Miroslav Krleža

NA RUBU PAMETI
O LJUDSKOJ GLUPOSTI - ulomak
...
Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu
dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom
izlogu, to sam propovijedao kao društveni
princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama! Treba uvijek na otvorenim vratima
dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke, neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su
neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe, majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo
raznovrsnih sirova i južnog
voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene, rasvijetljene sobe gdje čekaju
bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući
gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe
gluposti, dati
se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu, nenadarenu svirku diletanata
- tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim vlastitim autosugestivnim uputama prorajtao zapravo
čitav jedan život, pod papučom svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan,
dobroćudan i
pomalo priglup slaboumnik, koga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali bezazlenim, prilično dosadnim
gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno, ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo
uvijek) relativno dobro vino. U oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od
slaboodgojenih drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja,
gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram pojedinaca znao da
zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na vrijeme izgledalo preglupo da čitave
noći gubim s brbljavcima koji slaboumno ustrajno iz noći u noćklepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim
strankama, o
stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajno dosadnom kvocanju, kokodakanju
i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam veći prije primjećivao među relativno mladim ljudima očite
znakove starenja, mrzovoljnu zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i
nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj samoljublja a naročito
vlasništva: ovo je "moj krov", "moje znanje", "moja žena", "moje uvjerenje", "moje knjige", "moji dohoci"
(uopće: "sve moje"), pa kad većmladi ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i
najneznatnijeg
poremećenja "svoje" probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim našim intelektualcima i
lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao, pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske
djece doktorskih brbljavaca, svojih školskih drugova, koji su većizrodili sljedeću senilnu doktorsku
generaciju plesača, slavnih odvjetnika i asistenata po marvinskim klinikama i po ludnicama. Primjećivao
sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutno indiferentni spram svega što
momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se
ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se
majmunski slijepo, ograničeno, praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom
probicima crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima ja bih se
odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživalcima i dvopapkarima postajalo od vremena na
vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno
smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno. Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom,
ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.
Ilustracija: Na rubu pameti, Djela Miroslava Krleže, svezak 4., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Matica hrvatska, Naklada Ljevak; Zagreb, 2000. (Matica hrvatska)