AVLIJA MOG DJETINJSTVA

Oktobar je. Miris žutih dunja sa ormara me vrati u najljepše dane mog
djetinjstva, kada ih je moja stara nana ostavljala po daskama otvorenog drvenog
prozora. Često nam je govorila da ih ne diramo dok dobro ne požute. A mi djeca,
ne bi bili djeca, da se ne prišunjamo i redovno ukrademo makar jednu.

Sjećam se... Nasred bašče kazan, a u kazanu pekmez. U pušnici se suše šljive i
kruške, a u daljini se čuje grlena pjesma berača kukuruza. Na drveni stol ispred
kuće nana iznosi bošču i tek zakuhanu kahvu. Mi djeca sjedamo za stol i prvi
fildžan ide nama, a nana nam strpljivo dolijeva. Grabimo iz šećernice upečeni
šećer i trpamo ga u džepove. Miris pšenične pogače i tek napravljenog kajmaka i
sira izmami mi uzdah, jer je taj miris uvijek bio poseban. A onda se rastrčimo po
avliji, dok nam lišće šušti pod nogama i beremo tek opale orahe. Najviše smo
voljeli konake kod nane, pa se svi okupimo oko nje. Dok vatra pucketa u peći i
njena toplina se širi po sobi, nana nam priča najljepše priče i svako malo tjera
nas na spavanje. A nas spopadne nezaustavljivi smijeh i to traje i traje. Ne
želimo da magija prestane, niti najljepše vile iz naninih priča. Nikada nam nije
bilo tijesno i nikada se nismo žalili na hladnoću mirisnih i teških jorgana. Bili su
to lijepi dani mog djetinjstva.

Evo i sad gledam kroz prozor svoje sobe i nježno prelazim pogledom preko
čuvarkuće koju mi nana ostavi u amanet. Jesen je svojim najljepšim bojama
obojila i ukrasila šume i polja. Pejzaži čarobnih boja su svuda oko mene, a ja se
još uvijek mislima vraćam u najljepšu avliju, avliju mog djetinjstva. Po staklu
prozora počeše udarati prve kapi kiše, dok su u daljini neka druga djeca brala
žute dunje.

Ena Ademović 9.a

Mentorica Almirdina Gardaš, prof.

1
JU Osnovna škola „Slavinovići“ Tuzla
Žarka Vukovića Pucara 15
75 000 Tuzla
Bosna i Hercegovina
TEL: 035/364-856
FAX: 035/364-857
e-mail: osslavin@yahoo.com