Dimitrija Demeter, GROBNIČKO POLJE

Komad od cvatućeg raja, mislit ćete,

Srebrom bistra potoka opasan,
A na svakoj svrži slavulj glasan,
Od ljubavi pjesme koji poje svete;
Dol blažena, prebivalište pastira,
Kuda vrve stada bezazlena,
Ljubovnike hladna krije sjena,
Zefir duva, frula neprestano svira,
Plačuća se vrba nada vodom giba,

…
…Kud god oko stiže,
Ništa drugo, nego kamen goli;
Zaman tražiš zelen u toj doli,
Ni travica ovdje glave baš ne diže!...
Sve je pusto, sve je nijemo, sve užasno,
Silna raka, gnijezdo noćnih sova,
Okolica carstva Plutonova…

…
Vidjeh dizat čvrste pesti,
Vijati se zreh zastave,
Cijele čete bojem smesti,
Uz mrtvace bojne sprave;
Čuh oriti talambase
I dobitnih pjesan glase...

Vitezovi, gdje ste sada,

Na ponosnih koje atih,
Kano strijela, kom smrt vlada,
U dušmane zreh srtati,
Od tjelesa dizat brijege
I obarat glave, stijege?

Iščeznuste! Čeljad trune,

Pred kom čeznu svijet u strahu...
Njene pesti, snage pune,
Jestojska su grobnom prahu.
Što od njih osta? Uspomena,
Silnih čina jedva sjena!