Bosna je jedna od rijetkih zemalja u svijetu čiju su historiju pisali stranci, uglavnom srpski i

hrvatski. Kada je Bosna i Hercegovima 1992. godine obnovila državnost, tek su tada njeni
historičari dobili mogućnost da pišu historiju svoje zemlje i svog naroda. Pisanje naše
historije od strane srpskih i hrvatskih historičara dio je smišljene velikodržavne politike tih
zemalja da se Bosna prikaže kao srpska, odnosno hrvatska zemlja, da u njoj živi srpski,
odnosno hrvatski narod i da je sve u njoj jednih ili drugih. Na takvom tendencioznom i
pseudonaučnom pisanju temelje se političke aspiracije tih zemalja prema našoj zemlji što je u
svim dosadašnjim ratovima (posebno u XIX I XX stoljeću) rezultiralo stravičnim zločinima i
na koncu genocidom nad Bošnjacima.
Historijska i etnološka istraživanja su dokazala da su se stanovnici srednjovjekovne Bosne
znatno razlikovali od naroda susjednih zemalja, kako antropološki tako i kulturološki. To se
tumači i činjenicom da svojim porijeklom (genezom) ne pripadaju slavenskoj grupi naroda
(pogledati istraživanja švicarskog instituta GeNEA). Arheološko-historijski podaci upućuju da
je stanovnike Bosne u velikoj mjeri “mimoišlo” slavensko doseljenje na Balkan pa su u
velikom procentu zadržali karakter i osobine svojih ilirskih predaka. Međutim, stoljećima
okruženi slavenskim doseljenicima bili su neizbježni jezički, kulturološki i drugi utjecaji u
tolikoj mjeri da se BiH danas po svemu doima i smatra slavenskom zemljom. Posebnost
Bosne i njenog naroda ogleda se i u jezičkoj specifičnosti o čemu će siguran sam adekvatnije
govoriti naši istaknuti filolozi i lingvisti.
Dr. Enver Imamovic