1

Marija Nenezić

VODA NA VALOVE – LIJEK OD VJEŠTICE

Bilo je to ono vrijeme, kada je trava još uvijek bila paperjasta, nebo bijelo, a crv života
taman što se bio izlegao iz svoje rupe. Kuće su bile prepune djece čije su nevine ručice bile prošivene
crvenim koncem. Bilo je to ono vrijeme koje je nama poznato kao vrijeme laži. Rijeke su tekle na
valove, i ova priča posvećena je jednoj rijeci koja je tekla na valovima.

Valovite vode su tada bile još uvijek utočišta vila, oku nestvarnih boginja voda koje su
vapile za tim da dovedu sebi u naručje još koje tijelo. Umjesto bezbojnog stanja, kroz koje su svi mogli
vidjeti dno, tadašnje rijeke bile su one u čijim si valovima mogao oglednuti oko, i vidjeti dubinu svoje
sudbine. Bila je to magija nad magijama koju zakržaljala bića ni tada ni danas ne mogu pojmiti. Bilo je
to ono vrijeme koje je izvelo ljubav prema bajkanju pjesmom. Pjesme su se pjevale da se domagijaju
dvije duše.

Svi domaćini uzrujaju se kada zaplaču nasljednici ognjišta, tada su spremni odrezati obje
ruke, dati svoj život u zalog samo da im makanja preživi. Umotana u bijelo platno koje se osjećalo po
pelinu, jagorčevini, metvici, ali i bijelom luku, beba se prevrtala i izvrtala iz svog tijela.

- Konac crven još nije dobio - progovori grdosija.

- Kad će onaj doći? - nadglasa bebin plač i pljunu u vatru.

- Znaš da ne možeš da utičeš na njegov dolazak? - promaljao se tihi ženski glas iza bebinog vriska.

- Samo li mi umre, vještice jedna, vratiću te kući, baš tamo odakle sam te uzeo - prokunite me, bogovi,
što se ogluših - zabrunda i pljunu u vatru opet.

Prilika s bebom nježno se njihala uprkos plaču koje je dopiralo iz njenih ruku.

- Da si me ostavio tamo gdje si me našao, nikad... - ali ne uspje da završi rečenicu kad se vrata otvoriše
praskom.

- Valjalo bi, domaćine, da me nekad pozoveš u dogledno vrijeme. Recimo, kad ne spavam.

- Valjalo bi da nijesam oženio vješticu.

Posjetilac ućuta. Dvije djevojčice u ćošku sobe se došaptavaju, a dva velika brka se
odmakoše od ulaznih vrata. Crne oči zaustaviše se na njenim raznolikim očima, iz kojih je čitao sve
ono što su drugi prećutkivali: da ona nije rođena da bude tu, da je doveo protivno njenoj volji, da su je
bogovi prevarili.

- Pjevala sam, tiho mu reče. Pjevala sam tekla voda na valove i prizvala sam ga. Privukla sam ga da
preplovi rijeku i da mu konji popiju svu vodu. Odveo me je.

Uvijek kada bi je vidio, ona bi mu ponavljala isto.

 2

- Prestanite se domunđavati. Spasi mi sina, inače ćete oboje biti obješeni. Gavrilo, spasi mi sina, makar
bio i vještičiji!

- Zlo je jutro, dan i noć, ne bih došao da nije zlo.

Djevojčice se još više zbiše, u strahu od galame.

- Poremetio si sve. Od umrle djece iz raka izlaze drekavci.

Seoski zduhač ćuti. Vatra je plamtjela i soba je bila hladna.

- Kuća ti se nikad neće ugrijati dok je ona ovdje. Kuća ti se nikad neće okrenuti naoposlu, dok u sebi
držiš valovitu vodu koju si popio da bi je isprosio. Djeca ti nikad neće vidjeti napretka, dok nju ne
vratiš tamo odakle si je odveo.

Priča, pljuje dok priča, gleda u vatru. Marta stoji pored ognja, nuna vrišteću gomilu
umotanu u trave.

- Nije ti ovo sin u njenim rukama. Ne plače dijete, no voda valovita koja se sažima u njenim rukama.
Plače bor, jela. Držiš protiv volje prirodu. Vrati je tamo odakle si je odveo.

- Uzalud od mene tražiš da ti ušijem sinu konac u lijevu ruku. Uzalud očekuješ da će dijete preživjeti.
Nema tu šta da preživi. One godine - pogleda ga starac ispod oka - kad se rodila tvoja sestra i umrla,
došao sam sa vjetrišta i bolje da ste svi poginuli no to što se desilo.

- Ćuti, starče!

- Ne ćutkaj vjedogonju, da me tada nijeste ućutkali, druga bi ti ptica pjevala danas. Nemam ja ovdje šta
da radim. Svi ste vi sebi pregasili kad je vještica iz vaše kuće umrla.

Zloglasno krištanje spolja dopiralo je do kuće.

- Kad pustiš Martu da se vrati svojoj planini, kad ostavi travke, izađe iz ovoga podruma, tada će ti i
šćeri progledati. Slagali su te, vještica u kući ne zamjenjuje mrtvu vješticu. I bolje da ste svi umrli,
umjesto nje no što sad umirete polako.

Vene na grdosijinom licu spremaju se iskočiti. Beba ćuti. Marta ga gleda i niz obraze
počinju se slivati suze. U tom trenutku, baca zavežljaj sa pepelom iz naručja; od pepela stvara se
pijevac, a ona počinje se vrtjeti oko sebe.

Mirisi iz pelena, mirisi pepela, pijevca, vatre i zduhača bivaju previše za grdosiju. Gorštaci
spremni da se obračunaju sa vješticama mogu popiti valovitu rijeku, ali ne mogu preživjeti istinu.
Tijelo na podu nije ništa drugo do kosti obavijene suvom kožom. A kod ognja, još dva kostura. Dječija.

- Marta, Marta, baš si dijete. Koliko si dugo bila spremna držati mu opsjenu? - upita je vjedogonja,
smješkajući se.
 3

- Onoliko koliko je on bio spreman držati od mog života.

A onda, kroz vrata umjesto svježeg vazduha ušli su jarčevi.

- Bez obzira na to koliko se neko molio, neke stvari pokvarene magijom ne mogu se popraviti.

Gledala ga je i čekala šta će uraditi ali muškarac je ležao na podu.

- Idi, Marta, ali ovo je bio vaš tek prvi susret. Još imate mnogo njegovih života da se sretnete.

- A drekavci? - upita ga na izlasku dok je skupljala kože iz kolibe.

- Idi, Marta, oni će ostati dio vaše priče sa djecom koja će da čuvaju rijeke.

Bio je to prvi susret Marte i njene ljubavi. On je bio spreman da pređe i prođe Đavolju
planinu sa Zlom gorom, popije rijeku života, pregazi sa konjima valove, uzme ljudima dubine duše,
dođe do nje. Konj mu je uginuo dva dana kasnije, a kažu na mjestu gdje je ostavio svoje kosti, poniklo
je konjsko oko, Martin omiljeni cvijet koji čak ni jarčevi nijesu jeli.

Nebo je postajalo roze boje, a jedinu sliku te ljepote, kvarila je samo slika djevojke sa
jarčevima koja je uzjahivala put neba.

- Srešćemo se opet, samo mi drugi put tako lako nećeš prići sa pjesmom i valovitom vodom.