Plutarh

O Izidi i Ozirisu
 PREDGOVOR

D jelo plodnog i autentičnog antičkog pisca Plu-

tarha "O Izidi i O zirisu" spada u najznačajnije pisa-
ne izvore svih naših saznanja o Egiptu sa prijelaza iz
stare ere u novu. Poput Herodota, Ptolom eja i Ma-
netona, Plutarh je, iako njegovo doba pada nešto ka-
snije (1-2 st.) svjedokom živog Egipta kakvog da-
našnji znanstvenici, ni uz svu maštu i podatke koji-
ma raspolažu, ne mogu izravno doživjeti. O n je
suvremenik jednog doba u kojem se intenziviraju
duhovna kretanja, u kojem R im proživljava svoj po-
sljednji procvat dok G rčka postaje njegovom provin-
cijom , vremena u kojem još uvijek živa Aleksan-
drija, sa svojim egipatskim i helenskim bogovima,
svetištima i knjižnicama, predstavlja muzej koji čuva
veličinu starog Egipta tek trenutak prije nego što će
on zauvijek zaspati.
"D e Iside", kako se djelo skraćeno naziva u litera-
turi, jedno je od posljednjih Plutarhovih rukopisa,
vjerojatno napisano poslije 120 godine poslije Krista.
O no je izraz eklektičkog i platonističkog usmjerenja
<autora koji u zreloj stvaralačkoj dobi sažima svoja
filozofska promišljanja o egipatskoj religiji, izraža-
vajuči divljenje njenom božanskom podrijetlu i po-
vezujući je s grčkom tradicijom. D jelo je napisano u
doba kada rimski vladari, nakon dugotrajnog otpo-
ra, počinju pokazivati blagonaklonost prema egipat-
skim kultovima koje dinastija Flavijevaca konačno i
prihvaća.

Egipatska religija o kojoj Plutarh govori, više je

mješavina egipatskih, grčkih i drugih utjecaja po-
miješanih sa filozofskim strujanjima kasne antike
kao što su novoplatonizam, novopitagorizam i dru-
ga, nego izvorna vjera Egipćana. N o djelo nedvojbe-
no svjedoći o Plutarhovoj upućenosti u drevne tradi-
cije i poznavanje egipatskih vjerovanja. Štoviše, tu-
mačeći način pisanja Ozirisova imena, Plutarh poka-
zuje i poznavanje egipatskog pisma.
Tumačenja koja daje u skladu su s Platonovim
učenjima koja govore o daimonima i bogovima kao
višim bićima koja upravljaju ljudskom sudbinom, a
imaju dosta zajedničkog i sa zoroasterijanskim dua-
lizmom. T o se prvenstveno odnosi na odnos Seta i
Ozirisa kao na polaritete dviju vladajućih sila.
N jihov odnos tipičan je primjer kozmičkog dua-
lizma u kojem se suprostavljaju snage dobra i zla,
dok su poredbe božanstava sa četiri elementa dio he-
lenističke tradicije.
 Treba istaknuti da je Plutarh jedini među an-
tičkim autorima u cijelosti prepričao mit o Ozirisu
koji bi bez njegovog zapisa bilo vrlo teško rekon-
struirati, budući da su o m itskim zbivanjima oko
Ozirisova ubojstva i uskrsnuća u egipatskim izvori-
ma preostale tek malobrojne kratke aluzije. Plutar-
hova verzija pokazuje snažan helenistički utjecaj. Ta-
kav prizvuk ima primjerice fragment prema kojem
je Oziris nakon slavlja, pod utjecajem vina, zamije-
nio Neftis sa Izidom te s njom začeo Anubisa, kao i
neke druge epizode koje odudaraju od klasičnog egi-
patskog mita. O n Izidu povezuje sa Dem etrom što je
očigledan utjecaj eluzijanskih misterija, Horusa sa
Apolonom, itd. Već su Ptolom ejci, grčko-makedon-
ska dinastija koja vlada Egiptom nakon što ga je
Aleksandar oslobodio od Perzijanaca, izjednačili
grčke i egipatske bogove; u njihovo vrijeme cvatu
eklektizam i sinkretizam. Iste usporedbe povlači i
Herodot koji je posjetio Egipat još u doba saiskih
vladara.
"D e Iside" je u Plutarhovo vrijeme moralo biti
izrazito ambiciozno intelektualno djelo namijenjeno
školovanom čitateljstvu. Plutarh u njemu stalno i
iznova sklapa mozaik simbola različitih aspekata
koji povremeno pokazuju i suprotnosti. O n prenosi
učenje prema kojem događaji opisani u mitu nisu,
kao što primjerice tvrdi Euhem er, djela ljudi pripisa-
na bogovima, već djela božanskih bića, iznoseći da
su Izida i O ziris bili dobri daimoni koji su svojim
besmrtnim zaslugama postali bogovima. D jelo nosi
obilježja Pitagorinih i Platonovih učenja. Tako se Ti-
fon u skladu s Platonovim etičkim učenjima pove-
zuje s niskim strastima, dok u 56 poglavlju spominje
simbolizam pravokutnog trokuta dimenzija 3, 4, 5
uz imena Ozirisa, Izide i Horusa, što podsjeća na pi-
tagorejska učenja o kozmogoniji.
Po Plutarhu je O ziris istovjetan s grčkim Ha-
dom, odnosno Plutonom , jer upravlja sudbinom mr-
tvih. O n je mjesec koji privlači duše nakon smrti
tijela, ali i sunce koje stvara život. T ifon ili Set je pak
negativan aspekt sunca u njegovoj jakosti koja
uništava i ubija. Sve verzije tumačenja ovih božansta-
va Plutarh uvodi oprezno i profinjeno po uzoru na
Platona ograđujući se izrazima: "neki kažu", "neki
vjeruju", i slično.
U završnim poglavljima Plutarh prekida s
nabrajanjem najrazličitijih tumačenja i simboličkih
aspekata Izide i O zirisa te jezikom misterija, izrazi-
ma: "ono što se može samo jednom vidjeti" odno-
sno "samo jednom dodirnuti", iznosi iz eluzijanskih
misterija ono što drži najbližim istini, uspoređujući
Ozirisa sa samim bitkom i jedinstvom, a njegovu
bijelu odjeću sa bojom svjetla. Izida, čija je odjeća
šarena, predstavlja svijet u mnoštvu pojavnosti i sna-
gu koja taj svijet inkarnira, dok je bijelilo Ozirisa
krajnji cilj spoznaje do koje vodi inicijacija
(epopteia) ili filozofska spoznaja um om , po kojoj
duša završava i nadilazi svoje zemaljsko lutanje.
 "D e Iside" je nezaobilazna literatura kako za po-
vjesničara, tako i za filologa, teologa, mistika, kao i
za svakoga tko želi dublje proniknuti u povijest
ljudskih promišljaja o božanskom.

Igor Uranić
O Izidi i Ozirisu
 IZ E D A I O Z IR IS

1. Nedvojbeno se čini nužnim, o K lea1, da razbo-

rite duše mole bogove za sva dobra, ali bi se prije
svega trebale posvetiti - u skladu s čovjekovim mo-
gučnostima - spoznaji o bogovima preklinjući ih da
se umilostive te im udijele ta dragocjena dobra.
Čovjek zacijelo ne bi mogao postići ništa uzvišenije,
a božanstvo ne bi moglo dopustiti ništa dostojnije
poštovanja do istine. Božanstvo ljudima donosi sva
ostala dobra da zadovolje svoje potrebe, a ustupajući
im znanje i mudrost dopušta da trajno postanu dije-
lom njega samog. U istinu, ni zlato ni srebro ne čine
božansko blaženstvo, kao što ni bogovi ne duguju
svoju m oć gromu ni m unji, već znanju i mudrosti.
Nikada se H om er2 nije jasnije izrazio, u mnoštvu
onoga što je rekao o bogovima, kao kada uzvikuje:
"Potječu obojica od istog roda i iz iste domovine, ali
je Zeus prvorođeni i njegova je mudrost najveća". T i-
me nam pjesnik jednostavno daje do znanja da Zeus
uživa najveći ugled zasnovan na znanju i mudrosti.
Mislim da se blaženstvo vječnosti, to božansko svoj-
stvo, sastoji u slijedećem: ono što jest m ora spoznati
samo sebe. Kada bi ga lišili mogućnosti spoznaje i ra-
zumijevanja istine ne bi bilo besmrtnosti.

2. Težiti božanstvu znači željeti istinu, nadasve

istinu vezanu uz bogove3. Ta je želja usmjerena sve-
tim stvarima koje valja spoznati bilo putem poduke
bilo putem proučavanja što nas ne usmjerava ni
očiščenju niti svećeničkom zvanju već djelatnosti
duhovnije prirode, djelatnosti osobito dragoj toj
učenoj boginji, prijateljici mudrosti, kojoj je po-
svećen poseban kult. Zaista, ime koje je ističe poka-
zuje da joj mudrost i znanost više odgovaraju nego
nekoj drugoj. Izida je zapravo grčka riječ kao i Ti-
f o n . Zaslijepljen neznanjem i zabludama Izidin
neprijatelj T ifon uništava i razbacuje svete zapise.
Boginja ih ipak uspijeva prikupiti u jednu cjelinu
držeći ih u tajnosti prema vlastitoj uredbi te ih pre-
nosi onima koji su upućeni u tajnu, onima koji su
posvećeni njenom kultu. N a taj ih način primorava
da se prilagode umjerenom načinu života, da se
uzdržavaju slasnih jela i Afroditinih užitaka te smi-
ruje u njima neumjerenost i putenost. Tako prestaju
biti mekušci, a ona ih podržava da ustraju u po-
svećenim sposobnostima trajne požrtvovnosti, u
vještinama kojim a je cilj umom spoznati prvobitno
Biće, gospodara, pa ih upućuje gdje ga treba tražiti
budući da u njoj i s njom živi. S druge strane samo
ime Iseion koje nosi njen hram jasno pokazuje da je
pod zaštitom mudrosti i znanosti Biča. To ime
označava kuću u kojoj nam Biće omogućava stjeca-
nje znanja ako pobožno i požrtvovno prolazimo
trijemovima svetišta posvećenih boginji Izidi.

3. N eki uzori podupiru ideju da je Izida Herme-

sova kći, dok drugi, jednako brojni, pokušavaju do-
kazati da je Prometejeva kći. Kako bi to dokazali
jedni Prometeja drže utemeljiteljem mudrosti i
predviđanja, dok drugi Hermesa smatraju izumite-
ljem pisma i glazbe. Zato se Izida u Hermopolisu
već rano upoznaje s Muzama i Pravdom. Budući da
je mudrost u njoj, upravo ona otkriva božanske stva-
ri onima koji zasluženo i pravedno dobivaju imena
hijerofori i hijerostoli. Posjedujući sveta znanja veza-
na uz bogove unosi im ih u dušu kao u posvećen
kovčeg, čuvajući ta znanja od praznovjerja i otkriva-
nja. Izabrani su da bi nam omogućili razumjeti kako
su učenja glede bogova dijelom mračna i ovijena sje-
nama, a dijelom svijetla i sjajna te odijevaju sveto
ruho da bi se jasno razlikovali od ostalih. Izidine ne-
tom preminule svećenike pokrivaju jednakim ru-
hom da bi se istaknulo kako je božja riječ s njima
kada prelaze u drugi život ne noseći ništa sa sobom
osim te jedinstvene riječi. Znam o, o Klea, da nas
običaj puštanja brade i odijevanja iznošenog ogrtača
ne čini filozofima kao što nas ni običaj nošenja lane-
ne odjeee ili brijanja glave ne čini Izidinim svećenici-
ma. Istinski Izidini službenici su oni kojima se za-
konskim putem prenosi sve što je naučeno i isku-
šano u svezi s tim božanstvom te oni koji to podvr-
gavaju pomnoj provjeri razuma, posvećujući se pro-
dubljivanju istine putem filozofskog učenja.

4. Većina ljudi zanemaruje ono što navodi na to

elementarno i značajno učenje, odnosno razlog iz
kojeg se Izidini svećenici lišavaju kose i nose lanenu
odjeću. Ima onih koji se ne zabrinjavaju što nisu
usvojili ni dio tog učenja, ali ima i onih koji kažu da
se, glede onog što osjećaju prema ovci, Izidini
svećenici uzdržavaju nošenja odjeće od ovčje vune i
ovčetine. Dodaju k tome da briju glave u znak žalo-
sti, a lanenu odjeću nose stoga što plava boja cvijeta
lana nalikuje boji neba koje okružuje svijet. Svi se ti
običaji tumače jednim jedinim istinskim uzrokom,
da nije dozvoljeno, kao što kaže Platon, onome tko
je čist doticati ono što je nečisto ili da su ostaci hra-
ne i suvišno lučenje gnusna i nečista stvar te je sve
što potječe od vune, dlačica, vlasi i noktiju proizvod
izlučivanja žlijezda. Bilo bi dakle smiješno kada bi se
Izidini svećenici, koji se pri očišćenju lišavaju kose
brijući glave te istovremeno odstranjuju dlačice sa
svih dijelova tijela, odijevali i prekrivali ovčjim ru-
nom. U stvari, kako nam kaže Heziod: "N e bi smio
s grane s pet ogranaka tijekom svete gožbe u čast bo-
gova sjajnim mačem odstraniti suhe ogranke od
zdravih". Morat ćemo ovdje pojasniti primjer u ko-
jem nam se nalaže da svećanosti pristupimo očišćeni
od navedenih prljavština i izbjegnemo da se za vrije-
me svetih obreda lišavamo i čistimo suvišnih izlu-
čivanja iz tijela. Glede lana, radi se o biljci koja raste
na besmrtnoj zemlji, daje jestiv plod, nudi nam
jednostavnu i čistu odjeću, laganu i prigodnu za sva
godišnja doba te se u svezi s tim kaže da se u njoj ne
razvijaju odvratni crvi. Ta će tema, međutim, biti
predmetom nekog drugog djela.

5. Izidini se svećenici strahovito boje izlučevina,

pa idu do te mjere da se uzdržavaju većine povrća ,
ovčetine i svinjetine jer te namirnice uzrokuju puno
suvišnih izlučevina. Uzdržavaju se i uporabe $oli u
hrani tijekom razdoblja očišćenja. Kao jedan od
razloga ovakove zabrane navode to što sol, otvarajući
apetit, utječe da se pretjerano jede i pije. Aristagori-
no mišljenje da je sol nečista, jer njenokristaliziranje
uzrokuje smrt nepreglednog mnoštva sićušnih živo-
tinjica zarobljenih među kristalima, potpuno je be-
smisleno. Priča se da su bika Apisa napajali na po-
sebnom izvoru držeći ga tako podalje od Nila. N ije
to stoga, kako neki vjeruju, što krokodili onečišća-
vaju njegove vode, ukoliko ne postoji išta što Egip-
ćani štuju više od samog Nlla, već što vjeruju da nje-
gove vode pretjerano debljaju, pa ne daju biku Apisu
piti iz N ila niti sami piju tu vodu. Tako pokušavaju
,&adržati njegovano i vitko tijelo, jer ono nosi dušu-,
kako božansko načelo ne bi bilo sputano niti pod
pritiskom nadmoćnog i teškog prolaznog elementa.

6. Svećenici koji se u Heliopolisu13 posvećuju bo-

žjoj službi nikada ne unose vino u hram Sunca’
držeći neprikladnim piti ga danju pred svojim kra-
ljem i gospodarom. Ostali ga svećenici piju, ali u vr-
lo malim količinama. Često se čiste i tada im je za-
branjeno piti vino, a očišćenje se privodi kraju kada
se sasvim posvete učenju, proučavanju i poduci
božanskih stvari. Hekatej nas izvještava da su sami
egipatski kraljevi pili onoliko vina koliko je bilo
propisano svetim knjigama, budući da su kraljevi
imali i svećenićku ulogu. Prvi ga je počeo piti kralj
Psametik. Njegovi prethodnici nisu pili vino niti su
ga prolijevali u čast bogova vjerujući da takvim po-
našanjem zadobijaju naklonost svojih bogova, a
podrijetlo vinograda pripisivali su krvi onih koji su
se nekoć davno borili protiv bogova i čiji su se leševi
pomiješali sa zemljom. Ako pijanstvo uzrokuje sta-
nje nerazboritosti i razjarenosti to je stoga što ih
ispunjava krvlju predaka. Sve su te pojedinosti, kako
ih izlaže Eudoks u drugoj knjizi svog Putopisa,
prepričali sami svećenici.
i

Z Ne uzdržavaju se Egipćani svih vrsta ribe, ali se

moraju odreći barem nekih. Žitelji O ksirinka,17 na-
primjer, ne jedu ribu ulovljenu udicom. Budući da
štuju ribu oksirink boje se da se neka od tih svetih
riba slučajno ne nahrani mamcem s udice i postane
nečistom. U Sieni18 je zabranjeno loviti ribu pagar.
Čini se da se ta riba pojavljuje kada se N il počinje
izlijevati iz korita te je zbog toga drže glasnikom
dobrih vijesti o nadolasku vode. Međutim, svečenici
se uzdržavaju svih vrsta ribe. Devetog dana prvog
mjeseca, dok egipatski narod pred ulaznim vratima
svojih domova jede pečenu ribu, svećenici se zadovo-
ljavaju onim što potpuno iščezava u vatri upaljenoj
ispred njihovih vratiju. Tako rade računajući s dva
važna razloga. Jedan je glavni i svet, jer je vezan uz
filozofska i vjerska učenja glede Ozirisa i Tifona
- na to ću se vratiti kasnije - a drugi je razlog, za
razliku od prvog, uobičajen i svima dobro poznat,
dakle, riba kao namirnica nije nužna niti osobito
ukusna. Potvrđuje to i Homerovo svjedočenje u
kojem-t^n spominje da Feačani, izbirljiv narod, kao i
žitelji Itake, otočni narod, uopće nisu jeli ribu, a
Odisejevi su pratioci za plime i dugog boravka na
moru jeli ribu jedino kada bi zapali u tešku oskudi-
cu. Da bi to jednostavno izrazili Egipćani kažu da je
more proizašlo iz vatre i da ga je teško jasno opisati;
nije dio svijeta niti je elemenat. U moru vide samo
jednu vrst izopačenog i štetnog izlučivanja.

8. N ekoć davno Egipćani nisu poznavali nera-

zumna načela u svojim vjerskim obredima niti su
dodavali izmišljotine nadahnute praznovjerjem, iako
neki tako misle. Njihovi se običaji u izvjesnim
slučajevima temelje na moralnim načelima ili kori-
stoljubivim pobudama, a u nekim slučajevima nalaze
opravdanje u dom išljatim historijskim zapisima ili
tumačenjima koja imaju izvore u djelima prirode.
Takav je, na prim jer, slučaj neosnovane sumnje u
luk. Predaja da je D iktis, čija je dojilja bila boginja
Izida, pao u rijeku i udavio se pokušavajući sakupiti
nekoliko glavica luka, jednostavno je neodrživa.
A ko se svećenici, vođeni svetom nesklonošću i kraj-
njom odbojnošću, čuvaju luka to je stoga što se ta
biljka ističe svojom prirodnom sklonošću rastu i
stjecanju snage tijekom mjesečevih mijena. Luk ne
odgovara ni onima koji se žele uzdržavati od jela niti
onima koji žele sudjelovati na nekoj od svećanosti
budući da ih zbog luka muči žeđ, a kada ga jedu tje-
ra ih u plač. Egipćani i svinju smatraju nečistom
životinjom. T o se mišljenje naizgled zasniva na či-
njenici da se te životinje pare tijekom posljednje
mjesečeve četvrti, a njihovo mlijeko uzrokuje lepru i
druge strahovite rane na koži. Egipćani jednom go-
dišnje, kada je pun^Mjesec, raskomadaju ž^fvenu syi-
nju, tumačeći to tim e što je Tifon, loveći svinju za
puna mjeseca, pronašao drveni kovčeg u kojem je
čuvano Ozirisovo tijelo i raskomadao ga. Mnogi ne
prihvaćaju tu predaju ocjenjujući da se, kao i u mno-
gim drugim slučajevima, radi o loše protumačenoj
verziji. Za drevne se Egipćane kaže da nisu poznavali
mekušnost, raskoš i užitke. U Izidinom hramu u Te-
bi podignut je stup na kojem su uklesane optužbe
protiv kralja Menesa.21 O n je, kako se navodi, prvi
odvratio Egipćane od umjerenog načina života u
kojem su novac i bogatstva nepoznati. Kaže se da je
Teknaktis, Bokorisov22 otac, u pohodu protiv Arapa,
kada je zakasnila opskrba hranom, sa zadovoljstvom
jeo što mu je prvo palo pod ruku i spavao tvrdim
snom na postelji od lišća. Tako je postao naklon
umjerenom načinu života, optužujući Menesa. Te su
optužbe prihvatili i svećenici, pa je Teknaktis zapo-
vjedio da Menesovo prokletstvo uklešu na jedan
stup.

9- Kraljevi su u Egiptu birani među svećenicima

ili ratnicima, budući da ta dva staleža, jedan zbog
svoje odvažnosti, a drugi na temelju svoje mudrosti,
uživaju poseban ugled i poštovanje. Kada su kralja
birali iz ratničkog staleža, on je od trenutka svog
izbora ulazio u svećenički stalež, pa su ga prema to-
me upućivali u filozofiju u kojoj toliko stvari ostaje
skriveno u formulama i mitovima koji okružuju isti-
nu prividnom nejasnoćom, ali ona ipak izlazi na vi-
djelo dajući se naslutiti. M nogobrojnim sfingama
koje podižu ispred svojih hramova Egipćani nam
žele dati do znanja da je mudrost njihovih svetih
učenja potpuno zagonetna. U Saisu24 se, u hramu po-
svećenom A tenU koju tamo izjednačuju s Izidom,
na postolju jednog kipa može pročitati slijedeći nat-
pis: "Ja sam sve što je bilo, sve što jest i sve što će biti
i još uvijek nijedan sm rtnik nije podigao moj veo".
Ako se držimo onoga što neki kažu, u egipatskom
jeziku bi Zeusovo ime bilo Amun. Mi Grci smo
ga grom ijenili u Amon. N e zaboravimo da Mane-
ton iz Sebenitosa vjeruje da to ime znači "tajnu
stvar" ili "tajnovitost". Hekatej iz Abdere dodaje da
Egipćani ovu riječ upotrebljavaju kao uobičajenu
opću imenicu pri oslovljavanju ljudi, a tako se obra-
ćaju i glavnom Bogu kojeg drže sastavnim dijelom
Svemira, ali ga ne mogu vidjeti jer je skriven. Prizi-
vaju ga nazivajući ga Amunom i nagovaraju da im se
otkrije i prikaže. Tim e poštuju veličinu razboritosti
i mudrosti egipatskog znanja u svezi s božanskim
stvarima.

lO . S druge strane, o tome svjedoče i najmudriji

među Grcim a kao što su Solon, Tales, Platon, Eu-
doks, Pitagora, a osim njih, prema nekim izvorima i
sam Likurg. O ni su odlazili u Egipat želeći proučiti
život svećenika. Tako se priča da je Eudoks išao na
predavanja Konufisa iz Memfisa, Solon Sonkisa iz
Saisa, Pitagora Enufisa iz Heliopolisa. Kako se čini
osobito je Pitagora pun divljenja prema tim ljudima
koji su mu ukazali poštovanje na svoj način. O n je
pokušao oponašati njihov simbolički jezik i tajna
učenja, uključujući ih u svoje učenje putem zagonet-
ki. Zacijelo nema velike razlike između hijeroglif-
skih tekstova i velikog dijela Pitagorinih uputa: " Ne
smije se jesti na kolim a"; " N e smije se nitko koristi-
ti mjćricama zrnja"; " N e smiju se saditi palme";
"N e smije se mačem raspirivati vatra na ognjištu".
Vjerujem, tako mi Zeusa, da pitagorejci nazivaju
Apolona monadom, Artemis dijadom, Atenu tjed-
nom a Posejdona prvom kockom želeći oponašati
egipatske hramove i ono što je tamo uklesano.
Egipćani svog boga i gospodara Ozirisa prikazuju
okom i žezlom. Ima onih koji pokušavaju tumačiti
da njegovo ime predstavlja "onoga koji ima mnogo
očiju", ukoliko u egipatskom jeziku O S znači "mno-
go" a IR I "oči", N ebo koje ne stari jer je vječno, pri-
kazuju srcem na žeravici čiji plamen čuva njegovu
toplinu. U Tebi su izloženi kipovi sudaca bez ruku,
a vrhovnog suca sa zatvorenim očima, kao da želi
pokazati da pravda ne smije biti potkupljiva te se ne
smije dati zavesti. Ratnici nose pečatnjake s ureza-
nim skarabejima. Budući da nemaju ženke, mužjaci
skarabeja održavaju vrstu pohranjujući ličinke u ne-
ku vrst oble mase te se posvećuju samo hranjenju i
osiguravanju mjesta za uzgajanje potomstva.

11. Svaki put kada čujemo što egipatska mitolo-

gija govori o svojim bogovima grešnicima, koje su
sakatili i koji su propatili mnoge prividne patnje,
moramo imati na umu što smo već spomenuli te ne
smijemo vjerovati da se sve zbilo kao što se priča.
N a primjer, Egipćani su psu dali ime Hermes. Pošti-
vajući opreznost svojstvenu toj životinji, spremnost
za obranu, pronicljivost kojom , da upotrijebim riječi
samog Platona, zna raspoznati prijatelje od neprijate-
lja, prihvaćajući jedne, a ignorirajući druge, te su oso-
bine pripisali najoštroum nijem među svojim bogovi-
ma. Egipatski narod ne vjeruje da se sunce rađa iz lo-
tosova cvijeta,' već taj cvijet alegorijski predstavlja
izlazak sunca, što podrazumijeva da se sunčev pla-
men hrani vlagom. N ajokrutnijem i najperverznijem
perzijskom kralju zvanom O ko, koji je počinio naj-
jezivija ubojstva zaklavši i bika Apisa da bi ga mo-
gao poslužiti svojim prijateljima na gozbi, Egipćani
su nadjenuli nadimak "mač". Cak se i danas pod tim
imenom pojavljuje na listi kraljeva. Nesumnjivo je
da su ga željeli prikazati u skladu s njegovom os-
novnom osobinom uspoređujući ga s oruđem za kla-
nje zbog nehumanosti i okrutnosti. A ko od svega
što je vezano za bogove izlučiš i prihvatiš, povlačeći
se u samoću te putem filozofskog učenja, tumačenja
od kojih nastaju mitovi, ako pratiš ustanovljene kul-
tove i vjeruješ da nijedna žrtva koju prinosiš te
nijedno dijelo koje bi mogla ostvariti ne zaslužuju
više naklonosti bogova od tvog uvjerenja u njihovu
pravu prirodu,' izbjeći ćeš zlo veće od ateizma i
ptaznovjerje.

12. Razm otrim o slijedeću legendu koju ću ispri-

čati na najkraći mogući način, pažljivo odstranjujući
sve što bi bilo nepotrebno i suvišno. Kaže se da je
ne'koć davno Rea31 u tajnosti održavala odnose s Kro-
nosom. Bog Sunce je stoga bacilo na nju slijedeću
kletvu: "N eka ne daje svjetlo ni tijekom mjeseca niti
 tijekom cijele godine". I Hermes je volio božicu. Pri-
dobio je Reinu nakionost kada je igrajući kockice s
M jesecom33 izborio za nju sedamdeseti dio svakog
od dana koje Mjesec obasjava. Spojivši sve te dijelove
upotpunio je pet dana dodajući ih broju od tri stoti-
ne šezdeset dana koji su već postojali. T ih pet dana
su još uvijek u Egiptu poznati pod imenom dodatni
dani. U tom se razdoblju slavi godišnjica rođenja bo-
gova. Priča se da se prvi rodio O ziris. U samom tre-
nutku njegova rođenja čuo se glas: "Gospodar svega
se pojavljuje na svjetlu dana". S druge strane pričaju
da je u Tebi izvjesni Pamil tražeći vodu, iz Zeusova
hrama čuo glas koji mu je naredio da izvikuje: "Veli-
ki kralj O ziris se upravo rađa". Pamil se pokorio, a
Kronos mu je povjerio Ozirisa na odgajanje i nare-
dio da utemelji pamilijanske svečanosti koje nalikuju
našim faleforijanskim. Drugog se dana rodio Haroe-
ris kojeg izjednačuju s A polonom , a neki ga zovu i
Horusom starijim. Trećeg je d'ana na svijet došao Ti-
fon. N ije se rodio na vrijeme nitl na uobičajen način,
već je iskočio iz materinskog boka razderavši ga i
otvorivši, zadajući mu vrlo jak udarac. Četvrtog se
dana usred močvare rodila Izida. Petog se dana poja-
vila N eftis.45 N ju nazivaju još Teleutom , Afroditom i
V iktorijom . Dodaje se k tome da je Sunce Ozirisov i
Haroerisov otac, da je Izida Hermesova kći, a da su
Tifon i N eftis začeti s Kronosove strane. Zahva-
ljujući Tifonovu rođenju kraljevima je od pet do-
datnih dana treći bio crni. Tog dana nisu radili niti
su se čistili. Kažu da je T ifon uzeo N eftis za ženu, a
Izida i Oziris su se zaljubili i sjedinili već u majčinoj
utrobi prije rođenja. N eki dodaju da je Haroeris,
kojeg Egipćani nazivaju H orusom starijim a G rci ga
znaju kao A polona, nastao tim sjedinjenjem.

(H B^K ada je O ziris počeo kraljevati posvetio se

obračanju Egipćana od života u neimaštini i di-
vljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima
zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da
štuju bogove. Putovao je zem ljom promičući civili-
zaciju. R ijetko je bio primoran upotrijebiti oružje,
jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio ra-
zumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati
pjesmama i ostalim glazbenim vještinama. Zato G rci
vjeruju da je O ziris zapravo D ioniz. T ifon se za
Ozirisove odsutnosti nije usudio išta poduzimati
zahvaljujući tom e što je Izida bila na oprezu i
održavala red. Kada se O ziris vraćao s putovanja, Ti-
fon mu je postavio zasjedu uz pom oć etiopske kra-
ljice Aso i sedamdesetdvojice zavjerenika. Tajno
uzevši mjeru Ozirisova tijela T ifon je naredio da se
načini veličanstven, raskošno ukrašen kovčeg i done-
se na gozbu. Svi su uzvanici bili zapanjeni i očarani
kovčegom, a T ifo n je u šali obećao da će pokloniti
kovčeg onom e kom e bude odgovarao po veličinL Je-
dan za drugim uzvanici su lijegali u kovčeg, ali niko-
me nije odgovarao. N a kraju je O ziris legao u
kovčeg Umogao se u njem u ispružiti koliko je dug.
U tom su se trenutku svi prisutni bacili na kovčeg
da ga zatvore. Jedni su zakivali poklopac a drugi su
ga pečatili rastopljenim olovom. Dovršivši posao
kovčeg su odnijeli do rijeke i otisnuli ga prema mo-
ru tanitskim rukavom N ila koji je još i danas poznat
kao "prokleti", a preziru ga svi Egipćani. Sve se to
zbilo sedamnaestog dana mjeseca H ator kada sunce
prolazi znakom škorpiona, a tijekom dvadeset i
osme godine Ozirisove vladavine.

(^ 1 4 jPan i satiri, koji žive u blizini Kemmisa,48 prvi

su saznali što se zbilo. Odm ah su pronijeli vijest o
događaju koji čak i danas izaziva stravičan strah te
zaprepaštenje mnoštva. Izida je na mjestu gdje ju je
zatekla loša vijest odrezala uvojke i obukla haljine za
žalost. N a istom se mjestu nalazi grad koji do danas
nosi ime Koptos. Prema nekim autorima to znači
"nevolju", dok Koptein znači "lišiti nekoga nečega".
Shrvana neopisivom tugom, Izida je lutala zem ljom
bez ikakvog cilja prevaljujući velike udaljenosti. Sva-
koga koga bi susrela na svom putu, pa čak i malu
djecu, ispitivala je o sudbini kovčega. Upravo su dje-
ca vidjela kovčeg te su joj pokazala rukav N ila kojim
su Tifonovi prijatelji otisnuli lijes do mora. Zato se u
Egiptu djeci pripisuje proročanska sposobnost.. Iz
uzvika i riječi koje slučajno izgovaraju igrajući se u
hramovima, izvode se proricanja. Izida je saznala i to
da je O ziris u nastupu strasti im ao odnos s Neftis
koju je greškom zam ijenio s njom . Našavši vjenčić
 od ždraljike49 koji je Oziris ostavio kraj N eftis, uzela
ga je kao nepobitan dokaz njihova odnosa. Odlučila
je potražiti dijete koje je Neftis, donijevši ga na
svijet, napustila izloživši ga opasnosti u strahu od Ti-
fona. Teškom su mukom psi ušli u trag djetetu. Izida
je preuzela na sebe odgovornost da ga hrani i tako se
dijete, koje se odaziva na ime Anubis,50 pretvorilo u
njenog pratioca i čuvara. Pripisuje mu se sklonost
čuvanja bogova kao što se psima pripisuje sklonost
čuvanja ljudi.

(jL5^N edugo zatim , Izida je dobila vijest da su u

području Biblosa morski valovi nježno položili
kovčeg pod grm tamarisa. Brzo rastući, tamaris je
zagradio kovčeg sakrivajući ga svojim deblom. Kralj
dotične države je bio zapanjen neobičnim rastom gr-
ma, pa je izdao naređenje da se deblo u kojem je bio
sakriven lijes odreže i da se napravi stup koji bi no-
sio krov palače. Kada je čuveni božanski vjetar Izidi
donio vijest o tom događaju, ona je krenula u Biblos.
Obeshrabrena i uplakana sjela je pokraj nekog izvo-
ra, ali kada su kraj izvora prolazile kraljičine sobari-
ce pozdravila ih je i dobroćudno porazgovarala s nji-
vma ponudivši se da im isplete kosu i natopi tijela
neobočnim m irisom kojim je i sama odisala. Kraljica
je, videći svoje mlade služavke, htjela doznati tko je
stra'nkinja zahvaljujući kojoj se iz njihove kose i tije-
la širio miris bijele zvonike, naredivši im da je-
potraže. Izidu je učinila vrlo prisnom prijateljicom
povjerivši joj dojenje svog sinčića. Kažu da se kralj
dotične države zvao Malakander, a kraljica, po ne-
kima, Astarta; prema drugim izvorima zvala se
Saosis, dok neki još uvijek tvrde da je imala ime Ne-
manus. Ovo posljednje ime su G rci preveli kao
Atena.

^l& jD a bi nahranila dijete Izida mu je, umjesto da

ga doji, stavila prst u usta. N oću je spaljivala ono što
ga čini smrtnikom. Priča se da se povremeno pretva-
rala u golubicu te je kružila oko stupa koji nosi
krov palače. T o je trajalo sve dok jednog dana kralji-
ca nije počela uhoditi božicu. Videći što boginja radi
stala je vrištati i time je svom sinu uskratila povlasti-
cu da bude besmrtan. Izida se istom pokazala u svoj
svojoj raskoši i zatražila ono što joj pripada. S la-
koćom je razrušila deblo tamarisa i razrezala ga, a za-
tim prekrila najfinijim platnom , namazala mirisnim
uljima i ostavila ga na čuvanje kralju i kraljici. Po-
ložena u Izidinom hramu ta je greda i danas predmet
obožavanja stanovnicima Biblosa. Kada je konačno
pronašla lijes Izida se bacila na njega tužno jecajući
tako da je najmlađi kraljev sin izdahnuo zbog njenih
jecaja. N ajstariji sin joj je pomogao da ukrca lijes na
brod i da ga vrati tamo gdje pripada. Tog se dana u
zoru nad rijekom Fedar digao strašan vjetar, jači ne-
go uobičajeno, pa je razbješnjela boginja isušila
riječno korito.
 U 7 .| N a prvom osamljenom mjestu koje je pro-
našla, u trenutku kada je pomislila da je potpuno sa-
ma Izida je otvorila lijes, prislonila lips-uz Oziriso-
vo, zagrlila ga i zaplakala. Ipak, nije bila sama, već ju
je kraljev sin slijedio i promatrao šutke. Okrenuvši
se i spazivši ga, Izida mu je dobacila tako strahovit
pogled da je mladić umro od straha. N eki daju dru-
gačiju verziju njegove smrti govoreći da je pao u mo-
re kada ga je boginja pogledala. Bilo kako bilo, za-
hvaljujući tom događaju Egipćani ga u svojim sve-
čanostima slave pod imenom Maneros.55 Drugi drže
da se mladić zvao Palestino ili Palusio56 te da je bogi-
nja tim im enom nazvala grad koji je na tom mjestu
utemeljila. Priča se da su Egipćani pjevali u Manero-
sovu čast smatrajući ga tvorcem glazbene umjetnosti.
Prema nekima Manerosovo se ime ne odnosi na oso-
bu već tu riječ oni koji piju na svečanostima upotre-
bljavaju sa značenjem "sve treba raditi umjereno i na
vrijeme". Tvrde da to značenje Egipćani daju riječi
Maneros svaki put kada ju izgovaraju. Zato uzvanici-
ma pokazuju kip mrtvaca položena u lijesu prenoseći
ga u krug sa stola na stol. N e radi se ovdje, kako neki
tumače, o sječanju na Ozirisovu tragični sudbinu,
već tog tužnog uzvanika pokazuju onim a koji piju
opom injući ih da iskoriste svaki trenutak i uživaju u
njemu, jer će svi za kratko vrijeme završiti kao on.

118\ Priie no što je krenula na put da vidi svog sina

Horusa57 kojeg su odgajali u Butu,58 Izida je sakrila
 kovčeg na neko udaljeno mjesto. Jedne je noći, lo-
veći na mjesečini, Tifon pronašao kovčeg i pre-
poznavši tijelo raskomadao ga na četrnaest dijelova,
posvuda ih razbacajući. Saznavši što se zbilo, Izida je
krenula u potragu. Ukrcala se na lađicu od papirusa
i zaplovila močvarama. Otada oni koji plove u ta-
kvim brodicama ne strahuju od krokodila, budući
da se te životinje boje boginje ili je zbog Zeusa po-
štuju. Takvim brodicama ne strahuju od krokodila
budući da se te životinje boje boginje ili je zbog Zeu-
sa poštuju. U Egiptu su brojne Ozirisove grobnice,
%jer je Izida naredila da se na svakom mjestu na ko-
jem je otkrila komad leša podigne po jedna grobnica.
Ima autora koji ne prihvaćaju ovu legendu. Po njima
je Izida napravila kopije, izražavajući želju da se Ozi-
risu ukažu najviše moguće počasti. U jedno je omela
Tifona u mogućem pokušaju da prevari Horusa, jer
se Tifon strašno razočarao zbog činjenice da je
učinjeno sve da se pronađe pravi O zirisov grob.Tzi-
da jedino nije uspjela pronaći Ozirisovo spolovilo.
Tifon ga je iščupao i bacio u rijeku gdje su ga pojele
ribe lepidot, pagar i oksirink. O tuda potječe sveti
strah koji utjeruju te ribe. U m jesto spolovila Izida je
napravila njegovu imitaciju i posvetila ga. Egipćani
još uvijek održavaju falusne svečanosti u Ozirisovu
čast.

akon povratka iz svijeta m rtvih, O ziris je

avio Horusa uza se kao svoju desnu ruku u bor-
 bi. Jednom prilikom ga je upitao koje djelo smatra
najplem enitijim . Horus je rekao: "O svetiti oca i maj-
ku ako bi se s njim a nedostojno postupalo". Zatim
ga je O ziris zam olio da mu odgovori koju životinju
drži najkorisnijom ratnicima. Čuvši što mu je Horus
odvratio zaprepašteni Oziris nije uspio shvatiti zašto
nije spomenuo lava61 umjesto konja. "Lav je koristan
u obrani, a konj služi da se neprijatelju presiječe
odstupnicad da ga se uništi pri bijegu" bio je Horu-
sov odgovor. O ziris je bio oduševljen odgovorima,
uvidjevši da je H orus spreman za rat. D obar dio
Egipćana počeo je tada prelaziti u Horusovu vojskuy|
a pridružila im se i Taueret (T a u r t)č Tifonova kon-
kubina. Božicu je progonila zm ija pa su je Horusovi
sljedbenici raskomadali i u spomen na taj događaj
čak i danas u svojim redovima rasijecaju komad uže-
ta. U brzo se razvila velika borba koja je trajala neko-
liko dana, završivši Horusovom pobjedom . Tifona
su, dobro svezanog, predali u Izidine ruke, ali ona
nije naredila da mu oduzmu život, već ga je odvezala
i pustila na slobodu. Strahovito poniženi Horus di-
gao je ruku na svoju majku strgnuvši jo j kraljevsku
traku s čela. U zamjenu za tu traku Hermes jo j je
pokrio glavu kapom koja izgleda poput kacige u
obliku kravlje glave. T ifon je pokušao pokrenuti po-
stupak protiv H orusa želeći dokazati da se radi o ne-
zakonitom djetetu. Međutim, bogovi su uz jHefflie-
sovu pom oć H orusa progiasili zakonitim , a t j J o n i e
doživio još dva poraza u bitkama. N akon O z im ^ e
smrti Izida je prerano rodila slabašno dijete nedo-
voljno razvijenih udova koje je dobilo ime Harpo-
krat.63

2 0 . T o su uglavnom najvažniji dijelovi legende.

Izostavio sam najpotresnije događaje kao što su H o-
rusovo sakaćenje i Izidino odsjecanje glave. A ko
priče ovog tipa pripišemo blaženoj i besmrtnoj pri-
rodi (tako valja prikazati prirodu božanskog bića),
ako vjerujemo u njih i prepričavamo ih kao da se ra-
di o stvarnim zbivanjima ne trebam ti posebno
naglašavati, o Klea, da se čini neophodnim "odbaciti
ih i pojdjuvati odmah ispirući usta", da posudim
Eshilov izraz. Znam da osjećaš izrazitu odbojnost
prema onim a koji pretjeruju ili su barbarskog mišlje-
nja glede bogova. Stoga neće biti potrebno da ti tu
mačim kako priče koje sam ti upravo ispričao ne na-
likuju tim pričama bez sadržaja, tim praznim izmi-
šljotinama koje potječu od pjesnika i prozaika koji
kao pauci izvlače niti, tkaju ih i rasprostiru bez ika-
kvog uzorka. O ne sadrže, ti to dobro znaš, i stvarne
događaje. Matematičari kažu da je duga odraz sunca
a svoje boje duguje tom e što odvraćamo pogled od
sunca i upiremo ga u oblake. T ako su te fantastične
priče koje sam ti ispričao odraz izvjesnog stvarnog
zbivanja koji naše misli usmjerava drugim obzorjim a
kao da nam žele omogućiti da razumijemo rituale
obilježene prividnim bolom i tugom i arhitektonska
rješenja hramova čiji se dijelovi prostiru kao krila ili
se skrivaju pod zem ljom uranjajući u mrak gdje čine
niz prostorija u kojim a se oblače bogovi. Te prosto-
rije istovremeno podsjećaju na kapelice i grobnice
što nam jasno pokazuje tradiciju Ozirisovih grobni-
ca, imajući na umu da je njegovo tijelo pokopano na
više mjesta. Spom inje se tako D iok it kao grad u
kojem se možda nalazi pravi Ozirisov grob. M oćnije
i sretnije Egipćane radije pokapaju u Abidosu/5 jer
se smatra posebno časnim imati grob u blizini grob-
nice koja čuva Ozirisovo tijelo. U Memfisu,66 gdje
bika Apisa drže sim bolom duše tog dobrog boga,
počiva njegovo tijelo. Ondje se širi glas da ime grada
označava "luku svih dobrota", a neki ga upravo nazi-
vaju "O zirisovom grobnicom ". Priča se da u blizini
otoka File postoji neophodan i nepristupačan oto-
čić koji ne nastanjuju ptice niti mu se približavaju ri-
be. U određeno vrijeme na otok dolaze svećenici da
bi prinijeli pogrebne žrtve i okrunili grobnicu koja
počiva u sjeni biljke metide čija stabla nadvisuju
maslinovo drveće.

21. Kada nam Eudoks priča da se mnoge grobni-

ce u Egiptu pretvaraju u Ozirisove, potvrđuje da je
njegovo tijelo pokopano u Busirisu imajući na umu
da taj grad smatraju Ozirisovim zavičajem. N o, nije
potrebno podrobnije ispitivanje da se dokaže kako
se grobnica nalazi u Tafosirisu.69 Već samo ime tog
grada znači "Ozirisova grobnica". O vom prilikom
preskačem, ne dodajući ništa onom e što već postoji,
 običaje cijepanja greda, paranja platna, prolijevanja
pića, jer im se pripisuju m nogobrojna tajnovita tu-
mačenja. Nisu Izidini i Ozirisovi svećenici jedini
koji tvrde da su tijela tih bogova, kao i drugih ne-
stvarnih i neizopačenih božanstava, umorna od po-
stojanja, pokopana u njihovoj blizini da im se ukaže
osobita čast a da njihove duše blistaju na nebu poput
zvijezda. Dodaju da Izidinu dušu G rci znaju pod
imenom ;/zvijezde psa", a Egipćani kao Sotis.7 Horu-
sovu dušu zovu O rionom , a Tifonovu Velikim Med-
vjedom. U grobove svetih životinja svi narodi Egipta
stavljaju svoje priloge s izuzetkom žitelja Tebaide.
O ni ne priznaju smrtna božanstva pa tako boga koji
nosi ime K nef drže nestvarnim i besmrtnim.
Zahvaljujući činjenici da su legende i spomenici
ove vrste m nogobrojni, neki autori smatraju da su
izmišljeni kako bi sačuvali sjećanja na prvobitna dje-
la kraljeva i prinčeva kojima je zbog istaknutih vrli-
na i velike moći pripisana božanska slava, da bi za-
tim pali u najstrašniju nemilost kada bi ih napustila
sreća. Tako na lak način izbjegavaju priznati da te le-
gende imaju određenu težinu i spretno pridaju ljudi-
ma svojstva nečasna bogovima koristeći, se pričama
povjesničara. Egipćani stoga nastoje dokazati da se
Hermes rodio s jednom rukom kraćom od druge, da
je Tifon bio crvenokos, da je H orusbio bijel, a O zi-
ris crn. Ozirisu priznaju rang stvaratelja a Kanoposu,
po kojem je nazvana jedna zvijezda, status prvog
-časnika. N a isti način pokušavaju potvrditi da brod,
među Grcim a poznat kao Argo, nije ništa drugo do
imitacija Ozirisova broda, pa mu je u Ozirisovu čast
dato mjesto među zvijezdama nedaleko od O riona i
Kanikule.72 T o su dva zviježđa koja Egipćani sma-
traju svetim. O rion je posvećen Horusu, a Kanikula
Izidi.

23. Iako sam usvojio slično tumačenje bojim se da

ću pokrenuti nešto što ne bih smio i objaviti rat, po
Simonidovom mišljenju, ne samo dugom nizu sto-
Ijeća već i m nogobrojnim ljudskim rasama te obitelji-
ma koje su jako privržene svojim vjerskim osjećajima
prema tim božanstvima. Strahujem da ću s neba na
zemlju spustiti obožkvana imena, prom ijeniti i uništi-
ti vjerovanja i kultove koji su od davnina urezani u
ljudska srca, otvoriti širom vrata mnoštvu bezvjernih,
svesti božanska bića na čovjekovu mjeru i dati svoj
pristanak neistinitim izlaganjima Evemera iz Mesine.
O n je, pišući m itologiju nepotkrepljivim činjenicama
bez ikakvog realističkog pristupa, po cijeloj zemlji
proširio potpuno bezvjerstvo. Sve bogove koje znamo
oslikao je jednim potezom s nejasnim obrisima, a
umjesto njihovih imena nadjenuo im je imena genera-
la, admirala i kraljeva, imena koja su po njemu zapisa-
na zlatnim slovima u pankeanskim godišnjacima. Ne-
ma dakle ni jednog barbarina, a ni G rka, na stranu što
se samom Evemeru čini, kojem bi ti pankeanski ili
trifilski godišnjaci bili dostupni jer ustvari ne postoje
niti su ikada postojali igdje na svijetu.
 24. Uza sve to se u Egiptu štuju i istaknuta Seso-
strisova djela, a među Asircima Semiramidini ju-
nački pothvati. Čuvena djela dostojna poštovanja
Frigijci još i danas nazivaju po Manisu, kralju koji je
nekoć davno živio među njima. Taj je kralj bio sla-
van zbog svojih vrlina i m oći, a neki su ga nazivali i
Mazdes. Perzijanci su pod Kirovim vodstvom a Ma-
kedonci pod Aleksandrom svojim silnim pobjedama
dostigli krajnje granice zemlje, ali nisu za sobom
ostavili ništa više do slave i sjećanja na to da su bili
dobre vođe. U koliko su, da upotrijebim jedan Plato-
nov izraz:"pustili da ih ponese ponos predajući dušu,
koliko zbog svoje mladosti toliko i zbog nepro-
mišljenosti u žaru strasti" i prihvatili da ih se štuje
kao bogove te da im se posvećuju hramovi, nisu po-
stigli ništa više do slave prolaznog karaktera, a oni
koji su zakonima podržavali njihovu bezbožnost i
omalovažavanje kažnjeni su zahvaljujući svojoj tašti-
ni i oholosti: "odneseni preranom smrću rasplinuli
su se poput koluta dima". I dan danas ih kao progna-
ne robove bez prava i zaštite skidaju sa oltara i pije-
destala te im preostaju jedino obični grobni spome-
nici. Zbog toga je Antigon stariji, čuvši da ga je
izvjesni H erm odot u svojim pjesmama proglasio "si-
nom Sunca i bogom ", uzviknuo: "R ob koji vodi
brigu o m ojoj noćnoj posudi zna kao i ja da mi takvi
naslovi ne odgovaraju". S razlogom je kipar Lizip
kritizirao slikara Apelesa što je napravio Aleksan-
drov portret prikazujući ga s m unjom u ruci. Lizip
mu daje koplje, jer vrijeme nije umanjilo slavu koju
je Aleksandar postigao tim oružjem.

25. Bolje je popustiti sudu onih koji misle da u

pričama o zloj sudbini koja je zadesila Tifona, Oziri-
sa, i Izidu ne radi samo o nesrećama božanskih bića,
a i čovjeka, već u njima velike duhove slave Platon,
Pitagora, Ksenokrat i Krisip - i u tome se slažu s
drevnim teolozim a - pripisujući im prirodu snažniju
od prirode običnog čovjeka. N jihova ih snaga stavlja
daleko iznad našeg položaja, a božansko se načelo u
njima ne pojavljuje u čistom obliku jer su istovreme-
no dio bestjelesne prirode duše i osjetilnih mogućno-
sti tijela. O sjetljivi su na ugodu i bol, a sve naklono-
sti koje proizlaze iz tih promjena unose nemire, u
većoj ili manjoj m jeri, onima koji ih osjećaju.
Ustvari, poroci i vrline uvjetuju razlike među tim
preuzvišenim duhovima jednako kao i među obi-
čnim ljudima. Zapravo, ono što G rci pjevaju o
podvizima divova i titana, izvjesnim zlim Kronovim
djelima, Dionizovim putovanjima i Dem etrinim 73 lu-
tanjim a nimalo se ne razlikuje od Ozirisovih i Tifo-
novih dogodovština niti ostalih mitoloških priča
koje svatko može protumačiti po svojoj volji jer se
toliko toga može ispričati o onom e što ostaje
prikriveno u tajnim obredima, što se ljubom orno
čuva kao tajna inicijacija i što se štiti od pogleda
mnoštva.
 2 6 . U očljivo je da H om er koristi svaku priliku
da, pričajući o smrtnicima istaknutih zasluga, utvrdi
kako "nalikuju bogovima", da "se ponašaju kao bo-
govi" i "dijele mišljenje bogova". Ipak, upotreblja-
vajući naziv "duh" N E R A Z L IK U JE D O B R E O D
ZLIH D U H O V A . "P R IĐ I B L IŽ E , duše - kaže -
zašto siješ takov strah među G rke?" Nastavlja govo-
reći: "Onda je poput duha krenuo u četvrti napad",
a u drugom dijelu:"Preuzvišeni duše, koja su to veli-
ka zlodjela koja počiniše Prijam i njegovi sinovi da u
bijesu želiš uništiti dobro utvrđeni Ilion? Izražava se
na taj način da bi shvatili kako je priroda tih duho-
va, kao i njihove namjere, zamršena i prevrtljiva. Pla-
ton bogovima s Olimpa pripisuje umješnost i nepa-
ran broj.*Ksenokrat misli da crni dani, svečanosti na
kojima se bičuje, kada se ljudi udaraju u prsa izgova-
rajući zlosutne riječi i opscene izraze zacijelo ne pri-
liče štovanju bogova i dobrih duhova. Dodaje k to-
me da se u zraku koji nas okružuje nalaze krepke i
snažne, surove i mračne prirodne sile koje uživaju u
sličnim počastima, a primajući ih štite čovjeka od još
većih zala. S druge strane, Heziod nam govori o "mi-
losrdnim duhovima" koji su dobri i neiskvareni. Na-
ziva ih još "čuvarima ljudi", govoreći da "im omo-
gućuju izobilje" i imaju "tu kraljevsku povlasticu".
Platon ih drži tumačima i slugama koji zauzimaju
položaj između bogova i ljudi. O n i prenose zaklinja-
jaja i usrdne molbe ljudi na nebo a natrag donose
pdgovore i dobra koja potječu od bogova. Empedo-
klo kaže da duhovi snose krivicu zbog grešaka i ne-
mara tum ačeći:"Snažan ih vjetar baca u more, more
ih ispljune na zemlju, zemlja ih šalje put zraka
vječnog sunca, a sunce ih prepušta vihorima. Jedan
ih prima od drugoga, jer ih sa strahom udaljuju od
sebe "sve dok ne odsluže kazne i ne očiste se; tada
ponovno zauzimaju položaj i čast koju im dodjeljuje
priroda.

27. Kada je riječ o Tifonu govori se o prevrtljivo-

sti. Saznajemo da je iz zavisti i ogorčenja počinio
strašne zločine koji su prouzrokovali kaos, ispunivši
cijelu zemlju i ocean zlom , ali je na kraju ipak platio
za svoje zločine. Ozirisova sestra, a ujedno i supruga,
Izida odlučila je da mu se osveti. Savladavši njegov
bijes i razjarenost nije mogla dopustiti da sve borbe i
sukobi, lutanja, mudre odluke i hrabrost ostanu po
strani i utonu u zaborav. Putem slikovnih prikaza,
alegorija i predodžbi u svete je inicijacije uključila
sjećanja na podnesena zla potpuno se posvećujući
upućivanju na milosrđe i hrabrost ljudi koje je snašla
slična nesreća. Izida i O ziris, koji su kao dobroćudni
duhovi zbog svojih vrlina pretvoreni u bogove, kao
kasnije H eraklo i D ioniz, zasluženo primaju časti
koje pristaju bogovima i velikim duhovima, zahva-
ljujući tome što na zem lji i pod zem ljom imaju naj-
veću vlast. Kaže se da Serapis ustvari ne bi bio dru-
go do Pluton, a Izida i Perzefona su posve jednake.
T o izjavljuje Arkem ah iz Eubeje, a Heraklid iz Pon-
ta vjeruje da je Kanopusko proročanstvo zapravo
Plutonovo.

28. Ptolom ej Soter je u snovima vidio kip diva

Plutona izložen u Sinopeu, ali nije obraćao pažnju
na svoju viziju ne prepoznavši lik iz snova. Bog mu
je naredio da ga brže bolje prenese u Aleksandriju,
ali se Ptolomej zbunio ne znajući gdje se statua nala-
zi. Svoju je viziju ispričao nekolicini prijatelja, a je-
dan je od njih, veliki putnik zvan Sosib, izjavio da je
u Sinopeu vidio diva sličnog ovome iz kraljevih sno-
va. Ptolomej je u Sinope poslao Sotela i Dioniza.
N jih su dvojica dugo i naporno radili da bi uz božju
providnost kradomice uspjeli vješto ukrasti kip. Ti-
motej i Maneton iz Sebenitosa su, vidćči kip, po obi-
lježjima koje nosi, psu Kerberu i zm iji, pretpostavi-
li da se radi o statui Plutona pa su nagovorili Ptolo-
meja da mu ime promijeni u Serapis. U mjestu iz
kojeg je potekao nisu sigurni da je to ime zaistavno-
sio, ali kada je prenesen u Aleksandriju dobio je ime
Serapis zahvaljujući Egipćanima koji tim imenom
nazivaju Plutona. Fizičar H eraklit kaže da su Had
i Dioniz, u čiju čast padaju u trans i održavaju sveča-
nosti tijesaka za vino, jedan te isti bog, a mnogo je
onih koji dijele njegovo mišljenje. Reći da riječ
"Had", kako neki tvrde, Heraklitu označava tijelo u
kojem se duša prepušta činima ludila i ekstaze, nije
ništa drugo do pozivati se na oskudnu i neosnovanu
degoriju. Bolje je Ozirisa, D ioniza i Serapisa ujedini-
ti u jedan lik, ukoliko je Oziris zaista nazvan Serapi-
som promjenivši se. Tako je Serapis bog svih naroda,
jednako kao i O ziris, a to znaju oni koji su upućeni
u svete tajne.

29. N ije na odmet zadržati se na frigijskim knji-

gama u kojim a je na jednoj stranici zapisano da je
Serapis Heraklov sin, Izida kći, a Tifon potomak
Heraklova sina Alkeja. Trebalo bi odbaciti Filarho-
vu priču o D ionizu koji od Indije do Egipta vodi
dva bika: Apisa i Ozirisa. Po njemu je ime Serapis
izvedeno od Sairein što prema izvjesnim tumačima
znači "ukrasiti" ili "urediti", a označava onoga koji
održava red u Svemiru. Filarhovo tumačenje je be-
smisleno, besmislenije čak i od nekih tumačenja da
Serapis nije ime boga, već označava Apisov lijes te da
se u Memfisu vrata od bronce zvana Letina i Kokito-
va vrata otvaraju prilikom Apisovih pogrebnih sve-
čanosti, bučno odzvanjajući, što objašnjava našu na-
viku da predmete od bronce pritišćemo rukom da
ne bi odzvanjali. Razum niji su oni koji potvrđuju da
ime Serapis, koje izvode od Sevesthai i Sousthai što
znači "požuriti se" "zaletjeti se", označava gibanje
koje oživljava cjelokupan Svemir. Većina egipatskih
svećenika drži to ime spojem Ozirisova i Apisova
imena što nam očito pokazuje da je Apis lijepo obli-
kovana slika Ozirisove duše. M islim da riječ Serapis,
ukoliko je egipatska, treba označavati užitak ili vese-
lje, oslanjajući se na egipatski običaj davanja imena
Sairei danima veselja i zanosa. Platon tvrdi da riječ
Had označava sina milosrđa jer je to božanstvo omi-
ljeno i blago prema onima koji mu se obraćaju. Egip-
ćanima vlastita imena često imaju posebno značenje.
Da bi označili mjesto u podzemlju kamo idu duše
nakon smrti upotrebljavaju riječ A m e n ti,1 što znači
"onaj koji prihvaća i dopušta". D o k ne saznamo da li
je ova riječ jedna od onih koje se od davnina prenose
iz Grčke u Egipat, ostavljamo ovo pitanje za kasnije
ispitivanje. Začas ćemo nastaviti s tumačenjem koje
smo započeli.

30. Rekli smo da se Izida i O ziris, ti dobroćudni

duhovi, pretvaraju u božanstva. Tifonova je moć
oslabljena i uništena pa se on bori sa smrću, grčevito
se braneći, a Egipćani ga smiruju i udobrovaljavaju
žrtvama pokoravajući ga obasipanjem pogrdama tije-
kom izvjesnih svečanosti. Vrijeđaju crvenokose ljude
ili gone magarca s vrha strme obale, što je koptski
običaj, jer je T ifon crvenokos kao što je i magareća
dlaka crvene boje. Stanovnici Busirisa i Likopolisa81
vjeruju da zvuk trube podsjeća na revanje. Egipćani
misle da je magarac nečista životinja opsjednuta zlim
duhom glede svoje sličnosti s Tifonom . Za žrtvova-
nja tijekom Paopi i Paoni mjeseca izrađuju male
vrčeve s likom okovanog magarca. Kada prinose
žrtve Suncu, onima koji štuju to božanstvo nije
dozvoljena upotreba zlatnih predmeta niti smiju hra-
niti magarce. Č ini se da pitagorejci Tifonu pripisuju
snagu nadmoćnog duha, govoreći da je rođen usred
parnog broja čije obje strane čine broj pedeset i šest.
Trokut predstavlja Hadovu, Dionizovu i Aresovu
snagu, kvadrat pokazuje Reinu, Afroditinu, Deme-
trinu, Hestijinu i H erinu snagu, dvanaestokutnik sa-
drži Zeusovu m oć, a mnogokut s pedeset i šest stra-
nica oblikuje Tifonovu snagu, kako priča Eudoks.

31. Zahvaljujući vjerovanju da je Tifon crvenokos

Egipćani mu kao žrtvu prinose bikove crvenkaste
dlake i toga se drže tako savjesno da u slučaju da bik
ima jednu crnu ili bijelu dlaku, ocjenjuju ga nedo-
stojnim za žrtvovanje. Tvrde da se bogovima ne
smiju žrtvovati životinje koje su im drage već napro-
tiv one koje su prihvatile duše nepravednih i bezvjer-
nih ljudi. Zato su svećenici nekada davno glavu žrtve
odrubili proklinjući je i bacajući u rijeku; ustvari da-
vali su glave žrtava sjtrancima. Svećenici zvani Spragi-
stes ili "oni koji žigosu", žigosali su bika koji treba
biti žrtvovan,, a taj je žig, prema Kastorovoj priči,
imao sliku čovjeka koji kleči s rukama na leđima i
mačem u vratu/Prethodno smo spomenuli da i ma-
garac snosi krivicu zbog svoje sličnosti s Tifonom
koliko zbog svoje gluposti.i objesnosti toliko i zbog
boje dlake. Tako su najomraženijem kralju Perzije
O ku zbog njegove bezbožnosti i nečistoće pridali
nadimak magarac. Saznavši to O ko je odgovorio:
"T aj će magarac stoga s užitkom pojesti vašeg bika"
žrtvujući bika Apisa, kako nam priča D ino. O nim a
koji tvrde da je Tifon, napustivši borbu, sedam dana
bježao na magarcu, a kako se konačno spasio postao
je ocem dvaju sinova Jeruzalema i Jude, mora upasti
u oči da očito dodaju židovske elemente u taj mit.

32. To su simbolička značenja koja donose ove

priče. Oslanjajući se na drugi uzor ispitajmo prvo
najjednostavnija tumačenja onih koji se naizgled
izražavaju na jednom uzvišenijem filozofskom ni-
vou. N eka G rci tvrde da je Kronos alegorijski lik
vremena, Hera simbol zraka a Hefestovo rođenje
predstavlja pretvorbu zraka u vatru. Među Egipćani-
ma ima onih koji misle da je O ziris N il koji se sjedi-
nio sa zem ljom, odnosno Izidom ; T ifon je more u
koje se ulijeva N il nestajući i raspršujući se, ne raču-
najući pritom količinu vode koju zemlja prima i
upija te se zahvaljujući rijeci pretvara u plodno sje-
me. U svetoj naricaljki posvećenoj Kronosu pjeva se
da je O ziris rođen na lijevoj strani, a poginuo na de-
snoj. T o je zato što je. Egipćanima Zapad lice svijeta
tako da Sjever postaje desna strana, a Jug lijeva. Za
njih se N il, koji teče s juga i gubi se u moru na sjeve-
ru, rađa na lijevoj strani, a neštaje na desnoj. Tako
svećenici Imaju sveti strah od mora,* a soli daju ime
"Tifonov^ pjena". Jedna od zabrana koje se moraju
poštivati je ona koja im ne dozvoljava upotrebu soli
za stolom. N e smiju uputiti ni jednu jedinu riječ
kormilarima jer ti ljudi s mora upotrebljavaju ribar-
ski alat i žive od mora. Osjećaju izrazitu odbojnost
prema ribama pa za riječ "m rziti" crtaju ribu. U Sai-
su su na trijem u Atenina hrama uklesani likovi dje-
čaka, starca, sokola, ribe i nilskog konja. Ovaj slijed
slika želi na simboličan način reći: "Prema onima
koji se rađaju i umiru bog osjeća prezir zbog besram-
nog nasilja". D ječak predstavlja rođenje, starac je sli-
ka raspadanja, sokol označava božje ime, mržnja pre-
ma moru simbolizirana je ribom a vodeni konj pred-
stavlja nasilje i besramnost.Kaže se da je ta životinja
usmrtila oca i silovala majku pareći se s njom. Tu-
mačenje pitagorejaca da je "more Kronosova suza"
pokazuje da je more nečist elemenat i bez ikakve
sličnosti s ostalom prirodom. Sva ova tumačenja
proizlaze iz onoga što se javno zna a oblikovano je u
uobičajenu narodnu tradiciju.

33. Najčuveniji među svećenicima se ne zadovo-

ljavaju time da Ozirisa nazivaju N ilom a Tifona mo-
rem. Dodaju da je Oziris načelo i moć svega vla-
žnog, uzrok stvaranja i bit razvoja. Naprotiv, Tifona
drže načelom svega suhog i gorućeg; ukratko svega
što je protivno vlažnom. Vjerujući da je Tifon crve-
nokos i blijedo žuta tena ne povezuju ga s osobama
koje mu nalikuju i ne osjećaju nikakvo zadovoljstvo
u raspravljanju s njima. O ziris je prema mitološkim
predajama taman zahvaljujući tome što voda daje
smeđkast ton svim stvarima s kojim a se miješa: ze-
m lji, odjeći, oblacima, a vlažnost u tijelu mladića nji-
hovoj kosi daje taman ton. Svijetlu kosu imaju oni
koji su oslabili, a ukazuje na vrstu bljedila koje na-
staje njihovim sušenjem. Proljeće je godišnje doba
kojem sve cvijeta, razmnožava se i ugodno izgleda.
Potkraj jeseni nedostatak vlage postaje prijetnja bilj-
kama i štetna životinjama. Bika kojeg čuvaju u He-
liopolisu zovu Mnevis, posvećen je Ozirisu, a ima
onih koji ga smatraju čak ocem bika Apisa; crne je
boje te je uz bika Apisa životinja koja uživa najveće
počasti kod Egipćana. Kako je egipatska zemlja in-
tenzivne tamne boje poput zjenice oka, običavaju joj
dati ime Kemia a uspoređuju je sa srcem jer je topla i
vlažna. D io je južnog područja nastanjene zemlje, a
prema jugu je pomaknuta na isti način kao što je sr-
ce u ljudskom tijelu zaokrenuto ulijevo.

34. Potvrđuju da Sunce i Mjesec nemaju kola već

se svojom nebeskom putanjom kreću lađama. Zabra-
njenim nam riječim a žele pokazati da svoje rođenje i
opstanak duguju načelu vlažnosti. Vjeruju da je H o-
mer, a i Tales, naučio od Egipćana da je voda počelo
i plodna snaga svih bića. Tvrde da je Oziris ocean a
Izida Tetis, boginja koja hrani i održava. G rčki nazi-
vi za izbacivanje sperme Apousia i općenje Synousia
pretpostavljaju isti izvor jer se kao i riječ H yios
"sin" izvode od Hydoor što znači "voda" i Hysma
"kiša". D ioniza, vrhovnog gospodara vlažne prirode,
nazivaju Hies ili bogom vlažnosti koja oplođuje a
nije nitko drugi do O ziris7H eleni su čuli od egipat-
skih svećemika da Ozirisovo ime izgovaraju kao H y-
siris pa na taj način i dalje nazivaju tog boga vrlo vje-
rojatno zbog njegove prirode te obreda kojih je
predmet.

35. T ko bi bolje nego ti, o Klea, mogao znati da

je Oziris sam D ioniz, kada si već prva od tiada s
D elfa a tvoji te roditelji posvetiše Ozirisovim miste-
rijama? A ko se ostalima, ako ne i tebi, čini da je
nužno svjedočenje, prestat ćemo spominjati tajna
podučavanja i zadovoljit ćemo se jednostavno utvr-
đivanjem onoga što svećenici javno izvode poka-
pajući bika Apisa, jer se prenošenje njegovih ostata-
ka na splavu ne razlikuje od zbivanja na dionizij-
skim svečanostima. Ogrću se išaranom lanećom ko-
žom , nose štap ovijen lozom i bršljanom , vrište i tre-
su se kao da su opsjednuti D ionizom orgijajući.
Zbog identifikacije Ozirisa s D ionizom velik dio
grčkih um jetnika D ioniza predstavlja likom bika.
Zene iz Eleje ga dozivaju u svojim molitvama pozi-
vajući ga da se prikaže "sa svojom bikovskom no-
gom". G rci D ionizu daju naslov "bikova sina" a pri-
zivaju ga zvukom truba iz zaljeva kada u bezdan ba-
caju janje čuvaru vratiju. Sokrat u svom djelu o sve-
tim obredima spominje da te trube skrivaju u štapo-
vima ovijenim lozom i bršljanom. Sve što se priča o
Titanim a i što se slavi u nečiji spomen u Jakovim
noćnim svečanostima slično je pričama o Ozirisu,
njegovu kom adanju, povratku u život i ponovnu
rođenju. Spomenuo sam mnogo toga o njegovim
grobnicama. Već sam rekao da Egipćani na razli-
čitim mjestima dokazuju postojanje Ozirisovih
grobnica, dok stanovnici D elfa smatraju da su D io-
nizovi ostaci pokopani u blizini proročišta i mjesta
gdje Hosije u Apolonovu hramu prinose tajnu ž^tvu
svaki put kada tiade bude Liknita. G rci D ioniza
smatraju gospodarom a od njega vuku podrijetlo ne
samo vina, već i sve vlažne tvari te je dovoljno ispita-
ti Pindarovo svjedočanstvo u kojem izriče: "D ion iz
bi, dopuštajući nam toliku sreću svetim bujanjem
voćnjaka, mogao povećati udio u razdiobi voćaka".
Stoga se onima koji štuju O zirisa zabranjuje uništa-
vanje voćaka i zatvaranje izvora.

36. Svećenici misle da O ziris potječe ne samo od

Nila već i svega što je vlažne prirode te stoga svetim
povorkama u čast tog boga prethodi posuda prepuna
vode. Putem sita označavaju kralja i južni dio svijeta,
tumačeći da taj znamen predstavlja navodnjavanje i
sazrijevanje jer svojom prirodom nalikuje organu
stvaranja. N a pamilijanskim svečanostima, koje su
kako smo spominjali falusne svečanosti, pogledu na-
roda izlažu i nose kip čije je spolovilo trostrukQ veće
no što je prirodno. Božanstvo je u stvari izvor i kao
takvo svojom plodnošću umnožava sve što iz njega
proizlazi. Za umnožavanje se upotrebljava broj tri,
na prim jer: "trostruko sretan" ili "njegove neraz-
rješive spletke bile su trostruke". Jedino se za Zeusa
riječ trostruko upotrebljava u njenom pravom zna-
čenju. Vlažna tvar koja je od davnina uzrok stvara-
nja svih stvari stvorila je u početku tri prvobitna ele-
menta: zemlju. zrak i vatru. Priča koja se dodaje
ovom mitu o tome kako Tifon baca Ozirisov penis
u rijeku pa ga Izida ne uspijeva pronaći, ali ga zamje-
njuje idolom ukrasivši kip te naređujući da mu se
vrate počasti i da se prenese u svečanoj pogrebnoj
povorci, pokazuje da plodna i stvaralačka božanska
snaga svoj prvi elemenat nalazi u vlažnom te se pu-
tem vlažne tvari povezuje sa svime što je zahvaljujući
svojoj prirodi sposobno da stvara. Postoji druga
priča u Egiptu u kojoj se kaže da je Apofis, Sunčev
brat, objavio rat Zeusu. Oziris je priskočio Zeusu u
pomoć i pomogao mu da porazi neprijatelja pa ga je
Zeus prisvojio dajući mu ime Dioniz. Može se
jednostavno prikazati da se mitska priroda ove priče
povezuje s istinom prirodnog poretka. Egipćani ime
Zeus daju udaru vjetra, a vjetar ima neprijatelje u
suši i vatri. Iako suša i vatra nisu sunce, svakako mu
nalikuju, a vlažnost ublažavajući veliku sušu po-
većava i osnažuje isparavanja koja hrane i oživljavaju
udar vjetra.

3Z Grci su Đionizu posvetili bršljan. Ta biljka u

egipatskom jeziku nosi ime Genosims pa kažu da to
znači "Ozirisova biljka". Ariston, pisac povijesti na-
seljavanja Atene, slučajno j-e pronašao Aleksarkovo
pismo u kojem se navodi da Dionizu, Zeusovu i Izi-
dinu sinu, Egipćani ne daju ime O ziris, već Arsafes
što označava mušku snagu. Takav pristup je potvr-
dio i Hermaios u prvoj knjizi svog djela o Egiptu u
kojoj Ozirisovo ime tumači kao "snažan". N ije spo-
menuo Mnaseasa koji uspoređuje Epafa s Dionizom ,
Ozirisa sa Serapisom, a izostavio je i Antiklida koji
potvrđuje da je Izida Prometejeva kči te da je postala
Dionizovom suprugom. Podudarnosti koje pronala-
zimo u dionizijskim svečanostima i žrtvama su
uvjerljivije od svih svjedočenja.

38. Egipćani su Izidi posvetili Sirius,83 kao onog

koji donosi vodu. Stovali su Lava ukrašavajući vrata
hramova lavljim glavama razjapljenih čeljusti jer ra-
zina vode N ila počinje rasti "Kada se Sunce
približava Lavu". Misle da Oziris potječe od N ila te
vjeruju da je zemlja Izidino tijelo. N e radi se ovdje o
cijeloj Zemlji, već samo o dijelu koji N il pokriva i
oplođuje miješajući se s njom. Iz tog sjedinjenja na-
staje Horus. Kažu da je Horus razđoblje tijekom
kojeg se atmosfera koja okružuje zemlju priprema
čuvati i hraniti sve stvari. Dodaju čak da je Leta
odgajala Horusa kraj Buta jer vlažno zemljište koje
dobro upija bolje hrani od isparavnja koja ubla-
žavaju i smiruju sušu i strašnu vrućinu. Imenom
Neftis označavaju granična područja Egif)ta koja s
jedne strane obrubljuju planine, a s druge dotiču
more. Zbog toga Neftis daju epitet "krajnja" i kažu
da se sjedinila s Tifonom . Ustvari, trenutak kada N il
prelazi svoje obale, kada se izlijeva, širi i probija
rubnim teritorijam a nazivaju prisnim sjedinjenjem
Ozirisa i Neftis, sjedinjenjem koje odaju biljke koje
rastu na tom području. Među tim biljkama se nalazi
žuta ždraljika, a mit priča da je Tifon, našavši
odbačen vjenčić ispleten od tog cvijeća, otkrio sra-
motu koja mu je nanesena. Izida je tada rodila zako-
nito dijete, Horusa, a Neftis je potajno rodila Anubi-
sa. U kraljevskoj ostavštini je zapisano da je Neftis,
nakon vjenčanja s Tifonom , ostala neplodna. Govori
se o neplodnosti boginje, a ne žene, jer se želi istak-
nuti neplodnost zemlje, potpuna neplodnost zbog
velike tvrdoće tla.

39. Tifonova zasjeda i njegovo okrutno vladanje

predstavljalo bi snagu suše koja pobjednički isparava
vlagu koja svoje podrijetlo duguje rađanju Nila i po-
rastu njegova vodostaja. Etiopska kraljica koja je Ti-
fonu priskočila u pomoć alegorijski je način prikazi-
vanja južnih vjetrova koji pušu iz Etiopije. Kada
prevladaju etezijski vjetrovi koji tjeraju oblake pre-
ma etiopskoj granici zaustavljajući kiše koje po-
većavaju dotok vode N ilu, Tifon preuzima vlast spa-
ljujući sve do čega dolazi da bi vladao kao vrhovni
gospodar cijelim N ilom ; tada opada nivo vode i N il
jedva da teče, a do mora vodi tanki trag vode klizeći
gotovo praznim koritom. Priča o Ozirisovu tijelu u
kovčegu izgledala bi kao aluzija na poniranje i ne-
stajanje voda Nila. Zato se kaže da Oziris nestaje
tijekom mjeseca H ator zahvaljujući tome što etezij-
ski vjetrovi već prestaju puhati, N il ponire u zemlju
i ostavlja svoje korito prazno. N oći postaju dulje,
^prevladava tama, a snaga sunčeve svjetlosti opada
kao da je pobijeđena. Tada svećenici privode kraju
razne obredne žalosti, u znak boli pozlaćeni kip kra-
vć prekrivaju crnim platnom jer im kravu jednako
kao i zemlju, predstavlja Izidin kip kojeg izlažu četi-
ri dana uzastopce od sedamnaestog dana mjeseca Ha-
tor. Svaki od tih dana ima svoje značenje. Prvog se
dana oplakuje niski vodostaj N ila i njegovo povla-
čenje, drugog dana stišavanje sjevernih vjetrova koji-
ma potpuno ovladaVaju južni vjetrovi, trećeg dana
skraćivanje dana koji postaju kraći od noći a po-
sljednjeg se dana oplakuje pustošenje zemlje i golje-
nje drveća koje tada gube svo lišće. Devetnaestog da-
na se noću spuštaju prema moru. Svećenici nose sve-
tu kutiju u kojoj se nalazi mala zlatna posudica i u
nju nalijevaju slatku vodu. Pomagači dižu graju i svi
iziskuju da se upravo ponovo susreću s Ozirisom.
Nakon toga ovlaže malo zemlje vodom miješajući
skupocjene mirise sa zemljom te izvode kip u obliku
polumjeseca. Pokrivaju ga platnom i ukrašavaju ja-
sno pokazujući da Izidu drže zemljanom, a Ozirisa
vodenom tvari.

40. Kada je Izida prikupila Ozirisove ostatke i

gokrenula Horusovo odgajanje razvijajući mu snagu
putem isparavanja, vlažnih magluština i oblaka odni-
jela je pobjedu nad Tifonom osuđujući ga na neki
 način na vječne muke. Položaj vrhovne boginje na
Zemlji nije joj dopuštao da dozvoli uništenje ele-
menta koji se suprostavlja vlažnom; naprotiv, oslo-
bodila ga je želeči prije svega održati ustrojstvo svije-
ta jer Svemir ne bi bio potpun kada bi nedostajalo i
nestalo načelo vatre.
Iako ovakvo tumačenje ne oskudijeva uvjerlji-
vošču ne smije se zbog njega potpuno odbaciti druga
predaja prema kojoj je Tifon nekada bio gospodarem
Ozirisove imovine. Ustvari, nekada je čitav Egipat
bio pod morem pa se u rudnicima i na planinama
još uvijek mogu naći brojne školjkice. Svi izvori i
bunari, a ima ih nebrojeno mnogo, sadrže slanu i
gorku vodu kao ostatak smrdljivog mora koje je ne-
kada davno pokrivalo to područje. S vremenom je
stigao Horus da pobijedi Tifona, što znači da obilate
kiše doprinose da N il natjera more na povlačenje i
otvorenu ravnicu pokriva naplavinama. Pred očima
nam se pruža iznenađujući dokaz. U stvari čak ni
danas nije moguće vidjeti kako rijeka nanosi svježi
mulj i kako zem lja raste pred njom ; malo pomalo
more se povlači a njegovi valovi se gibaju tako da
donji slojevi tla postaju gornji ispunjavajući se napla-
vinama. H om er o otoku Farosu pjeva da je udaljen
dan puta od Egipta a danas taj otok čini dio egipat-
ske zemlje. D a li je moguće da se otok pomaknuo i
približio kopnu? N e, ali se međuprostor koji je zau-
zimalo more, a s kojeg se danas povuklo, ispunjavao
rijekom koja je naplavinama povećala površkiu tla.
Ova tumačenja nalikuju teološkim tumačenjima
koja daju stoici. O ni tvrde da je D ioniz stvaralački i
životni dah, Heraklo uzrok udarcima i razdoru, a
Ammon načelo osjetila. Dem etra i Hera predstav-
ljaju snagu koja obuzima zemlju i prodire u plodove,
a Posejdon snagu koja se širi morem.

41. O ni koji u svoja tumačenja o fizičkim svoj-

stvima miješaju izvjesna razmatranja uzeta iz astro-
nomske znanosti pokušavaju dokazati da Tifon
predstavlja sunčev svijet a Oziris mjesečev. Kažu da
Mjesec štiti životinjski rod i biljni svijet jer posjeduje
plodnu svjetlost koja vlaži, a Sunce svojom gorućom
i isušujućom vatrom pregrijava i suši bića u razvoju i
osjetljive pupoljke biljaka te svojom nadmoćnom
toplinom veći dio zemlje pretvara u područje potpu-
no nepogodno za naseljavanje, pa prednjači pred
Mjesecom. Iz tog razloga Egipćani Tifonu daju ime
Seth, što znači "snaga koja ugnjetava i prisiljava", te
u svojoj mitologiji pričaju da se H eraklo, zagledan u
Sunce razvija s njim a Hermes s Mjesecom. Mjeseče-
vi utjecaji nalikuju razumnim djelima drevne mu-
drosti dok su utjecaji sunca slični udarcima upravlja-
nim snagom i nasiljem. Stoici kažu još da more i da-
lje osvjetljava i hrani sunčeve vatre dok voda izvora i
ribnjaka šalje na Mjesec blaga i slatkasta isparavanja.

4 2 . Egipatska mitologija datira Ozirisovu smrt se-

đamnaestog dana mjeseca H ator odnosno u vrijeme
kada je pun Mjesec očito već prošao. Pitagorejci na-
zivaju taj dan "um etnutim" a prema broju sedam-
naest osjećaju potpunu i svetu odbojnost. Sigurno je
da između kvadratnog broja šesnaest i pravokutnog
broja osamnaest, jedinih ploha čiji je opseg jednak
površini, dolazi broj sedamnaest umećući se zahva-
ljujući tome što oba broja sadrže cijeli broj plus
osminu u dva nejednaka dijela. Jedni kažu da je Ozi-
ris živio a drugi da je vladao dvadeset i osam godina.
Broj dvadeset i osam odgovara danima tijekom kojih
se vidi mjesečina i vremenu kada Mjesec dovršava
svoju putanju. U Ozirisovim pogrebnim obredima
Egipćani od drveta izrađuju mali kovčeg u obliku
polumjeseca jer se Mjesec za pomrčine približava
Suncu uzimajući taj oblik. Ozirisa je Tifon raskoma-
dao na četrnaest dijelova što nejasno ukazuje na broj
dana tijekom kojih se Mjesec mijenja od punog do
mladog mjeseca. Dan u kojem se ponovno pojavljuje
oslobodivši se veličanstvenog sunčevog sjaja nadma-
šujući tu zvijezdu zovu "nesavršenim". Oziris je
ustvari dobrotvor i njegovo ime ima različita znače-
nja izražavajući prije svega ideju o njegovoj živoj
dobrotvornoj snazi. S druge strane, i drugo ime tog
božanstva Om phis znači "dobročinitelj" prema Her-
maiosovu tumačenju.

43. Mjesečeve mijene imaju izvjesnu vezu s ra-

stom vodostaja Nila. U stvari, na otoku Elefantini
najveći vodostaj bude 28m3 a taj je broj jednak broju
dana u kojima je Mjesec vidljiv i kada dovršava svoju
putanju. N ajm anji vodostaj je lOm u Mendesu i Xoi-
su, a odgovara broju od šest dana tijekom kojih Mje-
sec dosiže svoju prvu četvrtinu. Srednji vodostaj u
okolici Memfisa iznosi 14m kada je porast vode pro-
sječan a odgovara danima punog Mjeseca. T i isti filo-
zofi žele dokazati da je Apis živa Ozirisova slika bu-
dući da je Oziris začet u trenutku kada stvaralačka
zraka svjetlosti s Mjeseca dotiče junicu za vrijeme pa-
renja. Dodaju da Apis iz istog razloga pokazuje
sličnosti s Mjesecom; na primjer ima sjajnu dlaku
koja je ponegdje prekrivena tamnim mrljama. Za mla-
dog Mjeseca tijekom mjeseca Fam enot Egipćani slave
svečanost "Ozirisova ulaska u Mjesec" što označava
početak proljeća. Ozirisova snaga na Mjesecu njegovo
sjedinjenje s Izidom koja predstavlja stvaralačku sna-
gu. Izidu zovu i "majkom svijeta" a zamišljaju da je
začeta u prirodi koja je istovrefneno i muška i ženska
te oplođena suncem oslobađa stvaralačka načela ra-
spršujući ih vjetrovima. Nesumnjivo je da Tifonov ra-
zorni utjecaj nije trajan već se često umanjuje i sputa-
va stvaralačkom snagom, a kada se ponovo oslobađa
započinje borbu s Horusom. Budući da Horus
predstavlja okolinu koja okružuje zemaljski svijet
nije pošteđen ni izopačenosti ni stvaranja.

44. N eki filozofi drže da je taj mit alegorija

pomrčina. Po njima pomrčina Mjeseca nastaje kada
|pun Mjesec, nalazeći se nasuprot Suncu, pada usred
Zemljine sjene na isti način kako je Oziris pao u
kovčeg. N a svom putu Mjesec skriva i zatamnjuje
Sunce tridesetog dana ciklusa svojih mijena ne
uništavajući ga kao što ni Izida nije uništila Tifona.
Priča se da je Izida, nakon što je Neftis rodila Anubi-
sa, prepoznala to dijete. Neftis obilježava sve što se
nalazi pod zemljom i što se ne vidi a Izida, naprotiv,
ono što je na zemlji i što se vidi. Obodnica koja
spaja te dvije polutke zajednička je objema; znamo
je kao horizont a dobiva ime Anubis. Anubisa pred-
stavljaju likom psa zahvaljujući tome što noću vidi
jednako dobro kao i danju. Čini se da mu Egipćani
pripisuju jednaka svojstva kao G rci Hekateju jer
istovremeno pripada podzemnom i nebeskom svije-
tu. Drugima Anubis nalikuje Kronu te pretpostav-
ljaju da zahvaljujući tome što Kron ne stvara iz sa-
mog sebe i sve nosi u samom sebi dobija ime psa. Ta
je riječ za one koji štuju Anubisa neizgovorljiva i
okružena tajnovitim i skrivenim značenjem. Pas je
nekada u Egiptu uživao najveće počasti. Dogodilo se
međutim da je Kambises naredio da ubiju bika Apisa
i bace ga na smetište te mu se nijedna životinja nije
usudila približiti. Dotaknuo ga je jedino pas izgu-
bivši pritom povlasticu da bude prva i najčasnija od
životinja. Ima nekih koji Tifonovo ime daju Zemlji-
noj sjeni u koju Mjesec za pomrčine upadne okliz-
nuvši se.
 45. Iz svega što smo izložili proizlazi da svako od
tumačenja pojedinačno nije sasvim uvjerljivo, ali u
cjelini djeluju pouzdano. N ije sigurno da je isušiva-
nje uzrokovano toplinom, vjetrom, morem i tamom
ono što Tifon predstavlja kao ni da je sve što priroda
sadrži štetno i razorno. Ne bi trebalo prvobitna
načela svemira smješati u beživotna tijela kao što to
žele Dem okrit i Epikur niti se čini neophodnim,
kao što to čine stoici, priznati da iz jednog jedinog
uzroka nastaje materija bez osobitih svojstava te da
jedan jedini utjecaj vlada i upravlja svim pojavama.
Bilo bi nemoguće zamisliti dobro i zlo ukoliko Bog
ne bi bio uzrokom svega postojećeg. Heraklit nam
kaže da: "Sklad u svijetu nalikuje luku ili liri čije
strune napinjemo da bi ih zatim opustili", a po Eu-
rupidu: "D obro i zlo se ne mogu odvajati, a najpri-
kladnija bi bila izvjesna mješavina".
Postoji drevno učenje koje od utemeljitelja svetih
znanosti i zakonodavaca dopire do pjesnika i filozo-
fa. Podrijetlo mu je bezimeno, ali ne prestaje ulijeva-
ti povjerenje, dobro je ukorijenjeno i samo se po se-
bi podrazumijeva u raspravama, predajama pa čak i u
obredima inicijacija te žrtvovanja kako među Barba-
rima tako i među Grcima. T o učenje pokazuje kako
Zemlja ne lebdi zrakom slučajno, bez razloga i
znanja onog koji njome upravlja. N e postoji jedan
jedini uzrok koji ovladava svijetom upravljajući nji-
me kao korm ilom ili uzdama obuzdavanja već se
dobro i zlo često miješaju, ukratko rečeno sve što
priroda proizvodi podložno je miješanju. Samo bi je-
dan vi-notoč^ ipotrdd javi juči dii'p bačv$ n ip š a
tekućine i sipao ih nam kao što to čini krčmar, ali
ustvari sve proizlazi iz dva protivna načela, dvije
suprotne snage od kojih nas jedna vraća unatrag na-
mečući nam osjećaj nelagode. Zato je miješanje ne-
razdvojivo sa životom, nerazdvojivo od svijeta, ako
ne od Svemira onda barem od našeg zemaljskog i
podzemnog svijeta izloženog hirovima nepravilnosti
i različitosti te spremnog da prihvati promjene. Ako
je pouzdano da se ništa ne može ostvariti bez uzroka
te ako se dobro ne bi moglo pretvoriti u zlo
potrebno je da u prirodi postoji, uz načelo dobra,
posebno načelo koje bi bilo uzrokom zla.

4 6 . T o su mišljenje prihvatili najveći i najslavniji

mudraci smatrajući da ustvari postoje dva boga koji
su na izvjestan pačin suparnici, jedan kao začetnik
dobra a drugi kao tvorac zla. Im a onih koji božje
ime čuvaju za načelo dobra a vragom nazivaju
načelo zla. Takvo je učenje svećenika Zaratustre. Za
njeg'a se kaže da je živio nekih pet tisuća godina prije
Trojanskog rata. Zaratustra je O rm uzom nazivao
načelo dobra, a Arim anom načelo zla. Među pojava-
ma koje se mogu obuhvatiti osjetilima svjetlost bi bi-
la ona kojoj izričito nalikuje Orm uzu dok Ariman
naprotiv nalikuje neznanju i tami. Dodaje da se
Mitra zadržava u sredini između ta dva načela te mu
stoga Perzijanci daju ime Mesites ili "posrednik^. D a
bi ukazao čast Hormuzu Zaratustra je propisao
žrtvu preklinjanja i milosrdnih djela a Arimanu po-
svetio obrede žalosti s namjerom da odbije zla. Per-
zijanci u mužar nabacuju travu zvanu O m om i isto-
vremeno prizivajući Hada i tamu. N akon što u
O m om i umiješaju krv zaklanog vuka tu smjesu ba-
caju tamo gdje nikada ne prodire sunce vjerujući da
izvjesne biljke pripadaju dobrom bogu a neke
zloćudnom vragu. Misle da i neke od životinja, psi,
ptice i ježevi, pripadaju pokvarenom vragu, te drže
sretnim onoga koji može ubiti velik broj vodenih
štakora.

4 Z O svojim bogovima Perzijanci običavaju pri-

čati mnogo mitova kao npr: O rm uz je rođen u
najčiščoj svjetlosti a Ariman je nastao iz tame. N jih
su dvojica u stalnom sukobu. O rm uz je stvorio šest
bogova: prvi je bog dobrostivosti, drugi istine, treći
pravednosti a od preostale trojice jedan vlada
mudrošću, drugi obiljem dok treći ima povlasticu
stvaranja ugodne dobroćudnosti koja prati dobra dje-
la. Ariman je sa svoje strane stvorio jednak broj bo-
gova koji bi trebali predstavljasti suprotnost Ormu-
zovim bogovima. Tada je O rm uz trostruko narastao
postavljajući se toliko daleko od Sunca koliko je ta
zvijezda udaljena od Zemlje. Ukrašavao je nebo
zvijezdama, a zvijezdi Sirius je dao prednost nad
ostalim zvijezdama postavljajući je kao svog zaštitni-
ka i stražara. Zatim je stvorio još dvadeset i četiri bo-
ga stavljajući ih u jaje. Ariman je odmah stvorio
jednak broj protivnih bogova koji su probušili jaje
pa se otada zla miješaju s dobrima. U svakom slučaju
približava se trenutak obilježen sudbinom i dolazi
dan kada će Arim an, nakon što je donio kugu i glad,
biti nužno potpuno uništen i nestati. Otada pa nada-
lje Zemlja će biti ujedinjena i uređena površina; po-
stojat će samo jedan oblik života i jedan jedini način
vladanja; ljudi će biti sretni i govorit će jednim je-
dinstvenim jezikom. Teopomp nam kaže da će po
predviđanjima svećenika tijekom tri tisuće godina ta
dva suparnička božanstva naizmjenično nadvladava-
ti a tijekom naredne tri tisuće godina će se boriti,
uzajamno se uništavajući te uništavati sve što su stvo-
rili. Konačno, sam će Had biti pobijeđen, ljudi će
ponovo biti sretni nemajući više potrebe za hranom
te neće bacati sjeme. Svećenici dodaju još i to da će se
Bog koji je doprinio tim rezultatima odnositi i pre-
stati posredovati dugo vremena, no za Njega je to sa-
mo uobičajeno razdoblje čovjekova sna. Tako
pričaju svećenici u svojoj mitologiji.

4 8 ; Kaldejci svoje bogove nazivaju imenima pla-

neta koje su ih stvorile. Dvojica su dobrostivi, dvoji-
ca zloćudni a za trojicu preostalih bogova kažu da su
posrednici između četiri suprostavljena božanstva.
Grčko je učenje gotovo svima poznato. Zeusu olimp-
skom G rci daju povlasticu da dijeli dobra, a Had im
je božanstvo čiji se utjecaj nužno mora odstraniti.
Prema pripovjedačima mitova Afrodita je začela s
Aresom i rodila Harm oniju, ukoliko su Aresa držali
razdražljivim i rušiteljem a Afroditu čarobnicom i
stvarateljem. Možeš misliti o Klea, kako se grčki filo-
zofi prilagođavaju tom učenju. Heraklit otvoreno
kaže: "Rat je kralj i vladar svega" i dodaje da Homer
očekuje da "se između ljudi i bogova iskorijeni ne-
sklad nesvjesno proklinjući i jedne i druge jer proi-
zlaze iz borbe i suprotnosti. N e uočava H omer da
sunce ne bi moglo prijeći označene granice a da ne
naiđe na Furije, zaštitnice Pravde".
Empedoklo riječima "ljubav" i "prijateljstvo" na-
ziva stvaralačko načelo dobra, a često ga naziva i
"skladom milog pogleda", dok načelo zla određuje
terminima "pogubne mržnje" i "krvave nesloge".
Pitagorejci tim načelima daju razna imena. Nače-
lo dobra im je "jedinstveno", "određeno", "postoja-
no", "izravno", "neparno ", "kvadratno", "jednako",
"desno", "svijetlo", a načelo zla "dvostruko", "neod-
ređeno", "pokretno", "parno", "duguljasto", "nejed-
nako", "lijevo", "mračno". Ta načela predstavljaju te-
melj stvaranja.
Anaksagora načelo dobra naziva "znanjem ", a
načelo zla "beskonačnošću" a Aristotel "oblikom " i
"oskudicom". Platon se često izražava na prikriven i
nejasan način pa tim suprotnim načelima daje imena
"uvijek isto" i "ponekad ovo ponekad ono". U Za-
konima, djelu koje je napisao u zrelijoj dobi upo-
trebljavajući konkretnije nazive umjesto da se izra-
žava na zagonetan i simboličan način, potvrđuje da
Svijet ne pokreće jedna jedina duša već možda veći
broj duša, a sigurno najmanje dvije. Jedna je stvara-
lačka duša dobra a druga joj je suprostavljena i
proizvodi suprotan učinak. Priznaje k tome i treću,
posredničku prirodu koja nije lišena ni duše ni razu-
ma ni kretanja što joj je po nekima svojstveno, ali
uvijek ovisi o spomenutim načelima težeei tome da
ih što manje oponaša, priželjkuje i progoni. To će
doći do izražaja u nastavku ove rasprave koja će biti
posvećena osobito pomirenju egipatske teologije s
Platonovom filozofijom .

4 9 . Postanak i ustrojstvo Svijeta su nesumnjivo

proizvod miješanja dviju suprotnih sila koje zacijelo
nisu podjednako moćne već prevladava jača. Bilo bi
nemoguće da posve nestane načela zla imajući na
umu da je duboko ukorijenjeno u tijelu i duši Svijeta
te je u trajnoj borbi s načelom dobra. Oziris pred-
stavlja znanje i razum duše Svijeta, njenog vodiča i
vrhovnog učitelja. Sve što je na zemlji, u vjetru, u vo-
di, na nebu i zvijezdama, sve što je iređeno, trajno i
korisno a u svezi s godišnjim dobima, temperatura-
ma te periodičnošću sve je to Ozirisov izvor koji
uvjetuje da ga je moguće osjetilno doživjeti. Napro-
tiv, Tifon predstavlja sve što je bolesno, rušilačko,
nerazumno i lako razdražljivo u duši Svijeta te sve
što je prolazno i pogubno u tijelu Svemira. Sav nered
. uzrokovan nepravilnostima i nepogodama godišnjih
doba, pomrčine Sunca i Mjeseca sve to djeluje kao
Tifonov bijeg i njegovo ponovno pojavljivanje.
Potvrđuje to i ime Set koje daju Tifonu ukoliko ta
riječ označava "tlačiteljsku i suzbijajuću silu", a često
znači i "povratak" te "skok unatrag". Poznaju ga i
pod imenom Bčbon iako ima onih koji tvrde da je
to ime nekog iz Tifonove družine. Po Manetonu je
upravo Tifon onaj kojem daju ime Bebon. Ta riječ
nosi značenje "prepreka", "om etanje" pokazujući da
je Tifonova snaga oprečna prirodnom toku stvari
kad i životnom duhu koji ih usmjerava.

50. Tifonu je posvećena najgluplja među do-

maćim životinjama: magarac te najokrutnija jneđu
zvijerima: krokodil i nilski konj. Magarca smo već
ranije spominjali. Glede nilskog konja, u Hermopo-
lisu je izložen kip koji prikazuje ovu životinju a drži
se da je Tifonov. N a leđima te zvijeri nalazi se sokol
koji se bori sa zmijom. Tifon je prikazan vodenim
konjem, a sokol ukazuje na njegovu snagu i vlast
koju često stječe silom te ne prestaje koristiti nasilje i
zloupotrebljavati vlast zahvaljujući svojoj zloćudno-
sti koja je na sramotu ostalima a pokazuje upravo
njegovu poremećenost. Stoga će u žrtvenim obredi-
ma sedmog dana mjeseca T obi, dana koji nosi ime
"Izidina povratka iz Fenicije", na malim vrčevima
oblikuje lik nilskog konja. U Apolinopolisu postoji
zakon koji sve građane bez iznimke obvezuje da jedu
krokodile. Tog dana love što je moguće više kroko-.
dila, ubijaju ih i bacaju pred Apolonov hram. Ovaj
običaj tumače time što je Tifon pobjegao Horusu
pretvorivši se u krokodila. Sve životinje, sve biljke i
sve pogibeljne i zlokobne događaje smatraju Tifono-
vim djelom, posljedicom njegovih zlih aktivnosti i
spletki.

51. Ozirisa prikazuju okom i žezlom. Prvi sim-

bol označava predviđanje a drugi moć. Zeusu, kralju
i gospodaru svega, H om er daje ime "vrhovnog
vođe". Nazivom "vrhovni" čini se da cilja na Zeuso-
vu moć, a term inom "vođa" na oštroumnost njego-
vih odluka te njegovu mudrost.
Č^sto ga izjednačavaju sa sokolom. Poznato je da
ta ptica ima prednost nad ostalim pticama zbog živo-
sti pogleda, brzine leta a potrebno joj je nešto malo
hrane da preživi. Kaže se da sokol nadlijeće nad mr-
tvima bacajući zemlju u oči onih koji nisu pokopani.
Kada je žedan obrušava se prema N ilu da se napije
podignutih krila, a spušta ih kada utaži žeđ dajući
tim pokretom do znanja da je na sigurnom, da je
izmakao krokodilu; ostanu li mu krila podignuta to
je znak da ga je krokodil ipak dograbio.
Po cijelom Egiptu izlažu Ozirisove kipove prika-
zujući ga u ljudskom obličju sa spolovilom u erekciji
označujući tim e njegovu stvaralačku i životvornu vr-
linu. Te kipove prekrivaju velom boje vatre budući
da Sunce drže utjelovljenjem snage dobra, vidljivim
sjajem tvari koja se može samo razumom spoznati.
 IZ ID A I OZIRIS 67

Trebalo bi odbaciti mišljenje onih koji Sunčevu sfe-

ru dodjeljuju Tifonu jer ništa svijetlo, zdravo, ure-
đeno ili stvaralačko, pokrenuto redom ili mjerom ne
potječe od Tifona već se među njegovim atributima
nalaze upravo suprotna svojstva. Goruea se suša koja
škodi mnogim ljudima i uništava biljke ne može
smatrati Sunčevim djelom, naprotiv, proizvode je
vjetrovi i vode koji se ne miješaju na pravi način sa
zemljom ili zrakom pa prevladavaju nepravilne i
neodređene sile uzrokujućt kaos te zatvarajući izvore
koji bi mogli ublažiti sunčevu toplinu.

52. U hvalospjevima Ozirisu Egipćani prizivaju

"onoga koji se krije u sunčevim rukama" a tridese-
tog dana mjeseca Epep, kada su Sunce i Mjesec u
istoj ravnini, održavaju svečanost pod nazivom
"rođenje Horusovih očiju" jer Mjesec i Sunce sma-
traju Horusovim vidom i svjetlošću. N akon jesenjeg
ekvinocija trideset i drugog dana mjeseca Paopi
održavaju svečanost "rođenja Sunčevih štapova" po-
kazujući kako ta zvijezda treba podršku i oslonac jer
joj je oslobađanjem toplote i svjetlosti opada snaga te
zalazi u zakrivljenoj putanji. Za zimskog solsticija u
procesiji nose kravu i sedam puta kruže oko hrama.
To kruženje nazivaju "potragom za ^Ozirisom" bu-
dući da boginja zimi traži vodu koja sadrži sol. Broj
od sedam revolucija temelji se na tome da se Sunce
pojavljuje tijekom sedam mjeseci od zimskog do
v.ljetnog solsticija. Kažu da je Izidin sin Horus prvi
prinijeo žrtve Suncu četvrtog dana mjeseca kako
stoji u knjigama koje donose podatke o "godišnjica-
ma Horusova rođenja". T ri puta dnevno običavaju
paliti mirise u čast Sunca: smolu pri izlasku sunca,
smirnu kada je na najvišoj točci i složen miris zvan
Kifi kada zalazi. Svaka od tih žrtava ima neko zna-
čenje koje ću kasnije navesti. Vjeruju da time uka-
zuju najveće počasti Suncu i umilostivljuju ga. Otku-
da toliko sličnih obilježja? Ima autora koji izričito
podržavaju ideju da je Oziris Sunce da ga nazivaju
Siriusom te da je član "o" koji Egipćani stavljaju
ispred te riječi jedino što može dati povoda za takvu
ideju. Potvrđuju i to da nema nikakve razlike izme-
đu Izide i Mjeseca, da su kipovi koji ju prikazuju s
rogovima likovi mladog Mjeseca, a oni prekriveni cr-
nim velom simboliziraju nestajanje i pomrčinu koje
proživljava dok žudi i traga za Suncem. Iz tog razlo-
ga prizivaju Mjesec za uspjeh u ljubavi, a Eudoks
nam kaže da Izida sudi u ljubavnim okršajima. Iako
ta mišljenja naposljetku nisu lišena nekog smisla, oni
koji Tifona drže Suncem ne zaslužuju niti da ih se
sasluša. Vratimo se ponovo na naša tumačenja.

53. Izida svojom ženstvenošću predstavlja svijet

prirode i spremna je za stvaranje. U tom smislu Pla-
ton ju naziva "dadiljom" i "utočištem" svemu što se
rađa. Većina ju poznaje kao "boginju s nebrojenim
imenima" jer je božansko načelo upućuje da stalno
mijenja izgled. U sebi nosi nerođenu Ijubav prema
prvobitnom načelu koje posjeduje vrhovnu vlast a
identično je načelu dobra; žudi i traga za njim dok
se ono povlači odbijajuei da ga povezuju s načelom
zla. Iako je ona sastavna tvar i obitavalište jednog i
drugog načela naklonjena je uvijek boljem načelu
nudeći mu se da je oplodi, da posije u njenu utrobu
ono što od njega potječe i ono što mu nalikuje. To
sjeme ju veseli te drhti od zadovoljstva osjećajući da
je trudna i ispunjena novim životom. Svako stvore-
nje predstavlja materijaliziranu sliku tvari opo-
našajući biće koje mu je dalo život.

54. N ije besmisleno što Egipćani u svojoj mitolo-

giji podupiru ideju da je Ozirisova duša vječna i
neiskvarena iako je Tifon sakatio i skrivao njegovo
tijelo a Izida ga posvuda tražila uspijevajući ponovo
prikupiti sve dijelove u jednu cjelinu. Biće koje zai-
sta predstavlja razum i dobrotu uzdiže se iznad po-
kvarenosti i promjena. Od njega potiču likovi koji se
oblikuju u tjelesnoj i opipljivoj tvari određena obli-
ka i sličnosti kao što se u vosku oblikuje otisak
pečata. N o ti otisci ne traju vječno. Uzim a ih načelo
kaosa i nereda koje se izgnano daleko od gornjeg Ni-
la bori protiv Horusa, boga kojeg je Izida začela da
bude vidlfiva slika svijeta spoznatljivog razumom.
Tifon stoga optužuje Horusa da je nezakonit sin, jer
nije čist niti je bez primjesa kao i njegov otac, božan-
sko načelo čija je bit ustvari jednostavna i aktivna a
zahvaljujući njegovu ulasku u tjelesni svijet pokvari-
la £? je tvar. Iz sukoba s Tifonom Horus izlazi kao
pobjednik uz Hermesovu pomoć, odnosno samog
načela koje potvrđuje i dokazuje da priroda mije-
njajući se obnavlja svijet na sliku i priliku ustrojstva
spoznatljivog razumom. Izida i O ziris su još uvijek
bili u Reinoj utrobi kada se rodio Apolon te nam ti-
me Egipćani žele pokazati da je prije no što je naš
svijet postao vidljivim a tvar usvojila uzrok svog
određenja priroda optužena da u sebi nosi nesavr-
šenost prihvatila njeno prvo rođenje. Iz tog razloga
Egipćani podržavaju ideju da se Apolon rodio osa-
kaćen u mraku te mu stoga daju ime Horus stariji.
O n predstavlja sliku i sjenu svijeta koji se trebao
oblikovati.

55. Horus mlađi, određen i savršen, nije potpuno

uništio Tifona već mu je samo oduzeo snagu i učin-
kovitost. Zato se kaže da u Koptosu Horusov kip u
jednoj ruci nosi Tifonovo spolovilo. Pripovjedači
mitova pričaju da je Hermes od Tifonovih živaca,
uništivši ih, napravio strune za svoju liru. Iz tog
možemo zaključiti da je načelo organiziralo svijet i
uvelo harmoniju koja potječe od oprečnih elemenata
što nije uništilo rušilačku snagu več je ograničeno na
to da je usmjerava. Miješajući se i spajajući s elemen-
tima podobnim da budu pretvoreni i promijenjeni
na različite načine to je načelo oslabilo i opala mu je
moć na zemlji. Zato međutim ne prestaje biti uzro-
kom potresa zbog kojih podrhtava tlo, gorućih suša,
 IZ ID A I OZIRIS 71

vjetrova koji kovitlaju zrak te oluja popraćenih sije-

vanjem i grmljavinom. Njegov loš utjecaj zahvaća i
vode i vjetrove napredujući ubrzano bez prepreka k
Mjesečevoj sferi gdje često muti i zamračuje svjetlost.
Egipćani vjeruju u tu priču te potvrđuju da Tifon
ponekad udara Horusa u oko vadeći, gutajući i
vraćajući ga Suncu. Taj je udarac nedvojbeno alego-
rija Mjesečevih mijena; vađenje oka ukazuje na
pomrčinu te zvijezde koju Sunce okrepljuje ponovo
joj dajući svjetlost ukoliko se uklanja Zemljinoj
sjeni.

56. Najsavršenija i najbožanskija priroda sastav-

ljena je dakle od triju načela: razuma, tvari te proi-
zvoda njihova ujedinjenja ili uređenog svijeta kako
ga nazivaju Grci. Platon običava razumu davati ime-
na: "ideja", "m odel" i "otac", tvari: "m ajka", "dadi-
lja", "osnov" ili "utočište stvaranju" a proizvodu
njihova ujedinjenja: "potomstvo" te "ono što je
začeto". Vjerojatno je da je Egipćanima trokut naj-
savršeniji i najštovaniji lik jer ga uspoređuju s priro-
dom Svemira. S druge strane, čini se da se Platon u
Republici oslanja na taj geometrijski lik da bi prika-
zao brak. U trokutu broj tri predstavlja stranicu
okomitu na bazu, broj četiri bazu a broj pet hipote-
nuzu dok mu je moć jednaka zbroju stranica. Zami-
slimo da stranica okomita na bazu simbolizira
proizvod njihova ujedinjenja. N a isti način predsta-
\&imo Ozirisa izvorom, Izidu utočištem a Horusa
proizvodom. U stvari broj tri je prvi neparan i
savršen broj, broj četiri je kvadrat čija je stranica par-
ni broj dva dok je broj pet sastavljen od brojeva dva i
tri a istovremeno uključuje i očinstvo i majčinstvo.
Kaže se da je broj pet izveden od riječi Panta "Sve-
mir" te se umjesto riječi "brojati" upotrebljava slo-
žen termin "brojati do pet". Osim toga pet na kva-
drat daje broj jednak broju slova egipatskog alfabeta
te broju godina života bika Apisa. Egipćani Horusu
običavaju davati ime Min što znači "viđen" jer je
svijet vidljiv i spoznatljiv osjetilima. Izidu zovu ime-
nima: Mut, H ator i Methier. Potvrđuju da prva
riječ nosi značenje "m ajke", druga Horusove "zema-
ljske nastambe" (u istom smislu u kojem Platon Izi-
du naziva "sjedištem" i "utočištem stvaranja") a treća
je sastavljena od dvaju termina koja znače "punoću"
i "uzrok". Tvar se svijeta ustvari odlikuje svojom pu-
noćom a povezana je s onim što je dobro, čisto i
uređeno.

57. Bilo bi dobro da Hesiod, stvarajući od Kaosa,

Zemlje, Tartara i Erosa prve elemente, nije uzeo u
obzir postojanje drugih načela osim ovih spomenu-
tih. U tom slučaju samo je potrebno zamijeniti Izidi-
no ime sa Zem ljom , Ozirisovo s Erosom. Glede
Kaosa čini se da je Hesiod želio njime pretpostaviti
neko prikladno mjesto za Svemir.
Sama priroda teme o kojoj se ovdje radi podsjeća
do izvjesne granice na mit o Erosovu rođenju kojeg
Sokrat spominje u Platonovoj G ozbi. Kaže da je Pe-
nia (oskudica), želeći imati djecu, legla s usnulim Po-
rosom (obilje) te je na svijet donijela Erosa, stvorenje
miješane prirode sastavljene od različitih težnja
imajući na umu da mu je otac dobar, mudar i sposo-
ban da u svemu bude dostatan samom sebi dok mu
je majka nesposobna, nedostaju joj sredstva te prema
tome uvijek ima potrebu za nečim istovremeno
težeći uporno nečemu drugom. Poros je zacijelo pr-
vo dobro, dostojan da bude voljen, željen, prvo
načelo savršenstva dovoljan samom sebi. Putem Pe-
nije želi prikazati tvar koja oskudijeva svime što je
dobro a čak kada se i zasiti uvijek želi te je spremna
da primi više. Biće koje rađa je Svijet ili Horus; nije
besmrtan, nije lišen ljubavi ali se stalno ponovo rađa
te zahvaljujući tim promjenama kao posljedicom
njegovih mijenjanja i razvoja kojim a je izvrgnut
ostaje vječno mlad i dugovječan ne bivajući ikada
prezren.

58. N e smijemo prema tome ni u kom slučaju

ove mitove držati povijesnim pričama već bi iz svake
legende trebalo prihvatiti ono što je prikladno i što
se čini vjerodostojnim. Glede materije važno je da ne
dozvolimo da nas zavedu mišljenja nekih filozofa da
je kao tijelo lišeno duše i kvaliteta, da je neaktivna i
da nema vlastite energije. T o bi bilo kao da kažemo
da je ulje"tvar za mirise a zlato za kipove; ni zlato ni
ulje nisu lišeni kvalitete. N a isti način ljudsku dušu i
razum držimo kao tvar odi ^§nv da usvoji znanje i
vrline te ih povjeravamo načelu da ih usmjeri i uputi
dovodeći ih u sklad, slijedeći tako izvjesne filozofe
za koje se razum nalazi tamo gdje se sastaju ideje, a
nalikuje glini pogodnoj da prihvati dojmove o ono-
me što se spoznaje razumom. N eki mudraci vjeruju
da žensko sjeme nema snagu niti predstavlja načelo
plodnosti, a služi samo kao tvar i hrana stvaranju.
O ni koji se drže ovog tipa mišljenja moraju misliti i
na to da boginja Izida dijeli život s vrhovnim bo-
gom, sjedinjuje se s njim putem ljubavi koju gaji pre-
ma plemenitom i dobrom što iz njega izvire a čemu
ne može nikako odoljeti. Kao što kažemo da časan i
pravedan muškarac voli ako su odnosi čestiti te da se
izvanredna žena imajući supruga sjedinjuje s mu-
škarcem kojeg želi i boginja žarko želi svog supruga,
neprestano zadobija njegovu naklonost i ne prestaje
žudjeti za tim da je ispune savršeniji i čišći sastojci
njegove tvari. f

59. Kada T ifon napada posljednje izvorište tog

boga, nastojeći ga se dočepati, Izida se rastuži i obu-
zima je sjeta. O na uporno traži sve što je ostalo od
Ozirisa prikupljajući dijelove među naborima njego-
ve odjeće, da bi ih zatim, prikupivši oskudne ostat-
ke, pažljivo sakrila s namjerom ponovnog prikaziva-
nja u trenutku njegova novog rađanja, oslobađajući
ih svoje zaštite. Ima ideja, prikaza i izvorišta tog bo-
ga koji vječno blistaju na nebu kao zvijezde te onih
 IZ ID A I OZIRIS 75

koje se raspršuju među elementima podložnim pro-

mjenama, u zemlji, moru, biljkama, životinjama a
koje se rastvaraju, kvare i rasipaju da bi se ponovo
pojavile na svjetlu i prikazale drugim rođenjem. To
je ono što žele reći pripovjedaći mitova pričajući da
se Tifon pretvara u Neftisina muža dok Oziris ima
tajni odnos s njom. Neosporno je da su krajnji sta-
diji tvari koje znamo pod imenima N eftis i Telente
(krajnost) više nego ostali podvrgnuti djelovanju ra-
zornog načela. Načelo održanja i plodnosti pohra-
njuje u njima slabu i beživotnu klicu, klicu koju Ti-
fon uništava, a zahvaljujući dijelovima koje Izida pri-
kuplja, spašava, hrani i ponovo osposobljava.

60. Ukratko, kako bi to izrazili Platon i Aristotel,

prevladava bolje načelo. N jem u teži i pokreće ga
stvaralačko načelo koje održava prirodu dok se
načelo razaranja i pokvarenosti od njega udaljava po-
kušavajući ga uništiti. Zato je boginji dato ime Izida,
budući da ono proizlazi iz riječi Hiesthai, "napredo-
vati"; nju pokreće znanje koje joj omogućuje napre-
dovanje, a svijest oživljava njeno kretanje i njime
upravlja. Ovo ime nije barbarskog podrijetla već je
jednako kao i ostala imena bogova, Theos, izvedeno
od dvije riječi Theatos i Theoon: prva označava
"onoga koji predviđa", a druga "onoga koji trči", na
isti je način ime boginje oblikovano pomoću dvije
riječi, Episteme i Kinesis, koje sjedinjuju znanje i
pokret pa tako među nama, kao i među Egipćanima,
dobija ime Izida. Platon kaže da se za označavanje
biti, Ousia, u davna vremena upotrebljavala riječ
Isia. Riječ Noesis "razum" te riječ Phronesis "primje-
njena mudrost", pokazuju da su ove aktivnosti dah
duha ili N ov Phora, pokret duše koja se uzdiže i
kreće naprijed. Dodaje da su riječi Synienai "razu-
m jeti", T o Agathon "dobro", He Arete "vrlina",
proizašle iz riječi Hienai "doći", Theoo "trčim " i
Rheoo "lebdim ", a riječi s oprečnim značenjem na
recipročan način kažnjavaju zlo koje zaustavlja kre-
tanje u prirodi, usporava ga, sputava i postavlja mu
prepreke, onemogućavajući pokret i napredak, kao
npr.: riječ Kakia "grijeh", Aporia "nesigurnost", Dei-
lia "kukavičluk", Ania "klonulost duha".

61. Ozirisovo se ime izvodi iz dvije riječi: Hosios

"svet" i Hieros "posvećen". Nedvojbeno postoji veza
između nebeskih pojava i onih koji se n^laze u pod-
zemnom svijetu, a ljudi su nekada nebeske pojave na-
zivali posvećenima, a podzemne svetima. Dakle, bog
koji nam otkriva nebeske pojave, duh pojava koje
streme visinama je Anubis, a običavaju ga zvati i Her-
manubisom. Prvo ime ovog boga odražava vezu s gor-
njim svijetom a drugo njegovu komunikaciju s do-
njim svijetom. Stoga mu Egipćani ponekad žrtvuju
bijelog ili žutog pijetla jer vjeruju da su nebeske'poja-
ve čiste i sjajne, a ove ovdje dolje miješane i šarolike.
S druge strane nije iznenađujuće da se ta imena
oblikuju po grčkim pravilima. Ima tisuće drugih
koja su izašla iz Grčke s iseljenicima šireći se po ino-
zemstvu da bi se upotrebom održala do današnjih
dana. Neka su imena preuzeli pjesnici, ali oni koji te
riječi označavaju kao glose i strane izraze optužuju
pjesnike za uvođenje barbarizama. U ranim zapisi-
ma poznatim pod imenom Hermesove knjige govo-
ri se da je u svezi s temom o posvećenim imenima
zapisano da Egipćani Horusom nazivaju moć koja
upravlja sunčevom putanjom , a G rci je znaju pod
imenom Apolona; da neki O zirisom , neki Serapi-
som a neki čak i imenom Sotis, egipatskom rječju,
nazivaju silu koja vlada eterom. Posljednje ime, Sotis
označava trudnoću a ima svoju istoznačnicu u
grčkom, Kyesis "trudnoća". U grčkom jeziku je ta
riječ opće prihvaćena pa je ime Kyoon, "pas", dano
glavnoj zvijezdi sazviježđa koje Egipćani štuju kao
posebno posvećeno Izidi. N ije zabrinjavajuće što gle-
de imena prevladavaju osobna mišljenja. Naime, ja
sam držim da je ime Serapis više u duhu egipatskog
jezika no Oziris. Prvo je ime strano, a drugo grčko.
Čak da je i tako vjerujem da obje riječi označavaju
jednog boga i istu moć.

62. Egipatska imena potvrđuju ono što pokazuju

grčka. G rci često Izidi daju ime Atena što u egi-
patskom jeziku znači "proizlazim iz sebe same" te
upućuje na to da boginja iz sebe same crpi životni
dah. K ako’je rečeno rajiije, Tifonu daju imena Set,
Bebon i SM U koja znače "skrivenu suprotnost",
"prepreku", "zabranu". Maneton nam kazuje da
magnet nazivaju "Horusovom kosti" a željezo "Tifo-
novom kosti". Kao što magnet ponekad privlači
željezo a ponekad ga odbijam suprotnom smjeru na
isti se način dobrostivo i zdravo kretanje u svijetu
vođeno i uređeno razumom okreće Tifonu privla-
čeći sebi njegovu nasilničku i neumoljivu grubost
pretvarajući je u nježnost i poslušnost da bi se preko
sebe samog povukao mijenjajući svoje postupke,
odbacujući ih i rušeći ih u bezdan kaosa. Glede Zeu-
sa Eudoks nam kaže da pripovjedači egipatskih mi-
tova pričaju da je ovaj bog rođen sa spojenim noga-
ma, da nije mogao hodati pa je od sram,a živio sa-
motnički. Izida mu je razdvojila noge omogućivši
mu da gipko i pravilno hoda. Ova nam pričg, poka-
zuje da se znanje i razum ovog boga, koji u jednom
načelu sami po sebi čine dio onoga što je nevidljivo i
u što se ne može prodrijeti, prikazuju ;tijekom stva-
ranja putem posredovanja gibanja.

63. Sistrum88 pokazuje da se bića nikada ne smiju

prestati kretati pa je neophodno učiniti nešto šte bi
ih probudilo i učinilo okretnim da se izvuku iz du-
bokog sna i obamrlosti. Egipćani nam tvrdnjom da
vibracije sistruma plaše Tifona i izazivaju njegovo
gađenje daju ao znanja da pokvareno načelo'Otežava
i zadržava tok prirode ali ga stvaranje oslobađa i po-
novo uspostavlja posredstvom gibanja. G ornji je dio
sistruma zaobljenog oblika. Taj lpk sadrži četiri žice
koje vibriraju. U stvari, dio svijeta koji je začet i ne-
stao pripada Mjesečevoj sferi u čijoj orbiti sve što se
kreče, sve promjene do kojih dolazi predstavljaju
reakciju na djelovanje četiriju elemenata: vatre, ze-
mlje, vode i zraka. Na vrhu konveksnog dijela sistru-
ma.urezan je lik mačke s ljudskom glavom a na do-
njem dijelu metalnog potpornja, ispod žica koje
vibriraju, može se s jedne strane vidjeti Izidino lice a
s druge lice Neftis. Tim likovima Egipćani prikazuju
rođeilje i smrt; rođenjem i smrću se ostvaruju pro-
mjene i gibanja kojima su podvrgnuta četiri elemen-
ta. Mačka predstavlja Mjesec zbog svoje dlake,
noćnih aktivnosti i plodnosti. Kaže se da ta životinja
donosi na svijet prvo jednog potomka, zatim dva,
nakon toga tri i tako u rastućem nizu do sedam a da
sveukupno broj potomaka dosegne dvadeset i osam
što je jednako broju dana Mjesečevih mijena. Jasno
je da to nije neko osobito otkriće. N o čini se da se
kod mačaka zjenica oka širi za puna Mjeseca a
skuplja tijekom posljednje četvrti. Ljudskom se gla-
vom želi prikazati znanje i razum.

64. Ukratko, nije dobro vjerovati da bi voda, sun-

ce, zemlja i nebo predstavljali Ozirisa ili Izidu, a
vatra, strašna suša i more Tifona, već se jednostavno
treba ograničiti na to da se Tifonu pripiše sve što u
njegovim različitim stadijima oskudijeva u mjeri i
pravilnosti’, što zbog viška što zbog nedostatka. Ako
na sve što se prikazuje uređenim, dobrotvornim ili
korisnim gledamo kao na Izidino djelo, ako to štuje-
mo kao iik, predstavljanje i podrijetlo Ozirisovo,
nećemo pogriješiti.
Štoviše, obračunat ćemo se s Eudoksovim bez-
vjerstvom jer on ne može objasniti zašto Izida, a ne
Demetra, budno pazi na ljubav te zašto D ioniz ne-
ma moć da povisi vodostaj N ila niti da kraljuje mr-
tvima. Sto se nas tiče, vjerujemo da su Izida i Oziris
označeni zajedničkim razumom koji vlada po-
dručjem dobra. Sve što je ugodno i dobro u prirodi
postoji kroz ta dva božanstva; O ziris začinje načela
a Izida ih prima i postavlja na svoje mjesto.

65. N a isti ćemo način opovrgnuti prosta i pro-

vidna m išljenja onih koji nastoje protumačiti sve što
se priča o životu ovih bogova, izjednačavajući ih čas
s atmosferskim promjenama, čas s nastajanjem plo-
dova, sjetvama, poljodjelstvom, smatr^jući da O ziri-
sa pokapaju kada zrno koje je posijano prodire u
zemlju, pa se taj bog ponovo pojavljuje i oživljuje
kada klice počinju izbijati. Jednako se priča da je Izi-
da, uočivši da je noseća, objesila amulet oko vrata
šestog dana mjeseca Paopi te je oko zimskog solsti-
cija na svijet donijela Harpokrata, nesavršeno i nedo-
voljno oblikovano stvorenje, slično klicama koje
izbijaju i počinju se razvijati. Stoga tom bogu nude
prve plodove leće i slave njegovo rođenje nakon pro-
ljetnog ekvinocija. Ljudi su općenito ushićeni ovim
tiponrtum ačenja, bivajući unaprijed skloni prihvati-
ti vjerodostojno tumačenje o tom e što se zbiva u
njihovoj okolini a što im je dobro poznato.

66. N e bi djelovalo zlokobno kada onaj koji se

bavi održavanjem kulta bogova koji nam nisu
zajednički ne bi naglašavao da li se radi isključivo o
egipatskim bogovima, kada ne bi davao posebna
imena N ilu i zemlji kojom N il vlada, kada ne bi pri-
davao božanske osobine njegovoj delti i lotosima te
na taj način druge ljude lišio sjajnih bogova budući
da nemaju jednog Nila, jednu Buto ili Memfis. Svi
ljudi ipak priznaju Izidu i njenu božansku pratnju.
Ima i onih koji su u kratkom vremenu naučili zvati
ta božanstva imenima koja nose u Egiptu: odavna,
od samog početka svjesni su njihove moći i obo-
žavaju ih.
Ako se ne poduzmu nužne mjere opreza i predo-
strožnosti moglo bi u vjetrovima, vodenim tokovi-
ma, sjetvama, poljodjeljstvu, zem ljinim preoblikama
i promjenama godišnjih doba doći do neželjenog
ograničenja svih božanstava da više ne postoje. T o se
događa onima koji D ioniza drže vinom a Hefesta
plamenom. Kleante u jednom dijelu daje ime Perze-
fona dahu koji prodire u zem ljine plodove umirući s
njima. Spominjući žeteoce pjesnik kaže: "Kada ti
snažni ljudi sakate D em etru". O n i koji viae^neki
smisao u ovakvom tipu mišljenja ne razlikuju se ni-
malo od onih koji jedra, užad i sidro smatraju kor-
milarom broda, nft i potku tkalcem , a ljekovite na-
pitke i lijekove liječnikom . Prihvatiti taj stav znači
dati povoda zlokobnim i bezvjernim mišljenjima,
pridavati im ena bogova bešćutnim prirodama,
predmetima bez duše, pojavama nužno određenima
da budu uništene ljudskom rukom za potrebe čovje-
ka. Slične stvari nije moguće držati božjima.

67. N ije sigurno da je božanstvo biće lišeno razu-

ma i života, podređeno ljudskim moćima. Plodovi-
ma, koje nam bogovi daju da bi zadovoljili svoje
potrebe, kojim a nas redovno opskrbljuju omo-
gućujući nam život u izobilju, priznajem o da postoje
ali ne vjerujem o da su različiti među raznim narodi-
ma, Barbarima ili G rcim a, onim a koji žive na jugu
ili na sjeveru Zemlje. Sunce, Mjesec, nebo, zemlja,
more opće su poznati, iako među različitim narodi-
ma nose različita imena. Jedini uzrok koji upravlja
svijetom, jedinstveno proviđenje koje njime vlada te
m oći određene da mu u svemu pomažu, predmeti su
obožavanja kao i imenovanja koja variraju s obzirom
na običaje. Različita imena i rituali služe kao simbo-
li, mračniji ili svjetliji, onima koji se posvećuju
proučavanju svega što je sveto, a navode- ih, ne bez
opasnosti, na razumijevanje božanskih stvari. Ne-
sumnjivo je da su neki među njima, odabravši
pogrešan put, podlegli potpunom praznovjerju; oni
koji su praznovjerju izbjegli kao glibovitoj močvari,
nesvjesno su upali u ateizam kao u provaliju.
 68. U ovim se okolnostim a čini osobito neop-
hodnim za vodiča kroz te tajne imati razum koji
proizlazi iz filozofije s ciljem da se s poštovanjem
razmatra sveukupnost onoga što bi se reklo ili učini-
lo. N e trebamo se bojati onoga što je najavio Teo-
dor, tj. da su izvjesni slušatelji lijevom rukom prihva-
tili rasprave koje su im ponuđene desnom rukom.
Jednako ćemo pogriješiti ako krivo protumačimo
ono što glede žrtvovanja i vjerskih svečanosti pred-
viđaju zakoni. Zato se čini nužnim pozivati se na ra-
zum i istinu te se nadahnuti slijedećim aktivnostima
da bi mogli upravljati mislima. Devetnaestog dana
prvog mjeseca Egipćani u Hermesovu čast održavaju
svečanost tijekom koje jedu smokve i med govoreći:
"Istina je slatka". Ime amuleta, koji prema pripovje-
dačima mitova Izida stavlja oko vrata, znači "riječ
istine". N ije teško H arpokrata zamisliti kao ne-
savršenog boga dječačkog obličja, kao zrno koje
klija. Valja ga držati onim koji ispravlja nerazumna,
nesavršena i nepotpuna m išljenja glede bogova koja
su rasprostranjena među ljudima. Stoga taj bog, sim-
bol uzdržljivosti i šutljivosti, pritišće prst na usta.
Mjeseca M esori Egipćani mu prinose zrnje mahunar-
ki govoreći: "Jezik je sudbina, jezik je duh". Kaže se
da je od svih biljaka koje rastu u Egiptu persea po-
svećena Izidi, budući da njen plod nalikuje srcu, a
list jeziku. N itko ne sumnja da je od svih ljudskih
dobara dar govora najsvetiji; ako se čovjek bavi bo-
govima nitko se od njega ne može življe izražavati o
njihovu blaženstvu. Kada netko od nas treba ući u
proročište savjetujemo mu da misli na svet način i da
izgovara riječi s dobrim predznakom. N o, budući da
je većina za to da se birane riječi izgovaraju samo na
svečanostima i festivalima ponaša se drugačije govo-
reći o bogovima najveće gluposti i bezvjerne besmi-
slice, gotovo vjerujući u njih.

69. Kako ćemo prinijeti sjetne, tužne i žalobne

žrtve ako s jedne strane ne smijemo izostaviti ono
što propisuje običaj, a s druge strane ne smijemo
promijeniti mišljenja glede bogova, koja je nužno
sačuvati, niti ih smijemo miješati s uznemiravajućim
strahovima koji su gotovo apsurdni? U G rčkoj se, u
isto vrijeme kao i u Egiptu, održavaju svečanosti na-
lik onima koje se održavaju u Izidinim hramovima.
U Ateni žene slave termoforije sjedeći na tlu i
uzdržavajući se od jela. U Beotiji premještaju grobo-
ve posvećene "tužnoj Dem etri" kada održavaju festi-
val "tuge". zahvaljujući tome što je silazak Demetri-
ne kćeri u pakao bio uzrokom njene žalosti. Taj fe-
stival pada u vrijeme pojavljivanja Plejada, tijekom
mjeseca sjetvi, mjeseca kojeg Egipćani nazivaju Ha-
torom, G rci Pyanepsionom a Beoćani Damatriosom.
Teopomp nam priča da narodi koji nastavaju Zapad
zimi daju ime K ronos, ljetu Afrodita, a proljeću IJer-
zefona te s druge strane vjeruju da sva bića potječu
od Krona i Afrodite. Frigijci vjeruju da njihov bog
spava zimi, a budi se ljeti te mu priređuju svečanosti
nalik bakanalijama, pjevajući uspavanke zimi, a
budnice Ijeti. Paflagonijci kažu da je njihov bog zimi
čvrsto svezan i zatvoren, a u proljeće se pokreće i
oslobađa okova.

70. Samo godišnje doba tijekom kojeg se oplakuje

dovodi u sumnju pretpostavku da se svečanosti opla-
kivanja održavaju zbog povezanosti plodova sa zem-
ljom. Naime, nekada davno ljudi su plodove za-
mišljali kao božanske darove, važne i nužne da bi se
izbjegao divlji, prost i nečovječan život. Zato su tije-
kom spomenutog godišnjeg doba, kada nestaju plo-
dovi sa stabala te zrnje koje su posijali kopajući ze-
mlju vlastitim rukama prekrivajući je klicama čiji su
rast i dozrijevanje čekali s nestrpljenjem , održavali
razne svečanosti analogne pogrebnim svečanostima i
danima žalosti. Otada su, kao što za onoga koji je
kupio Platonova djela kažemo da je kupio Platona, a
onoga koji postavlja Menandrovu komediju da po-
stavlja Menandra, ti narodi darovima i poklonima
bogova davali imena samih bogova, štujući ih i
obožavajući zbog koristi koju su od njih imali. N o,
njihovi nasljednici nisu znali prihvatiti tu tradiciju,
pa su iz puka neznanja bogovima pripisivali promje-
ne kojim a su podlijegali plodovi zemlje. Tako su na-
stajanje i nestajanje plodova povezivali s rođenjem i
tajnovitošću bogova, vjerujući da se te dvije pojave
stalno izmjenjuju te pretjerali s ovakvim apsurdnim,
konfuznim i nepromišljenim vjerovanjem iako je
očito besmisleno. Ksenofan iz K olofona je dobro
ocijenio Egipćane rekavši: "A ko vjeruju da su bogo-
vi, ne smiju se žaliti; ako se žale, to je stoga što ne
vjeruju da su bogovi". Zaista je smiješno usrdno mo-
liti da plodovi niknu i sazru, pa ih zatim oplakivati,
kada ih se zapravo lišavamo jedući ih.

71. N ije baš sve onako kako nam izgleda. Pouzda-

no je da se nestajanje plodova oplakivalo upućiva-
njem m olbi stvoriteljima, bogovima, da bi ponovo
nikli i propupali, zam jenjujući one nestale. Imaju
pravo filozofi kada kažu da se oni koji nisu naučili
tum ačiti značenja riječi bune i kada treba imenovati
stvari. Među G rcim a ima onih koji nisu naučili, niti
su se priviknuli uvažavati kipove bogova, izljevene
od bronce, oslikane ili oblikovane u kamenu, jedno-
stavno kao prikaze posvećene u njihovu čast, koji za-
m jenjuju njih same. T o su oni isti koji se usuđuju
prikazati Lakara kako pljačka Atenu, D ioniza kako
skida Apolonove pozlaćene uvojke a Jupitera s Kapi-
tola zapaljenog i uništenog za građanskih ratova. N i-
su opazili da su na taj način prihvatili i potvrdili is-
krivljen smisao sadržan u tim imenima. Upravo su
Egipćani postali žrtvama obmane, posebno glede
kulta posvećenog životinjama. G rci misle i izraža-
vaju se na jasan način govoreći da je golubica po-
svećena A froditi, zm ija Aresu, gavran Apolonu, pas
Artem idi, kako se može vidjeti u Euripidovim stiho-
vima: "Pretvorit ćeš se u predivnog psa H ekate koja
nosi svjetlo". Većina je Egipćana, štujući životinje i
odnoseći se prema njim a kao prema bogovima te
pretjerano pretrpavajući liturgiju službama koje ju
izvrgavaju ruglu - što je najm anje od zala u tom
odstupanju - sjedinila sa svojim ritualim a zlosutne
ideje koje su jednostavne i slabe duhove dovele do
potpunog praznovjerja, a najsnažnije i najodvažnije
do ateizma i strašne obezglavljenosti.

72. Priča da su se bogovi iz straha pred Tifonom

pretvarali u životinje, sakrivajući se na izvjestan
način tijelim a ib isa ,9 psa ili sokola, nadilazi cjelo-
kupnu čudovišnost golemog broja mogućih priča.
N e treba vjerovati niti da sve duše m rtvih, pre-
dodređene za drugi život, mogu postajati samo u
tijelim a tih istih životinja.
O d onih koji ovom kultu žele dati izrazito poli-
tičku podlogu na jednoj su strani koji kažu da je
O ziris, nalazeći se na čelu velike vojske, podijelio
svoje snage na, kako običavaju reći G rci, družbe ili
odrede. Svakom je dao stijeg koji predstavlja životi-
nju i vrstu kojoj ta životinja pripada, pa se za sve
koji se okupljaju oko tog vjerovanja, kao i za sve na-
sljednike, taj stijeg pretvorio u predmet kulta i
obožavanja. Prem a drugima, kraljevi iz kasnijih di-
nastija su se pokrivali zlatnim i srebrnim maskama
nalik divljim zvjerim a da bi zastrašili neprijatelja.
Ima i onih koji vrlo dom išljato i vješto prepričavaju
što je učinio jedan od kraljeva. Znajući da su
Egipćani prirodno okretni i skloni inovacijama te vi-
djevši da mu velik broj pruža jak otpor koji je teško
slom iti (budući da djeluju složno, udruženih snaga),
riješio je da među njih posije trajan razdor usadivši
im praznovjerje. Životinje koje je plemenima na-
metnuo kao predmet obožavanja u kultovima su pri-
rodni neprijatelji koji ratuju bivajući plijen jedni
drugima. Svako se pleme stoga brani, ne dopuštajući
da bude zlostavljeno. O n ih je razdvojio, a da toga
nisu bili ni svjesni, zapodjenuvši među njima bes-
krajni rat u kojem su oponašali sukob životinja.
Žitelji Likopolisa jedu janjetinu oponašajući vuka
kojeg štuju kao boga. Stanovništvo O ksirinka lovi
pse, kolje ih i jede kao žrtve, jer su Sinopolitanci jeli
ribu oksirink. T o je dovelo do rata u kojem su oba
naroda strašno propatila. Sukob su kasnije riješili
Rim ljani uvođenjem kazni.

73. Razni autori podržavaju ideju da su Tifonovu

dušu raskomadale te životinje. Ovaj bi nam mit na
taj način dao do znanja da okrutne i divlje prirode
predstavljaju zlog duha kojeg se može um iriti slavlje-
njem i štovanjem životinja. Kada prevlada strašna
suša, koja sobom nosi prekom jerno razorne pošasti i
druge nepredviđene i čudne pojave, svećenici izaberu
pojedine od štovanih životinja odnoseći ih u maglu,
okružujući se tišinom i mirom. Počinju s prijetnja-
ma da ih zastraše. A ko nevolje potraju, prinose ih
kao žrtve i zakolju kažnjavajući zlog duha ili okaja-
vajući najveća zla. U gradu Ilitiji, po M anetonu, spa-
ljuju žive ljude zvane "tifonski ljudi", prosiju njihov
pepeo na situ te ga bacaju u vjetar. Ovakvo okajanje
se vršilo javno, tijekom Kanikule u točno određeno
vrijeme. Nasuprot tom e, posvećivanje okajanih što-
vanih životinja se održavalo u tajnosti, u skladu s
okolnostima. Mnoštvo se na taj način zabavljalo kao
i na pogrebnim svečanostima. U takvim prilikama
svećenici su odabirali žrtve koje su pripadale ra-
zličitim vrstama i pred svjetinom ih bacali u isti
grob, uvjereni da će ojaditi T ifona i um anjiti mu
užitak koji osjeća zbog sm rti svetih životinja.
Pouzdano je da su Egipćani Apisa i neke druge živo-
tinje posvetili O zirisu, a T ifonu veći broj zvijeri.
Ako je ova verzija točna, mislim da našu pažnju va-
lja usmjeriti ka istaknutim životinjam a koje jednako
štuju svi narodi Egipta: ibisu, sokolu, psoglavu,
samom Apisu i Mendesu,90 kako nazivaju jarca iz
Mendesa.

74. Kao posljednji od povoda uspostavljanju tog

kulta ostaju korisnost životinja i njihova sim bolička
vrijednost. N eke su korisne ili sim bolične, dok su
druge istovremeno i korisne i simbolične. Krava,
ovca i mungo su javno slavljene zbog svoje korisno-
sti. Tako žitelji Lemnosa održavaju kult ćubaste ševe
jer ona otkriva jaja skakavaca i uništava ih. U Tesa-
liji obožavaju rode koje su istrijebile zm ije, pa je uve-
den zakon o sm rtnoj kazni za svakoga tko ubije ro-
du. Vratimo se Egipčanima. O ni još uvijek odr-
žavaju kult poskoka, lasice i skarabeja videći u njima
odraz moći bogova kao odraz Sunca u kapi vode.
Mnogi vjeruju i tvrde da lasica začinje život u uhu a
koti se na usta što bi predstavljalo sliku stvaranja pu-
tem riječi. Skarabej nema ženku. Mužjaci pohranjuju
svoje sjeme u masu oblika kugle i kotrljaju je gu-
rajući je stražnjom stranom tijela, oponašajući očito
Sunce koje noću putuje sa Zapada na Istok, okrećući
nebeski svod u smjeru suprotnom vlastitoj putanji.
Poskoka koji uopće ne stari, a kreće se okretno i s la-
koćom , iako nema organe za kretanje uspoređuju sa
zvijezdom.

75. Krokodil je, ustvari, slika božanstva kao jedi-

na životinja koja nema jezik. Božansko načelo nema
potrebu da artikulira zvuke prikazujući se, budući
da "putujući tišinom , svim pojavama upravlja pra-
vedno". Kažu i to da je krokodil jedina vodena živo-
tinja kojoj su oči prekrivene tankom prozirnom
opnom koja se spušta čelom, pa tako on može vidje-
ti a da ne bude viđen, što je povlastica prvog među
bogovima. Mjesto gdje ženka izlaže jaja nalazi se
izvan granica izlijevanja N ila; ne polaže ih u vodi ali
niti suviše daleko, dakle, ima moć predviđanja. Na-
kon polaganja jaja i tijekom inkubacije ženka se
zadržava u vodama uz N il čuvajući jaja na suhom,
zaklonjena od plime. Ženka polaže 60 jaja i čeka da
se izlegu. Krokodili koji dožive duboku starost žive
onoliko godina koliko je dana proteklo od polaganja
jaja do izlijeganja. Broj 60 je prva jedinica na koju se
pozivaju astronomi. Među korisnim i istovremeno
simboličnim životinjama koje obožavaju spomenuli
smo već psa. Ibis uništava reptile čiji je ugriz smrto-
nosan. T o je životinja koja nam je prva ukazala na
lijekovito djelovanje klistira. Najsavjesniji među
svećenicima u ritualima očiščenja koriste vodu u
kojoj je ibis ugasio žeđ budući da on ne pije nezdra-
vu vodu niti joj se približava. Njegove razdvojene
noge i kljun zatvaraju jednostraničan trokut. Razno-
likost i kombinacija njegova crnog i bijelog perja
podsjeća na mjesec u trećoj četvrtini. N e treba se
čuditi što se Egipćani zadovoljavaju ovakvim mini-
malnim podudarnostima. I G rci su se u raznim prili-
kama služili sličnim povezivanjem na slikama i
skulpturama bogova. N a Kreti je postojala slika Zeu-
sa bez ušiju. Nemoguće je da gospodar i vrhovni vla-
dar sluša ono što dolazi iz ustiju smrtnika. Fidija je
kipu Atene dodao zmiju, a A froditinoj statui u Elidi
kornjaču, dajući tim e do znanja da djevice treba
čuvati te da miran život u vlastitu domu odgovara
udatim ženama. Posejdonove su osti simbol podru-
čja koje je pod morem, a po svom rangu dolazi na
treće mjesto iza Zemlje i Sunca, jer se iz riječi Tritos
"treći" izvode imena dana A nfitrionu i Tritoncima.
Pitagorejci su brojevima i geometrijskim likovima
poklonili imena bogova. Jednakostraničnom trokutu
dali su Atenino ime, (Atena je potekla iz Zeusove
glave i zato je nazvana Tritogenijom ) jer ga okomice
povučene iz njegova tri kuta đijele na tri jednaka
dijela. Jedinstvo je nazvano A polonom , budući da
taj naziv isključuje umnožavanje i potvrđuje jedno-
stavnost monade. Duadi je nadjenuto ime "nesloga"
ili "odvažnost", a Triadi "pravda", jer u sredini izme-
đu nanesene štete i štete pretrpljene greškom ili pre-
tjerivanjem stoji pravda uspostavljajući ravnotežu.
Broj djeljiv sa četiri, tj. 36, svugdje se ponavlja i sve-
tiji je od svih prisega; daju mu ime Svemir, jer čini
zbroj prva četiri parna broja i prva četiri neparna
broja.

76. N ajistaknutiji među svećenicima su predmeti-

ma bez duše i anorganskim tvarima pripisali izvjes-
nu tajnu vezu s božanstvom, vjerujući da ih ne treba
zanemarivati niti potcjenjivati; štaviše, čini mi se da
treba poštivati osobitosti osjetljivih stvorenja obdare-
nih životom, sklonostim a i navikama, ako su prika-
zane analogno božanskom biću, uzimajući u obzir
njihovu prirodu. Č ini se mučnim to i dokazati, ne
onima koji ih obožavaju već onirna koji u tim
bićim a traže nadahnuće za obožavanje božanstva
držeći ih najjasnijim odrazom božanstva stvoritelja
prirode, instrum entim a i um jetničkim djelima tog
istog božanstva koje niti u jednom trenutku ne pre-
staje vladati i održavati red među pojavama.
D obro je m isliti da beživotne i neosjetljive tvari
ne mogu pripadati prirodi superiornijoj živim i
osjetljivim bićim a, iako bi se na istom mjestu moglo
prikupiti svo zlato i svi smaragdi kolikogod ih na
svijetu ima. Božansko ne počiva ni u sjaju boja, ni u
eleganciji oblika, niti u uglačenosti površina. Da-
pače, ono što je beživotno manje se štuje od onoga
što je mrtvo. Živa priroda iz sebe same izvodi načelo
svog gibanja, raspoznavajući što jo j je blisko, a što
strano te privlači izvorište ljepote i dio uma koji, po
Heraklitu "vlada sveukupnošću". Iz toga slijedi da se
božanstvo jednako dostojno predstavlja životinjama,
kao i kipovima od bronce i kamena koje čovjek
oblikuje rukom. Ta djela mogu dočarati različite
nijanse boja i nježnost prirodnih tonova ali će zbog
svojih svojstava ostati lišena osjećaja i razuma. Ovak-
vo tumačenje glede kulta posvećenog životinjama
držim najrazumnijim od svih spomenutih.

7 Z Izidina je odjeća obojena svim bojama budući

da se njena moć prostire nad m aterijom koja se mije-
nja, koja se može pretvoriti u svjetlost ili maglu, dan
ili noć, vatru ili vodu, život ili sm rt, počelo ili kraj.
Ozirisova je odjeća jednobojna - sadrži jednu jedinu,
čistu boju, boju svjetlosti. N ačelo ostaje netaknuto^ a
prvobitno biće, razumom spoznatljivo, počiva u sa-
moj biti. Svećenici samo jednom odijevaju Ozirisa;
njegovu odjeću oprezno čuvaju, ne pokazuju je niti
dotiču. S Izidinom odjećom često rukuju jer su ma-
terijalne stvari koje naša osjetila mogu doživjeti u
stalnoj uporabi i stoje nam na raspolaganju dajući
nam priliku da se stalno suočavamo s njima tijekom
njihovih promjena. N o, viziju razuma, čistoće i
jednostavnosti, munje koja sijeva u našoj duši
možemo doživjeti samo jedan jedini put. Platon i
Aristotel tom dijelu filozofije daju ime Epoptika ili
kontemplacija. Tim e nam daju do znanja da se oni
koji su razumom riješili kaos raznih pretpostavki,
približavaju prvobitnom , jednostavnom i nemate-
rijalnom , neposredno dopirući do čiste istine koja ih
okružuje, postižući krajnji cilj filozofije.

78. Postoji vjerovanje koje u svećenicima budi

sveti strah. O ni ga brižljivo čuvaju u sebi razotkri-
vajući ga jedino krajnje oprezno: Oziris naređuje i
kraljuje mrtvima - radi se o bogu kojeg Grci znaju
pod imenom Had. Takvo vjerovanje uznemirava
mnoštvo okruženo neznanjem kazujući da čist i sve-
ti bog, kao što je Oziris zaista prebiva u zemlji gdje
se pokapaju tijela onih koji su prividno prestali po-
stojati. N o, on je udaljen od Zemlje; nepromjenjljiv
i neiskvaren, stran je tvarima spremnim da prihvate
izopačenost i smrt. Ljudske se duše, ukoliko ostaju
vezane uz tijelo i podlegnu strastima, ne udružuju s
ovim bogom i ne postaju njegovim dijelom, osim
posredstvom filozofije, kroz difuzan san, nadahnute
vlastitim umom. Kada se oslobode okova duše za-
mjenjuju zemlju nematerijalnom i nevidljivom tvari,
čistom i lišenom nemira strasti, a taj se isti bog
pretvafa u njihovog vođu i gospodara; zatim ga na-
puštaju, doživljavajući ga bez zadovoljstava, težeći
ljepoti koju ljudi ne znaju izraziti niti opisati. Iz
drevne priče dopire do nas vijest o Ijepoti u koju je
Izida vječno zaljubljena; ona je progoni, sjedinjuje se
s njom i daruje sve one koji sudjeluju u ljepoti i
dobrostivosti stvaranja.
Ovo je najprikladnije od svih tumačenja glede
bogova.

79. Nužno je spomenuti i mirisne tvari koje se

spaljuju svakodnevno. Egipćani su s velikom paž-
njom propisivali uredbe glede zdravlja. U svetim ri-
tualima, u svom posvećenom životu i u strogim dije-
tama zdravlje nije bilo manje važno od onoga što je
sveto. Egipćani vjeruju da bezgranično čisto biće,
lišeno prljavštine i izopačenosti ne može biti dostoj-
no štovanja duša i tijela koja nisu u potpunosti zdra-
va i pošteđena svakog zla zbog ovog vjerovanja, kao
što ni zrak koji udišemo i koji nas okružuje ne
održava jednaku kvalitetu niti istu temperaturu, već
kondenzirajući se, noću pada na tijelo unoseći u
dušu potištenost i nemir okružujući je sjetom i tu-
robnošću, svećenici ustaju i spaljuju smolu. Misle da
na taj način ozdravljuju zrak čisteći ga isparavanjima
smole koja odbacuje potištenost duše zatvorene u
tijelu, budući da mirisi posjeduju m oć oživotvorenja
i podstiču. O ko podneva, kada je Sunce u punoj sna-
zi, a iz zemlje prodiru teške pare miješajući se sa zra-
kom, spaljuju smirnu. Toplina tog mirisa zaista ra-
stvara i raspršuje isparavanja s tnočvara i mulja kon-
centrirajući se u zraku. S druge strane liječnici vje-
ruju da se protiv zaraznih pošasti može djelotvorno
boriti paljenjem velikih lomača jer se zrak čini
lakšim (kada spaljuju aromatično drvo, na primjer:
čempres, borovnicu i bor). Priča se da je tijekom
strašne kuge, koja je uništila Atenu, liječnik A kron91
stekao veliki ugled naredivši da se zapali vatra uz bo-
lesnike, spasivši tako večinu zaraženih. Aristotel
kaže da su mirisna isparavanja cvijeća i livada jedna-
ko korisna za zdravlje koliko su i ugodna, a zahva-
ljujuči svojoj blagosti i nježnosti smiruju mozak, pri-
rodno hladan i nepokretan. Egipćani daju smirni
ime Bal tumačeći taj naziv "raspršivanjem ludosti",
što potvrđuje razloge njene uporabe.

80. C ifi92 je mirisna smjesa sastavljena od 26 sa-

stojaka: meda, vina, suhog grožđa, slatkog lješnjaka,
smole, smirne, ružine stapke, seseli, tršlje, bitumena,
mirisnog žutog šilja, pitomog štavljaka, velike i male
borovice (obične i vodene). Ti se sastojci miješaju
prema formulama iz svetih knjiga, čitanima onima
koji spravljaju mirise miješajući ih. Glede broja 26,
čini se da je namjerno izabran - radi se o kvadratu
kvadrata, jedinom liku čiji opseg daje broj jednak
njegovoj površini - a jasno je da te zadivljujuće oso-
bine ne pridonose značajno ovoj temi. Većina tih
tvari ima aromatičnu vrijednost, a zrače nježnom i
zdravom parom. Pod čijim se utjecajem m ijenja sta-
nje zraka, pa se tijelo, obavijeno vlagama i ugodnim
isparavanjem, prepušta snu i dovođi u stanje priziva-
nja. Patnje i agonije svakodnevnih nemira popuštaju
poput spojeva i raspršuju se uzrokujući potpunu
opijenost.
Egipćani upotrebljavaju C ifi kao piće i kao po-
madu. Piju ga jer im se čini da djelotvorno čisti
unutrašnje organe, djelujući svojim osobinama kao
sredstvo za omekšavanje. Treba istaći da su smola i
smirna Sunčevo djelo - to su suze koje je toplina da-
na prclila na biljke. Među sastojcima koji čine Cifi
su i oni koji uživaju osobito u noći, kao i oni kojima
vlastita priroda određuje da budu hranjeni svježim
vjetrovima, sjenama, rosom i vlagom. Svjetlost dana
je jedna i jednostavna, a Pindar kaže da se Sunce vidi
"preko pustinje prostora". Nasuprot tome, noć je
spoj i mješavina raznih svjetlosti, različitih utjecaja
koji se kao klice raspršuju među zvijezdama i čine je-
dan jedini spoj. Iz ovoga slijedi da Egipćani danju
spaljuju smolu i smirnu zahvaljujući tome što su ti
mirisi jednostavni, a svoje rođenje mogu zahvaliti
Suncu. N oću spaljuju složene mirise, miješavine koje
sadrže više tipova različitih kvaliteta.

KRAJ
 T U M A Č P O JM O V A

fclea - Osoba kojoj Plutarh posvećuje ovo djelo o

Izidi i Ozirisu.

2Hom er - Riječi slavnog grčkog pjesnika često su,

kao primjer znanja i autoriteta, navodili razni kla-
sični a u to ri.

^Bogovi - Posebna karakteristika ovog djela je za-

mjenjivanje naziva egipatskih bogova sa odgova-
rajućim grčkim. Ta se osobitost ne pojavljuje u onim
slučajevima kada je to zaista nemoguće, te u slučaje-
vima određenih autorovih tvrdnji. Plutarh poisto-
vjećuje bogove na slijedeći način: Zeus/Amon-Ra,
bog nebeskog prostranstva; Rea/Nut, boginja nebes-
kog svoda; Kronos/Geb, bog zemlje; Kronos/Thot,
bog vremena; Apolon/Ra, bog sunca; Her-
mes/Thot, bog uma i riječi; Hermes/Anubis, kao
vodič duša umrlih; D ioniz/O ziris, bog vječnog
života; Afrodita/Hator, kao boginja ljubavi. N a ne-
kim mjestima poistovjećivanje bogova nije u potpu-
nosti jasno; Dioniz/H orus, u svezi s mjesečevim
aspektom; Pluton/Serapis, u svezi s podzemnim
svijetom; Tifon/Seth, kao bog mraka; Apolon/Ozi-
ris, kao bog svijetla.

Izid a - Isis je grčko ime boginje Auset ili Ast. Izida

je kćer boga zemlje Geba i boginje neba N ut, O ziri-
sova supruga i Horusova majka. Najčešće je prikaza-
na u obličju žene sa svojim hijeroglifom iznad glave
(hijeroglih je prikazuje kako sjedi na tronu).

5Tifon - Ime grčkog božanstva kojeg Plutarh poi-

stovjećuje sa egipatskim bogom Sethom. U grčkoj
m itologiji T ifon je opisan kao div sa zmijskim tije-
lom. Sin je boginje Geje, muž Ehidne i otac Kerbe-
rov. Vrhovni bog Zeus otjerao ga je u podzemni
svijet.

6Afrodita - U klasičnoj grčkoj mitologiji Afrodita je

boginja ljubavi. Predstavlja suštinu ženske ljepote,
milosrđe i sklad. Rim ljani je poistovjećuju sa Vene-
rom. Afroditi Plutarh pridružuje određene aspekte
egipatskih boginja Izide i Hator.

7Hermes - Herm es je bog grčkog panteona, Zeusov

sin. Zaštitnik je putnika, lutalica, trgovaca i lopova.
Hermes prenosi poruke mrtvima,a sim bolički se do-
vodi u vezu sa inicijacijom . Plutarh ga poistovjećuje
sa egipatskim Thotom .

8Prometej - Uzevši sjeme vatre sa Hefestovog

ognjišta (ili kotača sunca) prometej ga predaje ljudi-~
ma. Zeus ga zbog toga kažnjava. Pričvršćuje ga na
stijenu i postavlja na njega orla koji mu danju kljuca
jetru. N oću bi Prometejeva jetra narasla onoliko ko-
liko bi mu je orao noću pojeo. Sa vatrom je Prome-
tej povezan na dva načina: a) kao plamen i toplina
koja omogućuje rukovanje sa metalima i kovanje; b)
kao kreativni poticaj ljudskom umu, kao inspiracija
ili kreativna vatra.

9Herm opolis - G rčko ime starog grada Khemennua

u G ornjem Egiptu. Nalazio se oko 300 km južno od
Kaira i danas je u ruševinama. U Herm opolisu se na-
lazio hram boga Thota.

10Muze - U grčkoj mitologiji Muze predstavljaju

određeni aspekt božanske inspiracije.

uPovrće - U opisu egipatskih svećenikaPlutarh na-

vodi da se nisu samo uzdržavali od jedenja mesa
određenih životinja i riba, već i da nisu pili vino. Ta-
kođer su izbjegavali određene vrste povrća, smatra-
jući ih nečistim.

12Apis - Jedna od najpoznatijih egipatskih "svetih

životinja". Apis je bog-bik, očitovanje boga Ptaha iz
Memfisa. Crne je boje sa bijelim trokutom na čelu.
Između rogova nalazio mu se sunčev disk i ureus. U
kasnijim se razdobljima sunčev disk često zamjenji-
vao mjesečevim.

13Heliopolis - G rčko ime grada u D onjem Egiptu,

sjedišta kulta bogs Ra. Egipatsko ime Heliopolisa je
Annu.

14Sunce - Sunce je u Egiptu imalo više značenja.

Predstavlja zoru, obzor, podne, zapad i sunce koje
tijekom noći zalazi u podzemni svijet. Aspekti sunca
imaju svoj egzoterijski i ezoterijski smisao. Plutarh
sunce dovodi u vezu sa Horusom, Ozirisom i bo-
gom Ra. Povezuje ga sa aktivnom energijom, sna-
gom, jasnočom, sviješću, razumom i sa svime što je
nasuprot mjesečevim aspektima.

15Kraljevi - Egipatske vladare grčki povjesničari ni-

su nazivali faraonima, već kraljevima.

16Psametik - Egipatski vladar, utemeljitelj X X V I di-

nastije iz Saisa.

17O ksirink (O xirrinco) - a) Grčko ime egipatskog

grada u kojem su pronađeni dragocjeni papirusi. b)
Ime koje su koristili grčki klasici za ribu iz Nila.
Istraživanja su otkrila da je prikazivana na pogreb-
nim monumentima tijekom čitave egipatske povije-
sti. Ribe koje su prikazivane u egipatskim grobnica-
ma mogu se sa sigurnošću identificirati.

18Siena - Grčko ime mjesta u G ornjem Egiptu na

granici sa Etiopijom , današnjeg Asuana.

19Oziris - Osiris je grčko ime egipatskog Ausar

(Usir). Njegovi su aspekti višeznačajni, a najpozna-
tiji je kao bog podzemnog svijeta.

2°Diktis - Kći kralja koji je pružio utočište Izidi u

potrazi za Ozirisom.

21Menes - Menes je legendarni ujedinitelj Donjeg i

Gornjeg Egipta i osnivač dinastije iz grada Tinisa, I
dinastije egipatskih faraona. Menes je helenizirana
forma egipatske riječi Meni.

22Bokoris - Bokoris ili Bokenranf je kralj* iz X X IV

dinastije.

23Sfinga - Dolazi od grčke riječi sphigko. Lik sfinge

sastoji se od poprsja ili glave žene i lavljeg tijela, na
kojem se često nalaze krila.

24Sais - Grčko ime egipatskog grada Sa u Donjem

Egiptu.
 25Atena - G rčka boginja mudrosti, zaštitnica rata,
znanja i plemenitosti. Plutarh je dovodi u vezu sa
grčkom boginjom N it ili N eith.

26Zeus - Vrhovni bog grčkog panteona.

27A m on - Također i Amen. G rci su ga nazivali Am-

m on i poistovjećivali sa Zeusom. A m on je vrhovni
bog Tebe. U N ovom kraljevstvu izjednačen je sa bo-
gom R a iz Heliopolisa, te se naziva A m on-R a. Ime
je izvedeno iz egipatskog amn što znači "skriven" ili
"nevidljiv".

28M aneton - Egipatski svećenik koji je u III stoljeću

prije Krista, za vrijem e vladavine Ptolom eja I, napi-
sao povijest Egipta.

© Skarabej - Sim bol uskrsnuća. Često je poisto-

vjećivan sa bogom Kheperom , izlazećim suncem.

^Lotos - D o k je papirus simbol donjeg Egipta, lotos

je simbol G ornjeg. O b je $u biljke sjedinjenje u sim-
bolu ujedinjenja, hijeroglifu "sam" koji predstavlja
Egipat. Pojavljuje se na prijestolju kupa Mikerinosa,
kralja IV dinastije za kojeg se smatra da je vladao
oko 2500 godine prije Krista.

31Rea - U grčkoj m itologiji Rea je zaštitnica žena i

braka, Kronosova žena i majka bogova sa Olimpa.
G rci je poistovjećuju sa N ut.

32Ovdje Plutarh aludira na egipatsku legendu prema

kojoj se bog zemlje Geb sjedinio sa boginjom neba
N ut, ali ih otkriva bog nebeskog prostora, po Plutar-
hu sunce ili Zeus. U ovom slučaju Kronos je G eb, a
oba nose titulu "otac bogova".

33Mjesec - Sim boličko iskazivanje mjesečevih aspe-

kata nalazimo kod nekih muških bogova - T h ota ili
Hermesa, Ozirisa ili Dioniza. M jesec je povezan sa
pticom ibis ili pavijanom. Vezan je za Izidu, Artemi-
du, ili bilo koju boginju koja iskazuje osobine mje-
seca.

34A polon - U grčkom panteonu A polon je bog sun-

ca. Bio je povezan sa različitim očitovanjim a egipat-
skih bogova sunca, a osobito sa H orusom . Pitagorej-
ci su Apolonovo ime izjednačavali sa monadom.

45Neftis - G rčko ime egipatske boginje N eb-H et.

Dovodi se u vezu sa kućanskim poslovima i og-
njištem. Plutarh je poistovjećuje sa A froditom i N i-
kom (Viktoria). Također je vezana za postm ortalni
ritual, a u Starom kraljevstvu je zajedno sa Izidom
imala zaštitničku ulogu nad faraonom

46D ioniz - Po Plutarhu je D ion iz povezan sa

slavljem, vinom i oplodnjom . Također je to bog mi-
stične ekstaze, m isterija i m ističnih odnosa. D ioniz
biva "uništen" i "nestaje", da bi se ponovo rodio kao
sim bol vječnog života. U Plutarhovo vrijem e su ga
upravo po toj karakteristici povezivali sa O zirisom .

47Aso - M itološkaetiopskakraljica.

48Kemmis - Grad u G ornjem Egiptu, grčki Panopo-

lis ili grad boga Pana.

49Ždraljika - Ždraljika (M elilotus officinalis) se ko-

ristio protiv nesanice i em otivnih poremećaja.

5°Anubis - G rčko ime egipatskog boga Anpu ili

Anupu. Anubis je vodič duša i on otvara vrata puta
što vodi na drugi svijet. B io je prikazivan u obličju
crnog šakala ili psa sa uzdignutim ušima i visećeg re-
pa, i u obličju čovjeka sa glavom šakala. Im ao je
važnu ulogu u procesu mumificiranja. Papirusi i re-
ljefi iz grčko-rim skog razdoblja pridaju mu osobine
kozm ičkog božanstva.

51Biblos - Grad u Feniciji poznat po Adonisovu kul-

tu. Adonis je bog vegetacije koji krajem godine umi-
re, da bi potom opet oživio.

52M alakander - M alakander je kralj kojeg spominje

Plutarh u grčkoj verziji legende o feničanskom bogu
m rtvih M alk-Addiru.
 53Astarta - Ime kojim su G rci nazivali boginju koja
je zajednička m nogim narodima: Ištar (Ishtar), Ash-
tart, Asherat, Elat ili Ba’alat. Također se poisto-
vjećivala sa Izidom i mjesecom.

54G olubica - Za G rke golubica nije bila simbol kao

što je to bila u kršćanstvu gdje predstavlja čistoću i
jednostavnost.

55Maneros - Prem a H erodotu M aneros je ime sina

prvog kralja Feničana.

56Palusio - N aziv išćezlog egipatskog grada. Ta-

kođer se zvao i Abaris. Nad njegovim ruševinama
izgradio se Port-Said.

57Horus - Jedan od najstarijih i najvažnijih egi-

patskih bogova. Izvorni egipatski naziv je H eru, a
H orus je latinski prijevod grčkog naziva H oros. H o-
rus je bog sokol, gospodar neba, bog sunca. Im a više
aspekata, a razlikujem o nekoliko osnovnih form i:
H arakti (R a-H arakti) ili "H orus obzora", H orus sta-
riji ili H aroeris, H orus Behdetski, H arieris ili H orus
mlađi, tj. sin Izide i Ozirisa.

58Buto - Grad u D onjem Egiptu (D elta) koji su

Egipćani nazivali Per-U atchet.

59Papirus - R iječ papirus dolazi od greke riječi papy-

ros što je helenizacija egipatske pa-puro. H erodot pa-
pirus naziva byblus.

6°Lepidot - Lepidot je velika riba iz N ila koju je

teško poistovjetiti sa nekom od postojećih. T o je
grčka riječ čije je značenje "pokriven ljuskama".

61Lav - A rheološki nalazi ukazuju da je lav u Egiptu

imao višeznačnu ulogu. Horapolon kaže da su likom
lava Egipćani prikazivali dušu, te da je povezan sa
bogom sunca. Lav je također bio amblem budnosti i
zaštite. Kipovi lavova čuvali su vrata hramova. Po-
stoje dokazi da se u Egiptu lav pripitomljavao. Prika-
zi bitaka kraljeva X V III i X I X dinastije predočuju
nam kralja u pratnji lava.

62Tauret - Egipatsko ime svetog nilskog konja, bogi-

nje zaštitnice i sim bola plodnosti u žena. Plutarhov
prikaz pridaje jo j neke od muških aspekata, pove-
zuje ju sa Sethom , i pridaje jo j karakteristike de-
struktivnosti.

63Harpokrat - Ime Horusa mlađegili Harierisa.

64Eshil - V eliki grčki dramatičar iz 6-5 stoljeća prije

Krista.

65Abidos - Grčko ime egipatsko grada Abtu u Gor-

njem Egiptu. Bio je glavno sjedište Ozirisovog kulta.
Zbog toga se još i nazivao Busiris.

66Memfis - G rčko ime egipatskog administrativnog

centra iz D onjeg Egipta. Smatra se da ga je osnovao
Menes oko 3000 godine prije Krista. Memfis je bio
središte Ptahovog kulta. Izvorno egipatsko ime je
H et-Ptah-K a.

67File - O to k na N ilu u neposrednoj blizini Asuana.

Nalazio se na granici između Egipta i Etiopije. Pre-
m aD iodoru Sicilijskom egipatsko ime značilo je
"sveto polje". N a otoku File se nalazi Izidin hram.

68Metide - N epoznatavrstabiljke.

69Tafosiris - Prema grčkom povjesničaru Estrabonu

postojala su dva grada tog imena. Jedan je bio
smješten sjeveroistočno od Aleksandrije, a drugi ju-
goistočno.

7°Sotis - H elijački izlazak zvijezde Sirius (od egi-

patske riječi Sopt) tj. pojava kada zvijezda izlazi ne-
posredno prije sunca događao se u isto vrijeme kada
i izlijevanje Nila.

71K nef - Također Knem u, Knufis i Knum u, jedno je

od najstarijih egipatskih božanstava. Njegovo ime
vezano je za prvu kataraktu N ila. Nadzirao je izlije-
vanje N lla i čuvao granicu prema E tiop iji. T o je bog
kreator i stvoritelj obličja ljudi i bogova, uobličitelj
svijeta. N ajčešće je prikazivan u liku čovjeka sa
ovnovom glavom.

72Kanikula (Canicula) - Latinsko ime zvijezde Si-

rius.

73Dem etra - Boginja plodnosti, ciklička boginja

života i smrti. Za razliku od G eje koja predstavlja
kozm ogonijski elem ent zem lje, D em etra predstavlja
obrašenu zem lju, plod. N akon što je Had oteo njenu
kćer Perzerfonu traži je i nalazi u podzem nom svije-
tu. Vezana je za incijaciju i život poslije smrti.

74Serapis - Egipatsko-grčko božanstvo, vladar

podzemnog svijeta. Za vrijeme Ptolom ejaca poisto-
vjećen je s O zirisom A pisom (Userhapi). Njegov je
kult utemeljen u Aleksandriji.

75Kerber - Troglavi ili višeglavi pas koji je čuvao ulaz

u podzem ni svijet. Živim a nije dozvoljavao ulazak, a
m rtvim a izlazak. Uspijevaju ga jedino nadvladati
H eraklo i O rfej, H eraklo snagom, a O rfej muzikom
iz svoje lire.

76Had - U grčkoj m itologiji Had je vladar podzem-

nog svijeta gdje vlada zajedno sa suprugom Perzerfo-
nom.
 77Filark - G rčk i povjesničar iz 3 stoljeća prije Krista.
Pisao je povijest Egipta koja je uključivala i Egipat.

78Am enti - Također i Am enta, A m entet ili Amen-

tis, zapad ili mjesto zalaska sunca. U kraljevstvu mr-
tvih čini mjesto sjena i dubokog sna, njegov zapadni
dio. Autori ga poistovjećuju sa grčkim Hadom .

79Magarac - Za Egipćane je magarac životinja koja

ne posjeduje izrazito negativne karakteristike kakve
mu Plutarh pridaje. U G rčkoj je magarac povezan sa
kultom A polona i Dioniza. N o , G rci prema magar-
cu osjećaju neku vrstu nepodnošljivosti. N jihov T i-
fon o kojem govori Plutarh, poistovječujući ga sa
Sethom , ima magareću glavu.

8°Busiris - G rčki naziv egipatskog Per-Ausar, "O zi-

risova kuća". Busiris je ime grada Abidosa, središta
Ozirisova kulta. Po H erodotu se tam o nalazio naj-
veći Izidin hram. 1

81Likopolis - G rčko ime starog egipatskog grada koji

doslovno znači "grad vuka" (Lykos - vuk). Smatra se
da su G rci egipatskog šakala pom iješali sa vukom i
psom.

82Apofis - Podzem ni bog u obličju zm ije. Stoji kao

protuteža bogu sunca. Sim bolizira praiskonske ener-
gije kaosa. Tekstovi i opisi mu pridružuju karakteri-
stike destruktivnsoti, ali bog sunca ga uvijek uspijeva
pobijediti tijekom svojeg putovanja kroz podzemni
svijet. Egipćani su ga nazivali Apep, Apef, a također
i N ak.

83Sirius - Zvijezda iz sazviježđa velikog psa. Za

Egipćane je bila od velike važnosti, jer je njeno
pojavljivanje na nebu naznačavalo početak poljodjel-
skih radova, te početak kalendarske godine. Egipćani
su zvijezdu Sirius nazivali Sotis (Sothis).

84Seth - Egipatski bog kojegPlutarh poistovjećuje sa

grčkim T ifonom i palestinskim Ba’alom , te mu pri-
daje karakteristike "boga zla", što je u odnosu na egi-
patsku m itologiju i sim bolizam vrlo diskutabilno.

85H ator (H athor) - G rčki naziv egipatske boginje

H et-heru, Horusova kuća. H athor je univerzalni
aspekt boginje krave. N jen sim bolizam i aspekti su
višeznačajni.

86Barbaros - G rčk a riječ čije je značenje stran,

negrčki, inozeman.

87Hermesove knjige - "H erm etički spisi" koji se

smatraju ostacima egipatske mudrosti, a pripisuju se
Hermesu Trismegistosu. Radi se o knjigam a koje
obrađuju um jetnost, astrologiju, religiju, medicinu,
moral i ostale teme. Prem a Jam blicusu njihova je sta-
rost velika. Zanim ljivo je da ih ne spom inje, niti iz
njih išta navodi, ni jedan autor kršćanskog razdoblja.

88Sistrum - Stari m uzički instrum ent koji se sa-

stojao od nekoliko zvonaca ili metalnih koluta
pričvršćenih na m etalnom okviru.

89Ibis - Sveta egipatska ptica. Spom inju je H erodot i

D iodor Sicilijski. Povezana je s bogom Thotom .

9°Mendes - H erodot navodi (II, 46): " U Mendesu

obožavaju sve koze, ali ipak više jarce nego koze, i
pastiri koji čuvaju jarce uživaju velike povlastice."

91A kron - Slavni grčki liječnik, rođen na Siciliji 460

godine prije Krista. Radio je u A teni, a Plinije navo-
di da je bio prvi među em piričarim a. Kaže se da je
A kron oslobodio Atenu kuge.

92C ifi - O d grčkog kyphi. Egipatska aromatična tvar

o kojoj govori i Galen.
 K A ZA LO

Predgovor 5
Izida i Oziris 13
Tumač pojmova 101
Kazalo 117
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 299.3

PLUTARCHUS
v 0 Izidi i Ozirisu / Plutarh ; [prijevod Ljiljana
Zivković]. - Zagreb : Integra, 1993. - 114 str. ; 20
cm. - (BibliotekaTragovi; knj. 4)

Prijevod djela: Isis y Osiris / Plutarchus. - Str. 5-9:

Predgovor / Igor Uranić.