ženski pokreti

ženski pokreti, društveni pokreti brojnih orijentacija koji polazeći od

načela jednake vrijednosti (jednakosti) žena i muškaraca nastoje ukinuti
sve oblike diskriminacije žena u društvu. Povijest ženskih pokreta može se
podijeliti u tri temeljna razdoblja (vala): predsufražetski i sufražetski
pokreti (prvi val), neofeministički pokreti (drugi val) i postmoderni ženski
pokreti (treći val). Dok je filozofsko-polit. misao sve do XIX. st. većinom
smatrala da su žene po prirodi inferiorne muškarcima, a žensku
podređenost držala »prirodnom« (npr. J. Locke, J.-J. Rousseau), neki su
filozofi (A. Condorcet, C. A. Helvetius, J. S. Mill) i neki socijalisti utopisti
(Ch. Fourier) smatrali da žene moraju imati ista građ. prava kao i muškarci.
Potonji su smatrali da se »priroda« žena ne može izvoditi iz njihova
društveno uvjetovana ponašanja.

Za Francuske revolucije, feministice Francuske, Velike Britanije, SAD-a i

Njemačke pisale su rasprave zastupajući ženska prava i jednaku polit.
participaciju za žene. Liberalni feminizam suprotstavio je temeljne
koncepte liberalizma podčinjavanju žena. Najveći uspon prvoga vala
ženskih pokreta završen je masovnom ženskom mobilizacijom za
ostvarivanje prava glasa (sufražetski pokret).

Jezgru ranih ženskih pokreta činile su: Francuskinje Jeanne Deroin,

Pauline Roland i Jenny d’Héricourt; Njemice Louise Otto, Mathilde
Franziska Anneke i Louise Aston; Engleskinje Anne Knight, Harriet
Taylor Mill, Bessie Rayner Parkes i Barbara Leigh Smith Bodichon;
Amerikanke Lucretia Mott, Elizabeth Cady Stanton i Paulina Wright
Davies; šved. književnica Fredrika Bremer i »međunarodna feministica«
Ernestine Rose (kako je sama sebe nazivala). One su zastupale punu polit.
participaciju žena, ne samo pravo glasa nego i sve ostale aktivnosti polit.
života koje su bile dostupne muškarcima. U traženju jednakih prava
inzistirale su na »ženskim pravima«, što je podrazumijevalo zaštitu od
bračnoga silovanja, pravo na rastavu braka i dobivanje skrbništva nad
djecom, jednako kao i pristup obrazovanju i profesijama. Kritizirale su
prostituciju kao izravni rezultat nepravednog ekon. sustava koji prisiljava
žene na bavljenje degradirajućim i slabo plaćenim poslovima. Tvrdile su i
da su mnogi »ugledni« brakovi legalna prostitucija u kojoj se žene, bez
ikakvih drugih mogućnosti p(r)odaju muškarcu (suprugu). Držale su da su
žene jednake muškarcima i različite od njih te inzistirale na tom da društva
ne mogu pravedno funkcionirati sve dok »ženska polovica čovječanstva«
ne bude imala u njem svoj puni udjel.

Eur. feministice uspjele su organizirati međunar. udruženja; 1868. Marie

Goegg utemeljila je Međunarodnu asocijaciju žena, a 1888. započelo je rad
Međunarodno vijeće žena (ICW), izvorno sastavljeno od europskih i
izvaneuropskih predstavnica (SAD, Kanada, Australija, Južna Amerika, az.
skupine i dr.), ali je ono ostalo konzervativno, elitističko i eurocentrično. U
prvim desetljećima XX. st. feministice su se podijelile u dvije temeljne
skupine: jednu su činile pripadnice srednjeg i bogatijega sloja, a drugu
socijalist. skupine s pripadnicama iz radničke klase. God. 1907. njem.
revolucionarka i feministica Clara Zetkin organizirala je Socijalističku
žensku internacionalu, koja se borila za pravo glasa, jednake plaće i
sigurno majčinstvo, te proglasila 8. ožujak međunar. praznikom – Danom
žena. I. svj. rat prekinuo je međunar. feministički razvoj. Dvije suparničke
udruge – Zetkinina Internacionala i znatno brojniji Međunarodni ženski
kongres pod vodstvom niz. liječnice Alette Jacobs – susrele su se u Europi
1915. pozivajući na mir. Kao odgovor na polit. rasizam toga doba
osnovano je i Međunarodno vijeće žena obojenih rasa.

Međunarodni ženski pokret mirovao je i za II. svj. rata, a starije ženske

organizacije održale su se sve do 1950-ih. Premda je nakon II. svj. rata
Eleanor Roosevelt nastojala usmjeriti pozornost na ženska pitanja i pomoći
osnivanje posebne komisije UN-a za položaj žena, međunarodne su
rezolucije prošle nedjelotvorno. Međunarodna organizacija rada ratificirala
je jednake plaće za isti rad 1951., ali njezine deklaracije nisu primjenjivane
u praksi ni u sljedećim desetljećima. Situacija se korjenito promijenila u
drugoj polovici 1960-ih, kada je izrastao novi pokret za oslobođenje žena u
SAD-u i naglo se proširio Zapadnom Europom. Taj novi ženski pokret
(neofeminizam) stvorile su aktivistice koje su procijenile da im ni
demokracija ni socijalizam nisu donijeli jednakost i pravdu.

Neofeministički pokret pojavio se kao svjesna reakcija na nejednak status

i/ili diskriminacijsko vrjednovanje rodova, te činjenicu primarnoga društv.
položaja muškaraca i sekundarnoga položaja žena (Simone de Beauvoir).
Potaknut radovima Simone de Beauvoir, Betty Friedan, Shulamith
Firestone, Kate Millett, Ann Oakley, Sherry B. Ortner, Michelle Z.
Rosaldo, Mary Daly, Adrienne Rich, Juliet Mitchell, Zillah Eisenstein,
Andree Dworkin i dr. tek je neofeminizam s novim društv. promjenama
1960-ih uspio promaknuti socijalni i polit. položaj žena u smjeru
ravnopravnosti. Ženski pokreti drugoga vala poduzeli su soc. pothvate u
nizu društv. pitanja: ljudskim pravima, soc. skrbi, polit. participaciji,
afirmaciji rasnih, manjinskih i alternativnih skupina, ukidanju
diskriminacije u obrazovanju, zapošljavanju, reproduktivnim pravima,
nasilju u obitelji, itd. Sve je to pridonijelo osnaživanju društv. položaja
žena u vodećim demokracijama Zapada, ali i šire, te porastu struja
feminističkih orijentacija. Ženski pokreti i struje neofeminizma razlikuju se
međusobno po strategijama, taktici i polazištima; većina ih je liberalne,
socijalističke i kulturalne orijentacije, unutar kojih su karakteristični i crni
ženski pokreti, feminističke teologije te ekofeminizmi.

Od 1990-ih razvijaju se i struje novih identiteta – postmoderni ženski

pokreti (cyber feminizmi, teorije stajališta, dekonstrukcije, identiteta,
ženski pokreti Trećega svijeta, postkolonijalne teorije itd.) koji odbacuju
sve koncepte povezane s muškim razumom usmjerenim na manipulaciju i
kontrolu svijeta te unificiranim načinima objašnjavanja položaja žena u
društvu, uključujući i konvencionalne feminizme. Te struje ohrabruju
prihvaćanje različitih gledišta kao jednakovrijednih, imajući na umu
uvjetovanost raznolikih teorijskih pristupa i praksi pokreta u društvenim i
kult. prilikama pojedinih zemalja. Drže da su žene kao društv. skupina
nehomogene (postoje različite skupine: rasne, klasne, seksualne
orijentacije, različite dobi i statusa) pa ne može biti ni jedinstvenoga pojma
»žena«, pa ni jedinstvena feminizma. U postmodernoj teoriji, središnje su
teme različitosti – rasa, spolova, dobi, kulture – i dekonstrukcije –
višestrukih subjekata u višestruko podijeljenom društvu. Za razliku od
prethodnih pristupa, postmoderni pokreti smatraju da je ženske ciljeve
moguće ostvarivati na drukčije načine, primjerice, korištenjem jezika
umjesto mogućnosti zapošljavanja ili oslobađanja od bioloških ograničenja
i kućanskih poslova. Cilj je tih pristupa dekonstrukcija »falocentričnoga
jezika« i muškoga shvaćanja svijeta u binarnim kodovima
(racionalno/emocionalno, aktivno/pasivno, kultura/priroda, muško/žensko
itd.), te kritika svih onih jezičnih projekcija koje nisu u stanju predstaviti
žensko razumijevanje svijeta (Hélène Cixous, Luce Irigaray, Helen Haste).
Postmoderni feminizmi ohrabruju prihvaćanje različitih tipova muškosti i
ženskosti. Neke kritičarke optužuju postmoderne feminizme da postižu
suprotne efekte gubeći iz vida druge izvore društv. nejednakosti i tlačenja
– npr. nasilja, klasnih nejednakosti, razlika u plaćama, mogućnostima
zaposlenja itd. – te da ih pogrješno svode na razlike u korištenju jezika.

Citiranje:
ženski pokreti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 9. 2022.
<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67693>.