Ljepotica i dvojica Plavobradih

Znate li priču o Plavobradom? To je ona koju su vam odrasli preskakali u knjigama ili izmišljali
krajeve suočeni s okrutnošću koju nisu znali kako da predstave trogodišnjem djetetu. Barem
moj otac jeste! Kao djed! Kao otac vjerovao je mnogo više u moju osobnu moć samorazvoja.

U folkloru, mitovima i snovima prirodni grabežljivac skoro uvijek ima sopstvenog grabežljivca ili
uhodu. Borba između to dvoje konačno dovodi do promijene ili ravnoteže… Poput lukavog lovca
Plavobradi osjeća da je najmlađa kćerka zainteresirana za njega, da je voljna da bude plijen !
Zaprosi je i u trenutku mladalačkog zanosa koji je često kombinacija ludosti, zadovoljstva i
sreće i seksualne zainteresiranosti, ona pristaje. Koja žena ne prepoznaje ovaj scenarijo? (Klarisa
Pikola Estes)
Grabežljivac, Plavobradi -ljubavnik u životu žene se pojavljuje u dva obličja partnera
grabežljivca. Do tridesete godine on zauzima figuru oca, zaštitnika, muškarca u čijoj sjeni je
prijatno kao u sjeni borova i palmi ali koji se kao staratelj, onaj koji odlučuje, pita za svaki
sljedeći korak njegove izabranice. On će joj pružiti sigurnost, materijalnu i emotivnu, ili bar
privid ali ona mora nužno prihvatiti ulogu žene trofeja, one o kojoj se stara Plavobradi a ona za
uzvrat slijedi njegova pravila
( ne zaviruje u sobe koje su joj zabranjene)
Plavobradi zabranjuje ženi da upotrijebi ključ koji bi je priveo svijesti. Zabraniti ženi da upotrijebi
ključ do svjesne samospoznaje oduzima joj intuitivnu prirodu, njene prirodne instinkte
radoznalosti da otkrije šta se nalazi ispod i iza očiglednog. Bez tog znanja žena je bez
odgovarajuće zaštite. Ako posluša naređenje Plavobradog da ne upotrijebi ključ ona odabira
smrt svog duha. (Klarisa Pikola Estes)
Nakon četredesete, kada žena prođe svojevrsnu “incinaciju“ u vještičji klaster, kada je
materijalno situirana, ostvarena u karijeri, samozadovoljna i obračunata sa socijalnim poljem /
čitaj boli je “dupe“ šta bilo ko o njoj misli jer posjeduje autoritet u društvu koji joj dopušta taj
stav, u njenom životu se pojavljuje druga verzija Plavobradog u obliku sina, mladića, razigranog
ljubavnika koji svojom energijom, mladošću, slobodom u ženi budi mladalačke životne sokove. I
jedno i drugo je legitimno i razvojna faza sve dok se ne pojavi krvavi ključ sopstva iz bajke o
Plavobradom, u prvom slučaju sve dok žena ne poželi samostalnost, integritet a u drugom dok
ne poželi da se oslobodi dječaka na sisi. Onoj emotivnoj.
I znate šta se onda dogodi tada? Ona otputuje u Italiju s božanstvenim Felinijevskim osmjehom
I mističnim fotografom koji hvata trenutak koji poručuje život je lijep a dvojica Plavobradih se
naslikavaju zagrljeni na jahti, u teretani s zajedničkim statusom Zima dolazi,profilima valjda
nadahnutim flamanskim potretnim slikarstvom kojim žele bivšoj partnerici poručiti kako su
ujedinjeni u borbi protiv nje. Jedne žene. U mojom kvartu, u ratu zvanom Koreja, rekli bi njih
dvojica slabića, mufljuza protiv jedne žene. Koji jad! Ne mogu jedan na jedan već moraju skupa.
Protiv najljepšeg osmijeha nekadašnje Juge koji iz Italije poručuje ipak..život je lijep.
Da se razumijemo, jedna od najljepših priča o ljudskim slobodama i civilizovanom razvodu gdje
su bivši i sadašnji partneri ostali u ljubavi i prijateljstvu je priča moje poznanice, Francuskinje,
Parižanke. Naime, ona se zaljubila u svoju prijateljicu. Znate ono kućni prijatelji, dva para, dvoje
djece, ručkovi, parkići i njih dvije se zaljube kao u filmu Sous Les Jupes des Filles dadilja i
supruga. Elem, njihovi muževi to odboluju, prebole i sada obojica imaju partnerice, svi se druže
na onim nedeljnim pariškim domjencima koji traju satima. Imaju četiri mame i dvojicu tata i
četvero djece. Tako da bih vijest o civilizovanom drugarstvu pa i ljubavi dvojice Plavobradih
primila kao pozitivan primjer prihvatanja igrivosti, lakoće i ljepota životai svojevrski kulturološki
progres da ih nije objedinila patetična, gotovo “fakinska” potreba za provokacijom,
potkusurivanjem dugova i impotentnim prijetnjama jednoj moćnoj ženi nad kojom su obojica
izgubila emotivnu vlast. Ako su je ikada imali.
I ne bih se vjerovatno bavila njima jer takvi estradizirani likovi ne zaslužuju moje vrijeme da
nema jedne porazne činjenice a to je licemjerni odnos centara socijalne skrbi, suda i sudija koji
donose odluke u procesu borbe za starateljstvo jednog od Plavobradih i majke, prema
zloupotrebi maloljetnog djeteta gdje se u jednom slučaju majci strogo zabranilo da postavlja
fotografije sina na društvenim mrežama na zahtijev oca dok se to isto dijete bez problema
nalazi u javnom prostoru nekadašnjeg očuha, na inicijativu oca s učešćem u prijetnji s porukom
fali nam još jedna puzla ili tačnije, moraš biti puzla u našoj slici inače si bez slike, na kojoj je i
tvoje dijete. Koje si nosila pod srcem, rodila, koje si odnjegovala i podizala. Čiji su ti odgoj
procenjivale horski licemjerne moralne supruge koje uredno iza heštega couplegoals kriju svoje
lično nezadovoljstvo jer su ti noge možda jednako dobre kao i noge ljubavnica njihovih
muževa, te su umjesto na svoje muževe i ljubavnice sasipale otrove na tebe tako ti treba,
zaslužila si!
Za mene sve fotografije pričaju priče, one su sinopsisi životnih situacija koje možda nisu uvijek u
simfoniji s fotografijom. Za mene je oživljeni image teatar fotografija koju pravi dječak dok
dvojica Plavobradih zbijaju šale na račun njegove majke, smišljaju što klošarskiju poruku s
kojom će je poniziti, isprovocirati, povrijediti viče nego potresan. Razmišljam šta se događa u
srcu i glavi tog djeteta. Da li se smije s muškarcima u kojima preznaje svoje uzore a srce mu cvrči
kao na vrelom ulju od grižnje savijesti jer preoznaje da učestvuje u povrijeđivanju majke. Kakve
ožiljke sve to ostavlja? Da li dijete mora u tome učestvovati? Mogu li se bračni ratovi voditi bez
ljudstva?
A onda zamišljam majku. Isplače se, stavi puder, nasmije se i fotografiše s rečenicom Život je
lijep. A nije, uvijek. U njega nekada puštamo Plavobrade. Sve mi smo imale pogrešne izbore.
Partnere- očeve biraju žene kojima je očinska figura nedostajala tokom odrastanja, oni su
Helmeri iz Ibzenove “Kuće lutaka”, oštećene lutke često uzimaju nemušti dječaci i pokušavaju
da ih sastave. A ne znaju kako. To su valjda ti životni krugovi i svako ima pravo na grešku, pa o
Plavobradi ali osobe kojima je posao da se bave sudbinama djece, ona moraju da prosuđuju iz
strukovne osnove. Ako jedna majka ne može da stavlja fotografije djeteta na društvene mreže
( što je sasvim ok i u korist djeteta, kako to ovi vole da uobliče u frazu koja ništa ne znači) onda
ne može ni otac ni treća osoba da to čini pogotovo u kontekstu prijetnje i provokacije.
Nisam nimalo naivna i daleko od javnosti vidjela sam, poznajem žene ali i muškarce kojima su
učinjene nepravde u sporovima oko skrbi za zajedničku djecu. Te nepravde su definirane
finsijskom i političkom moći a politička i finansijska moć je najčešće na muškoj strani.
Poznajem ženu kojoj se majčinska sposobnost procijenjivala preostalim brojem kemoterapija
koje je izdržala SAMO zbog svog sina. A rekli su joj -znate, vi ste ionako bolesni..( I tri tačke u
kojima se ogleda čitav svemir okrutnosti), ona nema pola ziliona pratitelja i vojsku osviještenih
žena kao podršku ali upravo ovaj estradizirani slučaj flerta sa javnim prijetnjama, provokacijama
i manifestacijom sile kao muškog prirodnog balkanskog diskursa i zloupotrebe djeteta na
društvenim mrežama, može biti važan portal koji ćemo otvoriti u cilju vizibilizacije onih žena i
muškaraca koje su još uvijek u nemilosrdnoj vlasti Plavobradog.
Ja vjerujem da nikada nije jednostavno kada se raspada porodica I ljubav. Nikome. I da su ljudi u
bolu upaljenog ega kao upaljenog zuba sposobni na svašta. Ali jedno je istina : uloge koje
biramo i koje su nam dodjeljene a od kojih ovisi nečija budućnost, moramo igrati dosljedno.
Mama je mama, tata je tata, socijalni radnik je socijalni radnik, sudija je sudija.. posebno kada
su u pitanju djeca! Oni moraju istinski biti prije svih i svega.
U bajci, izvornoj verziji o Plavobradom, nastrada najmlađa sestra. Ona je simbolizira nevinost,
naivnost, ljupkost i potrebu da zaštitom i brigom. Njegov ključ je zapravo u rukama roditelja i
društva. Ključ djeteta koji fotografiše dvojicu Plavobradih da bi ismijao njegovu mamu krvari. I
nikog nije briga za njega. Istinski.