Kako predstaviti slikara, u ovom slučaju zagrebačkog slikara Roberta

Budora? Na pamet mi za početak pada neki stari arapski matematički rukopis

posvećen geometriji. Ondje se, dakako, nalaze geometrijski crteži, a njihovo
tekstualno objašnjenje svedeno je na samo jednu riječ: pogledaj! To znači da su
crteži samorazumljivi, ili su bar samorazumljivi onome tko poznaje geometriju.
E sad, povodeći se za tim rukopisom, i ja bih mogao pokazati na Budorove slike i
reći: pogledajte! Ali, jesu li te slike samorazumljive po sebi? Mora li promatrač
biti slikar da bi ih razumio, ima li se u slikarstvu išta razumjeti i, konačno, ima li
slikarstvo ikakve veze s geometrijom? Platon bi rekao da nema jer – barem
prema dijalogu «Sofist» - matematičari slično filozofima govore uvijek isto o
istim stvarima, za razliku od pjesnika (ili svih umjetnika) koji o istome vazda
govore različito. Zato ono «pogledaj» u arapskom geometrijskom rukopisu
vrijedi za matematičare, ali nije primjenljivo na slikarstvo.
Onda bih možda mogao reći da Budor akrilnim bojama slika pejzaže i to
dalmatinske, ali bojim se da ni tu ne bismo daleko stigli. Naime, ako ćemo slušati
povjesničara umjetnosti Kennetha Clarka – koji je jedan od svojih najznačajnijih
tekstova posvetio upravo tom motivu – postoji više vrsta pejzaža. Tako
primjerice imamo pejzaž simbola, faktualni pejzaž (odnosno pejzaž činjenica),
fantastički pejzaž, idealni pejzaž, pejzaž koji proizlazi iz priodnog pogleda koji
može biti zanesen, recimo, svjetlošću ili bojom (a one se jako razlikuju ovisno
gdje slikate), apstraktni pejzaž, itd. Koji bi bio ovaj Budorov? U njemu svakako
ima činjenica o fizičkom svijetu, ali ne i samo njih. Jesu li često lapidarni i mrljasti
Budorovi namazi boje simbolički ili proizlaze iz slikarevog pogleda koji se zanosi
odnosom prostora, lokalne boje i svjetlosti? Najposlije, jesu li to apstraktni
pejzaži? Neki od njih svakako dolaze na rub apstrakcije, ali prelaze li oni taj rub?
Ili u njima uvijek nalazimo natruhe fizičke stvarnosti? Sve bi to moglo biti točno,
ali ne bi nam baš nimalo približilo bit onoga što Budor slika.
A onda bismo u dobroj vjeri da stvari proizlaze iz vlastite povijesti mogli
zaviriti upravo u slikarevu prošlost. E, tu bismo ustanovili da je Budor
diplomirao na zagrebačkoj ALU 1979. godine u klasi Šime Perića, a potom
sudjelovao u radu majstorskih radionica Ljube Ivančića i Nikole Reisera.
Međutim, nesretna je činjenica da nikoga od tih velikana hrvatskog slikarstva
nećemo naći u slikama koje nas okružuju. Možda bismo mogli pronaći jedino

1
samu Akademiju koja je doba kad je Budor studirao još uvijek njegovala kulturu
slike. No, što je kultura slike? Možda ju je najjednostavnije pojasniti činjenicom
da je slika ono što nastaje povodom motiva – u ovom slučaju pejzažnog, a koji je
uvijek pojedinačan – ali se razvija u zasebno biće koje taj motiv nadrasta,
udaljava se od njega, te na neki način postaje opće. Zato se na zagrebačkoj
Akademiji oduvijek njegovalo umijeće crteža i slikanja po naravi, no u isto se
vrijeme inzistiralo na postupnoj transformaciji viđenog: prizor iz vidljivog svijeta
je, prema tome, ono pojedinačno što daje povod slici kao predilekcija, ali slika
potom od njega odlazi i postaje neko općenito biće po sebi. Mislim da neću
pogriješiti kažem li kako slike koje nas okružuju pokazuju upravo tu
karakteristiku, ali, opet, iz svega nećemo saznati ni kako ni zašto Budor to radi.
Na koji način preobražava konkretno viđeni dalmatinski pejzaž u sliku?
Zato ću se radije prisjetiti svojeg prvog iskustva sa stvaralaštvom Roberta
Budora, jer ja prije svega nisam upoznao njegovo slikarstvo već crtež. Staro je
pravilo da – želite li saznati štogod o nečijem slikarstvu - morate prije svega
vidjeti njegov crtež, obzirom da crtež izravno otkriva način kako netko likovno
misli. Budor je, pak, izvanredan crtač, a njegov se crtež odlikuje nečim što sam u
jednom ranijem tekstu usporedio s filozofijom Henri Bergsona, odnosno s
njegovom idejom trajanja. Bergson je, naime, još u osvit 20. stoljeća posumnjao u
ispravnost naših predodžbi o prostoru, a posljedično i vremenu, te je razvio
zamisao o stvarnosti koja se sastoji od «čistog trajanja... kao niza... promjena koje
se međusobno prožimaju.» To bi između ostalog značilo i da su objekti koje
vidimo u prostoru tek prividno to što jesu, a stvarno su dijelovima jednog
zajedničkog «kontinuiteta trajanja». Čini mi se da je Bergsonova misao sasvim
usporediva s crtežom, a posljedično i slikom Roberta Budora. Taj se crtež sastoji
od neprebrojivih nizova različitih vrsta naoko nervoznih, valovitih linija i točaka
koje teku, međusobno se preklapaju, grupiraju i rastavljaju, te skupa kreiraju
fluidnu stvarnost koja može, ali i ne mora asocirati na pojavu ovog ili onog
objekta u prostoru, odnosno samog prostora kao takvog. Sve je u Budorovom
crtežu fluentno, u stalnoj pokretnosti između pozitivnih i negativnih vrijednosti,
te je u tom smislu jedino pitanje gdje promatrač stoji u odnosu na djelo. Korak
bliže susrećemo sasvim apstraktnu stvarnost, korak dalje, čini nam se da vidimo
baš neki konkretan prizor.

2
 Ovdje ne želim reći da je Budor crtežom na bilo koji način imitirao
Bergsonovu misao, već je, štoviše, sasvim autonomno, kroz vlastito crtačko i
slikarsko iskustvo na vizualnom planu kreirao ideju o slici kao procesu
«nastajanja» u kontinuitetu trajanja. To nastajanje sasvim je prirođeno disciplini
crteža jer se ona prostire od netaknute bjeline papira do gotovo apsolutne
zapunjenosti grafičkim znakovima: crtač u svakom trenutku može prekinuti
poništavanje bjeline, te time naglasiti upravo taj kontinuirani proces nastajanja
crteža kao organske cjeline. Nešto vrlo slično primijetio je i Zvonimir Mrkonjić,
još 2007. godine, kada je otvarajući Budorovu izložbu crteža rekao da njegov
«crtež izrasta iz bjeline... ili pak ništavila», te dodao kako je baš «taj hod po crti
koja dijeli postojanje od nepostojanja likovnog djela ona suicidalna igra koja
Budora interesira». Zato Budorov crtež istovremeno može biti sasvim konkretan,
ali i apstraktan.
Prebacimo li tu crtačku ideju u Budorovo pejzažno slikarstvo, uočit ćemo
kako i njegova slika izrasta iz ništavila određenog s jednom ili nekoliko gotovo
posve apstraktnih mrlja koje tek ovlaš markiraju položje glavnih masa u
prostoru, ali se u svakom trenutku mogu preobraziti u nešto drugo. I onda kreće
proces sve jasnijeg definiranja i međusobne razdiobe mrlja, ali one u suštini
uvijek ostaju baš to, mrtlje, a njihovi međusovni odnosi stalno balansiraju na
rubu prepoznatljivosti pezažnog motiva ili, pak, prelaska u apstrakciju.
Bergsonova ideja kontinuiteta trajanja ovdje se manifestira u punoj slikarskoj
veličini jer ako je sve u stvarnosti fluidno i fluentno, časovito i nestalno, ako je
sve niz promjena slikarskih mrlja koje se međusobno prožimaju – a pritom sve
imaju uzrok u pejzažnom motivu – možda dolazimo do načina na koji naš slikar
gradi vlastitu kulturu slike kao jedne općenite stvarnosti, zasebne u odnosu na
fizičku stvarnost. Paradoks u svemu tome leži u zapažanju da Budorova slika
postaje autonomna u odnosu na pezažni motiv upravo činjenicom da se bazira na
bergsonovskoj ideji o cjelini stvarnosti kao takve. Ona, dakle, slikarskim
sredstvima ponavlja tu ideju.
I konačno – a to sam naglasio i u predgovoru kataloga – jedna od
posljedica takvog pristupa je i prividna nedovršenost slikarstva Roberta Budora.
Čovjek bi imao osjećaj da se na nekim od tih slika još može slikati, ali ponovo se
radi o prividu, Ne može, jer to bi značilo odstupanje od ideje o fluidnosti

3
stvarnosti pretočene u sliku, a ona može opstati samo u slučaju prividne
nedovršenosti slike. To obilježje nije postojalo ni u Perićevom, ni u Ivančićevom
rukopisu – možda djelomično samo u onom Reiserovom, ali i ondje s drugačijim
razlozima. Stoga zaključno vjerujem kako je Robert Budor sasvim iznimna i
autentična pojava u korpusu suvremenog hrvatskog slikarstva koja će – usprkos
impresivnom životopisu – tek dočekati svoju realnu valorizaciju. Kao, uostalom, i
cijela njegova generacija, a to će se dogoditi u trenutku kad se zagrebačka ALU –
pa i cijela naša kulturna javnost - prisjeti svoje izgubljene, mada dugo građene
kulture slike. Na kraju svih stvari, ne znam koliko sam uspio cijenjenoj publici
približiti slikarstvo ovog umjetnika, ali volio bih da sada - nakon svih ovih više ili
manje nespretnih objašnjenja – mogu jednostavno uprijeti prstom u slike koje
nas okružuju, te (kao u onom arapskom geometrijskom priručniku) reći:
pogledaj!