IZLOŽBA STANISLAVA MARIJANOVIĆA U GALERIJI "GRADEC"

Praznina kao prostor

Autor gradi konstrukcije obesmišljenih kaveza-zamki, ali i mala spremišta
ritualnih jezičnih sjećanja, stalno akumulirajući kvalitetu unutarnjeg prostora. Iz
toga je razloga njegov, sa stilskog stajališta naglašeno konstruktivistički rad,
zapravo svojevrsni paradoks osnažen činjenicom vizualne krhkosti

Piše: Vladimir RISMONDO ml.

Prostor nije oduvijek bio smatran prazninom koju je moguće pravocrtno izmjeriti. Naime,
daleko prije takvog logičnog apstrahiranja i kvantifikacije svijeta, postojale su mitske i
magijske koncepcije prostora organiziranog u odnosu prema pojmu kvalitete. Takav prostor
nije izgrađen na pretpostavci da su sva mjesta unutar njega među sobom jednaka, te
podređena subjektivnom linearizmu očnoga vida, već se on organizira spram čitave ljestvice
vrijednosti koje "objektivno" nisu prisutne, koje ne vidimo, ali ih unutar sebe čujemo, te
naprosto sakraliziramo vjeru u njihovo postojanje. Te su koncepcije i danas živo prisutne: mi
logički ne prihvaćamo činjenicu da, recimo, neki Petar i neki Marko mogu u isto vrijeme
stajati na istome mjestu, ali zato bez problema pretpostavljamo kako se unutarnji prostor naše
kuće po nečemu razlikuje od prostora izvan nje.
Na bazi te naoko emotivističke razdiobe prostora po kvaliteti,
odnosno prostornog preplitanja "sakralnog i običnog",
osmišljeno je zapravo sve ono što nazivamo tehničkom
produkcijom. Da ne bi bilo zabune, raspon ove djelatnosti
proteže se od instinktivne matrice ptičjeg savijanja gnijezda,
pa sve do famozne umjetničke misli čovjekove. Razlika je
samo u tome što ptica putem tehnike nesvjesno sakralizira
primarni fenomen vlastite reprodukcije, a mi to isto činimo u
virtualnim dimenzijama jezika i igre. Manje je poznato kako i
mi i ptice činimo istu stvar, kvalitativno zatvarajući prostore
iskustva koja smatramo važnima.
Stvaralaštvo Stanislava Marijanovića, izloženo u
zagrebačkom Gradecu, nastaje, čini se, u svjetlu izrečenih teza. On gradi konstrukcije
obesmišljenih kaveza-zamki, ali i mala spremišta ritualnih jezičnih sjećanja, stalno
akumulirajući kvalitetu unutarnjeg prostora. Iz toga je razloga njegov, sa stilskog stajališta
naglašeno konstruktivistički rad, zapravo svojevrsni paradoks osnažen činjenicom vizualne
krhkosti, a samim tim i logične nedohvatljivosti. Uistinu, stil je u ovom slučaju varka, jer,
umjesto našeg oka, Marijanović upliće našu potrebu da opipavamo njegove unutarnje
prostore, slabašno zatvorene nizovima tankih prečkica ili pak plošnim nizovima predmeta
zalivenih u vosak. Nema sumnje, valja se složiti s činjenicom da su Marijanovićeve
konstrukcije uistinu zamke pripremljene za prostor, te da im nije mudro pridavati stilske
konotacije. Što znači?
Bit kolokvijalnog shvaćanja pojma zamke leži u uvjerenju da ona zahvaća prazninu koju će
naknadno ispuniti plijen. Ovo pak potječe iz koncepcije linearno shvaćenog vremena,
odnosno obezvrjeđivanja vremena od strane vizualnog iskustva, prema kojemu opet,
nepopunjeno mjesto predstavlja prazninu. Magični, pa i mitski lovac nikada ne pristupa
problemu na taj način: on na određenome mjestu u startu vidi potenciju unutarnjeg oblika
lovine, te oblikom zamke u stvarnosti vizualno akumulira sveukupno iskustvo svojega plijena
sve dok se on i fizički ne materijalizira u ograđenom prostoru zamke. Drugim riječima, zamke
se ne grade izvana već iznutra, jednako kao što ni ozbiljna arhitektura ne nastaje kao skulptura
u koju se naknadno zatvara egzistencija nekoga bića, nego iznutra s pozicije tlocrta svojega
obitavaoca. U tome je smislu izuzetno zanimljivo promatrati duhovne tlocrte Marijanovićevih
radova, koji bez razlike predstavljaju bestežinske, nekako u vis podignute, organičke i krajnje
meditativne mape jednog iskustva primarno prožetog sadržajem rituala, a tek potom i
njihovim oprostorenjem. Štoviše, ove su mape najčešće prožete akromatskim bljedilom, bolje
reći neodređenošću, ne bi li i na taj način istaknule koliko nedostatak svake potrebe za
kvantifikacijom vanjskog omotača djela, toliko i potiranje svakog semantičkog fokusa koji bi
uporište mogao naći izvan vremenom opterećenog, unutarnjeg očišta svojeg autora.
Rezimirajmo. Osnovnim obrazovanjem grafičar, Marijanović je po definiciji tehnolog, ali
ovdje govorimo o onoj vrsti tehničnosti koja je u drugi plan stavila svoje prostorne konotacije,
te koja je svojega autora predstavila kao magijskog lovca na plijen vlastitog vremena. Strpljiv
poput ženke pauka, Marijanović plete gnijezda samome sebi, zatvarajući i sakralizirajući u
tim gotovo feminiziranim strukturama stalno nove generacije vlastitih memorija. Nema
sumnje, on prepoznaje nužnost pažljivog skladištenja svojega vremena, sa sviješću o činjenici
da su nezauzdane memorije zapravo djeca koja poput paukove mladeži proždiru vlastite
roditelje. Marijanovićeva izložba u Gradecu jedno je od najsnažnijih svjedočanstava te vrste,
koje je ovaj pisac ikada vidio.