Professional Documents
Culture Documents
Pripovetke I - II
Pripovetke I - II
Pripovetke I - II
Izdavač:
Matica Srpska Novi Sad,
1980.
MMXV
PREVOD:
Anica Savić-Rebac:
Tristan; Tonio Kreger; Smrt u Veneciji
Boško Petrović:
Orman; Težak čas
Branimir Živojinović:
Gladius Dei; Gladni ljudi; Genijalno dete; Sreća; Kod proroka; Soj Velzunga;
Železnička nesreća; Kako su se tukli Jape i Do Eskobar; Zamenjene glave;
Zakon
dr Miloš Đorđević:
Put groblja; Nered i rani bol; Mario i mađioničar
dr Strahinja К. Kostić:
Gospodar i pas
Nikola B. Jovanović:
Razočarenje; Mali gospodin Frideman; Bajaco; Tobija Mindernikel; Luishen
Vera Stojić:
Prevarena
RAZOČARENJE
1.
Kriva je bila dojkinja. – Zar je, kada se rodila prva sumnja, moglo nešto
da pomogne što ju je gospođa konzula Fridemana ozbiljno savetovala da
uguši taj porok? Zar je moglo pomoći što joj je osim hranljivoga piva
svakoga dana davala po čašu crnoga vina? Odjednom se pokazalo da je ta
devojka toliko nisko pala da je pila i špiritus iz mašine za kuvanje i, pre nego
je na njeno mesto došla druga, i pre nego su je mogli otpustiti, nesreća se
dogodila. Kad su se mati i njene još tri nedorasle kćeri jednoga dana vratile
kući iz grada, ležao je mali Johanes, kome je tada bilo oko mesec dana, pavši
sa stola za povijanje, na podu i jezivo tiho cvileo, dok je dojkinja pored njega
tupo blenula preda se.
Lekar, koji je snažno ali oprezno pregledao udove zgrčenog i uzdrhtalog
malog stvorenja, načinio je vrlo, vrlo ozbiljno lice, tri kćeri su stojale u uglu i
jecale, a gospođa Frideman, u strahu srca svoga, glasno se molila Bogu.
Ovoj jadnoj ženi bilo je još pre rođenja toga deteta suđeno da joj muž,
holandski konzul, umre naprasno, odnesen nekom žestokom bolešću, pa je
bila još i suviše slomljena da bi uopšte mogla biti sposobna za nadu da će joj
mali Johanes ostati u životu. Međutim posle dva dana rekao joj je lekar, uz
stisak ruke koji uliva hrabrost, da neke neposredne opasnosti ni u kome
slučaju nema, da je, pre svega ostalog, lako oboljenje mozga sasvim
otklonjeno, što se može videti već i po pogledu, u kome nema više nimalo od
onog tupog izraza kao u početku... Svakako, valja sačekati kako će se stvar
inače razviti- i nadati se najboljem, jest, najboljem...
2.
3.
Kad je napunio sedam godina, poslali su ga u školu, i od tada su godine
prolazile jednolično i brzo. Iz dana u dan koračao je onim smešnim
značajnim hodom koji je ponekad svojstven grbonjama, između kuća s
visokim zabatima i dućana, do stare školske zgrade u gotskim svodovima; a
kad bi kod kuće svršio posao, čitao bi svoje knjige s lepim šarenim naslovnim
slikama ili se zanimao u bašti, dok su sestre bolešljivoj materi vodile kuću.
Odlazile bi i u društva, jer Fridemanovi su pripadali prvim krugovima u
gradu; ali, na žalost, nikako da se udadu, jer nisu bile bogzna kako bogate, a
bile su prilično ružne.
I Johanesa bi takođe vršnjaci pozivali svojim kućama s vremena na
vreme, ali on od opštenja s njima nije imao neke velike radosti. U njihovim
igrama da učestvuje mogao nije, a budući su oni u odnosu na njega vazda
pokazivali izvesno zbunjeno uzdržavanje, ni do kakvog drugarstva među
njima nije moglo ni doći.
Došlo je vreme kada je on u školskome dvorištu često imao prilike slušati
njihove razgovore o izvesnim doživljajima; s puno pažnje i razrogačenih
očiju osluškivao je kako oni govore o svojim ludovanjima za ovom ili onom
devojčicom, i ćutaše. Te stvari, govorio je on sebi, kojih su drugi očigledno
puni, spadaju u one za koje on nije, kao što su gimnastika i loptanje. To bi ga
ponekad moglo malo i da rastuži; ali, najzad, on je oduvek bio naviknut da
bude upućen na sebe i da ne deli interese drugih.
Pa ipak dogodilo se da- šesnaest godina brojao je tada- odjednom oseti
naklonost prema jednoj svojoj vršnjakinji. Ona je bila sestra jednog njegovog
školskog druga, neko plavokoso, razuzdano veselo stvorenje, a upoznao se s
njome kod njenoga brata. U njenoj blizini osećao je nekakvu čudnovatu
smetenost, a zbunjeni i izveštačeno ljubazni način kojim se ona njemu
obraćala ispunjavaše ga dubokom setom.
Kad je jedne nedelje popodne u leto bio sam u šetnji na kraju varoši, na
bedemu, čuo je iza jednog žbuna jasmina šaputanje i počeo pažljivo
osluškivati kroz granje. Na klupi koja je onde stajala sedela je ona devojčica
pored drugog crvenokosog mladića, koga je on vrlo dobro poznavao; ovaj ju
je zagrlio i pritisnuo joj na usne poljubac, koji je ona prigušeno se smejući
vratila. Kada je Johanes Frideman to video, okrete se nalevo krug i ode sa
onog mesta.
Glava mu se dublje no ikad uvukla u ramena, ruke drhtale, a nekakav
oštar težak bol iz prsiju peo mu se u podgrlac. Ali on ga silom proguta i
uspravi se odlučno, koliko mu je to bilo mogućno.
„Tako”, reče on u sebi, „i to je prekuženo. Nikad više neću ni da znam za
sve te stvari. Drugima donosi sreću i radost, meni ništa drugo osim tuge i
patnje. Za mene je to svršena stvar. Ne postoji više za mene. Nikada više“.
Ta odluka činila mu je dobro. Odrekao se, odrekao zauvek. Otišao je kući
i uzeo knjigu, ili svirao u violinu, što je naučio i pored svojih bogaljastih
grudi.
4.
5.
6.
7.
Mesto gde je malome gospodinu Fridemanu prvi put bilo dato da ugleda
gospođu fon Rinlingen bila je glavna ulica, u kojoj se gotovo isključivo
nalaze trgovačke radnje i kancelarije, a susret se dogodio u podne, baš kada je
on dolazio s berze, gde se ponekad čula i koja njegova reč.
Koračao je, majušan i važan, pored grosiste Stefensa, jednog veoma
krupnog i plećatog gospodina sa okruglo potkresanim zaliscima i strahovito
punim obrvama. Obojica su imali na glavi cilindre a zbog velike toplote
raskopčali su gornje kapute. Razgovarali su o politici, i pri tom su po taktu
udarali štapovima o trotoar; a kad su došli otprilike do polovine ulice, rekao
je odjednom grosista Stefens:
„Neka me odnese đavo, ako u onim kolima nije Rinlingenka“.
„Baš zgodno”, reče gospodin Frideman svojim visokim i nešto oštrim
glasom i pogleda pravo preda se s puno očekivanja. „Jer ja još nisam imao
prilike da je vidim. Evo žutih kola“.
Gospođa fon Rinlingen je danas bila doista u žutim lovačkim kolima, i
lično je terala dva vitka konja, dok je sluga sedeo iza nje s prekrštenim
rukama. Imala je na sebi prostran, sasvim svetao žaket, a i suknja joj je bila
svetla. Ispod malog, okruglog slamnog šešira sa mrkim kajišićem talasala se
crvenoplava kosa, koja joj je pokrivala uši i u debeloj punđi padala duboko
na potiljak. Boja kože na njenome ovalnome licu bila je bela kao slonovača, a
u uglovima neobično zbliženih tamnih očiju slegle su se plavičaste senke.
Iznad kratkog ali veoma fino isklesanoga nosa usekla se sedlasta pruga
sunčanih pega, što joj je vrlo lepo stajalo; međutim, da li su joj usta bila lepa,
nije se dalo razaznati, jer je bez prestanka isturala donju usnu da je odmah
vrati, trljajući na taj način gornju.
Grosista Stefens se javi s neobičnim poštovanjem kad su kola pored njih
prolazila, a i mali gospodin Frideman skinuo je šešir, pogledavši pri tom
gospođu fon Rinlingen s pažnjom i široko otvorivši oči. Ona spusti bič,
klimnu lako glavom i proveze se polako, posmatrajući desno i levo kuće i
izloge.
Prošavši nekoliko koračaji, reče grosista: „Prošetala se i sad se vraća
kući“.
Mali gospodin Frideman ne odgovori, nego gledaše preda se, dole u
kaldrmu. A onda odjednom pogleda grosistu i zapita:
„Kako rekoste?”
Te gospodin Stefens ponovi svoju oštroumnu primedbu.
8.
Tri dana kasnije vratio se Johanes Frideman kući iz svoje redovne šetnje
u dvanaest sati, u podne. U pola jedan se kod njih ručalo, pa je upravo
nameravao da na pola sata ode u svoj „biro”, koji je bio odmah tu, desno od
kapije, kad služavka prelazeći trem, reče:
„Gosti, gospodine Frideman“.
„Kod mene?” zapita on.
„Ne, gore, kod gospođica“.
„A ko?”
„Gospodin potpukovnik fon Rinlingen s gospođom“.
„O”, reče gospodin Frideman, „onda ću i ja...
I pope se uza stepenice. Gore prođe kroz predsoblje i već se mašio kvake
na visokim, belim vratima koja vode u sobu „s predelima”, kad naglo zastade,
ustuknu korak unazad, okrete nalevo krug i vrati se polako odakle je i došao.
I mada je bio potpuno sam, reče sasvim glasno, sam preda se:
„Neću. Bolje ne“.
Spusti se u svoj „biro”, sede za pisaći sto i uze jedne novine. Podržavši ih
minut-dva, spusti ih na sto i pogleda u stranu, kroz prozor. Tako je sedeo sve
dok devojka nije došla i javila da je ručak na stolu; onda je otišao gore u
trpezariju, gde su ga sestre već očekivale, i seo na svoju stolicu, na kojoj su
ležale tri knjige nota.
Henrijeta, koja je razlivala supu, reče:
„Znaš li, Johanese, ko je dolazio?” „Ko?” zapita on.
„Novi pukovnik s ženom“.
„A, tako? Vrlo ljubazno“.
„Da“, reče Pfifi i dobi pljuvačku u uglovima usana, „nalazim da su i on i
ona sasvim prijatni ljudi“.
„Svakako“, reče Friderika, „ne smemo otezati s vraćanjem posete.
Predlažem da odemo preksutra, u nedelju“.
„U nedelju“, rekoše Henrijeta i Pfifi.
„I ti ćeš svakako s nama, Johanese, je li?” zapita Friderika.
„Naravno!” kaza Pfifi, stresavši se. Gospodin Frideman je pitanje
potpuno prečuo i jeo je supu s tihim i bojažljivim izrazom lica. Izgledalo je
kao da osluškuje ko zna šta, nekakav neprijatan i jeziv šum.
9.
10.
11.
12.
13.
Otišao je, ali nije pošao natrag prema gradu, već i ne hoteći udari putem
koji se odvaja od drvoreda i vodi prema nekadašnjim gradskim bedemima na
reci. Bilo je onde lepo odnegovanih nasada, hladovitih puteva i klupa.
Išao je brzo i bez svesti, ne dižući pogleda. Bilo mu je nesnosno vrućina, i
osećao je kako u njemu plamen bije čas naviše čas naniže, i kako mu
nemilosrdno štreca u glavi...
Zar njen pogled nije još sve jednako na njemu? Ali ne kao potkraj, prazan
i bezizrazan, već kao pre toga, sa titravom surovošću, posle onoga kada mu je
govorila onim svojim začudo tihim načinom? O, pa nju zabavlja da njega čini
bespomoćnim i da ga baca izvan sebe? Zar onda kada ga je prozrela, nije za
njega mogla imati bar malo sažaljenja?...
Išao je dole duž reke, bedemom obraslim u zelenilo, i seo na jednu klupu
oko koje je u polukrugu raslo žbunje jasmina. Svud unaokolo vladao je
sladak, sparan miris. A sunce je teško ležalo pred njim na ustreptaloj vodi.
Kako se oseća zamoren i izmožden, a kako se, ipak, u njemu sve
uskomešalo, ispunivši se mučenjem! Zar ne bi bilo najbolje da se još jednom
osvrne oko sebe a onda da se spusti u tihu vodu, da se posle kratke patnje
oslobodi i nađe spasenja u miru? O, mir, spokojstvo, sve je što njemu treba!
Ali ne spokojstvo u praznom i gluvome ništa, već jedan blago osunčani mir,
ispunjen dobrim, spokojnim mislima.
Vaskolika njegova nežna ljubav prema životu prože ga treptanjem ovoga
trenutka, i duboka čežnja njegova za izgubljenom srećom. A onda se
zagledao oko sebe u nemi, beskrajno ravnodušni mir prirode, video reku kako
ide svojim putem na suncu, travu koja je treptala i cveće koje stoji onde gde
se i rascvetalo, da posle toga uvene i razveje se u vetar, video je kako se sve,
sve, sa tom nemom odanošću, priklanja bivstvu- te ga odjednom obuze
osećanje prijateljstva i potpune saglasnosti sa nužnošću koja je u stanju da
čoveku pruži izvesnu nadmoćnost nad svakim udesom.
Sećao se onoga popodneva svog tridesetog rođendana, kada je, srećan u
posedu spokojstva, mislio da može biti bez straha i nadanja gledati u ostatak
svoga života. Nije on tada video ni svetlosti ni senke, već je sve ležalo pred
njim u blagome sutonskome sjaju, dokle se tamo negde u pozadini nije
rasplinulo u mrak, i on sa spokojnim i nadmoćnim osmehom smelo gledao u
godine što tek imaju da dođu;- koliko ima od tada?
A onda je došla ta žena, morala je doći, jer je to njegov udes, sama ona je
njegov udes, samo ona! Zar on to nije osetio od prvog trenutka? Ona je došla,
i premda je on pokušao da brani svoje spokojstvo; nje radi moralo se u njemu
uzbuniti sve što je od svoje mladosti u sebi ugušivao jer je osećao da će to za
njega značiti mučenje i propast; a sada ga je zgrabilo strahovitom,
neodoljivom snagom da ga sunovrati u propast!
Sunovraćuje ga u propast, oseća on to. Ali našto i dalje boriti se i mučiti
se? Neka sve ide svojim tokom! Neka i on nastavi svoj put i zatvori oči pred
razjapljenom provalijom tamo pozadi, poslušan sudbini, pokoran prejakoj,
mučilački slatkoj sili od koje se pobeći ne može.
Voda se svetlucala, jasmin odisao oštrim, sparnim mirisom, ptice
cvrkutale u drveću, između kojega je prosijavalo teško, baršunasto plavo
nebo. A mali grbavi gospodin Frideman dugo je još sedeo na klupi. Sedeo
nagnuvši se napred, poduprevši čelo obema rukama.
14.
„Vi još niste videli našu baštu?” reče mu ona na stepenicama. „Prilično je
velika. Nadam se da još nema mnogo sveta; rado bih da malo odahnem. Za
vreme večere zabolela me glava; možda je to crno vino za mene bilo suviše
jako... Moramo izaći ovamo, na ova vrata“. Bila su to staklena vrata, kroz
koja su iz predsoblja ušli u mali, hladovit trem; odavde je nekoliko stepenica
vodilo napolje.
U čudesno vedroj, zvezdanoj vreloj noći izvirao je miris iz svih leja.
Bašta se kupala u mesečevoj svetlosti, a po belim blistavim pošljunčanim
stazama hodali su gosti, ćaskajući i pušeći. Jedna grupa iskupila se oko
vodoskoka, gde je stari, omiljeni lekar usred opštega smeha puštao lađice od
hartije.
Gospođa fon Rinlingen prođe lako klimnuvši glavom i pokaza u daljinu,
gde su ljupke i mirisne leje s cvećem tonule u mrak parka.
„Proći ćemo srednjom stazom“, reče ona. Na početku su stajala dva niska,
široka obeliska.
U dnu, na kraju pod konac prave aleje kestenova, svetlucala se u
zelenome sjaju reka na mesečini. Unaokolo je bilo mračno i sveže. Ovde i
onde odvajala se poneka staza, koja je u luku takođe vodila reci. Dugo se nije
čuo nijedan zvuk.
„Kod vode“, reče ona, „ima lepo mesto, gde sam već često sedela. Onde
bismo mogli malo da proćaskamo. – Pogledajte kako od časa do časa kroz
krošnje zatrepti zvezda“.
On nije odgovorio nego gledaše zelenu, svetlucavu površinu, kojoj su se
približavali. Mogla se raspoznati druga obala, i nasade na bedemima. Kad su
izišli iz aleje i stupili na livadu koja se spušta reci, reče gospođa fon
Rinlingen: „Ovde, malo udesno je naše mesto; vidite, nema nikoga“.
Klupa na koju su se spustili naslanjala se na park, šest koračaji u strani od
aleje. Ovde je bilo toplije nego među širokim drvećem. Popci su cvrčali u
travi, koja je kod same vode prelazila u tanku trsku. Reka obasjana
mesečinom davala je slabu svetlost.
Oboje su ćutali neko vreme, gledajući vodu. A onda on stade slušati,
potresen do dna duše, jer ga je opet dirnuo njen ton, koji je čuo pre nedelju
dana, onaj tihi, zamišljeni i blagi ton:
„Od kada imate taj svoj nedostatak, gospodine Fridemane?” zapita ona.
„Jeste li se s njime i rodili?”
On proguta pljuvačku, jer mu je grlo bilo kao stegnuto. A onda odgovori
tiho i uljudno:
„Nisam, gospođo. Još malim detetom ispustili su me na zemlju; odatle“.
Koliko vam je godina sada?” zapita ona dalje.
„Trideset, gospođo“.
„Trideset godina“, ponovi ona. „I niste bili srećni tih trideset godina?”
Gospodin Frideman odmahnu glavom a usne mu zadrhtaše. „Ne”, reče
on; „to je bila laž i uobražavanje“.
„Dakle, verovali ste da ste srećni?” zapita ona.
„Pokušao sam“, reče on, a ona odgovori:
„To je bila hrabrost“.
Proteče jedan minut. Samo su popci cvrčali, a drveće je sasvim tiho
šuštalo iza njihovih leđa.
„Ja se pomalo razumem u tome šta je nesreća“, reče ona zatim. „Ovakve
letnje noći kraj vode za to su najbolje“.
Na ovo on ne odgovori, već jednim slabim pokretom ruke pokaza drugu
obalu, koja je mirno ležala u mraku.
„Onde sam onomad sedeo“, reče on.
„Kad ste se od mene vraćali?” zapita ona. On samo klimnu glavom.
A onda odjednom zadrhta i odskoči s klupe, zajeca, kriknu, kriknu
krikom u kome je u isti mah bilo i oslobođenja, i spusti se pred njom polako
na kolena. Svojom rukom dodirnu njenu, koja je počivala pored njega na
klupi, i dok je on nju čvrsto držao, dok je dohvatio i drugu, dok je ovaj mali,
sasvim unakaženi čovek, drhteći i grčeći se, pred njom klečao i zarivao lice u
njeno krilo, mucao je neljudskim, teško zadihanim glasom:
„Pa vi znate... Pusti me... Ne mogu više... Bože moj... Bože...“
Ona mu nije branila, ali se nije ni saginjala k njemu. Sedela je uspravivši
se visoko, isturena nešto malo više nego bi da nije njega, a njene sitne, veoma
zbližene oči, u kojima kao da se odražavalo vlažno belasanje vode, gledale su
ukočeno i napregnuto pravo preda se, preko njegove glave, nekud u daljinu.
A onda, odjednom, jednim jedinim trzajem, uz kratak, ohol, prezriv smeh
iščupala je ruke iz njegovih vrelih prstiju, ščepala ga za mišicu, zavitlala ga u
stranu i bacila na zemlju, zatim skočila i iščezla u aleji drvoreda.
A on je ležao, lica zarivena u travu, preneražen, izvan sebe, i telo mu se
bez prestanka trzalo u grčevima. Prikupi svu snagu i uspravi se, učini dva
koraka i opet se sruši na tle. Ležao je pokraj vode.
Šta se, u stvari, u njemu zbivalo prilikom ovoga što se dogodilo sada?
Možda se to ona sladostrasna mržnja, koju je osetio kada ga je ona svojim
pogledom ponizila, i koja se sad kad on, zlostavljen od nje kao pas, leži na
zemlji, izmetnula u mahnit gnev, koji je on morao ovaplotiti, pa makar i
protiv sebe samoga... možda gađenje na sebe samoga, koje ga ispuni žeđu da
sebe uništi, raščupa u komade, da sebe ugasi...
Na trbuhu otpuza još dalje napred, izdiže gornji deo tela i pusti se njime u
vodu. Nije više dizao glavu; čak ni noge, koje su mu ležale na obali, nije više
pokretao.
Kad se voda uzbudila i pljesnula, zrikavci su zanemeli za časak. А onda
su ponovo prihvatili pesmu, park je tiho zažuborio, а iz duge aleje dopirao je
prigušen smeh.
1897.
BAJACO
Posle svega što je bilo i, zaista, kao dostojan svršetak svega, ostaje mi
samo gađenje koje mi ulivaju život- moj život- i „sve” i „cela ta stvar”,
gađenje koje me davi, trza i ustresa da bi me opet bacilo na tlo, a koje će mi,
može biti tamo negde, pre ili posle, dati onaj potrebni polet, da celu tu
smešnu i nedostojnu stvar prelomim preko kolena i dignem se i odem kud me
oči vode. Ali je svakako vrlo moguće i to da ovako izdržim još i mesec i dva
meseca dana, da još četvrt ili pola godine jedem, spavam i radim kao i pre-
vazda na onaj isti mehaničan, sređen i miran način kojim je moj spoljni život
prolazio poslednje zime, a koji stoji u strašnoj opreci sa pustošnim procesom
raspadanja moje iznutrice. Zar ne izgleda da su unutrašnja doživljavanja
čovekova utoliko jača i potresnija ukoliko mu je spoljni život njegov više
degažiran, dalji od sveta i mirniji? Tu pomoći nema: živeti se mora; a ako se
braniš od toga da budeš čovek od akcije povukav se u pustinju najvećega
mira, navaliće na tebe iznutra, prepadom, razni zli udesi života, pa ćeš na
njima morati da pokazuješ svoj karakter bez obzira na to šta si i kakav si,
junak ili najobičnija budala.
Pripravio sam sebi ovu čistu svesku, da u njoj ispričam svoju „istoriju”.
Samo, zašto u stvari? Možda zato da bih uopšte imao nekakvoga posla? Iz
uživanja u psihologisanju, može biti, i da bih se naslađivao u neophodnosti
svega toga? Nužnost je jedna tako utešna stvar! Možda i zato da bih, u
izvesnim trenucima, mogao uživati u nekoj nadmoćnosti nad sobom samim i
kao u ravnodušnosti nekoj? – Jer ravnodušnost, to znam, bila bi neka vrsta
sreće.
1.
Bilo je tako davno: mali stari grad sa tesnim, uglastim ulicama od kuća
šiljastih zabata, sa gotskim crkvama i bunarima, sa vrednim, solidnim i
prostim ljudima i velikom patricijskom kućom u kojoj sam odrastao, surom
od starosti.
Nalazila se usred grada i nadživela četiri naraštaja imućnih i uglednih
trgovaca. „Ora et labora0” stajalo je iznad kapije, a kad bi se čovek iz
prostranog, kamenom popločanog trema, nad kojim se gore unaokolo
protezala galerija od belo lakovanog drveta, popeo uz široke stepenice, morao
bi preći još jedno široko predsoblje i mali, mračan hol na stubovima, da bi
kroz jedna od visokih, belih vrata dospeo u dnevnu sobu, u kojoj je moja mati
sedela za klavirom i svirala.
Sedela je u sumraku, jer su prozori bili zastrveni teškim, zagasitoplavim
zavesama; i bele figure božanstava na tapetama izdvajale se plastično iz plave
pozadine i, čini se, osluškivale one teške, duboke početne tonove jednog
Šopenovog nokturna, koji je ona volela nada sve ostalo i uvek svirala vrlo
lagano, kao da hoće da iz svakog pojedinog akorda izvuče svu nasladu
melanholije, do kraja. Klavir je bio star i izgubio je punoću zvuka, ali su se
pomoću pedala, koje je visoke tonove zastiralo kao nekim velom u tolikoj
meri da su podsećali na potamnelo srebro, mogli izvući najčudniji efekti.
Sedeo sam na teškoj sofi od damasta sa krutim naslonom i, slušajući,
posmatrao mater. Bila je to žena mala i nežne građe i mahom nosila haljinu
od meke svetlosive materije. Uzano njeno lice nije bilo lepo, ali je ispod lako
ustalasane i jedva plave kose, na sredini razdeljene, ličilo na tiho, nežno,
sanjalačko lice deteta, a kada bi, nagnuvši glavu malo na stranu, sedela za
klavirom, izgledala je kao oni mali slatki anđeli koji se, na starim slikama,
često, s gitarom u rukama, nalaze u poslu pred nogama madona.
Kad sam bio mali, često mi je tihim i uzdržanim glasom, pričala bajke
kako niko živi nije znao ni umeo; ili bi mi prosto metnula ruke na glavu, koja
joj je počivala na krilu, pa sedela nema i nepomična. I sad mi se još čini da su
to bili najsrećniji i najspokojniji časovi moga života. Kosa joj nije sedela i
činilo mi se da ona uopšte ne stari; samo joj je prilika postajala sve nežnija a
lice uže, spokojnije i više sanjalačko.
A otac mi je bio visok i plećat gospodin u finom, crnom suknenom
kaputu i s belim prslukom, na kome je visio zlatan cviker. Između kratkih kao
led sivih zalizaka snažno se isticala okrugla brada koja je, isto kao i nausnica,
bila glatko izbrijana, a između veđa vazda bile urezane dve duboke, uspravne
bore. Bio je to čovek moćan i od velikog uticaja na javne poslove; imao sam
prilike posmatrati kako ljudi od njega odlaze uzburkanih grudi i usplamtela
pogleda, a drugi su bili skrhani i u najvećem očajanju. Jer događalo se
ponekad da ja i mati, pa čak i obe starije sestre, prisustvujemo takvim
prizorima; možda zato što mi je otac hteo uliti nešto častoljublja, da u svetu
doteram tako daleko koliko i on sam; a možda i zato, kako podozrevam, što
je osećao potrebu da ima publiku. Imao je običaj da, zavalivši se u stolicu i
zavukavši jednu ruku u otvor između dugmeta zakopčanoga kaputa, isprati
pogledom usrećenoga ili skrhanoga čoveka, te sam otud, još detetom, dobio
ono podozrenje.
Sedeo sam u kutu i posmatrao oca i majku, kao da se odlučujem između
njih dvoje i premišljam kako je bolje provesti život: da li u sanjarenju ili u
delatnosti i moći. I pogled bi mi se najzad zadržao na spokojnome licu
materinu.
2.
3.
4.
5.
7.
8.
Mesto nije bilo rđavo izabrano. To je jedan prilično veliki grad, ali bez
bučne vreve velikih varoši i bez onog odviše neprijatnog poslovnog meteža,
sa nekoliko prilično značajnih starih trgova i uličnim životom koji nije ni bez
živosti a donekle čak ni bez elegancije. U okolini ima nekoliko prijatnih
tačaka; ali ja sam oduvek davao prvenstvo ukusno prosečenom i uređenom
šetalištu koje se pružalo po „Ševinom brdu”, uzanoj i prilično dugoj gredi na
koju se naslanja veliki deo varoši i gde čovek može da se nauživa prostranoga
izgleda povrh kuća, crkava i blagih zavojica rečnih daleko u poljani. Pojedine
tačke tamo, naročito kad lepih letnjih popodneva koncentrira vojna muzika a
fijakeri i šetači se kreću ovamo i onamo, podsećaju čoveka na Pinčo. – Nego
imaću ja još prilike da pomenem to šetalište...
Nećete mi verovati s kakvom sam zametnošću i zadovoljstvom nameštao
prostranu sobu koju sam, sa spavaćom sobom do nje, uzeo pod kiriju usred
varoši, u vrlo živome kraju. Nameštaj iz roditeljskoga doma prešao je
najvećim delom u posed mojih sestara, ali je meni ipak pripalo ono što mi je
bilo od potrebe: krasne i uzorite stvari, koje su prispele sa mojim knjigama i s
obema slikama predaka; a pre svega ostaloga, stari klavir, koji je mati
namenila meni.
I zaista, kad je sve bilo postavljeno na svoje mesto i uređeno, kada su
fotografije koje sam na putovanjima prikupio sinule na svima zidovima,
ukrasivši ih, u društvu sa trbušatim niskim ormarom kao i teškim pisaćim
stolom od crvena drveta, i kada sam se, gotov i siguran u svoju stvar, spustio
u naslonjaču kod prozora, da odatle naizmenično posmatram čas ulicu
napolju a čas svoj novi stan, osećanje ugodnosti u meni nije bilo malo. Pa
ipak- ja taj trenutak nisam zaboravio- ipak me je, pored zadovoljstva i
sigurnosti, počelo uzbuđivati nešto drugo, nekakvo slabo osećanje
bojažljivosti i nemira, tiho saznanje izvesnog gneva i pobune od moje strane
protivu neke neprijateljske sile... misao koja me je donekle pritiskivala: da se
moj položaj, koji dosad nikada nije bio ništa drugo do privremen, od sada,
sad prvi put, mora smatrati nečim konačnim i nepromenljivim...
Neću prećutati da su se ovakva i slična osećanja ovda-onda i ponovila.
Ali zar se uopšte mogu da izbegnu izvesni popodnevni časovi kad čovek zuri
kroz prozor u sve gušći sumrak a možda i u sporu kišu i postaje žrtvom
upornih sumornih misli? Tek svakako, čvrsto stoji činjenica da mi je
budućnost bila potpuno obezbeđena. Ja sam svotu od okruglo osamdeset
hiljada maraka poverio varoškoj banci, kamata je iznosila- bože moj,
vremena su teška!- oko šest stotina maraka tromesečno, i pružala mi, dakle,
mogućnost da živim pristojno, da se snabdevam štivom, da ovda-onda odem
u poneko pozorište- ne izuzimajući ni izvesne malo lakše vrste razonode.
Sada su mi dani prolazili zaista saobrazno idealu koji mi je oduvek bio
metom. Dizao sam se oko deset sati, doručkovao, i vreme do podneva
provodio za klavirom ili u čitanju kakvog književnog časopisa ili neke knjige.
Onda bih odlutao ulicom naviše do maloga restorana, kuda sam dolazio
redovno na ručak, a posle toga načinio dužu šetnju ulicama, do neke galerije,
u okolinu, na Ševin breg. Po povratku kući, nastavio bih zanimanje prekinuto
pre podne; čitah, muzicirah, zabavljah se ponekad čak i kao nekom vrstom
crtanja, ili bih brižljivo napisao koje pismo. Kad posle večere ne bih otišao u
pozorište ili na koncerat, duže bih se zadržao u kavani, i sve do odlaska na
spavanje čitao novine. A dan bi bio dobar i lep i sadržaj me njegov usrećavao
onda kad bi mi na klaviru pošao za rukom kakav motiv koji mi se učinio
novim i lepim, kad bih iz čitanja kakve novele, iz posmatranja neke slike
izneo nežno i trajnije raspoloženje, ...
Uostalom, neću da ne primetim da sam, sa svojim sklonostima, pristupao
poslu s izvesnim idealizmom i da sam najozbiljnije imao na umu to da svojim
danima dam koliko je god moguće više „sadržine”. Hranio sam se skromno,
imao po pravilu samo jedno odelo, jednom reči, ograničavah obazrivo telesne
potrebe da bih, s druge strane, bio u mogućnosti da za dobro mesto u operi ili
na koncertu platim visoku cenu, da nabavljam nova knjižarska izdanja, da
posetim ovu ili onu izložbu.
Ali, prolazili su dani, i slagali se u sedmice i mesece – kako? Priznajem:
nema uvek čovek pri ruci knjigu koja bi mogla stvoriti sadržinu čitavome
nizu časova; uostalom, pokušaš tako, ali bez sreće, da na klaviru fantaziraš,
sediš kod prozora, pušiš cigarete, a ipak se neodoljivo u tebe ukrada osećanje
odvratnosti na ceo svet i na sebe samoga; ponovo te ophrvava plašnja, ona po
zlu poznata plašljivost, i ti skačeš i odlaziš od kuće da na ulici, uz veselo
sleganje ramena čoveka srećna, posmatraš radni personal i radničku gomilu,
koji su i duhovno i materijalno i suviše nedaroviti za dokolicu i za uživanje.
9.
10.
Eto, svršio se još jedan dan, dan kome se, bogu hvala, ne može odreći
sadržina; veče je došlo, prozorske zavese spuštene, na pisaćem stolu gori
lampa, skoro će ponoć. Moglo bi se u postelju, ali čovek ostaje uporno u
naslonjači, ruku sklopljenih na krilu, upire pogled u tavanicu da bi sa
potpunim utonućem pratio tiho podrivanje i štrecanje nekakva
poluneodređenoga bola, koji ne može da se zaplaši ni odagna.
Koliko još do pre nekoliko časova bio sam u vlasti uticaja velikog
umetničkog dela, jedne od onih ogromnih i surovih tvorevina koje čoveka
rastresaju, zaglušuju, muče, usrećavaju, uništavaju pokvarenjačkom
pompeznošću svog bestidno genijalnoga diletantstva... Još mi drhte živci,
mašta mi razrivena, u meni se talasaju neobična raspoloženja, raspoloženja
čežnje, verskoga žara, likovanja, mističnoga spokojstva; i pri tome potreba,
koja ih sve iznova podstiče, koja bi da ih izagna: potreba da ih ispolji, da ih
saopšti, da ih pokaže, „da od svega toga nešto načini”...
Kako bi bilo da ja zaista postanem umetnik, sa sposobnošću da se
izražavam u zvuku, reči ili slici- najradije i govoreći iskreno: sve zajedno u
isti mah? Ta istina je da ja umem sve! U stanju sam, na primer, da sednem za
klavir, da u mirnome sobičku dadem oduške najlepšim svojim osećanjima, i
bilo bi pravo da se time zadovoljim; ta zar je meni za moju sreću potreban
„svet”- kad stvari stoje tako? Ali pretpostavimo da sam polagao neku
vrednost i na uspeh, na slavu, priznanje, hvalu, zavist, ljubav?... Bog mi je
svedok! Kad se setim makar i onog prizora u salonu u Palermu, moram
priznati da bi sličan događaj u ovome trenutku za mene značio neuporedivo
prijatno ohrabrenje.
Posle zrelog razmišljanja zaista ne mogu na ino a da u duši ne priznam
ovo sofističko i smešno razgraničenje pojmova: razlikovanje između
spoljašnje i unutrašnje sreće! „Spoljašnja sreća”, pa šta je to u stvari? Postoji
jedna vrsta ljudi, mezimaca božijih, čija je sreća, kako izgleda, genije i
kojima je genije sreća, deca sunca, koja sa titranjem i odrazom sunca u očima
na lak, prijatan i mio način, sve igrajući se, promiču kroz život, a ceo svet se
zgrće oko njih, ceo svet im se divi, hvali ih, zavidi im i voli ih, jer je i sama
zavist nesposobna da ih mrzi. A oni vas gledaju detinjim pogledom,
podrugljivo, mazno, ćudljivo, obesno: sa osunčanom ljubaznošću, sigurni u
svoju sreću i u svoj genije, i kao da sve to ne može ni biti drukčije...
Što se mene lično tiče, neću odricati slabost da bih želeo spadati u te
ljude, a sve mi se, svejedno da li s pravom ili ne, opet i ponovo čini da sam
nekada i ja među njih spadao: potpuno „svejedno”, jer priznajmo pošteno:
glavna je stvar za šta čovek sam sebe smatra, za koga se izdaje, za šta se sa
sigurnošću izdaje!
Možda zaista stvar i ne stoji drukčije nego da sam se ja odrekao te
„spoljašnje sreće”, oslobodivši se služenja „društvu” i udesivši sebi život
mimo „sveta”. I zato, kao što se samo po sebi razume, ni za trenutak ne
dolazi u sumnju moje zadovoljstvo, niti se u njega može posumnjati, niti se
sme posumnjati- jer, ponavljam, i to ponavljam naglašujući očajnički svaku
reč: i hoću i moram da budem srećan! Shvatanje „sreće” kao zasluge u neku
ruku, genija, otmenosti, ljubaznosti, shvatanje „nesreće” kao nečega ružnog,
buljunski mračnog, prezrivog, jednom reči kao nečega smešnog, meni je i
suviše svojstveno, da bih bio u stanju sebe i dalje poštovati da sam nesrećan.
Kako bih smeo sebi dozvoliti da budem nesrećan? Kakvu bih ulogu
morao igrati pred samim sobom? Zar ne bih bio prinuđen da kao neki slepi
miš ili buljina čučim u mraku i da zavidljivo trepćem očicama, tražeći
pogledom sinove sunca, one srećne ljubazne ljude? Morao bih da ih mrzim,
onom mržnjom koja nije ništa drugo do otrovana ljubav; i da sebe prezrem!
„Da čučim u mraku!” Nego pada mi na pamet šta sam za ovo poslednjih
nekoliko meseci ovda-onda sve pomislio o svome „izuzetnom položaju” i o
„filozofskoj usamljenosti” i kako se osećao! I opet se pomalja strah, onaj po
zlu poznati strah! I svest neke naročite pobune na silu koja preti...
– Nema sumnje, naći će se neka uteha, neka razonoda, kakav način
pomračenja svesti i ovoga i drugoga i onog idućeg puta. Ali se vraćalo sve to,
vraćalo se hiljadu puta, u toku meseci i godina se vraćalo.
11.
Ima jesenjih dana što liče na čudo. Leto je prošlo, lišće napolju odavno
počelo da žuti, a u gradu vetar već danima svira oko svih uglova, dok po
olucima prljavi potoci klokoću. Pokorio si se, čoveče, tako reći namestio se
kod peći, spreman da mimo sebe propustiš svu strahotu zime; a kada se
jednoga jutra probudiš iza sna, kad tamo, s nevericom u očima vidiš kako
kroz prozorske zavese uzani pojas blistavog plavetnila nadire u sobu.
Zaprepašćen, skačeš iz postelje, otvaraš prozor, u susret ti kulja talas
ustreptale sunčeve svetlosti a ti kroz uličnu huku osluškuješ brbljivi i veseli
cvrkut ptica, dok se sam osećaš tako kao da sa svežim i lakim vazduhom
prvih oktobarskih dana udišeš neuporedivo slatki miris pun nadanja, koji
inače pripada majskome razvigorcu. Proleće, sasvim i očigledno, proleće, i
kalendaru uprkos, i zato brže-bolje bacaš na sebe ruho da, pod blistavim
nebom, pohitaš ulicama u poljanu...
Tako neočekivano divan dan bio je pre jedno četiri meseca- sada smo na
početku februara- i toga dana videh nešto izuzetno lepo. Još pre devet sati
ujutro dignem se od kuće i, sav ispunjen lakim i radosnim raspoloženjem, u
nekoj neodređenoj nadi na promene, iznenađenja i sreću, udarih putem za
Ševin breg. Uz desnu padinu ispeo sam se na brežuljak i prošao ceo greben
dužinom, zastajkujući svaki čas na glavnome šetalištu po ivicama i kod niske
kamene ograde, da bih na celom tom putu, za koji se hoće nepuno pola časa,
imao otvoren pogled na grad koji se lagano spušta, u terasama, kao i na reku,
čije zavojice blistaju na suncu i iza koje se predeo s brežuljcima i zelenilom
rasplinjava u osunčanoj izmaglici.
Tu gore nije bilo još gotovo ni žive duše. Klupe s onu stranu puta stajale
su usamljene, a tu i tamo pokazala bi se između drveta statua, blešteći
belinom na suncu, dokle bi se na nju s vremena na vreme lagano skovitlao
poneki uveli list. Tišina koju sam osluškivao dokle sam u hodanju pogled
držao upravljen u stranu, na svetlu panoramu, ostala je nenarušena sve dok ne
dođoh do kraja brežuljka, i put između starih kestenova počeo se spuštati. A
ovde se iza mojih leđa razlegoše konjski bat i tandrkanje kola koja su se
bližila u brzome kasu i kojima sam morao načiniti mesta otprilike na polovini
padine. Sklonih se u stranu i zastadoh.
Bile su to male, sasvim lake lovačke čeze i u njih upregnuta dva velika,
sjajna alata koji su živo frktali. Dizgine je držala mlada dama od svojih
devetnaest a možda i dvadeset godina i pored nje sedeo stari gospodin stasite
i otmene spoljašnosti, belih brkova začešljanih à la russe i gustih, sedih
obrva. Sluga u prostoj crnosrebrnoj livreji dekorisao je sedište pozadi.
Tempo konja je u početku nizbrdice usporen, pa su išli korakom, pošto se
jedan činio nervozan i uznemiren. On se od rude odbio daleko u stranu,
oborio glavu na grudi i spuštao svoje vitke noge tako ustreptalo i toliko preko
volje da se stari gospodin, donekle zabrinut, povio unapred da svojom levom
rukom u elegantnoj zategnutoj rukavici pomogne mladoj dami u pritezanju
dizgina. Činilo se da joj je kočijašenje bilo povereno samo prolazno i pola u
šali, ili je bar tako izgledalo: da ona kočijaši u neku ruku sa detinjskom
važnošću i neiskusnošću. Načinila je mali, ozbiljan i ljutit pokret glavom,
pokušavajući da umiri zapenušano i zabatrgano živinče.
Bila je garava i vitka. Na kosi, koja joj je na potiljku bila uvijena u čvrstu
punđu a sasvim lako i slobodno padala po čelu i slepim očima tako da su se
mogle razlikovati pojedine kestenjaste vlasi, imala je okrugao, zagasit slamni
šešir, ukrašen pantljikama aranžiranim na neki sasvim osobeni način. Inače
nosila je kratak zagasitoplav žaket i glatku suknju od svetlosive materije.
Na njenom ovalnom i fino skrojenome licu, čija se nežna crnpurasta koža
zarumenela na svežem jutarnjem vazduhu, izvesno su najveća privlačnost bile
oči: dva uzana i duguljasto prorezana oka, gde je jedva upola vidljiva dužica
bila blistavocrna, a iznad kojih su se u luku uzdizale neobično ujednačene i
kao perom izvedene obrve. Nos joj je može biti bio nešto malo duži, a usta sa
čistim i finim linijama usana mogla biti i uža. U trenutku, pak, prikazala mu
se sva draž blistavobelih i nešto malo razmaknutih zuba, koje je mlada
devojka, mučeći se oko konja, energično pritiskivala na donju usnu, da ih
posle toga malo izdigne zajedno sa svojim gotovo detinjski okruglim
podbratkom.
Bilo bi sasvim pogrešno reći da bi to bilo lice neke neobične i
zadivljujuće lepote. Imalo je čar mladosti, vesele svežine, i taj čar bio je tako
reći uglađen, utišan i oplemenjen imućnom bezbrižnošću, otmenim
vaspitanjem i raskošnom negom; bilo je izvesno da će te uzane i blistave oči
što sada s maznom srditošću gledaju onoga arum konja, za časak ili dva opet
dobiti izraz sigurne i posve razumljive sreće. Rukavi žaketa, koji su u
ramenima bili široki i naduvani, bili su sasvim zategnuti na člankovima, i još
nikad nisam imao čarobnijeg utiska otmene elegancije nego pred načinom
kojim te male, gole, bele ruke drže one dizgine.
Stajao sam na putu, neokrznut pogledom, dokle su kola pored mene
prošla i ja polako nastavio put, kada su se ona opet dala u kas i naglo
iščeznula. Osećao sam silnu radost i divljenje; ali se u isti mah javio i neki
čudan i oštar bol, oporo i zaglušno osećanje- zavisti? ljubavi?- ne smedoh
misliti misao do kraja- preziranja samoga sebe?
Dok ovo pišem, izlazi mi pred oči predstava kukavnog prosjaka koji pred
izlogom zlatarske radnje bulji u skupoceni sjaj kakvog adiđara. Taj čovek
neće biti u stanju da u sebi jasno izrazi želju da onaj dragulj ima; jer i sama
pomisao na tu želju bila bi smešna nemogućnost koja bi ga izložila ruglu pred
njim samim.
12.
Hoću da ispričam kako sam pukom slučajnošću tu mladu damu posle
nedelju dana video i po drugi put, i to u operi. Davao se Gunoov „Faust” i
čim sam ušao u sjajno osvetljenu dvoranu i spremao se da odem na svoje
mesto u parketu, a to spazim nju do starog gospodina levo u loži u
proscenijumu na drugoj strani. Pri tom sam uzgred utvrdio da me je odnekud,
na neki smešan način, obuzeo izvestan strah i kao neka zabuna, i da sam iz ko
zna koga razloga pogled istoga časa preneo s njih i pustio ga da luta preko
drugih redova i loža. Tek na početku uvertire odlučih se da gospodu
razgledam malo bliže.
Stari gospodin, u strogo zatvorenome geroku sa crnom kravatom, sedeo je
u spokojnoj dostojanstvenosti zavaljen u naslonjaču, držeći ležemo i mirno
ruku u mrkoj rukavici na baršunu ograde od lože, dok je drugom ovda-onda
nemamo i polako gladio bradu ili je provlačio kroz kratko podšišanu i
osedelu kosu. Mlada devojka, pak; kći bez sumnje? Sedela je zainteresovana i
živo se nagnuvši napred, s obema rukama, u kojima je imala lepezu, na
baršunskom parapetu. Ovda-onda učinila bi kratki pokret glavom, da
raskuštranu, kestenjavu kosu malo odbaci sa čela i sa slepih očiju.
Imala je na sebi sasvim laku bluzu od svetle svile sa kiticom ljubičica za
pojasom, a njene uzane oči sijale su na oštrome osvetljenju još dubljim
crnilom nego pre nedelju dana. Uostalom, otkrio sam da je onaj način držanja
usta koji sam ja kod nje tada bio primetio, njoj uopšte svojstven: svaki čas
pritisnula bi bele i blistave zube, pravilno i nablizo razređene, na donju usnu,
a onda vilicu povukla naviše. To nevino lice koje ne pokazivaše ni truni
koketerije, pogled njenih očiju što je mimo i veselo lutao unaokolo, nežni i
beli vrat, slobodan i s prijatnom uzanom svilenom trakom u boji struka,
pokret kojim bi se ovda-onda obratila starome gospodinu da bi mu skrenula
pažnju na ko zna šta u orkestru, na zavesi, u nekoj loži- sve to zajedno davalo
je utisak jedne neiskazano fine i mile detinjatosti, ali takve da u njoj nije bilo
ničeg ni dirljivog niti čega što bi čoveka gonilo na „sažaljenje”. Bilo je to
otmeno i taktično veliko dete, prožeto sigurnošću i nadmoćnošću usled
elegantnog i ugodnog života, a zračilo je sreću kojoj nije bila svojstvena
obest već pre izvesna tiha blagost zato što je to stvar najprirodnija na svetu.
Duhovita i nežna muzika Gunoova, kako mi se tada činilo, nije bila
pogrešna pratnja tome pozorju, i ja joj se predadoh i ne gledajući na
pozornicu i potpuno utonuo u blago i misaono raspoloženje, gde bi seta
možda bila bolnija da nije te muzike. Ali već za vreme odmora posle prvoga
čina, diže se sa svoga sedišta u parketu jedan gospodin od svojih, recimo:
dvadeset sedam do trideset godina, i iščeznu da se, odmah posle toga, pojavi
u loži moje pažnje, poklonivši se vešto. Stari gospodin pruži mu odmah ruku,
a i mlada dama, klimnuvši prijateljski glavom, pruži mu svoju, koju on sa
svom pristojnošću prinese ustima, posle čega su ga nagnali da sedne.
Izjavljujem gotovost da priznam da je onaj gospodin imao neuporediva
prsa na košulji, kakva još u životu video nisam. Ta prsa bila su potpuno
razgolićena, jer prsluk nije bio ništa drugo do uzana, crna traka, a frak, koji se
tek ispod stomaka skopčavao na jedno dugme, bio je ispod ramena izrezan u
neverovatno velikom luku. Prsa od košulje koja su se kod visokog i oštro
zalomljenog okovratnika završavala širokom, crnom kravatom i na kojima su,
u podjednakim razmacima, stojala dva velika, četvrtasta i isto tako crna
dugmeta, bleštala su belinom, i pravo je čudo kako su bila uštirkana a da ipak
ne izgube od svoje gipkosti, jer su u oblasti stomaka na jedan prijatan način
sačinjavala udubljenje, da se posle toga opet uzdignu u dopadljivu i blistavu
grbu.
Razume se da je ta košulja gutala najveći deo pažnje; glava pak, koja je
bila potpuno okrugla i čiju je lobanju zastirao pokrivač kratko podšišane,
svetlucave kose, bila je ukrašena binoklom bez okvira i bez vrvce, zatim ne
odviše bujnim, plavim i lako kovrčastim brkovima, a na jednome obrazu
mnoštvo sitnih ožiljaka od studentskih rapira, koji su se pružali do slepog
oka. Uostalom, taj čovek bio je skrojen nepogrešno i kretao se sa sigurnošću.
U toku one večeri- jer ostao je u loži- primetio sam kod njega dva stava
koji su njemu bili svojstveni. Kad god bi razgovor sa domaćinima prestao,
sedeo bi on tako, prebaciv nogu preko noge i sa dogledom na krilu, ugodno
zavaljen, oborene glave i žestoko isturivši cela usta, da bi se udubio u
posmatranje oba vrha brkova, kako izgleda, potpuno hipnotisan njima, i
polako i nemo klimajući glavom čas na jednu čas na drugu stranu. A kad bi
se pak našao u razgovoru sa mladom damom, iz poštovanja bi menjao držanje
nogu, ali bi se još više zavalio, i tada bi se obema rukama uhvatio za stolicu,
digao glavu koliko god je moguće više i s visine se osmehivao na mladu
susedu, s prilično razjapljenim ustima i na donekle nadmoćan način. Toga
gospodina je, mora biti, ispunjavalo osećanje divne sreće- raspinjala
samosvest...
Ozbiljno govoreći, ja umem to da cenim. Nijednome od njegovih pokreta,
pa ma koliko bili smeli u nonšalantnosti svojoj, nije sledovala mučna
zbunjenost; bio je, tako reći, nošen samopouzdanjem.
A zašto bi i bilo drukčije? Stvar je jasna: on je, možda se čak i ne ističući
osobito, korektno prošao svoj put koji će nastaviti do jasnih i korisnih ciljeva,
i živi u senci sporazuma sa svima i sa svakim i na suncu opštega poštovanja.
Sada pak sedi u loži i ćereta s mladom devojkom, čije mu čiste i divne draži
možda i nisu nepristupačne, i čiju je ruku u ovome slučaju slobodno mogao
zatražiti. Uistinu, nemam nimalo volje da za ovoga gospodina kažem makar i
jednu jedinu reč nepoštovanja!
A ja, šta je sa mnom? Sedeo sam tu dole i bilo mi slobodno da izdaleka,
iz mraka, kukavno posmatram kako ono divno i nedostižno stvorenje ćereta i
smeje se sa onim nikogovićem! Isključen, neopažen, bespravan, tuđ, ‘nisam
tu’ statusom, parija, kukavac pred samim sobom...
Ostao sam do kraja, i sretoh se ponovo sa ono troje otmenih u garderobi,
gde se svet zadržava koji trenutak pri oblačenju krznenih kaputa, da s ovim ili
s onim izmenja poneku reč, ovde s kojom damom, onde s nekim oficirom...
Mladi gospodin ispratio je oca i ćerku kad su napustili pozorište, a ja, na
kratkome rastojanju, išao za njime kroz vestibil.
Kiše nije bilo, na nebu je stajalo nekoliko zvezda, i zato nisu uzeta kola.
Polako i ćaskajući koračalo je ono troje ispred mene, a ja ih bojažljivo pratio
na izvesnome odstojanju; utučen, mučen oštrim i bolnim osećanjem ruganja i
jada... Nije bilo daleko; jedva da su prešli jednu ulicu, a već su zastali pred
lepom kućom sa prostom fasadom, i otac i kći vrlo brzo iščezli, posle
srdačnog oproštaja sa njenim pratiocem, koji se takođe udaljio brzim
koracima.
Na teškoj drvenoj kapiji sa ukrasima u duborezu moglo se pročitati ime
„Rajner, sudski savetnik”.
13.
Rešen sam da ovaj rukopis privedem kraju, iako bih najradije u svakome
trenutku skočio i utekao daleko ispred nekog unutarnjeg otpora svog. Po
ovome pitanju sam rio i čeprkao sve dotle dok se nisam potpuno iznurio. I
zato mi je sve to dodijalo do gađenja!...
Nema ni tri meseca otkako sam iz novina saznao za „kermes”, koji je u
opštinskoj zgradi priređen u dobrotvorne svrhe, i to uz učešće otmenoga
društva. Taj oglas pročitao sam pažljivo, i brzo sam se rešio da odem na taj
kermes. Biće i ona tamo, pomislih, možda kao prodavačica, i u tome slučaju
neće me ništa zaustaviti da joj se ne približim.
Kad mimo razmislim, ja sam čovek obrazovan i od dobre porodice, pa
ako mi se ta gospođica Rajner sviđa, onda mi u onoj prilici, isto kao ni
gospodinu sa divnim prsima na košulji, ne može biti uskraćeno da je oslovim,
da s njom izmenjam nekoliko reči šale...
Bilo je vetrovito i kišno popodne kad sam pošao u opštinu, gde se pred
kapijom gurao svet i tiskala kola. Prokrčih sebi put u zgradu, platih ulaznicu,
dadoh na čuvanje kaput i šešir, i širokim stepenicama punim sveta dospeh s
izvesnim naporom na prvi sprat i u svečanu dvoranu, iz koje mi pokuljaše u
lice zagušljiva isparenja od vina, jela, parfema i jelova granja, zbrkana larma
od smeha, razgovora, svirke, uzvika i lupanja gonga.
Neobično visoka i prostrana dvorana bila je iskićena raznobojnim
zastavama i vencima, a duž zidova i sredinom ređale se šatre, otvorene
prodavnice kao i zatvoreni kiosci, posećivanje kojih su preporučivala na sva
usta nekakva fantastično maskirana gospoda. Dame, koje su svud unaokolo
prodavale cveće, ručne radove, duvan i svakojake osvežavajuće napitke,
takođe su bile kostimirane na razne načine. Na gornjem kraju dvorane, na
postolju ukrašenom cvećem, bučala je muzička kapela, dok se kroz ne baš
najširi prolaz, koji su prodavnice ostavljale slobodan, lagano probijala gusta
povorka ljudi.
Donekle frapiran bukom muzike, raznim izvlačenjima i igrama na sreću,
veselom reklamom, pridružih se povorci, i ne prođe ni minut kad, četiri
koraka levo od ulaza, opazih onu mladu damu koju sam onde tražio. Ona je u
malom kiosku iskićenom jelovim granjem prodavala vino i limunadu, i bila
odevena kao Talijanka: u šarenoj suknji, s belim pravougaonim uborom na
glavi i u kratkom jelečetu Albanka, koji su njene nežne ruke ostavljali
razgolićene do lakata.
Zajapurena, nalaktila se na tezgu sa strane, igrajući se šarenom lepezom i
ćaskajući s nekolicinom gospode koji su, pušeći, stajali oko prodavnice a
među kojima sam na prvi pogled opazio svoga znanca; stajao je kod stola,
najbliži njoj, držeći po četiri prsta obe ruke u bočnim džepovima svoga
žaketa.
Progurah se lagano pored nje, napred, rešen da joj priđem čim se za to
ukaže prilika, čim odumine tiska... O, sad će se pokazati da li je u meni ostalo
još nešto od one moje vesele sigurnosti i samosvesne okretnosti, ili je, pak,
zaista bila opravdana moroznost i poluočajanje poslednjih mojih sedmica! Šta
je to mene ophrvalo? Odakle, s pogledom na tu devojku, mučna i kukavna
zbrka osećanja od zavisti, ljubavi, stida i razdražene ogorčenosti, koja mi je,
priznajem, opet udarila vatrom u obraze? Više otvorenosti! Ljubaznosti!
Veselog i ljupkog zadovoljstva samim sobom, do đavola, kao što se i pristoji
darovitom i srećnom čoveku! S nervoznom usrdnošću tražio sam u mislima
kakav šaljivi obrt, lepu reč, govor na talijanskom, kojima ću pokušati da joj
se približim...
Prilično je potrajalo dok sam s gomilom, koja se nezgrapno pomicala
napred, obišao oko dvorane; i zaista, kad sam se ponovo našao kod malog
kioska s vinom, iščezao je polukrug gospode i samo je onaj dobri znanac,
podlakćen na kelneraj, bio utonuo u najživlji razgovor sa mladom
prodavačicom.
E, pa kad je tako, moraću sebi da dozvolim da ovaj razgovor prekinem...
I, u kratkom okretu, izdvojih se iz povorke i stadoh kod stola.
Šta se dogodilo? Pa ništa! Gotovo ništa! Konverzacija se prekinula, onaj
znanac koraknuo u stranu, dočepav sa svih pet prstiju binokl bez okvira i bez
vrvce i posmatrajući me kroz sve prste, a mlada dama pošla niz mene mirnim
i ispitivačkim pogledom- od odela pa sve do cipela. Odelo je bilo daleko od
toga da bude novo, a cipele ukaljane uličnim blatom; to mi je bilo poznato.
Povrh toga, bio sam zagrejan i kosa, moguće, u neredu. Nisam bio hladan, ni
slobodan, niti dorastao situaciji. Obuze me osećanje da ovde smetam i da se
pravim smešan, ja čovek tuđinac, neovlašćen, koji ovde nema nikakva posla.
Nesigurnost, nemoć, mržnja i jad i žalost smetoše mi pogled, te sam svoje
vesele namere izveo tako što sam, mrgodno sastavivši veđe, izgovorio
promuklim glasom, i kratko i pogotovo grubo:
– Čašu vina, molim!
Sasvim je svejedno da li sam se prevario kada mi se učinilo da je mlada
devojka svome prijatelju uputila jedan brz i prezriv pogled. Ćuteći kao on i
ja, dala mi je jedno vino, a ja, i ne dižući pogleda, crven i smeten od besa i
bola- nesrećna i smešna figura- stajao između ono dvoje, ispio nekoliko
gutljaja, metnuo novac na sto, poklonio se smeteno, napustio dvoranu i sjurio
se niz stepenice.
Od toga trenutka svršeno je sa mnom, a očajno malo znači malenkost što
sam, nekoliko dana docnije, u novinama pročitao objavu:
„Čast mi je objaviti veridbu moje kćeri Ane sa G. dr Alfredom
Vicnaglom, sudskim pristavom. Rajner, sudski savetnik“.
14.
1897.
TOBIJA MINDERNIKEL
1.
Jedna od ulica koje od Keja prilično strmo vode središnjem delu grada
zove se Sivi put. Otprilike u sredini te ulice, a desno idući od reke, stoji kuća
br. 47, uzana, sumorno obojena zgrada, koja se ničim ne razlikuje od svojih
suseda. U njenom prizemlju ima sitničarska radnja, u kojoj se mogu dobiti i
kaljače i ricinusovo ulje. Prođe li se hodnik pod kapijom, iz koga se nazire
zatvoreno dvorište gde se vitlaju mačke, odvešće vas na gornje spratove
jedne uzane i izlizane drvene stepenice, na kojima se oseća nekakav
neiskazano zagušljiv zadah i sirotinja. Na prvome spratu levo stanuje neki
stolar, desno babica. Na drugome spratu levo stanuje obućar krpa, desno
dama koja počinje glasno pevati čim se na stepenicama začuju koraci. Na
trećem spratu stan sleva stoji prazan, desno pak stanuje čovek po imenu
Mindernikel, kome je povrh toga ime Tobija. Za toga čoveka ima pripovest
koju zaista treba ispričati, jer je zagonetna i koliko se ni zamisliti ne da
sramna.
Čudna i smešna, spoljašnost Mindernikelova pada odmah u oči. Pogledate
li na primer, njegovu mršavu priliku kad, poštapajući se, pođe ulicom naviše,
u šetnju, videćete ga crno odevena, i to od glave do pete. Nosi staromodan,
izvijen i neugledan cilindar, tesan i od starosti usjaktao izlizani redengot kao i
u istoj meri otrcane pantalone, koje su dole iskrzane i toliko kratke da se vide
gumeni ulošci dubokih zatvorenih cipela. Uostalom, mora se reći da je to
odelo očetkano da se bolje ne može. Vrat mu izgleda dug utoliko više što se
diže iz plitke preklopne ogrlice. Osedela kosa je glatka i začešljana duboko
na slepe oči, a veliki obod cilindra baca senku na izbrijano i tavno lice upalih
obraza, zapaljenih očiju koje se retko dižu od zemlje, i na dve duboke bore,
koje se ožučeno spuštaju od nosa do uglova usana povučenih naniže.
Mindernikel izlazi retko iz kuće, i to ima svoga razloga. Jer, čim bi se
ukazao na ulici, sjure se silna deca, idu za njim u stopu dobar deo puta, smeju
se, rugaju, pevaju: „Ua, Tobija, ua!” pa ga čak i za kaput vuku, a ljudi izlaze
na vrata da se malo zabave. On pak, ne braneći se i bojažljivo se osvrćući,
izdignutih ramena i ispružena vrata žurno grabi dalje, kao čovek koji bez
kišobrana hita kroz pljusak; i, mada mu se smeju u lice, on ovda-onda s
poniznom učtivošću pozdravlja ponekog od sveta što stoji po kapijama.
Docnije, kad deca zaostanu, kad ga više niko ne poznaje i malo se ko za njim
osvrće, ponašanje mu se ne menja znatno. On se i dalje bojažljivo osvrće i
pognut grabi dalje, kao da na sebi oseća hiljadu podrugljivih pogleda, a kada,
neodlučan i strašiv, digne pogled sa zemlje, primećuje se čudnovata stvar,
kako on nije u stanju da kojeg mu drago čoveka, ili makar i neku stvar, čvrsto
i mimo uhvati okom. Ma koliko to čudno zvučalo, izgleda da njemu
nedostaje ona prirodna nadmoćnost čulnog opažanja kojom svaki pojedini
stvor gleda na svet pojava, čini mi se da se on oseća nedorastao svakoj pojavi
te da njegove nestalne oči moraju da spuznu na tle kako s čoveka tako i sa
stvari...
Kako stoji stvar s tim čovekom koji je uvek sam i koji se čini nesrećan u
neobičnoj meri? Njegovo na silu građansko odelo kao i izvestan brižjiv
pokret ruke preko podbratka kao da nagoveštavaju da se on ni na koji način
ne može ubrojati u one slojeve stanovništva u čijoj sredini živi. Sam će bog
znati kako se to njemu život narugao. Lice mu izgleda tako kao da je život u
njega tresnuo punom pesnicom, podrugljivo se smejući... Uostalom, vrlo je
mogućno da on, i ne doživevši nekih teških udara sudbine, prosto nije
dorastao životu, a bolna nemoć i priglupi izgled njegove pojave čine mučan
utisak, kao da mu je priroda uskratila onu meru ravnoteže, snage i kičme,
koja se hoće da bi čovek mogao postojati na svetu uzdignute glave.
Pošto bi, oslanjajući se na crni štap, otišao do grada, pošao bi natrag
svome stanu, da na Sivome putu bude dočekan dečjom grajom; tu se
zagušljivim stepenicama penje u svoju sobu, koja je sirotinjska i bez ikakvih
ukrasa. Jedino niski orman sa teškim metalnim ručicama na pretincima,
solidan komad nameštaja iz ampira, ima neku vrednost i lepotu. Ispred
prozora, kome je vidik beznadno zatvoren surim bočnim zidom susedne kuće,
stoji saksija, puna zemlje, ali u kojoj ništa ne raste; ipak ovo Tobiji
Mindernikelu ne smeta da joj pokadšto priđe, da onu saksiju posmatra i
omiriše ono malo gole zemlje. Pored ove sobe leži mali, mračan sobičak za
spavanje. Pošto bi u njega ušao, Tobija cilindar i štap stavlja na sto, seda na
zelenu sofu što toliko udara na prašinu, podupire bradu rukom i zagleda se
uzdignutih obrva preda se, u pod. Izgleda da za njega nikakva posla više
nema na ovome svetu.
Što se tiče Mindernikelova karaktera, vrlo je teško o njemu suditi; sledeća
stvar kao da govori u korist toga. Kada je taj čudni čovek jednoga dana izašao
iz kuće i, kao i uvek, dočekalo ga čitavo jato dece, goneći ga ruganjem i
smehom, sapleo se jedan otprilike desetogodišnji dečko o nogu drugoga i
tresnuo tako strašno o kaldrmu da mu je i iz nosa i s čela potekla krv i on
ostao da leži plačući. Tobija se smesta okrene, pohita palome dečku, nagne se
i poče ga sažaljevati blagim i ustreptalim glasom.
„Siroto dete”, rekao je on, „jesi li se ubio? Ide ti krv! Pogledajte, teče mu
krv s čela! Da, da, kako si jadan kad tako ležiš! Pa da, boli to, kad siroto dete
toliko plače! Kako mi te je žao! Sam si kriv, ali ću ti ja vezati glavu mojom
maramicom... Tako, da! A sad se priberi, digni se, de...“ I pošto je sa tim
rečima dečka zaista previo svojom džepnom maramom, digne ga brižljivo na
noge i ode svojim putem. Ali njegovo držanje i lice pokazivali su u tome
trenutku savršeno drugi izraz nego obično. Koračao je čvrsto i uspravno, a
grudi mu se nadimale pod tesnim redengotom, zenice se raširile, oči dobile
sjaja i pouzdano gledale ljude i stvari, dok mu je oko usta igrala jedna crtica
bolne sreće...
Ovaj slučaj imao je za posledicu da se u prvi mah nešto umanjilo uživanje
onih ljudi na Sivome putu da mu se rugaju. Ali po isteku izvesnog vremena
ono njegovo neobično ponašanje bilo je zaboravljeno, pa je čitava gomila
zdravih raspoloženih i surovih grla opet počela pevati za pogurenim i
povodljivim čovekom: „Ua, Tobija, ua!”
2.
3.
Odsad je Tobija Mindernikel još ređe odlazio od kuće, jer nije imao
nimalo volje da se s Isom pokazuje pred svetom. Svu svoju pažnju, pak,
posvećivao je psu; štaviše, od jutra do mraka nije se bavio ničim drugim do
da ga kljuka, da mu briše krmelje, da mu izdaje zapovesti, da ga kara i da ga
razgovara na najčovečniji način. Samo, stvar je bila u tome što se Isa nije
uvek ponašao na njegovo zadovoljstvo. Kad bi pored njega ležao na sofi i,
sanjiv od nedovoljno vazduha i slobode gledao ga melanholičnim očima,
Tobija bi bio prepun zadovoljstva; sedeo bi u mirnome stavu samodopadanja
i sažaljivo gladio Isu po leđima, govoreći:
„Gledaš me s bolom, jadni prijatelju moj? Jest, svet je žalostan, iskusio si
to i ti, iako si još sasvim mlad... „
Međutim, kad bi se životinja, slepa i mahnita od nagona za igrom i
lovom, počela po sobi vitlati, kad bi se uhvatila u koštac s papučom, skakala
na stolice i u ogromnoj veselosti se premetala, Tobija bi joj izdaleka pratio
pokrete smetenim, nenavidnim i nesigurnim pogledom i s osmehom koji je
bio ružan i pun srdžbe, dokle je najzad ne bi pozvao osornim glasom i izderao
se:
„Ostavi se neobuzdanosti. Nema nikakva razloga da skačeš po sobi“.
Jedanput se dogodilo čak i to da je Isa utekao iz sobe i niz stepenice
odskakao na ulicu gde je istoga časa uzeo da juri jednu mačku, da ždere
balegu i da se, presrećan, vitla s decom. A kad se, uz pljeskanje i smejuriju
polovine ulice, pojavio Tobija sa bolno opuštenim licem, desila se žalosna
stvar da je pas dugim skokovima pobegao od gospodara... Toga dana ga je
Tobija tukao dugo i s ogorčenjem.
Jednoga dana- pas je bio njegov već nekoliko sedmica- uze Tobija iz
ormana hleb da Isu nahrani, i, sagnuvši se, počne velikim nožem s držaljom
od kosti, kojim se ovom prilikom obično služio, da odseca sitne komade i
baca ih na pod. A životinja, bez pameti zbog apetita i gluposti, priskoči slepo,
naskoči na nevešto držani nož, koji mu se sjuri pod desnu plećku, i stade se
viti na podu, u krvi.
Prestravljen, baci Tobija sve i nagne se nad ranjenika; ali mu se izraz lica
odjednom izmeni, a stoji i to da mu je licem prešao blesak olakšanja i sreće.
Oprezno prenese on na sofu pseto koje je cvilelo, i ne može se ni zamisliti s
kakvom je odanošću počeo da neguje bolesnika. Preko dana nije se od njega
odmicao, noću ga je metao da spava na svoju vlastitu postelju, ispirao mu
ranu i previjao je, mazio ga, tešio i sažaljevao neumornom radošću i pažnjom.
„Boli li te mnogo?” govorio je. „Da, da, patiš teško, jadna životinjo moja!
Nego smiri se, moramo podnositi...“ Lice mu je bilo mimo, bolećivo i srećno
kod takvih reči.
Međutim, u meri u kojoj je Isa jačao, bivao veseliji i ozdravljao,
ponašanje Tobijino postade nemirnije i nezadovoljnije! On je sada nalazio za
dobro da više ne vodi računa o rani, već da svoje sažaljenje pokazuje psu
samo rečima i milovanjem. Samo, ozdravljenje je uveliko napredovalo, Isa je
bio snažne prirode i počeo se brzo opet kretati po sobi, a jednoga dana, pošto
je polokao pun tanjir mleka s belim hlebom, skoči potpuno zdrav sa sofe na
pod i stane se, uz veselo kevtanje i sa starom svojom neobuzdanošću, vitlati
po sobama, vući s kreveta prostirač, turati jedan krompir i od radosti se
premetati.
Tobija je stojao kod prozora, pored saksije, i dok je jednom rukom, koja
je, duga i mršava, štrčala iz iskrzanoga rukava, mehanički sukao pramen kose
duboko začešljane na slepo oko, cela njegova prilika, crna i čudnovata,
izdvajala se oštro od pozadine suroga zida susedne kuće. Lice mu je bilo
bledo i iskrivljeno bolom i on, nepomičan, pratio je Isine skokove mrskim,
zbunjenim, zavidljivim i pakosnim pogledom. Odjednom se, pak, trgao i
uspravio, prišao, zaustavio psa i lagano ga uzeo na ruke.
, Jadna moja životinjo”... poče on bolećivim glasom- ali Isa, razuzdan i
nimalo raspoložen da i dalje dozvoli tako postupanje prema sebi, šćapi veselo
ruku koja ga htede pomilovati, izvi se iz naručja, skoči na pod, sunu
obešenjački u stranu, lanu i veselo odjuri.
Ono što se sad zbilo, bilo je nešto tako nepojmljivo i infamno, da ja
odbijam da to ispričam u pojedinostima. Tobija Mindernikel stojao je
opuštenih ruku, malo pognut, stisnutih usana, a jabučice mu sablasno
podrhtavahu u očnim dupljama. Pa tada, odjednom, kao u nekakvom
ludačkom skoku, zgrabi ono živinče, neki veliki, sjajan predmet senu mu u
ruci i jednim jedinim ubodom koji se pružao od desne plećke do duboko u
grudi, pas se stropošta na pod; nije ni pisnuo, prosto se skljokao na bok,
cepteći i krvav...
Već u sledećem trenutku ležao je na sofi, dok je Tobija pred njim klečao,
pritiskivao ranu maramom i mucao:
„Jadna životinjo moja! Siroto živinče! Kako je sve to tužno! Kako smo
žalosni oboje! Boli li te mnogo? Da, da, boli, znam... kako si bedan, ležeći
tako preda mnom! Ali ja, ja sam pored tebe! Tešim te! Ja ću najbolju svoju
maramicu...
A Isa je ležao i krkljao. Pomućene njegove oči s pitanjem u pogledu behu
upravljene na gospodara, pune nerazumevanja, nevinosti i optužbe- a onda se
malo protegnuo i uginuo.
Tobija pak ostade nepomičan u svome držanju. Spustio je lice na Isino
telo, i plakaše gorko.
1898.
ORMAN
Beše mutan i studen suton kada je brzi voz Berlin-Rim ušao u nekakav
stanični hol osrednje veličine. U jednom kupeu prve klase sa čipkastom
presvlakom na širokim plišanim sedištima uspravi se jedan putnik samac:
Albreht van der Kvalen. Probudio se. Imao je u ustima bljutav ukus, a telo
mu je bilo puno onog ne vrlo prijatnog osećaja koji nastupa kad se posle duže
vožnje zastane, ritmičko se kotrljanje i udaranje više ne čuje, zavlada tišina
prema kojoj spoljašnji šumovi, uzvici i signali dolaze neobično značajni... To
stanje je kao kad se čovek povraća posle pijanstva, zanosa. Živcima nam je
naglo izmaknut oslonac, ritam kojem su se prepuštali: sad se oni osećaju
krajnje smeteni i napušteni. I to utoliko više ako smo se u isti mah probudili
iz tupog spavanja za vreme puta.
Albreht van der Kvalen malo se proteže, stade na prozor i spusti okno.
Pogleda duž voza. Gore oko poštanskog vagona nekakvi su ljudi poslovali
utovarajući i istovarujući pakete. Lokomotiva se oglasi svakojakim
glasovima, kinu pa malo zabrbota, pa ućuta i ostade tako; ali samo kao ono
kada se zaustavi i stane konj, pa podrhtavajući podiže kopita, striže ušima i
požudno očekuje znak da povuče. Jedna velika i debela žena u dugačkome
kišnom ogrtaču s beskrajno zabrinutim licem prtila je, hodajući bez prestanka
goredole pored vagona, nekakvu bestraga tešku putničku torbu, koju je
kolenom udarala na saganak: nema, usplahirena i očiju punih straha. U njenoj
gornjoj usnici, koju je veoma prćila i koja je bila osuta sitnim kapljicama
znoja, beše, naročito, nečega neizrecivo dirljivog... Draga moja sirotice!
pomisli van der Kvalen. Kad bih mogao da ti pomognem, nađem ti mesto,
smirim te, samo tvojoj gornjoj usni za ljubav! Ali svako je za sebe, tako je
uređeno, i ja, koji sam u ovome trenutku bez ikakva straha, stojim i gledam
tebe šta radiš, kao kakvu bubu što se prevrnula na leđa...
Beše sumračno u skromnome holu. Je li bilo veče ili jutro? On to nije
znao. Spavao je, i bilo je potpuno neodređeno da li je spavao dva, pet ili
dvanaest sati. Zar nije bivalo da je spavao i po dvadeset i četiri sata i duže,
bez i najmanjeg prekida, duboko, izvanredno duboko? On je bio gospodin
obučen u poludugački, tamnokestenjasti zimski kaput sa ogrlicom od somota.
Po crtama njegova lica bilo je vrlo teško videti koliko mu je godina; moglo se
upravo kolebati između dvadeset pet i trideset. Imao je žućkastu boju kože,
ali oči mu behu žarko crne kao ugalj i okružene dubokim senkama. Te oči ne
kazivahu ništa dobro. Nekoliko lekara u ozbiljnim i otvorenim razgovorima
dvojice muškaraca, nisu mu više davali mnogo meseci... Inače mu je tamna
kosa bila očešljana glatko postrance.
U Berlinu je- mada Berlin nije bio početna tačka njegova putovanja-
slučajno sa svojom putničkom torbom od crvene kože ušao u brzi voz koji je
baš polazio, spavao je, i sad, kad se probudio, oseti se tako potpuno slobodan
od vremena da ga svega prože lagodnost. Nije imao časovnik. Bio je srećan
znajući da u džepu od prsluka, na tankom, zlatnom lancu koji je nosio oko
vrata, ima samo jedan mali medaljon. Nije voleo da zna koji je čas pa ni dan
u sedmici, jer nije nosio ni kalendar. Već poodavno se odvikao da pamti koji
je datum u mesecu, ili koji je mesec, čak i koja se godina piše. Sve valja da
lebdi neodređeno, imao je običaj da misli, a podrazumevao je pod tim mnogo
šta, mada je ovaj izraz donekle nejasan. Retko ga je ili nikada ometalo šta u
tome neznanju, pošto se trudio da sve slično što bi ga moglo ometati, drži
daleko od sebe. Zar mu nije može biti dovoljno da samo otprilike opazi koje
je godišnje doba? Moglo bi se reći da je jesen, pomisli gledajući u mutni i
vlažni stanični hol. Više ne znam! Znam li uopšte gde sam!
I odjednom, pri toj pomisli, zadovoljstvo koje je osećao prometnu se u
radosno zaprepašćenje. Ne, on ne zna gde je! Je li još u Nemačkoj?
Nesumnjivo. U severnoj Nemačkoj? Neizvesno. Očiju još trapovesnih od
spavanja, ugledao je kako pored prozora njegova kupea promiče osvetljena
tabla koja je možda pokazivala ime mesta- ni oblik kojeg slova nije mu
dospeo do mozga. Još u budnome stanju čuo je kako kondukter dva ili tri puta
izvikuje ime- nijedan glas uzvika nije razumeo. A tamo, tamo, u sutonu za
koji nije znao znači li jutro ili veče, ležalo je neko strano mesto, neki
nepoznati grad... Albreht van der Kvalen skide iz mreže svoj pušteni šešir,
dohvati putničku torbu od crvene kože, u čije kaiševe u isti mah beše
stegnuto sjajno vuneno ćebe na crvene i bele kockice, u koje opet beše
zadenut kišobran sa srebrnom drškom- i mada mu je putnička karta glasila za
Firencu, izađe iz kupea, pođe kroz skromni stanični hol, predade prtljag u
odnosnom odeljenju, zapali cigaru, stavi ruke- nije nosio ni štap ni kišobran-
u džepove paltoa i izađe iz stanice.
Napolju na mutnome, vlažnome i prilično praznom trgu nekoliko
fijakerista stade da puca bičevima a nekakav čovek u kapi sa gajtanom i u
dugačkom ogrtaču u koji zimogrozno beše umotan reče upitno naglašavajući:
„Hotel Kod dobroga čoveka?” Van der Kvalen učtivo mu se zahvali i udari
putem pravce. Ljudi koje je presretao behu podigli ogrlice svojih ogrtača;
zato je podiže i on, uvuče bradu u somot, produži pušiti i ni brzo ni lagano
nastavi da korača.
Prođe pored nekakva niska stamena zida, pored neke stare gradske kapije
sa dve masivne kule, pa pređe preko nekakva mosta na čijoj su ogradi stajale
statue i ispod kog se mutno i lagano valjala voda. Prođe jedan dugačak,
trošan čamac na čijem je stražnjem kraju nekakav čovek veslao pomoću
dugačke motke. Van der Kvalen zastade časom i naže se preko ograde. Gle,
pomisli, nekakva reka; reka. Baš lepo što mi je nepoznato njeno prostačko
ime... Pa produži.
Koračao je još neko vreme pravce po nogostupu nekakve ulice koja beše
ni jako široka ni jako uzana, pa onda zavi nekamo nalevo. Bilo je veče.
Električne svetiljke na stubovima sinuše, zatreptaše malo, planuše, zujnuše pa
onda počeše da sijaju u magli. Radnje se zatvarahu. Dakle, recimo, jesen je u
svakom pogledu, pomisli van der Kvalen i produži da korača crnovlažnim
nogostupom. Nije nosio kaljače, ali njegove duboke cipele behu izvanredno
široke, jake i durašne a i pored toga nisu bile bez elegancije.
Stalno je išao nalevo. Ljudi su prolazili i žurili mimo njega, odlazili na
posao ili se vraćali s posla. I ja idem među njima, mislio je on, i tako sam
sam i nepoznat kao što po svoj prilici niko nije bio. Nemam nikakva posla ni
cilja. Nemam čak ni štap kojim se poštapam. Više bez oslonca, slobodniji,
nezainteresovaniji niko ne može biti. Niko mi ništa ne duguje niti ja kome šta
dugujem. Nikada me bog nije zaklanjao svojom rukom, on me ni ne zna.
Verna nevolja bez milostinje dobra je stvar; može čovek sebi da kaže: Ja
bogu ništa nisam dužan...
Grad se ubrzo završi. Biće da je nekako od sredine krenuo popreko.
Nalazio se na nekakvoj širokoj predgradskoj ulici sa drvećem i vilama, savi
nadesno, prođe tri ili četiri skoro seoska, samo gasnim laternama osvetljena
sokaka pa se naposletku zaustavi u jednome nešto širem, pred nekom
drvenom kapijom što je stajala desno pored jedne obične, mutnožuto
okrečene kuće koja se opet odlikovala potpuno neprozirnim prozorskim
oknima izdeljenim u vrlo ispupčena polja. Na ulaznim vratima međutim beše
pričvršćena tablica sa natpisom:, , U ovoj kući na trećem spratu izdaju se
sobe”.
„Tako? reče on, baci ostatak cigare, prođe kroz kapiju, pored debele
daske koja je ovu kuću i dvorište delila od susedne, nalevo ka ulazu u kuću,
pređe u dva koraka ulazno predsoblje kome je pod pokrivao neki jevtini
uzdužni tepih, neko staro ćebe, pa stade da se penje uza skromne stepenice.
I vrata na spratu behu vrlo skromna, sa oknima od mlečnog stakla i
žičanom mrežom ispred njih, a na njima behu neke tablice sa imenima.
Stepenišna odmorišta behu osvetljena petroleumskim lampama. Ali na trećem
spratu- on je bio poslednji, a zatim se išlo na tavan- nadesno i nalevo od
stepeništa bilo je još ulaza: prosta kestenjasto obojena sobna vrata, a imena
nije bilo. Van der Kvalen povuče mesinganu jabuku zvona u sredini... Zvono
zazvoni, ali unutra se nije čulo kretanje... Nije bilo odgovora. On zakuca
desno... Začuše se dugi, laki koraci, i neko otvori.
Beše to jedna žena, visoka, mršava gospođa, stara i dugačka. Nosila je
kapu sa velikim bledoljubičastim šeputom i staromodnu, izbledelu crnu
haljinu. Imala je upalo tičije lice, a na čelu joj se video komad osipa, nekakva
mahovinasta izrastao. To je bilo nešto prilično odvratno.
„Dobro veče” reče van der Kvalen. „Sobe...“
Stara gospođa potvrdno klimnu glavom i osmehnu se polagano, nemo i s
punim razumevanjem, pa lepom, belom, dugom rukom, polaganim,
umerenim i otmenim pokretom pokaza na vrata na suprotnoj strani, nalevo.
Zatim se povuče pa se opet pojavi noseći ključ. Gle, pomisli on stojeći iza
nje, dok je ona otključavala. Vi ste kao kakva mora, kao Hofmanova figura,
milostiva gospo... Ona skide petroleumsku lampu sa eksera i pusti ga u sobu.
Beše to omalena, niska prostorija sa mrko obojenim patosom; zidovi joj
sve do gore behu obloženi slamnim asurama. Prozor na stražnjem zidu desno
zastirala je bela muslinska zavesa u dugačkim velikim naborima. Bela vrata u
pokrajnju sobu nahodila su se na desnoj strani.
Stara gospođa ih otvori i podiže lampu. Ova soba beše žalosno prazna,
golih, belih zidova naprama kojima su se tri pletene stolice, lakovane
svetlocrveno, isticale kao tucana pavlaka na malinama. Jedan orman, jedna
komoda za umivanje pored ogledala... Krevet, izvanredno moćan komad
nameštaja od mahagonija, stajao je sam usred sobe.
„Imate li šta nasuprot?” upita stara gospođa pa svojom lepom, dugom,
belom rukom ovlašno pređe preko mahovinaste izrasli na čelu... Činilo se kao
da se zabunila, kao da joj neki običniji izraz ne pada u mahu na pamet. Ona
smesta dodade: „Tako reći?”
„Ne, nemam ništa nasuprot”, reče van der Kvalen. „Sobe su nameštene
prilično duhovito. Uzeću ih... Voleo bih da mi neko donese stvari sa stanice,
evo potvrde. Vi ćete biti ljubazni da mi se spremi krevet, noćni sto... da mi
sad odmah date ključ od kapije, od vrata... kao što ćete mi dati i peškire. Hteo
bih malo da se uredim, pa da odem u grad na večeru i posle da se vratim“.
On izvuče iz džepa jedan niklovani etui, izvadi iz njega sapun, pa nad
komodom za umivanje stade da osvežava lice i ruke. Za to vreme pogledao je
kroz jako ispupčena prozorska okna duboko dole na kaljave predgradske
ulice u gasnome osvetljenju, na svetiljke na stubovima i na vile... Dok je
brisao ruke, pređe na drugu stranu ka ormanu. Beše to glomazan, mrko posno
obojen komad nameštaja koji se malo klimao, sa priprostim ukrasom odozgo,
i stajao je nasred desnoga zida tačno u niši jednih drugih belih vrata, koja su
svakako vodila u prostorije čiji su ulaz činila glavna i srednja vrata napolju na
stepenicama. Ima i što je dobro udešeno na svetu, pomisli van der Kvalen.
Ovaj orman pristaje u vrata kao da je za njih napravljen... Otvori ga... Orman
je bio savršeno prazan, sa nekoliko redova kuka na gornjoj dasci; ali se
pokaza da ovaj solidni komad nameštaja nema poleđicu, nego da je onde
zatvoren nekakvom sivom tkaninom, oštrim, običnim čupavim suknom koje
je na četiri ćoška bilo pričvršćeno ekserima ili pribadačama.
Van der Kvalen zatvori orman, uze šešir, zadiže opet ogrlicu paletoa,
ugasi sveću i pođe.
U nekoj živahnoj ulici uđe u jedan osvetljeni restoran i smesti se za jedan
od prednjih stolova, okrenuvši svima leđa. Pojede jednu supu od povrća sa
prženim hlebom, biftek s jajetom, kompot i vino, komadić zelene gorgonzole
sa pola kruške. Dok je plaćao i oblačio se, povuče nekoliko dimova ruske
cigarete, pa zapali cigaru i ode. Prošeta se malo unaokolo, ispade na put koji
ga je vodio kući u predgrađe i pređe ga ne žureći se.
Kuća sa ispupčenim prozorima ležala je potpuno u mraku i ćutala kad je
van der Kvalen otvorio vrata i ispeo se neosvetljenim stepenicama. On ukresa
šibicu da vidi, pa na trećem spratu otvori leva vrata, koja su vodila u njegovu
sobu. Odloživši kaput i šešir na divan, upali lampu na velikom pisaćem stolu
i nađe na njemu svoju putnu torbu kao i uvijeni pled sa kišobranom. Razvi
ćebe i izvadi bocu konjaka, pa zatim izvadi čašicu iz kožne torbe i,
dovršavajući cigaru, stade da pije gutljaj po gutljaj. Baš lepo, pomisli, što na
svetu pored svega ima i konjaka... Zatim otide u spavaću sobu, zapali onde
sveću na noćnom stolu, ugasi lampu preko u sobi i poče da se svlači. Komad
po komad svoga sivog, neupadljivog i trajnog odela stavi na crvenu stolicu
pored kreveta; no uto, kad je otkopčavao kaiš, seti se šešira i paletoa, koji su
još bili na divanu; prenese ih, otvori orman... Načini korak unazad pa se maši
rukom za leđa i uhvati se za jednu od krupnih tamnocrvenih kugli od
mahagonija koje su kao ukras stajale na sva četiri krevetska ugla.
Soba sa svojim golim, belim zidovima, prema kojima su se crveno
lakovane stolice isticale kao tucana pavlaka prema jagodama, ležala je u
nemirnoj svetlosti sveće. A onde, orman, čija vrata behu širom otvorena:
orman nije bio prazan, neko je stojao u njemu, neka prilika, neko biće tako
umilno na oči da Albrehtu van der Kvalen srce u mahu presta kucati, pa onda
nastavi da radi punim, laganim, nežnim udarcima... Ona je bila potpuno gola i
jednu od svoje dve tanke, nežne ruke imala je podignutu uvis, držeći
kažiprstom kuku na gornjoj ormanskoj dasci. Duga mrka kosa u talasima joj
je počivala na detinjim plećima, koja su zračila s takvom draži da se na nju
moglo odgovoriti samo jecajući. U duguljastim crnim očima ogledao se
blesak sveće... Usta joj behu malo široka, ali sa izrazom slatkim kao usnice
sna koji nam se posle mnogih dana muke i patnje spustio na čelo. Pete joj
behu čvrsto sastavljene, a vitke joj se noge priljubljivahu jedna uz drugu...
Albreht van der Kvalen prevuče šakom preko očiju i ugleda... ugleda i da
je sivo čupavo sukno u desnome uglu dole ovdojeno od ormana... „Kako?”
reče on... „Zar nećete da uđete?... kako da kažem... iziđete? Hoćete li čašicu
konjaka? Pola čašice?...“ Ali on na ovo nije očekivao odgovor a nije ga ni
dobio. Nežne oči, uzane, sjajne i tako crne da su se činile bez izraza,
nedokučive i neme- one behu upravljene na njega, ali bez stalnosti i cilja,
razliveno i kao da ga ne vide.
„Hoćeš da ti pričam?” reče ona odjednom mirnim, mutnim glasom.
„Pričaj“, odgovori on. U sedećem stavu beše se spustio na ivicu kreveta,
kaput mu je bio na kolenima a na njima mirovahu sklopljene ruke. Usta su
mu bila malko otvorena, a oči upola zatvorene. No krv mu je toplo i blago
pulsirajući kružila po telu, a u ušima mu je lagano zujalo.
Ona beše sela u ormanu pa je svojim nežnim rukama obgrlila jedno
koleno, koje je podigla, dok joj je druga noga visila napolje. Male joj dojke
behu pritisnute nadlakticama jedna uz drugu, a zategnuta koža na kolenu je
bleskala. Pričala je... pričala tihim glasom, dok je plamen na sveći izvodio
bezglasne plesove.
Išlo dvoje livadama, a njezina glava beše na njegovu ramenu. Bilje je
snažno mirisalo, ali već se večernja magla dizaše sa tla: takav je bio početak.
A često su nailazili stihovi koji su se slikovali tako neopisano lako i slatko
kao što biva katkada u grozničavim noćima u polusnu. Ali se nije svršavalo
dobro. Kraj je bio tako žalostan kao ono kad se dvoje ne ispuštaju iz
zagrljaja, i dok su im usne na usnicama, jedno drugom u telo više pojasa
zarivaju širok nož, i to sa razlogom. Tako se završilo. A zatim se ona diže uz
jedan beskrajno miran i skroman pokret ruke, podiže desni kraj sivoga sukna
koji je činilo poleđicu ormana, i više je nije bilo.
Od tada nalazio ju je svako veče u svome ormanu i slušao joj priču...
koliko večeri? Koliko je dana, nedelja ili meseci ostao u tome stanu i u tome
gradu? Niko ništa ne bi imao od toga kad bi se napisao broj. Ko bi još uživao
u kakvome bednom broju?... A poznato nam je da Albrehtu van der Kvalenu
nekoliki lekari nisu više davali mnogo meseci.
Ona mu je pričala... a to behu priče žalosne, bez utehe; ali su se spuštale
na srce kao sladak teret, a ono je od njih kucalo polaganije i u većem
blaženstvu. Cesto se zaboravljao... Krv bi mu uzavrela, i on bi pružao ruke ka
njoj, a ona mu nije branila. Ali tada je po nekoliko večeri ne bi nahodio u
ormanu, a kad bi se vratila, onda po nekoliko večeri ne bi ništa pričala, pa
zatim polagano počinjala opet, sve dok se on ponovo ne bi zaboravio.
Koliko je tako trajalo... ko to zna! Ko zna i da li se Albreht van der
Kvalen onoga popodneva uopšte stvarno probudio i izišao u nepoznati grad;
neće li pre biti da je ostao u snu u svome kupeu prve klase i da ga je brzi voz
BerlinRim strašnom brzinom odneo nekamo preko brda i dolina? Ko bi se
između nas usudio da odgovori na ovo pitanje određeno i sa odgovornošću?
To je potpuno neizvesno. „Neka sve lebdi neodređeno...“
1899.
LUISHEN
1.
2.
3.
4.
5.
1900.
PUT GROBLJA
1900.
GLADIUS DEI
1.
2.
Šelingovom ulicom je koračao jedan mladić; koračao je, dok su oko njega
zvonili biciklisti, sredinom ulice popločane drvenim kockama, ka širokoj
fasadi Ludvigove crkve. Kad bi ga čovek pogledao, učinilo bi mu se da preko
sunca prelazi senka ili preko duše uspomena na teške časove. Zar on nije
voleo sunce, koje je lepi grad uranjalo u praznički sjaj? Zašto je, pogružen u
sebe i odvraćen od sveta, upirao oči u tlo dok je koračao?
Nije nosio šešir, čemu niko živi nije zamerao s obzirom na velikodušnost
u odevanju kakva je vladala u ovom gradu vetropirastih naravi, nego je
umesto toga preko glave navukao kapuljaču svog prostranog, crnog ogrtača,
koja je senčila njegovo nisko, uglasto i istureno čelo, pokrivala mu uši i
uokviravala njegove mršave obraze. Kakva li je ucveljenost savesti, kakve li
su skrupule i kakva zlostavljanja što ih je iskusio uspela da ovako izdubu ove
obraze? Zar nije strahovito po ovakvom sunčanom danu videti čemer kako se
ugnezdio u upale obraze nekog čoveka? Njegove tamne obrve su bile
naročito guste i široke kraj uzanog korena nosa, koji se golem i pogrbljen
isticao na licu, a usne su mu bile krupne i debele. Kad je dizao smeđe oči,
usađene prilično nablizu, na ćoškastom čelu su mu se javljale poprečne bore.
Gledao je sa izrazom znanja, ograničenosti i patnje. Posmatrano iz profila, to
lice je bilo sasvim nalik na jednu staru sliku, koju je stvorila monaška ruka, a
čuva se u Firenci, u jednoj tesnoj i surovoj manastirskoj ćeliji, odakle se
nekad podigao strahovit i porazan protest protiv života i njegovog
trijumfovanja...
Hijeronimus je koračao Šelingovom ulicom, koračao polako i čvrsto,
obema šakama iznutra držeći sastavljene ivice svog prostranog ogrtača. Dve
male devojke, od onih lepuškastih, zdepastih bića sa trakama u kosi,
prevelikim stopalima i nepromišljenim vladanjem, prolazeći pored njega ruku
pod ruku i željne pustolovina, podgurnuše se i nasmejaše, poviše se i počeše
da trče od smeha zbog njegove kapuljače i njegova lica. Ali on nije obraćao
pažnju na to. Pognute glave, i ne gledajući ni desno ni levo, prešao je preko
Ludvigove ulice i popeo se uz crkveno stepenište.
Velika krila srednjeg portala bila su širom otvorena. Kroz posvećeni
polumrak, hladan, zagušljiv i začinjen dimom sveća, negde daleko se naziralo
neko slabo, crvenkasto žarenje. Jedna starica zakrvavljenih očiju digla se sa
klupe i odvukla se na štakama između stubova. Inače je crkva bila prazna.
Hijeronimus ovlaži čelo i grudi vodom iz kropionice, kleče na jedno
koleno pred oltarom i onda zastade u sredini crkve. Zar se nije činilo da je
njegova prilika, ovde unutra, porasla? Uspravan i nepomičan je stajao,
slobodno uzdignute glave, njegov golem, pogrbljen nos kao da je s nekim
gospodstvenim izrazom strčao iznad krupnih usana, a oči mu više nisu bile
uprte u tlo, nego su smelo gledale pravo u daljinu, onamo ka raspeću na
oltaru. Tako je nepomično proboravio neko vreme; a onda je, povlačeći se,
opet povio koleno i izašao iz crkve.
Koračao je Ludvigovom ulicom, polako i čvrsto, oborene glave, posred
širokog, nepopločanog kolovoza, ka ogromnoj lođi s njenim kipovima. Ali
stigavši na trg Odeon digao je pogled, tako da su se na njegovom ćoškastom
čelu obrazovale poprečne bore, i usporio je korak: skrenuo mu je pažnju
okupljeni svet pred izlozima velike trgovine umetničkim predmetima,
prostrane radnje u kojoj je M. Blitencvajg prodavao lepotu.
Ljudi su išli od prozora do prozora, pokazivali jedan drugom izložena
blaga i izmenjivali mišljenja, sve gledajući jedan drugom preko ramena.
Hijeronimus se umeša među njih i poče i sam da posmatra sve ove stvari, da
ih sve brižljivo zagleda, komad po komad.
Gledao je reprodukcije remek-dela iz svih galerija na svetu, skupocene
okvire izrađene sa jednostavnom bizarnošću, renesansnu plastiku, tela od
bronze i ukrasne čaše, vaze u bojama što se prelivaju, umetnički opremljene
knjige i portrete umetnika, muzičara, filozofa, glumaca, pesnika, sve je to
gledao i svakom predmetu je poklanjao po koji pogled. Čvrsto obema šakama
iznutra držeći sastavljene ivice ogrtača, malim i kratkim obrtima je od jedne
stvari do druge okretao glavu pokrivenu kapuljačom, i pod njegovim tamnim
obrvama koje su se gusto širile uz koren nosa, i koje je sad uzdizao, oči su
mu sa odbojnim, tupim i hladno začuđenim izrazom svaki predmet zagledale
po nekoliko trenutaka. Tako je došao do prvog prozora, do onog iza kojeg se
nalazila slika što je pobuđivala opštu pažnju, gledao je neko vreme preko
ramena ljudi koji su se tiskali ispred njega, i najzad dospeo napred, uza sam
izlog.
Velika crvenkastosmeđa fotografija, u izvanredno ukusnom okviru boje
starog zlata, visila je na štafelaju usred izloga. Bila je to slika Madone, rad
potpuno moderan po osećanju, lišen bilo kakve konvencije. Lik svete
roditeljke bio je zanosno ženstven, nag i lep. Njene krupne, magličasto čulne
oči bile su tamno opervažene, a njene tanane i neobično nasmešene usne
upola otvorene. Uzanim, pomalo nervozno i grčevito raspoređenim prstima
obuhvatala je bedro deteta, golog dečaka, otmeno i gotovo primitivno vitkog,
koji se igrao njenim dojkama i pri tom pametno gledajući postrance držao oči
uperene u posmatrača.
Dva mladića su stajala pored Hijeronimusa i razgovarala o slici, dva
mlada čoveka s knjigama pod miškom, koje su poneli iz Državne biblioteke
ili ih onamo vraćali, humanistički obrazovani ljudi, potkovani u umetnosti i
nauci.
„Đavo nek me nosi ako se mali dobro ne provodi!” reče jedan.
„I očigledno ima nameru da izazove zavist u čoveku”, odvrati drugi...
„Opasna žena!”
„Žena da poludiš! Čoveku dođe da malo posumnja u dogmu o
bezgrešnom začeću...“
„Da, da, ostavlja utisak kao da je već prilično bila pipkana... Jesi li video
original?”
„Razume se. Baš me je dobro zanela. U boji deluje još kudikamo više
afrodizijski... naročito oči.
„Sličnost je, zapravo, sasvim izrazita“.
„Kako to?”
„Pa zar ne poznaješ model? On je za sliku iskoristio svoju malu
bedinerku. To je gotovo portret, samo što je veoma stilizovan u pravcu
pokvarenosti... Mala je bezazlenija“.
„Nadam se. Život bi bio suviše naporan kad bi ih bilo mnogo takvih kao
što je ova mater amata...“
„Otkupila ju je Pinakoteka“.
„Zaista? Gle, gle! Uostalom, dobro je znala šta čini. Obrada mesa i
vođenje linija na odeći su zaista eminentni“.
„Da, neverovatno darovit tip“.
Poznaješ li ga?”
„Nešto malo. Napraviće karijeru, to je sigurno. Već dvaput je bio kod
regenta na ručku...“ Ove poslednje rečenice su govorili počinjući da se
opraštaju.
„Hoćeš li se pojaviti večeras u pozorištu?” upita jedan. „Dramsko
udruženje prikazuje Makijavelijevu ’Mandragolu’“.
„Oh, bravo. Tu se može očekivati lepa zabava. Nameravao sam da odem
u umetnički varijete, ali verovatno ću se na kraju odlučiti za senjor Nikola.
Do viđenja...“
Razdvojili su se, povukli i otišli jedan nalevo, drugi nadesno. Novi ljudi
priđoše na njihovo mesto da posmatraju uspešnu sliku. Ali Hijeronimus je
stajao nepomično na svom mestu; stajao je ispružene glave, i videlo se kako
se njegove šake, kojima je na grudima iznutra držao ivice ogrtača, grčevito
stežu u pesnice. Obrve mu više nisu bile uzdignute sa onim hladno i pomalo
neprijateljski začuđenim izrazom, spustile su se i natmurile, obrazi, koje je
upola prekrivala crna kapuljača, kao da su bili upaliji no pre toga, a debele
usne su mu bile sasvim blede. Glava mu se polako naginjala sve dublje i
dublje, tako da su mu oči najzad bile sasvim odozdo nepomično upravljene
ka umetničkom delu. Nozdrve njegovog velikog nosa podrhtavale su.
U tom stavu je ostao valjda četvrt sata. Ljudi oko njega su se udaljavali,
ali on se nije micao s mesta. Najzad je polako, polako okrenuo pete i otišao.
3.
4.
Zavladala je zapara; nebo je bilo bledo i pretila je nepogoda. Opet je silan
svet opsedao prozore radnje sa umetničkim predmetima, a naročito onaj u
kojem se nalazila slika Madone. Hijeronimus je onamo bacio samo kratak
pogled; zatim je pritisnuo kvaku na staklenim vratima, o kojima su visili
plakati i umetnički časopisi. „Bog tako hoće!” rekao je i ušao u radnju.
Jedna mlada devojka, koja je negde za pultom pisala u nekoj velikoj
knjizi, lepuškasto, crnpurasto biće sa trakom u kosi i prevelikim stopalima,
priđe mu i ljubazno ga upita čime ga može uslužiti.
„Hvala vam”, reče Hijeronimus tiho, i ozbiljno joj se, sa poprečnim
borama na ćoškastom čelu, zagleda u oči. „Ne želim da govorim s vama nego
s vlasnikom trgovine, gospodinom Blitencvajgom“.
Ona se pomalo oklevajući povuče i vrati se svome poslu. On je stajao
usred radnje.
Sve što je napolju bilo izloženo u pojedinim primercima, ovde unutra je
bilo dvadesetostruko nagomilano i bujno razastrto: obilje boja, linija i oblika,
stila, duhovitosti, biranog ukusa i lepote. Hijeronimus se polako obazreo na
obe strane, a onda je čvršće pritegao oko sebe ivice svog crnog ogrtača.
U radnji je bilo prisutno nekoliko ljudi. Za jednim od širokih stolova što
su se pružali popreko kroz prostoriju sedeo je jedan gospodin u žutom odelu i
s crnom kozjom bradicom i posmatrao neki svežanj sa francuskim crtežima,
nad kojima bi se ponekad oglasio meketavim smehom. Posluživao ga je, i
donosio mu nove svežnjeve da ih razgleda, jedan mlad čovek kome se na licu
čitala loša plata i vegetarijanska hrana. Ukoso naspram meketavog gospodina
jedna otmena stara dama je ispitivala moderne umetničke vezove, velike
fantastične cvetove u bledim tonovima, na dugim, krutim peteljkama,
poređane uspravno sve jedan pored drugoga.
I oko nje se trudio jedan nameštenik. Za drugim stolom je, sa putničkom
kapom na glavi i drvenom lulom u ustima, nemamo sedeo neki Englez.
Durašno odeven, glatko izbrijan, hladan i neodređene starosti, birao je
bronzane statue koje mu je gospodin Blitencvajg lično donosio. Tanušnu
priliku jedne nage devojke, koja je, nezrelih i nežnih udova, s koketnom
nevinošću prekrštala ručice preko grudi, držao je za glavu i podrobno je
merio, polako je okrećući.
Gospodin Blitencvajg, čovek sa kratkom crnosmeđom bradom i sjajnim
očima iste boje, kretao se oko njega trljajući dlanove i hvaleći malu devojku
svim rečima kojih je uspevao da se seti.
Sto pedeset maraka, ser”, govorio je na engleskom; „minhenska
umetnost, ser. Vrlo ljupko, doista. Puno draži, znate. Čista gracioznost, ser.
Zaista krajnje lepo, ljupko i vredno divljenja“. Potom mu je palo još nešto na
pamet, pa je rekao: „Izvanredno privlačno i primamljivo“. Zatim je opet
počeo ispočetka.
Nos mu je ležao pomalo pljosnato na gornjoj usni, tako da je stalno sa
lakim frktavim šumom šmrkutao u brkove. Ponekad se pri tom u pognutom
stavu približavao kupcu, kao da ga njuška. Kad je Hijeronimus ušao,
gospodin Blitencvajg ga je ovlaš ispitao na isti taj način, ali se odmah ponovo
posvetio Englezu.
Otmena dama je izabrala što je htela i napustila je radnju. Uđe jedan novi
gospodin. Gospodin Blitencvajg ga nakratko onjuši, kao da na taj način hoće
da dokuči stepen njegove kupovne moći, pa prepusti mladoj devojci
knjigovođi da ga usluži. Gospodin kupi samo jednu bistu od fajansa, koja je
predstavljala Pijera, sina veličanstvenog Medičija, i udalji se. I Englez se
poče spremati da krene. On je postao vlasnik male devojke, i otišao je uz
naklone gospodina Blitencvajga. A onda se trgovac okrenuo prema
Hijeronimusu i stao pred njega.
„Vi želite...“ upitao je bez mnogo poniznosti. Hijeronimus obema šakama
iznutra prikupi ogrtač i pogleda u lice gospodinu Blitencvajgu gotovo ne
trepćući. Polako je razdvojio debele usne i rekao:
„Dolazim k vama zbog slike u onom prozoru, one velike fotografije,
Madone“. Glas mu je bio prigušen i bez modulacija.
„Dabome, sasvim tako”, reče živahno gospodin Blitencvajg i poče da trlja
dlanove: „Sedamdeset maraka sa ramom, gospodine dragi. Od cene nema
odstupanja... prvoklasna reprodukcija. Izvanredno privlačna i dražesna“.
Hijeronimus je ćutao. Povio je glavu pod kapuljačom i malčice se
zbrčkao dok je trgovac govorio; zatim se opet uspravio i rekao:
„Napominjem vam unapred da nisam u mogućnosti, niti sam uopšte
voljan, da bilo šta kupim. Žao mi je što moram razočarati vaša očekivanja.
Saosećam s vama, ako vam to pričinjava bol. Ali, prvo, ja sam siromašan, a
drugo, ne volim stvari koje vi nudite. Ne, ništa ne mogu kupiti od vas“. „Ne
možete... dakle, ne možete”, reče gospodin Blitencvajg i jako zašmrkuta. „E
pa, smem li upitati...“
„Koliko ja vas poznajem”, nastavi Hijeronimus, „vi me prezirete zato što
nisam u mogućnosti da od vas nešto kupim...“
„Hm...“, reče gospodin Blitencvajg. „Zaista ne! Samo...“
„Pa ipak, molim vas da me saslušate i da pridate značaj mojim rečima“.
„Da pridam značaj. Hm. Smem li upitati...“
„Smete pitati”, reče Hijeronimus, „i ja ću vam odgovoriti. Došao sam da
vas zamolim da onu sliku, veliku fotografiju, Madonu, smesta udaljite iz svog
prozora i da je nikad više ne izlažete“.
Gospodin Blitencvajg se neko vreme nemo zagleda u Hijeronimusovo
lice, sa takvim izrazom kao da zahteva od njega da se zbuni zbog tih
pustolovnih reči. Ali pošto do tako nečeg uopšte nije došlo, on žestoko
zašmrkuta i izusti:
„Hoćete li biti dobri i saopštiti mi da li se ovde nalazite u nekom
zvaničnom svojstvu, koje vas ovlašćuje da mi propisujete šta da radim, ili šta
vas, zapravo, dovodi ovamo...“
„O, ne”, odgovori Hijeronimus; „ja nemam ni državni čin ni državno
dostojanstvo. Vlast nije na mojoj strani, gospodine. Ono što me ovamo
dovodi, samo je moja savest“.
Gospodin Blitencvajg je, tražeći reči, njihao glavom tamo-amo, žestoko
duvao kroz nos u brkove i bio na silnoj muci kako da sroči odgovor. Najzad
je rekao:
„Vaša savest... E pa, znate, hoćete li biti tako ljubazni... da primite na
znanje... da je vaša savest za nas... potpuno beznačajna ustanova!”
To rekavši okrenuo se, brzo prišao svome pultu u pozadini radnje i počeo
da piše. Dva nameštenika se od srca zasmejaše. I ona lepuškasta gospođica se
zakikota nad svojom računskom knjigom. Što se ticalo žutoga gospodina sa
crnom kozjom bradicom, ispostavilo se da je on stranac, jer očigledno ni reči
nije razumeo od razgovora, nego je produžio da se bavi francuskim crtežima,
pri čemu bi se s vremena na vreme oglasio meketavim smehom.
„Hoćete li da otpravite gospodina”, reče gospodin Blitencvajg preko
ramena svom pomoćniku. Zatim je nastavio da piše. Mladi čovek kome su se
na licu čitali loša plata i vegetarijanska hrana priđe Hijeronimusu, trudeći se
da obuzda smeh, a približi se i drugi prodavac.
„Možemo li vam na koji drugi način biti na usluzi?” blago ga upita loše
plaćeni nameštenik. Hijeronimus je svoj patnički, tupi a ipak prodoran pogled
držao netremice uperen prema njemu.
„Ne”, reče, „na koji drugi način ne možete. Molim vas da sliku Madone
smesta udaljite iz prozora, i to zauvek“.
„Oh... Zašto?”
To je sveta Mati božija...“, reče Hijeronimus muklo.
„Svakako... Ali čuli ste da gospodin Blitencvajg nije voljan da vam ispuni
želju“.
„Morate pomisliti da je to sveta Mati božija”, reče Hijeronimus, dok mu
je glava podrhtavala.
„To je tačno. – Pa? Zar nije dozvoljeno izlagati Madone? Zar je
zabranjeno slikati ih?”
„Ne onako! Ne onako!” reče Hijeronimus gotovo šapućući, pri čemu se
sav ispravio i nekoliko puta zavrteo glavom. Ćoškasto čelo pod kapuljačom
bilo mu je sasvim izbrazdano dugačkim i dubokim poprečnim borama. „Vi
odlično znate da je sušti porok ono što je neko onde naslikao... obnaženo
sladostrašće! Od dva jednostavna i nesvesna čoveka koja su posmatrala tu
sliku Madone čuo sam svojim ušima kako ih ona navodi da posumnjaju u
dogmu o bezgrešnom začeću...“
„Oh, dozvolite, o tome ne može biti reči”, odvrati mladi prodavac
nadmoćno se smešeći. On je u časovima dokolice pisao jednu brošuru o
modernom umetničkom pokretu i bio je potpuno sposoban da vodi obrazovan
razgovor. „Ta slika je umetničko delo”, nastavio je, „i treba je suditi po
merilu koje joj priliči. Svuda je naišla na najveće odobravanje. Država ju je
otkupila...“
„Znam da ju je država otkupila”, reče Hijeronimus. „Znam i da je slikar
dvaput ručao kod regenta. Narod o tome govori, i sam bog zna kako tumači
činjenicu da neko zahvaljujući takvom delu može postati veoma poštovan
čovek. O čemu svedoči ta činjenica? O slepilu sveta, slepilu koje je
neshvatljivo, ukoliko ne počiva na bestidnom licemerstvu. Ova slika je
nastala iz čulne pohote i u njoj uživaju sa čulnom pohotom... da li je to istina
ili nije? Odgovorite! Odgovorite i vi, gospodine Blitencvajg!”
Nastade pauza. Hijeronimus kao da je sasvim ozbiljno zahtevao odgovor,
pa je svojim patničkim i prodornim smeđim očima gledao čas jednog čas
drugog prodavca, koji su radoznalo i zapanjeno zurili u njega, a čas okrugla
leđa gospodina Blitencvajga. Zavladala je tišina. Samo se žuti gospodin sa
crnom kozjom bradicom, nagnut nad francuskim crtežima, oglasio
meketavim smehom.
„Jeste istina!” nastavi Hijeronimus, a u njegovom prigušenom glasu
podrhtavalo je duboko ogorčenje... „Ne usuđujete se da to poreknete! Ali
kako je onda mogućno ozbiljno veličati proizvođača te slike, kao da je
idealnim dobrima čovečanstva dodao jedno više? Kako je onda mogućno
stajati pred njom, bez razmišljanja se predavati sramnom uživanju što ga ona
prouzrokuje, i svoju savest ućutkati rečju lepota, štaviše, sebe ozbiljno
ubeđivati kako se čovek pri tom predaje plemenitom i odabranom stanju, koje
je izvanredno dostojno čoveka? Da li je to bezbožno neznanje ili prokleto
licemerstvo? Moja pamet tu zastaje... zastaje pred apsurdnom činjenicom da
neki čovek može na zemlji dospeti do najviše slave zahvaljujući glupom i
samopouzdanom razvijanju svojih životinjskih nagona!- Lepota... Šta je
lepota? Čime se lepota obelodanjuje i na šta deluje? Nemoguće je to ne znati,
gospodine Blitencvajg! Ali kako se može zamisliti da čovek toliko prozire
neku stvar a da pred njom ne bude obuzet gađenjem i jetkošču? Zločinački je
uzdizanjem i grešnim obožavanjem lepote potvrđivati i osnaživati neznanje
bestidne dece i drskih nepromišljenih ljudi, i pomagati tom neznanju da
zagospodari, jer svi oni su daleko od patnje i još dalje od iskupljenja!... Ti,
nepoznati, sve gledaš crno, odgovarate mi vi. Znanje je, odgovaram vam,
najdublja muka sveta; ali ono je čistilište, bez čijeg bola što sažiže nečistoću
nijedna duša neće dospeti do spasa. Nisu od koristi drska dečija narav i
bezbožna razuzdanost, gospodine Blitencvajg, nego ono saznanje u kojem
zamiru i gase se strasti našeg gadnog mesa“.
Ćutanje. Žuti gospodin sa crnom kozjom bradicom kratko zameketa.
„Sad svakako morate poći”, reče blago onaj slabo plaćeni prodavac.
Ali Hijeronimus nipošto nije pokazivao nameru da krene. Uspravljen u
svom ogrtaču s kapuljačom, užarenih očiju, stajao je usred prodavnice
umetničkih predmeta, i njegove debele usne su nezadrživo oblikovale reči
prokletstva, čiji je zvuk bio oštar i tako reći zarđao...
„Umetnost! viču oni, uživanje! Lepota! Uvijte svet u lepotu i svakoj
stvari podarite plemenitost stila!... Odlazite, bezbožnici! Zar mislite da ćete
raskošnim bojama premazati bedu sveta? Zar verujete da ćete svečanom
bukom bujnoga ukusa moći zaglušiti ječanje izmučene zemlje? Varate se,
bestidnici! Bog ne dozvoljava da mu se rugaju, i vaše drsko idolopoklonstvo
pred bleštavom površinom u njegovim očima je grozota!... Ti ružiš umetnost,
nepoznati, odgovarate mi vi. Lažete, odgovaram vam, ja ne ružim umetnost!
Umetnost nije nesavesna obmana što primamljivo draži na osnaženje i
potvrđivanje života u ploti! Umetnost je sveta buktinja koja valja da
nemilosrdno obasja sve stravične dubine, sve postiđene i ojađene ponore
života; umetnost je božanska vatra koja valja da bude prineta svetu kako bi
proplamsao i zajedno sa svom svojom sramotom i mukom istopio se u
spasilačkom sažaljenju!... Sklonite, gospodine Blitencvajg, sklonite ono delo
slavnog slikara iz svog prozora... štaviše, dobro biste učinili kad biste ga
spalili u jarkoj vatri i njegov pepeo rasuli na sve strane, na sve četiri strane
sveta!...“ Njegov nelepi glas se prekide. Žestoko je zakoraknuo unazad, jednu
ruku je istrgao iz crnog ogrtača, strasnim pokretom ju je sasvim ispružio i
neobično iskrivljenom šakom što je grčevito podrhtavala gore-dole pokazivao
prema izlogu, prema prozoru, onamo gde se nalazila slika Madone koja je
izazvala opštu pažnju. U tom gospodarskom stavu je ostao. Njegov veliki,
pogrbljeni nos kao da je strčao s nekim zapovedničkim izrazom, njegove
tamne obrve, veoma zadebljale uz koren nosa, bile su toliko izvijene da mu je
ćoškasto čelo, osenčeno kapuljačom, bilo potpuno prekriveno širokim
poprečnim borama, a po njegovim upalim obrazima zapalila se grozničava
jara.
Sad se, međutim, gospodin Blitencvajg okrenuo. Bilo što se toliko iskreno
ogorčio zbog sugestije da spali ovu reprodukciju od sedamdeset maraka, bilo
što su Hijeronimusove reči uopšte najzad iscrple njegovo strpljenje; tek, on je
u svakom slučaju predstavljao sliku pravednog i silnoga gneva. Držaljem za
pero pokazao je na dućanska vrata, nekoliko puta je kratko i uzrujano
šmrknuo u brkove, borio se da dođe do reči, a onda je izustio naglašavajući
reči koliko god je bio kadar:
„Ako se vi, prijaško, sad ovoga časa ne pokupite, ja ću narediti pakeru da
vam pomogne pri odlasku, razumete li me?!”
„Oh, vi me nećete zastrašiti, nećete me oterati, nećete me prisiliti da
zaćutim!” uzviknu Hijeronimus, šakom poviše grudi pribirajući kapuljaču i
bez straha vrteći glavom. – „Ja znam da sam usamljen i nemoćan, pa ipak
neću zanemeti dok me ne čujete, gospodine Blitencvajg! Uklonite sliku iz
svog izloga i spalite je još danas! Ah, nemojte spaliti samo nju! Spalite i ove
statuete i biste, koje survavaju u greh kad ih ljudi pogledaju, spalite ove vaze
i nakite, ova bestidna povampirenja paganstva, ove raskošno opremljene
ljubavne stihove! Spalite sve što se nalazi u vašoj radnji, gospodine
Blitencvajg, jer to je smeće u božjim očima! Spalite, spalite, spalite to!”
vikao je izvan sebe, divlje opisujući širok krug... „Usev je zreo za žeteoca...
Drskost ovoga doba provaljuje kroz sve bedeme... Ja vam, pak, kažem...“
„Krauthuberu!” s naporom se oglasi gospodin Blitencvajg, okrenut ka
jednim vratima u pozadini.
„Smesta dođite ovamo!”
Ono što se na osnovu te zapovesti pojavilo na sceni bilo je nešto
gromadno i presilno, jedna gorostasna i nabrekla ljudska pojava čiji je obim
ulivao stravu i čiji su nabujali, nabubreli, naliveni udovi svuda bezoblično
prelazili jedan u drugi... neizmerna džinovska prilika što je teško dahtala i
sporo se kretala ugibajući patos, biće koje se hranilo pivom, strahovito
krepko čedo naroda! Gore na njegovom licu primećivali su se izrojtani brkovi
nalik na fokine, golema pregača umrljana lepkom prekrivala mu je trup, a žuti
rukavi njegove košulje bili su mu zasukani na fantastičnim mišicama.
„Hoćete li da ovom gospodinu otvorite vrata, Krauthuberu”, reče
gospodin Blitencvajg, „i, ako ih ipak ne bude pronašao, da mu pomognete da
izađe na ulicu?”
„Ha?” reče čovek, slonovskim očicama posmatrajući čas Hijeronimusa a
čas svoga razgnevljenog gazdu... Bio je to mukao glas, pun s naporom
zajažene snage. Onda je, sve oko sebe potresajući koracima, prišao vratima i
otvorio ih.
Hijeronimus beše veoma pobledeo. „Spalite... hteo je da kaže, ali istog
trenutka je osetio kako ga neka strahovita premoć okreće, kako ga ona
telesina, takvom silinom da se otpor nije mogao ni zamisliti, polako i
nezadrživo gura ka vratima.
„Ja sam slab...“, promucao je. „Moje telo ne podnosi nasilje... ono ne
odoleva, ne... Šta to dokazuje? Spalite...“
Zanemeo je. Našao se izvan radnje. Gorostasni sluga gospodina
Blitencvajga najzad ga je majušnim udarcem i zavitlajem otpravio, tako da je
on, oslanjajući se na jednu ruku, pobočke klonuo na kameni stepenik. A iza
njega su se sa zveketom zalupila staklena vrata.
Pridigao se. Stajao je uspravno i teško dišući pribirao je kapuljaču jednom
šakom poviše grudi, dok mu je druga ruka visila ispod ogrtača. Po njegovim
upalim obrazima nataložilo se neko sivo bledilo; nozdrve njegovog velikog,
pogrbljenog nosa su se podrhtavajući nadimale i skupljale; ružne usnice su
mu bile iskrivljene u izraz očajne mržnje, a oči su mu, sjakteći jarom,
sumanuto i ekstatično bludile po lepome trgu.
Nije video poglede što su radoznalo i nasmejano bili upereni u njega.
Video je na mozaikom prekrivenoj površini pred velikom lođom svu taštinu
sveta, kostime sa umetničkih igranki pod maskama, ukrase, vaze, nakit i
stilske predmete, nage kipove i ženske biste, slikarska povampirenja
paganstva, portrete čuvenih lepotica načinjene rukom majstora, raskošno
opremljene ljubavne stihove i propagandne umetničke spise, video je kako je
sve to nagomilano u piramidu i kako uz klicanje naroda zasužnjenog
njegovim strahovitim rečima nestaje u praštavom plamenu... Pred žućkastom
plohom oblaka, koja se beše primakla od Teatinerske ulice i u kojoj je tiho
grmelo, video je širok plameni mač kako se obasjan sumporastom svetlošću
nadnosi nad veseli grad...
„Gladius Dei super terram...“, šaputale su njegove debele usne, i još se
više uspravivši u svom ogrtaču sa kapuljačom, uz skriveno i grčevito
podrhtavanje svoje opuštene pesnice, mrmljao je sav se tresući: „Cito et
velociter!”
1902.
TRISTAN
1.
2.
3.
4.
6.
8.
Krajem februara, jednoga mraznog dana koji je bio čistiji i sjajniji od svih
koji su mu prethodili, u „Ajnfridu” je vladala obest. Gospoda sa manom srca
dogovarala su se međusobno dok im je rumen pokrivala obraze, general sa
šećernom bolešću pevušio je kao mladić, a gospoda koja nisu vladala svojim
nogama bila su već van sebe od sreće. Šta se dešavalo? Ništa manje no to da
se pripremala zajednička vožnja u nekoliko saonica uza zveku praporaca i
puckanje biča, unutra u planinu; tu je odluku doneo doktor Leander, da bi
razonodio svoje goste.
Naravno, „teški” su morali ostati doma. Jadni „teški”! Gosti su se
pogledali i sporazumevali, složni u tome da ne dopuste da oni što primete;
veoma im je godilo da i oni ukazuju malo bolećivosti i pažnje. No bilo ih je
koji su se dobrovoljno isključili, mada su mime duše mogli učestvovati u
uživanju. Što se tiče gospođice fon Osterlo, njoj je bilo lako da se opravda.
Ko je toliko pretrpan dužnostima kao ona, taj ne sme ozbiljno pomišljati na
sankanja. Domazluk je zapovednički tražio da ona bude tu, i ukratko: ona je
ostala u „Ajnfridu”. No kad je gospođa Kleterjanova izjavila da želi da ostane
doma, to je sve goste oneraspoložilo. Uzalud ju je nagovarao doktor Leander
da se izloži delovanju sveže vožnje; ona je tvrdila da nije raspoložena, da ima
migrenu, da se oseća malaksalom, i morali su joj udovoljiti. No cinik i
šaljivčina našao je povoda da primeti:
Pazite samo, sad neće poći ni istrunulo odojče“.
I pogodio je, jer je gospodin Špinel objavio da misli raditi danas
popodne;- rado je upotrebljavao reč „raditi” da obeleži svoju sumnjivu
delatnost. Uostalom, niko živi se nije tužio što je on izostao, a tako isto lako
su prežalili što je savetnikovica Špac odlučila da pravi društvo svojoj mlađoj
prijateljici, pošto pri vožnji dobija morsku bolest.
Odmah posle ručka, koji je toga dana služen već u dvanaest časova, stale
su saonice pred „Ajnfrid”, a gosti su prolazili kroz baštu u živahnim
grupama, toplo umotani, radoznali i prijatno uzbuđeni. Kleterjanova gospođa
stojala je sa savetnikovicom Špac kraj staklenih vrata koja su vodila na
terasu, a gospodin Špinel kraj prozora svoje sobe, i posmatrali su polazak.
Videli su kako se, uza smeh i šale, vodile male borbe za najbolja mesta, videli
kako je gospođica fon Osterlo, umotavši vrat krznenom boom, trčala od kola
do kola i gurala pod sedišta kotarice sa jelom i pićem, kako je doktor
Leander, namakavši na čelo kapu od krzna, još jednom sve pregledao
sevanjem svojih naočari, pa zatim i sam seo i dao znak da se polazi... Konji
krenuše, nekoliko dama zavrišta i pade nauznak, praporci zaklepetaše, bičevi
na kratkim držaljima pucahu, dok su se njihovi dugi gajtani vukli po snegu
iza stana, a gospođica fon Osterlo stojaše kraj baštenskih vratnica i mahaše
rupcem sve dok na drumskom zavijutku ne zamakoše kola što klize, i ne
izgubi se prijatni žagor. Tada se ona vrati kroz vrt da hita za svojim
dužnostima, obe gospođe napustiše staklena vrata, a skoro u isto doba povuče
se i gospodin Špinel sa svoga gledališta.
Mir vladaše u „Ajnfridu”. Povratak ekspedicije nije valjalo očekivati pre
večeri. „Teški” su ležali po svojim sobama, i patili su. Gospođa Kleterjanova
i njena starija prijateljica malo su prošetale, pa su se vratile u svoje sobe. I
gospodin Špinel se nalazio u svojoj, i zanimao se na svoj način. Oko četiri
časa donesoše gospođama po pola litra mleka, dok je gospodin Špinel dobio
svoj laki čaj. Ubrzo iza toga zakuca gospođa Kleterjanova na zid koji je delio
njenu sobu od sobe gospođe gradskog savetnika Špaca, i reče: „Nećemo li
dole u sobu za razgovor, gospođo savetnikovice? Ne znam već šta da ovde
počnem“.
„Smesta, draga moja!” odazva se savetnikovica. „Samo da obučem
cipele, ako dopuštate. Naime, ležala sam na krevetu, morate znati“.
Kao što se moglo očekivati, soba za razgovor bila je prazna. Gospođe
sedoše kraj kamina. Savetnikovica Špac vezla je cvetove na komadu
štramina, a i Kleterjanova gospođa načini nekoliko bodova, pa zatim spusti
rad u krilo, i neodređeno je sanjarila nad ručnim naslonom svoje stolice.
Najzad načini neku primedbu zbog koje nije bilo vredno rastvarati usne, no
kako je savetnikovica pri svem tom upitala „Šta?”, morala je da ponovi celu
rečenicu, na svoje poniženje. Savetnikovica ponovo upita, „Šta?” U taj mah
se začuše koraci pred kućom, vrata se otvoriše i gospodin Špinel stupi unutra.
„Smetam li?” upita još s praga blagim glasom, pogledajući isključivo
gospođu Kleterjanovu, i naginjući se gornjim delom tela izvesnim nežnim i
lelujavim načinom... Mlada žena odgovori: „Gle, taman štogod! Prvo i prvo,
ova je soba zamišljena kao slobodno pristanište, a zatim pri čemu biste nam
mogli smetati? Ja imam sasvim određen osećaj da je savetnikovici dosadno sa
mnom...“
Na to već nije znao šta da odgovori, samo je smešeći se pokazivao svoje
trošne zube i dosta nepouzdanim koracima prošao pred očima gospođa do
staklenih vrata; tamo je zastao i gledao napolje, a pri tom im je pomalo
nevaspitano okrenuo leđa. Zatim se upola obrnuo, no nije prestajao da gleda
u baštu dok je govorio: „Sunce je otišlo. Neprimetno se nebo navuklo.
Počinje već da pada mrak“. „Zbilja, sve je u senci”, reče žena gospodina
Kleterjana. „Još će i sneg uhvatiti naše izletnike, kako se čini. Juče u ovo
doba još je bio beli dan; a sad se već sumrači“.
„Ah”, reče on, „mrak godi očima, posle svih ovih i suviše svetlih nedelja.
Ja sam upravo zahvalan ovome suncu koje podjednako nametljivom
jasnoćom ozarava i lepotu i vulgarnost, zahvalan sam mu što se napokon
pokrilo“.
„Zar ne volite sunce, gospodine Špinelu?” „Budući da nisam slikar...
Čovek ulazi dublje u sebe, bez sunca. – To je debeo, beličasto siv oblačni
sloj. Uostalom, ne bih vam savetovao da tamo pozadi još gledate na svoj
ručni rad, milostiva gospođo“.
„O, budite bez brige, ja to ni inače ne činim. No šta da čovek počne?”
On se bio spustio na pokretnu stolicu pred klavirom, i naslonio jednu ruku
na poklopac instrumenta.
„Muzike...“ reče on. „Kad bismo sad čuli malo muzike! Ponekad
engleska deca pevaju male nigger songs, to je sve“.
„A juče popodne je gospođica fon Osterlo hitro odsvirala Manastirska
zvona“, primeti gospođa Kleterjanova.
„Ali vi svirate, milostiva gospođo“, reče on molećivo, i ustade... „Vi ste
nekada svakodnevno svirali sa gospodinom vašim ocem“.
„Da, gospodine Špinelu, to je bilo tada! U doba vodoskoka, znate...“
„Pa učinite to danas!” molio je on. „Ovoga puta samo odsvirajte neki
takt!
Kad biste znali koliko žednim...“
I domaći lekar kao i doktor Leander izrično su mi to zabranili, gospodine
Špinelu“.
„Oni nisu tu, ni jedan ni drugi! Mi smo slobodni... Vi ste slobodni,
milostiva gospođo! Samo dva-tri skromna akorda...“
„Ne, gospodine Špinelu, nema ništa od toga! Ko zna kakva vi čudesa od
mene očekujete! A ja sam sve zaboravila, verujte mi. Napamet ne znam skoro
ništa“.
„O, pa onda svirajte to skoro-ništa! A ovde i suviše ima još i nota, evo ih
gore na klaviru. Ne, to nije ništa. Ali ovde je Šopen...“
„Šopen?”
„Na, Nokturna. I sad još samo da upalim sveće...“
„Nemojte misliti da ću svirati, gospodine Špinelu! Ne smem. A kad bi mi
škodilo?!”
On zanemi. Stojao je, sa svojim velikim stopalima, sa svojim crnim
dugim kaputom, i sa svojom sedom, kao izbledelom, golobradom glavom, a
ruke je bio opustio niza se.
„Sada više ne molim“, reče najzad tiho. „Ako se bojite da ćete sebi
nauditi, milostiva gospođo, a vi je pustite neka ostane mrtva i nema, lepota
koja bi da zazvuči pod vašim prstima. Vi niste bili uvek tako razumni; bar ne
tada kada je, naprotiv, valjalo ostaviti lepotu. Vi se niste brinuli za svoje telo,
i pokazali ste bezobzirniju i čvršću volju kad ste napustili vodoskok, i skinuli
malu zlatnu krunu... Čujte“, reče on posle počinke, i glas mu se još više
spustio, „ako sada tu sednete i zasvirate kao negda kad je još vaš otac stojao
kraj vas a s njegovog ćemaneta pevali zvuci koji su vas gonili na plač, ... tada
se može desiti da je ponovo vidimo gde potajno blista u vašoj kosi, mala
zlatna kruna...
„Zbilja?” reče ona i nasmeši se... Slučajno je pri toj reči izdade glas, tako
da je izašlo upola promuklo a upola muklo. Ona se nakašlja pa reče: „Jesu li
to zbilja Šopenovi Nokturni što ih tu imate?”
„Jesu. Rasklopljeni su, i sve je spremno“.
„Dobro, odsviraću u ime božje jedan od njih”, reče ona. „Ali jedan, čujete
li? A tad će vam i onako biti dosta za svagda“.
To reče ustajući, pa spusti svoj ručni rad i pođe klaviru. Sede na stolicu sa
pokretnim sedištem na kojoj je ležalo nekoliko ukoričenih notnih svezaka,
namesti sveće, i prelistavaše note. Gospodin Špinel beše primakao svoju
stolicu njenoj, te je sedeo kraj nje kao učitelj muzike.
Svirala je Nokturno u Es-duru, Opus 9, Broj 2. Ako je zbilja ponešto
zaboravila, onda je nekada bez sumnje svirala savršeno umetnički. Klavir je
bio osrednji, ali već posle prvih udara umela je da postupa s njime sa
pouzdanim ukusom. Pokazivala je nervoznog smisla za diferenciranu boju
zvuka, i uživanje u ritmičkoj pokretljivosti koje je dostizalo fantastičnost.
Udarala je u dirke čvrsto i meko.
Pod njenim rukama melodija je ispevala svoju poslednju slast, a ukrasi su
se savijali oko njenih udova sa neodlučnom ljupkošću.
Imala je na sebi isto odelo kao onoga dana kad je prispela: tamni, teški
struk sa plastičnim arabeskama od kadife, iz kojeg se glava i ruke isticahu sa
tako nezemaljski nežnim izgledom. Izraz njenog lica nije se menjao pri
sviranju, no se činilo kao da konture njenih usana postaju još jasnije, kao da
senke oko uglova njenih očiju postaju još dublje. Kad je završila, spustila je
ruke u krilo i gledala i dalje u note. Gospodin Špinel je sedeo dalje bez glasa i
pokreta.
Odsvirala je još jedan nokturno, pa drugi i treći. Zatim se digla, no samo
da potraži nove note na poklopcu klavira.
Gospodinu Špinelu je došla pomisao da pregleda i sveske povezane u
crnu krutu hartiju koje su ležale na pokretnoj stolici. Odjednom on izusti neki
nerazumljiv glas, i njegove velike bele ruke strasno su prelistavale jednu od
tih zanemarenih knjiga.
„Nije moguće!... To nije istina!...“ reče on. „Pa ipak se ne varam!... Znate
li šta je to?... Šta je tu ležalo?... Šta ja tu držim?” „Šta je to?” upita ona.
Tada joj on nemo pokaza naslovni list. Bio je sasvim bled, knjiga mu je
klonula i on ju je gledao uzdrhtalih usana.
„Uistinu? Otkuda to ovde? Dajte dakle“, reče ona jednostavno, stavi note
na nalonj, sede, i posle jednog trenutka započe sa prvom stranom.
On je sedeo kraj nje, nagnut unapred, ruke je bio sklopio među kolena,
glavu je oborio. Ona je svirala početak sa prekomernom sporošću koja je
mučila, sa počinkama između pojedinih figura toliko dugim da su
uznemirivale. Motiv čežnje, usamljen i bludeći glas u noći, tiho je zazvučao
kao bojažljivo pitanje. Tišina i očekivanje. I gle, eto odgovora: isti plašljivi i
usamljeni zvuk, samo jasniji, samo nežniji. Novo ćutanje. Tada se oglasi
motiv ljubavi, sa onim prigušenim i divnim sforcatom u kome kao da strast
prikuplja svoju snagu i blaženo se izliva u žud, on se dizao, uspeo se
zaneseno do slatkog
zagrljajnog spleta, pa je, izvivši se, klonuo natrag, a sa svojom dubokom
pesmom o teškoj, bolnoj slasti istupila su čela i vodila dalje melodiju...
Sviračica je pokušavala, ne bez uspeha, da na bednome instrumentu
nagovesti kako bi delovao orkestar. Violinske fuge velike gradacije zazvučale
su sa svetlom preciznošću. Ona je svirala sa pobožnošću donekle
precioznom, verski odano se zadržavala kod svake figure, i isticala
pojedinosti smerno i demonstrativno, kao što sveštenik diže pričest iznad
svoje glave. Šta se zbivalo? Dve sile, dva uznesena bića težila su jedno
drugome u patnji i blaženstvu, i grlila se u zanesenoj i bezumnoj žudi za
večnim i apsolutnim... Preludijum planu i klonu. Ona završi tamo gde se
zavesa rastvara, a zatim je i dalje ćuteći gledala u note.
Međutim je kod savetnikovice Špac dosada bila dostigla onaj stupanj pri
kojem unakažava čoveku lice, čini da oči hoće da mu iskoče iz glave, i daje
mu izraz mrtvački i koji uliva strah. Sem toga, ova je vrsta muzike uticala na
njene stomačne nerve, njen organizam koji je slabo vario padao je u stanja
kakva izaziva strah, i savetnikovica se bojala da ne dobije napad grčeva.
„Primorana sam da odem u svoju sobu“, reče ona slabim glasom.
„Zbogom, ja ću se vratiti...“ Ona izađe. Suton je uveliko oteo maha. Videlo se
kako se napolju spušta gust i bezglasan sneg na terasu. Dve sveće davahu
kolebljivu i ograničenu svetlost.
„Drugi čin“, prošapta on; i ona okrete listove i započe drugi čin.
Zvuci rogova iščezavahu u daljini. Kako? ili je to bio tihi romor lišća?
Blago žuborenje izvora? Već je noć razlila svoje ćutanje po lugu i domu, i
već nikakva molećiva opomena nije mogla da zaustavi moć čežnje. Sveta
tajna se ispunjavala. Svetiljka utrnu, i sa čudnovatom, iznenada zastrtom
bojom zvuka, spuštao se motiv smrti, a sa neodoljivim nestrpljenjem čežnja
je mahala svojim belim velom ljubavniku u susret, njemu koji je raširenih
ruku hitao njoj kroz tamu.
O, kako se prelivalo nezasitno blaženo klicanje sjedinjavanja u večnosti
iznad svih stvari koje postoje! Oslobođeni mučne zablude, izbegavši okove
prostora i vremena, slivahu se Ti i Ja, Tvoje i Moje do uzvišene slasti. Mogla
bi ih razdvojiti opaka opsena dana, no njegova razmetljiva laž ne bi više
mogla prevariti one kojima je podaren noćni vid, otkako je moć čarobnog
napitka posvetila njihov pogled. Ko je sa ljubavlju ugledao noć smrti i njenu
slatku tajnu, u zabludi svetlosti ostajalo mu je samo jedno čeznuće, čežnja ka
svetoj noći, večnoj, istinitoj, k njoj koja spaja i ujedinjava...
O spusti se, noći ljubavi, daj im onaj zaborav za kojim čeznu, potpuno ih
okruži svojom slašću, i odvoji ih od sveta varke i rastajanja!
Gle, utrnula je i zadnja svetiljka! Misao i nagađanje utonuše u sveti suton
koji se, na spasenje sveta, spušta na patnje zablude. A tada kad opsena
prebledi, kad mi se pogled zamrači u zanosu: ono što mi je uskraćivala laž
dana, ono što je varljivo predočavala mojoj čežnji da bi joj pričinjavala
neutoljivu patnju- sam ja, o čudo ispunjenja! sam ja sam tada svet. – I uz
tamnu Brangeninu pesmu „Budite na oprezu”, došao je onaj uspon violina
koji je viši od svakog razuma.
„Ja ne razumem sve, gospodine Špinelu, mnogo štošta ja samo slutim. Šta
li znači samo ovo – Sam- ja sam tada svet?” On joj objasni, kratko i tiho.
„Da, tako je. – Kako je to da vi koji to sve tako dobro razumete ne znate i
da ga svirate?” Čudnovato je bilo što on nije mogao da se održi pred ovim
bezazlenim pitanjem. On je porumenio, kršio je ruke i tonuo tako reći sa
svojom stolicom.
„To se retko kad sastaje“, reče najzad izmučeno. „Ne, ja ne znam da
sviram. – Ali pođite dalje“. I oni nastaviše opijene pojeve misterijske glume.
Je li ikada umrla ljubav? Tristanova ljubav?
Ljubav tvoje i moje Izolde? O, udarci smrti ne dosežu do onoga što je
večno! Šta bi njemu moglo umreti sem onoga što nam smeta, što varkom
razdvaja sjedinjene? Jednim slatkim „i” spojila ih je oboje ljubav... raskinula
ga je smrt, a zar bi drukčije moglo biti no da jedno životom rođenim tada
drugome samrtne rane zada? I tajanstvena pesma udvoje spojila ih je u
neizrečnoj nadi na ljubavnu smrt, na beskonačno nerazdvojno obuhvatanje u
čudesnom carstvu noći. Slatka noći! Večita noći ljubavna! Sveobimna zemljo
blaženstva! Ko te je ugledao u slutnji, zar bi se on ikada mogao bez strepnje
probuditi natrag u pusti dan?
Začaraj strepnju, umilna smrti! Oslobodi ti sada od tegobe buđenja one
koji čeznu! O izbezumljena buro ritama! O zanose metafizičkog saznanja u
hromatičnom uzviranju! Kako da je obuhvatimo, kako da je napustimo, tu
slast daleku od patnje rastanaka u svetlosti? Blago čeznuće bez varke i
strepnje, uzvišeno gašenje bez bola, preblažena polusvesti u neizmernosti! Ti
Izolda, Tristan ja, više ne Tristan, više ne Izolda…
Odjednom se desi nešto strašno. Sviračica zastade i stavi šaku nad oči da
pogleda u mrak, a gospodin Špinel se naglo obrte na svome sedištu. Tamo
pozadi otvorila su se bila vrata koja vode u hodnik, i unutra je ulazila jedna
mračna prilika oslonjena na ruku druge, slične. Bio je to jedan gost
„Ajnfrida” koji takođe nije bio u stanju da krene na sankanje, no se bio
poslužio ovim večernjim časom da pođe u jednu od svojih nagonskih i tužnih
šetnji po zavodu, bila je to ona bolesnica koja je rodila devetnaestoro dece i
već nije bila sposobna ni za jednu misao, bila je to pastorovica Helenrauh,
oslonjena na svoju nudilju. Ne dižući očiju, prolazila je ona pozadinom sobe
svojim nesigurnim tumarajućim koracima, pa iščezla na suprotna vrata- nema
i ukočena pogleda, bludeći i nesvesno. Vladala je tišina.
„To je bila pastorovica Helenrauh“, reče on.
„Da, to je bila jadna Helenrauh“, reče ona. Zatim je okrenula listove, i
svirala kraj celoga, svirala Izoldinu smrt radi ljubavi.
Kako su joj usne bile bezbojne i jasne, i kako su se produbljavale senke
po uglovima njenih očiju! Nad obrvom, na njenom prozirnom čelu sve jasnije
i jasnije se isticala bledomodra žilica, napregnuto i uznemirujući. Pod njenim
rukama koje su radile ispunjavalo se nečuveno postepeno dizanje, razdvojeno
onim skoro bezakonim pijanisimom koje je kao izmicanje tla pod nogama,
kao propadanje u sublimnu požudu. Silovito se unutra ulivala prekomerna
razdraganost ogromnog rešenja i ispunjenja, ponavljala se, zaglušno brujanje
bezmernog zadovoljenja, snova i snova nezasitno, izlivalo se natrag i
preobličavalo se, kao da je htelo da izdahne, još jednom je upletalo u svoju
harmoniju motiv čežnje, disalo poslednjim dahom, izumiralo, gubilo se,
odlebdelo. Duboka tišina.
Oboje osluškivahu, naginjahu glavu na stranu i osluškivahu.
„To su praporci“, reče ona.
„Saonice su“, reče on. „Ja idem“.
On ustade i prođe kroz sobu. Kod vrata tamo pozadi on se zaustavi,
okrete se i jednoga časa stupaše nemirno s noge na nogu. I tada se dogodilo
da se on, udaljen od nje deset ili dvadeset koračaja, spustio nečujno na oba
kolena. Njegov dugi crni kaput raširio se po podu. Ruke je držao sklopljene
nad ustima, a ramena su mu podrhtavala.
Ona je sedela okrenuvši se od klavira, nagnuta i sa rukama u krilu, i
gledala ga je. Na njenom licu je ležao nepouzdan i tegoban osmeh, oči su joj
motrile u mrak, zamišljene i s takvim naporom da su pokazivale malu
sklonost da se sklope.
Iz velike daljine bližila se zveka praporaca, pucanje bičeva i sliveni
ljudski glasovi.
9.
10.
11.
12.
1903.
TONIO KREGER
1.
3.
4.
On nije radio kao onaj koji radi da bi živeo, već čovek koji ništa drugo i
neće nego da radi, jer nipodaštava sebe kao živog čoveka, jer želi da ga samo
kao tvorca uzimaju u obzir, a inače prolazi kroz život siv i neupadljiv, kao
glumac koji je skinuo sa sebe šminku, i koji nije ništa kad nema šta da
prikazuje. Radio je nemo, zatvoren i nevidan, i prezirao one male kojima
talent služi samo za to da se njime okite u društvu, koji idu pocepani i
zapušteni, pa bili oni bogati ili siromašni, koji teraju luksuz ličnim
kravatama, i u prvom redu paze na to da žive srećno, privlačno i umetnički, a
ne znaju da dobra dela nastaju samo pod pritiskom rđavog života, da onaj
koji živi ne radi, i da čovek mora umreti pre no što ceo postane stvaralac.
„Smetam li?” upita Tonio Kreger na pragu ateljea. Držao je šešir u ruci, i
čak se malo i poklonio, mada je Lizaveta Ivanovna bila njegova prijateljica
kojoj bi on sve rekao.
„Smilujte se, Tonio Kregeru, i uđite bez ceremonija!” odgovori ona
svojim skakutavim naglaskom. „Poznato je da ste vi odmalena dobro
vaspitani, i da znate šta je red“. Pri tome stavi i kičicu u levu ruku uz paletu,
pruži mu desnu, i pogleda mu u lice, smejući se i vrteći glavom.
„Da, ali vi radite”, reče on. „Dede da vidim... O, pa vi ste napredovali“. I
on posmatraše naizmence skice u boji koje su ležale po stolicama, desno i
levo kraj naslona za sliku, i veliko platno, prevučeno mrežom linija u samim
kvadratima, na kome su se ovde-onde pomaljale prve mrlje boje, po
zamršenom i bledom osnovnom nacrtu.
Bilo je to u Minhenu, u jednoj unutrašnjoj zgradi u Šelingovoj ulici,
podosta visoko. Napolju, iza prostranog prozora okrenutog prema severu,
vladaše nebesna modrina, cvrkut ptica i sunčani sjaj, a mladi, slatki dah
proleća koji je strujao kroz otvoreno okno mešao se s mirisom fiksativa i
uljanih boja koji ispunjavaše prostranu sobu za rad. Zlaćani sjaj svetlog
popodneva slobodno je plavio široku nagotu ateljea, bez okolišenja
osvetljavao pomalo iskvareni pod, grubo sadeljani sto pod prozorom,
pokriven bočicama, tubama i četkama, i neuokvirene studije po zidovima bez
pozidica, osvetljavao paravan od ispucane svile koji je, u blizini vrata, međio
mali kut za stanovanje i dokolicu, namešten sa puno stila, osvetljavao i delo
koje je nastajalo na naslonu, a pred njim slikarku i pesnika.
Ona je bila otprilike njegovih godina, nešto preko trideset. U
tamnomodroj kecelji sa podosta mrlja sedela je na niskoj stoličici i naslanjala
bradu na šaku. Njena zagasita kosa, čvrsto očešljana i sa strane već prošarana
sedinom, pokrivala joj je slepoočnice u blagom talasanju i davala okvir
njenom crnomanjastom licu, slovenskog tipa i beskrajno simpatičnom, sa
zatubastim nosem, oštro isturenim jagodicama i malim, crnim, svetlim očima.
Zažmurivši, posmatrala je svoj rad sa napetom pažnjom, nepoverljivo i
gotovo razdraženo...
On je stajao kraj nje, desnom se rukom podbočio a levom je uvrtao svoje
zagasite brkove. Njegove kose obrve kretahu se namračeno i napregnuto, a
pri tome je po svom običaju tiho za se zviždukao. Bio je veoma dobro i
brižljivo obučen, u odelu mirne sive boje i staložena kroja. Ali njegovo skroz
izborano čelo, pod vanredno jednostavno i ispravno začešljanom tamnom
kosom, bilo je puno nervoznih drhtaja, a crte njegovog južnjačkog lica su već
oštre, kao da ih je još naročito podvukla i istakla tvrda neka pisaljka, dok su
mu, međutim, usne bile tako blago ocrtane, dok je tako mek bio oblik
njegove brade... Posle izvesnog vremena pređe on rukom preko čela i očiju i
okrete se od slike.
„Nije trebalo da dođem”, reče on.
„A zašto nije trebalo, Tonio Kregeru?”
„Taman sam ostavio posao, Lizaveta, i u glavi mi je isto kao na ovom
platnu. Jedan kostur, bled nacrt uprljan popravkama, i dve-tri mrlje boja; a
kad sam došao amo, naišao sam na isto to. A nalazim tu i isti sukob i
suprotnost koji su me mučili doma”, reče on i poče da miriše vazduh. „Čudno
je to. Ako te muči neka misao, nalaziš je svud, sve je izražava, čak je mirišeš
u vazduhu. Fiksativ i miris proleća, je li? Umetnost i- da, ali šta je ono drugo?
Ne recite, priroda’, Lizaveta, , priroda’ to ne može da iscrpe. Ah, ne, bolje da
sam pošao u šetnju, mada je neizvesno da li bih se tamo bolje osećao. Pre pet
minuta, nedaleko odavde, sreo sam jednoga kolegu, Adalberta, novelistu.,
Prokleto da je ovo proleće!’ rekao je on svojim iskidanim stilom. Ono jeste i
ostaje najstrahovitije godišnje doba! Može li da vam se začne i jedna pametna
misao u glavi, Kregeru? Možete li spokojno izraditi i najmanju poentu ili
efekt kad vam se širi po krvi neko nepristojno golicanje, i kad vas uznemiruje
mnoštvo senzacija kojima tu nije mesto? Ako li ih pak ispitate, iščaure se kao
skroz trivijalne i neupotrebljive ludorije. Što se mene tiče, ja idem u kafanu.
To je neutralno zemljište, netaknuto promenama godišnjih doba, znate, ono
tako reći predstavlja izdvojenu i uzvišenu sferu literature, tamo je čovek
sposoban samo za otmenije misli... A on ode u kafanu: a možda je trebalo da
i ja pođem s njim“.
Lizaveta se zabavljala.
„To je dobro, Tonio Kregeru. To o, nepristojnom golicanju’ to je dobro.
A u izvesnom smislu on ima pravo, jer sa radom i ne stoji sjajno u proleće.
Ali sad pazite. Sad ću prvo da svršim ovu sitnicu, ovu malu poentu i efekt,
kako bi rekao Adalbert. Zatim ćemo u, salon’, da pijemo čaj, a vi ćete reći što
vam je na duši; jer dobro vidim da ste se danas naoštrili. A donde se negde
grupišite, na primer na ovaj sanduk, ako se ne bojite za svoje patricijsko
runo...“
„Ah, ostavite me na miru sa mojim odelom, Lizaveta Ivanovna! Da li
biste želeli da trčim ulicama u iscepanom kadifenom kaputiću ili sa prslukom
od crvene svile? Kad je čovek umetnik, dovoljno je u duši pustolov. Spolja se
treba dobro obući i ponašati se kao pristojan čovek... Ne, nisam se ja
naoštrio”, reče on i gledaše kako ona meša boje na paleti. „Samo mi leži na
duši jedan problem i jedna suprotnost, i to mi je smetalo pri radu... Zbilja, o
čemu smo ono govorili? O Adalbertu, novelisti, kako je taj čovek čvrst i
ponosan:, Proleće je najstrahovitije godišnje doba’, reče on i ode u kafanu.
Jer čovek mora znati šta hoće, zar ne? Vidite, i mene proleće čini nervoznim,
i mene zbunjuje mila trivijalnost svih onih sećanja i osećanja koje budi; samo
što me to ipak ne može navesti da ga zbog toga grdim i da ga prezirem; jer
stvar je u tome što se ja pred njim stidim, što se stidim pred njegovom čistom
prirodnošću i pobednom mladošću. I ne znam da li da prezirem Adalberta ili
da ga omalovažavam, stoga što ništa o ovome ne zna...
Loše se radi u proleće, to je istina, a iz kojeg razloga? Jer se oseća i jer
nije nikakav majstor onaj koji misli da stvaralac sme osećati. Svaki pravi
iskreni umetnik samo se smeška kad čuje tu naivnu zabludu nadrimajstora,
smeška se možda melanholično, ali se ipak smeška. Jer ono što kažemo, to
nikad ne sme biti glavna stvar, već samo gradivo koje je po sebi ravnodušno,
a iz kojeg tek imamo da sklopimo estetsko obličje, igrajući se u spokojnoj
nadmoći. Ako vam je odviše stalo do onoga što imate da kažete, ako vam
srce za to odviše toplo kuca, možete pouzdano računati na potpun fijasko.
Postajete patetični, postajete sentimentalni, kao delo vaših ruku javlja se
nešto tromo, nezgrapno ozbiljno, nesavladano, neironično, nezačinjeno,
dosadno, banalno- a kraj svemu je ravnodušnost kod sveta, a kod vas
razočarenje i jad... Jer tako je to, Lizaveta: Osećanje, toplo, srdačno osećanje
je svagda banalno i neupotrebljivo, a umetnička su samo razdraženja i hladne
ekstaze našega pokvarenog, našeg artističkog živčanog sistema. Potrebno je
da čovek bude donekle vančovečan i nečovečan, da bude čudnovato udaljen
od čovečnoga i bez pravoga učešća u njemu da bi bio u stanju, i čak uopšte u
iskušenju da se igra, da se time igra, da ga prikaže ukusno i efektno. Već i
sama obdarenost za stil, oblik i izražaj uslovljava taj hladni i probirački odnos
prema čovečnome, i čak izvesno siromaštvo i pustoš u čisto čovečanskim
osobinama. Jer zdravo i snažno osećanje, pri tom ostajem, nema ukusa.
Svršeno je sa umetnikom čim postane čovek i počne da oseća. To je znao
Adalbert, i zato je otišao u kafanu, u izdvojenu sferu, dabogme!”
„Bog s vama, baćuška”, reče Lizaveta Ivanovna perući ruke u limenoj
kadi: „ta vi ne morate poći za njim“.
„Ne, Lizaveta, ja neću poći za njim, i to samo stoga što sam ponekad u
stanju da se malo stidim pred prolećem svoga umetništva. Vidite, katkad
dobijam pisma pisana tuđom rukom, pohvalna i zahvalna pisma od mojih
čitalaca, dopise pune divljenja od ganutih ljudi. Ja ih čitam, i srce mi se
razneži pred tim toplim i neveštim čovečanskim osećanjem koje je tu izazvala
moja umetnost, zahvata me neka vrsta bolećivosti prema oduševljenoj
naivnosti koja govori iz tih redaka, i ja porumenim kad pomislim koliko bi taj
čestiti čovek bio rashlađen kad bi ikada mogao da pogleda iza mojih kulisa,
kad bi ikada razumela njegova nevinost da pošten, i zdrav, i pristojan čovek
uopšte ne piše, ne glumi, ne komponuje... a sve mi to ne smeta da se
poslužim njegovim divljenjem prema mome geniju da bih sebe dizao i
podsticao, da veoma ozbiljno shvatim to divljenje, i da pri tome pravim lice
kao majmun koji izigrava velikog čoveka... Ah, ne ulazite mi u reč, Lizaveta!
Kažem vam, često me zamara do smrti da prikazujem ono što je čovečno,
nemajući sam udela u čovečnome... Je li umetnik uopšte muškarac? O tome
bi trebalo upitati, ženu’! Meni se čini da svi mi umetnici pomalo delimo
sudbinu onih prepariranih papskih pevača... Naše je pevanje lepo do
dirljivosti. Ali...“
„Trebalo bi da se malo stidite, Tonio Kregeru. Hodite na čaj. Voda će
odmah uzavreti; evo tu su papirosi. Vi ste stali pri pevanju u sopranu; i tu
samo nastavite. No treba da se stidite. Kad ne bih znala sa kakvom ste
ponosnom strašću odani svome pozivu...“
„Ne spominjite, poziv’, Lizaveta Ivanovna! Književnost uopšte nije
poziv, već prokletstvo-neka vam je znano. Kad počinjemo da ga osećamo, to
prokletstvo? Rano, užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo u
skladu sa bogom i svetom. Počinjete da se osećate obeleženi, osećate
zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih sebičnih i valjanih, sve
dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, neverovanja, opozicije, saznanja,
osećanja, koji vas deli od ljudi, i otad više nema sporazumevanja. Kakva
sudbina! Sve kad bi srce i bilo još dovoljno živo, dovoljno ispunjeno
ljubavlju da bi osećalo koliko je to strašno!... Vaša se samosvest raspaljuje jer
među hiljadama vi osećate žig na svome čelu, i znate da ga niko ne može
prevideti. Poznavao sam jednog genijalnog glumca koji se kao čovek morao
boriti sa bolesnom smetenošću i nepouzdanošću. Prenadražena svest o svojoj
ličnosti, skupa sa nemanjem uloge, sa odsustvom prikazivačkog zadatka,
prouzrokovala je tu pojavu kod tog savršenog umetnika a osirotelog čoveka...
Pomoću malo oštrijeg oka, vi ćete iz čitave mase ljudi lako izdvojiti
umetnika, pravog umetnika, ne onog čiji je građanski poziv umetnost.
Osećanje da je odvojen i da ne pripada amo, da su ga poznali i da ga
posmatraju, nešto ujedno kraljevsko i snebivljivo javlja se na njegovom licu.
Nešto slično se može videti na crtama nekog vladara koji korača kroz svetinu
u civilu. Ali tu ne pomaže civil, Lizaveta! Preobucite se, zakrabuljite se,
obucite se kao ataše ili gardijski potporučnik na odsustvu: dovoljno je da
otvorite oči i da izgovorite jednu reč, i svako će znati da vi niste čovek, no
nešto tuđe, i što otuđuje i začuđava, nešto drugo...
Ali šta je umetnik? Ni pred kojim pitanjem nije se pokazala upornijom
ljudska lenost i tromost u saznanju nego baš pred ovim., Tako nešto je dar’,
smerno vele dobri ljudi koji stoje pod utiskom umetničkog dela, i kako,
prema njihovom dobroćudnom mišljenju, vedri i uzvišeni utisci neophodno
moraju poticati iz vedrih i uzvišenih izvora, niko i ne podozreva da je tu reč o
nekom veoma zlo uslovljenom, do krajnosti sumnjivom, daru’.... Zna se da je
lako uvrediti umetnika- e, a zna se i to da te uvredljivosti obično nema u ljudi
sa mirnom savešću, u ljudi čija samosvest počiva na solidnoj podlozi...
Vidite, Lizaveta, ja u dnu svoje duše nalazim- u duhovnu oblast preneseno-
celo ono podozrenje protiv tipa umetnika koje je ma koji od mojih čestitih i
ispravnih predaka tamo gore u uskome gradu osećao prema nekom lakrdijašu
ili artistupustolovu koji bi došao u njegov dom. Čujte sledeće. Ja poznajem
jednog bankara, osedelog poslovnog čoveka koji ima dar da piše novele. U
dokolici, on se koristi tim darom, i radovi su mu ponekad izvrsni. Uprkos- ja
kažem, uprkos’- ovoj sublimnoj sposobnosti, taj čovek nije besprekoran;
naprotiv, imao je da izdrži tešku kaznu koja ga je, na izvesno vreme, lišila
slobode, i to iz važnih razloga. Štaviše, on je tek u kaznenom zavodu došao
do svesti o svome daru, i njegova kažnjenička iskustva svagda su osnovni
motiv u njegovim proizvodima. Otuda bi se, sa nešto drskosti, mogao izvesti
zaključak da se čovek mora odomaćiti u nekoj vrsti kaznenog zavoda da bi
postao pesnik. Pa zar se ne nameće sumnja da su njegovi doživljaji na robiji
možda manje tesno srasli sa korenom i izvorima njegova umetništva no ono
što ga je onamo dovelo? – Bankar koji stvara novele, to je retkost, zar ne? Ali
bankar bez kriminalnosti, besprekoran i solidan bankar koji bi stvarao novele-
toga uopšte nema... Da, smejte se, a ja se ipak samo upola šalim. Nema
problema, nema ga na svetu, koji bi bio mučniji od problema umetničkog
stvaranja i njegovog čovečanskog utiska. Uzmite najčudesniju tvorevinu
najtipskijeg i stoga najmoćnijeg umetnika, uzmite jedno tako morbidno i
duboko dvosmisleno delo kao što je, Tristan i Izolda’, i posmatrajte utisak
koji to delo izaziva u nekom mladom i zdravom čoveku koji oseća skroz
normalno. Videćete da je uzdignut u duši, da je toplo, pošteno oduševljen,
možda čak podstaknut da sam, umetnički’ stvara... Dobri diletant! U nama
umetnicima skroz drukčije izgleda no što on može da sluti u svom, toplom
srcu’ i, poštenom entuzijazmu’. Gledao sam kako žene i mladići obožavaju
umetnike i kliču im- a ja sam o njima znao... Stičemo stalno najčudnovatija
iskustva, odnosno porekla i propratnih pojava i uslova umetničkog
stvaranja...“
„Na drugima, Tonio Kregeru- izvinite- ili ne samo na drugima?” On je
ćutao. Nabrao je svoje kose obrve i zviždukao za se.
„Molim vašu zdelicu, Tonio. Nije jak. I uzmite još jednu cigaretu.
Uostalom, vi znate i sami da gledate stvari onako kako se ne mora na njih
gledati...“
„To je odgovor Horacijev, draga Lizaveta., Ko tako posmatra stvari,
posmatra ih odveć pažljivo’, zar ne?”
„Ja velim da ih isto tako pažljivo možemo posmatrati i sa neke druge
strane, Tonio Kregeru. Ja sam samo glupa ženska glava koja slika, i ako
uopšte imam šta da vam odgovorim, ako vaš poziv mogu malo uzeti u zaštitu
pred vama, bez sumnje to nije ništa novo što iznosim, samo podsećanje na
ono što i vi sami vrlo dobro znate... Kako dakle: literatura koja čisti i
posvećuje, razorenje strasti putem saznanja i putem reči, literatura kao put ka
razumevanju, ka praštanju i ka ljubavi, spasonosna moć govora, književni
duh kao najplemenitija pojava celokupnog ljudskog duha, književnik kao
savršeni čovek, kao svetac- ko bi tako posmatrao stvari, znači da ih ne bi
dosta pažljivo posmatrao?”
„Vi imate prava da tako govorite, Lizaveta, i to s obzirom na delo vaših
pesnika, na obožavanja dostojnu književnost rusku, koja zapravo prikazuje
onu svetu književnost o kojoj govorite. Ali ja nisam prevideo vaše prigovore,
oni, štaviše, spadaju uz ono što mi danas ispunjava duh... Pogledajte me. Ne
izgledam bogzna kako bodar, zar ne? Malo star i oštrih crta i umoran, je li? E
pa, da se vratimo, saznanju’, lako možemo zamisliti čoveka po svojoj prirodi
poverljiva, blaga, dobronamerna i pomalo sentimentalna koga bi psihološka
vidovitost izmoždila i upropastila. Ne dopustiti da nas savlada žalost sveta;
posmatrati, pamtiti, sklapati, i ono što je najmučnije, uostalom pak biti dobre
volje, već pri potpunoj svesti o moralnoj nadmoći nad odvratnim izumom
postojanja- dabogme! No pri svim radostima izražaja preraste vam stvar
ponekad preko glave. Ko sve razume, on, znači, sve oprašta? Ipak, ja ne
znam. Ima nešto, Lizaveta, što ja nazivam gađenjem od saznanja: Stanje u
kome je čoveku dovoljno da providi neku stvar da bi osetio smrtno gađenje (a
pri tom nimalo pomirljivog raspoloženja)- to je slučaj Hamleta Danca, tog
tipskog literata. On je znao šta znači: kad je čovek pozvan za saznanje, a nije
rođen za nj. Biti vidovit još i kroz suzni veo osećanja, saznavati, pamtiti,
posmatrati, i sa osmehom sve to morati ostavljati na stranu još u trenucima
kad se ruke prepliću u zagrljaju, kad se nalaze usne, kad ljudski pogled,
oslepljen osećanjem, mrkne- to je infamno. Lizaveta, to je nisko, to
uzbunjuje... ali šta vredi buniti se?
Druga jedna strana stvari, i ne manje primamljiva, svakako je blaziranost,
ravnodušnost i puna ironije zamorenost prema istini; a to je činjenica da
nikoje društvo na svetu nije više nemo ni beznadno nego krug duhovitih ljudi
koji su već svi prošli kroz sito i rešeto. Sve saznanje je staro i dosadno.
Izrecite neku istinu, istinu koju ste osvojili i stekli sa izvesnom mladalačkom
radošću, a na vašu običnjejšu prosvećenost odgovoriće se kratkim
propuštanjem vazduha kroz nos... Ah, Lizaveta, literatura zamara!
U ljudskom društvu može vam se desiti, uveravam vas, da vas, radi
prevelike skepse i uzdržljivosti u izražavanju svoga mišljenja, smatraju
glupim, a vi ste, međutim, samo oholi i bez hrabrosti... Toliko o, saznanju’. A
što se tiče dela, tu se možda ne radi toliko o tome da se oslobodimo koliko o
tome da hladimo i na led stavimo osećanje? I zbilja, ima nečega ledenog i do
krajnosti uobraženog u tom tačnom i površnom otaljavanju osećanja pomoću
literarnog govora. Ako vam je srce prepuno, ako osećate da ste i suviše
obuzeti nekim slatkim ili uzvišenim doživljajem: ništa nije jednostavnije!
Otiđete literatu, i za kratko vreme sve će biti u redu. Vašu stvar će vam
analizovati i formulisati, nazvaće je njezinim imenom, izgovoriti je i navesti
da govori, svršiće s njome za sva vremena i načiniti je ravnodušnom, i neće
tražiti ni hvala. A vama će laknuti, sve će vam biti jasno, vratićete se
rashlađeni doma, i u čudu se pitati čime je ta stvar još maločas mogla da
izazove u vas takav sladak metež i zabunu. I vi se ozbiljno zalažete za tog
hladnog i sujetnog šarlatana? Što je izrečeno, s time je svršeno- tako glasi
ispovest njegovog verovanja. Ako je ceo svet izrečen, i njega smo otaljali,
oslobodili, svršeno je s njim... Vrlo dobro! Ali ja nisam nihilist...“
„Vi niste“ reče Lizaveta... Taman je prinela ustima kašičicu sa čajem, i u
tom se stavu ukočila.
„Eto... eto... dođite k sebi, Lizaveta! Ja to nisam, kažem vam, s obzirom
na živo osećanje. Vidite, literat u osnovi ne shvata da život ima volje da i
dalje teče, da se toga ne stidi, i pošto je već izrečen i, otaljan’. Ali gle, on bez
predomišljanja i dalje greši, uprkos svakom oslobođenju putem literature; jer
sve je delanje greh u očima duha...
Ja sam na meti, Lizaveta. Čujte me. Ja volim život- ovo je ispovest.
Prihvatite je, i sačuvajte je- nisam to još nikome poverio. Rekli su, čak su i
napisali i dali u štampu, da ja mrzim život, ili da ga se bojim, ili da ga
prezirem ili da ga se gnušam. Ja sam to rado slušao, laskalo mi je; no pri
svem tom, to je netačno. Ja volim život... Vi se smešite, Lizaveta, i ja znam i
zašto. Ali ja vas preklinjem, ne smatrajte da je to literatura, to što vam
govorim! Ne mislite na Ćezara Borđiju, ili na neku zanesenu filozofiju koja
ga uzdiže kao svoje znamenje! Ništa on meni nije, Ćezare Borđija, ne
polažem na njega baš ni najmanje, i nikada neću razumeti kako neko može da
kao ideal poštuje ono što je vanredno i demonsko. Ne, no život, onaj koji stoji
kao večna suprotnost prema duhu i umetnosti- on nam se ne prikazuje kao
vizija krvave veličine i divlje lepote, ne prikazuje se kao ono što je neobično
nama koji smo neobični; oblast naše čežnje, to je ono što je normalno,
pristojno i milokrvno, to je život u svoj svojoj zavodljivoj banalnosti! Daleko
je onaj od umetnika, moja draga, čije je krajnje oduševljenje upućeno onome
što je rafinovano, ekscentrično i sotonsko, koji ne zna čežnju za bezazlenim,
jednostavnim i živim, za nešto malo prijateljstva, odanosti, svojske iskrenosti
i čovečanske sreće- potajnu čežnju koja silno troši, čežnju za slastima
običnosti!...
Jedan čovečanski drug! Hoćete li mi verovati da bi me učinilo gordim i
srećnim kad bih imao druga među ljudima? Ali do sada sam imao drugova
samo među demonima, đavolcima, dubokim čudovištima i avetima
zanemelim od saznanja, to jest: među literatima.
„Ponekad dospem na neko postolje, nađem se u nekoj dvorani prema
ljudima koji su došli da me slušaju. Vidite, tada se desi da posmatram sebe
kako se obzirem i ispitujem publiku, da hvatam sama sebe gde motrim na
slušaoce, a moje srce pita ko je to došao k meni, ko mi to nudi svoje
odobravanje i zahvalnost, s kime mi moja umetnost stvara idealnu vezu... Ja
ne nalazim ono što tražim, Lizaveta. Nalazim stado i opštinu koja mi je dobro
poznata, gotovo neki skup prvih hrišćana: ljude nevešta tela i fine duše, ljude
koji uvek padaju, tako reći, vi me razumete, i koji se poezijom blago svete
životu- uvek samo one koji pate i čeznu i koji su siromašni, nikad nikoga od
onih drugih, od modrookih, Lizaveta, kojima nije potreban duh!
A ne bi li to, na kraju krajeva, bila bedna nedoslednost, radovati se kad bi
bilo drukčije? Protivno je svakome smislu, ako umetnik voli život, da ipak
teži svim veštinama da ga privuče na svoju stranu, da ga zadobije za
utančanosti i melanholije, za sve bolesno vlasteostvo literature. Carstvo
umetnosti raste na zemlji, a carstvo zdravlja i bezazlenosti opada. Što još
ostaje od njega, to bi trebalo da se očuva najbrižljivije, i kad neko mnogo
radije čita knjige o konjima sa trenutnim snimcima, ne treba ga hteti zavesti i
primamiti poeziji!
Jer najzad- zar bi se mogao naći bedniji prizor od onog što ga pruža život
koji čini oglede u umetnosti? Mi umetnici nikoga ne preziremo dublje no
diletanta, živoga čoveka koji misli da uz to može još biti i umetnik.
Uveravam vas da ta vrsta preziranja spada u moje lične doživljaje.
Nalazim se u društvu u dobroj kući, jede se, pije i ćereta, svi se odlično
razumeju, a ja sam radostan i zahvalan što mogu, za neko vreme, da se
izgubim među bezazlenim i pristojno valjanim ljudima, kao da sam jedan od
njih. Iznenada (ja sam to doživeo) diže se neki oficir, potporučnik, lep čovek
odličnog držanja, od koga se nikad ne bih nadao činu nedostojnom njegove
svečane odore, i moli, bez ikakve dvosmislenosti, da mu dopustimo da nam
pročita neke stihove koje je sam sačinio. Sa preneraženim osmehom daju mu
to dopuštenje, i on izvodi svoju nakanu: sa cedulje koju je dotada držao
skrivenu u skutu svoga mundira, čita on svoj rad, nešto o muzici i ljubavi,
ukratko, nešto što je isto toliko bogato osećanjem koliko je siromašno
efektom. A sada, molim vas lepo: potporučnik! Jedan od onih koji gospodare
svetom! On zbilja nije spao na to...! I došlo je ono što je moralo doći:
izdužena lica, ćutanje, nešto izveštačenog odobravanja, i svud uokolo duboka
nelagodnost. Prva duševna činjenica koja mi dolazi do svesti jeste ta da sam i
ja sam kriv toj neugodnoj zabuni koju je naneo društvu taj nepromišljeni
mladi čovek; i nema sumnje: podsmešljivi i otuđeni pogledi padaju i na
mene, u čiji se zanat on pačao. Ali druga je u tome što taj čovek, koji mi je do
maločas ulivao istinsko poštovanje svojim bićem i životom, što on sada u
mojim očima pada, pada, pada... Obuzima me bolećiva blagonaklonost. Ja
mu prilazim, kao još nekolicina srčane i dobroćudne gospode, i obraćam mu
se.
,Moje čestitanje’, velim, , gospodine potporučniče. Kakav lep dar! To je
baš bilo krasno!’ I umalo ga nisam potapšao po ramenu. No je li
blagonaklonost ono što treba da uliva potporučnik?... Sam je kriv! Stajao je
tako, i u velikoj neprilici ispaštao zabludu da je dopušteno uzabrati listić,
samo jedan jedini, sa lovorovog drveta umetnosti, a ne platiti za nj svojim
životom. Ne, ja se držim svoga kolege, kriminalnog bankara... Ali zar ne
nalazite, Lizaveta, da sam ja danas hamletovski razgovoran?”
„Jeste li sada gotovi, Tonio Kregeru?” „Nisam. Ali neću više ništa reći“.
„Pa i dovoljno je.
„Očekujete li odgovor?”
„Zar ga imate?”
„Biće da ga imam. „
„Dobro sam vas slušala, Tonio, od početka do kraja, i daću vam odgovor
koji priliči svemu što ste danas po podne rekli, a ujedno je rešenje za problem
koji vas je toliko uznemiravao. E, dakle! Rešenje je to da ste vi, takav kakav
tu sedite preda mnom, sasvim prosto građanin“.
„Jesam li?” upita on, i čisto se malo smanji...
„Je li, to vas teško pogađa, a tako i treba. A stoga hoću da malo ublažim
presudu, jer to ja mogu. Vi ste, dakle, građanin koji luta, Tonio Kregeru-
zabludeli građanin“.
Ćutanje. On zatim odlučno ustade, i maši se šešira i štapa.
„Hvala vam, Lizaveta Ivanovna; sad mogu mirno ići kući. Otaljali ste
me“.
5.
6.
7.
8.
9.
1903.
SREĆA
1904.
KOD PROROKA
1904.
TEŽAK ČAS
Ustade od pisaćeg stola, od svoje male, krhke pisaće komode, ustade kao
očajnik, pa spuštene glave pođe u suprotni ugao sobe ka peći, koja beše duga
i vitka kao stub. Položi dlanove na kaljeve opeke, no one se behu skoro
sasvim ohladile, jer je ponoć odavno prošla, i tako se leđima nasloni na nju,
bez malene blagodati koju je tražio, prikupi kašljući skutove domaćeg kaputa
iz čijega je prsnog izreza visio od pranja izbledeli čipkani žabo, pa s naporom
duhnu kroz nos kako bi uhvatio malo vazduha, jer je bio kijavičav kao
obično.
Beše to neka naročita i nelagodna kijavica koja ga skoro nikada nije
potpuno napuštala. Očni kapci behu mu od nje zapaljeni i rubovi nosnih
šupljina ranjavi, a u glavi i udima ležala mu je ta kijavica kao teška, bolna
opijenost. Ili je zar sva ova tromost i težina od nesrećnoga neizbijanja iz sobe,
koje mu je lekar pre nekoliko nedelja ponovo propisao? Bog zna da li je
uradio dobro. Večiti katar i grčevi u prsima i trbuhu biće da nalažu tako, i
loše vreme vlada nad Jenom, već nedeljama, već nedeljama, istina je, bedno i
mržnje dostojno vreme koje se oseća u svim živcima, pustopašno, mračno i
hladno, i decembarski vetar huji u pećnome čunku, razulareno i bogohulno da
sve buči kao na poljani u noći i buri i nalik na bludnu i neprebolnim jadom
ophrvanu dušu. Ali da je dobra, nije, ta teskobna zatvorenost, za misli nije i
ritam krvi iz kojega misli dolaze...
Šestougaona soba, gola, stroga i neudobna, sa belo okrečenom tavanicom
ispod koje je lebdeo duvanski dim, sa svojim koso kariranim tapetama na
kojima su visile ovalno uokvirene siluete i sa četiri-pet komada nameštaja
tankih nogu, ležala je u svetlosti sveća što su gorele čelo rukopisa na pisaćoj
komodi. Crvene zavese visile su preko gornjeg dela prozorskih okvira, samo
zastavice, simetrično nabrani komadi katuna; ali su bile crvene, od neke
tople, sonorne crvene boje, i on ih je voleo i nikada nije hteo da bude bez
njih, jer su u nečujno-uzdržanu golotinju njegove sobe unosile nešto od obilja
i sladostrasti...
Stojao je kraj peći pa je brzo i napregnuto bolno trepćući pogledao na
delo od kojega je pobegao, na taj teret, taj pritisak, tu muku savesti, to more
koje je valjalo popiti, taj strahoviti zadatak koji je njegov ponos i njegov jad,
njegovo nebo i njegovo prokletstvo. Teško se vuklo, zapinjalo, zastalo- opet,
opet! Vreme je bilo krivo i njegov katar i njegov zamor. Ili pak delo? Sam
rad? Koji je zar nesrećno jedno i očajanju namenjeno začeće?
Bio je ustao da dobije malo distance od njega, jer često je prostorna
udaljenost od rukopisa delovala tako da se dobije pregled, širi pogled na
materiju, i preduzmu potrebne mere. Da, bivalo je da se osećanje olakšanja,
kad bi čovek okrenuo leđa poprištu, javi kao žarki podstrek. I to je bio
neviniji podstrek no ako bi se popio liker ili crna, jaka kafa... Mala šolja
stajala je na stoliću. Ne bi li mu ona pomogla da savlada prepreku? Ne, ne, ne
više! Ne samo lekar, već i jedan drugi, jedan ugledniji obazrivo ga je
savetovao da tako što ne čini: onaj drugi, onaj onde, u Vajmaru, koga je voleo
s neprijateljstvom punim čežnje. Taj je mudar. Taj ume da živi, da stvara; ne
zlostavlja sam sebe; pun je obazrivosti prema sebi...
Tišina je vladala u kući. Samo se čuo vetar što je brisao niz Dvorsku
ulicu, i kiša kad bi je vetar sitno dobujući nabio u okna. Sve je spavalo,
domaćin kuće i njegova čeljad, Lota i deca. A on usamljen stoji budan kraj
ohlađene peći i s mukom trepćući gleda očima na delo u koje, da veruje, ne
da mu njegova narav čoveka bolesno nezadovoljna onim što radi... Njegov
beli vrat štrčao je, dug, iz ogrlice, a između skutova domaćeg kaputa vide mu
se nogarasto ukošene noge. Njegova riđa kosa bila je zabačena sa visokog i
nežnog čela, otkrivala je žilama bledo išarana ulegnuća više slepoočnica a u
tankim pramenima padala mu je preko ušiju. Na korenu velikog, kukastog
nosa koji se naglo završavao u beličast šiljak vrha, nablizo su se sastajale jake
obrve, tamnije no kosa, što je pogledu njegovih duboko usađenih, upalim
očiju davalo izvesnu tragičnu crtu. Prinuđen da diše na usta, otvarao je tanke
usne, a obrazi, pegavi i tavni od sobnog vazduha, dolažahu mu mlitavi i
upali...
Ne, nije polazilo za rukom, i sve je uzalud! Vojska! Vojsku je valjalo
prikazati. Vojska je osnova svega! Kako je nije moguće pokazati zorno- ima
li gde te silne veštine kojom bi se nametnula uobrazilji? A ni junak nije
nikakav junak; bez plemenitosti je i hladan! Zamisao ne valja, i jezik ne valja,
i sve je jedno suvoparno i tromo predavanje iz istorije, široko, bukvalno i za
pozornicu izgubljeno!
Lepo, svršeno je dakle. Poraz. Promašen poduhvat. Slom. Javiće to
Kerneru, dobrome Kerneru, koji je u njega verovao, s detinjim se poverenjem
uzdao u njegov genije. On će se podsmevati, preklinjati, galamiti- prijatelj;
podsetiće ga na Karlosa, koji je isto tako nastao iz sumnji i muka i kolebanja,
a na kraju, posle svili nevolja, pokazao se kao stvar uveliko izvanredna, delo
slavno. Ali to je bilo drukčije. Tada je još bio kadar da stvar srećno uhvati i
pobedonosno je izvede. Sumnje i borbe?
Zna se. A bio je bolestan, još i više nego sad, bio stradalnik, begunac, u
raskolu sa svetom, potišten i u stvarima ljudskim kao prosjak siromašan. Ali
mlad, sasvim mlad još! Svaki put, pognuo se ne znam koliko duboko, duh bi
mu elastično šinuo u vis, i posle časova griže i jada nailazili su časovi vere i
unutrašnjeg likovanja. Njih više nema, jedva da ih je. Jednu noć plamenog
razmaha, kad se najednom u genijalno strasnoj svetlosti vidi šta bi se
moglo načiniti, valjalo je platiti čitavom sedmicom mraka i nemoći. Umoran
je, tek u trideset i sedmoj a već pri kraju. Vera više nije živa, vera u
budućnost, koja mu u bedi beše zvezda. I tako je, ovo je očajna istina: godine
nevolje i nemaštine, za koje je mislio da su godine patnje i kušnje, one su u
istini bile godine bogate i plodonosne; a sada kada mu je malo sinula sreća,
kada se posle duhovnoga pustahiluka uklopio u izvestan red i veze
građanskog života, stekao službu i čast, kad ima ženu i decu, sada je istrošen i
gotov. Da omane i duhom klone- to je sve što mu je preostalo.
Jeknu, pritisnu rukama oči i stade da hoda po sobi kao da ga gone. Ono
što je maločas mislio bilo je tako strašno da nije mogao izdržati na mestu na
kome mu se misao javila. Sede na jednu stolicu pokraj zida, spusti sklopljene
ruke između kolena pa stade mračno da bulji u patos.
Savest... Kako li je glasno vapila njegova savest! Grešio je, greh i štetu
činio za svih tih godina samome sebi, nežnome instrumentu svoga tela.
Razuzdani život srčane mladosti, probdevene noći, dani u sobama duvanskog
dima, preterano predavanje duhu i nehajanje za telo, opijati kojima se
podsticao da radi- to se sveti, sveti se sad!
Pa neka se sveti, on će da prkosi bogovima, koji nas krivcima čine a onda
nam odmeravaju kaznu. On je živeo kako je živeti morao, on nije imao kad
da bude mudar, nije da bude smotren. Ovde na ovome mestu u prsima, kad bi
udahnuo, zakašljavao se, zevnuo, uvek na istome mestu taj bol, ta mala,
đavolska, žaočna, svrdlava opomena koja se ne prestaje oglašavati otkako ga
je pre pet godina u Erfurtu snašao onaj grozničavi katar, ona žestoka prsna
boljka- šta ona to kaže? Uistinu, on je i te kako znao šta ona misli- držao se
lekar kako god hteo i umeo. On nije imao kada da sam sebe pametno štedi, da
ekonomiše blago ćudoredno. Što hoće da uradi, to mora da uradi još danas,
brzo... Ćudorednost? Ali otkuda to da mu se baš greh, da mu se baš to da se
predaje stvarima štetnim i pogubnim, činilo više moralnim no sva mudrost i
hladna disciplina? Nije moralna ona, ne prezriva veština dobre savesti, već
borba i nevolja, strast i bol!
Bol... kako li mu se od te reči raširiše grudi! Ispravi se, prekrsti ruke; i
njegov pogled, ispod crvenkastih, sastavljenih obrva, ožive od lepe
jadikovke. Još ga nije satrla beda, još ne sasvim, sve dok mu je moguće da
svoju bedu nazove imenom ponosnim i plemenitim! Jedno se samo mora:
srčanost da svome životu da imena velika i lepa! Da ne svodi pažnju na sobni
vazduh i konstipaciju!
Da bude dovoljno zdrav da bi bio patetičan- da bi mogao gledati, osećati,
ne hajući za telo! Samo u tom da ne bude naivan, mada sve inače znajući! Da
veruje, da uzmogne verovati u bol... Ali on je verovao u bol, tako duboko,
tako prisno, da ono što se događalo s bolom, shodno toj veri, nije moglo biti
ni nekorisno ni loše. Pogled mu se izvi onamo prema rukopisu, a ruke se još
jače ukrstiše na prsima... Sam talenat- nije li on bol? I ako od onog onde, tog
nesrećnog dela, mora da pati, nije li to kao što i treba, i skoro već jedan dobar
znak? Još nijednom nije grnulo mlazom, i on bi uistinu počeo podozrevati tek
kad bi bilo tako. Samo kod šeprtlja i diletanata grće mlazom, u brzo
zadovoljnih i neznalica, koji ne žive pod pritiskom i disciplinom talenta. Jer
talenat, gospodo i gospođe onamo dole, svud okolo po parteru, talenat, to nije
ništa lagano, ništa olako, nije bez daljega samo da se što ume. U korenu
svome, on je potreba, kritično poimanje ideala, ničim zadovoljni zahtev koji
način kako da se ume, ne bez muke, tek stvara i sve jačim čini. I onima
najvećim, najneudovoljivijim, njihov talenat bič je najljući... Ne jadikovati!
Ne razmetati se! Skromno, strpljivo misliti o onome što se trpi! Pa ako
nijedan dan u sedmici, nijedan čas nisu bez patnje- Šta onda! Malo mariti za
terete i uspehe, zahteve, tegobe, štrapace, sitno ih videti- to je ono što čini
velikim!
Ustade, izvadi burmuticu i požudno ušmrknu, zabaci ruke na leđa pa
stade da korača po sobi tako plahovito da je plamen sveća stao treperiti od
promaha... Veličina! Izuzetnost! Osvojeni svet i besmrtno ime! Šta znači sva
sreća večito nepoznatih u poređenju sa ovom svrhom? Biti poznat- poznat i
voljen od naroda na zemlji! Pričajte šta hoćete o sebeljublju, vi koji pojma
nemate o slasti ovoga sna i moranja! Sebeljubivo je sve što je izuzetno, ako
pati. Gledajte sami, veli ono, vi što ste bez poslanja, kojima je na zemlji sve
tako lakše! A častoljublje veli: zar patnja beše uzaludna?
Velikim me mora načiniti...
Nozdrve njegovoga velikog nosa behu se napregle, njegov pogled stade
da preti i kruži. Desna ruka beše mu plaho i duboko zarivena u razrez
domaćeg kaputa, dok je leva visila stisnuta u pesnicu. Mršavi obrazi
poduhvatiše mu se naglim rumenilom, plamenom buknulim iz njegovoga
umetničkog egoizma, onom strašću prema svome ja koja je neugasno gorela
u njegovoj unutrašnjosti. Dobro ga je poznavao, tajni zanos te ljubavi.
Ponekad bilo mu je dosta samo da osmotri svoju šaku da bi ga sveg ispunila
oduševljena nežnost prema samome sebi, u čiju je službu odlučio da stavi sve
oružje talenta i umetnosti koje mu je dato. Jer još dublje od toga sebeljublja
bila je živa svest da se ipak pri svemu nesebično troši i žrtvuje u službi
nečega visokog, bez koristi, istina, nego iz neke nužnosti. I silno je žudeo za
ovim: da veći od njega ne bude niko ko više od njega nije patio zbog te
visine.
Niko!... Zastade u hodu, sa šakom na očima, gornjim delom tela okrenut
postrance, izmičući, bežeći. Al' već oseti u srcu žaoku te neizbežne misli,
misli na njega, onoga drugoga, onoga jasnoga, od dodira blaženoga,
čulnoga, božanski-nesvesnoga, na onoga onde, u Vajmaru, koga je voleo s
neprijateljstvom punim čežnje... I opet, kao i uvek, s dubokim nemirom,
naglošću i žarom oseti kako u njemu započinje da radi ono što je dolazilo
posle te misli: da svoje sopstveno biće i umetničko delo očuva i međom
omeđi od onoga drugog... Je li on veći? U čemu? Zbog čega? Hoće li krvavi
prkos biti ako pobedi on? Hoće li njegov poraz ikako biti prizor tragičan?
Bog, možebiti- junak on nije. Ali lakše je biti bog nego junak! Lakše...
Onome drugom je lakše! Mudrom i srećnom rukom lučiti saznanje i
stvaranje, to možda čini čoveka vedrim i ornim i izvirno plodnim. Ali ako je
stvaranje božansko, saznanje je junaštvo, a onaj koji saznajući stvara, i jedno
je i drugo, bog i junak!
Volja za teškim... Sluti li ko koliko discipline i samosavladavanja staje
njega jedna misao, stroga misao? Jer naposletku on nije znalac i s malo je
škola, teška je i zanesena sanjalica. Teže je napisati jedno pismo Juliji nego
sačiniti najbolju scenu- pa nije li to onda skoro i ono više? – Od prvog
ritmičkog poriva umetnosti u sebi ka građi, materiji, mogućnosti da se čovek
izlije- do misli, do slike, do reči, do ispisanog reda: koliki napor! Koliki put
stradanja! Čuda od čežnje njegova su dela, čežnje za formom, celokupnom
pojavom, jasnim granicama, telesnim likom, čežnje da se pređe u jasni svet
onoga drugog, koji stvari, suncem obasjane, naziva po imenu, izravno i
ustima božanskim.
Pa ipak, i onome uprkos: Ko je umetnik, pesnik ravan njemu, njemu
istome? Ko stvara, kao on, ni iz čega, iz samih svojih grudi? Ne rađa li se
pesma u njegovoj duši kao muzika, kao čisti pralik bića, daleko pre no što će
uzeti primer i ruho iz sveta pojava! Istorija, mudrost sveta, strast: sredstva i
povodi, ne više za nešto što malo šta ima s njima zajedničko, čemu je zavičaj
u orfičkim dubinama. Reči, pojmovi: samo dirke u koje udara njegova
umetnost da bi izmamila zvuke muzike s nekih skrivenih žica... Zna li se to?
Veoma ga hvale, ljudi čestiti i valjani, zbog snage ideje s kojom je udario ovu
ili onu dirku. I njegova omiljena reč, njegov poslednji patos, veliko zvono
kojim je silnoglasno pozvao na najviše svetkovine duše, ona je privukla
mnoge... Sloboda... Više i manje, doista, podrazumeva on kad je kaže, nego
oni kada oduševljeno kliču. Sloboda- šta znači to? Možete li u snu sniti šta je
sve duh kadar da pomisli kad kaže tu reč? Sloboda od čega? Od čega još
najzad? Možda čak još od sreće, od sreće ljudske, tih svilenih okova, te meke
i ljupke obaveze...
Od sreće... Usne mu se stadoše trzati; učini se kao da mu se pogled obrće
unutra, i on lagano klonu licem u šake... Nalazi se u pokrajnjoj sobi.
Plavičasta svetlost dolazila je od kandila, a zavesa sa izatkanim cvetovima
zaklanjaše prozor mirnim naborima. Stojao je pokraj kreveta, nagnu se nad
slatku glavu na jastuku... Jedna crna vitica kovrdžala se po obrazu koji
dolažaše bled bledilom bisera, a detinje usnice behu otvorene u snu... Ženo
moja! Ljubljena!
Jesi li ti pošla za mojom čežnjom i prišla mi za to da budeš moja sreća?
Ti to jesi, ne govori! I spavaj! Ne otvaraj sada te slatke, senovite trepavice, da
bi me pogledala pogledom tako krupnim i tamnim, kao što umeš, kao da pitaš
i tražiš mene! Tako mi boga, ja te veoma volim! Samo što ponekada ne mogu
da nađem svoje osećanje, jer sam često trudan od muke i teškog nošenja sa
onim zadatkom koji mi moje biće zadaje. I ne da mi se da budem tvoj isuviše,
da ikako budem sasvim srećan u tebi, svoje misije radi...
Poljubi je, odvoji se od mile toplote njena sna, osvrte se, vrati se. Zvuk
zvona opomenu ga koliko je noć poodmakla, ali i kao da mu dobrodušno
navešćuje kraj jednoga teškog časa. Odahnu, usne mu se čvrsto sklopiše;
pođe, uze u ruke pero... Ne prepuštati se mislima! Bio je isuviše duboko da bi
smeo misliti! Ne spuštati se u dubinu haosa, ne zadržavati se bar u njoj! Nego
iz haosa, koji je obilje, iznositi na svetlost ono što je kadro i zrelo da zadobije
oblik. Ne prepuštati se mislima: raditi! Povlačiti jasne granice, lučiti,
oblikovati, završiti...
I bi gotovo ono, delo patnje. Možda ne bi dobro, ali bi gotovo. I kad bi
gotovo, gle, bi i dobro. А iz njegove duše, iz muzike i ideje stadoše se otimati
i izvirati nova dela, tvorevine zvučne i svetlosne koje svetim oblikom
čudesno otvarahu slutnje beskonačnoga zavičaja, kao sto u školjki šumi more
iz kojega je izvadena.
1905.
SOJ VELZUNGA
1906.
ŽELEZNIČKA NESREĆA
1907.
KAKO SU SE TUKLI JAPE I DO ESKOBAR
1911.
SMRT U VENECIJI
1.
2.
3.
4.
Iz dana u dan je sada nagi bog vrelih obraza gonio kroz nebesne prostore
svoju zapregu od četiri konja zažarena daha, i žuti uvojci lepršali su mu na
istočnom vetru koji je s njime zajedno jurio. Beličasto svilen sjaj ležao je na
daljinama Ponta koji se tromo talasao. Pržina je pekla. Pod srebrnasto
svetlucavim modrilom etera platna crvena kao rđa bila su razapeta pred
kolibama na obali, i prepodnevni časovi su se provodili tu, na njihovoj oštro
ocrtanoj senci. A divno je bilo i veče, kad je bilje u parku mirisalo opojno,
kad su se sazvežđa tamo gore kretala u svome kolu, a mrmorenje mora
utonulog u noć, nadolazeći tiho, očaravalo dušu. Takvo je veče nosilo u sebi
radosno jemstvo novog sunčanog dana, ispunjenog lako uređenom
dokolicom, i ukrašenog nebrojenim, gusto nanizanim mogućnostima ljupkoga
slučaja.
Gost koga je ovde zadržala tako pogodna nedaća nije ni izdaleka
pomišljao da treba ponovo da krene kad mu je vraćena njegova svojina. Dva
dana je bio lišen ponečega, i morao se pokazivati u trpezariji u putničkom
ruhu. A kad su najzad opet spustili u njegovoj sobi zalutali teret, on je sve do
dna temeljito povadio i napunio svojim stvarima orman i pretince, nauman da
protegne svoj boravak ne predviđajući mu za sada kraja, radostan što može
provoditi časove na pržini u svilenom odelu, a pri dineu opet se pojaviti za
svojim stočićem u pristojnom večernjem ruhu.
Već ga je začarala ugodna ravnomernost ovakvog opstanka, i brzo ga je
zanela meka i sjajna blagost ovog načina života. I zbilja je to jedinstveno
boravište koje sjedinjava čari prefinjenog banjskog života na južnoj obali sa
prisno bliskom blizinom čudnovato-čudesnoga grada! Ašenbah nije voleo
uživanje. Kad god i gde god je valjalo svetkovati, predavati se odmoru,
provoditi dane u nasladi, uskoro je on- a naročito se tako zbivalo u mlađim
godinama- sa nemirom i odvratnošću poželeo da se vrati visokoj trudbi,
svetoj i trezvenoj službi svoje svakidašnjice. Samo ovo mesto ga je
začaravalo, slabilo zateg njegove volje, činilo ga srećnim. Ponekad pre
podne, pod platnenim štitom svoje kolibe, dok je snivao nad modrinom
južnoga mora, a katkada i u mlakoj noći, zavaljen među uzglavlja gondole
koja ga je vozila kući na Lido ispod krupno ozvezdanog neba, vraćajući ga sa
Markovog trga, gde se suviše dugo zadržao- a za njim su ostajale šarene
svetiljke, čarobni zvuci Serenate; ponekada se sećao svoga letovališta u
brdima, mesta svojih letnjih borbi, gde su oblaci klizili duboko kroz baštu,
strašne nepogode gasile večerom domaće svetilo, a gavranovi koje je hranio
visoko se uzvijali u kičice jela. I tada bi mu se pričinilo da je dočaran u
elisijski kraj, na granice zemlje, gde je ljudima podaren najlakši život, gde
nema ni snega ni zime, ni bure ni kiše koja lije, nego se uvek diže blag
prohladan dah sa okeana, i dani promiču u blaženoj dokolici, bez truda, bez
borbe, posvećeni potpuno suncu i njegovim svetkovinama.
Mnogo, skoro stalno viđao je Ašenbah dečaka Tađa: u ograničenom
prostoru, i po svima podjednako propisanom dnevnom rasporedu, lepi dečko
bio je, sa kratkim prekidima, povazdan u njegovoj blizini. Viđao ga je i sretao
svugde: u prizemnim prostorijama hotela, prilikom osvežavajućih vožnji po
vodi u varoš i natrag, na svečanoj gizdavosti samoga trga, i često još između
svega ovoga, na stazama i prolazima, ako bi se još i slučaj umešao. I baš ova
povezanost sreće, ova milost prilika koja se svakoga dana ravnomerno
ukazivala, ispunjavale su ga zadovoljstvom i životnom radošću, činile su da
mu je drag bio boravak, i da se jedan sunčani dan nizao za drugim sa tako
ugodnim zadržavanjem.
Ustajao je rano, kao što bi inače činio kad ga je gonila neumorno budna
želja da radi; silazio je na pržinu pre većine ostalih, dok je sunce još bilo
blago, a more ležalo u belome blesku i jutarnjim snovima. Čovekoljubivo bi
se javio stražaru kraj zabrana, svojski bi se zdravio sa bosonogim čičom sede
brade koji mu je pripremao odmorište, razapinjao mrko platno, iznosio
nameštaj iz kolibe na platformu, pa bi se zatim opružio.
A onda je imao tri časa ili četiri potpuno za se, u kojima se sunce pelo u
visinu i sticalo strašnu moć, u kojima se more sve dublje i dublje modrilo, i u
kojima je mogao videti Tađa.
Viđao ga je gde dolazi, sleva, ivicom mora, viđao ga je gde izlazi pozadi
između koliba, a ponekad bi primetio, iznenada i radosno se uplašivši, da je
propustio njegov dolazak i da je on već tu, već u kupaćem odelu sa belim i
modrim prugama, koje je sada bilo i njegovo jedino ruho na pržini, i da se
opet latio svoga svakodnevnog zanimanja u suncu i pesku- toga umilno
ništavnog, besposleno nestalnog života, života koji je i bio igra i odmor; i dok
se šetkao i dok je po vodi gazio, kopao, vijao se, ležao opružen ili plivao,
pazile su na nj žene ispred koliba, i u falsetu ga dozivale po imenu:
„Tađu! Tađu!” a on je trčao k njima sa živom gestikulacijom, da im priča
šta je doživeo, da pokaže šta je našao ili uhvatio: školjke, morske konjice i
klobuke, i rakove koji trče porebarke. Ašenbah nije razumevao ni reči od
onoga što je govorio, pa ako je bilo i najobičnije, njegovom uhu je bilo
nejasno blagoglasje. Tako je stranost uzdizala govor dečakov do muzike,
razigrano sunce obasipalo ga je raskošnim sjajem, a uzvišeni duboki zrenik
morski bio je svagda folija i pozadina njegovoj pojavi.
Uskoro je posmatrač poznavao svaku liniju, svaki položaj ovoga tela,
toliko uzdignutog i slobodno izloženog, radosno je snova pozdravljao svaku
već poznatu lepotu, i nije nalazio kraja divljenju, nežnom uživanju. Pozvali
su dečka da pozdravi nekoga gosta koji je došao ženama pred kolibom; on je
dotrčao, možda istrčao mokar iz talasa, zabacio je uvojke, i pružao ruku,
stojeći na jednoj nozi, a samo prstima druge dodirujući tle; imao je u taj mah
dražestan položaj i obrt tela, pun ljupkog iščekivanja, iz ljubaznosti stidljiv,
željan da se dopadne po vlastelinskoj dužnosti. Ležao je opružen, prebacivši
preko grudi kupaći ogrtač, nalakćen u pesku nežno izvajanom mišicom,
obuhvatajući bradu šakom; kraj njega je sedeo čučeći onaj koga su zvali
„Jašu” i umiljavao mu se, i ništa nije moglo biti čarobnije od osmeha očiju i
usana sa kojim je odlikovani pogledao gore na nižega koji mu je služio.
Stajao je na rubu mora, sam, odvojen od svojih, sasvim blizu Ašenbaha-
uspravan, sa rukama prekrštenim niže temena, polako se njihao na petama, i
sanjao u modru daljinu, dok su sitni talasići nadolazili i kupali mu prste.
Njegova kosa boje meda uvijala se u kovrčama oko slepoočnica i po vratu,
sunce je osvetljavalo nežne malje na gornjem delu kičme, kroz pripijenu
tkaninu isticala su se fino nacrtana rebra, skladni sklop grudi, pazuha su mu
bila još glatka kao u statue, čukljevi su mu sijali, prekriveni plavim žilicama,
i činilo se stoga da mu je telo sagrađeno od svetlijeg gradiva. Kakva li je
disciplina, kakva preciznost misli bila izražena u ovom protegnutom i
mladalački savršenom telu! Ali ta stroga i čista volja, koja je u tami delajući
uspela da istera na svetlost ovu božansku sliku nije li ona bila poznata i bliska
njemu, umetniku? Nije li ona delala i u njemu, kad je, trezvene strasti pun, iz
mramorne mase jezika oslobađao vitki oblik koji je video u duhu i prikazivao
ga ljudima kao statuu i ogledalo duhovne lepote?
Statua i ogledalo! Njegove su oči obuhvatale plemenitu priliku tamo na
rubu modrila, i zanoseći se ushićenjem mislio da tim pogledom shvata samu
lepotu, oblik kao božju misao, savršenstvo jedno i čisto koje živi u duhu, a
ovde je postavljena tog savršenstva ljudska slika i simbol, i lako i umilno
izložena obožavanju. To je bilo pijanstvo; i bez predomišljanja, čak žudno,
pozdravljao ga je umetnik koji je stario. Njegov duh je bio u porođajnim
mukama, njegova obrazovanost se uskomešala, njegovo sećanje je izbacivalo
na površinu prastare misli koje je primio u svojoj mladosti, a koje do tada
nikada nije oživeo sopstvenim ognjem. Nije li pisano da sunce odvraća našu
pažnju od intelektualnih pojava na čulne? Ono, vele, opija i začarava razum i
pamćenje toliko da duša od radosti zaboravlja na svoje pravo stanje i
začuđena i zadivljena zadržava se na najlepšem među osunčanim
predmetima: i čak se samo pomoću tela može da uzdigne do višeg
posmatranja. Amor zbilja čini ono što rade matematičari, koji nesposobnoj
deci pokazuju opipljive slike čistih oblika: i tako se i bog rado služi oblikom i
bojom ljudske mladosti, da bi nam predočio duhovni svet, i da bi postala
oruđem sećanja, kiti je svim odblescima lepote, i mi bismo, gledajući je
podlegali bolu i nadi.
Tako je mislio on u svome entuzijazmu; tako je mogao da oseća. A iz
opojnog daha morskog i sunčanog bleska ispredala mu se dražesna slika. Bila
je to stara platana nedaleko od gradskih zidova Atene- ono sveto osenčeno
mesto, ispunjeno mirisom procvalog drveta čednosti, okićeno pobožnim
darima u čast nimfa i Aheloja. Potpuno bistar, slivao se potok preko
uglačanog šljunka u podnožju široko razgranatog drveta; popci su gudili. A
na buseni koja se spuštala u blagome nagibu, tako da se pri ležanju glava
mogla držati visoko, počivala su dvojica, skrivena tu od dnevne žege: jedan
stariji a drugi mlađi, jedan ružan a drugi lep, mudrac kraj milokrvnoga.
I uz ljubaznosti i duhovito privlačne šale podučavao je Sokrat Faidra o
čežnji i vrlini. Pričao mu je o tome kako se žarko preplaši čovek pun osećanja
kad mu oko ugleda simbol večne lepote; govorio mu je o požudama
neposvećenoga i rđavoga koji ne može da zamisli lepotu kad vidi njenu sliku,
koji nije sposoban da oseti poštovanje; govorio mu je o svetome strahu koji
obuzima plemenitog čoveka kad mu se ukaže lice slično božanskom, telo
savršeno- kako ustreperi, kako gubi svest i jedva sme da gleda onamo, kako
obožava lepotu i onoga koji ima lepotu, i čak bi mu žrtvovao kao statui kad
se ne bi morao bojati da će ljudima izgledati bezuman. Jer lepota, moj Faidre,
samo ona je u isti mah i draga i vidna: ona je, upamti to! jedini oblik
duhovnoga sveta koji možemo primiti čulima, podneti čulima. A šta li bi bilo
s nama kad bi nam se ostali svet božanskih pojava, kad bi nam se razum i
vrlina i istina čulno prikazali? Ne bismo li nestali i sagoreli od ljubavi, kao
negda Semela pred Zevsom? I tako je za čoveka koji oseća lepotu put ka
duhu- samo put, samo sredstvo, mali Faidre...
A zatim je izrekao najfinije lukavstvo, taj prepredeni udvarač: to da je
onaj koji ljubi božanskiji od ljubljenoga, jer je u onome bog, a u ovome nije-
tu najnežniju, najpodrugljiviju, možda, misao koja je ikada zamišljena, iz
koje izvire sva vragolija i sva najpotajnija slast čežnje.
Sreća književnikova je misao koja može sva da postane osećanje,
osećanje koje može celo da postane misao. Takva misao prožeta životnom
pulsacijom, takvo osećanje puno tačnosti pripadalo je tada usamljeniku i
pokoravalo mu se: da jeza miline prostruji kroz prirodu kad se duh klanja
lepoti sa divljenjem. Odjednom je zaželeo da piše. Doduše, vele da Eros voli
dokolicu i da je samo za nju stvoren. Ali na ovoj tački krize, u napasti koja ga
je snašla, njegovo uzbuđenje bilo je upravljeno na stvaranje. Povod skoro bez
važnosti. Duhovnim veličinama bio je razaslat jedan upit, jedan podsticaj da
se izjasne, ispovedajući se, o nekome vrlo važnom problemu kulture i ukusa,
i on je stigao i do putnika. Predmet mu je bio dobro poznat, bio mu je
doživljaj; odjednom ga je obuzela neodoljiva želja da ga obasja svetlošću
svoje reči. A žudeo je više svega za tim da radi u prisustvu Tađa, da mu
njegov rast bude obrazac pri pisanju, da mu se stil kreće prema linijama toga
tela koje mu se činilo božansko, i da odnese njegovu lepotu u duhovne regije,
kao što je nekada orao odneo u eter trojskoga pastira. Nikada mu uživanje u
reči nije bilo slađe, nikada nije toliko znao da je Eros u reči kao u tim opasno
divnim časovima dok je formirao prema Tađovoj lepoti svoju malu raspravu,
sedeći za grubim stolom u senci platnenoga krova, sa svojim idolom pred
očima i sa muzikom njegovoga glasa u sluhu- stvarajući, tako, onu stranu i po
odabrane proze koja je uskoro imala da probudi divljenje mnogih, svojom
čistotom, plemenitošću, i ustalasanom zategnutošću osećanja. Svakako je
dobro što svet poznaje samo lepo delo, bez njegovih istočnika, bez uslova
njegovog postanka; jer često bi ga zbunilo, zaplašilo i odbilo poznavanje
izvora iz kojih je umetniku poteklo nadahnuće, i tako omelo uticaj izvrsnoga.
Da neobičnih časova! Napora od kojeg malaksavaju živci! Da čudnoga
rađanja u opštenju duha i tela! Kad je Ašenbah sklonio svoj rad i pošao sa
pržine, osetio se umoran, čak razriven, činilo mu se da ga savest optužuje kao
posle nekog razvratnog čina.
Idućeg jutra se desilo da je on, izlazeći iz hotela, sa spoljnih stepenica
primetio kako se Tađo, idući već ka moru- i to sam- približuje obalskom
zabranu. Bila je prirodna, i nametala mu se želja, jednostavna misao da
iskoristi priliku i da sklopi lako, vedro poznanstvo sa onim koji mu je pričinio
toliko uzletanja i uzbuđenja, da ga oslovi, da se raduje njegovom odgovoru,
njegovom pogledu. Lepi dečko išao je ne hitajući, mogao ga je stići, i
Ašenbah ubrza korake. Stiže ga na daščanom mostiću iza koliba, hoće da mu
stavi ruku na glavu, na rame, na usnama mu lebdi ljubazna francuska fraza:
tada oseti da mu srce lupa kao čekić, možda i zbog brzog hoda, oseti da će,
ovako zadihan, moći da govori samo prigušeno i drhtavo; on okleva, hoće da
se savlada, odjednom se uplaši da odveć dugo ide već tik za lepim dečakom,
boji se da će probuditi njegovu pažnju, da će se ovaj obazreti kao pitajući, još
jednom pohita, zatim ga snaga izda, on se odreče i prođe oborene glave.
Kasno! mislio je on u tome trenutku. Kasno je! Je li bilo kasno? Ovaj
korak koji je propustio da učini, vrlo je lako moguće da bi odveo dobru,
lakoći i radosti, da bi ga spasonosno rastreznio. No stojalo je svakako do toga
što Ašenbah, stareći nije hteo da se rastrezni, što mu je pijanstvo bilo suviše
dragoceno. Ko može odgonetnuti biće i karakter umetništva! Ko razume ono
duboko nagonsko slivanje discipline i razuzdanosti na kojem počiva! Jer ko
ne može hteti da se rastrezni radi svojega dobra, taj je razuzdan. Ašenbah već
nije bio raspoložen za samokritiku; ukus, duhovno stanje njegovih godina,
zrelost i pozna jednostavnost činili su da nije mario da razglaba ono što ga
pokreće i podstiče, da odredi da li nakanu nije izveo iz savesnosti, ili iz
labavosti ili slabosti. Bio je zbunjen, bojao se da je možda kogod, pa ma to
bio samo stražar obale, posmatrao njegovu žurbu, njegov poraz, mnogo se
bojao da ne ispadne smešan. A sem toga, šalio se sam sa sobom zbog svoga
komično svetog straha. Preneražen, mislio je, preneražen kao petao koji pun
straha opusti krila u borbi. To je odista bog koji tako skrši našu hrabrost kad
nam se ukaže ljubljeni, koji potpuno ponizi naš gordi duh... On se igrao,
zanosio se, i bio suviše ponosan da se boji osećanja.
Već nije više budno pazio da ne proteče vreme odmora koje je sam sebi
odredio; nije ga čak ni dodirivala misao na povratak. Pisao je da mu pošalju
obilato novaca. Brinuo se jedino da ne otputuje poljska porodica; ali bio je
doznao ispod ruke, raspitujući se uzgred kod koafera hotelskog, da su ta
gospoda samo malo pre njega odsela tu u hotelu. Sunce mu je opalilo lice i
ruke, uzbudljivi slani dah ulivao mu je snage za osećanje, i kao što je inače
bio navikao da svako okrepljenje koje mu pruži san, hrana ili priroda odmah
utroši na neko delo, tako je sada puštao da se sve snaženje koje mu donošahu
sunce, dokolica i morski vazduh, velikodušno neštedljivo izlije u zanos i
čuvstvo.
San mu je bio lak; divno jednolične dane delile su kratke noći pune srećna
nemira. Doduše, rano se povlačio; jer u devet sati, kad je nestajalo Tađa s
poprišta, njemu se činilo da je dan završen. Ali u prvo svitanje budila se je
nežno prodirna plašnja, njegovo se srce sećalo svoga doživljaja, nije već
mogao da izdrži na dušecima, dizao se, i lako se zaogrnuv da se zaštiti od
jutarnje ježnje, sedao je uz otvoren prozor da čeka ishod sunca. Čudesni
događaj ispunjavao je pobožnošću njegovu dušu, osvećenu snom. Još su
nebo, zemlja i more ležali u avetinjskom, staklastom bledilu jutarnjeg sutona;
još je u nesuštastvenom prostoru plivala i venula jedna zvezda. No dolazio je
duh, krilata vest iz nedostižnih krajeva, da se Eos diže ostavljajući svoga
muža, i zbilo se da je ona prva slatka rumen prostrujala najdaljim rubovima
neba i mora, nagoveštavajući ostvarenje sveta u čulima. Bližila se boginja,
zavodnica mladića, koja je otela Kleita, Kefala, i prkoseći zavisti svih bogova
s Olimpa uživala u ljubavi lepog Oriona. Počele su se prosipati ruže tamo na
kraju sveta, počelo je neizrečno milo sijanje i cvetanje, detinjski oblaci,
ozareni, prosijani, lebdeli su kao amoreti koji dvore u ružičnoj, plavičastoj
magli, purpur je padao na more i činilo se da ga ono donosi talasajući se,
zlatna su koplja suktala odozdo u nebesku visinu, sjaj se pretvarao u požar,
nečujno, sa božanskom nadmoći kolutahu se u visinu žar i žestina i razbuktali
plamenovi, i grabeći kopitima dizali su se sveti trkači njenoga brata više
zemnoga kruga. Ozaren divotom boga, sedeo je budni usamljenik, sklapao
oči i puštao da mu veličanstveni sjaj ljubi kapke. Nekadanja osećanja, rane,
divotne nevolje srca, koje su bile izumrle u strogoj službi njegovog života, a
sada se vraćahu tako čudno izmenjene- prepoznavao je sa zbunjenim,
začuđenim osmehom. Razmišljao je, sanjao je, njegove usne su polako
sklapale jedno ime, i smešeći se još uvek, sa likom okrenutim naviše, sa
rukama sklopljenim u krilu, još jednom bi zadremao u svojoj stolici.
No dan, koji je započeo tako vatreno svečano, bio je u celini čudno
uzdignut i mitski preobražen. Otkuda je dolazio i ponikao dah koji se
odjednom tako blago i značajno zalepršao oko slepoočnice i uha, sličan
božanskom prišaptavanju? U razastratim četama stajali su na nebu laki beli
oblaci, kao stada koja su bogovi poslali na pašu. Jači vetar se dizao, i konji
Posejdonovi su dolazili u trku, propinjući se, a možda i bikovi, svojina boga
tamnomodrih uvojaka, koji su spuštali rogove nasrćući sa rikanjem. A među
sitnim, razbijenim stenjem dalekoga žala poigravali su talasi kao koze kad
skaču. Jedan sveto deformisani, panskog života pun svet okružavao je
zatravljenoga, i srce mu je snivalo nežne bajke. Više puta, dok je sunce
zalazilo iza Venecije, on je sedeo na klupi u parku da gleda Tađa koji se
zabavljao na poravnjenom šljunku igrajući se lopte, u belom odelu sa
pojasom u boji, i mislio je da gleda Hijakinta koji je morao umreti jer su ga
dva boga volela. Osećao je čak bolnu zavist Zefirovu prema suparniku koji je
zaboravljao proroštvo, luk i gitaru, samo da bi se uvek igrao sa lepim
dečakom; video je gde kotur za bacanje, vođen groznom ljubomorom, pogađa
ljubljenu glavu, prihvatio je, i sam bledeći, prekrhano telo, i cvet koji je
iznikao iz slatke krvi nosio je zapis njegovog beskrajnog tugovanja...
Nema ničega čudnovatijeg ni tugaljivijeg nego što je odnošaj ljudi koji se
poznaju samo očima- koji se sretaju svakog dana, čak svakog sata,
posmatraju jedno drugo, a pri tom su primorani, običajima ili rođenom ćudi,
da se i dalje ponašaju kao ravnodušni tuđini, da se ne pozdravljaju i da ne
progovore. Između njih je nemir i prenadražena radoznalost, histerija jedne
nezadovoljene potrebe za saznanjem i izmenom misli, a povrh svega neka
vrsta radoznalog zainteresovanog poštovanja. Jer čovek voli i poštuje čoveka
dok god ne može da o njemu prosudi, i čežnja je proizvod oskudnog
saznanja.
Neki odnos i poznanstvo nužno su se morali razviti između Ašenbaha i
mladoga Tađa, i sa radošću koja ga je svega prožimala stariji je mogao
utvrditi da njegova pažnja i učešće ne ostaju bez odziva. Šta je, na primer,
uticalo na lepoga da izjutra, kad se pojavi na pržini, nikada više ne prođe
daščanim mostićem iza koliba, već da uvek prošeće prednjim putem ka kolibi
gde su njegovi, kroz pesak, kraj Ašenbahovog boravišta, ponekad i bez
potrebe tik uz njega, skoro se dotičući njegovog stola, njegove stolice? Da li
je tako uticala privlačnost, fascinacija jednog nadmoćnog osećanja na njegov
nežni, bezbrižni predmet? Ašenbah je svakodnevno čekao da se Tađo pojavi,
a kad se to zbivalo, on se ponekada pretvarao da je u poslu, i puštao lepoga
da prođe ne obraćajući prividno na nj pažnju. Ponekada je i dizao oči, i
njihovi su se pogledi sretali. Oboje su bili duboko ozbiljni kad bi se to desilo.
Na izrazu lica starijega, obrazovanom i dostojanstvenom, ništa nije odavalo
unutarnje uzbuđenje; no oči Tađove kao da su istraživale, stavljale zamišljena
pitanja, u njegov hod je ulazilo neko oklevanje, pogledao je preda se, ponovo
umilno otvarao oči, a kad je prošao mimo, kao da je nešto u njegovom
držanju govorilo da mu samo dobro vaspitanje ne dopušta da se okrene.
Jednom, međutim, jedne večeri, zbilo se drukčije. Brat i sestre sa
guvernantom ne pojaviše se pri glavnim obedima u velikoj dvorani- to je
Ašenbah zabrinuto primetio. Ustavši od stola, veoma uznemiren pitanjem gde
su, šetao se pred hotelom, ispod terase, u večernjem odelu i slamnom šeširu,
kad iznenada primeti kako se u svetlosti lučne sijalice ukazuju sestre
kaluđerička izgleda sa vaspitačicom, a četiri koraka iza njih Tađo. Svakako
dolažahu s parobroda, pošto su iz bilo koga razloga ručali u varoši. Na vodi je
bez sumnje bilo prohladno; Tađo je obukao modar mornarski gornji kaputić
sa zlatnim dugmetima, na glavi je imao istu takvu kapu. Sunce i morski
vazduh nisu ga palili, koža mu je ostala mramorno žućkasta kao u početku;
ali toga dana se činio bleđi no inače, bilo zbog hladnoće, bilo što ga je
mesečina sijalica činila bleđim. Njegove skladne obrve ocrtavale su oštrije,
oči su mu duboko tamnele. Bio je lepši no što bi se moglo izreći, i kao često
već ranije Ašenbah je s bolom osećao da reč može samo da veliča a ne i da
odrazi čulnu lepotu.
On se nije nadao dragoj pojavi, došla mu je neočekivano, nije imao
vremena da izraz svoga lica pribere u mir i dostojanstvo. Radost,
oduševljenje, divljenje, bez sumnje se na njemu otvoreno ocrtavahu- i toga
časka se zbilo da se Tađo nasmešio: nasmešio se na njega, rečito, blisko,
umilno i otvoreno, usnama koje se tek polako u osmejku otvarahu. Bio je to
osmeh Narcisa koji se naginje nad vodeno ogledalo, onaj duboki očarani,
privučeni osmeh sa kojim on pruža ruke prema odsevu rođene lepote- jedan
sasvim malo grčeviti osmeh, grčevit zbog beznadnosti svoje težnje da poljubi
dražesne usne svoje senke, koketan, radoznao, i nešto malo izmučen, zaluđen
i zaluđujući.
Onaj koji je primio taj osmeh pohitao je sa njime kao sa sudbonosnim
darom. Bio je toliko potresen da je morao da beži sa svetlosti terase i vrata
pred hotelom, i žurnim koracima je potražio mrak parka pozadi hotela. Iz
grudi mu se otimahu prekori čudnovatog, nežnog negodovanja: „Ti se ne
smeš tako smešiti! Čuj, tako se nikome ne smeš nasmešiti!” Bacio se na
jednu klupu, i van sebe udisao je noćni miris bilja. I naslonjen leđima,
opuštenih ruku, savladan, dok ga je prožimala jeza, šaputao je osvećenu
formulu čežnje- nemogućnu ovde, apsurdnu, nedostojnu, pokvarenu, smešnu,
a ipak svetu, još i ovde časnu: „Ja te volim!”
5.
1911.
GOSPODAR I PAS
1.
Ako lepo godišnje doba čini čast svome imenu i ako je ćurlikanje ptica
uspelo da me probudi rano, jer sam prethodni dan završio u pravi čas, rado
odlazim još pre doručka i bez šešira na pola časa u prirodu, u aleju pred
kućom ili u udaljenije nasade, da udahnem nekoliko puta svežeg jutarnjeg
vazduha, i, pre nego što prionem na posao, da malo učestvujem u radostima
jutra. Na stepenicama koje vode u kućna vrata zviznem u dva tona- osnovni
ton i dublju kvartu- onako kao što počinje melodija drugoga stava Šubertove
nedovršene simfonije- signal koji može da se shvati i kao muzička
kompozicija nekog dvosložnog imena. Već u idućem trenutku, dok koračam
prema baštenskim vratima, oglasi se u daljini sitan zveket, najpre jedva čujan,
ali koji se brzo približuje i postaje jasniji, kao onaj što nastaje kada kakva
policijska marka udari o metalni okov ogrlice; i dok se okrenem, vidim
Baušana kako u punom trku savija oko stražnjeg dela kuće i juri upravo na
mene, kao da namerava da me obori. Od napora otrombolji malo donju usnu,
tako da mu se pokažu dvatri donja prednja zuba i divno blesnu spram ranog
sunca.
On dolazi iz svoje kolibe koja se nalazi tamo natrag pod podom verande
koja stoji na stubovima, i gde je verovatno ležao u kratkom jutarnjem snu
posle burno provedene noći, dok ga do krajnje mere nije razdrmao moj
dvosložni zvižduk. Koliba je obložena zavesama od grube tkanine i po njoj je
prostrta slama, zbog čega se događa da po koja slamka ostane u Baušanovom
i inače od ležanja nešto rundavom krznu ili između njegovih prstiju; to je
prizor koji me svaki put podseti na staroga grofa fon Mora, kako sam ga
jednom na predstavi punoj ne može biti akuratnije fantazije video gde silazi
sa kule smrti od gladi[2], noseći slamku između dva trikotna prsta svojih
jadnih nogu. Nehotice stanem postrance i zauzimam odbrambeni položaj
prema psu što juri prema meni, jer njegova tobožnja namera da mi jurne
između nogu i da me obori ima neminovnu moć obmane. Ali u poslednjem
trenutku i baš pred sudarom on ume da ukoči i da zaošine, što svedoči o
njegovom telesnom kao i duhovnom samosavlađivanju; i tada počinje, ne
puštajući glasa- jer on štedljivo upotrebljava svoj sonorni i izražajni glas- da
izvodi oko mene zbrkanu igru pozdravljanja koja se sastoji od lupanja
nogama o tlo, beskrajnog mahanja repom- koje se ne ograničava na u tu
svrhu određeni izražajni organ repa, nego povuče za sobom čitav zadnji deo
tela do rebara; dalje od prstenastog nabiranja tela kao i naglog, žestokog
odskakanja, pored okretanja oko sopstvene osovine; igre koje on, međutim,
čudnovato teži da sakrije mojim pogledima, premeštajući njihovu pozornicu,
ma kako se ja okretao, uvek na suprotnu stranu. Ali u momentu kada se
sagnem i ispružim ruku, iznenada i u jednom skoku se nađe kraj mene i stane,
pribivši rame o moju cevanicu, kao kakav kip: iskosa oslonjen na mene stoji
on, oduprevši se snažnim šapama o tlo, podigavši svoje lice prema mome,
tako da mi gleda u oči zavaljene glave i odozdo, a njegova nepomičnost, dok
ga uz poluglasne i lepe reči tapšem po plećima, odiše istom koncentracijom i
strašću kao i prethodni zanos.
To je nemački ptičar kratke dlake; ako nećemo ovaj naziv da uzmemo
suviše strogo i striktno, nego da ga shvatimo malo slobodnije; jer Baušan
stvarno nije ptičar, kako se ovaj prikazuje u knjizi i po najstrožijim merilima.
Za takvog je on, prvo, nešto suviše mali- on je, to treba naglasiti, on je
stvarno nešto ispod veličine jednog ptičara, a, zatim, njegove prednje noge
nisu sasvim prave, pre nešto prema spolja savijene; što takođe samo otprilike
može da odgovara onom idealnom liku čiste rase. Mala dispozicija prema
„podvaljku“, to jest: prema onoj naboranoj kesi od kože na vratu, koja može
da da tako dostojanstven izraz, sjajno mu stoji; ipak bi i njemu neumoljivi
dreseri zamerili da je rđav, jer kod ptičara, čujem, treba koža vrata da je
glatka oko guše. Baušanova boja je vrlo lepa. Njegova koža je boje rđe, u
osnovi išarana crnim prugama kao kod tigra. Ali ovde je izmešana i bela boja,
koja odlučno preovlađuje po grudima, šapama, stomaku, dok čitav
dežmekasti nos izgleda kao da je zamočen u crnu boju. Po njegovoj širokoj
lobanji kao i po hladnim ušima crna i mrka boja daju lepu, somotsku mustru,
a među najlepše stvari u njegovoj pojavi valja ubrojati žvrk, pramen ili vršak,
u koji mu se uvija bela dlaka na grudima i koji štrči vodoravno, kao badalj
starih oklopa. Uostalom, neka i nešto samovoljna raskoš boja njegove kože
bude „neprilična“ za onoga kome su zakoni vrste važniji od vrednosti
ličnosti, jer klasični ptičar ima po mogućstvu da bude jednobojan ili ukrašen
naizmenično obojenim površinama, ali ne da bude šaren kao tigar. Ali protiv
jednog strogo šematskog razvrstavanja Baušanova najjače govori izvestan
način na koji mu je opuštena dlaka usnih krajeva i donje strane gubice, koja
bi mogla, ne bez neke istine, da se nazove brk i koja, kad se upravo pogleda,
izdalje ili izbliže, podseća na pinčera ili šnaucela[3].
No, ptičar amo i pinčer tamo- kako je Baušan na svaki način lepa i dobra
životinja, kako ukočeno stoji naslonjen o moje koleno i duboko odano gleda
prema meni! Naročito je oko lepo, blago i pametno, premda je možda malo
staklasto. Dužica je riđa - boje je kože; ali ona čini, u stvari, samo uzan krug,
usled velikog obima sjajnocrnih zenica, a s druge strane prelazi njena boja u
belinu oka i pliva po njoj. Izraz njegove glave, izraz razboritog poštenja,
kazuje muškost njegovog moralnog lika koju mu u fizičkom ponavlja stas:
obli grudni koš pod čijom se glatkom i mekanom kožom snažno ocrtavaju
rebra, uvučene slabine, snažne žilave noge, grube i snažne šape; sve to govori
o kršnosti i muškoj vrlini, govori o seljačkoj lovačkoj krvi; da, lovac i glavar,
ipak upravo moćno preovlađuju u Baušanovom liku- on je pravi ptičar, ako se
ja pitam, iako sigurno ne zahvaljuje za svoje postojanje nadmenom
sparivanju životinja bliskih po srodstvu; i to upravo može da bude smisao
inače prilično zbrkanih i logički nesređenih reči koje mu upućujem, dok ga
tapšem po ramenu.
On stoji i posmatra, osluškuje padanje tona moga glasa, prožima ga
akcentima odlučnog odobravanja svoje egzistencije, koju ja svojim govorom
jako podvlačim. I iznenada, ispruživši glavu i brzo otvarajući i sklapajući
usne, skače prema mome licu, kao da hoće da mi odgrize nos; pantomima
koja je očigledno zamišljena kao odgovor na moj govor i zbog koje redovno
nasmejan ustuknem, što Baušan unapred već zna. To je neka vrsta vazdušnog
poljupca, pola nežnost, pola zadirkivanje, manevar koji mu je svojstven od
maloće, što inače nisam primetio ni kod jednog njegovog prethodnika.
Uostalom, odmah se vrtenjem repa, kratkim poklonima i jednim zbunjenim
izrazom izvinjava zbog slobode koju je uzeo. A zatim izlazimo kroz
baštenska vrata u prirodu.
Okružuje nas šuštanje, slično morskom, jer moja kuća leži skoro
neposredno na reci koja brzo teče i peni se preko ravnih terasa, odvojena od
nje samo alejom jablanova, ograđena travnjakom posejanim mladim javorom
i jednim visokim putem, koji okružuju moćne jasike, džinovi koji se bizarno
pokreću kao vrbe, čija bela semenonosna vuna zaveje početkom juna čitavu
okolinu. Uz vodu, prema gradu, vežbaju se pioniri u građenju pontonskog
mosta. Koraci njihovih teških čizama po daskama i uzvici njihovih
zapovednika dopiru dovde. Ali s one obale dopiru šumovi fabričke radinosti,
jer tamo, malo nizvodno od kuće, nalazi se fabrika lokomotiva sa savremeno
proširenim krugom delatnosti, čiji se visoki prozori u svako doba noći crvene
u mraku. Onde nove i lepo lakovane mašine jure prilikom probe tamo-amo; iz
neke parne trube začuje se ponekad zavijajući glavni ton, potmuli tandrk
neodređenog porekla s vremena na vreme zatalasa vazduh, a iz više dimnjaka
vije se dim, koji, međutim, pogodan vetar razgoni preko šuma na onoj strani,
i koji uopšte teško dopire preko reke. Tako se mešaju u varoško-poluseoskoj
samoći ovoga kraja glasovi prirode koja je u sebe utonula sa glasovima
ljudske delatnosti, a nad svim leži blistavooka svežina jutra.
Može da bude pola osam – u smislu zakona – kada tako izlazim; u stvari
je, dakle, pola sedam.
Idem s rukama na leđima, u nežnom sunčevom sjaju, niz aleju
ispresecanu dugim senkama topola; ne vidim odavde reku, ali čujem njen
široki i ujednačeni tok; čuje se samo šuštanje po drveću, prodorno zavijanje,
dudukanje, cvrkutanje i jecajuće ćurlikanje ptica pevačica ispunjava vazduh;
dolazeći sa istoka po vlažno plavom nebu, leti avion, ukočena mehanička
ptica, uz tutnjavu koja tiho raste i opada; preko zemlje i reke svojim
nezavisnim putem, a Baušan veseli moje oko lepim, dugačkim skokovima
amo-tamo preko niske ograde travnjaka s leve strane. On u stvari skače što
zna da se to meni dopada; jer često sam ga uzvicima i lupanjem o ogradu
podsticao na to i hvalio ga kada bi udovoljio mojoj želji; a i sada dolazi skoro
posle svakoga skoka da mu se kaže da je smeo i elegantan skakač, na šta mi
još skoči u lice i vlažnom svojom gubicom zabrlja mi ruku koju sam digao u
odbranu. S druge strane, on vrši ove vežbe kao neku gimnastičku jutarnju
toaletu; jer on glača svoju od ležanja nakostrešenu dlaku gimnastičkim
pokretom i trese iz nje slamke staroga Mora, koje je naružuju.
Dobro je tako ujutru šetati, podmladivši čula, očistivši dušu od lekovitog
kupanja i dugog Letinog noćnog zanosa. Sa velikim poverenjem gledaš u
nastupajući dan, ali prijatno oklevaš da ga počneš, gospodar divnog
slobodnog i neopterećenog vremena između sna i jave, koje si dobio kao
nagradu za čestit život. Iluzija života čvrstog, jednostavnog, sređenog i
kontemplativno uvučenog u sebe, iluzija da pripadaš samom sebi, usrećuje te;
jer čovek je sklon da svoje trenutno stanje, bilo ono veselo ili tmurno,
smireno ili strasno, smatra za pravo, osobito i trajno u svom životu i da
naročito svako ex tempore uzdigne u svojoj fantaziji do lepog pravila i
nenarušivog običaja, dok je u stvari osuđen da živi na brzu ruku i moralno od
danas do sutra. Tako i sada, udišući jutarnji vazduh, veruješ u svoju slobodu i
vrlinu, dok bi trebalo da znaš- a u osnovi i znaš- da svet drži svoje mreže
razapete da te u njih ulovi, i da ćeš verovatno već sutra opet ležati u krevetu
do devet sati, jer si legao u dva zagrejan, ošamućen i strasno zabavljan... Pa,
neka je tako. Danas si trezvenjak i ranoranilac, pravi gospodar ovog lovca
koji opet upravo prelazi preko ograde, radostan što izgleda da danas hoćeš da
budeš s njim, a ne tamo sa onim svetom.
Idemo alejom otprilike pet minuta, do one tačke gde prestaje da bude
aleja i gde se kao džombasta šljunkovita pustinja nastavlja dalje za tokom
reke; ostavljamo reku za leđima i polazimo širokim još neizgrađenim putem
od sitnoga šljunka koji, kao i aleja, sa stazom za bicikl, između nižih šumskih
parcela vodi desno do brežuljka koji našu obalu- Baušanovu životnu
pozornicu- sa istoka omeđava. Prelazimo preko drugog puta što vodi
slobodno između šume i livada, slična po budućem karakteru, koji je dalje
gore, prema gradu i tramvajskoj stanici zatvoren kućama za izdavanje; a
jedan strmi šljunkoviti put vodi nas u lepo uređeni deo, nalik na banjski park,
ali pust kao i čitavo mesto u ovaj čas, sa klupama za odmaranje po
krivudavim putanjama koje se na više mesta proširuju u rondele, čista dečija
igrališta i prostrane rudine na kojima u grupama, kao u parku stoji staro i lepo
formirano drveće sa niskim krunama, tako da se vidi samo kratak deo stabala
nad rudinom- brestovi, bukve, lipe i bele vrbe. Radujem se ovom brižljivom
nasadu po kome ne bih mogao spokojnije da šetam, sve kad bi i meni
pripadao. Svega tu ima. Staze od šljunka koje silaze sa okolnih blagih
brežuljaka pokrivenih travom imaju čak cementirane jarkove za vodu. A ima
dubokih i ljupkih pogleda kroz sve ovo zelenilo, sa arhitekturom jedne vile
kao dalekim završetkom, jedne od vila koje gledaju sa dve strane.
Ovuda se šetam koji trenutak po putevima, dok Baušan u centrifugalnom
kosom položaju svoga tela, opijen srećom ravnog prostora, juri uzduž i
popreko po rudini ili, možda, lajući, mešajući pri tom srdžbu i zadovoljstvo,
progoni koju pticu što mu- zastrašena ili da ga draži- uvek leti ispred gubice.
Ali čim sednem na klupu, i on odmah stiže i zauzme mesto na mojoj nozi. Jer
zakon njegovog života je da trči samo onda kad se i ja sam krećem, a čim
sednem, miruje i on. Nema za to nikakve shvatljive potrebe; ali Baušan se
toga čvrsto drži.
Čudno je, prijatno i smešno, kad ga osećam gde mi sedi na nozi koju
prožima grozničavom toplotom svoga tela. Vedrina i simpatija nadimaju mi
grudi, kao što je to skoro uvek slučaj kad sam s njim u društvu i kad ga
posmatram. On sedi čvrsto po seljački: pleća okrene na spoljnu stranu uz
neravnomerno uvučene šape. U ovom položaju njegova figura izgleda manja
i zdepastija nego što stvarno jeste, a bela dlaka njegovih grudi komično se
nakostreši. Ali glava, dostojanstveno nasađena na vrat, svaki gubitak lepog
držanja nadoknađuje onom velikom pažljivošću koja se u njoj odražava...
Tako je mirno, jer se oboje mirno držimo. Sasvim potmulo dopire šum reke.
Mali i tajanstveni pokreti unaokolo postaju tad značajni i uzbuđuju čula:
kratak šušanj nekog guštera, ptičiji glas, rijenje krtice u zemlji. Baušanove uši
su naćuljene- ukoliko muskulatura klopavih ušiju to dozvoljava. On iskrene
glavu da bolje čuje. A nozdrve njegovog vlažnocrnog nosa neprestano se
pokreću, jako njuškajući.
Zatim on legne, pri čemu ipak održava dodir sa mojom nogom. Leži
postrance prema meni, u prastarom, skladnom i životinjsko-idolskom
položaju sfinge, podigavši glavu i grudi, s četiri buta na telu, jednako
opruženih šapa. Pošto mu je toplo, otvori čeljust, pri čemu mu
usredotočena mudrost izraza pređe u životinjsko, oči mu sevajući čkilje; a
kroz bele, jedre zube jako isplazi ružičasti jezik.
2.
3.
Neki čovek iz doline Izara rekao mi je da ova vrsta pasa može da bude
dosadna, da hoće uvek da bude kraj gospodara. Tako sam bio opomenut da
upornu vernost koju je Baušan ubrzo počeo da pokazuje prema meni u
začetku smatram i suviše ličnom, čime mi je opet bilo lakše da je obuzdavam
i, ukoliko je izgledalo potrebno, da je od sebe odbijam. Ovde je u pitanju
odavna nasleđeni patrijarhalni instinkt psa, koji ga, bar kod onih srčanijih
vrsta koje vole slobodu, određuje da u muškarcu, u glavi kuće i porodice,
gleda i poštuje bezuslovno gazdu, zaštitnika stada, gospodara, da u nekom
specijalnom odnosu odanog ropskog prijateljstva prema njemu nalazi svoje
životno dostojanstvo, a prema ostalim ukućanima da sačuva mnogo veću
nezavisnost. U tom duhu ponašao se Baušan prema meni skoro od prvoga
dana, gledao moju ličnost vazalno vernim očima, izgledajući kao da očekuje
zapovesti koje sam više voleo da ne izdajem, jer se ubrzo pokazalo da u
poslušnosti uopšte nije bio osobito jak, a prilepio se uz moje pete u
očiglednom ubeđenju da njegova nerazlučivost od mene leži u svetoj prirodi
stvari. Bilo je samo po sebi razumljivo što je u porodičnom krugu zauzeo
mesto kraj mojih nogu i ni kraj čijih drugih. Isto tako je bilo samo po sebi
razumljivo što se, kada sam se uz put odvajao od društva, da bih pošao nekim
svojim putevima, priključivao meni i išao za mojim koracima. On je takođe
tražio moje društvo i kad sam radio, a kada je baštenska vrata nalazio
zatvorena, tada je hitrim, snažnim skokom ulazio kroz otvoren prozor, pri
čemu je u sobu unosio mnogo šljunka i duboko uzdahnuvši legao pod pisaći
sto.
Ali postoji obzir prema živim bićima, suviše veliki, a da nam i pseće
prisustvo ne bi moglo smetati, ako je u pitanju da budemo sami; a tada mi je i
Baušan smetao na najočigledniji način. On je prilazio mojoj stolici, mahao
repom, gledao me prodornim pogledima i izazivački lupao nogama o tlo.
Najmanji mig imao je za posledicu da se prednjim nogama penjao na naslon
stolice, tiskao se na moje grudi, zasmejavao me poljupcima kroz vazduh,
zatim prelazio na pretraživanje površine stola, smatrajući svakako da tamo
mora da se nađe nečeg za jelo, pošto se ja nad njim tako važno naginjem, i
svojim širokim, rundavim lovačkim šapama otirao je sveže spise. Oštro
opomenut da bude miran, legao bi i zaspao. Ali čim bi zaspao, počinjao bi da
sanja, pri čemu je sa sve četiri opružene noge izvodio pokrete trčanja i
istovremeno počinjao da laje, visoko i potmulo, u neku ruku kao iz stomaka i
kao sa nekog drugog sveta. Što je to delovalo na mene uzbuđujući i odvodilo
me na druge misli, ne može da čudi, jer, prvo, bilo je neprijatno, a sem toga,
diralo je i uznemiravalo moju savest. Ovaj život u snu bio je isuviše očevidno
samo veštačka naknada koju je, umesto stvarnog trčanja i lova, priređivala
sebi njegova priroda, jer u zajedničkom životu sa mnom sreća pokreta u
slobodi nije mu bila pružena u tolikoj meri koliko su zahtevali njegova krv i
duh. To mi je teško padalo; ali pošto nije moglo da se menja, viši interesi su
nalagali da skinem s vrata uznemiravanja, pri čemu sam i sam sebi govorio
kako on po rđavom vremenu unosi u sobu mnogo prljavštine i povrh toga
kandžama dere tepihe.
Tako mu je načelno, iako sa dopuštenim izuzecima, bilo uskraćeno
zadržavanje u prostorijama kuće i druženje sa mnom dok sam se zadržavao u
kući; a on je brzo shvatio zabranu i povinovao se neprirodnom, jer je to
upravo bila nedokučiva volja gazde i gospodara kuće. Odvajanje od mene,
koje je često i naročito zimi trajalo veliki deo dana, samo je udaljavanje, ne
stvarno odvajanje i nepostojanje veze. On se ne nalazi kod mene, po mojoj
zapovesti, ali to je upravo samo izvršavanje zapovesti, poreknuto prebivanje
kraj mene, i o nekom samostalnom Baušanovom životu koji je on bez mene
provodio tokom tih časova, ne može se govoriti. Vidim kroz staklena vrata
svoje sobe kako na maloj livadici pred kućom učestvuje u igrama dece, kao
kakav čika, na nevešto lakrdijaški način. Ali za to vreme stalno dolazi do
vrata, njuška dovratak, pošto kroz iznutra razapeti til ne može da me vidi, da
bude siguran u moju prisutnost, i seda, okrenuvši leđa sobi, čuvajući stražu na
stepenicama. Vidim ga i sa svoga stola kako se tamo po uzdignutom putu,
između starih jasika, kreće zamišljeno trapajući; ali takve šetnje su samo
nelagodna zabava, bez dostojanstva, sreće i života, a nikako se ne da zamisliti
da bi Baušan, možda na svoju ruku, mogao da se preda zadovoljstvu lova,
iako ga u tome niko ne bi sprečavao, a moje prisustvo, kao što će se pokazati,
nije za to bilo bezuslovno potrebno.
Njegov život počinje kada ja izađem- i ah, ni tada često još ne počne! Jer
kada napuštam kuću, pitanje je da li ću se okrenuti nadesno, niz aleju onamo
kuda se ide u polje i u usamljenost naših lovišta; ili nalevo prema tramvajskoj
stanici, da se odvezem u grad; a samo u prvom slučaju imalo je za Baušana
smisla da me prati. U početku mi se pridruživao kada sam birao svet, sa
zaprepašćenjem je posmatrao vagon koji je tandrčući nailazio i, nasilno
gušeći strah, pratio me slepim i snažnim skokom na platformu upravo među
ljude. Ali bura javne srdžbe ponovo ga je zbrisala dole, i tako se odlučio da
trči pored zahuktanih kola koja su tako malo ličila na ona kolica među čijim
točkovima je trčao nekada. Pošteno je išao ukorak, dok se moglo, a dah teško
da bi ga izneverio. No, sina salaša zbunjivala je gradska vreva; dopadao je
ljudima među noge, naletao na tuđe pse, buka divljih glasova, kakve još
nikada nije čuo, dražila mu je i zbunjivala razum; uglovi kuća zasićeni
esencama starih pustolovina zanosili su ga neodoljivo; zastajao je, sustizao
opet kola na šinama, ali ta kojima se priključio bila su pogrešna, pravima
potpuno slična; Baušan je slepo jurio u pogrešnom pravcu, dospevao sve
dublje i dublje u divlju tuđinu i tek posle dva dana, izgladneo i bangav,
nalazio je puta da se vrati u mir krajnje kuće na reci, kuda je u međuvremenu
i gospodar bio dovoljno mudar da se vrati.
To se desilo dva i tri puta, zatim se Baušan odrekao i konačno odustao od
toga da me prati nalevo. On odmah pogodi kuda nameravam, u lov, ili u svet;
čim se pomolim na kućnim vratima. Skoči sa otirača za noge na kome je, pod
nastrešnicom, očekivao moj izlazak. Skoči i u istom trenutku vidi kuda
nameravam: moje odelo mu to odaje, štap koji nosim, čak i moj izraz i
držanje, pogled koji hladno i poslovno bacim na njega ili mu izazivački
namignem. On shvata. Sjuri se niz stepenice i u nemom oduševljenju, vrteći
se igra preda mnom do kapije- ako izlaz izgleda siguran; skupi se, zavali uši,
pogled mu se ugasi, u neku ruku utone u tešku tugu- ako nestane nade, a oči
mu se napune izrazom plašljivog smrtnog jada koji nesreća stvara u pogledu
ljudi i životinja.
Ponekad ne može da veruje ono što čak vidi i zna, da je, naime, za ovaj
put sve svršeno i da ne može misliti na lov. Njegova požuda bila je suviše
vatrena, on prelazi preko oznaka, neće da opazi štap za grad, otmeni izgled
moje ličnosti. On se tiska sa mnom kroz kapiju, vrti se napolju oko svoje
osovine, gleda da me povuče nadesno, jureći u galopu u tom pravcu i
okrećući glavu prema meni, a sebe prisiljava da prečuje sudbonosno „ne“
koje suprotstavljam njegovim nastojanjima. On se vraća, ako zaista pođem
nalevo, prati me, dahćući punim grudima i puštajući kratke smešne visoke
glasove koji se rađaju iz prenapetosti njegove unutrašnjosti, duž ograde
prednjeg dela vrta i počne da skače ovamo-onamo preko gvozdene ograde
susednog javnog terena, iako je ta gvozdena ograda prilično visoka te on u
vazduhu mora malo da zaječi, bojeći se da se ne povredi. On skače iz neke
vrste očajničke čilosti koja skriva činjenice, a i da bi me podmitio, da bi me
svojom valjanošću pridobio za sebe. Jer nije još sasvim- pored sve
neverovatnosti, nije potpuno isključeno da do kraja terena ipak ne napustim
put u grad, da još jednom ne udarim nalevo i da ga malim okolnim putem,
kraj poštanskog sandučeta naime, ako imam šta da obavim na pošti, ipak
odvedem u polje. To se događa, ali retko, a ako i ta nada propadne, onda
Baušan sedne i pusti me da odem.
Sedi on, seljački neveštog držanja, na sred puta i gleda za mnom, duž
čitavog dugačkog prostora. Ako okrenem glavu prema njemu, naćuli uši, ali
ne polazi za mnom, ne bi pošao ni na poziv, ni na zvižduk, zna da bi bilo
nekorisno. Još sa kraja aleje mogu da ga vidim kako sedi kao mala, tamna,
nezgrapna tačkica na sred puta, a u srce me to ranjava, i penjem se u tramvaj
s grižom savesti. On je toliko čekao, a zna se kako čekanje može da muči!
Njegov život je čekanje- na iduću šetnju u prirodu, a to čekanje počinje kada
se odmorio od poslednjeg puta. I noću čeka, jer mu se san deli na sva
dvadeset i četiri sata sunčevoga kruga, a po neki časak dremuckanja na
travnom sagu vrta, dok sunce greje kožu, ili iza zavese kućice, mora da skrati
prazne delove dana. Tako je i njegov noćni mir rastrzan i bez jedinstva;
mnogo lunja po mraku, po dvorištu i vrtu, bacaka se ovamo i onamo i čeka.
On čeka ponovnu posetu ključara sa fenjerom, čiji bat koraka prilikom
obilaska, iako zna da ne treba, prati strašnim lajanjem; on čeka da nebo
zarudi, kukurikanje petla sa nekog udaljenog imanja, da dune jutarnji vetar po
drveću, da se otvori ulaz u kuhinju, da može da se uvuče u nju da bi se grejao
na ognjištu.
Ali verujem da je muka noćne dosade blaga u poređenju sa onom koju
Baušan mora da otrpi danju, osobito kad je lepo vreme, bila zima ili leto,
kada sunce mami u prirodu, kada čežnja za snažnim pokretima raspinje po
svim mišićima a gospodar, bez koga se zapravo ništa ne može preduzeti, još
uvek neće da napusti svoje mesto iza staklenih vrata. Baušanovo živahno
malo telo u kome život tako brzo i grozničavo teče skroz je naskroz i suviše
odmoreno; na san više ne može da se misli. On dođe na terasu pred mojim
vratima, sa uzdahom koji dolazi iz dubine njegove unutrašnjosti, baci se na
šljunak i položi glavu na šape gledajući odozdo prema nebu, pogledom
paćenika. To traje samo nekoliko sekundi, pa se zasiti i presiti toga položaja,
oseti ga neizdržljivim. Još nešto može da učini. Može da siđe niz stepenice uz
jednu od piramidastih tuja koje stoje sa strane ružinih aleja, da podigne nogu-
uz onu nadesno, koja, zahvaljujući Baušanovim navikama, svake godine
propadne i mora da bude zamenjena. On, dakle, silazi i čini nešto na šta ga
nikakva stvarna potreba ne goni, ali što eto, trenutno može da mu posluži
razonodi. Dugo stoji, uprkos potpunoj jalovosti svoga postupka, na tri noge,
dotle dok četvrta u vazduhu ne počne da drhti i Baušan mora da cupka, da
održi ravnotežu. Zatim ponovo stane na sve četiri i ništa mu nije bolje nego
ranije. Tupo gleda u grane grupe jasenova, kroz koje s cvrkutom prhnu dve
ptice, gleda za pticama, kako kao strela odleću, i obrne se od njih kao da
sleže ramenima zbog takvog detinjastog lakog života. Protegli se i opruži,
kao da hoće da se prekine, i da bi bilo duže, razlaže taj svoj postupak na dva
dela: najpre opruži prednje udove pri čemu zadnji deo podigne uvis, a zatim
ovaj, opruživši daleko zadnje noge; a oba puta u životinjskom zevanju razjapi
čeljusti. Zatim je i to završeno- radnja se nije mogla dalje izvoditi, a ako se
neko maločas po svim pravilima ispružio, za izvesno vreme ne može to opet
da radi. Baušan leži tako i gleda tupo preda se u zemlju. Zatim počne, polako
i obzirući se, da se prevrće, kao da hoće da legne i samo još ne zna kako. Ipak
se odluči za drugo i troma koraka odlazi nasred rudine, gde se iznenadnim i
divljim pokretom baci na leđa, da bi ih u živahnom prevrtanju otro i ohladio
na pokošenom travnjaku. To mora da je povezano sa snažnim osećanjem
blaženstva, jer on grčevito tegli šape, valjajući se, a u omami miline i
zadovoljstva škljoca zubima na sve strane po vazduhu. Da, utoliko strasnije
pije zadovoljstvo do kraja, što zna da ono nije dugotrajno, da se svakako ne
može ovako valjati duže od deset sekundi, i da za ovim ne dolazi onaj slatki
umor, koji dolazi posle veselog napora, nego otrežnjavanje i dvostruka pustoš
kojom se plaća zanos, opojna raspuštenost. Leži jedan trenutak prevrnutih
očiju i kao mrtav na strani. Zatim ustaje da se otrese. On se otresa, kao što
samo njemu ravan može da se otresa, a da ne mora da se plaši potresa mozga,
otresa se da sve puca i pršti, da mu uši udaraju pod vilicu i usne lete sa
sjajnobelih zuba. A zatim? Zatim zastane nepomično ukrućen i potpuno
izgubljen na travi i konačno ne zna baš ništa više šta bi. Pod tim okolnostima
maši se krajnjeg. Popne se na terasu, dođe do staklenih vrata, pa zavaljenih
ušiju i istinskog prosjačkog izraza oklevajući podigne jednu prednju šapu i
zagrebe na vratima- samo jednom i to veoma slabo, ali ova blago i bojažljivo
podignuta šapa, ovo nežno i jednokratno grebanje na koje se odlučio pošto
nije znao šta drugo da smisli, snažno me se kosne, i ja ustajem da mu
otvorim, da ga pustim sebi, iako znam da to ne može da vodi ničem dobrom
jer on odmah počinje da skače i igra u smislu izazivanja na junačke
poduhvate, zgužva pri tome tepih u stotinu nabora, napravi nered po sobi, i
svršeno je sa mojim mirom.
Ali sad neka se ipak proceni može li lako da mi padne da otputujem
tramvajem, pošto sam tako gledao Baušana gde čeka, i da ga ostavim da sedi
kao tužnu tačkicu duboko u aleji topola? Leti, kada dan dugo traje, nije,
najzad, nesreća još ni toliko velika, jer tada ima dobrog izgleda da će me bar
večernja šetnja odvesti u prirodu, tako da Baušan, mada posle najmučnijeg
čekanja, ipak još nadoknadi štetu i, pod pretpostavkom da će biti neke sreće u
lovu, može da potera kojeg zeca. Ali zimi je za taj dan sve svršeno ako u
podne odem, i Baušan za dvadeset i četiri sata mora da pokopa svaku nadu.
Jer tada je, u času kada po drugi put izlazim, već odavna pala noć; lovački
tereni leže u potpunoj tami, moram da udarim veštački osvetljenim
predelima, uz vodu, kroz ulice i gradska šetališta, a to nije ništa za
Baušanovu prirodu i prosti um; doduše, u početku je polazio za mnom, ali se
ubrzo odrekao toga i ostajao kod kuće. Ne samo da mu je nedostajalo vidne
slobode jurnjave- sumrak ga je plašio, smeteno je prezao od čoveka i džbuna,
pred lepršavom pelerinom kakvog stražara urličući je skakao u stranu i sa
užasnutom hrabrošću napadao na takođe smrtno uplašenog činovnika, koji je
gledao da pretrpljeni strah nadoknadi bujicom grubih i pretećih psovki
upućenih na moju i Baušanovu adresu- i kakve već sve nezgode nisu mogle
da nastanu po nas obojicu, kada me je pratio po noći i magli. – Kad je reč o
stražaru, hoću, uostalom, da dodam da ima tri vrste ljudi koje Baušan duboko
mrzi, naime: stražare, kaluđere i odžačare. Ove ne može da trpi i besno laje
na njih ako prođu pored kuće ili ako mu inače gde bilo i kada bilo dođu na
oči.
No, više svega toga zima je godišnje doba koje najdrskije sprema klopku
našoj slobodi i vrlini, najmanje nam dozvoljava da živimo skladno uređenim
životom, životom povučenim i tihim, i tako me grad privlači prečesto i po
drugi put, čak i uveče; društvo ističe svoje pravo, i tek kasno, oko ponoći,
istovara me poslednji tramvaj napolju na pretposlednjoj stanici svoje linije, ili
se vraćam otuda peške čak i kasnije, kada nema više nikakve prilike da se
doputuje, rasejan, nakićen vinom, pušeći, s onu stranu prirodnog umora i
obuzet lažnom bezbrižnošću u odnosu na sve stvari. Tada se događa i da mi
kuća, da mi moj stvarni i tihi život iziđe u susret, pozdravi me i poželi mi
dobrodošlicu ne samo bez prebacivanja i nabusitosti, nego s najvećom
radošću i ponovo me kod mene sama uvede; i to u Baušanovom liku. U
potpunoj tami, pri šumu reke, savijem u aleju topola, a posle nekoliko koraka
osetim kako nešto nemo igra i mlatara oko mene; u početku minutima nisam
znao kako mi je. „Baušan?“ zapitao sam u tamu... tada se do najveće mere
pojačava igranje i mlataranje, ono prelazi u derviško i besomučno, a stalno
nemo, a u trenutku kada zastanem, na reverima moga kaputa nađu se časne,
iako mokre i prljave šape, a pred mojim licem šmrče i frkće, tako da moram
da se zavalim unatrag, tapšući mršava, od snega i kiše isto tako mokra pleća...
Da, on, dobri, dočekao me je na tramvaju; svakako obavešten o onom što
radim, kao i uvek, on je pošao, kad mu je izgledalo da je vreme, i dočekao me
na stanici- možda je dugo čekao, na snegu ili kiši, a u njegovoj radosti što
sam se najzad vratio nema ni truni prebacivanja zbog moje strašne
nevernosti, iako sam ga danas potpuno zanemario i sve mu je nadanje i
iščekivanje bilo uzalud. Veoma ga hvalim, dok ga tapšem i dok idemo prema
kući. Kažem mu da je lepo učinio, a dajem mu svečana obećanja u pogledu
sutrašnjeg dana, uveravam ga (to jest: ne toliko njega, koliko sebe) da ćemo
sutra u podne sigurno i bez obzira na vreme ići zajedno u lov, i s takvim
odlukama izvetri moje raspoloženje, ozbiljnost i trezvenost se vrate u moju
dušu, a na predstavu lovišta i njihove usamljenosti nadovezuje se misao o
višim, tajnim i osobitim obavezama...
No, hoću da iznesem dalje pojedine crte Baušanova portreta tako da on
spremnome čitaocu u najvećoj mogućoj živosti izađe pred oči. Možda ću
najbolje učiniti ako zbog upoređenja uzmem portret Persija; jer jedva se da
zamisliti izrazitija suprotnost nego što je ona između ove dve prirode u
okviru jedne iste vrste. Kao osnovne stvari valja se držati toga da je Baušan
duhovno potpuno zdrav, dok je Persi, kao što sam već rekao i kako se kod
plemenitih pasa ne retko događa, sve vreme svoga života bio budala, nastran,
primer predresirane nemogućnosti. O tome je ranije, opširnije, bilo reči.
Suprotstavimo ovde samo Baušanov narodski jednostavni um, koji se
pokazivao, na primer, prilikom izlaza i pozdravljanja, kada su se
manifestacije njegovog uzbuđenja kretale sasvim u okviru razumnog i jedne
zdrave srdačnosti, ne dodirujući čak nikada granice histerije, koja je Persijevo
ponašanje u svakoj takvoj prilici obuzimala na često odvratan način.
Ipak ovim nije pokazana sva suprotnost između oba stvora; zaista, ona je
zapletenija i složenija. Baušan je, naime, doduše neotesan, kao i narod, ali i
osetljiv kao ovaj; međutim, njegov plemeniti prethodnik je sa više nežnosti i
sposobnosti za trpljenje povezivao jednu neuporedivo čvršću i ponosniju
dušu i uprkos sve ludosti, u pogledu vladanja sobom, daleko je nadmašivao
seljačića. Ne u smislu neke aristokratske dogme, nego jedino u čast životne
istine ističem ovu mešavinu suprotnosti između grubog d slabog, nežnog i
čvrstog. Baušan, na primer, junak je da i najhladnije zimske noći provede
napolju, to jest na slami i iza kudeljnih zavesa svoje kolibe. Slabost bešike ne
dozvoljava mu da se neprekidno sedam časova bavi u zatvorenom prostoru, a
da ne načini nered, i tako se moralo odlučiti da se i po najsurovijem
godišnjem dobu pušta napolje, opravdano verujući u njegovo robustno
zdravlje. Jer tek što mi posle naročito ledne maglovite noći pristupa ne samo
s bradom i brkovima na koje se čarobno uhvatilo inje, nego i malo nahlađen,
s kratkim, oštrim kašljanjem pasa- posle malo časova već je savladao
nadražaj i nije mu ništa. A ko bi se usudio da Persija svilenkaste dlake izloži
ljutoj hladnoći takve noći? S druge strane, Baušan se plaši svakog, pa i
najmanjeg bola, i odnosi se prema njemu s kukavičlukom koji bi morao da
izazove negodovanje, kada svojim naivnim narodskim duhom ne bi
razoružavao i unosio vedrinu. Svakog časa, dok traga po šiblju, čujem ga
kako glasno zakevće, jer ga je zaderao neki trn, zvrcnula ga neka zategnuta
grana, a ako se pri preskakanju preko ograde malo povredi po stomaku,
ugane nogu, onda nastane antička junačka dernjava, ramljanje na tri noge,
smušeno plakanje i jadanje; uostalom utoliko prodornije, ukoliko mu se sa
više sažaljenja prilazi, a sve to čini, iako će kroz četvrt časa ponovo trčati i
skakati kao i dotle.
Stvar je sasvim drukčije stajala sa Persijem. Taj je stiskao zube. Bojao se
kožne kamdžije, kao što je se Baušan boji, i na žalost češće ju je iskusio nego
ovaj; jer, prvo, za vreme njegovog života ja sam bio mlađi i žešći nego sada,
a sem toga, njegova bezglavost nije retko uzimala opak i zao oblik koji je
upravo vapio za kažnjavanjem i podsticao na nj.
Kada sam, krajnje izazvan, skidao korbač s klina, on bi se zguren zavlačio
pod sto i klupu; ali kada je zviznuo udarac i za njim još jedan, preko njegovih
usana nije prešao vrisak; u najboljem slučaju ozbiljno bi zaječao, ako bi ga
pogodilo jako; dok prić Baušan iz ordinarnog kukavičluka ciči i dere se ako
samo podignem ruku. Jednom reči, nema časti, nije strog prema samom sebi.
Uostalom, njegovo ponašanje jedva da ikada daje povoda za kažnjavanje,
pogotovu zato što sam se odavna odvikao da tražim od njega stvari koje ne
odgovaraju njegovoj prirodi i čije bi iziskivanje, dakle, moglo da dovede do
sukoba.
Majstorije, na primer, ne zahtevam od njega; bilo bi uzalud. On nije
naučnik, nije vašarsko čudo, nije pudlički glupi sluga; on je vitalni lovac, a ne
profesor. Istakao sam da je izvanredan skakač. Ako je to u pitanju, on
savlađuje svaku prepreku; ako je suviše visoka da bi se mogla savladati u
slobodnom skoku, onda se u skoku penje uz nju i pada s one strane; svejedno,
on je savlađuje. Ali prepreka mora da bude stvarna prepreka, to jest takva
ispod koje se ne može protrčati ili provući: inače bi Baušan osetio da je glupo
da je preskače. Zid, jarak, gvozdena rešetka, ograda bez rupe- to su takve
prepreke. Kakva poprečno položena poluga, štap koji se vodoravno drži, ne
spada u takve, i otud se preko njih ne može skakati, a da se sa samim sobom i
s tim stvarima ne dođe u ludu protivrečnost. Baušan odbija da to čini. Odbija-
pa pokušaj da ga podstakneš na skok preko takve nestvarne prepreke; u tvom
besu neće ti najzad preostati ništa do li da ga zgrabiš za vrat i prebaciš ga,
dok on užasno ciči, preko, na šta će on zatim napraviti lice kao da je time
postignut cilj tvojih želja, a rezultat proslaviti igranjem i oduševljenim
lajanjem. Laskaj mu, udri ga; protiv čisto umetničkog dela vlada ovde
razumni otpor koji nećeš slomiti ni na koji način. Nije neljubazan, stalo mu je
da gospodar bude zadovoljan; na moju želju ili zapovest preskače preko
zatvorene živice, ne samo iz sopstvenog nagona, i veselo prima za to pohvalu
i zahvalnost. Preko poluge, štapa, ne skače, nego se provlači ispod njih, pa
ma ga i umlatili. Stostruko moli za izvinjenje, za milost, za poštedu, jer se
boji bola, boji ga se do kukavičluka; ali nikakav strah i nikakav bol ne mogu
da ga nateraju da učini nešto što bi u telesnom pogledu za njega bila dečija
igra, a za šta mu očigledno nedostaje psihička mogućnost. Zahtevati to od
njega, ne znači staviti ga pred pitanje da li će skočiti ili ne; to pitanje je
unapred odlučeno i zapovest bez daljega znači batine. Jer zahtevati od njega
nerazumljivo i zbog nerazumljivosti nemoguće, znači u njegovim očima
samo izgovor za traženje svađe, kvarenje prijateljstva i batine, i to je već
početak svega ovoga. To je Baušanovo shvatanje, koliko vidim, i sumnjam da
se ovde sme govoriti o tvrdoglavosti. Tvrdoglavost može da se slomi, čak
treba da se slomi; ali svoj otpor protiv apsolutnog umetničkog dela on bi
zapečatio smrću.
Neobična duša! Tako blisko sprijateljena, a ipak tako tuđa, toliko različita
u izvesnim tačkama, da nam se reč pokazuje nesposobnom da bude pravedna
prema njenoj logici. Kako, na primer, stoji stvar sa užasnim okolišenjima,
zamornim za učesnike kao i za posmatrače pod kojima se vrši susret,
upoznavanje ili samo stupanje u dodir među psima? Stotinu puta su me šetnje
s Baušanom učinile svedokom takvog susreta; da kažem bolje: prisilile su me
da budem zbunjenim svedokom njegovim; i nijednom, dok traje ta scena,
nisam mogao da prozrem njegovo inače tako prisno ponašanje; ustanovio
sam da je nemoguće da intimno prodrem u osećanja, zakone, navike soja, koji
leže u osnovi ovog ponašanja. Zaista, susret dvaju jedno drugom nepoznatih
pasa u prirodi spada u najmučnije, najnapetije i najfatalnije događaje koji se
daju zamisliti; on je obavijen demonijom i čudnovatošću. Neka vezanost
vlada tu za koju ne postoji tačnije ime; oni ne prolaze jedan kraj drugoga, to
je strašna zbunjenost.
Ne govorim o slučaju kada se jedan od njih nalazi zatvoren u svom
prebivalištu, iza ograde i rešetke; ni tada ne može da se zna kako je obojici
oko srca, ali stvar relativno manje miriše na vatru. Oni nanjuškaju jedan
drugog iz nedogledne daljine, a Baušan dođe iznenada, kao tražeći zaštite, u
moju blizinu, zavijajući glasom koji svedoči o duševnoj muci i nevolji koje se
ne mogu odrediti, ne daju rečima iskazati, dok istovremeno onaj stranac,
zatvorenik udari u besno lajanje koje na izgled treba da predstavi karakter
energične opreznosti, ali katkad neočekivano pređe u tonove slične
Baušanovima, dakle u čežnjivo, plačno-ljubomorno, bolno zavijanje.
Približimo se onome mestu, stignemo onamo. Tuđi pas nas je očekivao iza
ograde, nalazi se onde psujući i oplakujući svoju nemoć, skače divlje po
ogradi i pravi se- koliko je to kod njega ozbiljno, ne zna niko- kao da bi
Baušana zacelo rastrgao u komade, kad bi samo mogao da ga dohvati.
Uprkos tome, Baušan- koji je mogao da ostane uza me i prođe- ode do
ograde; mora, i on bi to učinio uprkos moje zapovesti; njegov nedolazak
povredio bi unutarnje zakone- daleko dublje zasnovane i nepovredljivije nego
moja zabrana. On se dakle približi i prinese, pre svega skrušenog i mirno
tajanstvenog izraza onu žrtvu kojom, kao što on dobro zna, uvek treba da se
izazove izvesno umirenje i prolazno pomirenje s drugim, dokle god, naime,
ovaj sa svoje strane isto čini, iako uz tihu psovku i plač. Zatim obojica
otpočnu divlju jurnjavu duž ograde, jedan s ove drugi s one strane, nemo i
uvek sasvim jedan uz drugoga. Istovremeno se okrenu, okrenu se na kraju
imanja i pojure besno još jednom. Ali iznenada, na sredini, zastanu kao
ukopani, ne više sa strane od ograde, nego iskosa prema njoj i proture kroz
nju jedan drugom svoje njuške. Tako stoje izvesno vreme, da bi zatim
ponovo otpočeli svoju neobičnu i beskrajnu trku, rame uz rame, s obe strane
ograde. Ali na kraju moj se pas koristi svojom slobodom i udalji se. To je
užasan trenutak za onog zatvorenog! On to ne može da podnese, vidi
besprimernu podlost u tome što drugome može da padne na pamet da se
prosto udalji; besni, zapeni se, izgleda kao poludeo od besa, sam juri gore-
dole duž imanja, preti da skoči preko ograde, da zadavi nevernoga i šalje za
njim najprostije pogrde. Baušan čuje sve to i to ga mučno dira, što svedoči
njegov mirni i utučeni izraz; ali on se ne obzire i ide polako dalje, dok iza nas
užasna grdnja postepeno opet ne pređe u zavijanje i polako zamukne.
Tako se otprilike odigra događaj, ako je jedan zatvoren. Ali nezgoda
dolazi do vrhunca ako do susreta dođe pod istim uslovima i ako su oba na
slobodi; neprijatno je to opisati; to je najmučnija, najzapletenija i najkritičnija
stvar na svetu. Baušan, koji je upravo još spokojno skakao unaokolo, dođe do
mene, formalno se tiska u moju blizinu, s onim zavijanjem i cikom koja
dolazi iz dubine duše, a o kojoj ne može da se kaže kakvo uzbuđenje
izražava, ali koju odmah prepoznajem i iz koje mogu da zaključim da se
približuje neki strani pas. Moram dobro da pogledam: tačno je, evo ga, a već
izdaleka mu se po sporom i opreznom kretanju vidi da je i on opazio drugoga.
Moja sopstvena zbunjenost jedva da zaostaje za zbunjenošću oba psa; slučaj
je za mene krajnje nepoželjan. „Odlazi!“, kažem Baušanu. „Zašto kraj moje
noge? Zar ne možete da obavite posao sami, na nekom odstojanju?“ I
pokušavam da ga štapom oteram od sebe; jer ako dođe do ujedanja, što, bilo
da uviđam razlog ili ne, apsolutno ne izgleda neverovatnim, ono će se
odigrati kraj mojih nogu i ja ću se zbog toga najneprijatnije uzbuditi:
„Odlazi!“ kažem tiho. Ali Baušan ne odlazi, čvrsto i plašljivo drži se mene, i
samo na trenutak ode u stranu do drveta da obavi žrtvu, dok stranac tamo
pozadi, kao što vidim, čini isto. Sad smo se približili na dvadeset koraka,
napetost je užasna. Stranac je legao na trbuh, čučnuo kao divlja šarena
mačka, opružene glave, i u toj razbojničkoj pozi očekuje Baušanov dolazak,
očigledno da mu u datom trenutku skoči za vrat. To se ipak ne dogodi, a i
Baušan izgleda da to ne očekuje; ma šta bilo, on ide, iako veoma polako i
teška srca, upravo na onoga koji vreba, a to bi učinio i morao da učini sve kad
bih se ja sa svoje strane sada i odvojio od njega, pošao sporednom stazom i
njega samog prepustio svim teškoćama položaja. Ma kako susret bio težak po
njega; na neko uklanjanje, ustupanje, ne može se ni misliti. Ide omađijan, on
je prikovan za drugoga, oboje su na mučan i nejasan način vezani jedan za
drugog i ne smeju to da poreknu. Približili smo se sad na dva koraka.
Tada drugi mirno ustane, kao da nikada nije ličio na životinju iz džungle,
i stoji sada tu isto kao i Baušan; pokisli, bedni i krajnje zbunjeni, stoje oboje i
ne prolaze jedan kraj drugoga. Voleli bi da okrenu glavu, ispod oka žalosno
gledaju u stranu, izgleda da na njima leži svest o uzajamnoj krivici. Tako se
napeto pomiču i šunjaju sa sumornom opreznošću jedno drugom i jedan kraj
drugog, bok o bok, i njuškaju jedan drugom tajnu uda. Pri tom počnu da reže,
a ja spuštena glasa zovnem Baušana po imenu i opomenem ga, jer to je
trenutak kada se odlučuje da li će doći do ujedanja ili ću sprečiti ovaj potres.
Do ujedanja dođe- ne zna se kako i još manje zašto- najednom su obojica
samo još klupče i besna gungula iz koje dopiru najstrašniji grleni glasovi
grabljivih zveri. Tada moram da se umešam batinom, da sprečim nesreću,
moram i da pokušam da uhvatim Baušana za litar ili za kožu na vratu da ga
dignem u vazduh dok se drugi ogorčeno uhvatio za nj, i šta još sve ne, čega
se ježim za vreme dobrog dela šetnje. Ali može da se dogodi da sve, posle
svih priprema i cifranja, prođe naprazno i raziđe se mirno. Doduše, teško je, u
svakom slučaju, krenuti s mesta: čak ako se ne dohvate zubima, ipak su
obojica i suviše čvrsto spojeni unutarnjom vezom. Već izgleda da prolaze
jedan kraj drugog, ne oklevaju više oslonjeni bok o bok, nego stoje skoro već
u pravoj liniji, jedan ovamo, drugi onamo obrnut, ne vide se, jedva i okreću
glave, samo zenicama škilje unatrag, ukoliko je to moguće. Ali iako već ima
prostora između njih, ipak postoji žilava, kobna veza, a niko ne zna da li je
već došao trenutak dozvoljenog oslobađanja, obojica bi rado otišli, ali iz neke
zebnje savesti nijedan se ne usuđuje da se odvoji. Dok se najzad, najzad ne
prekine čarolija, veza pukne i Baušan odjuri, izbavljen, olakšana srca, kao da
mu je život ponovo poklonjen.
Govorim o ovim stvarima da bih pokazao kako mi se, pod izvesnim
okolnostima, čini divlja, tuđa i čudnovata ćud jednog tako bliskog prijatelja;
nelagodno mi je tada i smrkava mi se; vrteći glavom posmatram, a samo
naslućujući se snalazim. A inače poznajem njegov unutrašnji život tako
dobro, razumem sa čistom simpatijom sve njegove manifestacije, njegovu
mimiku, čitavo njegovo ponašanje. Kako poznajem, da navedem samo neki
primer, ono izvesno glasno zevanje njegovo, ako ga je kakva šetnja
razočarala tim što je bila suviše kratka i sportski neplodna: ako sam dan
kasno započeo, tik pred ručak na neko četvrt sata otišao sa Baušanom u polje
i odmah se opet vratio. Tada on ide kraj mene i zeva. To je bezobrazno,
nepristojno, iz sve snage, životinjsko zevanje, praćeno nekim piskavim
grlenim glasom i izrazom koji pokazuje da se vređa i dosađuje. „Lepog
gospodara imam“- izražava to. „Kasno noću dopratio sam ga s mosta, a eno
ga danas sedi iza staklenih vrata i pušta me da čekam na šetnju, da crknem od
dosade, pa ako najzad izađe, učini to da bi se ponovo vratio pre nego što je
nanjušena kakva divljač. Ah- lep gospodar! Nije pravi gospodar! Nikogović!“
To, dakle, njegovo zevanje izražava se grubom jasnošću, tako da ga je
nemoguće ne razumeti. Ja i uviđam da je on u pravu i da sam kriv pred njim,
pa otud i ispružim ruku da ga utešno potapšem po ramenu ili da ga
pomilujem po glavi. Ali on zahvaljuje na milovanjima pod takvim
okolnostima, ne prima ih, zevne još jednom, po mogućnosti još nepristojnije,
a izmakne ruci, iako je po prirodi, za razliku od Persija i u skladu sa svojim
narodskim jadnim izgledom, veliki prijatelj nežnih milovanja. Naročito voli
kada ga miluju po vratu i zna da na šaljivo energičan način, kratkim
pokretom glave, dovede ruku na to mesto. A što sada neće ništa da zna o
nežnostima, to je u vezi, sem sa razočarenjem, i s tim što u kretanju, to jest,
kada se i ja krećem, on za to uopšte nema smisla, ni interesa. On se tada
nalazi u suviše muževnom duševnom raspoloženju, da bi mu se to dopalo; ali
se stvar odmah menja, čim sednem. Tada je svim srcem prijemčiv za
milovanja, a način na koji ih uzvraća je nespretno-sanjalačka nametljivost.
Volim kada na stolici u uglu baštenskog zida, ili napolju u travi, oslonjen
leđima na omiljeno drvo, čitam kakvu knjigu, da prekinem svoje duhovno
zanimanje, da bih s Baušanom nešto progovorio i poigrao se. Šta mu
govorim? Najčešće mu govorim njegovo ime, glas koji ga se od sviju najviše
dotiče, jer označava njega samog, a koji zbog toga elektrizirajući deluje na
čitavo njegovo biće- podstiče i sokoli njegovo Ja time što ga različitim
naglašavanjem uveravam i priliku mu pružam da razmisli da se on Baušan
zove i da je to on; i ako ovo produžim koji trenutak, mogu da ga dovedem u
pravo ushićenje, neku vrstu identitetnog zanosa, tako da počne da se vrti oko
sebe i da zbog ponosnog nadimanja grudi glasno i likujući zalaje prema nebu.
Ili, zabavljamo se time što ga diram po nosu, a on škljoca zubima za mojom
rukom, kao za kakvom muhom. To nas obojicu zasmeje- da, i Baušan mora
da se smeje, a to je za mene, koji se takođe smejem, najčudnovatiji i
najdirljiviji prizor na svetu. Dirljivo je videti kako, pod nadražajem peckanja,
oko krajeva njegovih usta, po njegovom životinjski suvonjavom obrazu nešto
zaigra i zatreperi, kako se otud u crnkastom izrazu tog stvorenja javi
fiziognomski izraz čovekovog smejanja, ili sumoran, nevešt i melanholičan
odraz njegov, kako opet nestane, da ustupi mesto znacima straha i
zbunjenosti, i ponovo se trzajući ispolji...
No, hoću ovde da prekinem i da se dalje ne gubim u pojedinostima. I bez
toga me zabrinjava obim koji ovaj mali opis, sasvim protiv moje namere,
preti da uzme. Sada ću bez ustezanja da prikažem svoga junaka u njegovom
sjaju i u njegovu elementu, u onom životnom položaju u kome je on najviše
on, i u kome su sve njegove nadarenosti najlepše ispoljene, naime, u lovu. Ali
prethodno moram tačnije da upoznam čitaoca sa pozornicom ovih radosti, s
našem lovištem, sa mojom okolinom na reci; jer ona je u bliskoj vezi sa
Baušanovom ličnošću, ona mi je na osobiti način mila, prisna i važna, kao i
on, а što ćе sledstveno, i bez daljeg pripovedačkog povoda, morati da se stavi
kao pravni naslov uz njen opis.
4.
Lovište
Lov
1918.
NERED I RANI BOL
Kao glavno jelo imali smo samo povrće, „kotlete“ od kelja; zato
dobijamo i puding, napravljen od jednog od onih praškova koji se danas
kupuju i koji miriše na badem i sapun, i dok Ksaver, mladi pokućar, u
prugastom kaputiću koji mu je već postao mali, u belim vunenim rukavicama
i žutim sandalama, iznosi puding na sto; „veliki“ podsećaju oca na obazriv
način da će danas imati društvo.
„Veliki“- to je osamnaestogodišnja, crnooka Ingrid, neobično dražesna
devojka, koja doduše stoji pred maturom i verovatno će je i položiti, mada
samo zato što je profesorima, a naročito direktoru, umela da zavrti mozak do
apsolutne popustljivosti, ali koja ne namerava da svoju diplomu iskoristi, jer
je njen prijatan osmejak, njen isto tako mio glas i izrazit i vrlo zanimljiv
talenat za podražavanje gone na pozornicu;- i zatim Bert, plav momčić od
sedamnaest godina, koji ni po koju cenu ne želi da završi školu, već hoće što
je moguće pre da se baci u život i da postane ili igrač ili recitator u kabareu,
ili pak kelner: ovo poslednje bezuslovno „u Kairu“- čega radi je jednom već,
u pet sati izjutra, pokušao da pobegne, ali je u poslednjem trenutku bio
sprečen. On vrlo mnogo liči na Ksavera Klajnsgitla, pokućara istih godina: ne
zato što izgleda obično- po crtama lica on čak upadljivo liči na oca, profesora
univerziteta Korneliusa- već pre usled izvesnog približavanja s druge strane,
ili možda usled međusobnog prilagođavanja tipova, u čemu glavnu ulogu igra
znatno izjednačenje u oblačenju i u celokupnom držanju. Obojica imaju
gustu, vrlo dugačku kosu, nemarno razdeljenu po sredi, i prema tome prave
isti pokret glavom kad hoće da je zabace sa čela. Kad bi neko od njih izlazio
iz kuće kroz baštenska vrata, gologlav pri svakom vremenu, u „vindjaki“ koja
je iz čiste koketerije u pojasu stegnuta kaišem, i malo pognuta trupa, uz to s
glavom nagnutom na rame, i lagano odlazio ili se peo na bicikl- Ksaver
namerno upotrebljava bicikle iz kuće, pa i ženske, a kad je naročito dobro
raspoložen čak i profesorov- onda doktor Kornelius sa prozora svoje sobe ne
može i pored najbolje volje da raspozna koga ima pred sobom, momka ili
svoga sina. Nalazi da izgledaju kao mladi mužici, jedan kao i drugi, a obojica
su strasni pušači, mada Bert nema sredstava da puši onoliko koliko puši
Ksaver, koji je doterao do trideset cigareta na dan, i to puši jednu vrstu koja
nosi ime neke sada čuvene filmske dive.
„Veliki“ nazivaju svoje roditelje „Stari“ i „Stara“- ne iza njihovih leđa,
već im se tako obraćaju u svoj svojoj privrženosti, iako je Korneliusu tek
četrdeset i sedam a njegova žena je još osam godina mlađa. „Uvaženi Stari!“,
kažu oni, „srdačna Stara!“ A roditelji profesorovi, koji u njegovom zavičaju
vode zbunjen i zastrašen život starih ljudi, u njihovim ustima su „prastari“.
Što se tiče „malih“, Lorice i Bajsera, koji sa „modrom dada-Anom“ (tako je
zovu zbog modre boje njenih obraza), jedu u gornjem predsoblju, oni, po
ugledu na majku, oca nazivaju po imenu, kažu prosto Abel. Zvuči neopisano
šaljivo, u svojoj ekstravagantnoj familijarnosti, kad ga tako zovu i nazivaju,
naročito kad to svojim slatkim glasom kaže šestogodišnja Eleonora. Ona je
ista kao gospođa Kornelius na slikama iz detinjstva, i nju profesor voli nada
sve.
„Starčiću“, kaže Ingrid prijatno, stavljajući svoju krupnu ali lepu ruku na
ruku svoga oca, koji po građanskoj i sasvim razumljivoj tradiciji sedi u
začelju; ona mu sedi sleva, preko puta majke „dobri naš pretku, dozvoli da te
blago podsetimo, jer si svakako smeo s uma. Danas poslepodne dakle, mi
treba da imamo naše malo veselje, naše cupkanje uz njupkanje- a to za tebe
znači da ne gubiš prisebnost i ne očajavaš, u devet će sve biti gotovo“.
„Ah?“ kaže Kornelius sa izduženim licem – „Dobro, dobro“, kaže i vrti
glavom da pokaže da je u harmoniji sa neophodnim. „Kako, molim te- zar je
to danas? Da, četvrtak. Kako vreme promiče. A kad će doći?“
„U pola pet“, odgovara Ingrid, kojoj njen brat daje prvenstvo kad treba
razgovarati sa ocem, „u pola pet će gosti svakako prispeti. Na gornjem
spratu“, dodaje ona, „dok se odmaraš nećeš čuti skoro ništa, a od sedam do
osam inače ideš u šetnju; ako hoćeš, možeš se izvući i preko terase“.
„O!“ na to će Kornelius u smislu „pa ti preteruješ“. A Bert sad ipak kaže:
„To je jedino veče u nedelji kad Vanja ne igra. Svake druge večeri morao
bi da ode u pola sedam. A to bi ipak bilo bolno za sve učesnike“.
„Vanja“, to je Ivan Hercl, proslavljeni ljubavnik Državnog pozorišta,
prisni prijatelj Berta i Ingride, koji često idu kod njega na čaj i posećuju ga u
njegovoj garderobi. On je umetnik novije škole, koji na sceni stoji u čudnim
i, kako se profesoru čini, do krajnosti nameštenim i neprirodnim baletskm
pozama i očajno se dere. To apsolutno ne može da se svidi jednom redovnom
profesoru istorije, ali Bert je jako potpao pod Herclov uticaj, šminka ivicu
donjih očnih kapaka, zbog čega je nekoliko puta došlo do teških ali
besplodnih scena sa ocem, i objavljuje, mladalački neosetljiv za bol predaka,
da hoće da se ugleda na Hercla ne samo ako se reši za igrački poziv, već
namerava da se i kao kelner „u Kairu“ kreće i ponaša sasvim kao Hercl.
Kornelius se lako prikloni prema svome sinu, sa malo uzdignutim
obrvama, pokazujući onu lojalnu uviđavnost i uzdržljivost koja priliči
njegovoj generaciji. Kod pantomime se ne može utvrditi ironija, pantomima
je od opšte važnosti. Bert je može dovesti u vezu kako sa sobom tako i sa
glumačkim talentom svoga prijatelja.
Domaćin se raspituje ko će još doći. Navode mu nekoliko imena, njemu
manje ili više poznatih, imena iz njihove kolonije vila, iz varoši, imena
Ingridinih koleginica iz osmog razreda gimnazije... Treba još da telefoniraju,
kažu. Treba na primer razgovarati telefonom sa Maksom, Maksom
Hergezelom, studentom tehnike, čije ime Ingrid odmah izgovara otegnuto i
kroz nos, na način kako, po njenom tvrđenju, u privatnom ophođenju govore
svi Hergezelovi, i koji ona nastavlja da parodira na do krajnosti smešan i
verovatno veran način, tako da roditelji od smeha samo što se ne zagrcnu
rđavim pudingom. Jer i u ovim vremenima čovek mora da se smeje, kad je
nešto smešno.
S vremena na vreme zazvoni telefon u profesorovoj sobi za rad, i „veliki“
odmah potrče, jer znaju da se njih tiče. Mnogi ljudi morali su da se odreknu
telefona kad je poslednji put povećana taksa, ali Korneliusovi su ga nekako
još mogli da zadrže, kao što su dosad još mogli da zadrže i vilu, sazidanu pre
rata, zahvaljujući milionskoj plati, koliko toliko prilagođenoj prilikama, koju
prima profesor kao šef katedre za istoriju. Njihova vila u predgrađu je
elegantna i udobna, iako malo zapuštena, zato što je nemoguće opraviti je
usled nestašice materijala, i unakarađena gvozdenim pećima s dugačkim
čunkovima. Ali to je životni okvir nekadašnjeg višeg srednjeg staleža, u
kome se sad živi kako to ne dolikuje, to jest sirotinjski i mučno, u iznošenim i
prevrnutim odelima. Deca ne znaju za bolje, za njih je to normalno i u redu,
oni su rođeni proleteri otmenog predgrađa. Pitanje odevanja malo ih brine.
Ovaj naraštaj pronašao je za sebe savremen kostim, proizvod siromaštva i
skautskog ukusa, koji se leti sastoji bezmalo samo od lanene bluze, opasane
kaišem, i sandala. Starima građanskog kova nije tako lako.
„Veliki“ razgovaraju telefonom u susednoj sobi sa prijateljima, dok im
servijete stoje prebačene preko naslona stolice. To ih sve traže pozvani.
Javljaju da će doći ili hoće da otkažu, ali da se o nečem dogovore i „veliki“
pregovaraju sa njima naročitim jezikom svoga kruga, nekim šatrovačkim
jezikom, punim posebnih izraza i obesnim, od koga „stari“ retko razumeju
koju reč. Za to vreme i oni se između sebe savetuju: o posluženju koje treba
da dobiju gosti. Profesor je buržoaski ambiciozan. On bi želeo da se uveče,
posle italijanske salate i sendviča od crnog hleba, služi torta ili nešto slično;
ali gospođa Kornelius kaže da bi to odvelo daleko- mlad svet to i ne očekuje,
smatra ona, i deca joj daju za pravo kad opet sedaju za sto da nastave sa
pudingom.
Domaćica, koju je po tipu nasledila nešto viša Ingrid, sva je izlomljena i
klonula od ludačkih teškoća oko vođenja kuće. Trebalo bi da ide u banju, ali
nesigurnost tla pod nogama, darmar u svemu i svačemu, čine to zasad
neizvodljivim. Ona misli na jaja koja danas treba neizostavno nabaviti, i
govori o tome: o jajima od šest hiljada maraka, koja se samo toga dana u
nedelji izdaju u ograničenom broju i u određenoj radnji, četvrt časa odavde, i
čega radi deca, pre svega drugog, treba da pođu odmah posle obeda. Dani,
susedov sin, doći će po njih, a i Ksaver će se, u običnom odelu, pridružiti
mladoj gospodi i gospođici. Jer radnja daje samo pet jaja nedeljno na svako
domaćinstvo, i zato će ovi mladi ljudi da uđu u radnju svako za sebe i jedno
za drugim i pod različitim imenima, da bi za vilu Kornelius dobili u svemu
dvadeset jaja. To je glavna zabava u nedelji za sve učesnike, ne izuzimajući
ni mužika Klajnsgitla, ali pre svega za Ingrid i Berta, koji su neobično skloni
mistifikaciji i obmanjivanju svojih bližnjih, i to čine na svakom koraku
samog zadovoljstva radi, pa i kad se pri tome ne dobijaju nikakva jaja.
Oni vole da se u tramvaju indirektno i glumeći izdaju za sasvim druge
mlade ličnosti nego što su u stvari, na taj način što javno vode duge,
izmišljene razgovore u narečju ovoga kraja kojim inače uopšte ne govore,
sasvim obične razgovore kakve vodi svet, o najobičnijim stvarima: politici,
cenama namirnica i ljudima koji ne postoje, tako da svi u kolima prate sa
simpatijom njihovu beskrajno prostačku jezičnost, ali i sa izvesnim nejasnim
podozrenjem da tu nešto nije u redu. Zatim postaju sve bezobrazniji i počinju
da pričaju najgroznije stvari o ljudima koji uopšte ne postoje. Ingrid je u
stanju da tankim, drhtavim, prostački cvrkutavim glasom tvrdi da je
pomoćnica u nekoj radnji, i da ima vanbračno dete, sina, koji je naklonjen
sadizmu i nedavno je na selu tako mučio jednu kravu, da bi hrišćanska duša
jedva mogla da podnese taj prizor. Kad čuje kako ona ćurličući kaže reč
„mučio“, Bert samo što ne prsne u smeh, ali ipak pokazuje jezivo saučešće i
sa nesrećnom nameštenicom započinje dug i jeziv, i jednovremeno poročan i
glup razgovor o prirodi bolesne svireposti, dok jedan stari gospodin, ukoso od
njih, koji svoju kartu drži savijenu i udenutu između kažiprsta i pečatnog
prstena, nađe da to prevazilazi svaku meru i javno protestvuje što tako mladi
ljudi podrobno pretresaju takva temata (on upotrebljava grčki plural
„temata“). Na to se Ingrid pretvara kao da se guši u suzama, a Bert se pravi
kao da sa najvećim naporom, ali jedva još za koji čas, savlađuje i obuzdava
strašan bes na staroga gospodina: pesnice je stisnuo, škripi zubima i drhće
celim telom, tako da stari gospodin, koji je to rekao u najboljoj nameri, na
sledećoj stanici brže-bolje izlazi iz kola.
Tako se „veliki“ zabavljaju. Telefon igra pri tom značajnu ulogu. Oni
traže telefonom sve moguće ljude, operske pevače, visoke činovnike i
crkvene velikodostojnike, javljaju se kao nameštenici ili grof i grofica
Manstojfel, i neće lako da se povinuju kad im se kaže da su dobili pogrešnu
vezu. Jednom su uzeli celu kutiju posetnica koje su primili roditelji i stavili te
karte u sandučiće za pisma na sve strane po koloniji, ali sa prilično smisla za
donekle verovatnu zabunu, što je dovelo do velikog nemira, pošto je
izgledalo da je najednom bog te pita ko učinio posetu vrag će ga znati kome.
Ksaver- samo sada bez belih rukavica, tako da mu se vidi žuti prsten u
obliku lančića koji nosi na levoj ruci- zabacujući kosu ulazi u sobu da bi
raspremio sto, i dok profesor ispija svoje tanko pivo od osam hiljada i pali
cigaretu, čuje se kako „mali“ jure po stepeništu i holu. Kao obično, oni
dolaze da posle obeda pozdrave roditelje, jurnu u trpezariju boreći se sa
vratima o čiju kvaku se obese zajedno, uhvativši je ručicama, pa trupkaju i
posrću po tepihu svojim hitrim, neveštim nožicama, u crvenim filcanim
patikama, više kojih su se srozale čarapice, dok viču, pričaju i čavrljaju, trčeći
svako na svoje uobičajeno mesto: Bajser majci, na čije se krilo penje
kolenima, da bi joj kazao koliko je pojeo i da bi joj za dokaz pokazao svoj
naduveni stomačić; dok Lorica trči svome „Abelu“; „svome“ toliko mnogo
zato što je i ona toliko „njegova“, zato što oseća i smešeći se uživa u prisnoj i
kao svako duboko osećanje malo melanholičnoj nežnosti sa kojom otac grli
njeno sićušno telo, oseća ljubav s kojom je gleda ili ljubi njenu finu ručicu ili
njene slepoočnice, na kojima se tako nežno i dirljivo ocrtavaju plavičaste
žilice.
Deca pokazuju jaku i u isti mah neodređenu sličnost brata i sestre,
pojačanu jednakim odevanjem i frizurom, ali se s druge strane opet upadljivo
razlikuju jedno od drugog, i to u smislu muškog i ženskog. On je mali Adam
a ona mala Eva, to je jasno naglašeno- kod Bajsera, kako izgleda, svesno i s
ponosom naglašeno: već samim stasom on je dežmekastiji, temeljitiji, jači, ali
to svoje dostojanstvo četvorogodišnjeg muškarca još podvlači držanjem,
izrazom lica i načinom govora, time što atletski, kao kakav mladi
Amerikanac, otpusti ručice sa nešto uzdignutih ramena, što, kad govori,
otpušta usta, a svome glasu se trudi da da dubok, ozbiljan ton. Uostalom, sve
to dostojanstvo i ta muškost više je težnja i želja nego što zaista leži u
njegovoj prirodi; jer odnegovan i rođen u ovim surovim, smetenim
vremenima, on je dobio vrlo labilan i razdražljiv nervni sistem, mnogo pati
zbog nesklada u životu, sklon je naprasitosti i besu, u stanju je da brizne u
očajan i ogorčen plač zbog najmanje sitnice i već stoga je majčin naročiti
štićenik. On ima smeđe okrugle oči, pomalo razroke, zbog čega će uskoro
morati da nosi korekcione naočari, dugačak nosić i mala usta. Nos i usta su
očevi, što je postalo sasvim očigledno od kako je profesor skinuo bradicu i
sasvim se brije. (Bradica se zbilja više nije mogla nositi; i čovek koji pripada
istoriji pristane najzad na takve ustupke običajima današnjice).
Kornelius međutim drži na krilu svoju k kćerkicu, svoju Eleonoricu, malu
Evu; toliko vitkiju, u izrazu slađu od dečkića- i dok uklanja cigaretu daleko
od nje, dozvoljava joj da svojim finim ručicama pipa njegove naočari čija
stakla, podeljena za gledanje i čitanje, svakoga dana iznova privlače njenu
radoznalost.
U suštini on dobro oseća da je u poklanjanju milošte njegova žena
velikodušnija od njega i da osetljiva muška priroda Bajserova zahteva možda
više pažnje nego ujednačenija, ljupka priroda njegovog devojčeta. Ali srcu se,
misli on, ne može naređivati, a njegovo srce eto tako pripada devojčici
otkako je ugledala sveta, otkako ju je prvi put video. I skoro uvek kad mu je u
naručju, seća se tog prvog trenutka. Bilo je to u jednoj svetloj sobi
ginekološke klinike, gde je Lorica došla na svet, dvanaest godina posle
njenog velikog brata. Stupio je bliže, i dok se mati smeškala, gotovo u
trenutku kad je pažljivo rastavio zavese na krevetcu sa zastorom, koji je
stajao pored velikog kreveta, i ugledao to malo čudo koje je ležalo na
jastucima, savršenog sklopa i kao obavijeno sjajem umilnog sklada, sa
ručicama koje su već onda, u mnogo sićušnijem obliku, bile tako lepe kao i
sada, otvorenih očiju koje su onda bile plave kao nebo i u kojima se ogledao
svetli dan- gotovo u istom trenutku oseti da je silno ganut i vezan za to
stvorenje. Bila je to ljubav na prvi pogled i zauvek, osećanje koje je, njemu
nepoznato, neočekivano i iznenada- bar ukoliko se tiče svesti- ovladalo njime
i koje je za njega, kako je odmah sa čuđenjem i radošću shvatio, bilo konačno
i za ceo život.
Uostalom, doktor Kornelius zna da, ako se strogo ispita, stvar nije baš
sasvim tačna da je u pitanju neko iznenadno, potpuno neslućeno osećanje, pa
čak i potpuno nehotimično. U suštini on zna da to osećanje nije ovladalo njim
i vezalo se sa njegovim životom tek slučajno, već da je on nesvesno ipak za
to osećanje bio pripremljen ili tačnije: za njega bio spreman; da je nešto u
njemu bilo spremno da to osećanje u datom trenutku stvori iz sebe, i da je to
„nešto“ bila okolnost što je profesor istorije- ovo reći zbilja je sasvim čudno.
Ali doktor Kornelius to i ne govori, on to samo ponekad zna eto, smeškajući
se tajanstveno. On zna da profesori istorije ne vole istoriju ukoliko se događa
već ukoliko se dogodila; da oni mrze današnji preokret zato što ga osećaju
kao nezakonit, bez povezanosti i bezočan, jednom rečju kao „neistorijski“, i
da njihovo srce pripada povezanoj, smernoj i istorijskoj prošlosti. Jer iznad
prošlosti, tako govori sebi taj profesor i naučnik kad pred večeru šeta pored
reke, iznad prošlosti lebdi štimung nečeg bezvremenog i večitog, a to je
štimung koji mnogo više odgovara nervima jednog profesora istorije nego
drskosti današnjice. Ono što je prošlo ovekovečeno je, a to znači: mrtvo je, a
smrt je izvor svake pobožnosti i svake težnje za održanjem. Doktor to
skriveno uviđa, kad sam šeta po mraku. Bio je to njegov instinkt za
samoodržanjem, njegov smisao za „večno“, koji je ispred bezobzirnosti
ovoga vremena našao utočišta u ljubavi prema toj k kćerkici. Jer očinska
ljubav i detešce na majčinim grudima, to je van vremena i večito, i zato vrlo
sveto i lepo. Pa ipak, idući po mraku, Kornelius poima da nešto nije sasvim u
redu i dobro u toj njegovoj ljubavi- on to sebi priznaje teorijski, nauke radi.
Po svom postanku ta ljubav ima nečeg tendencioznog; u njoj ima
neprijateljstva, opozicije protiv istorije koja se događa a u korist one što se
dogodila, a to znači u korist smrti. Da, dosta je čudno ali istinito, donekle
istinito. Njegova žarka ljubav prema tom slatkom deliću života i potomstva
ima neke veze sa smrću, ona je na strani smrti a protiv života, a to u
izvesnom smislu nije sasvim lepo i dobro- iako bi naravno bila najluđa
askeza da čovek zbog takvih uzgrednih naučnih saznanja iščupa iz srca
najmilije i najčistije osećanje.
On drži u krilu kćerkicu čije tanke, ružičaste nožice vise sa njegovih
kolena, govori joj podigavši obrve, tonom nežnog, šaljivog uvaženja, i
ushićen sluša sladak, tanak glasić kojim mu odgovara i naziva ga „Abelom“.
On pri tom katkad značajno pogleda majku, koja čuva svoga Bajsera i blagim
prekorom opominje da bude razuman i uzdržljiv, jer je danas, razdražen
životom, opet dobio napad besa i ponašao se kao pobesneli derviš. I na
„velike“ baci Kornelius ponekad pomalo podozriv pogled, jer smatra da nije
nemoguće da su i njima donekle poznata izvesna naučna saznanja njegovih
večernjih šetnji. Ali ako je i tako, oni to ne pokazuju. Stojeći iza svojih
stolica, sa rukama položenim na naslon, oni blagonaklono, mada sa izvesnom
ironijom, posmatraju roditeljsku sreću.
Deca nose debele, moderno izvezene umetničke haljinice ciglaste boje,
koje su u svoje vreme pripadale još Bertu i Ingridi, i koje su potpuno jednake
sa jedinom razlikom što kod Bajsera ispod suknjice vire male, kratke
pantalone. I ošišani su podjednako, nose frizuru kao u paža. Bajserova kosa je
nejednako plava, još se menja i lagano tamni, svuda je nespretno izrasla,
tršava je i izgleda kao kakva mala, komična perika, rđavo nameštena.
Loricina kosa je naprotiv kestenjastomrka, meka kao svila, sjajna i prijatna
kao celo stvorenjce. Ona joj pokriva uši koje su, kao što se zna, različite
veličine: jedno ima pravilne srazmere, dok je drugo malo degenerisano,
nesumnjivo suviše veliko. Otac joj ponekad izvuče uši iz kose da bi im se
glasno čudio i divio, kao da taj mali nedostatak nije nikad primetio, što
Loricu i zabavlja i postiđuje. Njene jako razmaknute oči zlatasto su mrke i
imaju sladak sjaj i najbistriji i najumilniji pogled. Obrve nad njima su plave.
Nos joj je još sasvim bezobličan, sa prilično debelim nozdrvama, tako da su
otvori na njima gotovo okrugli, ustašca su joj velika i izrazita, sa lepo
izvijenom, živom donjom usnom. Kad se smeje i pokaže svoje razmaknute
biseraste zube (tek je jedan izgubila; taj zubić, koji se klatio na sve strane,
dopustila je da joj otac izvadi maramicom, pri čemu je mnogo prebledela i
drhtala), pojave joj se rupice na obrazima, koji, pored sve detinje nežnosti,
imaju karakterističan oblik, malo su upali, otuda što joj je
donji deo lišca nešto isturen. Na jednom obrazu, otprilike tamo gde pada
glatka kosa, ima mladež sa maljicama na njemu.
Ni ona sama nije u svemu zadovoljna svojim izgledom- znak da je to
brine. Njeno lišce, kaže ona tužno, na žalost je eto ružno, ali joj je „stasić“
sasvim lep. Ona voli da upotrebljava male, birane izraze obrazovanih ljudi i
ređa ih jedan za drugim, kao „možda, naravno, najzad“. Samokritičke brige
Bajserove odnose se više na moralna pitanja. On je sklon skrušenosti, zato što
ima napade besa smatra da je veliki grešnik i uveren je da neće otići u raj već
u „paklo“. Tu ne vredi govoriti mu da je Gospod vrlo uviđavan i da stvari ne
uzima sasvim strogo: u okoreloj seti on vrti glavom sa onom svojom rđavo
nameštenom perikom i izjavljuje da u njegovom slučaju o večnom blaženstvu
ne može biti ni govora.
Ako nazebe, izgleda da je pun šlajma; sav krči i krklja ako ga čovek samo
dirne, i odmah dobije najveću vatru, tako da se sve puši.
I dada-Ana sklona je isto tako da sve gleda u crnim bojama što se tiče
njegove konstitucije, i mišljenja je da dečka tako „neobično jake krvi“ može
svakog trenutka udariti kaplja. Jednom joj se čak učinilo da je taj strašan
trenutak i došao: kad je naime Bajser, za kaznu zbog divljeg besa, bio
postavljen u ćošak sa licem prema zidu- i kad ga je dadilja slučajno
pogledala, pokazalo se da mu je lice bilo modro modrijato, mnogo modrije
nego lice same dada-Ane. Ona uzbudi celu kuću, objavljujući da je detetu
usled preterano jake krvi došao poslednji čas, i nevaljali Bajser nađe se
najednom, na svoje opravdano čuđenje, okružen uznemirenom nežnošću, dok
se nije pokazalo da modra boja njegovog lica ne potiče od kaplje, već od
plave boje na zidu dečije sobe kojom su se umrljali njegovi od suza vlažni
obrazi.
Sa decom je ušla i dada-Ana i sklopljenih ruku ostala da stoji na vratima:
u beloj kecelji, zalizane i umašćene frizure, sa kosim očima i izrazom lica na
kome se ogleda strogo dostojanstvo ograničenosti. „Deca“, izjavljuje ona
svečano, gorda na svoju negu i upućivanje, „deca se divno razvijaju“. Tu
skoro izvadila je sedamnaest zagnojenih krnjaka i umesto njih stavila vilicu
sasvim pravilnih žutih zuba sa tamnocrvenim „mesom“ od kaučuka, i ona sad
ulepšava njeno seljačko lice. Njen duh je opsednut čudnom predstavom da je
njena vilica predmet razgovora širokih krugova, da čak i vrapci na krovu o
tome cvrkuću. „Mnogo se koješta pričalo“, kaže ona strogim i mističnim
glasom, „što sam ja, kao što je poznato, metnula zube“. Ona je uopšte sklona
da govori mračno i nejasno, tako da je drugi ne razumeju, kao na primer kad
govori o nekom doktoru Blajfusu, koga poznaje svako dete, i „u kući stanuje
više njih“, kaže, „koji se izdaju za njega“. Preko toga čovek može samo
blagonaklono da pređe. Ona decu uči lepim pesmama, kao što je na primer
ova:
„Železnica, železnica,
Taj pokretač; ih!
I kad krene i kad stane
Ona kaže- pih!“
Ili onaj savremeno oskudan a pri tom zabavan nedeljni jelovnik, koji
glasi:
1925.
MARIO I MAĐIONIČAR
1930.
ZAMENJENE GLAVE
1.
4.
Tako krenuše dalje, a poslovi ih ubrzo nateraše da pođu privremeno
odvojenim putevima; jer kad prispeše do reke Đamne, sa njenom šumom od
jedara, i kad ugledaše kako se na vidiku ocrtava gradić Kurukšeta, Šridaman
morade produžiti širokim drumom, zakrčenim volovskim dvokolicama, da bi,
probijajući se kroz gužvu u gradskim sokacima, pronašao kuću onog čoveka
od koga je trebalo da nabavi stupe za tucanje pirinča i palidrvca; Nanda je,
pak, morao da udari uzanim puteljkom koji se odvajao od glavnog druma i
vodio do kralova onih zaostalih ljudi što su imali da isporuče sirovo železo za
kovačnicu njegovog oca. Blagosloviše jedan drugoga na rastanku i
dogovoriše se da se trećeg dana u određen čas opet sastanu na ovoj raskrsnici,
pa da se, obavljena posla, vrate u svoje zavičajno selo, zajedno kao što su i
došli.
A kad sunce po treći put granu, Nanda je- na magarencetu koje je takođe
kupio od onih zaostalih ljudi i na koje je natovario železno breme- bio
prinuđen da čeka neko vreme na mestu rastanka i ponovnog sastanka, jer
Šridaman beše malo zakasnio, a kad se najzad pojavio dolazeći širokim
drumom i noseći svoju robu, noge su mu se umorno vukle, obrazi mu upali u
meku, lepezastu bradu, a oči mu behu prepune jada. Nimalo radosti nije
pokazao što ponovo vidi druga, pa ni onda kad ovaj pohita da mu skine
breme s leđa i da ga takođe natovari na svog magarca- ni onda se
Šridamanovo držanje ne promeni. Išao je pored prijatelja i dalje onako
povijen i potišten kao što je došao, i jedva da bi izustio nešto više osim „Da,
da“, pa i to onda kad bi trebalo da kaže „Ne, ne“, kao što bi kojom prilikom i
rekao, samo, na žalost, upravo onda kad je bilo prikladno da se odgovori „Da,
da“, naime, u časovima odmora i okrepe izjavljujući da ne želi i ne može da
jede, a na prijateljevo zapitkivanje dodao da ne može ni da spava.
Sve je ovo govorilo da je neka bolest u pitanju, i kada druge večeri
povratka, pod zvezdama, brižnome Nandi pođe za rukom da mu malo razreši
jezik, on ne samo što priznade da je bolestan nego stegnuta grla dodade da je
posredi neizlečiva bolest, smrtna bolest, i to u takvom obliku da ne samo što
mora umreti nego i hoće da umre, i da su se ovde moranje i htenje sasvim
spleli jedno sa drugim i ne mogu se razlikovati, već zajedno čine jednu
prinudnu želju, u kojoj htenje bezuslovno proishodi iz moranja, a moranje iz
htenja. „Ako ti je odista stalo do našeg prijateljstva“, reče on Nandi onim
prigušenim i u isti mah žestoko uzbuđenim glasom, „onda mi učini poslednju
uslugu i naslaži mi drva za lomaču da sednem na nju i izgorim u plamenu. Jer
neizlečiva boljka me iznutra sažiže uz tolike muke da bi mi, u poređenju sa
njom, proždrljiva vatra izgledala kao melemno ulje i kao okrepljujuće
kupanje u svetim talasima“.
„Aj, višnje sile, šta li će to biti s tobom!“ pomisli Nanda čuvši ovo. No
valja reći da se on, iako je bio kozasta nosa i svojim otelovljenjem činio
otprilike sredinu između zaostalih ljudi od kojih je kupio gvožđe, i
Šridamana, unuka bramana; da se on, zaslužujući svaku pohvalu, pokazao
doraslim ovom teškom položaju i nije izgubio glavu pred prijateljevom
obolelom nadmoćnošću, no je
iskoristio onu nadmoćnost koja je njemu, neobolelom, pripala u ovakvim
okolnostima, iskoristio tu nadmoćnost verno je stavljajući u službu svog
prijateljstva prema obolelome i, suzbivši strah, govorio mu u isti mah
popustljivo i razborito.
„Uveren budi“, rekao je, „ako se odista ispostavi da je tvoja bolest
neizlečiva, u šta posle tvoga uveravanja svakako ne smem ni sumnjati, ja
neću oklevati da izvršim tvoje uputstvo i da ti napravim lomaču. Čak ću je
načiniti dovoljno velikom, kako bih, pošto je budem zapalio, i sam imao
mesta pored tebe, jer ne nameravam da makar i za jedan časak samo
nadživim razdvajanje od tebe, nego ću zajedno s tobom poći u vatru. Ali
upravo zbog toga, i zato što se ta stvar i mene toliko tiče, moraš mi pre svega
reći šta ti je, i imenovati mi svoju bolest, makar i samo zato da bih se sasvim
uverio u njenu neizlečivost i pripremio sve što treba za naše zajedničko
spaljivanje. Moraš priznati da su ove moje reči na mestu, pa kad već i ja, sa
svojim ograničenim razumom, uviđam njihovu ispravnost, koliko ih tek ti,
kao pametniji, moraš odobriti. Kad se stavim na tvoje mesto i za trenutak
pokušam da mislim tvojom glavom kao da je na mojim ramenima, onda
nikako ne mogu na ino, već se moram složiti sa sobom u tome da je mome-
hoću reći tvome ubeđenju o neizlečivosti tvoje bolesti potrebno ispitivanje i
potvrda od strane drugih ljudi pre nego što bi se donele tako dalekosežne
odluke kakve su tebi na umu. Stoga govori!“
Šridaman, upalih obraza dugo nije hteo da razveže jezik, nego je izjavio
da smrtnoj beznadežnosti njegove boljke nije potreban nikakav dokaz, niti
objašnjavanje. Ali konačno, posle silnog navaljivanja, on popusti i zakloni
rukom oči, kako za vreme kazivanja ne bi morao da gleda prijatelja, i
priznade sledeće:
„Otkako smo“, rekao je, „krišom posmatrali onu devojku, nagu ali čednu,
onu koju si ti jednom ljuljao prema suncu, Zitu, Sumantrinu kćer, na
Devinom kupalištu, u moju dušu je pao začetak boljke zbog nje, boljke koja
se odnosi kako na njenu nagost, tako i na njenu čednost, i u obema ima u isti
mah svoje ishodište, i otada iz časa u čas raste, tako da mi je prožela udove
do najtananijih ogranaka njihovih vlakana, posisala mi duhovne moći, lišila
me sna i svake volje za jelom, i polako me ali sigurno ubija“.
Ova boljka, produžio je, predstavlja stoga smrtnu boljku i beznadežna je,
pošto se njeno izlečenje, naime ispunjenje želja koje se zasnivaju na
devojčinoj lepoti i čednosti, ne može ni zamisliti ni predstaviti, i sasvim je
ludo-zaneseno, ukratko, daleko prevazilazi ono što ljudima može pripasti.
Ako nekog čoveka spopadnu snovi o sreći, snovi na čije ispunjenje, ma
koliko oni bili uslov njegovog daljeg života, uopšte ne sme pomisliti niko
osim bogova, jasno je da on mora propasti. „Ako je ne budem dobio“, tako je
zaključio, „ako ne budem dobio Zitu, sa njenim očima kao u jarebice, onako
lepe boje tela, sa prekrasnim bedrima; moje životne sile će same od sebe
iščileti. Stoga mi pripravi lomaču, jer samo u plamenu ima spasenja pred
protivrečjem ljudskoga i božanskoga. A ako želiš da zajedno sa mnom sedneš
na nju, znaj da mi je, doduše, žao zbog tvoje mladosti i zbog tvog veselog,
kovrdžom obeleženog bića, ali mi je, s druge strane, i pravo; jer pomisao da
si je ti i ljuljao ionako veoma potpomaže požar u mojoj duši, i nipošto ne bih
voleo da za sobom ostavim na zemlji nekoga kome je takva milost bila data“.
Pošto je saslušao ove reči, Nanda, na Šridamanovo duboko-ozbiljno
neshvatanje i čuđenje, udari u beskrajan kikot, naizmenično grleći prijatelja i
pocupkujući nogama i skačući u mestu.
„Zaljubljen, zaljubljen, zaljubljen!“ uze on da uzvikuje. „I to je sve! I to
mu je smrtna boljka! Ala je to divota! Ala je to uživancija!“ Pa poče da peva:
„Što je gajio mudrac moj Dostojno nastrojenje! Al' sad batali razbor svoj,
Prođe ga prosvetljenje. Curice jedne oči, ah, Zaludeše ga gadno.
Ni majmun, ljosnuvši u prah, Ne gleda tako jadno“.
Potom se opet zasmeja iz svega grla, sa šakama na kolenima, i uzviknu:
„Šridamane, brate, da znaš koliko se radujem što nije ništa strašnije posredi i
što o lomači buncaš samo zato što je plamen uhvatio lomaču tvog srca! Ona
mala veštica predugo je stajala na putanji tvog pogleda, pa te je bog
Kama[69] zgodio cvetnom strelom, jer ono što nam se činilo zujanjem pčela
bilo je lepršanje njegove duše, a i Rati[70] te je omađijala, sestra premaleća,
čežnja ljubavna. Pa to je sve sasvim obično i veselo-svakodnevno i baš
nimalo ne prevazilazi ono što ljudima može pripasti. Jer ako ti se čini da na
ispunjenje tvojih želja jedino bogovi smeju da pomisle, onda je tome uzrok
usrdnost tvojih želja, kao i to što one, doduše, potiču od jednog boga, naime
Kame, ali nipošto nisu namenjene njemu, nego ih je on namenio tebi. Ne zato
što mi je srce okrutno, nego samo zato da ti malčice rashladim ljubavlju
zapaljeni mozak, samo zato ti velim da odviše precenjuješ i svoj cilj ako
misliš da samo bogovi imaju pravo na njega, ne i ljudi; jer svakako nema
ničeg ljudskijeg i prirodnijeg od tvog prohteva da seješ u ovu brazdu“.
(Ovako se izrazio, jer Zita znači „brazda“.) „Ali na tebe se“, produžio je,
„uistinu može primeniti ona poslovica: 'Danju je slepa sova, noću vrana. No
koga je ljubav zaslepila, slep je i danju i noću'. Ovu pouku ti kazujem zato da
se prepoznaš u njoj i da uvidiš da Zita iz Bizonovog Doma nije nikakva
boginja, mada ti je, onako gola na Durginom kupalištu, i mogla tako
izgledati, nego sasvim obično, iako izuzetno lepo stvorenje, koje živi kao i
ostali, tuca žito, kuva pekmez, prede vunu i ima roditelje koji su kao i sav
ostali svet, i ako bi joj otac, Surnantra, mogao još i pominjati malčice ratničke
krvi u svojim žilama- to nije bogzna šta, ili je bogzna koliko staro! Ukratko,
to su ljudi sa kojima se može govoriti, i zašto bi ti imao prijatelja, kao što je
tvoj Nanda, kad se on ne bi lepo uputio i udesio za tebe ovu sasvim običnu i
lako izvodljivu stvar, te da dođeš do željene sreće? No? A? Šta veliš, glavo
glupa? Umesto da načinim lomaču, na koju sam hteo da se popnem i da
čučim na njoj zajedno s tobom, pomoći ću ti da sagradiš sebi bračni dom, u
kome ćeš stanovati sa svojom krasnobokom!“
„Tvoje reči“, odgovori Šridaman posle izvesnog ćutanja, „sadržale su
mnoge uvredljive stvari, da i ne pominjemo ono što si pevao. Jer uvredljivo je
što nazivaš običnom i svakodnevnom muku koju mi nanose moje želje, kada
ona zbilja prevazilazi moju snagu i još malo pa će mi razoriti život, pa se
takva žudnja, jača od nas, to jest prejaka za nas, s potpunim pravom može
označiti kao nešto što ljudima ne pripada, nešto što je samo za bogove. Ali
znam da mi misliš dobra i da bi hteo da me utešiš, pa ti zato opraštam pučki i
bezazleni način na koji si se izrazio o mojoj smrtnoj bolesti.
Štaviše, ne samo da ti opraštam nego su tvoje poslednje reči- a uz njih i to
što ti, izgleda, smatraš mogućim ono što si mi pomoću njih prikazao kao
moguće- potakle moje srce, koje je već nameravalo da se preda smrti, potakle
ga da zakuca novim, burnim životom- jedino usled prikazivanja mogućnosti,
usled vere u to, vere za koju ja nisam kadar. Doduše, za trenutak slutim da
nepogođeni, koji se nalaze u drugačijem nastrojenju duha no što je moje,
mogu jasnije i ispravnije prosuđivati o stanju stvari. Ali odmah potom
postajem nepoverljiv prema svakom tuđem nastrojenju, i verujem samo
svome, ovome koje me upućuje u smrt. Kolike samo verovatnoće ima već i u
tome da je nebeska Zita još kao dete stupila u brak, pa uskoro treba da bude
spojena sa svojim mužem, koji je odrastao zajedno sa njom- pomisao koja mi
nanosi tako užasne plamene muke da ne ostaje ništa drugo osim bekstva u
osvežavajuću lomaču!“
Ali Nanda mu se kleo svojim prijateljstvom da je ova strepnja sasvim
bezrazložna i da Zita zaista nije vezana brakom iz detinjstva. Njen otac,
Sumantra, protivio se takvom braku, uglavnom zato što nije hteo da je izloži
sramoti udovištva u slučaju da dečak-mladoženja umre pre vremena. A zatim,
da je bila udata devojka, uopšte ne bi ni mogla biti izabrana za devicu koju su
ljuljali o prazniku. Ne, Zita je slobodna i dostupna, pa je s obzirom na
Šridamanovu valjanu kastu i njegove domaće prilike, kao i na njegovu
potkovanost u Vedama, potreban samo formalan nalog prijatelju da uzme
stvar u svoje ruke i da započne pregovore između kuća, pa da srećan ishod
bude više no siguran.
Pri ponovnom pomenu slučaja sa ljuljaškom Šridamanu bolno zaigra
obraz, no on se ipak pokaza zahvalan prijatelju zbog njegove spremnosti da
mu pomogne, i predade se Nandinom neobolelom razumu da ga malo-pomalo
preobrati iz žudnje za smrću do verovanja da ispunjenje njegovih snova o
sreći- naime, da zagrli Zitu kao svoju ženu- ne leži van granica pojmljivoga i
onoga što može pripasti čoveku, ostajući, istina, pri tome da mu Nanda, ako
se prozba izjalovi, bespogovorno mora svojim krepkim rukama načiniti
lomaču. Gargin sin obeća ovo umirujućim rečima, no pre svega se trudio da
se sa njim dogovori, tačku po tačku, o propisanoj proceduri prosidbe, tokom
koje je Šridaman imao sasvim da se povuče u pozadinu i samo da čeka na
uspeh: kako će Nanda, dakle, najpre poveriti sinovljeve misli Bhavabhutiju,
Šridamanovom ocu, i pokrenuti ga da počne pregovore sa devojčinim
roditeljima; kako će zatim i Nanda, kao zastupnik prosca i kao provodadžija,
otići do Bizonovog Doma i svojom prijateljskom osobom udesiti da dođe do
daljeg zbližavanja njih dvoje.
Rečeno- učinjeno. Bhavabhuti, vanidja iz bramanske loze, obradovao se
saopštenjima koje je čuo od poverenika svoga sina; Sumantra, kravar
ratničkog porekla, nije pokazivao neraspoloženje prema predlozima, koje su
pratili znatni pokloni, razastrti preda nj; Nanda je u domu prosidbe otpevao
hvalospev prijatelju, priprosto-pučkim ali ubedljivim rečima; a korisno po
stvar protekla je i poseta Zitinih roditelja, koju su za uzvrat učinili
Blagostanju Krava, i kojom prilikom su ispitivali valjanost prosca; i dok su
dani prolazili u takvim pripremama i postupcima, devojka se nauči da u
Šridamanu, trgovačkom sinu, izdaleka gleda gospodara i supruga koji joj je
namenjen. Sačiniše bračni ugovor, i njegovo potpisivanje proslaviše obilnom
gozbom i izmenom darova što donose sreću. Brižljivo izabran uz pomoć
zvezdočataca, dan svadbe se približavao, a Nanda, koji je znao da će on
jednom doći; i pored toga što je u taj dan bilo urečeno Šridamanovo spajanje
sa Zitom, što je Šridamana sprečavalo da veruje u njegovu pojavu; Nanda je
kao čauš trčao okolo, pozivajući rodbinu i prijatelje. A kad su u dvorištu
mladine kuće, uz molepstvija domaćeg bramana, od lepinja sasušene balege
pravili gomilu za svadbenu vatru; i tu je on svojim krepkim rukama najviše
učinio.
Tako dođe dan kad Zita, lepotica izvajanih udova, tela pomazana
kamforom, sandalovim i kokosovim uljem, okićena adiđarima, u jelečetu sa
šljokicama i uvijena u sari[71], glave umotane u oblak velova; kad Zita,
velim, prvi put ugleda svoga suđenika (dok je on nju, kao što je poznato, već
ranije bio video) i prvi put ga nazva po imenu. Imalo je, doduše, da se čeka
na onaj čas, no najzad se i on upriliči, čas kada on izreče: „Dobio sam je“,
kad ju je, dok su se na žrtvenik stavljali pirinač i maslo, primio iz ruku njenih
roditelja, nazvao sebe nebom a zemljom nju, napevom pesme sebe sama a nju
rečju pesme, i kada je, uz pevanje i tapšanje žena, triput obišao sa njom oko
rasplamsale gomile, posle čega ju je, sa zapregom belih bikova i u svečanoj
pratnji, povezao kući u svoje selo i na krilo svoje majke.
Onde je valjalo ispuniti još i više običaja što donose sreću: i tu obiđoše
oko vatre, on joj dade da jede šećernu trsku, spusti joj prsten u haljinu, pa
posedaše na gozbu sa rođacima i prijateljima. A kad se najedoše i napiše, i
kad ih još i poškropiše vodom iz Ganga i ružinim uljem, svi ih dopratiše do
odaje što je bila nazvana „odaja srećnoga para“, i gde je za njih bila
razmeštena postelja, sva u cveću. Tu se uz poljupce, šalu i suze, svi oprostiše
od njih- Nanda, koji je stalno bio sa njima, sasvim poslednji, na samome
pragu.
5.
Neka oni koji slušaju, zavedeni dosadašnjim tako prijatnim tokom ove
priče, nipošto ne upadnu u klopku obmane o njezinom pravom karakteru!
Dok smo ćutali, ona je za trenutak odvratila svoje lice, i sad, kad vam ga opet
obraća, ono nije više ono staro: izobličilo se u jezovitu obrazinu, u stravičan
lik od koga se čovek unezveri, skameni, ili se bezglavo predaje podivljalom
žrtvovanju, lik kakav su Nanda i Zita ugledali na putovanju koje su... Ali,
redom da pričamo.
Šest meseci protekoše otkako je Šridamanova mati posadila lepu Zitu kao
ćerku na svoje krilo i otkako je ova svome tankonosom mužu poklonila
potpuno uživanje bračnih radosti. Teško leto se okončalo, pa se već i kišno
doba, koje nebo pokriva oblačnim bujicama, zemlju pak sveže izniklim
cvećem, bližilo svom kraju, nebeska kapa je bila bez mrljice jedne, i jesenji
lotos je cvetao kad mladi supruzi u razgovoru sa svojim prijateljem Nandom,
uz saglasnost Šridamanovih roditelja, rešiše da otputuju do Zitinih roditelja,
koji nisu videli ćerku još otkako je zagrlila muža, pa su želeli da se uvere
kako joj prija bračni život. Iako se Zita odnedavno ponadala radostima
materinstva, usudili su se da krenu na putovanje, koje neće biti dugačko, niti,
s obzirom na zasvežilo godišnje doba, veoma naporno.
Putovali su u dvokolicama, pokrivenim nastrešnicom i zastrtim. Vukli su
ih jedan zebu i jednogrba kamila, a Nanda, prijatelj, terao je zapregu. Sedeo
je ispred supruga, sa naherenom kapom na glavi, klateći nogama, i činilo se
da svu pažnju obraća putu i stupanju životinja, te se nije mogao mnogo
osvrtati prema onima u kolima i ćaskati sa njima. Ovda-onda bi uputio koju
reč životinjama, s vremena na vreme bi počeo i da peva neku pesmu, veoma
glasno i zvonko; ali uvek bi mu glas utanjio već posle prvih tonova i
pretvarao se u nekakvo zunzorenje, koje bi se završavalo kakvim tihim: đi, ili
napred! Ali taj njegov način da najednom žestoko zapeva iz potištenih grudi
imao je nešto zastrašujuće, isto kao i brzo gušenje njegova glasa.
Iza njega su supruzi sedeli ćutke. Pošto se on nalazio tačno ispred njih,
oči bi im, kad bi ih pravo podigli, ugledale Nandin potiljak, a pogled mlade
žene je to katkad i činio, podižući se polako iz krila da bi se brzo, posle
kratkog počivanja, opet vratio na njega. Šridaman je sasvim izbegavao da
gleda na tu stranu, lice je okrenuo u stranu prema zastoru od sargije. Rado bi
promenio mesto sa Nandom i sam upravljao kolima, samo da ne mora, kao
njegova žena kraj njega, da gleda pred sobom mrka leđa na kojima su se
isticali kičmeni pršljenovi i pokretljive plećke. Ali to ne bi išlo, jer ovakav
raspored, koji je želeo radi svog olakšanja, opet ne bi bio ono pravo. – Tako
su se tiho vozili svojim putem, ali pri tom su sve troje brzo disali, kao da su
trčali, i crvenilo im je promrežalo beonjače, što vazda predstavlja težak znak.
Zacelo, neki čovek vidovnjak bi morao ugledati crna krila kako bacaju senku
nadnoseći se nad njihova kola.
Rado su putovali pod okriljem noći, hoću reći pre dana, u najranije
jutarnje sate, kao što to ljudi čine kad žele da izbegnu sunčano breme
poodmaklog dana. Ali oni su za to imali svoje posebne razloge. Kako je sad u
njihovim dušama boravila pometnja, a tmina ide pometnji naruku, to su oni
bez svoga znanja iskoristili priliku da pometnju svoje duše predstave u
prostoru, pa su zalutali u tom kraju. Nanda, naime, nije okrenuo vola i kamilu
sa druma na onom mestu gde je to trebalo učiniti da bi prispeli u Zitino
zavičajno selo. Skrenuo je na pogrešnom mestu, opravdan donekle nebom
bez meseca, osvetljenim jedino zvezdama, i put kojim je krenuo ubrzo je
prestao da bude put, i pretvorio se u čistinu između drveća, koja je samo
varljivo ličila na njega, dok je drveće isprva stajalo pojedinačno, no zatim
postajalo sve češće, pokazujući se kao drveće koje im je slala u susret neka
gusta šuma, kako bi ih zarobila i uskoro im sakrila iz vida i onu čistinu kojom
su išli i koju su mogli iskoristiti za povratak.
Nemoguće je bilo da se kolima probiju po mekom šumskom tlu, između
drveća što ih je okružavalo i oni priznadoše jedno drugome da su zabasali, ne
priznajući, međutim, da su stvorili položaj koji je odgovarao zabasalosti
njihovih duša; jer Šridaman i Zita, iza Nande koji je upravljao, nisu spavali,
kao što bi se moglo pomisliti, nego su otvorenih očiju dopustili da ih on
zavede s puta. Nije im ništa drugo ostalo no da založe vatru na mestu na
kome su se zatekli, kako bi sunčev ishod mogli dočekati bezbednije od
grabljivih zveri. A potom, kad dan zasja kroz šumu, ispitaše okolinu u svim
pravcima, ispregoše vola i kamilu i pustiše ih da sami idu, pa uz silne napore
uzeše da guraju dvokolice čas levo, čas desno, gde god se moglo provući
između tikovih i sandalovih stabala, tako sve do ivice džungle, a tu se pred
njima otvori jedna prohodna klisura, obrasla žbunjem, za koju je Nanda
sasvim pouzdano izjavio da ih mora odvesti na pravi put ka njihovom cilju.
Vozeći se tako niz strminu, iskošeno i truckajući se, dospeše do nekog
hrama uklesanog u stenu i videše da je to svetilište boginje Devi, Durge,
nepristupačne i opasne, boginje Kali, tamne majke; i povodeći se za nekim
nagonom u svojoj duši, Šridaman ispolji želju da siđe i da oda boginji poštu.
„Samo ću je pogledati, pomoliti se i za koji trenutak se vratiti“, reče on
svojim pratiocima. „Čekajte me ovde za toliko!“ Pa siđe iz kola i pope se uz
grube stepenice što su vodile do hrama.
Kao ni onaj dom Majke kraj skrovitog kupališta na rečici Zlatnoj mušici,
tako ni ovaj nije spadao u veće; no stubovi i kipovi bili su mu isklesani sa
obilatom pobožnošću. Divljačno brdo se gorostasno nadnosilo nad ulaskom,
poduprto stubovima koje su čuvali leopardi iskeženih zuba, a desno i levo,
kao i na obema stranama unutarnjega pristupa, u plohe stenjaka behu urezana
prikazanja, kasnije obojena: likovi života u puti, života što je pomešan od
kostiju, kože, mišića i srži, od semena, znoja, suza i krmelja, pogani, mokraće
i žuči, života pritisnutog strašću, jarošću, zabludom, požudom, zavišću i
malodušnošću, razdvajanjem od dragoga i vezivanjem za nedrago, pritisnutog
glađu, žeđu, starošću, brigom i smrću, nepresušno prožetog i zapajanog
slatkom i vrelom rekom krvi; života kakav tisuću obličja patnički uživaju,
gamizavo se proždirući i preobraćajući se jedno u drugo, te se u
tečnosveispunjavajućoj gunguli ljudskoga, božanskoga i životinjskoga čini da
slonova surla predstavlja ruku čoveka, a da se na mestu ženske glave pojavila
glava divljega vepra. Šridaman nije obraćao pažnju na te likove, i verovao je
da ih ne vidi; ali dok je prolazio između njih, njegove crvenilom podlivene
oči ih okrznuše, i oni ipak, pobuđujući nežnost, vrtoglavicu i sažaljenje,
dotakoše njegovu dušu, pripravljajući je za prizor uzvišene Majke.
U stenovitom domu vladao je polumrak; samo odozgo kroz brdo padala je
dnevna svetlost u zbornicu kroz koju je sada koračao, i u niže, spušteno
predvorje koje se nastavljalo na zbornicu. A kad prođe kroz jedna duboka
vrata, od kojih su stepenice ponovo vodile naniže, pred njim se otvori
materinsko telo, središte doma.
Zadrhtao je u podnožju stepenica i zateturao se unatrag prema njima,
opravši ruke o dva lingamova kipa s obe strane ulaska. Kalin kip je ulivao
stravu. Da li se to samo tako činilo njegovim očima, protkanim crvenim
žilicama, ili zaista još nikada i nigde nije ugledao jarosnu boginju u tako
likujuće jezovitom obličju? Uokviren lukom lobanja i odsečenih ruku i nogu,
idol je strčao iz zida stene, pokriven bojama koje su k sebi privlačile svu
svetlost pa je bacale od sebe, nagizdan sjaktavim krunama, opasan i ovenčan
kostima i udovima bića, usred uskovitlanog kola njegovih osamnaest ruku.
Mati je oko sebe vitlala mačevima i zubljama, krv se pušila u lobanji koju je
jedna između njenih ruku prinosila ustima, krv se sterala podno njenih nogu;
sred čuna jednoga stajala je boginja što užas uliva, sred čuna što je plovio po
moru životnih talasa, po moru krvi. Ali i stvarni zadah krvi, dotičući
Šridamanov tankovijasti nos, lebdeo je, zastarelo-sladunjavo, u ustajalom
vazduhu planinske pećine, podzemne klanice, u čije tle su, lepljivi i zakoreli,
bili usečeni žlebovi radi oticanja životnog soka životinja, koje brzo iskrvare
pošto im se odseče glava. Životinjske glave, otvorenih, staklastih očiju, njih
četiri do pet, od bivola, od svinje i od koze, ležale su u obliku piramide
naslagane na oltaru pred kipom Neumitne, a mač kipa, koji je služio za to da
im se odrubi glava, ležao je postrance na pločniku, oštrobrid, blistav, iako je
nosio i mrlje od usirene krvi.
Sa ježenjem što je iz trenutka u trenutak naviralo do oduševljenja, piljio
je Šridaman u divlje izbuljeno lice Iskateljke žrtava,
SmrtonosniceŽivotodavnice, i u kovitlac njezinih ruku, koji je i njemu
navodio pamet na pijano kruženje. Pritisnuo je zgrčene pesnice uz silovito
uzburkane grudi, a besprimerni talasi jeze, čas ledeni čas vreli, plavili su ga
jedan za drugim i mutili njegov potiljak, srčani predeo i njegov od očajanja
uzbuđeni pol, navodeći ih na krajnje izbezumljeni čin protiv njega samog a u
čast večne utrobe. Njegove usne, beskrvne već, molile su:
„Bespočetnice, ti koja si bila pre svega nastalog! Majko bez muža, ti čije
haljine niko ne zadiže! Slatka i prestravična Sveobujmiteljko, koja ponovo
usisavaš sve svetove i prilike što izviru iz tebe! Bezbrojnim žrtvama živih
bića odaje ti narod poštu, jer tebi pripada životna krv sviju! Zar bih mogao ne
steći tvoju milost, spasenja svoga radi, kad bih sam sebe prineo tebi na žrtvu?
Dobro znam da na taj način neću uteći od života, iako bi to valjalo želeti. Ali
daj mi da ponovo uđem kroz vratnice materinskog tela i vratim se u tebe, da
se oslobodim ovog svoga Ja i ne budem više Šridaman, kome je svako
uživanje pomućeno, jer nije on taj koji ga pričinjava!“
Reče ove mutne reči, zgrabi mač sa tla i sam sebi odseče glavu od trupa.
Za tili čas se ovo kaže, a ne može se drukčije ni učiniti no za tili čas. A
ipak pripovedač ovde ima samo jednu želju: naime, neka onaj ko sluša ne
primi ove reči ravnodušno i ne razmišljajući, kao nešto svakodnevno i
prirodno, samo zato što se tako često pripovedalo- i u pričama izgleda kao
nešto obično- da ljudi sami sebi odrubljuju glavu. Pojedinačan slučaj nikad
nije običan: najobičniji za misli i za kazivanje jesu rođenje i smrt; ali
prisustvuj nekom rođenju ili nekom umiranju, pa se zapitaj, zapitaj porodilju
ili samrtnika da li je to nešto obično. Sam sebi odrubiti glavu, ma koliko o
tome bilo pričano, znači ostvariti skoro neostvarljivo delo, za čije je temeljno
izvođenje potrebno ogromno oduševljenje i strahovito sabiranje svih životnih
sila i moći volje u jednu jedinu tačku, tačku izvršenja; i to što je Šridaman,
čije su oči bile blage od razmišljanja i koji je imao ne mnogo krepke
bramanske trgovačke ruke; što je on izveo ovde to delo, to ne treba primati
kao nešto obično, već sa čuđenjem koje ide skoro do neverice.
Ali, dosta je reći da je on učinio tu jezivu žrtvu dok dlanom o dlan, te mu
je sad glava sa nežnom bradicom oko obraza ležala na jednom mestu, a na
drugom telo, koje je bilo manje važan dodatak ovoj plemenitoj glavi, i čije su
obe šake još grčevito stezale balčak žrtvenog mača. A iz trupa je neobično
snažno šiknula krv i ulila se u žlebove kosih stranica, koji su mrežali tlo i
imali mali pad, pa je lagano odmilela prema jami što je bila iskopana ispod
oltara; veoma nalik na rečicu Zlatnu mušicu, koja najpre kao ždrebe
doskakuće kroz Himavantovu[72] kapiju, no potom sve mirnije kreće svojim
putem prema ušću.
6.
7.
8.
No u tom trenutku javi joj se neki glas iz vazduha, glas koji je van svake
sumnje pripadao glavom Durga-Devi, Nepristupačnoj, boginji Kali, Mračnoj,
Majci svetova. Bio je to dubok i hrapav glas, materinski odlučan.
„Hoćeš li smesta da se okaniš toga, kozo glupava?“ ovako se oglasila.
„Nije ti, kanda, dosta što si krv mojih sinova bacila u jamu, nego želiš još i
ovo moje drvo da nagrdiš, a svoje telo, krasno ispoljavanje moga suštastva,
da daš gavranima da ga kljuju zajedno sa milim, slatkim, toplim, maleckim
životnim začetkom što raste u njemu? Pa zar nisi primetila, ćurko jedna, da
ne dobijaš više i da si ostala u blagoslovenom stanju od moga sina? Ako u
našim poslovima ne umeš da brojiš dalje od tri, onda se svakako obesi, ali ne
ovde u mome području; činiće se, odista, da mili život treba najednom da
propadne i da nestane sa sveta, jedino zbog tvoje glupavosti. Ionako su mi uši
već prepune od trućanja mislilaca kako je ljudski život neka bolest, koja
putem ljubavnog žara prenosi svoju zarazu na nova pokolenja; pa mi još i ti,
ludo, izvodiš ovde te kerefeke. Izvlači glavu iz omče, il’ će pasti šamari!“
„Sveta boginjo“, odgovori Zita, „slušam te, svakako. Čujem tvoj
gromovnički glas i smesta prekidam, razume se, svoj očajnički postupak,
pošto mi tako naređuješ. Ali moram se braniti od tvoje tvrdnje kako se čak ni
u svoje stanje ne razumem i kako nisam primetila da si mi ti zaustavila i da si
me blagoslovila. Mislila sam samo da će ono ionako biti bledo i slepo i
nesrećni bogalj“.
„De, budi dobra i pusti mene da ja brinem o tome. Prvo, to je šašava
ženska praznoverica, a drugo, u mom poslu mora biti i bledih i slepih bogalja.
Bolje pokušaj da se pravdaš i priznaj zašto je k meni tamo u onu jamu dotekla
krv mojih sinova, koji su, svaki na svoj način, bili izvrsni mladići! Ne velim
da mi njihova krv nije bila prijatna, ali želela sam da je još neko vreme
ostavim u njihovim valjanim žilama. Govori, dakle, ali istinu kazuj! Možeš
valjda zamisliti da mi je ionako svaka stvar poznata“.
„Ubili su jedan drugoga, boginjo presveta, a mene su ostavili na cedilu.
Zbog mene su zapodeli žestoku svađu, pa su jednim istim mačem odsekli
jedan drugome“
„Glupost. Doista, samo ženska glava je kadra da toroče takve preterane
gluposti! Oni su se u muževnoj pobožnosti sami jedan za drugim prineli meni
na žrtvu; eto, znaj sada. Ali zašto su to učinili?“ Lepa Zita udari u plač i
odgovori jecajući:
„Ah, sveta boginjo, znam i priznajem da sam kriva, ali šta mogu za to? Za
mene je značilo silnu nesreću, mada bez sumnje neizbežnu, kob dakle, ako ti
je pravo da se tako izrazim“ (ovde je nekoliko puta uzastopce zajecala),
„značilo je za mene zlo i otrov zmijski što sam postala žena od gordeljivo
zatvorenog i bezazlenog devojčeta koje sam bila i koje je mirno ložilo
ognjište svoga oca pre no što je upoznalo čoveka i bilo uvedeno u tvoje
poslove; a to je za tvoje veselo dete bilo kao da se bunike najelo- promenilo
se otada potpunce, i greh je sa neodoljivom slašću zavladao njegovom
probuđenom dušom. Ne kažem da želim da se vratim u veselu, gordeljivu
neprobuđenost, koja nije bila ništa drugo do neznanje; ne mogu to, a to čak
nije ni moguće čoveku. Znam samo da nisam poznavala muškarca u ono
drevno doba i da ga nisam gledala, da nisam marila za njega i da je moja duša
bila slobodna od njega i od one žarke radoznalosti da saznam njegove tajne,
te sam se šaljakala sa njim i bezazorno i hladno odlazila svojim putem. Da li
bi me ikada obuzela pometenost kad bih ugledala grudi nekog mladića, da li
bi mi navrla krv u oči kad bih spazila njegove mišice i butine?
Ne, to za mene onda baš ništa nije značilo, i nimalo nije dovodilo u
iskušenje moju bezazornost i hladnoću, jer bila sam neprobuđena. Dolazio je
jedan mladić sa pljosnatim nosom i crnim očima, telom lep kao upisan,
Nanda iz Blagostanja Krava, i ljuljao me ka suncu o prazniku, no nije me
vatra palila zbog toga. Obrazi su mi se jarili od vazduha koji sam prosecala,
ni zbog čega drugog, i iz zahvalnosti sam ga zvrcnula po nosu. Zatim se on
opet pojavio kao prosac za Šridamana, svoga prijatelja, pošto su se njegovi i
moji roditelji složili. Tada je, možda, već bilo pomalo drukčije, može biti da
su koreni nesreće u onim danima kad me je prosio za onoga koji je trebalo da
me zagrli kao muž, no koji još nije bio prisutan; samo je onaj prvi bio
prisutan.
On je bio stalno prisutan, pre svadbe i za vreme nje, dok smo obilazili
oko ognja, a potom takođe. Hoću reći, danju je bio prisutan, ali, naravno, ne i
noću, kad sam spavala sa njegovim prijateljem, Šridamanom, mojim
suprugom, i kad smo prilazili jedno drugom kao božanski par, kao što se prvi
put zbilo na cvetnoj postelji one noći po našoj svadbi, kad me je otvorio
muškom snagom i okončao moje neiskustvo, načinivši me ženom i oduzevši
mi gordeljivu hladnoću ranih dana. Umeo je on da učini to, kako da ne, ta bio
je tvoj sin, pa je i ljubavno spajanje veoma ljupko umeo da izvede- ni rečce
protiv da se kaže, i ni pomena nema da ga nisam volela, štovala i plašila ga
se- ah, svakako, nisam toliko izopačena, boginjo najdraža, da ne bih volela
svoga gospodara i supruga, a pre svega da ga ne bih poštovala i plašila ga se,
da ne bih volela njegovu finu i otmenu, učenu glavu, sa bradom ništa manje
nežnom od zenica i očnih kapaka, i telo koje spada uz glavu. Samo sam se, u
isti mah sa poštovanjem koje sam mu iskazivala, stalno pitala da li je zapravo
njegov posao bio da me načini ženom i da moju bezazornu hladnoću nauči
slatkoj i stravičnoj zbilji čula; stalno mi se činilo da to njemu ne priliči, da
nije dostojno njega i ne pristaje mu glavi, i uvek kad bi mu se meso uzdiglo
prema meni u bračnim noćima, uvek mi se to činilo kao nekakva sramota za
njega i poniženje njegove finoće- ali time u isti mah sramota i uniženje i za
mene probuđenu.
Večita boginjo, ovako je bilo. Kori me, kažnjavaj me; ja, tvoje biće, u
ovom užasnom času bez ustručavanja ti priznajem sve kako je bilo, imajući
na umu da je tebi ionako svaka stvar poznata. Ljubavna strast nije pristajala
glavi Šridamana, moga plemenitog supruga, pa čak nije priličila ni njegovom
telu, koje je tu glavna stvar, kao što ćeš svakojako priznati, te ono, koje je
sada ovako žalosno odvojeno od svoje glave, nije umelo da ljubavno spajanje
izvodi tako dobro da bih svim svojim srcem učestvovala u tome, stoga što je,
doduše, budilo istu strast u meni, ali je nije tolilo. Smiluj se, boginjo! Strast
tvoga probuđenog bića bila je veća od njegove sreće, a njegov prohtev veći
od njegove strasti.
Ali danju, a i uveče, pre spavanja, viđala sam Nandu, kozolikoga, našeg
prijatelja. Ne samo što sam ga viđala, posmatrala sam ga, onako kako me je
sveti brak naučio da posmatram i ocenjujem muškarce, i u snove mi se ušunja
pitanje kako bi on umeo da izvede ljubavno spajanje, i kako bi se sa njim,
koji ne govori ni izdaleka onako pravilno kao Šridaman, odigralo božansko
prilaženje, sa njim umesto sa Šridamanom. Ne bi nimalo drukčije, bednice,
poročnice, koja si zaboravila na poštovanje prema svome mužu! Ovako sam
sebi govorila. To je uvek isto, i zar bi Nanda, čije se reči i telo mogu nazvati
samo prijatnim i ništa više, dok se za tvog gospodara i supruga sme čak reći
da je značajan; zar bi on tu umeo izvesti nešto više? Ali ništa mi to nije
vredelo; pitanje o Nandi, i pomisao da njemu ljubavna strast jamačno mora
bez ikakvog stida i uniženja pristajati uz glavu i udove, da je on, dakle, onaj
koji bi znao da moju sreću dovede u ravnotežu sa mojom probuđenošću- eto
to pitanje i pomisao uvukli su mi se u meso i dušu kao udica ribi u ždrelo, i
nije se moglo ni misliti na vađenje, jer udica je bila posuvraćena.
Kako sam i mogla istrgnuti iz mesa i duše pitanje o Nandi, kad je on
vazda bio oko nas, a Šridaman i on nisu mogli biti jedan bez drugoga, usled
njihove različnosti? Stalno sam bila prinuđena da ga viđam danju, a noću da
ga u snovima dočaravam mesto Šridamana. Kad bih videla njegove grudi,
obeležene kovrdžom 'batlijom', njegova uzana bedra i sasvim malenu
zadnjicu (dok je moja ovako velika; Šridaman pak po bedrima i zadnjici čini
otprilike sredinu između Nande i mene); gubila bih pribranost. Kad bi mu
ruka dotakla moju, nakostrešile bi mi se malje na porama od miline. Kad bih
pomislila kako bi njegove krasne noge, čije su gnjati obrasle crnim dlakama,
mogle da me obujme i stegnu u ljubavnoj igri, obuzela bi me vrtoglavica, a
od nežnosti bi mi grudi prokapale. Iz dana u dan mi se činio sve lepši, i nisam
shvatala neverovatnu neprobuđenost usled koje sam za njega i za njegovu
kožu što je mirisala na slačicu tako malo marila onda kad je bio izabran da
me ljulja: sad mi se on činio kao gandarvski[73] knez Citrarata, pun
nadzemaljske draži, kao ljubavni bog u najmilijem obličju, sav od lepote i
mladosti, zanosan i ukrašen nebeskim nakitom, vencima od cveća i svime što
je ljupko; Višna koji je sišao na zemlju u Krišninom liku.
I zato, kad bi mi se Šridaman noću približavao, ja bih bledela od tuge što
je to on a ne onaj drugi, i sklapala bih oči da bih mogla zamišljati kako me
Nanda grli. Ali po tome što se katkada nisam mogla uzdržati da, obuzeta
strašću, promucam ime onoga za koga sam želela da bude vinovnik te strasti,
po tome je Šridaman primetio da ja činim preljubu u njegovim nežnim
rukama. Jer ja, na žalost, govorim i dok spavam, pa sam, zacelo, pred
njegovim bolno kosnutim ušima zborila u snu reči koje su mu sve odale. To
zaključujem po dubokoj tuzi koja ga je svuda pratila, i po tome što me je
ostavio na miru i nije me više doticao. Nanda me, međutim, takođe nije
doticao; ne stoga što možda ne bi osećao iskušenje da to učini- osećao je on
iskušenje, svakojako je osećao, ne dozvoljavam tako uvredljivu pretpostavku
da on nije osećao iskušenje u krajnjem stepenu! Ali iz neprekršljive vernosti
prema svom prijatelju on se suprotstavljao tome iskušenju, a i ja, veruj mi,
večita majko; bar ja verujem da bi tako bilo- i ja bih ga, kada bi se njegovo
iskušenje pretvorilo u pokušaj, iz poštovanja prema muževljevoj glavi, strogo
odbila od sebe. No ovako uopšte nisam imala muža, i sve troje smo se
nalazili u položaju koji je obilovao lišavanjem.
U takvim okolnostima, majko presveta, krenuli smo na putovanje koje
smo dugovali mojim roditeljima, i zabasavši u stranputice stigli do tvoga
doma. Šridaman reče da samo za trenutak želi da siđe i da ti u prolazu oda
poštu. No u tvojoj žrtvenoj ćeliji on je, skoljen okolnostima, učinio jezivo
delo i lišio udove štovane glave, ili, bolje reći, visoko uvaženu glavu udova, a
mene bacio u jadno udovištvo. Izveo je on to iz čemernog odricanja, i dobra
misleći meni, prestupnici. Jer, velika boginjo, oprosti mi za ovu istinitu reč:
nije se on prineo tebi na žrtvu, nego meni i svom prijatelju, da bismo u
posledak mogli provoditi dane u punom uživanju čulnih naslada. Ali Nanda,
koji je otišao da ga potraži, nije hteo da podnese ovu žrtvu, no je takođe
otfikario sebi glavu sa Višninih udova, te sada nemaju nikakve vrednosti. Ali
na taj način je i moj život postao bezvredan, čak je pao duboko ispod svoje
vrednosti, pa sad kao da mi je i samoj odrubljena glava, naime, lišena sam i
muža i prijatelja. Krivicu za svoju nesreću svakako moram pripisati svojim
delima u nekom ranijem životu. Ali kako se ti posle svega toga možeš čuditi
što sam se bila odlučila da dokrajčim ovaj sadašnji?“
„Ti si radoznala guska i ništa drugo“, reče boginja gromovničkim glasom.
„Zaista je smešno šta si sve u svojoj radoznalosti načinila od ovoga Nande,
na kome baš ničega nema što bi bilo više od uobičajenog. Sa takvim
mišicama i na takvim nogama kreću se milioni mojih sinova, a ti si napravila
Gandarvu od njega! To je dirljivo u suštini“, dodade božanski glas i postade
blaži. „Ja, majka, nalazim da je telesno uživanje u suštini dirljivo, i mislim da
se, sve u svemu, diže velika prašina oko toga. Ali, svakako, reda mora da
bude!“ I glas joj iznenada opet postade grub i goroloman. „Ja sam, doduše,
oličenje nereda, ali baš stoga moram najodlučnije držati do reda i zahtevati da
se štuje nepovredljivost bračne ustanove, utuvi to! Ama sve bi se ispremetalo
i ispreturalo kad bih se ja povodila samo za svojom dobroćudnošću. A tobom
sam više nego nezadovoljna. Praviš mi ovde ovaj pačariz, a još mi uz to
govoriš i bezobrazluke. Jer ti mi daješ na znanje da se moji sinovi nisu meni
prineli na žrtvu i istočili svoju krv meni, nego jedan tebi, a drugi prvome.
Kakav je to ton? Deder, daj mi da vidim nekog čoveka koji sebi rubi glavu-
ne samo da prerezuje grlo nego da po svim pravilima žrtvenog obreda odseca
glavu sebi; još uz to nekog načitanog kao što je tvoj Šridaman, koji se čak ni
u ljubavi ne odlikuje osobitom spretnošću; da rubi sebi glavu, velim, a da
neophodnu snagu i pomamljenost ne crpe iz oduševljenja koje sam mu ja
ulila!
Zabranjujem, dakle, da mi govoriš tim tonom, bez obzira na to da li u
tvojim rečima ima nečeg istinitog ili nema. Jer, istinito u njima može biti to
da je ovde u pitanju delo sa mešovitim pobudama, što će reći: nejasno delo.
Nije se moj sin Šridaman prineo meni na žrtvu baš isključivo zato da stekne
moju milost, nego odista i iz patnje zbog tebe, pa bilo mu to samome jasno il’
ne bilo. A žrtva maloga Nande bila je samo neminovna posledica. Stoga ne
osećam neku veliku sklonost da primim njihovu krv i da se zadovoljim tom
žrtvom. Ako bih ja sada vratila dvostruku žrtvu i sve vaspostavila kao što je
bilo, da li bih smela očekivati da ćeš se ubuduće pristojno ponašati?“
„Ah, sveta boginjo i draga majko!“ uzviknu Zita kroz suze. „Kad bi ti to
bila kadra i kad bi mogla da poništiš ova stravična dela, te da mi vratiš muža i
prijatelja i da sve bude po starom; koliko bih te onda blagosiljala, pa čak
obuzdala i svoje reči iz sna, kako se plemeniti Šridaman ne bi više žalostio!
Neopisivo zahvalna bih ti bila kad bi to tebi pošlo za rukom i kad bi
vaspostavila sve kao što je i bilo! Jer, iako je ranije sve postalo žalosno, tako
da sam, došavši pred užasni prizor u tvome okrilju, jasno i razgovetno
uvidela da ni na šta drugo nije moglo izići, ipak bi bilo čudesno lepo kad bi
tvoja moć uspela da ukine ovaj ishod, kako bi sledeći put moglo doći do
kakvog boljeg!“
„Šta znači 'bila kadra' i 'pošlo za rukom?'“ odvrati božanski glas. „Ne
sumnjaš, nadam se, da je to sitnica za moju moć! Dokazala sam to više no
jednom otkako je svet nastao. Žao mi te je, vidiš, iako ne zaslužuješ to, žao
mi te zajedno sa bledim i slepim začetkom u tvojoj utrobi, a žao mi je i ona
dva mladića što leže onde unutra. Načulji, dakle, uši i dobro slušaj šta ću ti
reći! Ostavi sada na miru tu granu puzavice i gledaj da se vratiš u moje
svetilište pred moj kip i pred nesrećni prizor koji si napravila. Tamo da mi se
nisi prenemagala niti padala u nesvest, nego uzmi glave za kike i ponovo ih
nasadi jadnim trupovima. Ako pri tom žrtvenim mačem blagosloviš
prerezana mesta oštricom okrenutom nadole, i oba puta prizoveš moje ime;
možeš reći Durga ili Kali, ili sasvim jednostavno i Devi, to nije važno;
mladići će postati kao što su i pre bili. Jesi li me razumela? Glave nemoj
odveć brzo približiti telima, i pored toga što ćeš osetiti jaku privlačnu snagu
između tela i trupa, da bi prolivena krv imala vremena da se vrati i da ponovo
bude usisana. To ide čarobnom brzinom, ali koji trenutak će ipak zahtevati.
Slušala si me, nadam se? Onda trči! Ali valjano obavi posao, nemoj da ga
smandrljaš i da im glave staviš naopako, pa da hodaju s licem na potiljku i
postanu svetsko ruglo! Dela! Ako čekaš do sutra, biće prekasno!“
9.
Lepa Zita ništa više nije rekla, nije čak ni „hvala“ kazala, nego je skočila i
pojurila u dom Majke, žureći koliko joj je dozvoljavala obmotana haljina.
Protrčala je kroz zbornicu i kroz predvorje i upala u svetu utrobu, pa se pred
stravičnim licem boginje sa grozničavom, krilatom marljivošću dala na
propisani posao. Privlačna snaga između glava i trupova nije bila onoliko
jaka koliko je trebalo očekivati po Devinim rečima. Osećala se, ali ne toliko
snažno da bi predstavljala opasnost za blagovremen povratak krvi uz žlebove,
jer to se za vreme približavanja odigralo sa čarobnom brzinom, uz živahno
mljackav šum. A dejstvo blagoslova mačem i boginjinog imena, koje je Zita,
silom likujući, čak triput uzviknula u oba slučaja, nije omanulo:- sa
pričvršćenim glavama, bez porezotine i ožiljka, mladići se uspraviše pred
njom, pogledaše je i pogledaše niza se; ili bolje reći, čineći to, gledali su
jedan niz drugoga, jer, ako bi hteli da gledaju niza sebe same, morali bi da
dignu pogled i gledaju jedan drugoga- eto, takvo je bilo njihovo
vaspostavljanje.
Zita, šta si to uradila? Ili, šta se dogodilo? Ili, šta si u svojoj brzopletosti
učinila da se zbude? Jednom rečju (i da pitanje postavimo tako da dolično
uzme u obzir neodređenu granicu između događanja i činjenja): šta ti se
desilo? Uzbuđenje sa kojim si delala shvatljivo je, ali zar i pored toga nisi
mogla malo bolje otvoriti oči pri ovom poslu? Ne, ti svojim mladićima nisi
nasadila glave naopako, te da im se lice nađe na potiljku- to ti se nipošto nije
desilo. Ali- da iskažemo jednom šta te je zadesilo, da nazovemo po imenu tu
činjenicu što pamet muti, tu nesreću, taj maler, taj belaj, ili kako god sve troje
bili skloni da to nazovete; ti si na jednoga namestila i blagoslovom pričvrstila
glavu drugoga: Nandinu glavu Šridamanu- ako se njegov trup, lišen onoga
što je glavno, i može još označiti kao Šridaman; a Šridamanovu glavu Nandi,
ako je bezglavi Nanda još bio Nanda; ukratko, tvoj muž i prijatelj nisu
vaskrsli pred tobom kao oni koji su bili, nego uzajamno promenjeni: ti vidiš
Nandu- ako je Nanda onaj koji nosi njegovo priprosto lice- u zubunu i
pregači koji obavijaju Šridamanovo fino i slaninicom obloženo telo; a
Šridaman- ako se tako sme označiti figura na kojoj se nalazi njegova glava
nežnoga lika- stoji pred tobom na Nandinim skladnim nogama, sa kovrdžom
„batlijom“ u okviru biserne ogrlice na „svojim“ širokim i crnpurastim
grudima!
Kakvog li belaja- nastalog usled prenagljenosti! Žrtvovani mladići su
živeli, ali živeli su zamenjeni: telo muža sa glavom prijatelja, prijateljevo telo
sa glavom muža. Zar je onda čudo što je stenovito okrilje zadugo odjekivalo
od začuđenih uzvika svih troje? Onaj sa Nandinom glavom, razgledajući
udove što su spadali uz glavu, opipavao je telo koje je nekada uzgred
pripadalo plemenitoj Šridamanovoj glavi; a ovaj, Šridaman naime (bar po
glavi), u silnoj pometenosti je kao svoje sopstveno ispitivao telo koje je u
spoju sa Nandinom prijatnom glavom predstavljalo ono glavno. A što se tiče
začetnice ovog novog ustrojstva, ona je, uzvikujući u likovanju, u
jadikovanju, u samooptuživanju što je preklinjalo za oproštaj, trčala od
jednog do drugog, grlila obojicu naizmence i bacala im se pred noge da bi im
ispovedila šta je doživela i kako joj se potkrala omaška.
„Oprostite mi, ako možete!“ uzviknula je. „Oprosti mi, Šridamane
najdraži“- naglašeno se i uočljivo obratila njegovoj glavi, namerno
previđajući sa njom spojeno Nandino telo. „Oprosti mi i ti, Nanda!“- i opet je
uputila reči odgovarajućoj glavi, uzimajući je, i pored njene neznatnosti, za
ono što je glavno, a sa njom spojeno Šridamanovo telo posmatrala je i sada
kao beznačajan privesak. „Ah, trebalo bi da se prelomite i oprostite mi, jer
ako se spomenete groznoga dela koje ste se u svom ranijem utelovljenju
prelomili da učinite, i očajanja u koje ste me time bacili; ako uzmete u obzir
da sam taman htela da se obesim, da sam potom sa gromovničkim glasom
Nepristupačne vodila jedan razgovor od koga mrkne svest, onda morate
razumeti da prilikom izvođenja njenih zapovesti nisam raspolagala punom
moći rasuđivanja ni prisutnošću duha; igralo mi je pred očima, sasvim
nejasno sam razaznavala čija mi se glava a čiji udovi nalaze pod rukama, pa
sam morala prepustiti srećnom slučaju da sastavi ono što ide jedno uz drugo.
Pola verovatnoće je govorilo u prilog tome da ću pogoditi kako treba, a isto
toliko protiv- i eto, udesilo se tako da ste se vi tako udesili, jer kako sam
mogla znati da li privlačna snaga između glava i udova ima pravu jačinu, kad
se jasno i snažno pokazala, iako bi pri drukčijem spajanju bila, možda, još
jača. A i Nepristupačna snosi izvesnu krivicu, jer ona me je opomenula
jedino da vam lica ne stavim na pleća, pa sam na to odista i pazila; da se
moglo udesiti kao što se udesilo, na to Uzvišena nije pomišljala! Recite, jeste
li očajni zbog načina na koji ste uskrsli i hoćete li me navek proklinjati? Ako
je tako, izići ću i izvršiti delo u kome me je Bespočetnica prekinula. Ili ste
skloni da mi oprostite, smatrajući da se u okolnostima koje je udesio slepi
slučaj može zamisliti da između nas troje započne nov i bolji život; bolji,
mislim, no što bi bilo moguće kada bi se vaspostavilo samo pređašnje stanje,
koje je dovelo do tako žalosnog ishoda, a i opet bi, koliko čovek može da
prosudi, moralo dotle dovesti? To mi reci, Šridamane snažni! To mi saopšti,
plemenito sazdani Nanda!“
Utrkujući se u opraštanju, zamenjeni mladići se sagoše k njoj, podigoše
je, svaki sa rukama onog drugoga, pa sve troje, plačući i smejući se, ustadoše
spojeni prisnim zagrljajem, pri čemu su se dve stvari pouzdano obelodanile.
Prvo, pokazalo se da je Zita sasvim ispravno učinila što je vaskrsle mladiće
oslovila prema njihovim glavama, jer po ovima se sve i upravljalo, po
glavama su se nesumnjivo određivala osećanja sebe i svoga, i kao Nanda se
osećao i znao onaj koji je na uzanim i svetlim ramenima nosio pučku glavu
Garginog sina; kao Šridaman, sasvim prirodno, ponašao se onaj kome se na
krasnim, tamnim plećima nalazila glava bramanskog unuka. A drugo, postalo
je jasno da se odista ni jedan ni drugi ne ljute na Zitu zbog njene omaške,
nego da silno uživaju u svome novom uobličenju.
„Uz pretpostavku“, reče Šridaman, „da se Nanda ne stidi tela koje mu je
pripalo, i ne oseća odviše gubitak Krišnine kovrdže na grudima, što bi me
bolelo; o sebi mogu reći samo to da se osećam kao najsrećniji među ljudima.
Uvek sam želeo da imam ovakvo telo, i kad opipam mišiće na rukama,
pogledam na svoja ramena i niz svoje krasne noge, obuzima me neukrotljiva
radost, i govorim sebi da ću ubuduće uzdizati glavu sasvim drukčije no što
sam dosad činio, prvo, prožet svešću o svojoj snazi i lepoti, a drugo, stoga što
će sklonosti moga duha sada biti u skladu sa mojim telesnim svojstvima, te
neće više biti nimalo neprilično i naopako ako budem govorio u prilog
pojednostavljenju i pod drvetom se budem zalagao za obilazak krava oko
brežuljka Šarenog vrha umesto službe sa molepstvijem, jer to mi dolikuje, i
što je bilo tuđe sad je postalo moje. Prijatelji dragi, nesumnjivo ima nečeg
tužnog u tome što je tuđe sad postalo moje i nije više predmet želja i
divljenja, sem što se sam sebi divim, a i u tome što ne služim više drugima
kad preporučujem brdski obred umesto slavljenja Indre, nego onome što sam
ja sam. Da, priznajem to, nalazi se u meni ta izvesna tuga što sam sada ono za
čim sam žudeo. Ali nju potpuno potiskuje u pozadinu pomisao na tebe, mila
Zita, koja mi je daleko važnija od misli o sebi samome, naime, pomisao na
preimućstva što ti ih donosi moj novi telesni izgled, i koja me već unapred
čine neizrecivo gordim i srećnim, tako da, što se mene tiče, celo ovo čudo
mogu jedino blagosiljati rečima: siya, neka tako bude!“
„Zbilja si mogao reći 'siyat' u skladu sa pravilnim govorom“, reče sad
Nanda, koji je na poslednje reči svoga prijatelja oborio oči ka zemlji, „i ne
dopustiti da ti na usta utiču seljački udovi, na kojima ti odista ne zavidim, jer
odveć dugo su bili moji. Ni ja, Zita, ni najmanje nisam ljut na tebe, nego
takođe kažem 'siyat' na ovo čudo, jer vazda sam želeo da imam ovakvo fino
telo kakvo je sada moje, i kad se ubuduće budem zalagao za molepstvija i za
službu Indri, a protiv pojednostavljenja, to će mi bolje no ranije pristajati licu,
ili bar telu, koje je za tebe, Šridamane, možda bilo nešto sporedno, ali za
mene je glavno. Ni za trenutak se ne čudim što su naše glave i tela, dok si ih
ti, Zita, sastavljala, pokazale tako jaku međusobnu privlačnu snagu, jer u toj
privlačnoj snazi ispoljavalo se prijateljstvo koje je vezivalo mene i
Šridamana, i za koje mogu samo želeti da ga ne naremeti ovo što se dogodilo.
Ali jedno moram kazati: moja jadna glava ne može se odupreti da ne misli za
telo koje joj je pripalo, i da ne čuva njegova prava, pa sam stoga začuđen i
ožalošćen, Šridamane, zbog toga što si, kao da se to samo po sebi razume,
maločas upotrebio nekoliko reči kojima si ciljao na Zitinu bračnu budućnost.
Te reči mi ne idu u glavu, jer mi se čini da tu nema ničega što se po sebi
razume, nego ima samo jedno veliko pitanje, a moja glava odgovara na njega
drukčije no što tvoja, izgleda, odgovara“.
„Kako to!“ uzviknuše Zita i Šridaman kao iz jednog grla.
„Kako to?“ ponovi nežnoputi prijatelj. „Kako samo možete pitati? Meni
je moje telo ono što je glavno, i u tome mislim po smislu braka, u kome je
telo takođe ono glavno, jer njime se začinju deca, a ne glavom. Voleo bih da
vidim toga ko bi mi osporio da sam ja otac plodića koji Zita nosi u utrobi“.
„Ama priberi se“, uzviknu Šridaman, ljutito pokrenuvši snažne udove, „i
priseti se ko si! Jesi li ti Nanda ili si neko drugi?“
„Ja sam Nanda“, odvrati ovaj, „ali kao što ovo supružansko telo nazivam
svojim sopstvenim i kažem za njega Ja, tako je i svuda prekrasna Zita moja
žena i njen plodić je moja tvorevina“.
„Zaista?“ na to će Šridaman sa lako uzdrhtalim glasom. „Je li tako? Ja se
to ne bih usudio da tvrdim dok je tvoje sadašnje telo još bilo moje i počivalo
uz Zitu. Jer, kao što je izlazilo iz njenog šaputanja i mucanja, a na moj
beskonačan bol, ona uistinu nije grlila to telo, već ovo koje ja sad nazivam
svojim sopstvenim. Nije lepo od tebe, prijatelju, što dodiruješ ove bolne
stvari i primoravaš me da ih iskažem. Kako se možeš ovako jogunasto
povoditi za svojom glavom, ili bolje reći telom, i ponašati se kao da si ti
postao ja, a ja ti? Pa jasno je da, ako se ovde desila neka zamena, pa si ti
postao Šridaman, Zitin muž, a ja postao Nanda; da u tom slučaju i ne bi bilo
nikakve zamene, nego bi sve ostalo po starom. Srećno čudo se baš i sastoji u
tome što se pod Zitinim rukama desila zamena glava i udova, zamena kojoj
se raduju naše glave, jer one su ovde merodavne, i koja pre svega ima tu
svrhu da obraduje krasnoboku Zitu. Time što se namećeš za njenog muža,
tvrdoglavo se pozivajući na svoje supružansko telo, a meni dodeljuješ ulogu
bračnog prijatelja, ti obelodanjuješ veoma pokudnu samoživost, jer misliš
samo na sebe i svoja tobožnja prava, a ne na Zitinu sreću i na preimućstva
koja treba da joj donese ova zamena“.
„Preimućstva“, uzvrati Nanda ne bez gorčine, „kojima ti nameravaš da se
ponosiš, te su isto tako i tvoja preimućstva, što obelodanjuje tvoju
samoživost. Ona je kriva i što me ti tako pogrešno razumeš. Jer ja se, u stvari,
nipošto ne pozivam na supružansko telo koje mi je pripalo, nego na svoju
rođenu, vajkadašnju glavu, za koju i ti sam priznaješ da je merodavna, i koja
me i sada u spoju sa novim i finijim telom čini Nandom. Sasvim netačno
prikazuješ stvari kad tvrdiš da ja na Zitinu sreću i preimućstva ne mislim bar
toliko koliko i ti. Kad me je gledala u poslednje vreme i govorila mi slatko
treperavim i zvonkim glasom, koji sam se bojao da začujem, jer postojala je
velika opasnost da sličnim glasom ne odgovorim; ona bi mi pogledala u lice,
u oči bi mi pogledala, trudeći se da svojim očima čita u njima, a pri tom bi
me nazivala 'Nanda' i 'dragi Nanda', što se meni činilo izlišno, ali nije bilo
izlišno, kao što se sad jasno vidi, nego izvanredno značajno. Jer time je ona
izražavala da ne misli na moje telo, koje samo po sebi ne zaslužuje ovo ime,
kao što ti sam najbolje dokazuješ, nazivajući se Šridamanom i sad kad ti je
ono pripalo. Ja joj nisam odgovarao, ili bih samo procedio što je bilo
najnužnije, da ne bih i sam upao u treperavost i zvonkost, nisam je sa svoje
strane nazivao po imenu i krio sam oči od nje, kako ne bi mogla da u njima
pročita štogod- sve to iz prijateljstva prema tebi i iz poštovanja prema tvome
supružanstvu. Ali sada, kad je ovoj glavi- u čije je oči onako duboko i upitno
pogledala, i kojoj je govorila 'Nanda' i 'dragi Nanda'- pripalo još i
supružansko telo, a supružanskom telu Nandina glava, sada se položaj
svakojako iz osnova promenio na moju i Zitinu korist. Na njenu pre svega!
Jer, ako njenu sreću i zadovoljstvo stavljamo ispred svega drugog, upravo
onda se ne mogu zamisliti čistiji i savršeniji odnosi od ovih koje sada
izlažem“.
„Ne“, reče Šridaman, „ovako nešto ne bih očekivao od tebe. Strahovao
sam da ćeš se ti stideti moga tela, ali i moje nekadašnje telo moglo bi se
stideti tvoje glave, eto u takve protivrečnosti se zapetljavaš uzimajući čas
glavu a čas telo kao najvažnije u braku, onako kako ti je zgodno! Uvek si bio
skroman mladić, a sad se najednom penješ na vrhunce neumerenosti i
uobraženosti, tvrdeći za te tvoje odnose da su najčistiji i najsavršeniji na
svetu i kadri da zajemče Zitinu sreću, kad je zbilja jasno kao na dlanu da sam
ja onaj koji joj mogu pružiti najbolje moguće, to jest: u isti mah i najsrećnije i
najvećma uspokojavajuće uslove! Ali nema ni svrhe ni koristi da još trošimo
reči. Evo Zite pred nama. Neka ona kaže kome pripada i neka donese presudu
o nama i o svojoj sreći“.
Zita zbunjeno pogleda jednog pa drugog. Zatim sakri lice u šake i
zaplaka.
„Ne mogu“, zagrca ona. „Ne prisiljavajte me, molim vas, da ja
presuđujem, ja sam bedna žena i ništa drugo, i to mi je odviše teško. Iz
početka, istina, izgledalo mi je lako, i ma koliko se stidela svoje omaške, ipak
sam bila i srećna zbog nje, osobito kad sam videla da ste i vi srećni. No vaše
reči su mi pomele glavu i raspolutile srce, te jedna polovina odvraća drugoj,
baš kao što i vi sebi odvraćate. U tvojim rečima, Šridamane najdraži, ima
mnogo istine, a još pri tom uopšte nisi istakao i to da ja svojoj kući mogu
doći jedino sa mužem koji nosi tvoje crte. Ali i Nandini nazori su mi delom
bliski, i kad se setim koliko mi se žalosno i beznačajno činilo njegovo telo
dok je bilo bez glave, moram mu dati za pravo u tome da sam ipak i na
njegovu glavu, a možda u prvom redu na nju, mislila kad sam mu ponekad
govorila:
'Dragi Nanda'. A ako pominješ spokojstvo, Šridamane dragi, spokojstvo u
sreći, znaj da je veliko pitanje i da je strahovito teško odgovoriti šta mojoj
sreći može doneti više spokoja: muževljevo telo ili muževljeva glava. Ne, ne
mučite me, ja sam sasvim nesposobna da raspravim vašu prepirku i ne mogu
doneti odluku ko je od vas dvojice moj muž!“
„Ako je tako“, reče Nanda posle ćutanja ispunjenog nedoumicom, „ako se
Zita ne može odlučiti i presuditi naš spor, onda odluka mora doći sa treće, ili
tačnije: četvrte strane. Kad je Zita maločas pomenula da se može vratiti kući
samo sa mužem koji nosi Šridamanove crte, ja sam u sebi smišljao da se ona i
ja uopšte i ne vraćamo, nego da živimo u samoći, ukoliko ona pronađe
spokojnu sreću u meni, njenom telesnom mužu. Odavno mi je već bliska
pomisao na usamljeništvo i divljinu, jer često sam se, kad bi mi Zitin glas
ulivao strah da ne izgubim svoju prijateljsku vernost, nosio mišlju da
postanem šumski pustinjak. Stoga sam gledao da se upoznam sa jednim
isposnikom čuvenim po samosavlađivanju, Kamadamanom po imenu, da bi
mu dao uputstva o životu u bezljudnom kraju, i posetio sam ga u šumi
Dankaka, u kojoj on živi i gde svud unaokolo ima mnogo svetaca. U svome
domu zvao se jednostavno Guha, ali nadenuo je sebi isposničko ime
Kamadamana, i traži da ga njime nazivaju, ukoliko uopšte dozvoli nekome da
ga oslovi. Već mnogo godina on živi u šumi Dankaka, strogo se pridržavajući
propisanog kupanja i ćutanja, i verujem da nije više daleko od preobraženja.
Hajdete da otputujemo ovome mudracu, koji poznaje život i koji ga je
pobedio, da mu ispričamo našu povest i da ga uzmemo za sudiju o Zitinoj
sreći. On neka odluči, ako se vi slažete, ko je od nas dvojice njen muž, i
njegovoj presudi ćemo se povinovati“.
„Da, da“, uzviknu Zita sa olakšanjem, „Nanda je u pravu, otidimo tom
svetom čoveku!“
„Pošto uviđam“, reče Šridaman „da je ovde posredi zamršen problem,
koji se ne može rešiti u našem krugu, nego samo putem neke presude sa
strane; i ja se slažem sa ovim predlogom i spreman sam da se potčinim
mudračevoj odluci“.
Pa pošto su se složili u tim okvirima, zajedno napustiše dom Majke i
vratiše se kolima, koja su ih još čekala dole u klisuri. Ovde odmah iskrsnu
pitanje koji će se od muškaraca primiti da bude vozar i upravljač; jer to je u
isti mah telesna stvar i stvar glave, a Nanda je znao put do šume Dankaka,
koji traje dva dana, nosio ga je u glavi; ali po svom telesnom ustrojstvu
Šridaman je bio podesniji da drži uzde, a iz istog razloga je i Nanda ranije
obavljao ovu dužnost. No sad je to prepustio Šridamanu, i sa Zitom je seo iza
njega i kazivao mu put kojim je imao da vozi.
10.
12.
Pošto joj dođe vreme, Zita rodi Šridamanu detence, muškarče jedno, koje
su nazvali Samadi, što znači „pribiranje“. Nad novorođenčetom su mahali
kravljim repom, da otklone nesreću od njega, a u istu svrhu stavili su kravlju
balegu na glavu- sve kao što je red. Radost roditelja (ako je ova reč sasvim na
mestu) bila je velika, jer dečak nije bio ni bled ni slep. Istina, koža mu je bila
veoma svetle boje, što je moglo stajati u vezi sa majčinim poreklom iz
kšatrijske ili ratničke krvi, a uz to je bio izvanredno kratkovid, što se
vremenom ispostavilo. Na taj način ispunila su se proročanstva i drevna
narodna verovanja: ispunila su se, samo nagovešteno i pomalo izbledelo;
može se tvrditi da su se obistinila, a može se i osporiti.
Zbog njegovog kratkog vida Samadija su kasnije prozvali i Andaka, to
jest slepac, i to je ime pomalo prevagnulo nad onim prvim. No ta je osobina
njegovim gazelastim očima davala meku i privlačnu treptavost, te su postale
još lepše od Zitinih, na koje su, uostalom, ličile; kao što dečak i inače nije
ličio ni na jednog od obojice očeva, nego sasvim izrazito na majku, koja je i
bila jasni i nedvosmisleni deo njegovog porekla, zbog čega se, bez sumnje,
njegovo uobličenje osećalo upućeno na nju. Otuda je bio lep kao upisan, a
sastav njegovih udova, čim je prošlo vreme iskrivljenosti u zaprljanim
pelenama, te je mogao malo da se ispravi, pokazivao je najčistije i najsnažnije
srazmere. Šridaman ga je voleo kao rođenu krv i meso, i u duši su mu se
ocrtavala osećanja koja čovek ima kad se povlači sa posla, javljala se
sklonost da sada sinu prepusti bitisanje i u njemu da živi.
No godine tokom kojih se Samadi-Andaka ljupko razvijao na majčinim
grudima i u visećoj ljuljašci- upravo su bile godine u kojima se odigravalo
opisano preobličenje Šridamanove glave i udova, i koje su njegovu
celokupnu ličnost toliko preobrazile u muževljev oblik da Zita nije više
izdržala nego ju je svladalo preterano sažaljenje prema dalekom prijatelju, u
kome je videla roditelja svoga dečaka. Potpuno ju je obuzela želja da ga
ponovo vidi, da vidi kakav li je on sa svoje strane postao po zakonu
odgovarajućeg zbivanja, i da mu predstavi svoje zanosno čedo, kako bi mu se
i on obradovao, ali nije se ipak usudila da to pomene muževljevoj glavi. I
stoga, kad je Samadi navršio četiri godine, počinjući već da se pretežno zove
Andaka, kad je već mogao da trči, makar i samo tapkajući, i kad se Šridaman
upravo nalazio na nekom poslovnom putu, ona odluči da krene i da, stajalo je
to što mu drago, pronađe pustinjaka Nandu i uteši ga.
Jednog jutra u proleće, još pre svanuća, pri svetlosti zvezda, ona obu
putničke cipele, uze u ruku dugačak štap, drugom uhvati ruku svog sinčića,
kome beše obukla košuljicu od katuna i kalikata, pa se, noseći na leđima
vreću sa hranom za put, neviđena i na slepu sreću, iskrade sa njim iz doma i
sela.
Hrabrost sa kojom se izložila tegobama i opasnostima ovog putovanja
svedoči o odlučnoj neodoljivosti njene želje. Tu joj je, možda, bila od pomoći
i njena ratnička krv, ma koliko razređena bila, dok je sasvim pouzdano da je
to činila njena lepota, kao i lepota njenog deteta, jer je svako osećao
zadovoljstvo da rečju i delom pomogne tako ljupkoj hodočasnici i njenom
sjajnookom pratiocu. Ljudima je govorila kako putuje da pronađe oca svoga
deteta, svoga muža, koji je usled nesavladljive naklonosti prema posmatranju
suštastva postao šumski pustinjak, i kome želi da dovede njegovog sina da bi
ga poučio i blagoslovio; a i ovo je ljude raznežavalo, ulivalo im poštovanje i
ljubaznost prema njoj. U selima i zaseocima dobijala je mleka za svog
mališana, gotovo uvek bi dobijala prenoćište za sebe i njega, po ambarima i
na zemljanim bankovima ognjišta. Često bi je seljaci što gaje jutu i pirinač
poduže povezli na taljigama, a kad joj se ne bi pružila prilika da put
prevaljuje na sličan način, koračala bi neustrašivo po drumskoj prašini, držeći
dete za ruku, oslanjajući se na štap, pri čemu bi Andaka načinio dva koraka
dok ona jedan, a treptave su mu oči videle samo najbliži deo puta što se
nalazio pred njim. No njoj je pogled dopirao daleko u prostranstvo koje joj je
valjalo propešačiti, i oči su joj netremice bile upravljene prema cilju njene
sažaljive čežnje.
Tako je doputovala u šumu Dankaka, jer se nadala da je prijatelj onde
potražio neko usamljeno mesto. Ali, stigavši onamo, od svetih ljudi kod kojih
se raspitivala saznala je da se on tu ne nalazi. Mnogi ili nisu mogli ili nisu
hteli da joj kažu štogod bliže; ali nekoliko pustinjačkih žena, koje su milovale
i hranile malog Samadija, po dobrom srcu joj otkriše i nešto više, naime,
otkriše joj gde se on nalazi. Jer svet povučenih iz sveta ipak je svet kao i
svaki drugi, u njemu se čovek razabire kad mu pripada, i ima u njemu mnogo
ogovaranja, manisanja, zavisti, radoznalosti i težnje za nadmetanjem, pa
svaki pustinjak vrlo dobro zna gde prebivaju drugi i čime se zanimaju. Stoga
su one dobre žene mogle odati Ziti da je pustinjak Nanda izabrao boravište
blizu reke Gomati ili Kravlje reke, sedam dana hoda odavde prema jugu i
zapadu, a to je boravište koje srce gali, sa raznoraznim drvećem, cvećem i
puzavicama, puno ptičije pesme i životinjskih čopora, a po obali reke se
nalazi korenje, krtole i voće. Kad se sve uzme u obzir, biće da je Nanda za
svoju povučenost izabrao mesto koje malo odviše gali srce, pa stroži svetitelji
nisu kadri da njegovu askezu uzmu baš sasvim ozbiljno, pogotovo stoga što
se on osim kupanja i ćutanja ne pridržava nikakvih pomena vrednih zaveta,
hrani se onim što nađe, šumskim voćem, divljim pirinčem u kišno doba, a s
vremena na vreme čak i pečenim pticama, i vodi jedino promatrački život
ožalošćenog i razočaranog čoveka. A što se tiče puta koji vodi do njega, na
njemu nema osobitih tegoba i smetnji, izuzev Razbojničkog klanca, Klisure
tigrova i Zmijske doline, gde čovek, naravno, mora da obrati pažnju i da
stisne srce obema rukama.
Ovako poučena, Zita se rastade od žena u šumi Dankaka, koje su joj tako
obilato pomogle, i na uobičajeni način produži putovanje sa nanovo oživelom
nadom. Iz dana u dan je srećno prevaljivala put, i može biti da su joj nad
koracima bdeli Kama, bog ljubavi, u savezu sa boginjom Šri-Lakšmi[75],
gospodaricom sreće. Neuznemirena je prošla kroz Razbojnički klanac.
Ljubazni pastiri je naučiše kako da obiđe Klisuru tigrova, a u Zmijskoj dolini,
koja je bila neizbežna, celo vreme je nosila na ruci malog Samadija-Andaku.
No kad je stigla do Kravlje reke, ponovo ga je povela za ruku, dok je u
drugoj svojoj ruci držala putnički štap i nabadala njime. Bilo je jutro, blistavo
od rose, kad je prispela onamo. Neko vreme je koračala duž cvetne obale, a
zatim se, u skladu sa dobijenim uputstvom, udaljila od reke i pošla preko
poljane prema šumi, za kojom se upravo rađalo sunce i koja se plameno
žarila od cvetova crvene ašoke i kimšukovog drveća. Oči joj behu zaslepljene
jutarnjim sjajem, no kad je nad njih stavila šaku, primetila je na ivici šume
jednu kolibu, pokrivenu korom i lubom, a kraj nje nekog mladića u odeći od
like i opasanog travom, koji je sekirom popravljao nešto na gredama. A kad
se još više približila, opazila je da su mu ruke krepke kao što su bile one koje
su je ljuljale prema suncu, no da se pri tom njegov nos, na jedan način koji se
nije mogao nazvati kozastim, nego veoma plemenitim, spuštao prema
umereno isturenim usnama.
„Nanda!“ uzviknu ona, a srce joj se podjari od radosti. Jer učinio joj se
kao
Krišna, koji se preliva sokom nežnosti i snage. „Nanda, gledaj, Zita ti je
došla!“
Na to on ispusti bradvu i potrča joj u susret, a na grudima mu se nalazila
kovrdža „batlija“. Pa je u znak dobrodošlice i ljubavi nazva tisućama imena,
jer i duša i telo su mu silno čeznuli za njom vascelom. „Jesi li došla najzad“,
uzviknu on, „ti mesečinasta, očiju nežnih kao u jarebice, posvuda prekrasno
sazdana, ti krasnoputa, Zita, ženo moja sa predivnim bedrima? Koliko sam
noći snevao da ćeš preko svega prostranstva ovako doći izgnaniku,
usamljeniku, a sad si doista ovde, savladala si Razbojnički klanac, Klisuru
tigrova i Zmijsku dolinu, koje sam ja namerno preprečio između nas, srdit na
odluku sudbine! Ah, ti si veličanstvena žena! A koje je to dete što ga vodiš sa
sobom?“
„To je plodić“, reče ona, „koji si mi ti poklonio u prvoj svetoj bračnoj
noći, kad još nisi bio Nanda“.
„To mora da nije baš naročito ispalo“, reče on. „A kako se zove?“ „Zove
se Samadi“, odgovori ona, „ali sve više prima ime Andaka“.
„Što to?“ upita on.
„Nemoj misliti da je slep!“ odvrati ona. „Niti je slep, niti se može nazvati
bledim, i pored njegove bele kože. Ali je, valja priznati, veoma kratkovid, pa
ne može videti ni tri koraka pred sobom“.
„Ima i to svojih dobrih strana“, reče Nanda. Pa staviše dečaka malo
podalje od kolibe u svežu travu i dadoše mu cveće i orahe da se igra. Tako je
imao čime da se zabavlja, a igra koju su oni sami otpočeli, milovani mirisom
mangovih cvetova, koji u proleće uvećava ljubavno uživanje, i uz ćurlikanje
kokila[76] u obasjanim krošnjama- ta igra ležala je van njegovog vidokruga.
Priča zatim veli da je bračna sreća ovih ljubavnika trajala svega jedan dan
i jednu noć, jer sunce se još nije ponovo uzdiglo iznad jarko rascvetanog
šumskog pojasa kraj koga se nalazila Nandina koliba, kad tamo stiže
Šridaman, kome je, kad se vratio u ostavljeni dom, odmah bilo jasno kuda se
uputila njegova žena. Ukućani iz Blagostanja Krava, koji su mu oklevajući
saopštili da je Zita nestala, jamačno su očekivali da će on buknuti jarošću kao
vatra u koju se sipa maslo. No to se nije desilo, nego je samo polako klimnuo
glavom kao neko ko je sve znao unapred, i nije sa besom i osvetničkom
žudnjom krenuo u poteru za svojom ženom, nego se, doduše bez počinka, ali
i bez žurbe dao na put do Nandinog usamljeničkog obitavališta. Jer on je
odavno znao gde se ono nalazi, samo je to krio od Zite da ne bi uskorio kob.
Polako i oborene glave je jahao na svome volu, jaku, sjahao ispred kolibe
još pod Zornjačom, pa čak nije ni prekinuo zagrljaj onih unutra, nego je seo i
čekao da ih dan razdvoji. Jer njegova ljubomora nije bila svakidašnja, od
kakve obično pate zasebna bića, penušeći pri tom, nego je bila pročišćena
svešću da je Zita ponovo stupila u brak sa njegovim sopstvenim nekadašnjim
telom, što se moglo nazvati koliko činom izdaje toliko i činom vernosti; a
poznavanje suštastva učilo ga je da je u osnovi sasvim svejedno s kime Zita
spava, sa prijateljem ili sa njim, pošto je to ona, pa makar jedan od njih i
nemao ništa od toga, uvek činila sa obojicom.
Otuda neprenagljenost sa kojom je prevalio put, i mir i strpljenje sa
kojima je sedeći pred kolibom čekao da se rodi dan. A da pri svemu tome nije
bio voljan da pusti stvari neka idu svojim tokom, to nam pokazuje nastavak
priče, po kome su Zita i Nanda- pošto su sa prvim sunčevim zrakom, dok je
mali Andaka još spavao, izišli iz kolibe, sa peškirima oko vratova, jer su
nameravali da se okupaju u bliskoj reci, i pošto su opazili prijatelja i muža,
koji je sedeo leđima okrenut prema kolibi i nije se okrenuo kad su izišli-
stupili preda nj, skrušeno ga pozdravili i zatim potpuno spojili svoje volje sa
njegovom, priznajući za neophodno ono što je on uz put za sve troje odlučio
da bude rešenje njihove zbrke.
„Šridamane, gospodaru moj i štovana muževljeva glavo!“ reče Zita,
duboko se klanjajući pred njim. „Primi moj pozdrav i ne misli da je tvoje
prispeće za nas strahovito i nedobrodošlo! Jer gde se nalaze dvoje od nas,
treći će uvek nedostajati, i zato mi oprosti što nisam izdržala sa tobom, nego
me je prekomerno sažaljenje odvuklo ka usamljenoj prijateljevoj glavi!“
„I ka muževljevom telu“, odgovori Šridaman. „Opraštam ti. I tebi
opraštam, Nanda, a i ti meni oprosti što sam se pozvao na presudu svetog
čoveka i uzeo Zitu sebi, vodeći računa samo o sopstvenim osećanjima sebe i
svoga, a ne brinući se za tvoja. Doduše, ti bi isto tako postupio da je
svetiteljeva konačna odluka ispala tebi u prilog. Jer u zabludi i razlučenosti
ovoga života sudbina je bića da jedni drugima zaklanjaju sunce, i uzalud oni
bolji čeznu za bivstvovanjem u kome smejanje jednoga ne bi značilo plakanje
za drugog. Odveć postojano sam držao do svoje glave, kojoj je palo u deo
tvoje telo. Jer ovim sad donekle smršavelim rukama ti si ljuljao Zitu prema
suncu, i u našoj novoj zasebitosti ja sam sebi laskao kako mogu da joj pružim
sve za čim čezne. Ali ljubav ište celinu. Stoga sam morao doživeti da naša
Zita postojano drži do tvoje glave i da mi ode iz kuće. I kad bih mogao
verovati da će ona u tebi, prijatelju moj, naći sreću i zadovoljstvo, ja bih
otišao svojim putem i od doma svoga oca načinio usamljeničko prebivalište
za sebe. Ali ne verujem u to; nego, kao što je pored muževljeve glave nad
prijateljevim telom čeznula za prijateljevom glavom nad muževljevim telom,
tako će je, sasvim izvesno je to, obuzeti sažaljiva čežnja za muževljevom
glavom nad prijateljevim telom, i neće joj biti darovani ni mir ni
zadovoljstvo, jer daleki muž će uvek postajati prijatelj koga voli, u njemu će
gledati oca svoga deteta i dovodiće mu našeg sinčića Andaku. Ali sa nama
obojicom ne može živeti, pošto mnogomuštvo ne dolazi u obzir među višim
bićima. Zita, je li istina ovo što velim?“
„Tako je, na žalost, kako tvoje reči kazuju, gospodaru i prijatelju moj“,
odgovori Zita. „No moje žaljenje, koje izražavam u rečci, na žalost’, odnosi
se samo na jedan deo tvojih reči, a ne, počem, i na to što za ženu kao što sam
ja ne dolazi u obzir gnusoba mnogomuštva. Za to nipošto ne mogu reći, na
žalost', nego se ponosim time, jer u žilama mi još teče nešto ratničke krvi, sa
strane mog oca Sumantre, i protiv nečega tako zaostalog kao što je
mnogomuštvo sve se u meni buni: i u krajnjoj slabosti i pobrkanosti mesa
čovek ipak zadržava svoj ponos i svoju čast kao više biće!“
„Nisam drukčije ni očekivao“, reče Šridaman, „i budi uverena da sam,
razmišljajući, od samog početka računao sa ovim ubeđenjem, koje je
nezavisno od tvoje ženske slabosti. Pošto, dakle, ne možeš živeti sa nama
obojicom, ubeđen sam da će se ovaj mladić ovde, Nanda, moj prijatelj, sa
kojim sam zamenio glavu, ili telo, ako hoćete; da će se on složiti sa mnom u
tome da ni mi ne možemo živeti, nego da nam ništa drugo ne ostaje do da se
lišimo naše zamenjene zasebitosti i da naša bića opet spojimo sa svebićem.
Jer tamo gde pojedinačno biće zapadne u ovakvu zbrku, kao što je u našem
slučaju, najbolje je da se istopi na plamenu života kao darovno maslo na
žrtvenoj vatri“.
„Sa punim pravom“, reče Nanda, „Šridamane, brate moj, računaš da ću se
ja saglasiti sa tvojim rečima. Saglašavam se bez okolišenja. Odista i ne znam
šta bismo još mogli tražiti u telesnom obliku, pošto smo obojica zadovoljili
svoje želje i počivali pored Zite: mome telu bilo je dato da uživa sa njom u
svesti tvoje glave, a tvome u svesti moje, kao što je ona uživala sa mnom u
znaku tvoje glave i sa tobom u znaku moje. No valja računati da nam je čast
spasena, jer ja sam samo tvojim telom prevario tvoju glavu, što se u neku
ruku namiruje time što je Zita, krasnoboka, prevarila moje telo sa mojom
glavom; ali Brama nas je srećom sačuvao od toga da ja, ja koji sam ti nekada
poklonio svitak betela u znak prijateljstva, prevarim tebe sa njom kao Nanda i
glavom i telom. Uprkos tome, ovako ne možemo časno produžiti, jer mi smo
ljudi koji ipak odveć visoko stoje da bi se mogli složiti sa višemuštvom i
zajedničkom ženom: Zita van svake sumnje, a isto tako van svake sumnje i ti,
čak i sa mojim telom. Ali i ja, pogotovo s tvojim. Stoga se bez okolišenja
saglašavam s tobom u svemu što govoriš o stapanju, i nudim se da ovim
rukama ojačalim u pustinjaštvu sagradim lomaču za nas. Znaš da sam se
jednom već ponudio da to učinim. A znaš i da sam vazda bio rešen da te ne
nadživim i da sam bez oklevanja pošao za tobom u smrt kad si prineo sebe na
žrtvu boginji. Prevario sam te, međutim, tek onda kad mi je moje
supružansko telo dalo izvesno pravo na to i kad mi je Zita dovela malog
Samadija, za čijeg telesnog oca smem da smatram sebe, priznajući ti rado i sa
poštovanjem očinstvo po glavi“.
„Gde je Andaka?“ upita Šridaman.
„Leži u kolibi“, odgovori Zita, „i u snu pribira snagu i lepotu za život. I
vreme je bilo da počnemo govoriti o njemu, jer njegova budućnost mora za
nas biti važnija od pitanja kako ćemo se sa čašću izvući iz ove zbrke. No i
jedno i drugo je usko vezano, i mi se, vodeći brigu o svojoj časti, brinemo i
za njegovu. Kad bih ja, kao što bih svakojako mogla, ostala sama kraj njega
pošto se vi vratite u svebiće, on bi bludeo kroz život kao bedan udovički sin,
lišen časti i radosti. Samo onda ako ja pođem za primerom plemenitih
satija[77] koje su se pridružile telu mrtvoga supruga i sa njim ušle u plamen
lomače, te su u njihov spomen na spalištima postavili kamene ploče i
obeliske, ako ga ja napustim zajedno sa vama; samo onda će njegov život biti
častan i susretaće ga naklonost ljudi. Stoga ja, Sumantrina kći, zahtevam da
Nanda sagradi lomaču za troje. Kao što sam životni ležaj delila sa vama
obojicom, tako neka nas i krvava postelja smrti sve troje sjedini. Jer već i na
onoj prvoj ležali smo, u stvari, uvek utroje“.
„Nikada“, reče Šridaman, „nisam ni očekivao nešto drugo od tebe, nego
sam unapred već računao sa ponositošću i blagorodstvom koji su ti svojstveni
i pored telesne slabosti. U ime našeg sina zahvaljujem ti za tvoju nameru. No
da bismo iz zbrke u koju nas je dovela telesnost zaista vaspostavili čast i
ljudski ponos, moramo veoma paziti na oblik vaspostavljanja, i u tom
pogledu se moje misli i namere, do kojih sam došao na putu, razlikuju od
vaših. Sa mrtvim suprugom se sažiže ponosna udovica. Ali ti nisi udovica,
dok god bude živeo makar samo jedan od nas, i veliko je pitanje da li bi
postala udovica kad bi sa nama živima sela na lomaču i umrla sa nama.
Stoga, da bismo te načinili udovicom, Nanda i ja se moramo ubiti, a time
mislim: moramo jedan drugog ubiti; jer i „se“ i „jedan drugoga“ u našem
slučaju se slaže sa pravilima jezika, i znači jedno isto. Moramo se boriti kao
jeleni o košutu, i to mačevima, koji se nalaze pri ruci, pošto vise mome volu
o kolanu. Ali ne smemo to činiti zato da jedan pobedi i preživi i odvede
krasnoboku Zitu: time se ništa ne bi popravilo, jer poginuli bi uvek ostao
prijatelj za kojim bi je morila čežnja, te bi bledela u muževljevom naručju.
Ne, nego obojica moramo pasti, jedan pogođen u srce mačem drugoga; pošto
samo mač pripada drugome, ne i srce. Tako će biti bolje no da svako okrene
mač prema sopstvenoj sadašnjoj zasebitosti; jer čini mi se da naše glave
nemaju prava donositi odluku o smrti tela koja su im pridodata, kao što,
svakako, ni naša tela nisu imala prava na milinu i bračno uživanje pod tuđim
glavama. Istina, biće to teška borba, utoliko što glave i tela i jednog i drugog
moraju dobro paziti da se ne bore za sebe same, niti za isključivo vlasništvo
nad Zitom, i što moraju gledati da učine dve stvari: da zadadu i da prime
smrtni udarac. Ali najzad, ni uzajamno samoubistvo neće biti teže no što je
odrubiti sebi glavu, a mi smo obojica imali srca da to učinimo“.
„Ovamo mačeve!“ uzviknu Nanda. „Pripravan sam za takvu borbu, jer to
je pravi način za nas suparnike da rešimo ovu stvar. Ona je pravična, jer usled
prilagođavanja naših tela našim glavama ruke su nam obojici postale skoro
podjednako snažne: moje nežnije na tebi, tvoje snažnije na meni. Sa radošću
ću ti pružiti svoje srce zato što sam te prevario sa Zitom, a probošću tvoje da
ona zbog mene ne bledi u tvom naručju, no da nam se kao dvostruka udovica
pridruži u plamenu“.
A pošto je i Zita izjavila da je saglasna da se stvari urede na ovakav
način, koji se, kako je rekla, sviđa njenoj ratničkoj krvi, usled čega se i neće
skloniti da ne gleda borbu, nego će joj prisustvovati ni okom ne trepnuvši; to
se ovaj ubitačni dvoboj odmah i odigra pred kolibom u kojoj je spavao
Andaka, na cvetnoj livadi između Kravlje reke i crveno rascvetale šume, i
oba mladića klonuše u cveće, svaki pogođen u srce drugoga. Njihov pogreb,
međutim, pošto je sa njim bio spojen sveti događaj udovičkog spaljivanja,
pretvorio se u veliku svečanost, i hiljade ljudi se skupilo na spalištu da vide
kako mali Samadi, nazvan Andaka, naginjući kratkovido lice, kao najbliži
muški rođak, prinosi buktinju ka lomači načinjenoj od mangoa i mirisnih
sandalovih trupaca, u čije međuprostore su stavili suvu slamu i obilato je
polili žitkim maslom, da brzo i snažno zaplamti, i na kojoj se Zita iz
Bizonovog Doma smestila između supruga i prijatelja. Plamen sa lomače
liznuo je do neba, što se retko viđa, i ako je lepa Zita neko vreme i vikala, jer
vatra, dok niste mrtvi, pričinjava užasan bol, glas su joj zaglušivale prodorne
školjkaste trube i bučno kloparanje doboša, te kao i da nije vikala. No priča
tvrdi, a mi joj rado verujemo, da nije osećala toplotu plamena, obuzeta
radošću što će se sjediniti sa dragima.
Na istom tom mestu podigli su joj obelisk, za sećanje na njenu žrtvu, a
nesagorele ostatke kostiju njih troje skupili su, polili medom i mlekom i
stavili u jedan glineni krčag, koji su potopili u sveti Gang.
Njin sinčić pak, Samadi, koji se uskoro zvao samo još Andaka, krasno je
živeo na zemlji. Slavan po svečanosti spaljivanja, kao sin udovice kojoj su
podigli spomenik, uživao je svačiju blagonaklonost, koja se, kako je rastao i
prolepšavao se, pojačala do nežnosti. Već sa dvanaest godina njegovo
uobličenje je po ljupkosti i svetloputoj snazi ličilo na nekog gandarvu, a na
grudima mu se počela ocrtavati kovrdža „batlija“. Njegova kratkovidost,
međutim, ni blizu kadra da mu bude na štetu, čuvala ga je toga da odviše živi
u telu, i upućivala mu glavu ka duhovnome. Kada je navršio sedamnaestu,
uzeo je da se stara o njemu jedan braman, znalac Veda, kod koga je izučavao
pravilno oblikovan jezik, gramatiku, astronomiju i nauku o mišljenju, a nije
mu bilo više od dvadeset kad je već postao čitač benareskog kralja. Sedeo je
na jednoj divnoj terasi palate, u čistim haljinama, pod belim svilenim
suncobranom, i prijatnim glasom čitao vladaocu iz svetih i svetovnih knjiga,
pri čemu bi knjigu sasvim približio svojim treptavim, sjajnim očima.
1940.
ZAKON
1.
Njegov otac nije bio njegov otac, a mati mu nije bila mati; eto koliko je
neuredno bilo njegovo rođenje. Druga kći faraona Ramzesa zabavljala se
jednom, pod zaštitom vojnika, igrajući se sa svojim sluškinjama u
kraljevskom vrtu kraj Nila. Onde je opazila jednog slugu Jevrejina, koji je
crpao vodu, pa je obuze požuda za njim. On je imao tužne oči, mladićku
bradicu oko obraza i snažne mišice, što se videlo prilikom crpenja. Radio je u
znoju lica svog i nije mu bilo lako; ali faraonovoj kćeri izgledao je kao slika i
prilika lepote i žudnje, pa je naredila da ga dovedu k njoj u jedan paviljon;
onde mu je prekrasnim ručicama prošla kroz kosu vlažnu od znoja, poljubila
mu mišiće na ruci i uzela da mu draži muškost, te je on obljubi, tuđinski rob
kraljevsko čedo. Kad se zadovoljila, naredila mu je da ode, ali on nije otišao
daleko, posle tridesetak koraka ubiše ga i brzo zatrpaše, i tako ništa ne ostade
od uživanja sunčeve kćeri.
„Jadnik!“ reče ona kad ču za to. „Vi ste baš uvek tako preterano revnosni.
Ćutao bi on već. Voleo me je“. Ali potom je zatrudnela, i posle devet meseci
u najvećoj potaji rodila jedno dečače, koje njene devojke staviše u kovčežić
od site, obliše ga smolom i paklinom i odnesoše u trsku kraj reke. A potom ga
tobož pronađoše i uzviknuše: „O, čuda, evo nekog nahočeta, dečaka iz trske,
evo nekog napuštenog detenceta! Ovo je kao u drevnim bajkama, baš kao što
se zbilo sa Sargonom, koga je Aki, vodocrpac, pronašao u trsci i odgajio po
dobroti srca svojega! Neprestano se tako nešto dešava! No kuda sad sa ovim
nahodom? Najpametnije će biti da ga damo nekoj majci dojilji iz prostog
staleža, koja ima mleka napretek, te da odraste kao sin te žene i njezinog
čestitog muža“. Pa predadoše dete jednoj ženi Jevrejki, a ova ga odnese u
zemlju Gesemsku, Johavedi, ženi Amrama, jednog od pripuštenika, čoveka iz
Levijeva semena. Ona je dojila svog sina Arona i imala je mleka napretek; pa
zato, a i zato što im je u kolibu s vremena na vreme dolazilo po štogod
valjano, tajno poslato odozgo, ona podiže ovo neizvesno dete u dobroti srca
svoga. Tako Amram i Johaveda postadoše njegovi roditelji pred ljudima, a
Aron njegov brat. Amram je imao goveda i njive, a Johaveda beše kći
kamenoresca. Ali nisu znali kako da nazovu ovo sumnjivo detence; stoga mu
dadoše polumisirsko ime, hoću reći: polovinu misirskoga.
Jer sinovi te zemlje češće su se zvali Ptah-Mojsije, Amon-Mojsije ili
RaMojsije, nazvani kao sinovi svojih bogova. No Amram i Johaveda više su
voleli da izostave božje ime, pa su dečaka nazvali kratko Mojsije. Tako je on,
jednostavno, bio „sin“. Pita se samo čiji.
3.
Pošto je proživeo dve godine među kicošima u tebanskoj školi, nije više
izdržao nego je noću umakao preko zida i vratio se kući u Gesem, očevim
saplemenicima. Među njima je tumarao ogorčena lica, i jednoga dana, na
kanalu, blizu Ramzesovih novih građevina, video je kako jedan nadzornik
Misirac bije batinom nekog kulučara, koji je, bez sumnje, bio nemaran ili
jogunast. Prebledevši i usplamtelih očiju, on zatraži objašnjenje od Misirca,
no ovaj mu umesto ikakva odgovora ulubi nos, te mu je čitavog života kost u
nosu ostala slomljena, pljosnato zgnječena. Mojsije, međutim, ote batinu od
nadzornika, strahovito zamahnu i smrska mu lobanju, te ovaj ostade na mestu
mrtav. Nije se čak ni osvrnuo da vidi gleda li ga ko. Ali to je bilo pusto
mesto, i u blizini nikog drugog nije bilo. I tako je sasvim sam zatrpao
ubijenoga, jer onaj koga je branio beše uhvatio maglu; i činilo mu se da mu je
oduvek bilo na umu ubijanje i zatrpavanje.
Delo njegove razjarenosti ostalo je skriveno, Misircima bar, koji nisu
saznali gde je nestao njihov čovek, i mnogi dani prohujaše preko tog dela.
Mojsije je produžio da tumara među sunarodnicima svoga oca, i na osobit
gospodarski način se uplitao u njihove raspre. Jednom je video dva Ibrima
kulučara kako se svađaju, i malo je trebalo da dođe do batina. „Što se
svađate, pa još hoćete da se pobijete?“ reče im on. „Zar niste dovoljno jadni i
napušteni, te bi bolje bilo da se svoj drži svoga, a ne da kezite zube jedan na
drugoga! Ovaj ovde nije u pravu, video sam. On neka popusti i umeri se, ali
neka se ni drugi ne uzoholi“.
Ali, kao što to biva, obojica se odjednom udružiše protiv njega i rekoše:
„Šta se ti mešaš u naše stvari?“ Naročito se nadurio onaj kome nije dao za
pravo, i naglas je rekao: „E, pa ovo je vrhunac! Ko si ti da zabadaš svoj kozji
nos u stvari koje te se ništa ne tiču? Aha, ti si Moša, Amramov sin, ali time je
malo rečeno, i niko ne zna tačno ko si, pa ni ti sam ne znaš. Baš smo
radoznali da saznamo ko te je postavio za gospodara i zapovednika nad nama.
Da nećeš možda i mene da ubiješ, kao što si ono onda ubio i zatrpao
Misirca?“
„Ta ćuti!“ uplaši se Mojsije i pomisli: „Kako li se to prokljuvilo?“ Još
istog dana je uvideo da mu nema više ostanka u toj zemlji, pa pređe preko
granice, onde gde nije bila čvrsto čuvana, kod Gorkih jezera, kroz plićake.
Propešačio je kroz mnoge pustinje zemlje Sinajske i stigao do Madijama, do
Minejaca i njihovog prvosveštenika Raguila.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
To, u stvari, nije bilo tako smešno, jer ono što je on počeo da traži od tih
jadnika prevazilazilo je sve što je uobičajeno među ljudima, i teško da se
moglo začeti u glavi nekog smrtnika. Da zine čovek kad to čuje. Odmah
posle Mirjaminog kola sa pevanjem zabranio je svako dalje likovanje zbog
propasti Misiraca. Objavio je: Jehovine nebeske čete i same tek što nisu
prihvatile pobednu pesmu, ali je Presveti viknuo na njih: „Šta, moja stvorenja
se dave u moru, a vama je do pesme?“ Ovu kratku, ali zadivljujuću priču
proturio je Mojsije među narod. I dodao je: „Ne veseli se padu neprijatelja
svoga; neka se tvoje srce ne raduje nesreći njegovoj“. Bilo je to prvi put da je
celu ovu tevabiju- dvanaest tisuća i koju stotinu glava, uključujući i tri tisuće
onih što su pristali za oružje- oslovio sa „ti“, tim govornim oblikom što je
obuhvatao njihovu celovitost, a u isti mah obraćao pogled na svakog
pojedinca, muškarca i ženu, starca i dete, pogađajući svakoga kao da mu prst
upire u grudi: „Ne treba da kličeš od radosti zbog pada neprijatelja svojega“.
To je bilo izvanredno neprirodno! Ali očevidno je bilo da ta neprirodnost
stoji u vezi sa nevidljivošću
Mojsijevog boga, koji je hteo da postane naš bog. Onim svesnijim među
tamnoputom tevabijom poče da puca pred očima na šta je on mislio, i koliko
stravično odgovornu stvar predstavlja zakletva bogu koji je nevidljiv.
Nalazili su se u zemlji sinajskoj, i to u pustinji Sur, negostoljubivom kraju
jednom, koji čovek može napustiti samo ako dospe u jedan još kukavniji, u
pustinju Faran. Ne može se dokučiti zašto ta pustoš nosi različita imena;
pustinja se nastavljala na pustinju, a sve je to bio jedan isti kameniti,
bezvodan i besplodan predeo prokletstva, čiji su se mrtvi brežuljci protezali
tri dana hoda, pa četiri, pa pet. Mojsije je dobro učinio što je svoj ugled,
stečen na trščanom moru, bez oklevanja iskoristio za ono natprirodno
naređenje; već je za tren oka opet postao: „Ovaj Mojsije koji nas je izveo iz
Misira“- što je značilo: „doveo u nesreću“, i glasno gunđanje mu je dopiralo
do ušiju. Posle tri dana voda koju su poneli počela je da nestaje. Čitave
hiljade su trpele žeđ, uz neumoljivo sunce nad glavama, gazeći po golom
očaju, svejedno da li je još pripadao pustinji Sur ili već pustinji Faran. „Šta da
pijemo?“ Vikali su to glasno, ne obazirući se na to što vođa pati zbog svoje
odgovornosti. Želeo je da on sam ništa ne pije- nikada ništa više da ne popije-
samo kad bi oni mogli da dobiju nešto za piće, pa da ne bude više prisiljen da
sluša: „Zašto si dozvolio da krenemo iz Misira?“ Patiti sam, to je laka muka u
poređenju sa staranjem za takvu jednu rulju, i Mojsije je bio grdan zlopatnik,
a to je i ostao celo vreme- zlopatnik mimo sve ljude na zemlji.
A ubrzo nije bilo ničega ni za jelo, jer koliko su mogle trajati one pogače
što su ih na brzinu poneli? „Šta ćemo jesti?“- i ovaj uzvik zaorio se sada,
plačljivo i pogrdno, i Mojsije je proveo teške časove u četiri oka sa bogom
izlažući mu kako je okrutno bilo od njega da breme čitavog ovog naroda stavi
na njega, svoga slugu. „Pa zar sam ja začeo i rodio sav ovaj narod“, pitao je,
„te da mi kažeš:, Nosi ga u naručju svom!' Gde da nađem hranu koju bih dao
vascelom ovom narodu?“
Oni plaču preda mnom i govore:, Daj nam mesa da jedemo!’ Ne mogu
sam da nosim toliko naroda, preteško je to za mene. Ako ćeš tako činiti sa
mnom, ubij me bolje da ne moram gledati svoju i njihovu nesreću!“
I Jehova ga nije sasvim ostavio na cedilu. Što se pića tiče, pronašli su
petoga dana na jednoj visoravni preko koje su išli jedan izvor okružen
drvećem, koji je, uostalom, pod imenom „izvor Mera“ bio zabeležen i na
karti koju je Jošua nosio u glavi. Doduše, voda mu je imala odvratan ukus,
usled nekih nezdravih sastojaka, što je prouzrokovalo gorko razočaranje i
prave talase gunđanja. Ali Mojsije, koga je nevolja načinila pronalazačem,
stavi u vodu neku vrstu uređaja za prečišćavanje, koji je, ako ne potpuno, a
ono bar dobrim delom zadržavao loše dodatke, i tako učinio sa izvorom čudo
koje je dreku preobratilo u klicanje odobravanja i mnogo pomoglo njegovom
ugledu da se opet pridigne na noge. Reči „koji nas je izveo iz Misira“ odmah
su opet primile ružičastu boju.
U pogledu jela, međutim, takođe se desilo jedno čudo, zbog koga je
najpre vladalo radosno čuđenje. Jer pokazalo se da su veliki delovi pustinje
faranske pokriveni nekim lišajem koji se može jesti, mana-lišajem, u obliku
šećeravih gužvica, okruglih i sitnih, po izgledu kao korijandrovo seme i kao
bdel, koje su se veoma lako kvarile i gadno zaudarale ako se ne bi odmah
pojele, a inače su izmrvljene, istucane i umešene kao kolači predstavljale
prilično snošljivu hranu za nevolju. Po ukusu su bile skoro kao hlepčići s
medom, smatrali su neki, a drugi su smatrali: kao kolači sa uljem.
Tako je glasila prva, povoljna ocena, ali ne zadugo. Jer ubrzo, već posle
nekoliko dana, ljudi se zasitiše mane i dosadi im da se njome zasićuju; kao
jedina hrana ogadila im je vrlo brzo i povraćalo im se kada bi im se dizala iz
stomaka, te su jadikovali: „Spominjemo se riba, koje smo u Misiru jeli
zabadava, tikava, dinja, praziluka, crnog i belog luka. A sad posahnu duša
naša. Nema ništa osim mane pred očima našim“.
Eto, to je Mojsije s bolom slušao, to i ono pitanje, razume se: „Zašto si
nas pustio da iziđemo iz Misira?“ A njegovo pitanje bogu glasilo je: „Šta da
činim s ovim narodom? Ne sviđa im se mana više. Videćeš, još malo, pa će
me zasuti kamenjem“.
11.
12.
13.
Iako su ga još dugo potom bolele ruke, Mojsije je bio presrećan čovek.
Da je ostao i velik zlopatnik, mimo sve ljude na zemlji, videće se već. Ali
zasada je bio vrlo srećan što se stvari povoljno razvijaju. Iseljenje je uspelo,
faraonova osvetnička sila potonula u trščanom moru, put kroz pustinju
milostivo polazio za rukom, a bitka za Kadis dobijena uz Jehovinu pomoć.
Stajao je uzvišen pred plemenom svoga oca, uvažen zbog uspeha, kao
„Mojsije, onaj čovek koji nas je izveo iz Misira“, a to je bilo ono što mu je
trebalo da bi mogao početi svoje delo, delo pročišćenja i upriličavanja u
znaku Nevidljivoga, delo bušenja, lomljenja i oblikovanja u mesu i krvi, za
kojim je čeznuo. Srećan je bio što to meso ima sada izdvojeno u slobodi,
stavljeno njemu na raspolaganje, u oazi po imenu „Svetilište“. Ona je bila
njegova radionica.
Pokazao je narodu goru koja se među ostalim gorama videla iza pustinje
istočno od Kadisa: goru Horiv, koja se mogla nazvati i Sinajem, za dve
trećine uvis obraslu žbunjem, a gore golu, sedište Jehovino. Izgledalo je
verovatno da je ona to, pošto je bila neobična, mimo sve posestrime,
obeležena jednim oblakom koji je u obliku krova ležao nad njenim vrhom,
nikada se ne sklanjajući, i danju je izgledao siv, a noću je svetleo. Tamo,
kako je čuo narod, na žbunjem obraslom obronku, gore, ispod stenovitog
vrha, govorio je Jehova Mojsiju iz rasplamtelog kupinovog žbuna i naložio
mu da ih izvede iz Misira. Slušali su ga sa strahom i drhtanjem, koji su kod
njih još zauzimali mesto poštovanja i skrušenosti. Zaista, svima njima, pa i
bradatim muškarcima, klecala su kolena kao izgubljenim kukavicama kada bi
im Mojsije pokazivao goru sa večitim oblakom i kad bi im objašnjavao da
tamo sedi bog, koji im je naklonjen i želi da im bude jedini bog. I Mojsije ih
je grdio, tresući pesnicama, zbog takvog ordinarnog ponašanja, pa se latio
zadatka da ih okuraži i približi Jehovi, stvarajući mu jedno boravište i usred
njih, u samom Kadisu.
Jer Jehova je bio pokretljivog bića; to je, kao i mnogo šta drugo, bilo u
vezi sa njegovom nevidljivošću. Sedeo je na Sinaju, sedeo na Horivu, a sad
mu je Mojsije, tek što su se u Kadisu malo smestili po amaličanskim selima, i
tu podigao dom, jedan šator u blizini svoga, koji je nazvao šatorom od
sastanka ili od sabora, a i skinijom svidenija, i u koji je smestio svete
predmete namenjene za odavanje pošte Bezličnome. Pretežno su to bile stvari
koje je Mojsije po sećanju preuzeo iz kulta madijamskog Jehove: pre svega
neka vrsta kovčega sa polugama za nošenje, na kome je, po Mojsijevom
tvrđenju- a on je to morao znati- božanstvo nevidljivo boravilo, i koji se
može poneti na bojište i nositi napred u borbi, ako bi se, počem, Amalik
približio i pokušao da se osveti. Kraj kovčega se čuvala i jedna bakarna
palica sa zmijskom glavom, nazvana i Zmija od medi, za uspomenu na
veštinu koju je Aron izveo pred faraonom, ali sa sporednim značenjem da u
isti mah predstavlja i štap koji je Mojsije digao da razdvoji trščano more. A
naročito valja spomenuti da je Jehovin šator krio u sebi i takozvani efod[83],
sudski naprsnik iz koga bi, prethodno pomešani, ispadali proročanski zapisi
„Urim i Tumim[84]„, kao: da ili ne, pravo ili krivo, dobro ili zlo, i to kad bi
iskrslo neko teško sporno pitanje, nerešljivo za ljude, te bi bili prinuđeni da
prizovu neposredno Jehovu za sudiju.
Većinom je, naime, Mojsije presuđivao sam, u ime Jehove, u različitim
sporovima i pravnim pitanjima koja su iskrsavala među ljudima. Štaviše, čim
je došao u Kadis, prvo mu je bilo da načini sudište, gde će u određene dane
raspravljati sporna pitanja i kazivati pravdu: onde gde je izvirao najjači izvor,
koji se odvajkada zvao „Me-Meriva“, što će reći: Voda parnička, onde je on
kazivao pravdu, koja mu je sveto navirala na usta, kao što voda izvire iz
zemlje. No setite li se da je ukupno bilo dvanaest hiljada i pet stotina duša
koje su potpadale pod njegovu isključivu nadležnost, možete lako proceniti
koliko se zlopatio. Jer onih što su se tiskali ka njegovom sedištu kraj izvora,
ištući pravdu, bilo je utoliko više što je za ovo napušteno i izgubljeno pleme
pravo bilo nešto sasvim novo; ono dotle skoro i nije znalo da i tako nešto
postoji; a sada je, eto, saznalo; i to, prvo, da se pravo nalazi u sasvim
neposrednoj vezi sa božjom nevidljivošću i njegovom svetošću, i da je pod
njegovom zaštitom, a drugo, da ono obuhvata i nepravdu, što ovaj prostački
narod dugo nije mogao shvatiti. Jer mislili su: gde izvire pravda, tu svako
mora doći do svog prava, pa isprva nisu hteli verovati da neko može dobiti
pravdu i na taj način što mu je presuđeno da nije u pravu, te bi morao otići
pokunjena nosa. Taj bi se posle jamačno kajao što tu stvar radije nije
raspravio sa svojim protivnikom na raniji način, pomoću kamena u šaci, jer
tako bi možda dobila drukčiji ishod, i s naporom je učio od Mojsija da bi to
bilo protiv božje nevidljivosti, i da niko ne treba da ode pokunjena nosa ako
mu je pravo dosudilo da nema prava; jer pravo je jednako lepo i
dostojanstveno u svojoj svetoj nevidljivosti, svejedno daje li kome za pravo
ili ne daje.
Tako je Mojsije bio prinuđen ne samo da izriče pravdu nego još i da ih
uči njoj, i grdno se zlopatio. On je i sam u tebanskom internatu izučavao
pravo, misirske knjige zakona i kodeks Hamurabija[85], kralja sa Eufrata. To
mu je pomoglo da dođe do jasne presude u mnogim slučajevima koji bi
iskrsavali. Tako, na primer, ako vo ubode čoveka ili ženu, te umru, da se vo
zaspe kamenjem i da se ne jede meso od njega, a gospodar vola da nije kriv;
ali ako je vo i otpre bio bodač, i gospodar njegov znao za to pa ga nije čuvao,
onda i ovome život da se uzme, ne mogadne li da da trideset srebrnih sikala
otkupa. Ili, ako ko iskopa jamu i ne pokrije je valjano, pa upadne vo ili
magarac, onda gospodar od jame da naknadi i plati novcem gospodaru
njihovu, a što je uginulo da je njegovo. A i u svem drugom što bi iskrslo, kao
što su telesna povreda, zlostavljanje robova, krađa i provala, potrica,
podmetanje požara i zloupotreba poverenih stvari. U svima ovima, i u stotinu
drugih slučajeva, donosio bi Mojsije presudu, oslanjajući se na Hamurabija, i
delio pravdu i krivdu. Ali za jednog jedinog sudiju to je bilo previše
slučajeva, sedište kraj izvora bilo je zasuto predmetima, i ako je učitelj hteo
da samo donekle savesno ispita neku posebnu stvar, tad nikad ne bi bio
gotov, morao bi mnogo slučajeva da ostavlja na stranu, novi bi stalno
pridolazili, i on se zlopatio mimo sve ljude.
14.
Stoga je velika sreća bila što ga je njegov šurak Jotor iz Madijama posetio
u Kadisu i dao mu jedan dobar savet, koga se on sam ne bi setio, blagodareći
svojoj savesnoj svojevlasnosti. Mojsije je, naime, ubrzo po prispeću u oazu
poslao poruku u Madijam svome šuraku da mu ovaj vrati njegovu ženu
Seforu i njegova oba sina, koje mu je poslao u šator još za vreme misirskog
kinjenja.
Međutim, Jotor je ljubazno i sam došao da mu lično preda ženu i sinove,
da ga zagrli, da pogleda kako je kod njega i da čuje kako je sve bilo.
On je bio gojazan šeik, vedra pogleda, odmerenih i spretnih pokreta, pravi
svetski čovek, knez jednog razvijenog naroda, vičnog društvenom ophođenju.
Veoma svečano primljen, ušao je u Mojsijev šator, i sa čuđenjem je razabrao
kako je jedan od njegovih bogova, i to upravo onaj nevidljivi među njima,
pokazao svoju izvanrednu silu pred Mojsijem i njegovima i kako je znao da
ih spase od misirske ruke.
„Ko bi to pomislio!“ rekao je. „On je očevidno veći no što smo
pretpostavljali, i to što mi pričaš uliva mi bojazan da smo dosad bili suviše
nemarni prema njemu. Pobrinuću se da on i kod nas dođe do većeg ugleda“.
Za sutrašnji dan bilo je zakazano javno prinošenje žrtava paljenica, što je
Mojsije retko priređivao. On nije preterano cenio žrtve; pred Nevidljivim one
nisu bitne, govorio je, a žrtve prinose i ostali, mnogi narodi ovoga sveta. No
Jehova veli: „Pre svega slušajte moj glas, to jest: glas moga sluge Mojsija, pa
ću postati vaš bog, a vi moj narod“. Međutim, ovog puta i klali su i palili
žrtve, koliko za Jehovin nos toliko i u slavu Jotorovog dolaska. A drugog
dana, već rano ujutru, Mojsije povede šuraka do Parničkog izvora da
prisustvuje suđenju i vidi kako Mojsije sedi i deli pravdu narodu. Narod je,
pak, stajao oko njega od jutra do večera, i nije bilo ni pomena o svršetku.
„Ali, kumim te i preklinjem, gospodar-zete“, reče gost krenuvši u
Mojsijevom društvu sa tog mesta, „kakvu si to bedu natovario na vrat,
čoveče! Sediš tu sam-samcijat, a ceo narod stoji oko tebe od jutra do večera!
Zašto to činiš?“
„Pa moram“, odgovori Mojsije. „Narod mi dolazi da presudim svakome u
sporu sa njegovim bližnjim, i da im pokažem božju pravdu i njene zakone“.
„Ali, najdraži moj, pa kako možeš biti tako neumešan!“ ponovo će Jotor.
„Zar se tako vlada, i zar vladalac mora toliko da se seca i da sve radi sam?
Toliko se premaraš da je to žalost videti, jedva možeš da gledaš od umora, a i
glas si izgubio od suđenja. Uz to narod nije ništa manje umoran. Ama, to se
tako ne radi, ne možeš ti večito sam obavljati sve poslove. Nije to uopšte ni
potrebno; slušaj ti samo mene! Ako zastupaš narod pred bogom i iznosiš pred
njega važne poslove, koji se svih tiču, to je sasvim dovoljno. No obazri se“,
reče on, uz lake i spretne pokrete, „po svojoj rulji i pronađi nekoliko čestitih
ljudi, od izvesnog ugleda, pa ih postavi nad njima za poglavare: tisućnike,
stotinike, čak i pedesetnike i desetnike, i neka oni sude po pravu i zakonima
koje si dao narodu. Samo goleme i teške stvari neka javljaju tebi, a male
stvari neka raspravljaju sami; ti o tome ništa ne moraš znati. Pa ni ja ne bih
imao svoj stomačić, niti bih imao vremena napretek da te posetim kad bih
mislio da sve moram znati i kad bih hteo da postupam kao ti“.
„Ali sudije će uzimati mito“, odgovori Mojsije setno, „i davaće
bezbožnicima za pravo. Jer mito zaslepljuje vidovite i izopačava stvar
pravednika“.
„Znam i ja to“, odgovori Totor. „Odlično znam. Ali ponešto se mora
progutati, samo ako se uopšte izriče pravda, i ako ima nekakvog poretka,
makar bio i malo zapleteniji zbog mita, to nije toliko važno. Pazi, oni koji
uzimaju mito obični su ljudi, ali narod se takođe sastoji od običnih ljudi, pa
stoga ima smisla za ono što je obično, i ono će mu prijati u toj zajednici. A
ako sudija desetnik, uzevši mito od bezbožnika, presudi nekome naopako, taj
neka krene službenim putem redom od instance do instance; neka se obrati
sudiji pedesetniku, pa stotiniku, pa najzad i tisućniku- taj dobija najviše mita,
pa nezavisnije može ceniti- i kod njega će onaj oštećeni već doći do svoga
prava, ako mu se prethodno nije dosadilo“.
Ovako Jotor, uz skladne pokrete, koje samo valja pogledati pa da vam se
život učini lakšim- pokazujući da je kralj i prvosveštenik jednog razvijenog
pustinjskog naroda. Mojsije ga je setno slušao i klimao glavom. U njega je
bila povodljiva duša usamljenih, duhovnih ljudi, koji zamišljeno klimaju
glavom svetskoj mudrosti i uviđaju da je ona bez sumnje u pravu. I zbilja je
poslušao savet okretnoga šuraka- nije mogao nikako drukčije. Postavio je
sudije laike, koji su kraj onog velikog, a i kraj manjih izvora kazivali pravdu
po njegovim poukama i presuđivali svakodnevne slučajeve (na primer, kad
neki magarac padne u jamu), a samo kapitalni slučajevi dolazili su pred
njega, sveštenika božjeg, dok su o onim najvećim odlučivali sveti zapisi.
Na taj način nije više prekomerno bio zapleten u poslove, nego je
oslobodio ruke za dalje tvoračko delo koje je nameravao da preduzme sa
neuobličenim narodnim telom, i za koje mu je Jošua, mladi strateg, izvojštio
radionicu, naime, oazu Kadis. Pravo je, nesumnjivo, predstavljalo važan
primer za posledice božje nevidljivosti, no ipak samo primer, i biće potreban
ogroman, dugotrajan rad, koji se ima obaviti sa jarošću i strpljenjem, pa da se
od ovih nezgrapnih hordi stvori ne samo narod kao i svaki drugi, narod kome
prija ono što je obično, nego neobičan, izuzetan i izdvojen narod, čista
obličja, sazdan od Nevidljivoga i njemu posvećen.
15.
16.
Ali samo aminovanje nije mnogo vredelo; oni su to rekli samo zato što je
on bio čovek koji ih je srećno izveo iz Misira, potopio faraonova kola i dobio
bitku za Kadis, i dok im nije koliko-toliko, ili i prividno samo, prešlo u krv i
meso ono čemu ih je učio, i što im je nalagao, sva ona ograničenja, naredbe i
zabrane, prošlo je mnogo vremena, i ogroman je to posao bio kojega se on
latio: da iz rulje stvori Gospodu sveti narod, čisto obličje, koje bi opstalo pred
Nevidljivim. U znoju lica svoga radio je na tome u Kadisu, svojoj radionici,
motreći na sve svojim razmaknutim očima- klesao je, lomio, oblikovao i
ravnio nepokorni panj, sa žilavim strpljenjem, počešće popuštajući i
opraštajući, sa usplamtelom jarošću i neumoljivo kažnjavajući, a ipak bi mu
često došlo da klone duhom kad bi se telo koje je obdelavao pokazalo odveć
jogunastim i zaboravno padalo u stare grehove, kad bi ljudi opet zaboravljali
da zakopaju lopaticom, kad bi jeli slepiće, ležali sa sestrama ili sa stokom,
kad bi rezali sebi belege, čučali sa vračarima, šunjali se u krađu i ubijali jedan
drugoga. „O, narode prostački!“ govorio bi im on tada. „Videćete, Gospod će
jednom iznenada ustati na vas da vas zatre“. A samom Gospodu govorio je:
„Šta da činim sa ovim narodom, i zašto si me lišio milosti svoje, te si mi
navalio breme koje ne mogu poneti? Pre ću izneti đubre iz staje koja sedam
godina nije videla vodu ni lopatu, pre golim rukama iskrčiti prašumu u
plodnu njivu, no što ću ti od ovoga sazdati čisto obličje. A i otkuda baš ja da
ponesem ovaj narod u naručju, kao da sam ga ja rodio? Ja sam sa njim samo
upola u srodstvu, po ocu jedino. Pa zato, molim te, dozvoli mi da uživam u
životu i oprosti me tog zadatka, a nećeš li, ubij me radije!“
Ali bog mu iz njegove duše odgovori tako jasnim glasom da je i ušima
čuo, te je pao ničice: „Baš stoga što si im samo upola rod, po onom
zatrpanom, ti si upravo onaj koji može da mi ih obdela i da mi ih načini
svetim narodom. Jer kad bi se nalazio usred njih i bio sasvim njihov, ne bi ih
video i ne bi mogao staviti ruku na njih. Sem toga, sve je to samo
prenemaganje, to što jadikuješ preda mnom i što moljakaš da se oslobodiš
toga posla. Jer ti dobro vidiš da on već pušta korena među njima, i da si im
već stvorio savest, te im je zlo na duši kada čine zlo. Stoga se ne pretvaraj
preda mnom kao da od sveg srca ne čezneš za svojom nevoljom! Moja je to
čežnja koju ti osećaš, božja čežnja, i bez nje bi ti se život zgadio već posle
nekoliko dana, kao mana narodu. Samo kad bih te ubio, istina je, mogao bi se
lišiti nje“. Uvideo je to zlopatnik, klimnuo glavom na Jehovine reči, ležeći
ničice, pa je opet ustao u susret svojoj nevolji. Ali on je bio zlopatnik ne
samo kao uobličitelj naroda nego su nevolja i zlopaćenje sezali i u njegov
porodični život: bilo je ljućenja, zavidljivosti i svađe zbog njega, i nikako do
mira da dođe u njegovoj kolibi- njegovom krivicom, ako hoćete; jer njegova
čula bila su razlog za tu nedaću. Ona su bila uzbuđena usled delanja, i nisu se
mogla odvojiti od jedne crnkinje, od poznate crnkinje.
Zna se da je on onda živeo sa jednom crnkinjom, pored svoje žene Sefore,
majke svojih sinova- sa jednom osobom iz zemlje Hus[86], koja je već kao
dete dospela u Misir, živela među plemenom u Misiru i priključila se
iseljenju. Sumnje nema da je već upoznala mnoge muškarce, a ipak ju je
Mojsije uzeo za sebe da dele krevet. U svojoj vrsti bila je krasan stvor, sa
grudima kao brežuljcima, kolutavih beonjača, debelih usana, u koje mora da
je prava pustolovina utonuti u poljupcu, i sa kožom pomazanom mirisima.
Mojsije joj je silno bio privržen radi otpočinka svoga i nije se mogao okaniti
nje, iako je pri tom morao snositi neprijateljstvo cele kuće: ne samo svoje
žene Madijamke i njenih sinova nego još naročito svoje polusestre Mirjam i
svog polubrata Arona. Sefora, naime, koja je imala nešto od uglađenih
svetskih shvatanja svoga brata Jotora, nekako se još i mirila sa suparnicom,
pogotovo stoga što je ova krila svoj ženski trijumf nad njom i držala se prema
njoj veoma potčinjeno; ona se prema crnkinji odnosila više sa podsmehom no
sa mržnjom, a i prema Mojsiju je u ovoj stvari postupala pre ironično no što
je puštala na volju svojoj ljubomori. Sinovi, međutim, Girsam i Elijezer, koji
su pripadali Jošuinoj naoružanoj četi, imali su odveć smisla za zapt da bi se
buntovnički mogli suprotstaviti ocu; jedino im se na licu čitalo da se ljute i
stide zbog njega.
Sasvim drukčiji slučaj je bio sa Mirjam, proročicom, i Aronom,
melemnikom. Njihova mržnja prema crnkinji suložnici bila je jetkija od
mržnje ostalih, pošto je ona manje ili više bila oduška za jednu dublju i
opštiju mržnju koja ih je udruživala protiv Mojsija. Odavno su već počeli da
mu zavide na njegovom prisnom odnosu sa bogom, na njegovom duhovnom
vođstvu, na njegovom ličnom izabraništvu za delo koje su pretežno držali za
uobraženje; jer smatrali su sebe isto tako dobrim, čak i boljim od njega, i
govorili su među sobom: „Zar samo preko Mojsija govori Gospod? Ne govori
li on i preko nas? Ko je taj Mojsije, te se toliko uzvisio nad nama?“ – To je
ležalo u osnovi sablažnjavanja koje su pokazivali zbog njegove veze sa
crnkinjom, i kad god bi džandrljivo prekorevali brata, njemu na jed, zbog
strastvenosti njegovih noći, ti prekori su činili samo polaznu tačku za dalje
optužbe: ubrzo bi odatle skrenuli na nepravdu koju im nanosi njegova
veličina.
Tako su jednom u zaranke bili u njegovoj kolibi i mučili ga, kako sam već
rekao da su ga vazda mučili: te crnkinja je ovakva, te crnkinja onakva, te
kako se prilepio za njene crne grudi, te koliki je to skandal, te kolika sramota
za Seforu, njegovu prvu ženu, i koliko brukanje za njega samog, koji zahteva,
zar ne, da bude božji knez i jedini Jehovin glasnik na zemlji.
„Zahtevam?“ reče on. „Što mi je bog naložio da budem, to i jesam. Ali
koliko je ružno od vas, ružno i preružno, što me nenavidite zbog mojeg
uživanja i otpočinka na grudima moje crnkinje! Jer to nije greh pred bogom, i
među svim zabranama koje mi je dao nema zabrane koja bi prečila da se leži
uz crnkinje. Koliko znam- nema“.
Pa jest, dabome, rekoše oni, on bira zabrane po sopstvenom ukusu, i
uskoro će, bez sumnje, još ustvrditi kako je upravo naređeno ležati sa
crnkinjama jer, dabome, on se smatra jedinim glasnikom Jehovinim. A pri
tom su oni, Mirjam i Aron, prava deca Amramova, unuka Levijevog, dok je
on, konačno, samo nahoče iz trske, pa bi trebalo da se malo nauči smernosti,
jer njegova gordost i sujeta govore i iz toga što se tako tvrdoglavo drži
crnkinje i pored opšte ljutnje.
„Ko je kriv za svoju pozvanost?“ reče on. „I ko je kriv ako naiđe na
ognjeni žbun kupinov? Mirjam, ja sam uvek cenio tvoj proročki dar i nikada
nisam poricao da si vešta u bubnjanju... „
„A što mi onda nisi dao da pevam svoju himnu, Konj i konjik’?“ upita
ona, „i što si mi zabranio da bubnjam ženama u kolu, jer je bog, navodno,
ukorio svoje čete što likuju zbog propasti Misiraca? Bilo je to odvratno od
tebe!“
„A tebe, Arone“, produži pritešnjeni Mojsije, „postavio sam kao
prvosveštenika u zavetnom šatoru i poverio ti kovčeg, efod i zmiju od medi
da ih čuvaš. Toliko te cenim“.
„To je bilo najmanje što si mogao učiniti“, na to će Aron, „jer bez moje
rečitosti nikada ne bi pridobio narod za Jehovu, zavezana jezika kakav si, niti
bi ih privoleo na iseljenje. Međutim, ti sebe nazivaš čovekom koji nas je
izveo iz Misira, a ako nas ceniš i ne uzdižeš se sujetno iznad pravoga brata i
sestre, što onda ne slušaš naše reči i što tvrdoglavo zatvaraš uši pred
opomenom da ćeš celo pleme dovesti u opasnost zbog svog crnobludstva? Jer
to je čemerna čaša za Seforu, tvoju ženu Madijamku, i time vređaš ceo
Madijam, te bi Jotor, tvoj šurak, još mogao zavojštiti na nas, sve zbog tvog
crnog ćefa“.
„Jotor“, reče Mojsije silno se savlađujući, „Jotor je uglađen, svetski
čovek, koji će svakako razumeti da Sefora- čast imenu njezinom- ne može
više pružiti potreban otpočinak velikom zlopatniku i teškim poslanjem
pritisnutom čoveku kao što sam ja. Koža moje crnkinje, međutim, miriše kao
cimet i ulje od karanfilića, svom dušom svojom prionuo sam uz nju, pa vas
stoga molim, prijatelji moji, dopustite mi da je zadržim!“
Ali to oni nisu hteli. Zatražili su, sikćući, ne samo da se on razdvoji od
crnkinje i otera je iz svoje postelje nego i da je bez vode progna u pustinju.
Na to Mojsiju nabrekoše žile od gneva, i žestoko poče da trese pesnicama
pored kukova. Ali još pre no što je uspeo da otvori usta i odgovori, sve poče
da se sasvim drukčije trese; Jehova se umešao, okrenuo lice na suprot
bezdušnom bratu i sestri i uzeo u zaštitu svog slugu Mojsija, da celog života
pamte. Zbilo se nešto užasno i nečuveno dotle.
17.
Zadrhtaše temelji. Zemlja se stade trzati, drmusati i ljuljati pod njihovim
nogama, te se nisu mogli više držati na njima, već se sve troje počeše
povoditi tamo-amo po kolibi, čije direke kao da su tresle neke džinovske
ruke. No tle se nije njihalo samo na jednu stranu, nego, zapetljano i
vrtoglavo, na sve strane najednom, da užas čoveka spopadne, a u isti mah
čulo se i podzemno urlanje i kloparanje, a odozgo i spolja jeka kao od neke
veoma snažne trube, uz to još i svakojaka druga tutnjava, grmljavina i praska.
Veoma je neobično i čudno postidno kad čovek taman hoće da plane od besa,
a Gospod mu uzima reč iz usta i plane sam- mnogo snažnije no što bi iko
mogao planuti- i trese svet, dok čovek može samo pesnicama da trese.
Mojsije beše još ponajmanje prebledeo od straha, jer u svako doba je bio
bogu pripravan. Ali je zajedno sa Aronom i sa Mirjam, koji su potpuno
prebledeli, izleteo iz kuće: onde videše da je zemlja otvorila ždrelo svoje,
pred samom kolibom zjapila je velika pukotina, koja je očigledno bila
namenjena Aronu i Mirjam, i samo ih je za nekoliko lakata promašila, inače
bi ih zemlja oboje progutala. I videše: gora na istoku iza pustinje, Horiv ili
Sinaj; aj, šta se to dešavalo sa Horivom, i šta se to zbivalo sa gorom Sinajem!
Potpunce se nalazila u dimu i plamenu, bacala u nebo užareno komađe, uz
udaljenu praskavu jeku, a vatreni potoci slivali su se niz njene padine. Njen
dim, sred koga je sevalo, mračio je zvezde nad pustinjom, i na oazu Kadis
poče polako padati kiša pepela. Aron i Mirjam padoše ničice, jer ih je silno
užasnula ona pukotina što je bila njima namenjena, i otkrivenje Jehovino na
gori pokazalo im je da su predaleko otišli i ludo govorili. Aron uzviknu:
„Ah, gospodaru moj, ova žena, sestra moja, ružno je buncala, usliši moju
molbu i ne dozvoli da na njoj ostane greh kojim se ogrešila o pomazanika
Gospodnjeg!“
A Mirjam takođe zakuka prema Mojsiju govoreći:
„Gospodaru, nije se moglo luđe govoriti no što je učinio moj brat Aron.
Oprosti mu, ne daj da ostane greh na njemu, da ga bog ne bi progutao što te je
tako bezobzirno zadevao zbog tvoje crnkinje!“
Mojsije nije bio sasvim siguran da li se Jehovino objavljenje odista
odnosi na njegovog brata i sestru i na njihovu nemilosrdnost, ili se samo tako
poklopilo da mu upravo sada pošalje svoj poziv za razgovor o narodu i
njegovom oblikovačkom delu- jer takav poziv je svakog časa očekivao. Ali ih
je ostavio u njihovoj pretpostavci i odgovorio:
„Vidite li. No priberite hrabrost, deco Amramova, reći ću bogu o vama
koju dobru reč gore na planini, kuda me poziva. Jer sada ćete videti, i sav
narod će videti da li je vaš brat postao slabić od crne ljubavi, ili mu u srcu
boravi božja ljubav kao ni u kojem drugom. Poći ću na vatrenu goru, sasvim
sam, popeću se ka bogu da mu razaberem misli i bez strave da razgovaram na
ti sa njime, stravičnim, daleko od ljudi, ali o njihovoj stvari. Jer već odavno
znam da sve čemu sam ih učio radi njihovog posvećenja pred njim,
presvetim, da sve to on želi da iskaže jezgrovitim i večno-sažetim rečima, da
vam ih donesem sa njegove gore i da ih narod čuva u zavetnom šatoru,
zajedno sa kovčegom, efodom i zmijom od medi. Zbogom! Mogu i propasti
sred ove božje uskomešanosti i u vatrama planinskim; može se to lako desiti,
moram s time računati. No vratim li se, iz njegovih ću vam gromova doneti
večno-sažete reči, božji zakon“. Odista je to bio njegov čvrst naum, odlučio
se na to po cenu života. Jer da se ta rulja, tvrdoglava i uvek sklona da upadne
u ranije grehe, sputa božjom uljuđenošću i da se natera da se pribojava
naredbi, za to neće biti ništa toliko delotvorno kao kad bi se on go i sam
usudio da se popne u Jehovinu stravu na gori što bljuje plamen i da im odatle
snese njegov diktat; onda će ga se pridržavati, mislio je. Pa stoga, kad oni sa
svih strana dotrčaše njegovoj kolibi, klecajući kolenima zbog ovih znamenja i
zbog razornog ljuljanja zemlje, koje se još jednom, pa još jednom slabije
ponovilo, on im prebaci za prostačko klecanje, bodreći ih da se priberu,
onako kako pristojnost nalaže: bog ga poziva, rekao je, njih radi, i on
namerava da se popne do Jehove, gore na planinu, i da im, bude li božja
volja, nešto donese. A oni neka otidu domovima svojim i neka se pripreme za
opšti polazak: neka se osveštaju i operu haljine i uzdrže se od žena, jer sutra
treba da pođu iz Kadisa u pustinju, bliže gori, pa njoj nasuprot da stanu u oko
i tamo da čekaju na njega dok im se ne vrati sa stravičnog sastanka i dok im
možda nešto ne donese.
Ovako je i bilo, ili bar slično. Jer Mojsije je, po svom običaju, mislio
samo na to da operu haljine i da se ne približavaju ženama, a Jošua bin
Nun[87], mlađi strateg, mislio je i na sve ostalo što će još biti potrebno za
takav jedan narodni izlet, i sa svojom četom se pobrinuo za sve neophodne
stvari, za vodu i hranu koju valja poneti za tisuće u pustinji; čak se pobrinuo i
za službu veze između Kadisa i okola pod gorom. Haleva, svog poručnika,
ostavio je sa jednim policijskim odeljenjem u Kadisu uz one koji nisu mogli
ili hteli da pođu sa ostalima. A i svi drugi, kad dođe treći dan i kad se obaviše
sve pripreme, kretoše sa taljigama i životinjama za klanje u susret gori,
dalekoj jedan dan puta i još pola: onde im Jošua omeđi jedan prostor, još u
doličnoj udaljenosti od Jehovinog zadimljenog sedišta, i u Mojsijevo ime
izdade strogu zapovest da se niko ne usudi da se popne na goru, pa ni
podnožje samo da joj takne: jedino je učitelju dozvoljeno da se toliko približi
bogu, a i opasno je po život, i ko dotakne goru biće kamenovan ili lukom
ustreljen. Nije im to trebalo ponavljati, jer rulja nije ni najmanje raspoložena
da se odveć približi bogu, i za obične ljude gora nije izgledala baš ni
najmanje privlačna, ni danju, kad je na njoj stajao Jehova sred gustog oblaka
koji su parale munje, a još manje noću, kad se taj oblak žario, a s njim i ceo
vrh.
Jošua se izvanredno ponosio bogosrčanošću svoga gospodara, koji se već
prvoga dana, pred celim narodom, sam i peške, poštapajući se putničkom
palicom, noseći samo jednu zemljanu bocu, nekoliko hlebova i nešto alata:
budak, dleto, lopaticu i rezaljku, uputio na goru. Veoma se mladić ponosio
njime, i bio je srećan zbog utiska koji je takva sveta hrabrost morala učiniti
na gomilu. Ali i brinuo se za svog uvaženog učitelja, pa ga je preklinjao da ga
odvažnost ne odvede u suviše neposrednu blizinu Jehovinu, i da se čuva vrele
žitke kaše koja je tekla niz gorske padine. Uostalom, rekao je, posećivaće ga
s vremena na vreme onde gore i pogledaće šta mu treba, kako učitelj u božjoj
divljini ne bi ostao bez najnužnijeg.
18.
I Mojsije tako, poštapajući se, pođe kroz pustinju upirući razmaknute oči
prema gori božjoj, koja se dimila kao peć i počešće bljuvala vatru. Gora je
bila čudno sazdana: opasivale su je raseline i zaseke, koje su je na izgled
delile u različite spratove, i ličile na puteve što vode naviše, ali nisu nikud
vodile, to su bili samo ogromni kružni stepenici sa žutim stenovitim zaleđem.
Trećeg dana pozvani je preko predgorja stigao do surovog podnožja gore.
Onda je, stegavši šaku oko putničke palice, koju je stavljao preda se, počeo
da se penje, i tako se penjao bez staza i bogaza, kroz ogorelo, sparušeno
žbunje, satima, korak po korak, peo se sve više ka božjoj blizini, sve donde
dokle je čoveku to bilo moguće, jer sumporasta isparenja koja su mirisala na
užarene metale i plavila vazduh polako su ga lišavala daha, te ga je spopadao
kašalj. Ali dospeo je do najviše zaseke i terase, ispod samoga vrha, odakle se
širom pružao pogled na go i divljačan planinski lanac s obe strane i na
pustinju prema Kadisu. A bliže gori video se i narodni oko kako se ocrtava u
dubini.
Tu je Mojsije, mučen kašljem, našao jednu pećinu u litici, sa isturenim
stenovitim natkrovljem, koje ga je moglo štititi od izbačenog komada i tečne
kaše: u njoj se smestio, izabravši je za stanište, da bi se posle kratkog predaha
latio dela koje mu je bog naložio i koje će ga, pod tegobnim prilikama- jer
metalna isparenja su mu stalno tištala grudi i čak i vodi davala sumporast
ukus- zadržati ovde gore ne manje od četrdeset dana i četrdeset noći.
A što toliko? Izlišno pitanje! Posredi je bio večno-sažeti, zbijeno-
obavezni, božji jezgroviti moralni zakon, koji je valjalo učvrstiti i urezati u
stenu njegove gore, da bi ga Mojsije sneo kolebljivoj rulji, što ga je čekala
dole u okolu, plemenu njegovog zatrpanog oca, te da stoji među njima iz
pokolenja u pokolenje, neprekršiv, urezan u njihove duše i u njihovu krv i
meso, kao kvintesencija ljudske pristojnosti. Bog mu je glasno zapovedio iz
njegovih grudi da iskleše dve ploče iz gore i da na njih zapiše diktat, pet reči
na jednu i pet na drugu, ukupno deset reči. Nije bila malenkost napraviti
ploče, izglačati ih i načiniti ih bar donekle dostojnim nosiocima večno-sažetih
reči; za usamljenog čoveka, makar je sisao mleko kamenorezačke kćeri i
makar je imao široke zglobove, bio je to posao izložen mnogim neuspesima, i
sam je zahtevao četvrtinu od četrdeset dana. Ali zapisivanje je predstavljalo
problem koji je broj Mojsijevih planinskih dana lako mogao da poveća čak i
na preko četrdeset.
Jer, kako da piše? U tebanskom internatu izučio je i kitnjasto slikovno
pismo misirsko, uz njegovo tečno doterivanje, i sveti klinasti trougaoni metež
sa Eufrata, kojim su svetski kraljevi izmenjivali misli na glinenim crepovima.
Uz to je kod Madijamaca upoznao još jedno dočaravanje pojmova, sačinjeno
od očiju, krstova, buba, uzengija i zmijastih linija raznih oblika, koje se
upotrebljavalo u zemlji sinajskoj i bilo sa pustinjskom nezgrapnošću stvoreno
po uzoru na misirske slike, no znaci mu nisu predstavljali cele reči i pojmove
o predmetima, već samo njihove delove, otvorene slogove koje je valjalo
čitati zajedno. Nijedan od ova tri metoda utvrđivanja misli nije mu bio
pogodan; nije iz prostog razloga što je svaki bio vezan za jezik kojim je
govorio kroz pojmove, i zato što je Mojsiju bilo savršeno jasno da nipošto i
nikada neće moći onih deset reči da ukleše u kamen na vavilonskom,
misirskom, ili na narečju sinajskih beduina. To se moglo i smelo učiniti samo
na jeziku očevog plemena, na narečju kojim je ono govorilo i u kome ga je on
moralno obdelavao; pa mogli ga pročitati sa ploča ili ne mogli. A kako će ga i
pročitati kad se nije ni moglo zapisati i kad se za njihov govor naprosto nisu
nalazili pri ruci nikakvi znaci za dočaravanje pojmova?
Mojsije je strasno priželjkivao ovakve znake; takve, naime, koje bi brzo,
veoma brzo mogli da pročitaju sa ploča, takve, dakle, koje bi deca kao što su
oni bili mogla naučiti za nekoliko dana, pa, prema tome, i takve koji bi se za
nekoliko dana, uz pomoć božje blizine, mogli izmisliti i pronaći. Jer pismo je
moralo biti tek izmišljeno i pronađeno, pošto nije postojalo.
Kakav neodoljiv i neodložan zadatak! On ga prethodno nije ni odmerio,
pomislio je samo „napisati“, a nije promislio da se tek tako, bez ikakve
pripreme, ne može pisati. Glava mu se od toga žarila i dimila kao peć, i kao
vrh gore, raspaljivana strasnom željom da pomogne narodu. Činilo mu se da
mu izbijaju zraci iz glave, da mu iz čela izrastaju rogovi od napora sa kojim
je želeo i od jednostavnog prosvetljenja. Nije mogao izumeti znakove za sve
reči kojima se pleme služilo, ili za slogove koji su tvorili njegove reči. Iako je
rečnik onih dole u okolu bio oskudan, ipak bi bilo odviše znakova koje bi
morao stvoriti za ograničen broj dana na gori, a što je najvažnije, ne bi se
mogli brzo naučiti ni pročitati. Stoga je učinio drukčije, i na čelu su mu se
napeli rogovi od gordosti zbog božje dosetke. Skupio je glasove jezika koji se
tvore usnama, jezikom i nepcima i grlom, odvajajući od njih ono nekoliko
samoglasnih što se naizmence javljaju u rečima, okruženi onim prvima, koji
ih tek i sastavljaju u reči. I okolnih šumnih glasova nije bilo preterano
mnogo, jedva dvadeset; pa ako im se odrede znaci koji bi iziskivali
dogovorno huktanje i fuktanje, zvrčanje i krčanje, praskanje i mljaskanje, oni
bi se, uz izostavljanje samoglasnika, koji iz njih sami proishode, mogli
sastaviti u reči i slike o predmetima; u bilo koje, u sve postojeće, ne samo na
jeziku očevog plemena, nego na svim jezicima; čak i misirski i vavilonski bi
se moglo njima pisati.
Božja dosetka. Ideja sa rogovima. Ličila je na onoga od koga je potekla,
na Nevidljivoga i Duhovnoga kome pripada svet, i koji je, iako je posebno
izabrao ono pleme tamo dole, gospodar svud na zemlji. A bila je izvanredno
prikladna za svoju prvu i najhitniju svrhu, za koju i iz koje se rodila: za tekst
na pločama, jezgrovito-obavezni tekst. Jer ovaj je, istina, isprva bio namenjen
plemenu koje je Mojsije izveo iz Misira, pošto su bog i on osećali zajedničku
naklonost prema njemu; ali kao što su se pomoću te pregršti znakova za
nevolju mogle zapisati reči svih naroda na zemlji, i kao što je Jehova bio
svuda gospodar sveta, tako su i sažete reči koje je Mojsije nameravao da
napiše bile takve da su mogle služiti narodima kao osnovno uputstvo i temelj
ljudske pristojnosti- svuda na zemlji.
I tako je Mojsije, usplamtele glave, lako se oslanjajući na oznake ljudi iz
Sinaja, na litici rezaljkom oprobavao znake za šištave, pištave i njištave,
coktave i groktave, zvrndave i brundave glasove, i kad je najzad skupio te
belege, davši im dovoljno različit i dovoljno dopadljiv oblik- gle pomoću njih
se mogao napisati čitav svet, sve što zauzima prostor i što ga ne zauzima,
učinjeno i pomišljeno- prosto sve.
Onda je uzeo da piše, hoću reći: rezao je, klesao i strugao po cepkavom
kamenu ploča, koje je prethodno s mukom načinio, i sa čijim je stvaranjem
istovremeno već išlo i stvaranje slova. Ali da je sve to trajalo četrdeset dana,
tome se ne treba čuditi.
Nekoliko puta dolazio mu je Jošua, njegov mladić, da mu donese vode i
lepinja. Nije bilo nužno da narod zna za to- jer on je mislio da Mojsije živi
tamo gore samo od božje blizine i njegovog razgovora, i Jošua je iz strateških
razloga želeo da ih ostavi u toj pretpostavci. Stoga su mu posete bile kratke i
dolazio je noću.
Mojsije je, međutim, od ishoda sunčeva nad Idumejom, pa do njegova
gašenja nad pustinjom, sedeo i radio. Mora ga čovek zamisliti kako sedi onde
gore sa obnaženim gornjim delom tela, rutavih grudi i vrlo snažnih mišica,
koje je, bez sumnje, nasledio od svoga zloupotrebljenog oca- sa svojim
razmaknutim očima, ulubljenim nosem, prosedom bradom na razdeljak, i
kako, žvaćući lepinju, katkad i kašljući od metalnih isparenja planine, u znoju
lica svoga, teše ploče, kleše ih dletom, tare i gladi, kako kleči pred njima,
naslonjenim na liticu, pa brižljivo se u malome satirući, urezuje u plohe svoje
kuke i verige, ove svemoguće rune, pošto ih je prethodno ocrtao rezaljkom.
Napisao je na jednoj ploči:
Ja, Jehova, bog sam tvoj; nemoj imati drugih bogova uza me. Ne gradi
sebi lika božijeg.
Ne uzimaj uzalud imena mojega.
Sećaj se dana mojega da ga svetkuješ. Poštuj oca svojega i mater svoju.
Ne ubij.
A na drugoj ploči napisao je:
Ne čini preljube. Ne kradi.
Ne svedoči lažno na bližnjega svoga. Ne poželi ništa što je tuđe.
Eto to je napisao izostavljajući zvučne samoglasnike, koji se
podrazumevaju. A vazda mu je pri tom bilo kao da mu iz kose na temenu
izbijaju zraci poput dva roga.
Kad je Jošua poslednji put došao na goru, ostao je nešto duže, čitava dva
dana, jer Mojsije još nije završio svoj posao, a hteli su zajedno da siđu.
Mladić se iskreno divio onome što je uradio njegov učitelj, i tešio ga zbog
nekoliko slova koja su kraj sve uložene ljubavi i brižljivosti ispala naprsla i
nečitka. Jošua ga je, međutim, uveravao da to nimalo ne može nauditi opštem
utisku.
Poslednje što je Mojsije još učinio u Jošuinom prisustvu bilo je da
urezana slova oboji svojom krvlju, da bi se bolje isticala. Pri ruci nije imao
nikakve druge boje kojom bi se to moglo izvesti; stoga on uze bosti
rezaljkom svoju krepku mišicu, brižljivo rastrljavajući prokapalu krv po
slovima, te se crvenkasto zasvetlucaše sred kamena. Pošto se pismena
osušiše, Mojsije uze pod svaku mišku po jednu ploču, dade mladiću da mu
nosi palicu sa kojom je došao, i tako zajedno počeše silaziti sa gore, ka
narodnom okolu u pustinji ispod planine.
19.
20.
1943.
PREVARENA
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Ana je napusti. Prođe nedelja dana u toku kojih je Ken Kiton dvaput
večerao kod Timlerovih. Prvi put bio je prisutan neki stariji bračni par iz
Duizburga, Rozalijini rođaci: žena je bila njena sestra od tetke. Ana, koja je
dobro znala da izvesni odnosi i napetost osećanja gotovo neminovno zrače
neki fluid upadljivosti baš na ljude koji stoje sasvim po strani, oštro je
posmatrala goste. Videla je kako rođaka nekoliko puta začuđeno prelazi
pogledom sa Kitona na domaćicu pa opet na njega, videla je jednom čak i
osmeh pod čovekovim brkovima. Tog večera opazila je i neku promenu u
Kenovom držanju prema njenoj majci, neko nestašno preinačivanje i
prilagođavanje njegovih reakcija, i kako on neće da trpi kada se ona sa dosta
muka pravi kao da ne obraća pažnju na njega, nego je primorava da se okrene
njemu. – Drugi put nije bilo gostiju. Gospođa fon Timler smislila je tada neko
lakrdijaško, njenoj ćerci namenjeno i onim razgovorom sa njom nadahnuto
predstavljanje kojim je ismevala izvesne Anine savete a istovremeno iz tog
izigravanja izvlačila koristi za sebe. Pokazalo se naime da je Ken prethodne
noći izdašno pijančio, sa nekoliko dobrih prijatelja, jednim studentom
slikarske akademije i dvojicom sinova industrijalaca do zore obilazio sve
stare pivnice redom i sav mamuran došao Timlerovima, sa prvoklasnim
hangoverom, kako reče Eduard koji je stvar izbrbljao. Na rastanku, kada su
jedni drugima poželeli laku noć, Rozalija je za trenutak pogledala ćerku sa
uzbuđenom prepredenošću, čak je još zadržala pogled prikovan na nju dok je
već uhvatila mladića za uvce i govorila mu:
„A ti, sinčiću, primi od mame Rozalije ozbiljan ukor i uzmi na znanje da
je njena kuća otvorena samo ljudima pristojnih navika a ne noćnim pticama i
nakresanim invalidima koji su jedva još u stanju nemački da govore ili očima
da gledaju! Jesi li čuo, nevaljalče? Popravi se! Kad te oni zli momci mame,
nemoj ih slušati ni poći s njima i odsad ne traći svoje zdravlje ovako uludo!
Hoćeš li se popraviti, hoćeš li?“ Pri tom ga je neprestano trzala za uvce, a
Ken je preterujući popuštao pod tim lakim trzajem, pravio se kao da je kazna
bogzna kako bolna i povijao se pod njenom rukom žalostivno kriveći lice i
pokazujući svoje lepe, sjajne zube. Lice mu je došlo sasvim blizu njenom i
unoseći se u to blisko lice, ona dodade:
„Jer ako to opet učiniš i ne popraviš se, ti nevaljali sinčiću, proteraću te iz
grada, znaš li ti to? Poslaću te u neko mirno mestašce na Taunusu, gde je
doduše priroda vrlo lepa, ali nema iskušenja i gde možeš seljačku decu da
učiš engleskom jeziku. Ovog puta ispavaj se i isteraj mamurluk, zlikovče!“ I
ona pusti njegovo uvo, oprosti se od blizine njegova lica, još jednom pogleda
Anu prepredeno, sva bleda, i ode.
Osam dana docnije dogodi se nešto sasvim neobično što je Anu fon
Timler u najvećoj meri iznenadilo, uzbudilo i zbunilo- zbunilo utoliko što se
doduše majke radi obradovala, ali pri tom nije zapravo znala da li to da
smatra za sreću ili nesreću. U deset časova pre podne zamoli je sobarica da
pođe milostivoj gospođi. Pošto je mala porodica doručkovala odvojeno- prvo
Eduard, pa Ana, a domaćica naposletku; danas još nije videla majku. Rozalija
je ležala na divanu u svojoj spavaćoj sobi, pokrivena lakim pokrivačem od
kašmira, bledunjava lica, ali zacrvenela nosića. Ćerci koja je ulazila ćopajući
klimnu glavom sa osmehom pomalo izveštačene malaksalosti, ali ništa ne
reče već pusti da je ova upita:
„Šta je, mama? Nisi valjda bolesna?“
„O ne, dete moje, nemoj se uznemiriti, ovo nije bolest. Bila sam u jakom
iskušenju, umesto da te pozovem, sama da svratim do tebe i da te pozdravim.
Ali potrebno je da se malo pričuvam, moram mirno da ležim, kao što to s
nama ženama ponekad biva“.
„Mama! Kako da razumem tvoje reči?“
Tada se Rozalija uspravi, zagrli ćerku oko vrata, privukavši je time k sebi,
dole na ivicu divana i obraz uz obraz, prošapta joj na uvo, brzo, blaženo, u
jednom dahu:
„Slavlje, Ana, slavlje, vratilo mi se ono, vratilo posle tolikog prekida,
potpuno prirodno i sasvim onako kako se pristoji zreloj, živoj ženi! Drago
dete, kakvo čudo! Kakvo čudo vrši velika, dobra priroda na meni i time
blagosilja moje verovanje! Jer ja sam verovala, Ana, i nisam se smejala, zato
me dobra priroda sada nagrađuje, povlači natrag ono što je naizgled sa mojim
telom već učinila, dokazuje da je to bila greška i ponovo vaspostavlja sklad
između duše i tela, ali na drukčiji način nego što si ti htela da se desi. Ne tako
da duša pokorno dopusti telu da na njoj izvrši svoje delo i da je prevede u
časno stanje matrone, nego obrnuto, obrnuto, drago dete, tako da se duša
pokaže gospodaricom tela. Čestitaj mi, draga, jer ja sam veoma srećna! Ta
opet sam žena, opet ceo čovek, sposobna žena, dozvoljeno mi je da se osetim
dostojnom muške mladosti koja me je osvojila i ne moram više pred njom da
obaram oči u osećanju sopstvene nemoći. Životvorni prut kojim me je ošinula
pogodio je ne samo dušu nego i telo i učinio da opet postane živ izvor.
Poljubi me, dete moje- poverenice, nazovi me srećnom, onako srećnom
kakva jesam, i hvali sa mnom čudotvornu moć velike i dobre prirode!“
Ona se opet opusti, zaklopi oči i nasmeši se zadovoljna samom sobom, a
nosić joj došao sasvim crven.
„Draga, slatka mama“, reče Ana, gotova da se sa njom raduje pa ipak
stegnuta srca, „to je zaista velik, dirljiv događaj i dokaz životnosti tvoje
prirode koja se pokazala već i u svežini tvog osećanja i sad mu još daje toliku
moć nad životom tvog tela. Vidiš, sasvim sam prišla tvom shvatanju da ono
što se dogodilo tvom telu predstavlja proizvod duše, tvog mladalački snažnog
osećanja. Ma šta ja ponekad govorila o ovim stvarima; ne smeš me smatrati
toliko ćiftinskom da bih odricala svaku moć duševnog nad telesnim i samo
ovom ostavljala odlučujuću reč u njihovom međusobnom odnosu. Da su u
uzajamnoj zavisnosti, toliko i ja znam o prirodi i njenoj jedinstvenosti. Ma
koliko duša bila podvrgnuta stanju tela; to što ona sa svoje strane može da
izvrši na njemu često se graniči sa čudom i tvoj primer je jedan od
najsjajnijih. Pa ipak, dozvoli da ti kažem: ovaj lepi, radosni događaj na koji si
toliko ponosna- i s pravom, svakako možeš biti ponosna na nj; na mene,
ovakvu kakva sam, nekako ne ostavlja isti utisak kao na tebe. Nalazim da on
ne menja mnogo, divna moja mama, i ne pojačava bitno moje divljenje prema
tvojoj prirodi- ili prirodi uopšte. Ja, hroma i već postarija devojka, svakako
imam razloga da elementu telesnog ne pridajem mnogo važnosti. Svežina
tvog osećanja, u protivrečnosti baš sa stanjem tela koje već stari, izgledala mi
je dovoljno divna, dovoljno pobedonosna- gotovo kao čistija pobeda
duševnog učinila mi se ona nego što je ovo sad, gde je, eto, nerazorljivost
tvoje duše postala i telesni događaj“.
„Bolje ćuti, jadno moje dete! Ono što nazivaš svežinom mog osećanja i
što te je, kako tvrdiš, okrepilo, to si ti meni manje-više otvoreno predstavljala
kao ludost kojom samu sebe izlažem podsmehu, i savetovala da se povučem
na starački deo majke, da svoje osećanje preobratim u materinsko. E, to bi
ipak bilo preuranjeno, zar ne, Anice? Priroda se izjasnila protiv. Ona je
prihvatila moje osećanje kao svoju stvar i sasvim mi jasno nagovestila da se
to osećanje ne mora stideti od nje i od bujne mladosti za koju se vezalo. I ti
zaista misliš da to ne menja mnogo?“
„Ono što ja mislim, divna mama, svakako ne znači da ja ne poštujem reč
prirode. A ponajmanje da bih ti htela pomutiti radost koju osećaš zbog njene
presude. To ti nećeš verovati. Kad sam rekla da ovo što se dogodilo ne menja
mnogo, to se odnosilo na spoljnu stvarnost, na praktičnu stranu tako reći.
Kada sam ti savetovala, svesrdno ti želela da se prelomiš, da ti čak ne bude ni
teško da svoje osećanje prema tom mladiću- oprosti što ovako hladno
govorim o njemu- prema našem prijatelju Kitonu dakle- preneseš u okvire
materinske ljubavi, moja se nada oslanjala na činjenicu da bi ti on mogao biti
sin. U toj činjenici, zar ne, ništa se nije izmenilo i ona će morati da određuje
odnos između tebe i njega obostrano, i s tvoje pa i s njegove strane“.
„I s njegove strane. Govoriš o obostranom, a misliš samo na njega. Ti ne
veruješ da bi me mogao voleti drukčije nego možda kao sin?“ „To neću da
kažem, draga, dobra mama“.
„Kako bi i mogla da kažeš, Ana, odano dete moje! Pomisli, ti nemaš
pravo na to, nemaš potrebnog autoriteta u ljubavnim stvarima. U toj oblasti
nedostaje ti oštrina pogleda, jer si rano došla do odricanja, srce moje, i
skrenula pogled sa takvih prohteva. Sve što je duhovno pružilo ti je naknade
za ono prirodno, to je dobro, blago tebi, to je lepo. Ali kako ćeš da sudiš i da
me osudiš na beznadežnost? Ti nemaš moći zapažanja i ne vidiš ono što ja
vidim, ne primećuješ znake koji mi kazuju da je njegovo osećanje spremno
da pođe u susret mom. Hoćeš li da tvrdiš kako se on u takvim trenucima
samo igra mnome? Zar više voliš da njega smatraš drskim i bezosećajnim
nego da meni dopustiš nadu u usklađenje njegovog osećanja sa mojim? Šta bi
u tome bilo toliko čudno? Uza svu tvoju udaljenost od ljubavnog života neće
ti biti nepoznato da mladi ljudi veoma često pretpostavljaju zrelu ženstvenost
neiskusnoj mladosti, glupom tipu guščice. Možda je tu po sredi neka čežnja
za vraćanjem majci- kao što obrnuto materinska osećanja mogu da se slivaju
u strast zrele žene prema nekom mladom čoveku. Kome ja to govorim? Sve
mi se čini da si pre kratkog vremena u razgovoru i sama izrazila nešto
srodno“.
„Zaista? Svakako si u pravu, mama. Uopšte ti dajem zapravo u svemu što
kažeš“.
„Onda me ne smeš nazvati beznadežnom, pogotovu ne danas kada se
priroda izjasnila za moje osećanje. Ti to ne smeš, uprkos moje sede kose u
koju si, kako mi se čini, uperila pogled. Da, ja sam na žalost prilično seda.
Pogrešila sam što već odavno nisam počela da bojadišem kosu. Sad ne mogu
odjednom početi, mada me je priroda u neku ruku ovlastila na to. Ali za moje
lice mogu ponešto da učinim, ne samo masažom nego i upotrebom malo
rumenila. Vi, deco, valjda nećete negodovati zbog toga?“
„Kako bismo mogli, mama. Eduard neće ni zapaziti, ako pri tom budeš
iole diskretna. A ja... doduše nalazim da sve što je veštačko nekako nije u
skladu sa tvojim smislom za prirodu, ali svakako nije greh protiv prirode ako
na tako uobičajeni način upotpuniš njeno delo“.
„Zar ne? A treba sprečiti da u Kenovim osećanjima čežnja za
materinskom ljubavi ne odigra suviše veliku, pretežnu ulogu. To bi bilo
protivno mojim nadama. Da, drago, odano dete moje, ovo srce- znam, ti
nerado govoriš i slušaš o srcu- ali moje srce se nadima od ponosa i radosti, od
pomisli kako ću sad sasvim drukčije, sa koliko drukčijim samopouzdanjem,
izići pred oči njegovoj mladosti. Nadima se srce tvoje majke od nade u sreću
i život!“
„Kako je to lepo, draga mama! I kako milo s tvoje strane što mi
dozvoljavaš da učestvujem u tvojoj blaženosti! Ja nju delim, delim od srca, u
to nećeš sumnjati, pa ni ako ti kažem da je ta moja radost pomešana sa nešto
brižnosti- to liči na mene, je li?- nešto dvoumljenja- praktičnog dvoumljenja,
da ponovim izraz koji sam u nedostatku boljeg već jednom upotrebila.
Govoriš o svojoj nadi i o svemu što ti daje prava na nju- a ja nalazim da je to
pre svega, sasvim prosto, sama tvoja mila ličnost. Ali propuštaš da tu nadu
bliže odrediš, i ne kažeš mi na šta ona smera, kamo teži u životnoj stvarnosti.
Imaš li nameru da se ponovo udaš? Da Kena Kitona dovedeš u kuću kao
našeg očuha? Da s njim stupiš pred oltar? Možda je ovo kukavički s moje
strane, ali pošto je razlika u vašim godinama ravna razlici između majke i
sina, pomalo se plašim iščuđavanja koje bi taj korak izazvao“.
Gospođa fon Timler pogleda ćerku začuđeno. „Ne“, odgovori, „ta misao
je za mene nova i ako te to umiruje, mogu te uveriti da mi je i tuđa. Ne, Ana,
ludice, nije mi namera da vam dovedem očuha od dvadeset i četiri godine.
Čudnovato, kako ti kruto i pobožno govoriš o oltaru!“
Ana je ćutala, uz treptaj kapaka uperivši oči mimo majke u prazno.
„Nada“, nastavi ova, „ko će nju odrediti onako kao što ti tražiš? Nada je
nada, a ti bi zar htela da ona samu sebe pita za praktične ciljeve, kako ih ti
nazivaš? Ono što mi je priroda učinila toliko je lepo- samo nešto lepo mogu
od toga da očekujem, ali ti ne mogu reći kako zamišljam da će doći, kako se
ostvariti i kuda odvesti. To je nada. Ona uopšte ne misli- ponajmanje na
oltar“.
Anine usne bile su lako stisnute. Kroz njih je procedila tiho, kao nehotice,
protiv volje:
„Bila bi to srazmerno pametna misao“. Gospođa fon Timler je
zaprepašćeno posmatrala hromu devojku, koja nije gledala u nju, i
pokušavala da joj sa lica pročita misao.
„Ana!“ viknu prigušeno. „Kako to misliš i kako se ponašaš? Moram ti
priznati da te uopšte ne mogu poznati! Reci, ko je od nas dveju umetnica; ja
ili ti? Nikad ne bih pomislila da u nemanju predrasuda možeš toliko da
zaostaješ iza tvoje majke- i ne samo iza nje nego i iza našeg vremena i
njegovih slobodnijih običaja! U svojoj umetnosti toliko si napredna i držiš se
najnovijih pravaca, tako da čovek moje skromne pameti samo s mukom može
da te sledi. Ali u moralnom pogledu kao da živiš bogzna kada, vo vremja
ono, pre rata. Ta mi sada imamo republiku, imamo slobodu, i pojmovi su se
mnogo izmenili, popustili su, olabaveli, to se pokazuje u svemu. Tako je sada
među omladinom znak lepog ponašanja da maramicu, od koje bi nekad samo
krajičak virio iz džepa na kaputu, puštaju da visi iz njega- da visi poput
zastave, celom svojom polovinom- sasvim jasno se u tome vidi znak pa čak i
svesno ispoljavanje republikanskog labavljenja običaja. Eduard takođe pušta
da mu maramica visi tako po modi, i ja to gledam sa izvesnim
zadovoljstvom“.
„Zapažanja su ti veoma zgodna, mama. Ali ja mislim da se taj tvoj simbol
maramice u Eduardovom slučaju ne može primeniti. Ti i sama često tvrdiš da
je mladić- a to je on već svakojako- nasledio mnoge osobine od našeg oca,
potpukovnika. Možda u ovom trenutku nije baš naročito obzirno s moje
strane što tatinu ličnost unosim u naš razgovor i u naše misli. Pa ipak... „
„Ana, vaš otac je bio sjajan oficir i poginuo je na polju časti, ali opasan je
vetropir bio i vrdao je do kraja života- najubedljiviji dokaz neodređenih
granica muškog polnog života, i neprestano sam zbog njega morala da
žmurim na oba oka. Zato i ne mogu smatrati naročitim nedostatkom obzira
što ga ti sad spominješ“.
„Utoliko bolje, mama- ako smem tako da kažem. Ali tata je bio plemić i
oficir, i uza sve ono što ti nazivaš njegovim vetropirstvom živeo je po
određenim pojmovima o časti, koji se mene slabo tiču ali od kojih je Eduard,
čini mi se, dosta nasledio. On ne liči na oca samo po spoljašnjosti, po stasu i
crtama lica. Pod izvesnim okolnostima reagovao bi i nehotice kao tata“.
„To jest- pod kakvim okolnostima?“
„Draga mama, dozvoli da budem sasvim otvorena, kao što smo uvek bile
jedna prema drugoj! Nije nemogućno zamisliti da bi odnosi između Kena
Kitona i tebe, kakvi tebi lebde pred očima, obavijeni tamom, mogli ostati
potpuno nepoznati društvu. Ja doduše sumnjam da bi se to s obzirom na tvoju
milu neposrednost, tvoju divnu nesposobnost pretvaranja i prikrivanja svojih
osećanja moglo baš sasvim postići. Neka samo kakav bezočnik podrugljivo
nagovesti našem Eduardu, neka mu stavi do znanja da je poznato da njegova
majka- pa, kako se to kaže- živi lakomislenim životom, i on bi smesta
raspalio, ošamario drskog čoveka, i ko zna kakve bi sve opasne gluposti
protivne policijskim propisima mogle proizići iz njegovog viteštva“.
„Za ime božje, Ana, šta izmišljaš! Ti me plašiš! Znam da to činiš iz brižne
ljubavi, ali ona je svirepa, ta tvoja briga, svirepa kao detinji sud o majci... „
Rozalija poče da plače. Ana joj pomože da obriše suze, nežno vodeći
njenu ruku u kojoj je držala maramicu.
„Draga, dobra mama, oprosti! Tako ti nerado nanosim bol! Ali ti- ne
govori o detinjem sudu! Misliš da ja ne bih- ne, ne sa trpeljivošću jer to već
zvuči nadmeno; nego sa puno poštovanja i sa najnežnijim obzirima gledala
ono što ti, eto smatraš svojom srećom? A Eduard- ne znam zapravo kako sam
se uopšte setila njega- samo zbog te njegove republikanske maramice. Ne
radi se o nama, pa ni o svetu. Nego o tebi, mama. Vidiš, tvrdila si da nemaš
predrasuda. Ali jesi li zaista bez predrasuda? Govorili smo o tati i o izvesnim
nasleđenim pojmovima po kojima je živeo i o koje se njegova vrdanja, tebi
toliko mučna, po njegovom shvatanju nisu ogrešila. A što su mu ih svaki put
praštala dolazilo je otud- to neka ti bude jasno- što si u osnovi bila istog
mišljenja; shvatanja naime da ona nisu imala nikakve veze sa stvarnom
razvratnošću. Za razvratnost on nije bio stvoren ni duhovno podešen. Ni ti to
nisi- jedino sam se možda ja, kao umetnica, u tom pogledu izmetnula, ali ja
sam opet na drugi način nesposobna da se koristim svojom emancipacijom i
moralnom izvitoperenošću“.
„Jadno moje dete“, prekide je gospođa fon Timler, „ne govori tako
žalosno o sebi!“
„Kao da ja uopšte govorim o sebi“, odgovori Ana. „O tebi, o tebi ja
govorim i iskreno se brinem zbog tebe. Za tebe bi zaista bila razvratnost ono
što je za tatu, veseljaka, bilo samo neobuzdano zabavljanje, bez ikakve
protivrečnosti sa njim samim pa ni sa društvenim shvatanjima. Sklad između
tela i duše, to je svakako dobro i neophodno, i ti si ponosna i srećna što ti ga
je priroda, tvoja draga priroda, na gotovo čudesan način podarila. Ali sklad
između načina života i urođenog moralnog ubeđenja možda je još
neophodniji, a tamo gde je on rastrzan može proizići samo rastrzanost duše,
to jest: nesreća. Zar ne naslućuješ da je ovo istina? Da bi živela nasuprot
samoj sebi, kada bi ostvarila ono o čemu sanjaš? U osnovi si i ti, kao što je i
tata bio, vezana za određene pojmove, i razaranje te veze bilo bi istovetno sa
razaranjem tebe same... Govorim onako kako sa zebnjom osećam. Zašto mi
se opet otima sa usana ta reč: razaranje? Znam da sam je u svom strahovanju
već jednom upotrebila, a osetila ne jedanput. Zašto mi dušu neprestano
obuzima osećanje kao da sva ova nedaća čija si ti blažena žrtva ima neke
veze sa razaranjem? Hoću nešto da ti priznam. Onomad, pre nekoliko nedelja,
posle onog našeg razgovora uz čaj dockan uveče u mojoj sobi, kada si bila
onako uzbuđena, došla sam u iskušenje da sa dr Oberloskampom, koji je
lečio Eduarda kada je imao žuticu i mene jednom kada posle zapaljenja grla
nisam mogla da gutam- jer tebi lekar nikad nije potreban- dakle sa njim sam
tada poželela da govorim o tebi i o svemu što si mi poverila, samo radi svog
sopstvenog umirenja. Ali sam to onda samoj sebi zabranila, vrlo brzo sam to
sebi zabranila, iz ponosa, mama, to ćeš ti razumeti, iz ponosa na tebe i zbog
tebe, i jer mi je izgledalo ponižavajuće da tvoja doživljavanja otkrijem
takvom jednom lekaru čije je znanje božjom pomoću dovoljno za žuticu i
zapaljenje grla, ali ne i za dublji ljudski jad. Po mom mišljenju postoje bolesti
gde lekar nema šta da kaže“.
„I za jedno i za drugo zahvalna sam ti, drago moje dete“, reče Rozalija,
„za brigu koja te je gonila da sa Oberloskampom razgovaraš o meni, i zato
što si tu pomisao odbacila. A i kako bi mogla ono što nazivaš mojom
nedaćom- vaskrs moje ženstvenosti i sve što je duša učinila mom telu, makar
i sasvim izdaleka dovesti u vezu sa pojmom bolesti? Je li sreća- bolest? Nije,
dabogme, ni lakoumnost, nego život, život u radosti i žalosti, a život je nada-
ona nada o kojoj ne umem da dajem obaveštenja tvome razumu“.
„Ja ih ne tražim od tebe, draga mama“.
„Onda idi, dete moje. Pusti me da se odmaram. Znaš, malo tihe
povučenosti preporučljivo je nama ženama u ovakvim danima slavlja“.
7.
Ana poljubi majku i ćopajući napusti spavaću sobu. Obe žene, svaka za
sebe, predavale su se svojim mislima u vezi sa razgovorom koji su malopre
vodile. Ana nije kazala niti mogla da iskaže sve što joj je bilo na duši. Koliko
li će vremena, dvoumila se, trajati kod majke ono što je proglasila „vaskrsom
svoje ženstvenosti“, to dirljivo oživljavanje? A Ken, ako joj se preda- što je
sasvim verovatno- koliko li će trajati i to, kako li će žena u svojoj poznoj
ljubavi morati da dršće od svake mlađe žene, odmah, od prvog dana, da strepi
za njegovu vernost, čak i za njegovo poštovanje? Još je dobro što ona sreću
ne shvata kao uživanje i radost, nego kao život sa svim njegovim jadom. Jer
mnogo jada predviđala je zabrinuta Ana u onom o čemu je majka sanjala.
Gospođa Rozalija sa svoje strane bila je dublje potresena prigovorima
svoje ćerke nego što je želela da pokaže. Ne toliko od pomisli da bi Eduard
pod izvesnim okolnostima možda morao da izloži svoj život opasnosti za
njenu čast; ova romantična predstava, mada joj je naterala suze na oči, pre je
učinila da joj srce življe zakuca. Ali sumnje koje je Ana izrazila u pogledu
njenog „nemanja predrasuda“, pa ono o razvratnosti i o neophodnom skladu
između načina života i moralnog ubeđenja, zaokupljalo je i mučilo dobru
dušu dok se tog dana odmarala. Nije mogla a da ne prizna kako su te sumnje
opravdane, a ćerkine zamerke dobrim delom istinite. Doduše, isto tako nije
mogla ni da obuzda duboku radost s kojom je očekivala ponovno viđenje sa
voljenim mladićem pod tako novim okolnostima. Ali o rečima svoje mudre
ćerke o „življenju- nasuprot- samoj sebi“ mozgala je neprestano i duša joj se
naprezala da pomisao na odricanje usvoji kao deo pomisli na sreću. Ta zar
odricanje ne bi i samo moglo da bude sreća, kad nije plod bednog moranja
nego se vrši u slobodi i svesti o jednakosti? Rozalija je došla do zaključka da
je to mogućno.
Tri dana posle velike fiziološke utehe koju je Rozalija doživela, Ken se
opet pojavio kod Timlerovih, čitao i pričao engleski sa Eduardom i ostao na
večeri. Blaženstvo što vidi njegovo lepuškasto mladićko lice, njegove lepe
zube, široka ramena i uska bedra zračilo je Rozaliji iz milih očiju, i ovaj živi
sjaj opravdavao je, moglo bi se reći, oživljavanje njenih obraza pomoću malo
veštačkog rumenila, bez kojeg bi bledilo njena lica zaista bilo u neskladu sa
onim radosnim žarom. Pri pozdravljanju, ovoga puta a zatim svagda kad bi
Ken svakih osam dana dolazio, imala je neki nov način da ga uhvati za ruku,
privlačeći je primakne ga k sebi i pri tom mu ozbiljno, ozareno i značajno
pogleda u oči, tako da se Ani činilo kao da gori od želje, čak je i naumna da
mladiću saopšti ono što je iskusila sa svojom prirodom. Besmisleno
strahovanje! Po sebi se razume da to nije učinila, a zatim, u toku večera,
njeno držanje prema mladom gostu bilo je prožeto vedro uravnoteženom
dobrotom, prijatno lišenom kako one lažno materinske crte, kojom se
onomad obešenjački narugala svojoj kćeri, tako i sve stidljivosti i
neodlučnosti, sve mučne poniznosti koje su s vremena na vreme unosile
nečeg nakaznog u njeno ponašanje.
Kiton, koji je već odavno sa zadovoljstvom shvatio da je, ovakav kakav
je, osvojio ovu sedu ali dražesnu Evropljanku, nikako nije mogao da razume
promenu u njenom držanju. Njegovo poštovanje prema njoj oslabilo je,
sasvim pojmljivo, saznanjem njene slabosti; a ta slabost opet uzbudljivo je
delovala na njegovu muškost; njegova prostodušnost osećala je privlačnu
moć njene sopstvene prostodušnosti i on je nalazio da tako divne mladalačke
oči mogu da pruže naknadu za njenih pedeset godina i već pomalo uvele
ruke. Pomisao da se sa njom upusti u ljubavni odnos kakav je- ne baš sa
Amelijom Licenkirhen ili Lujzom Pfingsten, ali sa jednom drugom ženom iz
društva, koje se Rozalija ni setila nije- neko vreme održavao, postala mu je
prilično prisna i već je bio počeo, kako je Ana zapažala, da u ton kojim je
razgovarao sa majkom svog učenika bar tu i tamo unese izvesnu vragolasto-
izazivačku boju.
To dobričini sad nekako nije više polazilo za rukom. Uprkos stisku ruke
kojim bi ga pri svakom susretu sasvim privukla tako da su im se tela gotovo
dodirivala, i uprkos bliskom i dubokom pogledu u njegove oči, nailazio bi
kod takvih pokušaja na ljubaznu ali odlučnu dostojanstvenost koja ga je
vraćala u postavljene granice, nije dozvoljavala da se ispolji ono što je
pokušavao da ispolji, i njegovo držanje smesta trezneći pretvarala u
pokornost. Nikako nije mogao da shvati ovu promenu koju je već toliko puta
iskusio. Je li ona zaljubljena u mene ili nije, pitao se i krivicu za odbijanje i
ukoravanje svaljivao na prisustvo njene dece, hrome devojke i maturanta. Ali
bolje nije prolazio ni kad bi se desilo da sa njom neko vreme ostane nasamo u
kutku nekog salona; a ni kada bi svojim malim ispadima, umesto nestašnog,
tada davao ozbiljno nežno a silovito, tako reći strasno obeležje. Usudio se
jednom da je sa svojim grlenim „R“, koje su svi tako rado slušali, vatrenijim
glasom oslovi sa „Rozalija“, što samo po sebi, kao način oslovljavanja, po
shvatanjima njegove domovine nije predstavljalo čak ni neku naročitu
smelost. Ali, mada se trenutno zarumenela kao žar, ipak se gotovo smesta
digla, udaljila i tog večera više nije imala za njega ni reči ni pogleda.
Zima koja nije bila nimalo oštra, jedva je donela nešto mraza i snega ali
utoliko više kiše, uz to se te godine još i rano završila. Već u februaru bilo je
sunčano toplih dana koji su odisali prolećem. Sitni pupoljci lišća osmelili su
se da se tu i tamo pomole na žbunju. Rozalija, koja je s ljubavlju pozdravila
visibabe u svome vrtu, mogla se ranije nego obično, gotovo prevremeno da
raduje sasi- zatim odmah i šafranu na kratkoj stabljičici, koji je svuda bujao
po vrtićima ispred vila i u dvorskoj bašti, i pred kojim bi šetači zastajali
pokazujući ga jedni drugima i naslađujući oči njegovom šarenom tišmom.
„Zar nije čudnovato“, reče gospođa fon Timler svojoj kćeri, „koliko on
liči na mrazovac? To je gotovo isti cvet! Kraj i početak- čovek bi ih mogao
pobrkati, toliko su slični- mogao bi pomisliti da se ponovo vratio u jesen kad
ugleda šafran, a poverovati u proleće kad vidi cvet rastanka“.
„Da, mala zbrka“, odgovori Ana. „Tvoja stara prijateljica, majka priroda,
uopšte ima neku ljupku sklonost za dvosmislenosti i zbunjivanje“.
„Odmah ti oštre reči protiv nje naviru na usne, nevaljalo dete, i tamo gde
se ja divim, ti se podsmevaš. Mani se toga, nećeš uspeti da podsmehom
uništiš moj nežni odnos prema njoj, prema dragoj prirodi- ponajmanje sad
kada se sprema da donese moje godišnje doba; nazivam ga mojim, jer nam je
godišnje doba našeg rođenja naročito srodno a mi bliski njemu. Ti si dete
adventa i možeš dakle zaista reći da je tvoj dolazak bio pod srećnim
znamenjem- gotovo već pod znamenjem dragog Božića. Ti moraš da osećaš
kako te privlače oni doduše mrazni ali u mislima ipak tako radosno topli dani.
Jer zaista, po mom iskustvu, saosećajni odnos nas vezuje za godišnje doba
koje nas je rodilo. Njegovo vraćanje ima nečeg potvrdnog i potkrepljujućeg
za naš život, nečeg što obnavlja, kao što ga dakle za mene ima proleće; ne
zato što je baš proleće, ili premaleće kako vele pesnici, opšte-omiljeno
godišnje doba, nego zato što mu ja lično pripadam pa mi se čini kao da se ono
smeši sasvim lično meni“.
„Sigurno se smeši, draga mama“, odgovori zimsko dete. „I budi uverena
da mi na to ni jedna jedina oštra reč neće navreti na usne!“
Ali mora se reći da životni podstrek koji je Rozalija od približavanja i
procvata „svog“ godišnjeg doba obično dobijala- ili verovala da dobija;
upravo sada kad je ovako govorila nekako nije hteo da se obistini. Gotovo se
činilo kao da su odluke moralnog karaktera, koje je razgovor sa ćerkom ulio
njoj i kojih se tako predano držala, suprotne njenoj prirodi, kao da i time ili
upravo time „živi nasuprot samoj sebi“. Sasvim takav bio je utisak koji je
Ana stekla, i hroma devojka prekorevala je sebe što je majku nagovarala na
uzdržljivost do koje njoj samoj, po njenim sopstvenim slobodnim pogledima
na svet, uopšte nije bilo stalo, nego joj se baš samo za majčino duševno
spokojstvo učinila potrebnom. Štaviše: sumnjičila je sebe za nepriznavanje
ružne pobude. Pitala se nije li ona sama, koja je čulnu sreću jednom sa puno
jada priželjkivala a nikad nije upoznala, potajno nenavidela majci i zato nju
svakojakim izmudrovanim razlozima podstakla na smernu uzdržljivost. Ne,
to nije mogla da poveruje o sebi, pa ipak je ono što je videla uznemirivalo i
pritiskivalo njenu savest.
Videla je kako se Rozalija na svojim tako omiljenim šetnjama brzo
zamara i baš ona, ponekad pod izgovorom bilo kakvih domaćih poslova, već
posle pola sata pa i ranije navaljuje da se vrate kući. Odmarala se mnogo, ali
uprkos ograničenog kretanja gubila je u težini i Ana je zabrinuto posmatrala
mršavost njenih podlaktica kada ih rukavi nisu pokrivali. Sada je više niko ne
bi pitao za vrelo mladosti sa kog mora da je pila. Ispod očiju polegle su joj
nezdrave modrikave senke umora, a rumenilo koje je mladiću za ljubav i u
čast svoje ponovno zadobijene pune ženstvenosti stavljala na obraze slabo je
moglo da zavara i sakrije žućkasto bledilo njenog lica. Ali pošto je na sva
raspitivanja za njeno zdravlje vedro-prezrivo odgovarala sa „Šta hoćeš, dobro
mi je“, gospođica fon Timler odustala je od pomisli da dr Oberloskampu
poveri brigu zbog unazađenog zdravlja svoje majke. Ne samo osećanje
krivice nego i detinje poštovanje prema majci imalo je udela u tom
odustajanju; ono isto što je izrazila rečima da ima bolesti gde lekar nema šta
da kaže.
8.
9.
Gospođa fon Timler nije otišla Kenu Kitonu. Iste noći, pred zoru, njoj je
jako pozlilo i celu kuću zahvatio je strah. Ono što je nju prilikom prvog
vraćanja ispunilo tolikim ponosom, tolikim blaženstvom, ono što je proglasila
čudesnim delom prirode i visokim dostignućem osećanja, ponovilo se na
koban način. Imala je još toliko snage da zazvoni, ali njena ćerka i služavka
koje su dotrčale nađoše je onesvešćenu u krvi.
Lekar, dr Oberloskamp, brzo je stigao. Došavši sebi pod njegovim
rukama, ona se začudi njegovom prisustvu. „Šta, doktore, vi ovde?“ izusti.
„To vas je svakako Ana potrudila? Ali meni se desilo samo ono što biva u
žena“.
„Pod izvesnim okolnostima, draga moja milostiva gospođo, te funkcije se
moraju kontrolisati“, odgovori sedi lekar.
A ćerki odlučno izjavi da je neizostavno potrebno preneti bolesnicu,
najbolje kolima za spasavanje, na ginekološku kliniku. Slučaj zahteva
najpodrobniji pregled; koji uostalom može pokazati da je stvar bezazlene
prirode. Sasvim je mogućno da te metroragije, ona prva o kojoj sad čujem i
ova druga koja ga uznemiruje, potiču od nekog mioma koji se bez teškoća
može operacijom odstraniti. Kod upravnika i glavnog hirurga klinike,
profesora Muteziusa, nalaziće se gospođa mama u najpouzdanijim rukama.
Postupiše onako kako je odredio- bez otpora od strane gospođe fon
Timler, na Anino nemo čuđenje. Samo je pri svemu što se s njom dešavalo
široko otvorenim očima gledala u daljinu.
Pregled koji je Mutezius izvršio otkrio je za bolesničin uzrast preveliku
matericu, pri opipavanju jajovoda nepravilno zadebljano tkivo, a na mestu
već veoma malenog jajnika bezobličan otok. Čišćenjem su nađene ćelije
karcinoma, koje su sudeći po svom karakteru delimično poticale od jajnika;
ali bilo je i takvih koje nisu ostavljale nikakvu sumnju da su i u samoj
materici karcinomatozne ćelije u punom razvoju. A sva ta zloćudnost
pokazivala je znake naglog rastenja.
Profesor, čovek sa podvaljkom i jako crven u licu, čije su
vodnjikavoplave oči lako zasuzile a da to sa duševnim uzbuđenjem nije imalo
nikakve veze, podiže glavu sa mikroskopa.
„Ovo ja zovem širokim nalazom“, reče svom asistentu koji se zvao dr
Kneperges. „Ipak ćemo operisati, Kneperges. Totalna ekstirpacija do
poslednjeg vezivnog tkiva u karlici i do sveg limfatičnog tkiva mogla bi
svakako bar da produži život“.
Ali kad je otvorena trbušna duplja, lekari i sestre ugledaše u beloj
svetlosti reflektora toliko strašnu sliku da se nije mogla pojaviti nada čak ni u
prolazno poboljšanje. Trenutak da se ono postigne očigledno je već odavno
bio propušten. Ne samo da su svi karlični organi bili zahvaćeni opakom
bolešću: i trbušna maramica već je i golom oku pokazivala ubitačno
nagomilavanje ćelija, sve žlezde limfatičnog sistema bile su karcinomatozno
zadebljane, i nije bilo sumnje da ognjišta raka ima i u jetri.
„Evo, pogledajte ovaj belaj, Kneperges“, reče Mutezius. „Verovatno
prevazilazi vaša očekivanja“. Da prevazilazi i njegova sopstvena, to nije hteo
da pokaže. „Od naše plemenite veštine“, dodade, a u očima mu suze koje
ništa ne znače, „tu se malo mnogo zahteva. Ne može se sve ovo iseći. Ako
vam se čini da zapažate kako je to zlo već i u oba mokraćna kanala
matestatično uraslo, pravilno zapažate. Uremija ne može dugo da izostane.
Vidite, ja nipošto ne poričem da materica sama proizvodi tu proždrljivu
žgadiju. Pa ipak vam savetujem da prihvatite moje podozrenje da je sve ovo
poteklo od jajnika; naime od nekorišćenih granuloznih ćelija koje tamo
ponekad od rođenja miruju, i kad nastupi klimakterijum, usled bogzna
kakvog nadražajnog procesa počnu zloćudno da se razvijaju. Onda
organizam, post festum[118], ako hoćete, biva zasut, obliven, preplavljen
estrogenhormonima, što dovodi do hormonalne hiperplazije materičine
sluzokože sa obaveznim krvarenjem“.
Kneperges, suv, ambiciozno samouveren čovek, pokloni se škrto sa
skrivenim podsmehom zahvaljujući na pouci. „Dakle, napred, ut aluguid fieri
videatur[119]“, reče profesor. „Ono što je životno važno moramo joj ostaviti,
ma koliko da je ta reč ovde natopljena setom“.
Ana je gore u bolesničkoj sobi očekivala majku, kada se ova, dizalicom
odnesena na sprat, na nosilima vratila pa je sestre položiše u postelju.
Pri tom se probudila iz narkotičnog sna i nejasno izustila: „Ana, dete
moje, on je siknuo na mene“. „Ko, draga mama?“ „Crni labud“.
I opet je zaspala. Labuda se, međutim, još često sećala idućih nekoliko
nedelja, njegovog kao krv crvenog kljuna, crnog udarca njegovih krila. Nije
se dugo patila. Usled uremične kome ubrzo je utonula u duboku nesvest, a
obostranom zapaljenju pluća, koje se u međuvremenu razvilo, zamoreno srce
samo je još danima moglo da odoljeva.
Ali sasvim pred kraj, samo nekoliko časova ranije, duh joj se još jednom
razbistri. Ona podiže oči na ćerku koja je, držeći je za ruku, sedela kraj njene
postelje.
„Ana“, reče i uspe da gornji deo tela malo primakne ivici postelje, bliže
ćerki poverenici, „čuješ li me?“
„Razume se da te čujem, draga, draga mama“.
„Ana, ne govori o prevari i o podrugljivoj svireposti prirode. Nemoj je
koriti, kao što ni ja to ne činim. Nerado odlazim- od vas, iz života sa
njegovim prolećem. Ali kako bi bilo proleća bez smrti? Jer smrt je veliko
sredstvo života, pa ako je mene radi uzela lik vaskrsenja i ljubavne slasti,
onda to nije bila laž i obmana, nego dobrota i milost“.
Još jedno slabo primicanje, bliže kćeri, a zatim šapat koji se gubio:
„Priroda- uvek sam je volela, i ljubav je ona ukazala svome čedu“. Rozalija je
umrla lakom smrću, ožaljena od svih koji su je poznavali.
O piscu