mogućnost
da se meša u poslove svakog feudalnog suda. Ovome treba dodati da se proširio krug tzv.
''kraljevskih dela''. Čitav niz krivičnih dela izuzet je iz nadležnosti feudalnih sudova i za
njih je postao nadležan isključivo kraljevski sud. U radu kraljevskog suda učestvovali su i
dalje članovi kraljevskog doma, prelati i baroni, ali njihovo učešće je praktikovano samo
u slučaju da su stranke u sporu bile visokog društvenog ranga. Međutim većina sporova
koja je iznošena pred telo sastavljeno od profesionalnih pravnika za koje je uskoro
ustaljen naziv ''Pariski parlament'' . Ovaj parlament je imao tri posebna tela – jedno je
donosilo presude u sporovima, drugo razmatralo žalbe i treće je vodilo sudske istrage.
Vladavinu Filipa III obeležena je u spoljnoj politici prvim osvajačkim ratom koji
je dinastija Kapeta povela van granica svoje kraljevine. Reč je o tzv. ''Aragonskom
krstaškom ratu'' koji je, na insistiranje pape Martina IV (1281-1285) i napuljskog kralja
Šarla Anžujskog (1266-1285), poveo kralj Filip III protiv aragonskog kralja Pedra III
109
(1276-1285). Naime aragonski kralj oženio se svojevremeno ćerkom Manfreda
Hohenštaufena (1254-1266), pa je na osnovu toga zahtevao sicilijansku krunu koja se od
1266 nalazila u rukama Anžujaca. Njegovi agenti kao i agenti vizantijskog cara Mihajla
VIII Paleologa (1261-1282) podstakli su 1282 pobunu Sicilijanaca protiv Šarla
Anžujskog, brata kralja Luja IX. Posledica je bilo tzv. ''Sicilijansko večerje'', pokolj
između tri i četiri hiljade Francuza na ostrvu. Pedro III je smesta krenuo da podrži
pobunjenike, pa je zauzeo Siciliju i proglasio se za njenog kralja, koju su njegovi potomci
držali do ujedinjenja Kastilje i Aragona (1479). Šarl Anžujski i njegovi naslednici su
zadržali kontinentalne posede tj. Napuljsku kraljevinu. Pogođen promenom prilika na
jugu Italije Pogođen promenom prilika na jugu Italije papa Martin IV je proglasio
krstaški rat protiv aragonskog kralja i podstakao Filipa III da napadne Aragon.
Aragonsko kraljevstvo obećano je Šarlu od Valoa najmlađem sinu Filipa III. Međutim
francuska vojska nije postigla nikakve vidne rezultate, a sam Filip III je umro 1285
vraćajući se iz neslavnog vojnog pohoda. Njegov sin i naslednik Filip imao je dosta
problema na početku vladavine da izvuče ostatke očeve krstaške vojske iz Katalonije.
Vladavinu Filipa IV Lepog obeležilo je nekoliko važnih zbivanja, pre svega sukob
sa papstvom i slamanje teokratskih ideja rimskih papa, pototm uništenje moćnog reda
templara, prvo sazivanje skupštine državnih staleža, flandrijski ratovi, problemi sa
Engleskom oko njenih poseda u Francuskoj, kao i mnoge upravne i finansijske reforme,
uključujući i prve pokušaje uvođenja javnih poreza i prvu devalvaciju kraljevske monete.
48
1254 vođen je pohod protiv Fridrihovog sina Konrada IV (1250-1254), poslednjeg nemačkog kralja iz
dinastije Hohenštufena. Nakon njegovog uklanjanja u Nemačkoj je izbio period bezvlašća poznat kao
interregnum koji je trajao sve do izbora Rudolfa I Habsburga (1273-1291) za kralja.
1266 vođen je drugi krstaški pohod protiv vanbračnog Fridrihovog sina Manfreda koji je vladao u južnoj
Italiji (1254-1266). Njegovo uklanjanje izvršio je Šarl Anžujski koji je utemeljio Anžujsku dinastiju u
Napuljskoj kraljevini.
110
kažnjava, zbacuje i raspolaže njihovim zemljama. Kao dobar poznavalac kanonskog
prava, a uz to i vrlo ohol i sujetan čovek papa Bonifacije VIII 49 (1294-1303) zastupao je
i sam takve stavove 50, pa zbog toga i nije čudo što se na samom početku svog pontifikata
sukobio sa francuskim i engleskim kraljem. Pri tom je papa izgubio iz vida da kanonsko
pravo, koje su pape u velikoj meri oblikovale, predstavlja mrtvo slov na papiru bez
uverljive pretnje sankcijama i kaznama. U to se na svoju žalost morao ubrzo uveriti,
ušavši u sukob sa francuskim kraljem, čija je vlast zavisila u najvećoj meri od odanog
plaćenog činovništva, a ne od plemstva. Zbog toga Kapeti nisu doživeli sudbinu
Hohenštaufena, premda su im pape takvu sudbinu i namenile.
Novi sukob između Bonifacija VIII i Filipa IV izbio je 1301 kada je po kraljevom
naređenju uhapšen jedan francuski episkop pod optužbom da održava tajne veze sa
engleskim i aragonskim kraljem, neprijateljima Francuske. Dokazni materijal, kome su
dodate i optužbe za jeres, upućen je papi da bi na osnovu njega raščinio optuženog
episkopa i prepustio ga državnim vlastima radi kažnjavanja. Bonifacije VIII nije prihvatio
zahtev francuskog kralja već je šta više ponovo objavio bulu sa zabranom ubiranja poreza
od sveštenstva. Pored toga pozvao je sve episkope u Rim radi dogovora o merama koje bi
trebalo preduzeti protiv neposlušnog kralja. Međutim nijedan episkop nije hteo ili nije
smeo da ode u Rim.
49
Bonifacije VIII (1294-1303) je bio tašt, ohol i nadmen čovek poreklom iz jedne niže plemićke porodice.
Njegova taština je išla tako daleko da je delio svoje statue i na sve moguće načine pokušavao da ojača moć
i bogatstvo svoje porodice. Početkom svog pontifikata dao je svom sinovcu novac iz papske blagajne da
kupi jedno vredno imanje. Kada je porodica Kolona preotela pošiljku sa novcem i kada ga je sklonila na
sigurno mesto, budući da je i sama bila zainteresovana za sporno imanje, Bonifacije je poveo krstaški rat
protiv njih isključivo iz ličnih interesa. Zauzeo je zamkove ove porodice i podelio njihove zemlje svojim
rođacima. Tako je stekao mnogo neprijatelja među feudalcima i plemstvom, a to mu nije bilo od koristi u
predstojećim sukobima sa najmoćnijim zapadnoevropskim vladarima – francuskim i engleskim kraljevima.
50
Bonifacije VIII izložio je svoje teokratsko učenje u teoriji o ''dva mača''. Crkvi pripadaju, po njegovim
rečima, dva mača – ''duhovni'' i ''svetovni''. Prvi će upotrebljavati samo crkva dok će drugi služiti crkvi.
Prvi će u ruci držati samo sveštenstvo, a drugi kraljevi i gospoda, ali samo dok su po volji sveštenstvu i dok
im ono bude dozvoljavalo da rade. Valja da je mač pod mačem, svetovna vlast pod duhovnom vlašću.
111
Svestan da će se sukob još više zaoštriti Filip IV je 1302 sazvao, po prvi put u
istoriji Francuske, državne staleže – skupštinu predstavnika crkve, plemstva i gradova.
Ovo telo, čijim zasedanjem su vešto rukovodili legisti, snažno je podržalo kraljevu
politiku i omogućilo miuu da se lakše suoči sa svojim protivnikom 51. Bonifacije je u
međuvremenu iste godine izdao čuvenu bulu Unam Sanctam. U njoj je u najekstremnijem
obliku izloženo učenje o vrhovnoj vlasti pape nad kraljevima i nagoveštena njegova
namera da zbaci francuskog kralja, kao što su ranije pape zbacivale nemačke careve.
Filip IV je tada rešio da za svoje potrebe angažuje jednu krajnje zanimljivu ličnost
– Gijoma de Nogarea. Nogare je bio majstor laži i izmišljanja optužbi, ali i pronalaženja
svedoka koji su potvrđivali istinitost tih optužbi. A najzanimljiviji su bili tzv.
''dobrovoljni'' iskazi koje su davale njegove žrtve. Jednom prilikom svedok i Nogareov
pomoćnik su izjavili da je svedok dao dobrovoljni iskaz, ali da je malčice potpomognut
time što su ga svukli, prelili medom i obesili iznad košnice. Pošto se Nogare pokazao
dovoljno maštovitim i domišljatim Filip je odlučio da ga angažuje da savlada papu
Bonifacija VIII. Papa je prvo proglašen za jeretika i čarobnjaka, koji je uveliko zagazio u
crnu magiju. Dalje su papi pripisivali trovnaje nekih visokih crkvenih dostojanstvenika,
ali i da ima ljubavnicu preko koje prikriva činjenicu da je sodomista. Nogare je krenuo u
Italiju zajedno sa Skjarom Koloneom, ogorčenim neprijateljom pape. U okolini Rima
njima se pridružilo mnoštvo Koloneovih pristalica i svi zajedno su se uputili u Anjani,
gde je papa odseo kod nekih svojih rođaka. Ova skupina napala je Anjani 7 septembra
1303 i zarobila samog papu. Iako su plemići iz okoline naterali Nogarea da oslbodi papu
Bonifacije VIII je ubrzo umro od posledica straha i pretrepljenog šoka.
51
Drugi put sazvani su državni staleži 1308 da bi se obezbedila podrška kralju u progonu templara.
Međutim ni ova skupština staleža, kao ni prethodna, nije ni o čemu odlučivala – one su samo saslušale
govore kraljevih činovnika i aklamacijom podržale kraljevu politiku. Tek mnogo kasnije, oko 1340,
državni staleži postaju telo koje o nečemu odlučuje. Naime, novčane teškoće sa kojima se kraljevstvo
suočavalo tokom Stogodišnjeg rata prinudile su vladare da od skupštine staleža traže odobrenja za
skupljanje i povećanje poreza.
112
Bonifacija proglase opravdanim. U početku je papa izbegavao ovo poniženje, ali je nakon
šest godina odlaganja morao da otvori istragu o Bonifacijevom ponašanju. Nogare je
dobio priliku da iznese svoje dokaze koji su kao i uvek bili vrlo ubedljivi, ali je na kraju
još bezobzirno zahtevao da se Bonifacijevi ostaci ekshumiraju i javno spale. U ovoj
situaciji papa Kliment V je pristao na kompromis i povukao sve optužbe izrečene na
račun Filipa IV i njegovih pomoćnika i objavio a su kraljevi postupci bili valjani i
dostojni svake hvale.
Posle dužih kolebanja oko izbora novog sedišta u želji da izbegne stalne nemire u
Rimu gde su se sukobljavali Gvelfi i Gibelini i stalno jačao pokret komuna, papa Kliment
V je 1309 uzeo za svoje boravište Avinjon, grad na obali Rone. Avinjon je formalno bio
na teritoriji Nemačkog carstva, ali je bio pod vlašću kneževa iz anžujske kuće. Pored toga
na drugoj obali Rone bili su posedi Filipa IV. Iako de iure nije bio u Francuskoj papa je
de facto bio potčinjen francuskom uticaju – papa i sam Francuz, bio je okružen
francuskim kardinalima (od 28 koje je imenovao za svog pontifikata 25 su bili Francuzi)
u gradu koji se nalazio na samoj granici Francuske i u kom se govorio francuski jezik.
Time je počelo tzv. ''avinjonsko'', ili kako je to pisao italijanski pesnika Frančesko
Petrarka, ''vavilonsko ropstvo'' papa 52.
52
Avinjonskim ropstvom ili vavilonskim ropstvom papa naziva se period u istoriji papstva koji je započeo
1309, kada je Kliment V preselio papsko sedište u Avinjon i trajao do 1378 kada je počeo ''veliki raskol'' u
katoličkoj crkvi izborom dvojice papa, jednog u Rimu i drugog u Avinjonu. Sukobom Filipa IV i
Bonifacija VIII započelo je stvaranje pretpostavki za slamanje papskih teokratskih pretenzija, posebno
prilikom procesa protiv templara.
Bonifacije VIII je ušao sukob sa francuskim kraljem u dubokoj veri da će papstvo iz njega izaći kao
pobednik, a takva njegova uverenja podgrejala je i spektakularna proslava kraja XIII veka u Rimu. Naime
Bonifacije VIII je proglasio će dobiti oprost od grehova svi vernici koji od Božića 1299 do kraja 1300 dođu
na hodočašće u Rim, a to je izazvalo pravu malu ''seobu naroda'' jer se svakodnevno u Rim slivalo oko
30.000 ljudi. U završnici proslave kraja XIII veka Bonifcije je išao na čelu velike procesije naroda, a pred
njim su u skladu sa njegovim učenjem nošena dva mača. Međutim suprotno njegovim očekivanjima
dolazeći XIV vek doneo je najveće poniženje i srozavanje papskog autoriteta i trujumf svetovnih vladara
nad duhovnim vlastima.
Preseljenje u Avinjon smatrale su pape samo privremenim čak i onda kada su 1348 kupile Avinjon od
grofice Provanse i pretvorile ga u svoj posed. Nesređene prilike u Papskoj državi, a posebno unutrašnji
sukobi u Rimu bitno su doprineli tome da pape decenijama ostanu u Avinjonu. Vremenom je moralni
pritisak na avinjonske pape porastao, pa su neke pape preduzimale razne diplomatske, političke i vojne
mere radi sređivanja prilika u Rimu i stvaranja pretpostavki za svoj povratak. U tome su se ponekad
oslanjale i na takve ličnosti kao što je polovinom XIV veka bio Kola di Rijenc. Bilo je čak pokušaja
vraćanja u Rim – papa Urban V (1362-1370) je privremeno boravio u Rimu od 1367 do 1370, a njegov
dolazak je pozdravio Frančesko Petrarka sledećim rečima: ''Sveti oče, Izrael je izašao iz Egipta, anđeli
klikću od veselja i na nebu i na zemlji, tek sada si ti pravi papa, naslednik Sv. Petra i namesnik Isusa
Hrista''. Međutim zbog nemira u Rimu papa Urban V se morao vratiti u Avinjon 1370. Na nagovor Svete
Katarine, nepismene monahinje koja je još za života smatrana za svetu, papa Grgur XI (1370-1378) se
takođe vratio u Rim 1377, ali je nedugo potom umro što je otvorilo vrata ''velikom raskolu'' u Zapadnoj
crkvi.
Avinjonske pape nastojale su da budu istinski verski poglavari hrišćanstva, ali naslednici Klimenta V nisu
uspeli da se oslobode uticaja francuskih kraljeva. Njihova zavisnost od Francuske bila je velika tako da im
niko u hrišćanskom svetu nije više verovao. Uz to avinjonske pape nisu bile izopačene, ali im ni duhovnost
nije bila jača strana. Živeli su vrlo raskošno u Avinjonu, gde su podigli velelepnu palatu, a mnogi kardinali
113
Uništavanje reda templara 1307-1311: Vojničkired vitezova templara ili
hramovnika koji je stvoren za vreme krstaških pohoda radi odbrane hodočasnika i Svete
Zemlje izgubio je svoju prvobitnu svrhu postojanja 1291 kada su muslimani zauzeli
Akru, poslednje krstaško uporište na Bliskom istoku. Malobrojnim preživelim
templarima, čiji je red spadao u najbogatije crkvene redove, ostalo je tada samo staranje o
svojoj drugoj delatnosti, bankarskim poslovima, koje su do tada prilično razvili i usavršili
pa su predstavljali najznačajnije kreditore evropskih vladara.
su živeli u raskošnom predgrađu Vilnev. Odlaskom iz Rima pape su izgubile sve prihode iz zaostavštine
Svetog Petra pa su morali tražiti druge izvore prihoda. Stoga su avinjonske pape razradile sistem
prikupljanja papskih prihoda iz čitavog hrišćanskog sveta. Ovi porezi nisu nigde dobro primani, a naročito
se na njih žalila Engleska u kojoj su pape smatrali za saveznike francuskih kraljeva. Tada je u Engleskoj
počelo da jača neraspoloženje prema papama. Godine 1351 kralj Edvard III (1327-1377) je doneo Statut o
provizorima kojim je oduzeo papi pravo naimenovanja na crkvene položaje u Engleskoj. Zatim je 1353
donesen Statut o pritužbama kojim se zabranjuje upućivanje žalbi na rad engleskih sudova bilo kojem
stranom, pre svih papskom sudu. Ova politička kampanja protiv papske vlasti poprimila je dvadesetak
godina kasnije oblik jeresi u učenju Džona Viklifa.
53
Navodno su se tada novopridošli članovi reda morali odreći Hrista.
54
Akcija je sprovedena 22 septembra 1307 kada su vođi i članovi templarskog reda pohapšeni i pritom je
izvršena pretraga njihovih zgrada.
114
je obavestio papu, koji je poslao svoje opunomoćenike da saslušaju iskaze i pošalju svoje
izveštaje jednom posebnom savetu. Kada su templarske vođe izveli pred ovo telo oni su
porekli sve što su ranije priznali. Filip IV se tada odlučio na još radikalnije mere. Mada
su pitanje o optužbama protiv templara rešavali papski opunomoćenici, sudska ovlašćenja
imali su lokalni prelati, arhibiskupi i biskupi. Koristeći se tom okolnošću arhibiskup
Sensa, po nalogu Filipa IV, osudio je 50 templara na smrtnu kaznu spaljivanjem na
lomači i presuda je odmah izvršena. Papa Klement V je stao na stranu kralja Filipa, ali je
zahtevao da se imovina temlarskog reda preda redu Hospitalaca tj. vitezovima Svetog
Jovana (Jovanovci). Najveći deo ovih papinih zahteva je ipak ostao neudostojen od strane
kralja i Filipa i može se samo pretpostaviti koliku je dobit imala kraljevska blagajna iz
svih ovih događaja 55. Progon templara i zaplena njihove imovine u Francuskoj su
završeni tek 1311.
55
Prethodne godine 1306 kralj je naredio da se iz Francuske proteraju svi Jevreji i da se njihova imovina
zapleni. Iako je ovo bilo samo delimično izvedeno, kraljevska blagajna je imala dosta priliva od ovih
''vanrednih'' prihoda.
115
obeležje riterskog zvanja. Te su mamuze bile kasnije obešene u jednoj crkvi kao
uspomena na tu bitku.
Bitka kod Kurtrea, premda veoma značajna, nije mogla da reši ishod celog rata
koji je nastavljen i sledeće dve godine. Zbog toga je Filip IV bio voljan da se nagodi sa
flandrijskim grofom. Ugovorom u Atisu 1305 vraćeni su flandrijskom grofu njegovi
posedi, osim tri grada (Lil, Due i Betin) koje je francuski kralj zadržao na ime ratne
odštete. Flandrijski gradovi, po slovu ugovora, bili su dužni da polože zakletvu na vernost
francuskom kralju i da sruše gradske bedeme. Kako gradovi na to nisu pristali, francuski
kraljevi su morali godinama da vode skupe i neuspešne flandrijske pohode.
116
troškove, Filip IV je pokušao da uvede opšte poreze u državi. Nakon nekoliko neuspelih
pokušaja uveden je 1303 opšti porez, nazvan ''dimnina'' koji su plaćale opštine prema
broju ognjišta ili kuća. Ovaj porez koji je vremenom dobio naziv taj bio je osnovica
poreskog sistema francuske do kraja XVIII veka.
U jeku tog pokreta umro je Filip IV. Za njegovu politiku imao je da plati njegov
sin Luj X (1314-1316) koji je morao da učini niz ustupaka ligama. Bile su im date
povelje u kojima su predviđene privilegije feudalaca, pored ostalih i njihova sudska prava
i prava svakog feudalca da ratuje s kim hoće. Kralj se obavezao da na zemlje feudalaca
neće udarati nove poreze niti tražiti od njih vojnu pomoć bez njihove prethodne
saglasnosti. Međutim trijumf liga nije dugo trajao jer je kraljevska vlast uspela da ubrzo
znatno ograniči učinjene ustpupke.
Luj X (1314-1316)
Luj je bio najstariji sin Filipa IV Lepog. Pre nego što je postao kralj Francuske,
bio je kralj Navare od 1305 do 1314. Kada je stupio na francuski presto predao je krunu u
Navari svom bratu Filipu. Luj je bio čovek nemirne naravi pa je stoga dobio nadimak
''jogunasti''. Od 1305 bio je u braku sa Margaretom, ćerkom burgundskog vojvode
Roberta II. Ovaj brak je sklopljen sa ciljem da Filipu IV obezbedi uticaj u Svetom
Rimskom Nemačkom carstvu. Filip IV je tada Luja postavio za kralja Navare, a mlađeg
117
sina Filipa je pokušao da postavi 1308 za nemačkog cara. Kako u ovome nije uspeo
sledilo je i zahlađenje odnosa između Margarete i Luja. To je kulminiralo pred kraj
vladavine Filipa IV kada je Margareta optužena za brakolomstvo i preljubu i pritom
zatvorena. Po stupanju na presto krajem 1314 Luj X ju je osudio na smrt što je i izvršeno
sledeće godine. Luj se nakon toga u julu 1315 oženio Klemensom, ćerkom ugarskog
kralja Karla I Anžujskog (1309-1342).
Luj X je umro 5 juna 1316, a 5 novembra rodio se njegov posmrtni sin iz braka sa
Klemensom, Žan I. Ovo novorođenče je međutim umrlo nakon pet dana i kralj je postao
mlađi brat Luj X, Filip.
Filip V (1316-1322)
Filip, koji je u francuskoj tradiciji poneo pridev ''visoki'', bio je energičan vladar
koji je uspeo da donekle povrati ugled krune okrnjen vladavinom njegovog prethodnika.
Filip je od 1311 do 1314 bio grof Poatua, a od 1314 do 1322 bio je kralj Navare (kao
Filip II).
Filip se po smrti svog brata Luja izborio da bude regent njegovom nerođenom
sinu, a kada je novorođenče umrlo pet dana po rođenju, Filip se proglasio za kralja. Luj je
iza sebe ostavio i maloletnu kćer Žanu, koja je mogla biti smetnja Filipu da postane kralj.
Bilo kako bilo, Filip je krunisan januara 1317 u Remsu, a februara iste godine na
skupštini državnih staleža potvrđen je za kralja jer po ''tradiciji'' Žana nije mogla da
nasledi presto jer je bilo žensko.
Filip je bio rešio da sredi prilike u svom kraljevstvu, pošto je kraljevska vlast bila
znatno poljuljana nakon smrti Filipa IV. Stoga je on organizovao sistem lokalnih milicija
sa zapovednicima odgovornim direktno kralju. Filip je takođe uspeo da pospeši rad
birokratske mašinerije i da u isto vreme kontroliše rad i eventualne zloupotrebe lokalnih
upravitelja.
Šarl IV (1322-1328)
Šarl je bio sin Filipa IV i poslednji kralj iz direktne linije dinastije Kapeta, koja je
poticala od Iga (Huga) kralja od 987 do 996. U Francuskoj je upamćen kao Šarl ''Lepi'', a
u Navari kao Šarl ''Ćelavi''. Bio je kralj Francuske i Navare (kao Karlo I) od 1322 do
1328.
118
Šarl je bio najmlađi od braće i na prestolu je nasledio svog brata Filipa V.
Njegova neslavna vladavina je počela intervencijama u Nemačkoj i Flandriji. Naime u
Nemačkoj je izbio sukob između kralja Fridriha Dobrog (1314-1322), inače vojvode
Austrije iz dinastije Habsburga i Gornjo-Bavarskog vojvode Ludviga. Ludvig je pobedio
Fridriha, zarobio ga i ostavio u zatočeništvu sve do njegove smrti (1330). Sam Ludvig je
postao kralj Nemačke i kao Ludvig IV vladao punih dvadeset pet godina Nemačkom 56.
Šarl je pokušao da bude izabran za nemačkog kralja, a kad mu to nije uspelo pokušao je
da potčini Flandriju svojoj kruni. I u Flandirji je pretrpeo neuspeh.
56
Ludvigova vladavina je potrajala od septembra 1322 do oktobra 1347. Godine 1328 Ludvig je umarširao
u Italiju i bio proglašen za Sveto-Rimsko Nemačkog cara. Cela njegova vladavina je obležena sukobom sa
avinjonskim papama, podržavanim od strane francuskih kraljeva i italijanskim gradovima, pre svih
Lombardijskom ligom. Francuskim kraljevima Ludvig je uzvraćao preko Flandrije, koja je bila naročito
osteljivo mesto za Francuze.
119
ЕНГЛЕСКА ДО 1066. ГОДИНЕ
Садржај
120
Британија под Келтима
Келти се у Британији први пут појављују око 1000. године п. н. е. Они напуштају
своју постојбину на простору данашње Француске и постепено се насељавају на
Острву.
Око 600. године п. н. е. простор данашње Шкотске и Ирске населило је келтско
племе Гојдела или Гела. Нешто касније простор данашње енглеске равнице
населило је келтско племе Бритона или Брита, по којем је Острво и добило име.
Последње је стигло племе Белга.
Келтска племена су остварила превласт над староседеоцима, тзв. Иберцима, и
основала низ државица.
57
Године 444. мисинар Патрик основао је у Армагу бискупију са циљем ширења хришћанства међу
Ирцима. Он тада није установио чврсту црквену хијерархију, већ су жаришта хришћанства
представљали ирски манастири, тј. колибе састављене од глине у којима су проучавана дела
хришћанских писаца, преписиване верске књиге и из којих се кретало на мисионарска путовања.
Током времена у Ирској је свако племе добило је свој манастир, а положај игумана је био наследан.
Миса је у тим манастирима, за разлику од Римске цркве, држана на келтском, а не на латинском
језику. Ускрс је слављен истог дана у години; тј. није био покретни, већ непокретни празник. Ирски
манастири нису имали поседе, нити приходе
58
Мисионар Колумбан заслужан је како за ширење хришћанства у Ирској, тако и у Шкотској.
Основао је манастир Јону у Ирском мору, насупрот Шкотске.
121
Долазак Германа у Британију
Покрштавање Енглеске 59
59
Британију ћемо одсад звати Енглеском. Тај назив потиче од имена Англа и временом се проширио
на читав народ.
122
заснују нов манастир. Тада је уследило масовно покрштавање становника
Нортамбрије, а 655. године Освалд је поразио и убио Панду.
Средином 7. века Англосаксони су били покрштени, али је хришћанство било
нејединствено. За једне је центар цркве био у Кентерберију, а за друге у Јони. У
Нортамбрији се највише осећала незгода због двојства црквене организације и
размимоилажења између римског и келтског хришћанства. Стога је нортамбријски
краљ Осви сазвао велики црквени сабор у Витбију 664. године. Већина у сабору, на
челу са краљем, определила се за римску цркву. Увређени Шкоти и Ирци
напустише Витби. Ускоро за тим њихови монаси повукли су се из Енглеске у свој
манастир на острву у Ирском мору. У Енглеској град Кентербери постаде седиште
архиепископије, а из Рима стиже нов архиепископ, Теодор из Тарза.
Превласт Мерсије
Најезда Нормана
123
Алфред Велики (871 - 899)
Године 980. нов талас данских гусара угрозио је обале источне Енглеске. Етелред II
Неспремни, весешки краљ и Алфредов наследник, уплашио се да ће ови напади
охрабрити потчињене Данце у Енглеској на устанак против англосаксонске
превласти. Зато је, искористивши рат Норвешке и Данске (1002), спровео
стравичан покољ Данаца у Енглеској. Већ следеће године уследила је данска
одмазда. До 1013. године Данци су повратили контролу над тзв. Земљама данског
права, а 1014. су заузели Лондон. Етелред је напустио отаџбину и склонио се у
Нормандију. Дански краљ Свен проглашен је за краља Енглеске.
Исте године када је постао краљем Енглеске, Свен је умро. Његово наслеђе су међу
собом поделила његова два сина: Харалд је на управу добио Данску, а Кнут
Норвешку и Енглеску. У међувремену се у Енглеску из Нормандије вратио
Етелред, повевши собом и сина Едмунда Гвозденог. До 1016. године дошло је до
низа крвавих обрачуна између Кнута са једне и Едмунда Гвозденог са друге стране.
На крају су се завађене стране споразумеле. Едмунд је на управу добио Кент, а
Кнут преосталу Енглеску. Пошто је Едмунд убрзо умро под неразјашњеним
околностима, Кнут је остао једини господар Енглеске.
Кнут Велики је владао од 1016. до 1035. године. Био је краљ Данске, Норвешке и
Енглеске. Његов двор се налазио у Винчестеру, а Енглеску је сматрао седиштем
своје државе. Одржавао је добре односе са папством и Немачком.
Уједињена краљевина није надживела Кнута. Његови наследници су кратко
владали.
124
Едвард Исповедник (1042 - 1066)
125
ЕНГЛЕСКА ОД 1066. ДО 1154. ГОДИНЕ
Садржај
126
Виљем I Освајач (1066 - 1087)
The Doomsday Book (1087) – или ,,Књига страшног суда'' представља једну врсту
пореског регистра; попис свих добара државе Енглеске. Више о томе говори
професорка Ковачевић у својој Историји Енглеске:
(стр. 57.)
127
Наследници Виљема I Освајача
Виљем II Риђи (1087 - 1100) – Још за живота енглески краљ Виљем I Освајач свом
сину Роберту поверио је на управу Нормандију, а Виљему II Енглеску.
Године 1087. Виљем II, прозвани Риђи, проглашен је за краља Енглеске. Показао се
похлепнијим него отац. На пример, тзв. ,,Књигу страшног суда'' допунио је са низ
одредаба које су отежале положај његових поданика. Сада ако је барон желео удати
своју кћер, морао је дати новац краљу не би ли добио његово одобрење или ако би
барон умро оставивши за собом неудати кћер наследницу, краљ јој је бирао мужа
на лицитацији. Због свега овога барони су били незадовољни, а њихово
незадовољство кулминирало је у низ побуна. Ипак, све ове побуне краљ је угушио.
Хенри I (1100 - 1135) – Године 1100. приликом лова на јелене у Новој шуми,
погинуо је несрећним случајем краљ Виљем II Риђи. На престолу га је наследио
брат Хенри I, најмлађи син Виљема I.
На почетку своје владе Хенри I морао се суочити са незадовољством свог брата
Роберта, нормандијског војводе, који је сматрао да полаже више права на енглески
престо. Тек пошто је умирио брата, Хенри се могао посветити унутрашњој
политици своје земље. Једна од његових најзначајнијих мера посвећена је реформи
финансијске управе. До његова времена резерве новца чуване су у утврђеном
замку, а новац у оптицају чуван је у ковчегу у краљевској одаји. О ковчегу се
старао један коморник. Хенри сада уводи институцију од три благајника са
седиштем у Винчестеру. Један је водио књиге држаних прихода, а двојица су
чувала државну благајну.
Стефан од Блоа (1135 - 1154) – Хенри I није имао мушких потомака, али се за
живота побринуо да барони положе заклетву верности његовој кћери Матилди. Ова
је прво била удата за Хајнриха V, а затим за Жофроа, грофа од Анжуа.
Пошто је 1135. умро краљ, барони су заобишли Матилду и на престо довели
Стефана од Блоа, сестрића Хенрија I. Влада Стефана од Блоа била је обележена
сталним грађанским ратовима између њега са једне и Матилде и Жофрое са друге
стране. Слабљење централне власти искористили су барони за сопствено јачање.
Енглеска се нашла у потпуном расулу.
128
ЕНГЛЕСКА ОД 1154. ДО 1399. ГОДИНЕ
Династија Плантагенета
Садржај
129
Хенри II Плантагенет (1154 - 1189)
60
Био је гроф Анжуа. Под његовом влашћу су се налазили Мен, Турен, Поату, Нормандија.
Женидбом са Еленором Аквитанском, постао је и господар Аквитаније.
61
На пример, пошто би један човек био убијен, његова родбина могла је захтевати истрагу. У
случају да несрећник није имао родбине, његов случај остао би нерасветљен.
130
убире порез, да руководи месном полицијом, да надгледа рад суда и убира црквени
десетак. До Хенријева времена шерифи су бирани из редова крупних и моћних
феудалаца, који су могли угрозити краљеву власт. Стога је 1170. Хенри сменио 20
шерифа и на њихово место довео људе из нижих друштвених слојева. Од тада,
шерифи више нису бирани из редова моћних феудалаца.
Године 1189. умро је енглески краљ Хенри II. На престолу га је наследио син
Ричард, прозвани Лавље срце. Од десет година своје владе само је једну провео у
Енглеској. Био је учесник Трећег крсташког рата, а време је углавном проводио на
својим поседима у Француској. Погинуо је 1199. године приликом опсаде једног
замка у Француској.
131
Јован Без земље (1199 - 1216)
Године 1199. на енглески престо се попео Јован, брат Ричарда и син Хенрија II.
Јован Без земље и Рим – Јован, као и његови претходници, покушао је да на своју
руку поставља епископе. Међутим, његов избор кентерберијског архиепископа
одбацио је папа, који је за тај положај предвидео Стивена Ленгтона, професора
теологије из Париза. Јован је Ленгтона протерао из земље и забранио му повратак
за наредних седам година. Незадовољни папа је потом 1208. године бацио
интердикт на Енглеску. Онда када је енглеско свештенство стало делити папино
мишљење, Јован му је конфисковао имовину. Папа није имао другог избора до да
1212. године изопшти Јована из цркве и да га лиши круне, која је потом била
предвиђена за Филипа II.
Јованов положај је био незавидан. Са једне стране није уживао подршку цркве, а са
друге претила је побуна барона. На крају се Јован покајао. Признао је избор
Ленгтона за кентерберијског архиепископа, вратио конфискована имања и положио
папи заклетву вазалне верности, а која се огледала у 1 000 фунти годишње.
Јован Без земље и барони – Ипак, догодило се оно чега се краљ највише плашио.
Пролећа 1215. барони су дигли побуну, која је претила да поприми шире размере.
Сам краљ је био неодлучан. Час је изражавао спремност на преговоре, час је
позивао војску из Гаскоње. Онда када су побуњеници заузели Лондон, краљ се
ипак одлучио на преговоре. У месту Ранимед на реци Темзи барони су краљу
предали тзв. ,,баронске привилегије'', у којима су изразили своје жеље. Резултат
преговора било је усвајање документа под именом Magna charta libertatum или
Велика повеља слобода.
Magna charta libertatum – Велика повеља слобода је донета 15. јуна 1215. године.
Обухватала је четири групе одредаба.
Прва група је садржала само једну одредбу посвећену црквеном праву.
Друга група је била посвећена регулисању односа краља и вазала. На пример, краљ
није могао захтевати више обавеза од вазала него што је било предвиђено. Краљ
није имао право кћер наследницу удавати против њене воље нити воље њене
родбине. Тзв. auxilium је краљ могао потраживати од вазала само у случајевима
личног откупа из заробљеништва, наименовања свог најстаријег сина у ред
132
витезова, удаје своје кћери. Штитарину и друге дажбине могао је убирати само уз
одобрење вазала.
Трећа група одредаба била је посвећена краљевској власти (?). На пример, ниједан
слободан човек није могао бити лишен своје имовине, нити затворен без одлуке
суда. Барони су могли захтевати помоћ од својих вазала, као што је и краљ могао
од својих барона. Грађански спорови који нису имали везе са краљем, нису
изношени пред краљевски, већ пред редовни суд.
Последња група одредаба је била посвећена оснивању Великог савета. У овај савет
је улазило 25 барона. Њихов задатак је био надзор над извршавањем одредаба
документа. Уколико би се краљ оглушио о одредбе, савет је имао право објавити
му рат.
Мада је овај документ требао гарантовати индивидулану слободу, као и показати да
власт краља није изнад закона, Јован га је убрзо повукао. Папа је подржао
енглеског краља, а барони су га прогласили свргнутим. Круна је понуђена Лују,
сину Филипа II. Енглеској је претио нов грађански рат, али је већ 1216. Јован умро.
Околности доласка на власт – Године 1216. умро је енглески краљ Јован Без земље.
На престолу га је наследио син Хенри III. Међутим, како је он био малолетан до
његовог пунолетства, дакле до 1227. године, државом је управљало намесништво у
следећем саставу: Ленгтон (кентерберијски архиепископ), Вилијам Маршал (гроф
Пемброка) и Хјуберт де Берг.
Извори нису благонаклони према Хенрију III. О њему сведоче као слабом владару,
који је одлуке доносио под туђим утицајем.
Хенри III и барони – Хенри III је својом политиком изазвао незадовољство барона.
Прво је на двор примио децу своје мајке Изабеле и очуха Хуга Лусињанског, грофа
Ла Марша, а затим и рођаке своје жене Еленоре из Провансе. Овим странцима је
даровао поседе, угрожавајући тиме интересе својих барона. Незадовољство барона
је кулминирало 1258. године. Наиме, папа Иноћентије III је био спреман Сицилију
препустити Хенријевом сину, под условом да Хенри материјално помогне папу у
борби против Фридриха II Хоенштауфена. Понуда се свидела енглеском краљу, те
је он 1258. године од својих барона затражио 1/3 прихода. Била је то кап која је
прелила чашу. Барони су организовали побуну и изнели захтев пред краља да отера
странце, као и да образује комисију од 24 лица које ће спровести реформе.
133
Године 1264. у бици код Луиса Симон де Монфор је поразио и заробио енглеског
краља и његовог сина Едварда. Следеће године (1265) је први пут сазвао Веће.
Поред племства, били су позвани и представници округа и градова. Ипак,
влада Симона де Монфора није дуго потрајала. Године 1266. Едвард се ослободио
заробљеништва. У бици код Ивсема је поразио и убио Монфора, после чега се
опозиција распала. Хенри III је остао да формално влада Енглеском, а све
краљевске послове је водио краљевић Едвард.
Године 1272. умро је енглески краљ Хенри III. На престолу га је наследио син
Едвард I. Овај је још за очева живота водио све важније државне послове. Напокон,
поставши сам краљ, показао се као способан владар.
Статут ,,мртва рука'' – Године 1279. усвојио је статут ,,мртва рука''. Овим статутом
покушао је са спречи даље ширење црквених поседа без краљева одобрења. Наиме,
до његова времена црква је стекла велике поседе који се нису могли отуђити, тзв.
поседе ,,мртва рука''. Претило је да утицај и богатство цркве угрози краљев утицај и
приходе. Стога је Едвард био приморан донети споран статут.
Трговачка повеља – Године 1303. донео је једну трговачку повељу. Ова повеља
гарантовала је страним трговцима слободан улазак у земљу, увоз и извоз робе, а
регулисала је питање плаћања царина. Овом повељом Едвард је желео са једне
стране подстаћи прекоморску трговину, која је Енглеској доносила велике приходе,
а са друге стране спречити зеленаштво.
Акт ,,О неодобравању пореза'' – Едвард I је поштовао Велики савет, тј. парламент.
Године 1297. је усвојио акт ,,О неодобравању пореза''. Овим актом се обавезао да
ће потраживати порез тек пошто добије одобрење парламента.
134
Спољна политика – У спољној политици Едвард I није следио традицију
Плантагенета; није био заинтересован за проширивање поседа у Француској. Своју
пажњу је усредсредио на Острво.
Шкотска – Године 1285. умро је шкотски краљ Александар III. За собом је оставио
само кћер Матилду. У Шкота није било уобичајено да жена наследи престо.
Прилику је искористио енглески краљ да предложи брак између свог сина, а
принца Велса, и принцезе Матилде. Овим би две краљевине дошле под једну
круну. Већу шкотских племића се предлог свидео. Међутим, уочи свадбе млада
Матилда је преминула. Тада је почела мучна борба за шкотски престо. Енглески
краљ је био спреман пружити подршку претенденту Џону Белиолу, под условом да
овај Едварда призна за сизерена. Споразум је склопљен и 1391. Белиол је
проглашен за краља Шкотске. Онда када је енглески краљ формално право
врховног господара покушао спровести у дело, Белиол и шкотски племићи су се
побунили. Године 1396. Едвард је сакупио војску и организовао поход на север.
Поразио је и заробио Белиола, а престони камен, на коме су крунисани шкотски
краљеви, однео у Енглеску и поставио испод свог престола у Вестминистерској
катедрали.
Шкоти су наставили борбу за независност. Године 1397. дигнут је устанак под
вођством Виљема Валаса. О овом сиромашном витезу историја мало зна. Није имао
поседа у Енглеској, није знао говорити француски, али је био добар војсковођа. У
бици код Стерлинга је поразио енглеску војску, али је сам претрпео пораз у бици
код Фолкирка (1378). Недуго потом је ухваћен и погубљен. Едвард је поново
учврстио своју власт над Шкотском.
Мир није дуго трајао. Око 1307. године устанак је дигао Роберт Брус, унук
некадашњег претендента на престо, који је младост провео на двору енглеског
краља. Едвард се спремао да сам угуши устанак, али је преминуо надомак шкотске
границе (1307).
135
Едвард III (1327 - 1377)
Године 1327. енглески краљ Едвард III на наговор своје жене Изабеле од
Француске и њеног љубавника Роџера Мортимера, абдицирао је у корист свог
малолетног сина Едварда III.
Стогодишњи рат (1337 - 1453) – У спољној политици Едвард III склопивши мир са
Шкотима (1328), поново се окренуо Француској. Будући да му је мајка пореклом
била из француског краљевског рода, веровао је да полаже право на француску
круну. Такође је желео вратити под власт Плантагенета оне области које је изгубио
још Јован Без земље.
Није само краљ био заинтересован за рат, већ и сви слојеви друштва. Француска је
била богатија но Енглеска, а нарочито примамљивим чиниле су се области
Фландрије због трговине вуном и Гаскоње због трговине вином. Парламент је
одобрио краљу средства за рат. Тако је 1337. почео тзв. Стогодишњи рат, који је са
прекидима трајао све до 1453. године.
Прва већа битка одиграла се код Кресија 1346. године, када су Енглези захваљујући
својим лукострелицима извојевали победу. Едвард III је потом заузео Кале, а 1356.
извојевао је победу у бици код Поатјеа. Године 1360. склопљен је привремени мир
и француски краљ уступио је Едварду већи део својих поседа. У овом рату као
енглески војсковођа истакао се краљев син познат под надимком Црни принц.
Црна смрт (1348) – За Едварда III године 1348. Енглеску је задесила куга (,,црна
смрт''), која је собом однела чак трећину укупног становништва. Једна од
последица ове пошасти била је промена у привреди, недостатку радне снаге. Сада
је натурална рента замењена новчаном, а присилан рад на поседима је замењен
плаћеном надницом.
Џон Виклиф – Едвард III није био у најбољим односима са Римом. Године 1353.
забранио је Енглезима право жалбе папском суду. Такође је одбио да и даље плаћа
папи данак од 1 000 фунти, на које се обавезао још Јован Без земље.
До заоштравања односа између Енглеске и Рима дошло је када је Џон Виклиф,
професор теологије на Оксфорду, стао отворено говорити против цркве. Тврдио је
да папа нема права потраживати било какве дажбине од Енглеза, а да енглески
краљ има право конфисковати црквене поседе. Енглески епископи на захтев папе
дигли су оптужницу против Виклифа и били су спремни судити му. Међутим,
суђење су прекинули енглески грађани.
Виклиф се осмелио и стао тражити радикалну реформу цркве. Устао је против
црквених догми, сматрајући да је права истина садржана у Светом писму. Отуда је
136
и ову књигу са латинског превео на енглески језик. Његово учење заснивало се на
учењу св. Августина. Мада су папа Гргур XI и лондонски архиепископ Кортни
осудили његово учење, Виклиф је уживао подршку не само државе, градова, већ и
сиротиње. Тек онда када је стао тврдити да су хлеб и вино оно што јесу и после
свештениковог посвећења, избачен је са Оксфорда.
Виклиф је осуђен после смрти, на сабору у Констанци 1415. године; тело му је
извађено из гроба, спаљено и пепео бачен у реку. То ипак није спречило Виклифове
следбенике, тзв. лолариде да даље шире његово учење. Поставио је темеље каснијој
реформацији.
Навигациони акт (1369) – За Едварда III године 1369. донет је тзв. ,,навигациони
акт'' који је прописивао да сви енглески трговци своју робу морају превозити на
енглеским бродовима. Овај акт подстакао је енглеску бродоградњу и постанак
енглеске трговачке флоте.
Године 1377. умро је енглески краљ Едвард III. На престолу га је наследио млађи
син Ричард II, пошто је старији син Црни принц раније умро (1376). Ричард II се
показао поборником јаке краљевске власти.
Сељачки рат (1381) – Године 1377. парламент је увео нов порез, који су били
дужни давати сви слободни људи. До 1380. овај порез је увећан чак три пута.
Становништво је било незадовољно и већ 1381. је избио тзв. Сељачки рат.
Устанике је предводио зидар Ват Тајлер. Устаници су прво продрли у Кентербери и
поубијали црквене великодостојнике. Затим су опсели Лондон. Капије града
отворила им је градска сиротиња. Млади краљ Ричард II се нашао у незавидном
положају и изразио је спремност на преговоре. Уочи састанка са вођама устанка
један од краљевих поданика је убио Вата Тајлера. Захваљујући својој лукавости
краљ је спречио покољ и договорио се са преосталим вођама устанка. Дао им је
повеље и обећања и тиме окончао устанак.
Апсолутизам – Ричард II је био поборник јаке краљевске власти. Тако када је једна
група барона, тзв. барони позивари, покушала под своју управу подвести
администрацију, краљ је представнике те групе ухапсио и бацио у тамницу. Затим
је 1397. године нагнао парламент да своја овлашћења преда новоустановљеном
телу, чије је чланове бирао сам краљ. Незадовољство барона је расло и
кулминирало 1399. године. Дошло је до побуне коју је предводио Хенри, војвода од
Ланкастера. Парламент је прогласио Ричарда II свргнутим, а на његово место је
довео Хенрија од Ланкастера, као Хенрија IV.
137
ЕНГЛЕСКА ОД 1399. ДО 1485. ГОДИНЕ
Династија Ланкастера. Династија Јокшира
Садржај
Хенри IV (1399 - 1413)
Хенри V (1413 - 1422)
Хенри VI (1422 - 1461)
Едвард IV (1461 - 1483)
Ричард III (1483 - 1485)
138
Хенри IV (1399 - 1413)
Године 1422. умро је енглески краљ Хенри IV. На престолу га је наследио Хенри V,
који је своју владу посветио Стогодишњем рату.
139
Хенри VI (1422 - 1461)
Рат ружа (1455 - 1485) – Пошто је енглески краљ душевно оболео, Ричард од Јорка
је именован његовим намесником, али и престолонаследником у случају да краљ не
остави за собом мушког потомка. Међутим, краљица Маргарета је родила дечака и
уз помоћ Бофорта протерала Ричарда из земље. Ово Ричарда није обесхрабрило.
Сакупио је војску и повео рат против Ланкастера.
Такозвани Рат ружа добио је такав назив пошто је у грбу Ланкастера стајала бела, у
грбу Јорка црвена ружа. Рат је вођен у периоду од 1455. до 1485. са циљем да се у
потпуности уништи противник. Док су кућу Ланкастера подржали барони са
севера, кућу Јорка су подржали барони са југа, ритери и грађани.
Прва значајнија битка одиграла се 1460. године код Вејкфилда, када је Ричард од
Јорка погинуо и када су Ланкастери извојевали победу. Следеће године у бици код
Таутона тријумфовао је Едвард од Јорка, Ричардов син. Он је заузео Лондон и
прогласио се краљем.
140
Ричард III (1483 - 1485)
Године 1483. умро је енглески краљ Едвард IV. На престолу га је наследио син
Едвард V. Пошто је овај био малолетан, земљом је управљао његов стриц Ричард
од Глостера. Ричард је био веома амбициозан. Убио је Едварда V и прогласио се
краљем.
У међувремену присталице Ланкастера иступају са новим кандидатом за престо –
Хенријем Тјудором. Деда Хенрија Тјудора – Овен Тјудор, био је ожењен
Катарином од Француске, удовицом Хенрија V, а мајка Хенрија Тјудора потицала
је из куће Бофорта.
Захваљујући подршци француског краља 62, Хенри Тјудор је организовао поход
против Ричарда III. До битке је дошло код Босворта 21. августа 1485. године.
Пошто је у одлучујућем тренутку Стенли од Дербија, очух Хенрија Тјудора,
одлучио помоћ пружити Хенрију, овај последњи је извојевао победу. Ричард III је
погинуо у бици.
62
Пошто је кућа Јорка подржавала бургундског војводу у његовим сепаратистичким тежњама,
француски краљ Луј XI подржао је представника Ланкастера.
141
NORTUMBRIJA
Etelfrit († 616), kralj Bernikije (od 592/593) i Deire, koje su zajedno formirale
Nortumbriju. Etelfrit je bio sin Etelrika i unuk Ida, kralja Bernikije i njegova vladavina
predstavlja granicu u istoriji ujedinjene Nortumbrije i uistinu, Engleske. Oženio se Ačom,
kćerkom Ele, kralja Deire, kog je njegov otac nasledio 588. ili 590. prognavši prethodno
Elinog sina Edvina. 603. Etelfrit je odbio napad Aidana, kralja dalriadskih Škota kod
Degastana, nanevši mu pritom velike gubitke. Prisustvo Heringa, sina Etelfritovog
prethodnika, na strani napadača označava da je došlo do porodičnih sukoba u kraljevskoj
porodici Bernikija. Kasnije tokom vladavine, verovatno 614. pobedio je Velšane u velikoj
bitci kod Čestera i pritom masakrirao monahe u Bangoru koji su se okupili da bi
molitvama ohrabrili Velšane. Etelfrit je ovaj rat poveo u cilju gonjenja odbeglog Edvina,
ali i da bi Severni Vels odvojio od Brita iz Stratklajda. 616. Etelfrit je bio pobeđen i
ubijen kod reke Idle od strane Redvalda, kralja Istočne Anglije, kog je Edvin pozvao u
pomoć.
142
Bernikiju, ali je pritom ubijen u bitci kod Vinvaeda blizu Lids. Osvi je nakon toga
ujedinio Nortambriju i preuzeo vrhovnu vlast nad celom Engleskom. Anektirao je severni
deo Mersije, ali je južni ostavio Pendinom sinu Peadi. Međutim Peada je ubijen 656. i u
buni plemića Mersije 657. Osvijeva vlast u ostatku Engleske se srušila. 663/664. Osvi
koji je bio pristojan hrišćanin pokušao je da prebrodi razlike u crkvenim običajima Rima i
Kelta na crkvenom saboru u Vitbiju. Takođe je osnovao nekoliko manastira. Nakon smrti
nasledio ga je sin Ekgfrit.
Edbert († 768), kralj Nortambrije od 737. do 758. Edbert je nasledio tron nakon
abdikacije njegovog rođaka Keolvulfa. 750. on je zauzeo oblast Kile od Britanaca iz
Stratklajda. 756. uz pomoć Pikta primorao je Britance opsednute u prestonici Stratklajda
Alkluitu (Dambrton), ali je ubrzo nakon toga potučen od tih istih Britanaca. Edbert je
abdicirao 758. i postao sveštenik u katedrali u Jorku, gde je njegov brat Egbert bio
arhibiskup. Njegov sin Osvulf (758-760) koji ga je nasledio bio je ubrzo ubijen i kruna je
prešla u ruke plemića po imenu Etelvald Mol. Edbertov unuk Elfvald je vladao od 779.
do 788. Pod Edbertom i njegovim bratom koji je bio biskup od 732. do 735. i potom
arhibiskup crkva u Nortambriji je dodatno ojačala i Jork je postao vidljiv centar njenog
obrazovanja.
MERSIJA
143
današnjeg Lidsa. Iako je Penda bio paganin, njegov sin Peada je dozvolio širenje
hrišćanstva u Srednjoj Angliji.
Peada († 656), kralj južne Mersije i sin kralja Pende. Za života svog oca on je
vladao Srednjom Anglijom od 653. Nakon pogibije njegovog oca u bitci kod Vinvaeda
654. bio je primoran da prizna vrhovnu vlast nortambrijskog kralja Osvija. Time je
izgubio severni deo Mersije. Među plemstvom Mersije njegova politika ostajanja u
paganstvu i pored tolerancije prema hrišćanima nije bila naročito popularna i on je ubijen
656.
Vulfher († 674), kralj Mersije od 657. do 674. On je sebe učinio najjačim kraljem
južno od reke Hamber (granica sa Nortambrijom). Proširio je svoju vlast nad Eseksom,
Londonom, Sarejom i Veseksom, severno od Temze. Vulfher je bio mlađi sin kralja
Pende i držan je u zatočeništvu u Nortambriji neko vreme nakon očeve pogibije 654.
Nakon ubistva njegovog brata 656. postao je kralj Mersije u 657. Pošto je zbacio vrhovnu
vlast Nortambrije sproveo je energične mere da bi proširio hrišćanstvo u čemu mu je
značajno pomagao njegov biskup Jaruman, a nakon njega i sv. Čad. Izvan Mersije on je
primorao istočne i južne Saksonce da prihvate hrišćanstvo i smatra se da je osnovao jedan
ili dva manastira. Oduzeo je Lindzi Nortambriji 657. i bio uspešan u sukobima sa
Veseksom. Proširio je granice Mersije na sve strane i bio je osnivač prevlasti Mersije u
VIII veku. Njegova jedina kćer bila je sv. Verburh, opatica Elija.
Etelred († 716, Bardni), kralj Mersije od 674. do 704. poznat po svom ktitorskom
odnosu prema hrišćanstvu. Nasledio je svog brata Vulfhera 674. i dobar deo vladavine je
proveo u stalnim ratovima. 676. poharao je Kent, zauzimajući Ročester. 679. u bitci na
obalama reke Trent potukao je Ekgfrita, kralja Nortambrije. Elfvin, brat Ekgfritov, bio je
za vreme bitke ubijen od strane Etelreda, pa je ovaj na intervenciju Teodora, arhibiskupa
Kenterberija pristao da Nortambriji plati vergeld zbog počinjenog ubistva princa. Etelred
je abdicirao 704. godine ostavljajući presto svom nećaku Kenredu (Koenredu) i
povukavši se u manastir. Umro je kao opat Bardnija 716.
Kenred († 716), kralj Mersije od 704. do 716. Kenred ili Koenred je bio sin
Vulfhera od Mersije, a presto je nasledio od svog strica Etelreda koji se povukao u
manastir. O njegovoj vladavini se jako malo zna.
Etelbald († 757), kralj Mersije od 716. do 757. koji je postao bretvelda svih
Anglo-Saksonskih kraljevstava u Engleskoj između reke Humber i La Manša. Bio je sin
Kenreda. Njegov uspon je počeo smrću moćnog kralja Kenta, Vihtreda (725) i
abdikacijom Ine od Veseksa (726). Za vreme njegove vladavine London je prešao pod
konrolu Mersije (dotle je bio pod Eseksom). Iako darežljiv prema crkvi bio je od strane
Bonifacija i drugih Anglo-Saksonskih misionara u Nemačkoj (746. ili 747.) osušen zbog
svog razvratnog ponašanja i kršenja crkvenih prerogativa. 749. oslobodio je crkve od
plaćanja javnih radova osim popravki mostova i obnavljanja tvrđava. Njegovi ugovori su
potpisivani sa ''kralj Britanije''. Bio je ubijen 757. od strane pripadnika svoje svite.
144
Ofa († VII.796), jedan od najmoćnijih kraljeva u ranom periodu Anglo-Saksonske
Engleske. Vladao je Mersijom od 757. do 796. Ofa je doveo južnu Englesku u najviši
period političkog ujedinjenja koji je postojao u istoriji Anglo-Saksonske Englese (od VI
do XI veka). Takođe je ojačao odnose sa vladarima na kontinentu. Kao član mersijske
kraljevske kuće Ofa je uzeo vlast nakon građanskog rata kojem je prethodilo ubistvo
njegovog rođaka kralja Etelbalda. Nemilosrdno je ugušio svaki otpor u nekoliko manjih
kraljevstava u okolini Mersije. Ostali kraljevi su mu dali omaž i on je oženio svoje kćeri
vladarima Veseksta i Nortambrije. Ofa je izgleda težio da bude priznat za kralja jednakog
sa kontinentalnim vladarima. Karlo Veliki se stoga zavadio sa Ofom jer je smatrao da
njemu pripada prvenstvo, ali je nesporazum izglađen pred Ofinu smrt 796. Ofa je takođe
održavao dobre odnose sa papom Hadrijanom I koji mu je zauzvrat dozvolio da proširi
svoju kontrolu nad engleskom crkvom. Na Ofinu molbu papa je dozvolio stvaranje
arhibiskupije u Ličfildu. Iako privremeno ovakvo mešanje u crkvenu organizaciju
oslobodilo je Mersiju zavisnosti od kenterberijskog nadbiskupa. Impresivni spomenik
Ofine moći jeste veliki Ofin bedem koji je načinjen izmešu granica Mersije i Velsa.
Takođe Ofa je zaslužan za stvaranje nove novčane forme koja je nosila kraljevo ime,
titulu i ime odgovornog za kvalitet novca. Njegov novčani sistem nije se menjao u
Engleskoj još nekoliko vekova kasnije.
Kenvulf († 821), kralj Mersije od 796. do 821. Kenvulf je uspeo da održi primat
koji je Mersija imala u Engleskoj za vreme Ofe. Za vreme pobune u Kentu protiv
sizerenstva Mersije pokušao je da premesti sedište engleske crkve iz Kenterberija u
London. Napustio je ovaj plan nakon gušenja pobune (798) i postavljanja svog brata za
satelitskog vladara Kenta. Kenvulf je vodio nerešeni rat protiv Eardvulfa od nortumbrije
između 801. i 802. i umro je na pohodu u Vels 821.
VESEKS
Egbert († 839), kralj Veseksa i prvi bretvelda iz dinastije Veseksa. Egbert je bio
kralj Veseksa od 802. do 839. Od početka njegove vladavine Veseks je kontrolisao sve
oblasti južno od Temze i zapadno od Kenta i Saseksa. Nakon smrti mersijskog kralja
Kenvulfa 851. moć Mersije je počela neumitno da opada. To je iskoristio Egbert pa je
825. potukao kralja Mersije i učinio kraj dominaciji ove države. Nakon toga Veseks je
preuzeo primat u Engleskog, a Egbert je priznat za bretvelda svih zemalja od La Manša
do reke Hamber.
145
frakcije nakon povratka sa hodočašća u Rimu 856. ali je nastavio da vlada Kentom i
nekoliko drugih istočnih provincija sve do svoje smrti.
Etelbald († 860), kralj Veseksa od 855/856. Bio je sin Etelvulfa sa kojim je vodio
Zapadne Saksonce u pobedu protiv Danaca kod Aklea (851). Pobunio se protiv oca ili pre
855. ili nakon očevog kasnijeg povratka iz Rima 856. Oca je uspeo da zbaci i potom je
vladao do smrti. Po smrti svog oca oženio se svojom maćehom, a očevom udovicom,
Džudit.
Etelred I († VI. 871), kralj Veseksa i Kenta od 865/866. do 871. Sin Etelvulfa od
Veseksa. Po testamentu svog oca trebalo je da nasledi Veseks posle smrti svog starijeg
brata Etelbalda. Izgleda međutim da je bio gurnut u stranu u korist svog drugog brata
Etelberhta, kralja Kenta. Po smrti ovog potonjeg on je nasledio presto u oba kraljevstva
865. ili 866. Etelredova vladavina bila od početka u znaku velikih borbi protiv Danaca.
Već u godini kada je nasledio presto veliki broj Danaca se iskrcao u Istočnoj Angliji. 868.
Etelred i njegov brat Alfred su požurili da pomognu Burgredu od Mersije u borbi protiv
Danaca, ali je Burgred ubrzo sklopio mir sa Dancima. U 871. Danci su se ulogorili kod
Redinga gde su potukli Etelreda i njegovog brata. Kasnije iste godine Saksonci su
izvojevali veliku pobedu kod mesta ''Eskesdun''. Dve nedelje kasnije opet su potučeni kod
Basinga, ali su donekle popravili svoju sreću pobedom kod ''Maeretuna'' i pored toga što
su Danci kontrolisali bojno polje. U vreme Uskrs ove godine Etelred je umro, verovatno
do rana koje je zadobio u borbama protiv Danaca i bio je sahranjen u Vimbornu.
Alfred (849-899), poznat i kao Alfred Veliki, kralj Veseksa od 871 do 899.
Sprečio je pad Anglo-Saksonske Engleske u ruke Danaca i proširio je učenost i pismenost
u svom kraljevstvu. Kompilacija Anglo-Saksonske Hronike začeta je za njegove vlade
890. Kada se rodio Alfred je, na prvi pogled, imao veoma male šanse da postane kralj
pošto je imao trojicu starije braće. Za sebe je rekao da nikada nije želeo kraljevsku vlast.
Za njega je verovatno planirana karijera učenjaka i duhovni život. Njegova majka mu je
prenela ljubav prema poeziji, a od malih nogu se posvetio učenju latinskog jezika, za koji
se zainteresovao pri posetama Rimu 853. i 855. iako je bio prilično mali. Sa 19 godina
pojavljuje se zajedno sa bratom, kraljem Etelredom I, u borbi protiv Danaca koji su
napali Mersiju. Danci su se još 865. iskrcali u Istočnoj Angliji i zauzeli Nortambriju 867.
Te godine je Alfred oženjen Ealhsvitom, ćerkom kralja Mersije Burgreda. Kasnije 871.
Danci su napali Veseks pa su Etelred i Alfred vodili nekoliko promenljivih bitaka protiv
njih. Kada je Etelred I ubrzo umro Alfred ga je nasledio na kraljevskom prestolu. Posle
146
neuspešne bitke kod Vilton potpisao je mir. Izgleda da je žilav otpor Anglo-Saksonaca
naterao Dance da pristanu na mir od pet godina.
Veseks nikada više nije bio u takvoj opasnosti. Alfred je odahnuo od borbi do
885. kada se ponovila invazija Danaca na Kent, koju su podržali Danci iz Istočne Anglije.
U 886. Alfred je preduzeo protiv-ofanzivu i zauzeo London. Ovaj uspeh je Alfredu doneo
priznanje u neokupiranim delovim Engleske. Osvajanje Londona je takođe omogućilo
Alfredovom nasledniku da povrati najveći deo teritorija pod danskom vlašću. Danci se
međutim nisu mirili sa ovakvim gubitcima pa su u periodu od 892. do 896. vršili žestoke
napade na Alfredove posede.
Alfred je bio uspešan kako u ratu tako i u organizovanju svog kraljevstva. Bio je
mudar administrator koji je dobro organizovao svoje finansije i naterao na pokornost
svoje tane, feudalce. Takođe je pažljivo proučavao uređenje sudova i preduzeo korake da
otkloni korupciju iz njih. Objavio je važnu zbirku zakona pošto je prostudirao
zakonodavstvo u Knjizi Izgona i u zakonima Etelberta od Kenta, Ine od Veseksa (688-
694) i Ofe od Mersije. Glavni razlog za ovo bila je kraljeva želja da zaštiti svoje slabije
podanike od onih jačih.
147
604), a biskup Verfert je preveo Gregorijeve Dialoge. Najznačajnije delo njegove
vladavine svakako je Anglo-saksonska hronika koja je napisana oko 890. Alfredov
zaštitnički stav prema nauci svakako je omogućio da dela poput ovog zažive u kasnijim
pokolenjima.
148
STOGODIŠNJI RAT (1337-1453)
UZROCI :
- vojvodstvo Gaskonja →
bila je posed engleskog kralja ali kao feud francuske krune;Francuzi su osvojili
vojvodstvo u dva navrata 1294. i 1324. i vratili ga Englezima ali je ostao kod
Engleza ostao utisak da Francuzi samo čekaju pogodnu priliku pa da zauvek stave ovo
vojvodstvo pod svoju vlast
- pomorske trzavice →
u XIII i XIV veku gusarenje na moru je bila uobičajena pojava te se veoma često
dešavalo da francuski ili engleski brodovi pljačkaju jedni druge
- grofovija Flandrija →
Flandrija je bila glavno englesko tržište za englesku vunu koje je Englezima donosilo
velike novčane prihode ali grofovija je bila podložna čestim ustancima a flandrijski grof
je bio nemoćan da ih zaustavi te je pomoć tražio od francuskog kralja;ovo se nije svidelo
Englezima jer je postojala opasnost da Francuzi osvoje Flandriju te onda da ometaju
englesku trgovinu vunom i ugroze engleske prihode
smrću francuskog kralja Karla (1322-1328) izumrla je muška linija starije loze
dinastije Kapeta; krunu je nasledio Filip od Valoa (Filip VI 1328-1350) ali i Ričard III je
po ženskoj liniji imao pravo na francusku krunu jer mu je majka bila ćerka kralja Filipa
IV (1285-1314) tj. francuski kralj mu je bio rođeni deda po majci a majka Izabela je bila
rođena sestra kraljeva: Luja X (1314-16), Filipa V (1316-22) i Karla IV (1322-1328) ovi
kraljevi su Ričardu III bili rođeni ujaci.
povodi za rat →
- Ričard III je 1329 g. otišao u Francusku i položio vazalnu zakletvu Filipu VI za svoje
vojvodstvo Gaskonju ali već naredne godine on je postao punoletan i preuzeo je engleski
presto te su Francuzi zahtevali da ponovo dođe i položi zakletvu kojom bi Filipa VI
priznao za prvog među svojim seniorima (liež omaž) ali je Ričard ovo odbio
149
PRVA FAZA RATA do mira u Bretinjiju 1359 g.
(1337-1359)
- 1340 g. engleska flota je porazila francusku u bici kod Sleisa (ili Ekliza) čime su
Englezi dobili punu kontrolu nad Lamanšom
- 1341 g. umro je bez naslednika vojvoda Bretanje Jovan, a jedan od pretendenata Jovan,
grof Monroa je obezbedio podršku Ričarda III dok je Karlo od Bloa dobio podršku
Francuza te je tako počeo rat za Bretanju koji je trajao do 1363 g.
- 1346 g. Filip VI napada bezuspešno Gaskonju a Ričard kreće u pomoć, ali ga bura
odvodi na obale Normandije gde uspeva da osvoji grad Kaen. Na ovu vest Filip VI je
okupio u Parizu vojsku i krenuo na Ričarda koji je imao samo 9000 vojnika te je
nameravao da se vrati u Englesku; ali engleska flota je već bila otplovila te je Ričard
krenuo u proboj do Flandrije (njegov saveznik); Filip VI je gonio Ričarda sve do mesta
Kresija gde se i odigrala odsudna bitka.
bitka kod Kresija 26.avgusta 1346 g. → snage Filipa VI bile su nadmoćnije od
Ričardovih ali je Ričardova taktika i naoružanje (dugi luk od 2m. koji je moga više strela
da izbaci od samostrela) donela pobedu Englezima; u bici je poginuo i Jovan
Luksemburški, slepi kralj Češke, na strani Filipa VI
- Nakon bitke Ričardu III se pružila mogućnost da osvoji celu severnu Francusku jer niko
nije mogao da je brani;ali kralj je uvideo da ima male i iznurene snage te je 1347 g. oseo i
zauzeo luku Kale;obesio je gradonačelnika a stanvoništvo proterao i naselio grad
engleskim konlonistima;grad je ostao Englezima do 1558 g. a Ričard III ga je koristio
kao stanicu za iskrcavanje vojske za invaziju na Francusku.
150
ostavi plen ili da prihvati bitku, Crni princ je poslao kola sa plenom ka Bordou i
pripremio se za bitku.
bitka kod Poatjea 19.septembar 1356 g. → potpuni debakl Francuza – iako mu je Crni
princ uništio 2/3 vojske i ako je bitka bila izgubljena kralj Jovan II je ipak krenuo u napad
i tom prilikom su zarobljeni: kralj Jovan II i njegov sin Filip; 13 grofova,16 barona,
5 vikonta,1 arhiepiskop - ovom bitkom završena je prva faza rata
- kralj Jovan je isprva bio zarobljenik u Bordou a potom i u Engleskoj gde ga Ričard III
nije držao kao običnog zarobljenika već je uvažavao njegov status
Mirovni ugovori →
- Ovaj kraljevski ugovor činio se nerealnim te su Crni princ i dofen Karlo (kasnije Karlo
V), koji je preuzeo vlast u očevom odsustvu, potpisali sporazum u Bretinjiju po kome:
otkup iznosi 3 miliona kruna, Englezi dobijaju Akvitaniju, grofoviju Poatje i luku Kale sa
okolinom.
63
Nadimak ''Smeli'' je dobio nakon bitke kod Poatjea. U toj bitci on je zajedno sa svojim ocem kraljem
Žanom bio zarobljen od strane Engleza.
64
Za ovu ženidbu Filip je tražio podršku pape. Naime Margareta je trebala da se uda za Edmunda, četvrtog
sina kralja Edvarda III. Papa je osporio mogućnost ovog braka jer su Margareta i Edmund bili u ''previše
bliskom srodstvu''.
151
ni nameravao da nastavi sa isplaćivanjem ovog duga, već se spremao za rat. Strogi režim
koji je uspostavio princ Edvard u Akvitaniji išao mu je na ruku. Lokalni plemići su
uputili žalbe francuskom kralju i on je Edvarda lišio njegovog vojvodstva. Rat je ponovo
počeo (1369).
Rat se sveo na pljačkaške pohode sa engleske strane. Ali oni i pored plena koji je
donošen nisu urodili plodom. Francuski kralj je strpljivo, koristeći više diplomatiju,
novac i lukavstvo osvajao engleske zamkove po Normandiji, Anžuu, Poatuu i Gaskonji.
Do 1374. sa padom La Reola engleski posedi u Francuskoj su svedeni na uzan pojas
vojvodstva Gaskonja, od ušća Garone do Pirineja. Ubrzo zatim su umrli princ Edvard
(1376), kralj Edvard III (1377) i kralj Šarl V (1380). Nakon toga su ratne operacije
zamrle, ali je zvaničan mirovni ugovor potpisan tek 1396. između Ričarda II (1377-
1399) i Šarla VI (1380-1422). Francuska se na prelazu vekova nalazila u unutrašnjim
sukobima, a u engleskoj je buknuo prvo ustana Vat Tejlora, a zatim i ustanak protiv
kralja Ričarda II. Obe strane su mir željno prihvatile.
Engleska je nakon velike kuge 1348. i 1349. imala prepolovljen broj stanovnika.
Bez obzira na to gornji staleži su kroz Parlament progurali zakone kojima su obaveze
seljaka ostale iste kao pre kuge, a još su i kalfe i nadničari morali da rade na posedima
kako feudalac tako i crkve. Gornji slojevi se nisu želeli lišiti svojih beneficija ni po koju
cenu, a u narodu se već odavno podgrevalo nezadovoljstvo zbog tako beskrupuloznog
stava. Na selu su se u to vreme pojavili siromašno odeveni propovednici koji su nazivani
lolardi 65 i koji su propovedali protiv bogate crkve i njenih nebrojenih poseda.
Među lolardima veliku popularnost je stekao izvesni Džon Bul. Zbog svog
buntovnog rata on je po naređenju kenterberijskog nadbiskupa bačen u tamnicu. Nakon
toga je u Engleskoj planuo veliki seljački ustanak 1381. Ustanak je počeo najpre kao
protest protiv kraljevih činovnika koji su ubirali poreze, ali se uskoro okrenuo protiv svih
feudalaca. Vođa ustanka je postao seoski zidar Vat Tejlor kome su pridružio oslobođeni
Džon Bul.
65
Od srednjo-holandskog lollaert. Značilo je ''onaj koji mrmlja'' tj. onaj koji se može smatrati vernikom
koji se buni protiv vladajuće crkve. Pridev je korišćen u pejorativu.
66
Seljaci su naivno mislili da će spaljivanje papira sa listom njihovih obaveza te obaveze učiniti
nepostojećim.
152
a među njima i kenterberijski nadbiskup. Ustanak je iznenadio kralja i velikaše. Stoga su
se oni sastali sa predstvanicima seljaka u Londonu i obećali raznorazne olakšice. Deo
seljaka je bio zadovoljan ponuđenim, ali seljaci bezemljaši i gradska sirotinja su tražili
ukidanje feudalnih povlastica i izjednačavanje svih staleža. Došlo je do podele među
ustanicima pa su feudalci sa velikom vojskom uspeli da potuku glavnu seljačku vojsku i
uhvate Vat Tejlora koji je ubrzo ubijen na gradskom trgu u Londonu. Sada je posao
velikašima bio umnogome olakšan i oni su s lakoćom uništili preostale seljačke čete.
Uhvaćen je i Džon Bul koji je ubijen posle svirepog mučenja.
153
od Normandije do Kalea. Za to vreme Francuzi su okupili dva puta veću vojsku i krenuli
da mu preseku put. Francuze je formalno vodio konteabl, gospodar Albrea, ali on nije
imao stvarnu vlast nad trupama. Konteabl je zastupao mišljenje da Henriju treba preseći
put do Kalea i naterati ga da napadne prvi. Međutim francuska gospoda su rešila da
ponove greške kod Kresija i Poatjea.
Nakon bitke kod Aženkura Henri V je znatno proširio svoje posede. Nakon
ubistva Žana Neustrašivog od strane jednog pripadnika stranke Armanjaka 67 1419. novi
burgundski vojvoda je postao Filip III Dobri (1419-1467). On je smesta ponudio savez
Henriju V i do dogovora je ubrzo došlo. U gradu Troa potpisan je ugovor po kom je
Henri V priznat za dofena 68 Francuske, predate su mu oblasti koje je tražio, a dofen Šarl
je razbaštinjen. Burgundija je sebi obezbedila nezavistan položaj i pod njenu upravu su
došle Šampanja i oblasti istočno od Pariza. Ubrzo zatim umrli su Henri V i Šarl VI 1422.
Bedford je oktobra 1428. opseo grad Orlean koji je dominirao basenom reke
Loare. Francuzi su se branili hrabro, ali i prilično nevešto pa se Orelan nalazio pred
padom. Lokalne aristokrate nisu bile zainteresovane za odbranu, kao i velikaši oko
dofena. Tada na scenu stupa mlada i neobrazovana seljančica Žoana, kasnija Jovanka
Orleanka. Ona je verovala da je predodređena da povede Francusku u oslobodilački rat i
stoga je sa tim svojim vizijama gnjavila lokalnog zapovednika na istočnoj granici
Šampanje, Roberta de Bodrikura. Posle silnog navaljivanja odobreno joj je da poseti
dofena u Šinonu što je i uradila februara 1429. Ona je plašljivom dofenu ulila snage i
vere u povoljan ishod rata sa Englezima, pa ju je on stoga uključio u odred pod
komandom Žana II od Alensona koji je kretao u pomoć opsednutom Orleanu. 29. aprila
nakon osvajanje nekoliko engleskih utvrda oko Orleana ona je sa namirnicama ušla u
67
Što su u stvari bile pristalice ubijenog vojvode od Orleana, Luja.
68
Odnosno za prestolonaslednika. U prava legalnog kralja Šarla VI se nije diralo.
69
Ili Le Bien-Servi. Šarl je bio slab i plašljiv vladar, ali je imao tu sreću da oko sebe ima sposobne i
odvažne ljude.
70
Dofena Šarla je besomučno potkradao i koristio vojvoda La Tremoala, Žorž, koji je vladao Šinonom.
154
grad.Ubrzo je ona u nekoliko žestokih akcija od 4 do 8. maja porazila Engleze, zauzela
mnoge njihove utvrde oko Orleana i naterala ih na povlačenje.
Nakon smrti Jovanke Orleanke rat je nastavljen još dvadeset godina bez nekih
većih potresa. Najmlađi brat kralja Henrija V Hemfri od Glostera se pobrinuo da ionako
labav savez saBurgundijom postane prošlost. On je oženio groficu i naslednicu Ena,
Holandije i Zelandije. To je bilo protiv interesa Filipa Dobrog koji je takođe pretendovao
na iste oblasti, pa je sa vojskom upao u njih i pripojio ih Burgundiji. Kada je 1434. umrla
Filipova sestra, a Bedfordova supruga i poslednje veze između Burgundije i Engleske su
pokidane. Avgusta 1435. tri strane su se sastale u Arasu. Kako su Englezi postavili
prevelike zahteve tako su se Francuzi i Burgunđani približili jedni drugima. 20.
septembra došlo je do sklapanja saveza između njih, a protiv Engleza. Bedford je umro
ubrzo nakon ovoga i engleski posedi u Francuskoj su ostali bez efektivne uprave.
71
Iako je Šarlu VII ponuđeno da je otkupi on nije pristao.
155
‡‡‡
NEMAČKA
(887-1125)
‡‡‡
DINASTIJE:
SAKSONSKA (919-1024)
&
SALIJSKA (1024-1125)
NEMAČKA do OTONA I
887 god. na saboru velikaša u Majncu Arnluf Karantinski izabran je za kralja Istočne
Franačke(Nemačke),bio je vanbračni potomak Karla Velikog tj. njegov prapraunuk.
Nakon smrti cara Karla Debelog 888 g. karolinška monarhija se raspada a Arnulf
Karantinski vodi ratove sa Velikomoravskom kneževinom ali uskoro je mora da prizna
samostalnost velikomoravskog kneza Svjatopluka.
156
Arnulfa Karantinskog nasledio je,na nemačkom prestolu,šestogodišnji sin Ludvig Dete
(900-911); doba Ludviga Deteta karakterišu strahovita pustošenja Mađara. 905/6
uništavaju Velikomoravski kneževinu i prodiru u Saksoniju,Bavarsku i Frankoniju; u leto
906 g. mađarska vojska je strahovito porazila nemačku vojsku te su usledile višegodišnje
provale, pustošenja i krvoprolića;kako se na prestolu nalazio desetogodišnji dečak veliku
ulogu u odbrani od Mađara preuzeli su lokalni grofovi pa već krajem vladavine Ludviga
Deteta Nemačka se raspada na pet samostalnih nacoinalnih vojvodstava
Saksonija,Frankonija, Bavarska,Švapska i Lotaringija.
OTON I (936-973)
unutrašnja politika
157
crkvena politika
Oton I i Mađari
Građanski rat u Nemačkoj je veoma oslabio državu što su iskoristili Mađari 954 g. da
opustoše zemlju te su i naredne 955 god. ponovo upali i opustošili Bavarsku i Švapsku.
U bici na Leškom polju (kod Leha) Oton I u sadejstvu sa češkim knezom Boleslavom I
žestoko je porazio Mađare te nakon ovog poraza mađarska invazija na Srednju i
Zapadnu Evropu biva zauvek zaustavljena.
Oton I i Polapski Sloveni
Nakon pobede nad Mađarima Oton I je organizovao osvajački pohod istočno od Labe na
Polapske Slovene koji su digli ustanak. Tako žestoko je porazio ustanak Slovena i izvršio
silne pokolje da su Sloveni bili smireni za period od 25 godina.
Inače 945. godine Polapski Sloveni podigli su ustanak koji su Nemci krvavo ugušili i
učvrstili svoju vlast, a 948. osnovane su biskupije u Brandenburgu i Havelbergu koje
su zajedno sa Magdeburgom (na levoj obali Labe,osnovana još 937) postale centri za
širenje hrišćanstva među Polapske Slovene.
Berengar II od Ivreje je upravljao Italijom kao namesnik Otona I ali ubrzo se odmetnuo
158
od njega. Papa Ivan XII je bio sin spoletanskog vojvode Alberiha koji je nakon smrti
svoga oca vojvodstvo Spoleto prisajedinio Papskoj državi;papa je želeo i da prisajedini
Kapuu i vojvodstvo Benevento.
Pod ovim okolnostima Oton I je poslao jednu kaznenu ekspediciju u Italiju 957 g. na
čelu sa sinom Liudolfom ali Liudolf se razboleo i umro te je ekspedicija doživela
neuspeh.
Oton I je novu priliku dobio kada je papa Ivan XII zatražio pomoć od njega tj. papi su
pretile zavere te je on pozvao Otona da zaštiti papu i svoju vlast nad Italijom a Oton se
pozivu odazvao. 961 g. Oton I upada u Italiju i stiže do Rima kada se sastaje sa papskim
izaslanicima pred kojima polaže zakletvu da se neće mešati u stvari Papska države i da će
štititi papske posede a za uzvrat papa je obećao da neće pomagati Otonove neprijatelje te
je Oton I 962 god. u crkvi sv.Petra u Rimu krunisan za cara.
963 g. izbila je pobuna Pape i italijanske aristokratije protiv Otona I te je Oton krenuo u
treći pohod na Italiju,porazio ustanike a italijansku aristokratiju je zarobio dok je papu
Ivana XII svrgao i postavio protivpapu Lava VIII.
Na crkvenom saboru u Rimu 963 g. Oton je ozakonio obavezu pape da položi zakletvu na
vernost caru Otonu I pre crkvenog obreda posvećivanja.Ovo je sada značilo da Oton I
ima pravo da postavlja i smenjuje papu.
Potom se Oton I vraća u Nemačku ali u Italiji izbija pobuna koju će Oton I ugušiti 966
godine u svom 4 pohodu na Italiju.A na Božić 967 g. u crkvi sv.Petra u Rimu krunisan
je,za Otonovog naslednika,Oton II(sin Otona I).972 g. Oton II se oženio vizantijskom
princezom Teofano čime je donekle priznata carska titula Otona I.
OTON II (973-983)
974 g. Oton II je suzbio pobunu bavarskoj vojvode Hajnriha II Svađalice koji beži u
Češku a njemu su u pobuni pomagali češki knez Boleslav II(967-999) i poljski knez
Mješko.
159
OTON III (983-1002)
Oton III je imao samo tri godine kada je umro Oton II te je regent postala njegova majka
vizantijska princeza Teofano.Regentkinja Teofano je vladala do svoje smrti 991 a potom
je regent postala Otonova baba-carica Adelaida koja je umrla 996 g. te je Oton III kao
šestnasetogodišnjak preuzeo presto.
Za papu je postavio Nemca Bruna Karantinskog koji postaje papa Grgur V i 996 g.
papa kruniše Otona III za cara.Papu Grgura V je zbacila rimska aristokratija te je Oton III
krenuo u pohod na Italiju,porazio ustanike i vratio(998) na presto papu Grgura V.
999 g. papa Grgur V umire a nasleđuje ga papa Silvester II,učitelj Otona III.
160
HAJNRIH II (1002-1024)
Nakon smrti Otona III velikaši su izabrali,za kralja,vojvodu Bavarskog Hajnriha II koji je
1002 g. u Majncu krunisan za kralja.
Prvi neuspeli pohod na Italiju odigrao se 1004 g. a drugi bio je uspešniji jer je papa
krunisao Hajnriha II za cara 1014 g. te se potom Hajnrih povlači u Lombardiju a kontrolu
nad Papskom državom predaje papi; treći pohod bio je neuspešan jer su Papskom
državom zagospodarili svetovni feudalci.
Hajnrih II je isključivo samostalno postavljao biskupe i mešao se u pitanja dogme ali ipak
je njegova crkvena politika doprinela disciplinovanju sveštenika.
napomena:
O Hajnrihu II vidi beleške sa Antonovićevih predavanja
161
KONRAD II (1024-1039)
Nakon sređivanja prilika u Italiji Konrad se vratio u Nemačku jer je izbila pobuna
njegovog rođaka Ernesta Švapskog oko Arelatskog kraljevstva (koje je kralj Rudolf III
Arelatski obećao Hajnrihu II nakon svoje smrti a Ernest Švapski je smatrao da je njegovo
pravo na Arelatsku kraljevinu veće od cara Konrada II); borbe su završene 1030 g. smrću
Ernesta Švapskog.
1030 g. poljski kralj Mješko II napada Saksoniju a Konrad II napada Lužicu dok
Konradov saveznik češki knez Oldržih napada Mađarsku. Rat se završio mirom iz 1031
g. po kome je Moravska pripala Češkoj a Mađarska je zadržala Slovačku. Iste godine
ruski knez Jaroslav uspeo je da protera Mješka II iz Poljske i da na vlast dovede njegovog
brata Besprima koji je zatražio zaštitu od cara Konrada II te je u zanak pokornosti caru
poslao poljsku kraljevsku krunu na čuvanje. Ali 1032 g. izbija pobuna te gine Besprim a
na vlast se vraća Mješko II, međutim Poljska je silno oslabila usled unutrašnjih borbi te je
kralj Mješko II bio primoran da na saboru 1033 g. u Merseburgu se odrekne kraljevske
krune i Lužicu preda Nemačkoj.
Odmah nakon sabora Konrad II je organizovao pohod na Češku te je ona priznala
vazalsku podčinjenost caru Konradu II
U jesen 1032 g. umire kralj Arelata Rudolf III te Konrad II 1034 g. uspeva da porazi
burgundske feudalce i da Nemačkoj pripoji kraljevstvo Arelat tj. dolinu reka Sene i
Rone sa gradovima Ženevom,Lionom,Arlom i Marsejom;područje Savoje;zapadnu
Švajcarsku.
162
HAJNRIH III (1039-1056)
Hajnrih III je preduzeo pohod na istok i periodu od 2 godine 1040-41 uspeo je da porazi
češkog kneza Bržetislava (1037-1055) koji je uspeo da 1038 g. ujedini Češku i Poljsku i
tako formira slovenski blok na istočnoj granici Nemačke; porazom češkog kneza, države
Češka i Poljska postali su vazali Nemačke.
Iskoristivši unutrašnje nemire u Mađarskoj, Hajnrih III je preduzeo tri vojna pohoda na
Mađarsku i na vlast doveo Petra kao štićenika nemačkg cara.
Hajnrih III je 1046 preduzeo pohod na Italiju i za papu je postavio svoga prijatelja
episkopa Bamberga (papa Kliment II) koji je na Božić iste godine krunisao Hajnriha III
za cara. Potom je preduzeo vojni pohod na južnu Italiji i normanske gofove od Apulije i
Aversa stavio u vazalni položaj prema caru.
1049 g. car Hajnrih III je ugušio pobunu u Lotaringiji a za to vreme Mađari su zbacili sa
prestola nemačkog štićenika kralja Petra i potpuno se osamostalili.
Do kraja vladavine cara Hajnriha III situacija u Italiji se zakomplikovala: južnu Italiju
zauzeli su Normani tj. braća Rober i Rožer Gviskard, pa kada je papa napao normansko
vojvodstvo Apuliju ne samo da je pretpreo poraz već je i zarobljen;pušten je na slobodu
ali je morao da prizna njihovu vlast u južnoj Italiji. Car Hajnrih III je krenuo u pohod na
Italiju ali je morao da odustane jer je u Nemačkoj izbila pobuna velikaša koju je on
ugušio ali je ubrzo umro a presto je ostavio svome šestogodišnjem sinu Hajnrihu
IV(1056-1106).
163
HAJNRIH IV (1056-1106)
Hajnrih IV je imao samo šest godina kada mu je umro otac te je za regenta proglašena
njegova majka Agneza koja ubrzo odlazi u manastir a za regenta biva postavljen
nadbiskup Bremena Adalbert koji tu funkciju obavlja sve do 1066 g. (Hajnrih postaje
punoletan 1065).
1059 g. održan je crkveni sabor u Lateranu na kome je doneta odluka da papu mora
prvo da designira skup od 7 rimskih kardinala-biskupa a potom ga biraju ostali kardinali;
ovom odlukom ukinuto je pravo nemačkom caru da unapred odredi papu.
Kada je 1073 g. za papu izabran Hildebrand (Grgur VII) bez carevog znanja, Hajnrih
IV je ipak odobrio ovaj izbor jer u tom trenutku u Saksoniji je izbila pobuna velikaša. Da
bi ugušio pobunu car se obratio papi, rekao da se pokorava njegovoj volji a zauzvrat papa
je posredovao u sklapanju mira (pobuna je suzbijena).
Potom Hildebrand (papa Grgur VII) otišao korak dalje i 1075 g. sazvan je crkveni
sabor u Rimu na kome je donet dekret protiv laičke investiture tj. svetovnim licima se
zabranjuje da postavljaju biskupe na crkvene položaje.
Potom papa Grgur VII sastavlja spis ” Dictatus papae ” u kome je izložio da je
crkvena vlast iznad svetovne i da papa, po pravu datom od Boga, može da oduzme
krunu vladaru i da vladareve podanike razreši zakletve na vernost.
Ova tri krupna događaja nagnala su cara Hajnriha IV da 1076 g. sazove sabor u Vormsu
nemačkog klera i velikaša koji donosi zaključak da je papa Grgur VII nazakonito došao
na položaj a nemački kler odbio je poslušnost papi.
164
tvrđave u kojoj se sklonio papa Grgur VII.
Car je iste godine (1084) sazvao sabor u crkvu sv.Petra, pročitao je spis ”Odbrana
kralja Hajnriha IV” a sabor je svrgao papu Grgura VII i postavio protivpapu Klimenta III
& krunisao Hajnriha IV za cara.
Papa Grgur VII uspeo je, uz pomoć Robera Gviskarda, da se vrati na položaj i da zauzme
Rim ali pustošenja Normana ogorčila su stanovništvo te je izbila pobuna a Grgur VII je
morao da pobegne u Salerno gde je 1085 g. i umro.
Hajnrih IV se 1085 g. vratio u Nemačku i sredio je unutrašnje prilike ali situacija u Italiji
se zakomplikovala kada je papa Urban II izopštio cara Hajnriha IV i protivpapu Klimenta
III, car je krenuo u drugi pohod na Italiju ali je pretrpeo neuspeh a carev najstariji sin
Konrad je izdao oca i u Milanu se krunisao za kralja Italije.
Pa i kada je papa Urban II umro 1100, novi papa Paskal II je 1102 opet izopštio Hajnriha.
Sada su gotovo svi crkveni krugovi protiv cara a i carev sin Hajnrih podigao je pobunu
protiv oca kojoj se priključuje gotovo cela Nemačka.
Car Hajnrih IV je zarobljen u Kelnu i morao je da ,na saboru u Majncu, preda sinu
Hajnrihu krunu (Hajnrih V je krunisan za cara) a potom je po 7 put izopšten;iako je
pobegao iz zarobljeništva Hajnrih IV je iste godine(1066) umro.
165
HAJNRIH V
(1106-1125)
Iako je obećao da se odriče laičke investiture ipak car to nije uradio već je samostalno
postavljao biskupe.Ovim činom došao je u sukob sa papom Paskalom II.
1110 g. Hajnrih organizuje uspešan pohod na Italiju - primorao je papu da prizna laičku
investituru i da ga 1111 g. kruniše za cara.
1115 g. papa je izopštio cara te je pretila pobuna u Nemačkoj pa je car bio primoran na
drugi vojni pohod na Italiju,ali ovog puta bezuspešan.
Treći pohod na Italiju bio je iniciran izborom novog pape Gelazija II bez carevog
znanja;car je izabrao protivpapu a Gelazije je cara izopštio po drugi put.
• u Nemačkoj je skiptar predavao car a prsten i štap papa i prvo je išla laička pa duhovna
investitura
napomena:
skiptar – označava laičku investituru i vlast nad posedom episkopije
prsten i štap – označava duhovnu investituru i crkvenu vlast episkopa
• u Italiji car nema pravo da se meša u izbor episkopa a prvo ide duhovna pa laička
investitura
• materijalna dobra bila pod vlašću cara čime se onemogućava da crkvena dobra (i
zajednice) postanu potpuno samostalna tj. država u državi podložna uticaju pape
166
HAJNRIH I PTIČAR
(919-936)
PREDAVANJA
PROF. MILOŠ ANTONOVIĆ
167
843. se odigrala deseta podela franačke države među trojicom braće:
1. Lotar I (843-855) – Italija i centralni delovi države (Lotaringija) kao najstariji sin
Ludviga Pobožnog.
2. Ludvig II Germanus (843-875) – Istočna Franačka (istočno od Rajne). Nadimak
germanus dobija posle 844 godine.
3. Karlo II Ćelavi (843-877) – Zapadna Franačka.
Ludvig u to vreme još uvek nije nemački car, ali će Nemačka to postati kroz nekih 60
godina putem političkih i socijalnih preobražaja. Najvažniji socijalni preobražaj jeste
jačanje plemena, odnosno njihovih vojvodstava u Istočnoj Franačkoj.
1. Saksonija
Oba sina, a moguće i treći bili su epileptičari. Kada je umro Karlo 863 Ludvig je
zauzeo njegovu oblast. Međutim kada je umro Lotar II 869 Ludvig se sukobio sa željama
svojih stričeva – Karla Ćelavog i Ludviga Germanusa. Ludvig protiv njih dvojice nije
mogao da istera neku pravdu i primoran je da se povuče. Tako je Lotaringija podeljena.
168
880 godine ugovorom u Ribeonu fiksirana je podela, ali je kasnije zapadno-
franački kralj iskoristio sukobe u istočnom kraljevstvu da otme i njegov deo. U ovim
sukobima beleži se nekakav osećaj pripadnosti, posebnosti Lotarinžana. Svojim većim
delom Lotarinžani su pripadali germanskog govornom području. I danas oni delovi koji
se nalaze u Francuskoj, a stanovništvo govori svojim maternjim jezikom, za sebe tvrdi da
su Francuzi.
169
Kada je Hajnrih I postao kralj našao se pred problemima koje Konrad nije uspeo da reši:
1) suzbijanje bavarske pobune & 2) povratak Lotaringije & 3) suzbijanje Mađara.
Ovo je mogao da izvede samo u slučaju da ojača ugled krajlevske porodice, a taj ugled
neće biti ojačan krunisanjem već dogovorom sa vlastelom.
Arnulf Bavarski se proglasio za kralja u Forhajndu, koji je bio blizu Bavarske granice
i u istom mestu se 911 Konrad krunisao za kralja.
Prvi pravi ispit imao je Hajnrih položiti u borbi sa Arnulfom Bavarskim. Posle
919. Arnulfov uticaj u Bavarskoj je još više ojačao. Posle smrti Arnulfovog oca, osnivača
dinastije Liutpolda, mladi Arnulf je preuzeo političko vođstvo, kao naslednik oca i ratni
vođa Bavaraca. Pojedinačni manji uspesi protiv Mađara jačala su ugled porodice
Liutpolda, pa oni sada imaju i pretenzije na presto.
170
Cena koju je kralj morao da plati za umirivanje zemlje bila je prilično visoka. Vojvodstvo
postaje sada takav činilac da ga kruna ne može više zaobilaziti.
Pošto je privremeno ugušio pobunu svoje vlastele Šarl III se okrenuo Lotaringiji i
sa vojskom stigao do Vormsa, koji je ležao na levoj obali Rajne. Hajnrih je sa vojskom
izašao na Rajnu, a kada je stigla vest o približavanju nemačke vojske Francuzi su se
okrenuli nazad. I Nemci su se tada povukli jer je bavarsko pitanje još uvek bilo nerešeno.
Tu je zaključeno kog se Hajnrih ozbiljno držao dok ne reši pitanje Bavarske.
7. II. 921. sklopljeno je primirje iz kog je nastao Bonski ugovor koji je značajan
jer predstavlja prvi nemačko-franački ugovor. 4. XI. 921. dva kralja su se srela u Bonu, a
7.XI. su isplovili brodićem na Rajnu. Na sredini reke, gde je trebala da bude granica, oni
su uz prisustvo duhovnih velikaša i vlastele ratifikovali ugovor, posle čega je u lokalnoj
crkvi usledila zakletva pred relikvijama. Iz spiska svedoka iz koga se vidi ko je bio
prisutan zaključuje se da je sa Šarlove strane učestvovala lokalna lotarinška vlastela, čime
je Šarl izrazio svoje pretenzije na Lotaringiju. Hajnrih je sa tim u datom trenutku morao
da se složi. U strogom ceremonijalu Hajnrih je sebe potpuno izjednačio sa Karolingom,
jer te ceremonije podvlače jednakost kraljeva.
Šarl III je odmah iz Bona požurio u Lotaringiju koja je jako opustošena, ali otpor i
dalje nije jenjavao. Nadbiskup Remsa Flodoard 72 je prebacivao Šarlu zbog pustošenja
Lotaringije u vreme posta. Šarl je u međuvremenu bio slomljen. Oslonivši se previše na
saveznike iz Lotaringije on je opatiju Šel kod Pariza poverio Haganonu, koji je bio
Lotarinžanin niskog porekla. Činjenica da je neplemenit čovek postavljen za opata
72
Inače analista.
171
uvredila je čast francuske gospode. Tako su se pobunili oni feudalci iz okoline Šela:
Robert, grof Pariza i njegov sin Hugo od Francije 73. Pobuni se priključio Rudolf,
vojvoda Burgundije i i njegov brat Hugo Crni. Uz pomoć Gizelberta oni su 29. VI. 922.
izabrali Roberta za kralja. U Remsu ga je miropomazao biskup grada Soasona, jer je
Heravej biskup Remsa ostao veran Šarlu III. Hajnrih je priznao Roberta I (922-923) za
kralja pa se time Šarlov položaj još više pogoršao. Stoga je on pokušao da problem reši u
jednoj odsudnoj bitci. Juna 923. kod Soasona se odigrala bitka u kojoj je Robert poginuo,
ali je Šarlova popularnost tolika opala da su ga odmah posle bitke izdali vazali.
Šarl III je prinuđen na bekstvo, ali je pao u ruke Hariberta od Vermandoa, koji
je čak bio rođak kraljevske porodice. Šarlova žena, krlajica Edita, izbegla je
zarobljavanje i pobegla je sa maloletnim sinom u Englesku. Edita je bila kćer engleskog
kralja Edvarda 74 (899-924). Šarl je ostao zarobljen do kraja života 929. Nakon ovih
događaja zavrenici su na mesto poginulog Roberta I postavili Rudolfa Burgundskog
(923-936). Međutim Šarl je iz zarobljeništva doturio pismo Hajnrihu u kome ga poziva na
poštovanje Bonskog sporazuma. Ovaj poziv odgovara Hajnrihovim namerama. 923.
nemačka vojska ulazi u Lotaringiju gde je Gizelbert potpuno slomljen. Nakon ovoga
Hajnrih je u celoj kraljevini priznat za kralja.
Naime 924. jedan odred Mađara upao je u Saksoniju, a kralj se sklonio u Verlu.
Jedan od zapovednika Mađara ne očekujući otpor upao je u zamku i pritom bio zarobljen.
Po Vidukindu doveden je pred kralja u lancima. Mađari su odmah ponudili kralju veliku
količinu dragocenosti da pusti zarobljenika. Ipak Hajnrih je dragocenosti odbio traživši
samo jedno - mir. Dolazi do pregovora koji su potrajali dve godine. 926. konačno je
sklopljeno primirje na devet godina, s tim da nemački kralj plaća određeni godišnji danak
Mađarima. Ovaj ugovor ojačao je njegov položaj u Nemačkoj, pošto je primirje važilo za
celo kraljevstvo, a ne samo za Saksoniju. Na ovaj način se Hajnrih pokazao kao kralj cele
Nemačke, čime je dodatno oslabio Arnulfov položaj, koji se još 920. proglasio za kralja.
73
Obojica iz kuće Kapeta.
74
Reč je o Edvardu Starijem (899-924) sinu Alfreda Velikog (871-899).
172
Mađari za vreme primirja sa Nemačkom pljačkali su po Provansi, Šampanji,
Burgundiji i oblastima Loare. Primirje se obema stranama činilo kao dobar potez, ali se
ispostavilo da je bilo na štetu Mađara. Nemci su tada ojačali, a mađarska opasnost je
ujedinila nemačka plemena. Kruna je stvorila Nemačku i Nemce a lojalnost kruni je
predstavljala i pripadnost naciji.
Novembra 926. čim je primirje stupio na snagu kralj je sazvao najviše plemstvo
na dvorski sastanak, sabor u Vormsu. Na samom čelu agende 75 bila je odbrana od
Mađara. Između kralja i vlastele vladalo je potpuno saglasje. Odlučeno je da se oko
biskupskih rezidencija, crkava i manastira podignu zidine.
Sledeći su bili Česi. Oni su bili već ozbiljniji protivnici. Bilo ih je više jer je to bio
čitav plemenski savez. na čijem čelu je bio Vaclav I (921-929). Kada je video da sa
severa upada kralj, a sa juga Arnulf Zli zatražio je primirje. Vaclav je položio vazalnu
zakletvu 76 i obećao godišnji danak i od tada će Češka biti u sastavu Nemačke, a potom i
75
AGENDA (lat.) - ''ono što treba da se uradi''.
76
Pored zakletve i danka Vaclav je primio hrišćanstvo što je naročito negativno odjeknulo među paganskim
Česima. Stoga je već 929. Vaclav zbačen i ubijen. Kao prvi hrišćanski vladar Češke, Vaclav je kasnije
proglašen za sveca.
173
Austrije do 1918. Pošto postaje vazalna država, Češka opozicija diže glavu i svrgava
Vaclava, a na vlast dovodi Boleslava I Okrutnog (929-967).
933. ističe primirje sa Mađarima i Hajnrih odbija da plaća dalji danak što ove
provocira i oni ponovo napadaju. Postoji i priča da je Hajnrih smrtno uvredio Mađare
bacivši im mrtvog psa kada su došli po danak, ali ovo nije tačno. U proleće 933. Mađari
upadaju u Saksoniju. Kada su prešli Labu podelili su se u dve vojske kojima su želeli da
obuhvate planine Harc i tako završe sa Hajnrihom. Zapadnu vojsku je uništio saksonski
vojvoda sa odredima Tirinžana. Južnu vojsku je sačekao Hajnrih sa svojom netaknutom
vojskom. Iako su Mađari bili brojniji nisu imali nikakvu taktiku niti su njihovi konjanici
bili okloljeni. Stoga su u čeonom sudaru sa nemačkom konjicom bili samleveni i
pocepani na više delova i odbačeni prema Riadi. Značaj ovog događaja je ogroman jer su
Mađari prvi put na otvorenom polju doživeli poraz i mit o njihovoj nepobedivosti je
uništen.
Hajnrih I & Normani (Danci)
935. Hajnrih je postigao novi uspeh. U malom mestu Ivoa na rečici Šijer (Ivois sur
Chiers) sastala su se dva kralja, nemački i francuski. Hajnrih je presudio u sporu izmešu
pobunjenog grofa od Vermandoa Heriberta i kralja Rudolfa. Na kraju sastanka zaključen
je mirovni ugovor između država s tim što je Rudolf priznao Hajnrihu pravo na
Lotaringiju.
Tek deset meseci nakon srčanog udara Hajnrih je umro (2.VI.936) u Memlebenu,
u istočnoj Saksoniji. Njegovo telo je prebačeno u kapelu sv. Marije. 7.VIII.936. je
obavljeno krunisanje Hajnrihovog sina Otona I (936-973) za kralja.
174
ISTORIJA NEMAČKE
U X VEKU
PREDAVANJA M. ANTONOVIĆA
V I VI SEMESTAR 2002/2003
175
843. se odigrala deseta podela franačke države među trojicom braće:
4. Lotar I (843-855) – Italija i centralni delovi države (Lotaringija) kao najstariji sin
Ludviga Pobožnog.
5. Ludvig II Germanus (843-875) – Istočna Franačka (istočno od Rajne). Nadimak
germanus dobija posle 844 godine.
6. Karlo II Ćelavi (843-877) – Zapadna Franačka.
Ludvig u to vreme još uvek nije nemački car, ali će nemačka to postati kroz nekih 60
godina putem političkih i socijalnih preobražaja. Najvažniji socijalni preobražaj jeste
jačanje plemena, odnosno njihovih vojvodstava u Istočnoj Franačkoj.
1. Saksonija
Oba sina, a moguće i treći bili su epileptičari. Kada je umro Karlo 863 Ludvig je
zauzeo njegovu oblast. Međutim kada je umro Lotar II 869 Ludvig se sukobio sa željama
176
svojih stričeva – Karla Ćelavog i Ludviga Germanusa. Ludvig protiv njih dvojice nije
mogao da istera neku pravdu i primoran je da se povuče. Tako je Lotaringija podeljena.
177
918. umro je Konrad I, prvobitno vojvoda Frankonije, iz porodice Karolinga. Celu
vladavinu on nije imao sreće u sukobima sa Mađarima i plemstvom. Umro je dva dana
pred Božić (23.12.918) posle vladavine od sedam godina koja je Nemačkoj donela samo
građanske ratove. Njegov najveći problem je bio što je pokušao da vlada na način
Karolinga, pa su ga otuda smatrali konfliktnom ličnošću. Zemlja stoga počinje da se
raspada, vojvoda Lotaringije je prešao na stranu Karla Prostog i položio mu vazalnu
zakletvu.
178
Danas se veruje da je hteo da se odrekne političke kontrole nad crkvom, ali i da pokaže
vlasteli da se odriče starih načela vladavine.
Kada je prihvatio titulu našao se pred problemima koje Konrad nije uspeo da reši:
suzbijanje bavarske pobune, povratak Lotaringije i suzbijanje Mađara. Ovo je mogao da
izvede samo u slučaju da ojača ugled krajlevske porodice, a taj ugled neće biti ojačan
krunisanjem već dogovorom sa vlastelom. Arnulf Bavarski se proglasio za kralja u
Forhajndu, koji je bio blizu Bavarske granice i u istom mestu se 911 Konrad krunisao za
kralja. Ovo je bilo potencijalno opasno po Hajnriha. Tim pre što je Arnulf svoje
pretenzije zasnivao na nekoj daljoj povezanosti sa porodicom Karolinga čime se vidi da
je pretendovao na vlast nad celim kraljevstvom.
Prvi pravi ispit imao je Hajnrih položiti u borbi sa Arnulfom Bavarskim. Posle
919. Arnulfov uticaj u Bavarskoj je još više ojačao. Posle smrti Arnulfovog oca, osnivača
dinastije Liutpolda, mladi Arnulf je preuzeo političko vođstvo, kao naslednik oca i ratni
179
vođa Bavaraca. Pojedinačni manji uspesi protiv Mađara jačala su ugled porodice
Liutpolda, pa oni sada imaju i pretenzije na presto.
Šarl III se ponašao kao da se ništa nije promenilo od vremena Karla Velikog. Ali
od vremena Karla Velikog društvena hijerarhija nije više odlika plemenske solidarnsoti
ratnika već je to vazalna zakletva. Naravno vazali su se zaklinjali kralju, ali je vazalni
odnos bio dvostran. Svoja nastojanja da obnovi kraljevsku vlast Šarl je započeo od
Lotaringije. Do otvorenog sukoba je došlo kada je Gizelbert biskupa grada Litiha
postavio ne pitajući Šarla III za mišljenje. Ovo je za francuskog kralja bio izazov na koji
je morao odgovoriti. 919. kralj je izdejstvovao sudsku presudu da se iz opatije sv.
Servantije ukloni Gizelbertov čovek. Posle ovoga opatija je data, kao vrsta pomoćne
selekture, nadbiskupu Trijera Ruotgeru, koji je bio verni pristalica Šarla III. Gizelbert je
prećutao incident sa ovom opatijom odlučan da u biskupiji Litih deluje odlučnije nego
ranije. Naime Litih leži u srcu oblasti koju kontroliše Gizelbertova porodica i veoma je
77
''Kraljevsku vlast bez krune''
180
važno da lokalni biskup ovde bude njegov čovek. Litih je važan i za kralja jer je to načn
da se ograniči Gizelbertova moć. U samoj Lotaringiji na stranu kralja stala je porodica
Matfridina kojo je pripadao Rihard, opat Trima, u stvari čovek Šarla III podređen za
Litih. Gizelbert se oslonio na Hermana, nadbiskupa Kelna, a moguće da ga je i Hajnrih
podsticao.
Pošto je privremeno ugušio pobunu svoje vlastele Šarl III se okrenuo Lotaringiji i
sa vojskom stigao do Vormsa, koji je ležao na levoj obali Rajne. Hajnrih je sa vojskom
izašao na Rajnu, a kada je stigla vest o približavanju nemačke vojske Francuzi su se
okrenuli nazad. I Nemci su se tada povukli jer je bavarsko pitanje još uvek bilo nerešeno.
Tu je zaključeno kog se Hajnrih ozbiljno držao dok ne reši pitanje Bavarske.
7. II. 921. sklopljeno je primirje iz kog je nastao Bonski ugovor koji je značajan
jer predstavlja prvi nemačko-franački ugovor. 4. XI. 921. dva kralja su se srela u Bonu, a
7.XI. su isplovili brodićem na Rajnu. Na sredini reke, gde je trebala da bude granica, oni
su uz prisustvo duhovnih velikaša i vlastele ratifikovali ugovor, posle čega je u lokalnoj
crkvi usledila zakletva pred relikvijama. Iz spiska svedoka iz koga se vidi ko je bio
prisutan zaključuje se da je sa Šarlove strane učestvovala lokalna lotarinška vlastela, čime
je Šarl izrazio svoje pretenzije na Lotaringiju. Hajnrih je sa tim u datom trenutku morao
da se složi. U strogom ceremonijalu Hajnrih je sebe potpuno izjednačio sa Karolingom,
jer te ceremonije podvlače jednakost kraljeva.
Šarl III je odmah iz Bona požurio u Lotaringiju koja je jako opustošena, ali otpor i
dalje nije jenjavao. Nadbiskup Remsa Flodoard 78 je prebacivao Šarlu zbog pustošenja
Lotaringije u vreme posta. Šarl je u međuvremenu bio slomljen. Oslonivši se previše na
saveznike iz Lotaringije on je opatiju Šel kod Pariza poverio Haganonu, koji je bio
Lotarinžanin niskog porekla. Činjenica da je neplemenit čovek postavljen za
opatauvredila je čast francuske gospode. Tako su se pobunili oni feudalci iz okoline Šela:
Robert, grof Pariza i njegov sin Hugo od Francije 79. Pobuni se priključio Rudolf,
vojvoda Burgundije i i njegov brat Hugo Crni. Uz pomoć Gizelberta oni su 29. VI. 922.
izabrali Roberta za kralja. U Remsu ga je miropomazao biskup grada Soasona, jer je
Heravej biskup Remsa ostao veran Šarlu III. Hajnrih je priznao Roberta I (922-923) za
kralja pa se time Šarlov položaj još više pogoršao. Stoga je on pokušao da problem reši u
jednoj odsudnoj bitci. Juna 923. kod Soasona se odigrala bitka u kojoj je Robert poginuo,
ali je Šarlova popularnost tolika opala da su ga odmah posle bitke izdali vazali.
Šarl III je prinuđen na bekstvo, ali je pao u ruke Hariberta od Vermandoa, koji
je čak bio rođak kraljevske porodice. Šarlova žena, krlajica Edita, izbegla je
zarobljavanje i pobegla je sa maloletnim sinom u Englesku. Edita je bila kćer engleskog
kralja Edvarda 80 (899-924). Šarl je ostao zarobljen do kraja života 929. Nakon ovih
događaja zavrenici su na mesto poginulog Roberta I postavili Rudolfa Burgundskog
(923-936). Međutim Šarl je iz zarobljeništva doturio pismo Hajnrihu u kome ga poziva na
78
Inače analista.
79
Obojica iz kuće Kapeta.
80
Reč je o Edvardu Starijem (899-924) sinu Alfreda Velikog (871-899).
181
poštovanje Bonskog sporazuma. Ovaj poziv odgovara Hajnrihovim namerama. 923.
nemačka vojska ulazi u Lotaringiju gde je Gizelbert potpuno slomljen. Nakon ovoga
Hajnrih je u celoj kraljevini priznat za kralja.
Naime 924. jedan odred Mađara upao je u Saksoniju, a kralj se sklonio u Verlu.
Jedan od zapovednika Mađara ne očekujući otpor upao je u zamku i pritom bio zarobljen.
Po Vidukindu doveden je pred kralja u lancima. Mi ne znamo o kome se radi, ali
ponašanje Mađara ukazuje da je taj poglavica zauzimao vrlo visoko mesto u mađarskoj
hijerarhiji, pa je čak i moguće da je bio u srodstvu sa dinastijom Arpada. Mađari su
odmah ponudili kralju veliku količinu dragocenosti da pusti zarobljenika. Ipak Hajnrih je
dragocenosti odbio traživši samo jedno - mir. Dolazi do pregovora koji su potrajali dve
godine. 926. konačno je sklopljeno primirje na devet godina, s tim da nemački kralj plaća
određeni godišnji danak Mađarima. Ovakav ugovor je pomračio sjaj Hajnrihove
vladavine. U načelu u to vreme je uspešan kralj i uspešan vojskovođa i on treba da uzima
novac, a ne da ga daje. Međutim ovaj kraljev potez, naizgled diskutabilan, ojačao je
njegov položaj u Nemačkoj, pošto je primirje važilo za celo kraljevstvo, a ne samo za
Saksoniju. Na ovaj način se Hajnrih pokazao kao kralj cele Nemačke, čime je dodatno
oslabio Arnulfov položaj, koji se još 920. proglasio za kralja.
Mađari, inače verolomni, ovoga puta pokazali su se kao spremni da drže reč.
Naime verovali su da im ovo primirje daje slobodne ruke za delovanje u Francuskoj i
Italiji.Za vreme primirja sa Nemačkom pljačkali su po Provansi, Šampanji, Burgundiji i
oblastima Loare. Primirje se obema stranama činilo kao dobar potez, ali se ispostavilo da
je bilo na štetu Mađara. Nemci su tada ojačali, a mađarska opasnost je ujedinila nemačka
plemena. Kruna je stvorila Nemačku i Nemce. a lojalnost kruni je predstavljala i
pripadnost naciji.
Novembra 926. čim je primirje stupio na snagu kralj je sazvao najviše plemstvo
na dvorski sastanak, sabor u Vormsu. Na samom čelu agende 81 bila je odbrana od
Mađara. Između kralja i vlastele vladalo je potpuno saglasje. Odlučeno je da se oko
biskupskih rezidencija, crkava i manastira podignu zidine. Najbolji primer za ovaj
nedostatak odbrane je manastir Sveti Gal u Burgundiji:
81
AGENDA (lat.) - ''ono što treba da se uradi''.
182
''Opat Egzelbert naoružao je svoje monahe i nagovorio ih da pruže otpor napadačima.
Međutim u manastiru nije bilo uslova za odbranu i oni su se povukli na brdašce koje je
opat ranije utvrdio. U manastiru je ostao samo maloumni opat Heribald. Mađari su sve
spalili, a Heribalda su poštedeli zbog ludila iako su inače monahe ubijali. Što se tiče
onong brda gde je trebalo pružiti otpor, Mađari su ga zaobišli. Ovo je u ponosnoj opatiji
Sv. Gala prikazano kao čudo Sv. Egzelberta. Međutim čuda nije bilo i da su Mađari
kojim slučajem napali sve bi monahe pobili''.
183
Salcburške nadbiskupiju. Vaclav je položio vazalnu zakletvu 82 i obećao godišnji danak i
od tada će Češka biti u sastavu Nemačke, a potom i Austrije do 1918. Pošto postaje
vazalna država, Češka opozicija diže glavu i svrgava Vaclava, a na vlast dovodi
Boleslava I Okrutnog (929-967).
933. ističe primirje sa Mađarima i Hajnrih odbija da plaća dalji danak što ove
provocira i oni ponovo napadaju. Postoji i priča da je Hajnrih smrtno uvredio Mađare
bacivši im mrtvog psa kada su došli po danak, ali ovo nije tačno. U proleće iste godine
Mađari upadaju u Saksoniju. Kada su prešli Labu podelili su se u dve vojske kojima su
želeli da obuhvate planine Harc i tako završe sa Hajnrihom. Zapadnu vojsku je uništio
saksonski vojvoda sa odredima Tirinžana. Južnu vojsku je sačekao Hajnrih sa svojom
netaknutom vojskom. Iako su Mađari bili brojniji nisu imali nikakvu taktiku niti su
njihovi konjanici bili okloljeni. Stoga su u čeonom sudaru sa nemačkom konjicom bili
samleveni i pocepani na više delova i odbačeni prema Riadi. Značaj ovog događaja je
ogroman jer su Mađari prvi put na otvorenom polju doživeli poraz i mit o njihovoj
nepobedivosti je uništen.
935. Hajnrih je postigao novi uspeh. U malom mestu Ivoa na rečici Šijer (Ivois sur
Chiers) sastala su se dva kralja, nemački i francuski. Hajnrih je presudio u sporu izmešu
pobunjenog grofa od Vermandoa Heriberta i kralja Rudolfa. Na kraju sastanka zaključen
je mirovni ugovor između država s tim što je Rudolf priznao Hajnrihu pravo na
Lotaringiju.
Tek deset meseci nakon srčanog udara Hajnrih je umro (2.VI.936) u Memlebenu,
u istočnoj Saksoniji. Njegovo telo je prebačeno u kapelu sv. Marije. 7.VIII.936. je
obavljeno krunisanje Hajnrihovog sina Otona I (936-973) za kralja. U Vidukindovom
delu Res Gestae Sacsonicae pružena nam je slika Otonovog krunisanja: ''Oton je nakon
82
Pored zakletve i danka Vaclav je primio hrišćanstvo što je naročito negativno
odjeknulo među paganskim Česima. Stoga je već 929. Vaclav zbačen i ubijen. Kao prvi
hrišćanski vladar Češke, Vaclav je kasnije proglašen za sveca.
184
pristupanja na presto krenuo ka crkvi gde ga je dočekao narod sa uzvicima,
proglašavajući ga za kralja. Oton zatim odlazi u crkvu, na sebi ima veliki broj insignija,
svečani ogrtač, a biskup Majnca izgovara određene reči za svaku od insignija. Kada je sa
tim završio biskup je miropomazao Otona i stavio mu krunu na glavu. Kralj je potom
otišao u katedralu i seo na Karlov kameni presto i saslušao liturgiju. Oko kralja su se u
jednom trenutku okupili Gizelbert, vojvoda Lotaringije (komornik); Edgebart, vojvoda
Frankonije (trpeznik); Herman, vojvoda Svabije (peharnik) i Arnulf, vojvoda Bavarske
(dvorski maršal). Ranke je u svemu ovome video osnivački akt nemačke države.
Hajnrih je međutim imao i starijeg, prvog sina, koji se zvao Tankmar. Brak
Hajniha i Tankmarove majke Hateburge bio je poništen tako da je dete iz ovog braka
proglašeno nepodobnim za naslednika prestola. Otonova mlađa braća bili su Hajnrih
Mlađi i Brun. Oni su 929. bili premladi tako da se nisu mogli smatrati za naslednike.
Zigfrid od Magdeburga vaspitavao je Hajnriha Mlađeg, a najmlađeg Bruna je
vaspitavao biskup Utrehta, Baldrih. Brun je bio predodređen za duhovnu karijeru i čak je
postao biskup, ali je umro mlad.
Još dok je Hajnrih I bio živ Otonu i Edgiti rodio se sin, koji je dobio ime Liudolf,
po Liudolfu I († 866.) osnivaču saksonske vojvodske porodice. Nakon Hajnrihove smrti
dolazi do mnogih pobuna, a najčešći uzroci su bili:
Oton I nije želeo da toleriše privatne rasprave vlastele što je uticalo na pojavu
nezadovoljstva kod aristokratije. To je dalo povoda za njihove pobune. Nakon
Hajnrihove smrti i Mađari su videli svoju šansu. Ono što karakteriše početak Otonove
vladavine jeste neuspešan pohod na češkog kneza Boleslava. Markgrofovi na granicama
bili su Herman Bilung i Gero. Njih je sam Oton postavio. Stariji Hermanov brat,
Filham, bio je zaobiđen u izboru markgrofa pošto nije želeo da se bori protiv Slovena na
granicama. On se stoga sklonio u Saksoniju gde su se okupljali ljudi nezadovoljni
Otonovom vladavinom. Gero je postavljen za markgrofa nakon Zigfridove smrti.
185
vreme Eberhart je bio zatočen, a potom pušten da bude vojvoda u Frankoniji, ali pod
punom kraljevom kontrolom. Početkom 939. izbio je ustanak Hajnriha Mlađeg kome su
se priključili Eberhart i Gizelbert, vojvoda Lotaringije. Uz Zalfeldovu (Saalfeld)
okupljale su se pristalice Hajnriha Mlađeg koji je u to vreme imao samo 18 godina. Iako
mlađi od Otona, Hajnrih je smatrao da od njega ima više prava na krunu. Naime kada se
Oton rodio, Hajnrih I je bio još uvek vojvoda, a u vreme kada se Hajnrih Mlađi rodio,
Hajnrih I je već bio kralj.
Kada se vojska udaljila od kralja, odlučeno je da on treba biti ubijen na Uskrs 941.
u Kvediburgu gde je planirano da se izvede atentat. Neko je međutim javio kralju o zaveri
i on je dozvolio da se proslava održi kako bi pohvatao sve zaverenike. I stvarno nakon
proslave vojnici su uhvatili sve zaverenike izuzev jednog grofa koji je pružio otpor i
pritom bio ubijen. Svi zaverenici bili su kažnjeni smrću.
83
Koje je bilo deo insignije. Oton je naime uvrstio ovo kultno oružje u insignije koje je
dobio njegov otac od kralja Burgundije.
84
Detalji u vezi ovog događaja sačuvani su u delu ''Dela Otona Velikog cara'' Rozvite iz
Gandershajma. Rozvita je bila nemačka pesnikinja-monahinja. Bila je veoma obrazovana
i pisala je drame po ugledu na Terencija.
186
velikodušnost se pokazala ili kao preuranjena ili kao nepotrebna. Fridrih, nadiskup
Majnca, pušten je iz zatvora pa je čak i vraćen na položaj koji je zauzimao pre izbijanja
pobune.
Oton međutim nije imao nimalo volje da dopusti ovakvo ponašanje Bavaraca tim
pre što je imao svest o tome koliko je bavarsko pitanje značajno za celu Nemačku kao
državu. Tako je kralj tokom 938. u dva uspešna pohoda izbacio Eberharta iz igre, ali se
nije usudio ili možda nije hteo da dira u nasledna prava porodice Liutpoldinga. Stoga je
za vojvodu imenovan Arnulfov mlađi brat Bertold (938-947) koji je primio znake svog
dostojanstva od kralja. Položaj vojvode prema kralju se iz osnova promenio. On je morao
da prizna svoj položaj kraljevog vazala i da položi vazalsku zakletvu. Još je morao da
prekine sa Arnulfovom crkvenom politikom jer je kralj hteo da od bavarskih crkvenih
poseda ima dobit za sebe. Bertold je morao da prihvati ovakve uslove. Ovo se pokazalo
kao efikasan i uspešan metod jer je Bertold bio dobar vojskovođa koji je zadržavao upade
Mađara.
Međutim sam Bertold nije bio mnogo mlađi od svog brata i umro je već 947. Tada
je Oton sproveo svoj plan do kraja. On je umesto sinu pokojnog Bertolda vojvodstvo
Bavarske poverio svom bratu Hajnrihu Mlađem. Ovo je bio rizičan potez, ali izgleda da
je Hajnrih ozbiljno shvatio ono što mu se zbilo 941. Jednom pokajani grešnik zauvek je
ostao veran kralju. Takođe se pokazao kao vešt vojskovođa koji je suzbijao navale
Mađara, poput Bertolda. Međutim zbog suda javnog mnjenja kralj i njegov brat su se
morali nagoditi sa Liutpoldinzima. Stoga se Hajnrih Mlađi oženio Juditom, ćerkom
Arnulfa Zlog tako da je došlo do spajanja dinastije Liutpoldinga (Bavarska) sa dinastijom
Liudolfinga (Saksonija). Mada je i ovo bilo rizično rešenje pokazalo se kao pun pogodak.
Prvi put posle 907. nemačka vojska prelazi granicu i upada na teritoriju Mađara.
187
Poslednje vojvodstvo van direktnog kraljevog domašaja bila je Lotaringija. Nakon
Gizelbertove pogibije 940/941. pitanje Lotaringije je ostalo nerešeno. Francuski kralj Luj
IV Prekomorski nikako ne zaboravlja da je Lotaringija jednom bila deo Zapadne
Franačke i da se u njoj nalazi srce nekadašnje države Karolinga. Kao jedini vladar iz
dinastije Karolinga na prostoru nekadašnjeg carstva Luj je imao veoma visoko mišljenje
o svom ugledu i smatrao je da ima primat nad ostalim kraljevima bivšeg carstva. Stoga se
on veoma brzo oženio Gerbergom, udovicom Gizelberta.
Na ove pretenzije francuskog kralja Oton nije mogao gledati blagonaklono. Ubrzo
je jaka nemačka vojska prodrla preko granice i proterala kralja i vojvodkinju iz
Lotaringije. Vlast je poverena grofu Otonu koji je i sam bio Lotarinžanin. On je prognan
nakon Hajnrihove pobune 941. ali je ubrzo vraćen na svoj položaj. Već 944. Oton je
umro i vojvoda u Lotaringiji je postao znameniti Konrad Crveni. Konrad je bio rajnski
Franak, prethodno grof Vormsa, Špajera i Izupa. Mada ga lokalna vlastela nije volela kao
rođenog Franka, Konrad je vladao gvozdenom rukom i u početku je bio lojalan kralju. Za
to je imao i dobrih razloga jer je za ženu dobio Otonovu kćer Liutgard.
Krajem 40-ih godina X veka izgledalo je kao da su svi nemački problemi rešeni i
da je u toku izgradnja čvrste i moćne države. Ovo međutim Nemačkoj nije bilo suđeno.
Pre svega su italijanski pohodi Otona I doveli do pobune princa Liudpolda. Italija je
ulazila u vidokrug kraljevog posmatranja još daleko ranije i nema nikakve sumnje da je
Oton sanjao o carskoj kruni. Promena stanja u Italiji omogućila mu je takvu intervenciju.
Vojno mešanje u italijanske prilike bilo je iznušeno jer je izgledalo da je na pomolu
stvaranje italijansko-burgundske države koju bi činile severna Italija i Arelat (Burgundija
i Provansa). Stvaranjem ove države Nemačkoj bi bio preprečen kopneni put za Rim.
948. umro je Hugo od Provanse. Presto je ostavio svom sinu Lotaru II (948-949)
koji je bio oženjen Adelaidom, ćerkom gornjo-burgundskog kralja Rudolfa II. Na taj
način Adelaida je i sama postala kraljica Italije. Mešutim u tom trenutku Berengar II je
bio gospodar gotovo cele severne Itlaije. Lotar se nekako održavao, ali je već 949. umro.
Berengar izlazi kao pobednik, a u ruke mu pada i Adelaida koju je imao nameru udati za
svog sina Adalberta. Adelaida ga nije želela i odbila je da se uda za Adalberta. Da bi je
''ubedio'' Berengar ju je zatvorio u tvrđavu Garda. Uz pomoć odane posluge i jednog
sveštenika ona je poslala pismo kralju Otonu u kom ga moli za pomoć. Kada se govori o
razlozima koji su Otona naveli na italijanski pohod možemo ih svesti na sledeće:
188
Lični razlozi: Oton je već nekoliko godina bio udovac. Imao je četrdeset godina, a
Adelaida svega devetnaest.
85
U pratnji su bili sva trojica vojvoda, nadbiskup Fridrih od Majnca i nadbiskup Trijera
Ruotbert. U njihovoj pratnji se nalazio najmlađi kraljev sin Bruno.
86
Ovu titulu je nosio i Karlo Veliki. Oton ju je namerno prisvojio da bi stavio do znanja
svima svoju pretenziju na Itlaiju i carski naslov.
189
Saksonska aristokratija je požurila ne pitajući kralja za njegove namere. To je
godilo Konradu Crvenom, ali je kralj eksplodirao pa puna tri dana nije hteo d aih primi.
Berengar je mogao da pretpostavi šta ga čeka, a konrad je sa svoje strane bio jako
uvređen. Razume se cela ova predstava je išla na ruku princu Liudolfu i nadbiskupu
Fridrihu. Avgusta 952. u Augsburgu (Švapska) održan je sabor na kome su Berengar i
Adalbert priznali vlast Otona i primili italijansko kraljevstvo iz njegovih ruku.
Markgrofovije Furlanija i Verona su ušle u sastav Nemačke čime se najviše okoristio
Hajnrih Mlađi jer su pomenute teritorije ušle u sastav Bavarske. Ovo je bio mudar potez
jer je obezbeđivao prelaz preko Brenera u svako doba.
Krajem 952. Adelaida je rodila sina koji je na Liudolfov užas dobio ime Hajnrih.
Mada Oton nikada nije direktno pretio Liudolfu da će ga razbaštiniti, davanje imena po
dedi-kralju bila je nema opomena šta ga čeka. U proleće 953. počela je pobuna unapred
osuđena na neuspeh jer se princ Liudolf nije pripremio za sukob sa svojim ocem. Liudolf
je hteo da silom natera oca da prizna njegovo pravo na nasleđe prestola. Pobuna je takođe
imala za cilj da odstrani Hajnriha Mlađeg iz bilo kakvog učešća u vlasti.
Dalji događaji nisu se povoljno odigravali za kralja Otona. Iako je Konrad Crveni
zbačen sa položaja lotarinškog grofa on je uspevao da odoli kralju u Majncu gde je bio
napadnut. Nadbiskup Fridrih je proteran iz zemlje, a kralj je tražio od Liudolf i Fridriha
da predaju pomagače, ali oni su to odbili. U međuvremenu u Bavarskoj dolazi do
prevrata. Arnulf II (952-954) postaje vojvoda i Regensburg otvara vrata predstvaniku
stare dinastije Liutpoldinga. Liudolf nakon toga odlazi u Bavarsku. U kraljevskoj vojsci
počinje gunđanje te je kralj bio primoran da raspusti veći deo vojske, ali se i dalje nije
predavao.
953. Brun je postao nadbiskup Kelna, a u jesen iste godine i vojvoda Lotaringije.
Tokom cele 953. kraljevska vojska je trpela poraze. Oton nije uspeo ni da osvoji
Regensbrug u kom su se nalazili Arnulf II i Liudolf.
190
Nema dokaza da su pobunjenici pozvali Mađare, ali je verovatno da su paktirali sa njima.
Kada je opasnost prošla javno mnjenje je bilo toliko ogorčeno da je počelo masovno
otpadanje od Liudolfa i Arnulfa II. Oni stoga moraju od kralja tražiti milost. Bili su
zbačeni sa vlasti i lišeni svakog ugleda, ali su ostavljeni u životu. Najgore je prošao
biskup Salcburga, Herot. on je stajao na čelu crkvene opozicije Hajnrihu Mlađem i zato
su mu iskopane oči. Švapska je vraćena porodici Hunfridinga, pri čemu se Burkhard
III (954-973) oženio Hadvigom, ćerkom Hajrniha Bavarskog. Iste godine umro je i
Fridrih što je Oton iskoristio da postavi na njegovo mesto svog nezakonitog sina
Vilhelma. Ovaj je pogrešno protumačio želje svog oca. Bio je izuzetan biskup i ni u kom
slučaju slepo oružje u kraljevim rukama. Na ove načine je Oton umirio zemlju i
pripremio se za konačan obračun sa Mađarima.
Ono što se zna jeste da aristokratiji u Saksoniji nije bilo drago to silno kraljevo
angažovanje u Italiji, pa ni njegovo krunisanje za cara. Ovo se može objasniti i logičnom
činjenicom da je stalno odsustvo kralja iz zemlje ohrabrivalo njegove političke
protivnike. Osim toga glave dižu i spoljni neprijatelji, pre svih Mađari i polapski Sloveni.
Stoga je kraljevo prisustvo bilo neophodno u Nemačkoj. Ponešto od ovog stava
nemačke aristokratije znamo i iz Vidukindovog dela. Kao dvorski istoričar on odaje
priznanje Otonu. Za njega car nije onakav kakvim ga vide u Italiji. On ga vidi kao cara-
vojskovođu i u njegovim rečima osećamo prizvuk maksime ''vojska čini carevinu''.
Prilagođeno nemačkim prilikama Otona carem nije učinilo samo krunisanje već i vojnički
uspesi.
Polovinom X veka kada je obnova carstva još uvek bila samo ideja, Nemačka se
našla u novoj opasnosti od mađarske navale. Oton je bio najugledniji evropski vladar toga
vremena i bilo je očekivano da on ponese titulu cara kao vrhovni vladar na zapadu. Osim
navedenog njegov ugled se vezivao za epohalnu pobedu nad Mađarima na Leškom polju
10. VIII. 955. Samo godinu dana pre ovog događaja nije izgledalo da bi se stvari mogle
povoljno rešiti za Nemačku. Naime Mađari su 954. načinili jedan od svojih najdubljih i
najpustošnijih prodora u zapadnu Evropu. Rešili su da to ponove i naredne 955. Vratili su
se po ono što je ostalo, prodrli preko Bavarske do Švapske gde im je otpor pružio biskup
grada Augsburga, Ulrik. Ulrik se pokazao kao čovek veoma sposoban da se odupre
Mađarima, nevičnim opsadnom ratovanju. I mada je Augsburg bio slabo utvrđen (rimski
bedemi su odavno propali), uspevao je da se održi pre svega zahvaljujući Ulrikovom
požrtvovanju.
Braniteljima je podstrek dalo i jedno ''čudo'' koje se dogodilo. U jednom trenutku
je na Ulrika pao oblak strela, ali je on izašao potpuno nepovređen. Mađari nisu mogli da
vide da su promašili metu, ali sama činjenica da im je neko još uvek pružao otpor ih je
veoma naljutila. Spremali su se za konačan juriš kada je stigla vest o približavanju
191
nemačke vojske. Mađari su tada digli opsadu i spremili se za obračuna sa Nemcima na
otvorenom polju.
Vidukind piše detaljno o vojsci koju predstavlja legijama. Bavarska je vodila tri,
Švapska dve legije, Saksonija i Češka pomoćnu vojsku od oko 1.000 ljudi. Posebnu
jedinicu oko samog kralja čini 1.000 ljudi. Od prilike oko 10.000 vojnika, pre svega
konjanika se okupilo na Lehu. Vidukind je izveštaj o bitci temelji na iskazima pojedinih
učesnika. Tako su pojedini delovi bitke kod Vidukinda opisani sa tačke gledišta jednog
vojnika koji se bori na jednom sektoru i nema pregled na drugim sektorima bojišta.
192
Oton se postarao da se glas o njegovoj pobedi raširi po celoj Evropi. Specijalno
naređenje određivalo je da se po crkvama služe svečane liturgije i procesije. I sama
javnost u zapadnoj Evropi je postala svesna značaja ove pobede. Jedan hroničar je
zabeležio da se ova pobeda može uporediti sa pobedom Karla Martela nad Arapima.
Vojničko Vidukindovo carstvo, ako je ikada i postojalo kao ideja, nije imalo svoju
budućnost. Još je i Karlo Veliki imao jasnu sliku da je carstvo vezano samo za Rim i
papstvo. Otonov savez sa crkvom i imperijalne franačke tradicije ukazivale su na Italiju
ako na pravac delovanja. Ali i sam Oton je uvideo da su se stvari promenile i da je
priroda kraljevske vlasti drugačija, a drugačije su i papske privilegije. Zbog ovoga je
Oton morao da sačeka da ga papa pozove. Sledećih nekoliko godina oton je održavao
državne sabore u Lotaringiji što je pokazivalo da je stanje u toj pokrajini još uvek
nerešeno. Takođe su ga i veliki gubitci u bitci na Lehu terali da se posveti unutrašnjim
prilikama u Nemačkoj, a da pohod u Italiju ostavi za bolje dane.
U međuvremenu papa Jovan XII (955-963) je počeo da kuje zavre protiv cara, za
šta je ovaj saznao putem glasina koje su nemački istoriografi zapisali. Jedna od ovih
glasina koja je kružila bila je ta da je Oton u pomoć protiv Berengara pozvao Mađare.
Stoga je Oton poslao vojsku na Rim. Jovan XII i Adalbert su pobegli iz Rima da ne bi bili
uhvaćeni. Plemstvo Rima je potom obećalo caru da neće birati papu, a da se prethodno ne
konsultuje sa carem.
U decembru 963. u Rimu je sazvan jedan sinod na koji su došli biskupi iz Italije i
Nemačke. Ovim saborom je predsedavao sam car, po ugledu na Konstantina Velikog, sa
ciljem da sudi odbeglom papi. Ovo se suprotstavljalo kanonima crkve jer se crkvenom
licu ne sme suditi na svetovnom sudu. O ovome je pisao Liutprand Kremonski i to veoma
pristrasno, stavši na stranu cara protiv pape. Papi se sudilo za ubistvo, krivokletstvo,
jeres, incest i brakolomstvo. Krajem iste godine Jovan XII je proglašen krivim i zbačen sa
87
U blizini današnjeg San Marina.
193
mesta pape, a na njegovo mesto je postavljen Leon VIII (963-965). Sinodisti su sebe
nazivali vaseljenskim konsilijima i nastupali su javno.
Car Oton je veći deo svoje vojske raspustio kako bi sprečio ekscese i sukobe. Pre
toga je osvojena Garda, a posle deset meseci i San Leone. Berengar i njegova porodica su
odvedeni u zarobljeništvo. O sudbini njegove porodice se malo zna, a sam Berengar je
odveden u Hamburg gde je umro avgusta 966. Sahranjen je u Hamburgu uz kraljevske
počasti.
Sama Nemačka nije pretrpela nikakve štete i to pre svega zahvaljujući Otonovoj
braći koji su ostali u Nemačkoj i održavali red i mir u zemlji. Zaslužni su bili i markgrof
Geron i Herman Bilung. Otonov povratak u Nemačku je izazvao veliko olakšanje. Brun,
Otonov brat, kasnije je proglašen za sveca, a napisao je bratovljevo žitije. 962. je
njegovom zaslugom održana prva sednica Rajhstaga u Kelnu. Uporedo je održan i
državni crkveni sabor. A Matilda žena Hajnriha I Ptičara i majka Otona I je posvetila
jednu crkvu Otonovom povratku u Nemačku. Rajhstagu su prisustvovali i Gerberga,
udovica Konrada Prekomorskog i Hajnrih sin pogubljenog Hajnriha, koji je od oca i
majke nasledio Bavarsku. Hajnrih je bio miljenik svoje babe Matilde. Na saboru iz 965.
politika Otona I je doživela svoj vrhunac.
194
bio Hajnrih Ptičar. Majka mu je bila Judita i to po poreklu sa majčine strane Hajnrih je
bio iz bavarske porodice. Deda mu je sa majčine strane bio Arnulf Zli.
Krajem 973. umro je Burkhard koji iz braka sa Hadvigom nije imao dece. Za to
vreme mladi Oton II je svoje poverenje ukazao Otonu, sinu Liudolfa koji je postao
švapski vojvoda. Ovo imenovanje je značilo casus beli Hajnrihu Svađalici. Ovaj je stupio
u savez sa Mješkom I (960-992) i Boleslavom II Pobožnim (967-999), poljskim
odnosno češkim knezovima. Rajstag je potom sudio Hajnrihu Svađalici zbog pobune, ali
ovaj je pobegao i ponovo se pobunio. Tek 978. Oton II je uspeo da uguši njegovu
pobunu. Oton II je u međuvremenu osnovao novo vojvodstvo, Karantiju tako da je značaj
Bavarske znatno umanjen. Liutpold Bauenberg je dobio na upravu istočnu marku.
Njegova loza je tu vladala do XIII veka kada su je zamenili Habsburgovci.
195
napadnuti od strane Francuza. Ali Lotar nije želeo više da se bori. 980. ugovoren, uz
primenu statusa quo. Posle sedam godina vraćen je mir i bezbednost na severu i zapadu
države uz velike gubitke.
Zgodna prilika za Otonovo pojavljivanje u Italiji jeste poziv pape Benedikta VII
(974-983) koji je posle ubistva ranijeg pape Benedikta VI (973-974) postao papa. Ubrzo
je bio proteran od strane antipape Bonifacija VII (974, 984-985) pa je otišao caru u
severnu Italiju. Tek u jesen 980. malobrojna vojska je krenula iz Nemačke i u novembru
iste godine stigla do Alpa. Vojsku je vodio sam Oton sa najbližim članovima porodice.
Kao namesnik u Nemačkoj ostao je Vigilis, biskup Majnca. Carica Adelaida se povukla
Padovu.
Oton je hteo da njegova žena Teofano preda Adelaidi na čuvanje tek rođenog
Otona III, koji je tada imao nekoliko meseci. Adelaida nije mogla do ovo odbije. Na to su
je mnogi savetovali mnogi, a među njima i uticajni opat Klinija, Major. Sjedinjena
porodica je otišla u Ravenu gde je proslavila Božić. Januara 981. Oton II je sa svojom
vojskom krenuo ka Rimu. Antipapa Bonifacije je pobegao u Carigrad, a na presto je
vraćen Benedikt VII. još u maju iste godine carska porodica se nalazila u Rimu i njegovoj
okolini. U toku maja i juna 981. rezidencija cara Otona u Italiji, Pola di Ćelići bila je
centar zbivanja evropske diplomatije. Tu su dolazile delegacije i predstvanici mnogih
zemalja.
Situacija za cara nije bila loša. U proleće 981. umro je vojvoda Bandulf. Njegov
stariji sin Landulf je vladao matičnim oblastima vojvodstva. Ali veliku opasnost
predstavljaju Arabljani sa Sicilije koji koriste promenu u vrhu vlasti da bi proširili zone
svojih upada. Oni se šire kroz Kalabriju i Apuliju gde formiraju svoje ''mostobrane''.
Pošto je Vizantija u tom trenutku bila usred građanskog rata na Nemačkoj je bilo da spase
južnu Italiju od nevernika. Stoga u jesen 981. mala nemačka vojska polazi na jug da bi se
borila sa Arabljanima. Otonu II se žurilo iako mu je iz Nemačke tada krenulo pojačanje
od 2.000 teško oklopljenih vitezova. On ih međutim nije čekao već je sa malim snagama
krenuo na jug. Oktobra 981. zauzeo je Benevent, a azatim i Napulj i Salerno. Kada mu je
konačno pristiglo pojačanje iz Nemačke u proleće 982. on je odlučio da udari na
vizantijske posede oko Tarenta. Sam Tarent je pao posle nekoliko dana i Oton II uzima
titulu IMPERATOR ROMANORUM AUGUSTUS. Napad na vizantijske posede i
uzimanje sporne titule odjeknulo je negativno u Vizantiji.
196
Oton se u tom trenutku nalazio na vrhuncu svoje moći. Nakon što je zaustavio prodor
Danaca na severu, odbio Lotara od Lotaringije, ušao u Rim i osvojio skoro celu južnu
Italiju on je mogao da se smatra rimskim imperatorom. U to će njegov pad biti još veći
nakon Kotrone.
Vrhovni komandant arabljanske vojske bio je emir Sicilije Abul Kasir, koji je i
organizovao upade u južnu Italiju. Kada je saznao da je nemačka vojska u blizini
njegovih poseda objavio je džihad i podigao dosta veću vojsku od Nemaca, ali ne i toliko
kvalitetnu. Dve armije su se sukobile 13. VII. 982. kod mesta Kotrone u podnožju planine
Kapo de la Kotrone. Nemci su za bojno polje odabrali ravnicu koja odvaja planinu od
mora. Arabljani su shvatili da neće moći izdržati udar nemačke konjice pa su pri prvom
sudaru sa neprijateljem rasturili svoje redove i krenuli u beg. Ova taktika navlačenja
neprijatelja potpuno je upalila i Nemci su krenuli u mahnitu poteru. Abul Kasir je
međutim pre bitke u obližnjem klancu sakrio veliki broj vojnika koji su u pogodnom
trenutku izjurili na usplahirene Nemce. Arabljanski kontranapad bio je katastrofalan po
Nemce i oni su od gonilaca postali gonjeni.
Poraz je bio više nego evidentan. Mali je broj onih koji su se spasili begom. Oton
II, vojvode Švabije i Bavarske i nekoliko slugu su se sapsili. Titmar Mersemburški
navodi imena palih plemića među kojima stu bili njegov rođak biskup Hajnrih, dva sina
Bandulfa Gvozdenoglavog, Landulf i Bandulf, knez Landulf od Kapue i nejgov brat
Atenaulf. Biskup Petar iz Varčelija je zarobljen kao i veliki broj plemića od kojih se samo
mali broj kasnije oslobodio. Brun iz Kverfurta je napisao da se ''zemlja obojila
purpurnom krvlju otadžbine''. Otonovo spasenje je bilo pravo čudo od avanture u ono
vreme. Priča o tome se nalazi kod Titmara Mersembruškog:
''Sa samo dvojicom ljudi 88 stigao je do mora. Blizu obale su ugledali jedan brodić
iz lokalne vizantijske oblaske straže. Car je uzjahao Kalominosovog konja i ujahao u
more s njim pokušavajući da se dokopa lađe, ali ga kapetan nije primio. U to se se u
daljini videli Arabljani koji nisu hteli da im izmakne tako siguran plen. U tom trenutku se
pojavila i druga vizantijska lađica i car je sa obale video jednog lokalnog Langobarda koji
ga je prepoznao i koji mu je dugovao uslugu, tako da je primio cara na brod. Neko od
posade je prepoznao cara i javio za to kapetanu. Oton je priznao da je car i dodao još da
se u luci Rozano nalazi njegova porodica sa državnom blagajnom i da bi hteo da ih ukrca
na brod i da se tako preda vizantijskom caru. Kapetan je poverovao priči, pristao u blizini
seoceta i dozvolio Ditrihu od Majnca da se ukrca na brodić. Dok se ovaj peo na brod svi
su gledali u njega pa je Oton iskoristio nepažnju, skočio u more i doplivao do obale.
Preko Salerna i Kapue je otišao u Rim''.
Koliko god neverovatna ova priča bila likovi koji se u njoj pominju su svakako
istorijski. Nemački poraz kod Kotrone bio je potpun, ali su i arabljanski gubici bili
ogromni, tim pre što je emir Abul Kasir pao u bitci. Zako su se, umesto da iskoriste
veliku pobedu, Arabljani vratili na Siciliju. Ono što je ostalo od nemačke vojske Oton je
88
To su bili Hajnrih, njegov lični telohranitelj slovenskog porekla i Kalominos, Jevrejin
iz Italije i kasniji veliki rabin Majnca.
197
poslao natrag za Nemačku što se pokazalo kao pogrešan potez jer se priča o porazu
raširila, što nikako nije valjalo interesima države. Car je u Rimu proveo Božić 882. i
Uskrs 883. Mada je poraz bio težak Oton je smatrao da se samo novom akcijom može
popraviti novonastala situacija. Ali u proleće 983. nemačka vlastela zahteva da se sastane
sa carem. Poraz je državu rastrojio, a caru je malo šta škodilo. Naime cvet nemačkog
plemstva je pao u bitci, a mnogi su se nalazili u zarobljeništvu. Razlog zbog kog su
plemići hteli da se sastanu sa carem jeste regulisanje stanja u državi jer ako se zemljište
bez posednika ne podeli izbio bi građanski rat. Zato je sazvan jedan od najvećih Rajstaga
u istoriji Nemačke u Veroni.
Pripreme za napad već su dobro odmakle kada je Nemce snašla nova opasnost.
Naime izbio je ustnak Ljutića i drguih Polapskih Slovena u Nemačkoj. Plemena
Polapskih Slovena bilo je mnogo, a najveća su bila plemena Abordita (Oborditi),
Ljutića 89 i Lužičkih Srba. Polapski Sloveni su se jako patili pod nemačkom okupacijom
jer su Nemci krajnje bezobzirno vladali, hristijanizacija je nasilno izvršena, a nemačka
vojska se prema njima odnosila kao prema životinjama. Pripadnici nemačke vojske
slovenskog porekla vratili su se nakon italijanskog pohoda i počeli da šire vesti o porazu
koji je car pretrpeo. Ovo je bila idealna prilika i do ustanka je došlo sponatno bez ikakvih
priprema. Krajem juna 983. Sloveni su napaali Havelberg, jednu nemačku tvrđavu u srcu
teritorija Havelaca, koja je ujedno bila i sedište biskupije. Posada je pobijena, a crkva
spaljena. Oštrica napada je prvenstveno bila uperena protiv omrznutog hrišćanstva, a
potom prema Nemcima. Tri dana kasnije pao je i Brandenbrug, sedište lokalnog
markgrofa Ditriha i biskupije. Biskup Folkman je pobegao još ranije dok se Ditrih probio
iz grada koji je goreo. Duhovna lica su poubijana, a crkve opljačkane i spaljene. Grob
biskupa Danila je otvoren, a njegove kosti oskrnavljene i razbacane. Ustanak je dobio
dodatno na snazi kada mu se priključio knez Abodrita, Mstivoj 90.
89
Ljutići su bili plemenski savez zasnovan prevashodno na ideološko-religioznoj osnovi,
za razliku od mnogih drugih saveza koji su mahom zasnivani na krvnom srodstvu i
političkim interesima.
90
U ovom postupku je određenu ulogu igrala i povređena čast kneza Mstivoja. On je
učestvovao u vojnim operacijama carske vojske, pa je po povratku zatražio ruku ćerke
198
Mstivoj je napao Hamburg, sedište nadbiskupije i glavno misionarsko mesto
odakle su kretali misije ka Polapskim Slovenima, Baltiku i Skandinaviji. Hamburg je
spaljen do temelja. Sloveni su potom prešli Labu i opljačkali oblasti severno od
Landenburga. Titmar kaže da ga je Mstivojev kapelan obavestio da je ovaj poludeo zato
što je napao malo mesto u kom se nalazila crkva sv. Lavrentija. Ovome je teško
poverovati jer je Mstivoj poput svojih sunarodnika odbacio hrišćanstvo po izbijanju
ustanka pa mu samim tim nije trebao kapelan i u ovome možemo osetiti samo hrišćansko-
nemačku propagandu.
Posle Rajstaga Oton II je opremio jednu vojsku i prodro čak do Barija, ali se u
septembru 883. vratio nazad u Rim gde je nastojao da sa ličnim uticajem osigura izbor
svog pape umesto nepodobnog Benedikta VII. Njegov prvi kandidat je bio opat Klinija
Major, koji ovo nije prihvatio, pa je car proturio svog italijanskog arhikancelara, biskupa
Pavije, Petra. Ubrzo iza izbora za papu car je počeo da pokazuje znake oboljenja od
malarije, koja je bila čest bolest u rimskoj oblasti. Da bi se vratio vojsci koja je ostala u
južnoj Italiji Oton II je uzeo ''jako sredstvo'' za brz oporavak, ali je umro decembra 983.
Njegov mermerni sarkofag se i danas nalazi su katedrali sv. Petra u Rimu. Tako se
završila vladavina cara koja je ostala pod znakom neprekinutog rata. Zanimljivo je da
iskustva Otona II, teška i opasna po državu nije naučio njegov naslednik. Borba za
očuvanje integriteta carstva nastaviće se i pod Otonom III (983-1002).
Geribert iz Orijaka koji je prihvatio poziv Otona III da dođe na carski dvor, pa je
uskoro postao carev prijatelj i savetnik. Uticao je na Otona III podsećajući ga na njegovo
grčko poreklo po majci Teofani i na dužnosti cara. 998. car je imenovao Geriberta za
nadbiskupa Ravene, a crkva ga je rukopoložila. Geribert je voleo da mu se odaju
priznanja.
saksonskog vojvode, koja mu je ranije obećana. Tada se umešao markgrof Ditrih i rekao
da neće dozvoliti da se ćerka jednog vojvode uda za jednog psa.
91
Samo je grad Majsen u Sorobiji ostao u nemačkim rukama.
199
kneževa carstva. U martu 999. umro je papa Gregorije V (996-999), a na to mesto je Oton
III rešio da dovede Geriberta. Prilikom stupanja na presto kandidat uzima drugo ime pa je
Geribert uzeo ime Silvester, po papi Silvesteru I (314-335) koji je navodno krstio
Konstantina Velikog (306-337). Geribert je postao Silvester II (999-1003). Cara i
njegovu okolinu je obuzimalo veliko osećanje religioznosti. Kraj X veka je početak
obnove zapadne religioznosti i značajnu ulogu u tom buđenju je odigrao manastir Klini.
Opat Odil iz Klinija, Nil Kalabrijski, pustinjak Romualt iz Kanadolija i biskup grada
Praga Adalbert su bili najznačajnije ličnosti ove duhovne obnove. Careva religiozna
osećanja bila su isprepletana sa univerzalnim osećanjima o postojanju jednog velikog
carstva.
Adalbert, biskup Praga, kršteno ime mu je bilo Vojteh. Bio je sin češkog kneza
Slavnika i rođen je 955. Obrazovao se u Magdeburgu. Prilikom krštenja i miropomazanja
Vojteh odbacuje svoje slovensko ime i uzima ime prvog nadbiskupa Magdeburga. Od
juna 983. Adalbert je bio biskup grada Praga. Kao pripadnik reda Slavnika došao je u
sukob sa češkom porodicom Pšemisla. Diliginis, nadbiskup Majnca, pozvao ga je kod
sebe kao svog potčinjenog. Dok je Adalbert bio van Praga, Pšemisli su napali rod
Slavnika i potpuno ga istrebili. Adalbert se nije smeo vratiti u Prag, pa odlazi u
Mađarsku, a zatim i u Poljsku, a odatle među Pruse. Kod Prusa je kao misionar postigao
veliki uspeh. Pri povratku je napadnut od Prusa i ubijen. Nakon toga je zasnovan kult o
njemu. Boleslav I Hrabri (992-1025), poljski knez, iskoristio je Adalbertovu smrt, od
Prusa otkupio njegovo telo i sahranio ga u poljskoj prestonici Gnjeznu. Tokom 80-ih
godina X veka Adalbert se susretao sa carem Otonom II. njegov rođeni brat Radim, koji
je kao monah dobio ime Gaudecije, nalazio se na čelu jedne poljske delegacije koja je išla
kod pape kako bi dobila dozvolu za osnivanje poljske crkve i nadbiskupije. Protiv toga je
bio nadbiskup Magdeburga pod čijom juridsdikcijom je bila biskupija u Poznanju.
Gaudecije je dobio titulu nadbiskupa od svetog mučenika Adalbeta, a poljska crkva je
svedena na rang misionarske crkve.
92
Patron i zaštitnik nemačke države. Živeo je početkom IV veka, a u kasnijem periodu je
predstavljan kao crnac.
200
Titmar Mersemburški je izbegavao da u svojoj Hronici opširno piše o poljskom
knezu i o tome da je car dodelio Boleslavu I krunu ili da mu je priznao političku
nezavisnost. Na jednom mestu on kaže: ''Bože oprosti caru što je vazala uzdigao na rang
gospodara''.
Gal Anonim, anonimni pisac francuskog porekla bio je u Poljskoj i pisao njenu
istoriju oko 1100. Piše da je car proglasio Boleslava za kralja, da ga je čak i krunisao
sopstvenom krunom i da ga je proglasio za svog brata. Danas se smatra da Boleslav I nije
krunisan od strane cara već da je sam sebi stavio krunu na glavu i to tek 1025.
201
FRIDRIH BARBAROSA
(1152-90)
Fridrih ("gospodar mira") I (1152-90) je imao trideset godina kada je izabran za kralja.
Nije bio impozantnog izgleda ‡ bio je to čovek malog rasta, bledog tena i žute kose, i
crvene brade po kojoj je u Italiji dobio ime Barbarosa (Crvenobradi).
Ali um mu je bio bistar, a volja jaka; život je proveo u napornim državničkim
poslovima; i, mada je pretrpeo mnogo poraza, Nemačku je ponovo doveo na vodeće
mesto u hrišćanskom svetu.
Proglasio je Landfried ® mir zemlje, izmirio svoje neprijatelje, smirio prijatelje i
energično suzbio svađe, nered i prestupništvo.
NJegov privatni život bio je hvaljen kao visoko moralan; međutim od prve
žene se razveo pod izgovorom da su u krvnom srodstvu, pa se oženio naslednicom grofa
od Burgundije, te je tako sa nevestom dobio jedno kraljevstvo.
U želji da ga papa kruniše za cara, obećao je papi Evgeniju III pomoć protiv buntovnih
Rimljana i neugodnih Normana, u zamenu za miropomazanje. Kada je
stigao u Nepi, na domak Rima, ponositi mladi kralj sastao se sa novim pontifom,
Hadrijanom IV, i tom prilikom izostavio uobičajeni ritual po kojem je svetovni vladar
pridržavao papi uzde i stremen i pomagao mu da sjaše s konja. Hadrijan je sišao bez
pomoći, i odbio da Fridrihu da "poljubac mira", i carsku krunu, sve dok se ne obavi
tradicionalni ritual. Dva dana su pomoćnici pape i kralja raspravljali o tom problemu, i
carevina je zavisila od protokola. Onda je Fridrih popustio; papa se povukao i ponovo
nastupio jašući na konju; Fridrih je pridržao uzde i stremen.
Carska titula ga je učinila i kraljem Lombardije. Nijedan nemački vladar od vremena
Henriha IV nije tu titulu shvatao doslovno; ali, Fridrih je sada u svaki grad severne Italije
poslao podestate da vladaju u njegovo ime. Te tuđinske gospodare su neki gradovi
prihvatili, a neki su ih odbacili.Fridrih je 1158. godine krenuo da pokori buntovne
gradove.
Na svoj dvor u Ronkalji pozvao je učene pravnike koji su u Bolonji obnavljali rimski
zakon. Bio je zadovoljan kada je od njih saznao da po tom zakonu car ima apsolutnu vlast
nad svim delovima Carstva, da poseduje svu imovinu u njoj, i da može da menja ili ukida
privatna prava kad god smatra da je to za državu poželjno.
202
Langobardski savez: Lombardijsku ligu (1167).
Godine 1176. u Lenjanu, vojska tog Saveza porazila je Fridrihovu nemačku vojsku i
primorala ga na šestogodišnje primirje. Godinu dana kasnije, car i papa su se pomirili; i,
Fridrih je u Konstancu potpisao (1183) ugovor kojim se italijanskim gradovima vraća
samouprava. Oni su za uzvrat priznali formalnu vrhovnu vlast Carstva i velikodušno se
saglasili da hranom snabdevaju Fridriha i njegovu svitu prilikom poseta Lombardiji.
Fridrih je u Italiji bio poražen, ali je na svim drugim mestima trijumfovao. Uspešno je
učvrstio carsku vlast nad Poljskom, Češkom i Mađarskom. Ponovo je kod nemačkog
sveštenstva potvrdio, u praksi, ako ne na rečima, sva prava imenovanja koja je Henrih IV
zahtevao, i dobio je podršku tog sveštenstva čak i protiv papa.
Godine 1189. stari car poveo je 100.000 ljudi u Treći krstaški rat.
Godinu dana kasnije utopio se u Kilikiji.
HAJNRIH VI (1190-1197)
Prvi odredi njegove vojske već su se uputili na Istok kada je Henrih, u trideset trećoj
godini života, podlegao dizenteriji dok je boravio na Siciliji.
NJegov jedini sin bio je dečak od tri godine; usledila je decenija nereda dok
su se pretendenti na carski presto među sobom borili.
203
FRIDRIH II HOENŠTAUFEN
(1215-1250)
žene:
1. 1209. ® Konstanca od Aragona, umrla 1222 g.
2. 1225. ® Izabela od Jerusalima, umrla 1235 g.
3. 1235. ® Izabela od Engleske
Izopšteni krstaš
Konstanca je imala trideset godina kada se udala za Henriha, a četrdeset dve kada je
rodila svoje jedino dete. Plašeći se sumnji u njenu trudnoću i zakoniti status
deteta, ona je dala da se podigne šator na tržnici blizu Ankone; i tu, na očigled svih, ona
je rodila dečaka koji će postati najfascinantnija ličnost kulminacionog perioda srednjeg
veka. U njegovim venama je tekla krv normanskih kraljeva Italije pomešana s krvlju
nemačkih careva dinastije Hohenštaufen.
Imao je četiri godine kada je u Palermu krunisan za kralja Obe Sicilije (1198).
Pročitao je mnogo knjiga iz oblasti istorije. Postao je dobar jahač i mačevalac, i ljubitelj
konja i lova. Bio je niskog rasta, ali snažan, "lepog i otmenog držanja", i duge, riđe,
kovrčave kose; bio je pametan, samopouzdan, i ponosit.
U dvanaestoj godini(1206) je otpustio Inoćentijevog podnamesnika i preuzeo vlast;u
četrnaestoj godini(1208) postao je punoletan;u petnaestoj(1209) se oženio Konstancom
od Aragona, i dao se na posao da vrati carsku krunu.
204
Oton IV je prekršio svoj dogovor da će poštovati vrhovnu vlast pape i Papske države;
Inoćentije ga je izopštio, i naredio baronima i biskupima Carstva da za
cara izaberu njegovog mladog štićenika Fridriha. Ali, iako se naglo okrenuo Fridrihu,
Inoćentije nije odustao od namere da zaštiti papstvo.
Osim toga, Fridrih se obavezao: da će očuvati sva ovlašćenja klera u svom carstvu, da će
kažnjavati jeretike, i da će poneti krst kao krstaš.
Ali, pojavile su se prepreke. Otonov brat Henrih je sakupio vojsku da svrgne Fridriha, a
novi papa, Honorije III, složio se da mladi car mora da brani svoj
tron. Fridrih je savladao Henriha.
Međutim, tada su pobunu podigli baroni u južnoj Italiji i Saraceni na Siciliji; Fridrih je
dokazivao da mora da obnovi red u italijanskom delu svoga carstva pre nego što pođe na
dugo putovanje.
205
U međuvremenu (1222) mu je umrla žena. U nadi da će ga podstaći da ispuni svoj zavet,
Honorije ga je ubedio da se oženi Izabelom, naslednicom izgubljene Jerusalimske
kraljevine. Fridrih je pristao (1225), i titulu kralja Jerusalima dodao titulama kralja
Sicilije i cara Svetog rimskog carstva.
Godine 1227, Honorije je umro, a na papski presto je došao strogi Grgur IX. Fridrih se
sada ozbiljno pripremio za krstaški rat , izgradio veliku flotu, i okupio 40.000 krstaša u
Brindiziju. Tu je strahovita kuga izbila u njegovoj vojsci.
Na hiljade je pomrlo, više hiljada dezertiralo. Sam car se razboleo, kao i njegov glavni
vojskovodja, Luj od Turingije.
No, Fridrih je ipak izdao naredbu da se isplovi; Luj je umro, a Fridrihu se stanje
pogoršavalo. NJegovi lekari, i viši sveštenici koji su bili sa njim, savetovali su ga da se
vrati u Italiju. On je to i učinio, i potražio lek u Pocuoliju.
Sedam meseci kasnije,i dalje izopšten, Fridrih je isplovio za Palestinu (1228). Saznavši
za njegov dolazak u Siriju, Grgur je Fridrihove podanike i sina Henriha
oslobodio zaveta na vernost, i počeo pregovore sa ciljem da svrgne cara.
Shvativši te postupke kao objavu rata, Fridrihov namesnik u Italiji je započeo napad
na Papske države. Grgur je uzvratio poslavši vojsku da napadne
Siciliju; monasi su širili glasine da je Fridrih poginuo; i, veliki deo Sicilije i južna Italija
bili su ubrzo u papskim rukama.
Dva franjevca, kao papini izaslanici, stigla su u Akru ubrzo posle Fridriha, i svima u
redovima hrišćanske vojske zabranila da se pokoravaju izopšteniku.
Saznavši da Fridrih namerava da poseti čuveno mesto Hristovog krštenja u reci Jordan,
neki vitezovi templari su poslali tajnu poruku al-Kamilu, sugerišući da je to za sultana
prilika da zarobi cara. Muslimanski vojskovođa je to pismo poslao Fridrihu.
206
se saglasio;potpisan je Ugovor u San Germanu (1230) ® izopštenje je povučeno. Na
kratko vreme zavladao je mir.
Unutrašnje uređenje
Pobunjeni Saraceni u brdima Sicilije bili su pohvatani, prevezeni u Italiju, obučavani kao
najamnici i postali najpouzdaniji vojnici u Fridrihovoj vojsci.
Palermo je po zakonu ostao prestonica Dveju Sicilija tj. /Regno/, kako su se one nakratko
zvale; ali prava prestonica bila je Fođa.
Godine 1223, počeo je da u Fođi gradi asimetričnu palatu-zamak. Ubrzo je oko njegove
palate podignut veliki broj palata za smeštaj njegovih pomoćnika.
Pozvao je plemiće italijanskog dela svog carstva da služe kao paževi na njegovom dvoru;
tu su oni napredovali kroz sve šire funkcije i vršili vlast. Među njima je vodeći položaj
zauzimao pravnik Pjero dele Vinje, Fridrih ga je imenovao za logoteta, tj. državnog
sekretara.
Godine 1235, umrla mu je druga žena( Izabela od Jerusalima) i on se ponovo tj. po treći
put oženio, ali Izabela od Engleske nije mogla da shvati njegov duh i moral, i povukla se
u pozadinu, dok se Fridrih družio s ljubavnicama i dobio nezakonitog sina.
207
Fridrih je bio pesnik, a Dante je pohvalio njegove stihove pisane na italijanskom.
Prema glasinama u koje je poverovao papa Grgur IX, Fridrih je optužen da je rekao da su
"trojica opsenara vešto zaveli svoje savremenike da bi osvojili vlast nad
svetom ‡ Mojsije, Isus i Muhamed"; cela Evropa je brujala zbog tog bogohuljenja.
Fridrih je porekao optužbu, ali je ona doprinela da se javno mnjenje okrene protiv njega u
kritičnim trenucima pred kraj njegovog života.
Kada je 1226. pozvao plemiće i gradove na skupštinu u Kremoni, otkrio je svoje namere
time što je u svoj poziv uključio vojvodstvo Spoleta, koje je tada bilo papska država, a i
time što je sa vojskom prošao kroz zemlje koje su pripadale papama. Papa je plemićima
Spoleta zabranio da prisustvuju skupštini.
208
Godine 1234, Henrih (Fridrihov sin) se pobunio protiv oca i udružio se sa
Langobradskim savezom. Fridrih je iz južne Italije odjahao u Vorms, bez vojske, ali sa
mnogo novca; na vest o njegovom dolasku pobuna je propala.
Henrih je bačen u tamnicu, venuo u njoj sedam godina, a onda je, prilikom prebacivanja
na drugo mesto konfinacije, odjahao na konju do jedne stene i tu izvršio samoubistvo
bacivši se u ambis.
NJegova flota je presrela đenovski konvoj koji je plovio za Rim prevozeći grupu
francuskih, španskih i italijanskih kardinala, biskupa, opata i sveštenika. Fridrih ih je u
Apuliji držao zatvorene, kao taoce pomoću kojih bi se cenjkao sa drugom stranom. Ubrzo
je oslobodio Francuze, ali ostale je dugo zadržao, i nekoliko njih je umrlo u tamnici, što
je zgranulo Evropu naviknutu da sveštenstvo smatra neprikosnovenim; mnogi su sada
poverovali da je Fridrih antihrist.
209
Fridrih je predložio da oslobodi prelate ako Grgur potpiše mir, ali stari papa je sve do
smrti (1241) ostao nepokolebljiv.
Na papin nagovor, grupa nemačkih plemića i biskupa izabrala je Henriha Raspea kao
anticara; i, kada je ovaj umro, oni su za naslednika izabrali Vilijama od Holandije.
Proglašeno je izopštenje svih Fridrihovih pristalica, a religiozne službe su zabranjene u
svim oblastima koje su mu bili lojalne;protiv njega i Encija je objavljen krstaški rat, a oni
koji su uzeli krst za spas Palestine dobijali su sve privilegije krstaša ako bi se pridružili
ratu protiv bezbožnog cara.
Fridrih je tada izdao je "Manifest reforme" osuđujući kler kao "robove ovozemaljskog
duha, opijene svetovnim uživanjima; sve veće njihovo bogatstvo ugušilo im je
pobožnost".
U Regno-u je konfiskovao riznice Crkve da bi finansirao svoje ratovanje.
Onda mu je neko doneo dokaz da njegov pouzdani prvi ministar Pjero dele Vinje kuje
zaveru protiv njega; Fridrih je naredio da ga uhvate i oslepe; potom je Pjero udarao
glavom o zid u tamnici sve dok nije umro (1240). Iste te godine došla je vest da su Encija
zarobili Bolonjci u bici kod La Fosalte. Otprilike u isto vreme, Fridrihov lekar je pokušao
da ga otruje.
Brzo nizanje tih udaraca caru je slomilo duh; povukao se u Apuliju, i više nije
učestvovao u ratu.
Godine 1250, njegovi generali su imali mnogo uspeha, i izgledalo je da se talas
preokrenuo. Sveti Luj, kojeg su muslimani zarobili u Egiptu, zahtevao je od Inoćentija da
okonča rat, tako da bi Fridrih mogao da dođe u pomoć krstašima.
210
Cara je oborila dizenterija. Tražio je oprost i dobio ga: slobodni mislilac je obukao ruho
cistercitskog monaha i umro u Fjorentinu 13. decembra 1250.
Fridrihov uticaj nije bio očigledan; njegovo carstvo je ubrzo propalo, i njim je zavladao
još veći haos nego kada je on došao. Nestalo je jedinstvo za koje se borio, čak i u samoj
Nemačkoj.
Fridrih je bio "čovek renesanse" čitav vek pre nego što je ta epoha nastupila.
Nemačka nacija još nije postojala. Postojali su samo Saksonci, Svabi, Bavarci, Franci...
Još nije postojao nacionalni parlament, već samo teritorijalne skupštine, /Landtage;
Reichstag/, ili Diet, tj. Skupština zajednice država, osnovana 1247. slabila je u vreme
međuvlašća, a istaknutu ulogu stekla je tek 1338.
Uprkos Barbarosinim naporima da celoj Nemačkoj nametne rimske zakone, svaka oblast
je zadržala svoje običaje i zakonike.
Godine 1225. zakoni Saksonaca formulisani su u /Sachsenspiegel/, tj. Saksonskom
ogledalu godine 1275; /Schwabenspiegel/ je sistematizovao zakone i običaje Svabije.
Tim zbornicima ustanovljeno je drevno pravo ljudi da biraju svog kralja, i seljaka da
čuvaju svoju slobodu i zemlju. Kmetstvo i ropstvo, pisalo je u /Sachenspiegel/-u
211
suprotni su prirodi i volji Boga, i svoje poreklo duguju prisili ili prevari. Ali, kmetstvo je
raslo.
Fridrih III
( 1440/1452 – 1493 )
Fridrih III, rođen je u Insbruku 21.IX.1415. Bio je nemački kralj od 1440. i Sveto-
Rimsko Nemački car od 1452. Najznačajnije njegovo delo jeste uvećanje snaga i poseda
Habsburgovaca.
Fridrih je bio sin vojvode Ernesta od Austrije a po smrti svog oca 1424. nasledio
je posede Habsburgovaca, Štajersku, Karantiju, Karniolu i Goricu. Do 1439. postao je
senior habsburške porodice, a 1440. je postao i nemački kralj. Od početka je njegova
vladavina bila u znaku obesti svemoćnog plemstva. Bio je neka vrsta čuvara Ladislavu II
Posmrčetu (1445-1457), ugarskom kralju i sinu Fridrihovog rođaka Alberta. Fridrih je
hteo da iskoristi svoje ''starateljstvo'' nad maloletnim kraljem i da vlast u Češkoj i
Ugarskoj prenese na njegov ogranak Habsburške porodice. Njegovo buntovno plemstvo,
kao i plemstvo Ugarske, ga je nateralo da oslobodi Ladislava tutorstva pre vremena 1452.
Kada je mladi ugarski kralj umro 1457. Habsburzi su privremeno izgubili Češku i
Ugarsku. U Češkoj je kralj postao Jiržij Podjebrad, a u Ugarskoj mladi Matija Korvin.
212
Fridrih nikada nije uspeo da učvrsti svoje istočne granice. Osmanlije su zauzele
Carigrad 1453. i potom su njihove pljačkaške čete navaljivale sve do Štajerske i
Karantije. Finansijski i vojno slab car nije im se mogao suprotstaviti. Tim pre što je sam
Fridrih od svojih savremenika, a i kasnijih istoričara okarakterisan kao najveći slabić i
kukavica svog vremena.
Fridrih je za života morao još da pretrpi poniženje da vidi ugarskog kralja Matiju
Korvina kao gospodara najvećeg dela Austrije. Matija Korvin je 1485. zauzeo Beč i tek je
njegova smrt 1490. omogućila princu Maksimilijanu da povrati Austriju (1490-1491).
Najveći uspeh Fridrihove vladavine jeste taj što je svog sina i naslednika Maksimilijana
oženio Marijom, ćerkom Karla Smelog, vojvodom Burgundije 1477. Habsbrugovci su
ovim brakom u naredna tri veka kontrolisali Najveći deo današnje Belgije, Flandrije,
Luksemburga, Franš Konta itd. Može se slobodno tvrditi da je ovaj brak doneo
habsburškoj monarhiji epitet velike sile u kasnijim vekovima.
Kao mnogi ljudi tog vremena Fridrih je bio naklonjen humanizmu, astrologiji,
magiji i alhemiji. Takođe je u mladosti 1437. sa mnogim poznatim humanistima otišao za
Svetu Zemlju odakle se vratio sa mnogim dragocenim knjigama i dragim kamenjem.
Umro je u Lincu 19.VIII.1493.
213
HANZA
(savez severnonemačkih gradova)
Teško je odrediti momenat kada je Hanza nastala ali u zna se da su u početku to bili
sporazumi između nekoliko gradova. Sredinom XIV veka Hanza obuhvata sve
severnonemačke gradove koji su se nalazili na obali Baltika ali i one gradove u
unutrašnjosti zemlje koji su bili vezani za trgovinu na Severnom i Baltičkom moru.
Jezgro Hanze su činila tri grada Hambrug, Libek i Bremen.Vremenom ovim gradovima
se pridružuju gradovi na rekama Rajni (npr.Keln),Vezeru i Odri, zatim gradovi u Pruskoj
npr. Dancig, Kenigsberg.
Treba napomenuti da je važnu ulogu u Hanzi igrao grad Vizbi na ostrvu Gotland koji je
bio centar trgovine sa južnom Skandinavijom.
Glavni predmet Hanzine trgovine bilo je Severno i Baltičko more tj. proizvodi baltičkih
zemalja, Rusije i Skandinavije. Hanza je uvozila žito, krzna, so, med, ribu, mast, drva,
vosak, bakar, gvozdenu rudu, a izvozila je tkaninu, metalne proizvode, vino, začine i
luksuzne proizvode.
Prvi put termin ”nemačka Hanza” javlja se 1356 g. kada je flandrijski grof ukinuo
privilegije trgovcima iz severne Nemačke a članovi Hanze su zajednički ustali protiv
grofa i uveli blokadu Flandrije te su na kraju primorali grofa na ustupke.
Od druge polovine XIV veka Hanza formira kongres u koji ulaze predstavnici svih
gradova ovog saveza.Odluke kongresa donošene su prostom većinom i bile su
obavezujuće za sve članice Hanze.
Krupan događaj u istoriji ovog saveza odigrao se 1367 g. → Kada je Danska pokušala da
podrije trgovački značaj Hanze onda se u gradu Kelnu sastao kongres na kome je doneta
odluka da se objavi rat Danskoj. Ovo je ujedno bilo i prerastanje saveza iz strogo
trgovačkog u politički savez.Rat se završio tako što je Hanzina mornarica zauzela
Kopenhagen a na strani Hanze učestvovali su i Švedska, Holštajn i Meklenburg. Nakon
pada Kopenhagena usledio je 1370 g. potpisivanje Štralzundskog mira koji je bio
izuzetno nepovoljan po Dansku jer pri izboru danskog kralja bila je obavezna saglasnost
Hanze.
214
Iako je Hanza Štralzundskim mirom prerasla i u političi faktor na Severnom moru i
Baltiku ipak političko ustrojstvo saveza nije bilo čvrsto.Naime,nije postojala zajednička
blagajna,niti zajednička flota a ni neki zajednički upravni organ a stalno su isplivavali na
površinu sukobi između gradova članica oko raznih interesa.
Odnose unutar saveza regulisao je Veliki statut Hanze koji se odnosio na sve gradove.
215
NORMANI u južnoj Italiji ( XI vek)
Italiju u,ovo vreme,na sever i jug delila je Papska država a sever Italije poprimio je
germanski karakter dok jug Italije donekle zadržao grčki karakter.
216
delimično uspelo 1051 jer su tada pobijene neke normanske vođe.Potom je papa pozvao
svoje saveznike ali su tu vojsku 1053 god. porazili Normani te Normani stižu do
Otranta,Lećea i opsedaju Ređo.
1058 god. stanovništvo Kalabrije se pobunilo zbog gladi a 1059 god. Rober Gviskard se
približio papi.Naslednici pape Lava XI→Viktor II i Stefan IX borili su se da investitura
pripadna papi te pape stupaju u savez sa Normanima a papa Nikola II je priznao
osvajanja Robera Gviskarda a ovaj mu je obećao neizostavnu podršku.Papa Nikola II u
svojoj borbi (za investituru) koristio se falsifikatom tj. Konstantinovom darovnicom.
Glavnu ulogu u osvajanju Sicilije imao je Gviskardov brat Rožer koji se umešao u sukobe
između muslimanskih emira.Uz normansku pomoć,deo muslimana je 1061 god. zauzeo
Mesinu.
1064 god. Rožer bezuspešno pokušava da zauzme Palermo ali ipak će ga osvojiti 1072
god.Pober Gviskard je dobio Palermo i Mesinu a Rožer ostatak Sicilije,braća su pažljivo
vladala ostrvom i onemogućavala su pobune.
1072 god. Rikard,knez od Kapue,diže ustanak a pomoć mu pruža papa Aleksandar II;cilj
je bio da se u južnoj Italiji stvori država pod vlašću crkve.
Ali ubrzo su se knez Rikard i papa Aleksandar II sukobili što koristi Rober Gviskard da
uguši ustanak i da se okrene protiv pape Grgura VII.Nakon toga papa Grgur VII i
Rikardo se približavaju.Papa je 1074 god.ekskomunicirao Robera Gviskarda.Henrik IV
nudi pomoć Gviskardu sukobu sa papaom ali Gviskard odbija.Rober Gviskard je ubrzo
opseo Salerno i Napulj a potom i papski posed Benevento.Benevento je spasio Đordano-
sin i naslednik pokojnog Rikarda,kneza od Kapue.
Uskoro Apulija i Kalabrija dižu ustanak protiv Robera Gviskarda ali on ustanak ubrzo
guši.Nakon ugušenja Robrova moć dostiže vrhunac te papa stupa u pregovore sa
njim,neprijateljstva se obustavljaju a Rober Gviskard se okreće Vizantiji jer želi da kazni
Romeje jer je pomagala ustanike.Stupio je u pregovore sa vizantijskim carem da bi se
orodio sa carskom dinastijom ali ipak je Gviskard želeo da na bilo koji način stavi
Vizantiju pod svoju vlast te se krajem maja 1081 god. iskrcao u Valoni a potom zauzeo
Krf i Drač.Ovime su bili ugroženi interesi i Mletačke republike te je maletačka flota u
nekoliko navrata porazila Normane.Na zapomaganje pape,Rober se povukao u južnu
Italiju.Za to vreme Gvikardov sin Bohemond uspeo je da osvoji neke vizantijske gradove
ali uskoro ga je porazio Aleksije Komnin.
U novom pohodu (vs Vizantije) Gviskardovu vojsku zahvata epidemija od koje i sam
umire.Nasledio ga je sin Rožer koji je stupio u savez sa stricem
Rožerom I, grofom od Sicilije.
1085 god. zauzeta je Sirakuza a 1091 god. i čitava Sicilija;
Rožer I je umro 1101 god. a vlast je ostavio sinu Rožeru II.
217
ČEŠKA I POLJSKA U SREDNJEM VEKU
Sa izuzetkom Slovačke koja je od kraja X veka bila u sastavu Mađarske i Šlezije koja je bila u
93
sastavu Poljske od početka XI do početka XIV veka.
218
Nakon smrti Boleslava Pobožnog Češka je zapala u anarhiju. Između
Boleslavovih sinova je izbio sukob oko toga ko će naslediti tron. Borbe su potrajale sve
do 1012. kada je pobedu izvojevao Oldrih (1012-1037), najmlađi Boleslavov sin. On je
međutim vladao u samo jednom delu kraljevstva, koje je ujedinjeno tek za vreme
njegovog naslednika. Oldriha je nasledio njegov sin Bratislav I Obnovitelj (1037-1055).
Bratislav je nastavio borbu svog oca da povrati teritorije izgubljene u građanskom ratu s
početka XI veka. Uspeo je da povrati neke oblasti od Poljske, a u dve velike kampanje da
osvoji i Šleziju, Krakov, Poznanj i Gnjezno (939). Ovi Bratislavovi uspesi nisu nimali
radovali Hajnriha III (1037-1056) koji je iskoristio zauzetost Bratislava u Poljskoj da
napadne samu Češku (941). Bratislav se povukao iz poljskih gradova, ali je do kraja
života zadržao Šleziju 94. Njegovi napori da povrati Slovačku takođe nisu urodili plodom.
Da bi izbegao sukobe prilikom nasleđivanja prestola Bratislav se dogovorio sa
plemstvom da se u Češku uvede prinicip primogeniture. Tako je Bratislava I nasledio
prvo njegov najstariji sin Spitihnev II (1055-1061), a zatim njegov drugi sin Vratislav II
(1061-1092).
Kasni XII vek bio je obeležen sukobima među članovima dinastije Pšemisla. Za
vreme vladavine Bratislava II (1173-1197) otpočeli su unutrašnji sukobi. Njih je
pomagao i car Fridrih I koji je hteo da pored sebe ima oslabljenu Češku. Stoga je on, kao
vrhovni sizeren Češke, 1182. naredio da se smanji zavisnost oblasti Moravske od Praga.
Time je doprineo dezintegraciji Češke monarhije. Takođe je 1187. prašku biskupiju
podredio carskoj vlasti i zabranio je da Pšemisli dalje zauzimaju ovaj važan položaj. Ipak
ovi problemi su se rešili sami od sebe. Dinastija Pšemisla je svedena na jednu granu tako
da je problem nasledstva postao neprimetan, a smrću cara Fridriha I 1190. smanjio se
pritisak Nemačke na Češku. Novi car Hajnrih VI (1190-1197) bio je više zaintersovan
za svoje italijanske provincije koje je ubrzo proširio pripajanjem južne Italije i Sicilije.
Novi češki vladar je 1197. postao Pšemisl Otokar I (1197-1230) koji se ubrzo sam
proglasio za kralja Češke 1198. i koji je vladao do 1230. Ovo je predstavljalo direktan
izazov nemačkom interesu u Češkoj. Međutim u Nemačkoj tada vlada rat između
suprotstavljenih Hoenštaufena i Velfa.
94
Koja je posle njegove smrti ponovo pripala Poljskoj.
219
Kralj Filip od Švabije (1197-1208) bio je primoran da Otakaru I prizna široku
autonomiju. Nakon Filipovog ubistva kralj je postao Oton IV od Brunsvika (1198-1215)
koji je pokušao da povrati svoj uticaj u Češkoj. Međutim Otakar I se tada udružio sa
pristalicama Hoenštufena i pomogao dolazak na presto mladog Fridriha. Konačno 1212.
bulom cara Fridriha II (1215-1250) rešeni su sporovi između Nemačke i Češke. Vlast
nemačkog kralja bila je svedena na minimum zlatnom bulom od Sicilije, a Češki kralj je
dobio garancije da će Pšemisli ostati jedina vladajuća dinastija u Češkoj. Pod Otakarom I
Češka je ušla u XIII vek ojačana i spremna za vrhunac koji će nastupiti polovinom veka.
Pogibija Otakara II značila je slom moći koje je Češka pod njim stekla. Otakara je
nasledio njegov sedmogodišnji sin Vaclav II (1278-1305). Vaclav je bio sposoban vladar
koji je uspeo da umanji katastrofu nastalu nakon Otakarovog poraza. Vaclav je u početku
vladavine živeo na dvoru svog rođaka Otona IV od Brandenburga koji mu je biu regent
do 1283. Posle 1283. Vaclav II se vratio u Prag i shvatio da je stvarni vladar ambiciozni
Zaviša od Falkenštajna, ljubavnik i kasnije suprug njegove majke. Vaclac je 1289. uništio
Zavišine pristalice, a njega samog poogubio 1290. Nakon toga je vladao samostalno,
koristeći bogatstva Češke i pomažući trgovinu. Pošto je anektirao veći deo Gornje
Šlezije, Vaclav je osvojio Krakov 1291. i konačno postao kralj Poljske 1300. Ponuđena
mu je i kruna Ugarske, ali ju je odbio i postavio svog sina Vaclav za ugarskog kralja
1301. Bio je međutim primoran da ga povuče iz Ugarske 1304. Ubrzo nakon ovih
događaja kralj Vaclav II je umro oktobra 1305. Nasledio ga je 16-ogodišnji sin Vaclav
III (1305-1306). Vaclav III je bio kralj Ugarske od 1301. do 1304. i nikada nije odustao
od borbe za ugarsku krunu. Bio je veoma obrazovan i ambiciozan vladar. Odmah po
dolasku na presto ozvaničio je svoje pretenzije na vojvodstvo Austriju i krune Poljske i
Ugarske. Već je počeo i da skuplja vojsku u proleće 1306. da bi svoja prava i ostvario
220
kada je ubijen od strane atentatora 4.VIII.1306. u Olomucu. Sa njim je izumrla vladajuća
dinastija Pšemisla
221
opasnošću kada je car Hajnrih V (1106-1125) napao Šleziju 1109. Ipak Boleslav III je
uspeo da ga odbije, a nakon toga je pomilovao Zbignieva i dozvolio mu povratak u
Poljsku 1112. Ubrzo je naredio da se on oslepi zbog navodne izdaje. Zbigniev je umro
ubrzo posle toga. Sledeće dvadeset dve godine vladavine (1113-1135) Boleslav je najviše
napora posvetio osvajanju provincije Pomeranije (Pomorja). Uspeo je da osvoji istočnu
Pomeraniju 1122. ali je zapadnu dobio u posed tek kada je položio vazalnu zakletvu
nemačkom kralju Lotaru III (1125-1137). Nakon toga Boleslav je poslao misionare u
Pomeraniju, primorao Pomerance da prime hrišćanstvo i inkorporirao ih u poljsku
državu. Nakon toga je propisao red na koji će se država podeliti nakon njegove smrti.
Najstariji sin je trebalo da dobije Pomeraniju i Šleziju, a ostala trojica druge manje
provincije. Ovaj sistem je poznat i kao senioratski jer je najstariji sin vladao
najznačajnijim oblastima, a ostala braća su mu se morala formalno pokoravati, ali su u
svojim oblastima vladali samostalno. Ovo je nakon Boleslavove smrti dovelo do raspada
Poljske.
U drugoj polovini XII veka u Poljskoj je vladala anarhija. Nakon smrti Boleslava
IV Mazurskog (1138-1173), koji je vladao Pomeranijom i Šlezijom, na presto je došao
Mješko III Stari (1173-1177) za kog je vladao građanski rat između suprotstavljene
braće. Mejškov protivnik bio je Kazimir II Pravedni (1177-1194), vladar Krakova i
Sandomjerža. Iako je Mješko još u dva navrata na kratko vratio presto (1190-1191 i
1194), Kazimir je vlast držao čvrsto u svojim rukama. Kazimir je bio najjači vladar u
Poljskoj i 1180. je bio priznat od strane plemstva i klera. Obećao im je privilegije, a oni
su mu se zakleli da će samo njegove naslednike priznavati za legitimne vladare. Kazimira
je nasledio njegov sin Lešek I (1194-1202) koji je svoju vladavinu proveo u stalnim
borbama sa pretendentima. Njegov naslednik Boleslav V Blistavi (1202-1227) je bio još
beznačajniji vladar.
Tokom perioda podela koje su trajale skoro dvesta godine (do vladavine
Kazimira III) Poljska je prošla kroz transformaciju celokupnog društva. Centralizovani
aparat iz perioda ranih Pjasta bio je utemeljen na sistemu fortifikovani naselja kojima je
komandovao kastelan, koji je bio administrator, vojni komandant, sudija i sakupljač
poreza. Oko ovih naselja su živeli tzv. nadničari koji su svoja dugovanja nadoknađivali
kulučenjem. Socijalna piramida tog doba na vrh je stavljala kneza, njegove
velikodostojnike, najviše vojne zapovednike, slobodnjake, poluslobodne ljude i na robove
na dnu. Između X i XII veka ovaj sistem je postepeno propadao. Unapređenje sistema
obrađivanja zemljišta tzv. sistem tri polja povećali su vrednost zemlje koju je držao
vladar i druge koja je darivana crkvi, plemićima, vojnicima i dr. Porast stanovništva je
takođe bio vidljiv. Stari sistem družine je ustupio mesto odabranoj ličnoj gardi, koju su
činili plemići-zemljoposednici.
222
naseljenika dolazile iz Nemačke i Nizozemske, ohrabrene povoljnim uslovima. Ovi
naseljenici su uživali ličnu slobodu, fiksne rente i neke samoupravne mere pod tzv.
nemačkim zakonom. Gradovi su dobijali formalne ugovore koji su im donosili
autonomiju, samoupravu po ugledu na nemački grad Magdeburg 96. Odatle termin
Magdeburški zakon. Međutim naseljavanje ovih nemačkih seljaka-zakupaca bilo je
ograničeno na Pomeraniju i Šleziju. Ostatak zemlje ostao je poljski. Veliki priliv Jevreja
bio je rezultat pomirljive politike Pjasta. Boleslav VI Čestiti je Jevrejima izdao tzv.
Kališku privilegiju (1264) kojom im je obećana lična sloboda, nešto autonomije i sloboda
veroispovesti.
96
Vroclav 1242, Poznanj 1253 i Krakov 1257.
97
Odnosno ''kratki''.
98
Poznat i pod nadimkom ''seljački kralj''.
223
vojvode Gediminasa. Sa sobom je kao miraz dovela 24.000 poljski ratnih zarobljenika.
Međutim ona je umrla 1339. ne rodivši Kazimiru sina. Dve godine kasnije Kazimir se
oženio nemačkom princezom Adelaidom od Hesena, ali je i ovaj brak bio jalov pa je
princeza poslata nazad 1356. Treći brak iz 1365. sa šleskom princezom Hedvigom od
Glogau-Sagana bio je takođe jalov. Kako nije imao muškog naslednika Kazimir je za
naslednika odredio svog nećaka, ugarskog kralja Lajoša I Velikog (1342-1382), a kao
drugu alternativu sina svoje najstarije kćeri Kazimira od Pomeranije. Ova druga
alternativa pokazala se kao idealno oružje u rukama plemstva protiv jačanja kraljevske
vlasti. Pošto nije imao sina i naslednika Kazimir se potrudio da barem dobro uda svoje
kćeri. Njegova druga kćer se udala za Ludviga Brandenburškog 1345, treća se udala za
Vaclava (1378-1411), sinu cara Karla IV (1343-1378) 1369. Sam car se oženio
Kazimirovom unukom.
Kazimir je tokom cele svoje vladavine vodio miroljubivu politiku, koliko je to bilo
moguće. Nizom diplomatskih poteza između 1335. i 1348. Kazimir je obezbedio savez sa
Češkom i Ugarskom. Češkoj je priznao Šleziju, a ona je zauzvrat odvacila svoje
pretenzije na poljski tron. Daljom diplomatijom je osigurao povlačenje Tevtonskih
vitezova iz Kujavie i Dobrcina. Pošto je osigurao zapadne granice diplomatijom i
političkim brakovima Kazimir se okrenuo istoku. Kazimir je okupirao oblasti
nekadašnjeg vojvodstva Halič i Vladimir i da ih korak po korak inkorporira u Poljsku.
Kao rezultat ove pomirljive politike do tada buntovni kneževi Mazovije su priznale
Kazimira za svog suverena (1351-1353). Do 1370. je udovstručio poljsku teritoriju. Ipak
važnije od teritorija bio je prestiž koji je kralj imao u celoj Evropi. Na kongresu u
Krakovu 1364. bili su prisutni kraljevi Ugarske, Češke, Danske i Kipra, kao veliki broj
kneževa. Kazimir, koji je trideset godina ranije ponizno molio na dvoru ugarskog kralja u
Višegradu, bio je tada zamoljen da arbitrira u sukobu cara i ugarskog kralja.
99
Dva su nazvana po njemu.
224
UZROCI KRSTAŠKIH RATOVA
Prvi neposredan uzrok Krstaških ratova bio je napredovanje Turaka Seldžuka. oni
su 1070. zauzeli Jerusalim od Fatimida i hodočasnici su počeli da kući donose vesti o
ugnjetavanju hrišćana i skrnavljenju svetinja.
Treći neposredni uzrok Krstaških ratova bila je težnja italijanskih gradova Pize,
Đenove, Venecije, Amalfija i drugih da prošire svoju rastuću trgovačku moć. Kada su
Normani oteli Siciliju od muslimana (1060-1091), a hrišćanska vojna moć smanjila
muslimansku vlast u Španiji (1085), zapadni Mediteran je bio oslobođen za hrišćansku
trgovinu, a italijanski gradovi smerali da okončaju muslimansku prevlast u istočnom
Mediteranu.
Kroz gomilu se prolamao uzbuđen uzvik: "Bog tako hoće!" Urban je to prihvatio i
predložio da im to bude ratni poklič. Zatražio je da oni koji krenu u krstaški rat nose krst
na čelu ili na grudima. Energični papa je prešao na druge gradove: Tur, Bordo, Tuluz,
Monpelje, Nim i devet meseci držao propovedi zalažući se za krstaški rat.
Kada je stigao u Rim posle dva meseca odsustva, preuzeo je pravo da oslobodi
krstaše od obaveza koje su ometale krstaški rat. Kmeta i vazala je, za vreme trajanja rata,
225
oslobodio lojalnosti gospodaru. Svim krstašima je dao privilegiju da im sude crkveni, a
ne vlastelinski sudovi i jamčio im za vreme njihovog odsustva, episkopsku zaštitu
njihove imovine. Uspostavio je novo načelo poslušnosti iznad kodeksa feudalne vernosti.
226
PRVI KRSTAŠKI RAT
1096-1099
Izvanredni motivi doveli su pod ratni steg ogroman broj ljudi. Potpuni oprost
kojim se oslobađaju svih kazni zbog greha bio je obećan onima koji poginu u tom ratu.
Kmetovima je bilo dozvoljeno da napuste zemlju za koju su inače bili vezani. Građani su
oslobađani poreza, dužnici su koristili moratorijum na kamatu, zatvorenici su oslobađani,
a smrtne kazne su zahvaljujući smelom proširenju papske vlasti, zamenjivane doživotnim
služenjem u Palestini. Urban je mesec avgust 1096. označio kao vreme polaska.
Nestrpljivi seljaci koji su bili prvi regrutovani nisu mogli da čekaju. Jedna takva
''vojska'' koja je brojala nekih 120.000 ljudi, među kojima je bilo samo osam vitezova,
pošla je u martu iz Francuske, na čelu sa Petrom Pustinjakom i Valterom Siromahom.
Jedna druga grupa, možda oko 5.000 ljudi, pošla je iz Nemačke pod vođstvom sveštenika
Gotšalka. Treća je napredovala iz Rajnske oblasti na čelu sa grofom Emikom
Lajningenom.
Regruti su poneli skromna sredstva i malo hrane, a njihove neiskusne vođe su loše
organizovali snabdevanje hranom. Kada su sredstva potrošena, a oni počeli da gladuju,
bili su primorani da na svom putu pljačkaju njive i domove, a uskoro su uz pljačku dodali
i silovanje. Kada su napokon bez prebijene pare stigli do Konstantinopolja i desetkovani
glađu, kugom, leprom, groznicom i bitkama na putu, dočekao ih je Aleksije, ali ih nije
dovoljno nahranio. Oni su onda provalili u predgrađa i opljačkali crkve, kuće i palate. Da
bi prestonicu oslobodio tih pobožnih skakavaca, Aleksije im je obezbedio brodove da
pređu Bosfor, poslao im namirnice i zamolio ih da čekaju dok ne stignu bolje naoružane
vojske.
Mnogi grofovi i vojvode su pristupili krstaškoj vojsci i gotovo svi su bili Francuzi
ili Franci. Prvi krstaški rat bio je u velikoj meri francuski poduhvat. Vojvoda Godfrid,
227
gospodar Bujona (mali posed u Belgiji) bio je pobožan do fanatizma. Grof Bohemund od
Taranta bio je sin Robera Giskarda. Bio je hrabar i vešt poput oca. Rajmund, grof od
Tuluza, već se borio protiv islama u Španiji.
228
LATINSKO KRALJEVSTVO JERUSALIMA
1099-1143
Uređenje
Vojničko-monaški redovi
Otprilike u isto vreme (1119) Hugo de Pajen i osam drugih krstaških vitezova
svečano su se posvetili monaškoj disciplini i vojničkom služenju hrišćanstvu. Oni su od
229
Balduina II dobili rezidenciju blizu Solomonovog Hrama, i uskoro se nazvali vitezovi
hramovnici (templari). Sveti Bernard je
sastavio pravilo za njih.
230
DRUGI KRSTAŠKI RAT
1146-1148
Bernard je otišao pravo kralju Luju VII i ubedio ga da uzme krst. Sa kraljem na
svojoj strani, održao je govor masi u Vezleu (1146). Kada je završio, ljudi su počeli
masovno da se prijavljuju.
Kod Dorileuma, gde su krstaši u Prvom ratu porazili Kilidž Arslana, Konradova
vojska se sukobila sa glavnom muslimanskom vojskom i bila tako strašno poražena da je
jedva jedan u deset hrišćana preživeo.
Luj je stigao u Jerusalim sa damama, ali bez vojske. Konrad je ostao sa žalosnim
ostatkom vojske sa kojom je pošao iz Ratisbona. Od tih preživelih, kao i od vojnika koji
su već bili u prestonici, improvizovana je vojska, koja je krenula na Damask pod
podeljenim zapovedništvom Konrada, Luja i Balduina III (1143-1162). Za vreme opsade
došlo je do sporova među plemićima u vezi sa tim ko će vladati Damaskom kada ovaj
bude pao. Kada je došla vest da emiri Alepa i Mosula napreduju sa velikom vojskom da
pomognu Damasku hrišćanska vojska se razbila na delove i pobegla u Antiohiju, Akru ili
Jerusalim.
231
Konrad, poražen i bolestan, vratio se osramoćen u Nemačku. Eleonora i većina
francuskih vitezova vratili su se u Francusku. Luj je ostao još jednu godinu u Palestini i
išao na hodočašća obilazaći svetilišta.
SALADIN
U toku četrdeset godina mira koji je usledio posle Drugog krstaškog rata,
Latinsko kraljevstvo Jerusalima nastavilo je da se raspada zbog unutrašnjih sukoba, dok
su se njegovi muslimanski neprijatelji kretali ka jedinstvu.
Nekoliko meseci kasnije napao je Redžinalda u tvrđavi Krak de Ševalije , ali nije
uspeo da uđe u tvrđavu. Godine 1185. Redžinald je napao, iz zasede, jedan muslimanski
karavan i uzeo bogat plen i nekoliko zarobljenika, uključujući Saladinovu sestru, a
Saladin se razbesneo, objavio poziv na sveti rat protiv hrišćana i zakleo se da će
Redžinalda ubiti vlastitim rukama.
Presudan okršaj u Krstaškim ratovima odigrao se kod Hitina, blizu Tiberiasa, 14.
jula 1187. Saladin je zauzeo položaje sa kojih je kontrolisao sve bunare. Pošto su ravnicu
prešli po vrućini sredine leta, hrišćani su pod teškim oklopima ušli u bitku dahćući od
žeđi i bili su poraženi.
Saladin je naredio da se kraq Gij i vojvoda Rexinald dovedu pred njega. Kralju je
dao da pije kao jamstvo oprosta, a Redžinaldu je dao da bira ili smrt ili da prizna
Muhameda kao Božjeg proroka. Kada je Redžinald odbio, Saladin ga je ubio.
Deo plena koji su pobedioci uzeli bio je Pravi krst, koji je kao bojnu zastavu nosio
sveštenik. Saladin ga je poslao kalifu u Bagdad. Videvši da nikakva vojska nije ostala da
ga ugrozi, on je nastavio sa zauzimanjem Akre, gde je oslobodio 4.000 muslimanskih
zarobljenika, a svoje vojnike platio bogatstvom iz te prometne luke. Nekoliko meseci
gotovo cela Palestina bila je u njegovim rukama.
232
Saladin je osvojio Jerusalim 1187. a opsada je trajala samo dvanaest dana. Potom
je poveo umornu vojsku na opsadu Tira, ustanovio da ne može da ga osvoji, raspustio
veći deo vojske i povukao se u Damask bolestan i iscrpljen (1188) u pedesetoj godini
života.
233
TREĆI KRSTAŠKI RAT
1189-1192
Prešavši Helespont kod Galipolja, nova vojska je, na novom putu, ponovila iste
greške i tragedije Prvog krstaškog rata. Turske čete su ometale njeno napredovanje i
prekinule njeno snabdevanje hranom. Na stotine ljudi pomrlo je od gladi. Fridrih se
sramno utopio u maloj reci Salef u Kilikiji (1190) i samo jedan deo njegove vojske
doživeo je da se pridruži opsadi Akre.
Ričard I Lavlje Srce, nedavno krunisan za kralja Engleske u trideset prvoj godini,
bio je rešen da okuša svoju ruku na muslimanima. Strahujući od upada Francuza na
engleske posede u Francuskoj, on je insistirao da ga prati Filip Avgust francuski kralj,
mladić od dvadeset tri godine. Ovaj se složio i dva mlada monarha su primila krst od
Vilijama iz Tira na uzbudljivoj ceremoniji u Vezleu.
Filip je stigao pre njega. Hrišćani su Akru opsedali već devetnaest meseci i
nekoliko nedelja posle Ričardovog dolaska Saraceni su se predali. Pobednici su tražili i
bilo im je obećano 200.000 zlatnika, 1.600 odabranih zarobljenika i vraćanje Pravog
krsta. Saladin je potvrdio dogovor, a muslimanskom stanovništvu Akre, osim onih 1.600,
bilo je dozvoljeno da odu s onoliko hrane koliko su mogli da ponesu.
234
je naredio da se 2.500 muslimanskih zarobljenika pogubi ispred zidina što je ove trebalo
da podstakne da požure.
Znajući da Saladin neće ostati miran posle poraza, Ričard je reorganizovao svoje
snage i pripremio se za marš od šezdeset milja na jug duž obale da oslobodi Jafu, koja je,
opet u hrišćanskim rukama, bila pod opsadom muslimana.
Ali kada je Ričard čuo da je Saladin ponovo napao Jafu i zauzeo je za dva dana,
odmah je otplovio za Jafu i 1192. sa samo 3.000 ljudi zauzeo grad. Potom je Saladin u
spas pozvao glavninu svoje vojske. Ona je brojčano daleko nadmašivala Ričardovih
3.000, ali je Ričardova hrabrost donela pobedu. Videvši Ričarda da se bori peške,
Saladin mu je poslao bojnog konja, govoreći da je sramota da se jedan tako hrabar ratnik
bori peške. Sledećeg dana ratna sreća se izmenila. Saladinu su stigla pojačanja, a Ričard,
ponovo bolestan i bez podrške vitezova u Akri i Tiru, još jednom je molio za mir. U
groznici je vikao tražeći voće i osvežavajući, hladni napitak. Saladin mu je poslao kruške
i breskve i snega, kao i svog lekara.
Godine 1192. 2. septembra, dva junaka su potpisala mir na tri godine i podelila
Palestinu. Ričard je imao da zadrži sve obalske gradove koje je osvojio, od Akre do Jafe,
muslimani i hrišćani će moći da prelaze sa jedne teritorije na drugu i obratno, a
hodočasnici će biti zaštićeni u Jerusalimu. Ali bilo je predviđeno da taj grad ostane u
rukama muslimana. Saladin je umro 1195. kada je imao samo pedeset pet godina. Ričard
je umro 1199. u četrdesetoj godini.
235
ČETVRTI KRSTAŠKI RAT
1202-1204
U Trećem krstaškom ratu oslobođena je Akra, ali Jerusalim nije bio spasen. Bio je
to obeshrabrujuće slab učinak učešća najvećih kraljeva Evrope. Utapanje Barbarose,
bekstvo Filipa Avgusta, sjajan Ričardov neuspeh, bezobzirne intrige hrišćanskih vitezova
u Svetoj zemlji, sukobi između templara i hospitalera, kao i obnavljanje rata između
Engleske i Francuske sve je to slomilo ponos Evrope i još više oslabio teološku
uverljivost hrišćanstva. Ali rana Saladinova smrt i raspad njegovog carstva, stvorili su
nove nade.
Međutim, Venecijani nisu imali nameru da napadnu Egipat. Oni su svake godine
zarađivali milione izvozeći drvnu građu, gvožđe i oružje u Egipat, a uvozeći robove. Oni
nisu ni pomišljali da tu trgovinu ugroze ratom ili da je dele sa Pizom i Đenovom. Dok su
pregovarali sa većem krstaša, oni su s egipatskim sultanom napravili tajni ugovor,
garantujući toj zemlji da je neće napasti (1201). Savremeni letopisac, Ernoul, tvrdi da je
Venecija primila ogroman mito da odvrati krstaše od Palestine.
Kao i obično, Francuska je obezbedila najviše krstaša. Svaki čovek je dobio upute
da donese veliku sumu novca, u srazmeri s mogućnostima, da bi se sakupio iznos od
85.000 maraka koje treba platiti Veneciji za njene troškove. Ukupna suma je bila manja
od 34.000 maraka.
236
Na to je Enriko Dandolo, gotovo slepi dužd sa svoje devedeset četiri godine,
predložio da se neplaćena razlika oprosti ako krstaši pomognu da Venecija zauzme Zaru
(današnji Zadar). To je sada bila najvažnija jadranska luka posle same Venecije. Venecija
ju je osvojila 998. godine, ali sada je pripadala Mađarskoj i za tu zemlju je bila jedini
izlaz na more. Njeno bogatstvo i moć su rasli, a Venecija se bojala konkurencije u oblasti
trgovine na Jadranu.
Inoćentije III je osudio taj predlog kao podao i zapretio da će izopštiti sve
učesnike. Ali združene flote su napale Zadar i zauzele ga za pet dana. Onda su krstaši
poslali izaslanstvo papi moleći za oprost. On ga je dao, ali je zahtevao da vrate plen; oni
su mu se zahvalili na oprostu i zadržali plen. Venecija je ignorisala izopštenja i prešla na
drugi deo plana i to osvajanje Konstantinopolja. Svojevremeno je car Manojlo Komnin
uhapsio hiljade Mlečana u Konstantinopolju i na neko vreme tu ukinuo venecijanske
trgovačke privilegije (1171).
Aleksiju III je predat ultimatum: on mora da vrati Carstvo oslepljenom bratu ili
mladom Aleksiju, koji je išao sa flotom. Kad je ovaj to odbio, krstaši su se iskrcali i pred
zidinama grada naišli na slab otpor. Aleksije III je pobegao u Trakiju, grčki plemići su
Isaka Angelosa otpratili od tamnice do prestola, a u njegovo ime poslata je poruka
latinskim poglavarima da on čeka da pozdravi svog sina.
Pošto su od Isaka izvukli obećanje da će se držati obaveza koje je im je dao
njegov sin, Dandolo i baroni su ušli u grad, a mladi Aleksije IV je krunisan za sacara.
Ali, kada su Grci saznali za cenu po kojoj je ta pobeda kupljena oni su se sa gnevom i
prezirom okrenuli protiv njega, a sveštenstvo je gnevno odbacilo predlog da se poklone
Rimu.
237
a vernike poubijali. Požar je besneo osam dana, proširio se na tri milje i znatan deo
Konstantinopolja pretvorio u pepeo.
Jedan princ kraljevske krvi poveo je narodnu bunu, ubio Aleksija IV, ponovo
bacio u tamnicu Isaka Angelosa, zauzeo presto kao Aleksije V Duka i počeo da
organizuje vojsku da istera Latine iz njihovog logora kod Galate. Ali, posle mesec dana
opsade oni su se predali(1204), Aleksije V je pobegao a krstaši su opustošili grad.
238
DEČJI KRSTAŠKI POHODI
1212
Sramotni ishod Četvrtog krstaškog rata, koji je u jednoj deceniji dopunio neuspeh
Trećeg, nije dao mira hrišćanskoj veri. Nekim prostim dušama je palo na pamet da jedino
nevinost može da povrati Hristovu citadelu.
Godine 1212. jedan mladi Nemac, poznat kao Nikolas objavio je da mu je Bog
dao u zadatak da povede decu u Svetu zemlju, u krstaški rat. Osudili su ga i sveštenici i
laici, ali se ta ideja brzo širila. Roditelji su se trudili da spreče decu, ali se na hiljade
dečaka i nešto devojčica u dečačkoj odeći, u proseku dvanaest godina stari, iskralo i
pošlo za Nikolasom. Gomila od 30.000 dece, koja su mahom pošla iz Kelna, išla je
dolinom Rajne i preko Alpa. Mnoga su pomrla od gladi, neku decu koja su zaostala
pojeli su vukovi. Lopovi su se umešali u kolonu i krali odeću i hranu. Preživeli su stigli u
Đenovu, ali kapetani brodova nisu hteli da ih prevezu do Palestine, a kada su se obratili
Inoćentiju III on im je blago naredio da se vrate kući. Neki su se razočarani uputili nazad
preko Alpa, a mnogi su se naselili u Đenovi
Oni su se probili kroz Francusku do Marseja, gde će se, kako im je Stefan obećao,
okean podeliti da bi im omogućio da se po suvom domognu Palestine. Okean ih je
izneverio, ali zato su se dva brodovlasnika ponudila da ih besplatno prevezu do odredišta.
Oni su se ukrcali na sedam brodova, i zaplovili pevajući pobedničke himne. Dva broda su
se razbila o hridine nedaleko od Sardinije i utopili su se svi koji su na njima bili. Ostala
deca su dovezena u Tunis ili Egipat, gde su prodata kao robovi. Brodovlasnici su obešeni
po naređenju Fridriha II.
239
PETI KRSTAŠKI RAT
1217-1218
Tri godine kasnije (1215) Inoćentije III je na Četvrtom lateranskom saboru opet
apelovao na Evropu da povrati Hristovu zemlju i vratio se na plan koji je Venecija
osujetila, napad na Egipat.
Godine 1217. Peti krstaški rat je ostavio Nemačku, Austriju i Mađarsku pod
mađarskim kraqem Andrijom. Krstaši su bezbedno stigli u Damijetu, na najistočnijoj
tački ušća Nila. Grad je pao posle godinu dana opsade, a Malik al-Kamil, novi sultan
Egipta i Sirije, ponudio je uslove mira: predaju većeg dela Jerusalima, oslobađanje
hrišćanskih zarobljenika, vraćanje Pravog krsta. Krstaši su tražili i odštetu koju je al-
Kamil odbio.
Rat se nastavio, ali se odvijao loše. Očekivana pojačanja nisu došla i konačno je
potpisano osmogodišnje primirje po kojem su krstaši dobili Pravi
krst, ali je muslimanima vraćena Damijeta i zahtevana je evakuacija svih hrišćanskih
vojnika sa tla Egipta.
Krstaši su za svoju tragediju krivili Fridriha II, mladog cara Nemačke i Italije. On
je dao krstaški zavet 1215. i obećao da će se pridružiti vojsci koja je opsela Damijetu, ali
sprečile su ga političke komplikacije u Italiji.
Godine 1228. dok je bio izopšten zbog svojih zakašnjenja, Fridrih II je pošao u
Šesti krstaški rat. Kada je stigao u Palestinu, nije dobio nikakvu pomoć od tamošnjih
hrišćana, koji su se klonili čoveka kojeg je Crkva izopštila.
Poslao je izaslanike al-Kamilu, koji je sada predvodio saracensku vojsku kod Nablusa.
Dva vladara su započela prijateljsku razmenu pohvala i ideja i potpisali su mirovni
ugovor (1229) po kojem je al-Kamil Fridrihu prepustio Akru, Jafu, Sidon, Nazaret,
Vitlejem i ceo Jerusalim osim ograđenog prostora svetog za islam u kojem se nalazila
"Kupola u steni".
240
je hrišćanski svet u toku sto godina doživljavao fijasko, ali je papa Grgur IX osudio pakt
kao uvredu za hrišćanski svet i odbio da ga ratifikuje.
Dok se Inoćentije IV zalagao za krstaški rat protiv Fridriha II, a svima koji bi
zaratili protiv cara u Italiji ponudio iste indulgencije i povlastice koje se daju onima koji
su služili u Svetoj zemlji, sveti Luj IX, francuski kralj, organizovao je Sedmi krstaški rat.
Ubrzo posle pada Jerusalima, on je uzeo krst.
Kod Mansure (1250), uprkos hrabroj borbi, ona je poražena i dala se u bezglavo
bekstvo. 10.000 hrišćana je zarobljeno, uključujući i samog Luja, koji je zbog dizenterije
gubio svest. Arapski lekar ga je lečio i posle mesec dana muka i nevolja bio je oslobođen,
ali je zauzvrat morao da preda Damijetu i preda otkup. Luj je ostatak vojske poveo u
Akru i tu ostao četiri godine, uzalud pozivajući Evropu da obustavi svoje ratove i
pridruži mu se u novom pohodu. Poslao je monaha Vilijama iz Rubrukisa mongolskom
kanu ponovivši Inoćentijev poziv, ali je ishod bio sličan. Godine 1254. vratio se u
Francusku.
241
OSMI KRSTAŠKI RAT
1269-1270
Godinu dana kasnije, engleski princ Edvard se iskrcao u Akri, hrabro poveo
nekoliko uzaludnih juriša, a zatim pohitao nazad da primi englesku krunu. Konačna
propast je došla kada su neki hrišćanski pustolovi opljačkali muslimanski karavan u
Siriji, obesili devetnaest muslimanskih trgovaca i opljačkali nekoliko muslimanskih
gradova.
Ubrzo posle toga, pali su Tir, Sidon, Haifa i Bejrut. Latinsko kraqevstvo
Jerusalima je neko vreme avetinjski opstajalo u titulama taštih velikaša, a Evropa je znala
da je Krstaškim ratovima došao kraj.
242
CRKVA U SREDNJEM VEKU
529 godine je sv. Benedikt osnovao manastir Monte Cassino. Regula manastira je
sačuvana i to je jedan od najvažnijih izvora ranog monaštva; najstariji rukopis iz Monte
Cassina je iz VIII veka oko 710 godine.
Važno je istaći da svi izvori o kojima smo pričali (pisma, regule) su pisani
poluuncijalom. Ovo je prvo minuskulno pismo iz koga su nastalasva pisma koja su se
razvila u varvarskim kraljevstvima.
Monaštvo u Galiji je imalo duboke korene. Centar monaštva je bio manastir sv.
Martina u Turu, a glavni izvor o tome je Grgur iz Tura. Sv. Martin je bio prihvaćen kao
zaštitnik svih Franaka. Centri monaškog života su se nalazili u episkopskim gradovima i
pod nadzorom biskupa. Oko 590 godine monaštvo iz Galije je pojačano misionarstvom iz
Irske.
243
SV. KOLUMBAN
Sv. Kolumban (oko 543-615) je bio veoma važna ličnost u hrišćanskoj istoriji
Irske. On je bio jedan od retkih ljudi koji je ostavio značajan trag kao individua u ona
vreme kada je to bilo teško. Postoji i podatak da je čak bio i princ iz jedne aristokratske
porodice. U početku je bio učitelj i monah u manastiru Bandor u Irskoj. Nakon toga je
simbolično otišao u ''pustinju''. Naravno ne pravo pustinju već u nehristijanizovane
krajeve. Odlazi u Galiju, a zatim i kod burgundskog kralja Hildeberta kod kog je bio gost.
Ova njegova misija bila je uspešna jer je Burgunde mahom Arijance priklonio katoličkoj
veri. Odatle nastavlja misije po Galiji i oko 590 godine osniva manastir Liksej (Luxeuil)
koji će postati važan centar galskog monaštva odnosno ''rasadnik'' iz koga će biti
osnivano drugi manastiri. Osnivač je još manastira (odnosno njegovi učenici), a to su:
Bobbio (614), St. Gallen (613) i dr. Ovi manastiri su bili prave irske kolonije i one
predstavljaju pravu invaziju irskog monaštva na kontinent i oni su veoma zaslužni za
snažan talas hristijanizacije kod Franaka. Sv. Kolumba je umro 615 godine u Bobiju
(Bobbio).
Sv. Kolumban je bio velikim uticajem monaštva iz Egipta. Odatle je došao u Irsku
da širi hrišćanstvo i 563 godine je osnovao manastir Jonu (Iona) na ostrvu Man. Kelti su
pustinjsko monaštvo prilagodili svojoj prirodi i mentalitetu i stvorili jedinstven oblik
monaštva. Kolumba je bio taj koji je u manastire doneo pravilo (regulu), koje je više
poznato kao REGULA ST. COLUMBANI. Ova regula je takođe pisana poluuncijalom i
to je tzv. irska poluuncijala koja je veoma lepo pismo i doprinos svetskoj kulturi od
strane Irske. Irski misionari šire ovo pismo u anglosaksonsku Englesku uporedo sa
hrišćanskom verom. Ovo pismo ima specifičnu kaliografiju i ostavilo je traga u literaturi.
Čuveno Lindisfarnsko jevanđelje (manastir Lindisfarn) koje je čuveno upravo zbog svoje
lepote je napisano ovim pismom (danas se čuva u Britanskom muzeju). Ovaj ''irski
fenomen'' hrišćanstva i umetnosti je rodio i posebnu crkvenu organizaciju. Karakteristike
hrišćanske crkve prvih vekove njenog širenja su uslovljene i direktno zavise od
romanizacije odnosno urbanizacije tih prostora koji su hristijanizovani kao npr. Galija
koja je bila skroz romanizovana i u kojoj su tragovi rimskog elementa bili presudni za
razvoj crkve.
Irska pad nikada nije bila pod rimskom vlašću i nije imala tradicije urbanog
društva. Sedišta crkve su bila u manastirima i manastir je centar duhovnog života u
tadašnjoj Irskoj. Posed manastira utvrđuje lokalna ''dinastija''. opat manastira bio je
najčešće (ili uvek) iz takve porodice. Glavni manastir i centar hrišćanske misli u Irskoj
bila je Jona koju je osnovao sv. Kolumba. Veza kraljeva i i crkve je ključ za razumevanje
irskog monaštva. Ovakav sistem monaštva se kasnije širi i u franačkoj (npr. manastir
Linseil).
244
regulu prihvatiti, Benediktovu ili Kolumbijanovu. Ovaj manastir je preuzeo REGULAE
BENEDICTI. Tamo se stvara novi oblik ''pulenskog'' odnosa između manastira oji se
kasnije osnivaju i Monte Cassina ili Ionae, tako da je manastir Flury poslao delegaciju u
Monte Cassino i postoji priča da je ta delegacija ukrala mošti sv. Benedikta.
Engleska je imala drugačiju sudbinu. ona je nekada bila deo rimske imperije, ali
od tog uticaja nije ostalo mnogo, osim dobrih puteva, Hadrijanovog i Antoninovog zida i
ponekog arheološkog ostatka. Rimljani se povlače sa ostrva 410. godine i tada nastupa
tzv. keltski pretperiod uključujući i legende o kralju Arturu i sl. Između 441-449 počinju
da pristižu na ostrva prvi kontigenti Angla i Sasa, koji su bili čak i među Germanima
najzaostalija plemena. Oni osvajaju najveći deo rimske Britanije i odbacuju Kelte na
prostor Velsa i Kornvola. Hrišćanstvo je nestalo sa prostora koje su osvojili ovi varvari.
U vremenima koja slede ono se ipak vraća na ove prostore i to iz dva centra:
Papska misija je veoma značajna jer je inicijativa potekla od samog pape, Grgura I
(590-604) i on šalje preko franačke misionare koji dolaze na dvor kralja Kenta. Ovaj im
dozvoljava da osnuju manastir Keneterberi gde će se ubuduće krunisati kentski kraljevi.
U blizini Kenterberija osnovan je manastir Sv. Petra i Pavla koji je po osnivaču i vođi
cele misije preimenovan u manastir Sv. Avgustina. Ovaj manastir imao je REGULAE
BENEDICTI kao ustrojstveno.
245
KAROLINŠKA REFORMA
Karlo, kao i Konstantin gradio je crkve, davao bogate darove manastirima. Prva
faza obnove carstva je vezana direktno za Karla, a druga posle njegove smrti. Carstvo
puni sjaj doživljava za vreme Karla Ćelavog. Deca bogatih će biti školovana u
manastirima, u Italiji će se pristupiti prepisivanju dela antičkih pisaca da bi se sačuvala
od zaborava. Takođe se tragalo za savršenstvom forme, a hrišćanstvo inače pridaje veliki
značaj knjizi. Reč (λογος) je bila sredstvo kojim se ostvarivala direktna veza sa bogom.
Javljaju se novi oblici reljefa, skulptura, a unutar same jnige se nalazi predstava
cara ili jevanđeliste, a to očigledno evocira antičke uzore. U okviru kulturne reforme se
težilo ka jačanju škola i skriptorija, a to se činilo tako što su vladari davali dosta
materijalnih sredstava da bi biblioteke bile što punije. Način ostvarivanja toga bio je kroz
davanje darovnih povelja i ovakvi primeri su bili rezultat pobožnosti vladara, ali i
kompromisa koji bi se, prosto rečeno, svodio na ovo: Mi ćemo vama dati sve što treba od
materijalnih dobara, a vi ćete za uzvrat da se molite za nas i naše duše, da odemo u raj i
budemo slavljeni.
Karlo je opatije uzeo direktno pod svoju kontrolu, njegov naslednik Ludvig
Pobožni je pozvao Benedikta iz Anijane u Ahen na dvor i dao mu na upravu novu opatiju
blizu dvora. Ova je reforma bila izuzetno značajna za razvoj asketskog monaštva i došlo
je do stvaranja monaškog kapitularija (edikt) sa ciljem da se ojača monaški duh. Opat je
bio neka vrsta svetovnog šefa u manastiru. Vremenom je napuštena ravnoteža između
molitve i pisanja, manastiri su vremenom postali čuvari starog, a ne stvaraoci novog.
Manastiri su uvek bili slabi za odbranu tako da nisu odoleli upadima Vikinga i
Mađara. Tako je 883. godine stradao Monte Cassino. Na krizu je dosta uticao sukob
među sinovima Ludviga Pobožnog (814-840). Glavni izvor za ovo nemirno i nesređeno
vreme je žitije sv. Oda. Ovo žitije traga za manastirom koji je jedini sačuvao tipik sv.
Benedikta i tako nailazi do manastira Klini. Iako su Karlovi prethodnici utrli put stvarnog
carstva, Karlov doprinos je veliki korak dalje. Granica carstva na istoku je pomerena na
Labu, a osvajanjem Saksonije i Bavarske je osvojena teritorija kasnije Nemačke. Veći
deo Italije i severna Španija do Ebra su bili pod vlašću Franaka. Van Karlovog carstva su
bili Irska, Britanija, veći deo Španije i južna Italija. U ovo vreme u Francuskoj se javljaju
prvi tragovi feudalizma, ali se on stvarno razvija tek u XI veku. Karlovo krunisanje
carskom krunom je značilo da je centar hrišćanstva ponovo vraćen na zapad. Značaj ovog
događaja će se osetiti tek u budućnosti. Karlo je podigao crkvu u Ahenu upravo zbog
ideje obnove rimskog carstva. Umetnička stremljenja su težila obnovi rimske umetnosti,
ali figuralni stil, veliki portreti cara i jevanđelista su ipak uticaj germanske umetnosti.
246
KLINIJEVSKA REFORMA
Iako je Karlova reforma propala Klini je dosta od nje preuzeo i nasledio, ali sa
druge strane Klini donosi nešto novo i upravo taj aristokratizam reda određuje mnoge
stvari. Primera radi zna se da se kod Benediktinaca praktikovao fizički rad u sklopu
monaških aktivnosti. Kod Klinijevaca to je bilo sasvim drugačije jer su monasi-
aristokrate ostajali i pod rizom aristokrate, pa je fizički rad zamenjen lepom i razvijenom
liturgijom.
Ideja koja se na zapadu prožimala kroz ceo srednji vek je obnova rimskog carstva
ili RENOVATIO IMPERIO. Kada se posle Karla carstvo raspalo zamrla je i ideja o
obnovi. Obnovljena je u Nemačkoj početkom X veka. Nemačka je naime najmanje
247
stradala od vikinških najezdi, a Mađare koji su je dosta mučili zaustavila je 955. godine
na Lehu. Centar nove imperije postaje Saksonija koja je možda poslednja pokreštena u
Karlovom carstvu, ali sa posebnom vrstom zanosa. Oton I (936-972) 962. godine postaje
imperator svetog rimsko-nemačkog carstva koje je trajalo sve do 1806. godine.
Opet je na delu bio poseban vladarski dvor i episkopski stalež. Ideja je bila da se
obnove klasičke forme i ona je bila potpomognuta uzorima koji su dolazili iz Vizantije.
Oton II (962-972) oženio se vizantijskom princezom Teofanom i njen je dolazak u
Nemačku obeležen donošenjem mnogih značajnih relikvija i umetničkih dela. Njihov sin
Oton III je 1000. godine hteo da prestonicu carstva premesti u Rim što samo dokazuje
kolika je jaka bila želja za obnovom stare slave rimske imperije. 1000. godina je bila
simbolična u teološkom smislu jer se verovalo u smak sveta. U ovakvoj atmosferi je
došlo do drugačijih pogleda na boga. Crkveni istoričar Ladiri (čuven po monografiji o
selu ''Mongaju'') je bio upravo za ovaj period značajan sa svojim zapažanjima pošto je i
sam bio zainteresovan.
248
SHOLASTIČKA KULTURA
Posle 1280. godine se takođe menja i agrarna politika; jačaju kneževski dvorovi,
nastaje umetnički pravac koji se naziva devotio moderna, ars nova onoga vremena. U
njoj se umetnost desakralizuje i prestaje da bude rezultat samo duhovnih vrednosti.
Umetnost postaje traganje za imaginarnim i to je veliki preobražaj društvenog tkiva.
Prelomni trenutak ovog razvoje je velika epidemija kuge u XIV veku (1348-1351)
u kojoj je stradala 1/3 evropskog stanovništva. Ova epidemija je uticala na promenu
shvatanja stanovništva Evrope jer njeni ljudi počinju da stiču nove navike i ukuse. Veoma
je značajno što su ljudi onog vremena, naravno najviše aristokrate i učenjaci shvatali
značaj svog vremena i bili svesni modernosti u odnosu na prethodno vreme što se dosta
sreće u izvorima. Tada dolazi do procvata književnosti na narodnom jeziku i stapanja
aristokratske kulture sa gradskim vrednostima. To je vreme kada se teži približiti ''viteški
ideal'' novom vremenu. Ideal viteštva je podrazumevao vojničke vrline, junaštvo, snagu i
odanost slobodno izabranom vođi. U ovim idealima leži suština feudalnih odnosa.
Žena u književnosti dobija posebno mesto. Vrlo je karakteristično za XIII vek
traganje za svetim gralom. Npr. Rolan je junak o kom je nastala priča u XII veku, ali je
događaj iz VIII veka. Roman XIV veka takođe neguje viteški ideal, ali je bio pod
uticajem franjvačkog monaštva. Duh ovog veka je kolektivni duh, on se javlja u novoj
crkvenoj arhitekturi. Novi oblik crkve je skroman, ona je pobednička i njena osnovna
svrha je kolektivna molitva. To je osnovno i važno za zajedničko doživljavanje i
249
obeležavanje nekih praznika. Crkve su imale mesta određena samo za vladare tzv.
kraljevska kapela. Kapela je samo minijaturan detalj velike crkve. Skromno ukrašena ona
dobija svoj smisao tek sa relikvijama koje simbolizuju Novi Jerusalim.
Bolji dani za pape došli su za vreme Pipina Malog, sina Karla Martela. On je
želeo da osnaži svoj položaj u kraljevstvu time što bi uzeo kraljevsku krunu. Međutim
nije mogao da pređe prkeo prava legitimne dinastije Merovinga koja je figurirala na
kraljevskom položaju zadnjim sto godina. Stoga je Pipin sklopio savez sa papstvom.
Uzeo je kraljevsku krunu 751. a 752. je došao sam papa Stefan II u Franačku i krunisao
Pipina za kralja Franaka. Zauzvrat papa je tražio pomoć protiv obesnih Langobarda. U
međuvremenu je došlo do drastičnih promena snaga u Italiji. Langobardski kralj Estulf
(749-756) je zauzeo Ravenu i uništio egzarhat. Stoga je papa molio Pipina za pomoć. I
250
Pipin je stvarno upao u Italiju 756. zbacio Estulfa i doveo na presto Deziderija (756-774)
i dao papi odobrenje za stvaranje papske države.
Za vreme Karla Velikog papstvo je još dobilo na snazi. 774. uništena je država
Langobarda, a papstvo je još proširilo svoje posede u srednjoj Italiji. Međutim papstvo je
moralo da plati cenu u svojoj samostalnosti, jer je Karlo crkvom vladao kao svojim
domenom. Za vreme njegovog naslednika Ludviga Pobožnog papstvo se dobrim delom
osamostalilo, ali je takođe pomagalo posrnulu franačku imperiju jer joj je bio potreban
moćan zaštitnik. U to vreme su ojačale aristokratske frakcije u Rimu i severnoj Italiji, a
na jugu poluostrva su pljačali Arabljani. Međutim carstvo Karolinga se raspalo 840. i
papin najbliži sused postala je kraljevina Italija. U njoj je kroz celu istoriju do 962.
vladalo haotično stanje.
Godine 1073. Hildebrand je izabran za papu pod imenom Gregorije VII i na tom
položaju je ostao do smrti 1085. Kao papa preduzeo je niz mera sa ciljem d aogromno
bogatstvo i uticaj kojim je raspolagala crkva pretvori u papsku političku moć nad celim
hrišćanskim svetom. Gregorije VII je vladarima zabranio da postavljaju biskupe. On je
tvrdio da su vladari dužni da se pokoravaju papi kao svom vrhovnom senioru i da papa
ima pravo da svrgava neposlušne vladare, pa i same careve. Mnogi vladari su se pokorili
papi i dobijali od njega potvrdu svoje vlasti (Francuska, Mađarska, Zeta, Hrvatska,
251
Engleska). Jedini evropski vladar koji nije hteo da prihvati novonastalu situaciju bio je
nemački car Hajnrih IV (1056-1106).
252
FRANJEVCI
- sakupio je oko sebe sledbenike tj. grupu sledbenika koja je sebe nazivala fratres
minores tj. malom braćom;fratri su lutali Italijom uglavnom proseći za hranom a
propovedali su mmir i pokajanje.
- 1209 g. fratri dolaze u Rim kod pape Inoćentija III da im odobri njihov način života i
dozvoli da propovedaju;papa je odobrio način života a onda se uverio da je Franja
izuzetno blizak Crkvi i da je veoma poštuje te mu je odobrio da propoveda ali uz uslov da
propoved bude ograničena na moralni život jer su propovedi smeli da drže samo
rukopoloženi sveštenici a Franja je bio laik pa njegove propovedi nisu smele da zalaze u
sferu teologije;Franja je ovo prihvatio.
- Franja se 1211 g. uputio u Svetu zemlju ali zbog brdoloma je morao da se vrati;
1219 g. pridružio se krsrstašima Petog krstaškog rata i stigao je u Egipat gde je
propovedao pred sultanom Iluminatom.
- kako su franjevci sticali pristalice i većavali svoj broja uočilo se da je bilo sve teže
primenti Franjin ideal o ekstremnom siromaštvu na toliki broj ljudi;papa Honorije III i
neki fratri učinili su da franjina grupa postane verski red;crkve i kuće,koje su koristili
franjevci,pravno su pripadale papi a svoje fratrije su osnivali u gradovima gde su
253
propovedali i ispovedali ljude;ovo je naišlo na unutrašnji otpor te su neki fratri, ovo
prerastanje u verski red, smatrali kao izdaju Franjinih ideala pa su se povukli u osamu.
uređenje reda
- Franjevci su pripadali redu kao celini a ne pojedinoj fratriji i po potrebi su bili slati
svugde po hrišćanskom svetu
- ženski red koji je 1212 g. osnovala Klara od Asizija,blizak prijatelj i sledbenik Franje
- pošto nije mogla da živi kao fratar ona je osnovala zajednicu monahinja u crkvi
San Damijano u Asiziju;nije koristila Regulu sv.Benedikta već svoju koju je odobrio
Papa Aleksandar III
- ovom redu su pripadali obični ljudi tj. pobožna gradska svetovna lica koja nisu mogla
da pristupe franjevcima jer su bili oženjeni,imali decu,ili bili zaposleni tj. nisu hteli da se
odreknu ovozemaljskog života i posvete se apostolsom načinu života; oni su veoma
poštovali učenje franjeaca;ovaj red je nastao da bi ovi pobožni ljudi mogli da zadovolje
svoje verske potrebe a ne da se priklone katarima ili valdenzima
254
MANASTIR KLINI
&
KLINIJEVSKA REFORMA
909. godine Viljem I Akvitanski daje opatu Bernou svoje selo Klini za mesto novog manastira
koji će uživati autonomiju - manastir je stekao pravo da opate bira samostalno i da ima kontrolu
nad svojim imanjima.
Manastir je stavljen pod direktnu ingerenciju svete stolice što je u pravnom smislu bio presedan
za ono vreme. Klini je počeo je da jača za vreme svojih opata sv. Oda,
sv.Odila i sv.Iga. Opati Klinija postaju nosioci diplomatske aktivnosti i posrednici između pape i
cara. U Kliniju su se odigravali tajni pregovori između pape i cara tako da je Klini kako duhovno
tako i politički važan centar.
Opat ovog manastira Odo dao je manastiru novu ideju misionarstva i novu teologiju. Bio je
opsednut strašnim sudom i smatrao je da je spas u molitvi i povlačenju iz života i u obnovi
Benediktove regule. To je u Kliniju i uspostavljeno, kao i u drugim manastirima kasnije pod
kontrolom Klinija. U žitiju sv. Oda opisana je jedna epizoda njegovog odlaska u druge manastire.
Odlazi u obližnji manastir Fleri (Fleurie) gde uspeva da tamošnje neuke i grube monahe privuče
na svoju stranu. Tako je Fleri ušao u domen Klinija.
- opat Klinija Ig Veliki (1049-1109) bio je po prestižu drugi iza pape a prvi po bogatsvu jer je
upravljao sa više od 1000 manastira,u samom manastiru bilo je 300 monaha,liturgija u Kliniju je
služena 24 sata,velika crkva u Kliniju bila je najveća do 16 veka,pregršt aristokrata je darivalo
Klini i nudilo svoje sinove
- centri reforme u Evropi su bili: Gorze kod Meca, Fulda, Regensburg, Hirsau u Normandiji,
Fecamp u Francuskoj, Limoges (Limož) u Italiji, Monte Cassino, Frutaria i Vinčester u
Engleskoj.
Jedan od opata Klinija bio je i Hildebrand, kasnije poznat kao papa Grgur VII
- moć je počela da opada u XII veku jer se promenio verski ideal – raširio se ideal apostolskog
života – franjevci,valdenzi, predavanje ekstremnom siromaštvu ...
255
- mana: Klini nije imao opšte sabore priora sa opatom te kako se red povećavao smanjivala se
verovatnoća da će opat uspeti da obiđe i nadgleda sve manastire pa je u pojedinim dolazilo do
opadanja monaške discipline
KATARSKA JERES
- katarska jeres je harala Zapadnom Evropom u periodu XI-XIII vek a stilgla je tokom
krastaških ratova sa Balkanskog poluostrva gde je bila poznata kao bogumilska jeres
učenje:
katari su matrijalni svet smatrali svetom zla i tame svaka materija,telo ili telesni nagon
smatran je za manifestaciju zla;katari su smatrali da je greh jesti meso a brak i poodica bili
su oličenje zla;bili su protiv prolivanja krvi,državnih ustanova,feudalizma i vojske.
organizacija katara:
Katari su se delili u dve grupe –perfecti (savršeni): mali broj propovednika koji su se
strogo pridržavali učenja i credentes(prosti vernici ili obični ) - ljudi koji su krili
pripadnost jeresi
256
Ako se neki credentes razboli onda sledi običaj zvan uteha (consolamentum) – oblik
krštenja Jovanovim jevanđeljem - koji podrazumeva da će se duša,nakon smrti tela,spasti
ali ako bolesnik počne da ozdravlja onda katari strepe da njegova duša neće biti čista te
mu uskraćuju vodu i hranu pa bolesnik umire ali bitno je da mu je duša čista i da je
očekuje spasenje,ovaj običaj zvao se endura.
(1209-1229)
Kada je Inoćentije III postao papa borba protiv jeresi poprima radikalni oblik umesto
bezuspešnih propoved i raznih istraga protiv jeresi pokrenut je krestaški rat;kuriozitet je
zaj što je sada po prvi put krstaški pohod bio usmeren protiv unutrašnjeg neprijatelja.
Inkvizicija
Car Fridrih II Hoenštaufen je 1232 g. uveo inkviziciju ali papa Grgur XI (1227-1241) se
bojao jačanja Fridrihove moći te je stvorio papski kontrolisanu inkviziciju koju su
sprovodili dominikanci, ova papska inkvizicija je bilo moćno oruđe protiv jeretika jer su
fratri bili obrazovani i revnosni a imali su velika ovlašćenja.
Inkvizicija je postojala gde god je bilo jeretika i gde su lokalni vladari inkvizitorima
dozvoljavali da deluj;u južnoj Francuskoj inkvizicija je radila jedan vek.
257
VALDENZI
- tvorac valdenškog pokreta tj. valdenga bio je bogati trgovac iz Liona Valdo;on je bio
očaran apostolškim siromaštvom te se 1173 g. odrekao bogatstva i posvetio se
apostolskom siromašnom životu.
- Kao i apostoli i Valdo je hteo da propoveda ali Valdo nije bio dovoljno obrazovan ali je
bio jake vere te je proučavao neke teološke spise;međutim pravo propovedanja su imali
samo rukopoloženi sveštanici te je Valdo uskoro došao u sukob sa Crkvom. →
Kada se vratio kući lionski kler mu nije odobrio da drži propovedi te je usledio
definitivni raskid valdenga sa Crvom. → Valdo nije bio jeretik jer njegova verovanja nisu
se znatije razlikovala od crkvenih ali do definitivnog raskida je došlo zbog toga što Valdo
nije hteo da se odrekne propovedanja a ni crkva nije htela da se odrekne zabrane pa je
papa Lucije III isključio valdenge iz Crkve.
258
FEUDALNO DRUŠTVO I SREDNJEVEKOVNI GRADOVI
prof.Momčilo Spremić
predavanja,V semestar
259
Vazalni odnosi → vazal i senior
Termin vazal naučnici su posle dugih diskusija zaključili da potiče od reči vassus.Još dva
termina su vezana za termin vazal-miles(vitez) i homo.Velike diskusije su vođene u
nauci oko toga kako su nastali vazalni odnosi.
Vazal je senioru bio dužan i da ispuni neke obaveze i u doba mira npr. Eqitatio (jahanje,
konjica) tj. pratnju senioru ili custodia (straža) tj. obično bi vazal, na zahtev seniora, slao
svoje ljude na seniorov dvor ali davanje straže je bilo vremenski ograničeno.
Što se tiče materijalne pomoći vazal je daje senioru ponekad isključivo u novcu i to u
tačno određenim slučajevima:
260
a) kada senior padne u ropstvo vazal ga otkupljuje
b) kada se seniorov sin proizvodi(imenuje) u ritera deo troškova gozbe snosi vazal
c) kada senior udaje najstariju ćerku vazal pomaže senioru oko miraza
d) kada bi senior odlučio na putovanje u Jerusalim išao je sa pratnjom a troškove puta
finansirao je vazal
Vazal je bio dužan da senioru da savet tako što bi povremeno dolazio na seniorov dvor
gde su na suđenjima vazalovi saveti pomagali senioru.Suštinski, vazal je dolazio na dvor
seniora i da mu poklonjenjem izrazi vernost.
Vazalni odnos najpre je važio doživotno→ ako prvo umre senior onda vazal obnavlja
vazalni odnos sa najstarijim sinom pokojnog seniora; ako vazal nema sina nego ćerku
onda senior traži muža toj vazalovoj najstarijoj ćerki.Zemlja ostaje u posedu jedne
vazalske porodice iz naraštaja u naraštaj (iz generacije u generaciju). Vazalni odnosi su
retko raskidani. Vazal može raskinuti odnos ako senior pokuša da ga ubije, bije, ako mu
otme imanje, ako ga ne štiti, ako hoće da ga pretvori u roba, ako mu otme ženu.
Senior je vazalu predavao zemlju tako što mu je davao busen zemlje. To je tzv. uvođenje
u posed tj. investitura. Kasnije termin investitura označava uvođenje u čin episkopa.
Vazalni odnosi su rašireni u Franačkoj u VIII veku. Sa proširenjem Franačke proširili su
se i vazalni odnosi. Vremnom vazal sklapa odnose i sa po nekoliko seniora (od kojih mu
je jedan glavni a on je njegov homo liqius) da bi dobio što više poseda.
Vremeno se ustalio običaj da kad senior umre, vazal obnavlja odnos sa njegovim
najstarijim sinom uz uslov da mu ovaj nešto da (pokloni) a to je najčešće bio prsten-
relevium(reljef)→nasledna taksa.
Jedan feudalac ima zemlju i dvor. Ta zemlja se delila na dva idealna dela: dominium
directum (direktno je obrađuje) i bliža je dvoru
261
&
doninium utiles (posredni iz nje izvlači korist) je isparcelisana i data seljacima na
korišćenje (obrađivanje).
Jedna parcela naziva se mansus a više mansus-a je villu i na čelu villu-e je villicus, više
villu-a čini fiscus na čijem čelu se nalazi iudex (fiscus je više sela),
više fiscus-a čini pagus (grofovija) i na čelu je comes (knez,grof).
rezime:
mansus→villu→fiscus→pagus
napomena: mansus je deonica zemlje koju dobija jedna porodica kada se raspada rod
→→???
Najmanje rabote i davanja imali su seljaci (mansi iugeniules), rabote se dele na mano
pere (rad rukama) i carrofere (rad sa kolima), a rabote su mogle da podrazumevaju i
čuvanje stoke.
Seljak je dužan da u toku jedne sedmice radi 2 dana na dominium directum.
U srednjem veku davanja su mogla biti i u naturi i u novcu.Od krstaških ratova feudalci
traže i rentu za zemlju pa se seljaci vezuju za tržište. Ovo je podstivalo promet novca Od
X do XII veka zapadna Evropa je narasla za oko 50 miliona ljudi. Feudalci daju
seljacima šumu na krčrnje a na krčevinama oni (seljaci) imaju bolji položaj od onih na
mansus-ima a zovu se hospites.
Gradovi
U gradovima su svi ljudi slobodni te zato seljaci beže u gradove a ukoliko odbeglog
seljaka feudalac vrati u roku od godinu dana taj seljak je idalje feudalčev kmet. Da ne bi
seljaci bežali, feudalci su počeli od XIII veka da praktikuju da oslobađaju seljake teških
taksi i vezanosti za zemlju.
Sve do kraja srednjeg veka oko 90% ljudi živelo je na selu (ali postojali su izuzeci kao
što je severna Italija). Pod gradom se podrazumeva privredno središte sa
nepoljoprivrednim zanimanjima. U gradu-tvrđavi sedi grof i taj grad je administrativno
262
središte a ako u njemu sedi (stoluje) episkop onda je taj grad i versko središte. Međutim
ovakav grad ranog srednjeg veka nije i privredno središte.
Tokom ranog srednjeg veka u Evropu upadaju azijski narodi. U IX veku Arabljani
kontrolišu čitav Mediteran. Od X i XI veka počinje hrišćanska rekonkvista (ponovno
osvajanje). Normani su u drugoj ½ XI veka zauzeli Siciliju. Italijanski gradovi tj. njihove
flote oslobađaju Sardiniju i Korziku.
Zanatlija živi na mansus-u i deo zanatskih proizvoda daje gospodaru. Postoji trgovina sa
Vizantijom i Istokom ali trgovinu ugrožavaju Normani i Arabljani.
U srednjem veku gradovi su padali najčešće zbog nedostatka hrane pri dugoj opsadi.
Oblik grada je zavisio od tla na kome je podizan. U ravnici su gradovi najčešće podizani
na ušću dveju reka i bili su najčešće u obliku trougla. Najčešće su deljeni na mali i veliki
grad s'tim što je mali grad bio dobro utvrđen (dvostruke zidine, mnogobrojne kule).
263
Gradske kapije su mogle biti uzane (za pešake i konjanike) i široke( za zaprege).
Najčešće je grad imao dve kapije sa ciljem da ako napadači prodru kroz jednu kapiju
branioci bi mogli da pobegnu kroz drugu. Kapije zamka imale su svoja imena. Svaki
grad je imao svog sveca-zaštitnika (npr. Venecija-sv. Marko) i često je grad imao mošti
svoga sveca-zaštitnika. Iznad kapija se na Zapadu često nalazio kip sveca-zaštitnika a na
Istoku njegova freska. Sve mošti su na Zapad stigle preko Istoka. U okolini grada
nalazilo se i podgrađe koje je moglo biti i naknadno utvrđeno.
Ulica srednjovekovnog grada mogla je biti uzana i široka (za kolski saobraćaj i polazi od
ulazne kapije).
Svaki grad morao je da ima makar jedan trg na kome se nalaze najvažnije ustanove.
Ukoliko je grad imao više trgova onda je gospodar grada određivao koja roba će se
prodavati na kom trgu. Na gradskom trgu nalazi se katedrala.
Svaki grad imao je makar jednu tajnu kapiju koja se relativno lako mogla otvoriti a koja
je služila za tajno odlaženje i dolaženje.
Kuće su isprva građene od drveta a kasnije od kamena. Zbog skučenog prostora unutar
gradskih bedema kuće se dižu u vis.
Ukoliko se grad nalazio na moru imao je luku a naročito su građani i neke službe vodile
računa da li na brodu se nalaze naoružani ljudi i da li brod stiže iz zaraženih krajeva.
Manji gradovi su imali nekoliko stotina stanovnika, sredji nekoliko hiljada a najveći
nekoliko desetina hiljada stanovnika.
Posetioci grada (seljaci koji donose proizvode za prodaju i stranci) nisu mogli da noće u
njemu osim sa posebnom dozvolom.
264
Grad se brinuo o ishrani svojih građana i snabdevao se naročito žitaricama (zbog hleba).
Snabdevanje se vršilo iz sopstvenog distrikta (ukoliko je plodan) i preko sindika a sindici
su izaslanici komuna koji u žitnim oblastima kupuju pšenicu za svoj grad. U srednjem
veku je uvek više ili manje bilo nestašice žitarica pa su neke države zabranjivale izvoz
žita dok su druge tražile posebnu dozvolu (trata). Sa dozvolom(trata) bilo je moguće
izvesti samo određenu količinu žita (npr. 100 kola žita). U komunama žito se smešta u
žitne rupe (fosae). Cena žita u gradu je bila uvećana, u odnosu na kupovnu cenu, za
vozarinu(n(v)aulum→?). U gradu su stanovnici mogli da kupe samo određenu količinu
žita svake nedelje. Zbog vođenja ovakve brižljive politike u gradovima nije bilo gladi. O
seljacima niko nije vodio računa pa je obično jedna godina u deceniji bila gladna.
U gradovima je najniži sloj bio habitator (stanovnik) i oni su obično bili nosači ili sluge.
Viši sloj bio je civis (građanin) a najviši sloj nobilis (plemić). Plemići su upravljali
gradom.
Pored pšenice najvažnije namirnice bile su još i ulje, sir i vino. Ulje je moglo biti od
masline (koristi se naročito u manastirima zbog posta) ali češće je korišćena svinjska
mast. Sir se prodavao u kolutovima, sušen i svaka porodica je mogla kupiti krišku
nedeljno (npr.1/8 koluta). U gradovima se nastojalo da se očuva cena vina (npr.
zabranom sadnje novih vinograda).
Drugi veliki strah srednjovekovnog čoveka (prvi je bio glad) bila je epidemija. Najčešća
bolest bila je kuga a najstrašnija epidemija bila je ona koja je izbila polovinom XIV veka
a došla je iz Kine preko italijanskih trgovaca. Kuga se prenosila dodirom, zvala se još i
crna smrt (jer čovek-žrtva promeni boju kože).
Naročito su gradovi bili podložni epidemijama pa su zbog toga mnogi gradovi doneli i
neke higijenske propise (npr. stoka se izbacuje van grada, uvode se gradski lekari, čiste
se ulice, ...) Komuna je plaćala gradskog lekara a lekar je mogao biti internista ili hirurg
Lekar je morao da ima univerzitetsku diplomu. Uziman je obično na godinu dana (zbog
probe) i bez posebne dozvole nije mogao da napušta grad. Ukoliko bi lekar morao iz
privatnih razloga da duže odsustvuje iz grada, zvanični gradski lekar morao je da nađe
zamenu pre no što napusti grad a tu zamenu je sam plaćao. Vladari su imali svoje lekare
a gradovi su mogli da pozajme svog vladara nekom feudalcu.
Da bi se zaštitili od bolesti gradovi su van zidina pravili kontumace i svi sumnjivi putnici
morali su da provedu određeno vreme u kontumacima.
Napomena: grad Salerno je imao razvijenu medicinsku školu
265
U ranom srednjem veku samo su monasi bili pismeni.
Na čelu grada može biti dužd, mer, duka, knez, markiz, grof,...
On predsedava većem i ima samo jedan glas. Dešavalo se da gradonačelnik uspostavi i
svoju tiraniju ali i ona je mogla trajati samo nekoliko generacija. Zato od XII veka
gradonačelnik ima samo ''dekorativnu'' namenu jer mu je vlast ograničena većima.
266
Kalfe su imale svoja sturkovna udruženja, zamenjivale su majstore a kao i šegrt radile su
mnogo godina, na kraju su izrađivale remek-delo i postajali majstori. Kalfe su obavezno
bile palćene u majstorovoj radionici.
Esnaf ima svoj sud a sudije su bile najistaknutiji majstori tog zanata. Kazne su mogle biti
novčane ali i takve da se majstoru trajno zabrani rad te se kažnjeni majstor obično selio u
drugi grad.
Svaki esnaf je imao svoga sveca-zaštitnika i praznik posvećen tom svetitelju se slavio
(npr. zaštitnik ribarskog esnafa bio je sv.Petar).
Pripadnici raznih esnafa razlikovali su se i po odelu.
U slučajevima rata esnafi su bili i vojni odredi.
Vlasnik svake radionice uplaćivao je ''članarinu'' koja je služila za socijalno-humanitarne
potrebe (npr.esnaf pomaže svog unesrećenog člana).
Dakle, esnafi su bili čvrste organizacije.
Srednjovekovni trgovac je stalno bio na putu. U ranom srednjem veku crkva u zapadnoj
Evropi je preprodaju robe smatrala grehom.
U srednjem veku postoje dve izrazite trgovačke regije:
a) Mediteran & b) Severna oblast: Flandrija,Engleska,severna Nemačka, južna
Skandinavija do Rusije.
Svaki grad u srednjem veku imao je svoj statut.Vremenom statuti su dopunjavani novim
odredbama
267
САДРЖАЈ
Аурелије Августин 2
Св. Јероним 4
Касиодор Сенатор 5
Јорданес 7
Павле Ђакон 8
Гргур Турски 10
Псеудо-Фредегарева хроника 12
Liber historiae Francorum 12
Ајнхард 13
Велики анали манастира Лорш 15
Опат Регино 16
Acta Sanctorum 17
Лодовико Антонио Муратори 18
Monumenta Germaniae Historica 19
Исидор Севиљски 20
Видукинд из Корвеја 22
Лиутпранд из Кремоне 23
Кведлинбуршки анали 25
Титмар Мерсебуршки 26
Адам из Бремена 27
Козма из Прага 28
Беда Венерабилис 30
Екхард из Ауре 31
Остроготи 33
Визиготи 38
Хуни 45
Вандали 47
Бургунди 50
Лангобарди 53
Друштвено уређење Лангобарда 61
Меровинзи 62
Франци 63
Хлодовех I 64
После 511.г. 66
Рат две краљице 66
После Рата две краљице 68
Хлотар II 68
Дагоберт 68
Доба лењих краљева 69
Друштвено уређење у доба Меровинга 70,73
Аквитанија, Прованса и Бретања у 7.веку 73
Судско уређење и франачки закони 76
Каролинзи 78
268
Карло Мартел 81
Пипин Мали 82
Карло Велики 84
Лудвиг Побожни 90
Распад Каролиншког царства 93
Одо Капет 96
Шарл III Безазлени 96
Луј IV Прекоморски 97
Лотар III 97
Хуго (Иг) Капет 98
Роберт II Побожни 99
Анри I 99
Филип I 99
Луј VI Дебели 100
Луј VII 100
Филип II Август 101
Луј VIII 107
Луј IX Свети 107
Филип III 109
Филип IV Лепи 110
Луј X 117
Филип V 118
Шарл IV 118
Енглеска до 1066. 120
Британија под Келтима 121
Британија под Римљанима 121
Долазак Германа у Британију 122
Покрштавање Енглеске 122
Превласт Мерсије 123
Најезда Нормана 123
Алфред Велики 124
Дански краљеви као владари Енглеске 124
Едвард Исповедник 125
Енглеска од 1066-1154. 126
Виљем I Oсвајач 127
Наследници Виљема 128
Енглеска од 1154-1399. 129
Хенри II Плантагенет 130
Ричард Лавље Срце 131
Јован Без Земље 132
Хенри III 133
Едвард I 134
Едвард II 135
Едвард III 136
Ричард II 137
Eнглеска од 1399-1485. 138
269
Хенри IV 139
Хенри V 139
Хенри VI 140
Едвард IV 140
Ричард III 141
Нортамбрија 142
Етелфрит 142
Едвин 142
Св. Освалд 142
Осви 142
Егфрит 143
Едберт 143
Мерсија 143
Пенда 143
Пеада 144
Вулфхер 144
Етелред 144
Кенред 144
Етелбалд 144
Офа 145
Кенвулф 145
Весекс 145
Егберт 145
Етелвулф 145
Етелбалд 146
Етелберхт 146
Етелред I 146
Едвард Старији 148
Стогодишњи рат 149
Узроци 149
Прва фаза 150
Мировни уговори 151
Шарл V и обнова Француске 151
Лажни мир 152
Хенри V и Јованка Орлеанка 153
Немачка до Отона I 156
Отон I 157
Отон II 159
Отон III 160
Хајнрих II 161
Конрад II 162
Хајнрих III 163
Хајнрих IV 164
Хајнрих V 166
Хајнрих I 167
Историја Немачке у X веку 175
270
Фридрих Барбароса 202
Хајнрих VI 203
Фридрих II 204
Хајнрих VII 212
Фридрих III 212
Ханза 214
Нормани у јужној Италији 216
Чешка под Пшемислима 218
Пољска под Пјастима 221
Узроци крсташких ратова 225
1.крсташки рат 227
Јерусалимска краљевина 229
Војничко-монашки редови 229
2.крсташки рат 231
Саладин 232
3.крсташки рат 234
4.крсташки рат 236
Дечји крсташки походи 239
5.крсташки рат 240
6.крсташки рат 240
7.крсташки рат 241
8.крсташки рат 242
Црква у средњем веку 243
Regula St. Benedicti 243
Св. Колумбан 244
Каролиншка реформа 246
Клинијевска реформа 247
Схоластичка култура 249
Свест о папској власти 250
Фрањевци 253
Клини и реформа 255
Катари 256
Валдензи 258
Феудално друштво и средњевековни градови 259
Вазални односи – вазал и сениор 260
Градови 262
Градска привреда 266
Еснаф 267
Садржај 268
271