Marina Stepnova

LAZAROVE ŽENE
 ZA NAKLADNIKA

Ivana Ljevak Lebeda

UREDNICA

Nada Brnardić

MARINA STEPNOVA
LAZAROVE ŽENE

S RUSKOGA PREVEO

Igor Buljan

Zagreb, rujan 2016.

Naslov izvornika:
Марина Степнова
ЖЕНЩИНЫ ЛАЗАРЯ

COPYRIGHT © MARINA STEPNOVA 2011

COPYRIGHT © ZA HRVATSKO IZDANJE: NAKLADA LJEVAK, D.O.O.,
ZAGREB, 2016.

KNJIGA JE OBJAVLJENA UZ POTPORU RUSKOGA INSTITUTA ZA

KNJIŽEVNO PREVOĐENJE.

KNJIGA JE OBJAVLJENA UZ NOVČANU POTPORU MINISTARSTVA

KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE.
 Poglavlje prvo

Barbariska

LIDOČKA JE 1985. NAVRŠILA PET GODINA I ŽIVOT JOJ JE OTIŠAO KVRAGU. VIŠE
se nikad nisu sastali – Lidočka i njezin život – i upravo zato oboje su
snažno do bola zapamtili sve glatke, slankaste, vlažne pojedinosti svojega
posljednjeg sretnog ljeta.
Crno more (crno zato što nikad ne pere ruke, je li?), pansion nalik na
razbacane kutije žigica, plaža zasuta kartonskim čašama sladoleda od
šumskog voća i jagoda (tata je govorio od šumskog voća i prigoda) i
golemim užarenim tijelima. Jutarnji put do omiljenog mjesta, uljudno
prebiranje nogama da se ne bi zahvatilo petom ili ručnikom tuđu, bujnu
put na odmoru. Lidočka je brzo gubila strpljenje i čim bi mamica makar na
sekundu skrenula pozornost na susjedu za stolom u menzi ili na lutajućeg
prodavača zabranjene šećerne vune, Lidočka bi se otela sa strogog
vizualnog povodca i, nehajno mlateći oblim debelim petama, uz prodornu
vrisku pojurila prema moru.
Uznemireni kupači pridignuli bi se kao morski lavovi, iz vlažnih brazda
i sintetičkih nabora otresali bi poput ječma krupan jutarnji pijesak,
smiješili se u odgovor na roditeljske naricajuće isprike – nema veze, nek se
mala veseli! Vidi vrtirepku kako skače! Znate, prvi je put na moru... A
odakle ste inače? Iz Enska. O, daleko ste potegnuli. A mi smo iz Krivorožja,
u tvornici su nas pustili na godišnji, je li tako, Manj? Manja je radosno
kimala dobroćudnim ustima, izdašno napunjenim zlatnom rudom, i micala
krpice na hrpu tako da tati bude zgodnije prostrijeti ručnik. Odsjeli ste u
Sunčanom? Da-da. Mamica se žurno izvlačila iz sarafana dok su točkice i
šavovi umjetne svile pucketali. A mi u Crvenoj zastavi. Drago mi je.
Dugogodišnjem prijateljstvu spremnom da se razbukta – s
razglednicama za praznike i uzajamnim posjetima preko cijele zemlje –
smetali su vrućina i Lidočka, zlaćana, zaglušujuća, glatka, blistava u
općenarodnom plićaku. Mamica nikako nije mogla skrenuti pozornost s nje
– ni na oznojenu lubenicu koja je poput šećera zahrustala pod grabežljivim
perorezom mirnoga krivoroškog proletera, ni na vječno kartanje na plaži
(Oprostite, a što je adut? Ne, herc je bio prošli put!), ni na beskrajno
zamršene monologe iz primamljivog života neznanaca. I onda Petrovič, moj
brat, govori – uzmi, Lariska, dijete, kaže, i preseli se k meni, mjesta ima, a
zaista je upravo bio dobio sobu od uprave – dvanaest kvadrata, možeš
organizirati svadbu, možeš voziti moped! Romantična točkasta crta
sudbine posve nepoznatog Petroviča prijetila je pretvoriti se u liniju
potpune ljudske sreće, ali mamica se samo rastreseno smiješila.
Drugi bi put s užitkom isprobala na sebi tuđu, nemoguću sudbinu –
samo zato da se uvjeri kako je dobro i vješto skrojena njezina vlastita. No
čim bi priča dobila još jedan zaokret u radnji, pun komunalne neimaštine i
u grijehu rođene djece (zbog nečega je bijedna sovjetska svakidašnjica
uvijek provocirala neviđene, upravo bajronovske strasti), Lidočka bi uz
smijeh odskočila od škakljivog vala i nit priče beznadno bi iščeznula. Obzor
je, nazrijevajući se, dršćući od sve veće vrućine, zasljepljivao pogled,
mamica je uplašeno škiljila ne nalazeći među olinjalim ramenima,
gigantskim stražnjicama i ushićenim povicima poznatu kćerinu panamu.
Hvala Bogu, eno je. Lidočka bi u odgovor mahala rukom i ne skidajući
crveno-plavi kolut na napuhivanje čučnula – da oblikuje od pijeska kućicu
nalik na fini kolač s termitnim kulicama istisnutima iz male vrele šake.
Panama od bijele tkanine bacala je živu rupičastu sjenu na Lidočkine
zagorjele obraze, ali sjena od trepavica bila je još prozračnija i dulja – baš
vam je krasna mala, nogu slomila, da je ne ureknem. Mamica je zahvalno –
objema rukama, kao kruh – primala pohvalu, ali potajno, s likujućom,
uzburkanom sigurnošću, čak nije osjećala – već je znala – da Lidočka nije
samo krasna nego je jedinstvena. Neponovljiva. Najljepše dijete na svijetu
– s najljepšom, besprijekorno sretnom sudbinom. Mamica je s blagim
začuđenim osmijehom gledala kćer pa svoj trbuh – mlad, napet, ni malo
unakažen ranim porodima, i sama nije vjerovala da je Lidočka – okruglih
očiju kao štene, sa svilenim vrelim lopaticama i bestežinskim odraslim
uvojcima na preplanulom punačkom vratu – nekoć sva-sva bila ondje,
unutra, a prije toga nije ni postojala. Tu su mamičine misli, dosegnuvši rub
pojmljivog, počinjale opasno proklizavati, kao kamion koji visi iznad
provalije – napregnuto zavijanje motora u agoniji, dva kotača revno
namataju na ćelave gume sve gušći zrak, druga dva bacaju sitni šljunak
koji kao da se rasprskava od opterećenja. Još sekunda do pada, sekunda,
sekunda, skače pred očima prozirni plastični vražićak, Vovka ga je
napravio od pipete, dužan mi je tri rublja, bitanga, sad mi sigurno neće
vratiti, tako je to, znači, ovako se umire, eto o čemu više nikad nikomu
neću moći pričati... No zašto me nepostojanje prije rođenja plaši više nego
posmrtna praznina? Zašto umirati nije tako strašno, Bože sačuvaj i smiluj
se?
– Nešto si blijeda, Ninuša – zabrinuto je govorio tata i ljubio mamicu u
rame. Koža je pod usnama i jezikom bila vruća i suha, kao da je lagano
uštirkana. – Da se nisi pregrijala?
Mamica se s krivnjom smiješila. Priviđenje ju je puštalo i duša je, ovlaš
se križajući, rulala na glavni put – oznojena od užasa, spašena, na rubu
snaga, no samim, samim krajičkom tugujući što ipak nije saznala što je
ondje – iza posljednje sekunde, nakon koje slijedi samo let uz prevrtanje u
utrci s bezvučnim krhotinama željeza, i pucanje mišića koji se kidaju, i... i...
i... Mamica je smeteno nastojala zamisliti ono što nije moguće zamisliti,
trljala je čelo o spasonosnu muževu ruku – snažnu, s krupnim pjegama i
poznatim crvenkastim koncima. Da, malo mi je vruće, dragi. Zavrtjelo mi
se u glavi.
Lidočka, sa svojih pet godina još pravo mladunče, osjetivši neugodan
onostrani propuh, odmah je trčala k majci – vruća, spretna, u neobičnim
uvoznim gaćicama s nazivom dana. Svaki dan nova boja, svaki dan nova
smiješna slika. Ružičaste gaćice s jagodama – ponedjeljak. Plave s
nakostriješenim zekom – utorak. Žute s okrnjenim suncokretom – srijeda.
Mama, što ti je? Mamica je nježnim usnama dodirivala kćerine kapke –
jedno oko, drugo – sve je u redu, Barbariska, nećeš mi izgorjeti, a? Ne,
umirena Lidočka izvlačila se iz ruku koje su je milovale, jurila natrag
prema moru, novi poznanici s plaže srdačno su se kesili. Lida, Lidočka,
Bombončić, Barbariska1 – mali obiteljski nadimci, gugutav govor
roditeljske strasti. Nikad i nitko više tako jako. Nitko i nikad.
– Nemoj zbrisati, partizanko – tata je podignuo Lidočku na ruke, vješto
je prevrnuo, tako da je Lidočka zamrla od smijeha: nebo i more lagano su
zamijenili mjesta, brodići na obzoru samo što se nisu prosuli u oblake, ribe
koje grizu, morski konjici, sve je plivalo, gubilo se, visjeli su na nevidljivim
koncima prodorni galebovi, lebdjela je između neba i mora sama Lidočka.
To i jest bila sreća – drage, vruće ruke koje te nikada neće pustiti,
baciti, čak i ako se cijeli svijet preokrene. Kasnije je to shvatila. Mnogo
kasnije.
– Sjedni malo s tetom Manjom i strikom Koljom – kazao je tata
spuštajući Lidočku na pijesak, i more je opet bilo dolje, a nebo gore. Kao i
obično. – Hoćeš? A mamica i ja malo ćemo zaplivati, sva se skuhala.
– Idite, samo vi idite – slatko je zabrujila teta Manja – ja sam dvoje
svojih podigla na noge, a i treća je unuka na putu, oka neću skinuti s vaše
ljepotice. Kupajte se do mile volje.
– Nećemo dugo – s krivnjom je obećala mamica i stisnula uz Lidočku
meki plameni obraz. – Slušaj tetu Manju. Jako, jako te volim.
Lidočka je nepažljivo kimnula – teta Manja je s urotničkim izrazom lica
energično kopala po svojoj torbi i bilo je jasno da će izvaditi nešto vrlo, vrlo
zanimljivo. Stric Kolja također se činio zaintrigiranim – vidjelo se da je
njegov život sa ženom i dan-danas pun mladenačkih, uzbudljivih
iznenađenja. Hop-la! – s cirkuskom intonacijom uskliknula je teta Manja i
poklonila Lidočki divovsku breskvu – s nježnim dlačicama, vruću, tigrasto-

1
Barbariska – naziv za bombone od plodova žutike (rus. barbaris), popularne u Rusiji. (Op. prev.)
ružičastu od svjetla koje ju je ispunilo. Val je prohladnom šapom gurnuo
mamin trbuh i po leđima i ramenima užurbali su joj se žmarci. Lidočka je
zažmirivši ponjušila škakljivu breskvu. Hajde, tko će prije do bova, Ninuš!
Mamica je zatresla glavom i s povjerenjem se nasmiješila. Jedi, kćerce –
ljubazno ju je uputila teta Manja, striko Kolja već je o koljeno kuckao
kuhanim jajetom izvađenim iz iste torbe. Na novinama su se jedna za
drugom, kao da je riječ o triku, pojavljivale nakazne rajčice »volovsko srce«,
kriške iz menze ekspropriranog kruha, kobasica, posve zlatno grožđe s
tržnice. Pogodila sam se za osamdeset kopjejka, pohvalila se teta Manja i s
jednakom spontanom nježnošću pogladila najprije Lidočkinu suncem
ugrijanu glavicu, a zatim ošišani degenerativni zatiljak svojega
proleterskog muža – ah, ti si moja zlatna gazdarica, Maruska, sam sebi
zavidim, matere mi...
Lidočka je pojela gotovo pola breskve, uzdišući i stenjući od užitka,
ljepljivi sok slijevao joj se niz bradu, punački, preplanuli trbuh – ma ne
razmazuj to, kćerce, poslije ću te okupati, bit ćeš čista kao jabuka, gdje ti
mama radi? Ma nemoj – i tata pravi nacrte? A koliko soba imate? Čuješ,
Kolja, govorila sam ja da na sjeveru inženjerima odmah daju trosobne
stanove, a ti – fućkaš strukovnu školu, neka Genka odmah ide u tvornicu!
Ovako će s obitelji krepati u domu. A mama i tata imaju velike plaće? Ne
znaš? Jedi, kćerce, jedi, dao ti Bog zdravlja, i mami i tati također...
Krik se razlegao iznenada, jeziv, od jednog tona – AAAAA! Lidočka se
zagrcnula, ispustila breskvu, odmah ju je oblijepio krupni pijesak – baš
samu ukusnu pulpu, ne možeš je više oprati, u smeće, nekako joj je žao, a
krik se i dalje približavao, sve dok se nije podignuo do takvih bezgraničnih
visina da se slika plaže, kao da je naslikana na debelom poluprozirnom
staklu, odmah zamutila i sva brzo ispunila paučinom uplašenih pukotina.
Kupači su se polako kao mjesečari podizali s ručnika i ležaljki, netko je već
trčao prema obali odgurujući ostale.
AAAAAAA! U-PO-MOĆ! U-PO-MOĆ!
Teta Manja uplašeno se prekrižila, Isuse Bože, Kolj, pogledaj što se
dogodilo, samo ne tuli, kćerce, netko je očito dobio sunčanicu, hajdemo i mi
pogledati. Lidočka se stalno osvrtala za ispuštenom i beznadno zaprljanom
breskvom. Nije ni pomišljala tuliti. Naprotiv, užasno ju je zanimalo što se
događa.
Tata je klečao na samom rubu plaže i za ruku ga je, kao da je mali,
vukao mokri stasiti momak, jedan iz odreda nabijenih spasilačkih
karijatida koje su obično po cijele dane visjele na svojem drvenom tornju,
prežderavajući se sladoledom, koketirajući s gošćama, ali uglavnom ih je,
naravno, izluđivala dosada.
– Jeste li dobro, druže? – pitao je momak tatu, suosjećajno isturivši
stražnjicu u plamtećim kupaćim gaćicama, a iz gomile radoznalaca netko je
odvratio prijekornim dubokim glasom:
– Kako bi bio dobro? Zar ne vidiš? Čovjek se utopio!
– Nije se utopio, ženska mu se utopila – ispravili su tog s dubokim
glasom, a tata je, istrgnuvši napokon od momka ruku, najednom blago i
prigušeno jauknuo i pao ničice, kao igračka koju su slučajno rinuli laktom s
uobičajenog mjesta.
Spasilac se uspravio smeteno se osvrćući, no kroz krug kupača već se
podvikujući probijala bijela i kao čamac okretna doktorica – i isto tako bijel
i okretan, ali pravi motorni čamac, vrtio se oko plutača režući uzburkane
krugove, i s njega su uz bezvučni pljusak zaranjali u glatke valove drugi
spasioci, dovikujući se dalekim, zvonkim, mladenačkim glasovima.
– Vidiš ti to, žena se utopila, a on čitav – ili ga je prekorio ili mu
pozavidio netko nevidljiv, neprimjetan u golom, znojnom, bučnom mnoštvu,
i tata se kao da je čuo te riječi odmah podignuo, kao nepojedena Lidočkina
breskva sav oblijepljen teškim mrkim pijeskom.
Najednom je zabacio glavu prema nebu i zaprijetio šakama nekomu
gore – gestom tako drevne i strašne snage da i nije bila ljudska. Nestašni
valić odlučio mu se dodvoriti, priljubio se uz ljubičaste, dječje pete, ali
najednom se uplašio i pohitao natrag, u more – k svojima. Tata je preletio
golim, mokrim očima preko kupača.
– Ne – najednom je rekao potpuno smireno. – To nije istina. Vrijeme je
ručka. Idemo sad ručati. Gdje mi je kći?
Lidočka je trznula iz šake tete Manje malu, od breskvina soka ljepljivu
ruku i pojurila što dalje, propadajući u sipkom i vrućem – sipko i vruće.
Nešto joj je jasno pucalo u glavi, mali učestali prasci – kao da su radili
sićušni osigurači i, ne izdržavši opterećenje, pregarali – jedan za drugim,
jedan za drugim. Dok se nije izbrisalo sve što se trebalo izbrisati.

(Tek trinaest godina poslije, gledajući na BBC-ju spori dokumentarac o

obitelji orangutana, Lidočka se u sebi lecnula kad je mužjak, jedva otevši
aligatoru mladunca, iskočio na obalu, ljudski prigušeno zaurlao i najednom
podignuo izmrcvarenoga mrtvog mališana prema nebu – ili ga
kažnjavajući, ili ga koreći, ili nastojeći shvatiti. Lidočka se namrštila, glavu
joj je najednom zastro masni mutež, kao da je gledala svijet kroz naočale
uzete zamašćenim prstima – tuđe, s tuđom dioptrijom, podignute u žurbi s
tuđeg stola. Ništa nije uspijevalo. Ništa.
Potom je mužjak pažljivo položio mladunca na zemlju i svi su
orangutani redom ponjušili nepomično izmrcvareno tjelešce, kao da se
opraštaju, i jedan se za drugim udaljili, pogrbljeni evolucijom, nezgrapni,
trenutačno i sretno sve su zaboravili, jer zaboravljati je za njih i značilo
živjeti. Žalosno, zar ne? – upitao je Lužbin, često trepćući, kao svi
osviješteno grubi ljudi rado je lio suze zbog sitnica. Lidočka je suglasivši se
kimnula. Plakati iz sažaljenja odučili su je još u školi, s devet godina.
Hoćeš breskvu? – Lužbin je smeteno posegnuo prema pladnju s voćem,
kvragu, rascmoljio se kao ženska. Ne, rekla je Lidočka. Oprosti. Alergična
sam na breskve.)

Djeca su čvrste građe, vrlo čvrste. Koliko god se odrasla Lidočka

nastojala sjetiti ljeta osamdeset pete godine ne do, nego nakon 24. srpnja,
nije joj uspijevalo ništa osim bolnih i jarkih bljeskova. Bijelo-plavi pokrivač
na krevetu u hotelskoj sobi, na cvjetiće. Tata koji cijeli dan i noć leži na
susjednom krevetu, licem prema zidu, na zatiljku kroz crvenkasto paperje
proviruje ružičasta, nezaštićena koža. U zrakoplovu – Lidočka je prvi put u
životu letjela zrakoplovom! – u modro utegnuta i vrlo lijepa teta raznosila
je na pladnju bombone – majušne, dvostruko manje od uobičajenih,
neobične. Lidočka je uzela jedan i, kako ju je učila mamica, tiho rekla
hvala. Uzmi još, curice – dopustila je stjuardesa, i kroz ljubazni
profesionalni smiješak, kroz debeli, kao na sendvič namazani toner Balet
pomolile su se posve ljudske suosjećajne bore. Hvala, ponovno je prošaptala
Lidočka i uzela još jedan bombon. U zrakoplovu je bilo zanimljivo, ali
zagušljivo, i osjetio se crnogorični osvježivač zraka te ostatak nečije vrlo
davne bljuvotine. Svih šest sati koliko su letjeli do Enska tata je plakao.
Bez prekida. Svih šest sati.
Tko si je tada natovario sve nemoguće brige na vrat, tko je prikupljao
dokumente, nabavljao lijes, tko je pomogao da ga prevezu kroz cijelu
zemlju – tko? Lidočka nikad nije saznala. Na pogreb je nisu poveli pa je –
pod nadzorom šutljive susjede opremljene pletaćim iglama – ostala kod
kuće i ozbiljno se igrala svojim lutkama. Lutke su kuhale juhu i išle u
goste, a dedeerovska Ljelja zlatne škripave kose čak se udala za zeca. Bila
je malo niža od same Lidočke, ta Ljelja, tako da joj je mamica prepravila
jednu Lidočkinu haljinu – bijelu, svečanu, s užasnom opekotinom na
grudima od neopreznoga glačala. Mamica je sakrila opekotinu ispod velike
mašne i sad je bjelosvilena Ljelja naprosto bila osuđena vječno težiti braku.
Što si po zanimanju, Ljeljo? Ja? Udavača!
Kad se začulo zvono na vratima, Lidočka je upravo razmišljala koga da
imenuje Ljeljinom i zecovom djecom – buljavo štene ili Hurvineka, kojemu
su se pomicale ruke. Susjeda se u četiri poteza (skinuti naočale, odložiti
naočale, spustiti klupko, protrljati križa) pokušala izvući iz naslonjača, ali
Lidočka je već jurila u predsoblje, poskakujući od sreće – mamica, to je
mamica stigla, znam! Susjeda se napokon oslobodila iz zarobljeništva
namještaja i krišom se prekrižila. Na vratima je stajala žena – Lidočki
posve nepoznata – u haljini nevjerojatne, uznemirujuće, noćne boje. Bila je
vrlo lijepa, vrlo – ma kakva stjuardesa. Lijepa gotovo kao mamica. Samo su
joj usne previše crvene. Žena je ne gledajući odgurnula Lidočku u stranu,
kao omanji i ne previše vrijedan predmet, i ušla u dom.
– A gdje je mama? – upitala je Lidočka i unaprijed razvukla usta kako
bi što vještije zatulila.
– Umrla je – vrlo smireno odgovori žena i susjeda se još jednom
prekriži.
– A tata? – Lidočka nije znala što znači »umrla je«, ali tuljenje je za
svaki slučaj odgodila.
Ženi su usne malko zadrhtale, kao da je kanila poljubiti zrak, a onda se
predomislila.
– Tata će ti se ubrzo vratiti – rekla je i napokon pogledala Lidočku.
Ženine oči bile su sivoplave, prozirne, glatke i s nekakvim zamršenim
modrikastim preljevom na samom dnu. A mamica je imala riđe oči. Riđe i
vesele, kao riđi veseli pas. I poslije – dalje, cijeli život – Lidočka se više od
svega na svijetu bojala da to ne zaboravi.
– A tko ste vi, oprostite? – napokon se prenula susjeda, koja je dotad
sumnjičavo razgledala dvostruku bisernu nisku na vratu neznane gošće,
perle su bile krupne, jedna uz drugu, i držale su se zajedno s izrazitom
skromnošću vrlo skupe i vrlo jednostavne stvari.
Bit će da su umjetne, umirila se susjeda, profesionalka što se tiče robe i
vatrena zavidnica u zasluženoj mirovini. Uzaludna nada – biseri su bili
pravi, sivoružičasti, strpljivo sazreli u nježnoj, živoj tami ostriga. Kod
Galine Petrovne Lindt inače je sve bilo samo pravo, samo najbolje i
najskuplje. Uz iznimku njezina vlastita života, ali za to, hvala Bogu, nitko
nije znao.
– Tko sam ja? – Galina Petrovna sažalno je podignula obrve, kao da je
susjeda luda i nije prepoznala carsku osobu čiji portret visi u svakom domu
u počasnom kutku, neravan od kada narodne ljubavi i samovara koji
neprekidno kipi. – Tko sam ja? Vi to ozbiljno?
Susjeda se u hipu smela, uzmaknula u svoj bijedni život, u tijesnu
garsonijeru, gdje su po pobijeljenim zidovima šablonama bili nadrljani
nezgrapni seljački uzorci.
– Idemo – rekla je Galina Petrovna i gurnula Lidočku prema vratima,
koja se nitko nije sjetio zatvoriti. I Lidočka je poslušno prekoračila prag
vlastita života.
Ne odmah, ali Lidočka je shvatila da ju je naslijedila baka.
Baka se zvala Galina Petrovna, na vi. Lidočka je u početku pokušala s
»baka Galja«, ali bila je odbijena: prvo, zato što to zvuči previše seljački,
drugo, moglo bi se pomisliti da imaš sto baka i ne znaš kojoj bi se obratila.
To je istina – Lidočka nije imala sto baka, a ni djedova. Točnije, djeda i
baku je imala – živjeli su u tatimaminoj spavaćoj sobi i mamica ih je
katkada skidala sa zida te nježno prelazila prstom po crno-bijelom
muškarcu u koporanu i po kovrčavoj ženi koja je na muževu kapetansku
epoletu položila laganu, punačku, čak i po izgledu veselu ruku. Žena je
imala dugačku bisernu ogrlicu, a muškarac brkove poput stisnute četkice.
A ovo su, Barbariska – govorila je mamica – moji mama i tata, a tvoji djed i
baka. A gdje su oni? – pitala je Lidočka unaprijed, kao u bajci, znajući
odgovor i svejedno mu se radujući, kao što se svako dijete raduje jednom za
svagda utvrđenom poretku stvari. Daleko, daleko odavde, u jednom
čudesnom i bajkovitom kraju – govorila je mamica žalosno – imajući na
umu ili raj, ili Dalekoistočni vojni okrug i snijegom zameten most s kojega
je i pao blesavi uhati vojnik koji je zadrijemao za upravljačem kamiona,
povevši u svoje posljednje čudnovate snove i promrzli vod otraga, i
kapetana koji je stopirao na izlazu iz grada Bikina, i kapetanovu ženu koja
je sjedila u kabini te čak i mrtva uz grudi privijala u vojnoj trgovini
kupljenu stolnu svjetiljku pod žarkim sunčanim sjenilom.
A zašto nam baka i djed ne dolaze u goste? Lidočka je nestrpljivo vukla
mamicu za ruku, kao da je osjećala kako ne treba predugo misliti na led
koji puca pod kotačima, na crnu, od hladnoće nečujnu vodu koja leti
ususret. Zašto, reci, zašto? Zato što je to jako daleko, Barbariska. A mi
ćemo k njima ići? Sigurno – ozbiljno je obećavala mamica. Najprije tata i ja,
a onda i ti. Samo što to neće biti tako skoro. Za tisuću milijuna godina?
Lidočki je čak zastajao dah od tako veličanstvenog broja. Čak i kasnije! –
obećavala je mamica i ustajala s taburea nalik na plišanu jagodu na
debelim nožicama. Hajdemo ti i ja lijepo napeći uštipaka! Lidočka je
ushićeno vriskala predosjećajući petljanje s brašnom i upravo otvorenu
teglu slatkog, i baka i djed vraćali su se na zid. Iskreno rečeno, slabo su
sličili djedu i baki.
Ali Galina Petrovna – Galina Petrovna nije sličila nikome!
Kao prvo, živjela je potpuno sama u golemom stanu nalik na sliku
zamka u velikoj pucketavoj knjizi bajki Charlesa Perraulta.
Kao drugo, u stanu se nije smjelo trčati, skakati i vikati. To jest, to
uopće više nije smjela raditi, ali u stanu pogotovo.
Kao treće, svako jutro dolazila je posebna žena – Marvana, koja se
presvlačila u pregaču i spremala sve sobe s bezdušnom i šutljivom
spretnošću pravog mehanizma. Mamica se kad je spremala uvijek ili ljutila
ili pjevala. Marvana je i kuhala – svaki dan drugo jelo, svježe, a ostatke
jučerašnjeg ručka ili večere prelijevala je u posebne lonce koji su se
nazivali porcije. Porcije je Marvana odnosila sa sobom. S Lidočkom nije
razgovarala, kao da je nije bilo.
– A što će Marvani hrana? – Lidočka nije izdržala, ipak je upitala
Galinu Petrovnu, iako je jako dobro znala i za znatiželjnu Varvaru i za
otkinuti nos. Mamica i tata nisu dopuštali da dodijava pitanjima
nepoznatim odraslima. Ali ako drugih, poznatih odraslih, više nema, znači
da valjda smije pitati.
– Koja hrana? – rastreseno se začudila Galina Petrovna, skrenuvši
pogled s televizora. – Aaa... Ona. Ne znam, valjda je nosi unucima.
Lidočka umuknu, razmišljajući.
– A Marvana je naša zajednička baka?
Galina Petrovna potpuno je izronila iz igranog filma Braslet-2. O nekom
glupom konju. Sasvim su se odučili snimati filmove.
– Odakle ti to da je Marja Ivanovna naša baka? I ne čeprkaj po
naslonjaču. Oštetit ćeš ga.
Lidočka je poslušno prestala gladiti baršunastu presvlaku. Marvana je
dolazila svaki dan – kuhala je, čistila, spremala postelje, prala. Brinula se
o Lidočki i Galini Petrovnoj kako baki i dolikuje. K tome se upravo
razjasnilo da ima unuke kojima nosi ono što Lidočka i Galina Petrovna ne
pojedu. Prema tome, Lidočka i Galina Petrovna također su Marvanine
unuke, i to najdraže. Lidočka u logičkom lancu svojih razmišljanja nije
vidjela ni jednu rupu. Sve je bilo točno. Zar nije?
Galina Petrovna razdraženo slegne ramenima.
– Kakvih je gluposti puna tvoja glava! Marja Ivanovna moja je kućna
pomoćnica. Idi radije malo čitaj ih crtaj. Znaš li barem čitati?
Lidočka uvrijeđeno skliznu s naslonjača. Znala je čitati. I to odavno.
Između ostalog, čak i u sebi!
Čudno je bilo nešto drugo: prije Lidočka nije imala pojma da Galina
Petrovna uopće postoji. To je bilo neshvatljivo. Zato što ili imaš baku –
makar i na zidu – ili je nemaš. Naravno, mogla je zatražiti objašnjenje od
tate, ali tata se – iako je Galina Petrovna obećala da će uskoro doći – zbog
nečega nije vraćao. Lidočka se mutno sjećala da je prve noći koju je provela
kod Galine Petrovne (smjestili su je na kožni divan, živ i posve slonovski na
dodir) tata bio tu. Njišući se, klečao je kraj divana i tanjušno, kao štene,
cvilio, Lidočka je čak i kroz guste slojeve sna osjećala njegov bliski, topli
miris – čudesnu mješavinu duhana i kolonjske vode, za koju je mamica
govorila da miriše kao lovorov list iz juhe, i čak je katkad tako zvala tatu –
Lavruška.2
»Lavruška«, promrmljala je Lidočka vrteći se, nije se bila naviknula na
taj jastuk. Premekan je. Mamica je govorila da je spavati na mekanom
štetno. Tata je uplašeno umuknuo. – Spavaj, kćerce, spavaj, zeko moj –

2
Otprilike kao u nas Lovrica ili Lovorko. (Op. prev.)
prošaptao je, nevidljivim slijepim rukama pokušavajući napipati Lidočku
među planinskim ograncima divana. – Vidiš, nitko ti nije raspleo pletenice
prije spavanja, baka se nije sjetila, ne ljuti se na nju, naučit će, vidjet ćeš...
Lidočka je pokušala odlijepiti teške trepavice – nikako nije uspjela. – A
gdje je mama? – upitala je nezadovoljnim, od sna razbarušenim glasom –
pozovi mamu... Tata je umuknuo, kao da skuplja snagu, a zatim je
najednom zario u Lidočku svoje golemo, vatreno lice, tako da je čak i kroz
tanku tkaninu pidžame osjetila kako mu cvokoću i poskakuju zubi.
– Prestani histerizirati, Borise – naredila je Galina Petrovna, pojavivši
se niotkuda na vratima. Sablasno bijela spavaćica, krutim svilenim
zmajevima protkani ogrtač. – Ponašaš se kao baba.
Tata je podignuo glavu, Lidočki je pidžama na boku bila sasvim mokra
od njegovih suza.
– Ti si je uvijek mrzila – rekao je tata tiho. – Uvijek.
Galina Petrovna slegnula je ramenima i nestala, a potom je nestao i
tata, iščeznuo je u blagom noćnom zraku kad se Lidočka prevrnula na
drugi bok nemajući više snage opirati se nježnoj navali sna koji je nadirao
sa svih strana...
Ujutro tate nigdje nije bilo, i Lidočka je dugo tumarala po nepoznatom
stanu, šljapkajući bosim petama dok nije nabasala na Galinu Petrovnu
koja je stajala ispred prozora u vrelom duhanskom nimbusu – mamica
nikad nije pušila. Tata je pušio, ali mamica nije.
– A gdje je tata? – upitala je Lidočka mrzovoljno.
Galina Petrovna okrenula se – cigareta u njezinim prstima bila je
neobična. Dugačka.
– Otišao je – rekla je.
– A mama?
– A mama je umrla.
Lidočka je umuknula, isprobavajući na sebi tu nemoguću sudbinu.
– Hoću kući – rekla je.
– Kuća ti je sad ovdje.
To nije bila istina i obje su, i Lidočka i Galina Petrovna, to jako dobro
znale. Ali nije bilo izbora. I tako su Lidočka i Galina Petrovna počele živjeti
zajedno.

Galina Petrovna najprije je odvela Lidočku liječniku. Dugačkim bijelim

automobilom zvučnoga imena Volga. Pri čemu je Galina Petrovna sama
sjela za upravljač: i to je bilo neobično jer su u prijašnjem Lidočkinu životu
automobile vozili samo ljubazni stričeki s golemim žuljevitim rukama –
taksisti. Mamica je uvijek podizala zaobljene, uzrujane obrve prema
njihovim noktima: pokazivala je Lidočki što se događa kad se ne peru ruke
prije jela. Nokti su bili crni, s napuklinama i nepristojnim naslagama. A
autobusi su se inače vozili sami od sebe. Zato je u autobusima mogla
krišom gurnuti nos u zagušljive skute od ovčjeg krzna nečije bunde ili
opipati škripavi jarki rub tuđe otmjene suknje. Lidočka je voljela autobuse.
Galina Petrovna posjela je Lidočku, svježu i dotjeranu poput lutke, na
prednje sjedalo i čvrsto je stegnula sigurnosnim pojasom – kao da je
vrpcom svezala blagdanski buket. – Ne vrti se – strogo je naredila i ulica
im je radosno kao štene jurnula u susret, lagana, glatka, sva u dugim
sjenama i zasljepljujućim sunčanozelenim kvadratima. Od brzog
prebiranja, gotovo kao po tipkama, s kojim su stupovi smjenjivali stabla, a
stabla zrcalno obasjane prozore, Lidočki se gotovo odmah smučilo. K tome
je u Volgi jako i slatko vonjao benzin i parfem Galine Petrovne –
nepodnošljiv, gust, kao slatko od ribiza koje se rasprsnulo na vrućini i
drsko curi iz tegle. Bio je to Diorov Poison, miris koji će tek postati
legendaran, a tada je bio novost, nevjerojatan čak i za Pariz, proizveden
1985. godine, iste godine koje je – upravo sad – enskim ulicama tekla
Volga, a Lidočka, stisnuta uz sjedalo, mahala nogama pokušavajući
napipati sandalom pod koji je tutnjio. Uzaludno. Stup, stablo, prozor, zavoj.
Stablo, prozor, zavoj, stup.
Galina Petrovna platila je Poison tristo rubalja – tristo! – više, mnogo
više od mjesečne plaće mnogih građana goleme sovjetske zemlje. No što
više trošiš, to više novca imaš – to je vrlo jednostavno i vrlo jasno pravilo. I
usto, tko će odrediti koliko stoji unca sreće, kojim novčanim jedinicama
izmjeriti zvuk uz koji je poderan staklasti celofan, poderan i skinut sa
zelene, čak pomalo malahitne kutijice? Ružičasto-modra, zaobljena i glatka
bočica, kao mlade ženske grudi. Prozirna prizma čvrsto zatvorenog čepa.
Galina Petrovna prešla je prohladnim, vlažnim grlićem bočice preko
vlastita vrućeg, pulsirajućega grla. Med narančina stabla, malina, ambra,
opoponaks i korijandar. Kako bi dobili smolu opoponaksa, biljci Ferula
opoponax nanose smrtnu ranu. Suze i krv te trave mirišu na aromatični,
najčišći otrov. Mislim da u Sovdepiji3 nitko drugi nema takav parfem –
progunđala je vjerna Noročka, tajna opskrbljivačica enske elite, mala
štakorica s jakim švercersko-diplomatskim vezama. Tristo rubalja
dobivenih od Galine Petrovne strpala je u ružičasto poluotvoreno ždrijelo
svoje pomodne torbice – kao u grudnjak, hitrim i vještim pokretom sitne
kradljivice koji se nije slagao ni s Noročkinim pomno sašivenim ruhom, ni s
njezinim usporenim nehajnim držanjem na sve naviknute bogate dame.
Automobil je poskočio na podmuklo razjapljenom kanalizacijskom

3
Sovdepija – pogrdni izraz za sovjetsku državu. (Op. prev.)
otvoru i Lidočka je jedva progutala golemo vuneno klupko bljuvotine.
Smrdi – potužila se ravno pred sebe. Potužila se bez osobite nade – tek
tako. Galina Petrovna nagnula se, ispružila krupnu ruku (poisonovsko-
benzinski vonj postao je opipljiv – kao da su Lidočki glavu namočili u
slatke bale crne poput tinte) i hitri ulični zrak spretno je poput mačka
gurnuo kroz prozorsko staklo čvrstu prohladnu šapu i bezbolno udario
Lidočku po usnama i po oblom oznojenom čelu. Odmah se disalo malo
lakše. Zato se opasna i monotona brojalica – stup, stablo, prozor, zavoj –
ispunila prijetećim, tutnjajućim brujenjem. Svi zvukovi grada koji je jurio
pokraj njih, užurbano odgurujući jedne druge pokušali su se odjednom
protisnuti kroz prozorski otvor, ali dakako zapeli su i zbog toga zaurlali već
posve pomamnim, nepodnošljivim tonom.
Kako bi si barem malo odvratila pozornost, Lidočka je bacila pogled na
Galinu Petrovnu, ali i ona je kao za vraga bila sva u neprekidnom, gotovo
mehaničkom pokretu. Pod suknjom boje nježne svježe rjaženke4 brzo su se
pomicala jaka koljena – kao da je Galina Petrovna nevidljivim stopalima
gazila nešto uporno i opako što pruža otpor. Desnu je ruku (s krupnim,
zrelim rabinovim oblim kamenom na prstu) svaki čas polagala na držak
koji je stršao ravno iz poda – držak se uza zvjersko hrskanje trzao, kao da
puca kakva nevidljiva, ali važna kost, automobil je u odgovor turobno rikao
i ruka Galine Petrovne vraćala se na upravljač, završavajući njegovo
ravnomjerno okretanje. To je nalikovalo na čudan mehanički ples,
nepodnošljiv i gledateljima i plesaču, i osobito je mučan bio pokret glavom
koji je Galina Petrovna izvodila redom zagledajući u tri zrcala – gore,
lijevo, desno – i svaki je put bakrenosmeđi izražajni uvojak iznad njezina
čela zadrhtao, na stotinku sekunde ispadajući iz zajedničkog zadanog
takta.
U jednom trenutku taj zamršeni šareni ritam ušao je u rezonanciju s
neprekidnim titranjem izvana, miris u automobilu pojačao se, postao
gotovo uzvišen, koralan i zaglušujuće glasan. Lidočka je, shvaćajući da je
već kasno, gotovo, ipak pokušala izvući ruke ispod pojasa ili barem
zažmiriti. Ne vrti se kad ti kažem – ljutito je naredila Galina Petrovna
zaškripivši kočnicama i – hopla! – Lidočka je povratila.
Haljina (plava, nova, s atlasnim pojasom i sitno plisiranim volanom na
rubu) gotovo i nije nastradala, a bijele čarapice s coflekima Lidočka je pod
nadzorom Galine Petrovne ridajući prala u nužniku poliklinike. Bože,
kakvo dijete! Bolje to isperi. Sad ih iscijedi kako spada. Ruke krivo držiš.
Krivo! Galina Petrovna istrgnula je Lidočki iz ruku uneređene čarape i
vješto ih – je’n, dva! – iscijedila iznad umivaonika. Kamen na prstu ulovio
je uvijeni mlaz koji je tekao iz slavine i oslobođeno obasjao cijeli nužnik
vlažnim grimiznim plamenom. Po zidnim pločicama skokovito su projurile

4
Rjaženka je tradicionalni proizvod od kiselog mlijeka u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini. (Op. prev.)
glatke ružičaste pjege – i nestale. – Isplahni usta – naredila je Galina
Petrovna i Lidočka je poslušno promućkala u ustima prohladnu vodenu
kuglicu s mirisom klora. Pustila ju je na slobodu. Pokupila s brade nit
gorke, ljepljive sline. Više joj nije bilo zlo, osim što ju je malko stezalo u
trbuhu. A i to više od srama. Galina Petrovna smotala je oprane čarape u
stisnutu vlažnu lopticu i vješto ih ubacila u torbicu. Idemo – naredila je. I
krenule su.

Doktorica je bila nalik na puslicu – zaobljena, bijela i kao slijepljena od

dviju šećerno hrskavih laganih polovica. – Kakva mi je to lutka došla –
rastegnula je slatkim, također puslici sličnim glasom iskusne pedijatrice,
čučnuvši ispred Lidočke. Lidočka je za svaki slučaj ustuknula očekujući
nešto užasno, poput špatule ili injekcije – bilo je jasno da od osobe s takvim
glasom ne treba očekivati ništa dobro. Ali doktorica je vješto i bezbolno
opipala Lidočku glatkim prstima – a sad reci a-a-a, pametna glavica,
podigni rukice, dobro, daj da te sad poslušamo. Kružić stetoskopa – tako
leden da je čak nekako vreo, užurbano sitno tapkanje uznemirenih,
škakljivih žmaraca. Lidočka je skupila naježene lopatice i zahihotala se. –
Ne diši – ozbiljno je naredila doktorica – a sad diši. Lidočka se još jednom
zahihotala pa joj je Galina Petrovna razdraženo priprijetila prstom.
– Potpuno zdrava curica – presudila je na koncu medena liječnica i
pomogla Lidočki odjenuti haljinu. – A kakva je tek ljepotica, čista vaša
kopija, Galina Petrovna. A brine li vas nešto konkretno? Možda Lida slabo
jede? Ili spava? Sasvim razumljivo, nakon takvog stresa. Kako se vi
osjećate? – Doktorica je diskretno stišala glas, kao da poziva Galinu
Petrovnu na zanosni valcer riječima. Poput mnogih birokratskih liječnika
veći dio dana gubila je razum od nepodnošljivog i dobro plaćenog ushita
pred pacijentima na visokim položajima i spašavala ga isključivo
ogovaranjem.
Galina Petrovna ljutito je trznula ramenom. Nije kanila ogovarati –
pogotovo ne samu sebe.
– Ja sam sasvim u redu – odrezala je – budite mirni. A dijete
pregledajte kako treba. Možda ima gliste?
– Ma dajte, kakve gliste, Galina Petrovna! – Doktorica čak kao da se
malo uvrijedila zbog Lidočke, koja je sjedila ondje na stolici mlatarajući
sandalama. Na volanu plave haljine izdajnička mrlja od isprane bljuvotine,
lijeva peta malko je peče. – Curica je, hvala Bogu, potpuno zdrava.
Naravno, ako hoćete, možemo obaviti pretrage, ali...
Kao da ju je u život dozvala riječ pretrage, iza paravana izišla je
medicinska sestra u godinama, drvena lica.
– Olga Valerjevna, napišite uputnicu. Za jajašca crijevnih parazita u
stolici. Lidija Borisovna Lindt. Tata ti se zove Borka, Lidočka, je li tako?
Lidočka nije stigla ni kimnuti, a Galina Petrovna ustala je, uzela je za ruku
i bez pozdrava izišla iz kabineta.
– Baš je đubre – s neočekivanom zlobom reče medicinska sestra prema
zatvorenim vratima. – Gliste. Kao da je donijela mače sa smetlišta kući.
Pobljuvana Volga, koju je Galina Petrovna ostavila kod čuvareve
kućice, čekala ih je – užarivši se na suncu, ali iznutra pomno očišćena. Za
to se pobrinuo čuvar, veseo debeli striček postavljen da štiti polikliniku za
birokrate od običnih sugrađana s njihovim čirevima i upalama sinusa. –
Vidiš ti to kako ti se smučilo, bubice – suosjećajno će striček Lidočki i tutne
joj u mlitavi dlan bombon od žutike koji je od dugotrajnog boravka u
džepovima odora praktički izgubio prvobitni konditorski oblik. Lidočka,
otupjela, potištena novim susretom s Volgom i zagonetnom riječju gliste,
poslušno je promrmljala hvala – izvučeno iz pedagoških škrinja koje je
zauvijek napunila mamica.
– Unučica Lazarjosiča? – vedro je priupitao čuvar pokušavajući
pogladiti Lidočku po vrućem tjemenu, ali Galina Petrovna vješto je
istrgnula Lidočku ispod milujuće ruke i u zamjenu tutnula stričeku
zarađena tri rublja – da začepi i ne bude previše prisan.
Zalupiše se jedna vrata, pa druga, i Lidočka se ponovno nađe u
nepodnošljivoj unutrašnjosti automobila, usred već poznatog smrada koji
se snažno pomiješao sa zadahom vruće plastike, klora i svježe bljuvotine.
– A tko je Lazarjosič? – upitala je nastojeći disati kroz usta i ne micati
se kako ne bi izazvala živo klupko bljuvotine koje se unutra opet
uznemirilo.
Galina Petrovna malko je pridignula obrve i pogledala Lidočku s
neočekivanim poštovanjem – kao vrlo zrelu i vrlo hrabru osobu.
– Lazar Josifovič Lindt, akademik – rekla je polako, nerazumljivo i
malo otegnuto, i to nije bilo objašnjenje za petogodišnje dijete, naravno, a i
inače nije bilo objašnjenje, već onako, ili bajanje koje ubija pamćenje, ili
molitva koja baca čine na demone. Lidočka nije razumjela pa je zinula. –
Tvoj djed.
 Poglavlje drugo

Marusja

POJAVIO SE U MOSKVI NIOTKUDA, KAO DA GA JE BOG UTJELOVIO ODMAH NA

pragu drugog MGU-a5 – jednog jutra koje je škripalo od hladnoće, u
studenom 1918. godine. Uslužna mašta sigurno je već raširila pred vama
lepezu mračnih dagerotipija mutnih od vremena: studen, glad, rasulo,
razulareno ljudožderstvo, užas, bratoubojstvo, tifus.
Međutim, u stvarnosti u Moskvi nije sve bilo tako loše. U ožujku
osamnaeste godine opet je proglašena glavnim gradom – doduše, nije baš
jasno koje točno države, ali zato je žurno preseljenje vlade iz Petrograda
jamčilo izostanak vrana koje se na ulicama goste truplima. U kazalištu
Komissarževskaja na Aristofanovu Lizistratu hrupila je publika koja se ni
malo nije nadula od gladi, nogometna momčad Zamoskvorečnog sportskog
kluba osvojila je prvenstvo grada, a na teniskim terenima Petrovke vladao
je Vsevolod Verbicki, glumac iz MHAT-a, duša od čovjeka, ljepotan,
osvojivši te iste osamnaeste godine prvo mjesto na prvom teniskom
natjecanju u revolucionarnoj Moskvi. U modu su – po uzoru na Sverdlova –
ulazili ugodno škripavi kožnjaci za oba spola, na crno se moglo nabaviti bilo
što, i brinete istaknutih jagodica i dalje su igrale očima i koljenima kao u
prijašnja, mirnodopska i možda čak dosadnjikava vremena. Nestašice
namirnica, blizina Nijemaca i gomile više ili manje pijane soldačije nisu se
činile pouzdanim vjesnicima Apokalipse. Prije su to bili neizbježni troškovi
velike prekretnice: nešto isto toliko nemilo i blisko povezano kao divna
večer na dači i komarci, zaljubljenost i vjenčanje, poklade i teška žgaravica
sklupčana iza prsne kosti.
Uostalom, u Moskvi se također stvorilo poprilično krhotina sudbina i
običnoga ljudskog smeća: upravo odigrana revolucija nije otjerala cijele
staleže – već narode. Osobito mnogo bilo je Židova – eto komu je sovjetska
vlast u početku i bez razmišljanja dala baš sve. Ošamućeni, nezgrapni,
smeteni bez uobičajene granice naseljavanja, krenuli su u glavni grad – ili
u potragu za svojom nemogućom hebrejskom srećom, ili da se osobno
uvjere kako je gotovo, prestali su se mučiti. Sad već sigurno.
Najprepredeniji i najdovitljiviji, već navikli na prilagođavanje, snalazili su
se, ubacivali – neki u trgovinu, neki u tokove novca koji je munjevito

5
MGU – Moskovskij gosudarstvennyj univerzitet, Moskovsko državno sveučilište. (Op. prev.)
devalvirao, netko na dotad neviđene dužnosti, postupno, polako, kako je
govorio zoološki antisemit i istodobno velik ruski pisac – tihim koracima.6
Uostalom, neki od prilogađavanja nisu imali ni najmanje koristi budući
da su najbolji sinovi židovskog naroda sami bili sudionici i pokretači ruske
pobune – i, valja reći, nerazumni sudionici i neumoljivi pokretači. Usput
rečeno, upravo su oni postali prve žrtve demona puštenih na slobodu, kad
se – nakon nekoliko sjajnih, isprekidanih godina – divovska imperijalna
svinja uz groktanje podignula iz vjekovne kaljuže i stala ravnodušno
proždirati vlastite praščiće, ne birajući posebno koji su od njih košer, a koji
baš i nisu. Ali prvih sovjetskih godina – ah, kakva sveta i pomamna vojska
bijahu ti mladi komesari, ti drevni sinovi Abrahamovi! Nepotkupljivi,
fanatični, nemilosrdni, prekrasni u svojem idiotskom junaštvu, upravo su
oni pridali ruskoj revoluciji onu jasnu hebrejsku notu na koju su i
desetljećima poslije sami Židovi razjareno pljuvali – netko otrov, a netko i
pravu pravcatu krv. Kako je govorio akademik Lindt, ovisno s koje se
strane razmatra.
Uostalom, sam Lindt nije pripadao ni trgovačkom ni komesarskom
staležu, a i inače je, valja priznati, u svojem židovstvu nalazio vrlo malo
koristi i smisla. Hebreje je smatrao plašljivim i mirnim svijetom krajnje
nesretne povijesne sudbine. Razmislite sami – stoljećima sitno trgovati i
sitno se ponižavati, živjeti spreman za bijeg, noćima drhtati i grčiti se
znajući da će vas, koliko god se trudili, ipak prilikom prvog meteža sa svim
prnjama izbaciti preko praga. I još vas nalupati po glavi. Tek tako – da se
ne motate pod nogama i ne smrdite na svoj češnjak.
– Znaš, Lazare, Židov antisemit još je odurniji nego monahinja drolja! –
mrštio se Čaldonov, jedan od utemeljitelja suvremene hidro i
aerodinamike, akademik, svjetionik sovjetske znanosti i tako čist Rus da
mu nisu trebale nikakve isprave. Samo pogledaj nedopečeni nos, bezbojne
obrve i kao od brvana složenu prostodušnu fizionomiju i odmah ćeš – kao u
ubrzanom filmu – ugledati cijelu primitivnu povijest ruskih težaka, s
njezinim vriskanjem i zviždanjem, robijaškim radom i jednako robijaškim,
kao da je prisilno, veseljem.
– Ma dajte, Sergeju Aleksandroviču, kakav sam ja to antisemit! – kesio
se Lindt, pokazujući krupne lijepe zube. – Samo se zalažem za pravednost.
Kako se može nazvati velikim i od Boga izabranim narod koji je nesposobno
popušio sve na svijetu, uključujući vlastiti Hram, i onda se tisuće godina
hranio isključivo cmizdravim sjećanjima? Ni pošteno kulturno nasljeđe
nisu uspjeli stvoriti!
– Lazare, zaboga, a Biblija? – snebivao se Čaldonov, koji je bio čak
1869. godište, ali prosvjetiteljski dar i snažne ruke crkvenjaka koji
utuvljuje u glavu tupoglavoj seoskoj pastvi bogoslovlje i bogoljublje za
6
Riječ je o Dostojevskom. (Op. prev.)
njega nisu izgubili pedagošku uvjerljivost čak ni 1934. godine. – A što je s
Biblijom?
– Koja Biblija, Sergeju Aleksandroviču, preklinjem vas! – Lindt se već
otvoreno smijao. – Tko li je samo nije pisao, recite, Upanišade ili Tora!
Govorim vam o kulturnom nasljeđu, a ne o religijskim tlapnjama. Gdje je
vašim Hebrejima velika književnost? Gdje je slikarstvo? Arhitektura?
Čaldonov se u sebi križao i također u sebi mrmljao kruh naš svagdašnji
daj nam danas – poznate, umirujuće riječi koje gotovo da nemaju značenja,
ali kao da jelejem njeguju najtvrdokornije duševne boli i rane. I
jednoglasno s njim nečujno i nevidljivo molili su se – makar i na drugom
jeziku, ali ipak istom Bogu – naraštaji Lindtovih predaka, tihih lutalica,
očajnih vječnih Židova koji doista nisu stvorili ni zamršene dvorce, ni
masivna platna, ni guzate kipove – ništa što bi im bilo žao ostaviti kad
budu kretali u još jedno progonstvo. Ali upravo ta – neprekidna i gorka –
molitvena usmjerenost tako je prožela svu svjetsku kulturu u cjelini da su
iz svakog kutka virile čas žalobne židovske oči, čas ništa manje žalobni
židovski nosovi. Oni, to jest, ah, Bože dragi, vi, naravno, upravo vi ste
božanski prauzrok i duhovni praizvor svega razumnog i civiliziranoga. Jesi
li progutao to, Lazare?
Lindt slegnu ramenima – gadosti, a pogotovo religijske, nikad u životu
nije gutao.
Čaldonovu se katkad činilo da se Stvoritelj naprosto požurio utrpati
genijalnu Lindtovu bit u prvo zemaljsko tijelo koje naiđe – kao da je
premašivalo čak i Njegove snage držati to biće u rukama. Kao pečeni
krumpir, užaren, pougljenjen, sa strane popucao i slatkast, koji isprva
lijepo prebacuješ iz dlana u dlan pokušavajući ga ohladiti, a potom ga ipak
ispuštaš u nevidljivu noćnu travu, neka ga đavo nosi, tako neizdrživo
vrućeg – barem nije pao u kravlji kolač – i hvala za to.
Naišlo tijelo bilo je ponižavajuće sitno, kržljavo i suhonjavo, tako da je
promrzli uhati vojnik koji je čuvao ulaz u drugi MGU u studenom 1918.
godine isprva pomislio da je Lindt uličar – budući da su dronjci na ovome
bili vrlo upadljivi, kao iz Maloga carskog kazališta. Ide prosjačiti, dosjetio
se crvenoarmejac i gotovo ljubazno naredio:
– Briši odavde, Čifute mali, tu nemaš šta ni popalit’. Tu su ti sama
gospoda znanstvenjaci. Ni sami nemaju šta jest’.
– Idem k Sergeju Aleksandroviču Čaldonovu – pristojno, kao odrasla
osoba, objasni mali Čifut.
I odlučno zatraži:
– Najavite me, molim vas.
 K Čaldonovu je Lindta otpratio tajnik Fakulteta fizike i matematike (s
prirodoslovnim, matematičkim i kemijsko-farmaceutskim odsjekom).
Ustvari, fakultet i tajnik kao da nisu postojali, zato što se cijeli fakultet –
sa svim odsjecima – još nalazio u budućnosti, a tajnik je, naprotiv, kako ne
bi šenuo, kronično prebivao u svojoj ugodnoj prošlosti sveučilišnog docenta
– sa sigurnom plaćom i zvanju doličnim duhovno-moralnim stremljenjima.
Međutim, Lindt, koji nije znao za te okolnosti, u toj situaciji nije osjetio baš
ništa poremećeno ili hofmanovsko. Uostalom, i inače su mu bila strana
pusta razmišljanja o ispraznosti svega postojećeg i histerično-ezoterične
mušice. U tom smislu nije bio Rus niti, naravno, intelektualac. Naprosto
genij koji čvrsto stoji na zemlji – pritom genij u posve biološkom smislu te
riječi. Klasična patologija mozga. Doista. Zacijelo, neka rijetka mutacija.
Nisam ja kriv što je tako ispalo.
Začuvši iza vrata zvukove struganja, prave pseće, kojima je tajnik
katedre obično najavljivao svoju snuždenu pojavu, Sergej Aleksandrovič
Čaldonov nezadovoljno je zastenjao.
Sergej Aleksandrovič Čaldonov nije imao vremena.
Zapravo nije imao vremena već gotovo trinaest godina – otprilike od
1905., kad je kao sjajni, između ostaloga, matematičar, na svoju nesreću
pristao biti ravnatelj Visoke ženske škole. Pa je krenulo: drva, načelnici,
proširenje, izvještaji, hormonskim olujama zahvaćene polaznice – udajte
se, guske, hitno se udajte! No sada se tadašnja vreva Čaldonovu činila kao
ugodni drijemež nakon ručka. Zato što je ravnatelj Visoke ženske škole u
vrijeme baćuške cara jedna stvar, a pokušaj ti, dragoviću, za mjesec dana
pretvoriti tu žensku školu u drugi MGU – i to pod novom revolucionarnom
vlašću, koja zbog neiskustva sama ne zna što hoće, ali pritom zahtijeva po
miloj volji. Uz pomoć nagana.
Diskretno zagrebavši šapom po vratima, tajnik je zavirio u kabinet
ćelavom glavom. Čaldonov je s dosadom odložio zapisnik broj 77/113 sa
sjednice kolegija narodnog komesarijata za prosvjetu. Zapisnik je
propisivao »preobraziti Visoku žensku školu u II. Moskovsko državno
sveučilište, tako da postane miješana obrazovna ustanova, ali da se ne
smatra nanovo osnovanom visokom obrazovnom ustanovom«.
Na tom papiru odvratno je bilo baš sve – žućkasta boja, rogobatnost,
čovjeku seljačkog podrijetla nepodnošljiv birokratsko-plebejski ton
(»doznačiti za troškove škole u vidu avansa 1/12 proračuna koji su
predložili«). Ali najužasniji bio je popis ljudi koji su bili prisutni na
kolegiju, Čaldonovu posve nepoznatih. D. N. Artemjev, V I. Kalinjin, M. N.
Pokrovski. V. M. Pozner i D. B. Kalinjin bili su još donekle podnošljivi. Ali
prezime Lengnik, koje je odmah podsjećalo i na zubobolju i na Swiftove
neizgovorljive Houyhnhnme, zadavalo je Sergeju Aleksandroviču upravo
fizičku muku. Srećom, zaboravni anđeo čuvar izbavio je kronično
nenaspavanog Čaldonova od već posve nesnosnih pojedinosti – Lengnikova
imena (Fridrih Vilhelmovič) i partijskih nadimaka (Kurz i Kohl). Inače bi
budući akademik i laureat ležao na parketu negrijanoga ravnateljskog
kabineta – s vlastoručno prostrijeljenom tikvom. Ma što oklijevate? Pavle
Nikolajeviču? Uđite. Što je bilo? Još jedna direktiva odozgo?
– Ne, Sergeju Aleksandroviču. Nije direktiva. Netko vam je došao – javi
tajnik, kao i prije nalazeći se između hodnika (pozadinski dio) i
Čaldonovljeva kabineta (glava). U određenom smislu to je bio i njegov
uobičajeni položaj između prošlosti i budućnosti.
– A tko to, vrag ga odnio? – nije se suzdržao Čaldonov, kojemu je
tajnika zapelog između dvaju svjetova kao čovjeku bilo jako žao, ali na
poslu, poštovani gosn, ipak treba raditi. Da! Raditi! Bez obzira na sve!
Tajnik je otezao, ne usuđujući se barem nekako klasificirati odrpanog
momka koji se unatoč očitoj smrdljivosti i neopranosti držao s primjetnom
veselom smirenošću od rođenja bogatog i slobodnog čovjeka.
– Prenesite Sergeju Aleksandroviču da imam pitanja o dinamici
neholonomnih sustava – poluglasno ga uputi Lindt. Obuća koju je nosio
tako je upadala u oči da je na same noge bilo bolje i ne pomisliti.
– Eee – odvratio je tajnik, čime je definitivno razriješio sudbinu
sovjetske znanosti, jer je Lindt, izgubivši strpljenje, spretno odgurnuo
docentovu stražnjicu koja mu je preprečivala put u svijetlu budućnost, i bez
najave ušao u golemi Čaldonovljev kabinet.

Više od svega to je nalikovalo na urotu. Ili na dječju igru čija se pravila

mijenjaju i izmišljaju u hodu, tako da u sjećanju ostane samo osjećaj
ćudljive sreće kakva je dostupna jedino u ranom djetinjstvu koje još nije
svjesno sebe.
Čaldonov i on sjedili su za konferencijskim stolom i vješto, kao kartaši,
dobacivali jedan drugome gotovo do jestivosti zamašćenu bilježnicu koju je
Lindt izvukao odnekle ispod hrpe svojih dronjaka. Čaldonov je brzo pisao
na slobodnim listovima običnom čovjeku nepojmljiva slova, brojke i riječi, a
Lindt bi primio pas i pisao iznad tih slova i brojki druge – vlastite, i oba su
igrača katkad čak stenjala od gotovo tjelesnog užitka, kao da su se doista
uživjela u odbojku, uzvikujući, naprežući zvonke, zdrave, savršene mišiće i
dodajući jedan drugome jednako zvonku, zdravu, savršenu loptu.
A potom je Lindt napokon zapeo na nekoliko minuta nad nekom
nečuvenom formulom, više nalik na kakvog zamršenog kukca s desecima
nakostriješenih pedipalpa i štipaljki. Čaldonov je kratko i nestrpljivo
zabubnjao po stolu.
– No?
 – Ne znam – priznao je Lindt i pokrio formulu rukom, kao da se boji da
će mu skliznuti kroz prste natekle od hladnoće i uz tihi suhi šum skriti se u
onostranom zraku svijeta koji se smrkava.
– To vas ja pitam, kolega! – sa zadovoljstvom je rezimirao Čaldonov pa
su najednom Lindt i on od radosti prasnuli u smijeh, kao da to nije bio od
ledenog blata škripav studeni osamnaeste godine, nego lipanj mirne i
sunčane 1903., i pred njima ne leži bilježnica, nego zadovoljno dojenče
odmotanih pelena, ružičaste stražnjice, koje maše debelim nožicama i koje
su oni upravo – udvoje – spasili od neminovne nesreće. Možda čak i od
smrti.
– Hoćete li me primiti za studenta, Sergeju Aleksandroviču? – tiho je
upitao Lindt, i odmah je postalo jasno da mrlje i pruge na njegovu upalom,
dječačkom licu nisu ni od prljavštine, ni od gladi pa čak ni od
tisućukilometarskog umora, jer, znate, ipak se većim dijelom moralo
pješačiti... Bio je to sumrak sudbine, sjena velikog, vrlo velikog i strašno
dalekog dara, u okrilju kojega je Lindt proživio već osamnaest godina
svojega gorostasnog i uzvišenog života, a proživjet će još najmanje šezdeset
tri.
– Studenta? – ponovio je Čaldonov prijeteće. – Kurac! On bi studirao,
vidi ti šmokljana! Vi ćete raditi kod mene, raditi, i to kako!
Čaldonov je s naporom ustao od stola, otvorio vrata kabineta i prodorno
zaurlao nekamo u unutrašnjost, u daljinu, u neodređeno osobnu budućnost:
– Pavle Nikolajeviču, Pavle Nikolajeviču, smjesta zaposlite novog
suradnika! Kako se zovete, kolega? – trgnuvši se, Čaldonov se okrenu
prema nevjerojatnom nahočetu.
Lazar. Lazar Josifovič Lindt.
Čaldonov je kimnuo – ili zapamtivši ili pozdravljajući, i ne dočekavši
odgovor iz budućnosti, sam je krenuo u potragu za izgubljenim docentom.
Kad se nakon jednog sata vratio, zatrpan karticama, potvrdama i
upitnicima, Lazar Josifovič Lindt čvrsto je spavao položivši ravno na
otvorenu bilježnicu ušljivu nepočešljanu glavu, i preko lica mu – napokon!
– nisu prelazile sjene demonskih krila, nego hitro mreškanje kratkih i, čini
se, posve dječjih snova.

Navečer je Čaldonov doveo Lindta kući, u Ostoženku, u golemi

profesorski stan, polumračan, škripav, prožet ugodnim mirisom knjiga u
lijepim uvezima i dostojanstvenih obiteljskih ručkova – za petero gostiju u
četiri slijeda. Pred vratima je Čaldonov na trenutak u sebi oklijevao i Lindt
ga je odmah blago povukao za rukav.
– Jeste li sigurni da je to primjereno, Sergeju Aleksandroviču? Imam
inače gdje prenoćiti.
– Svašta, čemu to glupo prenemaganje, kolega – progunđa zatečeni
Čaldonov trzajući zvono na vratima, koji vrag, zar čita misli, pa što, uz
takve sposobnosti i uzmemo li u obzir elektromagnetsku prirodu zračenja...
A i dobit ću po nosu od Marusje, Bože, smiluj se. Dobit ću sto posto!
Ulazna se vrata otvoriše (bez suvišnih pitanja i zveketanja zasuna,
posve oprostivih u gradu u kojem se nedavno dogodila velika oktobarska
socijalistička revolucija) i na pragu se pojavi žena, a iza nje svjetlo, tako
jarko i gusto da je Lazar Lindt načas zažmirio. Svjetlo je bilo previše živo i
jako da bi se moglo pripisati banalnoj petrolejki koju je Marija Nikitična
Čaldonova (od milja Marusja) držala u rukama tako da je Lindt dugo, dugo
poslije, zapravo godinama, Čaldonovljevu ženu i cijelu njihovu obitelj u
sjećanjima povezivao upravo s tim svjetlom.
Marija Nikitična imala je nježno, neobično živo lice onoga pomalo
priprostog i djelomice pučkog tipa koji je izišao iz mode još u drugoj dekadi
XX. stoljeća i sad se nalazi isključivo na predrevolucionarnim
fotografijama. U mladosti je nesumnjivo bila ljepuškasta – na danas
zaboravljen način, kad se sa ženskom ljepotom povezivala neupadljiva
ljupkost, a djevojka iz dobre obitelji obvezno je morala plakati zbog sitnica,
imati svježu kožu prohladne mliječne nijanse i za vrijeme mjesečnice cijele
dane provoditi u postelji ležeći u posebno za to predviđenim suknjama. U
Čaldonovljevoj ženi svi ti nježni zahtjevi i običaji padali su u drugi plan,
nadjačani svjetlom kojim je ona isijavala sama od sebe, čak kao protiv svoje
volje. Lindt je poslije cijeli svoj život tražio slične odsjaje na licima mnoštva
žena, velikog mnoštva. Ali ipak nije shvatio da žena sama po sebi uopće ne
postoji. Ona je tijelo i odraženo svjetlo. Ali ti si upila moje svjetlo i otišla. I
sve moje svjetlo otišlo je od mene. Citat. Tisuću devetsto trideset osma
godina. Nabokov bi potvrdio da pozorni čitatelj i sam zna staviti
navodnike.7
– Evo, Marusja, gle koga sam našao – rekao je Čaldonov vedro i pomalo
uplašeno, kao da je on klinac, a Lindt drhtavo, puno buha, ali već
nevjerojatno drago štene, pa je samo mama mogla odlučiti hoće li ostati kod
kuće i živjeti, ili će udvoje krenuti zajedno natrag na smetlište, a teško da
je tek tako zaboravila jučerašnji »kolac« iz vladanja. Marija Nikitična
upitno je pogledala muža. – Ovo je Lazar Josifovič Lindt, moj novi kolega –
pokušao je Čaldonov predstaviti gosta. Zamisao da dovede nahoče kući
svakim mu se trenom činila sve manje sretnom. Marusja je kao svi dobro
odgojeni ljudi sjajno obuzdavala temperament i zato je znala planuti
izvanrednom brzinom. Čaldonov je to vrlo dobro znao. Bolje naprosto nije
mogao. Lindt se pokušao pristojno nakloniti, i stubište, vrata i svjetiljka

7
Riječ je o citatu iz proznog djela Raspad atoma (1938.) ruskog emigrantskog pjesnika Georgija Ivanova. (Op.
prev.)
odmah su se meko i brzo okrenuli oko vrtoglave osi. Bio je naprosto
nevjerojatno gladan. Marusja je šutjela još jednu dugu sekundu.
– Imate uši? – ozbiljno je upitala Lindta, kao da se raspituje za cijenu
na tržnici. Lindt je izgubljeno kimnuo. Zapravo, osim bilježnice i ušiju ništa
više i nije imao. – Onda se strpite dok vas ne dovedem u red. I tek ćete
onda večerati, u redu?
Nakon malo više od jednog sata svi su već sjedili u blagovaonici za
stolom, prostrtom prema pravilima koja su munjevito, naočigled, postajala
ostaci starog režima. Šuštale su salvete, teško je zveketalo srebro, iz poput
vrućca širokog ovratnika Čaldonovljeve košulje virio je, sjajeći veselim
pjegama, dogola obrijani Lindt (Čaldonov je žrtvovao izvrsnu britvu iz
obrtničko-trgovačke kuće Arona Bibera, Varšava, predrevolucionarni
luksuz, baš za vaš neprohodni grm, kolega), u šalicama od kuznjecovskog
porculana svjetlucao je pravi čaj boje mrkve s pravim saharinom, a Marija
Nikitična stavljala je gostu na tanjur treći krumpir (s maslacem!) i
ljubazno ga nagovarala – Jedite, Lesik, strah me pogledati vas, samo glava
na nožicama.
– Zato kakva glava, Marusja! – hvalisao se zadovoljni Čaldonov
uzdignuvši nož i vilicu prema nebu. – Ovaj mladić je genij, vjeruj mi. A ja
se takvim riječima ne razbacujem, ti to znaš!
– Možda i jest genij, ali jako neuhranjen – smijala se Marusja.
Lindt je zbunjeno i sito žmirkao, trudeći se svim silama ne zaspati.
Genij – to je već bio čuo, i to ne jednom. Ali još ga nitko nije zvao Lesik – ni
prije ni poslije. Nikad.
Četvrti krumpir odvažno je odbio: dobit ću točkice, Marija Nikitična, i
odmah vam vratiti. Čaldonovi su isti čas u prosvjedu zamahali rukama
prema njemu. Bio je to dobitak na lutriji, naravno. Nezaslužen,
neočekivan. Išao je ulicom, podignuo zlatni ključić, pustio na slobodu
zazidanu sudbinu. Lindt je i sam znao da se to ne događa. A opet – gle. Oči
mu se lijepe, sve drhti i razlijeva se u mokrom sjaju jednostavne ljudske
sreće. Marija Nikitična ustala je kako bi pokupila posuđe sa stola i odmah
joj je priskočio u pomoć Čaldonov, umoran preko svake mjere, naravno, ali
– Marusja, zaboga, sjedni, ja ću, sve ću ja. I po tome s kakvim je lakomim
obožavanjem gledao ženu, po tome kako mu je u prolazu zagladila ružnu
svijetlu kovrču iznad čela, bilo je jasno da čak i trideset godina braka zbog
nečega može biti potrebno Bogu, osobito ako vjeruješ da On doista postoji.
Lindt je progutao gorku knedlu koja se pojavila niotkuda. I kod mene će
biti tako, zakleo se u sebi. Upravo tako – i nikako drukčije. Baš takva
ljubav, baš takva Marusja, baš takva obitelj.
Marija Nikitična Čaldonova bila je Čaldonovljev najveći životni uspjeh,
i to što su oboje to vrlo dobro znali pridavalo je cijelom ustroju obiteljskog
života onu nužnu primjesu čudesne pustolovine bez koje se brak brzo
pretvara u najdosadnije i jedva probavljivo jelo – poput triput podgrijanoga
pečenog krumpira. Marusja je bila i pametnija, i jača, i moralno iznad
Čaldonova, ali najvažnije – bila je posve drugoga, boljeg ljudskog soja. I
cijela joj je obitelj bila čudesna – drevna, svećenička, s korijenjem u
ranokršćanskim vremenima prvih apostola tako da je odmah postajalo
jasno zašto je u njihovu domu tako lijepo i odraslima, i djeci, i mačkama, i
kanarincu u krletki, i dolutaloj, siromašnoj, jurodivoj, bezdomnoj čeljadi,
bez koje je nemoguće zamisliti i ruski život i služenje ruskom Bogu.
Uostalom, Marusjina obitelj imala je s Bogom svoje, posebne odnose. I
njihovo prezime, neobično, lakomo, sjemenišno, bilo je potpuno Božje –
Pitovranovi. Čaldonov se i sad, s četrdeset devet godina, sjećao s kakvim je
ozbiljnim izrazom mlada Marusja objašnjavala njemu, dvadesetogodišnjem
blesanu, da je prezime Pitovranov nastalo u čast proroka Ilije, kojega su
hranili gavrani.8 Razumijete? Čaldonov je kimao svijetlim kovrčama, ali
razumio je samo rupicu na Marusjinu obrazu i sive točkice na njezinoj
uskoj, udobnoj cicanoj haljini o kojoj ga je bilo nepodnošljivo sram čak i
razmišljati, ali i ne razmišljati nikako nije uspijevao.
– I reče mu Gospod: – važno je nastavila Marusja – Idi i sakrij se na
potoku Keritu, blizu Jordana, pit ćeš iz potoka, a gavranima ću zapovjediti
da te ondje hrane.9 Zar se ne sjećate?
– I te kako se sjećam – odvratio je Čaldonov, dublje, kudikamo dublje
nego obično, osjećajući se kao prava blesava seljačina. I to što je za jednu
godinu zapravo trebao završiti studij primijenjene matematike na
Fakultetu fizike i matematike pri Moskovskom sveučilištu zbog nečega je
samo pojačavalo mučnu bol od znojne košulje pod pazusima i svu općenitu,
tjelesnu neugodu koju je Čaldonov osjećao od puke prisutnosti te djevojke
koja je tjemenom jedva dosezala do zapučka na reveru njegova sakoa.
– Pa kad se sjećate, nastavite! – zatražila je Marusja, ali Čaldonov je
umjesto odgovora samo nijemo i molećivo raširio ruke, shvaćajući da je
srušen na najvažnijem ispitu svojega života – sramotno, jadno, bez prava
na ponovno polaganje, zauvijek.
– A tata je rekao da ste iznimno pametan čovjek – razočarano otegnu
Marusja te bez i najmanjega crkvenog zavijanja, naprosto kao pjesmu,
dovrši citat:
– Ilija izvrši rečeno i živješe kraj potoka, i vrane mu uvečer i ujutro
donosile hranu, jer Gospodin može i na čudesan način čuvati one koji Mu
vjerno služe i uzdaju se u Njega.
Čaldonov je još jedanput kimnuo i pokorno krenuo za Marusjom u
susjednu sobu, gdje se velika obitelj Pitovranovih već smještala za stol,

8
Pitovranov – od pitat (rus.) – hraniti, i vran (u suvremenom jeziku voron) – gavran. (Op. prev.)
9
Stari zavjet, prev. Antun Sović, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 453. (Op. prev.)
lupajući stolicama i veselo se prepirući – Aljoška se opet gura što bliže
pitama, tata, reci već jedanput tome nezasitnom žderonji! Najstariji
Pitovranov, profesor bogoslovlja na Moskovskoj duhovnoj akademiji,
umjesto odgovora samo je podrugljivo cupkao njegovanu, posve svjetovnu,
namirisanu bradu. Ljubitelj djece i žena, veseljak, šaljivčina i pametan
čovjek, unatoč svim predodžbama o nazadnosti duhovnog obrazovanja znao
je devet jezika (od kojih je pet zapravo bilo beznadno mrtvo), obranio je
sjajnu disertaciju o poganskim kultovima (povodom čega je žestoko
raspravljao sa svojim vječnim neprijateljem i kolegom Vvedenskim) i – bez
obzira na to – uspio je ostati iskren i prostodušan vjernik. A i kako ne bi
vjerovao kad je svakog dana, svakog sata – u zveckanju pribora za jelo,
plaču dojenčadi, škripanju podnih dasaka, u svakom tonu mnogoglasnog
doma Pitovranovih – živio i disao sam Bog, priprosti, ugodni, jedino mogući
antropomorfni Gospodin s jakim seljačkim petama i neobuzdanom bradom
nalik na raskuštrani oblak, koji mu je potpuno zamjenjivao i divan, i
naslonjač, i temelj svijeta.
Obitelj je bila golema, glasna i složna, no čak je i slučajnom gostu bilo
jasno da se ta sloga ne temelji na slučajnome krvnom srodstvu, već na
potpuno svjesnoj, razumnoj ljudskoj naklonosti, tako da su se svako
novorođeno dijete Pitovranovih, svaka dolutala mačka ili na ručak pozvani
gost morali potruditi osvojiti ljubav i naklonost svih ostalih – no zato je
svatko, kad bi se jednom uključio u tu miroljubivu i mnogoglasnu simfoniju
goleme ljudske sreće, dobivao toliko čudesne, tjelesne ugode i topline da je
pretjecalo i za zemaljski i za zagrobni život.
Čaldonova je u kuću doveo najstariji Pitovranov. Lakomi i izbirljivi
lovac i kolekcionar ljudskih duša, hitro je prepoznao u krakatom studentu
posve, priznajmo, nezgrapne i plebejske vanjštine – ne, ne budućeg
akademika, ne luču temeljne znanosti, već čovjeka one visoke i rijetke
moralne kvalitete koju je tako dugo i pomamno tražio u ljudima grof Lav
Tolstoj, sam, Božjom voljom, posve lišen onoga finog bezimenog organa,
svojevrsnog vestibularnog aparata duše koji nepogrešivo omogućuje čak i
malom djetetu ili psu da razlikuje pozitivno od negativnoga, dobro od zla, a
grijeh od ispravne namjere ili postupka. Najstariji Pitovranov prvi je put
osobno vidio tako uvjerljiv i originalan dokaz Tertulijanova aksioma prema
kojemu je svaka duša po svojoj prirodi kršćanska – a pritom teško da je
Čaldonov na svojemu vjerskom putu odmaknuo dalje od Vjerovanja i
Očenaša. Međutim, pametni Pitovranov bio je za razliku od mnogih
bogoslova posve kadar razlikovati crkvu od Boga i stoga je oštroumnog
studenta nakon dva duga razgovora pozvao na ručak – Pjatnicka 46,
vlastita kuća. Izvolite doći, najdraži Sergeju Aleksandroviču, ne prihvaćam
nikakve izgovore. Upoznat ćete se sa svim mojim ukućanima, a ujedno i
pojesti nešto domaće. Kod mene se uvijek fino jede – takvo je pravilo,
strogo se poštuje, a vama je zacijelo dozlogrdilo hraniti se po krčmama.
 I Čaldonov, koji je mučno zazirao od svega na svijetu osim od svoje
matematike, neočekivano je ne samo pristao – došao je, svečano odjeven,
namazan, nespretan od uzbuđenja, s glaziranim višnjama iz pomodnog
Einema – i kutija od tih višanja, presvučena svilom, elegantna, iste je
večeri ispražnjena i premještena u sobu k djevojkama Pitovranovih, gdje je
postala spremište za dugmad, svilene vrpce, nakit i ostale stvarčice,
rasparene, nepotrebne, no beskrajno drage svakom djevojačkom srcu.
Pitovranovi su imali šestero djece, ali čini se da Čaldonov nikad nije
svima zapamtio imena jer je odmah, tek ušavši u tijesno predsoblje, spazio
Marusju koja je držala za čupavi vrat golemu sivu angoru.
– Ne skidajte kaljače – ljutito naredi Marusja Čaldonovu – vražja Sarah
Bernhardt opet se uneredila!
Marusja je protresla nestašnu mačku, koja je stisnula drske plave oči
na silu izigravajući pokajnicu. Ispalo je, iskreno, ne baš uvjerljivo, i
Marusja je radi opomene još jednom zatresla mlitavu mačku.
– Ali, oprostite – smeteno je promumljao Čaldonov, rumeneći se i ne
znajući kamo staviti slatkiše. – Kako ću u kuću u kaljačama?
– Točno – složila se Marusja – mama će se sigurno uzrujati. Izujte se.
Bolje da Saru izbacim van. Neka se osvježi. A vi ste Čaldonov? Sergej
Aleksandrovič?
Dala je Čaldonovu ruku s mačkom stisnutom u šaci. Čaldonov je
zauzvrat nespretno pružio kutiju slatkiša.
– Tako je, gospodična – promumljao je, proklinjući se zbog tog
provincijalizma koji se tko zna otkud pojavio. Gospodična! Kao lakaj, kao
prodavač! Bože, sramote! Propao je, definitivno je propao!
– A ja sam Marusja, to jest, Marija Nikitična, naravno. – Marusja se
lagano, radosno osmjehnula, iznad gornje usne imala je maleni smeđi
madež.
Mačka je, iskoristivši opću zbunjenost, teško kao komad tijesta ljosnula
na pod i smjesta iz opreza zbrisala.
– Eto, opet mi je pobjegla! – ražalostila se Marusja. – Sad će sigurno još
i zavjese razderati. Ne ustručavajte se, dođite, svi vas već dugo čekaju.
Tata samo o vama govori, svi mislimo da je nesumnjivo zaljubljen u vas.
To je bila omiljena Marusjina riječ – nesumnjivo. Još jednom je pružila
Čaldonovu malu vrelu ruku, sad već slobodnu, i on ju je s oprezom malo
zadržao u znojnoj šaci.
Bio je 28. studeni 1888. godine, a 9. travnja 1889., na Uskrs, Sergej
Aleksandrovič, blijed kao da će se onesvijestiti, s naporom izgovarajući
riječi, već je zaprosio Marusju. Prodorno – u cijeloj sobi – mirisali su čak i
naizgled vlažni, kruti, blagdanski zumbuli.
 – Pristajete li, Marija Nikitična? – upitao je Čaldonov, koji je u slučaju
da ga odbije čvrsto odlučio ustrijeliti se ili, u krajnjem slučaju, ostaviti sve,
otići na selo, u isposnike, propiti se.
Marusja se primaknula tik do njega, zagledala mu se odozdo u oči i
njezin miris, vrlo jednostavan, domaći i pomalo jabučni, smjesta je potisnuo
zumbule, ispunio je cijeli svijet.
– Pa naravno, pristajem! – veselo je rekla. – Pogotovo jer sam zbog vas
izgubila u okladi s tatom cijeli rubalj! Rekao je da ćete me sigurno zaprositi
u svijetloj sedmici.10 A ja sam govorila da prije Duhova nipošto nećete biti
spremni. Imate li rubalj?
– Čaldonov se zanjihao, zgrabio je bijelim prstima rub stola, udar sreće
pokazao se tako jakim da mu je pred očima sve poletjelo, zaplivalo, polako
ubrzavajući i kloparajući na spojevima. – A što ste tako blijedi? Gladni ste?
– Čaldonov je zavrtio glavom kao kljuse. Govoriti i dalje nije mogao. – Zar
vam baš ni malo nije drago? – nastavila je navaljivati Marusja. – Nećete
me ni poljubiti? Sad valjda možete.
Pridignula se na prste, podmetnula glatke usne – jednostavno, kao da
je to činila već tisuću puta. Čaldonov je zatvorio beskorisne oči i u sobu je
isti čas banuo, nabravši prostirke na podu, Griša, Marusjin mlađi brat.
– Čestitate si Uskrs? – priupitao je podrugljivo. – A tamo su oni
skakavci – mahnuo je glavom prema vratima iza kojih je žamorila, hrupeći
u blagovaonicu, od Velikog posta izgladnjela obitelj Pitovranovih – sad će
prase smazati bez vas!
– Hajde briši odavde! – nasmijala se Marusja, uzela Čaldonova pod
ruku pa su krenuli prema stolu, spretno, ukorak, zgodno, kako bi mogli ići
cijeli život, a ispred njih je s likujućim povicima »Ljubili su se, vidio sam,
ljubili su se!« trčao ranim hormonima obuzeti Griška, i u blagovaonici su
svi već sjedali oko svečano i promišljeno uređenog stola nasred kojega je
doista na pladnju ležao odojak, malen i vrlo dječji, uplašeno zatvorivši kao
u novorođenčeta natečene kapke – i Marusju je na sekundu bocnuo loš
predosjećaj, ali samo na jednu sekundu. Zato što je to bila velika godina,
blagoslovljena za cijeli planet – godina otkrivanja nerukotvornog čuda
torinskog platna, o kojemu se mnogo i vatreno raspravljalo kod
Pitovranovih, pa naravno da se takve godine nije moglo dogoditi ništa loše.
Niti se moglo, niti se dogodilo. Zato što je krajem proljeća Čaldonov s
odlikom završio fakultet pri Moskovskom sveučilištu i na prijedlog svojega
učitelja, velikog Žukovskog, ostavili su ga na katedri – da se pripremi za
profesorsko zvanje.
A početkom ljeta Marusja i on su se vjenčali.
Odmah nakon vjenčanja mladenci su otišli na svadbeno putovanje
10
Svetlaja sedmica (rus.) – Svijetla sedmica, tjedan nakon Uskrsa u Pravoslavnoj crkvi. (Op. prev.)
Volgom – Marusjina zamisao koja se potom pokazala, kao i sve njezine
zamisli, jedinom mogućom i sretnom varijantom – bolje i ne možeš smisliti.
Svadbena strka i vožnja vlakom do Njižnog Novgoroda za nekoliko su dana
odgodili ono glavno čega se Čaldonov tako bojao i što je tako naivno i
pomamno htio. Svu težinu svoje nezaslužene, nemoguće sreće osjetio je tek
u škripavoj kabini parobroda – prve večeri kad su Marusja i on napokon
ostali sami. Mirisala je blaga riječna vlaga, po stropu su promicale duge,
ravnomjerne, zibajuće sjene, a potom je u taj isti ravnomjerni, zibajući
ritam na koncu ušao sav okolni svijet: i njišuće svjetlo lampe, i nježno,
slabo zapljuskivanje Volge, i uzvratne Marusjine kretnje od kojih je
Čaldonovu čas zastajalo, čas se opet odlučno napinjalo zaljubljeno srce...
Bio je to najmedeniji mogući mjesec – dug i polagan, kao njihov
parobrod Carević Nikola, koji je društvo Kavkaz i Merkurij posebno
preuredilo za plovidbu 1890. godine. Postavši dvopalubnim i opremljen
novim američkim motorom Compound, Carević nije izgubio svoju
provincijsku neužurbanost. Običavali su polako doručkovati na palubi pod
platnenom tendom – uz sivkasti kavijar koji je trebalo mazati na
šupljikavu sredinu vrućeg pereca posebnom koštanom žličicom i uz
beskrajno ispijanje čaja iz maloga trbušastog samovara za koji je Marusja
prvog jutra rekla da nalikuje na arhijereja – jednako je napuhan i dašće.
Očima mokrim od nehotičnih suza Čaldonov je gledao brzu osunčanu vodu
iza krme, kreštave galebove kojima je poštovana publika bacala izdašne
komade još toplih žemlji, vidljivo natekle Marusjine usne i nježnu, jedva
vidljivu modricu na njezinu od sunca malko pozlaćenome mladenačkom
vratu. Nešto si rekla, draga? Oprosti, nisam čuo. Rekla sam da sličiš
alpskom bernardincu. Jednako si čupav i sentimentalan. Nisam znala da
se udajem za plačljivca.
Marusja je ustajala od stola, vješto popravljala svoju prvu uistinu
odraslu i damsku haljinu (s neudobnim turnirom, na koji se nikako nije
mogla naviknuti) i naposljetku brzo pokazavši Čaldonovu jezik odlazila
šetati se palubom. A Čaldonov je – kroz dugu koja mu se kao i prije
razlijevala na trepavicama – gledao kako ide po daskama opranim do
bjeline, brza, nasmiješena, sva sastavljena od ravnomjernih linija i svilenih
sjena, i bojao se samo jednoga – da će umrijeti od sreće ne dočekavši iduću
večer.
Tijekom dugih pristajanja grlate i gizdave žene prodavale su neuredne
jorgovane i prve jagode – i Marusja je razgledajući s palube stisku na
drvenom pristaništu i zamršene oprave provincijskih dama veselo
objašnjavala Čaldonovu zašto realisti sa svojim pokretnim izložbama nisu
umjetnost, već bijedno oponašanje onoga što je oponašati grijeh. Razumiješ
– upravo grijeh! Eno, pogledaj onu žensku s piroškama, baš je ljupka, zar
ne? Puca od zdravlja. A oči, kakve oči ima! Čudo! Zar se to može prenijeti
bojama ili čak riječima? Marusja bi se na sekundu zamislila. Osim možda
odsvirati? Kao fugu? Po meni je ta ženska čak grandioznija od fuge! I
Marusja je, muzikalna kao svi Pitovranovi, počinjala poluglasno pjevušiti
nešto duboko i titansko, uistinu nalik na trgovkinju na pristaništu koja je
lako u visećem položaju držala golemu košaru sa žarkim, u krpe
zamotanim, novorođenim piroškama. Piroške su bile debele, zasitne, s
iznutricama, lukom i heljdinom kašom – užasne! – smijala se Marusja,
čučnuvši i dijeleći pučku poslasticu s kujom obješenih grudi koja joj se
umiljato vrtjela oko nogu. Evo, mamice, posluži se. Imaš li mnogo štenadi,
ha? Reci.
Kuja je halapljivo grabila mirisno tijesto ne zaboravljajući pritom
cijelim stražnjim dijelom signalizirati najjaču naklonost prema
novopečenoj gospođi Čaldonovoj. Štenadi je imala sedmero i sve ih je prije
nekoliko sati u septičkoj jami utopio trgovac, čovjek koji nije bio zao, pa čak
ni škrt, već naprosto kakav istinski samaritanac i mora biti, razuman i
pribran. Mogao je lako prehraniti kuju i njezin priplod, ali naprosto nije
trebao osam pasa, i kuja je to tek trebala saznati. A zasad – zasad je sve
bilo dobro: i sunce, i preprženi nadjev s lukom, i nježna ruka u bijeloj
rukavici koja ju je češkala čas iza uha čas po glavi, i svaki je dah slavio
Gospodina, i čak se činilo da Njemu to nije svejedno.
Marusja je posljednji put pogladila po vratu kuju napola rastopljenu od
sreće i povela muža u šetnju po sićušnom Pljosu, malenom, dražesnom,
nalik na biser koji je pao u travu s nečije igle – biser malko prašnjav, ne
savršeno gladak, ali ipak pravi. Između štandova vikali su, rastezali
harmoniku, gurali dangubama pod nos đevreke, mirisnu tkaninu i poznato
mjesno predivo – i obojima je, i Čaldonovu i Marusji, bilo jasno da nisu
pogriješili i da je to tek početak čudesnoga, dugog putovanja – i čini se da
će sve doista biti kako je obećano, i čeka ih miran život, dug i sretan,
uzajamna ljubav u savezu mira, i darovana će im biti rosa s neba i rodnost
zemlje, i napunit će se dom njihov pšenicom, vinom i jelejem, i svakakvim
blagodatima – tako da višak dijele s potrebitima. A kad je tako, onda nije
strašno poslije, jednog dana, i umrijeti. I sve obećano ostvarilo se –
doslovno u svakom pogledu. Osim u jednom.
Nakon jedne godine vrlo sretnoga bračnog života Marusja je još nekako
okretala na šalu zapitkivanja rodbine, koja je htjela pod svaku cijenu
njihati na koljenima unučad, nakon još jedne godine zabrinula se sama.
Nekoliko godina – bez sumnje najgorih u životu Čaldonovih – otišlo je na
očajničku, nikomu vidljivu borbu. Marusja je, neuobičajeno senzualna i
stoga osobito čedna, vrlo teško podnosila liječnike. Idite iza paravana,
razodjenite se, molim vas – sigurne muške ruke, instrumenti za mučenje, u
šaci zgužvan znojni rupčić koji nije ispustio ni zvuka, poniženje, užas,
ponižavajuća nada, iznova i iznova, ponovno i ponovno. Doista je prošla sve
krugove pakla – putovanja u toplice i mjesta s ljekovitim blatom,
sveučilišni diplomirani učenjaci, skupi privatni doktori, nepoznati liječnici
koji su s »Anom Nikejevnom napravili pravo čudo«, pri čemu je sama Ana
Nikejevna, poznanica poznanika nečijih poznanika, bila već posve bezlična
i anonimna, kao novčanica – samo što se, za razliku od novčanice, pomoću
nje nije moglo kupiti čak ni zrnce sreće. Krenuli su čak i homeopati, koji su
naglo ulazili u modu, i od pohoda babama, nadriliječnicima i vračarama
Marusju je spasila samo prirođena duševna gadljivost. Pri čemu stvar čak
nije bila u grijehu, nego u tome što su prefrigani metafizički prišipetlje
(mnogi su od njih, inače, uzimali za posjet toliko da bi se posramio i
najgramziviji eskulap) obećavali da će svojim užurbanim bajanjima,
unakrst porubljenim ručnicima i slomljenim svijećama promijeniti volju
samog Boga, a Marusja je kao nitko drugi svim svojim bićem osjećala da je
upravo to Njegova volja – da Serjoži i njoj ne da dijete. Protiviti se toj volji
bilo je besmisleno, moglo se samo zamoliti, kao što moliš roditelje da ti za
imendan poklone Simon i Halbigovu lutku, ali umjesto lijevane
porculanske ljepotice u modernoj svilenoj opravi uvijek riskiraš dobiti još
jednu petparačku knjigu o medvjedu, pa i očinsku pljusku. Ali Marusja se
nije bojala pljuski, samo je htjela znati zašto je i zbog čega odbijaju. Zašto i
zbog čega baš nju?
Odlasci k liječnicima, na kojima je ustrajao Čaldonov, bili su joj nešto
poput lanaca za jurodivog – još jedna kušnja koja surovo muči tijelo, ali
koja umjesto toga jednako surovo probada duh. Glavno je bilo nešto drugo –
ikona Majke Božje Uzdizanje propalih, ikona Bogorodičinih roditelja,
pravednih Joakima i Ane, ikona pravedne Elizabete, majke Ivana Preteče,
mošti svetog mučenika djeteta Ivana u Kijevsko-Pečerskoj lavri,
čudotvorna ikona Tolgska u Tolgskom manastiru, pokraj nje na ogradi
ikona Majke Božje od Znamenja, ispod koje treba triput propuzati i usrdno
moliti Presvetu Bogorodicu. Marusja je puzala i plakala tako da su je iz
hrama izveli držeći je ispod ruku.
Bio je tu još Začatjevski manastir, i čudotvorna ikona Milostiva, i mošti
prepodobne Sofije Suzdaljske. Marusjin ispovjednik otac Vladimir,
suhonjavi, lukavobradi sijedi starčić koji je, čini se, krstio sve potomstvo
Pitovranovih i skrbio se o njemu, savjetovao joj je da piše u samostan
Hilandar na Atosu, i nakon tri mjeseca očekivanja koje nitko nije primijetio
Marusja je dobila od atoskih monaha pošiljku s komadićem loze svetoga
mirotočivog Simeona koja rađa plodove već tisuću godina. Osim suhe
grančice, u paketu je bila ikona svetog Simeona i tri bobice. Trebali su ih
pojesti neplodni supružnici – dvije žena, jednu muž, prethodno četrdeset
dana strogo posteći, bez vina, slatkog i jeleja. U praksi je to značilo kruh,
vodu i sirovo povrće. Otac Vladimir rekao je da je Simeonova loza
najpouzdanije sredstvo. Čaldonov nije izdržao post, nakon tjedan dana
popustio je, krenuo kao izgladnjeli pas za mirisom ščija i pribrao se tek u
krčmi, među miomirisnim kočijašima i najzapuštenijim svijetom. Zdjela
pred njim bila je prazna do sjaja, konobar je spretno stavivši ruku na leđa
već nosio pladanj s kuhanom govedinom, hrenom koji izaziva suze i kiselim
krastavcima. Čaldonov je propadajući u zemlju od stida dignuo ruke od
sebe, i kako bi pojačao užas posrnuća zatražio uz govedinu votku.
A Marusja se nije predala, nije odustala, samo je od slabosti gotovo
prestala ići među ljude pa je najstariji Pitovranov, zaželjevši se kćeri, sam
svratio k mladencima – Čaldonovi su tada unajmljivali pola kuće u
Povarskoj, Sergej Aleksandrovič bio je na dobrom glasu, i uračunaju li se
još i privatni satovi, zarađivao je sasvim, sasvim solidno. Pitovranov je
šutke promotrio Marusjino od muke i gladi oglodano lice i za rukav izveo
Čaldonova kroz vrata.
– Povjerio sam vam svoju kćer, Sergeju Aleksandroviču, ne zato da bi
šenula – rekao je tiho, ali tako strašno da je Čaldonov poput mangupa koji
je bio nestašan sakrio naglo oznojene ruke iza leđa. Tasta je volio i odmah
nakon svadbe sprijateljio se s njim još više nego prije – bez formalnosti, bez
obveza. Uostalom, nijedan nije znao drukčije prijateljevati.
– Odgovarao sam je, Nikita Spiridonoviču. Ali otac Vladimir odobrio je
post, rekao je samo suzdržavanje i neprekidna molitva.
Pitovranov je zgužvao šakom bujnu bradu, zatim ju je trznuo, kao da je
želi iščupati.
– Ocu Vladimiru, staroj budali, još ću dati po njušci – obećao je. – Ali ti,
Serjoža, pa ti si matematičar, učen čovjek, kako si kod kuće mogao
dopustiti takva strašna, zaostala praznovjerja!
Čaldonov je smeteno šutio – bilo je nevjerojatno to čuti od profesora
bogoslovlja, čak jezivo – no još je jezivija bila Marusja, koja ni malo nije
promijenila prijašnji veseli, uravnoteženi, izvanjski ton – a bila je sva
zgrčena, ni za što izmrcvarena iznutra.
Iste večeri došao im je uznemireni otac Vladimir – urazumiti previše
zabludjelo duhovno čedo, i Čaldonov je, gosteći starog svećenika čajem sa
slatkim, nehotice tražio na njegovu od cjeloživotne ganutljivosti
smežuranom licu tragove batina. Šake starog Pitovranova, bez obzira na
arhijerejsku obrazovanost, bile su takve da bi mu svaki trgovac pozavidio.
Ali Marusja nikoga nije slušala, nastavila je sa svojim samotnim, nikomu
potrebnim postom – i Čaldonov je, na koljenima, sa suzama preklinjući
ženu da se ne upropaštava, da ne upropaštava oboje, shvaćao da je sve
beskorisno, sve je uzalud, ništa te suze i molbe neće promijeniti. Marusja je
bila tvrdoglava – i nasljedno i inače – i u toj tvrdoglavosti nije bilo ničega
zaostalog, strašnog i bolesnog. Naprosto je htjela znati. Samo je htjela znati
zbog čega i zašto.
Nakon četrdeset dana grožđe poslano s Atosa bilo je pojedeno – uz
molitvu, uz trepet, uz nevjerojatnu, okom vidljivu nadu. Sve uzalud. Vrata
se nisu otvorila. Nije čak izišao ni vratar kako bi prenio da neće biti
nikakvog odgovora. Marusja je još malo pričekala i mirno se vratila sebi.
 Sve, na Čaldonovljevu bojažljivu radost, kao da je postalo kao prije, nije
više bilo pastira i doktora, beskrajnog – do sijevanja u čašicama koljena –
bdjenja pred ikonama. Čaldonovi su sjedili za nedjeljnim stolom, opet je
bilo ljeto i jutro, bijele zavjese u blagovaonici nadimale su se i padale,
nadimalo se i padalo iza njih zelenilo i zlato, i batistena haljina na Marusji
bila je prohladna izvana i vatreno-glatka iznutra.
– Ući će Agaša, bit će sramota – prekorila je Marusja Čaldonova blago
ga lupnuvši po čelu čajnom žličicom, također vrelom i glatkom.
– Neće ući – promrmljao je Čaldonov boreći se sa sitnom skliskom
dugmadi i svilenkastom vrpcom – poslao sam je po samovar, sad ćemo je
čekati više od dva sata.
Marusja mu je i dalje blago odmicala ruke, ali on je čuo, osjetio, kako joj
se ubrzalo disanje i znao je da će za trenutak sve biti drukčije – okus,
vrelina, miris, bila je izvanredno podatna, nevjerojatno, o takvoj ljubavnici
može se samo sanjati, kad bi se Čaldonov usudio, naravno, sanjati išta
slično...
– Čekaj malo, Serjoža – rekla je Marusja, gornja usna uvijek bi joj začas
natekla od poljubaca i to je bila njezina posebna, Marusjina draž od koje su
Čaldonovu još više drhtale ruke i vrtjelo mu se u glavi.
– Moram otići u Kostromu, k Feodorovskoj Majci Božjoj.
Čaldonov se u šoku povukao, ne shvaćajući kako je tako tankoćutna
mogla najednom sve pokvariti, i to jutro, i sunčane mrlje vani, i prozirne
tragove od meda na nožu na stolu, i okus vlastitih usana.
– To će biti posljednji put, Serjoža. – Marusja je lagano pogladila muža
po obrazu. – Časna riječ, posljednji put. Obećavam.

U Kostromu su otputovali zajedno – i premda su se oboje svim silama

nastojali držati kao obično, to se pokazalo kao nevesela sjena njihova
svadbenog putovanja. Čudotvorna ikona Feodorovske Majke Božje, koju je
naslikao sam evanđelist Luka, nalazila se u Ipatjevskom manastiru Svetog
Trojstva, izazovno bogatom, od bijelog kamena, nalik na stvrdnutu
kremastu tortu. U sabornu crkvu Svetog Trojstva Čaldonov nije ušao, ostao
je vani – zbog obzirnog seljačkog straha da ne zasmeta, da što ne pokvari
svojom nezgrapnom prisutnošću. Marusja, i dalje vrlo mršava, s nisko
zavezanim jednostavnim sivkastim rupcem na točkice, s praga se okrenula
prema mužu kao da se bojala, ili kao da se nije mogla odlučiti učiniti
posljednji – uistinu posljednji korak. Usne su joj se neprekidno, bezglasno
micale i Čaldonov je znao da se Marusja moli – Bogorodičinoj majci Ani:
»Daj plod utrobe onima koji te zazivaju, oslobodi ih mraka jalovosti,
neplodne žene plodnima učini da Te uznose i slave Bogočovjeka – Unuka
Tvojega i Stvoritelja i Gospodina.« Čudnovat je svijet gdje čak i Bog ima
baku, i toj se baki možeš potužiti ne samo na razbijena koljena nego i na
slomljeno srce.
Čaldonov je uzdahnuo i sjeo na samotnu klupicu skrivenu usred
bujnoga grmlja; manastir je bio uređen, zelen, ugledan – čuvar
romanovskih načela. I premda su se svi davno naviknuli na redovite
dolaske carske obitelji, ipak su izvanjsku efektnost neizostavno čuvali.
Samostanskim vrtovima i samostanskoj vojničkoj čistoći moglo se samo
zavidjeti. Čaldonov je sjeo, potapšao iz navike džepove – tako mu se pušilo
da mu je slina bila gorka, ali ipak se nije odlučio izvaditi cigarete. Mirisalo
je osunčano, sočno, nedavno zaliveno lišće, masna bogata crnica, i
zaglušujuće je kreštala na prepletenim granama ptica – grdila je
Čaldonova jer joj je uznemirio gnijezdo.
Po manastiru su bazali hodočasnici, koje su vješto, kao ovce, tjerali na
predviđena mjesta crni, žgoljavi monasi, staloženo su išli na molitvu
dotjerani svjetovnjaci, ali većinom su se gurali ružni, polomljeni, poniženi
ljudi koje je život svladao i koji su se dovukli onamo u posljednje utočište,
po nadu koje više nije ostalo čak ni unutra. Čaldonov se namrštio – ranjenu
divljač koju je oko sebe vječno skupljala Ruska pravoslavna crkva on je
potajno prezirao i bolna mu je bila pomisao da se među tim očajnicima,
jadnim i ubogim, koji su domiljeli do ulaza u obećano kraljevstvo nebesko,
našla i njegova Marusja – živa, čarobna, potpuno stvarna. Poštovao je
svaku vjeru, i Marusjinu osobito – ali, molim vas, čemu ta institucija crkve
– ta poput države glomazna grdobina kadra samljeti u prah čak i najbolji
ljudski materijal.
Kao odgovor Čaldonovljevim mislima, na trgu ispod saborne crkve
Svetog Trojstva pojavio se monah, ne nestorovski kaluđer lažnog sjaja, već
pravi Kristov vojnik, pas Gospodnji – samo u pravoslavnom obličju. Visok,
plećat, nevjerojatno, gotovo zastrašujuće lijep – nezemaljske, neljudske i,
naravno, ni malo božanske ljepote, hodao je široko nadimajući crna krila
mantije i s takvim mahnitim prijezirom gledao iznad ljudskih glava kao da
se boji da se ne zaprlja. Mnoštvo se, klanjajući se i križajući, razmicalo
pred monahom, preneraženo stvorenjem nezemaljskoga, neviđenog soja.
»Vidi što je zgodan«, uzdahnula je ushićeno neka ženskica, i sama zgodna
kao oguljeni luk, i monahovo se lice najednom izobličilo od mržnje, kao da
je iznutra planulo jarkom, crnom vatrom – te se odmah ponovno skupilo u
gadljivu grimasu.
Čaldonovu je postalo neugodno, kao da se spotaknuo na visini i tek se u
posljednjem trenutku uhvatio za nesigurnu ogradu. Boga se ljudi ni malo
nisu ticali – to je bilo jasno. Punio je pružene posude ne birajući, bez
smisla, ne opažajući suze, ne slušajući molitve. Zašto je tomu domaćem
kostromskom Luciferu bilo dodijeljeno toliko tjelesne ljepote i snage? Zašto
je Marusja ponovno klečala ispred još jedne ikone – u tami, u strahu, u
očaju – i nije vidjela ništa osim uljanih oker mrlja na golemoj staroj ploči?
Zbog čega ih Gospodin nije udostojio vidjeti djecu djece svoje, zar je to
pravedno?
Ptica koja je očajnički nastojala uplašiti Čaldonova svojim torokanjem
odlučila je promijeniti taktiku pa je izvukavši se iz granja zašepesala po
travi, vukući krilo i oslanjajući se iz naivnosti čas na jednu čas na drugu
nožicu – pretvarala se da je ranjena, bespomoćna. Spašavala je djecu.
– Ne boj se, blesačo – promrmljao je Čaldonov brišući mokre oči, u
pravu je Marusja, pravi sam plačljivac i slabić – neću ti dirati potomstvo.
Ptica je stala, pogledala Čaldonova okruglim neproničnim okom; volio je
čvorke, bili su pametni, veseli i nisu dangubili, u njihovu selu bilo je mnogo
čvoraka. – Odlazim. Čuješ li? Već odlazim. Dokle će to tako? Koliko ćemo
još tako tumarati? Hoće li dugo te muke trajati? Dok ne skončamo, majko
mila! Dok ne skončamo...
Toliko je čekao kad će Marusja napokon izići da mu je, dakako,
promaklo kad su se otvorila golema vrata crkve. Naprosto je u jednom
trenutku okolni zrak postao drukčiji i pokazalo se da Marusja već ide kroz
dvorište, nisko oborivši glavu, ide polako, polako, kao da su joj u crkvi
umjesto utješnog dlana na ramena stavili još jedan križ. Taj put već
pretežak. Gotovo je, shvatio je Čaldonov, gotovo je, ništa nije pomoglo. Čak
ni posljednje. Unakazili su je. Izmrcvarili. Dotukli. Moju Marusju. Htio je
vikati, čak vrištati: kao da su pred njegovim očima mučili dijete ili mačku,
a on baš nikako ne može spriječiti besmislenu i dugu patnju stvorenja koje
ništa nije skrivilo i ništa ne razumije. Marusja je i dalje hodala i hodala –
kao u snu, razmičući tešku vodu, i sa svakim njezinim korakom Čaldonov
je sve jače mrzio Boga. Ta je mržnja bujala unutra – u praznome, mračnom
grudnom košu – postajala je sve veća i veća, tako da je isprva postalo
nemoguće disati, zatim vjerovati, i na koncu živjeti.
Marusja je prišla, blago položila topli dlan mužu na rukav.
– Što je, dušo? Kako si? – Čaldonov je usplahireno poljubio Marusju u
sljepoočnicu, namjestio sako, zbog nečega popravio frizuru, kao da je
nastojao svim tim sitnim nespretnim petljanjem odvratiti Boga od vlastita
gnijezda. Mržnje više nije bilo, samo strah da se neizbježni plameni stup
sad može obrušiti i na Marusjinu glavu. Ponovno je sve pokvario, svima
naškodio. Šeprtlja. Blesan. Pravi pravcati tikvan. Htio je pogledati ženu u
oči i užasno se plašio.
Marusja je bila vrlo jaka, ali čak su i nju mogli zgaziti. Zgaziti se može
bilo koga, osobito ako si Bog.
– Hajdemo, Serjoža – tiho je rekla Marusja. – Hajdemo napokon kući.
– A što... – Čaldonov se smeo, ne znajući kako nastaviti. Što s vjerom?
Što s djecom? Što će biti dalje? Koja je sljedeća postaja – ludnica? Crkveni
razvod? Omča užurbano zavezana za krak lustera?
 – Hajdemo kući, Serjoža – ponovila je Marusja blago. – Sve sam se
dogovorila.
Čaldonov se napokon osmjelio pogledati je u lice. Marusjine oči bile su
posve u skladu s rupcem – svijetle, s točkicama – i vrlo spokojne. U njima
nije bilo ni boli, ni gnjeva, ni nade. Zapravo ničega. Potpuni muk.
Zaista se dogovorila.

Ni ona ni Bog ipak nisu rekli Čaldonovu u čemu je bio smisao tog
dogovora, ali oboje su čvrsto držali svoju riječ. Čaldonov je bio sretan u
braku onako kako samo može biti sretan smrtni muškarac uz smrtnu ženu.
Pitanja o djeci više nikad nije bilo – kao što nije bilo ni same djece.
Uostalom, čini se da Marusju to više ni malo nije uzrujavalo.
Drage se volje i čak radosno prihvatila muževih poslova – bavila se
njegovom karijerom koja se munjevito razvijala, njegovim znanstvenim
radovima i fakultetskim gnjavažama. Čaldonov je sigurno i ujednačeno
napredovao, pri čemu mu je spoj seljačke upornosti i velike matematičke
nadarenosti omogućivao da povezuje polja djelovanja koja obično povezuju
krajnje nerado. Bez obzira na to Čaldonov se istodobno pokazao kao sjajan
znanstvenik i sposoban administrator. Ocijenili su ga, promaknuli, pozvali
– riječju, sve je išlo ispravnim, sretnim tijekom, i navečer je Marusja,
klečeći na stolici što je škripala od opterećenja, uredno prepisivala buduću
muževu disertaciju, revno isplazivši jezik i ne razumijevajući baš ništa.
»...Onda i rješenje odgovarajućeg zadatka o toku plina može biti napisano
pomoću takvog reda, u čije će članove ući neki korektivni koeficijenti
izraženi putem Gaussovih hipergeometrijskih redova...«, ispisivala je
čitkim rukopisom jako i neuobičajeno nagnutim ulijevo, što po svjedočenju
grafologa govori o potpunoj kontroli razuma nad osjećajima. Čaldonov je
prilazio straga i lagašno puhao Marusji u vrat – ravno u pahuljaste
škakljive kovrčice.
– Ne dašći u mene – ljutila se Marusja – ne vidiš da radim? Sam si
rekao da treba brzo!
Čaldonov bi se smjerno povukao, a Marusja bi ne okrećući se strogo
naredila – da nisi krao iz kredenca, uskoro će večera! Neću, što ti je, kleo se
Čaldonov, trudeći se da ne zaškripi izdajničkim vratašcima.
– Gaussovi hipergeometrijski redovi... – pjevušeći je ponavljala
Marusja. – Jako lijepo! Doduše, nerazumljivo. Znači li to išta?
Čaldonov je spremno zamumljao, pokušavajući progutati upravo
ukraden komad mesa:
– Pa kako te nije stid – bunila se Marusja. – Za jedan sat sjest ćemo za
stol, a ti... Teletinu! I još hladnu! I sve si pojeo! Meni ni komadić nisi
ostavio!
Kuharica zaobljenih bokova, koja je došla prostrti stol, zatekla bi bračni
par kako mirno jede slatko ravno iz tegle, pri čemu je Čaldonov u zanosu
objašnjavao Marusji osnove aerodinamike ne primjećujući da mlada žena
barata žlicom besramno ne poštujući red. Rad: O strujanju plina, koji je
predao u svojstvu doktorske disertacije na Fakultet fizike i matematike pri
Moskovskom sveučilištu, bio je sjajno obranjen u veljači 1894. godine, i iste
su godine Čaldonovi proslavili petu godišnjicu vjenčanja.
Unatoč logici sretnih brakova, Marusja se nije pretvorila u ushićenu
sjenu vlastita supruga. Možda i zato što je Čaldonov vrlo dobro shvaćao da
je kućanstvo koje je vodila njegova žena – povremeno svojeglavo i
mušičavo, kao živo biće – također posao, također stvaralaštvo, svijetu ništa
manje potrebno nego njegova znanstvena istraživanja ili, recimo, predenje
mačke koja liže pospane site mačiće. Štoviše, Čaldonov je bio iskreno
uvjeren da u Marusjinu svakidašnjem životu ima kudikamo više smisla
nego u njegovu. U kroju nove haljine raširenom na velikom stolu, u
ostvarivanju sobaričine privatne sreće (posluga Čaldonovih zbog nečega je
bila osobito izložena romantičnim strastima i Marusja je svako malo
udavala neku uplakanu djevojku), čak i u tome kako je Marusja, češući
olovkom nježni vrat, smišljala sutrašnji ručak dobivajući od jednog komada
govedine i glavno jelo, i šči, i nadjev za lisnato tijesto – u svemu tome bilo
je neke neobične, dirljive, odmah razumljive logike malih događaja, koji
jedini mogu stvoriti veliku sreću. Noću su Čaldonovi spavali zajedno,
zagrljeni, i ne budeći se oboje su se okretali na drugi bok čim bi jednom od
njih utrnula ruka, postavši u snu puna vrelih iglica i neposlušna.
Pitovranovi – koji su za to vrijeme postali još glasniji i složniji – često
su dolazili Čaldonovima u goste. Nećaci i nećakinje, koji su se svake godine
rađali zastrašujućom, gotovo geometrijskom progresijom, obožavali su tetu
Marusju, koja je imala urođeni ženski dar da ziba, stavlja pelene, hrani
rijetkom kašicom, grdi zbog razbijenog tanjura (i vješto skriva krhotine od
ostalih odraslih), plaši strašnim pričama i tumači geografiju. I sve to tako
da čak ni najhirovitije dijete ni trenutka nije osjećalo kako ga tjeraju na
nešto što ne bi željelo ili ne bi moglo učiniti samo. Čaldonov je čak bio
ljubomoran na ženu zbog te maloljetne horde koja se vječno vješala za
Marusjine suknje – pri čemu djeci nikad nije tepala, i ako je bilo potrebno,
znala je ostaviti fini vreli trag na guzi kad bi tko zgriješio.
Roditelji su jednom zapodjenuli razgovor s njom o tome kako bi mogli
uzeti siroče iz doma, ali Marusja je samo začuđeno podignula obrve.
– Zašto? – rekla je jednostavno. – Imat ću ja dijete. Znam. Sigurno ću
ga imati. Vjerujem u to, razumijete?
Majka nije izdržala – rasplakala se, sama je četrnaest puta rađala,
podignula šestero, ostalih osmero uzeo je Svemogući da bi se tko imao
vrzmati u podnožju njegova blistavog prijestolja.
– Što to govoriš, Marusja, ako Gospodin nije dopustio, smiješ li mu se
protiviti?
– Ne opirem se, mama – tvrdoglavo je ponovila Marusja. – Jednostavno
znam.
Bila je 1899. godina, početak novog stoljeća, nove ere, Rusija je svaku
večer tonula u napola rasplinute krvave sutone o kojima su pisali svi koji
su mogli pisati i koji su uznemirivali čak i one koji se nisu imali zbog čega
brinuti. Marusja je navršila trideset – i to se već osjećalo, grudi su postale
malko mekše, jagodice malko oštrije, ujutro više nije onako radosno
reagirala na muža, iako je znala da on najviše voli te trenutke kad je
polusnena, topla, kao da je lagano usporena dugim, blaženim, ni malo
strašnim nepostojanjem. Život je prolazio kroz Marusju i pokraj nje, ali ona
je svejedno znala da će Bog održati dano obećanje, kao što je ona zauzvrat
održala riječ koju Mu je dala. I Bog se pokazao pravednim.
Marusja je dobila dijete s 49 godina.
I nema veze što je to bio kržljavi Židovčić vatrenih i veselih – usprkos
nacionalnim propisima – očiju. Nema veze što je imao osamnaest godina i
što je osim ušiju u kuću donio i strašno opak svrab. To je bilo njezino,
Marusjino, dijete. Njezin jedini dečko. Njezino zlato. Njezin Lesik.
Odmah je to shvatila, čim je otvorila vrata.
 Poglavlje treće

Lazar

LAZAR LINDT BIO JE ZGODNO – 1900. – GODIŠTE, KOJE JE UNAPRIJED

olakšalo grobljanskoj dangubi sve komplikacije dokonog brojenja. Ostali
pokojnici kao da su davali sebi i svjedocima nekakvu priliku: kao da su
zamršeni brojevi na nadgrobnim spomenicima upućivali na osobito dug i
nepredvidljivo zanimljiv život ili čak besmrtnost – koji su, uostalom, trajali
točno onoliko koliko je trebalo prolazniku da u sebi oduzme jedan
četveroznamenkasti broj od drugoga. A tu nema nikakvog napregnutog
razmišljanja, nikakvog mrdanja usnama: cijela sudbina glatko i komotno
stane u elementarnu aritmetičku operaciju – minus sto. Idemo, što si zapeo
kraj toga groba? Da, da, draga, naravno, odmah.
Samom Lindtu za te se gluposti, kao za vlastitu smrt, fućkalo – bio je
beskompromisni ateist, uvjereni čuvar Bazarovljeva čička. I koliko god to
bilo čudno, upravo mu je osjećaj bezuvjetne smrtnosti, konačnosti
zemaljskog postojanja, darovao istu onu staloženu i radosnu neustrašivost
kojom su plamtjeli prvi kršćanski mučenici kad su ih u arenama proždirali
malčice potaknuti lavovi. Uostalom, u starosti je Lindtov ateizam postajao
pomalo gorak i počeo je hlapjeti, kao da su se rasušile gumene brtve koje su
držale čep, isti kao onaj čepić na jakom jodu, i Lindt ne da je počeo
vjerovati, prije se naprosto umorio sumnjati. Proživio je nevjerojatno dug i
vrlo uspješan život s bilo kojega gledišta: prokazivanja, uhićenja,
strijeljanja, ideološki protivnici i svakidašnji zavidnici – sve se to događalo
bilo komu drugom, samo ne njemu. Uzdizali su ga u nebesa prijatelji,
poštovali i pribojavali ga se oponenti, obožavale žene. Sve žene osim jedne.
To čak i nije pogreška, manje od toga. Jednostavno omaška u trećoj
decimali.
– Ti, Lazare, kao da ne živiš u naše vrijeme, ne dira te ni vrag ni
sovjetska vlast – gunđao je Čaldonov gurajući pod suhi jezik ledenu tabletu
Validola.
– Pa kad ih nema, zato, Sergeju Aleksandroviču. Zato me ne diraju.
– Koga nema, Lazare? Što lupetaš?
– Pa nikoga nema, ni vragova ni sovjetske vlasti, Sergeju
Aleksandroviču. Ljudi su uvijek isti. Otkad je stvoren Adam. Jednostavno
se znam dogovoriti s njima.
 Lindt se promeškoljio namještajući u naslonjaču bolnu stražnjicu i s
užitkom se osvrnuo. Obožavao je Čaldonovljev kućni kabinet – ormari s
knjigama, golemi stol, privlačne hrpe sadržajnog papirnatog otpada,
polumrak. Nikada ne bi otišao odande, časna riječ.
Čaldonov je zavrtio glavom. Dogovarao se, ne dogovarao, ali počinjala
su najljudožderskija vremena. Bila je 1937. godina, na Fakultetu fizike pri
MGU strastveno su napadali trockiste – i premda učene glave nije snašla
velika nesreća, podignuli su prilično prašine. Uostalom, obračuni su bili
isključivo interni – Domovina, priznajmo joj to, fizičare inače nije posebno
gnjavila – shvaćala je, dakle, što je bitno, i koga će ženske još narađati, a
koga je bolje ne dirati jer će nesumnjivo ispasti da ne vrijedi truda. Čekaj
onda sto pedeset godina nužnu kombinaciju gena i kradi na sitno od
susjeda zastarjelu tehnologiju. Ali Čaldonov, čovjek klinički pošten i
častan, svaki je usmeni sraz na zasjedanju znanstvenog vijeća shvaćao kao
pravu bitku, i to posve u duhu Dostojevskog: vrag se bori s Bogom, a bojno
polje čine ljudska srca.
Lindt bi u tom vrzinom kolu demonstrativno sjeo što bliže govorniku i
brzo počeo drljati nešto u bilježnicu. Ili je vodio zapisnik ili je radio – malo
tko se snalazio u njegovu čudovišnom, kukastom, posve paučjem rukopisu.
Zapravo, bit zapisa također nije razumio gotovo nitko, ali nekoliko
desetaka znanstvenika na cijelom planetu od samog je imena – Lazar Lindt
– smjerno kolutalo očima. To je zvučalo banalno, ali nije zbog toga postajalo
manje važno. Lindt je radio na granici fizike, kemije i, čini se, matematike
– na onoj nevjerojatnoj visini gdje nestaju posljednje ljudske sumnje i kroz
istanjeno tkivo velike znanosti nazire se stvarna put Jedinog Boga. Lindt je
bio najobičniji genij – i to su shvaćali čak i oni koji inače ništa nisu
shvaćali. Osobito u znanosti.
No bez obzira na svima očiglednu genijalnost, sa svojih trideset sedam
godina Lindt je još spadao u vunderkinde – glup i uzak naziv, kao kratke
hlače na dripcu koji je prerastao školu, ali kako su ga još mogli zvati u
svijetu gdje se prosječnom dobi za priznanje smatralo sedamdeset godina?
Najmlađi profesor, najmlađi autor najproučavanije monografije, najplodniji
istraživač, koji je oko sebe okupio vrlo prisno jato najdrskijih mladaca.
Nema sumnje, nekima je išao na živce. Mnogima. Prema logici, Lindt je
odavno trebao biti na čelu cijelog odjela, a prema pameti i vlastita
instituta, jer sve ideje koje je generirao – često usput, između poslova –
sam nije bio u stanju ni ostvariti, pa čak ni kako treba zapamtiti. Kao
svaki ljudski skorojević, slučajno, ni zbog čega zaštićen odozgo, Lazar je
više volio baviti se samo onime što je njemu osobno zanimljivo – pri čemu
to osobno nije uključivalo samo znanost, nego na primjer i ljepši spol,
kojega je Lindt – šarmantan kao svaka rugoba – bio vrlo lakomi ljubitelj.
Volio je i dobre knjige, a to jesu li dobre određivali su ne samo autor i
sadržaj nego i godina izdanja. Tiskarsku produkciju nakon 1917. godine
Lindt iz principa nije priznavao, i moskovski antikvari obožavali su ga i
zbog toga čudesnog snobizma, i zbog smisla za humor, i zbog darežljivosti, i
zbog zapanjujućeg osjećaja, ali najvažnije zbog nježnosti kojom bi uzeo u
ruke još jedan otrcani svezak. Kao da dodiruje koljena napola razotkrivene,
od nestrpljivosti drhtave ljepotice. Bio je izvrstan ljubavnik, to jest,
naravno, čitatelj – darežljiv, vješt, zahvalan, smion. Ni jedna nije odlazila
od njega uvrijeđena – zato što se sa ženama i knjigama bilo ugodno i
korisno družiti. Lindt je zadirkivao i ismijavao samo muškarce.
S njima je bilo ugodno i korisno nemati nikakva posla. Na žalost, tako
gotovo nikad ne bi ispalo.
Dakako, Domovina je vrlo brzo iskoristila Lindta za rat, kao što je
iskorištavala sve što je smatrala koliko-toliko korisnim. Lindt se nije bunio
– kakve veze ima za što na koncu primjenjuju njegove zaključke – za
jačanje obrane zemlje ili za povećanje prinosa mlijeka. To nije bila
neizbirljivost ni duševna nagluhost, nego čvrsta i svjesna računica. Prvo,
Lindt je bio dokraja lišen nelogičnih ljudskih sentimenata, drugo, proces
rješavanja još jednoga znanstvenog zadatka zanimao ga je kudikamo više
od konačnog rezultata, treće, bio je zreo i vrlo pametan čovjek – za razliku
od mnogih svojih sljedbenika, koji su najprije u zanosu izrađivali
hidrogensku bombu, a potom se u jednakom zanosu zbog toga kajali. Fizika
je, po Lindtovu mišljenju, bila najneprikladnije zanimanje za seronje. Ili si
fizičar i ideš do kraja, ili si naprosto strašljivi nedoučeni lažljivac. Farizeje
Lindt nije podnosio.
Teško je reći zašto ga nisu likvidirali ili barem zatvorili. Možda zato što
je bio nevjerojatno, gotovo smiješno nepraktičan i nečastohlepan, a u svim
staljinskim slučajevima – samo malo pročeprkaj – na vidjelo izlaze banalne
ljudske sitne strasti – novac, počasti, slava, kojih nikad nema dovoljno za
sve zainteresirane. Možda je stvar bila u smislu za humor – ipak, boriti se
protiv čovjeka koji se sve vrijeme smije nije samo besmisleno nego i
ponižavajuće za napadača. A možda se tajna krila u razvikanoj genijalnosti
– Lindt je bio naizgled baš kao i svi, ali po jedva uhvatljivim naznakama,
po neprimjetnom, ali jakom otklonu na svim uobičajenim šavovima
razlikovao se ne samo od svoje biološke vrste nego možda i općenito od
proteinskih oblika postojanja života. Brzina kojom je razmišljao. Jasni,
malčice mehanički smijeh. Sjajno zanemarivanje svih normi ispravnoga
ljudskog morala. Navika da brzo, majmunski, češe izbočene genitalije.
Kaos koji je izazivao – grozni, iskonski, materijalni kaos. Lindt je očito bio
drukčijeg, stranog kova – čak lako moguće i na staničnoj, biokemijskoj
razini. To je bilo potpuno jasno – i strahovito. Uistinu strahovito. Onima,
dakako, koji su bili u stanju shvatiti.
Naravno, golemu važnost imalo je pokroviteljstvo Čaldonova, koji je
željeznom upornošću kao lokomotiva vukao Lindta za sobom, štiteći ga
uspuhanim, užarenim bokom od najmanjeg neugodnog povjetarca izvana.
Lindt bi se bez sumnje i sam probio. Možda desetljeće poslije, možda po
drugoj cijeni, ali bi se probio. Ali Čaldonovi...
Lindt je 1918. kod Čaldonovih proživio gotovo tri mjeseca – dva dulje
nego što je bilo potrebno, jer točkice, sljedovanja, doznake, soba – sve je bilo
(Čaldonovljevim naporima, naravno) riješeno gotovo odmah, gotovo odmah
nestale su uši, gotovo odmah počele su rasprave. Čaldonov i on urlali su
jedan na drugoga, nateklih vratnih žila, prepirali se, i to osobito strastveno
– zbog teorije kretanja tijela s neintegrirajućim vezama.
– Klipane – derao se Sergej Aleksandrovič – neznalice, balavče, pa ja
sam za te zaključke dobio zlatnu medalju Akademije znanosti!
– Carske akademije znanosti – podrugljivo se smiješio Lindt. – A to,
složit ćete se, u današnjoj situaciji potpuno mijenja stvari. Kad bi se u
Akademiji doista zanimali za znanost, onda bi svakako obratili pozornost
na ovu dražesnu nelogičnost...
Lindt bi odmah počeo pisati na poleđini kakvog dekreta ili naloga –
vlast je savjesno opskrbljivala Sergeja Aleksandroviča bezbrojnim
enciklikama i okružnicama, i da nije bilo te tiskarsko-kancelarijske
izdašnosti, sigurno bi morao prestati pušiti.
– Jeste li za čaj, dečki? – pitala je Marusja, sa znatiželjom vireći Lindtu
preko ramena. Iza drugog ramena prijeteći je soptao Čaldonov,
nerazgovijetno, ali očito prostački mrmljajući. Lindt je odmah skakao, ne
napisavši dokraja.
– Naravno da jesmo, Marija Nikitična. Dajte da vam pomognem.
– Ali nisi napisao do kraja! Nisi napisao! Zato što nemaš što napisati, i
nema tu nikakve nelogičnosti! – kričao je Čaldonov, potajno strašno
zadovoljan i žestokim (baš kao nekoć sa Žukovskim!) raspravama, i
Lindtovom veselom drskošću, pa čak i sirovim, nesumnjivo krznenim
mirisom koji je donio u kuću. Kao da su žena i on pripitomili mladu lasicu
koja nikomu nije htjela u ruke.
– Ne galami, Serjoža – korila ga je Marusja. – Lesik, ne slušajte ga, tu
zlatnu medalju nisu dali njemu, nego meni, i to za odličan rukopis. Koliko
sam puta prepisala tu tvoju teoriju kretanja tijela koja baš nikomu ne
trebaju? Točno šest puta! Usput, Lesik, nećete vjerovati, danas sam za
deset jaja zamijenila upravo šest srebrnih žličica! Kad samo pomislim da
su četrnaeste godine iste te žličice stajale deset rubalja, a deset jaja
dvadeset pet kopjejaka!
– Ionako ih nisi mogla podnijeti, Marusja – tješio ju je Čaldonov.
– Žličice? – smijala se Marija Nikitična. – Ili jaja? Hajdemo mi radije
proslaviti tu grandioznu pogodbu, osim jaja uspjela sam nabaviti malo
brašna pa sam napekla pravih predrevolucionarnih piroški, doduše, bez
šećera i maslaca, ali naoko su stvarno ukusne. Uostalom, za pud raženog
brašna traže tri funte krdže, zamislite samo! Cijeli pud!
Lindt i Čaldonov složno su izrazili negodovanje – kako je Marusja
mogla čak i pomisliti da s Hitrovke tegli cijeli pud brašna! A u kući su
dvojica jakih i izdržljivih muškaraca! Najjačih i najizdržljivijih, veselo se
složila Marusja, okretno prostirući stol i laktom zaklanjajući pladanj s
piroškama od muževih nasrtaja. Ali pritom nevjerojatno glupih. Sami
razmislite, odakle meni tri funte krdže ako neki ne vade cigaretu iz usta!
Nikad nemojte pušiti, Lesik. Odvratna navika! Nećete propušiti? Obećajte!
Lindt je kimnuo s ozbiljnošću koju nitko nije opazio i nitko nije shvatio.
Pušiti je prestao iste večeri – izišao je u ledeno moskovsko dvorište i
izvrnuo iz džepa čak i ne krdžu, samo trunje, duhanski otpad koji je
nabavio po bogzna kojoj cijeni, bogzna gdje, i tako smrdljiv da se Lindt, koji
je zaneseno dimio od otprilike desete godine, ni jednom nije usudio smotati
pljugu u domu Čaldonovih. U životu nije više ni jednom povukao dim, i da
se Marusji prohtjelo motati ga oko malog prsta, kudjelje bi bilo i više nego
dovoljno za cijelu Rusiju, pa čak i za cijeli naseljeni i nenaseljeni svijet. Ali
nije htjela. Nije htjela mučiti svojega dečka. Takva tankoćutna ništa nije
vidjela ni opažala. Lindt je s jaukom udahnuo stegnut, sasvim promrzao
zrak i krenuo natrag, u kuću. Na toplo. Fućkaš krdžu. Možeš se odreći bilo
čega – ako doista imaš kamo otići.
Čak i kad se preselio u sobu, a potom i u vlastiti stan (Lindtovo
blagostanje raslo je proporcionalno blagonaklonosti vlasti i obrnuto
proporcionalno njegovim potrebama), nije prestao posjećivati Čaldonove.
Isprva gotovo svaki dan, potom svaki tjedan – mučno razdoblje nepotrebne
obzirnosti koje je Marusja, domislivši se u čemu je stvar, odlučno i brzo
prekinula – potom opet svaki dan, tako da se kod Čaldonovih brzo pojavila
Lesikova šalica, omiljeno mjesto za stolom, divan na kojemu bi, predugo se
zadržavši, ostao prenoćiti – povlastica koju je iskorištavao u doista
iznimnim slučajevima. Kad je ‘23. Marusja zamalo umrla od tifusa. Ne
želim se ni prisjećati. Neću. Previše je strašno. Ili ‘29., kad su Čaldonovi
obilježavali četrdesetu godišnjicu vjenčanja i kad je pak Sergej
Aleksandrovič zamalo umro, od radosti prilično pretjeravši s »rikovkom« –
tridesetpostotnom, odurnom, no koja je zato brzo punila blagajnu mlade
sovjetske države.
Valja priznati da od svih poteza Sovjeta narodnih komesara
najuspješnijim i najznačajnim treba priznati upravo dekret o dopuštenju za
prodaju votke, izdan krajem 1924. godine. Prihod od pića narastao je
nekoliko puta – s 15.6 milijuna rubalja od 1922. do 1923. godine do
vrtoglavih 130 milijuna ‘24. i ‘25. godine. Nije loše, uzme li se u obzir da je
boca stajala rubalj i sedamdeset pet. Nezahvalni puk, uostalom, požurio se
prozvati votku »polurikovkom« i zavidno je tvrdio da pravu »rikovku« – od
šezdeset posto – tobože konzumira sam predsjednik Sovnarkoma, drug
Rikov. I bit će da sve sam loče. Kako se samo ne raspukne, hulja!
Zapravo, ljubavnom obljetnicom ganutom Sergeju Aleksandroviču, koji
je inače malo pio, bila je dovoljna i »polurikovka«, koju je konzumirao preko
svake mjere i neoprezno, tako da je Marusja, grdeći ga i smijući se,
privoljela Lindta da ostane – zato što sama neću izići s njim na kraj, Lesik,
a osim toga neprekidno mu je muka. Ne, ne, nemojte čistiti! Nipošto
nemojte čistiti! Neka se ujutro probudi i vidi što je napravio! Čaldonov,
kojega su velikim zajedničkim naporom uspjeli smiriti i potjerati u
postelju, mirno je počivao raširivši na jastuku nimbus od plemenitih i malo
pobljuvanih sjedina. Potpuno udomaćen kod Čaldonovih, Lindt je
najednom shvatio da se prvi put našao u spavaćoj sobi vlasnika – maloj,
prošivenoj noćnim sjenama, nalik na neskromnu kutijicu koja se zalupila
iznutra. Bilo je gotovo neizdrživo zagušljivo – od mirisa bljuvotine,
grimiznih zavjesa, od crvenoga bujnog pokrivača koji zbog nečega nije bio
maknut iako je bilo ljetno doba, od venoznog rumenila koje se razlijevalo po
Čaldonovljevim obrazima. Čak se i lipanjsko paperje topola, koje se
bestežinski i jedva primjetno micalo u polumračnim kutovima, činilo
zagušljivim i zloslutnim, kao u noćnoj mori. I samo je Marusja bila
prohladna, u prohladnoj haljini, i glatka sedefna dugmad na njezinim
leđima također su bila prohladna i obnažena, kao kralješci.
Jedanaest godina gotovo svakidašnjih susreta. Ni jedne nepromišljene
riječi. Trideset jedna godina razlike. One godine kad se Lindt rodio prvi je
put kraj očiju opazila pomalo grube guščje nožice, koje nisu nestajale koliko
god Marusja premještala svjetiljku nastojeći zavarati podmukli odraz.
Rastužila se neočekivano jako za ženu koja je sebe smatrala razboritom i
odabirući cipele za snijeg uvijek davala prednost zdravoj praktičnosti u
odnosu na besmislenu modu. Zatekavši ženu u suzama i s nerazgovijetnim
jadikovkama, Čaldonov je odjurio u ljekarnu i donio u zaljubljenom kljunu
vrećicu čiji je sadržaj morao, po njegovu prostodušnom uvjerenju, čarobno
preobraziti Marusju u princezu iz bajke, kakva je ionako nesumnjivo bila,
ali – samo ne plači, Marusenjka, zašto plačeš, gledaj što sam ti kupio!
Našavši na toaletnom stoliću sapun protiv peruti farmaceuta A. M.
Ostroumova (komad 30 kopjejaka, prodaje se svuda, dvostruki komad 50
kopjejaka), brižni je Čaldonov, razumljivo, kupio jeftiniji, ali za zalihu, da
potraje – dvostruki, i depilator dr. Thomsona u prahu (najbolje i potpuno
neškodljivo sredstvo za uklanjanje dlaka s mjesta gdje su nepoželjne, cijena
kutije 1 rubalj i 50 kopjejaka). Marusja je doista prestala plakati i očitala
Čaldonovu sjajnu, osvježavajuću, mladenačku bukvicu, nakon koje je
isprva htjela zatražiti razvod, a poslije je dugo, do iznemoglosti grohotala
slušajući smiješna objašnjenja nasmrt preplašenog muža kako je htio
najbolje, i u ljekarni su se zaklinjali da su sredstva patentirana, najbolja i
k tome sasvim neškodljiva za kožu.
Za kožu sasvim neškodljivi depilator i sapun za perut bih su na najbliži
blagdan svečano predani pazikući, bestidnom kicošu i ženskaru koji je,
sudeći po zadovoljnom izrazu, patentirana i najbolja sredstva nesumnjivo
potrošio na sebe – iako bez okolini vidljivih rezultata. Marusja, koja se u
zanosu okladila da će pazikuća ostati bez lijepih brkova, izgubila je od
Čaldonova šetnju u Neskučnom vrtu i četiri poljupca, nakon čega se
potpuno, jednom za svagda, prestala uzrujavati zbog tako jednostavnih i
jasnih stvari kao što su život, venjenje, smrt.
Sve to Lindt, razumljivo, nije znao niti je mogao znati. Veliki dio
Marusjina života prošao je ne samo pokraj – nego i izvan njegova. U
njegovu sjećanju samo je starjela – lako, veselo, samopožrtvovno, bez
muka. Pristajala joj je njezina dob, stari, zauvijek zaljubljeni muž,
pristajao joj je taj zagušljivi sumrak u kojemu su tekli bljuvotina, mlijeko i
med. Lampa, brižno pokrivena rupcem, svijetlila je blijedo, kao tinjajuća
žar-ptica, i njezino svjetlo blago, bakreno, sa svilenim kićankama, igralo se
s Marusjinim živim licem, ublažujući sijedu kosu, nježno ravnajući bore.
Animula vagula blandula... Moja neočekivana radost.
Hajde, ništarijo, odvaži se. Sad ili nikad.
– Volim vas, Marija Nikitična – tiho je rekao Lindt, gledajući u stranu,
u kut koji je bešumno uzdisao, u drugi, pravi svijet.
– I ja vas jako volim, Lesik – olako i nemarno otpovrnu Marusja,
popravljajući jastuk tako da mužu bude ugodnije ležati. – I Sergej
Aleksandrovič vas voli. Znate, Bog nam nije dao djecu, ali...
Lindt je najednom hripavo zakašljao, kao da je zalajao, i brzo, gotovo
trkom, izišao iz sobe.
– Lesik, zagrcnuli ste se? – jurnula je za njim uplašena Marusja. –
Trebate vode, brzo popijte vode – no tada je Čaldonov glasno, upravo
gospodski gromko zahrkao i uzvrtio se u postelji, i Marusja je, časak
oklijevajući, izabrala muža. Izabrala je muža.
– Ššš, dragi, tu sam. Lezi lijepo. Tako.
Kad je doslovno minutu poslije užurbano ušla u kuhinju, sve je bilo u
potpunom redu. Lindt je, posve se oporavivši, prao pod uvijenim mlazom
čašu. Ne onu iz koje je pio, nego nečiju tuđu, po rubu zamrljanu masnim
jarkim ružem. Posuđa je od gostiju ostala cijela gomila.
– Je li sve u redu, Lesik? – upitala je Marusja zabrinuto.
– Potpuno – ljubazno je odvratio Lindt. – Ušlo mi je u krivi kanal.
Oprostite. – Oči su mu bile crvene, vlažne, ali već potpuno spokojne. – Idite
k Sergeju Aleksandroviču dok se ja ovdje dovedem u red.
– Hvala vam, dragi! – srdačno mu je zahvalila Marusja, i Lindt je vješto
i neprimjetno odmaknuo zatiljak od njezinih prstiju koji su ga milovali.
Uzalud se nadao, uzalud je maštao da ukrade ono što mu nije pripadalo i
što mu nije moglo pripadati. Sasvim je dovoljno to što je jednostavno ima,
što postoji – drugi nemaju ni to. Mudraci su, Lazare, zadovoljni malim –
očito je došlo vrijeme da postaneš mudrac. Lindt je uzeo još jedan prljavi
tanjur, nasuo iz kutije sode, pod prstima mu je zaškripalo, zacviljelo,
reagiralo.
Da, ima dvadeset devet godina i zaljubljen je u ženu koja ima šezdeset.
Ne, nije zaljubljen – voli ženu koja ima šezdeset godina i volio ju je kad je
imala četrdeset devet. I pedeset pet. I voljet će je kad bude imala
osamdeset i, to je već potpuno jasno, kad on bude imao toliko. Neka baci
kamen na njega onaj tko taj osjećaj smatra nenormalnim – Lindt će
zauzvrat s užitkom iščupati hulji grkljan. Zato što na svijetu nije bilo
ničega normalnijeg, čišćeg i jednostavnijeg od njegove ljubavi, i sva ta
ljubav bila je svjetlo, i vjernost, i želja da čuva i brine se. Da naprosto bude
blizu. Divi se. Sluša. Prati ushićenim pogledom. Da se ljuti. Svađa.
Obožava. Pada u san svom je snagom stisnuvši uz sebe. Da se zajedno
bude. Da je nikomu i nikada ne da. Zašto je to mogao Čaldonov, a Lindt
nije smio? Što s tim ima dob? Kakve veze ima tih bijednih trideset godina?
Da, Lazar Lindt imao je ljubavnica i žena bez broja, kakav kralj
Salomon, žene su uzbuđivale njega, on je uzbuđivao žene, ali volio je jedino
Marusju. Ostale su bile samo posude, prazne, mračne, šuplje, u koje se
nastojao sakriti zato što je volio Marusju, a ona nije voljela njega. Zbližavao
se i rastajao od ljubavnica lako, jedva razlikujući jednu od druge, ne
pamteći mirise, ne zadubljujući se u riječi, ne obraćajući pozornost na
geste. U njegovu slučaju nije imalo ni najmanjeg smisla postiti – celibat
ništa nije mijenjao, pa nije vrijedilo uzalud mučiti put, ona jadna baš ni za
što nije bila kriva. Dobivao je mnogo živog, životinjskog, žarkog užitka od
žena, još ga više pružao, ali Marusja. Marusja... Marija Nikitična, volim
vas. Idiot.
Bijedna ništarija. Ako je već za sve tih trideset godina tako
nepopravljivo, učini, Bože, da se rodim pola stoljeća prije, makar kao
kreten, neznalica, odrpani prosjak koji ne zna ni čitati ni brojiti. Pronašao
bih način da je nađem. Ipak bi se zaljubila u mene. Učini, Bože, da te ima...
Tanjur je još jednom žalosno ciknuo pod Lindtovim prstima i raspao se
na oštre dijelove nejednake veličine. Sjajan znak, Gospode. Nisam ni
sumnjao da Te se uopće ne tiče što ne postojiš. I nemoj o Freudu, ostavi
sebi smiješne spolne teorije židovskog drkadžije, strastvenog pušača koji
živi u buržujskom stančiću u središtu usporenog respektabilnog Beča.
Smiri se, moja majka nema ništa s tim, ona je bila tek plodna glupača,
nijemi automat koji štanca nikomu potrebne čifutske bebe, lako je moguće i
da je bila svetica, ali moj tata sigurno nije dogurao do tesara. Barem mi se
u tome posrećilo. U spavaćoj sobi Čaldonovih bilo je tiho – očito, Marusja je
zaspala, prilegla je kraj svojega velikog muža. Da nije moj učitelj i njezin
muž, ubio bih ga. Ne, ne bih. Ubio bih ga u svakom slučaju, kad bi to
barem nešto moglo promijeniti.
Lindt je preletio pogledom po bastionu opranog posuđa. Iz kante za
smeće kiselo su smrdjeli ostaci jela. Guska koju je spravila Marusja bila je
iznad svake pohvale. U Moskvi je ‘29. bilo lagodno, lijeno, i samo se u zoru,
koja se polagano kao blijedi sok razlijevala na prozorima, slutio nejasan,
budući nemir. Stizalo je novo doba – sljedeće i ponovno strašno. Lindt je
izišao u predsoblje, skinuo s vješalice sako i tiho zatvorio za sobom vrata.
Na kraju puste ulice podizalo se golemo ravnodušno sunce. Pred njim je bio
dug život. Vrlo dug.
I Lazar Lindt lijepo je krenuo u smjeru posljednje stranice.

Bio je rodom iz nekog snenog, majušnog mjestašca – ili na jugu

Hersonske gubernije ili negdje drugdje – na početku nitko se nije potrudio
precizirati ni s Lindtom, ni na karti, a kad je stiglo vrijeme sitničavih i
neumoljivih anketa, Lindta su već trebali, o, kako su ga trebali. Tako da su
se morali zadovoljiti tek teško izgovorljivim toponimom Mala Sejdemenuha
– i vrlo površnom provjerom. Kažete da su vam svi poginuli u Građanskom
ratu, Lazare Josifoviču? Bjelogardijci su ih strijeljali? Brzojav od drugova
iz Male Sejdemenuhe lakonski je potvrđivao da je obitelj Lindt doista
strijeljana te i te godine. Doduše, te su godine nesretno mjestašce razarali i
crveni, i bijeli, i zeleni, i bogzna kakvi još zvjerski atamani koji se više
uopće ne mogu klasificirati po stranačkoj ili političkoj liniji, ali bez obzira
na to odlično znaju paliti, vješati, silovati i ubijati. Za svaki slučaj nisu
utvrđivali tko je zapravo Lindtovu rodbinu zbrisao s lica zemlje – moglo je
doći do ozbiljne i nikomu potrebne blamaže. Sam Lindt ni o djetinjstvu, ni o
mladenaštvu nikad nikomu nije pričao. Nije ništa tajio, jednostavno bi sve
okrenuo na šalu, zaronio spretno pljesnuvši repom u neku sugovorniku već
posve nedostižnu dubinu, kao da je ondje, u prošlosti, ostao nezacijeljeni čir
– tako grozan i nabrekao da ga je čak i u mislima nemoguće dotaknuti.
Čaldonov je jednom iz znatiželje kopao po predrevolucionarnim
statističkim podacima – Lindtu posve neutješnim – i otkrio da je 1897., tri
godine prije Lindtova rođenja, u mjestu Mala Sejdemenuha živjelo 520
stanovnika, od toga 96,5 posto Židovi. Većina je životarila od ratarstva – na
obitelj je otpadalo u prosjeku nešto više od jedanaest desetina11 zemlje,
jedna i pol krava i trideset osam kokoši. Kako ne bi pomrli od napora,
mnogi su se zabavljali sitnim obrtom, osobito je puno bilo staklara.
Zapravo, staklarstvo je inače među Židovima uživalo posebnu popularnost.
U mjestašcu, osim nabrojenog obilja, imali su bogomolju (do vlastite
sinagoge Sejdemenuhovci su se razvili tek početkom dvadesetog stoljeća),
heder i privatnu osnovnu školu Abrama-Trajtela Lejboviča Šajkina –
poremećenoga židovskog sveca koji je revno u Maloj Sejdemenuhi širio ono
11
Desetina (desjatina) – stara ruska zemljišna mjera, 1 092 ha. (Op. prev.)
razumno, dobro i vječno – ako ičega, vječnoga je kod Židova uvijek bilo
napretek.
Šajkin, koji je potjecao iz ubogarske obitelji, do tridesete godine nije
samo naučio čitati i pisati nego je i iznudio od Ministarstva prosvjete
Rusije (ograničenog i nazadnjačkog, kao svako ministarstvo) diplomu
narodnog učitelja – već je to bilo dostojno podviga, ali Šajkinu je svetost
bila malo, ustrajao je na mučeništvu. Kruno moja od trnja! Postavši na
koncu učitelj, Abram Lejbovič, umjesto da se tada smiri, otvorio je u kući
vlastita oca školu – pozor! privatnu i svjetovnu! – i ondje se svake godine u
tri smjene školovalo po četrdesetero-pedesetero šmrkave i okate seljačke
dječice – divnih malih Židovčića. Pri čemu ih je Šajkin poučavao (između
ostalog, tatica sedmero vlastitih vječno gladnih potomaka) aritmetiku i
geografiju, kao i ostale mudrolije, krajnje nužne u tom zaostalom i
kamenitom šupku svijeta. Dakako, cijela Mala Sejdemenuha jednodušno je
Šajkina smatrala pravim idiotom, i naravno, unatoč svim njegovim
titanskim naporima, pismenih i polupismenih bilo je u mjestašcu više od 70
posto. Svjetski sklad nije tako lako narušiti, čak i ako nisi samo Židov nego
i svetac. Osobito ako si Židov. I još svetac.
– Lesik, i vi ste se školovah kod Šajkina?
– Uopće se nisam školovao, Marija Nikitična – vrlo ozbiljno odgovorio je
Lindt. – Nisam imao kada.
– Ali roditelje ste imali? Zašto nikad ne pričate o mami ili o ocu? –
nastavila je ispitivati znatiželjna Marusja, ne obraćajući pozornost na
preklinjuće grimase Čaldonova, čija se obzirnost grčila od svakog miješanja
u tuđi i stoga osobito dragocjen život.
– Naravno da sam imao. Iako bih više volio da su me našli u kupusu, po
mogućnosti vašem. – Lindt se smiješio i privukao k sebi tanjur s nabreklim
zagorjelim piroškama, tako da je bilo potpuno jasno kako se razgovor neće
nastaviti. U nadjev s kupusom Marusja je obvezno dodavala tvrdo kuhano
jaje, crni mljeveni papar i gljive. – To su vrganji, Marija Nikitična? Vrlo
ukusno.
Nakon onoga nezaboravnog priznanja pred zoru, Lindt je nekoliko
mjeseci s Marusjom razgovarao s kolebljivim, uvijenim oprezom sudionika
ili pelivana – kao da je uistinu nešto ovisilo o svakoj riječi ili gesti, kao da
ga je Marusja doista čula ili shvatila. Potom mu je dosadila i ta igra, još
jedno bijedno samozavaravanje – hodanje na živim izranjavanim stopalima
po izmišljenom – kao na podsmijeh – užetu nategnutom iznad sajamskog
prostora ispunjenog dangubama kojih se on ni malo ne tiče, jer ni sami
zapravo ne postoje. U svojstvu glavolomke kojom se uvježbava mozak to
nije bilo loše, no za život je vrijedilo malo. I Lindt se zadugo pomirio s
postojećim stanjem stvari, kao što se prije ili poslije pomiriš s gravitacijom
koja ti ne dopušta letjeti bez obzira na to što ti je teško zamisliti išta
prirodnije za ljudsko tijelo od letenja.
Sve se nastavilo kao prije – možda čak i bolje. Na kraju krajeva, Lindt
je imao i posao koji je cijenio. Ne službu koja svaki dan čupa od života dio
od devet do sedam, tako da za radosti slobodnog življenja ostaje samo
nekoliko sati, od kojih veliki dio silom prilika odlazi na san i hranu, nego
upravo posao – k tome odlično organiziran u svakom pogledu. I radi pravde
valja reći da je za taj posao – kao, uostalom, i za sve ostalo – Lindt bio
zahvalan Čaldonovu.
Čaldonov se, valja reći, kratko mučio organizirajući MGU – već krajem
1918. godine, do grla sit mlade boljševičke birokracije, otišao je moljakati
Žukovskog, da, da, svojega fakultetskog učitelja glavom i bradom,
zaštitnika, praktički oca.
Žukovski, koji je jednom među svojim studentima zapazio bistrog
momčića sa sela, nije ga samo uveo u veliku znanost nego se i usrdno
trudio da velika znanost bude blagonaklona prema Čaldonovu. Brak
svojega gojenca s Marusjom osobito je odobrio i na vjenčanju je pošteno
izvršio sve zamorne obveze kuma, uključujući držanje krune (na prstima)
iznad golemog Čaldonova i slušanje predugih i nesnosnih zdravica koje su
redom izgovarali svi učeni kolege mladoženje koji je bio izvan sebe od sreće.
Marusju je Žukovski potpuno očarao – time što je zbog svoje strašne,
nevjerojatne rastresenosti držao za damu starog prijatelja Pitovranovih –
jeromonaha Serafima, pri čemu ga kod dotičnog ni malo nije smela
prisutnost veličanstvene riđe brade. Uostalom, svečana bijelo-plava
mantija i bujna stražnjica oca Serafima mogle su zavarati bilo koga, tako
da je Marusja, koja je umrla od smijeha, jedva uspjela spasiti zamonašenu
osobu koju je Žukovski pod svaku cijenu htio pozvati na paso doble, doduše
ne shvaćajući baš što je to i kako ga zapravo valja plesati.
No 1910. godine, nakon dugogodišnjega divnog prijateljstva, Žukovski i
Čaldonov najednom su se žestoko posvadili – pritom zbog beznačajnog i
grozno antiznanstvenog razloga. Najgore je bilo to što je sam taj razlog
gotovo trenutačno obojici ispario iz sjećanja – tako nestaje barut kad plane
i omogući zrnu da krene na svoj smrtonosni put. Ali bez obzira na to svi
napori Marusje i kćeri Žukovskog da pomire dvojicu tvrdoglavaca pokazali
su se uzaludnima. Žukovski i Čaldonov nisu se prestali samo nalaziti nego
i razgovarati, i to je trajalo – čekajte, čekajte... Bože mili! Više od osam
godina!
I tako je Čaldonov, plamteći ne samo ušima nego zbog nečega čak i
nosom, ponovno stajao pred svojim starim učiteljem – sad već starim u
najdoslovnijem, metuzalemskom smislu te riječi. Dakako, obojica su
predrevolucionarno zasuzila i predrevolucionarno se čvrsto zagrlila.
Čaldonov je izvukao ispod pazuha alkohol koji je nabavila vrijedna Marusja
– mikroskopsku mutnu bočicu koja je definitivno rastopila i bez toga
raznježeno učiteljsko srce. Dosita pretresavši i novu vlast i stare znance,
narugavši se groznim cijenama i groznoj neukosti zajedničkih znanstvenih
oponenata, Čaldonov i Žukovski ponovno su stekli duševni mir i jedan
drugoga. Ni jedan se nije mogao sjetiti zbog čega su se najednom tako
uvrijedili i našli su u tome uistinu gogoljevsku komičnost koja se, da se sad
nisu pomirili, mogla okrenuti u posve hofmanovsku sjetu. Zamislite,
Serjoža, ovako star mogao sam i umrijeti a da vam ne kažem kako ste mi
dragi!
Sve bi to bilo nepodnošljivo banalno da se Žukovskom nije tresla glava i
da nije zjapećih rana na njegovim policama s knjigama. Nije imao što ložiti,
prodavati također, a i kao dugogodišnji udovac nije imao vještu Marusju,
koja je znala za nekoliko odličnih cjepanica zamijeniti također nekoliko
odličnih zlatnih naušnica i nikad poslije ne žaliti za tim naušnicama. Kći je
sva na mene, Serjoža, jednako nesposobna budala... Samo što povrh toga ne
zna ni matematiku. Naprosto ne znam kako živjeti. A i moram li? Možda
od nas doista nema nikakve koristi?
Čaldonov je ozlojeđeno zamahao rukama – ta što je vama, Nikolaju
Jegoroviču, o čemu vi to, radije poslušajte što sam smislio i zbog čega sam
se zapravo usudio doći k vama. Sjećate se, bili smo proučavali valnu
impedanciju topničkih projektila? Žukovski se, dok mu se glava i dalje
tresla, osmjehnuo. Sjećao se – kako se ne bi sjećao!
– Dakle – užurbao se Čaldonov – zamislite da ne moramo raspravljati,
nego postaviti sve na izričito znanstveni pa čak i industrijski temelj, dobiti,
da tako kažem, poseban smjer, vlastiti, s posebnim financiranjem, ali nije u
tome bit. Glavno je da se opet bavimo poslom, a ne ovim... – Čaldonov se
lecnuo sjetivši se svojih tegobnih MGU-ovskih muka.
– A zašto se sami ne prihvatite toga, Serjoža? – priupitao je Žukovski.
– Meni neće dati, Nikolaju Jegoroviču – jednostavno odgovori Čaldonov.
– Nedostaje mi autoriteta. Maziti i paziti polupismene, po njihovu
mišljenju, još mogu, a baviti se nečim što se tiče rata ne moraju mi
dopustiti. Trebate vi, vama će sigurno vjerovati, vi ste jedini stručnjak
koji... – Čaldonov se smeo i Žukovski je odlučno dovršio umjesto njega:
– Koji još nije umro ili zbrisao van.
Obojica su neko vrijeme mrko šutjeli, u sebi procjenjujući sve navedene
varijante. Zima nije bila laka – ni izbor nije bio lak. U ledenom zraku dah
Žukovskoga nalikovao je na slabe sivkaste hijeroglife koji su se rastvarali
brže nego što bi ih netko stigao pročitati. Bio je star, sasvim star, bilo mu
ga je bolno žao. Ali Čaldonov je na brizi imao Marusju i Lindta.
I nije se kanio predati.
Idućeg jutra Čaldonov je osobno pratio Žukovskog do Kremlja. Stari je
jedva došao – sićušan, smežuran, posve utonuo u golemi kaput prekriven
injem, svaki čas bi se okliznuo i Čaldonov bi jedva uspio uhvatiti lagano
tjelešce koje je već cijelo pripadalo drugom svijetu.
Audijencija je trajala dugo, i Sergej Aleksandrovič sasvim je promrzao
šetkajući nedaleko od Borovickih vrata. To su bili vrhovi do kojih
Čaldonova zasad nisu pripuštali, unatoč bespogovornom prihvaćanju
revolucije. Kad bi samo znali da se to bespogovorno prihvaćanje temeljilo
isključivo na Marusjinoj tvrdoglavosti, koja nije htjela ostaviti grobove
roditelja i kisele krastavce, krastavce iz čabrića s tvrdim bubuljicama i
hrskavim bijelim krajevima.
– Kamo si ti to kanio? U Englesku? Što ti misliš, gdje ću u Engleskoj
nabaviti hren? A ribizovo lišće? A hrastovu koru, da ne govorim o hrastovoj
bačvi? Ne, ne i ne! – Marusja je ljutito prolistala Dar mladim domaćicama,
ili Kako smanjiti troškove u kućanstvu (22. izdanje, ispravljeno i
dopunjeno, SPb, 1901., tiskara N. N. Klobukova, Prjažka 3) i pokazala
mužu željenu stranicu. – Vidiš ovdje, kiseli krastavci na peti način
pripremaju se isključivo s hrastovom korom.
Čaldonov je pokušao odvratiti da ako u prirodi postoje još najmanje
četiri načina kiseljenja krastavaca, onda zacijelo ne vrijedi tako zapeti baš
na petom, i da u Engleskoj sigurno ima hrena koliko hoćeš, a lako je
moguće i ribiza, i Elena Molohovec bez sumnje je loš savjetnik u pitanjima
koja se tiču života i smrti.
– Što s tim ima Molohovec? – pobunila se Marusja. – Za mene su kiseli
krastavci pitanje života i smrti!
I nikamo nisu otišli, naravno.
Nakon dva sata Čaldonov se već bio pomirio s tim da su Žukovskoga
najvjerojatnije uhitili ili čak, u samom Kremlju, strijeljali – o strijeljanjima
su pričali strašne stvari, posve u afanasjevskom, bajkovitom, jezovitom
duhu. Samo što slušatelji nisu imali pet godina i nikakvi pokušaji žmirenja
ili buđenja ništa nisu mijenjali. No još četvrt sata poslije Žukovski se
najednom pojavio praćen mladim susretljivim vojnikom – živ, nepovrijeđen,
strašno zadovoljan, čak mu se nadvoje razdijeljena brada srebrila kao pravi
pravcati ovratnik od dabrovine, odavno rasparan i zamijenjen za maslac
koji se, uostalom, pokazao užeglim.
Nakon još nekoliko mjeseci, početkom 1919. godine, posebno za
Žukovskog otvorili su institut sa zveketavom kraticom CAGI umjesto
imena – vrlo malen institut, ali s izvanrednim ovlastima. Društvo koje se
ondje skupilo, pod rukovodstvom Žukovskoga, s vremenom je cijelo prešlo u
enciklopedije i priručnike, pri čemu ne samo u sovjetske već i u svjetske,
takoreći – umovi planetarnih razmjera okupili su se ondje, gospodo, a to
znači da nam i sami rezultati moraju biti planetarni. Čaldonov je sjedio na
desno od učitelja – u svojstvu zamjenika i autora ideje. Smotreno je
zadržao katedru na MGU-u, ali sve glavne snage je, dakako, davao
Žukovskom, u kojemu se bez obzira na prividnu oronulost otkrila posve
neviđena, gotovo neprirodna zaliha snage. Institut je pod njegovim
vodstvom brektao kao kipući čajnik, aktivno se razvijao, iznosio sjajne
ideje, izvršavao vladine narudžbe, kudio, osvajao blistave vrhove, mahnito
svrgavao.
U veljači ‘20. godine Žukovski je zaradio upalu pluća – već to je bilo
sasvim dovoljno da završi na groblju, ali izvukao se, iako mu je, dok se
topio u staračkoj vrućici, od sušice izgorjela kći. – Da se niste usudili
izražavati mi sućut, odrezao je – i nitko se nije usudio – a ne bi ni pomogla,
ako ćemo iskreno, nikakva sućut. U lipnju je Žukovski pretrpio kap, od koje
se također uspio oporaviti, kao da je za vrijeme one povjerljive audijencije u
Kremlju doista prodao dušu proleterskom vragu, drukčije se nije moglo
objasniti da je čak i djelomice paralizirani starac mogao izdiktirati pregled
teorijske mehanike jatu čilih stenografkinja koje ništa nisu razumjele.
Sastavio je vlastitu autobiografiju, suhoparnu, skromnu, kratku, kakav je i
sam bio, namro ostatke nekoć raskošne biblioteke mladoj sovjetskoj
republici, nakon čega je smjesta obolio od tifusa i pretrpio drugu kap, koja
ga također nije ubila, iako ga je spriječila da burno proslavi pedesetu
obljetnicu znanstveno-pedagoškog rada. Sve to podnijeti uistinu ne bi bio
kadar čak ni vrag. Sat mu je stao tek u vlažnom ožujku 1921. godine –
Žukovskoga su pokopali u Donskom manastiru, a CAGI je naslijedio
Čaldonov. Dakako, od dana kad je institut otvoren u njemu je radio i Lazar
Lindt.
Inače, Žukovskom se Lindt nimalo nije svidio.
– Shvaćam, Serjoža, on je daroviti samouk, prirodni talent, a to je
uvijek vraški očaravajuće...
– Genij, Nikolaju Jegoroviču – tiho je precizirao Čaldonov. – Ne
prirodni talent, nego genij.
Žukovski je kao svaki pedagog koji ne podnosi da ga prekidaju – pa
makar i zbog posla – ljutito zabubnjao prstima po stolu. Kabinet koji su mu
dodijelili u CAGI-ju bio je još golemiji i hladniji nego Čaldonovljevo
boravište u MGU-u, zato je Žukovski više volio raditi kod kuće. Takoreći,
kod kuće je najljepše.
– Dobro, recimo da je genij, iako je to vrlo sporno pitanje. Ali, s
oproštenjem, potpuno je bezdušan. Sav je izlomljen, bodljikav, izvrnut,
točnije uvrnut. Ni najmanjeg poštovanja prema bilo čemu, nikakvih
autoriteta, sve do čistog bezobrazluka.
– Nikolaju Jegoroviču – Čaldonov si je opet dopustio da ga prekine. –
Dečko je tek navršio devetnaest. Stigao je pješice bogzna odakle, iz nekoga
groznog naselja, svu su mu rodbinu strijeljali, sam se čudom spasio. Jeste li
čuli za židovske koloniste? Kod njih je i u prijašnja bezuba vremena vladala
glad i kameno doba. A možete li zamisliti što se sad ondje zbiva? Lazar bi
po svim Božjim i statističkim zakonima zapravo morao biti nepismen, a gle
ga, ne samo mene nego i vas uspijeva dovesti u nepriliku. A poštovanje u
znanosti, znate i sami, vodi samo do tromosti i sitnog dodvoravanja...
– Ne znam, ne znam, Serjoža. Sjećam se vas s devetnaest godina, ni vi
niste stigli iz dvorca, ali ostavljali ste sasvim drukčiji dojam, tako da ne
vrijedi kriviti dob i okolinu. Da, ne vrijedi!
– Ja nikad nisam bio genij, Nikolaju Jegoroviču – tiho je priznao
Čaldonov i umuknuo, pružajući Žukovskom mogućnost da primijeni tu
tvrdnju i na sebe. Nigdje nije boljelo, sve je bilo čista i tužna istina. – Zato
vas ponizno, ponizno, najpokornije molim...
– Pustite to glupo prenemaganje, Serjoža! – naljutio se na koncu
Žukovski, što je kod njega uvijek bio znak konačne kapitulacije. – Razmazit
ćete svojega malog dolutalog Židova, zaboga. Što hoćete od mene? Da
napravim od njega akademika?
– Samo jedan jedini potpis – obradovano zabrza Čaldonov – Lazar će i
sam postati akademik, vidjet ćete, ali za početak treba mu nabaviti barem
nekakav dokument o obrazovanju. Nema ništa osim rodnog lista, a i on je
izgleda lažan. Mogli bi nju odmah dati odsjek na institutu, a on je kod nas,
prema svim službenim paragrafima nitko i ništa. A poslije vašeg potpisa
može mu se srediti i prava potvrda o visokom obrazovanju!
– U redu – progunđao je Žukovski. – Dovedite svojega vunderkinda
sljedeći tjedan. Ali odmah upozoravam: neće biti popuštanja.
Popuštanja doista nije bilo. Lazar Lindt u Čaldonovljevu starom
redengotu koji je Marusja vješto prilagodila njegovoj figuri (gledajte kako
divna vunena tkanina, Lesik, moher i svila, uvijek sam znala da se neće
pohabati!) kao da je osjetio neprijateljstvo Žukovskog i držao se izrazito
skromno, što mu je veoma pristajalo. Već je zarastao poslije prvotne
medicinske obrade, ali neukrotive kovrče više nije puštao, razmetao se
krupnom glavom s napola ravnim, astrahanskim uvojcima, a ni općenito
više nije izgledao kao zapušteni odrpanac. Na, recimo otvoreno, zamršena
pitanja svojih uglednih ispitivača odgovarao je brzo, korektno i neobično
dosadno, tako da je Čaldonov nekoliko puta ulovio na sebi podrugljivi
pogled Žukovskog. Pravi genij, nema što. Nabubao je tri udžbenika pa se
hvališe.
Zbunjeni Čaldonov osjećao se kao neuspješni cirkuski poduzetnik koji je
okupio cijeli cirkus kako bi pokazao dresiranog psa koji zna četiri osnovne
matematičke operacije i iznenada shvatio da u are ni s oholim izrazom
sjedi krasan, ali posve tup pas čuvar.
– A biste li popričali o Maxwellovoj jednadžbi za elektromagnetsko
polje, Lazare Josifoviču? – rekao je nastojeći barem donekle spasiti
situaciju. – Nedavno smo o tome vodili vrlo zanimljivu raspravu.
 – Ne – odbio je Lazar pristojno ali odlučno. – Ne bih.
– Nemate vlastito mišljenje, kolega? – zajedljivo je priupitao Žukovski,
vrlo zadovoljan odbijenim prijedlogom.
– Imam, Nikolaju Jegoroviču – priznao je Lindt. – Ali moje mišljenje
sigurno vas neće utješiti.
– A zbog čega? – precizirao je Žukovski ne sluteći klopku.
– Zbog toga – razgovijetno će Lindt – što nijedan od problema
elektromagnetnog polja, a pogotovo brzine svjetlosti, nije moguće riješiti na
temelju Maxwellove jednadžbe, koju ste već spomenuh, i klasične
mehanike. Pritom vi tvrdite suprotno. Zašto bih se prepirao s
nekompetentnim oponentom?
Čaldonov je zastenjao i zažmirio, kao da je tramvaj pred njegovim
očima pregazio nehajnog i punokrvnog provincijalca, a Žukovski je nijemo
zinuo, zbog čega je najednom postao nalik na Djeda Mraza iz dječje
knjižice, samo vrlo obeshrabrenog time što su ga raskrinkali. Lindt se
lagano naklonio obojici, što se moglo ocijeniti i kao isprika i kao
ismijavanje.
– Ali, d-dopustite, poštovani – promumljao je Žukovski dolazeći sebi. –
To jest, hoćete reći da... Razumije se, nijedan razborit čovjek neće
osporavati da se s povećanjem brzine i njezinim približavanjem brzini
svjetlosti vrijednost ß približava nuli i, prema tome, masa tijela raste do
beskonačnosti. Sve je to vrlo zanimljivo za radiologiju, ali zašto zapadati u
ajnštajnovsku metafiziku ako sasvim lijepo može poslužiti i obična
mehanika. Max Abraham davno je postavio jednadžbe kretanja elektrona
pomoću Maxwellovih jednadžbi...
– Vaš Max Abraham obična je neznalica! – odreza Lindt, i tu Čaldonov
više nije izdržao pa je prasnuo u smijeh, pučki grohoćući i dašćući.
Žukovski ga je neko vrijeme začuđeno gledao, a potom se sam najednom
nasmijao sitnim, čarobnim, staračkim smijehom, ugodnim i suhim kao
rasuti pereci.
– Kakav seronja! – propištao je ushićeno upirući u Lindta žućkastom
šapicom, iskreno rečeno, vrlo sličnom kokošjoj nozi. – Strašan seronja! Na
kojem ste ga smetlištu našli, Serjoža? Jedva viri iza stola, a pokazuje zube!
Još cijeli sat sva su se trojica žudno prepirala, dok na koncu nisu jedni
druge krajnje izmorili. Žukovski si je primaknuo zlosretnu molbu, mahnuo
je oštrim perom koje se u letu prelijevalo u svim bojama.
– Ali, oprostite – najednom je procijedio nezadovoljno. – Osim fizike i
matematike u svjedodžbi su i drugi predmeti. Geografija, na primjer. Ili
ona... kako se ono zove... književnost!
– To je sve Marusja, Nikolaju Jegoroviču – ispali Čaldonov očito
unaprijed pripremljen odgovor.
– Što Marusja? Ona će polagati umjesto vašega genija?
– Ne, što je vama, Bože sačuvaj! Marusja je osobno radila s dečkom i
vjerujte...
– Ne sumnjam da je radila – progunđa Žukovski. – Valjda je naglas
čitala bajke tom blesanu. Afanasij Nikitin. Putovanje preko triju mora.
Valjda su oboje bili izvan sebe od užitka.
Brzo je gdje je trebalo ubacio elegantni potpis starog pedagoga –
varljivo jednostavan i naoko zaobljen, ali ukrašen tako zamršenom viticom
da je svaka mogućnost krivotvorenja bila načelno isključena.
– Da, i ne dižite nos, seronjo! – poučno je prenio Lindtu. – Ovaj je potpis
ustupak iz poštovanja prema Sergeju Aleksandroviču i veliki poklon za vas.
Praznine u vašem obrazovanju usporedive su samo s prazninama u vašem
odgoju. Morat ćete mnogo učiti. Vrlo mnogo. Na primjer, strane jezike.
Siguran sam da ne znate ni engleski, ni njemački. A bez njemačkog je
nemoguće! To je jezik visoke znanosti!
Lindt je kimnuo. Njemački je doista bio koristan alat. Makar zato što su
nedaleko od Male Sejdemenuhe bili tavorili njemački kolonisti – bilo im je
jednako neveselo kao Židovima, ali za razliku od potonjih Nijemci nisu
prijateljevali samo glavom nego i rukama. Kad je riječ o zajedničkom
pokoravanju tvrde hersonske zemlje, jidiš i njemački postaju osobito slični.
Krv i znoj raznih naroda ne razlikuju se okusom. I još suze. Po svoj prilici.
Još i suze. Stoga se Lindt nije kanio prepirati oko njemačkog pa je stojeći
prvih dana kolovoza 1941. u beskrajnom redu u vojnom odsjeku u sebi
gromovito ponavljao najdraži dio iz Fausta:

Ja, was man so erkennen heifst!

Wer darf das Kind beim Namen nennen?
Die wenigen, die was davon erkannt,
Die töricht g’nug ihr volles Herz nicht wahrten,
Dem Pöbel ihr Gefühl, ihr Schauen offenbarten,
Hat man von je gekreuzigt und verbrannt…12

Naglas nije smio, naravno – za njemački se sad moglo dobiti i po

labrnji, ali u vojnom odsjeku sigurno će cijeniti njegov izgovor. Ne sjede
ondje budale, na kraju krajeva. A čak i da jesu budale – poznavanje
protivnikova jezika smatra se prednošću po zakonima svakog ratnog doba.

12
Da, za spoznaju tko ima sluh?/ Imenom pravim tko će dijete zvati? / Tek malobrojni, a spoznaja im stiž', /
Dovoljno ludi, a srce nisu krili, / Gomili čuvstvo, zrenje, ko objavu lili, / Da bi ih onda na lomaču, na križ. – J. W
Goethe, Faust, preveo Ante Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 35. (Op. prev.)
Moraju ga primiti. Jednostavno su dužni. Na kraju krajeva, ima samo
četrdeset jednu godinu!
Lindt je pogledao oko sebe – oko njega nije bilo tako mnogo očitih
žutokljunaca. Eno onaj, na primjer, u kariranoj košulji, s ispijenim, kakvim
nezgodama istrošenim licem, on sigurno nema manje od četrdeset pet.
Osjetivši pogled na sebi, muškarac se osvrnuo, pogledao Lindta tužnim, u
tamu upalim očima. Od kakve sudbine bježiš na bojište, nesretnice? Zbog
čega si zaključio da će ti se ovaj put posrećiti? Muškarca je gurnuo jaki
momak široke njuške, tresnuo ga po licu nabijenom naprtnjačom, i ne
opazivši, potisnuo ga u stranu.
Red se nemirno micao, vijugao, čas se rastežući kao napeta struna, čas
kaotično pregrađujući dio ulice. Čas tu, čas tamo, svaki bi čas zacvilila
harmonika i netko bi strastveno zaplesao, kao da zabija svoj strah u
kaldrmu. U odgovor harmonici zacvilila je, ne izdržavši, ženska, počinjala
je naricati oplakujući svojega Vovku ili Koljku, sve-sve, zasad čitave, zasad
zdrave, znojne, koji su se premještali s noge na nogu, uz graju. Drage.
Žensku su odmah ušutkali i ona se, jecajući, naslanjala na muževo ili
sinovo rame, očajnički se nastojeći nadisati dragog mirisa za cijeli rat.
Nikamo te ne puštam, ne puštam te, zbog koga me ostavljaš, dragi-i-i-i-a-a-
a! Pst, gusko! Rekao sam ti da me ne sramotiš pred dečkima!
Lindt je bio sam – kako i treba, kao i uvijek. Nitko nije mogao ni
pretpostaviti da je u tom redu, i zbog toga se osjećao veselo i radosno kao
pred... Lindt se smeo. Nije se sjećao kad je i zbog čega posljednji put bio
radostan. Možda ako su u djetinjstvu u njihovu domu barem nešto slavili,
kitili jelku, šuštali iza vrata primamljivim paketima s darovima.
Osmjehnuo se. Smatrajmo da je veseo i radostan kako i treba biti uoči rata.
Lindt je dublje udahnuo topao, cimetan, gotovo medenjački miris
moskovskih pločnika. Ujesen se taj grad prisjeća svojega seoskog podrijetla
i počinje mirisati na jabuke, zemičke, šuštavi novi cic, lišće koje se polako
hladi. Nema ničega ljepšeg od Moskve u rujnu i nema ni najmanje nade da
će se do studenog rat završiti, iako su u redu samo o tome i govorili. Lindt
je shvaćao da će upravo u studenom sve tek početi – za takvu analizu bio bi
dovoljan i triput manji mozak od njegova, ali u sveopće histerično živahno
naklapanje nije se miješao. Neka ih. Oni su samo ljudi. Jadni ljudi. Primjer
tautologije. Bitno je da ga u vojnom odsjeku ne pošalju natrag.
Iza ugla izbio je žustri buljavi automobil, prikočio je kod pločnika,
zaslijepivši buduće vojnike odbljescima laka. »Majko mila, pa to je Horch
853, ‘35. godina!« gotovo je prostenjao momčić iza Lindtovih leđa, kao da se,
uzveravši se na desetak sanduka i s naporom održavajući ravnotežu,
napokon dokopao željene pukotine u zidu i ugledao golu djevojku. Pravu
golu djevojku. Nježno baršunastu, mutne boje mjesečine, koja se jedva
razabire u polumraku parne kupelji.
 Iz Horcha je vješto zalupivši crno-bijela vrata izišao neviđeni gospodičić
– stasit, okrugle glave, sa smiješkom, u stranom odijelu od tvida.
Zaprepašteno mnoštvo, ne vjerujući svojim očima, promatralo je mali
kicoški kovčeg od prave kože, kratke hlače koje su se lijepo pripijale uz
jedre listove uvučene – ma ne, to naprosto ne može biti! – u debele
dokoljenice. Jebote, buržuj! – ushićeno je opsovao netko iza Lindtovih leđa.
I to kakav! Prava buržujčina! Daj shvati, ispraviše ga nezadovoljno. Nije
buržuj, nego stranac. Strani dopisnik. Pisat će članak o nama.
Dotle je strani dopisnik uzvišenom gestom pustio svoj nevjerojatni
automobil da se odveze i krenuo u samo središte mnoštva – i dalje s onim
likujućim, budalastim smiješkom vrlo mladog i vrlo zdravog čovjeka, koji
svako jutro jede bijeli kruh s maslacem i ružičastom, pomalo suznom
šunkom. Plus toplo mlijeko, dakako. U finoj plavkastoj, ovalnoj čaši. Vidi
ga što je uhranjen, pravi nerast! – pozavidješe u mnoštvu od sveg srca.
Gospodičić je na trenutak neodlučno krzmao, a zatim je sa
zadivljujućom nepogrešivošću pronašavši u mnoštvu svojega čovjeka prišao
Lindtu. »Dobar dan«, rekao je ljubazno na najčišćem, najčudesnijem,
sočnome ruskom jeziku. »Oprostite, molim vas, što vam se obraćam. Htio
bih se prijaviti za ratište, ali ne znam gdje početi...« Lindt je htio
odgovoriti, ali nije stigao – jer je neviđenog momka odmah odnio val
narodne ljubavi. Doslovno je krenuo po rukama – tapšali su ga po oblim
ramenima od tvida, psovali u znak pozdrava, stiskali kao umiljato štene,
zborno urlali nastojeći razjasniti odakle se pojavilo to smiješno čudo. Kako
sad to, jebote, ti si, znači, naš? Otkud si se stvorio? Generalov sinčić, sto
posto. Ne, ljudi, sigurno ćemo pobijediti, tko bi nasamario takvu njušku u
tenku! Tako je, u tenkiste s njim! Ne, bolje u pilote. Kad on bude
bombardirao, ni jedan Švabo neće ostati. Svi će se usrati od straha. Ma ne
derite se tako, kako se zoveš, pajdo? I gdje si izgubio hlače? Nije ih izgubio,
prerastao ih je! A mamica nema čime kupiti duge!!!
To je bilo nalik na eksploziju – eksploziju sveopćeg olakšanja. Nekoliko
sati mnoštvo je bilo kao furunkul – modrikasto-grimizno, obamrlo od
straha, bolesno napeto. Pojava smiješnog klinca, odjevenog kao Zloćko iz
Gajdarove bajke, ali pravog Dobrice po svemu ostalom, kao da je iz ljudi
oslobodila mučno nakupljenu napetost: gnoj, strah, ljepljiva sukrvica – sve
je izletjelo van zajedno s histeričnim veseljem. Čak ni 1918. godine nije bilo
tako strašno. Lindt se toga točno sjećao. 1918. bilo je na svoj način veselo.
Gospodičić koji je dobio ime – Saška se zovem, Saška Berenzon! –
sjajeći kao gola rumena stražnjica na studeni odgovarao je na sva pitanja
odjednom, istodobno pokušavajući otvoriti svoj kicoški kovčežić. U
kovčežiću se našao uvozni pribor za brijanje marke Solingen i dva paketića
grilaž bombona. Poslužite se! To su mi najdraži! Takvi se čak ni u Berlinu
ne mogu nabaviti! Što bih se pravio važan? U Berlinu sam proživio pet
godina.
 Tako je tajna Horcha, dokoljenica i kratkih hlača bila razotkrivena.
Saška – to jest, Aleksandar Davidovič Berenzon – ispao je sve u svemu
diplomatov sin, krasni mladi tikvan, pun domoljubnih pobuda u
najnaivnijem smislu. Dok se njegov zbog ratnog doba opozvani tatica bavio
državnim poslovima negdje u Kremlju, Saška je odlučio otići kao
dragovoljac na ratište, što je neodložno i obavio. Ljudi su zinuvši slušali
njegove priče o berlinskim ulicama i kavanama, pri čemu je Saška zbog
mlađahne dobi sve više navaljivao na sladoled, a prostodušna publika
zahtijevala je zgode o ženskama. Je li istina da hodaju bez gaća i da su im
haljine sasvim prozirne?
– O gaćama ne znam ništa – sa stidom je priznao Saška. Narod je
razočarano zabrujio. – Ali! Ali! Zato sam vidio Hitlera! – ispali Saška,
nastojeći spasiti uzdrmanu situaciju. Svi su umuknuli. Hitler, to je bilo
ozbiljno.
– I kakav je? – ozbiljno je upitao zdepasti tip od oko trideset pet godina,
naoko iz obrtničke obitelji.
– Ma nikakav! – odgovorio je Saška. – Kržljav, s brčićima pod nosom! Ja
bih ga samo tako.
– Kržljav, veliš? – otpovrnu tip. – Ti bi ga samo tako? Pa taj kržljavi
nas ganja od granice kao štence...
– Provokator! – zavrištala je odmah neka tetka. – Drugovi! Među nama
je provokator! Ne dopustimo neprijatelju da slomi naš borbeni duh!
Mnoštvo se zaboravivši Sašku zbilo oko obrtnika, svi su vikali
dokazujući jedni drugima, a najviše samima sebi, da ćemo fašiste samo
tako, nisu nam ni do koljena!
Opet je zavladao prodoran strah.
Smušeni Saška i dalje je pružao pakiranje s ostacima grilaža, ali više ga
nitko nije primjećivao.
– Što mislite – bojažljivo je upitao Lindta – hoće li me primiti? Nemojte
misliti! Ja sam vrlo jak! Svako jutro vježbam.
Lindt neodređeno slegnu ramenima – da se njega pita, ne bi pustio toga
krasnog balavca čak ni blizu puške igračke.
Nakon dva sata obojica su izišla iz vojnog odsjeka. Lindt, bijel od
poniženja, nije znao kamo bi pogledao. Vojni komesar, zloban, trom, nalik
na alkoholom obrisani skalpel, ispsovao ga je tiho, dosadno i zato osobito
neugodno. Naumili ste prodavati zjake, druže znanstveniče? Prohtjelo vam
se stradanja? Malo biste ratovali za domovinu? Znaš li ti uopće kakvu
zaštitu imaš, profesore? Kao KV-2! Ne trebaš ti na front, tebe treba čuvati!
Odlučio si me sjebati s vojnim sudom, junačino? Ne da ti se živjeti pa si
odlučio još nekoga povući za sobom? Slušaj moju zapovijed: čelom nazad i
korakom u kurac stu-paj! Smjesta!
Sašku su poslali na tečaj za niže zapovjednike pa je likovao i pucao od
sreće kao žabica na blagdan. Lindt mu je čvrsto stisnuo ruku, prvi put u
životu osjetivši da je star, da ga nitko ne treba. Ni Marusji ni Domovini
nisu bile potrebne njegove dobrovoljne žrtve. Nikomu. Oko njega su brujili,
navaljivali, mahali rukama i vikali dobrovoljci. Devedeset posto njih koji
završe na bojištu poginut će u prvim danima i mjesecima borbe. A Saška –
Aleksandar Davidovič Berenzon – ostat će.
(Profesor, doktor pravnih znanosti, voditelj katedre kaznenog prava na
Međunarodnom pravnom institutu, ljubitelj žena, izjelica i veseljak, umro
je tek lani. Čak je i s osamdeset osam godina i dalje sličio stasitome,
razmaženom vlastelinčiću punih obraza.
Ako ne vjerujete, raspitajte se na Yandexu.)

Lindt je iz vojnog odsjeka, utučen, odmah izduživši lice, stigao k

Čaldonovima – noge su ga same odnijele k Marusji, isto kao što su ruke
same položile novac na tezgu kod Elisejeva. Dajte mi bouchée, molim vas,
puslice, tartelette – sve po par. Ne, dajte radije po pet. Ljepuškasta, rumena
prodavačica, sama nalik na vrući, sočni, glazirani nabujak s rumom,
isturivši punački mali prst vješto je stavljala kolače u veliku kutiju.
»Hoćete li biskvit? Imamo sa šećerom i glazirani«, otpjevala je blagim,
urotničkim tonom, kao da Lindtu nudi bogzna kakve pikantne i zabranjene
usluge. Mušterija je bila zanimljiva – blijeda, sitna, nervozna.
Židov, naravno, ali odmah se vidi da je situiran i da ima novca. Lijepo je
odjeven. A to što baš nije mlad – pa neće ga kuhati. Lindt je s nehotičnim
zadovoljstvom primijetio i dirljive jamice na laktovima prodavačice i krutu,
nježnu snagu s kojom joj se napinjala bijela, dobro uštirkana kuta. Sigurno
je neiskusna, ali nezasitna i strastvena za njih deset. Ne sad, draga,
oprosti. Ne, ne, šaumrole ne treba, hvala. Marusja nije mogla podnijeti
šaumrole.
Kod Čaldonovih je – prvi put otkako se Lindt mogao sjetiti – vladalo
pravo samumsko rasulo. Marusja, koja je pakirala istodobno tri kovčega,
kad je ugledala kutije iz Elisejeva, pljesnula je rukama i ispustila
Čaldonovljev pleteni prsluk koji je neuspješno pokušavala ugurati između
vlastitih cipela i muževa arhiva. Vi ste poludjeli, Lesik! Kolači! U ovakvo
doba! Lindt je podignuo prsluk s poda, vješto ga smotao u čvrstu tubu. Evo,
tako će stati. U kakvo to doba, Marija Nikitična? Gladi će biti tek na zimu,
zašto bismo se sad suzdržavali? Naumili ste se preseliti? Ili se samo
uzrujavate?
Marusja se sumnjičavo zagledala Lindtu u oči – bio je majstor
pretvaranja, ludiranja, podrugivanja. Paradoksalan način razmišljanja,
paradoksalan smisao za humor, potpuna neustrašivost. Na granici
idiotizma. I u CAGI-ju i u MGU-u kolale su legende o šalama koje je Lindt
izvaljivao ne obazirući se ni na položaje, ni na zvanja. Kao
dvadesetpetogodišnji klipan gotovo je doveo do kapi Lidiju Borisovnu
Iljenko, sekretaricu znanstvenog savjeta, damu na glasu po grandioznosti
na svim područjima, uključujući ljudsku glupost. Govorili su da upravlja
disertacijama, korifejima znanosti, pa čak i kometima. Da je podrhtavanje
njezina podbratka veliki znak. Da spava s nekim iz tako visokih partijskih
krugova da je to pretpostavljalo kakvu uvriježenu, tako reći profesionalnu
bespolnost. Uostalom, malo je tko vjerovao da bi se ljubitelj njezinih
ustajalih draži našao čak i u najvišim krugovima – no ipak su istinski
komunisti, kao što je poznato, sposobni za svakakve podvige.
Legende kao legende, ali Iljenko je doista drmala akademicima kao
metlama, tako da su joj se i najpoštovaniji sjedokosi žreci znanosti ulizivali
kao nestašni štenci. Svi osim Lindta, koji Lidiju Borisovnu radije uopće nije
primjećivao. Uostalom, jednom ga je zaustavila na pragu predavaonice u
kojoj je na pomolu bio još jedan znanstveni sabat.
– A kamo ste vi krenuli, mladiću? – otpjevala je tonom koji nije
nagovještavao ništa dobro. – Vi niste ni član znanstvenog savjeta, čini mi
se?
– Upravo tako, Lidija Borisovna – ljubazno se složio Lindt. – Ja nisam
član znanstvenog savjeta. Ja sam njegov mozak.
I što mislite? Lindtu se nije dogodilo baš ništa loše, ako, naravno, ne
računamo da je valerijanom opijena i potpuno demoralizirana Iljenko
jednom za svagda naučila njegovo ime i patronim. Jednom za svagda.
Ali ne, taj put Lindt se doista nije rugao, a Marusja se nije mogla
prevariti. Stvarno ne znate da nas sve šalju u evakuaciju? U institutu su
jutros objesili nalog. Zvao je Sergej Aleksandrovič, rekao je da se žurno
spremimo. Zar vas nisu zvali u institut? Što stalno šutite, Lesik? Gdje ste
se skitali pola dana? Lindt je neodređeno slegnuo ramenima, stavljajući na
pladanj krhke, pomalo šuštave puslice. Ako Marusja već neće morati njega
spremati za ratište, neka barem mirno pakira muževe stvari.
– Lesik, priznajte, imate li opet avanturu? – dovinula se Marusja, na
svoj način protumačivši Lindtov muk. – I je li ovaj put sve napokon
ozbiljno?
Lindt je opet prešutio i Marusja se, u trenu zaboravivši evakuaciju pa
čak i rat, požurila čarobnim putem popločanim žutom opekom – u susret
tuđoj zanosnoj sreći. Kao svaka žena bez djece obožavala je spajati, davati
imena, zaruke, ispraćati pred oltar i pažljivo uzimati na ruke punačke bebe
koje stenju – riječju, vlastite neostvarene snove podređivati nemilim
uvjetima stvarnog života. To je bio jedan od malobrojnih načina da se
najobičniji cic pretvori u svečani brokat, a Marusja se razumjela u izvrsne
tkanine.
– I niste je ni na čaj pozvali! Kako vas nije stid! Pa valjda Sergej
Aleksandrovič i ja imamo nekakvo pravo! – prekorila je Lindta brzo mu
oduzevši praznu kutiju, stresavši sa stola nevidljive mrvice, nedostojne biti
u blizini šalica od najobičnijeg sovjetskog porculana koji je u njezinim
rukama izgledao skupocjeno, kineski, koštano...
Marusja se kretala, meka, laka, svilena na pregibima, dražesna –
upravo dražesna, i nikakvo vrijeme nije vladalo tom dražesti, tim nježnim
usnama, tom sijedom kosom koja se tako slagala s čipkastim manšetama
na njezinoj haljini i plavkastim biserima u ušnim resicama. On joj je
poklonio te naušnice – od prvog ozbiljnog honorara za prvu ozbiljnu
monografiju. Kako ono ide kod Goethea?

Ihn treibt die Gährung in die Ferne,

Er ist sich seiner Tollheit halb bewußt;
Vom Himmel fordert er die schönsten
Sterne und von der Erde jede höchste Lust,
Und alle Näh’ und alle Ferne
Befriedigt nicht die tiefbewegte Brust…13

– Vi mene uopće ne slušate, Lesik! – pobunila se Marusja. – A ja dotle

maštam o unucima. – Kad ćete se već jednom oženiti? Ne želim umrijeti a
da ne vidim vašu djecu.
– Nećete vi umrijeti, Marija Nikitična – mirno je rekao Lindt. – Samo vi
ne. Obećavam.
Lagano ju je uhvatio za malu vrelu ruku, pritisnuo je na usne – po tko
zna koji put diveći se miomirisu: podne puno osunčane slame i zrelih
jabuka, sneni, plameni, zagušljivi tavan, kradom iznuđeni, zreli poljupci.
Sve će se srediti. Sve će se srediti upravo u ovom životu, jer nikakvog
drugog života nema.
Čaldonov je stigao za dva sata, zapjenjen od neprekidnih
rukovodilačkih jebada, i zatekao ženu i Lindta kako mirno piju čaj. U kutu
se uzdizala planina uredno naslaganih škrinja i kovčega, a Marusja je
uvjeravala Lindta da bouchée u njezinoj izvedbi nimalo ne zaostaje za onim
iz Elisejeva, po mnogočemu je čak bolji. Lindt se veselo protivio, a na
tanjuru, smotreno odgurnutom na najdalji kraj stola, sušili su se kolači
pošteno ostavljeni za Čaldonova. Bouchéea nije bilo među njima zato što je
Marusja – tražeći prikladne argumente – pojela svih pet komada.
13
Vrenje ga tjera u daljine, / Napolje svjestan da je budalast; / Najljepše zvijezde s neba bi da skine, / A od zemlje
ište ponajviše slast, / No ni blizine niti sve daljine / Ne smiruju mu grud, duboku strast. Iz: J. W. Goethe, Faust,
preveo Ante Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 20. (Op. prev.)
 Krajem kolovoza 1941. godine CAGI je praktički u punom sastavu
otputovao u grad Ensk. I čak ni Lindt, ljuljajući se u kupeu, dremuckajući,
prislanjajući sljepoočnicu na pulsirajuće staklo vagona i nesvjesno brojeći
beskrajne ruske vrste,14 nije slutio da odlaze zauvijek.
Do odredišta im je trebalo gotovo mjesec dana – nečuvena brzina za ono
vrijeme kad su se na svakom željezničkom raskrižju skupljali deseci
kompozicija pa se moralo stajati satima, čak i danima. Na slijepim
kolosijecima, zarasle u korijenje i proprano rublje, drijemale su stotine
grijanih teretnih vagona, više nalik na domove. Po peronu tumarali su
evakuirani, jecale su bebe, svađale se od prenaporne svakidašnjice
podivljale žene, stariji klipani strastveno su se igrali rata, pušili su,
pljujući na šljunak gorku slinu, od čekanja umorni muškarci. Svaki bi čas
uz psovke protrčali željezničari, znojni, bijesni, odavno zaboravivši na
odmor, san, obitelji, pite. Bilo je beskorisno navaljivati s ispitivanjima i
pritužbama – kao štićenici Lazara Moisejeviča Kaganoviča vrlo su dobro
poznavali oštru ćud narodnog komesara za promet. Željezni narkom nije se
volio šaliti i često je ponavljao da svaka katastrofa ima ime, prezime i
patronim. Tako je bilo prije rata, a sad nije trebalo računati na
dobrodušnost. Svima je bilo jasno da za nemar više neće zatvarati –
strijeljat će SMJESTA, pod nasipom, u nepokošenom jarku. Odmah iza
ešalona koji nije pravovremeno krenuo na bojište.
Za kompoziciju kojom je u evakuaciju odlazio CAGI vrijedile su,
zapravo, sve moguće iznimke – u Ensku su radi ospkrbljivanja vojske svim
nužnim planirali podignuti najveći vojno-industrijski kompleks, a u to je
doba sovjetska vlast planirano ostvarivala nesmiljeno. Na tijesnom
provincijskom kolodvoru (Ensk je postao oblasno središte tek 37. godine –
unatoč suvremenim udžbenicima povijesti, bilo je u tom gradu i svečanih
događaja) vlak pun odabranih mozgova iz glavnoga grada dočekala je
velika i vrlo poduzetna delegacija. Nesnalažljivi znanstveni narod
energično su potrpali u kamione i poslali u mjesto po novom nalogu, a
Čaldonova i ostalo rukovodstvo odvezli su u gradski odbor – na vijećanje,
pri čemu je Čaldonov u posljednji trenutak poveo i Lindta, šapnuvši na uho
glavnom partijcu koji ih je primio nešto od čega se siroti debeljko odmah
preznojio, i čak se naklonio od poštovanja koje ga je iznenada obuzelo.
Lindt se opirao kao dijete koje vode na spavanje baš kad su se za stolom
okupili svi gosti, ali uzalud – ljubazno su ga ugurali u GAZ-M1, kroz ovalni
stražnji prozor promaknula je Marusja, ostala je na peronu u mnoštvu
smetenih žena, kreštave djece i raščerupanih zavežljaja. Obiteljima su se,
kao i uvijek, kanili pozabaviti na samom kraju.
– Zaboga, Lazare, ne vrpolji se toliko – umorno je zatražio Čaldonov

14
Vrsta (rus. versta) – ruska mjera za dužinu, 1.06 km. (Op. prev.)
cvokoćući zubima, automobil se nemilosrdno tresao, ceste u Ensku uvijek
su bile loše da gore ne mogu biti. – Kao prvo, siguran sam da je to
nakratko. Kao drugo, vjeruj mi, Marusja će se i sama odlično snaći.
– Ne sumnjajte – upleo se debeljko iz Partije nagnuvši se s prednjeg
sjedala. – Svi će biti raspoređeni i smješteni u roku od dvadeset četiri sata.
Potpuno u skladu sa svim normama. Zapovijed narkoma!
I stvarno – žene cagijevaca nisu se stigle ni uznemiriti kako spada, a na
njih je navalio leteći odred veselih vojnika koji su se pomamno zanosili
bojištem, ali su primorani, majku vam, baviti se vrag zna čime tu u
pozadini. Odvažno su se podijelili u dvojce i stali gurati tete iz glavnoga
grada (među kojima je bilo i prezgodnih) u automobile. Marusja je
dodijeljena rumenom oficirčiću oblih obraza, stegnutom škripavim
remenjem poput blagdanskog buketa. Dok je redov raspoređivao prnje
Čaldonovih u osobnom kamionu (akademike kod nas svuda poštuju!) i vozio
dragu gošću do novog prebivališta, brbljavi poručnik uspio je dvaput
ispričati Marusji svoj jednostavni ali junački život. Bez obzira na jedinstvo
vremena, slušačice i mjesta, verzije su se upadljivo razlikovale, ali i u
jednoj i u drugoj glavni je junak svladavao sve zapreke i stjecao pola
kraljevstva (zasebnu sobu od osam kvadrata) i prekrasnu kraljevnu (da
vidite moju Nataliju, jednom me rukom podigne!) i bogzna kakve još
fantastične dividende.
Očaranoj Marusji na koncu je potpuno promaknuo Ensk, kroz koji su
prolazili, i pribrala se tek kad se kamion zaustavio pred sumornom
dvokatnicom. Nagrađen tuljcem slatkih keksa (odnijet ću ih Nataliji, bit će
joj drago, voli slatko!), oficirčić joj je spretno pomogao sići. Evo tu ćete
živjeti. Nosi na prvi kat, Lihonjine. Ma ne vuci, vraže, sve ćeš porazbijati!
Marusja se uspela mramornim stubištem, koje je nekoć očito sjalo
trgovačkom raskoši, i s radoznalošću ušla u stan.
Dugi polumračni hodnik. Soba lijevo, dvije desno, ondje je zacijelo
kuhinja. Točno, kuhinja!
– Carske dvore smo vam ustupili, Marija Nikitična! – raportirao je
oficirčić, otvarajući jedna za drugima sva vrata i očito se ponoseći enskim
gostoprimstvom. – Šekret je u prostorijici iza ugla, postoji čak i
ropotarnica, ako ćete zapošljavati nekoga za kućanstvo... Oprezno, nemojte
se spotaknuti, tu su dječje saonice, isprva smo ih htjeli iznijeti, a onda smo
odlučili, tko zna, možda drug Čaldonov ima unuke, a i općenito, dobra je to
stvar, zašto bismo ih bacili kad vi možete stići iz Moskve praktički praznih
ruku. I zašto biste gubili vrijeme na obične stvari, bolje da vam je odmah
sve spremno pa da se možete svim silama baciti na posao. Za bojište i za
pobjedu! Nije li tako?
Marusja je kimnula, neobično tiha, prelazeći pogledom po nečijem
domu, očito dragom, voljenom, ali napuštenom u žurbi, u nekim strašnim
okolnostima o kojima se – to je bilo jasno – ne samo ne smije raspitivati,
beskorisno je, jer onda će morati sama sebi priznati da je taj sjajni
svjetlooki dečko s poručničkim epoletama također kriv što su ostavljene
eno one zavjese koje su sašile nečije vješte, nježne ruke, oni zauvijek
uplašeni ormari puni samoćom napaćenog posuđa, oni... Ma što će
nabrajati. I ona je kriva, Marusja. Naravno da je kriva. A tko je još za sve
to kriv?
Prišla je stolu prekrivenom izvezenim stolnjakom, prešla prstima preko
njega kao da je slijepa. Ispupčene ruže izmjenjivale su se s buljavim
tratinčicama – puni vez, lančani bod, po rubu ažura, cijela zima pipavog,
ugodnog, večernjeg rada, i sama je prekrasno vezla, tiho šuštanje
probodenog platna, upadljivo treperenje konca, žulj na izmučenom
kažiprstu, napršnjaci su za lijenčine, ovdašnja gazdarica očito nije bila
takva. Koliko je imala godina?
Gdje je sad? Gdje su joj djeca? Hoće li preživjeti? Ili barem oprostiti?
– Da niste bolesni, Marija Nikitična? Da pozovem doktora? Brzo ću! –
suosjećajno je upitao oficirčić. Marusja, pomalo modro-siva, najednom
prazna, odmahnula je glavom.
– Idite vi, Kolja. Sve je u redu. Hvala. Idite, imate puno posla, ja ću
sama, dobro? Svakako pozdravite svoju Nataliju.
Poručnik Kolja poslušno je salutirao.
– Hoću. Sigurno ste dobro?
Marusja se posljednjim snagama nasmiješila.
– Onda u redu – s olakšanjem se užurbao oficirčić. – Udobno se
smjestite i ako nešto nije kako treba, molim vas da oprostite. Lihonjine,
izlazi!
Ne ispustivši ni glasa, Lihonjin je prekinuo marljivo petljanje s
kovčezima i zagegao se za zapovjednikom prema izlazu. Vrata su se
zalupila. Pa još jednom, ulazna, dolje. Marusja ponovno prijeđe pogledom
po sobi, da, tako je, eno – u počasnom je kutu polica koju je sad zaposjeo
nijemi zvučnik, ali nema sumnje. Radio je nekoga i mogao zavarati, samo
ne Marusju, odmah je prepoznala opustjelo mjesto za ikonu, tu prečku za
anđele, klupicu u zakutku na koju je Gospodin, obilazeći domove, mogao
malo sjesti, predahnuti i osvrnuti se. Sigurno je ostala od prvih vlasnika,
trgovaca koje su vjerojatno također u žurbi odveli odavde, u predjutarnju
maglu, uz suze, psovke i kletve, i gazdarica se, ta prva, neprekidno
okretala, cvileći, i zacijelo je žalila za nečim posve tričavim – poput
nedovršenog jastučića ili srebrnih podložaka koje su čuvah za goste, nisu
korišteni i tako su prostajali cijeli život u vitrini, uzalud čekajući svoj
svečani trenutak... Marusja si je jasno predočila kako i nju, raščupanu,
strašnu, usred noći, odvajaju od muža – čak je vidjela kako se on trudi
osmjehnuti joj se na oproštaju i kako mu se starački trese loše obrijana
sijeda brada.
Kad će se to završiti, Bože? Kad će prestati ovo jezivo doba?
Bog je odšutio, kao da se sakrio iza prašnjavog radija (unutra se ne bi
našlo mjesta čak ni za Njega – previše je jak bio Levitanov glas, previše
strašni izvještaji sovjetskog informbiroa), i tada se Marusja, s naporom
kleknuvši, počela moliti isključenom zvučniku – pomamno, strastveno,
kako se nikad nikomu u životu nije molila.
Kad se mutnjikavi Ensk vani počeo plavjeti (smrkavalo se rano, ne kao
u Moskvi, bilo je hladno, ne kao u Moskvi, a bio je tek kraj rujna) Marusja
je osjetila kako su joj utrnula koljena, kako joj je vrela bol stegnula od
klanjanja izmučena križa. Bilo je vrijeme da ustane, spravi nešto za večeru,
potraži u zavežljajima i kovčezima griz koji je uspjela nabaviti na jednoj od
postaja, nikad u životu nije ostavila muža gladnog, čak ni u građanskom
ratu, neće ga ni sad, zato oprosti, Bože, što ću prekinuti, ionako imaš koga
slušati, ionako me ne primjećuješ – odavno.
Oprosti, dragi, što brundam.
Oprosti. Čuješ li?
Oprosti.
Marusja je ustala i skanjujući se krenula u kuhinju, škljocajući usput
prekidačima – u Ensku nije bilo nikakvog zamračenja, a iz Moskve su otišli
kad je već sve bilo zatamnjeno pa je, dok kamion nije skrenuo iza ugla,
neprekidno tražila pogledom poznate prozore na koje je vlastoručno
zalijepila bijele križeve. Opraštala se.
U kuhinji je bilo pusto, tiho i strašno. I kao što se Marusja bojala svih
tih tuđih stvari, tako su se i one bojale njezinih nepoznatih ruku, trzale se,
izmicale, nastojale kao da su žive šmugnuti u udaljeni kutak, u spasonosnu
sjenu. Sa svakom šalicom morala je razgovarati, gladiti je po drhtavom
boku kao napaćeno napušteno štene, pripitomljivati, i Marusja je
zamjenjivala mjesta, premještala, mrmljajući, uzimala ručnikom i
zatvarala osjetljivi poklopac. To više nisu bile nikakve molitve, nego čisto
bajanje, znano svakoj ženi, s korijenima u nevjerojatnoj davnini, kad još
nije bilo čak ni Boga, niti je bilo Riječi, već je postojala samo čista, ničim
pomućena ljubav. I Marusja je bajala svim silama, osluškujući hoće li u
predsoblju škljocnuti vrata, činilo joj se da će samo mužev povratak svemu
vratiti smisao i red, rastjerati strahove, ukrotiti gustu, gotovo kockastu
tamu. Stanu je bio potreban gazda, makar i tako nesnalažljiv kao njezin
Serjoža, ali on nikako nije dolazio, i na koncu se Marusja morala predati,
isključiti štednjak i cijelu noć prosjediti kraj neproničnog prozora u vječitoj
ženskoj pozi čekanja – uvijek jednoj te istoj, koliko god vjekova prošlo.
Stan se također pritajio i samo katkad tiho uzdisao, kao da se
prilagođava Marusji, i katkada bi nešto vani sjelo na prozorsku dasku,
čujno grebalo pandžicama zaglušujući noćni lim, i Marusja se uvjeravala
da su to golubovi, obični golubovi, ali nisu to bili nikakvi golubovi, naravno,
i kad je u predsoblju poput tihe sjene promaknula velika nepostojeća
mačka, Marusja nije izdržala pa je zaplakala.
Zato što više nije imala snage.
Ni Čaldonov, koji se vratio tek u zoru, neobrijan, gotovo pijan od umora,
pa čak ni Lindt, ništa nisu primijetili. Katkad se Marusji činilo da nisu,
zanijeti svojim znanstvenim igračkama, primijetili čak ni rat, tako da su
sve četiri godine strahova, izvještaja i beskrajnih redova pale isključivo na
njezina leđa. Lindtu su dali odličan stan u blizini, no koliko god ga Marusja
nagovarala da se preseli k njima, nije pristajao, inatio se, i Marusja je s
tugom mislila kako je eto i Lesik posve odrastao i više mu nije potrebna, a s
njim bi bilo tako lako; dobro, ne lako, nego mnogo lakše, on bi pokorio sve
utvare, fućkalo se njemu za utvare, on ni u što nije vjerovao, njezin Lesik, i
to veselo neustrašivo nevjerovanje koje je obično tako žalostilo Marusju sad
bi joj baš dobro došlo.
Zapravo, Lindt bi katkada ipak ostao prenoćiti kod njih – i tada je
gotovo sve bilo kao prije, vesele večeri za veselim stolom, i Marusja nije
vidjela nikakve mačke, a stan joj se činio topao, miran, obasjan svjetlom –
točno onakav kakav je bio svima osim njoj. Osim njoj. Ali ujutro bi Lindt
otišao, brzo poljubivši Marusji ruku i u hodu dovršavajući raspravu o
nečemu s Čaldonovom, na njihovoj je savjesti bilo sto dvadeset milijuna
projektila i mina, 15 797 zrakoplova, nebrojena količina smrti, dok Marusja
na savjesti nije imala ništa, ali oni su hitali niz stubište zbijajući šale kao
klinci, a ona je stajala na pragu gledajući za njima i iza njezinih leđa
napregnuto je šutio golemi strašni samotni dan koji nije bilo moguće
ispuniti nikakvim kućanskim poslovima.
Dotle se Ensk prijeteći raširio, primajući val za valom evakuiranih,
stizali su ešaloni, tvornice, cijele struke. Samo od srpnja do studenog ‘41. u
Ensk su prebacili pedeset velikih poduzeća – a ukupno je u zemlji bilo
evakuirano oko devet milijuna ljudi. Zamislite samo – oko devet milijuna!
U gradu je postalo tijesno od desetaka tisuća pridošlica, preplašenih,
odvojenih od doma, smušenih od umora i od te čudne, nikomu potrebne,
očajničke slobode koju je sa sobom donio rat. Stambenog prostora
katastrofalno je nedostajalo, sve je bilo pretrpano, gdje je prije živjelo
četvero ljudi, bez ustručavanja našlo bi se mjesta za još desetero.
Marusja je pohitala u gradski komitet – četiri sobe na dvoje, druže prvi
sekretare, ne čini li vam se da to nije baš pravedno? Prvi je nije ni poslušao
do kraja, odmahnuo je jedinom rukom, druga je od građanskog rata
trunula negdje kod Verhneudinska, a bit će da više nije ni trunula – ostale
su samo bijele kosti. Idite u vražju mater sa svojim mušicama, draga moja,
u zemlji je rat, a vi sami ne znate što hoćete. Njoj je previše soba, pazi ti to.
Vama je previše, a akademiku je taman. Uglavnom, ja druga Čaldonova
neću ometati, vama savjetujem isto, i fućka mi se što ste mu žena, mi smo
svojedobno takve žene...
Kraj rečenice zabio se ustvari u već zatvorena vrata. Što ja to radim,
mrmljala je Marusja izlazeći pred gradski komitet čiji je ulaz bio opremljen
umjesto stupovima dvojicom stražara prekrivenih injem, što je meni, nikad
u životu ni od koga nisam tražila ni savjet ni dopuštenje, a gle sad, banula,
ah, gospodine dragi, dopustite da učinim dobro djelo i poljubim vas u rame.
Zar sam doista ostarjela? Malo sutra.
Marusja se brzo, vješto, baš kao prije, ogrnula rupcem, tako blage sive
boje da nije bilo jasno gdje prestaju rese, a gdje počinje nebo, i žurno, lako
krenula ulicom ostavljajući na pločniku zvjezdane tragove čvrsto zakucanih
potpetica. Čekajte samo, sad ću ja vama... – grozničavo je razmišljala, ali ni
sama nije shvaćala tko su ti oni i što može učiniti. Bože, što?
Marusja je skrenula, zatim još jednom, i iznenada shvatila da nema
pojma gdje je. Bila je to četvrt Enska koju još nije osvojila i upoznala. Neka
duga, potpuno pusta, obamrla ulica niz koju je polako promicalo krvavo,
naizgled čak gusto sunce. Ni dima, ni štropota, ni kretanja... Marusji se na
trenutak učinilo da su svi već umrli i da je ostala samo ona – i sad će
morati vječno tumarati po tom nijemom beskrvnom gradu bez najmanje
nade u pomoć i spas.
Bilo je prodorno hladno i tiho, samo je pod nogama škripao najčišći, još
nezamrljani snijeg, tako da Marusja nije odmah bila svjesna toga kako
snijeg ne cvili posve u ritmu njezinih koraka, kao dijete koje nastavlja
plakati čak i kad su ga već ostavili na miru, čak kad više ne boli...
Zaustavila se i snijeg je odmah zamuknuo, a dječji je glasić, naprotiv,
postao razgovjetniji. Šenula sam, s veselim olakšanjem pomislila je
Marusja i skinuvši rukavicu svom se snagom uštipnula za zapešće, za ono
osjetljivo mjesto pod kojim živi nježna, gipka perla bila.
Plač nije nestao – i dalje joj se motao negdje oko nogu, slabašan,
nametljiv, odbojan, kao izmučeni dolutali mladunac kojega ne možeš
ostaviti, ali ni uzeti u ruke – previše ti se gadi. Nije bilo nikakve sumnje –
to je plakalo dijete, živo dijete koje je nešto radilo na enskoj ulici obamrloj
od studeni u veljači 1942. godine. Marusja se još jednom osvrnula i pohitala
prema jedva čujnom pištanju, zbog nečega se prigibajući kao da njuši, i ne
primjećujući da je ispustila rukavicu na snijeg – malu crvenu rukavicu
nalik na napola procvjetali cvijet ili na uginulu zimovku.

Kažu da vojnici i zaljubljeni ne obolijevaju – i sigurno lažu. Zato što je

najmanje polovicu veljače ‘42. Lazar Lindt proveo s ponižavajućom,
neugodnom prehladom koju ni malo nisu oslabili ni ljubav ni rat. Hajde da
je stajao skupa s tinejdžerima i ženama za strojem – u novosagrađenim
pogonima počeli su grijati tek ‘43. pa se satima moralo raditi na strašnoj,
bučnoj, nadljudskoj – ne, čak nadzemaljskoj hladnoći, tako da se na kraju
smjene činilo kako uopće ničega nema – ni života, ni umora, pa čak ni
samog zraka. Samo potpuno pusto, ledeno prostranstvo – do prvog dana
stvaranja, do velikog praska, možda do samog Boga. I još su bili gladni.
Jako gladni. Morali su hraniti cijelo ratište, tako da su od gladi slabo
razmišljali čak i o pobjedi.
Ali Lindt se nije smrzavao, osim valjda dok je hodao od ulaza do
automobila, a i jeo je, valja priznati, ako ne poslastice, zato dosita – imali
su odlične obroke, gotovo kao na bojištu, na njima ni trenutka nisu štedjeli
– imali su, hvala Bogu, koga operušati da bi kako treba nahranili najbolje
znanstvenike.
Općenito se zemlja ponašala surovo i neobično razumno, kao golemi
organizam koji ugiba – potčinjavajući se biološkim zakonima, isključivala
je jedan za drugim sustave bez kojih se nekako moglo opstati, produljiti još
malo, samo kako bi se sačuvalo ono najvažnije – srce i mozak. Mozak je
inače bio pretposljednja granica. Čak se i on morao žrtvovati kako bi se
spasilo srce. To je, naravno, bilo neobično. Neobično, strašno i vrlo
harmonično. Osobito uzme li se u obzir da ih se vrlo, vrlo mnogo htjelo
smatrati srcem.
Šteta što hunjavica nije slabjela čak ni od takvih filozofskih zaključaka
– hunjavici je bilo lijepo u Lindtovu prostranom nosu punom skrivenih
zakutaka i odjekujućih praznina, tako lijepo da je Lindt, ječeći od
poniženja, najprije potrošio sve rupčiće koje je imao, a potom, uvidjevši
razmjere muke, otpisao cijelu plahtu, otkidajući od nje komad za komadom
uz prohladni zvuk paranja. I činilo se da će uskoro morati prijeći na drugu.
Glava ga je boljela sasvim nedolično, ali čaj nije pomagao, ni aspirin, tako
da se doktorica koju su postavili da liječi Lindta i koja se panično bojala
upale pluća čak užurbala nabaviti vrlo deficitaran bakteriofag kako ne bi
dopustila da se ugasi proslavljeno svjetlo razuma. Lindt je doktoricu,
premda s naporom, ali ipak umirio i čak joj zabranio da dolazi češće nego
jedanput na dan, zato što mi je jasno, Nina Sergejevna, vi biste rado malo
tugovali uz odar umirućeg, ali ja, oprostite, kanim još malo poživjeti.
Doktorica se, kratko zakriještavši, smirila, ali ipak je nastojala svratiti
k Lindtu i ujutro i navečer. Bila je inače prezgodna – mršava, s ljupkim
nosićem i nježnim, malko natečenim podočnjacima. Peterburžanka. Lindtu
se sviđala, osobito njezine neočekivano krupne, gotovo muške ruke koje se,
za razliku od same doktorice, nikad nisu zbunjivale. Dajte da vas još
jednom pregledam, Lazare Josifoviču. Lindt bi poslušno zadignuo
potkošulju, obnaživši upali trbuh s crnom kovrčavom prugom koja se
spuštala prema preponama – pod pametnim, tragajućim prstima te žene
osjećao se osobito vatrenim i živim. Šteta što ga je kleta influenca potpuno
lišila osjetila njuha, zato što je doktorica sigurno divno mirisala. Osobito
kad bi stigla s hladnoće. Zacijelo na nešto prohladno, ružičasto i glatko.
Kao Marusjine usne.
Eto zašto nije ozdravljao. Zato što nije bilo Marusje. Nijednom nije
svratila k njemu. Dok je dva tjedna bolovao. Nijednom.
To je bilo tako čudno da čak nije imalo smisla tražiti objašnjenje – u
svakom slučaju logično, nelogična objašnjenja za Lindta naprosto nisu
postojala. Prije je svaka Lindtova boljetica – ako ćemo sasvim iskreno, ne
samo njegova – izazivala u Marusji prave spazme nježnosti i sažaljenja.
Ne, nije se komešala, nije suosjećala, nije kršila ruke, čak nije satima
sjedila uz postelju rastopljenu od vrućice. Jednostavno bi brzo ušla u sobu
te stavši na prste uz škripu otvarala prozor iznad vrata i – što je sad ovo,
Lesik? Što se izležavate, sjednite, sad ćemo pojesti juhu i ogovarati, jer ne
možete ni zamisliti – Kurnakov ima novu ljubavnicu, i to kakvu! Bajna
plavuša, poprsje kao stol za dvadeset dvije osobe.
– Postdiplomantica? – primjetno živnuvši upitao je Lindt.
– Gađajte više: konobarica! – radovala se Marusja, izdašno, kao šećer,
dodajući u donesenu juhu crni mljeveni papar i energično zveckajući
žlicom. – Landau bi si najradije pojeo kravatu od zavisti.
– Dau ne nosi kravate, Marija Nikitična.
– Onda sandale – popustljivo se složila Marusja. – Svoje grozne
iznošene sandale. I kako si to dopušta, Lesik? I vi ste genij, a ipak ste
uvijek u odličnim očišćenim cipelama. I ne gledajte me pogledom ranjenog
laneta. Radije jedite, ohladit će se.
Lindt se smiješio, gutao od papra vrelu glicerinsko-masnu juhu i fizički
osjećao kako se živa u toplomjeru gipkim trzajima vraća u normalu. Pokraj
Marusje mogao je izdržati bilo što – amputaciju, mučenje, smrt. Ali taj put
kad je, što je bila rijetkost, bio doista bolestan, iz nekog razloga nije došla.
Samo je jednom u dva – dva! – tjedna nazvala, iako je vrlo dobro znala da
je nazebao. Malo je uzdisala, upitala treba li što, ali usput i tako veselim
glasom kao da je Lindt obožavatelj koji joj je dojadio i kojega se trebala što
prije riješiti kako bi otišla gostima – među glazbu, živahni žamor i miris
blagdanske jelke po mandarinama.
Lindt je na posao nazvao Čaldonova, ali ovaj je samo problejao nešto
nerazgovijetno kroz pučke tanje i šum nesigurne vojne veze.
I kako je mogao ozdraviti u takvim uvjetima?
Baš nikako!
Ali prvih dana ožujka – u Ensku je to bio vrhunac žestoke studeni –
Lindt se ipak pribrao i oporavio.
Točnije, umorio se od hirova, pretvaranja i plašenja zgodne doktorice
simptomima koje je nasumce izvlačio iz slučajno kod mjesnog antikvara
kupljenog Priručnika za patologiju i terapiju bolesti nosa, usta, grla,
grkljana i dušnika. (Dr. Maximilian Bresgen, Sankt Peterburg, Izdanje
časopisa Praktična medicina, Kazanska 44, 1897. S brojnim ilustracijama.)
Strast prema starim knjigama unatoč ratu nije nestala, kao što nije
nestala ljubav prema Marusji.
Lindt je zapravo davno i s tugom shvatio da voli samo jednu ženu.
Ali izležavati se na divanu i nalijevati se do ušiju čajem više nije bilo
moguće – na kraju krajeva, Lindt je bio izvrsna zdravlja, prošavši još kao
malo dijete kušnju najprirodnijeg odabira: u Maloj Sejdemenuhi statistiku
su poštovali, zato bi godinu dana u najboljem slučaju doživjelo svako drugo
dijete. A i posla je bilo mnogo. Pa je Lindt naporom volje prekinuo svoju
influencu. Marusja to, po svemu sudeći, nije opazila.
Pričekao je iz principa još tjedan dana i to je bilo teško. Jako teško. A
potom je sam otišao k Čaldonovima.
Ni na zvono ni na kucanje nitko nije odgovorio – i Lindt je, zaključivši
da se mimoišao s Marusjom, letimično i vrlo mladenački zažalio što će sve
propasti – i nova frizura, na crtu izglačane hlače, i ispod kaputa skriveno
iznenađenje: živo cvijeće u veljači ‘42. godine. U zimskom Ensku bilo ga je
nemoguće nabaviti i u mirnodopsko vrijeme, ali kod laborantica na
prozorskoj dasci živio je divan geranij, od kojega je i bio otrgnut
mikroskopski sočni buketić, gotovo cvijet za zapučak, no bilo je to cvijeće.
Pravo živo cvijeće. Sad će uvenuti posve neslavno.
Pokucao je još jednom, s nadom u teoriju vjerojatnosti, i vrata se
najednom poslušno otvoriše, zapljusnuvši gosta komunalnom grajom i
smradom, tako nemogućim u Marusjinu domu da je Lindt zaključio kako je
pogriješio ili stan ili kat.
Na pragu je stajao kržljavi odbojni deran od nekih devet godina,
obrijane glave, očito u higijenske svrhe, što se pokazalo posve uzaludnim
jer deran je svejedno bio prljav, točnije, neperivo zamazan, čak se i ženska
vesta u koju je bio odjeven zamastila na laktovima i trbuhu do zrcalnog
sjaja, a to je bila Marusjina vesta – bljedoplava, od finog, elastičnog
žerseja, Lindt ju je odmah prepoznao – on se za razliku od milijuna
muškaraca odlično snalazio kada je bila riječ o ženskoj odjeći, o Marusjinoj
pogotovo. S lakoćom bi mogao nabrojiti sve što je nosila od prvog dana
njihova poznanstva – još onda, u studenom 1918. godine. Bila je to
Marusjina vesta i nije imala što raditi na toj uhatoj propalici koji je
promatrao gosta drskim prozirnim očima ozloglašenog huligana. Na jugu
su takve zvali fačucima i šibali ih svake subote – naprosto preventivno,
iako bi im trebalo davati i ponedjeljkom.
– Šta trebaš? – upitao je deran uz lijenu i prezrivu grimasu koja je tako
točno kopirala nekoga odraslog, opasnog, opakog, da je na jedan užasan
trenutak Lindt zamislio tko zna što – uhićenje, progonstvo, Marusju kako
bulazni u robijaškim kaljačama na izlokanom putu, škripu navučenih
zasuna, skakanje ovčara koji se puše od veselog bijesa, drske plebejske
urođenike koji ulaze u čudesni dom koji je svila Marusja.
Lindt je osjetio kako su mu se od gnjeva stegnule najprije mošnje, a
zatim koža na jagodicama i sljepoočnicama, ali odmah je sam sebe čvrsto
zgrabio za vrat. Kakve budalaštine. Bapske tlapnje. Sigurno bih znao,
smjesta bi mi javili, a i tko bi se usudio? Dirnuti Marusju. Dirnuti NJEGA
osobno. To je bilo potpuno nemoguće. Naravno, gore je puno blesana, baš
kao i dolje. Lindt, ako ćemo iskreno, pametne gotovo i nije susretao a da
samo porazgovara, ne saginjući se, ne prilagođavajući se, na istoj nozi –
bilo je potrebno sresti takve koji su se i inače mogli nabrojiti na prste. Ali
njemu nikad nisu smetali. Nitko i nikad nije se usudio smetati mu – to je
bio aksiom savršeno jasan i Lindtu i svakom pravom idiotu, jasan kao
razlika između samog Lindta i pravog idiota.
To je svima bilo jasno.
Lindt je bio jedinstven.
Nadarenih je bilo koliko hoćeš, sposobnih, oštroumnih, razboritih. Onih
koji bude nadu, obećavaju da će se izleći. Ali ne genija. Ne.
Genija više nije bilo.
Uopće.
Lindt, koji je s tim živio od samog djetinjstva, najednom je osjetio
golemu tmurnu sjenu vlastite nadarenosti, kao nešto odvojeno, čudovišno
teško, neživo. Ispostavlja se da se nije naviknuo, ne. Naprosto nije imao
izbora.
– Gdje je Marija Nikitična Čaldonova? – oštro je, kao odrasloga, upitao
balavca koji se snuždio, ustuknuo i raširivši usta kao mrežu najednom
zaurlao kroz cijeli stan sa sočnim ukrajinskim naglaskom:
– Baba Musja! Baba Musja! Traži vas neki štrikan!
I tada je odnekud iz stana dopro veseli, mladenački glas. Marusjin.
– Lesik, to ste vi? Znam da ste vi. Za Boga miloga, Pavluša, isprati
Lazara Josifoviča u kuhinju i zatvori vrata, puše!
Lindt je smjesta pustio svoju žrtvu koja se bez glasa previjala i kao
začaran krenuo na Marusjin zov, spotičući se o zavežljaje, drvene pločice,
vrag zna što se ondje uopće dogodilo?
U kuhinji, kitnjastoj od plavoga, gotovo jestivog oblaka pare, stajala je
Marusja, rumena, raščupana, mokra, i prala u golemom pocinčanom koritu
šutljivu bebu Lindtu nevidljivog spola. Još jedan klinac – naoko stariji –
sjedio je u kutu na emajliranom loncu čvrsto se držeći za drške, i s takvom
usredotočenom ustrajnošću gledao pred sebe da je čak i Lindtu postalo
sasvim jasno da se proces odvija teško i zahtijeva temeljiti nadzor.
– Dobar dan, Lesik! – radosno je rekla Marusja.
– Kako mi je drago što ste se napokon oporavili. Ne, ne, ne približavajte
se, dolazite sa studeni, a Katjuša ima slaba pluća.
Lindt, koji ni za što na svijetu ne bi pristao prići toj živoj, goloj i k tome
ljudskoj ličinki, zaustavio se na pragu i promotrivši taj kupališno-praonički
kaos priupitao:
– Opljačkali ste dječji vrtić, Marija Nikitična?
U tom se trenutku mališan koji je sjedio na loncu prijeteći smrknuo,
napeo i najednom pobjednički proderao. Marusja je ravnodušnoj curici
nalik na golog budističkog idola tutnula spužvu i uz Lindtu nepoznato
kokodakanje jurnula spasiti malog posranca. Pridignuvši tešku stražnjicu,
s blistavom se radošću, također, usput rečeno, Lindtu prije nepoznatom,
uvjerila da je sve u redu (Lindt je, nanjušivši oblak zagušljivog smrada,
gadljivo nabrao nos) i latila se higijenskog petljanja s novinama i uz
nagovaranje. Zašto plačeš, Koljuška, vidiš, bravo ti, sad ćemo sve obrisati,
Katjušu do kraja okupati, a onda i tebi oprati guzu. Pa će nam guza biti
rumena, čista, mirisna, disat će i radovati se...
Koljuška je, očito namamljen budućim preobrazbama guze, poslušno
začepio, zato je zaurlala zaboravljena Katjuša, i nije samo zaurlala nego je
zavitlala mokru spužvu i zatresla se u koritu kao padavičarka, prskajući
sve oko sebe bjeličastim, jetkim kapljicama sapunice.
Marusja se ispravila, žalosno pljesnula rukama, bez snage da se
razdvoji napola i očajnički želeći to učiniti.
– Lesik, možete li preuzeti Katjušu? Ručnik je na stolici!
– Poštedite me – odlučno je odvratio Lindt. – Ne mogu, a ni vama ne
savjetujem. Očito je ćaknuta i sigurno zarazna. Uopće mi nije jasno što se
ovdje događa. Neki idioti su vam uselili stanare? Kako li je samo Sergej
Aleksandrovič to dopustio! Odmah ću nazvati...
– Nitko nikoga nije uselio – odreza Marusja. – Sama sam ih uselila.
Ljudi žive u zemunicama, gotovo na ulicama rađaju, a mi tu... A vi tu... –
Odmjerila je Lindta gnjevnim pogledom. – Nisam to očekivala od vas! A
Katjuša inače nije zarazna, ali vi sigurno jeste. Zato se pokupite i da vas
nisam vidjela ovdje! Vratite se kad se naučite lijepo ponašati.
Lindt se osmjehnuo, nekako, samim krajem iskešenih usta.
– Bojim se da ćete to predugo morati čekati, Marija Nikitična. Ali kako
hoćete. Nadam se da ste napokon sretni. Šteta samo što je svetost jedino
što vam ne pristaje.
 Izišao je tresući se od bijesa i poniženja te udarivši usput nečujnu,
munjevitu, čupavu mačku. Kakva gadost, još su i mačku uspjeli nabaviti! A
Marusja, mlada, neuredna, s crvenim mrljama na obrazima, energično je
stala sapunati Katjušu koja se derala, zapravo već potpuno čista i s
potpuno jasnim namjerama prema kaši koja je prela odmah tu, na
štednjaku, zamotana u novine i pokrivač od flanela.
– Pazi bitangu – mumljala je Marusja, gutajući ili suze od sapunice ili
svoje – zamisli ti tu bitangu, ha, Katja! On će nas proglasiti zaraznima...
Neka sebe pogleda!
Jedva živ buketić geranija Marusja je našla u hodniku tek nekoliko sati
poslije i dugo ga je reanimirala dok ga napokon nije osvijestila i smjestila u
čašu, na policu. Malo više, da ga djeca ne mogu dosegnuti. A preksutra je
pobijeđeni Lindt došao tražiti oprost i kajati se.
To je bila praktički njihova prva i bez dvojbe jedina svađa.

Prevlast djece – različite dobi i različitih stupnjeva šugavosti –

razjasnila se i prije nego što su se Lindt i Marusja pomirili. Čaldonov, uzet
za taoca, sam prilično potresen novom obiteljskom situacijom, odmah je
priznao Lindtu da je Marusja isprva doslovno s ulice dovukla jednu
evakuiranu s dvoje djece, potom još jednu – nećete vjerovati, također s
dvoje potomaka – i na koncu organizirala nešto poput kućnog dječjeg
vrtića, i sad svaki dan iz cijele ulice skuplja gomilu mališana i nateže se s
njima dok mamice opskrbljuju bojište svim nužnim. A budući da su
tvornice neumorno crnčile u tri smjene, brojno stanje djece u stanu
Čaldonovih nikad se nije smanjivalo, i to je naprosto ludnica, Lazare. Kaos,
Sodoma i Gomora. Pelene, urlikanje, drek – i to po cijele dane. Ali tko bi
slomio Marusjinu tvrdoglavost?
Lindt je kimnuo, prvi put u životu osjećajući prema Čaldonovu nešto
poput samilosti – obojica su napokon bili u istom čamcu, obojica su
napokon bili zanemareni i jednoglasno ljubomorni, i to je davalo čudan,
Lindtu gotovo nepoznat osjećaj rodbinske topline. Vunena, zagušljiva, s
jedva primjetnim kozjim zadahom, ali ipak toplina. Lindt je čak usput
pogladio Čaldonova po prijeratnom, pomalo otrcanom sakou i odmah zbog
toga zažalio. Akademik je nezasluženo i iznenadno ostavši bez žene zajecao
i Lindt je morao po drugi put slušati drhtave i posve staračke pritužbe.
– Nikomu ne čini dobro, Lazare, nadrljat ćeš.
A Marusja je doista bila sretna. To jest, uvijek je, cijeli život, čak i u
najočajnijim vremenima, bila sretna – jer se takvom uspjela roditi. Biti
sretnom za nju je uvijek značilo voljeti, ali tek sad, sa 73 godine, u
evakuaciji, u ratu, napokon je shvatila da voljeti ne znači činiti vlastitim.
Voljeti se mogu i tuđi, to jest, samo tuđe i treba voljeti, jer samo tako
postaju naši.
Sve je počelo u onoj nepoznatoj, snježnoj enskoj ulici, i Marusja je
poslije, smijući se, često govorila kako je za to da nađeš ono što si cijeli
život tražio sasvim dovoljno samo zalutati. Nije se sjetila o čemu je
razmišljala onda kad se žurila pokraj mrtvačkih kuća, prigibajući se i
čvrsto se držeći za nit napregnutoga dječjeg plača. Što je mislila, koga će
naći? Nahoče? Ljudsko štene na umoru? Još jedno nerođeno dijete – Lesik
je davno odrastao, Bože, kako brzo, kako mahnito je sve promaknulo, cijeli
život, i više se ne mogu razabrati najzanimljivije pojedinosti, ne mogu se
vratiti.
Marusja je pronašla konačni smisao svojega života tek u petoj po redu
uličici. Doduše, nahočadi je odmah bilo troje, samo što je dvoje šutjelo –
očito ili više nisu htjeli ili nisu mogli tužiti se i moliti. Za život se borio
samo krpeni zamotuljak, lutka koja je, iako nevidljiva, kategorički odbijala
umrijeti, ležeći na koljenima žene koja je vrlo uspravno, kao da je od
kamena, sjedila na ulazu zakovanoga rashlađenog stovarišta. Pokraj žene,
jednako uspravno i nepokolebljivo, stajalo je dijete umotano u odrpani šal,
Marusja je odmah shvatila da je dečko, po očima, po tome kako je čvrsto
držao majku za crvenu, od hladnoće nateklu ruku, ne štiteći sebe, ne.
Štiteći nju.
– Što radite tu? – upitala je Marusja, sama se čudeći svojemu glupom
pitanju, jer su u tom ratu svi samo preživljavali ili ginuli, nitko nije radio
ništa drugo, i to dvoje očito se spremalo poginuti, bez obzira na sve
prigovore trećega, samo što je treći, do glave zamotan u dronjke,
nesumnjivo bio najpametniji – zato što je htio živjeti. I zato što je
nanjušivši Marusju odmah umuknuo, kao da je izvršio spasilačku misiju,
kao da je napokon postigao svoje.
Marusja se sama nije sjećala kako je dovukla sve troje kući, sjećala se
samo da je cijelim putem užasno, glasno tulila, kao što nije tulila nikad u
životu, čak ni kad je pokapala roditelje, čak ni kad je shvatila da nikad
neće imati djecu, čak ni kad je u djetinjstvu izgubila pikulu, plameno
glatku, tako jarku da je iznutra čak bila pomalo tekuća, i sva, sva su djeca
imala pikule, a ona nije, zato što je mama rekla: kad ne znaš čuvati, tako ti
i treba.
Anele se vjerojatno sjećala svih pojedinosti tog puta, ali jedva je
natucala ruski, a i po naravi je bila šutljiva do mrtvila. Iako možda i ne po
naravi, već po sudbini, jer čak ni Marusja nije mogla shvatiti iskušava li
smjernu Anele njezin starozavjetni Bog ili se samo zabavlja malom
besarapskom Židovkom kao što se zabavljaju djeca koja muče živu,
izmrcvarenu, toplokrvnu mačku.
Anele nije imala sreće tisuću puta. Možda čak i više. Rodila se u
židovsko-moldavskom gradiću sa smiješnim imenom Făleşti u Besarabiji,
koji su uzastopno smatrali svojim svi koji su htjeli, a htjeli su praktički svi.
Istina, Aneleini roditelji bili su mirni ljudi, imućni i ne previše religiozni,
tako da su bistru djevojčicu poslali na školovanje u mjesnu gimnaziju – i
rumunjski je Anele odlično govorila, lako prelazeći kod kuće na jidiš, to je
bilo kratko vrijeme kad je u biti govorila, čak je brbljala i smijala se, ali
Bog se brzo dosjetio da to nije u redu pa su Aneleini roditelji umrli jedno za
drugim – najprije su oca zbog nekih nepoznatih grijeha ubili Moldavci, a
potom je umrla majka, ili od bolesti ili zato što je uistinu toliko voljela
muža da nije vidjela smisla rastati se od njega na ijednoj granici.
Anele je u obitelj primio stric, Židovi inače ne ostavljaju svoje, ni u
radosti ni u tuzi, zato ih i ne vole, premda, istinu govoreći, ne vole ih zbog
mnogočega, popis je tako dug da se dobit nikad neće izjednačiti s kreditom,
jer se računi ispisuju takvom brzinom da plaćati po svoj prilici uopće nema
smisla. Ionako će ih otjerati, spaliti ili strijeljati. Stric je bio gostioničar,
držao je svratiste i krčmu, opijao je, čifutska njuška, mjesno stanovništvo
tako da je posla bilo preko glave, i Anele je morala napustiti gimnaziju,
zato što je genocid zahtijevao vrijedne ruke – trebalo je mesti, prati posuđe,
hraniti grlate kokoši i purice, ali ipak je to bila dobra i bliska obitelj, tako
da Anele nikad nije lijegala gladna, hvala Bogu, svako dijete u toj kući bilo
je sito i odjeveno, i izobilje je bilo takvo da staru odjeću nisu nosili dok se
ne bi poderala, nego su je davali staretinaru kako bi zaradili nekoliko
dodatnih bana i dali prilog sinagogi.
Teško je reći kako su se uspjeh spanđati – sirotan staretinar Jankel i
Anele, gostioničareva nećakinja i bivša gimnazijalka, ali spanđali su se,
sporazumjeli su se ne izgovorivši ni desetak riječi, shvatili su da se vole, da
je vrijeme da se šalju prosci, jer tako kaže Tora, i bilo je rečeno: »Oh, Jahve,
Bože moga gospodara Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome
gospodaru Abrahamu milost iskaži! Evo me kraj studenca, a kćeri onih iz
grada dolaze crpsti vodu; pa neka djevojka kojoj ja rečem: ‘Molim te, spusti
svoj vrč da se napijem’, a ona odgovori: ‘Pij! I deve ću ti napojiti’, bude ona
koju si odredio za svoga slugu Izaka. Tako ću saznati da si iskazao milost
mome gospodaru.«15
Ali Bog Abrahama opet je imao svoje razloge – na kraju krajeva, čak Ga
se može shvatiti, bilo je to čisto kazalište, Romeo i Julija iz malog mjesta,
samo bez obiteljske zavade jer nije imalo smisla da obitelj najuglednijega
gostioničara u Făleştiju ratuje sa staretinarom bez ikakve obitelji, potjecali
su iz svemira koji se nisu doticali, iz različitih kasta, da-da, i Židovi imaju
svoje kaste, svoje nedodirljive, kod njih je sve kao kod ljudi, zato što su i
Židovi – nećete vjerovati – ljudi.
Anele i Jankelu zabranili su susrete, iako se i nisu susretali – osim
pogledima, kao što dobri mladi Židovi i trebaju, jer bi se mladi nežidovi

15
Stari zavjet, prev. Silvije Grubišić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 33. (Op. prev.)
odmah sjetili da žive u pravom pravcatom XX. stoljeću, fućka se njima za
blesave predrasude i zaostalu rodbinu, i zbrisali bi nekamo daleko. Makar
u veselu Odesu, ih u najgorem slučaju u šećernobijeli ugodni Kišinjev. No
Anele i Jankel su ostali, i ona je svaki dan u podne izlazila u dvorište
isplahnuti teške vrčeve, a on je u isto vrijeme prilazio kapiji i gledao, samo
gledao svojim golemim, glupim, bespomoćnim, prekrasnim očima. I tako
deset godina zaredom, svaki Božji dan, bez praznika i slobodnih dana – i
pobuna može biti različita, tako da je nakon deset godina Bogu i krčmaru
dojadio taj nijemi film, zato što je Anele navršila dvadeset pet godina i
nitko nije htio uzeti za ženu tu mršavu tvrdoglavu gusku, nitko osim
Jankela.
I dopustili su im da se vjenčaju.
Bili su posve siromašni, užasno je kako su bili siromašni, i tako sretni,
jer Jankel nije bio samo krpar nego i šeprtlja, a Anele je odmah zanijela i u
predviđenom terminu rodila Isaka, bubele, kapele moj, nikad te ne bih
odvojila od grudi. Ponovno se smijala, Anele, i ponovno je razgovarala, a to
stvarno nije bilo u redu, naravno.
Dakle, 28. lipnja 1940. godine, kao rezultat mirnog rješenja sovjetsko-
rumunjskog sukoba, Besarabija je vraćena SSSR-u, i već 2. kolovoza na
sedmoj sjednici Vrhovnog sovjeta donijet je Zakon o formiranju Moldavske
SSR. To uopće nije bilo loše, samo u nimalo zgodno vrijeme, sami
pogledajte datume, matematika je egzaktna znanost, ne zna za
sentimentalnost, zato se Anele nije uspjela ni razveseliti kako spada zbog
toga što su oni, golje, sad poštovani ljudi upravo zato što su golje (Anelein
svijet inače je bio pun paradoksa). Kad je stigao 22. lipnja 1941., i nisu
prošla ni dva dana da su Besarabiju počeli bombardirati, a Jankela poslali
na bojište, Anele mu se lijevajući suze objesila oko vrata, nastojeći se što
čvršće priviti uz muža golemim trbuhom, nosila je ispod srca drugo i htjela
da i nerođeni mališan može zagrliti oca za oproštaj, poljubi i ti tatu, Isače,
poljubi ga što jače.
Nakon još tri dana Anele se, jednom rukom privijajući uz sebe sina,
drugom obgrlivši teški trbuh, ukrcala u grijani teretni vagon zajedno s
drugim evakuiranima. Sovjetska vlast sve je radila brzo, brzo je kažnjavala
i brzo opraštala. Bezbrojna rodbina – a u gradiću su si svi ovako ili onako
rođaci – mahala je onima koji odlaze s perona, baš je guska ta Anele, pravi
šlimazl, i muž joj je isti, ali njega su barem na silu odveli u rat, a ona
dobrovoljno pušta da je vode u Sibir!
Anele je slabo mahala u odgovor, vagon se njihao i drmusao na
spojevima tračnica, njihalo se i drmusalo dijete u njezinu trbuhu, a ona nije
ni plakala, toliko se bojala. A 26. srpnja iste 1941. godine Besarabiju su
okupirale rumunjske postrojbe, kojima se po staroj navici nitko nije ni
pokušao suprotstaviti, čak naprotiv – svi su se obradovali, upravo su zato
Rumunji postupno, mjesto po mjesto, očistili zemlju koju su oskvrnuli
Sovjeti. Sve Židove koji su ostali u Făleştiju otjerali su u Bălţi i također
očistili, strijeljali ih u jarugi – nemarno, bez zlobe, u žurbi.
I Aneleina strica krčmara, i Jankelove roditelje, i ćoravu Rivku s
djecom, i debeloga jurodivog Šmulika. Tristo jedanaest ljudi. Sve-sve. Tako
da nitko nije ostao.
Dotle je Anele u gradu, negdje kod Čeljabinska, rodila sićušnu ljutitu
curicu i ponovno prestala razgovarati, tako da je sedmogodišnji Isak, jedini
odrasli muškarac u obitelji, sam dao seki ime Klara i sam se brinuo o njoj i
majci, zato što su obje bile potpuno bespomoćne i mogle su zaboraviti da
treba jesti, točnije, mama je mogla zaboraviti, zato što je Klara kad je
htjela jesti jako lijepo vrištala. Glasno. On ni u Ensku nikad ne bi propao,
Isak, samo što je mama najprije zaboravila kuda trebaju ići, a potom se i
potpuno izgubila. Lijepo je, mama Maša, što ste nas našli. Tako je zvao
Marusju – mama Maša. A ona njega Isočka ili Isa. Bio je on bistar dječak,
sve je shvaćao otprve, samo vrlo ozbiljan. A Anele ionako nije razgovarala.
A i o čemu bi, ako ćemo iskreno, govorila?
Valja se pojavila kod Čaldonovih nekoliko dana poslije Anele – doveo ju
je Isak, koji je, tek se priviknuvši na kuću, odmah i dobrovoljno preuzeo
hrpu obveza, možda je to bilo pitanje opstanka, a možda mu je doista bilo
nužno nešto raditi, biti koristan, inače je nestajao ne samo poticaj nego i
smisao postojanja. Klaročka je morala jesti, ali šutljiva izgladnjela Anele
slabo je davala mlijeko, ispadalo je vodnjikavo, modrikasto, čak i naoko
gorko, uzrujana se Klara derala, pa je očajna Marusja poslala Isaka na
tržnicu, samo što je prethodno odrezala rukave s Čaldonovljeve bunde i
napravila novom sinu odlične kaljače. Nepoderive su i tople – pohvalila je
samu sebe i dublje strpala novac u Isakovu rukavicu. Rukavice su bile
njezine, a i novac, naravno – Isak je to razumio, inače se razumio u novac
kudikamo više od svakog odraslog, kudikamo više od same Marusje,
siromasi su inače najbolji financijaši na svijetu zato što neprestano moraju
brojiti i vrlo često s negativnim brojevima.
Isak se vratio za jedan sat, pažljivo je položio na stol dva ledena diska –
mlijeko su u Ensku prodavali zamrznuto, u vrčevima, svukao je šmrcajući
balavim nosom rukavice i pružio Marusji hrpu novčanica – ostatak, iako
mu je dala točan iznos. Baš za litru mlijeka. »Nisam ukrao, cjenkao sam
se«, rekao je tiho ali odlučno, iako Marusji ne bi palo na pamet sumnjati ili
pitati, sama bi ukrala ako treba, Bože, ma ubila bi sigurno bez razmišljanja
kad bi s njom, s njezinim životom, pokušavali takvo što. No s njezinim
životom pokušavali su nešto sasvim drugo.
Zato je samo uzela novac od Isaka i spremila ga u kutijicu koja je prije
stajala na najvišoj polici kredenca, a sad ću je, vidiš, staviti ovdje, ti ne
možeš dosegnuti do vrha, tako kad kreneš sljedeći put na tržnicu
jednostavno uzmi koliko trebaš. Samo nemoj tegliti ništa teško, dobro?
Zašto? – nije shvaćao Isak. I Marusja mu je ozbiljno objasnila – pupak će ti
se odvezati, a ja ga ponovno svezati ne znam.
Oboje su prasnuli u smijeh, i nabava hrane pala je jednom za svagda na
Isakova leđa, i nije podbacio: odlično je poznavao ne samo konjunkturu
nego i sve prodavačice poimence i cjenkao se tako strastveno i vatreno da
su se predavale i najtvrdokornije seljanke, zabezeknuto su popuštale, jer
pogledajte sami, teta Olja, ako je litra mlijeka po dvjesto sedamdeset, a ja
trebam litru i pol, onda dvjesto sedamdeset treba podijeliti na dva i dodati
još dvjesto sedamdeset, ali uzimam i krumpir, što je vama, kojih sto
šezdeset za kilu, ako Agaša daje za sto šezdeset i još stavi malo više, ali
njezino je mlijeko bljutavo, a vaše je najbolje, ne-ne, rekao sam da mlijeka
trebam litru i pol. To ispada dva i pol vrča. A vi stavljate tri.
Ruski je, inače, divno govorio, bez i najmanjeg anegdotalnog akcenta –
predugo su putovali, a djeca su k tome inače nadarena za jezike. Lesik,
biste li mogli malo učiti s dečkom? Očito je talentiran, ja na papiru
računam sporije nego on u glavi, sigurna sam da i vi. Ali ne, Lindt nije
htio, nije htio ni popričati s Anele na jidišu. Odakle vam uopće to da znam
taj barbarski jezik, Marija Nikitična? Što znači kako sam govorio u
djetinjstvu? U djetinjstvu uopće nisam govorio, ako želite znati, zato što
nisam imao o čemu, a ni s kim. I nemojte mi nametati toga vašeg Isočku,
vrag ga odnio, nema on nikakav dar niti ga može imati, kad odraste bit će
kramar, kako mu je i suđeno, to je sve.
(No Lindt se varao. Isočka je odrastao i postao major sovjetske armije,
sjajan oficir za ciljanje, zato što mu je od rođenja toliko puta bilo suđeno
umrijeti da se sam Bog zbunio što će dalje pa je pustio da se Isočkin život
spontano razvija, i zbog toga je ispao osobito dobar i ispravan.)
Dakle, četvrtog dana svojega života kod Čaldonovih Isak je s tržnice
doveo Valju. Točnije, Valja je došla sama, za kćeri, koju je Isak čvrsto držao
za ruku, vrlo ozbiljan, vrlo odgovoran, vrlo zreo.
– Mama Maša – rekao je kad je Marusja otvorila vrata. – Ovo je Ela
Tuljajeva, ne vjeruje da imate klavir. Kaže da to nije moguće i da lažem.
Smijem joj pokazati?
Marusja je pogledom odmjerila i procijenila šestogodišnjakinju u
odlično sašivenom kaputu s velikom dugmadi, kao u odrasle osobe.
Djevojčica je imala lice poput lutke – ljupko, oblo i vrlo jogunasto. Isaku to
nije nagovještavalo ništa dobro.
Djeci iza leđa stajala je žena – izmučena, bogte-pitaj koje dobi, sve su
zbog tog rata izgledale kao četrdesetogodišnje starice.
– Oprostite – rekla je Marusji. – Preklinjem vas, oprostite, neka dečko
pokaže što hoće jer inače se ona – žena pokaza glavom prema djevojčici –
nikad neće smiriti. Užasno je tvrdoglava. Izlemala bih je, ali znam da je to
beskorisno.
– Zašto biste je izlemali? – začudila se Marusja. – Lakše joj je stvarno
pokazati. – Uđite – odmaknula se puštajući ih – neću ni čuti nekakvo
»samo načas« i »pričekat ću na stubištu«. Na stubištu je hladno, a u kuhinji
ima čaja. Ne može klavir biti samo načas. To je uvijek duga priča. Zato,
molit ću lijepo.
Žena se zahvalno nasmiješila i neočekivano se pokazala vrlo mladom,
dvadeset tri godine najviše. Vrh nosa bio joj je malo širok, a između
prednjih zuba imala je smiješnu rupu, vrlo dražesnu.
– Zovem se Valja – rekla je smeteno. – Valentina Tuljajeva. A ovo je
moja kći Elvira. Evakuirani smo iz Voroneža. Stanujemo iza rijeke.
Marusja je kimnula, promatrajući kako Isak na koljenima pomaže
maloj gošći da se izuje. Kristalno i neuobičajeno ime Elvira izvanredno joj
je pristajalo – bilo je to ispravno ime, slagalo se i s upadljivim, ispupčenim
ustima, i sa sićušnim bjeličastim obrvama, i osobito s veselom
ravnodušnošću s kojom je djevojčica dopuštala Isaku da je dvori. A tko ga je
učio da bude uljudan, obziran, zreo? Nitko. Čaldonov ni dan-danas ne zna
pomoći dami da izađe nakraj s kaputom, a ovaj provincijski deran, molim
lijepo, već je razodjenuo svoju šestogodišnju lutku kao da je odmotao buket
– spretno, pažljivo, nježno, ne oštetivši ni jednu laticu. Odakle to u njemu?
Neshvatljivo...
Valja je ulovila Marusjin pogled i popravila na kćerkici vunenu haljinu,
neobičnu, kao da je za odrasle, poput kaputa, s džepovima, pojasom,
izgleda čak i s ukrasnim prugama.
– To sam sama šivala – objasnila je. – Inače sam završila šumarsku
školu, a šijem tako, za sebe i djecu. Imam još i sinčića Slavika. Nešto se i
proda, naravno, znate i sami da je s namirnicama jako teško. Kad smo već
kod toga, da vam ne treba štogod sašiti? Nisam skupa.
– Možda nešto za Isočku – zamišljeno reče Marusja. – Razmislit ću,
može?
Isak je ponovno uzeo Elu za ruku i poveo je da joj pokaže klavir koji je
nijemo čekao u jednoj od soba svojih bivših vlasnika, ali Marusja još nije
znala može li razgovarati o tome s novom poznanicom ili ne. Život će
pokazati.
I pokazao je – doslovno nekoliko dana poslije, kad je postalo jasno da
Elečka odlazi od Čaldonovih samo preko noći i da Valja mora, kako bi
pokupila kćerkicu, ići dobrano zaobilaznim putem po zlokobnim večernjim
ulicama, a što je najvažnije, Isak je imao takav pogled kad bi odvodili
Elečku...
 Uglavnom, Čaldonov je kad se vratio s posla otkrio da mu život još nije
demonstrirao sve svoje trikove i da sad, hvala Bogu, više nema radnu sobu,
ali zato je tu osim Anele, Isaka i Klare još troje nahočadi – Valja, Elečka i
jednogodišnji Slavik, a preko dana bi odjednom došlo još petero-šestero
dječice i mnoga su, ako su im majke išle u drugu i treću smjenu, ostajala
prenoćiti...
Tako da se može smatrati kako je život bio posve uspješan. Da.
Uspješan.
No koliko god to bilo čudno, doslovno poslije nekoliko dana svim
stanarima Čaldonovljeva doma već se činilo da oduvijek žive zajedno –
sveopća bijeda, taj prokleti rat, kad će se već jednom završiti, kao da im je
zacementirao sudbine, smiješao ih skupa u isti superizdržljivi beton koji se
u trenu stvrdnuo. Elečka i Isak kao da su se oduvijek igrali kladicama u
dugačkom, starudijom zakrčenom hodniku, dotičući se glavama – cicanom i
pustenom, svijetlom i tamnom, masno-glatkom i valovitom poput runa.
– Kuda guraš, ne vidiš da će se raspasti? – uzrujavala se Elečka, bila je
spretna, žustra i ni u kojem slučaju ljutica ni ćudljivica, kako se isprva
učinilo Marusji, samo vrlo svojeglava. Karakterna da karakternija ne može
biti. Kula od kladica, pokorivši se Elečkinu inženjerskom osjećaju, doista bi
se raspala, Isak bi s krivnjom uzdisao i zbog Elečkine prisutnosti glupim
rukama počeo iznova podizati babilonsku konstrukciju, imao bi dovoljno
strpljenja i za milijun godina, samo da kraj njega na podu sjedi ta
djevojčica s ljutitim bezbojnim obrvama i skromnom pletenicom u koju je
umjesto vrpce bio upleten komad plavilom obojenog zavoja. (I bilo ga je
dovoljno za milijun godina – tog strpljenja, zato što su Elečka i Isak, moji
mama i tata, i dan-danas skupa, i dan-danas on je vodi za ruku kad se
vraćaju kući, i dan-danas ona je nezadovoljna kako se on snalazi u
kućanstvu...)
I činilo se da se nezadovoljna Valja oduvijek svađala s Anele – točnije,
Anele je oduvijek ležala u svojoj prostoriji, iza zida, sasušena, bestjelesna,
uronjena u zaglušujući, bezvučni, jedino Bogu poznati i namijenjeni
monolog, a Valja je bijesno lupala u kuhinji drvima, mrmljajući kako je
uspjela roditi dvoje, pa im briši onda guzicu, i ja imam dvoje svojih, kojeg
vraga onda moram čistiti govna za tuđom? Ela, hajde dovedi klince, Klarka
se već dere, gladna je, a i Slaviku je vrijeme.
Isak i Elečka pojavili bi se na vratima: on s njezinim bratom na
rukama, ona s njegovom sestrom, nisu dijelili teret na svoj i tuđi, a ni Valja
također, ako ćemo iskreno, naprosto je bio rat i Valja mu se suprotstavljala
naglas, dok je Anele više voljela tugovati šutke.
Marusja je pozorno motrila kako Valja toči djeci podgrijano mlijeko – i
nije ni trebala sumnjati da njezin rođeni sin neće dobiti ni kapi više nego
tuđa grlata curica, svaki krumpir za Elečku i Isaka rezala je napola, i
svatko je dobivao točno koliko i drugi, Valjin Bog bila je pravednost, velika
pravednost, i kao arhanđeli te pravednosti služili su bijes, sila i gnjev. Nije
ona bolesna, Marija Nikitična, ta vaša Anele, znajte, samo neće raditi! Pa
što? Neka leži. Moj muž veli, uvijek se nađu budale koje će raditi...
Valja bi se na trenutak namrštila, tražeći u mislima svojega dragog
među ušljivcima u rovu, ali odmah bi se pribrala – Marusja u životu nije
srela tako beskompromisnu osobu, tako lišenu i najmanje predodžbe o
vjeri, ali ipak, ako je dobrota imala šake, to su bile Valjine šake, crvene,
izgrebane, njezine vješte ruke koje su sve na svijetu znale bolje od drugih –
i sašiti od vojničkih obojaka svečanu haljinu, i napeći okruglih debelih
uštipaka sa žirovima, i tresnuti po glavi zablenuto dijete. Nevolja je u tome
što je jednaku spretnost i poštenje Valja kategorički zahtijevala i od svih
ostalih, a ostali, neusredotočeni, šeprtljavi smrtnici, nisu primjećivali ni
pola od onoga što su s Valjina gledišta svakako morali primjećivati.
Primjećivati i donositi odgovarajuće zaključke.
Zato je ona, Valja, sve stizala, sve i za sve – i raditi u tvornici, i kuhati,
i šivati, i plesti za prodaju dražesne »motive« – čipku za fine košulje, koje
su bez muževa izgladnjele snaše uporno nastavljale nositi ispod svojih
ružnih dronjaka, ostarjelih skupa s njima. Valja je, na Marusjin užas,
savjesno plaćala sobu – kako je sama govorila, »smještaj«, ali shvativši da
se sve što plati troši na nju samu i njezinu djecu, stala je šivati i prati za
cijelu obitelj Čaldonovih, uključujući novopristigle članove – tako da je
Marusja pod stare dane gotovo postala prava neradnica, zato što se Isak
bavio opskrbom i prehranom, Elečka se natezala s klincima, Čaldonov je
pravio bombe i donosio kući točkice i obroke, a tiha Anele šutke se molila
za sve, ili je možda šutke sama za sve njih patila.
No zato je navečer za stol sjedalo najmanje sedmero osoba – ne
računajući novorođenu Klaru, koja je smireno dahtala odmah tu, u košari,
svi su podnosili izvještaje o proteklom danu. Valja je budno pazila da sva
djeca dobiju jednako, ali Marusja je očima vlažnim od ganuća vidjela kako
Isočka krišom stavlja Eli najukusnije komade iz svojega tanjura, i pušila se
iznad čajnika pirkava para, a Čaldonov je čitajući novine nesvjesno gladio
po glavi nahranjenog, klonulog, pospanog Slavika.... To je bila sreća, sreća
o kojoj nitko ne želi sanjati zato što nitko ne vjeruje da je sreća tako
kuhinjska i jednostavna.
Katkad je u goste dolazio Lesik i tada je sreća bila potpuna, gotovo
zaokružena, i svi su slušali samo Lesika, čak ni mala Klara nije tulila u
njegovoj prisutnosti, bio je takav majstor, njezin najstariji, to je bilo tako
lijepo kada bi se svi okupili, šteta što je dolazio tako rijetko, šteta što je
gledao samo nju, uvijek samo nju.
Čaldonov bi ustao od stola, predao teškog opuštenog Slavika i uglađeno
zvao Lindta u »pušionicu« – to jest na stubište, jer pušiti u kući gdje ima
toliko djece... Marusja ne bi ni nastavila, po njezinim obrvama bilo je jasno
da će svakoga tko se ne slaže s tim postulatom izbaciti van kao nestašnog
mačka, zato se Čaldonov nije ni pokušavao buniti, čak naprotiv – dirljivo je
nastojao naći u svojemu novom položaju svakakve prednosti. Ne, Lazare,
sad vidim da su haremi i te kako imali smisla – u kući sad imam gomilu
divnih žena tako da se ne trebam nimalo brinuti ni za pranje posuđa ni za
drva, cure sve same rade, i to tako vješto!
Zapravo je strašno čeznuo, jadni starac – osobito silno za drvima koje je
trebalo donijeti kako si Marusja ne bi ozlijedila ruke, za posuđem koje je
bilo tako lijepo brisati krpom stojeći pokraj žene – i to je bilo tako divno da
su čak i čisti tanjuri stenjali u njegovim rukama od užitka. Zar Marusja i
on više neće provoditi večeri udvoje – tiho, uz ugodne razgovore, sjećanja
draga i razumljiva samo njima dvoma? »Sjest ćemo u jedan, ustati u tri, s
knjigom ja, a s vezom ti, u zoru nećemo opaziti kad se prestanemo
cjelivati«, u ritmu s Čaldonovom pomislio je Lindt i time pustio na slobodu
tuđe riječi, jer Jesen će biti napisana tek ‘49., zato što će se tek ‘49. dogoditi
sve o čemu je nastojao ne razmišljati od dobi od osamnaest godina, od
1918., i o čemu nije prestajao razmišljati svaki dan, sklapajući oči, tonući u
san, ne-ne, to se nikad neće dogoditi, nikad, baš to, nikad... Marusja neće
umrijeti, sve će ostati kao prije, sada i vazda i u vijeke vjekova – zauvijek.

Ali najprije je stigao srpanj ‘44. Ljeto u Ensku bilo je neviđeno vruće,
prezrelo, puno jagoda, i gotovo svaki dan iz grada su kretale natrag, kući,
hvala Bogu, kući, stotine evakuiranih, a oni koji su ostali, navečer su kao
pijani švrljali ukrašenim ulicama punim života – od neuobičajene topline,
od mirisa prašine i skorašnje pobjede, od toga što je situacija s kruhom bila
sasvim dobra, čak i bolja, a kroz svaki otvoreni prozor legendarni
baršunasti bariton izvještavao je da je 3. srpnja nakon pobjedonosne
ofenzive snaga Treće i Prve bjeloruske fronte potpuno oslobođen grad
Minsk, a 13. lipnja grad Vilnius. Državnu grmljavinu zaglušivalo je Rita-
Rio, Rio-Rita, fokstrot opet tu je, da se barem u godini svake večeri čuje! Pod
ravnanjem Mareka Webera u slavnom paso dobleu koji je hinio fokstrot
čeznuli su parovi – partnerice s partnericama, naravno, ali zatvorenih očiju
bilo je tako lako zamisliti da ne plešeš s prijateljicom, nego s jedinim,
dragim, voljenim, dugo očekivanim. I vrtjele su se i vrtjele – ostarjele,
izmučene, sretne, ne otvarajući oči.
Umjesto obavijesti o smrti sve su češće stizala pisma i brzojavi – čekaj
me četvrtog, volim te, pusa – točnije, nije bilo manje obavijesti o smrti nego
prije naprosto uopće nije bilo dobrih vijesti, a sad jest, i ljudi su hrpimice
dolazili pogledati sretnice, dodirnuti ih kao čudotvorne ikone koje mirotoče
radost. Ali što je najvažnije – Anele, Anele su također donijeli takvo
pisamce, i Jankel je obećao doći po nju i djecu krajem srpnja, teško ranjen,
zauvijek oslobođen vojne službe, ali čitav, Bože. S rukama i nogama. Živ.
 Marusja, Valja i Anele, koja se prenula i izronila iz nijemog ništavila,
najprije su dugo naricale nad žuđenim pismom, a potom su se – jednako
usklađeno i složno – bacile na pripreme za veliki dan sa žarom kojeg nije
bio dostojan nijedan carski trijumf. Sve se u kući, uključujući djecu, pralo i
čistilo, Marusja je smišljala od pet kruhova i dviju ribica neviđeni ručak, a
Valja je uzela iz skrivenih škrinja komad plavoga prijeratnog svilenog
baršuna, žurno šivala za Anele novu haljinu, strukiranu, s čipkastim
ukrasima, ma ne vrti se kad ti kažem, ljutila se nerazgovijetno s ustima
punim pribadača. Sad ću ti još na grudima napraviti nabor. Moramo ti
barem prednji dio srediti kako ne bi taj tvoj rekao da smo te morile glađu.
Valja je tiho zajecala i Anele, čije su oči najednom postale divovske,
sivomodre, svileno baršunaste, pogladila ju je lagano po ramenu, zbog čega
su se žene najednom zagrlile i opet zaridale, opraštajući u sebi jedna drugoj
sve za što nisu bile krive.
To su bile dobre suze – posljednje dobre suze uoči brojnih sljedećih
dana.

Mali Slavik umro je 20. srpnja. Jankela su očekivali 27., Marusja je

navalila da napravi slatko i pitu, koja logično slijedi iz toga, zato su Elečku
i Isaka poslali u šumu, na rubovima zaraslu u neprobojno grmlje maline
koje se vrlo brzo osipalo. Trogodišnjeg Slavika utrapili su im u posljednjem
trenutku – da se ne mota odraslima oko nogu, uz naredbu da budno paze
na njega, i Elečka i Isak savjesno su pazili jer Slavik je uspio ubrati s grma
i strpati u usta jednu jedinu bobicu. Samo jednu. No to je bilo dovoljno.
Idućeg jutra uhvatila ga je groznica, i Valja, koja je dobrano izgrdila
oboljelog i mušičavog sina, kod tebe je, klipane, sve u krivo vrijeme i ne kao
kod drugih, nije si oprostila to predbacivanje sve do smrti. Navečer je
Slaviku postalo jako loše, a nakon pet dana Marusja je već klečala uz
bolnički ležaj, mehaničkim zloslutnim pokretom namještajući pokrivač
ispod malenog tijela koje se polako hladilo, i kao da je bilo od plastelina.
Valja je sjedila u kutu, klateći se kao derviš i sa svakim izdahom
ispuštajući prodoran krik sličan galebovom – ne ženski i sigurno ne ljudski,
ali plakala je, Bože, plakala. Bilo joj je lakše.
Odnekud je došla vremešna bolničarka koja se svačeg nagledala,
oguglala je, aj-aj-aj, kao da je malo muških pobijeno, još i djecu moraju
pokapati. Bolničarka je obgrlila Marusjina ramena – hajdemo, mila, k
doktoru, treba potpisati papire, ma ne petljaj po tome, neće se više
smrznuti, jadnik, prestao se mučiti, vidiš, kao da ga je oglodala dizenterija,
sav se osušio, siroče. Riječ »dizenterija« bolničarka je izgovorila s
elegantnim nehajem neuke osobe koja je tolike godine provela među
pametnim, obrazovanim ljudima da je poprimila sve njihove izvanjske,
spontane grimase.
 Hajde kad ti kažem. Pusti da se i mama oprosti s njim.
Marusja se pokorno podignula, nesvjesna da i dalje stišće i širi prste
nastojeći pokriti Slavika, nastojeći barem nakratko sačuvati njegovu
toplinu. Bio je tako malen, Bože, tako smiješan, s rupicama na obrazima,
tako živ. Čak je i uz krvavu zapjenjenu bljuvotinu i proljev mirisao na
svježi kruh, prokuhano ružičasto mlijeko i sasvim malo na cvijeće, tako
poznato, vrlo sitno, lagano ljubičasto, koje raste kraj puta, ali Marusja se
nikako nije mogla sjetiti kako se zove. Nikako.
– Baruh Ata Adonai Eloheinu Meleh Ha-Olam, Dajan Ha-Emet –
izgovorio je netko u sobi lijepim dubokim glasom uz nezemaljski dah koji je
odisao drevnim carstvima i užarenim pijeskom. Marusja se osvrnula –
Anele, koja je svih pet dana koliko je Slavik umirao prosjedila u kutu sobe,
najednom se uspravila, ustala i uz zvuk paranja razderala na grudima
novu haljinu od svilenog baršuna u kojoj se bezbrižno vrtjela pred zrcalom
kad je stigla strašna vijest. – Baruh Ata Adonai Eloheinu Meleh Ha-Olam,
Dajan Ha-Emet – ponovila je odlučno, tako da su i Valja, koja je prestala
vikati, i Marusja, pa čak i bolničarka shvatile da Anele razgovara s Bogom.
I ustade kralj David.
I razdera haljine svoje.
I ne bijaše od toga nikomu nikakve koristi.
Jankel, čiji povratak nitko nije opazio, odveo je obitelj prvih dana
kolovoza. Anele, i dalje u istoj naglo ostarjeloj, na grudima razderanoj
haljini koja će se moći zašiti namjerno neravno i ružno tek trideset dana
nakon pogreba, čvrsto je zagrlila Marusju, Valju, dotaknula usnama čelo
uplakane Elečke. Od tuge skamenjeni Isak privijao je uz grudi pribor za
tehničko crtanje koji mu je poklonio Lindt – kraljevski dar čiju će raskoš
uspjeti shvatiti tek u vojnoj školi, mnogo, mnogo godina poslije.
– Samo piši, Anele, i ti, Isočka, tako vam Boga, samo pišite – molila je
Marusja gušeći se u suhim, bolnim suzama, i Anele je pisala, sve do svoje
smrti 1975. godine, duga, opširna pisma puna nevjerojatnih gramatičkih
pogrešaka koja je poštar do ‘49. godine redovito jedanput na mjesec donosio
Čaldonovima kući, a potom ih je počeo nositi kući Lindtu, a on ih je,
jednako redovito, nosio na groblje i ne raspečativši ih polagao ispred
Marusjina sivog kamenog križa u čijoj su se krilatoj sjeni stisnuli i ružno
Čaldonovljevo poprsje koje mu uopće nije sličilo i nadgrobna ploča malog
Slavika.
Pisma nitko nije dirao, čak ni grobljanski prosjaci koji su prostodušno
uzimali medenjake i bombone ispred tuđih grobova – izvrsna zakuska,
uostalom, a opet nije grijeh, nego za spomen duše, zato bi Aneleine
poslanice isprva požutjele, potom bi natopljene enskim kišama i
snjegovima nabubrile, nestajale pretvarajući se u zemlju, u prah koji se u
prah vraća, i kroz taj je prah nicala trava na koju su se polagala nova
pisma i razgovor se nikad nije prekidao, tihi nečujni dijalog dviju žena od
kojih je jedna gotovo cijeli život odšutjela, a druga je davno, davno umrla.
Tjedan nakon što je Jankel odveo obitelj Valji je stigla obavijest o smrti
– čak i ne obavijest o smrti, nego onako, poruka, nestao bez traga vaš
Mihail Tuljajev dok je junački nešto oslobađao – Valja je preletjela
pogledom, ali nije zapamtila, predala je list Marusji. Ova je jauknula,
rukama uplašeno stisnula usta.
– Ama što je to, Valja? Pa kako to? Pričekaj, nemoj se ubijati od tuge,
možda su pobrkali. Osim toga, nestao je bez traga, onda valjda ima neke
nade?
– Ma što bih se ubijala, Marija Nikitična – jednostavno je odgovorila
Valja, koja je tih dana jednom za svagda iznutra tako otvrdnula da se
nikad više nije smekšala, ni unuci nisu pomogli, ni drugi sinčić od drugog
muža, ni sam muž (a volio ju je strašno je reći koliko, samo što je i jednako
strašno pio, ali komu se to ne događa). Sudbina. Zašto bi se ubijala kad je
već ubijena? Treba se spremiti i otputovati, već je jedna godina prošla
otkako su oslobodili Voronež, u novinama pišu da se obnavlja narodna
privreda. Osim toga, Miši su ondje ostali roditelji, nisu išli u evakuaciju.
Razmišljam, možda su živi? Sa mnom će im sve biti lakše, makar i malo, ali
pomoći ću im.
I Marusja je odmah sve shvatila, nije ju stala odgovarati ni pozivati da
ostane, samo je rekla, već na peronu:
– Putuj, ne boj se, ja ću paziti na Slavika.
Kao da se igrao ondje, sitan, topao, stvaran, sav u nestalnoj
kolodvorskoj prašini. I nije lagala – na Čaldonovljev užas gotovo svaki dan
išla je na groblje, bez boli, bez suza, bez igračaka, tako čudnih na dječjim
grobovima. Samo je što je češće mogla bila uz Slavika kako ga ne bi bilo
strah.
Čaldonov je poznajući ženinu narav suosjećajno trpio, proklinjući se
svom snagom zbog tajne bezočne radosti – rat se naglo bližio završetku,
dječji vrtić u njihovoj kući razišao se sam od sebe, i Marusja i on ponovno
su bili zajedno, ponovno nerazdvojni i ponovno sami. No kad su zvjezdanu
znanstvenu bratiju počeli vraćati u Moskvu, Marusja se kategorički odbila
spremati. »Nikamo ja ne idem, nemoj se ni nadati«, kazala je s istim onim
mladenačkim žarom s kojim je 1917. godine odbila ići u Englesku. »Ako
hoćeš, možeš ići. Ja ostajem ovdje.«
I Čaldonov je, dakako, također ostao, stenjući od poniženja otišao je
moljakati akademika Skočinskog, koji je kormilario novorođenom
zapadnosibirskom podružnicom Akademije znanosti SSSR-a, i nakon
audijencije dobio je sve što dolikuje istaknutom znanstveniku njegova
ranga, koji je potkraj života šenuo pameću i dobrovoljno odlučio proživjeti
posljednje dane Bogu iza leđa, na samom kraju svijeta. »Ne gunđaj«,
priprijetila mu je Marusja. »I tebi svašta pada na pamet. I ovdje ćemo se
lijepo snaći, vidjet ćeš.«
Kupili su staru kuću na gotovo seoskom rubu Enska, veliku,
nezgrapnu, s pećima koje vječno dime, ali zato bez utvara i gorkih
uspomena – svojih i tuđih. Marusja je po tko zna koji put marljivo svijala
gnijezdo, navečer je dolazio Lazar Lindt, koji je, dakako, također ostao u
Ensku – u Moskvi su samo graknuli, ali nisu se usprotivili, nisu se usudili,
ta su se dvojica bavila previše ozbiljnim problemom. Točnije, bavio se
Lindt, naravno, ali visoka znanost ima svoja pravila, u njoj se u mirovinu
ide samo s nogama naprijed, i učiteljevo prezime, unatoč i logici, i abecedi, i
običnoj ljudskoj savjesti, uvijek stoji pokraj učenikova prezimena, ali za to
se Lindtu zaista baš fućkalo. Znao je koliko vrijedi i on sam i Čaldonov, i
visoka znanost. I bilo mu je posve jasno tko sve u svemu vrijedi više.
Nekako neprimjetno završio se rat – Marusja nije skuhala ni svečanu
večeru, samo je zamijenila stolnjak i stavila na stol bočicu votke. Tri su se
čašice uz prigušeni žalobni zveket kucnule iznad tanjura, Marusja je
krišom obrisala oči, muškarci su graknuvši posegnuli za kruhom i sve se
završilo – četiri godine, nezamislivo – četiri godine! I točno toliko je ostalo.
Poslije rata sve je krenulo mirnim, ugodnim tijekom. Marusja je
kuhala, Čaldonov je dovršavao veliku i nikomu potrebnu knjigu, s tugom
shvaćajući da prežvakava vlastita, davna bezuba razmišljanja, a Lindt se
neočekivano zanio materijaliziranjem svojih teorijskih postavki o svijetu.
Zavolio je poligonske pokuse, duga službena putovanja, papire sa žigovima,
dozvole za ulazak, šutljive posilne. Najednom se pokazalo da njegovi
besprijekorni zaključci na papiru u praksi prerastaju u veselu, šarenu,
upravo svečanu tjelesnost: mrka stepa, vojnici koji se marljivo ukopavaju,
tijesno zapovjedno mjesto prožeto posebnim mirisom vojarne – finom
mješavinom alkoholnog Chyprea, vrućeg znoja i izlizane kože remenja koja
je sama po sebi mirisala na sve atribute vojničkog života – duhan, barut i
onu posebnu idiotsku bodrost koja je ispunjavala svakoga tko je bio
spreman dati svoj jedini i konkretni život za tako apstraktan i rasplinut
pojam kao što je domovina.
Na pokusima se Lindtu sviđalo sve – i kaša s mesnim nareskom, vrela
do potpunog gubitka okusa i zbog toga nevjerojatno zasitna, i rakija iz vrča
od pola litre (uz koju se mezio oficirski limun – svježe oguljena, na mjestu
reza slatkasta glavica luka), i sami oficirčići – sivi konjići rata, izdržljivi,
druželjubivi, vedre ćudi, svi do jednoga, kao po izboru, sangvinici crvenih
vratova. Bilo ubijati, bilo ispijati – sve čine lako, drage volje, s osmijehom.
Lindta su voljeli – uostalom, na poligonima su voljeli sve »zanatlije« –
rukovodioce koji su dolazili osobno provjeriti kako će grunuti njihova
miljenica, jer su zbog njih davali dodatnu rakiju koju su gutali svi sudionici
pokusa s iskrenim poletom, i zapravo bi tek nakon toga prešli na samu
miljenicu.
Klipani, jednom riječju. Klipani i blesani.
Uostalom, bilo je raznih »zanatlija« – neki su se pravili važni, neki su se
klonili daščanog poljskog zahoda, neki su povraćali od jednog decilitra, kao
brucošica, ili su, izgovarajući se čirom na želucu, nastojali izbjeći
zajedničko veselje. A Lindt se nije pravio važan, nije izigravao doktora
znanosti, sa zadovoljstvom je grohotao za zajedničkim stolom i nikad nije
zaboravljao svima ponuditi nekoliko boca nečega rijetkog i skupog što bi
donio sa sobom – poput armenskog konjaka ili još neviđenoga zaplijenjenog
šnapsa.
Sveopća, zapravo rakijom silno podgrijana naklonost bila je tako velika
da su izdevetali poručnika koji je jednom posve ispravno i bez ikakve želje
da ikoga uvrijedi prepoznao u Lazaru Lindtu »Čifuta«. Da naučiš kako se
ponaša prema ljudima, seronjo. Lazar Lindt nije saznao za taj presedan –
šteta, volio je zabavne situacije, volio se dodatno uvjeriti u to da je sustav
raspoznavanja »naš-tuđi« izvanetnička i nadkonfesionalna stvar. Više se
puta uvjerio da su smisao za humor, moralni ustroj osobe, način pijenja ili
čak prirodni miris načelno kudikamo važniji nego zajedničko državljanstvo
ili čak zajednički kromosomi. To je bilo logično i ispravno. Pravedno. I zbog
te logike i te pravednosti na svijetu nije bilo niti je moglo biti usamljenih
ljudi. Bili su samo oni koji nisu prepoznali svoje pa su prisiljeni kuburiti s
tuđima.
To je zbog nečega Lindtu grijalo srce.
Rat mu se sve više sviđao – to je bilo čudno, osobito uzme li se u obzir
da je tek završio, ali nikad nije naodmet pripremiti se kako spada za
sljedeći, zar ne? K tome je bilo nečega iznimno opravdanog u tome što se
napokon bavi nečim uistinu stvarnim i nalazi među uistinu stvarnim
ljudima. Lindt se počeo sve rjeđe i preko volje vraćati, prestao je s
prijašnjim zamišljenim užitkom (i s osvrtom u mislima na Marusjino
mišljenje) ujutro birati košulje i čistiti cipele. Čak se naviknuo na bodro
prostačenje, kojim se na poligonima začinjavala svaka zapovijed ili
rečenica – tako brižna majka zaslađuje neugodni pripravak kako bi
nagovorila plačljivo dijete s povišenom temperaturom da popije žličicu,
zlato. Hajde, samo jednu žličicu.
– Sad čak i zaudaraš kao stražmeštar, Lazare – iznenadila se Lara,
jedna od mnogih ljubavnica koje ga nisu previše opterećivale.
– Kako to? – lijeno je priupitao Lindt, mršav, s bedrima biblijski
pokrivenima zgužvanom plahtom, osobito bijelom na podlozi njegove
tamnoputosti, gotovo maslinaste, koja je katkad čak vukla na uzvišenu
broncu.
 – Znaš kako. Na remenje i kurac. – Lara je ustala iz postelje i napipala
oblom ružičastom rukom u spolnoj žurbi zbačenu također ružičastu
košulju.
Lindt prasnu u smijeh. Sam Bog zna kako je bio usamljen. Zašto ga
nikako nisu priznavali za svojega oni koje je on smatrao svojima?
Drugu polovicu srpnja i cijeli kolovoz ‘49. Lindt je proveo na vrlo
zanimljivom službenom putu u Semipalatinsku – posla oko prve sovjetske
atomske bombe bilo je napretek. Čaldonov, zbog dobi i drugih, posve
razumljivih razloga, ostao je u Ensku, živcirao se i bio tako strašno
ljubomoran da to nije ni pokušavao sakriti.
– Što se uzrujavaš – blago ga je korila Marusja – ionako te ne bi primili.
Osim da pospu pijesak oko tebe. Onaj koji se sipa oko groba. I nemoj se
duriti, ne prolazi tu »ah, da mi je dvadeset godina manje«. Prije dvadeset
godina imao si fine hemoroide, s kojima doista nemaš što raditi u rovu. I
smjesta baci cigaretu, popušio si jednu prije minutu! Valjda će se boljševici
snaći bez tebe! Dođi radije sa mnom, pomoći ćeš mi podvezati jediće.
Čaldonov je pokorno u pepeljari zgnječio sočnu, jedva načetu cigaretu i
odvukao se za ženom u vrt, koji vrag, i to su jedići? Ja sam mislio da su to,
kako se ono zovu, ljiljani! Marusja se smijala, ljiljani u Ensku, Serjoža! Jesi
li uopće primijetio da smo u Sibiru? I da je ovo, reći ću za svaki slučaj,
planet Zemlja? Tko zna u kakvim si sve iluzijama dosad živio. Čaldonov je
sumnjičavo kimao glavom, što se tiče Zemlje bio je praktički siguran, ali
jedići... Sigurno nisu ljiljani? Marusja se smijala još glasnije, zapravo bi joj
vjerojatno uspjeli i ljiljani, sve joj je cvalo, kao sočna bujna masa stršalo je
iz vrta tako da su prolaznici samo vrtjeli glavama, a susjedi zavidno
moljakali – makar mladicu, Marija Nikitična, samo, molim vas, sami je
posadite – imate strašno laganu ruku. I Marusja je sadila, podvezivala,
rahlila prstima siromašnu ensku zemlju, tiho nešto govorila kao da daje
kržljavim izdancima dodatnu snagu.
Svi su je voljeli, baš svi – čak i cvijeće.

26. kolovoza probudila se rano, kao da ju je probudio iznenadan i bolan

udarac – pokraj nje je bez glasa, kao dijete, spavao Čaldonov, i lice mu je
bilo tako uvrijeđeno i drago da se Marusji od nježnosti i ljubavi stegnulo i
isprekidano zalupalo srce. Vani je bilo vlažno i mliječno prije svitanja, bilo
je tako nevjerojatno tiho kako zna biti samo ujutro i samo izvan grada,
tako da je Marusja bez i najmanjeg napora začula kako su po trijemu
zatapkale male bose pete. Pet godina otkako nema Slavika, sjetila se. Pet
godina. Već bi krenuo u školu. Sitno dječje tapkanje utihnulo je kao da je
netko ondje vani stajao pred vratima ne usuđujući se pokucati.
»Idi, mili, brzo ću ja«, u sebi obeća Marusja, i nožice su poslušale, otišle
su, i odmah su se energično oglasile najednom probuđene ptice, uzvrpoljio
se u svojoj omami pokrivača Čaldonov, i dan se, povećavajući brzinu,
okretaje, huku, zakotrljao zauvijek utvrđenim divnim putem – doručak,
mlijeko, petljanje s rastezljivim stenjućim tijestom, groblje, vrt, šalica
jakog čaja koja kao da se sama od sebe pojavila pokraj muževa lakta, koji
se nagnuo iznad rukopisa. Hvala ti, draga, mogao sam i sam. Marusja je
prislonila nježne usne na njegovo staro, posve oćelavjelo tjeme. Sramota,
toliko jada oko mene, cijeli život, a ja sam cijeli život sretna. Hvala,
Gospode. Za ovaj kalež, za muža, za to što me nisi ostavio, držao me tolike
godine kao kvočka pod svojim nepodnošljivim krilom.
Večerali su udvoje na škripavoj daščanoj terasi koju se Čaldonov cijelo
ljeto spremao zaštititi od hladnoće, ali nije ulovio majstora trijeznog, sama
popričaj s njim, Marusja, tebe će poslušati, jesen stiže, evo, sad je već i
hladnije, ne, ne želim ni čuti, samo još nedostaje da se prehladiš. Donio je
ženi stari paperjasti rubac koji je proživio s njima toliko toga da je bio
gotovo živ, i Marusja se zahvalno ogrnula, prislonila obraz na muževo
rame, i još su dugo, dugo sjedili i razgovarali ni o čemu, o tome kako je
šteta što Lesika nema cijelo ljeto, o tome kako se pita taj put dignula
kudikamo bolje nego prošli, a sve zato što ne treba izmišljati, rečeno je dva
jajeta, onda treba staviti dva a ne četiri, kako u rujnu mogu početi kiseliti
kupus – zamisli samo, u rujnu u Moskvi još hodaju u sandalama – a ovdje
gotovo da je zima.
Ne čezneš za Moskvom?
Ne, s tobom nikad ni za čim ne čeznem.
Čupavi bezglasni leptiri zalijetali su se na terasu privučeni zamamnim
svjetlom ružičastog sjenila i uz tihi latični udarac padali na stolnjak,
oprljeni, sretni, izgubivši razum od boli i ljubavi, a razgovor je i dalje tekao,
ne prekidajući se, ugodan poput mačjeg predenja, dok se na koncu nije
ispraznio mali samovar i svjetloljubičasti ljetni enski sumrak zgusnuo u
nepropusnu, prohladnu tamu punu seoskih zvukova.
Pipajući, kako ne bi petljanjem sa strujom narušili dragocjenu draž te
večeri, dokopali su se spavaće sobe i legli, zagrlivši se, kao što su lijegali
svih šezdeset godina svojega braka, i nije bilo ne dana, nego ni minute u
kojoj bi Marusja zažalila što je kraj nje upravo taj čovjek.
– Volim te – promrmljao je Čaldonov polako tonući u san, otvarajući
neka kruta vrata, nevješto balansirajući na rubu polusna, jer nije mogao
zaspati ako ne čuje drugi dio bajanja, odaziv na navedeni poziv, i Marusja
se poslušno odazvala:
– Volim te.
Eto što su slušali jedno od drugoga svake večeri i svakog jutra svih
šezdeset godina, još od prve medene noći na parobrodu Carević Nikola, i
svake je noći jednako nježno bućkala voda i lebdjele su na stropu
prozračne, čipkaste, žive sjene...
Čaldonov se probudio usred noći isto kao ujutro Marusja – kao od
udarca, i u trenu je shvatio što se dogodilo. Bio je mrkli mrak, na noćnom
ormariću zvonko je kucala budilica s uhatom metalnom kapicom,
Čaldonovljeva ruka i dalje je ležala na Marusjinim grudima, i dalje je pod
obrazom osjećao baršunasti miris njezine spavaćice, ali same Marusje više
nije bilo.
Uopće.
Čaldonov nije ispustio ni glasa, nije uspio, jednostavno je ležao sve do
jutra, dok nije počelo svitati, bojeći se mrdnuti da ne uznemiri ženu – sitnu,
sklupčanu, još uvijek toplu, dugo, dugo toplu, zato što je prvi put u životu
on njoj predavao toplinu. On njoj, ne ona njemu. I tek u zoru, kad ga je
sasvim neizdrživo počela boljeti od naprezanja natečena ruka, Čaldonov si
je dopustio da se pomakne.
– Volim te – rekao je tiho. – Volim te, čuješ li?
Marusja je šutjela i Čaldonov je, zarivši čelo u njezina nepomična leđa,
napokon zaplakao.
 Poglavlje četvrto

Galočka

DO DOBI OD SEDAMNAEST GODINA GALINA PETROVNA BILA JE RASKOŠNO,

sramotno, zanosno sretna. Rumene vile s crvenim maramama oko mladih
izgrebanih vratova poslagale su uz njezinu kolijevku sve atribute zlatnoga
sovjetskog djetinjstva – upadljive, malko nezgrapne, celuloidne kao igračke
koje brižni roditelji puštaju da plove u smiješnoj patuljastoj kadici kako bi
djetetu olakšali suze i muke higijenskog sazrijevanja.
Galočkin tata (Petar Aleksejevič Batalov) službovao je u rajonskom
komitetu kao sitna partijska riba – komični trbušasti čovječuljak s
dirljivim paperjem na lijepom, masnom zatiljku i dugačkim njegovanim
pramenom navučenim preko zrcalne ćele od jednoga zaobljenog uha do
drugog. Bio je previše glup i dobrodušan da bi ostvario ijedan, makar
sasvim jednostavan administrativni pothvat i da bi se probio u vatreni
tabor komunističkih arhistratega. Zato se po cijele dane kiselio u tijesnom
kabinetu, gomilajući na rubu stola hrpe besmislenih papira, i točno u 18.15
već sjedao kod kuće za večeru – preodjeven u izglačani gornji dio pidžame,
tupoglav, rumen, svjež, bezazlen.
Iznad tanjura boršča pušila se crvena para od cikle, i Petar Aleksejevič,
držeći spremno vilicu okrunjenu debelim, sočnim komadom sardine,
prinosio je k nježnim ustima olovno kristalnu čašicu koja je teško bljesnula.
Od hladnoće gusta votka klokotala mu je u grlu i Galočka je isprekidano se
hihoćući tražila: još, tata, još! Petar Aleksejevič, obzirno ponjušivši
začinjeno riblje meso, jednako je glatko i zaglušujuće gutao drugu i
namignuvši zadovoljnoj kćeri spuštao žlicu u vrelu nutrinu boršča.
Galočkina mama (Elizaveta Vasiljevna Batalova) s hinjenim je prijekorom
vrtjela glatko počešljanom glavom i demonstrativno uzimala sa stola
zaobljenu bocu – treću Petar Aleksejevič nikad nije pio. I inače su živjeli
divno.
Neprimjetno parazitiranje na nadutom tijelu velike (i jedine) partije
nije donijelo Petru Aleksejeviču ni počasti, ni junaštvo, ni slavu – uostalom,
u kućanstvu potpuno nepotrebne. Zato je stekao pouzdanu zaštitu, zasitne
obroke i pristojan stan u kući od opeke, dovoljno prostran da Galočka
vrijedno cvate i razvija se u vlastitoj sobi – s razgranatom alojom na
prozoru, krhkom policom i smeđim plišanim medom koji je danju strpljivo
sjedio na krevetu raširenih mekih ruku, a noću, stisnuvši se uz vreli
Galočkin obraz lagano puhao u njezine raščupane, vlažne kovrčice: tjerao je
tiha, bestjelesna čudovišta crvenih usana koja dolijeću poslije ponoći i
mlatarajući crnim nevidljivim krilima sjedaju na uzglavlje da se oslade
dječjim snovima, poluprozirnim, radosnim, ljepljivim kao jeftine lizalice na
štapiću koje pokraj pekarnica prodaju svadljive, višeslojno odjevene šarene
Ciganke.
Galočka je bila krupna, bistra djevojčica, nije ludovala na odmorima i
donosila je iz škole svjedodžbe prepune velikih upadljivih petica. Sve to
zajedno (uz mamu koja je radila u susjednoj školi kao glavna pedagoginja)
osiguravalo joj je čvrst status prve ljepotice u razredu – dužnost koja do
određene dobi nimalo nije povezana ni s dužinom nogu ni s kvalitetom
epiderme. Ali oko šesnaeste godine Galočka je potrošila smiješno dječje salo
i dobila laganu, zaobljenu figuru – kao da je istokarena na tokarskom
stroju od zlaćane, čvrste, neviđene legure. Crvena pletenica sa sitnom
medenom iskrom (čiji je uvijeni lavlji vršak Galočka vječno grickala
besprijekornim, ni malo sovjetskim sjekutićima), prozirne, plavkastosive,
olujne oči, fini prćasti nosić i jamice na preplanulim obrazima, malko
hrapavim od sunca i mladosti... Pred ulazom Batalovih počeli su se rojiti
zbunjeni uhati klipani koji više nisu maštah samo o tome kako što zgodnije
prepisati od Galočke zadaću iz matematike.
K tome je Galočka, koja je od djetinjstva tek piskutala u školskoj
pjevačkoj sekciji, istodobno sa zaobljenim mladenačkim grudima razvila i
novi glas: težak, zanosan, strastven, koji je u najdubljim tonovima odisao
dragocjenom, opasnom, rubinskom toplinom. Brzo su je prebacili u
solistice, i kad je na svečanim koncertima povodom kraja školske godine u
uskoj platnenoj suknji bezazleno pripijenoj uz divna bedra izlazila na
pozornicu i dječjom gorljivošću ispruživši vrat počinjala patnički,
promuklim kontraaltom izvoditi idiotske pjesmice o letećoj lokomotivi i
»hrabro, drugovi, ukorak«, u politički provjerenoj dvorani počinjalo je posve
nepristojno klicanje baš kao u krčmi.
No prava Galočkina kruna bili su Neprijateljski vihori. Čim bi začuli
prve zvuke revolucionarnog recitativa po čijem su se samom dnu gromovito
kotrljale užarene kugle odlučnoga Galočkinog »r-r-r«, odgovornim licima u
predsjedništvu u hipu bi se skamenio rasporak, a oporavili bi se od
nedopuštene slatke omame tek potkraj koncerta – propustivši zbog
zaslijepljenog, uzbuđenog srca i pjesnički nastup, i mornarski ples, i
gimnastičke vježbe mršavih pionira koji su u borbi za Lenjinovu stvar
napinjali buduće neslomljive mišiće.
Glasina o perspektivnoj djevojčici došuštala je do rajonskog komiteta
Komsomola i odatle je odmah nazvao neki mladi uslužni tikvan koji je u
vlastitu interesu htio počastiti umorno rukovodstvo – nazvao je izravno
kući, idiot samo takav, sa svojom ponudom koju je nerazumno odbiti.
Srećom, javio se Galočkin tata, koji je vrlo prikladno bolovao u ugodnom
društvu pohabanih, razbarušenih brojeva časopisa Ogonjok i jakog čaja od
maline. Pozorno poslušavši budućega komsomolskog rukovodioca, Petar
Aleksejevič izmijenio je s njim nekoliko rečenica, potpuno ispraznih i
bezazlenih za neofita – svojevrsna lozinka, nevidljivi usmeni znak po
kojemu jedan prikriveni tajni agent prepoznaje drugog, još bolje
prerušenog.
Momak je shvatio da je neočekivano naletio na svojega (i još iz
partijskog rajonskog komiteta, i još višeg po rangu!) pa žurno zablejao
nešto nerazgovijetno i neuljudno spustio znojnu slušalicu iz koje ga je
najednom zapuhnula tako jeziva, živa, životinjska mržnja, kao da na
svijetu nije ostalo ni Partije, ni zemlje Sovjeta, ni votke po dvadeset pet,
dvadeset. Samo pakleno nebo petog dana stvaranja, prakopno zaraslo u
šuštavu paprat i sabljozubi mužjak koji se opasno iskesio iznad brloga s
golim, sluzavim novorođenim mladuncem.
Petar Aleksejevič uredno je vratio telefon na klimavi tronogi stolić i
nekoliko minuta očima praznim od gnjeva razgledao Kramskojevu
Neznanku, pribadačama pričvršćenu za zid – sve dok nije probrao u glavi
cijeli arsenal čudovišnih muka namijenjenih besramnom oskvrnitelju. Kad
je hulja – kastrirana, unakažena, polomljenih udova i ukoso razderanih
urlajućih usta – grčeći se izdahnula, Petar Aleksejevič otišao je u kuhinju,
popio do kraja hladni čaj prekriven masnom opnom i sjedio ondje pogrbivši
se i sitno, strastveno bubnjajući po čistom cicanom stolnjaku sve dok se
kroz odškrinuti gornji dio prozora nije uvukao promrzli enski sumrak i u
predsoblju zastrugala ključem žena, vrativši se s posla.
Galočka je navečer dojurila sa svojega zbora – sitno tapkanje zbačenih
cipela, debela bunda od ovčjeg krzna, u stan prokrijumčareni oblak finog
zraka, ružičastog od studeni, mama, tata, stigla sam! – i zatekla roditelje i
dalje u kuhinji. Sjedili su jedno kraj drugoga za stolom, tihi, snuždeni, kao
na karminama kad svi još pamte zašto su se okupili i udovici natečenoj od
žalosti kapaju u votku mutnjikavu, pjenušavu valerijanu. Ali Galočku nije
najviše uplašila tišina i od nepoznatog jada zgužvana roditeljska lica, nego
kuhinjski zrak u kojemu, unatoč tome što je bilo vrijeme večere, nisu
lepršale uobičajene tople vile kućnog ognjišta, obavijene vrelom škrobnom
parom kipućeg krumpira i mirisom konzerviranog mesa koje se bućka u
kotlu. Zrak je bio sterilan i prazan kao u operacijskoj dvorani obasjanoj
štektavom baktericidnom svjetiljkom. I samo je na stolu šutke stajala
zdjela s jabukama, koje se u Ensku ne mogu vidjeti čak ni ljeti –
jarkocrvenim, nenormalno sjajnim, sazrelim u dalekom, uvoznom svijetu,
gdje nema ni gusjenica, ni crne truleži, ni ciče zime koja kida debla
izmučenoga, stenjućeg drveća.
– Nešto se dogodilo? – Galočka je ili upitala ili izjavila, osjećajući kako
joj nepoznata meka šapa steže srce i, stisnuvši ga u čupavoj šaci, vuče ga
dolje prema pleksusu, gdje se u crvenkastom polumraku skrivala duša,
sićušna, razbarušena, maglovita kao dah na hladnom staklu, ali ipak živa.
– Galina – počela je Elizaveta Vasiljevna, iz navike učiteljski naprežući
glasnice. – Već si odrasla djevojka, komsomolka...
Galočka je ne shvaćajući zatreptala teškim trepavicama i Petar
Aleksejevič nezadovoljno se namrštio.
– Čekaj malo, dušo, krivo govoriš. Gledaj, kćeri...
Uzeo je jabuku iz zdjele i čvrsto zaškrgutavši čeljusti odgrizao joj
njegovani bok, odmah je prsnuo mirisni sok štrcnuvši na ženu i kćer. Zatim
je odložio jabuku na stolnjak, unakaženu, zaslinjenu, obnažene
izmrcvarene zeleno-zlatne unutrašnjosti, i odmah stavio uz nju drugu,
cijelu, sjajnu kao lak, crvenu, koja je poslušno bacila na stol okrugli,
rumeni odsjaj.
– Koju ćeš odabrati, kćeri?
Galočka je sileći se pogoditi blago nabrala glatko čelo (trag buduće
odrasle bore, nagovještaj nadolazećega, smrtnog, neveselog života),
posegnula nesvjesno za cijelom jabukom i najednom shvatila, jauknula i
ružno, naglas zaplakavši jurnula u svoju sobu – k ostarjelom medi koji je u
okršajima s demonima izgubio jedno meko uho, ali i dalje ozbiljnom, i dalje
spremnom na sve za Galočku.
Poslije dvadesetak minuta u bivšu dječju sobu oprezno se zavukao miris
kuhanih peljmena, sitnih, slijepljenih, do staklene tvrdoće zaleđenih u
zamrzivaču, a koji su sad u kipućim mukama stjecali poluprozirnu,
nadjevenu put od tijesta. Za peljmenima je u sobu, zimski modru, praktički
kao da je noć, zavirila Elizaveta Vasiljevna, čučnula kraj Galočke koja je
pala ničice na krevet, pogladila topla djevojačka leđa koja su još
podrhtavala od dubokih tektonskih jecaja. Idemo večerati, Galjunja.
Galočka, koja je cijelo lice zarila u spasonosni medin trbuh, odmahnula
je glavom i još jednom – radi sigurnosti – šmrcnula. Idemo, Galjunja, tata
se već načekao – nježno je ponovila Elizaveta Vasiljevna. I Galočka se kao
magnetizirana tom nježnošću prebacila s mokrog medinog trbuha na
majčina koljena i ponovno zaplakala, ali ovaj puta lagašnim, kristalnim,
djevojačkim suzama od kojih se ne crveni nos i ne otiču kapci, već naprotiv,
preobražava se cijelo lice dok ga iznutra obasjava ono tugaljivo, blijedo,
neobično ženstveno svjetlo radi kojega muškarci na cijelom svijetu zapravo
i žive, dok ropski silaze s uma, gube imetke i započinju stoljetne ratove.
Elizaveta Vasiljevna poljubila je Galočku u zaobljeno, povjerljivo tjeme,
čiji prirodni miris nije mogao pokvariti ni obiteljski sapun ni pretjerani
zadah orenburškog paperjastog rupca koji je Galočka nosila zimi umjesto
šubare, pa su obje – majka i kći – pošle u kuhinju potpuno pomirene i sa
svijetom i jedna s drugom. I dugo, dugo, gotovo do ponoći, u kuhinji je
gorjela svjetiljka, šištao je kroz zube čajnik kipeći po tko zna koji put, i tiho
su zveckali tanjurići do ruba napunjeni zašećerenim slatkim od malina. A
Batalovi su neprestano govorili, neprestano raspravljali, prekidajući jedni
druge i radujući se nadolazećoj budućnosti koja je u krupnim,
poluprozirnim oblacima lebdjela tu, iznad stola, naivno se pretvarajući da
je riječ o kućnoj pari jakoga domaćeg čaja.
I samo je medo raširivši debele šape i dalje ležao u dječjoj sobi posve
sam, osluškujući nerazgovijetni žamor kuhinjskog razgovora i osjećajući
kako ga bez žurbe, kap po kap, napušta Galočkino djetinjstvo. Suze na
mekom trbuhu lagano su se sušile ostavljajući na starom izlizanom plišu
jedva primjetne slankaste šare, ali kad je pred ponoć Galočka, sretna,
uzbuđena (ali s pomno opranim zubima prije spavanja – red i higijena prije
svega!), ušla u sobu i mumljajući stala se razodijevati, medo je još bio živ.
Dogurao je gotovo do jutra – neprekidno je čekao, prikupljajući
posljednje snage, hoće li doletjeti demoni. Spremao se zametnuti svoju
posljednju bitku. Ali ipak nisu doletjeli i medo je dugo, dugo ležao na
leđima bojeći se pomaknuti, kako ne bi uznemirio Galočkinu ruku,
nepodnošljivo tešku, vatrenu, pomalo vlažnu iznutra. Blisku. A potom su
dva pravokutna stropa u njegovim očima koje su postajale staklene počela
lagano svijetliti, i kad je Galočka okrećući se nemirnim laktom gurnula
medu na pod, uspio je još ispustiti kratak, čudan, gotovo plačljiv, posve
ljudski zvuk.
U sedam ujutro, kad je na noćnom ormariću glasno dreknula budilica,
sve je bilo gotovo. »Galjunja, jesi ustala?« upitala je iza vrata Elizaveta
Vasiljevna i Galočka je, spustivši s kreveta mlade glatke noge dodirnula
petom nepomično, piljevinom nabijeno tjelešce. »Jesam, jesam«, odazvala se
baršunasto sanjivim, radosnim glasom i prekoračivši preko mrtvog mede
uz poskakivanje otišla se umiti.

Poslije velikoga jabučnog savjeta s pjevanjem u zboru (i drugim

školsko-društvenim gnjavažama) bilo je jednodušno završeno – i u svetoj
obitelji ponovno je zavladao mir. Pogotovo jer je briga bilo dovoljno i bez
godišnjih koncerata i neprijateljskih vihora – najesen je Galočka trebala
maturirati i, skinuvši ljusku od hitina, preobraziti se iz ličinke u prekrasnu
abiturijenticu. Sve visokoškolske ustanove grada Enska bile su redom
postavljene na nevidljivu vagu. Na jednoj strani bila je svijetla budućnost s
čvrstom, snježnobijelom karijernom ljestvicom, predujmom petoga u
mjesecu, plaćom dvadesetoga i – o, kruno stvaranja! – zajamčenim
sindikalnim putovanjem ljeti (ljeti!) u Gagru. Na drugoj strani sjedila je
sama Galočka mlatarajući laganim nožicama koje nisu mogle unakaziti čak
ni priproste čarape od grubog pamuka. Oštra kazaljka vage zabadala se
pak u samo roditeljsko srce. Ali, što su bile patnje antologijskog Danka16 u
usporedbi s krvavim mukama Batalovih, koji su vodili svoju jedinicu
ususret budućoj sreći?
Galočka je natuknula nešto o usidjeličko-pedagoškome, ali Elizaveta
Vasiljevna samo je pljesnula u učiteljskim bitkama malko oslabljenim, ali i
dalje posve labuđim krilima. Da si upropaštavaš živce zbog tuđih idiota?
Ne dopuštam! Petar Aleksejevič konzultirao se sa starijim drugovima o
temi ozbiljnih perspektiva – i Galočku su odlučili upisati na mjesni
Politehnički institut, ali ne na obrambeno usmjerenje (sjedit će cijeli život
u nekom »poštanskom pretincu« i neće ići ni u Bugarsku!), već na
mirnodopski Fakultet vodoopskrbe i kanalizacije. Jer ako ičega, onda
govana, kćeri, u zemlji ima toliko da će ti biti dosta za dva života. Ne mršti
se, posao je zapravo čist, sjedit ćeš u nekom projektnom zavodu u bijeloj
kuti ili će te San Sanič uzeti k sebi na izgradnju kanala. Obećao je. Ti se,
zlato, samo upiši, a dalje će sve ići samo od sebe, utabanim putem.
Galočka je sanjarski sklapala vjeđe sinjih krila i kroz teške vrške
zapletenih trepavica vidjela kako se kao fatamorgana nazire soba s
divovskim prozorom punim do samog obzora sjajnom vodenom površinom
na kojoj je – kao mikroskopski jarka točka – iščezavalo neobično privlačno
jedro koje se pretvaralo da je bijela kuta. Divni ljudi, muževni i čestiti, s
nadahnuto glatkim plakatnim čelima, naginjali su se iznad crtaćih dasaka
koje su, iskreno rečeno, u Galočkinim fantazijama više nalikovale na
slikarske štafelaje, no to je bilo nevažno, nevažno, zato što je u sobu
najednom – ah! – upadao glavni, s najvišim čelom, najzanosniji. Vraški
izvijene obrve mladog Striženova, poskakujući hod vatrenog i iz drugog
pokušaja strijeljanog revolucionara Artura Rivareza, po nadimku Obad...
Tu su Galočkine nejasne težnje konačno prelazile na područje čiste
kinematografije: Krjučkov, Merkurjev, Kadočnikov – Galočka nije
propuštala ni jednu premijeru, i nježni žar s kojim je obožavala svaku sivu
sjenu na ekranu prijetio je u najbližoj budućnosti pretvoriti se u živu,
ljudsku ljubav.
Naravno, zasad je Galočka tu ljubav vidjela u apstraktnim, gotovo
kubističkim simbolima mlađahne, čedne djevojke i istodobno – sovjetske
komsomolke: šapat, bojažljivo disanje, vatreni pogledi, zajednički kreativni
rad i bespolno te zato osobito uzvišeno stapanje dviju visokomoralnih
osoba, graditelja komunizma. No svojom nižom, životinjskom, ženskom biti
Galočka je već bila potpuno spremna i za vlažne bitke na škripavom ležaju
s oprugama, i za strastvene svađe zbog plaće, i za sretne užase višekratnog
rađanja – riječju, za sve ono što žene svih epoha i društvenih sustava i čini
uistinu besmrtnima.
Međutim, na putu prema punovrijednoj temeljnoj društvenoj jedinici i

16
Danko je lik iz priče M. Gorkoga Starica Izergil. (Op. prev.)
sretnoj budućnosti u sumornom redu stajali su matematika, fizika i ruski –
nakostriješeni, mrki, kao klatež iz veže pune propuha, spremni iz dosade
potegnuti nož i na poštovanog oca obitelji s kapom od astrahana i na
polubesprizornog kolegu koji je slučajno zalutao iz neprijateljske četvrti
pod tuđom kontrolom. I ako su za ruski i matematiku postojali ništavni
izgledi da se dogovori, igra na sažaljenje, ispetlja se, u krajnjem slučaju
provuče, spasi zaobilaznim putem pokupivši drhtavim leđima paučinu i
žbuku s najbližih zgrada, fizika je bila nijema, neumoljiva, nedokučiva i
zbog toga osobito užasna.
Čim su Batalovi razjasnili čudovišnu razinu Galočkine naivnosti na
polju sile teže i rotacije tijela, smjesta su angažirali instruktora fizike –
postdiplomca s Enskog sveučilišta, koje je bilo poznato, ugledno te se drsko
i uspješno nadmetalo s najboljim visokim školama u glavnom gradu.
Naravno, Batalovi se i nisu zanosili sveučilištem, zadovoljavajući se
ljupkom uzrečicom svih ograničenih, opreznih ljudi o tome kako i ćorava
koka nađe zrno – tim više što je Galočka, postavši zbog briga oko kraja
školske godine i mature još dražesnija, doista podsjećala na koku – po
nježnoj, besmislenoj usplahirenosti i osobito brzom pokretu kojim je
naginjala iznad udžbenika ljepuškastu glavicu (sa svilenim crvenkastim
sjajem).
Postdiplomac, dugonja tragičnih očiju izgladnjeloga hebrejskog demona
dolazio je k Batalovima dvaput na tjedan – ponedjeljkom i četvrtkom (pod
nevidljivim nadzorom Elizavete Vasiljevne, koja je vladala kuhinjom),
pripremao je na brzinu buduću inženjerku za nadolazeće kanalizacijske
pothvate. Elizaveta Vasiljevna strepila je da bi između učitelja i učenice
mogla neumjesno planuti nepredviđena strast pa je svaki čas zavirivala u
Galočkinu sobu pod izmišljenim i apsurdnim izgovorima. Uostalom,
Elizaveta Vasiljevna brinula se bez razloga – postdiplomac je tako prezirao
jadnu Galočku da stvar nije spašavalo ni deset prijereformskih rubalja koji
bi mu pripali za svaki sat zajedničkih akademskih muka, ni oble grudi koje
je učenica pokorno pritiskala o rub pisaćeg stola, nastojeći barem takvim –
fizičkim naporom natjerati nepokorni Hookeov zakon da se pomakne s
mrtve točke.
K tome se zbog prisutnosti mladoga, jedva poznatog muškarca Galočka
potpuno gubila, zaboravljajući čak i ono što je lijepo, naglas, bubala u školi.
Postdiplomac se hvatao za glavu, hodao kružnim ljutitim koracima po
dječjoj sobi, odavno tijesnoj Galočki, koja se fino popunila u rukavima i
grudima. Kako ne razumijete? Pa to je ono najosnovnije! Veličina apsolutne
deformacije proporcionalna je vrijednosti deformirajuće sile s koeficijentom
proporcionalnosti jednakim čvrstoći uzorka koji se deformira! Galočka je
užurbano zapisivala besmislene, prijeteće riječi, krišom, krajem oka,
razgledajući krupne ruke svojega bijesnog pedagoga koje su stršale iz
džempera primitivne kućne izrade. Džemper je bez sumnje hitno trebalo
oprati, ali žile nabrekle na snažnim muškim podlakticama zbog nečega su
smetale Galočki – ne da se usredotoči već i da uzdahne kako spada.
Nemirno je čupkala zagušljivu vestu od flanela oko vrata, svaki čas
podižući prema postdiplomcu molećive, goleme, od revnosti mokre
trepavice. Aspirant se u očaju hvatao za kosu, koju također ne bi bilo
naodmet oprati kako spada, i do pucketanja uvlačio Belomor – pušio je
očajnički, kao osuđenik na smrt, i vadio cigaretu iz izgriženih usta tek kad
bi se kartonski tuljac potpuno natopio gorkom slinom. Prsti su mu bili puni
žutih duhanskih mrlja i to je također neobično uzbuđivalo Galočku.
Čudo se završilo u trenu. Elizaveta Vasiljevna, još jednom obdarivši
učitelja desetačom i kiselim smiješkom, zatvorila je za njim vrata i odmah
rekla Galočki da provjetri stan jer tko zna koji je to vrag, živi u sovjetsko
doba, stekao je visoko obrazovanje, a bazdi kao putujući zvjerinjak.
Galočka se gadljivo stresla, zapucketala krutim okancem i skočila sa
stoličice potpuno izliječena. Postidplomac je za nju naprosto prestao
postojati – isprva kao predstavnik uznemirujućega suprotnog spola, a
potom i posve – kao čovjek.
Uvjerivši se da je Galočka temeljito, kao sjemeništarac, naučila
udžbenik fizike napamet, postidplomac se s olakšanjem vratio na svoje
sveučilište i još četrdeset godina uveseljavao kolege pričama o bajnoj guski
koja ne zna razlikovati težinu tijela od mase. A Galočka... A Galočka je već
dan poslije bezosjećajno zaboravila i em puta ve na kvadrat kroz dva, i
teško ime svojega instruktora (German Kirilovič), i one zamršene, nejasne
osjećaje koje je gajila prema njemu.
Bila je doista spremna – ako ne za upis, onda svakako za ljubav.
Teško je reći čime je točno bračni par Batalov razgnjevio Stvoritelja, ali
na svoj zahodski fakultet Galočka nije upala. Nije ništa pomoglo, baš ništa.
Sve se pokazalo uzaludnim: i podmuklo-ulagivački pozivi Batalovljeva, koji
je iskopao sve svoje poprilične veze, i duhovni napori Elizavete Vasiljevne,
koja je luda od zabrinutosti miješala mistično i pedagoško pa je ili budila
pospanu kćer u zoru da je još jednom potjera po ispitne listiće, ili satima
klečala u polumračnome sanitarnom čvoru, upućujući mučne i nijeme
molitve prašnjavoj ventilacijskoj rešetki. Stvar nije spasilo čak ni to što je
Galočka bila sasvim solidno pripremljena – instruktor koji ju je
bespoštedno muštrao nekoliko mjeseci zaredom postigao je gotovo
izvanredne rezultate, ali potpuno cirkusantske. Tako je Galočka, koja ništa
nije shvaćala u fizici, ipak brzo, vješto i potpuno nepromišljeno rješavala
svaki zadatak ponuđen u školskom programu, kao zec iz Durovljeva
životinjskog kazališta koji s jednakom uhodanom revnošću udara
predviđeni ritam na dječjem bubnju, ili na prevrnutom vjedru, ili po
posljednjem tomu Rata i mira.
Predviđeno je bilo, čini se, sve. Na prijemne ispite Galočka je išla u
najčednijoj od svojih čednih sovjetskih haljinica, sakrivši ispod
namreškanog cica i najmanji nagovještaj putenosti – pravo utjelovljenje
usrdne i gorljive nevinosti. Glatka pletenica skupljena na zatiljku (kosu
uoči ispita ne prati!), čak i najlaganije kovrčice na sljepoočnicama i uz čelo
pričvršćene grubim crnim neprimjetnim ukosnicama, spuštene trepavice,
dlanovi znojni od straha, pod lijevom petom okrugli, žuti i također znojan
petak, podmetnut za sreću. No sreća izmoljena njime pokazala se
nedovoljnom.
Galočka nije pala ni jedan predmet, neupadljivo ali glatko položila je
sve ispite, no ipak nije skupila propisani broj bodova – zamislite, samo
jedan joj je nedostajao! Ne pronašavši svoje prezime na popisu onih koji su
upali (možda je pogreška? ma ne gurajte se kad vam kažem!), prvi put u
životu spopao ju je zamršen i ponižavajuć osjećaj vlastite inferiornosti,
poznat valjda samo profesionalnim sportašima koje od rekorda katkada
dijeli samo bijedni centimetar, što pretvara u prah beskrajne mukotrpne
treninge. No ono što je bilo najbolnije i najuvredljivije, stvar nije bila u
nedovoljnoj revnosti, nego u tome što su protivnikovi udovi bili duži upravo
za taj zlosretni centimetar, k tome dan ni za što, tek tako, potpuno badava.
Dar od Boga. Božji dar. Najokrutnija i najnepravednija stvar na svijetu.
Batalovi su očajavali, posve nerazmjerno razlogu – na kraju krajeva
Galočka se nije razboljela, nije umrla, nije neudana zanijela. Čak nije
morala služiti vojsku – tako da se izgubljena godina nije mogla smatrati
izgubljenom čak ni teoretski. Ipak, Petra Aleksejeviča uhvatila je prava
stenokardija, s aritmijom, hladnim znojem i smrtnim užasom koji je zbog
nečega uvijek izravno povezan s najlakšom boli u srcu – kao da duša doista
prebiva negdje na području aorte. Elizaveta Vasiljevna, uplakana,
natečena, ispratila je liječnike hitne pomoći do vrata, Galočka je jecajući
sjedila na rubu postelje i držala za ruku oca, koji je upravo dobio injekciju,
kao da ponovno ima pet godina, samo što se sad još više bojala pustiti
tatinu ruku. Nema veze, kćerce, ne plači, sve će se srediti, šaptao je Petar
Aleksejevič, sam spreman zatuliti od slatkoga, uljuljkujućeg
samosažaljenja – smislit će tatica nešto, vidjet ćeš. Galočka je kimala i
vjerovala, otac je nikad nije prevario, to su bili posljednji mjeseci kad su
bili zajedno, kad su bili obitelj, kad su jednostavno bili.
Petnaest godina poslije rakom crijeva izjedeni umirovljenik Batalov
umirao je u golemom i sumornom zavodu za onkologiju potpuno sam –
Elizaveta Vasiljevna otišla je godinu prije. Možda nisu bili idealan par, ali
jedno bez drugog nisu mogli ni u ovom životu ni, kako ispada, u drugom.
Uzalud je Petar Aleksejevič hvatao za rukave neužurbane i poput
poganskih bogova ravnodušne sovjetske zdravstvene radnike – kćerkicu mi
pozovite, sestre, preklinjem vas, moju Galočku, samo da se oprostim.
Sestre bi primile u džepove bijedne Batalovljeve rublje, složno kimnule i
dosadnom djedu iz sobe broj tri možda još jednom zamijenile posteljinu.
Nije bilo dobrovoljaca koji bi nazvali kćer Galočku – voditelja odjela,
poštovanoga gojaznog proktologa, tako je ledeno ispsovala preko telefona
da su jadnog profesora u sobi za dežurne liječnike pojili pola čajem, pola
rakijom. I zapamti – nemam ja nikakvog oca niti sam ga ikad imala. A ako
me još jednom nazoveš, živog ću te pokopati, stari prdonjo. Nadam se da
razumiješ o čemu pričam.
Proktolog je razumio, i svi su razumjeli, zato je Batalov umro u svojoj
sobi u tihim i strašnim mukama – i u tihoj i strašnoj samoći. Tijelo,
naravno, nitko nije preuzeo, tako da su smrtnu put bivšeg instruktora
partijskoga rajonskog komiteta izrezali na komadiće i dali za preparate –
na radost mlađahnih i znatiželjnih studenata, medicinskih embrija koji
maštaju da će pobijediti rak, infarkt i darovati čovječanstvu zdravu, bodru,
komunističku besmrtnost.
Bog zna kamo se pritom djenula duša Petra Aleksejeviča, možda se
cvileći šćućurila u kutu golema kćerina stana da bi se tu i tamo, usred noći,
prikradala njezinoj postelji i gledala voljeno, spokojno lice. Uvijek je bila
ljepuškasta, Galočka, a sa svoje trideset dvije godine postala je prava
ljepotica – malko sanjiva, stasita, prekrasna. Kasno su je dobili, Galočku,
jedinicu, Petru Aleksejeviču također su bile upravo trideset dvije godine
kad je vodio iz rodilišta ženu, koja je privijala uz grudi u pelene čvrsto
povijeni dragocjeni zamotuljak. I Elizaveta Vasiljevna imala je trideset
dvije godine, starija prvorotkinja, namučili su se s njom na porodu –
strahota. Hvala Bogu, Galočki se ništa nije dogodilo. Spavaj, kćerce,
spavaj, draga moja. Spavaj. Smislit će tatica nešto, vidjet ćeš.

»Opet se u kuhinji sol sama od sebe prosula«, tužila se kućna pomoćnica

ujutro, vješto baratajući bešumnim partvišem. »Kažem vam, kao da imamo
kućnog duha. Trebalo bi donijeti svete vodice i poškropiti.« – »Kakav kućni
duh, tuko traljava«, lijeno je odvraćala Galina Petrovna, oprezno kao dijete
kušajući usnama kavu da nije vruća. »A tanjur od kuznjecovskog porculana
prošli tjedan također je razbio kućni duh?« Kućna pomoćnica uvrijeđeno je
umuknula, rospija je bila Galina Petrovna, nema zbora, rospija i kuja, ali
dobro je plaćala. Svi govore kako su joj umrli roditelji, a ona ne da nije suzu
prolila, ni na pogreb nije otišla. Nema srce nego kamen. Galina Petrovna
odmicala je šalicu, mrštila se, odlazila u spavaću sobu, dirala toplim
prstima lijepo lice, lagano utrljavala u kožu nježnu kremu koja se topila.
Nikakvu krivnju nije osjećala niti ju je to zanimalo. Nitko na njezinu
mjestu ne bi oprostio roditeljima. Nitko i nikad.

Srećom, Batalovi su se prilično brzo pomirili s kćerinim neuspjehom.

Nakon bolovanja Petar Aleksejevič nazvao je sve koje treba te poslušavši i
izgovorivši masu nepotrebnoga verbalnog smeća – zamisli, prijatelju, samo
jedan bod! – izborio se da Galočku ipak prime na Politehničko sveučilište.
Ne kao studenticu, naravno, nego laboranticu na katedri za kemiju – i to
na žuđeni Fakultet vodoopskrbe i kanalizacije. Lijepo ćeš raditi, Galjunja,
naviknuti se, sve upoznati i nagodinu sigurno upadaš. Samo znaj kome
moraš ugoditi, ne gubi uzalud vrijeme... Elizaveta Vasiljevna prepravila je
kćeri bijeli ovratnik koji je još podsjećao na nedavnu školu. Obje su se
živcirale, prvi radni dan – nije to šala, Galočka nije uspjela ni doručkovati
kako spada pa su na rubovima čipkaste, žute palačinke ostale na stolu na
hrpi koja se hladila, uzalud je majka ustala sat ranije i vrtjela se oko
štednjaka nad dvjema tavama od lijevanog željeza odjednom. Popij barem
čaj, Galjunja. Ne mogu, mama, kasnim. Galočka je brzo cmoknula
Elizavetu Vasiljevnu u obraz i dok joj se plisirana suknja nadimala
odjurila.
Bio je za Ensk neuobičajeno topao kolovoz, a do listopada se Galočka
već toliko udomaćila na katedri da si je dopuštala podvikivati na studente
viših godina, koji su brzo zapazili sve vrline i sklad mlade laborantice. Idi
sam u to svoje kino, Svetlove, opet su mi nakon vaše grupe nedostajale tri
retorte, i ne diži nos, kao da ne znam kako u domu pravite samogon. Pazi
se, žalit ću se Nikolaju Ivanoviču! Svetlov, ponižen nezasluženim
odbijanjem (i zasluženom sumnjičavošću), otišao je noseći sa sobom
posramljenu reputaciju iskusnog donžuana. Galočka je rastreseno gledala
za njim i usne su joj – tople, glatke, jarke kao bomboni od žutike – i dalje
oblikovale čarobno ime. Nikolaj Ivanovič. Nikoljenjka. Koljuška. Koša.
Galočka je uzdisala od potpune sreće – i sumornim hodnicima politehnike
širio se nježni jabučni lahor.
Bila je zaljubljena – napokon.
Napokon sretna.
I njezinoj velikoj sreći bila su dodijeljena četiri mjeseca i tri dana.

Nikolaj Ivanovič Maškov bio je sve u svemu krakat i sramežljiv asistent

na katedri kemije – što po hijerarhiji, iskreno rečeno, nije bilo mnogo više
od same Galočke Batalove, kojoj su povjeravah samo da priprema reagense
za vježbe i pere za studentima prljave laboratorijske posude. No Galočki se
Maškov činio kao bog – beskrajno zreo (njegovih dvadeset pet u usporedbi s
njezinih sedamnaest) i beskrajno pametan – Nikolaj Ivanovič vodio je
praktične vježbe, a katkad je čak mijenjao na predavanjima svojega
znanstvenog rukovoditelja, pretilog profesora Leščinskog, koji je patio od
astme, i studenti, ti drekavci, slušah su Maškova pozorno i sa zanimanjem.
Galočka je to pouzdano znala jer je ljubomorno pratila što se zbiva kroz
ključanicu. I nije to nikakva sramota, i te kako se smije, ako je radi ozbiljne
stvari, da!
A Nikolaj Ivanovič bio je i neobično lijep, gotovo nevjerojatno –
svjetlook, zlatokos, nasmiješen, činio se Galočki kao neki svečani Lelj,
utjelovljenje svih ruskih bajki odjednom uz koje je u djetinjstvu padala u
san, okružena nemirnim kolom šumskih duhova, zmajeva, radišnih
Vasilisa i prekrasnih Ivana Carevića. Upravo carevića, ništa manje.
Zapravo nikakvim carevićima u Maškovu nije bilo ni traga – i ono što
su zaljubljene Galočkine oči shvaćale kao zlato i azur ustvari je bila
banalna srednjoruska svjetloputost, koja katkad posve vuče na mišje sivilo.
Nikolaj Maškov potjecao je iz obitelji dosadnih zanatlija, nosio je jeftina,
uvijek zgužvana odijela, tragove mladenačkih akni na upalim obrazima i
davao naslutiti da će za nekih pet godina početi ćelavjeti, a za deset
napokon postati docent. No Galočki se čak i masni odsjaj na njegovu nosu
činio božanskim znakom, simbolom uzvišene i tajne vlasti koju je Maškov
tako brzo i čudesno stekao nad njezinim neiskusnim, nenaoružanim srcem.
Galočka se zbunjeno smiješila vrteći vrh pletenice oko tankog prsta i
Maškov se smiješio zauzvrat – znao se čarobno smiješiti, doista posve
čarobno – široko, radosno, pomalo huliganski, kao desetogodišnji deran, i
zubi su mu bili bijeli-bijeli, a prednji malo naheren, i taj smiješni, pomalo
dječji zubić Galočka je osobito jako voljela.
Ni dvadesetak rečenica nisu izgovorili jedno drugome a da nisu bile
vezane za posao, ali naravno, i Maškov je nju volio. Galočka nije to samo
znala – osjećala je, kao što se osjeća zatvorenih očiju na plaži nježni, svileni
pritisak nevidljivog sunca. Ma kakvo sunce, Galočka je raspoređujući u
ormaru svoj kemičarski inventar ne okrećući se osjećala da je na katedru
došao Maškov: naprosto bi zrak oko nje naglo postao drukčiji – krhak,
drhtav od kristalne sjajne nježnosti.
Isprva su samo izmjenjivali osmijehe – oprezno, izdaleka, jedva se
dodirujući. Potom je Maškov jednom pomogao Galočki skupiti rasute knjige
(ne manje od jednog sata isprobavala je kod kuće sasvim laganu gestu,
jedva primjetan pokret bedra koji odmah ruši na pod hrpu naoko
superstabilnih talmuda), potom se zadržao dodatnih pola sata nakon
laboratorijskih vježbi, istih onih pola sata za vrijeme kojih je Galočka
dovodila u red stolove i retorte. I bilo je prirodno pretpostaviti da će on,
tako zreo i snažan, predložiti njoj, tako mladoj i bespomoćnoj, da se zajedno
prošeću do autobusne postaje – kakve veze ima do koje?
Bio je to čaroban sastanak – kako i ne bi, ta odjednom su dvojici anđela
čuvara krila doslovno otpadala od umora dok su se trudili da se sve, baš
sve odigra pravilno i lijepo. Autobusi su na čudesan način nestali s pustih i
snenih enskih ulica, jesenja večer pucketala je od laganog mraza kao na
četvero presavijeni list plavkastoga glatkog velina, Galočka se smiješila
Maškovu kroz trepavice, kroz gole grane, kroz blistave svjetiljke. Ne,
dopustite, ja ću nositi vašu aktovku, ne i ne, djevojke ne smiju nositi takav
teret. Maškov je imao crvenkaste, od vjetra ispucane, hrapave prste. Samo
jedna sekunda, jedan dodir, i osvojena aktovka – tako sitna u njegovim
rukama – ponovno je zaplovila iznad asfalta, i zaleđeni hračci na pločniku
činili su se kao poludrago kamenje – opal boje mjeseca, zelenkasti oniks,
tuberkulozno mrki hematit. Maškov ju je cijelim putem tako zaneseno
vabio da se sam zamalo zapetljao u opširnom monologu iz svojega
znanstvenog života od kojeg Galočka ni pola nije razumjela, ali... Ali kako
je tankoćutno šutjela, kako je pravodobno popravljala pramen koji je
stršao, kakvim je crvenkastim nježnim sjajem bila do vrha ispunjena!
Evo moje zgrade, Nikolaju Ivanoviču. Hvala što ste me otpratili.
Maškov je zapeo, pamteći tri ulaza i četiri kata koji su odsad morali postati
središte njegova svemira. Tako brzo! Hoću reći, bilo mi je drago,
promrmljao je. Galočka se ponovno nasmiješila i uzela Maškovu aktovku.
U ulazu je žurno izvadila malo zrcalo iz džepa i sa zadovoljstvom se
uvjerila da je mraz bio toliko milostiv da ju je uštipnuo samo za obraze,
poštedjevši nos – nije bio nimalo crven. Usne su bile nježne, nisu ispucale,
a podmukli prištić na čelu vrlo je zgodno prekrivala beretka. Galočka je
spremila zrcalo, zadovoljno se zahihotala i brzo pojurila uza stube – gore,
gore, gore.
Idući dan Maškov je ponovno pratio Galočku, i dan poslije, i drugi
tjedan opet. Svaki su put, ne dogovarajući se, nalazili novu rutu, sve težu i
zamršeniju, sve se više udaljujući od konačnog odredišta – kao da su na
karti Enska zametali prozračne, čipkaste, nevidljive tragove. Petnaest
minuta laganog hoda pretvorilo se isprva u pola sata, a potom i u sat –
rijetke enske svjetiljke palile su se jedna za drugom, drhtavom točkastom
crtom obilježavajući tu blaženu svakidašnju večernju šetnju. Maškov je
smršavio od neuobičajenih pješačkih napora i na vježbama bi mu glas svaki
čas sretno zapiskutao kao da je klinac. A Galočka... Galočka je sjala tako
bezazlenim podnevnim svjetlom da ju je, kao da je mladenka, čak bilo
neugodno gledati.
Sveprisutne ženske s katedre počele su šaputati o skandaloznoj
avanturi i nedopustivoj vezi, ali brzo su se ugrizle za zavidne žalce. Ničega
skandaloznog i nedopustivog nije bilo u tome kako su njih dvoje gledali
jedno drugo, štoviše, bilo je posve jasno da sve ide prema vjenčanju, prema
zakonitom, tako reći socijalističkom braku, i smetati mladima, od ljubavi
pošašavjelim blesanima bilo bi isto kao govoriti budalastom mališanu da
nikakav Djed Mraz ne postoji, a darove je u vreći donio jako pijan i zbog
toga vrlo nestabilan striček Miša iz susjedstva, vodoinstalater drugog
razreda i zakleti neženja. Ženske su još malo gunđale reda radi, prisjetile
se vlastite nabrzinu ocvale mladosti i strastveno se, čoporativno, prebacile
na živahnu raspuštenicu iz sindikata koja je još jednom pokušavala oteti
nekoga obitelji. Maškov i Galočka, koji nisu ni opazili da su se oko njih
počeli skupljati olujni društveni oblaci, ponovno su ostali nasamo. Unatoč
sveopćim ogovaranjima i bojaznima sve je između njih tako ispravno i
stvarno, čak se dosad nisu nijedanput poljubili.
 To je bio zanosan osjećaj – smiješan i dirljiv, kao štene od dva tjedna
debelih šapa i ružičastoga golog trbuščića. Ni Galočka ni Maškov nisu znali
što dalje – Galočka zato što doista nije znala, a Maškovu se naprosto nije
žurilo. Bio je odrastao, nepokolebljivo častan i, štono se kaže, ozbiljnih
namjera, i zato je htio bez ikakve žurbe temeljito proći put koji vodi
zaljubljeni par do matičara – i ništa, ništa ne propustiti, nijedno skretanje,
nijedan pogled, nijedan skriveni kutak. Nadao se da će s Galočkom
proživjeti dug i sretan život, taj naivni Maškov, i zato se unaprijed, kao
dobar gazda, ospkrbljivao uspomenama i događajima koji će im poslije
pomoći prevladati neizbježnu dosadu svakidašnjeg suživota i pružati
beskrajne povode za beskrajne priče djeci pa čak i unucima – tu smo se
baka i ja prvi put poljubili, a iz ovog rodilišta smo te dovezli, oh kako si se
derao prvi tjedan, kažem ti, majka i ja jednostavno nismo znali što učiniti s
tobom! Naplakala se tada, jadna... A poslije je bilo lakše, i kad se rodila
Mašunja, mati je s njom postupala kao s lutkom, iz čistog zadovoljstva.
Jasna stvar, s trećim djetetom na sve se navikneš...
Maškov je htio da sve, baš sve, bude kao kod drugih ljudi – i svadba, i
veo za Galočku, i bučna gozba, i poljupci uz klicanje – stidljivi poljupci koji
odišu srećom, ruskom salatom i hladetinom. Htio je djecu, mnogo njih, što
više, da ustaje zbog njih noću, nosi ih na leđima i pjeva im pjesme o
lokomotivi. Htio je lijegati s Galočkom pod isti pokrivač, a ujutro
doručkovati zajedno s njom, i zajedno primati prijatelje, i zajedno kuhati
boršč – Maškov je bio samopožrtvovno spreman preuzeti na sebe čišćenje
luka i krumpira, a smeće Galočka nikad u životu ne bi iznosila, i posuđe bi
on lako sam, tim više što mu je nakon vojske bilo svejedno koliko tanjura
treba oprati, pet ili pet stotina. Eto kako je jako volio Galočku, tako jako da
je, nikome se ne javivši, ne dogovorivši se, ne upoznavši se s roditeljima,
već pokrenuo tihu i pomamnu opsadu mjesnoga sindikalnog odbora po
pitanju stambenog prostora. A ujedno se prihvatio prikupljanja preporuka
kako bi stupio u redove KPSS-a. Bio je Maškov dobar sovjetski momak – i
iskreno je vjerovao kako će se domovina i Partija pobrinuti da Galočka i on
dobiju svoj stan. Naravno, ne odmah, možda za desetak godina, ali svoj. A
zasad ćemo se snaći. Možemo i unajmiti svoj kutak, na kraju krajeva. Ili
živjeti kod roditelja. Važno je da smo zajedno.
Naravno, Maškov je nevjerojatno želio Galočku – i kako da je ne želi,
okretnu, zaobljenu, zlatnu, do vrha ispunjenu sočnim, sunčanim životom?
No upravo zato nije se žurio, dopuštao si je naslućivati užitak, pristojno je
sjedio za prostrtim svečanim stolom kao što sjede odgojeni kulturni ljudi. K
tome je sovjetsko ćudoređe, koje su usađivali dječacima od samog
djetinjstva, diktiralo potpuno određen stil ponašanja prema voljenoj ženi –
strog i divan u svojoj gotovo viteškoj askezi. Do vjenčanja se buduću ženu
moglo samo poštovati – to je bio test, najvažnija etapa posvećivanja, i samo
je pobjednik koji je izdržao sve kušnje dobivao za nagradu i konja, i pola
kraljevstva, i nepovredivo pravo da raskopča kraljevoj kćeri grudnjak –
bezazlen, pomalo strašan, od pamuka i zbog toga nenormalno, gotovo
bolesno seksepilan.
Galočka nije imala pojma o svim tim spolnim patnjama mladoga
sovjetskog Werthera, ali ipak je u nutrini osjećala da Maškov tapka na
pragu nečega vrlo važnog i čak je podijelila svoje sumnje s iskusnijim
prijateljicama – koje su ustvari bile neobično naivne guske poput nje same.
Po njima je ispadalo da svi momci bez iznimke maštaju samo o tome kako
bi pritisnuli djevojku u mračnom kutu, i inače misle samo na jedno,
ždrijepci. Galočka je slegnula ramenima – to je bio samo još jedan
nepobitni dokaz da je njezin Nikoljenjka bolji od svih.
Iste večeri, prije sna, u sobu joj je zavirila Elizaveta Vasiljevna.
Galočka je samo stajala ispred velikog zrcala u spavaćici i pokušavala od
čipkaste jastučnice načiniti nešto poput vela. Jastučnica se jogunila, nije se
htjela skupiti u pravilne nabore pa ju je Galočka, rumenih obraza, stavljala
čas ovako, čas onako. Elizaveta Vasiljevna ženski je uzdahnula i prišavši
kćeri pomogla joj podignuti tešku, raščupanu pletenicu. Ovako ćemo je
pričvrstiti ukosnicama i odmah će biti kako treba, tiho je savjetovala.
Galočka je smeteno kimnula i majka i ona nekoliko su sekundi stajale pred
zrcalom – odražavajući se udvoje odmah u trima zrcalima,
ušesterostručene, umnožene ili optičkom varkom, ili evolucijom, ili
sudbinom. Nije li svejedno? Pomalo gruba bijela čipka jastučnice pridavala
je Galočkinoj ljepoti neodredivo španjolsku, malčice tragičnu primjesu –
nimalo ovdašnju, i Elizaveta Vasiljevna još se jednom tiho začudila: na
koga se kći uvrgnula tako zgodna? Jer sliči roditeljima, obrve su očeve, nos
je baš kao u bake, pokoj joj duši, ali ipak se odmah vidi da su svi genetički
otpad, tričarija, proizvodi s tekuće vrpce. A Galočka – Galočka je uistinu
komadna roba, ručna izrada. Zamotati u svilenkasti cigaretni papir,
spremiti u prohladnu kutiju, vaditi samo za najveće blagdane. Ne dirati
dok se dobro ne operu ruke. Diviti se suspregnuvši dah. Ushićeno
obožavati.
– Je li barem dobar čovjek, Galjunja? – tiho je upitala Elizaveta
Vasiljevna, i Galočka je zagrizavši usnu kimnula s tako silovitom
uvjerenošću da joj je veo sletio s glave i tiho, poput anđela, spustio se na
pod. – Daj, Bože – promrmljala je Elizaveta Vasiljevna i vratila se u
kuhinju, mužu koji je pio svoj večernji čaj uz svježu Pravdu. – Onda, Petja
– rekla je žalosno. – Koliko imamo na knjižici? Dovoljno za svadbu?
– Što to govoriš? Kakvu svadbu?! – preneraženi Petar Aleksejevič
zamalo je izgubio vlast nad sobom, ali Elizaveta Vasiljevna samo je
mahnula rukom.
– Običnu svadbu. S harmonikom, sa svjedocima. Sve kako treba. Kći
nam je odrasla, dragi. A nismo ni primijetili.
Bilo je odlučeno da će se upoznati s budućim zetom za tjedan dana – i to
je bilo sedam dana koji su potresli svijet. U svakom slučaju, svijet
Batalovih sigurno. Do određenog sata Elizaveta Vasiljevna uspjela je
premjestiti namještaj i prebojiti stropove u cijelom stanu, skuhati jela za
motoriziranu i vrlo gladnu satniju i čak si kod frizera napraviti ružne
kovrče, označene u cjeniku kao trajna. (Radi toga je morala strašno dugo
sjediti pod glomaznom konstrukcijom, s naporom zadržavajući na
ramenima glavu teško naoružanu viklerima – pri čemu je za svaki vikler
bio priključen njegov vlastiti električni kabel!) Za Galočku su kod krojačice
naručili novu haljinu – ne prepravljenu, novu, od kineskog krepa s
točkicama, strukiranu, dolje zvonastu, pufastih rukava. Krojačica se
zaklela strašnom zakletvom da će do subote biti gotova i zagledavši se
Elizaveti Vasiljevnoj u oči, tu svoju zakletvu unaprijed ispunila.
Petar Aleksejevič neko se vrijeme nastojao odupirati sveopćoj histeriji,
ali u srijedu se slomio i on i prvi put u životu došao kući ne samo s
trosatnim zakašnjenjem, nego i prilično pod gasom.
– Samo se još propij, osramoti jedinicu! – grmjela je Elizaveta
Vasiljevna, dok je nenaviknuti Batalov izbacivao utrobu u školjku.
– To je zbog ovoga, draga – opravdavao se iznemogli Petar Aleksejevič –
bio sam kod Grigorjiča, znaš i sama. Raspitivao sam se.
Grigorjič je bio stari Batalovljev prijatelj, počasni čekist, ali i nečasna
ispičutura i mrzovoljni samac. Elizaveta Vasiljevna odmah je u pozadini
uključila emisiju i povukla oslabjelog muža u kuhinju – na ispovijed.
Uostalom, brinula se bez razloga – prema vjerodostojnim podacima KGB-a
(bivšeg MGB-a, prije NKVD-a, OGPU-a, ČK-a i dalje – sa svim postajama
još od opričnika), Galočkin izabranik, Nikolaj Ivanovič Maškov, bio je
sjajan primjer sovjetskoga ljudskog soja. I što se tiče naroda, i što se tiče
roda, i što se tiče KPSS-a. Elizaveta Vasiljevna s olakšanjem je zaplakala i
posegnula u kredenc po bocu votke. Grčevito štucnuvši, Petar Aleksejevič
jurnuo je natrag u nužnik završiti postupak čišćenja, a Elizaveta
Vasiljevna drhtavim si je rukama, kao valerijanu, natočila u čašicu
životvornu tekućinu, ispila je i zarila nos u kuhinjsku krpu.
Na koncu je subota, zbog koje su se brinuli baš svi, uspješno prošla. I u
ponedjeljak je Galočka otišla na posao kao prava pravcata isprošena mlada.
Hura, drugovi! I to je doista bilo hura. Naravno, tjerati maloljetnu kćer na
udaju Batalovi nisu kanili – a i za to, hvala Bogu, nije bilo nikakvih hitnih
sramotnih razloga. Stoga su svadbu odlučili organizirati najesen,
prethodno proslavivši Galočkinu punoljetnost (u ožujku), a početkom
ljeta... Petar Aleksejevič podignuo je upozoravajući i opominjući roditeljski
prst, i Maškov je sa žarom zakimao. Naravno, Galočka se najprije mora
upisati na fakultet. Naravno, visoko obrazovanje gotovo je nužno. Na kraju
krajeva, sam će, osobno, popričati s određenim ljudima i, dakako, raditi s
Galočkom, iako nema ni najmanje sumnje da će upasti, naprosto nema. Na
riječ raditi Elizaveta Vasiljevna stisnula je usne, a Galočka porumenjela.
Nemirna prikaza hebrejskog aspiranta načas se pojavila u kutu i odmah
iščezla u svoje paklene fizičke ponore. Nitko ga, uostalom, nije ni opazio –
takav je usud svih preteča, svih ratara čija je sudbina samo pripremiti
njivu za buduće žetve, a fino će se nažderati sigurno netko drugi.
Kroz cijeli prosinac vladala je divna zima – ne enska, ne ciča, i nakon
što su dobili roditeljski blagoslov, zaljubljeni su kao i prije kružili navečer
modrim, škripavim ulicama i, moj Bože, tko bi znao kako je Maškov
obožavao čak i Galočkine bijele rukavice, osobito lijevu, s rupicom kroz koju
je virio ružičasti, novorođeni mali prst, koji je napokon mogao ljubiti do
mile volje. Ali dalje od malog prsta tvrdoglavi Maškov nije napredovao, kao
da je status službene zaručnice učinio Galočku još čišćom i još
nedostupnijom.
Sve je bilo uzalud – uzdignute trepavice, lagano disanje, biglisanje
slavuja. Galočka je čak zdipila majci Crvenu Moskvu, naivno se nadajući da
će Caričin omiljeni miris od Brocarda sigurno odvratiti zaručnika s
utabanog puta tvorca komunističke ćelije, ali – avaj. Od teške i poput
zastora prašnjave arome Maškov je samo triput kihnuo i triput se s
krivnjom ispričao, zato je Petar Aleksejevič, nanjušivši na kćeri vrlo jake
note karanfila, perunike i ylang-ylanga, maloljetnoj prijestupnici dobrano
očitao bukvicu – pazi ti nju što joj pada na pamet, balavica! Rođenoj majci
krade iz torbice! Nije tvoje, zato ne zijevaj. Kad se udaš, muž će zaraditi za
Crvenu Moskvu, onda izlijevaj na sebe kante ako hoćeš. Galočka se živčano
rasplakala, zalupila vratima, ali zapravo se već sat poslije potpuno
pomirila s ocem.
U biti, bila je nevjerojatno sretna. Svi su bili sretni tih dana.
Naglo se bližila nova, tisuću devetsto pedeset deveta godina. Maškov bi
na predavanjima svaki čas zaboravio početak rečenice, zbunjivao se u
elementarnim objašnjenjima pa su studenti zavidno i dobrodušno
izmjenjivali poglede. Da je nedodirljiva ljepotica Galočka isprošena, znali
su svi. Batalovi su navečer, glavom uz glavu, zaneseno raspravljali o
mirazu – krpe (kuhinjske), plahte (lanene, porubiti i označiti), komadi
tkanine (vunene), kao i izrada novoga polusezonskog kaputa za Galočku.
Tada bi započele žestoke prepirke, zato što je Galočka ustrajala na tome da
bude s kapuljačom i kariran, Petar Aleksejevič smatrao je to
antisovjetskim, a Elizaveta Vasiljevna u sebi je brojila čaše za vino i votku
te prosuđivala koga će od rodbine udostojiti poziva na svadbu, a od koga
možeš očekivati samo skandale.
Riječju, svi su bili uronjeni u gusti, topli kiselj najodvratnije,
antisovjetske malograđanštine i želja koje nemaju ni najmanje veze s
radom. Očekivali su se dugi praznici, gosti, jelke, plesnjaci u domu kulture
i beskrajan život pun beskrajnih, vrlo ljudskih radosti. Galočku je veselilo
čak i to što je 25. prosinca na politehničkom otvoreno predavanje držao
neki vrlo poznat akademik (Galočka mu nikako nije mogla zapamtiti
prezime) i Nikoljenjka ju je uvjeravao da oboje moraju ići, zato što je to
veliki um, pravi genij, posve je zapanjujuće da je naš suvremenik. Zar ne bi
htjela biti na Einsteinovu predavanju?
– A on još nije umro? – uplašeno je upitala Galočka. – Mislim da su
nam u školi rekli... Ili to nije bio Einstein?
– Srećo moja – raznježio se Maškov, zaranjajući usnama u Galočkinu
kosu. – Kad bi samo znala koliko me usrećuješ!
– Iš! – veselo mu je priprijetila Galočka. – Lud si! Vidjet će nas! Ma ići
ćemo na tog tvojeg Einsteina. Sigurno. Samo, prestani, sjedit ćeš kraj mene
i sve što će taj tvoj akademik govoriti, prevodit ćeš na ruski jezik. Inače ću
zaspati. I bit će te sram.
– Neće – iskreno je rekao Maškov.
– A ako počnem hrkati?
– Svejedno neće.
– Onda idi – strogo mu naredi Galočka. – Inače ćeš zakasniti i studenti
će se razbježati.
– Hvala Bogu – odvrati Maškov. – Neka se razbježe. Onda ćemo se i ti i
ja razbježati. I zbrisati u kino. Hoćeš u kino?
– Hoću – reče Galočka. – S tobom hoću svuda. Čak i na Einsteinovo
predavanje.
Maškov je kimnuo, s naporom zadržavajući na ramenima skakutavi,
sretni, vrtoglavi svijet, i pohitao na predavanje, a Galočka je ostala u svojoj
pomoćnoj prostoriji – razmještati krhki kemičarski pribor koji joj je svaki
čas nastojao skliznuti kroz sanjarske prste i uz neobičan zvuk razletjeti se
na pucketave šarene krhotine. Galočka je uzdisala i vješto četkom tjerala
na lopaticu još jednu kristalnu utvaru stradale retorte. Koliko je posuda
bilo porazbijano tih dana – i sve za sreću. Za sreću, za sreću, za sreću.
Ali 25. prosinca 1959. godine sve je od samog jutra krenulo lošim
putem. Prvo je Galočka zaspala i na najsramotniji način zakasnila na
posao. Zatim, predavanje dugoočekivanog akademika prebacili su s jedan
na pola tri tako da Galočka nikako nije mogla ići zato što je morala
pripremiti laboratorij za večernje studente – pitam se tko zakazuje
laboratorijske vježbe pred samu Novu godinu? I sad umjesto da sjedi u auli
sa zaručnikom, osjećajući ga ramenom, koljenom, laktom – baš me zanima
gase li za vrijeme predavanja svjetlo kao u kinu ili ne? Dakle, umjesto da
sjedi pokraj njega – a pametni Nikoljenjka dva sata je stajao u redu za
karte i dobio odlična mjesta za premijeru Mojega dragog čovjeka, u
zadnjem redu, pa ako se ni ovaj put ne odluči, onda mora sama. Naprosto
mora. Odmah, čim je uzme za ruku, može se okrenuti, kao slučajno, i
upitati – pa makar i o filmu, kakve veze ima ako bude bilo mračno, glavno
je samo da se okrene...
Što je sad?! Opet?! Galočka je snuždeno jauknula i čučnula iznad
nedužnog stakla. Netko je tiho pokucao na vrata pa je ne podižući glavu
ljutito rekla:
– Radim pokus.
– Sin grješaka svih?17 – nasmijao se Maškov dok je sjedao kraj Galočke.
– Pazi, porezat ćeš prst, oprezno.
Galočka je kimnula i dugački pramen koji si nikad nije mogao naći
mjesto poškakljao je pahuljavi, tamni obraz. Najedom je čučeći bila jednake
visine kao Maškov tako da je prvi put sasvim izbliza vidjela njegove usne.
Zbog nečega se odmah isključio zvuk, zato je propustila predavanje o
sigurnosnim tehnikama prilikom baratanja krhotinama. Štoviše, svi
odvažni osvajački planovi u isti su čas izletjeli Galočki iz glave. I još joj je
postalo jako vruće.
– Sigurno nisi ozlijeđena? – zabrinuto je upitao Maškov i pokušao uzeti
Galočku za ruku, ali je izgubivši ravnotežu promašio i nespretnom šakom
gurnuo je u grudi.
Oboje su ustali, spontano, crveni od smetenosti, i odmah se snažno i
nespretno sudarili ramenima tako da je Galočka jauknula ugrizavši se od
uzbuđenja za donju usnu, nabreklu, glatku, naizgled posve sličnu bombonu
– i sekundu poslije postalo je jasno i po okusu. I odmah se sve oko nje
pokrenulo u brzim silovitim trzajima, kao da je netko kidao svijet –
radosno i neravno, tako da je Galočka odjednom ugledala i prašnjavi strop
iznad glave, i zid s uokvirenim Lavoisierom koji se, točno se sjećala, upravo
bio dosađivao iza nje, i nekoliko čekinja na Maškovljevoj jagodici koje su
čudom izbjegle britvu, i tek se tada sjetila da treba zatvoriti oči kad se
ljubi, zato što se s otvorenim očima ljubi samo kad se ne voli. Uplašeno je
zažmirila, ali svijet se nastavio glasno kidati na dijelove, trzati se,
pulsirati, u ritmu njezina srca koje je zbog nečega propalo na samo dno
trbuha, ne, ne baš u ritmu, malo brže, još brže, snažno i vatreno, tako da se
Galočki učinilo kako će svaki čas izgubiti svijest i tada je najednom naglo i
oštro osjetila pod sobom nešto tvrdo pa je snažno odgurnuvši Maškova
otvorila oči. Prostorija je poslušno zaustavila svoju protuzakonitu vrtnju.
Ono tvrdo bio je stol na kojemu je sjedila (kako? kada? zašto?), a Maškov je,
crven, gotovo neprepoznatljiv, drhtavim rukama zakopčavao dugmad na
njezinoj kuti. Na džepu je plamtjela fenolftaleinska mrlja nalik na
zgnječenu jagodu – sigurno se ne da oprati. Mama će psovati.

17
Iz Puškinove pjesme: O, kol’ko nam otkrića sjajnih / Pripravlja prosvijećeni duh / I iskustvo, sin grješaka svih, /
I genij, paradoksa drug, / I slučaj, Bog izumitelj. – Iskustvo na ruskom glasi opyt, ali opyt može značiti i pokus,
kao u ovom slučaju (prepjev Ivana Babića, op. prev.)
 – Galja – rekao je Maškov s krivnjom, gledajući istodobno na sve strane
kao da je uhvaćen u nečemu užasnom, uistinu sramotnom. – Oprosti.
Nisam smio, ali... – Galočki se učinilo da će sad zaplakati.
– Svratio sam samo načas, da ne odeš, da me pričekaš poslije
predavanja... – Krenuo joj je zakopčavati dugmad na grudima, ali odmah je
povukao ruke i još jače pocrvenio.
Galočka je skočila sa stola. Brzo je dovela kutu u red. Okrenula se,
pogledala Lavoisiera, koji joj je prvi put otkako se sjeća izgledao donekle
živ.
– Hoće li brzo doći taj akademik? – upitala je hladno.
– Za petnaestak minuta – odgovorio je Maškov. – Naljutila si se?
Stvarno nisam htio, to jest... Volim te, ne možeš ni zamisliti koliko. Jako te
volim. Znam i sam da se ne trebamo žuriti...
– Kako to? – jednako hladno odvrati Galočka. – I te kako se trebamo
žuriti. Sam si rekao, imamo samo petnaest minuta...
Nije izdržala, prasnula je u smijeh presavivši se napola, Maškov, koji
ništa nije razumio, također se nasmijao – isprva nesigurno, zatim glasnije,
kao da se spojio s Galočkom preko nevidljive utičnice, i kad su se oboje na
koncu dosita nasmijali, sve je postalo jasno, i jednostavno, i lijepo, i do
zvona je ostala još hrpa vremena tako da su se mogli ljubiti. Sad već
pažljivo, sa svim obzirnim, složenim, nježnim pojedinostima prisutnima
samo kad se ljubiš prvi put.
I ljubili su se. Svih petnaest minuta. I još malo.
Kad je Maškov napokon otišao – iz trećeg pokušaja, ali tko bi se mogao
odmah odvojiti? – opravdavajući se da je to nakratko, stvarno, samo nemoj
otići, vrag odnio to predavanje, ali ne mogu zbrisati, sam sam se ponudio
da dočekam dolje Lazara Josifoviča, da sam znao, nikad u životu...
– Ma idi već jednom – nasmijala se Galočka. – Idi. Neću nikamo otići.
Časna riječ.
Vrata su se zatvorila za Maškovom. Galočka je brzo popravila
raščupanu pletenicu, latila se ponovno četke da do kraja počisti razbijenu –
zdjelu, čini mi se? Ili retortu? Ma kakve sad veze ima. Četka joj je ispala
kao da je živa, ali Galočka, osluškujući kako se polako tope tragovi
poljubaca na usnama i vratu nije to ni opazila, samo je začula – izdaleka,
kao kroz vatu – oblo, drveno kucanje. Pa još. Pa još jednom. Nije odmah
shvatila da četka odavno nepomično leži na podu a da na vrata netko kuca.
– Baš je smiješan – promrmljala je. – Opet se vratio. Budala mala.
I Galočka je veselo, svojim punim dragocjenim glasom viknula:
– Otvoreno je, dragi!
 Poglavlje peto

Galina Petrovna

CIJELU TRUDNOĆU GALINA PETROVNA (NIKAD VIŠE GALOČKA, NI DJEVOJČICA

ni Galjunja) bila je apatična, natečena od bliskih suza kojima je bila
ispunjena sve do meke jamice između lopatica. Ali suze se zbog nečega više
nisu podizale – kao da su udarale o nevidljivu čvrstu opnu – i Galina
Petrovna svaki je čas pokušavala ili iskašljati se ili rasplakati se, plašeći
liječnike Četvrte glavne uprave, postavljene da nadziru i paze na
sazrijevanje dragocjenog sjemena genijalnog Lindta.
Uostalom, svi liječnički strahovi pokazali su se bezrazložnima:
devetnaestogodišnja Galina Petrovna bila je izvrsnog, zaprepašćujućeg
zdravlja – i nije mogla priuštiti doktorima ni mučno povraćanje rane
toksikoze, ni nizak tlak, ni nesavladivu želju da se osladi vlažnom žbukom
ili smrdljivim sadržajem ustajale kante za smeće. Pluća su joj bila
djevičanski čista, a besprijekorno ružičasti i poput crkve zašiljeni grkljan
mogao se pokazivati studentima kao primjer. Zato su čudnom kašlju,
nakon kraće zabrinutosti, odlučili ne poklanjati pozornost, za svaki slučaj
propisavši Galini Petrovnoj da pije sok od rotkve sa šećerom (čajnu žličicu
triput na dan).
I nitko, nitko nije slutio da se jednostavno ne može rasplakati.
Uostalom, to nije slutila ni sama Galina Petrovna, s pokornim užasom
noseći svoj naduti trbuh – zloslutan, svilenkast, mrkozlatan. Živ. Galina
Petrovna bojala se doticati ga rukama – ma što doticati! – presvlačeći se
čvrsto bi zažmirila samo da joj pogled ne naleti na nabreklu utrobu koja je
krila – Galina Petrovna u to nije sumnjala – nešto još monstruoznije,
čupavije i s više udova od samog Lindta.
Oko tri tjedna prije poroda Galina Petrovna čak je sanjala kako joj se iz
trbuha pruža beskrajna (Lindt bi rekao Moebiusova) papirnata vrpca, sva
ispisana Lindtovim uvrnutim, nemogućim črčkarijama, i kad su te
črčkarije tiho cvrčeći stale gmizati s papira na njezine gole, strašno i široko
raskrečene noge, Galina Petrovna probudila se uz takav vrisak da je
prepala gotovo cijelu uglednu ustanovu. Lindt, koji je čak i bunovan
shvaćao bolje od ostalih sporomislećih smrtnika, vješto je provjerio plahte
ispod Galine Petrovne koja je štucala i hihotala se, a potom joj opipao
trudnički trbuh – brzo, pažljivo i oprezno, kao da to uopće i nije bio trbuh
nego ranjeni mladunac, preplašen, očajan, i zato kadar dobro ugristi.
Nigdje nije bilo mokro niti ju je boljelo, i zapravo je Galina Petrovna
sjedeći na postelji u hrpi protresenih i zgužvanih jastuka i pokrivača, čak i
sa štucavicom, čak i pospana, čak i noseća više od nezamislivih osam
mjeseci, izgledala uznemirujuće zdravo i zamamno: oble grudi u oblom
izrezu zgužvane spavaćice, mliječna mladenačka koljena s odsjajem na
svjetlu noćne lampe, nabrekle usne, malo sasušene od vrućine i užasa. Čak
se i golemi izbočeni trbuh skladno slagao s tim blagdanom plodnosti,
izdašno mirišući na svježi znoj, jabuke i buduće mlijeko. Međutim,
doktorica, koja je čula od Galine Petrovne za Lindtove ljubavne apetite, još
je prije nekoliko mjeseci strogo zabranila bilo kakve spolne vragolije, zato
je Lindt samo graknuo i zaustavivši ruke, koje više nisu pregledavale, već
otvoreno milovale, odgegao se nazvati tu istu doktoricu – da, Olga
Ivanovna, oprostite što zovem tako kasno, ne, mislim da nije počelo, samo...
što kažete? kako hoćete, kažem, kako hoćete i kako vam je po volji, radite
što mislite da je potrebno.
Osedlavši najbližu hitnu Olga Ivanovna dojurila je za pola sata i,
uzburkavši akademikov stan – a što smo tako žalosni? a gdje nam je torba
za rodilište? a kakav nam je tlak? tlak nam je kao u probnog pilota! –
smjesta je odvukla Galinu Petrovnu, koja nije prestajala hihotati se i
štucati, u njedra rodilišta namijenjena partijskim i drugim domovini
korisnim bogovima.
Lindt – sitan, suhonjav, nalik ili na prepariranoga vremešnog lavića
koji se podignuo na stražnje šape ili na egipatsko božanstvo koje se pravi
mladim – ostao je mučiti se ispred ledenoga noćnog prozora, ispraćajući
ženu tužnim očima (nije se okrenula, ne, opet se nije okrenula). Hitna se
vrteći debelom crvenookom stražnjicom na koncu izvezla iz dvorišta i Lindt
se, nesvjesno izračunavši algoritam izmjenjivanja vrhova jelki prekrivenih
snijegom i letava ograde okrunjenih željeznim šiljcima, vratio u spavaću
sobu – osim radne sobe jedino nastanjeno mjesto u cijelom divovskom
stanu. Bilo je jasno da se zapravo nema zbog čega brinuti, ali u srcu mu je
ipak bio nemir, ili zato što se u toj godini naviknuo usnuti s punim dlanom
mladih ženskih grudi, ili zato što se Galina Petrovna ujutro uvijek nekako
uspijevala izmigoljiti iz prinudnih zagrljaja i otplaziti daleko, daleko, na
sam rub postelje, tako da se Lindt ipak budio sam – ispruživši opustjelu,
suvišnu ruku, kao gradski prosjak, jurodivi starčić koji pokušava uhvatiti
život za suknje koje neumitno izmiču.
To je bilo bolno – svakog jutra i cijelu minutu. No Lindt je, kao zreo i
pošten čovjek, shvaćao da je ta bol ispravna i također zrela i poštena, jer
kako drukčije platiti silnu sreću padanja u san svake večeri, kad su željena
žena i on ležali spojeni poput dviju posuda, glatko i vješto umetnutih jedna
u drugu? A ovako je jutarnja bol uravnoteživala večernje radosti i čak ih
činila dubljima, tako da je opći sklad svijeta ostao nepromijenjen – bila je
to starozavjetna matematika, božanski jasna pravila odmazde i pravde,
razumljiva i točna računica, i tek je druga decimala iza završnog zareza
katkad izazivala u Lindtu određenu sumnju. Nakon što je umrla Marusja,
riječ ljubav nikad nije izgovarao, čak ni u sebi. Nikad. Sad to nije bila riječ
sa svetih ploča, nego netočna definicija, Lindt takve nije volio.
Zario je lice u rasturenu postelju. Jastuk je profinjeno i snažno mirisao
na nježno i zlatno, vlažno i crvenkasto-ružičasto – na put Galine Petrovne i
njezinu srž, i sve je to za nešto više od deset mjeseci postalo njegov vlastiti
miris, produžetak njegove vlastite srži. Ne – njegova vlastita srž, jer stoga
će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će
jedno tijelo.18 S mladenačkom i bliskom aromom miješao se iz nekog
razloga uznemirujući močvarni zadah, truo, blatan, mastan – bio je to
ostatak noćne more Galine Petrovne, miris adrenalina, za taj miris i za
razvoj beta-blokatora andrenergičkih i histaminskih receptora James
Whyte Black dobit će Nobelovu nagradu i čovječanstvo će s olakšanjem
shvatiti svoj genetski užas pred močvarama – jednostavno, močvare
zaudaraju na naš koncentrirani strah. Ali to neće biti brzo, tek 1988.
godine. Lindt je prošao u glavi ono što nije dovršio tijekom dana – odlomci
formula, pitanja, letimične opaske na marginama – pokušavajući zaspati i
barem tako odagnati groznu životinjsku žudnju za ženom.
Sisavci su naviknuti spavati u gomili, to je prirodno i biološki – objasnio
je sam sebi, drijemajući i polako puštajući na slobodu dušu, besmrtnu,
nemirnu, koju ni sam nije priznavao, dušu borbenog i sjajno oboružanog
poluagnostika-poluateista. I duša se užurbala, pohitala prema točki koja ga
je bolesno privlačila – meka, glatka, nevidljivo ali jasno svijetleći u tami.
Motajući se malo po bolničkim hodnicima, nepogrešivo je našla sobu u koju
su smjestili Galinu Petrovnu, opijenu neškodljivom srčenicom i
valerijanom, ali ipak tako preplašenu da više nije mogla ni štucati, nego je
samo ležala na leđima, zapiljivši se golemim suhim očima u strop i
posljednjim snagama tjerajući od sebe štektava slova.
Lindtova duša odmah se šćućurila uza samo srce Galine Petrovne poput
iscjeljujuće sklupčane mačke, počela je presti nečujno i umirujuće, i utvare
i strahovi žurno su se udaljili, a slova su se raštrkala po kutovima,
nemoćno sikćući i keseći sićušne igličaste zube. Bolnički ležaj –
hipermoderan, pun poluga i rukohvata koji su u hipu mogli pretvoriti
patnički odar ili u udoban naslonjač ili u operacijski stol – blago se
zaljuljao, ranije neprijateljski bijel i suh, strop je postao vlažan, vrtio se
blizu, i Galina Petrovna počela je polagano zaranjati u njega – sloj po sloj,
korak po korak – sve bliže i bliže mirnom, uspavljujućem svjetlu koje nije
donosilo ništa osim mira i ljubavi, ništa osim ljubavi i mira...

18
Novi zavjet i psalmi, preveli Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990. str. 60.
(Op. prev.)
 Nečiji topli dlan pomilovao joj je čelo, pogladio vlažnu kosu –
majčinskom, bespolnom, beskrajno suosjećajnom gestom, i čim je
opustošena Galina Petrovna napokon tiho, bez snova i užasa, usnula, na
drugom kraju Enska u snu je nečujno zaplakao Lazar Lindt i plakao je sve
do zore – sve dok neisplakane suze Galine Petrovne nisu napokon nestale.
Ujutro je nemirna budilica vratila sve na svoje mjesto – Galinu
Petrovnu, Lindta, njegovu bolnicom prožetu i od umora i noćnih bdjenja
načetu dušu. I sve je krenulo svojim uobičajenim dosadnjikavim redom,
osim što se Lindtova preko postelje ispružena ruka prvi put njemu samom
nije učinila suvišnom, i jastučnica je bila potpuno mokra tako da je smeteni
Lindt, brijući ispred zrcala izborane modre obraze, čak gorko razmislio o
tome je li pod stare dane počeo sliniti u snu.
Umjesto na katedru ujutro je, razumljivo, krenuo u bolnicu, ponijevši
usput pola središnje tržnice – jabuke, domaći svježi sir, bubuljičave,
porozne limune, med – zanosan, polagan, koji je pretvarao banalnu
ljepljivu litrenu teglu u dvorsko kandilo, svjetlucavo iznutra, i – najvažnije!
– u prosincu neviđene svježe krastavce iz staklenika.
– Zašto nas vrijeđate, Lazare Josifoviču, kao da pacijente morimo
glađu! – duboko se uzrujala voditeljica odjela patologije, oblijećući oko
sićušnoga hitrog Lindta čas s jednog čas s drugog boka – tu desno, izvolite.
No Lindt je samo odmahnuo, i sam kao da je znao put, skreni, skreni,
srčana aritmija i odmah lijevo – željena vrata.
Galina Petrovna sjedila je na krevetu – naspavana, blistava, do vrha
ispunjena mirnim ružičastim svjetlom.
– Evo i naše ljepotice! – ganuto je zapjevušila voditeljica odjela, kao da
je osobno izvajala Lindtu mladu ženu od najnježnijega, najsvježijeg,
najkvalitetnijeg maslaca. Lindt je istovario pakete na ormarić i kljucnuo
Galinu Petrovnu u meku jamicu između vrata i ramena – zapravo ju je htio
poljubiti u usta, ma bilo kako, pobogu, najvažnije – kako si ti meni, zlato
moje, evo, eskulapi se jednoglasno kunu da je sve sigurno i potpuno u redu.
Galina Petrovna nije ni kimnula u odgovor, zapiljivši se u zrak ravno
ispred sebe naglo ukočenim pogledom. Čim je Lindt ušao u sobu, ona kao
da se odmah zatvorila – Lindtu se čak učinilo da je čuo tihi ali jasni škljocaj
s kojim se spustio nevidljivi poklopac, tako da još jednom unutra nije uspio
razabrati ništa osim zagušljivo jarkih krpa i drhtavih raštrkanih različitih
perli.
Kroz okance se ušuljalo oslabjelo prosinačko sunce, razrijeđeno,
prašnjavo, jedva živo. Dodirnulo je mlitavom šapom kosu Galine Petrovne,
zakotrljalo po ormariću iz vrećice ispale krastavce – neprirodno dugačke,
naoko čak plastične, ali s finim i jakim mirisom još nepostojećeg proljeća.
Lindt se osvrnuo – u potrazi za medicinskom pomoći i potporom, ali
voditeljica odjela diskretno je nekamo umaknula, ostavivši uvaženog
posjetitelja nasamo s devetnaestogodišnjom trudnom ženom i nerješivim
svakidašnjim problemima.
– Stvarno si dobro? – upitao je Lindt još jednom, bolnički jastuk, sunce,
život, samoga sebe. U raznoglasju odgovora nije bilo samo glasa Galine
Petrovne. Lindt joj je nevješto pokušao pogladiti kosu: uvojak koji je stršio
kod uha u njegovoj su mladosti zvali zavodljivica. U njegovoj mladosti, u
njezinoj mladosti. Gotovo polustoljetni vremenski jaz. Kako se usudio?
Čemu se nadao? Koga je pokušao zavarati?
Galina Petrovna trznula je glavom kao da tjera dosadnu, napornu
zahodsku muhu.
Beznadno. I još jedanput – be-zna-dno.
– Ma ne uzrujavajte se toliko, druže Lindt, zaboga – suosjećao je s njim
vozač, mladi ljubazni momak koji je tek započeo zahtjevnu karijeru
osobnog šofera pa se još nije odviknuo od ljudskoga govora. – Ženske kad su
noseće sasvim se raspamete, kad vam supruga rodi sinčića, sve će doći na
svoje, vidjet ćete.
Lindt je sumnjičavo kimnuo glavom:
– Mislite da će biti sin?
– A nego što? – momak se tako prostodušno začudio da je Lindt čak i
pola sata poslije, ulazeći na katedru, još uvijek frktao od tektonskog
smijeha i mrmljao brišući vlažne oči:
– Vidiš ti mangupa, dobro veli: nego što, ah, Mihaile Nikitiču, prijatelju,
dobar dan, ma pričekajte s tim svojim potpisima, ispričat ću vam najnoviji
vic...
I u tom smijehu, u uobičajenoj institutskoj strci, u ozonskom mirisu
pribora i papira bilo je neke slučajne radosti, kao da bi rođenje sina (nego
čega?!) doista moglo na čudesan način sve odjednom promijeniti, sve
odjednom popraviti, dati potreban ton koji – Lindtu je to bilo savršeno
jasno – on prvi put u životu nije mogao uhvatiti. Žene su ga uvijek
obožavale i tetošile, čak i Marusja – makar i ne onako kako je on htio, ali
voljela ga je, jako ga je voljela, i nikada se oko toga nije osobito trudio, a
oko Galine Petrovne se trudio, a sve uzalud. Možda treba prestati trčati za
njom, puzati, dodvoravati se? Možda su to doista samo trudničke,
hormonske, nagonske i zato osobito besmislene mušice? Možda ga kad rodi
ugleda novim očima – Marusjinim, veselim, radosnim?
Ali obično se nije dugo zavaravao – najviše koliko je trajala čaša čaja – i
u trenutku kad bi na dnu ostao samo šećerni, gusti, neupotrebljivi talog
(blesava navika da stavlja pet žlica i ne miješa) Lindt bi već shvatio da je
sve uzalud i da je zaljubljen po drugi put u životu – i po drugi put, kao na
podsmijeh, nesretno. Ne, svjetlo je bilo isto, tu se Lindt nije mogao
prevariti, bilo je to najčišće Marusjino svjetlo, samo bez same Marusje, zato
što se Galina Petrovna, i tu također nije bilo nikakve pogreške, u biti
pokazala kao isprazno, ništavno stvorenje. A ni to, nažalost, ništa nije
mijenjalo.

Sva tri tjedna preostala do poroda Galina Petrovna ostala je u bolnici.

Odlučili su je ostaviti na patologiji, bez obzira na to što nikakve patologije,
naravno, nije bilo. Jednostavno za svaki slučaj. Ujutro, prije posla, svratio
bi Lindt, nakrcan delikatesama, poslasticama i malim, dražesnim, ali
potpuno nepotrebnim sitnicama koje čak i nisu bile sitnice, već onako –
tužno mukanje gluhonijeme ljudske nježnosti. To je bilo najteže vrijeme.
Ali Galina Petrovna znala je da treba otrpjeti tih za oboje mučnih pet-deset
minuta, nakon čega će dan krenuti polagano, pojačavajući tempo i lagano
poskakujući na osobito važnim mjestima: vizita, ručak, plivanje u plavom
bazenu koji se pušio od klora i vrućine i fizioterapija, za vrijeme koje su
smiješne, poput lopti na napuhivanje zategnute trudnice važno i polagano
pružale ruke prema stropu i oprezno se saginjale sve dok
fizioterapeutkinja, okretna medicinska sestra šiljasta nosa nalik na
pastirsko pseto zaduženo za stado raštrkanih ovaca, ne bi svima dopustila
da se na koncu raziđu po sobama. Neke rodilje zapravo uopće nisu izlazile
iz sobe – samo su ležale bojažljivo nepomične kako ne bi uznemirile, ne daj
Bože, hiroviti i neotporni plod.
Galina Petrovna – zbog mladosti – isprva se skanjivala i izbjegavala sve
na svijetu. S istim snebivljivim, neobičnim oprezom prema njoj su se
odnosili i svi u rodilištu – zbog mnogih razloga, od kojih Galina Petrovna
nije sve potpuno razumjela. Kao prvo, bila je najmlađa i najzgodnija
prvorotkinja i pritom je imala najstarijeg muža. Kao drugo, taj je muž u
hijerarhiji bio tako nezamislivo visoko i imao tako velik utjecaj da Galini
Petrovnoj nisu ni zavidjeli, ne, samo su se zlobno čudili kako to da jedni u
životu kopaju i oru i nemaju ništa, a drugi ništa pod milim bogom ne rade
niti imaju pojma i ni za što dobivaju i ovce i novce i vrag zna što sve ne, s
čokoladnom glazurom koju ne nude čak ni za posebne narudžbe. A u
rodilištu za birokrate svi su bili stručnjaci za posebne narudžbe.
Naravno, tu je bilo puno bogatih i poznatih: kćeri, žene i šogorice
partijske nomenklature, krupni privrednici, istaknute rukovodeće zvjerke
– to je bila sovjetska krema, najsvježija, masnožuta, toliko gusta da žlica
stoji na njoj, ali čak i svi ti stanovnici neba zajedno bili su daleko od veza,
mogućnosti i utjecaja Lazara Lindta. Zato što se svakog partijskog šefa
moglo, uz malo spretnosti, upecati i smijeniti, svakog crvenog direktora
uhvatiti u pronevjeri i zatvoriti, na kraju krajeva, sve ih se moglo otjerati u
mirovinu, makar i osobnu, ali ipak mirovinu, koja je nedvojbeno značila
uskraćivanje svih uobičajenih blagodati. A s Lindtom se nije moglo ništa –
bio je jedan jedini, unikat, sa svojim sitnim hodom, neugodnim smiješkom,
sa svojim čifutskim neurednim prosijedim kovrčama, akademskim zvanjem
i trima državnim nagradama, dok manje, brojnije, usputne i počasne
nagrade nitko i nije brojio, pogotovo ne sam Lindt.
Slušaj, šuškale su na hodnicima ženske s trbušinama otupjele od
dosade i proždrljivosti, četrdeset jednu godinu je stariji, kažu da ju je
pokupio u školi, stari jarac, gotovo ju je u prvom razredu opazio i jedva
izdržao dok nije postala žena. Ma nemojte! Što vi to govorite! Ona je sve to
sredila, došla mu je kući i podignula suknju, a on, jasna stvar, čovjek u
godinama, usamljen, nije se mogao suzdržati, pa je odmah poslije toga dala
papire gdje treba i čak prijavila miliciji, kujica maloljetna, pa je Lazarjosič
morao prikriti grijeh i oženiti je, iako, kažem vam, ta je, Bože oprosti, već s
trbušinom došla k njemu, i to tko zna od koga, nije ni bitno, ja za razliku od
vas znam sve iz prve ruke, muž mi radi s Lazarjosičem, kaže da mu je
Lindt doslovno jecao na ramenu kad se sve to dogodilo. Doslovno jecao!
Iz sobe je izlazila Galina Petrovna, malčice uplašena, obrazi su joj
plamtjeli od nemira i mladosti, i trudnice su se odmah raštrkale po
kutovima, sikćući kako nije ženi nabavio kućnu odjeću iako je akademik,
zato se vucara u bolničkoj. Guska! Galina Petrovna pratila ih je tužnim
pogledom i jače stezala na bolno nateklim grudima bolnički flanel bjelkast
od dezinficiranja. Paketi koje je donio Lindt s brižljivo zapakiranima
batistom i svilom samo su se gomilali pokraj ormarića, nitko ih nije otvorio,
nitko ih nije trebao, a svakidašnje poslastice, svesrdno zahvaljujući
Gospodinu Bogu i domaćoj Akademiji znanosti, odnosile su kući prepredene
i vječno – koliko god im davali – gladne bolničarke. Galina Petrovna
počastila bi i susjede, ali pripadala joj je vlastita soba, vlastita muka,
vlastita sudbina.
Uostalom, za tjedan dana na Galinu Petrovnu pomalo su se naviknuli,
a i ona se posve prilagodila rodilištu i čak se upuštala u oprezne znatiželjne
izlaske izvan granica svojega odjela. Najzanimljivijom se pokazala
pušionica – stubišno odmorište opremljeno dvjema pljuvačnicama pokraj
kojih su se vječno rojile vesele, čile žene s odjela za abortuse – koje su od
1955. po pet-šest puta na godinu na uobičajeni način bodro podupirale
ukidanje odredbe Centralnog izvršnog komiteta i Sovjeta narodnih
komesara SSSR-a (od 27. lipnja 1936.) kojom se zabranjuje abortus.
Ljubiteljice jakih izraza i jakih skupih cigareta, abortašice su začas
uključile Galinu Petrovnu u svoje jednostavne radosti, pa se već nakon
nekoliko dana prestala mahnito crvenjeti zbog obilnog i besmislenog
prostačenja, a poslije je, obuzdavajući kašalj i gađenje, naučila i dimnu
razliku između Moskve, Trojke i – o, čudo nad čudima! – posebnog damskog
Duchessea s hitrom od vate.
– Ne bi trebala pljugati s tolikom trbušinom, curo – usput je savjetovala
jedna od žena Galini Petrovnoj i odmah ispripovijedala društvu priču koja
ledi dušu o tome kako je jedna cura također pušila trudna; tu je slijedilo
nabrajanje najružnijih i najstrašnijih pojedinosti od kojih je Galina
Petrovna zapamtila samo to da se dijete od duhanskog dima može ugušiti i
unutra i da će ga iščeprkati kukama. Od toga dana počela je pušiti svjesno,
disciplinirano, satima, kao da uzima lijek koji joj jedini može sačuvati
život, nikomu, u biti, potreban, ali i dalje dragocjen. Kuke je nisu plašile –
neka. Samo da dijete umre. Da se uguši, bilo što – samo da ne dođe na
svijet. Samo ne Lindtovo dijete. To je bilo previše nepravedno.
Bilo ju je stid neprekidno žicati cigarete pa je uredila da ih kupuje od
sestara, spremnih za stotinu prijereformskih rubalj a nabaviti svojim
visoko rangiranim pacijenticama makar i cijankalij, makar i brižljivo
nasapunano uže. Uostalom, Pamir, koji je derao grlo i koji su umjesno
nazivali Prosjak na planini, po smrtonosnoj snazi nije mnogo zaostajao za
cijankalijem, i Galina Petrovna osobito ga je voljela pušiti noću, stojeći u
odjekujućoj praznoj pušionici punoj ledenog propuha i stenjućih bolničkih
utvara. Sigurnosti radi ostavila bi u sobi ogrtač, a u pušionici bi odmah
izula papuče i, ježeći se, dugo stajala ispred prozora koji je puštao kroz sve
pukotine, duboko, duboko uvlačeći smrdljivi dim i osjećajući bosim
tabanima kako se polagano i odlučno podiže sve više i više prema djetetu
nemilosrdna enska studen – i ista takva mrtva studen bila joj je u srcu. U
odškrinutom gornjem dijelu prozora tiho je zavijao zalutali vjetar, čas
bacajući u Galinu Petrovnu pregršt bodljikave solike, čas se dirljivo
nastojeći umiliti toplom ljudskom biću, ali Galina Petrovna ništa nije
primjećivala. Kao osakaćeni Pavlovljev pas, kojemu su uklonili okcipitalne
režnjeve mozga, izgubljen u prostoru, lišen zbog nečije sadističke znatiželje
i vida i sluha, uporno je gmizala po nevidljivom krugu, redovito se
vraćajući onoj posljednjoj točki u kojoj se završio njezin sretni, normalni,
ljudski život.
Nikoljenjka i ona kanili su se vjenčati.
Ne.
O Nikoljenjki nije mogla razmišljati.
To je naprosto nemoguće.
Zapravo nije mogla razmišljati o previše toga – o prošloj, tek prošloj
staroj godini, o tome kako je mirisalo u unatoč skorašnjim praznicima
prepunome politehničkome – po laštilu za pod, prašini i čizmama koje su se
lagano topile. Svi su tada galamili kao luđaci i hitali na otvoreno
predavanje koje je držao akademik čije prezime Galina Petrovna
nesmotreno nije zapamtila – i kako bi joj poboljšali pamćenje, sad su joj to
prezime zauvijek upisali u osobnu, i neka, odlična lekcija za ljepuškastu
praznoglavu gusku, bolje se ne može ni smisliti, zar ne? Ona nije otišla na
predavanje zato što je morala dovesti u red laboratorij, razbila je zdjelu,
čini joj se. Ili retortu? Tada je neprestano lomila službeni pribor – i sama je
vjerovala da to donosi sreću, samo nije znala da tu sreću uopće ne
pripremaju za nju.
Zatim je došao Nikoljenjka i prvi su se put polju...
Ne, samo ne Nikoljenjka, preklinjem te!
Ni o roditeljima nije mogla razmišljati, ni o tajnom komadu kineskog
krepa sačuvanom za vjenčanje, čvrstom, svilenkastom, nalik na komad
sapuna – no trebala je samo odmotati od tog komada nekoliko laganih
metara i prisloniti ih uz grudi i usred sobe odmah bi se stvorila začarana
prikaza buduće vjenčanice. Krep je zacijelo i dalje ležao negdje u
roditeljskom ormaru, umirući polako i u mukama, i kako ne bi razmišljala
o njemu i još o tisuću jednako bolnih i poput osipa nametljivih pojedinosti,
Galina Petrovna je snažno zatresavši glavom palila još jedan Pamir. Jedna
noć – jedna kutija. Popušila bi ona dvije, ali počela bi povraćati gorku
zapjenjenu žuč, a dijete nije ni pomišljalo gušiti se, vedro i veselo vrpoljilo
se unutra, udobnije se namještalo – rukice pod obraščić, okice zatvaramo.
Izgleda da se nije ni smrzavalo, iako je Galina Petrovna odlazila iz
pušionice tek ujutro na zaleđenim, modrikastim, nogama koje ništa nisu
osjećale.
I što mislite? Čudovište u njoj bilo je zadovoljnije nego ikada, a ona se
nije ni prehladila.
No čak i kad bi se iskrala pokraj dežurne sestre, koja je bestidno
hrkala, i s naporom se uzverala na bolničku postelju, Galina Petrovna ne bi
prekinula svoje neprestano kretanje u mislima, sudarajući se iznova i
iznova s nevidljivom zaprekom, pa bi predahnula i cvilila, pokušavajući
puzati dalje. U biti sve što joj je preostalo bilo je posljednjih nekoliko
minuta prijašnjeg života koje su joj se utisnule u sjećanje takvom snagom
kao da je tada doista umrla: sretna, raščupana, usana nateklih od prvih
poljubaca, dok je čučala iznad šarenih krhotina laboratorijskog stakla.
Tada je netko pokucao na vrata i ona je viknula: »Otvoreno je, dragi!«
Sama je viknula. I sama je, lako skočivši, otvorila vrata, uvjerena da je
to Nikoljenjka pobjegao s dosadnog predavanja kako se nikad, nikad više
ne bi rastali. Kako bi ostao s njom sve do smrti. Ne, čak i dulje – zauvijek.
Lindt, koji je iste te duge sate u mislima stajao ispred istih tih vrata, ali
s druge strane, s tihom je sjetom razmišljao kako je materija bez sumnje
razumna, ali vrlo nepravedna, jer toga dana nije mu bio dan ni jedan znak,
ni najmanji nagovještaj, ni najmanji trzaj božanskim povodcem – pripremi
se, šeprtljo, uozbilji se, sad će se dogoditi ono najvažnije – možda u cijelom
tvojem životu. Možda ne samo u tvojemu. Ali ne, Svemir je šutio, štoviše,
Lindt je do kraja nastojao skinuti s vrata dosadno predavanje, izmišljajući
malo boljke, malo izgovore. Oduvijek je mrzio javne nastupe – iako je
odlično govorio i bez i najmanjeg napora zadržavao pozornost svake
publike, bila je to upravo ona varijanta genijalnosti koja je kadra
sporazumjeti se i s petogodišnjim djetetom. Samo, vrag ga odnio, zašto
moram tratiti vrijeme na petogodišnjake? Kurca neće shvatiti – makar im
to predavanje odsvirao na harmonici. A usput i otplesao. Dajte, Lazare
Josifoviču, preklinjemo vas, samo četrdeset pet minuta, a studenti će imati
uspomenu za cijeli život. Lijep život planiraju ti vaši seronje ako će im to
palamuđenje od kojega će drek razumjeti postati najuzbudljiviji događaj.
Zapravo, pristajem, pristajem, samo mi se skinite. Ali bez ikakvih vaših
idiotskih »dajte da poslije kolegijalno trgnemo po jednu«. Imam posla preko
glave, zato ne praznite uzalud fakultetske novčanike. I ne treba me nitko
ispratiti do izlaza, preklinjem vas. Još nisam ishlapio i valjda se neću
izgubiti.
I što mislite? Izgubio se.
Ustvari, bez obzira na sve akademikove izgovore, ususret presvijetlom
akademiku bio je na vrijeme poslan glasnik, pozvan da vreba na veliki um
ispred ulaza, kako bi ga potom uza sve počasti sproveo u predviđenu
predavaonicu. Ali Maškov, koji se napokon dokopao Galočkinih usana,
naglo je izgubio i osjećaj za vrijeme i razum, stoga je Lindt, neugodno
tapkajući na ulazu u politehnički, slegnuo ramenima i ušao u odjekujuće i
kao grobnica mramorno predvorje. Odlučno je skrenuo desno pa još
jedanput desno i našao se u mračnoj šumi. Beskrajni hodnici, beskrajna
vrata, beskrajni nedostatak logike u numeriranju – pokraj predavaonice
broj 15 bila je smještena bezimena soba, a odmah iza nje prostorija sa
zagonetnom pločicom »442-M«.
– Baš su mudonje – promrmljao je Lindt nezadovoljno. – Ništa ne znaju
organizirati, čak ni hodnik.
I kao u odgovor iza bezimenih vrata nešto se srušilo – kao da je sudbina
stavila na kraj rečenice zaglušujuću tvrdu točku. Živnuvši zbog mogućnosti
da nekoga zarobi i dozna put u tom labirintu politehničkoga, Lindt je
pristojno zabubnjao po izlizanoj ukladi na vratima.
– Otvoreno je, dragi! – odazvao se ženski glas, baršunast, gromovito i
dragocjeno podrhtavajući na »r«, i vrata se odmah otvoriše, kao onda, 1918.
godine. I kao onda, 1918. godine, Lindt je gotovo izgubio svijest od
klonulosti, od sreće, od svjetla – istog onog svjetla u čijoj je zbijenoj kocki
stajala, smijući se i objema rukama popravljajući kosu, mlada, besmrtna,
blistava od radosti Marusja.
Ne našavši u svojem kemičarskom kućanstvu nišador, samilosna
Galočka jednostavno je posjela pepeljasto blijedog starčića na stolicu i
galantno otvorila prozor. Enska studen udarila je Lindta ravno i teško po
licu – kao da je grubijan koji izaziva dvoboj, ma što – koji mašta o ubojstvu.
Solika je poput brojnih iglica iskreći se zaplesala u zraku, hladeći
Glaočkine plamteće obraze i pokrivajući čudnim, uznemirujućim sjedinama
kosu Maškova, koji se tupo vrzmao ispred politehničkog tražeći izgubljenog
akademika. Ledena stazica koja se podmuklo pritajila ispod snijega vješto
mu se bacila pod noge i srušila ga, glasno mu spustivši stražnjicu na
promrzlo i tvrdo. Smiješan kao svaki čovjek koji padne, Maškov se pokušao
podignuti i najednom, kao s dna svoje gotovo fizički nepodnošljive sreće,
ugledao sve odjednom – nepomično nebo poput katrana sa sićušnim
nakrivljenim mjesecom, i politehnički nalik na dvorac iz bajke – sav u
dugačkim plamenim puškarnicama osvijetljenih prozora, i staru svjetiljku
runjavu od inja u čijem su mliječnom noćnom svjetlu lebdjele pahuljice –
topeći se, nježne kao Galočkine usne. Sve se to na trenutak složilo u sliku
nestvarne jasnoće i ljepote, koja je navješćivala da će otkriti neke uzvišene
i zato osobito beskorisne tajne, i najednom se sve rasplinulo, zadrhtalo,
napunilo vrelom slanom vlagom, i Maškov je sa stidom ustanovio da leži
točno na ledenom asfaltu i plače kao dijete, kao budala, šmrcajući dok mu
nos curi i smiješeći se golemim, glupim, potpuno dječjim osmijehom.
– Da ipak pozovem hitnu? – još je jednom brižno upitala Galočka.
Starčić je, naravno, bio prilično odbojan – mršav, izboran, sav zarastao u
neuredne modrikastosijede čekinje, ali sovjetska djevojka morala je
poštovati i gore od toga. Starce kod nas svuda poštuju.
– Hvala vam, ne treba – uljudno je odgovorio Lindt, popravljajući sako
tako da se vide odlikovanja i žestoko, do škrgutanja, prezirući sam sebe
zbog toga. – Radije me uputite gdje vam je predavaonica broj 204, molim
vas.
– A i vi idete na predavanje! – nasmiješila se Galočka i Lindt je žurno
skrenuo pogled, bojeći se da ne oslijepi ili da se ne rasplače; ti nježni
obrazi, te usne s djetinjom, jasnom, mliječnom, izvijenom prugom. S usana
tvojih, nevjesto, saće kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko! Piti cijelu
vječnost stenjući od naslade, ne vjerovati svojoj sreći dok ne umreš. Ne
misliti na sljedeći stih, na to da si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt
zatvoren i zdenac zapečaćen. Što zaključa jedan čovjek, uvijek otvori drugi.
Ali kako je slična, Bože! Ne, nije slična. Ljepša je.
– Svi su pomahnitali zbog tog akademika – nastavila je Galočka ništa
ne primijetivši i vrlo zadovoljna što će joj barem netko uljepšati dosadnu
pripremu za laboratorij. Samo što u redu nisu stajali. Kao da je došao
MHAT.
Lindt je solidarno kimnuo – gungulu oko njegova imena obično su
pravili užasno neuki ljudi i zato osobito neugodni.
– Tamo je sigurno zagušljivo, na tom predavanju, nemojte ići –
nastavila se usrdno brinuti Galočka, koreći se u mislima zbog gadljivosti
koja se tko zna otkud pojavila, i ja sam neka komsomolka, zar je on kriv što
je star i ružan?
– Bojim se da bez mene neće početi, tako da ćemo ipak morati – sa
žaljenjem je rekao Lindt i Galočka je, uopće ne prepoznavši profinjenu i
poput leptira laganu aluziju na Andersena, zaključila da se prevarila. Lako
je moguće da starčić nije došao pratiti unuku (prva verzija) niti popuniti
oskudno znanje (druga verzija, nastala na čvrstom uvjerenju sovjetske
djevojke da su svi ljudi rođeni prije revolucije bili nepismeni i tupoglavi
idioti kojima je sovjetska vlast podarila staklene perle, Iljičevu svjetiljku i
početnicu).
– Vi ste sigurno akademikov asistent? – radosno je nagađala. –
Pomažete mu prilikom pokusa?
Zamislila je cirkusku arenu, vještoga žustrog mađioničara sa širokim,
zvijezdama posutim ogrtačem i suhonjavog Lindta sitna koraka kako
ulijeva pakleni napitak u tajanstvenu spravu unutar koje je između dviju
kristalnih kugli prijeteći zujao opasno izvijeni voltin luk. Lindt je zamislio
otprilike isto i cijelu su sekundu oboje – prvi i posljednji put u životu –
razmišljali jednoglasno. Zatim se Lindt nasmijao, razotkrivši krupne zube
– kao da je netko brzo provrtio škripavi koštani zupčanik, i Galočki je
ponovno postalo duboko neugodno. Kao da je bila u istoj sobi s kakvim
divovskim odvratnim kukcem.
– Hajde da vas otpratim – suho je rekla i pred Lindtovim očima
ravnomjerno se zalelujala tijesna mladenačka kuta, okruglo smiješno
dugme na dragoneru, sitne šake gurnute u džepove, grubo izbijeljeno
platno i duboki plavi nabor koji je padao čas desno čas lijevo – ondje gdje se
od tankoga snažnog struka prema bedrima pružala čista linija, očaravajuće
čista. To je bilo kretanje samog života i Lindt nije vidio ništa osim tog
života – ni mutne svjetiljke u hodniku, ni uzburkanu, dupkom punu
predavaonicu, ni drhtave grimizne obraze direktora politehničkog, koji se
ulagivao Lindtu i neprestano ga vukao za rukav u smjeru ipak
organiziranog banketa, kao da je mališan koji pokušava nagovoriti
odrasloga da pogleda njegove nikomu potrebne, glupe igračke. To ga nikad
više nije pustilo – čak i dvadeset tri godine poslije, na umoru,
osamdesetjednogodišnji Lindt nije ugledao ispred sebe ni majku, ni Boga,
ni golemi život kako se vrti unatrag, čak ni Marusju – nego tu savršenu
bijelu kutu kako se udaljava niz hodnik, i crvenkastu pletenicu nehajno
složenu na zatiljku, i brzu kretnju kojom je Galočka poravnala skut, kao da
otresa neku neugodnu sitnicu koja joj se zalijepila – Lindtov zaljubljeni
opčinjeni pogled, njegov život, njega samog.
Nijednom se nije osvrnula.
Nikad, nikad je nije dostigao.

Navečer je kao i uvijek svratio Nikolajič – i kao i uvijek, tobože poslom,

taktično pripremljenim unaprijed, ali Bože sačuvaj, ne neodgodivim, kako
ne bi, znači, uznemirio veliki um, poremetio mir, iz naklade su poslali
ugovor za novo izdanje – žele potpis, sve sam provjerio – treba samo
parafirati. I zapeo je, prekinuo ugodno mumljanje – Lindt je, privukavši
koljena k bradi, sjedio u kutu divana kao sićušna smežurana mumija,
zapiljivši se ravno pred sebe gorkim nepomičnim očima. Prvi put Nikolajič
nije vidio gazdu za pisaćim stolom, živahnog – Isuse, prije jedva da je
primjećivao taj vražji divan!
– Nešto se dogodilo, Lazarjosiču? – Nikolajič se sam začudio kako mu je
glas odmah postao neposlušan, da, posao je pod kontrolom, s tim je sigurno
sve u redu, znači, nije pazio na zdravlje, ah, mudonjo jedan, trebalo ga je
nogom u guzicu otjerati na sistematski, ne slušati izgovore, ali hajde nemoj
poslušati tog tvrdoglavca, ako i dan-danas skače s mjesta nogama na stol i
samo se smije odozgo. Da, veli, u Rusiji tako mogu samo dva čovjeka – on i
Puškin, kurvin sin. Ti ne bi probao, Nikolajiču? Jasno da ne bih, treba
žderati manje krumpira s maslacem, a i nisu me, hvala Bogu, postavili zato
da skačem po stolovima kao majmun. Ne zato. Neka se on sam zabavlja na
svojem području, a mi ćemo hodati po zemlji ne spotičući se.
Lindt nije odgovorio, kao da nije čuo ili nije shvatio pitanje, ili uopće
nije opazio da je Nikolajič došao, a kao svojega ga je primao od prvog
trenutka – za stol su zajedno sjedali, krivu mu riječ nije rekao: i ustane, i
isprati ga, i dar za svaki praznik, a koliko su votke zajedno polokali,
napričali se – nikad ga se nije gnušao, premda je akademik.
– Lazarjosiču, zlato, što je? Srce?
Bila je to njegova izmišljotina, osobna – Lazarjosič – mogao je jako
lijepo izgovoriti kako treba, ali nije htio, kao što nije htio biti na »ti«, iako je
Lindt sto puta predlagao, ne, trebalo je nešto drugo, nešto poput
Menšikovljeva »minherca«, samo za njih dvojicu, i da svi odmah to shvate –
i razinu bliskosti, i toplinu, i poštovanje od čije se prevelike težine Nikolajič
katkad bojao ugušiti. On je izmislio tog Lazarjosiča i prvi ga put čak nije
izgovorio – nego promrmljao, spreman za kaznu, pa i za šibanje, no Lindt
se samo nasmijao – kako je Nikolajič volio kad se smijao, iz petnih žila, bio
je spreman puzati na trbuhu, plesati kazačok, a riječ se, vidiš ti to,
udomaćila, skočila na druge kao buha – jednako žustra, žilava, i već su
akademika počeli zvati Lazarjosič i na institutu, i na akademiji, i u sobi za
služinčad, ali samo, naravno, iza leđa. U lice se usudio samo Nikolajič i tu
je povlasticu čuvao sa svom divnom ljubomornom žestinom najboljeg
prijatelja i slugana po podrijetlu.
Nikolajič je htio opipati Lindtu čelo kao malom djetetu, ali u posljednji
trenutak je odustao, uhvatio je akademika za rame šapom krgavom od
nježnosti, lagano ga stisnuo kao da provjerava je li čitav, i Lindt je izronio
iz svoje čudne obamrlosti, nasmiješio se gotovo s krivnjom:
– A, Nikolajič, zdravo, čuvarkućo. – I to je bio njihov izraz. Samo njihov.
Inače su imali mnogo toga svojeg. – Ne umirem, ne pravi strku. Sve je u
redu. Iako si možda i pogodio što se tiče srca.
– Probada? Steže? – utvrđivao je Nikolajič, sileći se da bude poduzetan i
osjećajući kako strah koji je gotovo popustio ponovno stišće sve unutra u
ponižavajući ledeni čvor.
– I probada, i steže, i tišti, čuvarkućo. I ne da mi mira. Izgleda da sam
se zaljubio, Nikolajiču. Možeš zamisliti? Pod stare dane!
Nikolajič je šutke otišao u kuhinju – nenastanjenu, gospodsku, gdje
nikad nitko nije kuhao niti gazdovao osim njega samog, i nakon nekoliko
nečujnih minuta vratio se držeći u rukama žostovski pladanj koji je bogzna
tko uručio Lindtu, ružan kao i svaka ruska masovno proizvedena
rukotvorina. Na bujnom oslikanom cvijeću isticala se boca votke, nevještom
muškom rukom obrisane čašice i grubo otvorena limenka s mrkim
sardinama – koju je sam Nikolajič spremio za svaki slučaj, jer noću bi
mogao ustati, htjeti nešto pojesti – tko zna? Nikolajič je stavio pladanj na
divan, sjeo kraj njega, vješto natočio votku i gotovo na silu umetnuo čašu
među Lindtove ravnodušne prste.
– A sad pričaj – gotovo je naredio, prvi put u životu obrativši se gazdi s
»ti«. Sad je mogao. Upravo sad.

Sutradan, potkraj radnog dana, Galočki koja je žurno spremala u ormar

svoju kemičarsku opremu (Nikoljenjka je vjerojatno već čekao na ulazu,
skrivajući u džepovima sirotinjskog kaputića krupne crvenkaste šape,
uvijek zaboravi rukavice, nema veze, dovest ćemo ga u red, i nabavit ćemo
mu što prije novi kaput, i rukavice!), prišao je nečujnim koracima zdepasti
čovječuljak s punačkim bokovima seljaka koji se preselio u grad i upornim,
pametnim, bijesnim pogledom psa čuvara kojega su dok je bio mali ni zbog
čega udarali po rebrima čizmom od impregnirane čohe. I to nije zaboravio.
– Galina Petrovna Batalova? – tiho je priupitao čovječuljak, vješto je
uhvativši ispod lakta uštirkane kute. Galočka je kimnula, osjećajući kako
joj ni zbog čega najednom popuštaju noge i na čelu, pod toplim uvojcima,
izbijaju poput rose krupni i jednako bistri grašci znoja. – Pođite, molim vas,
za mnom.
I život Galočke Batalove završio je.

U crnoj Volgi, bez obzira na studen, bilo je sparno kao u lijesu, i jednako
zaglušujuće tiho, ali Galina Petrovna, tako skamenjena da nije mogla ni
plakati, najednom se prestala žalosno topiti u svojemu ponižavajućem
znoju i počela tiho, kao glodavac, cvokotati neposlušnim zubima. Doslovno
se tresla od užasa, istog onog smrtnog biološkog užasa koji je poznat
svakom živom biću koje je stupilo na rub vlastite pogibije – smetena
svijest, vrućica, drhtavica, znoj, nehotično opuštanje sfinktera. Čak i kršni
medvjedi i krupni ljudski mužjaci u takvoj situaciji u trenu i dobrano
napune gaće – i ne zato što su se ustrtarili, nego zato što se organizam
očajnički pokušava riješiti svega što mu može zasmetati u borbi na život i
smrt ili pak panično zbrisati od smrti. Galina Petrovna nije se ni upiškila –
ali samo zato što je samim rubom spasonosne svijesti očajnički vjerovala da
je sve to san, glupost, stranica iz dječje knjige gdje užasni ljudožder odvlači
u brlog ljupkoga kovrčavog Palčića. U djetinjstvu se tako bojala te slike da
je nije ni uspjela proučiti u svim njezinim čudovišnim pojedinostima –
zavukla bi se uz vrisku među spasonosna očeva koljena. Ali kako to?! Tata
je govorio da prijašnjim vremenima nema povratka, znači, došlo je do neke
pogreške, nesporazuma! Galina Petrovna bila je vrlo mlađahna guskica,
1941. godište, i o tim samim prijašnjim vremenima znala je samo odlomke
prisluškivanih razgovora, a poslije rata sve je postalo manje strašno, iako
je otac katkad gunđao da su bez razloga ljudima dali toliko slobode, oh, bez
razloga, a potom je i Staljin umro i svi su užasno plakali. Čak i tata. Galina
Petrovna pokušala je sve to reći, objasniti, razjasniti kamo je voze, ali
ispalo je samo nekakvo beskorisno »av-va-va«.
Čovječuljak koji je sjedio pokraj nje na zadnjem sjedalu dobacio je
Galini Petrovnoj brz nedokučiv pogled i naložio – pojačaj još grijanje.
Šutljivi vozač, ne mijenjajući izraz crvenoga smežuranog zatiljka, nečim je
škljocnuo, i u automobil je uletio novi val umjetne vrućine.
Zaustavili su se ispred golemoga olovnog zdanja s neskromnim
tornjićima i vijugama i već na sve spremna Galina Petrovna s
iznenađenjem je ustanovila da je to stambena zgrada: iza kovanih
čipkastih šiljaka ograde neke su žene šetale smiješne zaobljene mališane
koji su revno pravili gojaznog snjegovića, na studeni su isprekidano zvonili
dječji glasovi, polako su se punile mirnim mutnim svjetlom lampe, otmjene
kao da nisu enske, napravljene kao i sve u toj zgradi i tom dvorištu
pouzdano, s ljubavlju, a ne sovjetski, radi pokazivanja. Čovjek je stenjući
pomogao Galini Petrovnoj da izađe iz Volge pa su u pratnji vozača
nakrcanog vrećicama presjekli dvorište, pri čemu se čovječuljak tako
spretno i ljubazno svima klanjao da se Galina Petrovna, koja je odlučila u
bilo kojoj zgodnoj prilici zvati u pomoć, bježati, bilo što, najednom potpuno i
u vrlo nezgodan čas umirila. Izgleda da je to zaista nesporazum. Ili će je
pozvati da glumi u filmu – pa što? Govorili su da se u Ensk sprema Sergej
Gerasimov, da priča o svojem Tihom Donu, možda me vidio na ulici ili na
politehničkome. Ili na nekom koncertu. Galina Petrovna zamislila je sebe
kako pjeva velikom redatelju poznate Neprijateljske vihore, a odmah potom
i na plakatnom stupu, s grabežljivo namazanim fatalnim usnama, čak se i
osmjehnula na to kako se sve jednostavno i nimalo strašno razriješilo.
Čovječuljak ju je još jednom pogledao i otpuhnuo, očito jednom za svagda
formiravši mišljenje o intelektualnim sposobnostima mlade komsomolke
Batalove. Galina Petrovna jedva se suzdržala da mu ne pokaže jezik – i
dobro je što se suzdržala, jer udobni lift podignuo ih je uz škripanje na treći
kat, i počelo je ono uistinu strašno.
 Čovječuljak je otključao ulazna vrata jednog stana, kimnuvši pustio
rasterećenog vozača i ispratio Galinu Petrovnu u golemu, potpuno praznu
sobu, očito predviđenu za blagovaonicu, ali na prvi je pogled bilo jasno da
za širokim stolom za dvanaest osoba nitko nikad nije jeo, a teško da je i
boravio u toj sobi – osim možda da baci u kut gomilu kakvih neurednih
mapa i knjiga. Čak su i visoki uski prozori bili goli – neživi, bez zavjesa, i
kroz njih je oprezno virila unutra enska večer, koja je naglo postajala sve
gušća i mračnija. Galina Petrovna pokorno je sjela na stolicu koju je, mora
priznati, s naporom pomaknula s mjesta, zaškripavši nogama po tamnom
parketu, i ta škripa, kratka, mehanička, neživa, još joj je dugo ostala u
ušima, kao njezina vlastita.
Čovječuljak je dotle odnekud izvukao sivkasti kruti stolnjak i počeo,
svaki čas posežući malo u vrećice, malo u polumračni kredenc, okretno ali
bez žurbe posluživati večeru za dvije osobe, i sve to vrijeme – savijajući
salvete i stavljajući na tanjure poslastice koje Galina Petrovna nikad nije
vidjela – neprekidno je i gotovo bez intonacije govorio, strpljivo, vrlo tiho,
kao da objašnjava težak zadatak tupom djetetu, i sa svakom njegovom
riječi Galina Petrovna, bojeći se čak i pomaknuti, postajala je sve bljeđa i
bljeđa, sve dok nije poprimila ravnomjernu, vrlo lijepu, gotovo maslinastu
nijansu. Do trenutka kad je stol bio potpuno spreman, pjenušac skriven u
orošeno vjedro, a voće položeno u zdjelu, u cijelosti je pojmila što će biti s
njom samom, s njezinim roditeljima, a najvažnije – sa stanovitim
građaninom Nikolajem Ivanovičem Maškovom, da, da, upravo s
Nikoljenjkom, ako se usudi pisnuti, zucnuti, pokazati makar i trag
nepoštovanja, i probaj samo riječ nekome reći o našem razgovoru, nitko ti
neće pomoći – i ne nadaj se, ni Bog, ni vrag, ni predsjednik predsjedništva
CK KPSS-a, jer on osobno – čuješ li? OSOBNO – svake godine Lazaru
Josifoviču Lindtu čestita rođendan, i ne rješava to brzojavom, nego zove,
sam svojom carskom rukom okreće telefonski brojčanik kako bi izrazio,
takoreći, i zaželio.
– Jasno, uličarko? – upitao je naposljetku čovječuljak i, promislivši,
zasuo Galinu Petrovnu ogavnim, grubim i tako prostačkim psovkama da
nije razumjela ni pola, a čak i da je razumjela, već je bilo svejedno. Jedino
nije mogla skopčati tko je taj Lazar Josifovič Lindt, ali to nije smjela pitati,
Galina Petrovna osjećala je to svom svojom životinjskom, ponovno
uzdrhtalom nutrinom, zato što u njoj više nije ostalo ne životinjskog, nego
ljudskog. Ničega ljudskog.
– Onda u redu – neočekivano veselo rekao je čovječuljak, izabrao u
posudi krupniju naranču i spretno je strpao u džep. – Jedi vitamine i lijepo
se ponašaj – savjetovao joj je gotovo ljubazno i odmah nestao bezvučnom
brzinom, koja je navodila na pomisao o sitnoj i zato gotovo kriminalno
opasnoj sili nečistoj, ostavivši Galinu Petrovnu samu u golemoj
blagovaonici, za lijepo uređenim stolom, pa je gotovo dva sata sjedila bojeći
se pomaknuti – nasloniti se na stolicu leđima drvenim od napetosti, i cijela
ta dva sata, kroz strah i mučninu koja se pojačavala, očajnički je maštala o
tome da otrgne od divovskoga grozda barem jedno prozirnoružičasto, poput
djevojačke bradavice okruglo zrno. No ipak se nije usudila. Iako nikad prije
u životu nije kušala grožđe. Nijedanput. Nikada.
Kad su glasno škljocnula ulazna vrata, Galini Petrovnoj bilo je gotovo
svejedno koga će ugledati i što će zapravo biti dalje. Jedino je imala snage
da se još više ispravi – i takvu ju je Lindt i ugledao po drugi put: uplašenu,
blijedu, kako neudobno sjedi na neudobnoj stolici, male čizme malko
okrenute vrhovima prema unutra, rubac, paperjasti, stari, kao Marusjin,
spustio joj se na zatiljak, čovječuljak joj nije ponudio ni da se razodjene pa
je Galina Petrovna i ne opazivši prosjedila sve to vrijeme u bundi, samo ju
je raskopčala, i Lindt, zaprepašten, uopće ne očekujući utjelovljenje svojih
noćnih i ne previše pristojnih težnji, nekoliko dugih sekundi nije opažao
ništa osim te raširene bunde i čvrsto stisnutih šačica koje je Galina
Petrovna privila uz grudi. Bože, a zatim je najednom posve zasjala od tako
nježne, žive radosti, kao da je poput njega čekala taj susret, kao da se
Marusja doista vratila, kao da se sve napokon ostvarilo.
Lindt joj je zakoračio ususret, raširivši ruke, i Galina Petrovna
spremno se bacila u taj nestrpljivi zagrljaj pun nevjerice, privila se uz
njega, zarila nos negdje u rame – podrhtavajući i od smijeha i od suza, tako
da se Lindt, zamalo izgubivši svijest od njezine mirisne, vrele težine, čak
zaljuljao. Zamrmljala je, nije razabrao što, i tek je podižući joj dražesno
uplakano lice da napokon poljubi te nevjerojatne, poluprozirne, sočne usne
najednom shvatio da ona užurbano, gubeći dah, gutajući ne samo slogove
nego i cijele riječi, govori: odvedite me, spasite me, preklinjem vas,
pomognite mi, Bože, kako je dobro što ste došli!

Galinu Petrovnu kući su dovezli tek nakon jednog sata – vrlo tihu,
temeljito umivenu, glatko počešljanu Lindtovim češljem koji je, stideći se i
u žurbi, proprao u kupaonici – kvragu, baš sam stari jarac, pun sam peruti,
ošugavio sam, ali nema veze, sve će se srediti, a pazi ti Nikolajiča, nije mi
jasno kako ju je nagovorio da dođe, to je čuvarkuća, trebali bi mu za šalu
dati odlikovanje.
Galina Petrovna kategorički je odbila jesti, piti također, pa je lijepi stol
koji nitko nije ni dirnuo ostao stajati nasred sobe, očito se stideći vlastite
neumjesne raskoši. Sipajući komplimente i isprike Lindt je pokušao sve
objasniti – Galina Petrovna, ne podižući duge, i dalje na mokrim vrhovima
slijepljene trepavice, također se ispričavala. Ne, ne, nitko je nije vukao i
tjerao – naprotiv, vrlo joj je drago što... Galina Petrovna umuknula je,
koprcajući se unutar vlastite lubanje i grozničavo pipajući slijepim rukama
ledene, kamene zidove s kojih čak kao da se malo cijedilo – ne, ne, nije
izlaz, tuda ni u kojem slučaju ne smije, ONAJ je rekao da će Nikoljenjku
uhititi, mučit će ga, mrcvariti, stavljao je na tanjur sloj za slojem
jantarnom masnoćom zalivene jesetre i s užitkom pričao kako će ga točno.
Galina Petrovna progutala je knedlu, podignula prema Lindtu
nevjerojatne sivkastomodre oči:
– Naprosto sam predugo čekala i slučajno zadrijemala, a kad ste vi
najednom došli, onako sanjivoj, znate... Svašta se može pričiniti. Oprostite
što vas jučer nisam prepoznala, stvarno me jako stid. Zato sam i došla, da
se ispričam. Sigurno ste pomislili da sam guska?
Lindt je kao pomahnitala vjetrenjača zamahao svim lopaticama
odjednom, izgovorio strašno čudne riječi u kojima se sam zapetljao – ma što
je vama, Galina Petrovna, kako ste mogli pomisliti, truć-truć, bla-bla. Eto –
i njemu je bila Galina Petrovna. A Nikoljenjka je govorio kao mama –
Galjunja, i usne bi mu se oblikovale kao da će tihano i blago zazviždati ili
jednako tiho i nježno poljubiti. Mama! Galina Petrovna najednom se
uhvatila za tu spasonosnu misao – pa naravno, mama! Ona će joj dati
savjet, smisliti nešto, mama će je spasiti! Uzaludna nada – uostalom, jeste
li vidjeli mnogo neuzaludnih nada?
Kad je u blagovaonicu umjesto očekivanog čudovišta ušao jučerašnji
starčić s politebničkog, mađioničarev pomoćnik, Galina Petrovna, već posve
uživljena u moru u koju je dospjela, tako se obradovala da je zamalo
izgubila svijest – to je bio znanac, čovjek s kojim se družila, makar i samo
nekoliko minuta, ali on joj je morao pomoći, izbaviti je kao sovjetski čovjek
sovjetskog čovjeka, jer u prijašnjem životu Galine Petrovne zlo je uvijek
bilo apsolutno anonimno, a ljudi koji su barem jednom u životu popričali
odmah su se pretvarali u prijatelje koji su spremni sami poginuti, a svoje
bližnje spasiti. Osim toga starčić je bio ODRASTAO, stariji, uopće joj nije
mogao nauditi – ni po kojim zakonima, ni po sovjetskim, ni po ljudskim, ni
po biološkim – bio je dužan izvesti je iz toga začaranog dvorca, nazvati
miliciju, uzburkati javnost, zvoniti na uzbunu! Ali starčić ju je umjesto toga
najednom stao ljubiti golemim, vrućim, slinavim ustima, a kad se ona
počela vrišteći otimati, uplašeno je promrmljao nešto o nesporazumu i,
ispustivši je iz ruku, ponovno izrekao strašnu lozinku koju je već izgovorio
čovječuljak – Lazar Josifovič Lindt. Starčić je to ponovio dvaput, prije nego
što je Galina Petrovna shvatila da se samo predstavlja.
Pribrala se, procijenila situaciju i našla jedino ispravno rješenje
doslovno za nekoliko sekundi – brzina koja bi služila na čast i samom
Lindtu, koji je umjesto uplakane preplašene cure najednom u vlastitu
stanu otkrio malko usporenu, ali neobično ljubaznu ljepoticu, naravno,
pomalo zbunjenu, ali očigledno zainteresiranu za nastavak poznanstva. To
je bilo pravo čudo. Strah za Nikoljenjku prvi je put uključio mozak Galine
Petrovne na punu snagu, koja je bila dovoljna za mnogo mjeseci ulizivačkog
kruženja, spretnog, posve ptičjeg zavaravanja, negdje smo već imali takvu
pticu koja je odvraćala od gnijezda, samo što je za razliku od lukave ženke
čvorka Galina Petrovna bila uistinu ranjena i uistinu spremna na sve,
samo da ne nastrada Nikoljenjka, njezin Nikoljenjka. Bože, samo da se
njemu što ne dogodi, samo njemu, za sebe joj se sad posve fućkalo.
Nitko ništa nije slutio, niti jedna osoba, čak ni Lindt, čak ni mama.
Roditelji su je se zapravo odmah odrekli, ostavili je, bespomoćnu,
slomljenu, da umire. Vrativši se od Lindta Galina Petrovna shvatila je to u
prvom trenutku – po nijemim, podmuklim pogledima, po tome što je nitko
ustvari nije pitao zašto dolazi tako kasno i gdje je bila, a Galina Petrovna,
izlazeći iz crne Volge, jako je dobro vidjela kako je mama brzo povukla
kuhinjsku zavjesu, crvenu s bijelim kvadratima, vrlo veselu ali malo
iskrivljenu, zato što ju je upravo na toj zavjesi mama prije nekoliko godina
učila štepati na nožnoj, užasno deficitarnoj trofejnoj singerici, i Galočka
nikako nije mogla shvatiti, povezati u maloj ljupkoj glavi zamršenu
ukupnost pokreta u kojoj noge ravnomjerno njišu pedalu, a ruke u posve
drugom, neovisnom smjeru pomiču tkaninu koju je uz tečno i opasno
štektanje bušila brza i zasljepljujuća igla. A potom se sve najednom
posložilo, došlo na svoje mjesto, uključujući blistavu oblu špulu, i mama je
sa zadovoljstvom rekla – bravo, kćerce, kad se udaš, šivat ćeš cijeloj obitelji,
još malo pa ću te naučiti i heklati, heklat ćeš kod kuće ubruse, a možda i
stolnjak, ako budeš imala strpljenja. I Galočka je vjerovala da će imati, jer
mama joj nikad nije lagala. Odrasli inače ne lažu. Osobito vlastitoj djeci. I
nikad ih ne izdaju. Nažalost, to se, kao i heklani stolnjak, također pokazalo
neistinom.
Galina Petrovna žurno se uspela stubištem, otvorila svojim ključem
vrata i odmah osjetila da se uzalud nadala i žurila. Čovječuljak je već bio
ondje – to je bilo jasno po tome kako su roditelji skrivali pogled, po oštrom
mirisu valerijane koji je i dalje uplašeno stajao u kutu, u kuhinji, gdje je
netko – zacijelo otac – mrdajući usnama brojio iznad čaše: trideset jedan,
trideset dva, trideset tri, na, ženo, popij i ne tuli. Nije se dogodilo ništa
loše. Ipak je cijenjen čovjek, zaslužan, a to što je u godinama, pa nećemo
kuhati juhu od njega... Galina Petrovna svukla je bundu i ne rekavši ni
riječi otišla u svoju sobu. S roditeljima više nije razgovarala – nikad.
Sljedeći dan Galina Petrovna nije otišla na posao i više nikad, nije,
usput rečeno, radila, bilo je to tko zna koje po redu nikad u njezinu novom
životu. A navečer je došao Lindt, suhonjav, dotjeran, mirisan, s buketom
ruža čajnjača – velikim gotovo poput njega – za buduću punicu i s cijelim
redenikom alkohola za budućeg tasta, i zbunjeni Petar Aleksejevič Batalov
prvi je put otkrio čep dozator i sterilni beživotni okus uvozne votke od koje
ujutro uopće nije pucala glava, bez obzira na to što se nadoziralo, sramota
je reći... i škotski viski odličnoga godišta koji se po mirisu i okusu nije
razlikovao od konjske mokraće, i liker u okrugloj neviđenoj boci, nalik na
alkoholom razrijeđeno sovjetsko kondenzirano mlijeko, ne susteži se, stara,
strusi još čašicu, to ti je slatkasto. Elizaveta Vasiljevna hihotala se od
zbunjenosti i trusila i brzo-brzo tresući rukom ispred dobrano ofurenih usta
trčala u kuhinju – provjeriti na brzinu zamiješanu i u pećnicu strpanu pitu.
Galina Petrovna sjedila je za stolom ne podižući pogled i samo se
katkada lagano, jedva primjetno smiješila, i nitko nije slutio da je taj
smiješak rezultat potpuno mehaničkog, gotovo nehotičnog napinjanja
mišića, kao kod žabe raspete na laboratorijskom stolu koja propušta kroz
sebe jedno za drugim električno pražnjenje. Lindt joj je uručio baršunastu
kutijicu u čijoj se nepropusnoj unutrašnjosti našao dražesni zlatni prsten,
vrlo jednostavan, vrlo malen, s jednim jedinim safirom – sitnim, no zato
tako starinskim i čistim da je odmah bilo jasno kako prsten stoji cijeli
imetak. Galina Petrovna isprobala ga je na srednjem prstu – bio je malo
uzak, pa joj je mama prišapnula: na prstenjak. Galina Petrovna zajecala je
i skočila od stola. Lindt ju je pratio žudnim, tužnim očima i, nakašljavši se,
rekao sve što je trebalo reći roditeljima buduće žene – i o ruci, i o srcu, i o
sreći vaše kćeri.
Uzimajući u obzir ženikovu dob i položaj, odlučeno je da se izbjegne
galama, stoga se točno tjedan dana poslije Galina Petrovna uz sveopće
prešutno odobravanje naprosto preselila k Lindtu. Mali drveni kovčeg sa
smiješnim djevojačkim traljama nosio je iza nje Nikolajič, koji je u
roditeljskom domu začas postao nezamjenjiv i domaći kao i u domu samog
Lindta.
Ujutro, izišavši iz spavaće sobe raščupana, ukočena pogleda, Galina
Petrovna ugledala je na stolu svoju osobnu – novu, škripavu, crvenu, s
malo zamrljanim žigom koji potvrđuje zakonitu registraciju braka i s
novim prezimenom. Galina Petrovna Lindt – pročitala je na prvoj stranici i
najednom prasnula u smijeh. Sve su joj oduzeli. Ime, i vjenčanje, i veo, i
blagdansku rusku salatu, i prvi korak prvijenca, i posljednji udah dragoga
koji se poklapa s njezinim vlastitim posljednjim udahom. Sve. Sav njezin
život. Galina Petrovna više nije imala ništa.
Prvih nekoliko tjedana svojega neočekivanog i prisilnog braka Galina
Petrovna provela je u čudnoj, bolećivoj otupjelosti, i premda se sav njezin
kasniji život s Lindtom po malo čemu razlikovao od tih dana – i po broju
supružničkih milovanja, i po nježnosti s njegove strane, i po gađenju s
njezine – upravo se medeni mjesec pokazao najnepodnošljivijim.
Nepočešljana, u zgužvanoj spavaćici, satima je tumarala po odjekujućem i
praktički pustom stanu (za opremanje pet nepotrebnih soba Lindt nije
imao vremena, a ona sama pogotovo), nabasavši čas na prozor, čas na hrpu
knjiga, čas na stol, kao da je mehanička igračka koju treba naviti. Trzala se
na svaki šum, kao prava klinička neurotičarka. Čekala je.
Lindt, koji je sve više i više propadao zbog mlade žene, otvoreno je
zanemarivao i posao i znanstvena istraživanja i nastojao je ići u institut
malo kasnije, skoknuti kući barem u stanci za ručak i vratiti se s posla što
prije, stoga je osnovna zadaća Galine Petrovne bila osluškivati ulazna
vrata – hoće li škljocnuti jezičac sigurnosne brave, ne, hvala Bogu, učinilo
mi se. Ovaj put imam sreće. No Lindt je ipak dolazio – koliko god se ona
nadala da neće – veseo, užasan, živ, odmah je bio posvuda – stavljao je na
stol delicije, šuštao vrećicama, stenjući izuvao u predsoblju majušne, kao u
gnoma strašne cipelice, također stenjući zavlačio joj obje ruke pod
spavaćicu, pipao – isprva polako, usredotočeno, zatim se sve više i više
raspaljujući. Galinu Petrovnu odmah bi od gađenja svu probio znoj, i od
slatkog mirisa njezina znoja on je još više gubio glavu. Lindt nije često
uspijevao strpjeti se do spavaće sobe, pa stan kao da je bio sav u mrljama
ogavne sluzi, i čak kad bi nakratko ostala sama, Galina Petrovna nije si
mogla naći mjesta među tim nevidljivim tragovima – evo tu je bilo, i tu, i tu
me također. I u spavaćoj sobi, naravno. Golemi krevet. Svaki dan. Ujutro i
navečer. Katkad čak i noću, i to je bilo najgore, zato što se ne bi stigla
pripremiti, pribrati se, a već bi upala u niz mora koje su prelazile jedna u
drugu, i ne da se nije mogla probuditi, nego ni viknuti. Od svakog Lindtova
dodira Galina Petrovna na tren bi se ukočila kao gusjenica, a potom bi se,
isto kao gusjenica, smekšala, ali umjesto da umre, postala bi podatna,
svilena, mekana, i Lindt bi, prostodušno to shvaćajući kao stidljivu
suglasnost, prionuo još jače. Ni za jednu ženu nije se tako trudio. Ni u
životu ni u postelji. Ni za jednu – nikad. Mislio je – to je sasvim dovoljno da
oboje budu sretni. Galina Petrovna nijednom nije rekla ni riječ, nijednom
ga nije pokušala odgurnuti. Jadno opravdanje, naravno. Kad je Lindt to
shvatio, više se ništa nije moglo promijeniti. Ili gotovo ništa.
Nažalost, njegova genijalnost nije se odnosila i na jednostavne, jedva
primjetne znakove svakidašnjeg ljudskog života. Predugo je živio sam i
predugo je promatrao samo svečanu stranu presretnog braka Čaldonovih
da bi takvo čudo ponovio u svojem domu. Osim toga, Galina Petrovna nije
se samo bojala muža i nije ga samo mrzila. Nije podnosila Lindta onako
kako neki ne podnose zmije, žohare ili posve nevina stvorenja poput golih
poluprozirnih ptića koji su isturili iz gnijezda prodorna razjapljena ždrijela.
To je bila čista lindtofobija. Zamorne glavobolje, gubitak apetita, mučnina,
znojenje, spontani grčevi koje je ushićeni Lindt shvaćao kao spazme posve
druge vrste. Strah. Ne, čak ovako – STRAH.
Lindt ništa nije primjećivao. Fejgele moja, mrmljao je padajući u san i
sam se čudeći jidišu koji je odnekud iskrsnuo – po svoj prilici zalihe
najvatrenije nježnosti ipak nam se stvaraju još u ranom djetinjstvu i jezik
te nježnosti uvijek je materinji. Fejgele. Ptičice moja. Galina Petrovna
bešumno je ustajala iz postelje, vukla se u kupaonicu i prala, prala, prala,
sve dok joj koža na prstima ne bi postala bjelkasta, smežurana kao kod
utopljenice, vruća voda se vrtložila, plutale su na njoj crvenkaste uvijene
kovrče prikrivajući izmučene, izmrcvarene bradavice, od akademikove
revnosti bolno natekle sramne dijelove. Upravo tako – sramne dijelove.
Nije se mogla izabrati točnija riječ.
Kad se enska zima malo pokrenula, oslabjela, zasjala na rubovima
očekujući proljeće, Lindt je odveo mladu ženu na Marusjin grob. Izvan
grada bilo je prodorno hladno, vjetar oštar poput britve zviždao je kao ološ
kroz pokvarene prednje zube i šibao Galinu Petrovnu po licu, ona se
uvlačila u svoju staru djevojačku bundu (ništa novo od muža nije odijevala,
ni u vrećice nije zavirivala), gledala kako se Lindt vrpolji ispred humka
nevidljivog pod nanosima, prteći snijeg i ne primjećujući da gazi po druga
dva groba – nekog namrgođenog djeda i djeteta od kojega ni fotografija nije
ostala – samo sivi kamen prekriven injem na kojemu je Galina Petrovna
uspjela tek pročitati ime Slavik i dva datuma koji su strogo s dviju strana
presjecali maleni život. Rodbina, vjerojatno, ravnodušno je pomislila
Galina Petrovna, i oči su joj bile jednako sive i prekrivene injem. Lindt je
dlanovima zagrijao Marusjino porculansko lice, promrmljao stideći se i
nastojeći da nitko ne čuje – evo, draga, napokon sam ti doveo ženu. Uvijek
si to sanjala, sjećaš se? Marusja se smiješila samo očima, lagane obrve,
lagana kosa, jednostavna visoka frizura, u ušima sićušni biseri. Njegovi
biseri. Čaldonov je rekao da je pokopaju s njima.
Lindt je još jednom pogladio već otopljeni grobni oval. Galina Petrovna
šmrcnula je i osvrnula se prema Volgi koja je brundala u daljini i u kojoj je
kunjao vozač, malaksao od topline, kadar kao svaki iskusan osobni šofer u
hipu zaspati makar i u središtu atomske eksplozije – čim gazda izađe iz
automobila. Hajdemo, užurbao se Lindt, sva si se smrznula. Pokušao joj je
dotaknuti obraz, Galina Petrovna nehotice se trgnula i žurno okrenula.
Nema veze, mrmljao je Lindt hodajući za ženom po grobljanskoj stazi i
nastojeći ne stajati na njezine malene, oble, do suza dražesne tragove.
Nema veze, sve će se srediti, doći na svoje. Marusja je uvijek tako govorila.
Ali ništa nije dolazilo na svoje. I obraz Galine Petrovne pod njegovim
prstima bio je hladniji od porculanske fotografije mrtve Marusje.

Nakon nekoliko mjeseci bunilo se pomalo rasplinulo i Galina Petrovna

počela se lagano prilagođavati, kao što se ljudi prilagođavaju čak i
konclogorima i barakama, svakidašnjem – od osam do jedanaest –
mučenju, ustajanju na znak sirene, mizernom predujmu, starosti, tomu da
će se sve (baš sve) završiti onime čime se i treba završiti – smrću. Naravno,
to nije bio život nego vegetiranje. Ali ljudi žive i u zatvoru. A Galina
Petrovna bila je barem sita, obuvena i odjevena. I dalje se uglavnom
otuđivala i šutjela i nikamo nije izlazila iz kuće. S roditeljima nije
razgovarala čak ni preko telefona, šutke se odmicala, gurala slušalicu
začuđenom Lindtu, koji je pošteno izvršavao sve jednostavne dužnosti zeta,
sve dok Galina Petrovna nije dosegnula svoju punu snagu i presjekla
roditeljima čak i tu sićušnu životvornu nit. No to je bilo kasnije, mnogo
kasnije. Zasad je Galina Petrovna, polako, slabo, kao poslije tifusa, učila
nekoć jednostavne i čak uobičajene stvari – češljati se, svaki dan prati
zube, jesti na vrijeme, upaliti katkad radio da posluša štogod umirujuće o
prinosu mlijeka i košnji. Čak je jednom izglačala bluzu, s čuđenjem otkrivši
da je koštanu dugmad jedva zakopčala na grudima.
Vani su skakutale već posve proljetne modre kapi i preko zime
omršavjeli ali zaglušujuće bučni vrapci. Travanjsko nebo jedva je stalo u
otvoreno okance, u dvorištu je troma dadilja hitala za uhranjenim
činovničkim djetetom koje je naumilo vlastonožno proći kroz novu novcatu
lokvu. Paf! Dadilja se pružila svom popriličnom dužinom i dijete je zlurado
se smijući odmah uletjelo u svoju lokvu, podižući ledene valove, kao mala
kratka teglenica natovarena kilogramima radosti, svježim mesom s tržnice
i toplim mlijekom. Lupila su vrata i Galina Petrovna prvi se put nije
trznula, nije se zgrčila, već se okrenula, i dalje osjećajući kako joj se na
odviknutim usnama topi blagi osmijeh s okusom vrhnja. Ali to nije bio
Lindt. Još gore. Na pragu je, privijajući uz grudi nekakvu mapu, stajao
Nikolajič, koji si od onoga davnog, nezaboravnog susreta kao iskusni
dvoranin ni jednom nije dopustio ostati nasamo s Galinom Petrovnom.
Nijedno ni riječ nije spomenulo o onome o čemu bi mogli popričati, iako to
nisu htjeli.
Galina Petrovna prestala se smiješiti i žurno je izišla iz sobe. Nikolajič
ju je pratio mrkim pogledom. Njemu, starom momku, bila je dovoljna
sekunda da shvati ono što je Galina Petrovna uvidjela tjednima poslije, a
što je Lindt saznao, kako i treba, posljednji. Ono svjetlo, i prije nježno, sad
se zgusnulo do uočljive, gotovo medene konzistencije. One tamne slatke
sjene ispod očiju i u kutovima malko podignutih usana. Jednostavna bluza
koja se jedva držala na grudima i koju je iznutra nadimala nevidljiva ali
očigledna sila nalik na onu koja je ljeti probijala čak i nekoliko centimetara
asfalta kako bi pustila na slobodu svilenkasti, čvrsti, okrugli klobuk gljive.
Galina Petrovna bila je trudna.

Cijelo ljeto ‘49. godine Lindt je proveo u Semipalatinskoj oblasti, u

prašnjavoj čahuri pojačane nervoze, tajnosti i vrućine. Skupilo se mnoštvo
svijeta – očekivali su Beriju, Njega, smak svijeta, zla egipatska, strijeljanje
na licu mjesta. Nitko, uključujući Kurčatova, nije vjerovao da će vražja
RDS-1 eksplodirati – Amerikanci su se sa svojom morali prilično
nagnjaviti, zato su se, za svaki slučaj, spremali za najgore, iako je, s
Lindtova gledišta, najgora bila upravo atomska eksplozija. On je baš bio
siguran da će eksplodirati, sto posto – čista matematika, kolege, ne morate
ni sumnjati. Fizika je puna iznenađenja, u matematici je sve sigurno –
jedina stvar na koju se možete potpuno osloniti.
Od 27. kolovoza nitko nije spavao, jednostavno nisu mogli. Sam On nije
došao, zato je ipak stigao Berija – vrlo gojazan, ali neočekivano lakih,
gotovo otmjenih manira, svojstvenih nekim vrlo uspješnim debelim
ljudima. Lindtu se svidio, što je, uostalom, bilo posve očekivano – Berija je
jako lijepo slušao, bio je poduzetan, pametan i šarmantan, kakav i treba
biti dobar izvršitelj. I ponašao se kao izvršitelj – nije se pravio važan,
probleme je uglavnom rješavao, a ne stvarao, i trudio se ostaviti dojam kao
da je tu tek tako, po strani, u sjeni, a glavni ste ovdje vi, drugovi
znanstvenici.
– Glavni su ovdje drugovi konstruktori – ispravio je Lindt – na papiru
je sve ispravno, pa ako oni nisu nešto zabrljali, sve će proći u najboljem
redu.
– Mislite, Lazare Josifoviču? – pristojno je upitao Berija, po stoti put
brišući čelo i vrat rupčićem, patio je od kazahstanske žege posve
nevjerojatno.
– Ne mislim, nego znam, razlika je bitna – progunđao je Lindt. – Radije
se prošećimo, ha, druže ministre? Sutra svega ovoga više neće biti, što je
šteta. – Lindt je kimnuo prema poligonu za testiranje, divovskom, od oko
tri stotine četvornih kilometara, na kojemu su marljivo izgradili željezničke
mostove, kuće, vrtove. Smrkavalo se, mukale su osuđene deve i još neka
nesretna stoka koja je bez ikakve matematike osjećala da je ta noć
posljednja. Dovikivali su se u daljini ljudi, bodro su pjevali i stupali vojnici,
fini mesni dim pušio se iz poljskih kuhinja.
– A zašto ste odbili mjesto znanstvenog rukovoditelja pokusa? –
najednom je upitao Berija.
– Ah, poštedite me, Lavrentije Pavloviču! Jurcati, potpisivati papire,
moljakati bakrenu žicu iz skladišta. To je gnjavaža. Čak je i ona budaletina
Kapica odbio. Bolje Kurčatov, on je mlad, častohlepan.
– Vi ste samo dvije godine stariji – opravdano primijeti Berija.
Pokušavajući dostići laganog Lindta strašno je dahtao. – Uf, ne trčite tako,
srce će mi iskočiti.
– Neće – obeća Lindt, usporavajući korak i prilagađavajući se
zabavnom debeljku. Baš je drag. Što se svi tako tresu pred njim, zapravo? –
Nemojte, dvije su godine velika razlika. Ja sam se već preznojavao nad
Krajevičevim udžbenikom, a on je još cuclao maminu sisu. Neka sad to
odradi.
Oba prasnuše u smijeh – malo veselije no što je dolikovalo u takvoj
situaciji, u takvom društvu, na takvom mjestu.
Idućeg jutra, 29. kolovoza 1949. godine u sedam sati ujutro, prvo
testiranje sovjetske atomske bombe uspješno je provedeno. Marusja je bila
već tri dana mrtva, samo što Lindta nisu obavijestili o tome. Nisu se
usudili odvratiti mu pozornost. Stoga je skakao zajedno sa svima u
bunkeru, grlio se, radovao što je tako lijepo prasnulo. Čak je vikao, čini se.
I ništa nije osjetio – ništa. Nijednu misao, ni najmanji predosjećaj.
Aritmometar. Tupa stoka koja samo računa.
Lindt se vratio u Ensk tek potkraj rujna – cvijeće na Marusjinu grobu
već je postalo sočna gnjilež, trulež, sipila je ledena kišica, svaki čas
prelazeći u soliku koja je suho sjekla obraze. Čaldonov, koji je najednom
ostario za tisuće godina, pogrbljen, tresući glavom, neprekidno je
pokušavao popraviti grob na strani koja se odronjavala, a ruke su mu
drhtale jednako sitno, žalosno.
– Pustite, Sergeju Aleksandroviču – nije izdržao Lindt – sam ću.
Ilovača, skliska, masna, zauvijek je zatrpala Marusjina divna usta.
– I mene ćete ovdje, pokraj nje, Lazare – s naporom je izgovorio
Čaldonov i nije izdržao, ponovno je zaridao, užasno rastežući sijede,
bodljikave, stare obraze. Umro je tek četiri godine poslije – ‘52., i Lindt do
posljednjeg trenutka nije ostavio starca koji je polako tonuo u slaboumnost,
nikad čak ni sebi ne priznavši da ga je prezirao i mrzio zbog toga. Čaldonov
je bio dužan umrijeti odmah poslije nje, zajedno s njom, umjesto nje.
Obojica su bili dužni.
Uostalom, Lindt je imao priliku – odličnu, gotovo stopostotnu i, vidi
Bog, nije ju kanio propustiti. Razgovor s Berijom uoči Velikog praska, koji
se Lindtu činio tako beznačajnim, izgleda da nije bio uobičajeno uglađeno
čavrljanje nervoznog uglednika i uvrnutog znanstvenika. To je postalo
jasno poslije prvog poziva iz Moskve – u studenom, nekoliko mjeseci nakon
Marusjine smrti. Zvao je neki profesor iz Akademije znanosti, navodno
poznanik, ali tako površan da Lindt nije uspio povezati blejeći glasić s
barem nečim nalik na fizionomiju. Bio je to kontrolno-upozoravajući poziv,
uslužnom tikvanu rekli su da obavijesti Lindta kako su njime nezadovoljni.
Nije bio idiot i to je jako dobro znao i prije. Nisu bili nezadovoljni njim
samim, naravno, tko bi se uopće usudio, već time što se uporno ne vraća u
Moskvu, iako, među ostalim... Lindt je neuljudno spustio slušalicu.
Drugi je nazvao Iofe. Lindt, koji je u dubini duše zauvijek ostao kržljavi
uličar i stoga malo koga poštovao kako u znanosti tako i u životu, za Iofea
je činio iznimku, više, doduše, nalik na gramatičku pogrešku. Iofe je bio
Učitelj – ne u božanskom, nego u najjednostavnijem, pedagoškom smislu te
riječi, i to je jedini razlog da se napiše velikim slovom. Iofeu nije bilo teško
baktati se malenima i slabima, sirotima i ubogima, i bilo je u tome nečeg
vrlo židovskog. I vrlo Marusjinog. Usto je Iofe bio sjajan teoretičar, i Lindt
se jako dobro sjećao nekoliko vrlo sretnih minuta koje je još 1922. godine
proveo nad Iofeovim radom o stvarnoj čvrstoći kristala. Zato nije zalupio
slušalicu, već naprotiv, dugo je i s užitkom razgovarao sa starcem nad
kojim su se već skupljali oblaci novoorganizirane borbe protiv
kozmopolitizma iz kojih se vrlo brzo izlio sasvim stvarni sumporni plamen.
Iofea su maknuli s mjesta direktora Instituta za fiziku i tehniku pri
Akademiji znanosti SSSR-a, koji je još 1921. godine sam, svojim rukama,
stvorio iz malog odjela. Lindta opet nisu dirali, kao što ga nisu dirali
nikada. Očito treba nekoliko puta doći na znanstveno vijeće bez hlača, kad
mu već ne prepoznaju lice, pecnuo je, izgleda čak i pomalo uvrijeđen
ponovnim nepravednim omalovažavanjem vlasti.
No tada, početkom zime ‘49., Iofe nije zvao kako bi se potužio – baš
naprotiv, Lazare Josifoviču, molim vas, usrdno vas molim da se vratite u
Moskvu, i ne samo tako! Lindt je pozorno poslušao objavljeni popis
dužnosti i prihoda (potpuno nezanimljiv) i vrlo primamljiv spisak
znanstvenih zadataka planiranih u najskorijoj budućnosti. Sve je to vrlo,
vrlo zamamno, Abrame Fjodoroviču, i polaskan sam što ste se potrudili
lagati da se tobože nećete snaći bez mene. Ali zašto bih radi svega toga
klipsao do Moskve? Sasvim lijepo mogu raditi i ovdje – pošta nam, hvala
Bogu, još funkcionira. Ne kao za cara, naravno, ali snalaze se. A ako bude
nešto strašno hitno, mogu poslati i nekog kurira.
Iofe se nakašljao, ali ne vjerujući telefonskim žicama, nije se usudio
upozoriti na opasnost. Samo je na oproštaju zamolio – čuvajte se, Lazare
Josifoviču, i Lindt ga je poslušao, cijelu je večer zamišljeno spremao staru
nepromočivu naprtnjaču: dva kompleta donjeg rublja, šalica, žlica, vunene
čarape, blokovi za pisanje, Marusjina fotografija. Ispalo je uobičajeno – s
istim prnjama, spremljenim u istu naprtnjaču, obično se vrzmao na
poligonskim testiranjima. Lindt je izvadio iz ormara iznošenije hlače,
vagnuo ih u raci i najednom se nasmijao. Evo vam kurac. Nećete to
dočekati. Brzo se preodjenuo u svoje najbolje odijelo, sašiveno posebno za
sjednice i dodjele nagrada, radujući se kako snježnobijela košulja lijepo i
prohladno obavija ramena, kako je lijepo sjeo na predviđeno mjesto čvor
otmjene kravate. Marusjinu sliku premjestio je u unutrašnji džep sakoa,
onamo je prebacio i dokumente i nogom šutnuo nepotrebnu naprtnjaču pod
krevet.
U tri sata ujutro, kad su pozvonili, otvorio je vrata već odjeven, u
odličnom, također po narudžbi sašivenom kaputu s ovratnikom od
prosijedog astrahana koji se gotovo nije razlikovao od njegovih glatkih,
također malo mrazom dotaknutih uvojaka. Oštar miris trofejne kolonjske
vode Kölnisch Juchten (geometrijska bočica od zelenog stakla, crveni čep,
bijela etiketa) stajao je u predsoblju skupa s Lindtom, kao da je pobočnik
njegove ekscelencije, i mirisi vlažne jelenje kože, dimljenog mesa, slatkog
talka i još nečega neuhvatljivog, kicoškog, oficirskog, poklapali su se s
došljacima, s njihovim škripavim remenjem, sa savršeno izbrijanim
obrazima samog Lindta, s njegovim svježim rubljem, sa samom situacijom.
Nisu bez razloga Kelnsku juhtu obožavali piloti Luftwaffea, nije Lindt bez
razloga čuvao tu bočicu koja je tko zna kojim krvavim putevima završila
kod njega.
 Namrgođeni major, nalik na drveni zahod, pri pogledu na tako
dotjeranoga gospodina od iznenađenja je salutirao, iako se zapravo
spremao pozvoniti još jednom, a onda zalupati po vratima rukama
naviknutim i na čekić i na srp. Iza leđa su mu se mrcvarili nenaspavani
vojnici.
– Premetačina? – uljudno je pozvao goste Lindt, lagano se naklonivši.
– Nipošto – promumljao je major, nezadovoljan kao dijete kojemu su
najednom počeli izvrtati napamet naučenu i zbog toga osobito dragu bajku.
– Zapovijed je da vas dovedemo.
– Onda me dovedite – naložio je Lindt navlačeći meke kožne rukavice
koje mu je još prije rata iz Londona poslao sir James Chadwick, dobitnik
Nobelove nagrade za fiziku 1935. godine. I prvi je, lako, gotovo
poskakujući, pohitao niza stube.
Cijelim dugim noćnim putem Lindt nije izustio ni riječ – čemu? Kad je
marica, vrtjevši se malo po ulicama, izišla iz grada, ispitivanje je otpalo
samo od sebe, a kad su ispred njih zatreperila svjetla kontrolnog tornja na
vojnom aerodromu, otpalo je i strijeljanje bez suda i istrage, koje Lindta
nije veselilo samo zato što se početkom prosinca oko Enska nije mogla
pronaći u sremzu utonula Nabokovljeva jaruga, bez koje za ruskog čovjeka,
ma da je i tri puta Židov, strijeljanje nije strijeljanje. U ledenom avionu koji
je rikao i tresao se također nije imao o čemu razgovarati, a ni s kim. Ako
letimo, znači da idemo u Moskvu. Jednostavna logika. Razum čini čovjeka
neustrašivim. Zato osjećaji odlično ubijaju.
Lindt se sjetio Marusje, pokreta kojim je s vrata podizala laganu kosu
prigovarajući mu nerazgovijetno i veselo kroz ukosnice stisnute u zubima
zbog kašnjenja i novih darova. Pa što je vama, Lesik, opet ste nakrcani
vrećicama – pravi maroder, časna riječ! I nisam baš čula da na točkice daju
lososa. Ovo je ‘22. godina! Losos je davno službeno proglašen ostatkom
carskog režima. Gdje ste ga nabavili? Ukrao sam ga, Marija Nikitična. Ne
klevećite sami sebe, Lesik, vi ste dobar dečko, piše vam na čelu. Lindt je
smeteno raširio ruke – ništa se tu ne može, stvarno sam ga ukrao.
Zapravo je lososa trampio kod glupog špekulanta, debeloga nervoznog
trgovca, utrapivši mu u zamjenu nacrt perpetuum mobilea, na brzinu
nadrljan na papiru. Evo, možete ga složiti od bilo kojeg primusa. Tu bi se i
dijete snašlo. I bez goriva će davati struju? I neće stati? – posumnjao je
trgovac, nejasno naslućujući da ga bezdušno varaju, ali ne shvaćajući točno
kako. Do Sudnjeg dana neće, a onda što Bog da, obećao je Lindt spremajući
u vrećicu masnu ribetinu. Trgovac je, i dalje sumnjajući, pratio lososa
tugaljivim pogledom. Ako se pokvari, napisao sam kućnu adresu, dođite,
popravit ću ga, uvjeravao ga je na oproštaju Lindt. Ostavio je adresu, i
doista kućnu, ali ne svoju nego Tihona Ivanoviča Judina, profesora
psihijatrije na Moskovskom institutu za duševno zaostalu djecu. Bio je on,
među ostalim, vrlo drag čovjek, stari prijatelj Čaldonovih, pametna glava,
intelektualac. Takve više ne prave – šteta.
Marusja je ukosnicom pokorila posljednji uvojak i nasmijala se.
»Dođite, Lesik, da vas poljubim«, rekla je nježno, i Lindt,
četrdesetdevetogodišnji, dvadesetdvogodišnji, osjeti kako mu u grlu
mahnito lupa golemo srce i ne može si naći mjesta. »Umrla je!« najednom je
glasno i s predbacivanjem rekao Čaldonov, i Lindt se trznuvši se probudio.
Avion je uz urlanje počeo slijetati, u mrklom mraku na obzoru već su
treperila, lebdeći i povećavajući se, svjetla. Lindt je obrisao suze suhim,
neživim dlanom. To je bila Moskva.
U zračnoj luci čekao ih je trofejni Mercedes – nova zabava vozača iz
GON-a, garaže za posebne namjene. Mučaljivi ordonans predao je Lindta
još jednom jednako šutljivom Golemu, zalupila su se vrata, stale promicati
mračne, puste ulice, bilo je tek četiri ujutro, iako su poletjeli iz Enska
također u četiri i proveli u zraku najmanje pet sati – ljupki fizički trik,
rezultat vremenske razlike pomnožene sa skromnom brzinom tadašnjih
letjelica. Lindt je snažno protrljao čekinjave obraze – sve je zatvoreno,
ništa od brijanja, uopće nije trebao prirediti sav taj karneval s
preodijevanjem. Nije bio u Moskvi od ‘41. godine i najednom je shvatio da je
se nimalo nije zaželio. Bez Marusje sve je izgubilo smisao.
Mercedes je stao u Vspoljnoj ulici ispred otmjene kuće koju je
konstruriao očito neki solidan arhitekt. Lindt je pročeprkao po sjećanju i
odbacio ime Erihson, koje je odnekud isplivalo – a nije trebao. Mladi
utegnuti muškarac u prekrasnom civilnom odijelu i s prekrasnim, gotovo
ulanskim držanjem otpratio ga je do kabineta – svjetiljka, stol, ormari s
knjigama, divan, teške zavjese. Lindt se spustio u naslonjač i tek tad
shvatio koliko se umorio.
Vrata su se tiho otvorila i netko je ušao.
– Zdravo, Lavrentije Pavloviču – rekao je Lindt ne otvarajući oči. –
Uračunamo li gorivo koje ste na mene potrošili i sve te... – Lindt je zavrtio
rukom po zraku odabirući riječ. – I sve te naoružane i šutljive guzičare,
ispast će više od tisuću državnih rubalja. Međutim, Alexander Bell
patentirao je telefon još 1876. godine, a sama ideja prenošenja ljudskoga
glasa na daljinu...
– Mnogi su mi rekli, Lazare Josifoviču, da ste luđak – prekinuo ga je
Berija. – Ali čak se i luđaci nečega boje. Vjerujte, znam što govorim.
Lindt je otvorio jedno oko, zatim drugo i zijevnuo.
– Užasno mi se spava – požalio se. Berija, svjež kao da vani nije bila
prosinačka zora nego srpanjsko podne, u izglačanoj bijeloj košulji preko
hlača, promatrao ga je s iščekivanjem. Lindt je s tugom pomislio kako je
njegova košulja, nažalost, već daleko od takvog zasljepljujućeg savršenstva.
I zapravo bi mu dobro došao tuš.
– Naravno, i ja se bojim, Lavrentije Pavloviču – priznao je. – I naravno,
nisam luđak.
– Zašto se onda odbijate vratiti u Moskvu? To je glupo, na kraju
krajeva. Spremni smo osigurati sve uvjete, ipak je ovo glavni grad, vodeće
mjesto za znanost, da tako kažem.
Lindt je slegnuo ramenima.
– Znanost nije geografski pojam – rekao je. – Za nju nema vodećih
mjesta. Uostalom, ni nevodećih. Sve je ograničeno granicama lubanje. –
Kucnuo se palcem po čelu i sam se nasmijao, toliko je ispalo zvučno. Kao
kod blesavog ponavljača.
– Ipak, zašto?
– U Ensku je žena koju volim – jednostavno objasni Lindt.
– Lažete! – Berija je čak pocrvenio od gnjeva i odmah prestao biti
ugodan. – Lažete! U Ensku vam je gomila tupavih ženski, od kojih sam
vam polovicu podmetnuo ja osobno!
– Najdublje zahvaljujem – otpovrnu Lindt. – Imate odličan ukus, iako
ja, moram priznati, nisam najizbirljiviji konzument. Jedem što mi daju i ne
žalim se. Samo, ne govorim vam o ženskama. Nego o ženi koju volim. Ona
je u Ensku. I neću otići od nje.
– Onda je povedite sa sobom u Moskvu, u čemu je problem! – Berija se
smirio jednako munjevito kao što je planuo.
– Ne mogu – tiho je odgovorio Lindt.
– Udana je? – poduzetno se raspitao Berija. – Pa to se da popraviti.
– To je nepopravljivo, Lavrentije Pavloviču – još tiše reče Lindt. –
Nepopravljivo je udana, razumijete? I usto je umrla.
Lindt je ustao, grozničavo prešao pogledom po kabinetu.
– Gdje vam je tu šekret? – upitao je odsječno, s užasom shvaćajući da će
se sad rasplakati, zatuliti, cvileći i udarajući rukama sag, zato što je to bilo
nepravedno, vrag ga odnio, nepravedno, dao je tim huljama cijeli svoj život,
iscijedio i isušio svoj mozak, izmislio im vražju bombu, i ne jednu – milijun
bombi, projektila, raketa, pun kurac ljudi sam ukokao radi njihova
nesretnog komunizma. A oni nisu mogli uskrsnuti Marusju. Nisu mogli,
pizde. Da samo nisu htjeli, natjerao bi ih. Ali nisu mogli. Nitko nije mogao.
Baš nitko. Zašto nisam postao liječnik? Biolog? Sigurno bih nešto smislio.
Na kraju krajeva, ako je apoptoza stanice biološki programirana, moraju
postojati načini da se proces ponovno pokrene ili...
– Kroz hodnik lijevo – brzo je kazao Berija. – I ne uzrujavajte se toliko,
Lazare Josifoviču. Vidjet ćete, smislit ćemo nešto.
 Ništa nisu smislili, naravno, zato su odlično doručkovali, uz dobru kavu
i vruće žemlje, koje je Berija s očitom žalošću odbio potapšavši se po
impozantnom trbuhu.
– Liječnici su mi zabranili – nezadovoljno je rekao. – Eto tko su u našoj
zemlji prave štetočine i krvnici!
Lindt se nasmijao ne sluteći da to nije šala – ni malo.
Navečer se istim zrakoplovom vratio u Ensk, gdje nisu stigli ni
primijetiti da ga nema. Lindta više nitko nije uznemirivao – ni pozivima ni
nagovaranjima, naprotiv – prvi je put u punom opsegu osjetio kako je lako i
ugodno voziti se u komfornom vagonu koji naprijed vuče iako bezdušan,
tup, no tako zanosno moćan stroj kao što je država. Dodijelili su mu cijeli
institut, progutavši drsku izjavu neka se administrativnim poslovima bave
idioti, i odmah su poslali i samog idiota, profesionalnog sovjetskog
direktora, patološkog, gotovo na živce bolesnog kradljivca, no zato sa
sjajnom sposobnošću da ni iz čega nabavi bilo koju institutu potrebnu stvar
– bio to toaletni papir ili najkompliciranija oprema, tek proizvedena negdje
u New Yorku ili Münchenu. Iako je s toaletnim papirom, naravno, bilo
neusporedivo kompliciranije.
Život se popravljao, neočekivano postajući sve više buržujski, kao da
Lindt nije živio u SSSR-u nego negdje kod Stockholma, u tihoj kućici, kao
kraljev osobni prijatelj. Izdanja, reizdanja, nove studije, nagrade – gotovo
posljednja Staljinova pripala je Lindtu, gotovo na silu predan peterosobni
stan, iako je on tražio da mu dadu kuću Čaldonovih, čemu ta palača,
ionako jurcam k starom po dva puta na dan?
Gore su lupili petama i kod Čaldonova se u trenu pojavila
njegovateljica, cjelodnevna, ženska nalik na gorilu koja je izvršavala svoje
milosrdne funkcije s rutinom i srdačnošću aparata uštekanog u struju.
Čaldonovu, uronjenom u tihu tugu koja ga je posve izbezumila, bilo je
svejedno, a Lindt je gotovo otvoreno odahnuo – bez Marusje mu je
Čaldonov, bespomoćan, slinav, zapušten, postao potpuno nepodnošljiv.
Novi visoki položaj imao je i svoja iznenađenja. Zajedno s golemim
stanom koji je Lindtu otvoreno išao na živce, pojavio se Nikolajič. Doista se
pojavio – kao kućni duh, ne, čak se nije pojavio – stvorio se, kao
Leeuwenhoekovi miševi u starim krpama. Lindt je jednostavno jednoga
lijepog dana stigavši sa svojega instituta otkrio da su svi stropovi u stanu
okrečeni i da se usred svježega, vlažnog mirisa vapna vrzma, skupljajući s
poda zamrljane novine, zdepasti momak u staroj vojnoj pamučnoj odori –
bos, oble glave i vrlo ozbiljan.
– Bez brige – izvijestio je Lindta umjesto pozdrava – sve s fotografijama
Josifa Visarioniča prethodno sam složio na hrpu da se ne zaprlja, tako da
neće biti nikakvih ekscesa. – Riječ »eksces« izgovorio je s gorljivom
važnošću dječaka koji je sasvim nedavno naučio vrlo dugu i tešku pjesmu.
Lindt se podsmjehnuo.
– A moglo bi biti ekscesa? – raspitao se.
– I za manje su strijeljali, druže Lindt – iskreno prizna čovjek, tako da
je odmah postalo jasno da će morati izravno sudjelovati u toj gadosti, ali što
se može? Služba je služba! Obrisao je ruke o čvrstu stražnjicu, isprsio se i
lupivši grubim bosim petama raportirao – gardijski narednik Vasilij
Nikolajevič Samohov. Momkov pogled bio je tvrd kao Marusjini kiseli
krastavci – i iste privlačne tamnozelenkaste boje. Lindtu se odmah svidio.
Zapravo je u Vasilij u Nikolajeviču Samohovu bilo malo toga gardijskog
– osim drskosti i tvrdoglavosti, bez koje je gotovo nedostižan svaki, čak i
najbanalniji vojnički pothvat. K tome Nikolajič nije služio redovnu vojsku i
čak nije ni ratovao, ako ne računamo godinu koju je nekako izdržao u
SMERŠ-u19 – u Berijinom, naravno, SMERŠ-u, a ne u Abakumovljevu,
mnogi su ih brkali, a postojao je i Kuznjecovljev SMERŠ, onaj pri
Protuobavještajnoj službi narodnog komesarijata ratne mornarice, ali u
mornaricu Nikolajič nikad ne bi išao. Ni najširim hlačama ne bi ga
namamili, ni bodežima, ni obrocima tako zasitnim da pukneš. Zato što se
narednik Samohov bojao vode – toliko se bojao da bi mu se jaja oznojila. A
još više nego vode bojao se da se neće probiti u životu.
Rodom je Nikolajič bio iz seoceta po imenu Jelbanj – i sve što biste
mogli zamisliti kad čujete taj zvučni toponim blijedi pred stvarnošću u
kojoj se uspio roditi naš junak – bez pameti, bez talenta, bez savjesti, bez
stida, čak bez mame, koja je podarivši Nikolajiču njemu potpuno
nepotreban život umrla, ne ostavivši čak ni uspomene na sebe. Ne od
bolesti, ne – od neprekidnog pijančevanja. U Jelbanju su pili svi, a oni koji
nisu mogli, sjedili su povazdan u dvorištima – selo je bilo prilično veliko,
surovo, s goropadnim ženama, goropadnim psima i goropadnim vjetrovima
koji su cijele godine uz zavijanje češljali ulice, rastjerujući zablenute
pješake i bacajući u nebo sitna zrnca prašine. Ali obitelj Samohov – velika i
nesnalažljiva – slovila je kao alkoholičarska i otpadnička čak i u Jelbanju, i
Nikolajič se u prvih petnaest godina života toliko napatio da bi to Dickensu
i Dostojevskom bilo dovoljno i za više od jedne serije romana sa zvjerskim
njuškama na jeftinim tankim koricama.
Nekoć – možda prije mamine smrti, a možda i ranije – Samohovi su
vjerojatno znali i za bolja vremena, iz kojih je ostala samo brvnara koju je
podignuo tko zna tko, ali podignuo ju je čvrsto. Zacijelo se za to pobrinuo
netko od djedova, ali obiteljske ljetopise Samohovi odavno nisu vodili, u
magli rakije jedva svjesni sadašnjosti i samih sebe. Nikolajičev otac pio je
godinama, praktički ne dolazeći k svijesti, i vjerojatno bi svojom jetrom
silno začudio svakog liječnika, no dobrovoljaca koji bi se čudili, kao i samih

19
Skraćeno od Smert špionam (Smrt špijunima), što je bio naziv za nekoliko protuobavještajnih organizacija
za vrijeme 2. svjetskog rata u Sovjetskom Savezu. (Op. prev.)
liječnika, u Jelbanju nije bilo. Od dvanaestero djece koliko je napravio stari
Samohov (posve čisto potomstvo – sami sinovi) rano djetinjstvo uspjelo je
preživjeti samo sedmero, i stariji su rođenom tatici već bili dostojni
suparnici i drugovi u piću. Nikolajič je bio mlađi. Najmlađi. Tisuću devetsto
dvadeset šesto godište.
Odrastao je u krajnjoj bijedi – ne u čestitom protestantskom siromaštvu
gdje se svi trude iz petnih žila zaraditi kopjejku, ali ipak nalaze i srčanosti
i vremena da ostružu pod u kuhinji dok se ne zabijeli i očiste usitnjenom
opekom bakreni čajnik, nego upravo u bijedi – jezivoj, prljavoj, ljepljivoj,
beznadnoj ruskoj bijedi koja se tako voli plačljivo žaliti na Boga i jednako
plačljivo pouzdati se u Njega, izbacujući otrcane laktove kao da ih
pokazuje, i jednako otrcanu, ništavnu dušu. Za kuhani krumpir ili par
pustenih čizama morao se boriti s braćom do krvi, posve u skladu s
Darwinom i s darvinovskim uspjehom. Ali Nikolajič, koji je prebolio sve
gadosti koje dijete može preboljeti u paklu, škrofulozan, kržljav, sa
šmrkljom koja je uvijek prekrivala gornju usnu, pokazao se mutantom tako
neobične snage da je preživio. No i sovjetska vlast malo je pomogla – nego
što. Sovjetsku vlast Nikolajič je poštovao – i imao je zbog čega.
U školi u koju ga je upisala i odvela jelbanjska učiteljica, koja se davno
odviknula i od suosjećanja i od čuđenja, ali je i dalje iz inercije obavljala
svoju građansku dužnost, bilo je toplo i davali su besplatno jesti. A ako
nacijepaš drva ili opereš podove riđom stvrdnutom krpom, mogao si i
prenoćiti, uz dopuštenje čuvara nadutog od piva vlastite proizvodnje ali
mirnog, za razliku od oca, koji bi, nakratko se trijezneći, mlatio djecu s
besmislenom bijesom prirodne katastrofe.
A u školi je još bila fotografija druga Staljina, i gledajući u njegove
guste brkove, svijetlo čelo i blage oči s malim veselim zrakama u njima,
iznureni Vaska Samohov osjećao je isto što i iscrpljeni hodočasnici kad se
napokon dovuku do željene svetinje. Od druga Staljina dolazilo je svjetlo, i
snaga, i dobrota, i ljubav, koju Nikolajič nikad u životu nije upoznao, ali
ljubav zbog toga nije nikamo nestala, i Nikolajič je, kao strelica kompasa
koja također teško da je ikad čula išta o magnetnom polu, sav drhteći,
stremio k toj ljubavi, i vjerovao u nju, i živio praktički samo od nje. Drug
Staljin znao je sve – Nikolajič u to nije sumnjao, i za njega, malog
jelbanjskog seronju, također je znao i navijao za njega svim srcem, tako da
je Nikolajič osjećao tu brigu i bol tisućama kilometara daleko i čak ga je
povremeno bilo stid zbog toga što Josif Visarionič opet ne spava, misli na
njega, a ne može nazvati – zato što u Jelbanju nema koga nazvati, nikad tu
nije bilo nikakvih veza, čak ni brzojave ne nose onamo, a i komu bi
brzojavili? Tko se njih sjeća? Kome su oni, osim drugu Staljinu, potrebni?
Zbog druga Staljina nije popio ni kap alkohola, zbog njega se ujutro
stenjući zalijevao vodom iz bunara, zbog njega je u školi zamarao slabašnu
zaboravnu glavu sina i unuka seoskog alkića, zbog njega je već kao
desetogodišnjak crnčio u kolhozu – skupljao trudodane, zarađivao kopjejke
u nadi da će se jednom riješiti Jelbanja i otići u Moskvu kako bi drug
Staljin vidio da njegovo golemo dobro srce nije uzalud navijalo za njega i da
je kod Vaske Samohova sve divno i krasno. I hlače, i kaljače, i sako, i
svjedodžba u džepu.
Bila je to ljubav, naravno, u svojem najuzvišenijem i najčišćem
očitovanju – ljubav sina prema ocu, ne, čak Sina prema Ocu, i ljubav
čovjeka prema Bogu, koja je sama po sebi Bog, i svjetlo, i nada. Da se
Nikolajič rodio kojih petsto godina prije, svijet bi dobio velikog molioca,
možda čak mučenika ili sveca, ali nitko čovjeka ne pita kakav mu je križ
zgodnije nositi. Stoga je najmlađi Samohov do šesnaeste godine živio u
svojem Jelbanju, bez isprava, bez prava, maloljetan, siromašan, usamljen, i
nitko ga osim druga Staljina nije volio.
A potom su njegove očajničke nijeme molitve bile napokon uslišane i
počeo je rat.
Jasna stvar, Nikolajiča nisu primili kao dobrovoljca – smatrali su ga
malodobnim ljudskim otpadom koji nije vrijedan ni da umre za Domovinu i
Staljina, i on je to uredno, bez ljutnje i uvrijeđenosti, unio u kasicu-prasicu
pretrpljenih poniženja da je jednom poslije s užitkom razbije – i svima,
svima, svima plati sve. Spretan i naviknuo na primitivno preživljavanje,
uspio se ubaciti najprije u jedan vojnički grijani vagon, zatim u teretni vlak
nakrcan toplim kravama, i nakon nekoliko mjeseci beskrajnih stajanja,
zaustavljanja i presjedanja (morao se kretati protiv struje – ususret
višemilijunskoj bujici koja je jurnula u evakuaciju) sišao je na peronu
Kazanskog kolodvora u Moskvi – ušljiv, odrastao, odlično naučivši
prosjačiti i još bolje krasti, ali goreći istim neugasivim žrtvenim plamenom.
Došao je štititi druga Staljina, što je i priopćio prvoj ophodnji na koju je
naišao. Ovi iz ophodnje zgledali su se i poslali momka divljeg pogleda bez
isprava ravno u NKVD.
To je bilo prvi put u Nikolajičevu životu da je imao toliko sreće.
Drugi mu se put posrećilo kad je našao akademika Lindta.
U rajonskom odjelu NKVD-a došljaku iz Jelbanja, recimo otvoreno, nisu
se previše obradovali. Načelnik odjela drug Kovaljčuk, zgodni stasiti
Ukrajinac oblih ramena i oble stražnjice poput kipa grčkog mladića iz
nekog razloga odjeven u modre NKVD-ovske jahaće hlače i po mjeri
sašivenu bluzu od koverkota, doslovno je padao s nogu i bez Nikolajiča s
njegovim uzvišenim težnjama. U NKVD-u je vladalo teško opisivo rasulo
koje nije nimalo bilo povezano s ratom nego s još jednom administrativnom
pometnjom. 20. srpnja 1941. godine Ukazom Predsjedništva Vrhovnog
sovjeta SSSR-a NKVD i NKGB udruženi su u jedinstveni NKVD SSSR-a –
usto što je 3. veljače te iste 1941. godine to isto Predsjedništvo tog istog
Vrhovnog sovjeta donijelo Ukaz iste armiranobetonske snage o podjeli
NKVD-a SSSR-a na NKVD SSSR-a i NKGB SSSR-a. Berija, koji je pola
carstva prepustio Merkulovu, ponovno je postao glavni – i vezano za to u
cijeloj organizaciji trajalo je paranoidno restrukturiranje koje su samo
pojačavah izvještaji s bojišta i neprekidne nove i nove enciklike uzrujanog
rukovodstva.
Ukaz o odgovornosti za širenje lažnih glasina u ratno doba koje potiču
nemir među stanovništvom. Odluka o organizaciji mjesne protuzračne
obrane u gradovima i naseljenim mjestima u RSFSR-u. Ukaz o organizaciji
borbe u pozadini njemačkih snaga – i tako dalje i tako bliže. Bila je to
paklena birokratska gnjavaža – pritom paklena u najdoslovnijem smislu te
riječi, i drug Kovaljčuk samo se vrtio u krug kako bi ugodio svim
pretpostavljenima odjednom. Bolje da me pošalju na front, kurvini sinovi,
nego da mi ovako piju krv na slamku. Ali Kovaljčuka na front, naravno,
nisu puštali.
Nikolajiča je prozreo za četrdeset sekundi – pogotovo jer je odmah bilo
jasno da u njemu nema ničega ni opasnog ni lošeg. Obični maloumni
momak sa sela koji se napatio na rubu svijeta, možda čak i sulud, iako
najvjerojatnije samo jako gladan. U vojsku nije smio, iako se klipan
blagoglagoljivo zaklinjao da već ima osamnaest (lagao je, i to očajno), a
odluka SNK-a SSSR-a o smještaju djece koja su ostala bez roditelja još je
lutala negdje u njedrima aparata očekujući 23. siječnja 1942. godine.
Najjednostavnije je bilo, naravno, pozvati se na jednu drugu zapovijed,
sasvim svježu, od 17. studenog 1941. godine, sukladno kojoj se Posebnom
vijeću NKVD-a SSSR-a davalo dopuštenje za ubojstvo broj jedan – pravo na
poduzimanje kaznenih mjera u slučajevima kontrarevolucionarnih i osobito
opasnih zločina protiv poretka vlasti u SSSR-u. Dakako, sve do strijeljanja.
Drug Kovaljčuk u sebi je kržljavog, čak pištavog Nikolajiča postavio na
Nemezidinu vagu i stenjući izvadio iz stola novinski zamotuljak. Na, sinko,
pojedi nešto, propjevao je baršunastim tenorom iz kojega melodioznu
ukrajinsku ljubaznost nije mogla ukloniti ni Moskva ni vražja služba.
Nikolajič je zamumljavši zario zube u raženi okrajak pokriven kao prst
debelim komadom domaće slanine. Žitomirska, mama ju je solila, pojasnio
je Kovaljčuk. Imaš ti mamu? Nikolajič je ne prekidajući jelo zavrtio glavom
– nije imao mamu, samo poderane hlače i sjenu od dugačkih djevojačkih
trepavica na ispijenim gladnim jagodicama. Kovaljčuk je ženski uzdahnuo
– takve trepavice imao je njegov sinčić, majušni momčić koji se volio
smijati i kojega je još 36. u tjedan dana požderao šarlah. Žena je odmah
nakon pogreba otišla k roditeljima u Ukrajinu, rekla je – ne mogu, Petro,
vidjeti ni tebe ni tvoju prokletu Moskvu. Kao da je njega itko pitao – sviđa
li ti se Moskva ili ne? Kao da je on uopće mogao birati.
Nikolajič je pojeo posljednje vlakno slanine, oblizao prste i brzo se, kao
zvjerka, ogledao.
 – Dajte da vam operem podove – predložio je. – I prozor. – Drugi način
da kaže hvala Nikolajič naprosto nije znao. Nisu ga naučili. Drug
Kovaljčuk pogledao je izgaženi, zaprljani pod i lice mu se razvedrilo.
– Pa operi! – veselo je pristao. – Operi. A ja ću do skladišta. Samo pazi,
klipane, utekneš li, upucat ću te.
Nikolajič nije utekao. I postao je sin rajonskog odjela NKVD-a grada
Moskve. Sa svim obrocima i besplatnom uniformom. Dan pobjede dočekao
je već kao pravi čovjek – s činom narednika pri Glavnom vojnom uredu za
obranu pozadine Crvene armije na ratištu GUVV-a NKVD-a.
Obrazovanjem se narednik Samohov kao i prije nije isticao, ali nije bio ni
budala, zato više nije težio tome da voli i štiti druga Staljina. Božanstvena
ljubav prema ocu svih naroda nestala je skupa s mladenačkim prištevima i
mršavošću od gladi. Nikolajič se udebljao, otvrdnuo, zaslužio odličnu plaću
i naučio sve opasne i fine zakulisne igrice bez kojih je nemoguć opstanak u
svakoj krupnoj hijerarhijskoj strukturi. Unatoč tome što je imao samo
devetnaest godina, slovio je kao odličan operativac – lukav, ustrajan, posve
lišen čak i nagovještaja osjećajnosti. Druga Kovaljčuka, koji ipak nije uspio
izbjeći jedan od Ukaza, bili su strijeljali tri godine prije toga.
Nikolajič ga se gotovo nije sjećao.
Lindt je, naravno, shvaćao da mu Vasilij Nikolajevič Samohov nije
dodijeljen u svojstvu posilnog, ali, pobogu, zašto ne? Sposobni i okretni
doušnik stoput je bolji od nekog nevještog ali poletnog suradnika.
Akademikovo kućanstvo, našavši se u Nikolajičevim spretnim rukama,
krenulo je naprijed bez škripe i trzaja, kao odlično sređene i brižljivo
podmazane taljige radinog vlasnika imanja. K tome je Nikolajič bio
zabavan i čak na svoj način dirljiv. Lindt je osjećao prema njemu čudnu i
njemu samom nejasnu srodnost koja se možda mogla objasniti izvanjskom
sličnošću sudbina koje nisu ispričah jedan drugome, a možda i nekom
biokemijskom tričarijom – posebnom kombinacijom feromona ili
podudarajućom razinom oksitocina. Jer svi osjećaji koje gajimo jedni prema
drugima, ako se razmisli, tek su aktivacija bjelančevina povezanih
gvaninskim nukleotidima, svojevrsna kemijska naklonost signalizirajućih
molekula. Ništa više.
Lindta je jedino pomalo žalostio Nikolajičev odnos prema Galini
Petrovnoj. Što je tebi, Nikolajiču, zapravo, što ti je učinila? – nagovarao ga
je, ne primjećujući da mu se obraća istim tonom kojim bi poticao velikog
nestašnog psa, i Nikolajič je, također posve pasji, okretao namrgođenu
njušku ne udostojivši ga odgovora. Bio je ljubomoran. Dobro, ne roguši se,
čuvarkućo, govori što je bilo. Jesi nabavio krevetac? Lindt je tapšao
laganom rukom zatiljak vučjaka, i Nikolajič je smekšavši se kimao – jasno
da je nabavio. Najbolji, od tisovine, desetero ih možeš odnjegovati u njemu,
a neće se istrošiti.
 Ma što će mi desetero, ni s ovim ne znam što ću. I ti misliš da će biti
sin, ha, čuvarkućo? Sin – uvjereno je odgovarao Nikolajič. Trbušina joj je
ovako visoko, kao da je progutala globus, i koža joj je čista. Samo curice
piju materinu ljepotu, a od dječaka ženske se uvijek proljepšaju. Lindt se,
jedva potisnuvši na licu iskrivljeni vučji cerek, sjetio vruće, malko
slankaste kože na trbuhu trudne žene, kako je zatvarala oči potčinjavajući
se njegovu pritisku, žive, jake, vlažne vreline u njoj i – kao kontrast –
uvijek prohladnih bradavica, bijedo ružičastih, tanke kože i tako nježnih da
ih je htio ubrati, jedva ih dotičući usnama, kao ranu, slabu malinu koja je
spremna svaki čas otpasti.
Nikolajič je pun razumijevanja uzdisao. Uskoro će se vratiti kući,
strpite se. Liječnici su rekli – rodit će točno krajem siječnja.
I točno – 31. siječnja 1959. godine Galina Petrovna je rodila. Obavila je
to, unatoč svim strahovanjima, mačji lako – od prvih blagih trudova do
trenutka kad je primalja vješto držeći poput suhe šljive ljubičastu bebu
ispod smežurane, spljoštene guze dubokim glasom zapjevušila: »De-e-
ečko!«, prošlo je tridesetak minuta, a pritom je Galina Petrovna deset
minuta šepala iz pušionice. Dijete joj se učinilo pomalo strašnim, ali, hvala
Bogu, ne tako odurnim kao Lindt. Doduše, dan poslije, kad su maloga
donijeli na prvo hranjenje, Galina Petrovna priredila je medicinskom
osoblju pravi histerični ispad – najmanji sinov pokušaj da se pripije uz
grudi izazivao je u njoj prave grčeve. Liječnici su se uzvrpoljili nastojeći
isključiti epilepsiju koja se pojavila tko zna otkuda, ali zapravo se Galini
Petrovnoj jednostavno gadilo. Smirila se jednako iznenadno kao što je
puknula, ali kategorički je odbila hraniti dijete i čak je u medicinsku sestru
zavitlala posudu neobično lijepog kajmaka. Bila je to najava budućih
fantastičnih oluja o kojima su u Ensku poslije kružile poput Bažovljevih
bajki pomalo strašne i jednako slikovite legende. Uostalom, Galina
Petrovna ljubazno je pristala izdajati se pa su novorođenče nakon
savjetovanja odlučili hraniti na bočicu. Mlijeka je imala toliko da je
dostajalo za još dvoja gladna ustašca – unuka direktora golemog poduzeća
iz vojno-industrijskog kompleksa (direktorova kći pokazala se kao plačljiva
guska praznih sisa) i kasnoga, dragocjenog, nakon muka dobivenog
mladunca nekog partijskog vrhovnika koji je desetljećima moljakao svoje
bogove za oprost što je – baš po njihovoj zapovijedi – strijeljao nesretnike
po tamnicama, sve dok napokon nije dobio željeni priplod – sićušnu
kćerkicu nalik na mjesec s kineskim očima i golemim jezikom koji nije stao
u usta. Djetešce s Downovim sindromom svi su u rodilištu veoma žalili i
čak su nagovarali da ga uvali državi kao robu s pogreškom, ali majka
djevojčice, u godinama, ružna, nemilosrdno lišena ne samo budućnosti nego
i kapi mlijeka, satima je zibala svoju duševno zaostalu mrvicu s tako
mahnitom nježnošću da je bilo jasno – ugrist će za nju, nasmrt. Ali neće je
ostaviti.
 Lindtovu sinu nitko osim okretnih medicinskih sestara nije prilazio.
Čak mu je i ime dao Nikolajič, već nakon što je Lindt, koji je gorio od
nestrpljivosti (bez reza! bez šava! može! može!), odveo Galinu Petrovnu
kući i gotovo je cijeli dan nije puštao iz spavaće sobe – osim da popije vode i
još se jednom izdoji. Neka bude Borik, onda – presudio je Nikolajič,
nevješto zibajući teško grlato djetešce i u magli se prisjećajući da su kod
njih u Jelbanju ime Borik davali najboljim i najrasnijim jarcima.
Tako je sin Lazara Lindta i Galine Petrovne postao Borik.
Bilo je teško zamisliti dijete koje u tolikoj mjeri nikomu nije bilo
potrebno.

Lindt se pokazao smiješno malo zabrinut svojim očinstvom. Zacijelo je,

probivši se od Abrahama kojemu se rodi Izak, kojemu se rodi Jakov,
kojemu se rodi Juda (i tako dalje, sa svim zamornim postajama svih
nebrojenih naraštaja trinaest izraelskih koljena), gen hebrejske ljubavi
prema djeci toliko oslabio da je dospio u Lindtovu krv potpuno ishlapio, kao
stari beskorisni parfem. A možda je sav njegov žar otišao na Galinu
Petrovnu, na kraju krajeva, s visine njegovih šezdeset godina ona je sa
svojih devetnaest bila isto takvo dijete – samo kudikamo krhkije i ranjivije
nego novorođeni buco koji je po sto puta na dan kenjao u pelene i
zahtijevao jesti uz tako napornu, ljubičastu dreku da je bilo jasno –
posranca nećeš umiriti kreveljenjem. Ne trebaš ni pokušavati.
Galina Petrovna nije voljela sina – to je bilo potpuno jasno pa čak i
oprostivo, ali bio je živ i bespomoćan i trebalo se brinuti o njemu, kao što bi
se brinula čak i za odvratne štakore u počasnom kutu. Naprosto zato što je
ona sovjetski, znači, moralan čovjek, a ne kakav prokleti fašist ili
Amerikanac. I Galina Petrovna pošteno je podizala Borika, povijala ga,
trljala mu leđa da podrigne, ali pritom nije osjećala ništa osim tupoga
umornog čuđenja. K tome se, nevješta kao svaka mlada prvorotkinja, uopće
nije snalazila sa svakidašnjim zahtjevima svoje nove situacije: bočice je
trebalo prokuhavati, mlijeko izdajati, pelene koje se kisele u lavoru i gazu
prati, ispirati i izglačati s obje strane. Galina Petrovna smršavjela je,
istanjila se, poružnjela. Noću bi pobjegla u dječju sobu i satima sjedila
napeto osluškujući Borikovo tiho dahtanje – kao svaka normalna majka,
samo što nije maštala o tome da mali što dulje spava, nego da se uopće ne
probudi. Kao bešumna sićušna sablast ulazio je Lindt, modrikast u
predjutarnjoj tami, prividno nestvaran. Ovako više ne može, nasmrt ćeš se
izmučiti. Uzmimo dadilju, na kraju krajeva. Nikolajič je već stoput
predlagao, kaže da ima neku ženu u vidu. Zašto se inatiš? Galina Petrovna
tvrdoglavo je vrtjela glavom – ne trebaju joj Nikolajičeve špije, dovoljno je
što im dolazi po sto puta na dan, tih, strašan kao vampir, poduzetno sve
organizira, vrzma se i tu i tamo ulovi pogled Galine Petrovne i slabašno se
osmjehne samim krajem usana – sjećaš se dogovora, kujo? Galina Petrovna
se sjećala.
Dosta, ne plači, fejgele. Lindt joj je prilazio, prelazio joj suhim
smežuranim prstima po vratu, zatim po obrazu, kao da na neki nepojmljivi
način sluša kako se u ženi podižu teške suze. Uskoro će ti biti lakše, vidjet
ćeš. Hajdemo radije pajkiti dok se taj proždrljivac opet nije razgalamio.
Galina Petrovna pokorno je kimala, ali s mjesta se nije micala, osjećajući
kako muževi prsti, kliznuvši po ključnoj kosti, gmižu sve niže i niže –
prema poput vrča teškim i isto tako prepunim grudima. Nikad se nije
zadovoljavao samo tješenjem. Ili ne pajkiti, ha? Kad već oboje ne spavamo i
ukazala se prilika? Lindt je mrmljao sve jače i nesuvislije, sve jače i
nesuvislije pomicale su mu se ruke, Borik je u snu stenjao kao da zadirkuje
oca, a Galina Petrovna, osjećajući kako joj se u bedro slasno zabija zvečka
koju je očito sama ispustila, gledala je kako se trza postupno sve svjetliji
strop i mislila kako valjda ne treba djetetu i mužu željeti smrt, ne djetetu i
mužu, ne djetetu i mužu, tim dvama stranim i njoj neugodnim stvorenjima,
ne trebaju dijete i muž nestati iz života kako bi se sve napokon sredilo.
Nego ona sama.
Od samoubojstva (posve izglednog, zato što je Galina Petrovna
razmišljala o njemu s hladnom mirnoćom domaćice koja procjenjuje kako
što spretnije odrubiti glavu kokoši odabranoj za juhu) spasila ju je
patronažna sestra Zoječka koja je svaki tjedan, na poziv Ministarstva
zdravstva, posjećivala plod Lindtove strasti, a ujedno i mamicu toga istog
ploda. Zoječka je imala prćasti nos, bila je debela, spremna za smijeh i
prava guska, k tome vrlo agilna guska. Skromne svijetle pletenice slagala
je u obliku košarice oko glave pune svakakvih praznovjernih budalaština i
gurala nos baš svuda, osobito gdje mu nije mjesto. U svojem poslu,
uostalom, Zoječka je bila više nego sjajna, i čak ni najrazmaženija djeca za
vrijeme njezine inspekcije nisu drečala, nego samo mahala debelim
nožicama s naborima i umiljato gukala. Stanjem Borika Lindta Zoječka je
bila zadovoljna – dobivao je na težini i visini sukladno uputama
Ministarstva zdravstva, nisu mu prerano srastale fontanele i čak je kakao
mekonij uzornog mirisa i konzistencije, ali brinula ju je Galina Petrovna
Lindt.
Sve je više šutjela, gledala u pod praznim svijetlim očima i kretala se
polako i sporo, kao da zaostaje za cijelim ostalim svijetom desetak sekundi,
kao ronilac u teškom, čvrsto stisnutom odijelu koji korača po dnu gustog
jezera punog treseta. Nema sumnje da je trebalo pretpostaviti kako je riječ
o poslijeporođajnoj depresiji, ali to nije bilo ni napola tako zanimljivo kao
urok ili karma celibata, što se na više nego sjajan način u Zoječkinoj glavi
slagalo sa simptomima žutice kod novorođenčeta i osnovnim pogreškama u
razvoju. Stoga je ulovila trenutak i odvela Galinu Petrovnu u kuhinju i
energično stala uvjeravati devetnaestogodišnju akademikovu suprugu da
su joj na rodoslovno stablo bacili čini zbog kojih se suši. Očito su vas
začarali, strastveno je propovijedala Zoječka, silno razrogačivši okrugle,
kao porculanske pikule plave oči i hvatajući Galinu Petrovnu čas za rame,
čas za ruku. Ljudi su zavidni, ništa ne opraštaju – ni ljepotu ni bogatstvo,
mogli su čak svijeću postaviti naopako ili čak moliti za pokoj duše. I to žive!
Zoječka je tako izražajno podignula obrve da su joj zamalo završile na
zatiljku, no Galina Petrovna i dalje je bila mlitava kao iz vode izvađena
velika riba koja ugiba. Zoječka se čak malo uzrujala – na naopako okrenutu
svijeću živo su reagirali čak i najokorjeliji komunisti. Jednako ravnodušna
ostala je Galina Petrovna i na Zoječkine apele da protrese jastuke u potrazi
za činima i na prijeteće priče o krhotinama zrcala koje, podmetnu li se
među krpice lakovjernih građana, izazivaju u njihovu nezaštićenom životu
najjezivije energetske kataklizme. Krstiti djetešce, kako ne bi kričalo i da
bolje spava, također nije htjela.
Tada je uvrijeđena Zoječka izvukla iz rukava najveći adut i Galina
Petrovna čak je ustala, tresnuvši stoličicom. Usne su joj zadrhtale i
porumenjele kao srčanom bolesniku koji je napokon dobio životvorni udah
iz vreće s kisikom, smeđe, gumirane, napudrane najfinijim smrdljivim
talkom.
– Istinu govorite? – upitala je zgrabivši Zoječku objema rukama.
– A zašto bih lagala? – uzbudila se Zoječka, koja doista od svojega
besmislenog truda nije dobivala nikakve dividende osim moralne
zadovoljštine.
– Dajte časnu lenjinsku – zatražila je Galina Petrovna najstrašniju
zakletvu koju je znala, tešku, dječju, koja potječe iz školskih dvorišta s
bunarom, zamršenih igara i pionirskih slogana.
– Časna lenjinska – izgovorila je razgovijetno Zoječka i radi sigurnosti
se prekrižila.
Galina Petrovna polako je kimnula. U dječjoj sobi razgalamio se
usamljeni Borik i odmah je nad njim poput bumbara zabrujio Nikolajič,
vjerni čuvar gospodskog dobra koji je malog Lindta smatrao nečim poput
nove imovine, krhke, nesnosne, ali gazdama očito drage. Galina Petrovna
osluhnula je to brujenje i prvi se put otkako Zoječka pamti nasmiješila –
dječjim, čistim, vrlo iskrenim osmijehom.
– Samo mi je važno da nitko ne zna. Može li se tako urediti?
Zoječka je s razumijevanjem za tresla glavom – lako je, samo se
sagnite... Galina Petrovna poslušno je podmetnula uho Zoječkinu šaptu,
škakljivom, malko mjehuričastom od užurbane sline.
– Nitko neće ni pomisliti, ne sumnjajte – zaključila je Zoječka, vrlo
zadovoljna što joj mistična reputacija nije narušena.
 Nitko i nije pomislio. Operativna kombinatorika bila je izvedena s
preciznošću koja bi služila na čast svakom čekistu. Tjedan poslije vozač je
odvezao Galinu Petrovnu i Borika u polikliniku – na zakazani pregled kod
neuropatologa – i po navici zadrijemao ispred ulaza, budući da je gazdarica
rekla da će se to otegnuti najmanje na jedan sat. Galina Petrovna brzo je
ušla u predvorje, predala teškog sina Zoječki koja se osvrtala kao špijun i,
prošavši kroz cijelu polikliniku, izišla kroz stražnji izlaz ispred kojega je
stajao taksi što ga je pravodobno pozvala ista ta Zoječka. Poslije točno
jednog sata vratila se istim taksijem, pokupila dijete koje je neuropatolog
dobro pregledao i pokucala zglobovima prstiju na prednje staklo Lindtove
osobne Volge. Vozač je zahrkavši zatvorio ždrijelo i protrljao od sna
zalijepljene oči. Kući, kratko je zapovjedila Galina Petrovna takvim
neočekivano zapovjedničkim tonom da se vozač definitivno probudio i
cijelim putem svaki čas pogledavao mladu gazdaricu u retrovizoru. Zgodna
je ženska, nema što. I ima veliko dupe, kao kobila. Nije akademik budala,
iako je Čifut. A ona je guska. Sprtljat će cijeli život na staroga, neće joj
pomoći nikakve pare. Galina Petrovna namrštila se kao da može osjetiti te
misli – ljepljive kao smeća puna, zapuštena paučina. Gledajte cestu,
naredila je suho, i vozač je poslušno skrenuo pogled, nejasno sluteći da na
zadnjem sjedalu vozi neku novu, njemu potpuno nepoznatu osobu.
Ustvari je tako i bilo. U travnju 1959. godine Galočka Batalova
definitivno je nestala. Na njezino mjesto stala je Galina Petrovna Lindt.

Godinama poslije Galina Petrovna samo se podsmjehivala prisjećajući

se u kakvom je užasu proživjela prvu godinu svojega braka, kako se tada
bojala, kako je obamirala očekujući uhođenje, kako je vjerovala u svemoć
Nikolajiča koji joj se tada činio njezinim osobnim demonom, gotovo
zemaljskim utjelovljenjem Sotone. Kad samo pomisli kako se mjesecima u
njegovoj prisutnosti bojala čak i misliti o bilo čemu važnom, ozbiljno
pretpostavljajući da je taj uslužni i neuki, u biti, slugan kadar na neki
način proniknuti u njezine misli.
I tada, u taksiju, gotovo je gubila svijest od straha, uvjerena da će se
varka sigurno razotkriti, Zoječku i Borisa će uhvatiti, raskrinkati i da će se
sad iza zavoja pojaviti marice poslane za njom. Usto je Zoječka očito nešto
spetljala s adresom, pa je tromi vremešni taksist dugo kružio predgrađima
Enska, gunđajući, dvadeset godina vozim, nikad nisam čuo za tu
pripizdinu, pa mu je Galina Petrovna već gotovo bila spremna reći da vozi
natrag. Ali grad se najednom iznenada završio. Potpuno. Automobil je
počeo skakati po poljskom putu, slijedio je zavoj, pa još jedan, i taksist je
zakočio pokraj omanje kuće. Izgleda da je tu – rekao je taksist nesigurno.
Ne prepoznaješ?
Kuća je bila stara i nekako nestvarna: katnica s prostranom
zastakljenom terasom skrivala se u dubini promrzloga ogoljelog vrta, kao
da se pomalo stidi svoje nezaštićenosti. Ni visoke ograde, ni grlatog lajavca
na lancu, ni povrtnjaka – samo staza od vlažnih oblutaka, gole, strastveno
isprepletene grane i kosturi lanjskih pupavica koji su gazdama
zamjenjivali živicu. Kuća je bila posve samotna – Ensk se užurbano
povlačio na istok, odvlačeći za sobom polurazrušena okolna seoca, a sa
zapada se nezaustavljivo primicala borova šuma, sad, u travnju, osobito
moćna i prozračna, kao da je nacrtana tušem na mokrom, čvrsto
nategnutom, nježnom nebu.
Taksist je ugasio motor, izišao iz automobila i zapalio. »Idi, kćerce, ne
boj se, pričekat ću«, obećao je. »Odavle se ne možeš izvući ni na sobovima.
Znam ja to dobro!« Galina Petrovna žurno je prošla po škripavoj ledenoj
stazi do vlažnog mračnog trijema i ne opazivši porculansku rozetu zvona
pokucala. Srce joj je udaralo kao prije ispita, kao cijeli jedan život prije.
»Ako ni to ne pomogne, objesit ću se«, odlučno je pomislila.
»Kakva guska«, rekao je netko podrugljivo i vrata su se otvorila.
Na pragu je stajala visoka žena u neviđenom ogrtaču od guste svile
protkane vijugavim zmajevima nalik na čudno cvijeće. Zmajevi su bili boje
vatre, s bakrenim preljevom, i isti bakar gorio je u ženinoj gustoj kosi,
složenoj na zatiljku u obliku glatkog valjka.
– Što? – uplašeno je upitala Galina Petrovna.
– Kažem da si guska, draga moja, kakva se rijetko nađe – razgovijetno
je ponovila žena i nasmijala se. Zubi su joj bili savršeni, bijeli, glatki, kao u
filmske glumice na razglednici, kao i vrat, također savršen, bijel i gladak,
niz koji se vijugavo spuštao zlatni lančić s teškim privjeskom uronjenim u
duboki dekolte, prema čvrstim, zrelim, jedrim grudima. Također teške –
poput grozdova – zlatne naušnice malko su istezale krupne nježne resice.
Žena je fino mirisala na nešto slatko, gotovo jestivo, i sva je – dotjerana,
pomalo svjetlucava, krupna – bila nalik na svečanu novogodišnju jelku.
Galina Petrovna kao da se najednom ugledala sa strane – u
prekratkom, rastvorenom, starom kaputiću, na bluzi izdajničke mrlje od
osušenog mlijeka, raščupana pletenica na brzinu pričvršćena gumicom – i
na trenutak je snažno poželjela i tako lijep ogrtač, i naušnice nalik na
grožđe, i visoke, idealno izvijene obrve iznad nasmiješenih očiju.
– Eto, sad razmišljaš potpuno ispravno – pohvalila ju je žena. – Hajde,
uđi, ohladit ćeš mi oleandre.
Galina Petrovna zakoračila je u prostrano predsoblje – mračno,
svečano, s mekim tabureom i teškim vješalicama, ulovila je pogledom
zgodnu bundu od polarne lisice, golemi ovratnik od srebrne lisice na
dugačkom crvenom kaputu i sasvim se zbunila.
– Oprostite, zacijelo sam pobrkala adresu – promrmljala je. – Tražim
staricu.
– Ja sam starica – mirno odvrati žena i ponovno prasne u smijeh,
zvonko, mladenački, izražajno i strašno, kao da je netko batićem prešao
preko pločica ksilofona.

Čudno, ali Lindt je bio jedini koji nije opazio promjenu u Galini
Petrovnoj. Ni histerija, ni hirovi, ni uznapredovala silna lijenost mlađahne
žene nisu mogli otupiti njegovo obožavanje, a za mišljenje drugih nitko
zapravo nije ni pitao. S dvadeset godina Galina Petrovna postala je prava
velika dama – sa svom skladnom divotom te starinske, na pregibima malo
otrcane, baršunaste riječi. Nabavila je pravu poslugu, koja je mrzila i
obožavala gazdaricu do primitivne puzavosti, zamišljenih poljubaca u
punačko rame i gotovo fetišističkog divljenja prema gospodskom načinu
života i krpicama. Pritom se stvar nije svodila na uobičajenu
nomenklaturnu kućnu pomoćnicu i osobnog šofera – o raspoloženju Galine
Petrovne, njezinim snovima i menstrualnim ciklusima ovisili su deseci
ljudi: krznari i kuhari, draguljari, krojači, postdiplomci i profesori – zreli, s
obiteljima, s djecom, koji su štošta proživjeli prije nego što su postali dio
posluge mlađahne cure.
Zapravo, Galina Petrovna više nije bila cura – svaki pristup tijelu
akademika Lindta, njegovu telefonu, arhivu ili duši odsad je išao samo
preko nje. Po njezinu htijenju ili željama objavljivali su se novi članci,
birala se predsjedništva i konferencije, ona je zakazivala i otkazivala
audijencije, trošila živce i novac – Bože, koliki novac! Lindtove zlatne
zalihe koje su prije ležale kao mrtvi teret oživjele su, pomaknule se kao
ledenjak koji se otapa, i pokrenule, sijevajući okruglim brzim nulama.
Samo na uređenje i opremanje divovskog stana Galina Petrovna potrošila
je gotovo cijelu akademikovu Staljinovu nagradu, no Lindt, koji je jedva
primijetio svu tu antikvarnu robu od bajcane hrastovine i karelske breze,
odmah je dobio Lenjinovu pa se kapital, kao za vraga, ponovno udvostručio.
Sve je bilo baš kako je obećala starica. Što je više Galina Petrovna
trošila, to je više novca imala, što se više bavila sama sobom, to je
podnošljivija postajala patnja svakidašnjeg života. Savršeno poštena
pogodba. Patronažna medicinska sestra Zoječka nije lagala – zato je Galina
Petrovna najprije upravo na njoj iskušala uvjete sporazuma. Kad je tjedan
dana nakon značajnog odlaska u polikliniku Zoječka ponovno došla k
Lindtovima u planirani posjet (s milijun uzbuđenih pitanja), umjesto
Galine Petrovne dočekala ju je, s Borikom u naručju, postarija brkata
dadilja – prva u beskonačnom nizu sluškinja koje se Galina Petrovna
naviknula zapošljavati i otpuštati, spontano i rutinski kao što seljanke
probiru krumpire, ravnodušno bacajući u stranu trule ih samo sitne.
Zoječka je završila na istoj hrpi otpada – bio je dovoljan jedan poziv da
nesretnicu istjeraju iz prestižnog raja Četvrte uprave i zauvijek prognaju u
rajonsku polikliniku – da cijepi protiv smrtonosnih bolesti grlati
proleterski priplod. Zadovoljstvo koje je Galina Petrovna osjetila zbog tog u
biti beznačajnog događaja ugodno je iznenadio i nju samu. Laž je da je
osveta jelo koje se poslužuje hladno. Vrelo, vruće kudikamo bolje utoljuje
glad. Još je ukusnije kad se osvećuješ tek tako – bez smisla i čak bez
ljutnje, samo se zabavljajući. Kao da si Bog.
Starica je i to rekla.
Galina Petrovna brzo je postavila dom na raskošnu visoku nogu: otkrila
je neočekivani talent za lijepe stvari, više nalik na suprotnu stranu njezine
ravnodušnosti prema ljudima, no što se tiče dekora, kao što je poznato,
najvažniji nisu uzrok pa čak ni posljedica, nego rezultat. Čak i pravo smeće
nađeno u staretinarnici u rukama Galine Petrovne kao da je zadobivalo
smisao, pokazavši se kao antikvarna rijetkost, k tome nije bila lijena
konzultirati se i nije se sramila pitati – rijetka osobina, dragocjena, gotovo
nevjerojatna za mladu ženu koja nije znala što bi još zaželjela. U dom su
počeli dolaziti sumanuti starčići kolekcionari koji su zaudarali na
Dostojevskog i zbog kojih se Nikolajič samo hvatao za glavu, a sama Galina
Petrovna zavoljela je satima se izležavati na divanu listajući debele
kataloge i umjetničke albume te mlatarajući ružičastim, zaobljenim,
besprijekorno njegovanim petama. Lindt je gotovo plakao od ganuća ljubeći
glatka stopala, gustim crvenim lakom namazane sićušne noktiće – kao
bobice su, časna riječ. Manikerka jedanput na tjedan, dvaput
kozmetičarka, svako jutro frizura, papuče s laganom petom, svileni ogrtač
protkan zmajevima. Sedam svilenih ogrtača – po jedan za svaki dan u
tjednu.
Kućna pomoćnica, nezgrapna ženska sa sela koja se pokorno odazivala
na Nikitična (prema rodnom listu zapravo je bila Nikolajevna, štoviše –
Natalija Nikolajevna,20 lagana, neobična aluzija koja gotovo ništa ne
obećava – kao pahuljasta, puškinska grana iza zahodskog prozora napola
zamrljanog bojom), drhtavim je rukama prebirala po donjem rublju Galine
Petrovne: ili ga je sortirala, ili je vračala, ili pjevala molitvene hvalospjeve
svojim mordvinskim vragovima koji su joj priskočili u pomoć, pa sad
Natalija Dupliščeva, nekoć šmrkava rahitičarka gola trbuha, neuka guska,
stoji u prostranoj gazdinskoj spavaćoj sobi do lakata uronjena u nešto
zabranjeno, puteno, nježno i čipkasto.
O, ti klizavi svileni negližei – ledeni izvana, električno vreli iznutra,
ondje gdje se svila pripija uz bedra i miluje izdužena glatka križa sa
stazom prekrivenom mladenačkim kamenčićima kralježaka. Te
poluprozirne, sramotne gaćice – čak i nošene, čak i sa žućkastim mrljama i
bjelkastom sluzi na sredini, čak i natopljene akademikovom staračkom

20
Tako se zvala i Puškinova supruga – Natalija Nikolajevna (rođ. Gončarova). (Op. prev.)
spermom, mirisale su na fini i tajni život mladoga razmaženog tijela, i ta
latična, neujednačena aroma miješala se s jednostavnim mirisom
ružičastoga inozemnog sapuna koji je prema nalogu Galine Petrovne
stavljen u sve ladice s rubljem njezinih bezbrojnih ormara. A grudnjaci?
Čipkasti, s tankim naramenicama, grudi u takvima leže kao u otvorenoj
košari, jedre, napete – čovjek bi ili zažmirio, ili ih uštipnuo, ih svom
snagom zabo u zlatnu zategnutu kožu pribadaču s poput kapljice krvi
jarkom i okruglom glavom.
Nikitična-Nikolajevna zatresla bi glavom, tjerajući mračne tlapnje, i
okretala, i slagala po šavovima, i prala u gustoj šuštavoj pjeni, cijeli dan,
cijeli dan – jedna najlonska čarapa u spavaćoj sobi, druga u radnoj sobi na
prozorskoj dasci, odletjelo sedefno dugme, posuđe prekriveno ohladnjelom
masnoćom, prašina na knjigama, prašina na odjeći, prašina na podu,
prašina ispod divana... I ipak to nije bio posao, nego grozničavo slavlje od
kojega se okreće utroba, zato što je iz svake nehajno odbačene haljine, iz
hrpe zgužvane posteljine (mijenjati svaki dan, glačati obje strane,
uštirkati, ni u kojem slučaju ne izbjeljivati – jeste li me razumjeli?
ponovite!), izlazila je sama Galina Petrovna, nedokučiva sporom
plebejskom shvaćanju i stoga osobito poželjna.

Prošla je godina, pa još jedna – glatka, bogata, bezbrižna, pusta. Lindta

su još jednom odlikovali, Borik se neprimjetno izlegao iz svojih pelena i
pretvorio u debeloga povodljivog dječaka čijem se prvom zubiću i prvom
koračiću nije radovao nitko osim dadilje koju su, uostalom, ubrzo otpustili,
zaposlivši drugu, i dalje – prema ćudljivom popisu vječno nezadovoljne
gazdarice. Primanja Galine Petrovne ušla su u modu, upoznala se sa svim
pravim ljudima u gradu (ostali ili nisu bili pravi, ili nisu bili ljudi),
zavoljela je isprva briljante, zatim smaragde, ali ponovno se vratila
briljantima – išli su, štono se kaže, uz sve, a za smaragde moraš još
odabrati prikladno raspoloženje ili haljinu.
Ali 1964. godine Galina Petrovna ponovno se rastužila – dvadeset tri
godine, pet godina braka, mužu su šezdeset četiri, ništa se nije mijenjalo,
vrijeme je stajalo na mjestu, čak nije starjela, jer se golemi jaz između nje i
Lindta nije smanjivao, a nije se ni mogao smanjiti. Uvijek će biti četrdeset
jednu godinu stariji. Do same smrti. Starica je rekla – trpi, umrijet će tvoj
akademik, sve će odmah biti drukčije, ali trpjeti je bilo neizdrživo, i ništa
nije mogla učiniti (a i kako bi učinila to nešto? ugušila ga noću jastukom?),
a Lindt nije ni kanio umrijeti, čak kao da je prestao starjeti, sićušan,
gnusan, dosita se napivši njezine mlade krvi.
Zato je jednoga tmurnog proljetnog jutra Galina Petrovna ušla u
akademikovu radnu sobu i čvrsto stežući pojas svilenog ogrtača na oblom
struku rekla da želi studirati. Odlično, živnuo je Lindt. Odlična ideja. To si
sjajno smislila, fejgele. Potpuno sam i objema rukama za. Na kraju
krajeva, kod nas su spolovi ravnopravni tako da je grijeh to ne iskoristiti
makar iz zanimanja. Galina Petrovna nije se ni nasmiješila pa je šala
ostala žalosno visjeti u zraku, naočigled postajući glupom, plitkom, nimalo
smiješnom. Što bi htjela studirati, draga? Lindt junački nije obratio
pozornost na neugodnu stanku: na kraju krajeva, obiteljski život nije
jednostavna stvar, i Marusja je znala krajnje žestoko ribati Čaldonova.
Jadno opravdanje, naravno, ali drugih nije imao. Namjeravala sam upisati
politehniku, uvrijeđeno je rekla Galina Petrovna. Aha – kimnuo je Lindt
zadovoljno – znači, fizika i matematika, najbolje prijateljice drugoredaša.
Sad ćemo ih nas dvoje rasturiti!
Lindt je odnekud izvadio bilježnicu, položio je na stol i uzverao se na
stolicu koljenima, kao dijete. Brzo je nešto napisao na čistoj stranici i
vještim pokretom mađioničara koji izvodi trikove s kartama okrenuo
bilježnicu prema Galini Petrovnoj – ozaren, zadovoljan, nije jasno čime.
Nakaza. Galina Petrovna prešla je pogledom preko redaka i zamislila se –
potpuno se naviknula na Lindtove črčkarije, ali nažalost zaboravila je sve
što joj je u glavu utuvljivao hebrejski postdiplomac. Hajde, draga –
ljubazno ju je požurio Lindt, kao da je lagano gurnuo dijete prema
liječničkoj ordinaciji. – Zadatak je vrlo jednostavan.
Zadatak je doista bio za djecu – i ne samo s Lindtova gledišta, na
kojemu su testirali zadatke za Saveznu olimpijadu iz fizike, svježe, nove
novcate, upravo pokrenute, 1962. godine. Ako je Lindt razmišljao nad
zadatkom nad kojim su se trebali mučiti genijalni sovjetski žutokljunci
dulje od minute, jednostavno bi ga izbacili s popisa kao nerješiv. Ali takvih
je bilo malo – natjerati akademika da se zamisli nad fizikom školskog tipa
nije bilo lako. Lindt je krajičkom oka ulovio kazaljku zidnog sata od
sumornoga crnog drva. Tri i pol minute za takvu tričariju. Pa stvarno...
Izgleda da baš ništa neće biti kao 1918. godine, kad su se Čaldonov i on,
gotovo otimajući jedan drugome bilježnicu, natjecali u rješavanju zadataka
– to je bilo i upoznavanje, i radost, i prisega, i vjera, i obećanje svega. Lindt
se neveselo nasmijao – pa da, praktički sva obećanja doista su se ispunila,
druga je stvar kako točno. Začuvši prigušeni smijeh, Galina Petrovna silno
je pocrvenjela i najednom išarala Lindtova slova i znakove s takvim
gnjevom da je probušila papir.
– Čemu to? – upitala je s bijesom koji joj je klokotao u grlu, odlično
poznatom svim članovima njezine posluge. – Rekla sam da želim studirati,
a ne igrati te idiotske igrice.
Lindt je smeteno spuznuo sa stolice i pokušao uzeti ženu za ruku.
Galina Petrovna istrgnula ju je i izišla tresnuvši vratima – snažno,
vulgarno, zvučno, kao po licu.
Diplomu visokog obrazovanja (s dodijeljenom kvalifikacijom inženjera-
projektanta, struka »vodoopskrba i kanalizacija«) Lindt je uspio srediti tek
najesen – mnogima je ostao dužan, zato je prema modrim (nemojte s
odličnim, preklinjem vas!) koricama ispadalo da je Galina Petrovna Lindt,
1941. godište, pohađala enski politehnički institut točno pet godina svojega
braka, o čemu je svjedočio izvadak – niz autentičnih, u sve registre unijetih
brojki i slova. Lažnjak je bio sjajan, nema zbora.
– Previše tetošite ženu, Lazare Josifoviču – prekorio je Lindta načelnik
KGB-a za Ensku oblast general Sedlov, bez čijeg se dopuštenja čak ni Lindt
nije usudio izvesti prijevaru. Povremeno gristi ruku koja te hrani moguće
je pa čak i potrebno, ali pljuvati je... Lindt je za to bio previše pametan.
– Ma ona nije ni tražila, to sam ja sam – pokušao se opravdati, ali
ispalo je vrlo neuvjerljivo.
– Još gore što ste sami! – zabrundao je general, visok, opernom pjevaču
sličan ljepotan sa staromodno njegovanim brkovima koji su mu pridavali
lakouman pa čak pomalo i komičan izgled. Potpuno neutemeljeno. Sedlov je
bio prilično pametan (za generala gotovo genij) i vrlo pohotljiv. – Ženama
ne treba davati slobodu, one se s njom ne snalaze – poučno je izgovorio i
zaključivši da je Lindtu dosta promijenio temu. – Govore da vam je žena
izvanredna ljepotica...
Lindt je tankoćutno ulovio mikroskopsku stanku i general je odmah
dobio ljubazan poziv na sljedeće primanje, ne-ne, nema nikakvog povoda,
obična prijateljska sjedjeljka.
Na sjedjeljku je Sedlov stigao sa sandukom dvadesetogodišnjeg
armenskog nairija i držao se kao pravi husar i duša od čovjeka: to jest,
monstruozno je mnogo, ali bez i najmanje štete po odoru pio, vrlo osjećajno
izvodio u skladu s vanjštinom klasične romanse i redom se udvarao svim
damama, uključujući kućnu pomoćnicu; budući da je bila uhvaćena između
kuhinje i nakovnja, odmah je tresnula o pod pladanj s janjećim kareom koji
je žestoko kriknuo. Sedlov je bio besprijekoran i doista se vrlo brzo
udomaćio kod Lindtovih – i to toliko da sedam godina poslije, 1971., Galina
Petrovna ipak nije izdržala pa ga je odlučila pitati za sudbinu građanina
Nikolaja Ivanoviča Maškova.
Glupo je misliti da je zaboravila Nikoljenjku – kao da se takvo što uopće
može zaboraviti! Isprva, u strahu od Nikolajiča, Galina Petrovna ne da se
nije usudila nazvati Maškova (makar na katedru) – nego čak ni spomenuti
da je jednom u životu imala takvu osobu. Galina Petrovna grizla je drhtavu
šačicu kako ne bi zaridala, gutala i gutala knedle – možda su mu roditelji
sve ispričah? Ma nisu, zar bi se usudili? Treba se samo lijepo ponašati,
onda Nikoljenjku sigurno neće dirati – djetinjasti strahovi, djetinjasta
uvjeravanja, djetinjasta maštanja kako će splesti uže od plahti, od vlastite
kose i pobjeći iz začaranog zamka. Sve se završilo kad je zatrudnjela – sad
nije imala kamo pobjeći, obeščašćena, s trbušinom, raskrečenih nogu, više
nije bila dostojna svojega kraljevića iz bajke.
Starica je rekla – zaboravi, ne petljaj se u prošlost, ondje ništa nećeš
promijeniti. Ondje su sami leševi. Očito je bila pristalica sistemske
psihoterapije.
Ali upravo je leševe katkad najteže zaboraviti.
Nikolaj Ivanovič Maškov kažeš, zečice? General Sedlov prevrnuo je oči
prema nebesima nastojeći zapamtiti – poput mnogih pripadnika
sigurnosnih službi davno je postao paranoičan i nije vjerovao ni papiru, ni
ljudima, ni samom sebi. Profesionalna boljka. Kao varikozno proširenje
vena kod frizera i konobara. Naći ćemo ga, naravno. I čak ga dovesti, ako
treba. Hoćeš živog ili mrtvog? Galina Petrovna se nasmijala i lagano
pljusnula generala po usnama, zazvonivši narukvicama malu nježnu
glazbu. Imala je trideset godina – vrhunac zdravlja, mladosti i ljepote,
udaja za uglednika donosila joj je toliko užitaka koliko neki ne mogu dobiti
kroz cijeli život i naučila je takvim smicalicama da je lako mogla ukrasiti
svaku obavještajnu službu. U svakom slučaju, tako je ona mislila. Nikoga
ne dovodi, dragi. Samo sam znatiželjna.
General je sočno poljubio ručicu koja ga je kaznila – prst po prst, zglob
po zglob – siječanj, veljača, ožujak, travanj. Nakon što ga je na samom
početku poznanstva Galina Petrovna pokušala zavesti – posve neuspješno,
uostalom – čvrsto su se sprijateljili, tako čvrsto da je general povremeno
čak i žalio što se ponio kao Josip Egipatski. Vrrražja služba.
– Vi ste vrlo lijepa žena, Galina Petrovna, ali, molim vas, zakopčajte se
– rekao je tada tako odlučno da se Galina Petrovna u hipu otrijeznila.
Večer je bila hladna, listopadska, ali u generalovoj Volgi bilo je toplo,
čak sparno, vozio je sam, samo sam – nikomu nije vjerovao, sve su uši
suvišne, šuti, neprijatelj te sluša. Stara škola. Od mirisnog daha konjaka
Galine Petrovne stakla u automobilu malo su se zamaglila, kao da su
zasuzila, mutno i uzaludno bijelile su se u polumraku vozila njezine grudi,
krupne, oble, teške grudi mlade žene koja je rodila i othranila dijete. I to
čak, računajući djecu iz rodilišta, ne jedno. Makar i ne osobno, ali ih je
othranila. Od nježnih ružičastih bradavica širile su se, skrivajući se pod
tankom kožom, plavkaste žalosne žilice.
– Zašto? – upitala je osorno i polako stala zakopčavati haljinu.
– Zato što ste udani, Galina Petrovna.
– Pa sve su udane, kvragu, i sve imaju ljubavnike! Zašto samo ja ne
smijem?
Galina Petrovna ugrizla se za usnu da ne zaplače – poniženje se
pokazalo neočekivano velikim.
– Zato što nisu sve udane za akademika Lindta.
 General je pripalio dvije cigarete, jednu je pružio Galini Petrovnoj –
unatoč obučenosti, ruke su mu izdajnički zadrhtale, u hlačama ga je tištala
golema, bolno nabrekla kvrga. Galina Petrovna povukla je tako da je
cigareta prosula praskave božićne iskre.
– I ti, zečice – general Sedlov neočekivano je prešao na ti – pa čak i ja,
obična smo govna u usporedbi s Lindtom. To je možda uvredljivo, ali je
istina. Tvoj muž za vladu rješava takve probleme kakvi tebi i meni ne
padaju na pamet, zato ti ne dam da ga uznemiruješ. I ne traži to. Nećeš
imati ljubavnike, za to ću se ja pobrinuti, bez brige. I zapravo imaj na umu
da su i prije pazili na tebe, ali po svemu sudeći zakurac. Sad će dobro
paziti. Ja ću paziti.
Galina Petrovna još je jednom povukla i polako, s užitkom, utisnula
goruću cigaretu u presvlaku Volge. Zasmrdio je, topeći se, dermatin, po
presvlaci je zapuzala užasna, neravna rana. General se nasmijao i otvorio
prozor.
– Vatrena si ti cura, zečice! – rekao je s užitkom. – Hajde da te radije
naučim voziti auto, ha? Kakva je to sloboda, nećeš vjerovati. Na sto
dvadeset svaki bijes sam prođe, vidjet ćeš.
Galina Petrovna trepnula je kroz suze i također se nasmijala.
– Pa hajde – rekla je, također prešavši na ti. – Nauči me. – I posprdno
je dodala – Zečice.
Sedlov je donio obećane podatke tjedan poslije, iako je sve što je bilo
potrebno saznao za jedan sat – ispalo je da je taj Nikolaj Ivanovič Maškov
sitna riba. Galina Petrovna uzela je tanku kartonsku mapu, osmjehnula se,
kako se njoj učinilo, posve bezbrižno.
– Kavica? – ponudila ga je. – Sama ću je skuhati.
– Onda baš ne treba – nasmijao se general. – Ne muči se, čitaj, nema
ništa kriminalno.
Galina Petrovna osmjehnula se još jednom, zaboravivši prethodni
smiješak, tako da je više izgledalo kao da se bolno iskesila. Trebat će za
svaki slučaj pripaziti i na tog kretena, zaključio je Sedlov, hitro, poput
mladića, svladavajući jedan stubišni krak za drugim i zveckajući
zamišljenim ostrugama. Stare veze su kao stare rane. Šute sto godina, a
onda si najednom već na onom svijetu.
General još nije izišao iz veže, a Galina Petrovna već je znala da se
Nikoljenjka nikamo nije djenuo, nije bio osuđen, prognan, čak nikamo nije
otišao. Sve te godine sasvim je mirno proživio u gradu Ensku u dvosobnom
stanu (2. Radnička ulica 14/1, stan 12) koji je dobio od države... Galina
Petrovna ustala je, prošetala se sobom, ponovno sjela. Tako je – 1959.
godine. Kad se udala... Ne, kad su je udali za Lindta. Te iste 1959. godine
Nikolaj Ivanovič Maškov neobično brzo i uspješno (ni jedan glas protiv)
obranio je doktorsku disertaciju i dobio određenu povišicu i mjesto
zamjenika šefa katedre kemije i prirodnih spojeva, ali ne na politehničkom,
nego na sveučilištu, što je bio još jedan kolosalni skok naprijed, praktički
promjena društvenog staleža. Trenutačno na navedenoj adresi s
građaninom Maškovom živi njegova žena Natalija Ivanovna Maškova,
knjižničarka, i dvije kćeri – Ana, osam godina, i Ekaterina, četiri godine.
Ispada da se tada otkupio od nje potpuno isto kao roditelji –
jednostavno se otkupio. Galina Petrovna zatvorila je mapu i pokušala
zamisliti Nikoljenkinu ženu, njegov dom, curice – ali ništa nije vidjela osim
svojega nejasnog odraza u staklu kredenca. Ahatne čašice optočene
srebrom, Rusija, XVII. stoljeće. Srebro, oniks, pozlata, rezbarije. Posuđe iz
Petrove epohe počela je skupljati sasvim nedavno, a mjesta je već
katastrofalno nedostajalo. Treba potražiti još jednu vitrinu za posuđe, bilo
bi dobro s plitkim rezom, pomislila je Galina Petrovna i sama se začudila
kako je ne boli.
U blagovaonicu je zavirio Lindt. Zauzeta si, fejgele? Nude mi karte za
gostovanje teatra Boljšoj. Labuđe jezero, naravno, nije remek-djelo, ali
govore da pleše sama Plisecka. Hoćeš na balet? Galina Petrovna kimnula je
i nasmiješila se – neočekivano, gotovo nježno. Balet, divno, rekla je.
Oduvijek je mrzila balet. Hoću, naravno. A poslije u Centraljni, da? Pit
ćemo dok se ne srušimo!
Lindt se ozario, brzo, kao da ju je kljucnuo, poljubio je ženu i odmah kao
vražićak nestao. Galina Petrovna pratila je muža pogledom i nehotice otrla
ramenom obraz, brišući vlažni trag.
Sve što joj je sad preostalo jest čekati dok ne umre.
No, sad će barem čekati veselo.

Tako je i ispalo – godine od 1971. do 1979. postale su za Galinu

Petrovnu ako ne najsretnije, onda sigurno najvedrije u cijelom životu.
Sovjetski Savez – u svakom slučaju Sovjetski Savez Galine Petrovne – bio
je bogat, siguran u sebe i divan kao nikad dotad, kao bezbrižni pripiti
gospodin koji još ne sluti da će mu nekoliko veža poslije klatež skinuti
odličnu bundu od kune i pustiti ga da uz huškanje pobjegne po studeni
samo u gaćama, jadnog, poniženog, oblivenog krvavom juhom iz razbijenog
nosa. Ali takav ishod nije mogao pretpostaviti čak ni sveznajući Lindt.
Sve češće nije odlazio u svoj institut, ostao bi raditi kod kuće, i sve češće
to nije razdraživalo Galinu Petrovnu, koja je proživjevši materijalnu strast
redom prema antikvarnom posuđu, namještaju i nakitu, stigla na koncu i
do knjiga, a tu se bolji savjetnik od Lindta u Ensku nije mogao naći. Čak su
uveli nešto poput podnevnog rituala: Galina Petrovna donosila je u muževu
radnu sobu čaj s teškim srebrnim podloškom Hlebnikovljeve izrade (ne
onaj Hlebnikov koji se nazivao predsjednikom zemaljske kugle, već čestiti
moskovski veletrgovac Ivan Petrovič Hlebnikov, poznat u cijeloj Rusiji po
draguljarnici na Švivoj Gorki blizu Taganke), i Lindt se, s užitkom
odgurnuvši papire koji su mu dodijali za cijeli život, bacao na užinu uz
razgovore tijekom kojih bi Galina Petrovna neprimjetno pojela sve kekse
koje je donijela mužu.
Jedi, jedi, draga. Drago mi je što ti je ukusno. A Golubinskog treba
uzeti, naravno – Povijest ruske crkve ni prije revolucije nije se mogla
nabaviti, a tek sad, i to u četiri sveska! U dobrom je stanju? Mrlje od vlage
su sitnica, to se da popraviti. Znaš, taj Golubinski bio je profesor na
Moskovskoj duhovnoj akademiji, divan starac vrlo nesretne sudbine. S
Pobedonoscevom je ratovao cijeli život. I još je u starosti oslijepio. Ali bio je
dobroćudan, sasvim neobično. Lindt bi umuknuo prisjećajući se Marusjina
glasa – topli zvončići, ne bezdušni srebrni, nego šumski, na tankoj niti
stabljike, kao od antilopa iznutra, svjetloljubičasti i ružičasti. I njezinih
priča o Golubinskom, koji je dolazio u dom Pitovranovih još u njezina
predčaldonovska, djevojačka vremena.
Bože, kad samo pomislim, ja se tada još nisam ni rodio!
Galina Petrovna strpljivo je čekala da Lindt završi sa svojim
unutarnjim lirskim spazmima – sudbina Golubinskog nimalo je nije
uzbuđivala, druga je stvar stanje njegova uveza. Lindt bi se trgnuo,
vraćajući se na prethodnu temu, i tako bi brbljajući proveli jedan sat, pa i
više, sve dok se na koncu Galina Petrovna ne bi sjetila da je čekaju kod
frizera ili krojačice. Katkada bi čak sama poljubila muža za rastanak. To je
bilo toliko nalik na normalnu obitelj da nije grijeh ni zavaravati se.
Galina Petrovna postala je kudikamo smirenija nego prije: manje je
tlačila poslugu, rjeđe je priređivala histerične ispade – užasne, dosadne,
suhoparne poput oluje, uz vrištanje i razbijanje posuđa – vrijedno, inače,
nikad nije bacala. Bila je gotovo sretna – i sama je prestala primjećivati to
gotovo. Životom je u cjelini bila posve zadovoljna, a s pojedinostima je
mogla izići na kraj ili se pomiriti s njima – kao s tim da joj je omiljena
naušnica skliznula u slivnik ili s Borikovom prenagljenom ženidbom.
Borik, kojega roditelji nisu primjećivali češće nego kakav dio
namještaja – Bože, odakle nam ova glupa vaza? ah, da, Lisikovi su nam je
poklonili – unatoč svim pedagoškim i ljudskim zakonima izrastao je u
sjajnog momka, malko mlitavog ali psihoterapeutu nimalo zanimljivog. Još
jedan primjer kako izobilje kvari dječju dušu kudikamo manje nego
bezizlazna krajnja bijeda. Borik je bio jednako očito ravnodušan prema ocu
i majci kao oni prema njemu, no to je bila vesela, uljudna ravnodušnost
dobro odgojenog mladića prisiljenog dijeliti krov s jedva poznatim i sasvim
malčice dosadnim ljudima. Rićkaste puti, debeloguz, spreman na smijeh,
nije naslijedio ni Lindtovu darovitost ni ljepotu Galine Petrovne, zato je tko
zna od koga dobio vješte ruke i većinu vremena provodio je u svojoj sobi,
lijepeći modele jedrenjaka, prekrasnih i krhkih poput osušenih leptira.
Katkad su Boriku dolazili prijatelji – poput njega dobroćudni, lijeni,
bogati i razmaženi dečki. Često su i vatreno raspravljali o sudbini svijeta i
hladnom ratu, slušali američke ploče i razmjenjivali užasne nečitke kopije
disidentskih rukopisa, većinom napisanih tako loše da bi ih trebalo ne
samo zabraniti, nego i spaliti. Bile su to simpatične dječačke igre,
tinejdžersko cijepljenje slobodoumljem bez kojega bi poslije bilo preteško
nezavidno životariti kao trgovački predstavnik ili ataše.
Školu je Borik završio prosječno – možda zato što je Galina Petrovna
vječno zaboravljala u koji razred ide. No skromna svjedodžba bila je sasvim
dovoljna da upiše fakultet strojogradnje: Borikovo prezime i patronim
osvježavajuće su djelovali na svaku prijemnu komisiju u Ensku. Lindt čak
nije morao nikoga nazvati – uostalom, ako ćemo iskreno, nije ni
namjeravao.
Na kraju druge godine Borik je doveo kući mršavu zbunjenu djevojku i
obavijestio roditelje da se odmah kani oženiti. Galina Petrovna odmjerila je
djevojku pogledom – jeftina haljinica, plastični broševi, trepavice prema
podu, tamni repić na tjemenu.
– Trudna? – upitala je bez pardona.
Cura napokon podignu pogled – svijetlosmeđe oči, kao u pseta. Pseto i
jest. Lutalica.
– Ne – odgovorila je. I zbog nečega dodala: – Oprostite.
– Čemu onda ženidba? – razumno je primijetila Galina Petrovna, sa
zadovoljstvom osjećajući kako je sva, od pridignutih savršenih obrva do
sjajnih čarapa na skladnim listovima, stoput ljepša i bolja od te ptičice koja
čak ni svoju mladost ne zna pošteno iskoristiti. Izgriženi nokti, koža na
nosu joj se ljušti. Jeftinjača.
– Riječ »ljubav« tebi, po svoj prilici, ništa ne znači, mama? – Borik ju je
pogledao ispod oka, teško, i Galina Petrovna prvi je put uvidjela da je
rodila muškarca, pravog, zrelog, ujutro obrasloga grubim čekinjama, s
teškim žilama na podlakticama i po svemu sudeći rasporkom ispunjenim
svim uobičajenim. I od te pomisli zbog nečega joj je bilo neugodno.
– Ne zanovijetaj – mirno je spustila sinu. – S tobom ću poslije popričati.
Ženik. – Borik je trznuo glavu kao od šamara, ali Galina Petrovna već se
ponovno okrenula prema curi. – A obiteljsko gnijezdo, naravno,
namjeravate sviti ovdje? Ili imate svoju palaču? Zato što kod nas, vidite i
sami, ima malo mjesta.
Cura je prešla pogledom po primaćoj sobi i pocrvenjela.
 – Ja živim u domu – rekla je tiho. – S curama. Ali vjenčanima daju
zasebnu sobu. – Cura je još više pocrvenjela i ispravila se: – Mogu je dati.
Obećali su nam, Borja je pitao u dekanatu.
– Naš Borja je sposoban momak – složila se Galina Petrovna zajedljivo.
– Prilično snalažljiv. Posrećilo vam se, nema zbora.
Borik na kraju nije izdržao, ustao je i povukao svoje pseto sa stolice,
kao kaput s vješalice.
– Idemo – rekao je. – Idemo, ovdje nemamo što raditi. Pošandrcala je za
starudijom. A otac je općenito pošandrcao. Upozorio sam te.
Cura je poslušno krenula prema izlazu – bez pitanja, bez pogovora,
Borik ju je držao za ruku kao da je dijete, i po tome kako su im se čvrsto i s
povjerenjem isprepleli prsti, po tome kako su bez dogovora krenuli ukorak,
bilo je jasno da je to ljubav, naravno, ljubav bez ikakvog koristoljublja, bez
povoda, i bez smisla. Čak je i Galina Petrovna to shvaćala.
– I ne računaj na to da ću prijaviti ovdje to tvoje pašče! – doviknula je
za njima, ali ulazna vrata već su se zalupila. Sretno vam bilo i široko vam
polje.
Lindt je primijetio sinovu odsutnost tek treći dan.
– Zar je Borik otišao? – upitao je na ručku, uzimajući tanjur s gustom
pilećom juhom s rezancima.
– Ne, oženio se – osorno je odgovorila Galina Petrovna.
– Baš divno – ravnodušno je primijetio Lindt miješajući juhu žlicom. –
Strahota jedna koliko je vruće! Hrana mora imati temperaturu jednaku
temperaturi ljudskog tijela, to jest točno trideset šest cijelih šest stupnjeva
Celzijevih! Onda je organizam normalno probavlja.
Galina Petrovna uglađeno se nasmiješila i odmah isključila mozak.
Muževe razgovore o »pametnim stvarima« nije podnosila.
Borik se nije pojavljivao – ni tjedan, ni dva tjedna poslije, ali Galina
Petrovna, iskreno rečeno, i nije se osobito brinula. Odani general Sedlov
povremeno je izlagao situaciju na bojnom polju – vjenčali su se, dobili sobu
u domu, svadbu su organizirali podijelivši troškove sa studentima s iste
godine, a što si se ti zapravo uzjogunila, zečice? Cura uopće nije loša, nije
neka flundra. Siroče je, roditelji su joj poginuli, dobro uči, izvršava
društvene obveze. Pomiri se, bit će ti lakše. Ja se zbog tog sranja nisam ni
kanila uzrujavati – ljutila se Galina Petrovna. Dosta, ne želim ni čuti za tu
fuficu. General je slijegao ramenima – shvati ti te žene. Glava ti pukne dok
shvatiš što im je na umu.
Medeni mjesec, koji se rastegnuo na cijelo ljeto, Borik je s mladom
ženom proveo na radnim akcijama. U rujnu su se vratili, kržljavi,
preplanuli, sretni, zaradivši na izgradnji staja za krave fantastičnu svotu
od dvije tisuće rubalja. Zajedno. Borik je skoknuo k ocu na institut i vratio
se s još pet stotina u džepu. Vratit ću ti, tata – obećao je Borik. Zaradit ću i
vratiti. Samo mami ništa ne govori. Lindt je kimnuo glavom, niti pristajući
niti se protiveći. Boriku se učinio posve, posve starim i usporenim.
Novac je uplaćen stambenoj zadruzi. Dvije i pol tisuće bilo je taman za
mali ali zato trosobni stan. Nalog su dali baš pred Novu godinu, pa je
blagdan bio bučan, veseo, dvostruk. Sretni student treće godine Boris
Lazarovič Lindt, kako i treba, prenio je mladu ženu koja se smijala preko
praga novog stana, potpuno pustog, no zato njihova vlastitog. Galamili su
gosti, gađajući strop čepom sa sovjetskog pjenušca, također studenti,
postdiplomci, mladi veseli sovjetski klipani, djeca velike zemlje koja je
polagano i svečano ulazila u svoju veliku agoniju. »Sretna nova 1980.
godina!« – srdačno je rekao televizor, unajmljen samo za blagdansku večer.
Borik je budno pazio da ruske salate i kuhane piletine ima dovoljno za sve
zainteresirane. Zapravo su htjeli francusku, ali nisu nabavili grašak. I vrag
je odnio, ionako su bili nevjerojatno, čudesno, strašno sretni.
– A što ćete napraviti od male sobe, buržuji? Kabinet? – priupitao je
netko od nacvrcanih gostiju pokušavajući otresti pepeo u šalicu, ali bi mu
svaki put pao na hlače. Borik je ulovio ženin pogled, zbunjen, veseo,
svijetlosmeđ. Nasmiješila se i kimnula – hajde, sad možemo.
– Mala soba bit će dječja – rekao je Borik odlučno i svi su zavikali i
zaskakali još glasnije – s novom snagom, s novom godinom, s novom
srećom. Odmah je krenula u krug sirotinjska studentska kapa pa je
najtrjezniji teklič poslan k taksistima – po toplu votku – i slavlje je, poput
neočekivano gurnute lopte, poletjelo dalje, prema jutru, s novom
utrostručenom snagom. Pjevali su Makareviča, Visockog, ljubili se, plesali
uz kasetofon tresući glavama, drndajući se, grohoćući, i razišli se tek oko
šest, gotovo u zoru.
Borik je zatvorio vrata za posljednjim gostom i zavirio u sobu koju su
već odredili za spavaću. Na ležaju na rasklapanje, pažljivo prislonivši ruku
na još nevidljivi trbuh, mirno je spavala njegova žena, njegova cura,
njegovo sunce, njegova sreća. Pokrio joj je noge spalim kaputom, trepnuo
tjerajući suzu, trepnuo još jednom pa krenuo u kuhinju prati posuđe. Tekla
je hladna voda, hrđava – i vodoinstalateri su ljudi, i njima je Nova godina.
Ako bude dečko, nazvat ćemo ga... Ne, nikako ga nećemo nazvati. Nikakvi
dečki. Borik je upitno podignuo glavu prema stropu, kao da instinktivno
osjeća kako je Bog upravo ondje. Hoću kćer – zatražio je, prvi put u životu
radujući se jer zna što traži. Molim lijepo. Curicu. Curicu Lidočku. Slavina
je frknula i ispljunula usukani mlaz vrele vode. Borik se nasmiješio i
zahvalno kimnuo, kao da je doista dobio odgovor.
U lipnju 1980. godine rodila se Lidočka Lindt.
 Poglavlje šesto

Lidočka

GLISTE LIDOČKA, NARAVNO, NIJE IMALA, I GALINA PETROVNA IZGUBILA JE

svako zanimanje za djevojčicu. K tome se brzo razjasnilo da je petogodišnje
dijete ne samo težak, nego i neobično neugodan križ. Lidočku je bilo
nemoguće zamotati u cigaretni papir i spremiti nekamo što dalje, u ormar,
a gnjavaža s hulahupkama poderanim u nezgodno vrijeme i pitanjima
postavljenim u još nezgodnije uopće nije ulazila u planove Galine Petrovne.
A ono umilno i sladunjavo gili-gili kojim su Lidočku nagrađivali svi bez
razlike? Ah, kakva lutkica ta vaša unučica, ah, ima potpuno iste okice kao
vi, Galinočka Petrovna!
Ponajprije, nikakva unučica Galini Petrovnoj nije bila potrebna, na
kraju krajeva, tek je navršila četrdeset četiri godine, a izgledala je kao da
ima jedva trideset pet. A zatim i najvažnije – i okice, i navade, i onaj brzi
okret glave, pa čak, Bože, i pokret kojim si je Lidočka primicala tanjur...
Galina Petrovna, koja je u četiri godine udovištva zaboravila životinjsko,
živo gnušanje što ga je muž izazivao u njoj, s mržnjom je pratila kako se
kroz punačko, veselo tjelešce energične ljupke djevojčice pomalja, kao u
noćnoj mori, Lazar Lindt. Bio je to njegov pogled ispod oka, njegov
smiješak, njegove ruke, članci njegovih prstiju, njegova uglasta kost na
zapešću, njegova navika da joj brzo, kao kradom, dodirne bedro, tako da bi
Galinu Petrovnu fizički prostrijelilo od gađenja – kao od udarca laktom u
rub, najživljim, nezaštićenim, električnim dijelom.
Ne motaj se oko mene, zgužvat ćeš mi haljinu!
Lidočka, koja se trapavo pokušavala umiliti, uplašeno bi se stisnula,
uvukla glavu u ramena, gledala tamnim, tužnim očima, baš kako je to činio
Lindt. Bože, naravno, dijete ništa nije krivo, ali sama Galina Petrovna, što
je ona to skrivila?
Podizati Borika bilo je neusporedivo jednostavnije – ali sve je
jednostavnije kad imaš devetnaest godina. K tome je Borik sasvim lijepo
bio dovoljan sam sebi, a Lidočka, koja se još nije stigla odviknuti od
roditeljske ljubavi koju Borik nikad nije ni upoznao, lijepila se za Galinu
Petrovnu posve nagonski, kao mladunče koje je najjednostavnije umiriti ne
riječju, nego toplim bokom, poznatim mirisom, dahom koji grije – svim
onim što Galina Petrovna nije imala i što je bilo kategorički nemoguće
pribaviti novcem. Dadilje, jednako drske, glupe i nevješte kao u vrijeme
Borikova djetinjstva, bile su spremne za određenu plaću brisati Lidočki
guzu i paziti da žvače zatvorenih usta, ali nipošto je nisu htjele voljeti.
Zapravo je više nitko nije volio, i Lidočka je postupno, iz dana u dan, sve
jasnije to uviđala.
Točnije, nije uviđala, naravno – kao da je mnogo toga shvaćala sa svojih
pet godina – jednostavno se privikavala, kao što se privikava cvijet
premješten s prozorske daske, gdje je bilo i sunce, i pitomi propuh, i
kantica sa slatkom ustajalom vodom, u neki dalji kut, ne toliko mračan da
bi si mogao dopustiti uvenuti, ali mučno nepodnošljiv u usporedbi s rajem u
kojem je prije živio. I najnemilosrdnije bilo je to što sjećanje na taj raj nije
sahnulo, kao sve ostalo, već naprotiv – raslo je i punilo se tako sočnom
bolnom snagom da bi Lidočka katkada počela ridati bez ikakva razloga, čak
vrištati, podižući glas u visokim tonovima gotovo do nepodnošljivog zujanja
cirkularne pile. Potpuno uzaludno. Dadilja, naviknuta na dječje
histeriziranje, naprosto bi izišla iz sobe, opravdano smatrajući kako su joj
njezini živci draži, a od deranja još nitko nije dobio kilu; a Galina Petrovna,
koja je jedanput zatekla Lidočku baš na vrhuncu zvučnog napada,
jednostavno joj je zalijepila dobru i ravnodušnu pljusku. Lidočka je
zacvokotala zubima i ušutjela. Prije je nisu tukli. Nitko i nikad.
Najteže je bilo to što s njom nitko nije razgovarao – ne računajući,
naravno, elementarnu komunikaciju: dođi, daj, stavi, idi spavati. Briši.
Gubi se. Ne diraj. Mamica je bila pričala mnogo toga zanimljivog. I tata.
Lidočka se sjećala kako je bilo ugodno sjediti između roditelja na divanu,
osjećajući obrazom nježnu maminu ruku, prohladnu kao mlijeko, i lagano
vući vrlo zanimljivu šarenu nit iz tatina džempera. Misliš da će nas pustiti
na odmor? – brinula se mamica. Nego što, veselo je govorio tata, a ako ne
daju, uzet ću sindikalni odbor za taoce. A tko su taoci? – smjesta je živnula
Lidočka, bacajući se na novu riječ kao mačić na šuštave zgužvane novine.
Oni koji stalno taje i skrivaju. Koga skrivaju? – zapanjena Lidočka je
zamrla, zinuvši i zaboravivši nit. Ne koga, nego što. Svakakvu votku i
drugi alkohol. Skrivaju. Znači da piju puno i kad ne treba. Alkoholičari,
riječju. Znači, u sindikatu su svi alkoholičari? – dovijala se Lidočka, i
mama se od smijeha meko prevrnula na divan. Vidiš, čak je i djetetu sve
jasno! Ništa od našeg odmora!
Ne, bit će! Vidjet ćeš! Tata je čak ustao, ali kao kukac kojeg je Lidočka
uhvatila za nit odmah se vratio i zujeći poput kukca stao potezati kćer koja
se ritala. Ah, ti, Barbariska zločesta! Zašto si mi poderala džemper?
Odlučila si rođenog oca pustiti da gol hoda svijetom? Lidočka se vriskajući
ritala, odgurujući se debelim nožicama. Ne gnjavi je toliko, neće zaspati,
umiješala se mamica i također požalila nastradali džemper. Gle što si
napravila, ha? Kako si je samo uspjela izvući! I što će ti ta nit? Lijepa je –
objasnila je Lidočka nastojeći predahnuti i bez imalo straha. Stvarno je
lijepa – složila se mamica. Vidiš kako je šarena? To se zove melanž. I to je
bila još jedna riječ, i još jedna priča, i nikako da se prekinu, i nisu se
prekinule sve dok ih taoci iz sindikata na koncu nisu pustili na odmor. I
otputovali su na Crno more.
Zanesena Lidočka još je slabo znala razlikovati sjećanja od stvarnosti
pa bi uzdrhtala od tihog udarca uz koji bi knjiga pala na pod skliznuvši joj
s koljena, i mamica bi odmah nestala, kao da je nikad i nije bilo. Lidočka bi
uzdahnula, spustila se s divana za knjigom i smjestila se s njom na podu
nastojeći ne šuštati stranicama. Kod Galine Petrovne nije se smjelo bučiti.
Nije se smjelo ni trčati, skakati, praviti pod stolom kućicu rastegnuvši
stolnjak tako da nastane mračni tajanstveni brlog, neobično udoban, sav u
zlatnim sunčanim žilicama među kojima su se rojila također zlatna i
mušicama slična zrnca prašine. Lidočka je u mislima savijala prste: loptati
se. Đipati. Čeprkati po presvlakama i tapetama. Drljati svuda
flomasterom. Moljakati piroške prije ručka. Ni to se ne smije. To je bilo
teško. Jako teško.
U biti, Lidočka je živjela kao bolonjezer s pedigreom. Četiri puta na dan
na poluprozirnome kolekcionarskom porculanu posluživali su joj dobru
hranu, a poslije doručka (čaj, zobena kaša sa slatkim, topla žemlja, žuti
maslac, tvrdi sir) i prije užine (mlijeko, hrskavi keksi, par jabuka ili
banana) izvodili su je u šetnju u dvorište, činovničko, tiho, odvojeno od
stvarnog svijeta kovanom ogradom s viticama od lijevana željeza i oštrim
šiljcima. U šetnji je smjela malo trčati ili ljuljati se na škripavim metalnim
ljuljačkama – pod nadzorom, dakako, samo ne više jedne dadilje, nego
cijelog desetka, pri čemu je svaka dadilja ljubomorno pazila na povjereno
joj dijete: da bude što deblje, okretnije i zgodnije od ostalih. Grickale su se
sjemenke, hvalilo se gazdinim bogatstvom, dječjim nestašlucima i hirovima
– a moj, a moj, kaaako me opalio kanticom po glavi! Moj, bucmast, sav
važan, u uvoznoj odjeći, bio je prisutan u blizini, dašćući je pokušavao
iščupati od jesenjeg stida mrki grm bijeloga gloga. Djeci se ništa nije
branilo – u svakom slučaju ništa loše. Dobro se naprosto nije primjećivalo,
očito zato što ga je bilo malo. Probravši sadržaj gospodskih ormara,
neminovno su prelazile na hladnjake: gutajući riječi izvještavale su čime su
se počastile, što su drpile, što nisu htjele. Prezirale su kuharice i kućne
pomoćnice – fukara, posluga, čistačice. Same se nikad nisu ponižavale
pospremanjem. Potaknute pričama o hrani, vadile su pakete iz vrećica,
dovikivale pozivajući svaka svoje čedo – trpale u zamašćena, kao u ptića
razjapljena usta sendviče s kavijarom, fino meko pecivo, komade mirisnoga
svinjskog pečenja. Žurno su gutale ostatke. Jedna drugu nikad nisu častile.
Ni djeci nisu dopuštale. Da ne bi! Kao da doma nemaju što žderati!
Nakljukani činovnički podmladak, uostalom, ni sam nije hrlio činiti dobro –
u zgradi su bili ili drski, razmaženi vlastelinčići velikih njuški, ili
mučaljivi, slabašni degenerici, bijedni, bolećivi podmladak moćnih obitelji,
razmažen još i više nego vlastelinčići, ali im je priroda uskratila čak i
elementarne nagone i vještine preživljavanja.
Lidočka nije voljela šetati.
Niti sjediti kod kuće.
Ostale su samo knjige – one ništa nisu zahtijevale niti zabranjivale i s
njima je mogla razgovarati. Do mile volje. Makar i u sebi. Uvjerivši se da je
Lidočka brzo prešla sve neznatne dječje granice, počevši od prostodušnog
Jojbolija i završavajući dražesnima, nestašnim Ruslanom i Ljudmilom,
Galina Petrovna je, promislivši, zaključila da radi vlastita mira u jednoj
stvari može i popustiti. Dovela je Lidočku do jednog od zaključanih ormara
s knjigama, okrenula škripavi ključ i spremila ga u džep. Tu možeš
preturati koliko hoćeš – milostivo je dopustila i pokazala najdonju policu.
Na više da nisi ni pomislila.
Lidočka je, potresena razbacanim blagom koje joj se otkrilo, sitno
zakimala.
Tako je naslijedila knjige svojega djeda.
Naravno, to nisu bile sve knjige iz goleme dragocjene biblioteke Lazara
Lindta, već samo sitni aktikvarski otpad koji Galina Petrovna nije znala
kako identificirati, ali nije se usudila baciti ga – ne u spomen na pokojnog
supruga, razumljivo, nego naprosto zato što se bojala da ne pogriješi.
Knjiška moda mijenjala se gotovo jednako nepredvidljivo i često kao dužina
suknji ili širina revera, i svi su čas tražili jednostavnu robu Ivana
Dmitrijeviča Sitina, čas najednom počinjali skupljati prva izdanja
futurista, plaćajući ružne, gotovo od tapeta napravljene brošure koliko je
obični sovjetski građanin bio spreman dati za žuđeni rumunjski ormar.
Zato je Galina Petrovna jednostavno skupila još u 19. stoljeću uvezane
godišnje snopove Njive, raspadnute udžbenike aritmetike i jednostavne
knjižice Damskog štiva za srce i razum i prognala ih na jednu od polica,
čudeći se u sebi što su sitničavom Lindtu uopće trebale te bezvrijedne
bibliobudalaštine.
Lidočka je sjela na parket ispred ormara s knjigama, razmaknuvši gole
nožice koje su u godini života s Galinom Petrovnom zauvijek izgubile živu,
ljupku, dojenačku punašnost. Imala je šest godina – posve odrasla, uzevši u
obzir sve okolnosti vremena i mjesta. Stvarno smijem? – upitala je prije
nego što je pružila ruku, Galina Petrovna mogla se predomisliti u bilo
kojem trenutku, i za ono što je bilo dopušteno jučer, Lidočka je sutra mogla
dobiti dobre batine. Znala je to. Inače je znala mnogo više nego što bi
trebala znati osoba njezinih godina. Ma čitaj, Bože – dopustila je Galina
Petrovna. Samo ih ne trgaj i ne šaraj flomasterima. Lidočka je još jednom
kimnula i nepogrešivo izvukla iz tijesnoga, malko neurednog reda knjiga
najotrcaniji i gotovo pomalo topao svezak. Bio je to Dar mladim
kućanicama, ili Kako smanjiti troškove u kućanstvu Elene Molohovec.
 Lidočka se udobnije namjestila i knjiga joj se sama otvorila ususret –
na nečijem omiljenom, često čitanom i čak malo zamašćenom mjestu.
»Sladoled od vrhnja priprema se na sljedeći način«, pročitala je Lidočka,
kao da je to kakva bajka, i pohitala za ugodnim nečujnim glasom koji je u
sebi krio neuvredljivu veselu iskru: uzmite najsvježije vrhnje, rijetko, pa
prema tome i nemasno, a u nedostatku istog i neobrano mlijeko; žumanjke
razmutiti sa sitnim prosijanim šećerom dok se ne zabijele, pomiješati s
vrhnjem, staviti u lonac na vatru, miješati dok se ne zgusne, ali da ne
zakipi. »Ali da ne zakipi«, ponovila je Lidočka, koja dotad nije ni slutila da
se sladoled uopće priprema, i to na tako neobičan – sljedeći način. Mislila je
kako sladoled odmah dolazi na svijet u injem prekrivenom papiru ili, u
najgorem slučaju, u kornetu koji se brzo smekša pa je zato osobito ukusan.
»Kušati špatulom«, upozorio je glas, i Lidočka se odmah vratila. Ako na
špatuli bude više ostajalo, a manje se cijedilo, poput rijetkog jogurta, znači
da se dosta kuhalo, ostaviti, ohladiti miješajući; procijediti kroz sito u
kalup koji najprije treba dobro obrisati; prekriti papirom, poklopiti i
okretati na ledu.
Lidočka je zaboravivši sve na svijetu zamislila kako se na ledu okreće
sladoled od vrhnja – kao Natalija Bestemjanova, čvrsta, oblih nogu, s
bujnom šubarom od kose zategnute kao da je i ona istrenirana. A glas je
sve objašnjavao – ugodan, nevjerojatno blizak – kako obrisati poklopac
kalupa, kako tući dobivenu masu špatulom dok se sladoled ne pretvori u
gustu i slatku masu nalik na finski maslac, i riječ finski bila je tako bajna
da nije ni trebala objašnjenje, i Lidočka se prvi put nakon mnogo, mnogo
mjeseci nije sjetila mamice i prvi je put bila potpuno sretna.
»Što se više sladoled izmiješa lopaticom, to će biti bolji, u tome je sva
tajna dobrog sladoleda«, završila je napokon Marusja i tiho se nasmijala.
Bila je to njezina polica, s njezinim knjigama koje je Lindt odnio kad više
nije bilo Čaldonova, kad više nije bilo zapravo ničega osim sjećanja, osim
glasa, osim smijeha koji ipak nije uspio umrijeti, osim te knjige. Možda i
najdraže na svijetu. Sad je to bila i Lidočkina omiljena knjiga. Elena
Molohovec.
Sljedećih pola godine Lidočka je ispuštala Dar mladim kućanicama iz
ruku samo kad se kupala ili spavala, a i tada je Molohovec ležala u blizini,
na ormariću, ispod jastuka Galina Petrovna nije dopustila. Bilo je to vrlo
mirnih pola godine – u svakom slučaju za Galinu Petrovnu, zato što se
Lidočka koja je po cijele dane sjedila u naslonjaču s pohabanom knjigom na
koljenima nije ni vidjela ni čula. Galina Petrovna katkad bi čak zaboravila
da u kući živi dijete – ma što, stari ćudljivi fikus koji je u kutu primaće
sobe lijeno izigravao zimski vrt zahtijevao je više pažnje i brige.
Idila se okončala, kako i treba, krvavom nedjeljom, i to krvavom u
najdoslovnijem smislu riječi. Bio je čudesan dan, zvonak i leden, Galina
Petrovna navečer je planirala otići u goste u vrlo ugodno društvo i zato se
žurila dovršiti sve svoje svakidašnje poslove. »Hajde, brzo operi ruke pa na
ručak«, naredila je Lidočki, kao i obično napola utonuloj u naslonjač.
Lidočka je podignula blijedo lišce, poslušno kimnula, i na žućkastu stranicu
– točno na recept za oblatne s vrhnjem (ispeći ih kao rolice, posluživati uz
čaj ili kavu) – pala je teška, gusta, gotovo crna kap. Lidočka ju je uplašeno
razmazala prstom, spuznula s naslonjača i učinivši nekoliko nesigurnih
koraka izgubila svijest, zamrljavši krvlju iz nosa sag, svoju vestu, džemper
Galine Petrovne – snježnobijeli, novi, od čistog kašmira, mrlja se sad više
nikad neće ukloniti, i ništa od gostiju, naravno, ništa od ugodne večeri,
kako ta mala sve zna pokvariti! Potpuno nevjerojatno!
Hitna je stigla za desetak minuta, no Lidočku, koja se dotad posve
pribrala i čak umila, ipak su odvezli u bolnicu. Kad je čula za nesvjesticu
liječnica ništa nije htjela slušati – vozimo je, nema priče, tko zna što je
djetetu, što je vama?! Galina Petrovna ustrčala se po stanu skupljajući
Lidočkine stvari i s užasom shvaćajući da ne zna gdje što stoji, vražja
dadilja, sutra ću je otpustiti, lijena kuja napravila je rusvaj! Gdje su ti
hulahupke? – upitala je Lidočku, a liječnica je začuđeno pogledala, ma
fućka mi se, ne tiče je se, na kraju krajeva, kako je umišljena, nije dorasla
da me kritizira. Galini Petrovnoj ispala je torba, podignula ju je, opet joj je
ispala. I tek je tad shvatila koliko se uplašila.
Zbog nedjelje, na dječjoj neurologiji bio je samo dežurni, mršavi odrješiti
mladić oštrih jagodica koji se toliko umorio da je potpuno izgubio
pristojnost – nevjerojatan slučaj za Četvrtu upravu, ulagivati se
pacijentima tu je bilo najvažnije, važnije čak i od rezultata liječenja, da,
zapravo, liječiti nije bilo tako važno, kudikamo je bilo važnije ugoditi. Ali
dežurni je na vratu imao trideset popunjenih ležaja i izolaciju u kojoj se
polako u paklu encefalitisa raspadao desetogodišnji dečko, u potpuno
bezizlaznom stanju, potpuno, i dežurni je cijelu noć prosjedio uz njegov
ležaj, povremeno nemoćno provjeravajući sad već nepotrebnu infuziju i
priželjkujući samo jedno: da napokon počne agonija i dečka premjeste – u
reanimaciju, u raj, bilo kamo, samo da ne vidi te skorene usne, upale očne
duplje, te zamorne grčeve koji žmikaju izmoždeno dječje tijelo. Dobro došao
na pedijatriju, sinko. A mogao je na stomatologiju. Mama je govorila –
pametan čovjek uvijek traži gdje mu je toplije.
Dežurni je vješto pregledao na ležaju ispruženu Lidočku, isključivši
postupno rigidnost mišića, simptom zalijepljene pete, daj da pogledamo
okice, prati prste, tako, hajde pokaži jezik, pokaži zube, dobro, sad ustani,
raširi rukice. Dobro, Rombergov test je u redu. Bravo. Samo je blijeda, čak i
ne plava, još gore, i mlitava kao krumpirova klica, kao da je rasla u
podrumu, a ne u bogatome, sitom domu. Dežurni je s mržnjom pogledao
Galinu Petrovnu, stasitu, lijepu, s nogom prebačenom preko noge, lakirane
čizme nježno su pritiskale oble listove, potpetice tanke, visoke – zimi takve
ne nosiš, osim ako hodaš samo pet koraka od automobila do ulaza. Velika
dama. A dijete kao iz konclogora. Kakva gadura! Sve su one gadure, misle
samo na sebe.
Dežurni se na trenutak uplašio da je to rekao naglas, ali nije,
zanjihavši se ordinacija se vratila na mjesto, bljesnuvši ravnodušnim
niklom i staklom. Sad bi dobro sjela kava – tri pune žličice u čašu. I
cigareta.
– Onda, što joj je, doktore? – upitala je Galina Petrovna nestrpljivo,
strah za Lidočku, histeričan, sramotan, gotovo ju je prošao i sad joj je samo
bilo neugodno i očajnički je htjela kući, na toplo, na svjetlo, što dalje od
toga mršavog momka s potpuno luđačkim očima.
– Ortostatski kolaps – suho reče dežurni. – Uz slabu pokretljivost i
emocionalnu napetost. Tjelesna masa je smanjena, hranite li je uopće ikad?
A puštate li je van?
Na koncu nije izdržao, pukao je, osjećajući kako mu u ušima tutnji od
umora i bijesa ustreptalo golemo srce. Obraze Galine Petrovne prekrile su
jarke, gotovo apstraktne mrlje, kao na slikama Joana Miróa.
– Što vi sebi dopuštate? – upitala je tiho i ustala. – Napisat ću žalbu
protiv vas. Za tren oka izletjet ćete s posla.
– Pa napišite – obradovao se dežurni i također skočio. – Napišite, samo
izvolite. Samo ne zaboravite napisati da niste znali odgovoriti ni na jedno
moje pitanje. Od čega je dijete bolovalo, ne znate, protiv čega i kad je
cijepljeno, ah, nisam upućena, ozljede glave, kako da ja to znam! Treba
vam oduzeti roditeljska prava, a još bolje suditi vam. Gaduro! – riječ se
napokon omakla, zavrtjela se po ordinaciji kao bijesan zvrk, i dežurni je
osjetio iznenadno olakšanje kao da mu je netko s leđa skinuo pretešku
vreću s nečim živim što se slabo mrda, smrdljivim.
Galina Petrovna, osupnuta nečuvenom drskošću, gledala ga je
raširenim očima i šutjela.
Kroz vrata je provirila medicinska sestra.
– Hitno u treću izolaciju, Nikolaju Ivanoviču – rekla je.
– Počelo je? – upitao je dežurni. Sestra kimnu. – Zovite reanimaciju, evo
me odmah.
Sestra je još jednom kimnula i nestala, samo su hodnikom zalupali brzi
potplati – siguran znak da se počelo zbivati nešto strašno. Na odjelu trče
samo ako netko umire. Živi mogu i pričekati. Dežurni je s naporom
protrljao dlanovima lice, popravio ogrtač i pogladio po glavi Lidočku, koja je
sve to vrijeme stajala kraj ležaja bezvoljno obješenih ruku i poluotvorenih
usta.
– Za svaki slučaj odvedite je otorinolaringologu – preporučio je smireno,
kao da ništa nije bilo. – I upišite curicu u neku sportsku sekciju ili nešto.
Ovako će se odučiti hodati. Svako dobro.
– Svako dobro – mehanički je ponovila Galina Petrovna. I Lidočka je
rastegnuvši usta najednom očajnički i potpuno bezglasno zaplakala.
Koliko god to bilo čudno, Galina Petrovna ni na koga se nije žalila,
progutala je pilulu koja se inače pokazala sasvim ljekovitom: Galinu
Petrovnu bilo je stid – kako god okreneš, Lidočka joj je doista bila unuka,
makar i nesnosna, jedva poznata, neugodna, ali njezina. Pojedinosti
njezinih kromosoma, sjena njezine vlastite krvi u malenim tuđim žilama.
Naravno, srcu je nemoguće zapovijedati – to je Galina Petrovna znala, ali
može se priviknuti, pomiriti se, prilagoditi, i to je znala, i to po svoj prilici
bolje od mnogih drugih. U svakom slučaju, tako očito zanemarivati
usamljenu šestogodišnju djevojčicu bilo je podlo, a Galina Petrovna bila je
neuračunljiva, razmažena, usamljena, okrutna, nesretna, ali ne i podla, ne.
Samo ne podla. Odvela je Lidočku otorinolaringologu, neuropatologu, čak
(preko jake veze) privatno, poluilegalnom i nečuveno skupom homeopatu, i
svi su eskulapi jednoglasno potvrdili dijagnozu i preporuke bijesnog
dežurnog. Više kretanja – onda će se pojaviti i apetit, više druženja – onda
će nestati i emocionalna napetost. I bez pretjeranog čitanja!
Galina Petrovna ponovno je zaključala ormar s knjigama, ali Lidočka je
privila Molohovec uz grudi takvom očajničkom, nimalo dječjom gestom da
je Galina Petrovna samo odmahnula rukom, dobro, dobro, neka, samo ne
više od jednog sata na dan, i pazi – osobno ću provjeravati. Lidočka je
zavrtjela glavom, zahvalno se nasmiješila kroz divovske suze, spremne da
se proliju, i Galina Petrovna prvi je put ugledala na njezinu obrazu vlastitu
jamicu – kao da se na jedan trenutak osvrnula prema davno prašinom i
paučinom prekrivenom djetinjstvu. »A hoćeš da zajedno odemo u cirkus?«
upitala je, čudeći se sama sebi, i prvi put privukla djevojčicu, ako ne
srdačno, onda barem bez gađenja. Lidočka je udahnula zagušljivi miris
jasmina i tuberoza – golemi, golemi buket, čak košara, na čijem je dnu,
strpljivog istraživača čekao krupan, vlažnom korom drveta obložen, tek
ubran s grma crni ribiz – pa je smiješno, poput miša kihnula. Parfem Estée
Lauder Beautiful iz 1986. – novotarije Galina Petrovna nikad nije
propuštala.
U cirkus nisu otišle, naravno. Ali slast i toplina danog obećanja još su
dugo hranile izgladnjelo Lidočkino srce.
Sportske sekcije odmah su otpale – Galina Petrovna bila je kategorički
protiv bilo kakvih djevojaka s veslom i drugih karijatida. Djevojčica mora
biti djevojčica. Stoga, kako bi se osiguralo dotad nedovoljno kretanje,
odlučeno je da Lidočka krene u plesni kružok – dakako, u najbolji, u
Središnji pionirski dom: snobizam Galine Petrovne nije trpio nesklad čak
ni u sitnicama. Na prvi sat osobno je odvezla Lidočku, Volgom – što nije
bila prevelika žrtva s obzirom na to da je nova (upravo stigla iz posebne
krojačnice) bunda neodložno zahtijevala prvu šetnju. Doduše, krojačica se
pokazala nesposobnom – stalno je nastojala ostaviti na donjem dijelu
ćiftinske, vulgarne produžetke, ali Galina Petrovna ustrajala je na svojem,
i bunda je bila napravljena – čak ne ni bunda nego fini, lagani kaput od
svjetlucavoga crnog astrahana s uzorcima nalik na moare ondje gdje su kod
neokoćene janjadi poslije trebali nastati čvrsti uvojci kao kod dojenčadi. Za
podstavu je poslužila prava pravcata svila nevjerojatne, gotovo carske
nijanse. Poderat će se, zamastiti, to je tako nepraktično! – preklinjala je
krojačica, guska, četverostruka seljačka guska, jer Galina Petrovna trebala
je samo podignuti ruku prema kosi ili raširiti skute da bunda, zatvorena,
neprobojna, monaški stroga, najednom pokaže svijetu svoje tajno,
uzbudljivo, raspaljeno naličje, i od toga je postajala osobito bespomoćna,
ranjena, nevjerojatna – gotovo živa.
Golemi ovratnik od smeđe lisice zahvaćene prosijedim mrazom, široki
rukavi, previše male dugmadi na visokim, stisnutim grudima – zaškripavši
na mladom, čistom snijegu, Galina Petrovna je izišla iz automobila.
Mirisao je bliski sumrak, skorašnja južina i samo malo upravo razrezani
krastavac iz staklenika. Oniske sovjetske mamice koje su čekale ispred
Doma pionira svoj priplod ugledavši neobičnu damu sa zavišću su stisnule
usne, i Galina Petrovna osjetila se ili kao junakinja romana iz knjižnice
zaboravljenog na klupi, ili kao razliveni, vlažni, dražesni preslikač – tako
nejasan da se ne može sjetiti na kojoj je međupostaji sjećanja prvi put
promaknuo iza prozora. Galina Petrovna skrila je usne u škakljivo krzno,
udahnula blagi, pomalo ledeni zrak i najednom se osjetila vrlo glupom, vrlo
mladom i vrlo sretnom.
– Idemo? – veselo je predložila Lidočki, a ona je poslušno sitno
zakoračala pokraj nje – nezgrapna, u kariranom vatiranom kaputiću i s
pinokijevskom kapom sa žutim coflekom nalik na iskrivljeni čupavi limun.
»Moram joj obvezno naručiti kapuljaču na vezanje i bundu od ovčjeg
krzna«, usput je pomislila Galina Petrovna, i Lidočka je kao da osjeća te
misli zbunjeno zastala, ispustila rukavicu i sama ljosnula za njom – meko,
cijelim tijelom, kako to znaju samo mala djeca. Galina Petrovna s uzdahom
je stala – hajde, sama se podigni, sama – i tek tada shvatila što joj je to
neprimjetno sve vrijeme smetalo – ne snježne mušice, ne ledeni pločnik u
koji su se potpetice zarivale s ugodnim šećernim hrskanjem, nego visoki
momak u jakni od pucketave sovjetske sintetike koji je stajao na ulazu u
Pionirski dom. Bilo je u njemu nečega poznatog i zato uznemirujućeg –
crvenkaste šape, ozeble bez rukavica, lagana pogrbljenost, razbarušena
svijetla kosa, blesava pletena kapa izdajnički strši iz džepa – koji frajer,
sigurno čeka curu. Cura se odmah pojavila, stvorila se na ulazu – rumena,
smijući se, u crnom plesnom trikou i kratkoj atlasnoj suknjici koja je jedva
prikrivala oblu, nimalo pionirsku guzu – po svemu sudeći, pod tamošnjim
svodovima nisu se radovali samo znatiželjnoj dječici. Na studeni se od cure
odmah počela širiti para, kao od ugrijanog, zapjenjenog konja, pa se uz
konjski, zlaćani smijeh bacila oko vrata svojemu smiješnom Romeu, a on ju
je užurbano privio uz sebe, raširio jeftinu jaknu pokušavajući ogrnuti cijelo
svoje blago, smrznut ćeš se, ludice, kako te volim, ne možeš zamisliti! Cura
se nasmijala još glasnije, ritnuvši se jakim nogama izronila je iz jakne i
spretno odvukla zbunjenog momka u foaje, ali na ulazu je još nekoliko
sekundi sjalo jako svjetlo koje su svi osjećali – živi otisci žive ljudske
ljubavi. I tek kad se svjetlo na kraju ugasilo, Galina Petrovna shvatila je da
je momak bio sličan Nikoljenjki. Uveo me u odaje vina i pokrio me
zastavom ljubavi – pomislila je ne svojim, nevjerojatno dalekim riječima i
odmah je izdaleka, iz brižljivo zaboravljene prošlosti, kao spori val stigao
strašan umor koji gotovo izaziva nesvjesticu, brišući boje, crpeći snagu,
tako da su i bunda, i radost, i večer – sve je nestalo u hipu, ostao je samo
običan život, uobičajen, beskrajan i zato već jedva podnošljiv.
Galina Petrovna shvatila je da će se sad rasplakati ili izgubiti svijest.
Dosta, dalje ćeš sama. Soba broj 28, prvi kat, s naporom je naredila
gurnuvši Lidočku, koja je već ustala i čak se posve otresla, prema dverima
odaja zlatnog djetinjstva. Dadilja će te pokupiti za jedan sat. Čekaj je na
mjestu, ne visi na ulici. Lidočka je uplašeno pogledala, počešala se po nosu,
ali se pribrala i zagegala prema golemim, kao tri čovjeka visokim vratima.
Kako struže nogama, Bože, kako će plesati, bit će da ni sluha nema ni
malo, što će mi ta muka, ma otkopčat ću tu prokletu bundu ili – plok! –
jedno neposlušno dugme je odskočilo i zveknuvši o vjetrobransko staklo
odletjelo nekamo pod suvozačko sjedalo.
Tek je u liftu uspjela izići na kraj s astrahanom koji je postao pretežak
– kućna pomoćnica, koja je povodom plesnog debija pripremala piroške,
iskočila je iz kuhinje uzdignuvši prema nebu ruke s kojih se osipalo brašno.
– Nisu je primili? – izdahnula je uzbuđeno tražeći zaokruženim očima
Lidočku.
– Tamo primaju čak i one bez nogu i s Downovim sindromom –
dreknula je Galina Petrovna i razdraženo bacila bundu na pod, izokrenutu,
izvađene utrobe, sad već definitivno i nepovratno mrtvu. – Recite Ljusji da
je u šest pokupi tamo. I ne derite se tako, zaboga. Imam migrenu.
Kućna pomoćnica htjela je nešto upitati, ali Galina Petrovna samo je
odmahnula glavom – pustite me na miru, rekla sam! – i pred sluškinjinim
nosom glasno se zalupiše vrata jedne od soba, još jedna, tko zna koja po
redu, zatvorena vrata u ovoj obiteljskoj priči.
Galina Petrovna sama nije znala zašto je ušla u Lindtov kabinet: veliki
stol, mape s papirima, stara kožna kutija za naočale koju je jako volio,
pisaći stroj u futroli koji nije trpio, sve na istom mjestu kao i prije – sama
je odredila kako se ništa ne smije dirati tako da je kabinet postao mali
muzej, sterilno čist i potpuno nepotreban jer nakon što je Lazar Lindt
umro, baš tu, usput rečeno, na tom čak i za agoniju malo previše
prostranom divanu, u radnu sobu nije ulazio praktički nitko. Pogotovo on
sam.
Galina Petrovna prišla je stolu, prešla prstom preko vlastita lica u
drvenom okviru, na slici je imala šesnaest godina, ljepuškasta tupava
smješljivica, Lindtova najdraža fotografija, možda zato što se s njim nikad
nije tako smijala, pokraj nje, u jednakom okviru, neki sijedi babac, ili
rodbina, ili poznanica, u dvadeset tri godine obiteljskog života Galina
Petrovna nije našla vremena pitati tko točno. Sad je već kasno. I hvala
Bogu.
– Sve je trebalo biti drukčije – rekla je tiho. – Sve, baš sve. Zar sam bila
takva? – Lindt je šutio, ležao je stisnuvši se na golemom divanu, privukavši
koljena smežuranim praznim ustima, u istoj pozi u kojoj je umirao, u istoj
u kojoj se nalazio prije rođenja. – Ti si mi upropastio cijeli život. Svu si me
izmrcvario.
Galina Petrovna osjetila je kako se izdaleka, gotovo iz djetinjstva,
tutnjeći približavaju suze, a Lindt je i dalje ležao ne okrećući se, i
najednom je shvatila da on uopće ne šuti, nego jedva primjetno, na granici
osjetljivosti slušnog živca mrmlja nešto pjevno, nerazgovijetno i nesuvislo,
kao u snu kad se svaka pojedina riječ, potpuno živa, zaobljena kao perla,
niže na drugu jednako razumljivu, ali sve zajedno isprepleću se u zbrkano,
zamršeno, svakog smisla lišeno i stoga osobito strašno klupko.
– Neće dugo, Galina Petrovna – sućutno je rekao liječnik i sudeći po
pogledu htio ju je pogladiti po ramenu, ali nije se odvažio. – Idite vi,
odspavajte barem malo. Ja ću ujutro zamijeniti bolničarku.
Galina Petrovna poslušno je kimnula, ali nije se pomaknula s mjesta,
kao da se ne može odvojiti od te polagane, opčinjavajuće, gotovo uzvišene
agonije. Tiho i jasno krckale su plastične pletaće igle u rukama vremešne
šutljive medicinske sestre, tiho i jasno kucao je stari stajaći sat tvrtke
Lenzkirch, od hrastovine, s brončanim odljevom i pozlaćenim kazaljkama, i
u njegovu ritmu, kratko i strašno izdišući, mrmljao je Lindt. Amol is gewen
a majsse. Di majsse is gor nit frejlech. I opet: Amol is gewen a majsse.
– Što on to govori? – upitala je Galina Petrovna. – Što govori?
Razumijete li?
– Ne – rekao je liječnik. – Teško da to uopće ima smisla. Najvjerojatnije
je više od pola mozga mrtvo. Idite. Ne morate sve to gledati.
Galina Petrovna ustala je i tek sad osjetila kako su joj od višesatnog
sjedenja strašno utrnule noge i leđa. Treba odspavati. To je istina. Ili
barem prileći.
Na pragu je najednom stala i upitala s čudnom intonacijom – sigurno se
neće oporaviti? Liječnik je raširio ruke kao da se ispričava. Galina
Petrovna izišla je i iz hodnika su doprli prigušeni zvuci nalik na lavež.
– Jadnica – rekao je liječnik poput sfinge ravnodušnoj sestri. – Dobro da
je barem počela plakati, već sam mislio da ćemo joj morati dati Relanium.
Galina Petrovna obrisala je mokre oči, duboko udahnula da se smiri, ali
nije izdržala pa se ponovno neobuzdano, objeručke zatvarajući usta,
grohotom nasmijala.

Počelo je 1979. godine. Galina Petrovna prvi je put to opazila ‘79. – tko
zna koliko je dugo sam Lindt živio s tim i teško da je čak i Bog znao koliko
mu je strašno bilo. Lindt je već imao blizu osamdeset, formalno se odavno
smatrao umirovljenikom – počasnim, zaslužnim, vrag zna kakvim još – ali
zapravo je dolazio u svoj institut, doduše, ne više svaki dan, već nekoliko
puta na tjedan, ali u tim posjetima i dalje nije bilo ničeg formalnog. Kao i
prije bio je otrovno duhovit, kao i prije shvaćao je paradoksalnom brzinom,
kao nekad vodio je hrpu projekata, nadzirao (točnije – sadistički tlačio)
bezbrojne postdiplomce i mlade znanstvenike te strastveno dovršavao još
jednu monografiju.
Bili su u braku dvadeset godina, ali Galina Petrovna nastojala se sve
dosad Lindtu ne obraćati po imenu. Jednostavnije je prijeći nekoliko
desetaka metara osjećajući kako se nova baršunasta haljina ugodno pripija
uz bedra, otvoriti vrata, druga, treća, prijekorno podignuti obrve. Lindt je
stajao nasred spavaće sobe – sitan, pogrbljen – samo u snježnobijeloj
košulji ispod koje su kao ispod spavaćice stršale suhonjave savijene noge –
dječje veličine, ali s nimalo dječjim prorijeđenim dlakama i ružičastim
žilama. Na krevetu ispred njega ležalo je srdačno raširenih ruku izglačano
odijelo, čudesno se prelijevajući kao suha šljiva, sa skromnim redom
odlikovanja na desnoj strani i pozamašnom pločicom s odlikovanjima na
lijevoj.
– U čemu je stvar? Kasnimo! – nezadovoljno je rekla Galina Petrovna.
Lindt se trznuo i zinuo te ne shvaćajući pogledao Galinu Petrovnu – pa
se ponovno zapiljio u odijelo. Glava mu se sitno, jedva primjetno tresla, kao
dotrajali mehanizam koji se nastoji pokrenuti.
– Kasnimo! – ponovila je Galina Petrovna.
– Kamo? – upitao je Lindt izgubljeno, i Galina Petrovna prvi je put u
životu čula u njegovu glasu nešto nalik na strah. Najednom je s tihim,
jasnim užasom shvatila da muž po svoj prilici ništa ne razumije. Ni ono što
leži pred njim ni razloge njezina nezadovoljstva. Ta obješena staračka
vilica, mutnim žutilom zalivene oči koje ne vide. Bože, pa naravno, ima
gotovo osamdeset godina! Treba hitno nazvati Nikitske, Ljalja je rekla da
imaju znanca neuropatologa. Iako, što s tim imaju živci? Veliki je Lindt po
svoj prilici davno ishlapio, a ona nije ni opazila.
 – Pa zar se ne sjećaš? – upitala je Galina Petrovna oprezno, kao da
razgovara s nasilnim luđakom koji bi u svakom trenutku mogao munjevito
izvući opasnu britvu koja se ljubičasto prelijeva. – Pozvao nas je Andrikov,
ima godišnjicu. Automobil je već pola sata dolje. Ili se loše osjećaš? Da
ostanemo kod kuće?
– Kakve su to gluposti?! – vedro je rekao Lindt i spretno, sa
zadovoljstvom, uskočio u hlače. – Svašta, kod kuće. Kod Andrikovih se
odlično jede, grijeh je ne naklopati se kad te već nude. – Prasnuo je u posve
nenormalan smijeh, više sličan zavijanju, i Galina Petrovna na trenutak se
strašno, do slabosti, do znoja, uplašila – kao da je curica, pravo dijete, koju
je bezdušno ostavila u šumi jedina poznata joj odrasla osoba.
– Nešto si se previše napudrala, stara, sva si bijela kao snjegović –
nezadovoljno ju je osudio Lindt pokušavajući svladati rasporak; i to je bilo
potpuno nenormalno, nikad je nije nazivao stara i nikad je nije kritizirao,
čak ni u sebi, Galina Petrovna bila je sigurna u to, ma da se uvaljala u
blato, u perje, u sami drek. I s rasporkom nikad nije imao nikakvih
problema. Eto s čim je kod Lindta sve i uvijek bilo odlično.
Ipak, večer kod Andrikovih prošla je besprijekorno – Lindt je blistao i
više nego obično, sipao je paradoksalne dosjetke i plesom izmorio dame – i
to tako da se Galina Petrovna više puta u sebi prozvala psihopatom i
histerikom. Na nekoliko dugih mjeseci sve je bilo kao prije, uobičajeno, kao
što su naviknuli, ali zbog nečega se nikako nije mogla smiriti i krišom je
motrila Lindta s osjećajem strepnje i napetosti, kao da je pratila neobičnog
kukca koji se u daljini kreće zasad neopasnom putanjom, ali bogzna što će
mu pasti na pamet u idućem trenutku, i ima li uopće išta u toj glavi –
ružnoj, golemoj, posutoj smećkastom staračkom »heljdom«?
Ali sve je bilo kao obično – osim što je Lindt bio češće razdražljiv i što je
počeo neuobičajeno mnogo jesti, i to uz hirove i nastranosti, čega nikad
prije nije bilo. Ili je bilo? Galina Petrovna pratila je pogledom komad
sušene morune koji je Lindt umakao najprije u hren, a zatim u džem od
drijena, razmatrajući ispravnu aktivaciju okusnih receptora. Ili je uvijek
tako jeo? Bože, koja guska, dvadeset godina proživjela si uz njega i ništa,
ništa nisi primjećivala!
Ali čudnovatosti s hranom, isprva jedva primjetne, nastavile su se –
Lindtu su počeli ispadati zalogaji, sam je, uostalom, ismijavao svoju
staračku nemoć, gle, fejgele, uskoro ćeš me morati hraniti žlicom, potom je
zatajio nož, a za njim i vilica, koja je postala neposlušna; i žlica više uopće
nije bila šala, doduše, s njom je Lindt zasad odlično izlazio na kraj, zgrćući
i miješajući u dubokom tanjuru za juhu sve odjednom – mesnu juhu s
maslinama i limunom, mladi krumpir, teleći odrezak koji je kućna
pomoćnica prethodno sitno narezala... Sva ta slabo privlačna smjesa
podgrijavala se do temperature od 36,6 stupnjeva i uz srkanje i mljackanje
stavljala u usta – sukladno najnovijoj Lindtovoj teoriji, to je bio
najučinkovitiji način probavljanja svih korisnih tvari sadržanih u hrani.
Dan kad je Lindt ulio u tanjur – zajedno s mađarskim gulašem,
pirjanim kupusom i pilećim odreskom kuhanom na pari – čašu slatkog
čaja, postao je za Galinu Petrovnu dan kad je konačno progledala. Lindt je
probrljao žlicom odvratni gustiš, razmislio i s lukavim osmijehom stao u to
drobiti berlinsko pecivo. Kućna pomoćnica neprimjetno se prekrižila i otišla
u kuhinju. Galina Petrovna progutala je knedlu od koje joj se povraćalo –
ne od gađenja, ne. Od straha.
Više nije bilo sumnje. Lazar Josifovič Lindt, član AZ SSSR-a, laureat,
član i honoris causa svega mogućeg, definitivno je i nepovratno šenuo.
No to je trebalo još dokazati. Lindt oduvijek nije podnosio liječnike, a
sad je postao potpuno neuračunljiv – ni o kakvim pretragama nije moglo
biti govora, pa neće mu valjda Galina Petrovna zvati hitnu da ga vozi u
ludnicu? Prvi put u životu očajnički je požalila što je grubo istjerala iz kuće
Nikolajiča, prije mnogo godina, a on bi po svoj prilici gazdu mogao ako ne
natjerati, onda barem nagovoriti. Ali kasno je, kasno – prošlo je toliko
vremena da ga ne možeš naći, general Sedlov još je prije deset godina usput
rekao da je bivši majordom napustio organe, pije, kažu, kao smuk, ali jezik
čvrsto drži za zubima. Eto što znači dobra škola. Nikolajič, koji se davno,
na vrhuncu mamurluka objesio u svojoj samotnoj jednosobnoj gajbi,
energično je kimao, ponosan što nije iznevjerio stare drugove, život je
proveo gnusno ali pošteno. Kao pravi čekist.
Galina Petrovna iz očaja je pozvala u goste psihijatra, dokopala se
preko poznanika ni manje ni više nego profesora, debeloga, zaobljenog,
nalik na veselo uskrsno jaje. Profesor je sa zadovoljstvom prihvatio poziv i
oko dva sata pijuckao s akademikom čaj, vješto i neprimjetno, kao mačak,
tjerajući Lindta u najraznovrsnije logičke slijepe ulice, ali Lindt je kao u
inat bio besprijekoran, nije smiješao onu svoju čorbu i sve sugovornikove
verbalne pasove primao je s lakoćom dostojnom njega samog. Profesor je za
vizitu zatražio sto rubalja, poljubio Galini Petrovnoj ručicu i na oproštaju
uvjeravao da je Lazar Josifovič psihički potpuno zdrav i da istinski genij
zapravo ima pravo na određene nastranosti, tim više što je u poodmakloj
dobi, a za tako poodmaklu dob, vjerujte mojem iskustvu, sve je i više nego u
redu. Galina Petrovna demonstrativno je obrisala ruku o skut i dala
profesoru pedeset rubalja umjesto obećanih stotinu. Neka zna, seronja.
Prošlo je još nekoliko mjeseci i svijetli intervali poput tog na koji je
naišao psihijatar postali su rjeđi. Lindt je počeo loše spavati i često bi
zamro usred rečenice, zapiljivši se cijelim obješenim, ukočenim licem
nekamo u samo njemu poznato vrijeme i prostor. Jednom je gledajući kroz
prozor s iznenađenjem rekao – koliki red, majko mila! Otvorio je prozor uz
pucketanje i veselo viknuo – hej, dečki, ne zamarajte se, ionako nema
krumpira za sve! Galina Petrovna povukla je tanki til boje vrhnja –
dvorište je bilo potpuno pusto, samo je vremešni pazikuća strugao metlom i
duž grmlja prolazila je dugačka, čupava, plameno riđa mačka.
To je nalikovalo na polagano zaranjanje. Lindt kao da je ulazio u crnu
ustajalu vodu, bez žurbe, korak po korak, gubeći ono malo ljudskoga što je
uopće bilo u njemu, i nitko ga nije zaustavljao, nitko nije plakao, nitko ga
nije preklinjao da se vrati. Baš nitko. Zaprepašćujuće, ali i dalje je
nevjerojatno mnogo radio, svaki dan provodeći za pisaćim stolom ne manje
od četiri sata i katkad tiho, a katkad bijesno razgovarajući. Jedanput, kad
se akademik osobito burno prepirao s nekim Sergejem Aleksandrovičem,
sipajući mračne, prave logoraške psovke, Galina Petrovna nije izdržala pa
je zavirila u radnu sobu. Lindt je razgovarao sa satom.
Svaki put, predajući još jednom postdiplomcu svežanj listova ispisanih
prepoznatljivim akademikovim črčkarijama, koje su sad postale još
nakaznije i krupnije, Galina Petrovna očekivala je poziv s uplašenim
pitanjima odakle joj te budalaštine, i poziva je, dakako, bilo, ali posve
drukčijih – ah, to je posve genijalno, zaprepašćujući izračuni, prenesite
Lazaru Josifoviču da su iz Physics of Plasma poslali brzojav zahvale,
sasvim su ushićeni njegovim posljednjim člankom, i znate, reći ću vam u
povjerenju, poštovana Galina Petrovna, sve to vuče na Nobela!
Galina Petrovna spustila je slušalicu i pratila pogledom budućeg
nobelovca kako sitno korača po hodniku, suhonjav, sićušan, zamotan u
zamašćeni, do potpune neprepoznatljivosti zamrljani ogrtač. Prije nego što
je skrenuo prema svojoj radnoj sobi, poskočio je, zamahao zamišljenim
krilima i zvonko zakukurikao. Telefon je ponovno zazvonio. Galina
Petrovna podignula je još toplu slušalicu i umorno rekla: »Idi u kurac,
idiote. I ne zovi više, dojadio si mi.«
Borik se zacrvenio i kao ofuren iskočio iz telefonske govornice. »Idemo«,
rekao je ženi koja je njihala kolica u kojima je spavala u pelene čvrsto
povijena i na vrlo lijepu sardinu nalik novorođena Lidočka. »Nikoga nema
kod kuće. Poslije ću nazvati. Drugi put.« Ali do drugog puta, naravno, nije
došlo. Nekoliko tjedana poslije Lazar Lindt obolio je od tko zna kako
pokupljene gripe. Ekipa hitne pomoći koja je stigla zbog povišene
temperature od četrdeset stupnjeva predložila je hospitalizaciju, ali Galina
Petrovna je odbila. Dobro, pomirljivo je rekla žustra školovana doktorica. S
obzirom na pacijentov položaj i dob, mislim da ćemo lako moći organizirati
cjelodnevni nadzor i kod kuće.
Četvrta uprava naćulila je uši u najdoslovnijem smislu riječi i već
nakon desetak dana Lindt se počeo oporavljati. Točnije, gripa se polagano,
poput povodnja, počela povlačiti ostavljajući iza sebe krhotine, razvaline,
nadute lešine domaćih životinja i grozne zadahe vlage, smrti i truleži.
Terapeut (najviše kategorije, naravno) koji je svaki dan posjećivao
pacijenta na visokom položaju odveo je Galinu Petrovnu u stranu i obzirno
upitao je li opazila išta čudno u suprugovu ponašanju.
– Ta on je genij – rekla je Galina Petrovna ljutito. – Uvijek je bio
uvrnut. Što vi hoćete od mene?
– Ponajprije hrabrost – rekao je terapeut i djelić sekunde divio se sam
sebi sa strane. – Moram reći da Lazar Josifovič Lindt po svemu sudeći ima
Alzheimerovu bolest.

Lindt je umro 25. prosinca 1981. godine, dva mjeseca nakon proglašenja
presude, i posljednja tri tjedna proveo je u bunilu punom nerazgovijetnog
mrmljanja koje nitko nije razumio. Bio je još živ, a u prostoru pogrebnog
poduzeća Ritual već su za njega dovršavali goleme bodljikave vijence,
spremali u posebne hladnjače tisuće nježnih, bujnih karanfila, griješeći u
brojenju pripremali baršunaste jastuke za odlikovanja, a u kutu je stajao
već posve spreman lijes s brončanim ručkama – svijetao, lakiran, gotovo
veseo i prevelik za onoga komu je namijenjen.
U Lindtovu domu bilo je bučno, prometno, čak živahno – kao uoči
velikog i dugo očekivanog slavlja. Kućna pomoćnica padala je s nogu
raznoseći kanapee i sendviče, a Galina Petrovna, omršavjela i još ljepša,
dostojanstveno je primala jednog posjetitelja za drugim. Direktor Lindtova
instituta obzirno je i uz tisuću isprika razmatrao s njom scenarij pogreba –
ipak je to pothvat državnih razmjera, formirana je čak posebna vladina
komisija, znate i sami! Galina Petrovna znala je i nije imala ništa protiv ni
oproštaja u Središnjem domu Sovjetske armije ni protiv prvog sekretara
oblasnog komiteta KPSS-a u počasnoj straži. Neprekidno su joj ljubili ruke,
izražavali sućut, povlačili se natraške brišući rupčićima oči. Ali. Lindt
nikako da umre – ležao je u pozi embrija mrmljajući tiho i nerazgovijetno
kao da je ostao visjeti između dva svijeta na nevidljivim ali još uvijek
čvrstim nitima, i to je trajalo tako dugo da su se svi na koncu umorili od
čekanja. Svi, uključujući i njega.
25. prosinca u četiri sata poslijepodne Galina Petrovna zavirila je u
Lindtovu radnu sobu – kao što je zavirivala svaki sat – i glavom pokazala
bolničarki koja je u kutu diskretno grickala blagdanski kolač da iziđe.
Idite, pojedite nešto toplo, ja ću paziti. Bolničarka je uz zahvalno gugutanje
nestala i Galina Petrovna ostala je u modroj polumračnoj sobi jedan na
jedan sa stisnutim, gotovo nestalim mužem. Amol is gewen a mejlech – tiho
je i neprekidno mrmljao. Der mejlech hol gehat a malke... Galina Petrovna
prišla je prozoru, malko odmaknula brokatnu zavjesu – padao je krupni,
bešumni, svečani snijeg, kakav pada samo na Božić, i cijelo dvorište, cijeli
grad, cijeli svijet bili su puni tog snijega i svjetla, blijedoga, živog, pravog,
kakvo je također samo jedanput na godinu, na Božić. Mrmljanje je
najednom utihnulo i Galina Petrovna uplašeno se okrenula. Bio je gotovo
mrak, ustajalo i teško zaudaralo je na lijekove, bol i staračko izmučeno
tijelo. Svi predmeti u radnoj sobi kao da su zažmirili i zavukli se u kutove.
I samo ju je iz postelje gledao prijašnji Lazar Lindt, živim, umornim,
potpuno ljudskim očima.
– Fejgele – rekao je nježno. – To si ti. A meni se stalno čini da mama
pjeva.
I poluglasno je i vrlo točno zapjevušio na jidišu prastaru uspavanku,
stariju i od njega: »Lulinke, majn fejgele, lulinke, majn kind.« Istu koju je
ponavljao slabim, ukočenim jezikom duga tri tjedna.
Ni samoj Galini Petrovnoj nije bilo jasno kako se našla kraj divana, na
koljenima. »Ti...« promrmljala je potreseno. »Ti... Zar ti...«
– Boli me glava – potužio se Lindt i prislonio ženinu vrelu, krupnu ruku
na svoje golemo čelo. – Jesam li pao? Ničega se ne sjećam.
Prešao je pogledom po radnoj sobi, pokušao se pridignuti, ali nije uspio.
Galina Petrovna zajecala je, što ni sama nije očekivala – glasno, seoski, i
ugrizla se za uzdrhtalu donju usnu.
– Što mi je? – upitao je Lindt usrdno i najednom su mu se oči raširile i
na trenutak ukočile, kao da su ugledale ono što nije namijenjeno ni njemu
ni bilo kojemu drugom čovjeku.
Shvatio je.
– Tako dakle – rekao je promuklo. – A ja sam mislio da sam pao.
Uplašeno je stisnuo prste Galine Petrovne, kao dijete, kao da mu ona
može pomoći, kao da se barem nešto može učiniti, ali odmah se savladao i
pustio joj ruku.
– Nema veze – promrmljao je. – Nema veze, fejgele, ne boj se. Ako
razmisliš, sve je to samo eksperiment, i to vrlo zanimljiv.
Galina Petrovna htjela je odgovoriti, barem nešto reći, ali sve
pripremljene riječi izletjele su joj iz glave – a toliko je godina čekala,
pripremala se, tisuću puta zamišljala kako će ga prokleti prije smrti, kako
će izreći sve što joj je kao odvratna knedla stajalo u grlu duge dvadeset tri
godine njezinoga groznog braka. Naslonila je čelo na rub divana i
mukotrpno, kao da povraća, zaridala.
Lindt je s naporom podignuo ruku, pogladio ženu po toploj, živoj kosi.
– Ne plači, fejgele – zamolio ju je tiho, ničemu se ne nadajući, kao što ju
je molio cijeli život: za kruh, pogled, ljubav, suosjećanje. – Tako sam ti za
sve... zahvalan. – Umuknuo je, pripremajući se. – Nije bilo ničega boljeg od
tebe. U cijelom životu.
Galina Petrovna podignula je mokro lice s otiskom divana koji joj je
plamtio na čelu i Lindt joj se nasmiješio, zahvalno, nježno, iz sve snage.
 – Htio bih se... okrenuti, dušo – zamolio je, i Galina Petrovna skočila je,
uskomešala se, stala je nevještim rukama namještati muža da mu bude
udobnije, u radnu sobu već je pohitala sita bolničarka, ma što to radite, ne
treba, Galina Petrovna, ja ću. Obje su žene gurajući se bokovima okrenule
akademikovo tijelo, tamno od sasušenosti, Galina Petrovna pridržala mu je
skliznulu, ispijenu, pergamentnu ruku, i na trenutak je sve poprimilo
biblijsku snagu i jednostavnost.
Položila je na jastuk muževu golemu sijedu glavu, zagledala mu se u oči
i ustuknula.
Lazara Josifoviča Lindta više nije bilo.

Kad su uredni zamotuljak pokriven preko glave odnijeli na nosilima,

Galina Petrovna sve je potjerala – liječnike koji su došli utvrditi smrt,
kagebeovce koji su htjeli izraziti poštovanje, bolničarke, cmizdravu kućnu
pomoćnicu, i prvi put nakon mnogo mjeseci ostala je potpuno sama. Obišla
je divovski peterosobni stan zavirujući zbog nečega u sve kutove, kao da se
nadala kako će nešto naći ili shvatiti, ali ništa nije našla i najednom je
zatulila, duboko i jezivo, kao životinja koja ugiba, kao pas kojega je
pregazio ravnodušni kotač (sve ispod zgnječenih križa već je umrlo, a duša
nikako da se istrgne iz polomljenog prsnog koša u tihi predjutarnji spokoj).
Tulila je klateći se i sama ne shvaćajući što radi dok susjedi odozdo, mirni
generalski par u dubokoj starosti, nisu počeli bučno udarati po
radijatorima, tulila je dok je desetak šaka mlatilo po ulaznim vratima i dok
ih je nekoliko sjekira žestoko razbijalo i lomilo.
Zatim su se opet uzmuvali neki polupoznati ljudi, pod prozorom je
magareći zarevala hitna, kratkim modrim bljeskovima rastjerujući
bojažljive sumorne duše pokojnika koje su stigle kako bi pozdravile novaka.
Galinu Petrovnu tresli su za ramena, gurali joj pod nos čašu u kojoj je
prodorno vonjala valerijana, a ona je samo tulila i tulila, sve dok je
doktorica nije ubola sjajnom injekcijom u oblu podlakticu – kao da ju je
ugrizla. I soba se odmah blago zavrtjela oko grandioznog lustera s
brušenim češkim visuljcima, odnoseći Galinu Petrovnu u samotni polusan
u kojemu je ipak nastavila turobno, jezivo, istim tonom tuliti.
Naprosto je više nitko nije slušao.
Probudila se nakon dva sata, od toga što ju je pokojni Lindt blago
pozvao na uho mladenačkim, nježnim šaptom: »Fejgele.« Galina Petrovna
ležala je cijelu minutu žmireći, sva mokra od užasa, usta suhih, gorkih od
narkotika, dok nije shvatila da je sve to samo san, običan san, ne čak ni
mora. Zato što su se sve more njezina života završile, nestale su zajedno s
Lindtom, koji sad zacijelo već stoji u predsoblju nebeske kancelarije: gladi
sijede lavlje čuperke, propuhuje džepni češalj pun peruti, keseći se i
naslućujući završetak vrlo zanimljive rasprave – a što se toga tiče, dragi
moj, bit ću prisiljen da vas već sad opovrgnem. Galina Petrovna marljivo je
zamislila metalni stol u činovničkoj mrtvačnici, sićušno, od starosti i strasti
sasušeno tjelešce pokojnog muža, i ravnodušnog patologa – zbog nečega s
velikim kuhinjskim škarama kojima je kućna pomoćnica obično obrađivala
puricu za ručak, vješto sijekući nazupčanim krakovima blijedu beskrvnu
put.
I tek je tada odlučila otvoriti oči.
Ležala je u tihoj, polutamnoj gostinskoj sobi na golemom kožnom
divanu koji je bio tako potresen gazdaričinom dotad neviđenom pažnjom da
se nije usudio ni pomaknuti. Neko je vrijeme Galina Petrovna bez misli
promatrala luster, nepomičan, taman, raširenih brončanih šapa, poput
divovskog pritajenog pauka spremnog svaki čas jurnuti dolje, prema
plijenu paraliziranom od užasa. Sutra ću zamijeniti tu gadost, pomislila je,
i riječ sutra odjeknula je u glavi kao žalosni, nejasni zvuk – kao da je
negdje daleko, možda u djetinjstvu, ispustio trubu malen i od podviga
beskrajno umoran pionir, nalik ili na iznurenu igračku koja je napokon
stala pa je treba naviti, ili na rano odraslog anđela.
Galina Petrovna nespretno je pokušala sjesti – svijet je od narkotika
postao mek i zbrkan, kao ne do kraja ispleten šal koji napola visi s igala – i
tek je tad opazila da nije sama u gostinskoj sobi. Kod stola, u lokvici svjetla
koje se jedva probijalo ispod sjenila male svjetiljke, objesivši neposlušnu
glavu na krupne šape, drijemao je bolničar, čak bi se moglo reći bolničarčić
od dvadesetak godina, kojega su ostavili očito zato da ugledna udovica od
radosti ne bi još štogod napravila. Imao je široka zapešća kao rasno štene,
a na čarapi, točno kod palca, sjajila se rupica, dirljiva kao pupak
novorođenčeta. Dobro odgojen momak. Izuo se. Nije se usudio ukaljati
prljavim cipelama gospodski parket.
– Hej! – rekla je Galina Petrovna poluglasno.
Bolničar se trgnuo, podignuo glavu i zbog iznenađenja ili zbog mladosti
nasmiješio se – glupavo i radosno, baš kao što se iza sna smiješio Borik dok
je bio mali. A mlađi je od Borke. I majka mu je zacijelo mlađa od mene.
Bolničar je čvrsto protrljao oči i uznemireno upitao Galinu Petrovnu – sve
u redu?
– Sasvim – odgovorila je Galina Petrovna i raširila ogrtač, meko
osvijetlivši sobu plavkastim golim tijelom. – Dođi ovamo.
Bolničar je progutao knedlu i smeteno se osvrnuo, kao da bi ga netko –
stariji i iskusniji – mogao uputiti što mu je činiti.
– Dođi, dođi, ne boj se – podrugljivo je ponovila Galina Petrovna,
osjećajući kako joj lice i grudi oblijeva čudna, glupa radost jer se sve
napokon dogodilo, sve se završilo, napokon je dočekala.
Sve se doista završilo – za pet minuta, uključujući radost – i zatvarajući
vrata za zbunjenim, strašno smušenim momkom, Galina Petrovna nije
osjećala ništa osim jake želje da se opere, isto kao s Lindtom, samo tisuću
puta gore.
Prvih pola godine svojega udovištva promijenila je ne manje od desetak
ljubavnika – mladih i ne baš tako mladih, drskih, samouvjerenih i mirnih,
onih koji se svega na svijetu plaše – ali ni s jednim od njih nije se dogodilo
ništa osim vlažnoga, odurnog, tjelesnog komešanja u kojemu nije bilo ni
sjene one ljubavi i nježnosti kojih je, ispostavlja se, bio pun svaki trenutak
njezina života s Lindtom. S njim je sve bilo drukčije. Apsolutno sve.
I sad kad se bajka koju je smatrala tako strašnom završila, Galina
Petrovna najednom je otkrila da se razmažena, mlada, voljena djevojka
kakvom se naviknula osjećati cijele dvadeset tri godine pretvorila u
bundevu – običnu četrdesetogodišnju udovicu, naravno, bez materijalnih
problema, ali zato s podbratkom koji se nazire. Onih koji su htjeli
prespavati i omastiti brk bilo je napretek, ali nitko noću nije govorio
probudivši se: »Sunce moje«, nitko se nije sjećao da ona voli tvrde jabuke,
tako da hrskaju, a kruške, suprotno, prezrele, i nitko se ne bi raznježio kad
bi zamrljana tim kruškama lizala ljepljive prste kao da je mala. A i malom
je više nitko nije smatrao.
Galina Petrovna rastjerala je ljubavnike i posvađala se čak i s onim
malobrojnim prijateljicama koje su mogle podnijeti njezine ispade i
briljante. Sin, kažete? Taj mali bezobraznik nije došao na pogreb rođenom
ocu! Promijenila je garderobu, namještaj u spavaćoj sobi, kupila novi
automobil i shvatila da zapravo nema zašto izlaziti iz kuće.
To je bilo jezivo. Ali to i jest bila sloboda.

Do sobe broj 28 na prvom katu Lidočka je stigla bez doživljaja. Kroz

napola otvorena vrata vidjela se dvorana kiklopskih razmjera sa zrcalom
preko cijelog zida u kojemu se odražavao parket ulašten poput zrcala, koji
je na čudan način odražavao zrcalo na zidu. U svim smjerovima niz odraza
nailazio je na opasnu beskonačnost i u središtu svake beskonačnosti poput
žute masne mrlje razlijevao se sve manji i manji luster. Vrlo jednostavan
zadatak, odazvao se Lazar Lindt. Uzme li se u obzir brzina svjetlosti, uz
pretpostavku da je udaljenost između dviju zrcalnih površina dva metra,
onda se, ako pokus traje jednu minutu, može vidjeti devet milijardi odraza
lustera. Lidočka je napola otvorila usta i počela brojiti. Važan uvjet,
nastavio je Lindt – i opet je bilo nemoguće shvatiti šali li se ili je još davno
umro – promatrač mora biti potpuno proziran, kako ne bi zaklonio niz
odraza.
– Nova? – netko je oštro upitao iza leđa, tako da se Lidočka trznula i
zbunila u brojenju. – Prezime?
 – Lindt. Lidija Lindt – odvratila je Lidočka ne okrećući se i nastojeći
govoriti što razgovjetnije, kako ju je učila Galina Petrovna: nosiš prezime
kojim se vrijedi ponositi, zato se navikavaj jasno izgovarati sve suglasnike:
Li-di-ja Li-n-d-t.
– Unuka Lazara Josifoviča? – Glas iza leđa postao je primjetno topliji. –
A zašto razgovaraš sa mnom okrenuta leđima?
Lidočka je duboko uzdahnula, okrenula se – ništa strašno, nitko
strašan, samo suhonjava starija djevojka s oglodanim kokošjim kostima
umjesto ključne kosti i čudno izvrnutim listovima nalik na boce.
– Ana Nikolajevna, umjetnička voditeljica plesnog kružoka Zvončići –
svečano se predstavila djevojka i s primjetnim nemirom upitala: – Voliš
plesati?
Lidočka se smela ne znajući što odgovoriti – zapravo nikad nije plesala,
osim kratkotrajnih kola s mamicom oko novogodišnje jelke, dok se tata ne
bi počeo smijati i govoriti prestanite, cure, zavrtjet će mi se u glavi, radije
navalimo na tortu! A kod Galine Petrovne nije bilo nikakvih jelki ni kola,
nitko nije ni pjevao ni plesao. Kod nje se nije smjelo ni glasno razgovarati.
– Dobro – sažalila se Ana Nikolajevna i čvrsto uzela Lidočku za ruku. –
Odmah ćemo sve saznati. Idemo.
I golema vrata sobe broj 28 otvoriše se.
Za malo više od godine, sedmogodišnja Lidočka otplesala je u
Zvončićima sve što je mogla – i mazurku, i ruske plesove, i otvoreno
papreni čardaš. Otkrili su kod nje i apsolutni sluh (ništa neobično, ja sam
kao dijete odlično pjevala, ljubomorno je slegnula ramenima Galina
Petrovna) i rijetku tjelesnu nadarenost, onu sretnu mišićnu spretnost koja
omogućuje smrtnom ljudskom tijelu da se kreće prema zakonima neke
druge dimenzije, a možda čak i nekoga drugog vremena. Ana Nikolajevna
obožavala je bistru djevojčicu kojoj, za razliku od drugih trapavih
nespretnjakovićki, ništa nije trebalo dvaput pokazivati – Lidočka nikad
nije ispadala iz ritma, nije brkala redove i svaki, i najsloženiji korak
ponavljala je onom varljivom lakoćom koja i upućuje na prisutnost velikih
sposobnosti, pa čak možda i talenta.
Bljedilo i nesvjestica bili su zaboravljeni – Lidočka se sad toliko kretala
i bila tako aktivna da bi bilo dovoljno i za druge. Izdužila se i još više
omršavjela, ali sad u njezinoj mršavosti nije bilo ničega bolesnog, naprotiv
– spretna, tanahna, bujne kose i velikih očiju, Lidočka je obećavala s
vremenom postati prava ljepotica, pri čemu se obećanje prijetilo ostvariti
doslovno za nekoliko godina. Počela je još više sličiti Lindtu, ali u ženskoj
hipostazi, samo što je sve što je Galina Petrovna na pokojnom mužu
smatrala nakaznim kod Lidočke na čudan način postalo ljupko, i to ju je
razdraživalo još više, gotovo nepodnošljivo.
 Gotovo se nisu družile – koliko je to uopće moguće budući da borave u
istom stanu. Uostalom, službene obveze bake Galina Petrovna uredno je
izvršavala: Lidočka je jela (napokon s tekom) isto što i ona, to jest, ono
najbolje i najsvježije, bila je odlično, skupo i s ukusom odjevena u sve
uvozno, živjela je u odvojenoj, vlastitoj sobi i, hvala Bogu, bila savršeno
zdrava. Ostalo nije bilo važno, barem Galini Petrovnoj. Lidočku nitko nije
pitao za mišljenje, kao što je nitko zapravo više nije ispitivao voli li plesati.
Nije voljela. I ipak je redovito, ne izostajući, triput na tjedan posjećivala
svoje Zvončiće.
Probivši se za samo nekoliko mjeseci iz zadnjih redova, gdje su poput
kozlića skakale neiskusne novakinje, dospjela je na prednju, praktički prvu
liniju plesa od koje nisu odvraćali pogled ni zahtjevni gledatelji ni
čangrizavi pedagozi. Ana Nikolajevna čak je posebno za Lidočku uvela solo
ples – »Cigančicu«, i u tome kako se ljepuškasta tamnoputa djevojčica
čeznutljivo izvija, mrda mršavim ramenima i podiže iznad glave oblak
uštirkanih šarenih suknji bilo je nečega duboko nenormalnog, čak
tragičnog, samo što to nitko nije opažao. Baš nitko. »Smiješi se«, siktala je
iza kulisa Ana Nikolajevna, »preklinjem te, smiješi se«, ali Lidočka bi samo
još jače skupila fine tamne obrve, brzo, mrko i posve ciganski pogledajući
publiku koja je prostodušno pljeskala. Ni poslije u školi dugo se nije
smiješila kad bi plesala, ali u školi su zbog toga tukli, i ne samo zbog toga.
Još jedan skok, izvijena nožica gotovo dotiče zatiljak, zveče preteški
đerdani, zveči preglasna, potpuno pijana glazba. Gotovo. Napokon je
gotovo. »Idi se nakloniti, Lida, bis, bis, sve dok traže«, Ana Nikolajevna,
koja je s Lidočkom prevladavala sve svoje bezbrojne komplekse neuspješne
plesačice, ponovno pokušava izgurati mokru djevojčicu na pozornicu.
»Kasnim«, opire se Lidočka, ali ponovno se nađe u kvadratu drvenog
svjetla, ponovno skače, vrti izazovno bedrima i zapešćima brojeći taktove i
mrko promatrajući gledalište. Zaista kasni, kružok domaćinstva počinje u
šest, pokupit će je u pola sedam, sad je gotovo šest i petnaest, već su joj
uzeli cijelih petnaest ionako ukradenih minuta!
Lidočku napokon puštaju i ona, ne preodjenuvši se, podignuvši suknje,
trči niz golemo stubište kao filmska Pepeljuga, samo što plesne papuče s
čvrstim remenčićem ne možeš tako lako izgubiti, tako lako ne možeš naći ni
princa ni svoju sudbinu. Domaćinstvo je uvijek u sobi broj 5, stara brava na
vratima davno je obijena, a rupu su zatvorili običnom starom krpom.
Lidočka sjeda ravno na pod i lagano izvlači krpu. »Podove treba prati
najmanje jedan ili dva puta na tjedan, ne preskačući nijedan kut«, dopire
do nje duboki, ugodni glas tete Alječke, usađujući curama koje se dosađuju
osnove buduće obiteljske sreće. »Oprani pod brže se suši kad je okance
otvoreno.« Lidočka zatvara oči i smiješi se, zamišljajući otvoreno okance za
provjetravanje, sunce koje pliva u vjedru, vlažni trag na upravo obrisanim
tamnim daskama. Dom! Njezin vlastiti dom. Napokon.
 Još pet minuta i morat će ustati, vratiti se u svlačionicu, preodjenuti se,
izići pred dadilju koja, hvala Bogu, uvijek kasni, ali tih pet minuta samo je
Lidočkino, ničije više. Tih pet minuta u svojem je domu. »Što si sjela na
pod, curice, prehladit ćeš se!« nezadovoljno govori nepoznata dama, jedna
od onih kojih se baš sve tiče. Lidočka se pokorno diže. Ona raste kao
poslušno i vedro dijete – osobine koje idu zajedno kudikamo češće nego što
mislimo. »Hranu i ostalo preporučuje se čuvati zatvorene, a za otpatke
posebna je kanta s poklopcem«, poučno govori za njom teta Alječka, i ne
sluteći da joj najredovitija učenica triput na tjedan sjedi iza vrata i da
nijedan sat nije uspjela odslušati do kraja. Moglo bi se reći da Lidočka ide
na ples samo radi domaćinstva.
Pokušala je natuknuti da postoji još jedan kružok, ali Galina Petrovna
nije ju ni poslušala do kraja. A zadaće ću ti ja pisati? Lidočka s krivnjom
obara glavu – ima već osam godina, jednu godinu ide u školu – naravno, u
najbolju u Ensku, s težištem na svim predmetima odjednom, i engleski, i
matematika, i glazba, sve same prosječne trojke, kako to, unuka samog
Lazara Josifoviča, a ne možeš riješiti tako jednostavan primjer! Lidočka ne
voli ni školu. Još od prvog 1. rujna u svojem životu, kad su svi došli s
roditeljima, bakama, djedovima, fotoaparatima pa čak i s filmskim
kamerama. A Lidočku, blijedu od uzbuđenja, opskrbljenu divovskim
buketom vlažnih ružičastih gladiola, dovela je dadilja, predavši je iz ruke u
ruku učiteljici i odmah kidnuvši svojim poslom. »A što si ti sama, da nisi iz
doma?« priupitao je Lidočku dečko širokih obraza s blagim drskim očima
buduće hulje, i nadimak Sirotica Hasja, hladan i ljepljiv kao kuglica
sažvakanog papira, dugo je obilježavao Lidočkin život, ionako lišen
obveznih dječjih radosti. Trpjela je koliko je mogla, ali jedne noći nije
izdržala, ustala je i šljapkajući bosim petama krenula u potragu za
pravdom.
Galina Petrovna bila je u kuhinji. Gologlava, nenašminkana, sjedila je
za kuhinjskim stolom i brzo-brzo ispunjavala nekakve priznanice,
povremeno snažno povlačeći iz cigarete i ponovno je stavljajući na rub
prepune pepeljare.
– Zašto ne spavaš, već je kasno – nezadovoljno je rekla rastjeravši
dlanom slojeviti dim, i Lidočka je s iznenađenjem na nosu Galine Petrovne
ugledala naočale: posve staračke, ljudske, s crnim okvirom. Kao na pravoj
pravcatoj baki.
– Ja sam siroče? – upitala je Lidočka. Galina Petrovna je šutjela. –
Mama je umrla, da? – naputila ju je Lidočka i Galina Petrovna je potvrdila.
Da. Umrla je.
– A gdje je tata? – nije se predavala Lidočka.
– Tata ti je otišao. Već si me sto puta pitala. Dokle?
– Napustio me? – Lidočka je osjetila kako su joj se duboko u nosu
pokrenule bliske suze, škakljive kao mjehurići sode.
– Dođi ovamo – pozvala ju je Galina Petrovna. – Gledaj. – Odgurnula je
u stranu priznanice i izvukla ispod njih sivu kartonsku knjižicu. – Ovo je
tvoja štedna knjižica. Vidiš? Piše: Lidija Borisovna Lindt. Svaki mjesec
tata ti uplaćuje sto rubalja. Na ovu štednu knjižicu. I čim navršiš
osamnaest godina moći ćeš sama raspolagati tim novcem. A ti kažeš da te
napustio.
Lidočka nemarno pogleda štednu knjižicu. Sto rubalja ništa joj nije
značilo, čak i manje od toga. Htjela je znati ono najvažnije.
– A zašto ne dolazi? – upitala je. – Više me ne voli?
Galina Petrovna skinu naočale i protrlja crveno udubljenje na nosu
nalik na ranu. Oči su joj najednom postale vlažne i nezaštićene.
– Idi spavati, dobro? Sutra ću ti sve ispričati.
No sutradan je Galina Petrovna, našminkana, nepristupačna, s
visokom frizurom, bila tako drukčija nego noćas kad je bila tiha, s
naočalama, da se Lidočka nije usudila postavljati daljnja pitanja i sve je
bilo kao prije, kao uvijek – škola, plesni kružok, ukradeno domaćinstvo,
ponovno ples.
Lidočka je završila drugi razred, potom treći – važan, među ostalim,
međaš ne samo za nju nego i za cijelu zemlju, bila je 1989. godina i golema
država klizila je prema ponoru sve brže, tako da su one najpametnije i
najtankoćutnije već potresale i uzbuđivale nadolazeće promjene. Ana
Nikolajevna uvela je za Lidočku još jedan solo ples – nerazumljivu
kompoziciju koju je sama sastavila, tijekom čije se izvedbe Lidočka morala
dugo zadržavati u nezgrapnim i neudobnim pozama, ali Ana Nikolajevna
bila je vrlo zadovoljna, tako zadovoljna da je čak izmolila susret s Galinom
Petrovnom pa joj je dugo, zbrkano objašnjavala uzvišeni poziv i svijet plesa.
– Što vi hoćete od mene? – razdraženo je upitala Galina Petrovna.
– Curica naprosto mora ići u koreografsku školu, ima talent, veliki
talent – uživljeno je rekla Ana Nikolajevna i prislonila na ravne grudi
ruke, također ravne i divovske, kao peraje neke pretpotopne morske
nemani.
– Talent, kažete? – ponovila je Galina Petrovna i neugodno se
podsmjehnula. – Samo mi još to fali.
Ana Nikolajevna pogledala ju je molećivo, kao pas.
– Ne razumijete – rekla je. – Ne razumijete. Balet je cijeli život.
– Mrzim balet – ponovila je Galina Petrovna jednom već izgovorene
riječi, i povijest je, pokorna Hegelu, izvela još jedan zaokret prevladavši
stadij tragedije i farse i uzdignuvši se na koncu do razine ironije.
 Tek što je završila treći razred devetogodišnja Lidočka s lakoćom je
prošla čudovišni – s više od 150 prijavljenih po jednom mjestu – natječaj i
upisala se širom zemlje poznatu ensku koreografsku školu. Bila je godinu
mlađa nego što je propisano – na balet su primali tek od deset godina, ali
za nevjerojatno perspektivnu djevojčicu učinili su iznimku – prvi put bez
Lindta ili bilo kakve veze. Ana Nikolajevna, koja je likovala kao da su nju
primili u školu (uzaludna radost, nju su bili isključili iz škole, davno-davno,
jedan cijeli tužni život prije), za nagradu je povela Lidočku na prvu baletnu
predstavu u njezinu životu.
Davali su Giselle, Lidočki je bilo zlo od uzbuđenja, preuskog ovratnika
na novoj haljini i octenog daha Ane Nikolajevne, koja je nisko se pognuvši
do Lidočkina uha, dok su joj u tami blistale potpuno luđačke oči, šaputala
nešto o uzvišenom služenju i tome kako će sve u Lidočkinu životu sada
postati drukčije. To je bila čista istina. Kartonska vrata na pozornici
otvorila su se i iz lijeve dekoracije dolepršala je balerina, sva prepletena
elastičnim žilama i s iskešenim, napetim licem osobe koja na ramenima
mora nositi prevelik, pretežak teret. Publika je mlako zapljeskala i
balerina je pridržavajući suknjicu od muslina počela skakati, zabacujući
mršave mišićave noge i uz jasni, strašni udarac prizemljujući se na pod. Iz
osmog reda lijepo se vidjelo kako su joj zategnute tetive na vratu i na
slabinama, kako joj od revnosti drhte umjetne trepavice, goleme kao u
lutke.
Lidočka je zajecala i ugrizla se za usnu. Raspored vježbi koji joj je Ana
Nikolajevna uredno prepisala nije ostavljao ni najmanju nadu da će u
idućih osam godina naći vremena za domaćinstvo, makar i ukradeno,
prisluškivano dok sjedi ispred zatvorenih vrata, koja su k tome ostala na
suprotnom kraju grada. Znala sam, znala sam da ćeš sve shvatiti,
zapjevušila je Ana Nikolajevna, neudobno privijajući Lidočku uz svoj
kostur. Obje su oplakivale svoje, neostvareno, nemoguće, i u ritmu s njima
nečujno je u sebi plakala umorna Giselle, koja je ipak izgubila prilikom
glasovanja, po tri tisuće dvadeset prvi put, krava blesava, nesposobna,
nesposobna, beskorisna raga!
Od doma Galine Petrovne do škole bilo je četrdeset pet minuta vožnje,
nastava je počinjala u osam i katkad se završavala predvečer. To je bilo
shvatljivo jer osim općeobrazovnih predmeta buduća stručnjakinja s
kvalifikacijom baletne umjetnice morala je svladati sviranje na glasoviru i
posebne discipline. Klasični ples, klasični ples u paru, narodno-scenski
ples, uobičajeni povijesni plesovi, suvremena koreografija, gluma,
gimnastika, šminka. Galina Petrovna nekoliko je mjeseci trpjela gnjavažu s
ustajanjem u šest ujutro i obveznim vježbama kod kuće, na neradne dane,
nakon čega je otišla na sastanak s ravnateljem koreografske škole. Ako
išta, znala je izazivati skandale. Bez obzira na nedostatak mjesta u domu i
na to što je imala prebivalište u Ensku, učenicu prvog razreda Lidiju
Borisovnu Lindt primili su uz puni pansion u internat za učenice iz drugih
gradova, koji se nalazio pedesetak metara od školske zgrade. Pet obroka na
dan, cjelodnevno dežurstvo pedagoga-odgajatelja, medicinski odjel s
kabinetom za fizikalnu terapiju i izolacijom. Potpuno opremanje kabineta
za fizikalnu terapiju najnovijom aparaturom, uz obnovu sanitarnih
čvorova, Galina Petrovna, koja je ne tako davno uz pomoć generala Sedlova
otvorila drugi antikvarijat, preuzela je na sebe.
– Mislim – rekla je suho – da je to poštena pogodba. Osim toga, na
neradne dane planiram malu voditi k sebi. A vi se možete koristiti njezinim
mjestom kako vas volja.

Lidočka je ušla u sobu tijesnu kao lijes – dva kreveta, mali sag s
izgaženim medvjedićima, prozor, sve u raspuklinama i finim slojevima
uljane boje. S tugom je udahnula ustajali internatski zrak – to ponovno
nije dom. Opet. Oko prozora se vrzmala bezlična djevojčica – čak i ne
djevojčica, curetak, mišja kosa stegnuta u rijetku baletnu punđu, lice u
grimasi oprezne pristojnosti. Oči goleme, kao u mršave sovice.
Buchenwald.
– Kako se zoveš?
– Lida.
– A ja sam Ljusja.
Pola godine poslije svi u školi tako su ih zvali – LjuLi. Stigle su LjuLi.
Lida i Ljusja. Lindt i Žukova. Napuhanka i priljepak. Kraljevna i zrno
graška. LjuLi, date mi da prepišem ruski? Lidočka gleda Ljusju, Ljusja
Lidočku. Zatim obje složno kimaju oblim, glatkim, baletnim glavama – ni
razdjeljaka, odraslo uređena kosa u punđama iznad tankih dječjih vratova,
oštre lopatice, pregače, konjske tetive, spojevi izmučenih kralježaka. Damo!
Ljusjina bilježnica kreće u plovidbu po tuđim klupama. Lidočka je još u
sobi sve prepisala – s ruskim si nije dobra, kao ni s matematikom. Zato si
je dobra s Ljusjom Žukovom i Elenom Molohovec.
Navečer, kad se napokon okupe sve zajedno – utroje, više im nitko ne
treba – Ljusja leži na podu raširivši sitna bedra, jedno koljeno gurnula je
pod željezni radijator, na drugom, lagano balansirajući, stoji Lidočka s
golemom knjigom Elene Molohovec u rukama. Vježba se zove »žaba«.
– Teleću jetricu narezati na komadiće, osmina funte slanine, sitno
narezati jednu glavicu luka, staviti u lonac, dodati crnog papra, lovorov
list, sol, poklopljeno staviti na jaku vatru, paziti da ne zagori – pjevušeći
čita Lidočka, i u stankama se čuje kako Ljusjin anđeo čuvar od gladi tiho
guta slinu. – Kad jetra bude gotova, to jest kad porumeni, izliti masnoću,
položiti na stol, sitno nasjeckati, usitniti sve zajedno u mužaru, dodati žlicu
rastopljenog maslaca, četvrtinu žemlje, namočene i iscijeđene, usitniti još
jednom, protisnuti kroz sito, uliti čašicu madere...
– Još dugo? – stenje Ljusja, kosa joj se na sljepoočnicama slijepila od
suza, nategnute žile na slabinama bezvučno škripe, Ljusja i ne primjećuje
da plače, gleda u strop s dna svoje boli: slabe je pokretljivosti, treba raditi,
mora raditi, u baletu je sve boli, čega god se primiš. Sve je sama bol.
– Ne prekidaj me! – ljuti se Lidočka. – Još deset minuta. Reći ću ti.
Znači, dodati čašicu madere, jednu žlicu dobrog ruma, usuti muškatnog
oraščića, soli, nadjenuti ispečene piroške od lisnatog tijesta u obliku roga,
staviti na pet minuta u pećnicu...
Ljusja iznureno zatvara oči pokušavajući si predočiti piroške u obliku
roga ili makar obične piroške, kao kod bake – pečene, masne, cijele u
smeđezlatnim mjehurima od opekotina. S kupusom. Ili s jabukama. Ili –
Ljusji najdraže – s gljivama i grubo nasjeckanim tvrdo kuhanim jajima. Ne
moraju biti bakine, može i obične, iz menze, gumene, iz aluminijske posude
s razvučenim natpisom Obščepit. Gricneš takvu pirošku na tvrdom dijelu
sa strane i gladno nepce zapljusne topli prazni uzdah – opet je onim
parazitima u kuhinji bilo žao nadjeva.
Zapravo, osoblju kuhinje koreografske škole nije bilo žao nadjeva, nego
upravo balerina koje su skrećući pogled nosile poluprazne zamašćene
plastične pladnjeve – uzalud, čitatelju, uzalud. Bujne tete koje su dijelile
hranu uzalud su uranjale kutlače u divovske lonce s bjelančevinama,
mastima i ugljikohidratima koji su se zamamno pušili – unatoč porcijama
koje su izračunali nutricionisti i paklenom opterećenju, buduće su se
balerine histerično, do nesvijesti od gladi, bojale udebljati makar i gram te
zauvijek ostati bez blagonaklonosti svojega svemogućeg boga.
Obvezno vaganje jednom u pola godine bilo je sudnji dan: kad bi se
Sunce, Mjesec i plafoni pomračili i spadali s nestabilnog stropa i sam strop
uvijao se kao svitak. Blijede, bljeđe od samog konja sivca, zaglušene
anđelima i crijevima što zvuče kao truba, balerine su se skupljale u
hodniku ispred medicinskog kabineta, pritiskale o zid drhtave lopatice,
posljednjim snagama uvlačile nepostojeće trbuhe. Norma minus 115 – to je
značilo da uz visinu od 140 cm djevojčica nije smjela težiti više od 27
kilograma. Bolje 25. Sasvim dobro 23. U starijim razredima minus 115
pretvaralo se u punovrijednih minus 120. Metar i pol visine i 35 kila? Tko
će tebe podignuti, kravo masna? Umjesto što ždereš radije puši!
Pušiti su počinjale s trinaestak godina – i pušile su, uz blagoslov i
poticaje pedagoga, strastveno, zaneseno, lakomo. Gutale su spasonosni
zasitni dim – ovo je za mamu, ovo je za tatu, ovo je za Galinu Sergejevnu
Ulanovu, pretraživale su ljubomornim zavidnim pogledima bedra i rebra
kolegica – gle Tanjku kako grozno dupe ima, već su je izbacili sa srednje
prečke, izravan put do klavira, da barem nju, Bože dragi, isključe, da
barem nju, samo ne, molim te, mene! Tanjka, shrvana svojom ženstvenošću
koja se nepovratno razvijala, očima bjelkastim od očaja gledala je strašni
medicinski kabinet. Sama je shvaćala da je osuđena na propast, ma kakvo
dupe – zamisli samo, odvratno, gle, Bože sačuvaj, gle – čak joj se naziru
nekakve grudi, slabašno ispupčenje, jadni pokušaj prirode da otme baletu
makar milimetarski pojas životvorne masnoće.
Prije vaganja ili ispita izmučene pubertetlije živjele su od heljde i
kefira: za tri mjeseca tako se moglo skinuti do 15 kilograma i zauvijek se
oprostiti od gušterače – najbolji prijatelj balerina je furosemid, omiljena
operacija uklanjanje žučnog mjehura, samo češće pucaju tetive, ali zato ćeš
bez žučnog mjehura biti još lakša, Sylphide, još čipkastija i prozračnija.
Tjedan prije vaganja nikakva celuloza, dva posljednja dana ljekovito
gladovanje, ako te već spopalo da jedeš, dva prsta odmah ulaze u grlo koje
se opire, kalorije i nade uz promuklu riku i prskanje izbacuju se u ždrijelo
školjke.
Da, cure, glavno je ništa ne piti, nikakvu tekućinu, sušimo mišiće,
smanjujemo balast, klistir ujutro, klistir navečer, nesvijest, ponovno
školjka. Ujutro prije Golgote sićušna kockica čokolade, da se ne bi srušila
ravno pred noge hladnokrvnog doktora. Težina je unutar norme, ali s
visinom nije dobro, još nekoliko centimetara, dušice, i letiš van. U
dušičinim nedječjim, gotovo neljudskim očima plešu fanatični plamenovi ili
žrtvene ili krvničke lomače: prije sljedećeg vaganja spremna si je, ako
treba, odrezati pola glave, ma i cijelu glavu – bilo što osim silno i oblo
iskrivljenih stopala, istežemo rist, istežemo rist, kokoši, ne štedimo se. I
nisu se štedjele.
Škartiranu Tanjku s nebalerinskim dupetom u hodniku tješe sretne,
kreštave kolegice zamirući od olakšanja – nisam ja, nisu mene! Tanjka čak
i ne plače – umrla bi kad bi uspjela zaustaviti srce samo naporom volje,
karakter do takvih visina podižu tek u višim razredima, a Tanjku su
odstranili prije, mnogo prije, i zato sad samo grize malene šake – svom
snagom, tako da ostaju bijeli, ravni tragovi zuba koji se pune isprva
crvenkastim, a potom gustim, svečanim plamenom boje šljive. Žučni
mjehur joj je spašen, život joj je završen, ali čak i dvadeset godina poslije,
ugledavši na televiziji kako na pozornicu izlaze četiri labudice koje
izmoždeno kimaju pernatim glavicama, osjetit će u sebi fijuk i zviždanje
crnog vjetra koji trga popis na kojemu nije upisano njezino ime. Daljinski
krene prekinuvši bijeli čin Labuđeg usred note, Tanjka izlazi iz sobe –
ostarjela, posijedjela, beznadno mrtva od svoje petnaeste godine. »Mama,
kamo ćeš?« viče za njom mlađi sin (hvala Bogu, oba su sinovi, kćer bi
ionako dala u koreografsku školu, svojim bi je rukama donijela – i bacila na
oltar), ali Tanjka ne odgovara. Leđa su joj i danas ravna da ravnija ne
mogu biti, lopatice čvrsto stisnute u čvor željeznim mišićima koji se ne
znaju opustiti. Takva pravilna, zauvijek namještena leđa balerina zovu se
aplomb. Drugog aplomba kod njih nema.
 Usput rečeno, koreografska škola u Ensku bila je znamenita –
zahvaljujući ratu, koji je svojedobno onamo donio lenjingradski balet u
praktički punom sastavu. Kao dopunu zimogroznim balerinama iz
Kirovskog u evakuaciju u Ensk poslali su i najbolju koreografsku školu u
SSSR-u – ono što danas nosi ime Agripine Jakovljevne Vaganove. Naravno,
tada, četrdeset prve, Vaganova još nije bila spomen-ploča, nego živa ohola
ženska, ali već je imala sve po enciklopedijama razasute titule – glasovita
ruska balerina, pedagoginja, učiteljica baleta, čuvarica stoljetnih tradicija
carskoga ruskog baleta, narodna umjetnica RSFSR-a i bla-bla-bla. Važno je
bilo nešto drugo – vraćajući se iz evakuacije u Piter, ljudi iz baleta nisu
ostavili u Ensku samo lijepu uspomenu nego i polovicu pedagoškog osoblja,
kao i cijelu klasu novookupljene, mršave i baletom opsjednute ratne dječice
– temelj budućeg Enskog kazališta i buduće koreografske škole koja se brzo
proslavila u cijelom Sovjetskom Savezu nemilosrdnim muštranjem i
savršenim držanjem tijela. Kako se odmah vidi enska škola, uzdisali su
baletomani uživajući u balerinama koje lete po pozornici – glissade,
glissade, preparation – ah! Kao balon, molim lijepo! Kao balon!

O nekim stvarima bolje je ne razmišljati. Možda i ne znati ništa o

njima.
Pokušajte s ulice upasti u vojarnu, logorsku baraku, u podrum za
mučenje ili na sjednicu totalitarističke sljedbe. Jednostavno vas neće
pustiti – kao što običnog znatiželjnog građanina neće pustiti u
koreografsku školu, zato što obični smrtnici koji žive lakim, ispraznim,
uobičajenim životom nikad neće shvatiti uzvišeni užas kojim je prožeta bit
uistinu zatvorenih društava. Savršeni paralelopiped vojarne ili barake.
Svjetlom i znojem zalivena plesna učionica. Najzamršeniji rituali, slatko
muštranje potrebni su samo zato da se definitivno isključi razum – nikada
ne razmišljati, ni zbog čega se ne uznemirivati, ništa ne odlučivati,
potčiniti se općem kretanju, rasplinuti se, prestati postojati kako biste se
utjelovili na višoj razini – u blaženoj množini. Bol, poniženje, šikaniranje
od strane starijih, glad, sreća potpunog potčinjavanja. Ponovno bol.
A sad si zamislite male vojnike olovne od gorljivosti, fanatično
zaljubljene u svoje muštranje. Zatvorenike koji dugo prije svakidašnjeg
ispitivanja počinju pripremati izmrcvareno tijelo za muke, dobrovoljno se
istežući na mučilu i metodično si lomeći čas jedan čas drugi zglob.
Poslušajte, u stavu pozor na vrhovima prstiju, predavanje o vlastitoj
nesposobnosti, saznajte da ste propali slučaj, beskorisna nakaza – ne
visimo na prečki, bez spuštanja, držimo petu, petu, komu ja govorim!
Dobijte korbačem po listovima, dlanom po obrazima, uhvatite ritam,
uvucite istodobno trbuh i stražnjicu, postanite svjesni svega što osjećaju
dječica koja u dražesnom i bučnom jatu jure niz školsko stubište, izvažite
ono što su dobrovoljno izbacila iz svojega života – kolače, bajke za laku noć,
prijateljstvo, prvu ljubav, pečeni krumpir s domaćim kotletima, povjerenje
prema odraslima, prema vršnjacima, prema samima sebi. Stavite na drugu
pliticu vage samo mogućnost da istrčite na pozornicu kako biste se
afektirano i usiljeno duboko naklonili publici.
Izaberite.
Nikad nemojte zažaliti zbog svojega izbora.
Sad znate što je balet.
Lidočka, naviknuta na osrednje trojke u običnoj školi, u koreografskoj
školi gotovo se odmah probila među priznate kraljice. Još prilikom upisa, u
prvoj selekcijskoj fazi, zaprepastila je praktički idealnim karakteristikama
komisiju koja je dotad sve vidjela. Iskreno rečeno, pravila odabira najviše
su podsjećala na opis rasnih obilježja izložbenih pasa ili konja, i škartiralo
se žestoko, čak okrutno. »Negativna su obilježja: neproporcionalno velika
glava, glava četvrtastog oblika, krupna donja čeljust, velika brada, izbočeni
rubovi čeljusti, nos ili uši nepravilnog ili iskrivljenog oblika, deformacija
prednjih zuba, krivi (nepravilni) zagriz. Primanje djece s kratkim i širokim
vratom neprihvatljivo je. Djeca s predugim vratom, s istaknutom jabučicom
također nisu scenična.« I tako dalje – deseci suhoparnih otipkanih stranica
koje mogu obradovati samo nacista ludog za eugenikom.
No Lidočka je bila savršena: odnos visine dok stoji prema visini dok
sjedi, dužina vrata, tanki gležnjevi i zapešća – sve na njoj kao da je bilo
stvoreno za balet, koji ne trpi ni najsitnije nesavršenosti. Lidočka se divno
izvijala na sve strane, s lakoćom je podizala nožicu naprijed, natrag i
bočno, demonstrirajući divan korak, okretno je odskakala polku ne
pogriješivši i ne pokvarivši nijednu laku notu. Muzikalnost, pokretljivost,
ritmičnost, tjelesno zdravlje – sve je bilo na visini.
Pedagoge je malo zbunilo jedino to što im se mršava tamnoputa
djevojčica u blistavim bijelim gaćicama nije ni pokušala svidjeti. Sve druge
su se ulagivale, ulizivale, kesile šakalske njuškice oponašajući umiljate
osmijehe. Ropski su gledale u oči, radi baleta unaprijed spremne na sve, na
još i više – na sve što drugi hoće. A Lidočka je samo gledala mrko u stranu i
čini se da se i nije osobito radovala svojem nesumnjivom uspjehu. Očito je
obična guska, zaključila je komisija, skupivši koreografskim lovorikama
ovjenčane glave i posavjetovavši se. Guske su u baletu kao naručene.
Guske su dobre.
S četrnaest godina Lidočka je konačno stekla status najbolje učenice u
školi i naučila reagirati osmijehom na svaku pa čak i najjaču bol. Morala se
smiješiti – balerina mora kontrolirati lice da publici bude lijepo, kako bi i
najkratkovidniji provincijalac iz trećeg reda na balkonu bio svjestan sve
slatke i sretne punoće doticaja s lijepim. Otprilike u istoj dobi postalo je
jasno da Lidočka osim nesumnjive i čak zastrašujuće tjelesne nadarenosti
ima još jedan vrlo rijedak talent – pokazala se idealnom žrtvom.
 O prirodi viktimnosti mnogo i nesuvislo raspravljaju i psiholozi, i
psihijatri, i kriminalisti, lupetajući, kako to već ide, mnogo gluposti i
budalaština te gomilajući na istu hrpu i kratke suknje, i lakoumnu narav, i
loš odgoj, i prirođenu slabost karaktera. Sve je to bilo potpuno
neprimjenjivo na Lidočku. Čvrste volje i izdresirana kao izložbena pudlica
kojoj svatko ima pravo podignuti pod korijenom podrezan rep i opipati
analne žlijezde. Lidočka je imala čelične mišiće i isto takve živce, nije
nosila bijedne prozirne ili kratke krpice koje izazivaju bijednu želju, i kad
bi se našla na ulici nije dobacivala okolo pozivajuće poglede cure u
pubertetu omamljene vlastitim hormonima. Jedva je i podizala pogled,
draže joj je bilo razgledati zapljuvani asfalt koji se brzo i glatko prostirao
pod njezinim malim ali već profesionalno izvrnutim stopalima. A ipak, ako
bi se u okolini našao makar jedan nenormalni, pijani ili naprosto nesrećom
shrvani čovjek, smjesta bi ga Lidočki privukla čudna, mračna sila kojoj nije
mogao odoljeti, a Lidočka pogotovo. Potišteni, jadni, nametljivi, mrmljali su
svoje nepodnošljive priče, agresivno tražili pažnju, suosjećanje, prosili:
novac se u Lidočkinoj lisnici nikad nije zadržavao, iako ni sama nije slutila
da ne daje iz samilosti nego iz straha.
Naravno, djelomice se Lidočkina viktimnost sastojala od svojevrsnog
spoja izvanjske privlačnosti i unutarnje osjetljivosti, stanovito nesvjesno
odbacivanje evolucije kad živo biće umjesto da pobjegne ili ubije
dobrovoljno odabire pogibiju. Ali ni to nije bilo najvažnije – zapravo je
četrnaestogodišnja unuka Lazara Lindta imala prirođenu i rijetku
sposobnost da vidi drugu stranu svijeta, ono mračno životno naličje koje
obično primjećuju samo svećenici i liječnici, a i to nakon dugogodišnjeg
rada. Doduše, svećenici i liječnici obično su sposobni barem nešto učiniti za
nesretnike s kojima ih život neprekidno suočava, a Lidočka je bila
prisiljena samo gledati. Samo gledati. Ne odbijajući, ne zatvarajući oči, ne
suprotstavljajući se. Pomoći nikomu nije mogla, ali VIDJELA je tuđu bol,
vidjela ju je ne mršteći se, ne žmireći i čak se ne pokušavajući udaljiti. Kao
što idealnoj žrtvi dolikuje, Lidočka se smatrala dužnom činiti sve što je njoj
samoj neugodno ili čak odvratno, ali je nužno okolini. To ju je naučio balet.
To je i bio balet. Balet Lidočke Lindt. Njezina individualna predodređenost.
Osobito teško bilo je vidjeti starce, na koje nitko, čini se, osim Lidočke i
nije obraćao pozornost – enske starce 1996. godine, osiromašene, gotovo
poludjele, usamljene, koji su nekoć izgradili veliku zemlju, a sad se
vrzmaju po njezinim krhotinama kao Job na gnojištu. Pokorivši se svojemu
bolnom daru, Lidočka nije primjećivala ni sjajne izloge koji su obilato
ispunili Ensk, ni brze strane automobile, ni šarene inozemne krpice što su
ukrašavale građane koje je mladi ruski kapitalizam odjednom sve pretvorio
u hordu poduzetnih, varljivo ljubaznih i za sve sposobnih hulja. Oko nje je
cvjetao svijet mladih, zdravih i drskih, no Lidočka, također zdrava i mlada,
i više nego što je potrebno materijalno osigurana pri svakoj vlasti
zahvaljujući Galini Petrovnoj, primjećivala je samo bore i dronjke. Stari,
još sedamdesetih godina sašiveni proljetni kaputić starice koja kopa po
kontejneru, starac s pločicama s odlikovanjima što strše kao kolac koji
prebire po tvrdom, drhtavom dlanu sitniš koji je za nešto uštedio – ne, nije
dovoljno, eh... Gubi se, djede, što si stao nasred puta! Lidočka je strpala u
djedov džep novčanicu koja ništa neće promijeniti i nemoćno pratila
pogledom pogrbljena, jadna, bespomoćna leđa. Bjelkastim mutežom
ispunjene ponizne oči, provalije bezubih usta, neposlušnim prstima
zavezane vezice, krivudave stidljive zakrpe – strašna, najstrašnija na
svijetu, staračka bijeda koja nikomu ne treba. Moj Bože, kako se Lidočka
bojala tih staraca, kako se bojala same starosti – neizbježne, užasne,
užasnije od same smrti, koja se u toj ponižavajućoj staračkoj nemoći činila
kao dugo očekivano i patnjama postignuto olakšanje! Bio je to čudan i teško
objašnjiv strah – jer za nikakve starce, osim njoj potpuno tuđih, uličnih,
ubogih, Lidočka nije znala.
Galina Petrovna, školske kolegice, pedagozi, čak i mamica i tata, čak i
mamičini mama i tata, i Lazar Josifovič Lindt na fotografiji u radnoj sobi,
crn kao ugljen, bijel kao fosfor – svi oko nje bili su mladi, snažni, besmrtni,
svi, čak i oni odavno mrtvi, kao da oduvijek postoje. Ali strah od toga nije
nestajao, naprotiv, postajao je jači, dublji, nepodnošljivi strah od starosti,
od koje, kao od vježbi klasičnog plesa, nema spasa.
Možda, bojažljivo je razmišljala Lidočka, možda kad bih imala svoj
dom... Svoj dom, pun topline i djece. Možda bi onda bilo barem malo lakše?
Ograditi se od starosti, učiniti je pogodnom za život, paziti na unuke,
stenjući iznositi smeće, pomagati, do posljednje sekunde biti potrebna
barem nekomu. Barem nešto raditi. Barem nekoga grliti. Zavoljela je ići u
park blizu škole – pješčanikom i drvenim toboganom ukrašen prostor
bezbrižnog majčinstva. Dostojanstvene mame koje šetaju bučne mališane,
usplahireni golubovi, Lidočka je satima sjedila na klupi hraneći vid i sluh i
isprobavajući na sebi čas nečiju zrelu, mirnu trudnoću, čas milog švrću, čas
posuđujući od neke zablenute mame način na koji poziva dijete da bi mu,
ne prekidajući torokanje s drugom mamom, obrisala posve suhi nosić ili
popravila kaputić – samo zato da pokaže svima i sebi da je to njezino,
njezino vlasništvo, njezino rođeno, makar i smrtno dosadno dijete. I
Lidočka je htjela imati barem nešto svoje. To je bio spas. Bila je sigurna.
Ne, vjerovala je – to je bilo kudikamo jače.
Čak ni starci u parku nisu bili tako strašni – mirni djedovi i bake
okruženi spasonosnom ljubavlju, ali sve se završilo, kao i uvijek u
Lidočkinu životu – nepovratno, nesmiljeno, u trenu. Neki djed, tuđi, ružni,
suvišni, u tri je poteza s naporom sjeo kraj nje na klupu i tako dugo i
mukotrpno vadio nešto iz džepa da se Lidočka već trgnula da mu pomogne,
ali – sam će on, Bogu hvala, sam će. Izvukao je nekakav papir, izravnao ga
kvrgavim prstima, slomljeni nokti, ustajao zadah nenjegovane, nevoljene,
stare puti. Djed je pročitao papir – očito službeni (promaknuo je neki
svijetloljubičasti žig, ravnodušni razvučeni potpis, računalna slova, ravna,
zrnce uz zrnce) – i dugo je, dugo sjedio našepurivši se kao bolesni golub,
samo su ispod crvenih smežuranih kapaka tekle bezvučne mutne suze.
Zatim je uzdahnuo, dlanovima snažno protrljao lice i gorko rekao sam sebi
– eto što ti rođena djeca rade. Starac je već otišao, a Lidočka je i dalje
gledala za njim nagađajući što su jadniku učinila rođena djeca. Oduzela
mu stan? Poslala ga u starački dom? Otišla zauvijek u Ameriku? Možda su
jednostavno umrla – besramno, naprasno ga ostavivši potpuno, potpuno
samog?
U park više nije išla – bojala se još jednom vidjeti starca, bojala se
priznati sama sebi da je djeca i unuci, o kojima je tako očajnički i detaljno
sanjarila, ustvari uopće nisu dužni voljeti zauzvrat. Smiješni bucmasti
mališani koji se igraju u parku nisu jamstvo ni protiv samotne starosti ni
protiv smrti. Oni nisu mirovinski fond, nisu dugogodišnje ulaganje s
dobrim kamatama. Oni su samo djeca, sama po sebi, ni radi čega. To je bila
istina, ali pomiriti se s njom zapravo je značilo izgubiti sve. Za to Lidočka
nije bila spremna. Godine 1997. ionako je morala previše izgubiti.
Ljusju Žukovu isključili su krajem školske godine – čak joj nisu
dopustili da prijeđe u sljedeći, viši razred, da se barem nakratko osjeti kao
učenica završnog razreda. Ne, izbacili su je ne pričekavši čak ni ispite, jer
nemaš se što, dušo, mjesec i pol izležavati u bolnici s upalom pluća ako
hoćeš plesati. Balerine ne pobolijevaju, a ako i pobolijevaju, ne propuštaju
vježbe, a ako i propuštaju, vježbaju samostalno, ah, doktori su ti zabranili
bilo kakvo opterećenje?! Vaš problem, draga. U školi su, kad bi nekoga
brisali s popisa živih, uvijek prelazili na vi. Ljusja, blijeda kao crv,
poružnjela od očaja i slabosti zbog upale pluća koja ju je još držala, nije se
ni pokušala suprostaviti. Čemu? Nikoga nije brinulo što je upalu zaradila u
učionici ledenoj od propuha, satima izvodeći grand pas de chat, mačkin
veliki skok, koji joj nikako nije uspijevao. Noge se izbacuju više od 90
stupnjeva, ruke se šire iz treće pozicije, trup se savija unatrag – tres. Opet
dvojka.
Lidočka, koja je s Ljusjom uredno odrađivala mačji kuluk, uredno išla k
njoj u bolnicu – da joj čita Molohovec, samo sjedi malo uz nju utješno
klateći nogama na bolničkom pokrivaču od flanela, jurila je k pedagozima,
preklinjala, obećavala da će jamčiti za Ljusju, ali sve je bilo uzalud.
Direktorica, kojoj se Lidočka kao odrasla najavila da je primi, također je
bila neumoljiva – nedaroviti školi nisu potrebni. A ti, Lindt, umjesto da
tratiš vrijeme na svaki balast idi radije vježbaj. Ili ne razumiješ kolika
odgovornost leži na tebi? Lidočka je razumjela. Odmah nakon prelaska u
završni razred trebala je kao sedamnaestogodišnjakinja u Enskom
kazalištu otplesati prvu Giselle u svojem životu, na pravoj pozornici, za
odrasle – nečuvena, rijetka prilika koje su dostojne samo buduće
primabalerine. Giselle je bila čast. Idi i radi, rezimirala je direktorica, i
Lidočka, poslušna i čvrsta kao kositreni vojnik, okrenula se i otišla.
Ljusju je kući odvela mama, debela seljanka odnekle s južnog Urala, iz
jezivoga, zahrđalog tvorničkoga grada, gdje ljudi od samog rođenja pa sve
do smrti nisu znali za veću radost nego da se naloču do besvijesti. »Samo ne
cmizdri. Završit ćeš normalnu školu, ubacit ću te u knji-go-vod-stvo«,
brbljala je pakirajući Ljusjine stvari i zirkala po sobi da ne zaboravi štogod
važno, zgodno za kućanstvo. »Što se imaš ritati golim nogama! Bruka, a ne
zanat!« Ljusja, koja je ravno poput motke sjedila na rubu stolice, nije
cmizdrila, nego je samo nesvjesno, iz navike, savijala stopala koja više
nitko nije trebao. Lidočka je sjela kraj nje, protrljala nos o mršavo
prijateljičino rame, kako je činila uvijek kad se htjela umiliti – koliko su se
zajedno isplakale, koliko su smiješnih, dječjih i zato osobito strašnih tajni
odale jedna drugoj, koliko su se prigušeno smijale poslije mirozova, koliko
su sanjarile, koliko su puta zajedno zaspale, u istom krevetu, kržljave,
zimogrozne, malene, samo su jedna u drugoj nalazile mrvicu suosjećanja i
topline. Dolazit ću ti za svake praznike. I pisat ću ti – svaki, svaki dan! –
obećala je Lidočka vatreno i gorko, kao da se zavjetuje. Ljusja se trznula
kao da su je probudili i pogledala Lidočku suhim, čak užarenim očima.
»Goni se u dupe sa svojim pismima, glupačo!« zavikala je najednom tako
glasno da je mami ispao zavežljaj i prigušeno jauknuo. »Mrzim te, uvijek
sam te mrzila! Glupačo! Gaduro! Nakazo krivonoga! Smrdljivice!« Mama joj
se prekrižila, pljunula i osorno je osudila – ne gubi živce, kćeri. Nije
vrijedna toga. Tko je šljivi, idemo kući.
Nakon što je Ljusja otišla, Lidočka je ostala sasvim sama. Kao
uspomenu na najbolju prijateljicu dobila je samo internatsku sobu na
samostalno korištenje (ustupak kraljici uz još jednu financijska transu
Galine Petrovne) i novu naviku da u svakoj zgodnoj prilici ode zadugo pod
vreli, hripavi tuš. Ali riječ smrdljivica, kao i neuhvatljivi, nevidljivi miris
znoja koji nije osjećao nitko osim Lidočke, ostali su – u baletu svi smrde.
Bez daljnjega svi.
Ljetni praznici uoči završnog razreda činili su se Lidočki osobito dugi.
Ostala je u domu – s prešutnim odobrenjem Galine Petrovne, s kojom se
viđala sve rjeđe i, koliko god to bilo čudno, zahvaljujući tome posve su se
pomirile. Lidočka je redovito, u neradne dane, dolazila u Lindtov stan i
svaki bi put u svojoj sobi našla neku zgodnu sitnicu – novu čupavu vestu u
šuštavoj ledenoj vrećici, discman nalik na morem milovani prijenosni
oblutak ili čak deficitarne, iz New Yorka naručene baletne papuče Grishko
– Galini Petrovnoj uvijek su išli najbolje robno-novčani odnosi. Jednom na
mjesec davala je Lidočki džeparac (nikad nije tražila da položi račune) i
pokazivala uredni bankovni izvod koji potvrđuje besprijekorno stanje
Lidočkina računa. Banka je odnedavno bila u vlasništvu Galine Petrovne i
stoga se sto rubalja od tate svaki mjesec redovito konvertiralo u devize –
jednako redovite bile su očeve telegramske čestitke, koje su postale sasvim
rijetke, rijetke kao i pitanja o njemu.
Sa sedamnaest godina Lidočka se pomirila s tim da je pravo siroče.
Zapravo, znala je biti zahvalna: Galina Petrovna nije znala ni za kakve
brige s Lidočkom i – da je htjela – mogla se čak ponositi njome. Ali izgleda
da nije htjela – Galina Petrovna, zanesena poduzetništvom jednako
prekomjerno i strastveno kao nekoć starim izdanjima i antikvarijatom, nije
dolazila u školu čak ni na pokazne koncerte na kojima je Lidočka uvijek
solirala u onom punom, ujednačenom, ravnodušnom, divnom sjaju po
kojemu se pravi briljant i razlikuje od običnoga brušenog kristala.
Beskrajne ljetne tjedne Lidočka je provodila beskrajno vježbajući i
beskrajno se skitajući gradom: u vrijeme tih praznika prvi je put upoznala
Ensk do najsitnijih pojedinosti, eno iza onog ugla je klupica na kojoj se
može odmoriti, a ondje, usred polomljenih i zapišanih grmova pucavca,
muči se u progonstvu mala Lenjinova gipsana bista koju su tinejdžeri
išarali i unakazali do neprepoznatljivosti pa je tako postala potpuno
ljudska, živa. Isprva je Lidočka posve besciljno lunjala ulicama, a potom je
u predgrađu uvrebala lijepi stari plot, drsko, ne sjevernjački, premazan
bojom limuna, dodala mu je popločanu stazu iz druge četvrti i golemi
crveni javor koji je ustvari vidjela na fotografiji u časopisu.
Igra se pokazala zaprepašćujuće zanimljivom – i Lidočka je počela
šetati svjesno. Sad si je pripremala i smišljala idealan dom.
Važno je bilo baš sve – boja, svjetlo, faktura kamena, oblik krova, čak
mirisi. Osobito mirisi! U potrazi za mirisom potrebnim za predsoblje
(mastika, drvo i malo vanilije) Lidočka je jednom zabasala u šumicu
kasnosovjetskih novogradnji nalik na izlomljene makarone i najednom se
zaustavila nasred dvorišta. Žalosno i zahrđalo škripao je nakrivljeni
vrtuljak, i breze su, iako razgranate, iste – krive kao upitnik, govorila je
mamica. Lidočka je sjela na klupu, napipala na grudima nepostojeći ključ
na davno bačenoj vrpci i brzo, kao u djetinjstvu, promrmljala ono, kako
ispada zauvijek zapamćeno – Usijevičeva 14, stan br. 128. To je bilo njezino
staro dvorište. Zgrada u kojoj je ostao mamičin i tatin stan. Naprosto ne
može vjerovati da se sama nije dosjetila doći ovamo.
Lidočka je ušla u ulaz koji ju je pamtio kao petogodišnjakinju, tap-tap,
sitne nožice, lift često nije radio, stube su se činile beskrajne i vrlo visoke,
nezaboravljeno prelijevanje boje na ogradi, nezaboravljeni, nezaboravni
miris i svjetlo. Ipak je to peti kat, umorit ćeš se. Hoćemo piška-lonca? Tata
je spremno čučnuo, podmetnuo vrat, ali Lidočka je odoljevši prilici da ga
povuče za uši (volan lijevo! a sad volan desno!), svojeglavo pojurila gore –
sama. Mamica je uvijek govorila – sve moraš raditi sama. Kao da je gatala
gledajući u vodu. U vodu Crnog mora.
Lidočka je stala pred vratima – nekoć je jedva dosezala čak i do kvake,
a gle je sad: ispada da ni tipka zvona do koje ju je tata podizao, dok se
smijala i ritala nožicama, uopće nije visoko. Podignula je ruku kaneći
pozvoniti, ali u blizini je mehaničkim kostima zatutnjio lift, pa je brzo-brzo,
preskačući stube, pohitala dolje.
Vratila se idući dan ni sama ne znajući zašto, a onda i idući pa opet
idući. Dugo je sjedila na prozoru na stubišnom odmorištu, podignuvši
koljena i ni o čemu ne razmišljajući, samo osjećajući, neka nema samih
roditelja, barem je njihov stan tu pokraj nje. To je bio dobar, čak ugodan
osjećaj što ga nerijetko na groblju osjećaju ljudi koji su se davno pomirili s
gubitkom, koliko god golem on bio – tako se zacijelo mire i s amputacijom
ili beznadnom neplodnošću, počinjući nalaziti u nedostatku noge ili djece
neko tiho, malo komu shvatljivo zadovoljstvo. No Galina Petrovna nije išla
na groblje pa nije vodila ni Lidočku, stoga je taj osjećaj za Lidočku bio nov i
tako čudan da se čak i nije iznenadila kad su se jednoga divnog dana vrata
roditeljskog stana tiho odškrinula i, jasno škripnuvši, opet se zatvorila.
Pričinilo mi se, umirila je Lidočka samu sebe, ali nakon nekoliko minuta
napetog uzajamnog očekivanja, vrata su se ponovno odškrinula i na njima
su se, umjesto utvara prošlosti, pokazale dvije zbunjene dječje njuškice –
dečko i curica.
– Tko ste vi, teta? – upitao je dječak, sudeći po glasu i nosu, od desetak
godina, ne više. Lidočka je skočila s prozorske daske ne znajući što reći.
– Ja... ja... – rekla je smušeno. – Ja živim ovdje. To jest, živjela sam.
Jako davno.
Dječak i djevojčica zgledali su se i djevojčica je uvjereno presudila:
– Tu mi živimo, teta. A ti idi. Inače ćemo pozvati miliciju.
– Baš si guska – uzrujao se dječak i sudeći po komešanju iza vrata
klepnuo djevojčicu po zatiljku. – Starijima treba govoriti vi. I kakva ti je
ona teta? Naša teta je Alja. Živi u Bijsku. Išli smo k njoj ljetos.
Posljednja rečenica očito je pozivala na dijalog pa je Lidočka morala
priznati da nije bila u Bijsku i da nema tetu (ni Alju ni bilo koju drugu).
Dječak je, kao što i dolikuje muškarcu, osjetivši svoju nadmoć odmah
postao blaži i popustljiviji. Odškrinuo je još malo vrata i zvecnuvši
sigurnosnim lancem pohvalio se:
– A tata nam je doktor znanosti! I mama isto namjerava. Eto!
– A meni je mama umrla – neočekivano je priznala u odgovor Lidočka i,
čudno, prvi put u životu nije osjetila gotovo nikakvu bol. To je bio samo
podatak. Podatak iz njezine biografije. Djeca su se ponovno zgledala.
– A tata? – vrlo ozbiljno upita djevojčica.
– Tata...
Lidočka se na trenutak zamislila, ali shvatila je da priču s
razglednicama i brzojavima ne može objasniti ni sebi.
 – Nemam ni tatu – rekla je. – Odavno. Gotovo se ne sjećam mame i
njega.
Dječak je naglo zalupio vratima, kao da je udario Lidočku po licu, i to je
bilo ispravno, naravno. Našla si o čemu ćeš razgovarati s mališanima,
glupačo. Lidočka je iz navike po tisućiti put svu krivnju za to što se
dogodilo preuzela na sebe pa je otresavši traperice polako krenula niza
stube. Bila si u gostima u prošlosti – i sad je dosta. Vrijeme je da vježbaš,
učiš, istežeš mišiće, stotinu puta ponavljaš jedan te isti pokret. Paradoks je
u tome što čovjek može postati veliki znanstvenik, sjajan skladatelj,
istaknuti pisac. Ali velika balerina ne može se postati. Velika balerina
može se samo biti, iscrpljujući sebe istim vježbama koje izvode i
najnespretnije i najnezgrapnije početnice. Samo što Lidočka nije htjela ni
postati ni biti balerina. Ni velika ni obična. Htjela je imati dom. Dom i
djecu. I više ništa.
Dječak ju je sustigao tek na drugom katu – tamnokos, mršav, s vrlo
širokim ramenima budućeg časnika.
– Evo – rekao je uspuhavši se i pružio Lidočki pola štruce. – Uzmite.
Sigurno ste gladni ako vam je mama... Htio je reći umrla, ali nije uspio pa
je s krivnjom dodao: – Imamo i krumpira, ali je sirov.
Lidočka je uzela štrucu i ponjušila mirisnu nježnu sredinu.
– Hvala – rekla je. – Stvarno, hvala. A krumpir je ružičasti ili žuti?
– Ne znam – začudio se dječak. – A koja je razlika?
– Vrlo velika – reče Lidočka. – Ako je ružičasti, može se pripremiti s
vrhnjem odmah na dva načina. A ako je žuti, dobar je za knedle. Jesi jeo
knedle od krumpira?
Krumpir nije bio ni ružičast ni žut već jednostavno loš, sav u mrljama i
blijedim klicama, k tome u kući nije bilo ni vrhnja, ni brašna, pa čak ni
jaja, zato se našlo nešto mrkve i koliko god hoćeš začina isteklog roka u
staromodnim papirnatim paketićima.
– Ništa od svega, je li? – žalosno je upitala djevojčica, koja se pokazala
vrlo živahnom i vrlo ružnom. Ali, naravno, sve im je uspjelo.
Carevi, koji su se vratili iz znanstveno-istraživačkog instituta u šest
navečer, zatekli su kod kuće gotove prave talijanske bruschette s
ružmarinom, odličan čaj, kuhani krumpir neobične narančaste boje koji je
okusom podsjećao na pravi kolač, i Lidočku, u koju su se za nekoliko sati
nepovratno zaljubili desetogodišnji Rimka i šestogodišnja Veronička.
– Ovo je nevjerojatno! – promumljao je Carev strpavši u usta cijeli
krumpir odjednom i mašući rukama od užitka. – Kako ste to napravili,
Lida?
– Vrlo jednostavno – odgovorila je Lidočka zbunjeno – treba ga kuhati u
ljusci, a u vodu svakako treba dodati jednu mrkvu, glavicu luka, nekoliko
zrna papra i...
Careva ju je zgrabila za ruku: koliko zrna? A kad treba posoliti? To jest,
posve? Uopće? Nemoj, Volodja, nemoj, kao dijete si! Ostavi barem malo
djeci!
Sljedeći dan Lidočka je došla k Carevima s dvjema golemim torbama
natrpanim namirnicama na kojima bi joj pozavidjela i sama Molohovec. Do
kraja praznika u napamet naučenom Daru mladim domaćicama gotovo
nije ostalo recepata neiskušanih u praksi. Lidočkine ruke pokazale su se
talentiranima kao i noge – i kuharica u njoj sve je uvjerljivije zasjenjivala
balerinu. Carevi, nehajni i siromašni kakvi i trebaju biti mučenici znanosti,
udebljali su se, zarumenjeli pa čak i pomalo masno zasjali, kao palačinke s
kvascem. No sama Lidočka, koja je potajno maštala o spasonosnom
isključivanju iz škole, nije dobila ni grama – imala je lindtovski mahniti
metabolizam koji bi s lakoćom spržio u proždrljivoj staničnoj peći pa i sto
peljmena odjednom. U stankama između kulinarskih istraživanja s
Veroničkom i Romkom marljivo je učila plesti makrame i šivati, služeći se
dobrodušnim i zbrkanim preporukama iz starih brojeva Radnica. Stariji
Carevi nisu se mogli naradovati – zapravo su se, očeličeni sovjetskim
odgojem i prirodnim optimizmom, radovah svemu što ih nije ubijalo. A
ubiti ih, složne, vedre, skromne, nije bilo jednostavno, kao što nije
jednostavno ubiti ljude koji doista, istinski, svim srcem vjeruju.
Carevi su cijeli život vjerovah u sovjetsku vlast. Ne u stvarnu, naravno
– nego u idealnu, knjišku, ispravnu sovjetsku vlast koja je, prethodno
iskoristivši sve sposobnosti, morala, prema ideji, svakomu dati prema
trudu. Carevi su pošteno izvršavah svoj dio pogodbe, ne žaleći ni ruke ni
mozak, zato su ih ponižavajući redovi i nestašica svega, počevši od dječjih
hulahupki pa sve do pretplate za Dostojevskog, tjerah da sipaju žuč.
Stvarnu, svakidašnju, aktualnu sovjetsku vlast su prezirali – kao što
prezireš mamu koja žestoko pije i pravi se mladom, nemoguću, jadnu, ali
ipak rođenu. Dakako, to je bila još jedna varijanta ljubavi.
Carevima se činilo da će se, ako sovjetski narod uloži dodatne napore –
pokopa Lenjina, zaboravi Staljina ih pusti natrag Solženjicina – sve na
čudesan način promijeniti, zatitrati kristalnim zrakama sveopće sreće.
Htjeli su poboljšati, ali ne srušiti, ostaviti dobro staro dodavši mu još bolje
novo. Vjerovali su da je sovjetska vlast posve spojiva s demokracijom,
gomila tenkova s obiljem toaletnog papira, a sloboda riječi, oprostite, ona je
kod nas čak zapisana u Ustav! Carevi su čestito gutali sve disidentske
rukopise i zabranjene knjige koje su mogli nabaviti, još su se čestitije čudili
zbog čega li su te knjige zabranili, slušali su kašljucave i promukle glasove
iz Amerike, Stockholma, Londona, šaptom i uz votku kritizirali Partiju i
vladu, ali pritom su – u biti – ostajali potpuno sovjetski ljudi.
 Bili su divni ti Carevi, pošteni, vrijedni, dobroćudni i posve obični.
Takvih Careva bilo je na milijune i oni su bili najbolje od svega što je
sovjetska vlast uspjela stvoriti svih godina svojega postojanja, sve ostalo,
uključujući rakete, strojeve i balet, propadalo je, moralno zastarijevalo,
raspadalo se na dijelove, nije opravdavalo očekivanja, a ljudi su ostajali
isti. Kad je napokon stigla perestrojka, Carevi su se radovali kao i svi, kao
djeca koja skakuću ispred vrata iza kojih su blagdan i jelka, poput ovisnika
navučenih na iglu bili su navučeni na Korotičev Ogonjok, vucarali su se po
mitinzima i barikadama, glasovali, obožavali Jeljcina, pljeskali Saharovu i
čak i navečer, kad bi legli i privili se jedno uz drugo, dugo bi strastveno
šapćući debatirali o tome kako će sutra, već sutra...
Sutradan se pokazalo se da je sovjetska vlast koju su Carevi tako
pomamno htjeli promijeniti jedina uistinu sretna i stabilna stvar u njihovu
životu. Bezbrižno djetinjstvo i besplatno obrazovanje, modra kvarcna
svjetiljka u novoj poliklinici i film o Čapajevu u jutarnjem terminu. Pjesme
s radnih akcija, kolači za dvadeset dvije kopjejke i porto za dva, dvadeset
(prazna boca mogla se vratiti za 17 kopjejki!), predujam i dohodak,
trinaesta plaća, vjera u ravnopravnost i bratstvo, sretni život koji se
prostire kao svileni sag ispred njih, pun divnih događaja i uobičajenih
rituala bez kojih nije moguća nikakva ljudska sreća. Prvomajska povorka,
koju su svi izbjegavali, ali poslije koje se tako čudesno pilo i jelo kod nekoga
u bučnim gostima, obilazak vječnog plamena devetoga, pobjednički
mimohod, navečer na televiziji Kobzon i koncert koji se lijepo slagao s
Beatlesima i Stonesima s kasetofona, ilegalni Odjel za rak i makulaturni
Druon, nabavljeni uz podjednaki trud i s podjednakim užitkom pročitani.
Jaka vojska, dobra milicija, hladne ruke, vrelo srce, trijezna glava. Šteta
što je sve to propalo. Šteta što nikad, nikad više nećemo biti mladi.
Na kraju krajeva, sovjetska vlast dala je Carevima jedno drugo –
upoznali su se još na fakultetu i već se potkraj prve godine vjenčali, mladi
inženjeri, mladenačke prepirke, mladenački trapavi seks, dom, svadba,
postdiplomski, svako ljeto plovidba kanuom, komarci, najfiniji čaj iz
limenke od mesnog nareska pun borovih iglica i krugova zlatne masti,
dvoje djece. Bili su potpuno sretni zajedno, ti Carevi – Elenočka
Romanovna, zaobljena, zgođušna smješljivica, i Vladimir Sergejevič,
mršav, veseo, čupav kao jeti, ali s golemim ranim zaliscima iznad
živahnoga izboranog čela. Samo nemarne i razuzdane mame dobivaju tako
uspješnu djecu. Sovjetska vlast bila je nemarna. Čak i kad je ostavila
Careve, besramno, ne osvrćući se, zauvijek, oni nisu prestali biti dobri
ljudi. I nisu prestali vjerovati u to da je to ispravno.
Lidočku su prihvatili s istom veselom srdačnošću s kojom su prihvaćali
sve što bi im poslao život ih donijela djeca – rodbinu iz provincije,
zakašnjele goste, kozice ili goluba sa slomljenom nožicom. Isprva je odlučila
držati svoje posjete Carevima u tajnosti – ne zbog suzdržanosti, nego
naprosto zato što velik dio njezina života Galini Petrovnoj očigledno nije bio
zanimljiv. Međutim, bilo je previše otkrića i pojavilo se previše pitanja, pa
je Lidočka, dobrovoljno propustivši šetnju s Romkom i Veroničkom, otišla u
neplanirani posjet carskoj udovici.
– Trudna si? Bolesna? – brzo je upitala Galina Petrovna mažući ispred
zrcala usne: u posljednje vrijeme neprestano se žurila, nije imala kad
živjeti, živjeti je bilo zanimljivo, poduzetništvo je zahtijevalo munjevite
odluke, munjevite odluke velik novac, jedno je za sobom povlačilo drugo,
kao kod dječje igračke s drvenim čovječuljkom i drvenim medvjedićem koji
naizmjence lupkaju po malom nakovnju umjetnim sjekiricama.
Lidočka je bila zdrava i nije bila trudna. Štono se kaže, hvala Bogu. Što
još hoćeš? Treba ti novac? Uzmi tamo, sa stola.
– Htjela sam pitati za stan – tiho je rekla Lidočka, naviknuta ne
povisivati glas ispred Galine Petrovne.
– Za koji stan?
– Pa za onaj u kojemu sam živjela s mamom i tatom. Dok su, dok sam...
– Lidočka se zbunila, kao bogalj koji ne zna kako nazvati vlastitu sakatost.
Otvoreno, u glavu, ili tako da bi drugima bilo podnošljivo slušati.
– Netaknut je, tamo gdje je i bio – odgovorila je Galina Petrovna
stavljajući u oblu, ni trunku ostarjelu resicu naušnicu s opasnim igličastim
briljantom vrlo rijetke boje konjaka. – A zašto pitaš?
Lidočka se ponovno zbunila, u prisutnosti Galine Petrovne uvijek se
osjećala osobito glupom i nespretnom, to je bilo upravo ono mjesto gdje su
zaljubljenost i strah tako tijesno povezani da ih je gotovo nemoguće
razlikovati.
– Bila sam tamo, samo sam svratila u goste i...
– Ah, upoznala si se sa stanarima. Kako se ono zovu? Ne sjećam se.
Pravi idioti. Ali zasad uredno plaćaju. Bili su bezobrazni prema tebi, ili?
Tako onda reci. Naći ćemo nove.
Lidočka zatrese glavom:
– Ne. Nisu bili bezobrazni. A čiji je taj stan?
Galina Petrovna se nasmijala:
– Ma nisi se valjda napokon opametila? Pohvalno. Tvoj je stan, tvoj. Bez
brige. Privatiziran je, upisan na tvoje ime, sav novac koji plaćaju za njega
prebacuje se na tvoj račun, kad navršiš osamnaest, možeš se koristiti
njime. A ujedno ćeš se i odseliti. Ili namjeravaš cijeli život biti meni na
vratu? To mi stvarno ne treba.
Lidočka kimnu – vrat Galine Petrovne, još uvijek lijep, ukrašen niskom
prvoklasnih tahićanskih bisera, također joj se nije činio kao previše ugodno
mjesto za život. Audijencija je bila gotova, tražiti financijske olakšice za
Careve nije imalo smisla. Lidočka je iz osvete prestala boraviti kod bake
čak i na neradne dane – uzaludan trud koji nitko nije primijetio. Galina
Petrovna jako je dobro znala da loše vijesti stižu brzo, pa dogodi li se štogod
zaista neugodno, odmah će joj javiti, a ako je sve u redu, nema se zbog čega
brinuti. Ako neće, neka ne dolazi. Lidočka i nije htjela. Bilo joj je lijepo kod
Carevih – i koliko god to bilo paradoksalno, upravo zato što su takvi
nehajni i veseli istjerali iz doma sve utvare. Nitko i ništa u starom stanu
Lidočku više nije podsjećalo na roditelje. To je bilo neobično – i
jednostavno.
No kao najvažnije pokazalo se nešto drugo – djeca. Romka i Veronička.
Pravili su nered i svađali se, postavljali nemoguća pitanja i bili neposlušni,
rasipali brašno, prljali odjeću, razbijali koljena, slušali otvorenih usta i
upadali u riječ. S njima nije bilo lako, ali pokazalo se da je bez njih potpuno
nemoguće. Svaki put kad bi se Lidočka pojavila na pragu, Veroničkina
ružna njuškica i fino, nevjerojatno pravilno Romkino lice, kao da se ruga
sestri, planuli bi tako nesebičnom prštavom radošću da Lidočka nije mogla
vjerovati kako je uzrok te radosti upravo ona.
S početkom nove školske godine sve se, uključujući vrijeme, pokvarilo i
zakompliciralo. Lidočka je ponovno bila zauzeta od jutra do iznemoglosti,
uz to i probe Giselle, prazna soba u domu i enska jesen, ledena, vlažna,
puna dugotrajnih upala sinusa i ozlojeđenih prolaznika. Romku i
Veroničku također su zatočili u školu – i život od ponedjeljka do petka
izgubio bi svaki smisao da nije bilo maštanja o domu, koje je Lidočki
oduzimalo sve duševne i mentalne snage. Neradne je dane kao i prije
provodila kod Carevih. I nije ni primijetila da Galinu Petrovnu nije vidjela
već najmanje dva mjeseca.
Prije sata klasičnog plesa Lidočka se zadržala u paklu školskog
hodnika. Ako zatvori oči – uobičajena školska galama, beskrajno dječja,
grlata i radosna, no Lidočku, koja je zapela kod prozora (iza stakla je
tmurno nebo i unakaženi javor, odrpan i promočen kao gradska
prosjakinja, rujan u Ensku očajniji je od svakog studenog u središnjoj
Rusiji) – Lidočku, koja je navukla na ramena toplu vestu za vježbe, to ne
može zavarati. Zna: dovoljno je da se okrene i galama će nestati, rasplinuti
se u surovom baletnom muku – eno kod zida na podu na poprečnom
konopcu sjedi uhata učenica drugog razreda istežući jednu po jednu malu
žilu – a u šapicama je stisnula udžbenik geometrije, mrda bezglasno
usnama: isključiti je mogu ne samo zbog krivog koraka.
A eno nezgrapne Ksjuše kako se muči sa svojim izvrtanjem, krakata je,
koštunjava, izbacit će je prije nego što postane jasno da se acetabul ne
može prepraviti nikakvim mukama – izbacit će je samo zato što će narasti
do nenosivih dimenzija: ni jedan plesač neće s takvom žirafom odraditi ni
najobičnije podizanje. Lidočkin je acetabul besprijekoran – Lidočkin
zdjelični zglob izvrće se kao da pod kožom nema ljudske tetive nego
okosnicu od gutaperke šumskog vilenjaka. Ne, i Lidočku boli, kao i sve
smrtnike baleta, ali njezina bol barem ima vidljiv rezultat. Fenomenalni
fizički podaci – kimaju glavama predavači – dragocjena rijetkost, buduća
primabalerina, nema sumnje! Lidočku nikad neće isključiti. Nikad je neće
pustiti na slobodu.
Ima dar od Boga.
Nikad u životu nije molila Boga da joj išta daruje.
Lidočka promatra kako vjetar čas grubo trza za ruku javor iza stakla, a
čas mu opali pljusku – kao da čita bukvicu neposlušnom tinejdžeru
stisnuvši ga između čvrstih koljena. Odgovaraj punim rečenicama! Javor se
izmiče još jednoj ćuški, iznureno gleda u stranu u potrazi za vežom
prikladnom za bijeg – nikamo ti nećeš klisnuti, suosjećajno šapuće Lidočka,
a sama nesvjesno napinje čas jedan čas drugi lisni mišić pod vunenim
dokoljenkama – zagrijava se prije sata klasičnog plesa. Koliko joj je takvih
sati još ostalo?
Lidočka je pošteno pokušala izbrojiti – ali blizu stotine se smela, u
mislima ubrzala korak i na koncu pojurila, jednom rukom stežući na
grudima vestu za vježbanje, a drugom odmičući od lica čvrste grane još
neizmišljenoga, još nesmišljenoga grmlja blijedih listova.
Kuća nikamo nije nestala, stajala je na brežuljku i ovaj put bila od
smeđe-crvene lijepo ispečene opeke. Lidočka je procijenila, kao vlasnica,
ugrizavši se za donju usnu, i opeka je poslušno posvijetlila, a zatim se i
posve pretvorila u krupno izrezani vapnenac, porozan i veseo kao šećer u
kocki. Lidočka je prišla vratima – svijetlim? tamnim? svijetlim? – dobro,
neka bude tamni orah, i dvije izvijene svjetiljke sa željeznim kapicama, i
zvono na vratima koje je prema gostima izbečilo ljubazno, budalasto,
sedefno dugme.
Kroz predsoblje – zasad nije jasno nije li veliko ili malo – Lidočka je
protrčala zažmirivši (poslije, poslije, sigurno ću sljedeći put smisliti!) i
otvorila je oči tek u kuhinji, obožavanoj, golemoj, praktično namještenoj, s
ljubavlju uglancanoj do blistavih pojedinosti, uključujući cijevi i bakar.
Lidočka je žurno prebrojila glinene šalice – prošli je put sve zaboravila na
stolu! – tri, četiri, šest, pokraj njih također glineni vrč grube boje terakote,
gotovo deformiran, prekrasan, koji čuva na neravnim bokovima tragove
prstiju neznanog lončara. Mlijeko u takvom posuđu uvijek bude hladno,
čak i za najveće žege.
Sve u kuhinji, hvala Bogu, ostalo je kao prije. Osunčane zavjese koje
uzdišu. Golemi štednjak. Pod nogama ljetom zasićeni drveni pod, hrapav,
seoski – a iz one pukotine ispod podne letvice noću će izlaziti mah miš,
lagan, nestvaran, i Lidočka mu nikad neće zaboraviti ostaviti kraj noge
stola malu ali uredno serviranu večeru – nekoliko komadića sira i koru
kruha na nježnoj papirnatoj salveti. U kući svakako moraju živjeti miševi,
bez njihova tihog, suhog šuštanja loše će spavati i djeca i mačke – cijeli
čopor šarenih mačaka, samostalnih, bešumnih, koje su odavno splele u
jedno nerasno klupko sve niti zaboravljenoga krvnog srodstva.
I svakako će imati psa – golemog, dvorišnog, i za večerom dok kiši ili
sniježi svi će uvjeravati jedni druge da mu je jako toplo i ugodno u sijenom
natrpanoj prostranoj kućici. A poslije, kad se u svim sobama redom pogase
svjetiljke, Lidočka će u kredenc spremiti posljednji tanjur, koji je brisala
dok nije zaškripao, i poći k vratima da krišom pusti psa u kuću. I
nasmiješit će se kad u polumraku začuje smeteno i radosno lupanje repom
– netko se već ranije pobrinuo, kad u kući ima mnogo životinja djeci srce
raste brže od njih samih, ah, djeco, djeco, kamo se žurite! Na proljeće opet
će svima kupovati novu obuću, opet radosne prepirke nad kartonskim
kutijama, srdito pištanje mlađih i šuštanje mekoga zgužvanog papira koji
se miješa s jakim mirisom još neiznošene kože i crnih gumenih potpetica.
Lidočka je vidjela svaku vijugicu na potplatu, osjećala pustenu toplinu
svakog umetka, ali lica djece bila su zamagljena, rasplinuta – samo ptičji
glasovi, blisko umiljato kliktanje, a muž je ostajao posve nevidljiv, i koliko
god se Lidočka žurila kroz sobe ipak je uspijevala stići samo toplo kretanje
uznemirenog zraka. Kao da je netko odmaknuo nevidljivi zastor i tresnuo
Lidočku po licu teškim lelujavim mlazom satkanim od mirisa, od mirisa...
Lidočka se zbunjivala ne znajući kako će mirisati muž, ne shvaćajući kako
će ga moći osloviti. »Dragi?« upitala bi izgubljeno stojeći na pragu puste
sobe, kolebljive, drhtave, a ispred nje lelujala je još cijela enfilada jednako
nejasnih prostora – kao da je nekomu na dno potoka ispala niska
treperavih, lelujavih bisera. Kuća, tako čvrsta i stvarna, počela se
zamagljivati gubeći fizičke obrise, i Lidočka se s krivnjom zažmirivši
vraćala u kuhinju, o kojoj je maštala najviše i najčešće – kao o smislu i
svjetlu svojega budućeg života.
U kuhinji bi predahnula i prostirući stol za čaj (čajne su žličice u desnoj
gornjoj ladici, tanjurići za slatko u kredencu, s lijeve strane) tiho si obećala
da više neće juriti, trčati za utvarama, žuriti se prikazati ih kao nešto od
krvi i mesa. Inače se ne treba žuriti, snaga je u tome da se prepustiš
pojedinostima, a život – život se sastoji od sitnica. I samo skupivši te
sitnice u jedan neprekinuti uzorak, samo glatko spojivši jedan detalj s
drugim mogla se nadati da će se kuća – jednom – iz beskrajno duge
izmišljotine pretvoriti u pravu pravcatu stvarnost.
Upravo je zato bilo tako važno ne pogriješiti u detaljima. Lidočka je
primjerice sa sigurnošću znala da će uz čaj obvezno posluživati domaće
pecivo – princes krafne, pogačice s bademom ili u krajnjem slučaju
mazurek, onaj koji je Molohovec jednostavno nazivala »vrlo fin«. Lidočka je
davno naučila napamet najdražu knjigu pa je brzo, kao molitvu,
promrmljala recept – pola funte maslaca miješati dok se ne zabijeli,
neprekidno miješajući dodati pola funte šećera, šest žumanjaka, četvrt
šalice gorkih i četvrt šalice slatkih usitnjenih badema, šest istučenih
bjelanjaka i pola funte brašna, uliti u plitki papirnati kalup premazan
maslacem i u peć.
»Mazurek ne skidati s papira dok se ne ohladi«, strogo je upozorila
Lidočku Marusja i odmah, ublaživši ton, savjetovala: »Gore se može
glazirati, ili ukrasiti po želji, ili posipati grožđicama, šećerom, bademima.«
Lidočka je poslušno kimnula – nije imala pojma po čemu se gorki bademi
razlikuju od slatkih, no to i nije bilo važno – važna je bila samo topla
aroma tijesta koja prožima kuhinju i vrzmanje djece oko stola – pomamno i
veselo – natjecanje za pravo da netko prvi izvuče mazurek ispod krpe. Ali
djeca su ponovno bila rasplinuta – nalik čas na Romku, čas na Veroničku,
čas na tuđe, krasne ali ipak tuđe mališane, i Lidočka je uzdahnuvši
shvatila da danas nešto ne valja, što znači kako je vrijeme da krene natrag,
u stvarni život, koji joj se u usporedbi s tom kućom svakim danom sve više
činio posve nestvarnim.
»A ti si mi stvarna«, rekla je psu, »razumiješ, ha, Najda?« I Najda je
suglasno još jedanput lupila o pod čvrstim čupavim repom i zbunjeno se
nasmiješila. Lidočka se sagnula kako bi počešala psa iza mekoga vrelog
uha i dobila tako jak udarac pod rebra da je izletjela iz svoje maštarije ne
stigavši na koncu ni popiti čaj, ni prošetati se sobama, ni provjeriti hoće li
na ostakljenoj verandi biti dobro veliko ružičasto sjenilo od staromodne
svile s nemogućim, dirljivim, neobično malograđanskim resama.
Škola nikamo nije nestala. I čak je do zvona ostalo još nekoliko minuta
drhtavih od napetosti – da bi to shvatila, Lidočka, kao svaka robinja
svakidašnje rutine, odavno nije trebala nikakav sat. To jest, trčati i gurati
se bilo je potpuno nepotrebno. A ipak, kržljava nezgrapna prvašica ne samo
da je svom snagom rinula Lidočku u bok, još joj je i čvrsto stala na nogu –
na nogu! – na dragocjeno stopalo najbolje učenice u školi, maleno, tvrdo,
unakaženo, kao kod Rusalke koju je zli impotentni pripovjedač natjerao da
godinama korača po oštricama noževa. Bez ikakve ljubavi – samo radi
vlastita nemoćnog užitka.
Balerine su se mogle gurati na odmorima, skakati kao koze, igrati se
uobičajene lovice i čak se tući, ali noge – noge su bile svetinja. Sredstvo za
rad za kojim je mogla posegnuti samo suparnica poludjela od ljubomore, ali
tada su već ulazili u modu podovi namazani nečim skliskim (dabogda si
vrat slomila, vještice) i u papuče nasuto usitnjeno staklo – ni malo
hipotetske, već sasvim stvarne žarulje smrvljene do najfinijeg pudera.
Jedan dijagonalni prelazak preko pozornice – i živi ljudski prsti pretvaraju
se u krvave mokre jastučiće za nevidljive pribadače. Lidočki je bilo dovoljno
jedanput da bi zauvijek stekla naviku pipanja baletnih papuča iznutra –
naglim, gotovo medicinskim, palpirajućim pokretom. Jednako mehanički i
oprezno počela je provjeravati svu svoju obuću: kućne papuče, cipele sa
samo naznačenom potpeticom (da ne opterećuju izmučenu nogu), čizme
nalik na nezgrapne štence.
Lidočka je čvrsto uhvatila nestašnu prvašicu za vrelo prozirno uho i
povukla ga, ne jako ali osjetno. Uostalom, bilo je to posve uzalud, zato što
prvašica ništa nije opazila – ni nagaženu princezinu nogu ni princezinu
gestu kojom ju je kaznila. Inače je bila poput malog zombija: mlitava,
bezvoljna i sva usredotočena na jednu, drugima nevidljivu, ali strašno
bolnu točku. Lidočka je pozorno slijedila prvašičin pogled i ledena iglica
koja je nekoć probola sudbinu Galine Petrovne s tihim, neugodnim
naporom prošla je kroz platno Lidočkina života, čvrsto spojivši dva veza
kojima se nije imao tko diviti.
Kroz hodnik je, njišući sportsku torbu, prolazio bog. Bio je sav od meda,
zlata i mlijeka. Od tamnog meda, toplog zlata i prokuhanog mlijeka. Kao
ulmska torta, potreseno pomisli Lidočka, a prvašica, prislonivši uz njezin
bok plamteći obraz, plačljivim glasom promrmlja – gledajte, gledajte, to je
on...
– Tko on? – upitala je Lidočka, snažno osjećajući kako se nevjerojatnim,
ravnomjernim, kružnim pokretom izokreće uobičajeni svijet koji je
smatrala neuništivim, makar i mrskim, ali koji je i, kako se ispostavlja, sve
to vrijeme bio mučno i ružno postavljen naglavačke.
– Vitkovski – odgovorila je prvašica. – Aleksej Vitkovski, premjestili su
ga k nama iz Moskve.
Lidočka kimnu kao da je shvatila i odmaknuvši očaranu djevojčicu
krenu za bogom koji je dobio ime, ne primjećujući kako oko nje padaju
bezvučne usporene krhotine i pucaju neke nevidljive spojnice i šavovi.
Učinila je nekoliko koraka koje nije zapamtila, ali koji su bili vrlo važni jer
je prvi put nakon mnogo godina provedenih u školi činila nešto između tih
zidova – naprosto se kretala – po svojoj a ne tuđoj volji. Ali tada se dokraja
razmotani povodac zategnuo pa se Lidočka zaustavila. Nikakva propast
svijeta – uključujući apokalipsu i prvu ljubav – nije mogla poslužiti kao
opravdanje ako je riječ o kašnjenju na sat klasičnog plesa.
Lidočka umorno, poput kobile, zavrtje glavom i krenu natrag.
Nije podnosila kašnjenje, Ninel Danilovna, Velika Ninel, prije milijun
godina legendama enska primabalerina, božanstvena Odeta, vražja Odilija,
a sad samo troma zla starica željeznih prstiju i jednako željeznoga grla.
Trebalo je vidjeti kakvim je nježnim, nevjerojatnim, mladenačkim, divnim
pokretom popravljala od kane crvenu punđu na masnom kvrgavom
zatiljku, kakvim je preciznim, žestokim udarcem namještala aljkave
lopatice i koljena svojih uvijek preplašenih učenica. Ravni redovi
ispruženih nemirnih vratova, pobijeljeli prsti koji čvrsto drže prečku,
zaobljene, od napetosti drhtave oči. Poderane vunene veste, debele štucne s
kojih vise konci što u sirotinjskoj hrpi leže u kutu – bijedni šik, školska
moda, odjeća za probe mora biti poderana, to je bio jedva primjetan dašak
slobode koji nikoga nije zanimao, sićušno pravo na samoopredjeljenje.
Logoraši si s istim ciljem režu vene naoštrenim žlicama. Bolje da pokušaju
s vježbama na prečki ili zagrijavanjem u parteru.
– Grand battement jeté! – dreknula je Ninel i marionete su pokorno
dignule donje udove. – Peta pozicija, desna naprijed, dva jeté naprijed,
piqué, zatvori. Dva jeté u stranu, piqué, zatvori natrag. Dva jeté natrag,
piqué, zatvori. Dva polagana i dva brza balançoirea, zatvori natrag i en
dedans. Lindt! – najednom zaurla Ninel tako da su se čak i na sve
naviknute sedmašice trznule. – Podigni dupe, kuda ti je otišlo? I kakva su
ti to leđa? To nisu leđa nego korito!
Korepetitorica, sitna starica nalik na smežuranu lutku koju su svi
smatrali mehaničkom, stala je podignuvši ruke iznad tipaka i gledajući
pred sebe ravnodušnim praznim očima. Lidočka se trznula od snažnog
udarca i, ne prestajući se smiješiti, poslušno ispravila ionako do krajnjih
granica zategnuta leđa. Na goloj koži između lopatica zaplamsao je jarki
otisak pedagogičina dlana. Djevojčice su se kradom i radosno zgledale –
Ninel nije tresnula najbolju učenicu u školi još od četvrtog razreda i
sramotni Lidočkin povratak u tabor jednakih navješćivao je mnogo
čudesnih promjena.
– Još jednom, grand battement jeté! I-i-i jedan! Stopalom izbacujemo
nogu, glupače, stopalom, ne bedrom! Bože, na koga ja trošim živce! Još vas
je u pelenama sve trebalo podaviti!
Taj je put Lidočkina noga poletjela, kako i treba, više od svih ostalih.
Ali to je bilo nevažno. Sve je bilo nevažno. Poslije sata Ninel je pozvala
Lidočku. Jesi li zdrava? – upitala je i nespretnom rukom nenaviklom na
nježnosti opipala Lidočki čelo sjajno od znoja. Lidočka kimnu – da, zdrava
sam. Ali to nije bila istina – svijet pred njezinim očima neprekidno je
treperio i njihao se, prelijevajući se zlatom i medom, medom i mlijekom.
Jadna Lidočka, koja je odrasla u svijetu velike, potpune nenaklonosti,
isprva je doista zaključila da se razboljela. Ta grozničava uzrujanost, taj
čudni nemir što se vrti u dnu trbuha, ta pretjerana brbljavost, čudna
pokretljivost kad ne znaš kamo bi s nemirnim rukama – zar to nije bolest?
Ledeni mokri dlanovi, gorući obrazi, neurastenično hihotanje na čijem je
dnu jasno zvonilo zvonce bliskih suza – školski liječnik, rumen i trbušast
kao Puškinov kritičar, bezosjećajnim vještim prstima ispipao je svaki
Lidočkin zglob – kao Ciganin koji se raspituje za cijenu odgovarajućeg
kljuseta. Prepisao joj je valerijanu. »Potpuno ste zdravi, Lidija Borisovna.
Koliko se uopće može nazvati zdravom vaša baletna slabost. Ali toliko se
živcirati zbog nekakvog nastupa, kažu da plešete Giselle? Čestitam, to je
velika čast za učenicu završnog razreda, dakle, živcirati se zbog takvog, s
oproštenjem, sranja nije uopće vrijedno zdravlja. Popijte kapi prije
spavanja pa će sve prestati.«
Lidočka ih je popila, ali nije prestalo.
Naravno, navečer bi je tinktura od korijena valerijane i dugogodišnji
umor mišića srušili u internatsku postelju, hladnu i toliko bezdušnu da su
je se klonile čak i negadljive noćne vile, koje su opravdano smatrale da je
za normalne snove potrebno barem najmikroskopskije zrnce kućne topline.
Ali nakon što bi nekoliko sati ničice proležala na dnu neprozirnog mraka,
pred zoru bi se Lidočka trzala kao da je netko trese za rame odraslom,
nemirnom rukom. Jeftina budilica s četvrtastim kineskim lišcem svaki je
put pokazivala tri sata ujutro i nekoliko beznačajnih minuta – vrijeme
potpunog spokoja, kad se izgladnjeli ljubavnici odvajaju iz zagrljaja,
smiruju ulični ubojice i čak najbeznadniji bolesnici odgađaju agoniju do
jutra.
Lidočka bi sjela u postelji, navukla na ramena pečatirani pokrivač od
flanela i sve do jutra gledala ravno pred sebe, ne osjećajući glad i smiješeći
se slabim osmijehom koji je jedva svijetlio u tami.
Aleksej Vitkovski.
Obamirala je od toga kako se krhko, ledeno carevićevo ime Aleksej
jednim mekim pokretom od uzbuđenja slijepljenih usta pretvaralo u
bajkovito, meko Aljoša. Aljošenjka. Kao da ljubiš u toplu zagorjelu
pozadinu okruglu žemlju s grožđicama.
A-ljo-šenj-ka.
Bio je tako lijep da ga Lidočka nije mogla gledati dulje od nekoliko
sekundi – kao kad gledaš u sunce. Odmah bi joj se zavrtjelo u glavi i svijet
bi bio pun tamnih, plamenih mrlja koje su se dugo hladile. Morala se
zadovoljiti malim – tamnim kolutima kose na preplanulom mladenačkom
vratu, madežom na jagodici, načinom na koji lagano podigne obrve kao da
se čudi. Obrve su bile svilene, s iskrom, kao koža nerca, a oči su mu plave
ili crne? Lidočka nije znala.
Nije se usudila saznati. Jednom je Vitkovski prošao kroz hodnik tako
blizu da je osjetila njegovu toplinu – jednako nemoguću i priželjkivanu kao
Božje postojanje. Lidočka je zaustila kaneći napokon barem nešto reći, ali
još jednom je ne podižući pogled zakoračila pokraj njega – ohola leđa,
podignuta brada, kraljevsko držanje koje može zavarati samo nekoga tko
nikad nije pohađao koreografsku školu.
Ustvari se Lidočka, i bez toga beskrajno nesigurna u sebe, zaljubivši se
potpuno pogubila. Posavjetovati se, pa čak i samo porazgovarati, nije imala
s kim – iz raja prognana Ljusja Žukova ionako nije odgovorila ni na jedno
Lidočkino pismo, odvraćati Careve starije od marljivog preživljavanja bilo
ju je stid, a djeca su naprosto bila djeca. Davala su malo snage, oduzimala
zauzvrat vrlo mnogo vremena. Ostala je Galina Petrovna, ali s njom
razgovarati o ljubavi? S istim uspjehom Lidočka je mogla tražiti
suosjećanje od sanduka s kolofonijem u kojemu bi balerine, izlazeći na
pozornicu, istrljale špice kako ne bi doista skliznule u drugu dimenziju i
slomile si vrat.
Lidočka je osobito teško podnosila ushićeni žagor u učionicama i
svlačionicama – u novog ljepotana iz višeg razreda, kako i treba, zaljubile
su se sve odjednom, od prvašica do učenica završnog razreda. To je bilo
lakomo, glupo, histerično obožavanje kakvo uvijek cvjeta u zatvorenim
zajednicama – u gimnazijama, u vojarnama, čak u barakama. Rasprave o
košuljama divnog princa (ah! danas je u ružičastoj!) i njegovu podrijetlu
(kažem vam, cure, tata mu je diplomat!) Lidočki su se činile kao
ponižavajuća parodija vlastitih osjećaja. Pravo da mašta o Vitkovskom i
tumači njegove poglede, osmijehe pa čak i geste pripadalo je njoj – više
nikomu. Ali bez obzira na sve pokušaje da sačuva barem privid
samostalnosti, Lidočka bi se svako malo ulovila kako se hrani istim
bijednim mrvicama sa zajedničkog stola kao i sve ostale – prišivajući vrpce
na špice, pričvršćujući kosu, stojeći pod tušem među istim mokrim i golim
kosturima poput nje, Lidočka je lakomo upijala svaku riječ, svaku blesavu
priču – samo da je riječ o Alekseju Vitkovskom.
Samo vrlo naivni ljudi mogu pretpostaviti da u baletu postoje isključivo
platonski osjećaji i uzvišeni doživljaji. Slobodno ponašanje koje vlada u
koreografskim školama opravdava samo to što većina polaznika naprosto
ne zna da na svijetu postoji još nešto. Pripijeni baletni trikoi, uobičajeno
presvlačenje pred svima, podignute gole noge i ruke, zajedničko pranje,
beskrajno njegovanje tijela a ne duše – sve to ne ostavlja mjesta ni mašti ni
romantičnim snovima. Tijelo je za svaku balerinu i baletana samo tijelo,
sredstvo za rad koje se katkada može iskoristiti za prijateljsku ševu, ali ne
i nešto više. Za nešto više naprosto nemaju dovoljno snage. U višim
razredima cure su mnogo klafrale o ljubavnicima koje su imale odrasle
balerine, ali sve su više isticale materijalnu stranu stvari. Na primjer,
nekoj sretnici udvarač je poklonio dva para kožnih čizama odjednom – crne
i boje lososa, i to je najveći trijumf u odnosu između muškarca i žene. Za
drukčiji odnos između muškarca i žene nitko nije znao. Kao ni Lidočka.
Naravno, bili su tu i tučak i prašnici, pčele i cvijeće, parovi koji se grle
na klupama, Ritka Komova, koja je napustila školu jer je nerazborito
ostala noseća, stranica istrgnuta iz neke medicinske knjige koja je kružila
ispod klupa s crno-bijelim crtežom i zastrašujućim natpisom – presjek
penisa... Pogledaj i šalji dalje. Lidočka je pogledala i poslala. Time je njezin
spolni odgoj završio.
Doduše, kad su počele vježbe plesa u paru, pokazalo se kako se odnos
može imati i s partnerom. Udvoje je bilo lakše boriti se za mjesto u
repertoaru, udvoje je bilo zgodnije vježbati, na kraju krajeva, to je tvoj
partner pa ne moraš gubiti vrijeme na objašnjenja zašto ne možete imati
djecu i kako razgibati ukočeni mišić. One kojima se zbog odbojnosti nisu
smiješile čizme boje lososa i bile su najtvrdokorniji fanatici, birale su
partnera. Ali u takvim parovima također nije bilo ničega ili gotovo ničega
ljudskog. To su bili brakovi iz poslovne nužde. Nakon što bi dvoje mokrih
tinejdžera nekoliko sati zaredom odrađivalo podizanje na partnerovu ruku
ili bacanje učenice uvis u pozi ribe s okretom, romantičnim osjećajima nije
se trebalo zamarati. Ozljede, padovi, smrad, znoj, slina, isprekidano
disanje, skliske tuđe ruke koje ti ravnodušno pipaju tijelo – naći se u istoj
postelji poslije toga moglo se samo u velikom pijanstvu. Ili zbog velike
žudnje.
Lidočka je to shvatila tek kad je pronašla vlastita partnera – Ljonju
Beljajeva, tvrdoglavog momka opsjednutog baletom i vlastitom
stražnjicom. Satima se iscrpljivao vježbama kako bi postigao posebnu
oblinu guzova i čak bi podižući Lidočku na ispruženoj, od napora malo
drhtavoj ruci uspio nekako pogledati u stranu tako da u zrcalima na zidu
vidi vlastitu stražnjicu. Njegovi dodiri, hladni i pomalo ljepljivi kao griz u
Lidočki nisu izazivali ništa – čak ni gađenje. Rijetko bi je ispustio – i hvala
mu za to.
S Vitkovskim je sve bilo drukčije. Njega je Lidočka osjećala cijelim
tijelom čak i na daljinu – i to je bio čudesan, jak, uzbudljiv osjećaj najviše
sličan boli od opekotine.
To je bilo pravo. To je bila ljubav.
Potkraj jeseni Lidočka je tako omršavjela da se to primjećivalo čak i u
koreografskoj školi, ali nitko nije ni pomislio brinuti se zbog toga – sve su
pripisali Giselle, čija je premijera konačno bila zakazana za konac siječnja
tako da su Lidočki osim osnovnih vježbi i proba zakazali još i dodatne sate
u muškom razredu. Nije Ulanova valjda bila glupa kad je vježbala s
muškarcima, zato skači, Lindt, skači, naredila je Velika Ninel. Bez velikog
ballonnéa nema velike balerine. Lidočka je poslušno skakala, jedva
opažajući gravitaciju i s lakoćom nadmašujući najpokretljivije i
najdugonogije momke. Još jedan sat poslije vježbi. Još. Pusta dvorana, jeté
entrelacé, entrelacé, entrelacé! Hop! Hop! Hop! Strašno lupivši špicama
skočila je posljednji put i bez snage objesila se na prečki, opuštajući
izmorene bolne mišiće i osjećajući kako joj se između lopatica slijeva mlaz
prohladnog znoja.
– Odlično – rekao je netko otraga s iskrenim oduševljenjem. – Nikad u
životu nisam vidio da cure tako skaču.
Lidočka se okrenu.
Na vratima je stajao Vitkovski, tamnokos, lagan, u košulji raskopčanoj
na grudima – bijeloj, cure. Danas je u bijeloj.
– Zoveš se Lida, je li tako?
 Lidočka kimnu.
– Čuj, a pije li se tu kod vas kava? U tom vašem Ensku?
Lidočka kimnu još jednom i Vitkovski prasnu u smijeh.
– Govorili su mi da si nijema – rekao je veselo. – Ali mislio sam da lažu.
Čuj, hajde mi pokaži barem jednu pristojnu kavanu. Još od Moskve nisam
popio kapučino, da ne povjeruješ, već me hvata kriza. Hoćeš?
Lidočka kimnu po treći put i sad oboje prasnuše u smijeh, kao djeca,
potičući jedno drugo pogledima, nezadrživo, bez daha.

Tjedan poslije svi su znali da su se Vitkovski i Lindt počeli viđati.

Lidočki čak nisu ni zavidjele – naprosto su se pomirile s tim da je carici
još jednom pripalo carevo. Kao da je malo crnčila skupa sa svima, jednako
kao svi, više od svih. Kao da nije bilo te beskrajne jeseni koja ju je zamalo
cijelu proždrla, skupa s njezinom ljubavi koju nitko nije opazio, neplaćene,
nijeme. Sama Lidočka za razliku od ostalih nikako se nije usudila
povjerovati u vlastitu sreću, kao kad letiš – letiš! – u snu, ali sasvim
sigurno znaš da to nije istina. Naprosto ne može biti istina. Nije imala
pravo.
Često su se zajedno šetali – istim ulicama i raskrižjima po kojima je
nekoć lunjala mlađahna Galina Petrovna držeći za ruku svojega
prekrasnog princa iz bajke tako da su se, ako se dobro zagleda, čas tu čas
tamo još mogli vidjeti slabo uočljivi otisci njihovih nepovezanih tragova, ali
Lidočka, posve zanijeta Vitkovskim, ništa, baš ništa nije opažala. Oči su
mu bile plave. Plave-plave, nevjerojatne, gotovo neprirodne nijanse nalik
na onu što nastane u čaši vode u kojoj su upravo isplahnuli kist od dlake
sibirske kune zamrljan ultramarinom. Oštra enska studen tjerala je
Lidočku i Vitkovskog čas u jedan čas u drugi kafić, i u umjetnom
polumraku, osvijetljeni zajedničkim plamičkom cigarete koju su pušili
udvoje, dugo su razgovarali, točnije, razgovarao je Vitkovski – na
Lidočkinu tihu radost, govorio je o sebi, samo o sebi.
Hranila se tim pričama kao što se djeca hrane bajkom koju prvi put
čuju, još posve novom, uistinu čarobnom, u kojoj se iza svakog obrata u
radnji, iza svake stanke koju je pripovjedač uzeo kako bi došao do daha,
uzdizao čudesan, neistražen svijet koji se utiskivao, činilo se, odmah u
samo srce. Ispada da naklapanja o tati diplomatu, kako legendama i
dolikuje, nisu toliko uljepšavala koliko izobličavala čudesnu stvarnost.
Vitkovski se doista preselio u Ensk iz Moskve – nije da je to bio neviđen
slučaj u školi, ali nije bio ni jedinstven. Tri najuglednije koreografske škole
u zemlji – piterska Vaganovka, moskovski MGAH i Ensk – ljubomorno su
pratili međusobne uspjehe i povremeno izmjenjivali čas skandale, čas
pedagoge, čas učenike. Ali učenici završnog razreda poput Alekseja
Vitkovskog ipak su obično težili otići u Moskvu, a ne iz Moskve – što bliže
žuđenom teatru Boljšoj, toj Meki baletnog svijeta, slavnoj po svojim
mizernim plaćama, brutalnim obredima i klasičnom repertoaru, u kojoj se
desetljećima nije mijenjalo ništa – ni primabalerine, ni koraci, ni aplauzi,
ni svinjske njuške državnih djelatnika u carskoj loži.
Međutim, Aleksej Vitkovski odbacio je sve te primamljive svodove i
perspektive i došao dovršiti svoje baletno-koreografsko obrazovanje upravo
u Ensk – u školi su govorili da je došao za ocem, krupnim dužnosnikom
kojega je u to doba vladajuća stranka pod nazivom Naš dom – Rusija iz
svojih njedara poslala u daleke krajeve Domovine kako bi učvrstio vjeru
provincijskog elektorata u »tržišne reforme i zdravi konzervativizam«.
Ustvari je otac Vitkovskog, kolerična pijandura i bivši sekretar jednoga
moskovskog rajonskog komiteta, toliko svima dopizdio svojim
pijančevanjem i ispadima da su ga jednostavno poslali što dalje da ga više
ne gledaju.
Vitkovski je bez imalo ustručavanja pričao o tome s prostodušnom
izravnošću razmaženog djeteta sigurnog da će mu oprostiti svaku
nepodopštinu, pa čak i onu koju su počinili roditelji i stoga osobito
nepopravljivu.
A mama? Lidočka je podignula goleme, suosjećanjem ispunjene oči.
Vitkovski je bezbrižno slegnuo jakim ramenima – majke se nije sjećao, ili
ih je ostavila, ili je umrla, očeve pijane priče razlikovale su se jedne od
drugih, nisu se mijenjali samo promukli neprirodni jecaji i lokve jako
smrdljive bljuvotine koje su obilježavale put stranačkog dužnosnika do
vlastite spavaće sobe. Inače nije bio loš otac i bez obzira na mržnju prema
svemu što ima veze s baletom radije je dobrovoljno otišao ne u sunčani
Krasnodar, već onamo gdje je njegov sin mogao nastaviti svoje idiotsko
obrazovanje.
– Sigurno ti jako nedostaje – tiho je rekla Lidočka, misleći na
tajanstveno nestalu majku i doživljavajući njegovu napuštenost tisuću puta
dublje nego svoju, davnu i uobičajenu poput uganuća, i Vitkovski se
neumjesno složio – da, bez Moskve je gadno, ovo kod vas je, s oproštenjem,
šupak svijeta, da se čovjek objesi. Jednim gutljajem popio je do kraja
bućkuriš od kave koji je zamrljao dno šalice i frajerski pucnuvši prstom
pozvao konobara koji se dosađivao.
– Jesi li se ugrijala? – upitao je Lidočku. – Hoćeš još nešto? Onda ću ja
na zahod pa idemo dalje.
Konobar se vukući noge napokon dogegao do njihova stola i posprdno se
smješkajući promatrao kako Lidočka s nježnim, žudnim obožavanjem gleda
leđa Vitkovskog dok se udaljavaju i slijepom nevjestom rukom poseže u
torbicu po novčanik. Uvijek je plaćala za oboje u kafićima – i nijednom to
nije primijetila, kao što nijednom nije primijetila ni pomalo drzak,
neotesan ton, ni to što je Vitkovski u biti nijednom nije upitao ništa što bi
bilo povezano s njom ili s njihovom zajedničkom budućnošću, pa čak je
nijednom nije ni dodirnuo, iako je Lidočka sa zamirućim ogoljenim srcem
svaki čas očekivala poljubac.
Izišli su na crnu, ledenu ulicu, jedva osvijetljenu također ledenim i
krhkim, gotovo bombonskim svjetlom lampe.
– Dobro, stara – govorio je Vitkovski filmski podižući ovratnik također
filmskog vatiranog ogrtača s kariranom upadljivom podstavom. – Vrijeme
je da se raziđemo kućama. Hajde bok.
– Vidimo se sutra – tiho je govorila Lidočka, diveći se srebrnkastoj
snježnoj prašini koja je jedva doticala njegovu tamnu kosu i ne misleći na
to da je sad očekuje samotni povratak u dom po krivudavim, posve
promrzlim noćnim ulicama; doista ništa nije primjećivala, ni plaćene
račune, ni to što zapravo svaki dan prati Vitkovskog kući, ni to što joj se on
uopće ne obraća, osim možda sa stara, i još tisuću groznih, bezdušnih
sitnica koje bi joj nedvojbeno slomile srce da nije privremeno obdareno
uzvišenim i božanstvenim sljepilom koje se obično naziva ljubavlju.

Novu 1998. godinu Ensk je obilježio neviđenim vremenskim

anomalijama. Krajem prosinca najednom je stigla prava južina – s pravim
pravcatim glagoljivim potocima, polaganim sunčanim kopnjenjem i
višeglasnim cvrkutom vrabaca šašavih od radosti. Ali već prvih dana
siječnja deseci tih istih vrabaca ležali su na zaleđenim pločnicima –
smrznuti, krhki, okovani polaganom, noćnom, muzikalnom smrću.
Pazikuće zatočeni u kiklopskim kožusima skupljali su lagana tjelešca i
bacali ih u kontejnere, i Lidočki se činilo da ćeš ako malo zatreseš pernatog
pokojnika kraj uha, začuti kako unutra zvone krhotine smrznutih ćurlika.
Do Giselle je ostalo samo nekoliko tjedana, točnije dva i pol, premijeru
su pomaknuli s 25. siječnja na 1. veljače, i Lidočka je, kad je čula dugo
očekivani datum, samo uzdahnula i prislonivši dlanove na usplamtjele
obraze izjurila van, prekinuvši probu usred takta. »Živci«, s isprikom je
progunđala Velika Ninel podižući s poda ukosnicu koja je Lidočki ispala, a
grof Albrecht, visoki zreli plesač iz enskog opernog i baletnog kazališta,
napregnuvši nabildana drhtava bedra nezadovoljno je otišao do prozora.
– Svi imamo živce – ćudljivo je procijedio – svi. Samo ja moram crnčiti
kao tata Carlo.21 A plaću inače nismo vidjeli od listopada!
– Ako ti je premalo novca, idi u nosače – odreza Ninel, koja se sjećala
grofa još kao učenika klempavih ušiju, prištava čela i slabe gipkosti. –

21
Tata Carlo lik je iz pripovijesti Alekseja Tolstoja Zlatni ključić, za koju je kao predložak poslužio Pinokio Carla
Collodija. (Op. prev.)
Majmune, možda će te i zapamtiti samo po tome što si s Lidkom otplesao tu
premijeru... – Odmahnula je debelom rukom prekrivenom staračkim
pjegama i stenjući prišla vratima iza kojih se stišavao sitni topot odbjegle
Giselle. – I ne stoj kao stup, vježbaj. Kurčevi Barišnjikov.
Lidočka se našla u ženskom nužniku na prvom katu – u toj najdražoj
oazi suza, nevolja i ogovaranja brojnih naraštaja učenica baleta. Ugledavši
Veliku Ninel zabacila je glavu, užurbano obrisala oči i obasjala oljušteni,
smrdljivi zahod tako nevjerojatnim, blistavim, bojažljivim osmijehom da se
Ninel od iznenađenosti nasmiješila zauzvrat.
– E, jesi munjena – zabrujila je vadeći iz džepa zgužvanu kutiju jeftinih
cigareta. – Hajde, zapali i smiri se.
Uvukavši nježne obraze Lidočka se nagnula nad blijedim plamičkom
žigice i zahvalno nakašljala, svjesna goleme časti koja joj je ukazana: puši s
Ninel njezinu nemoguću Vatru, ravnopravno, kao odrasla osoba s odraslom
osobom, kao balerina s balerinom.
– Zašto si pobjegla, bojiš se? – upitala je Ninel ispuštajući iz nosnica
divovske smrdljive dimne kljove.
Lidočka se ponovno nasmiješi, taj put s krivnjom, i ne pokušavajući išta
objasniti. Prvi veljače nije bio samo dan premijere, to je bio i rođendan
Vitkovskog. Njegov dan. Lidočka je davno odlučila 1. veljače Vitkovskom
izjaviti ljubav, ali sad, sad je to poprimalo posebno značenje. To nije mogla
biti podudarnost. To je bila sudbina. Sudbina koja je Lidočki prvi put
okrenula svoju sunčanu, svečanu, radosnu stranu.
– Spremna sam, Ninel Danilovna – rekla je odlučno i još jednom duboko
povukavši bacila šištavi opušak u školjku.
– Tako i treba – progunđala je Ninel – onda idi u razred, doći ću za
tobom. – Pratila je pogledom Lidočku, bacila u istu školjku svoju cigaretu i
malo razmislivši podignula široke, već posve staračke suknje. Mlaz
mokraće udario je u staru sovjetsku fajansu stvarajući gustu žutu pjenu. –
Ja neću biti ja ako ne pošaljem tu curu u Moskvu – promrmljala je. –
Barem ću tako ući u enciklopedije.
Ninel se uspravila, popravila odjeću i odlučno trznula lanac vodokotlića
ispirući za sobom sve nebrojene jade i grijehe nakupljene tijekom dugoga,
tmurnog i u biti posve nesretnog života.
Žurno se odjenuvši u potpuno pustoj, odjekujućoj svlačionici (školu su
raspustili na praznike, strogo naredivši da se sjete svaki dan vježbati, kao
da je to itko mogao zaboraviti), Lidočka je izjurila van na ulaz tražeći
pogledom poznatu visoku figuru stegnutu u uskom struku pojasom ogrtača,
ali odmah se snuždila – Vitkovski je za praznike otputovao u Moskvu (bez
oproštaja! bez oproštaja!). Znači, ništa od susreta. Ali nema veze, 1. veljače
uopće nije daleko. Lidočka se čvršće umotala u bundu i s užitkom osjećajući
glasno uštirkano škripanje skorenog snijega pod nogama pohitala u dom.
Zamotat ću se u deku – obećala si je – i spavati, spavati, spavati, a kad se
probudim, Aljoša će već biti tu! Srdačno je trznula snijegom prekrivenu
šapu poznate debele jelke i nasmijala se podmećući rukavice pod malu,
nježnu mećavu koju je sama stvorila.
– Lidija Borisovna – oslovio ju je netko otraga. – Lida! Pričekajte
trenutak!
Lidočka se okrenula i dalje se smiješeći, okrugla jamica sjala joj je na
tamnoputo-blijedom obrazu i mokrim zamršenim trepavicama, kao onda,
Bože, baš kao onda, pomislio je Lužbin, po primjesi iznenađenosti u
Lidočkinu osmijehu shvativši da ga nije prepoznala, i najednom, izgubivši
ravnotežu sramotno je ljosnuo na glatki led pločnika koji se podignuo.

Lidočka je Novu godinu dočekala s Carevima, prethodno pristojno

obavijestivši Galinu Petrovnu, koju to nimalo nije rastužilo. »Hoće li barem
biti kakve klope kod njih?« samo je upitala Lidočku. I Lidočka je,
planirajući materijalizirati više desetaka stranica iz Molohovec, iskreno
odgovorila – bit će. »Onda sretna Nova«, ravnodušno je poželjela Galina
Petrovna i Lidočka je kad se već čuo signal prekinute veze rekla – i vama.
Bila je to prva sretna Nova godina u njezinu životu – prva od one
posljednje koju je čekala s roditeljima. Okusivši sve delicije i otpjevavši sve
pjesme amaterskih pjevača, Carevi i Lidočka odspavali su nekoliko
kratkih, poput Nove godine uzbudljivih i veselih sati, i probudivši se otkrili
pravo puškinsko jutro – sunčano, zasljepljujuće, malko dotaknuto laganim,
veselim mrazom.
– A znate što ćemo sad učiniti? – upitao je Carev, preko noći obrastao
nevjerojatnim, gotovo razbojničkim, veselim, modrikastim čekinjama. –
Sad ćemo otići na daču.
Valja reći da je dača bila samo riječ. Ustvari su Carevi posjedovali mali
i smiješni dio bivše kolhozne oranice beznadno iscrpljene socijalističkim
metodama gospodarenja još petoljetku prije nego što se Lidočka rodila. S
jedne strane carevskih šesto kvadrata omeđivao je mali borik koji se
dostojanstveno verao na oniži brežuljak, a s druge – drugih strana zapravo
i nije bilo, budući da je cijela oranica bila rascjepkana u korist nesposobne
sirotinje iz znanstveno-istraživačkog instituta koja nikad u životu nije
imala ni novca za ogradu ni drsku proletersku sklonost skandalima. Tako
bi Carevi, na primjer, prepoznali svoju zemlju po šupi koju je Sergej
Vladimirovič vlastoručno sklepao od sanduka za granate i čuvamo je
zaključavao divovskim, gotovo antikvarnim skladišnim ključem. Šupa je
bila namijenjena poljoprivrednoj mehanizaciji, ali po želji se u nju mogao
smjestiti i krevet na rasklapanje, ljubazno spreman primiti umornog
putnika namjernika u svoje uleknuto okrilje s oprugama. Zapravo, Carevi
nisu ostajali prenoćiti na dači, zato su najčešće na tom krevetu probirali u
obližnjoj šumici ubrane gljive – isprva žutokljune slinavke, zatim
mliječnice, pri čemu su stariji Carevi, iz navike naslijeđene od seoskih
rođaka, nastojali brati isključivo mlade gljive – s klobukom ne većim od
pola nokta, dok su Romka i Veronička, obuzeti početnim zanosom, čak
znali iščeprkati divovske šupljikave golubače koje su posve izjeli okretni
prozirni crvi, oblijepljene mrtvim iglicama. Zbog golubača su u obitelji
znale planuti kratkotrajne svađe, ali pobjeđivalo je, dakako, iskustvo i
autoritet – pa su u kavijar od gljiva i na kiseljenje išli samo primjerci
očigledno prikladni za jelo.
Zimi nije bilo gljiva pa na dači nisu imali što raditi – osim kititi jelku i
grudati se. I Carevi su se, shvativši da do najbliže jelke treba klipsati po
ledini gotovo pola kilometra, stali grudati. Isprva su se podijelili na ekipe,
no kad ih je krenulo, počeli su se boriti svatko za sebe pri čemu je Lidočka,
budući da su na dači odjevena u stari Romkin haljetak s raznorodnom
dugmadi i dokraja otkinutim džepom, vikala i skakala glasnije od svih.
Istrenirano lagano tijelo prvi put u životu nije joj donosilo bol već radost, i
zavitlavši u neprijatelja još jednu blistavu preciznu grudu uspjela je ne
samo izbjeći projektil iz suprotnog smjera nego i ispustiti likujući
indijanski krik koji ju je naučila Veronička. Pred takvom opasnošću Carevi
su isprva uzmaknuli, a zatim se podmuklo ujedinili i kao glasna obiteljska
kohorta natjerali Lidočku koja je vrištala i branila se u divovski snježni
nanos. Ah tako, razbjesnila se gubeći dah od smijeha i pokušavajući se
izvući, ali tako, svi na jednog! Sad ću vam ja pokazati! I brzo napravivši
popriličnu grudu svom ju je snagom hitnula u starijeg Careva, koji je
izvodio pobjednički ples.
Takvu ju je Lužbin i ugledao prvi put – tanahnu, gotovo nepostojeću
djevojku koja kleči u nanosu u dječačkom kratkom kaputiću, raščupanu,
nasmijanu, sjajnog lica mokrog od snijega. Skupila je pune rukavice
snijega i najednom podignula oči – nevjerojatne, tamno-tamno zlatne,
posve sunčane, sa živim kavenim iskrama na samom dnu radosnog,
poludječjeg pogleda, i Lužbin je najednom osjetio kako je svom snagom
licem naletio na nevidljivi ali neuništivi zid, i u nijemom, nepomičnom
kadru koji ga je okružio djevojka je zamahnula i gruda je i dalje
zadržavajući oblik njezinih malih dlanova poletjela naprijed, i dok je
letjela, beskrajno dugo letjela prema zemlji, ozareni, zaobljeni Lužbin
odmah je shvatio kako će biti sretan s tom djevojkom, nepopravljivo,
nečuveno, neobično, i osjetio je okus njezinih usana, i težinu njezina
trudnog trbuha, proživio je s njom cijeli život, dug, radostan, poput prvih
ljetnih praznika u životu, i umro je točno jedan tjedan nakon njezine smrti,
zato što se nije smjela rastužiti, nije smjela ostati sama, i kad je gruda
napokon udarila u rame starijeg Careva koji je umirao od smijeha, sve je
bilo završeno i odlučeno.
 I Romka je radosno zakričao – zdravo, zdravo, striko Vanja!

Ivan Lužbin bio je mještanin, iz Enska, ‘61. godište. Rodio se u običnoj

sovjetskoj obitelji, na glasu po svojem poštenju i boršču, s čvrstim
četvorkama završio je ni po čemu značajnu školu u predgrađu, lijepo otišao
u vojsku te bez i najmanjih uočljivih napora upisao ensku politehniku koju
je i završio – nije briljirao, ali zato je imao pet patenata za stvarčice od
iznimne koristi za domovinu tako da su se nakon obrane diplomskog
projekta gotovo potukle dvije katedre i pola enskih projektnih ureda.
Uostalom, takva jagma mogla se razumjeti – bila je 1986. godina i sam
pojam inženjer davno se pretvorio u sinonim za neuspješnog idiota koji dere
jeftine zgužvane hlače sjedeći u zapuštenom znanstveno-istraživačkom
institutu što bogzna koju petoljetku po redu pokušava izumiti novi lanac za
vodokotlić legendarne sovjetske školjke koja vječno curi. Visoke škole u
cijeloj zemlji obrazovale su gomile tupoglavih djevojaka i mlitavih mladića
koji su se unaprijed pomirili sa sudbinom siromašnog lika iz popularnog
vica (karika između zlosretnog Vasilija Ivanoviča i potpunog debila). A
Lužbin, miran, trom i čak malko uspavan, samom činjenicom svojega
postojanja vratio je riječi inženjer zaboravljenu i zasluženu slavu.
Lužbin je imao bistru ciničnu glavu, tvrdoglavu narav, mačju
radoznalost i potpuno nevjerojatne ruke. Nije bilo te opreme koju on ne bi
mogao, promislivši, oživiti, ali – i to je bilo daleko važnije – nije bilo ni
zakona fizike radi čijeg demonstriranja ne bi mogao smisliti i sastaviti
stvarčicu koja zuji, škripi ili sipa iskre. To nije bila samo rijetkost, nego
očigledan, premda nimalo razmetljiv talent. Lužbinu su namijenili lijepu
znanstvenu budućnost, ali on je, promislivši, odabrao jedan projektni ured,
ne najperspektivniji s gledišta profesionalnog razvoja, ali zato u tekućem
trenutku najizdašniji – vlastiti stan nakon najviše pola godine i odmah više
nego dobar dohodak. To je bilo važno – jako važno. Doduše ne za njega,
nego za Olgu, no ako je za nju, znači da je i za njega. Olga je bila ono
najvažnije i najbolje u Lužbinovu životu. Štoviše, bila je jedina i najbolja
žena na svijetu. Druge žene uopće nisu postojale. U svakom slučaju za
njega.
Lužbin se zaljubio u Olgu na prvoj godini i ničim ne pokazujući svoje
osjećaje te s neobičnom mirnoćom prateći njezine bezbrojne, iako
kratkotrajne hirove i veze, strpljivo je čekao da završi politehniku – ne zato
što nije bio siguran u sebe, nego zato što joj je htio ponuditi uistinu
najbolje. I čim je radna knjižica završila u dragocjenom sefu željenog
projektnog ureda, Lužbin je mirno otišao najprije k frizeru, zatim u
cvjećarnicu i na koncu k Olgi u dom, gdje joj je svojim tihim bezizražajnim
glasom i iznio ponudu koju, bio je siguran, neće moći odbiti. I nije odbila.
Svadba je bila bučna, skupa – po Olginoj mjeri i zahtjevima, i podižući
iznad mladenkina uzbuđenoga lijepog lica veo zaprašen sićušnim
bodljikavim štrasom, Lužbin ni na trenutak nije zažalio zbog dugova u koje
se uvalio kako bi organizirao to slavlje u središnjoj dvorani za bankete za
sto pedeset pijanih, njemu većinom nepoznatih gostiju koji žderu. I ona
čipkasta snježnobijela haljina sa šlepom koji je nosio Lužbinu također
nepoznat petogodišnjak u tim povodom posebno sašivenom baršunastom
odijelu, više zabrinut ne svojim paževskim dužnostima, nego vrlo
zanimljivom zelenkastom gustom šmrkljom koju je čas puštao iz nosa, čas
je uvlačio natrag, i VIS koji je falšao, a za večer je tražio dvjesto rubalja, i
drhtalica s jesetrom – sve je to bilo po tričavoj cijeni u usporedbi sa srećom
koja čeka Olgu i njega.
Nakon pola godine dobili su obećani stan, a nakon još tri mjeseca
Lužbin je otplatio sve dugove do zadnje kopjejke. Olga nikad nije saznala
da je zbog toga radio smjenu i pol uz još pola smjene kao čistač, pa je
navečer spretno i vješto, kao i sve što je radio, prao u svojem projektnom
uredu podove, praznio koševe za smeće i brisao prozorske daske,
neprestano se smiješeći krajevima tvrdih, vrlo iskrivljenih usana. A i zašto
bi znala? Zamisli, podovi. Lužbin bi za ženu učinio bilo što, časna riječ. Bilo
što. Ubio bi, izdao domovinu. Za ime Boga. Ona je bila njegova Domovina.
Olga. Samo ona. A nju ne bi izdao ni u kojim okolnostima.
Olga ga je ‘91. godine odbacila kao što se u koš odbacuje ljepljivi omot
pojedenog sladoleda i zbrisala s ulanom koji je ondje bio u prolazu – ili
slijedeći vjetropirasti zov svojega književnog imena, ih doista podlegavši
čarima pridošlog padobranca, galantnoga, gizdavog ljepotana bujnih
oficirskih brkova, vječno zapaprenih uzgred ispričanim i uvijek prostim
vicem.
Dok je žena pakirala kovčege (ulan je diskretno čekao ispred ulaza u
taksiju koji je nerazumljivo brujio), brzo prelazeći lijepim spretnim nogama
preko stvari koje se pokušavaju spasiti, Lužbin je šutke sjedio u kutu na
tko zna odakle dolutaloj stoličici, zabezeknuto promatrajući svoje drhtave
ruke. Udarac koji je podnio imao je takvu anestezirajuću snagu da Lužbin
nije osjećao čak ni bol – samo tihu nedoumicu koja graniči s ludilom. Kao
da ga je hodnik kroz koji je samouvjereno išao kako bi dobio zasluženu
nagradu na crvenom jastučiću i sveopći žamor radosnog odobravanja
najednom iznenada doveo do tihog trga u čijem su središtu stršala vješala,
crna kao da su pougljenjena, i dosađivao se od jučer nenaspavani krvnik u
prljavom, sumornom kaputu prije zore.
Kad je zazujao posljednji zatvarač na posljednjoj torbi, Lužbin je i dalje
nastojao shvatiti što je učinio krivo, što je zgriješio, gdje je počinio strašnu
pogrešku koja je primorala ženu da tek tako, usput, istrgne iz života pet
godina njihova sretnog – sretnog! – posve sretnog braka. Olga je pokušala
pomaknuti s mjesta vlastitu prošlost koja je s naporom stala u tri sportske
torbe različitih veličina i jedan nedolično nabrekli kovčeg. Nije uspjela pa je
dobacila Lužbinu ljutiti pepeljastozeleni pogled – pomogni mi, šeprtljo!
Poslušno je ustao, iznio stvari iz stana, uredno ih složio na odmorištu.
Okrenuo se.
– Dalje ću sama – milostivo je odlučila Olga, vežući se, zakopčavajući
se, zamatajući oko vrata dugački jarkocrveni šal; u travnju je hladno u
Ensku, uvijek je imala osjetljivo grlo, i u proljeće i ujesen mučile su je
beskrajne angine, i pospani Lužbin donosio joj je noću gusti sok od
jarebike, ona bi promrmljala nešto hripavim vrelim šaptom i ponovno
usnula privivši se uz njega cijelim tijelom, vatrena od vrućice, vlažna,
nevjerojatno poželjna. Nevjerojatno.
– Olja – rekao je i uplašio se začuvši vlastiti glas. – Olja, zašto?
Na trenutak se iskreno zamislila – pepeljastosive, zelenkaste oči,
nemilosrdno isprane šiške, na obrazima žive ružičaste pjege od šala, od
radosti, od života, od radosti života – i jednostavno odgovorila:
– Zato što volim drugog čovjeka.
Lužbin je kimnuo, kao da je nešto shvatio, kao da je to doista neoboriv
argument koji se ne može pobiti – naravno, drugog čovjeka, a on, Lužbin,
kako ispada, i nije čovjek. I u tom je trenutku anestezija prestala djelovati i
na njega se sručila fizička bol s tako grubom nesavladivom snagom da je
naslijepo zatvorio za sobom vrata koja su jauknula od očaja, naslijepo
oteturao kroz opustjeli stan, u punom zamahu spotaknuvši se o mačku koja
je mjauknula (i koja se tijekom spremanja cijelo vrijeme skrivala tko zna
gdje i čak se nije udostojila oprostiti), i tek kad je nabasao na stoličicu s
koje je prije nekoliko trenutaka ustao, napokon je zaplakao. Ne zato što su
mu uz uredno pucanje lomili jedno po jedno rebro, bez žurbe se probijajući
do srca. Nego zato što se udario u bolno koljeno koje je istegnuo još prije
dva tjedna kad je s Olgom otišao izvan grada da se malo skijaju po
posljednjem teškom snijegu pa su se izgubili, a potom našli i do
omamljenosti se ljubili u šumarku iza kojeg su tutnjili i pištali poluprazni
prigradski vlakovi. I on je, pritišćući Olgu leđima na bor i pomamno se
probijajući kroz jaknu i džemper, usnama skupljao s njezinih nježnih
prohladnih jagodica otopljenu soliku, okusom već posve proljetnu, i tako se
trapavo, kao klinac, žurio da je uganuo nogu, pa se Olga cijelim putem
natrag naizmjence smijala, i uzdisala, i tužila suputnicama u vagonu,
brbljavim, dragim staricama, da joj je muž sad invalid i kako da takvog
ostavi. Nikako ga ne možeš ostaviti. Ljudi ne bi shvatili.
Kad je godinu poslije mačka bešumnom šapom izgurala ispod trosjeda
malu zvonku ukosnicu s modrim lažnim kamenčićem, Lužbin se već toliko
oporavio da je gotovo mirno zavrtio u rukama smiješnu žensku stvarčicu
koja se zbog nečega vezala uz taj dom (ili uz samog Lužbina) i tako htjela
ostati da se zavukla u najudaljeniji i najprašnjaviji kut, i cijelih dvanaest
mjeseci ležala ondje bojeći se ne samo uzdahnuti, nego čak i bljesnuti.
Lužbin je uhvatio ukosnicom slučajnu sunčevu zraku i zaigrao se po zidu
žustrom dugom. Dvanaest mjeseci s takvom se žestokom pomamom trudio
zaboraviti ženu da je ujedno do temelja, do neobnovljive prašine, do gustog
praha razorio i vlastiti život. Više ga nije boljelo. Baš ništa. Nimalo. Hoćeš
se igrati time, Matrjona? – upitao je mačku, ali ova je samo gadljivo
trznula sivkastomodru bundu i carski se udaljila. Imaš pravo – promrmljao
je Lužbin – imaš pravo, samo bi si ozlijedila šapu. I zamahnuvši hitimo je
ukosnicu kroz proljetno, cvrkutavo, otvoreno okance.
Ustvari mu upravo mačka nije dopustila ni da se propije, ni da skrene,
ni da potone u tupu neveselu paralizu koja tako lako slama volju i
najčvršćih ruskih muškaraca čim se u stvar umiješa žena. Mačku je trebalo
hraniti prethodno nabavljenom i skuhanom ribom, mijenjati joj vodu u
porculanskoj šalici s odlomljenim drškom, i sitno nakidane novine u staroj
tavi prostodušno preuređenoj u mačji zahod. S mačkom je trebalo i
razgovarati: morao je, jer je nakon Olgina odlaska počela neštedimice
derati tapete, trgati trosjede – riječju, pokazivati najbolje strane svojega
karaktera – i sve te sitne, beznačajne brige, skrb o ograničenom,
neodgojenom i u biti nerazumnom stvorenju, bile su kao melem za
Lužbinovu okamenjenu ljudsku žalost, neprimjetno mažući i natapajući
bolne kraste. Kad je došlo vrijeme, te su kraste jednostavno otpale i ispod
njih se otkrila poblijedjela, slaba, ali potpuno glatka i živa koža.
Ali prošla je još jedna godina prije nego što je Lužbin shvatio da je
preživio. Izvukao se. Najstrašnije za mačku i njega bilo je iza njih. Čim je
to shvatio, otišao je iz svojeg projektnog ureda slušajući lajanje i mjaukanje
direktora koji je oplakivao gubitak najboljeg zaposlenika. Svi oko njega
bavili su se biznisom, neki čak uspješno, pa je i Lužbin odlučio pokušati –
na kraju krajeva, sve do čega mu je bilo stalo već je izgubio, tako da se
naprosto nije imao čega bojati. Promislivši, odlučio se baviti računalima –
najprije kupnjom (morao se ponovno uvaliti u dugove), a potom i
sastavljanjem. Gubitak žene nikako se nije odrazio na Lužbinove
profesionalne navike tako da su njegova računala ispala ne samo jeftinija
od kineskih, nego i bolja. Isprva je bilo mnogo novca, zatim vrlo mnogo, a
nakon nekoliko godina Lužbin je s iznenađenjem otkrio da je bogat, i to po
bilo kojim, pa čak i najstrožim kapitalističkim mjerilima. Palo mu je na
pamet da se riješi biznisa, ali crv unutra, gladan, kukavan, zloban, nije se
smirivao, i Lužbin je zaključio kako bi odustati od biznisa koji je tek stao
na noge bilo nesmotreno. Zapravo je i dalje htio dokazati Olgi, koja se
nepovratno rasplinula u tko zna kojem vremenu i prostoru, da je bolji. Zato
što je davno shvatio zašto ga je ostavila. Shvatio je, ali nije uspio priznati
samom sebi. Stvar je bila sve u svemu u novcu. Koji on nije imao, koji je
imao ulan, uostalom, možda ga ni ulan nije imao, u svakom slučaju ne u
Olgi dovoljnoj količini, ali novac – to je sila. Sila s kojom su računale i žene
i muškarci. I sad je dio te sile bio i Lužbin.
 Doduše, od toga mu nije bilo lakše. Kad je mačka uginula, Lužbin je
ostao sasvim sam. Ni posao koji se strelovito razvijao, ni novac koji je
neprestano pristizao, ni napeta trvenja s mafijašima – ništa nije donosilo
olakšanje i nije moglo ispuniti užasnu prazninu u njemu. Lužbin je
promijenio ured i čak preuredio stari stan – po posljednjoj modi, u high-
tech stilu, nakon čega je u domu postalo nepodnošljivo ne samo noćiti, nego
čak i samo boraviti. Lužbin se mučio još nekoliko tjedana pa se prodavši
stan preselio u ured, u sobu za odmor od pet kvadrata koja se pritajila iza
njegova kabineta. Trosjed, naslonjač, televizor i video, mikroskopski zahod
zajedno s tušem i desetak košulja na vješalici – ništa više nije imao. Kako
se pokazalo, više mu i nije trebalo. Košulje je u praonicu nosila tajnica,
nesnalažljiva, ali zato ružna i u godinama, a naručiti pizzu Lužbin je
naučio sam.
Jako je patio od usamljenosti – posve fizičke – kao što druge muči
dugogodišnja tupa bol u zglobovima, i naravno, od te se boli mogao spasiti
samo toplinom – ženskom ili barem mačjom. No Lužbin, digavši ruke od
sebe, više nije vjerovao ni ženama ni mačkama. Ako su ga dvije – jedine,
najdraže – ostavile samog, isplati li se očekivati suosjećanje od ostalih?
Prijatelji koji su ga iz očaja htjeli upoznati sa sestrama, sestrinim
sestrama i ženinim prijateljicama (što te košta, Vanj, samo dođi, ona je
sjajna cura) pokušah su ga navesti barem da gleda pornografiju (inače ćeš
pošiziti, momče, naprosto ćeš pošiziti) – budući da se u Ensku pojavila
masa kioska, pa i običnih štandova s videokasetama, i na prvo vragolasto
namigivanje prodavač bi vadio željenu kutiju iz hrpe razbacanih akcijskih
filmova (u kojima su u to vrijeme govorili s izrazitim kineskim akcentom) i
melodrama (u kojima je šepavu nesuvislu radnju iskupljivala grandioznost
ideje i količina volana na haljini glavne junakinje). Pornografija je stajala
dvostruko više nego obična filmska roba, ali također je potjecala iz
devedesetih – smiješna, prostodušna, sa zamrljanim sagovima u svojstvu
pozadine i vječnom sjenom nepokolebljivog snimatelja koja bi u
najneprikladnijem trenutku pala na društvo znojno od spolne gorljivosti,
na trenutak odvraćajući uzbuđenog i također mokroga gledatelja od bliskog
i tako predvidivog završetka.
Lužbin je – što sve nećeš učiniti za prijatelje – pošteno odgledao desetak
veselih kaseta s neukusnim golim torzima na omotu, ali nije došao ni do
posve očekivanoga fiziološkog olakšanja. Jao! Pokazalo se da ima urođen i
rijedak dar da vidi ljudsko čak i u najneljudskijim stvarima. Umjesto da
prati uzročno-posljedični razvoj naivne radnje, Lužbin bi opazio čas
dirljivu, posve nesvjesnu i vrlo žensku gestu kojom je popravljala frizuru
pornoglumica koja se jedva razabirala iza plota od propetih udova, čas
kako neki seksepilni ljepotan s leđima mokrim od revnosti iz navike koju,
očito, nije mijenjao ni tako odvratan posao prinosi usne usnama svoje
partnerice – s povjerenjem, gotovo nježno, ali ona bi se naglo izmaknula, i
cijelu sekundu gledali bi jedno drugo u oči uplašenim, potpuno ljudskim
pogledom, ne prekidajući pritom svoje životinjske, nezgrapne, gotovo
mehaničke tjelesne pokrete.
Lužbin je nekoliko puta, dobrano pijan, ne osvijestivši se, spavao s
nekim dolutalim curama, koje možda i nisu bile loše, jedna ga je čak zvala
više tjedana zaredom mameći ga vlastitim pecivom, besplatnim seksom i
domaćim komforom. No Lužbin je zamislio što će se sve događati kad više
ne bude seksa i piroški – trebat će ustati, o nečemu govoriti, nešto raditi,
razonoditi u biti jedva poznatu osobu, voditi računa o njezinom mišljenju
koje nikoga ne zanima (čak ni nju samu).
Ne, poštedite me.
I za svaki slučaj potpuno je prestao piti.
Godine 1997., šest godina nakon Olgina odlaska, i dalje je bio sam, ali
već se potpuno pomirio s tim. Istina, sobu za odmor pod pritiskom prijatelja
i partnera morao je zamijeniti, ali pogodba je ispala povoljnom – čistim
slučajem Lužbin je kupio veliku kuću na periferiji Enska, zapuštenu, staru,
tako očito, kao čovjek kojemu je potrebna skrb, da Lužbin nije uspio
odoljeti pa se prihvatio pregrađivanja, preuređenja, obnavljanja – kao ptica
koja je počela viti gnijezdo mnogo prije nego što si je našla partnera. Kuća
je reagirala iznenađujuće dobro i natežući se s njom Lužbin je, ni sam to ne
primjećujući, počeo polagano, jedva jedvice, po milimetar, vraćati vlastito
srce.
Novu, ‘98. godinu nije dočekao sam, nego udvoje s kućom, i to je bio
sjajan, topao, davno zaboravljeni osjećaj. U ponoć je obišao sve sobe,
nazdravljajući s namještajem, dovratnicima i prozorskim daskama čašom u
kojoj je šumeći iz sebe izlazila mineralna, pa legao spavati, prvi put nakon
mnogo vremena osjećajući se snažnim, zdravim i neobično mladim.
A ujutro je prvi put vidio Lidočku.

To je bio početak nove ere. Točno je znao. Nove sretne ere koja će trajati
dugo-dugo, cijeli život. I Lužbin je bio siguran da se taj put ne vara.
Svoj drugi susret s Lidočkom pripremao je ozbiljno, kako nije pripremao
nijedan poslovni sastanak. Otišao je s divovskom tortom k Carevima, koje
je poznavao sto godina – još od studentskih radnih akcija, i tako se dugo
raspitivao za Lidočku da su se stali pogledavati.
– Cura ima sedamnaest godina, Vanj – s jedva uhvatljivom sjenom u
glasu rekla je Careva. – Da nisi možda pogriješio vrata?
Lužbin je umuknuo odvagujući nešto u sebi, a zatim odlučno, kao da ne
razgovara s Carevima, nego s Lidočkinim roditeljima, rekao:
– Ne, nisam pogriješio. Hoću da ona... Ne, ne tako. Ona će biti moja
žena. I ako za to moram pričekati godinu, deset, dvadeset pet, nije problem.
Carevi se još jednom zgledaše.
– Pa ako će ti biti žena... – zamišljeno procijedi Carev. – Ako će ti biti
žena, mislim da trebamo nazdraviti! Što kažeš, Vanj?
Lužbin se nasmiješio, vedro, smeteno, radosno, kako se nije smiješio već
mnogo, mnogo godina.
– To ste se dobro sjetili – rekao je. – Odlična ideja. Objeručke sam za!

Lidočka doista nije prepoznala Lužbina, koji je nekoliko sati stražario

ispred doma. Ako ćemo iskreno, i nakon prvog susreta jedva ga je
zapamtila – došao je neki poznanik k Carevima, omeo ih u grudanju,
dosadni, sivi tip bezizražajna lica. Kao kuhani krumpir.
Sedamnaestogodišnjoj Lidočki učinio se posve vremešnim, uostalom, njoj
su se svi ljudi stariji od dvadeset pet činili žalosnima i vremešnima. Lužbin
jeo nečemu tiho porazgovarao s Carevima, svaki čas pogledajući Lidočku s
tako čudnim izrazom lica i usana da se zbunila, kao što bi se uvijek zbunila
pred strancima. Kad je otišao, škripeći snijegom i gurnuvši ruke u džepove
skupe bljedožute bunde, Lidočka se obradovala i odmah izbacila Lužbina iz
glave, i to tako temeljito da se sad nije mogla sjetiti ne samo njegova
patronima nego čak ni imena.
– Eee – promumljala je pomažući Lužbinu da se digne s pločnika. –
Jeste li se ozlijedili?
– Ivan Vasiljevič, može samo Ivan – predstavio se Lužbin, odmah
shvativši Lidočkino stanje. Najednom je postao svjestan da je cijelu osjeća
na daljinu, ali ne kao muškarac, ne, već onako kako zacijelo majka osjeća
svoje novorođenče.
– Sjećam se, kako ne – slagala je Lidočka ispričavajući se za tu obmanu
očima. – Sigurno se niste ozlijedili?
– Nisam – reče Lužbin. – Ni malo. Baš ugodan susret, zar ne? Tu živite?
Lidočka kimnu. Na obrvama i trepavicama sjale su joj sićušne žive
perle snijega koji se topio. Lužbin osjeti da mu je zastao dah.
– Serjoga, hm, Sergej Vladimirovič rekao je da ste balerina.
Lidočka se nasmijala.
– Ma ne, nisam! Jako je teško postati balerina, ne uspije svatko. To je
poput titule. Plesačica ima mnogo, balerina je nekolicina. Samo pohađam
koreografsku školu.
– Volite plesati? – upitao je Lužbin, i preko Lidočkina lica prijeđe duga
tamna sjena, u trenu zbrisavši i sjaj u očima i osmijeh.
 – Da, jako – ponovno je slagala, ali taj put ne iz pristojnosti, već kako bi
ga se riješila.
Sad će otići, shvati Lužbin, grozničavo hvatajući sad jedan sad drugi
fragment razgovora koji se gasio.
– Uskoro imate premijeru, zar ne? Baš se ne razumijem u to, da budem
iskren, ali htio bih, ako može...
Žalosno je raširio ruke ne znajući što reći. Lidočkine oči postale su
malko toplije.
– Naravno, može – rekla je. – Predstava je prvog veljače, mislim da još
ima karata. Ali ako hoćete, mogu nabaviti besplatnu.
– Kupit ću je! – zajamči Lužbin. – Svakako ću je kupiti.
No Lidočka se ipak nije nasmiješila.
– Doviđenja – rekla je i krenula prema vratima doma, potrudivši se ne
primijetiti kako Lužbin gleda za njom. Spavati, spavati. Zamotati se u
deku i spavati. A kad se probudim, Aljošenjka će već biti tu!
Noć uoči premijere Lidočka nije spavala, i cijeli dan, sve do večeri, nije
mogla smiriti zlobnu žilicu koja joj je sitno skakutala pod lijevim kapkom –
prvi predznak budućeg ozbiljnog tika, nema veze, nema veze, Lidka, glavno
je da se ne zbuniš, naricala je Velika Ninel, vlastoručno uređujući Lidočki
frizuru u garderobi. Lidočka, izdužena lica, žuta kao teški bolesnik kojega
su upravo pustili kući, kimala je ne razumjevši ni jednu riječ. Iz zrcala ju je
gledala strašna voštana lutka, s naporom podižući poput leptira divovske
zalijepljene trepavice. Premijera je nimalo nije uzrujavala – Lidočka se više
od svega bojala da neće vidjeti Vitkovskog. Volim te, volim te,
volimvolimvolimvolimvolim, mrmljala je u sebi, za probu.
Zasvijetlilo je »Na scenu« i Ninel popravi Lidočki korzet. To je to, mala,
idemo. Sretno. Lidočka ustade. Samo se nemoj zbuniti, dobro? – još jednom
preklinjuće prostenja Velika Ninel, pipkajući po prostranoj torbi gdje joj je
tuba s Validolom. Neću se zbuniti – obeća Lidočka i glasno, čujno lupajući
špicama krenu prema lijevoj kulisi.
Prvi čin otplesala je izvanredno, tako da su gosti iz Moskve koje je
pozvala Velika Ninel i koji su sjedili na mjestima s najboljim pogledom u
najboljem redu samo blaženo skupljali usne, kao da po nepcu trljaju nježne
rasprskavajuće bisere zrnatog kavijara. Dvorana je bila puna – što se u
Enskom kazalištu nije dogodilo sramotno dugo – a Lidočka neobično
izražajna i jednako neobično tehnički savršena; doduše, poslije prizora
ludila izletjevši iza kulisa prostenjala je: »Lavor!« Ali Velika Ninel bila je
na visini i, što je daleko važnije, u blizini, tako da je Lidočka dvaput
povratila žučnu pjenu u pravovremeno podmetnutu posudu, i publika je
dobila svoju nježnu venuću plesačicu natrag, budući da mirisi znoja i
bljuvotine nikad ne stižu čak ni do partera.
Prije drugog čina trebala se preodjenuti – snježnobijela pačka, glatka
frizura, seoska guskica trebala se pretvoriti u vješticu, no Lidočka je
mislila na nešto posve drugo. Vitkovskog nigdje nije bilo! »Jeste li vidjeli,
Ninel Danilovna...« zaustila je, i Velika Ninel se uskomešala kao tijesto
koje se diže. Vidjela sam, vidjela, Lidka, svi iz Boljšoja su tu, svi koji su
potrebni za odluku. »Nemoj se praviti važna, ali i ne daj se jeftino.
Neprocjenjiva si, shvatili su, i ti trebaš shvatiti.« Ninel grčevito uzdahnu.
»A kad odeš, sjeti se ove starice! Obećavaš?« Velika Ninel neočekivano je
privila oblu i blistavu Lidočkinu glavu na svoje opuštene grudi i zaplakala
slabim suzama, čak i ne djeteta, nego šteneta. Lidočka se izvukla iz
divovskoga zagušljivog zagrljaja i izjurila iz garderobe.
Čak nije trčala, nosilo ju je kao što vjetar nosi list cigaretnog papira –
lepršali su poluprozirni slojevi packe, lebdjele ususret slabašne svjetiljke,
hitale za njom sjene baletnih utvara, i da nije bilo strašnog lupanja srca i
špica, Lidočka bi doista povjerovala da je zapravo umrla i pretvorila se u
vilu. Sudeći po žagoru u gledalištu, do početka drugog čina ostalo je sasvim
malo vremena, Lidočka je skrenula, pa skrenula još jednom i napokon pod
prašnjavim stubištem ugledala plamičak prošvercane cigarete i začula tihe
glasove od kojih bi jedan prepoznala čak i u snu, čak i mrtva. Zaustavila se
smirujući dah i zagledala se u treperavi polumrak. »Bježi, stari, uskoro
nastupaš«, rekao je glas Vitkovskog, žar cigarete se ugasio. Lidočka je
učinila još jedan korak naprijed u nadi da će je plesač koji je ne vidi
primijetiti i otići – i odmah zažmirila od užasa, nemogućeg, nepodnošljivog,
kakvog živ čovjek ne može izdržati. Volimtevolimte – udaralo joj je u glavi,
volimte, volimte...
To nije istina, smiri se. To nije istina.
Lidočka otvori oči. Grof Albrecht i Vitkovski su se ljubili. Vidjela ih je
sasvim jasno, osobito zatvorene oči Vitkovskog, njegove tamne, malo
uvijene trepavice, kao u odlikašice, i lijepu dječačku ruku s malom kosti na
širokom zapešću kojom je gladio ispupčenu stražnjicu Lidočkina partnera.
– Volim te! – najednom je Lidočka viknula tako glasno da se sama
uplašila. Vitkovski se trznuo i otvorio zamagljene, kao svježim mlijekom
ispunjene oči.
– Što radiš ovdje, stara? – upitao je zbunjeno odgurujući grofa od sebe.
Grof se okrenuo i odmjerio Lidočku gnjevnim pogledom.
– Kakav je to način – procijedio je nezadovoljno. – Zašto nisi na
pozornici? Skupe šmrkavice iz škole, a ja se moram natezati s njima.
Potapšao je Vitkovskog po vratu i prošao pokraj Lidočke šireći
odjednom i nosnice i izduženu gubicu, kao pobješnjeli konj.
Lidočka je ostala stajati pod stubištem, opustivši tanke ruke utonule u
prozračnu pačku. Usta su joj se nehotice malko otvorila, kao da je
slaboumna.
– Ma što je bilo, stara, što ti je? Pa nisi dijete – mumljao je Vitkovski
trljajući dlanovima laktove i mršteći se kao da ga neizdrživo bole zglobovi.
Lidočka je malo šutjela pa ponovila jedinu rečenicu koja joj je još
odjekivala u glavi:
– Volim te.
Na lijepom licu Vitkovskog na trenutak je promaknula samilost zbog
koje Bog zacijelo oprašta ljudima mnoge grijehe. Mnoge, ali ne sve.
– Lid – rekao je, prvi put nazvavši Lidočku po imenu. – Lid, zar stvarno
nisi znala? Ja sam gej, razumiješ. Ženske mi se zapravo nikad nisu sviđale,
nikad u životu, vjeruješ mi?
– A kako... A zašto si... sa mnom?
– Zato što si kul, dobro plešeš – Vitkovski se s krivnjom nasmiješio
svojim gotovo dječjim, iskrenim osmijehom. – Osim toga, jedina od cura
nisi mi dosađivala! Muka mi je od cura, kako ne razumiješ!
Lidočka se mehanički okrenula i pošla prema pozornici.
– Samo nemoj nikomu reći, ha? – viknuo je Vitkovski za njom i
uzdahnuvši izvadio iz kutije još jednu cigaretu. Ionako će svima izbrbljati.
Te ženske samo donose nevolje.
Ne govore bez razloga da profesionalne navike nestaju posljednje –
drugi čin Lidočka je otplesala jednako besprijekorno kao i prvi, a njezino
ukočeno mrtvo lice – lice umrle vile pretvorene u vješticu – istaknuli su u
recenzijama svi kritičari kao veliko kreativno otkriće, neočekivano u
arsenalu tako mlade balerine koja mnogo obećava. Šteta što nitko nije
obratio pozornost na to da je Lidočka s istim mrtvačkim licem izišla i
nakloniti se, tako da ju je grof Albrecht, stišćući njezin ledeni vlažni dlan,
neprimjetno ali osjetno munuo laktom u rebra. Smiješi se, gusko! –
prošištao je, zahvalno iskesivši namazana usta. Smi-je-ši-se! Lidočka ga
nije ni čula – kao što nije čula ovacije i povike »bravo!«. Zapanjila ju je
čudna slijepogluhonijemost koja joj nije dopuštala da vidi u dvorani što je
aplaudirala ni ushićene Careve (Veronička se čak pokušala popeti nogama
na stolicu, ali su zasiktali na nju), ni Galinu Petrovnu, ni Lužbina, koji se
progurao do pozornice s divovskom košarom bijelih ruža, zbog koje su se
baletomani gotovo zagrcnuli od pakosti – kakva seljačija, zamislite! Kakva
seljačija! Lužbin je položio košaru točno pred Lidočkine noge, nastojao je
uhvatiti njezin pogled, ali nije uspio i odmah se stao probijati natrag kroz
publiku koja je galamila.
Svi su htjeli popričati s Lidočkom, napraviti s njom intervju, poljubiti
joj ruku, izraziti svoje oduševljenje, ali čim se navukao zastor nestala je
kao da je i nije bilo, tako da su se zainteresirani morali zadovoljiti Velikom
Ninel, koja je zbog proživljenog uzbuđenja i krišom popijenog konjaka na
koncu sama povjerovala da je to ona, sa svojih sedamnaest godina, tako
čarobno, tako žestoko, tako zanosno otplesala prvu Giselle u životu.
Lužbin je dovezao automobil do stražnjeg ulaza i izbacivši mjenjač iz
brzine izišao. Hladnoća je bila tako oštra, zveckava da se činilo kako sam
taj zvonki zvuk studeni ispuštaju zvijezde, goleme, bodljikave, nadvivši se
nisko-nisko iznad noćnog Enska. Lužbin je znao da će doći i čekao ju je da
iziđe, kao da su mu ranije to rekli, ali ipak je propustio trenutak kad se
pojavila, kao da nije izišla kroz vrata, nego iskrsnula iz sivkastih oblaka
njegova vlastita daha – tanahna, goloruka i golonoga, u bijeloj laganoj
haljini koja se, kako mu se učinilo, na toj strašnoj studeni u trenu
smrznula i također tanano, žalosno zazveckala – kao zvijezde, kao zrak,
kao njegovo vlastito srce.
Nekoliko sekundi Lužbin je gledao Lidočku gotovo ne vjerujući da je
stvarna, a zatim, u hodu svlačeći sa sebe bundu, pojurio je prema
stražnjem izlazu.

Dugo su se vozili po noćnom Ensku, samo su se vozikali, i Lužbin se

prvi put u životu svjesno radovao tome što je zaradio gomilu novca, zato što
je u novom Volvu bilo toplo i lijepo je mirisalo, ugodna meka sjedala
milovala su leđa i ugodna meka glazba uspješno je ispunjavala muk.
Lidočka nije rekla što se dogodilo, zapravo nije rekla ništa, ali nije ni
plakala, a potom je prestala i sitno drhtati, i kad je počelo svitati čak se
lagano pomaknula udobnije se namještajući, i Lužbin je shvatio da je kriza
– kakva god bila – prošla i da može nešto reći, glavno je smisliti što točno. I
s pronicljivošću zaljubljenog i odraslog čovjeka Lužbin je rekao točno što
treba. »Hoćete li izvan grada, Lidija Borisovna? Imam divnu kuću, staru.
Borovi, svjež zrak. Odspavat ćete, smiriti se, a onda ću vas odvesti kamo
kažete.«
Lidočka podignu prema njemu zahvalan pogled i nekoliko puta kimnu
glavom, još uvijek ukrašenom snježnobijelim, strašnim vilinskim vijencem.

Borovi su bili takvi da ih je vidjela čak i ne otvarajući oči – raskošni,

drski, zaboli su čvrsta ružičasta tijela ravno u onisko, kuštravo ensko nebo.
Mirisala je smola, skorašnji krupni snijeg i sumrak koji se bližio, nejasan,
tih, pun svečanog psećeg dozivanja, gotovo kao zvonjava.
Lidočka je sve do grla zamotana u karirani pokrivač sjedila na terasi.
Prespavala je gotovo cijeli dan, a kad se probudila, otkrila je da joj pačka
visi na vješalici, a u podnožju kreveta leže uredno složene muške traperice
i džemper. Naravno, rukavi će se morati podvrnuti – promrmljao je Lužbin
skočivši kad je ušla u primaću sobu pridržavajući rukama traperice koje su
joj padale – a hlače ćemo začas... Izvukao je odnekud remen, šilo, goleme
krojačke škare i brzo izbušio na remenu potrebne rupice. A zatim je
kleknuo pred Lidočku i uz uredno, oprezno šuštanje podrezao traperice
tako da se ne vuku po podu. Ruke su mu sitno ali primjetno drhtale.
Nahranio je Lidočku juhom, krepkom, vrelom, i dugo se ispričavao što
je od kocke, ali zato je vruća, Lidija Borisovna, kuhanje mi baš i ne ide,
oprostite, zato sve drugo znam, ne sumnjajte. Hajde da vam pokažem kuću,
ha? Mnogo toga, naravno, nije dovršeno, ali u cjelini... Lidočka je stavila
šalicu na golemi stol i promotrila prostranu kuhinju. Pokažite, molim vas.
Kuća je bila gotovo onakva o kakvoj je maštala, možda čak i bolja, a
najvažnije je da je ovdje bilo mirno, tako mirno da je Lidočka najednom
povjerovala kako su svi događaji od prethodne večeri, pa zapravo i sav
njezin protekli život, samo noćna mora, ružna tlapnja od koje se polako
počinje oporavljati. Lužbin ju je vodio iz jedne sobe u drugu mašući rukama
i uzbuđujući se, a zatim je izvukao na terasu stolicu za njihanje, dao
Lidočki male, gotovo dječje pustene čizme (bile su tu u spremištu, nisam ih
bacio, bilo mi je žao) i sam zamotao Lidočku u pokrivač. Vi sjedite tu malo,
nadišite se, a ja ću vam donijeti čaj. Dobro kuham čaj, ne brinite se.
Lidočka se oduprla čizmom o daske terase i lagano zanjihala stolicu.
Posljednji su je put voljeli kad je imala pet godina – roditelji – i potpuno je
zaboravila kako je to. Carevi se nisu računali: do ušiju nakljukani
ispravnim sovjetskim moralom, poluprobavljenim samizdatom i prirodnom
dobrodušnošću, voljeli su sve redom – domovinu, sjenice, Ensk,
Solženjicina, jedno drugo. Lidočka se gubila u tom zašećerenom kovitlacu
sveopćeg neizbirljivog obožavanja – to je bilo isto kao grijati se u hrpi
polupoznatih ljudskih tijela koja se miču. Vrlo toplo, pomalo odbojno i
posve neadresirano. A Lužbinu se sviđala upravo ona, to je bilo jasno čak i
po tome kako joj je donio šalicu čaja, kako ju je gledao dok pije, nehotice
rastežući usne kao da joj nastoji pomoći ili se boji da će se opeći. Brinuo se
za nju. I to se pokazalo kao nevjerojatan osjećaj – kad se brinu za tebe.
Topao.
Lužbin je, kao da su ga privukle te misli, zavirio na terasu.
– Ništa vam ne treba? – upitao je. – Sigurno ste ogladnjeli. Možemo se
odvesti nekamo na večeru.
I čak je lagano uvukao glavu u ramena, bojeći se odbijanja.
– Ivane Vasiljeviču, odnesite me, molim vas, u kuću – zamolila je
Lidočka.
Lužbin ju je pogledao s gotovo životinjskim užasom – kao pas čuvar
(mršav, sav u obručima gladnih rebara) koji se još kao štene naviknuo
dobivati samo prijetnje i teške udarce pa sad ne prepoznaje blagu ljudsku
ruku.
– U kuću? – ponovio je promuklo.
– Da, molim vas – ponovila je Lidočka i pružila mu ruke koje je
oslobodila ispod pokrivača.
Lužbin ju je nespretno podignuo i Lidočka je smjesta, kao da se drži za
oslonac, napela mišiće kako bi olakšala partneru tešku lirsku sudbinu. Bila
je »udobna« balerina i na rukama plesača nikad nije visjela kao ravnodušni
teret, bezvoljna mješavina za juhu od žila, kostiju i bodljikavog
naelektriziranog kaprona koju je trebalo podignuti na ispruženim rukama
u likujuću visinu – što bliže prašnjavom kazališnom stropu, umjetnim
zvijezdama i pospanim njuškama stručnjaka za rasvjetu, koji su zauvijek
popizdili od beskrajnih bujica ljepote. Lužbin nije opazio Lidočkine mišićne
napore, zaprepašten kako je vilinski lagana – čak i s pustenim čizmama,
čak i poput lutke zamotana u debelu deku, težila je jedva 45 kilograma.
– Tako lagana... Kao cvijet – promrmljao je Lužbin privijajući Lidočku
uza se kao što privijaju bolesno dijete, oslabjelo, grozničavo,
poluonesviješteno od nesnosne noćne temperature. Kao da u bolnicu šalješ
desetogodišnju kćer.
Tri koraka do ulaznih vrata. Četiri nevidljiva, drndava stubišna
odmorišta – ispred su sumorna leđa umornog liječnika, ne ispustiti, ne
ispustiti, ne... ššš, strpi se, zlato, odmah će sve proći. Slab udarac nogom u
ulazna vrata – pridržati ramenom da ne bi lupila, zahvatila. Rašireni
stražnji dio stare hitne, ledena, drhtava unutrašnjost. Ne plači, zeko, tata
je tu. Nikad te neće ostaviti. Nikad te neću ostaviti. Čuješ? Nikada.
Kao da je osjetila taj strah, Lidočka je najednom obgrlila Lužbina oko
vrata, zavukla nos negdje između ključne kosti i ramena tako da je osjetio
sasvim blizu, gotovo na svojoj koži, njezine nježne, prohladne usne.
– Lidija Bo... Liduška – rekao je prigušeno, stišćući je uza se.
Jedna mala čizma ispala joj je još na terasi, druga u primaćoj sobi, ali
ni ona ni on nisu to opazili, začuđeni time što su se našli tako blizu jedno
drugoga – još prije nekoliko sati potpuno strani jedno drugom, jedva znani
ljudi.
A zatim se najednom u Lužbina našlo stotinu ruku, i svih stotinu bilo je
istodobno svuda, petljajući po dugmadi, rukavima, neočekivanim
remenima. I još je sve vrijeme mrmljao – curice moja, curice, curice, curice
moja – mekim, vrelim, mokrim usnama, i usne su također bile posvuda
tako da se Lidočki, koja je žmirila, na trenutak učinilo da će je Lužbin sad
jednostavno progutati – usisat će je uz tihi cmoktavi zvuk, kao makaron
natopljen masnim umakom od sira. Htjela je pokušati pomoći, ali doista
nije znala što treba činiti pa je naprosto, kao dijete, podizala ruke i savijala
koljena kako bi mu bilo udobnije svlačiti odjeću koja nikako da nestane, a
Lužbin je samo mrmljao – curice, curice – i tada je napokon odjeće na
njima dvoma nestalo i Lidočka je najednom svom kožom osjetila golo tuđe
tijelo – vrelo, teško, mjestimice neugodno bodljikavo, kao vuna.
Od straha i iznenađenja otvorila je oči i na milimetar od sebe ugledala
Lužbinovo lice, gotovo luđačko od njoj neshvatljivog naprezanja, s
nabreklim, razlivenim, razvučenim usnama. Lidočka je ulovila pogledom
golemu boru na mokrom čelu, crvenkaste čekinje, odsutne zjenice, četku
kratkih bezbojnih trepavica, slinu što se pjeni u kutu usana koje se miču –
i odmah je ponovno zažmirila, a sivkastomodra koža sva joj se u trenutku
naježila.
– Hladno? – uplašeno prošapta Lužbin osjetivši pod dlanovima kako se
Lidočka naježila i na časak ju je prestao stiskati i mijesiti kao tijesto
izvađeno iz ledenice.
Lidočka je ne otvarajući oči zavrtjela glavom – baletna se punđa
pogubivši posljednje ukosnice raspala, i Lužbinove usne zaronile su u
toplu, živu, glatku kosu, koja je slabo mirisala na borovinu, svježe
krastavce i smiješne, škakljive mrvice duhana. Lužbin je tiho jauknuo, kao
da se zagrcnuo od te arome, i još se jače uzvrdao, ali taj je put Lidočka
napokon ulovila vektor njegovih užurbanih nastojanja, i odmah je postalo
lakše, kao da se u nesustavnom nizu neskladnih pokreta pojavila
osmišljena shema – ružna, kaotična, ali ipak razumljiva. Gotovo plesna.
»Zato ću imati dom«, u nezgodan čas pomisli Lidočka i poslušno kao na
nastavi raširi istrenirana koljena u plié.
Lužbin se pridignuo iznad nje na ispruženim nemirnim rukama,
izobličen, stisnut, strašan, i Lidočka je – proživljavajući odvratan, čudan,
prisan osjećaj nečega stranog u sebi – najednom jasno-jasno ugledala lice
Vitkovskog – veselo, blisko, prekrasno, s malim madežom na tvrdoj, vreloj
jagodici – i nije izdržala, ipak je zaplakala. Tada se Lužbin sav iskrivio,
napeo, tako da se Lidočka uplašila kako će umrijeti pa će se morati bogzna
kako dokopati grada – navečer, zimi, po snježnim, bajkovitim brdima i
dolinama, modrim, svijetloljubičastim, potpuno nijemim. Pokušala se
osloboditi, ali Lužbin je dječjim, gotovo plačnim glasom prostenjao – Bože,
ne mogu više-e! – a zatim se trznuo, pa još jednom, pa još. I Lidočka je
shvatila da se sve završilo.
U sve mračnijoj spavaćoj sobi zaudarao je znoj i još nešto što se
skraćuje, nepoznato, čudno. Lužbin je sjedio na rubu postelje objesivši
noge, crvenkaste, kao da su u vunenim bodljikavim čarapama, i čak je i po
njegovim golim pogrbljenim leđima bilo jasno da se dogodilo nešto užasno.
Lidočka, koja opet nije znala što joj je činiti, za svaki je slučaj ostala ležati
na leđima, ne mičući se, i samo je obrisala suze i skupila razmaknuta
koljena – kao da je leptir sklopio tanka mrka krila.
– Boli te? – upitao je Lužbin ne okrećući se i prvi se put obraćajući
Lidočki s ti, kao da su mu znoj i svi njihovi izmiješani sokovi dali pravo na
posebnu bliskost. Glas mu je bio zgužvan kao prljavi rupčić.
Lidočka se dobro usredotočila na sebe – malo je muči ozlijeđeni menisk
(sigurno već sniježi ili će svaki čas početi) i čudan osjećaj zaobljenosti
između nogu, kao da je ondje netko svom snagom udario šakom ili je
morala dugo, cijelu vječnost, jahati. Plesanje na koncertu na krvavim, do
kostiju izrezanim prstima, kad su joj prijateljice usule staklo u špice – to je
bila bol. Lidočka se sjetila električnoga, živog, kipućeg vala u koji je padala
do gležnjeva prilikom svakog čipkastog skoka i tiho rekla: ne, ne boli.
– Oprosti mi, molim te – zamolio je Lužbin, kao da je doista učinio nešto
užasno. – Sve je moralo biti drukčije. Razumiješ, drukčije!
Lidočka je šutjela.
Lužbin se najednom okrenu prema njoj cijelim tijelom, tako da mu je
ugledala između nogu ono što nije uspjela, a niti htjela ni promotriti ni
shvatiti, i odmah se okrenula. On je odmah shvatio i, jako pocrvenjevši,
povukao na sebe rub zgužvanog pokrivača.
– Udaj se za mene – rekao je tiho. – Preklinjem te. Udaj se, molim te.

Vjenčali su se u lipnju, čim je Lidočka navršila osamnaest (uvjet Galine

Petrovne) i odmah poslije završnih ispita u školi (Lužbinov uvjet, izmolio je
Lidočku da ne prekida školovanje, da odradi to do kraja, a onda »što hoćeš,
što hoćeš, draga, časna riječ«). Lidočka nije imala uvjete, barem one koji se
mogu ispuniti. Naravno, ona bi više voljela tiho sklapanje braka kod
matičara, ali biznis Galine Petrovne zahtijevao je da se drže trgovačke
politese tako da je Lidočka morala izdržati i haljinu naručenu iz Pariza,
limuzinu s lutkama, i vječni plamen, i gozbu. Lužbinu je također bila muka
od sjećanja na prošlu svadbu, premda ne tako bogatu, ali jednako
neumjesnu. Ali najviše, ga je mučilo to što ga Lidočka nije voljela. Nije ga
voljela, osjećao je to. Shvaćao je da se požurio i još je bolje shvaćao da se
nije mogao ne žuriti. Strpljen-spašen – rekla je neka živahna ženskica kod
matičara gledajući kako Lidočka jedva pomičući blijede usne izgovara da.
Gluposti – odrezala je Galina Petrovna s takvom zlobom da je ženskica
ustuknula i uplašeno rastvorila neravno našminkana iskrivljena usta.
Galina Petrovna, jedva dočekavši kraj ceremonije, prišla je Lidočki, trznula
je za ruku kao da je želi otkinuti i zašaptala joj ravno u lice, bijesno, kao da
sikće.
– Ovako, mala, kriva sam pred tobom, ne poriči, kriva sam, i ne znaš
koliko. – Galina Petrovna na trenutak je predahnula i sjetila se one
ljepotice, starice, koju je posjetila čim je rodila Borika, guska, kakva guska,
a nije imala komu reći da je guska! Starica je pošteno rekla – a zašto ne
pitaš tko će platiti, draga? I što je najvažnije, čime? Sve padne na djecu, na
unuke. Galina Petrovna zatvori oči i začu svoj glas – pa neka plate, što me
se tiče? Starica se ponovno nasmijala u njezinoj glavi strašnim ravnim
zubima – svaka čast, volim to!
Lidočka je gledala ne shvaćajući, blijeda, bljeđa od svoje haljine, samo
su joj briljanti na vratu i ušima gorjeli živim, pohlepnim, čarobnim
plamenom. Galina Petrovna nije žalila, nije škrtarila – poklonila je unuci
za svadbu svoje najljepše dragulje. Ali nije joj bilo lakše.
– Ako ti postane neizdrživo ili poželiš mlađega, ne trpi, čuješ li? Ne
dovodi se do grijeha. Ostavi muža, živi kako smatraš da trebaš.
– Ne razumijem – iskreno prizna Lidočka.
– Nema veze, uskoro ćeš shvatiti – obeća Galina Petrovna i neočekivano
prasnu u čudan, kratak, gotovo ridajući smijeh. Kao da se zagrcnula
Lidočkinom svadbom i sad se nikako ne može iskašljati.
– Od mene ćeš dobiti još jedan dar, pričekaj – na kraju je rekla i brzo se
okrenuvši izišla iz matičnog ureda.
Kad se beskrajna svadba ipak završila, Lužbini su se odvezli kući,
izvan grada, i obojima je odmah postalo lakše. Ljeto je ispalo neočekivano
dobro, toplo, i Lidočka i Lužbin su se, neumorno se baveći kućanstvom i
domom, oprezno, jedva se dodirujući, zbližavali, tako da je Lužbin u
kolovozu začuvši kako žena poluglasno pjeva u kuhinji dok priprema
večeru čak povjerovao: Lidočka će ga zavoljeti i to ne jednom, nego vrlo,
vrlo skoro.
Kad ga je Galina Petrovna preko telefona pozvala u banku čak se
zbunio. Lužbin nije imao zajedničke financijske poslove s Galinom
Petrovnom niti ih je iz principa kanio imati, a o tome kako je, mogla se
raspitati i preko telefona. Ali svađati se s jedinom ženinom rodbinom bilo
bi nerazborito pa je Lužbin, prekinuvši sve poslove, stigao kad i kamo mu
je bilo rečeno. Galina Petrovna čekala ga je u golemom kabinetu i Lužbina
je još jednom zaprepastilo kako je lijepa, nenormalno lijepa i mlađahna za
svoje godine. Neugodno. Ulizivao joj se neki prefrigani tip, nalik na
potrošeni tampon koji je zaslinio pas.
– Evo – rekla je Galina Petrovna bez pozdrava. – Kupac vaše kuće. Daje
dobru cijenu, uselio bi se najesen, to jest brzo.
– Što – Lužbin nije vjerovao svojim ušima. – Kakav kupac? Kakva
kuća?
– Vaša kuća – ponovi Galina Petrovna. – Što tu nije jasno?
– A mi? – Lužbin i dalje ništa nije shvaćao.
– A vi ćete otići u Moskvu.
– Ali zašto u Moskvu? – Lužbin se nije mogao ni naljutiti, toliko je sve
to bilo apsurdno.
– U Moskvi je teatar Boljšoj, idiote. – Galina Petrovna uzela je sa stola
kup nekakvih papira i otresla ga. – Evo vidiš, laureati, delegati, još neki
jebanati i drugi umjetnici. Svi pišu peticije, Lida mora plesati, u Boljšoju si
grizu jaja što nije došla k njima. Kažu da ima golemi talent, druga Pavlova,
bla-bla-bla. – Galina Petrovna još jednom otrese papire i gadljivo se trzne.
– Mrzim balet. Odvratno. Ali što se može.
Zašutjela je, svi su šutjeli, samo je čovjek tampon nervozno zapucketao
prstima.
– Za stan će vam valjda biti dovoljno, ako ne, dodat ću. I oko posla ću
pomoći. To je moj posljednji dar Lidi – rekla je napokon Galina Petrovna. –
Nadam se da sam je sad konačno namirila. Gotovo, slobodan si, bježi u
kurac.
Lužbin se okrenuo i izišao. Ni on nije volio balet. Ali nije namjeravao
prijeći preko ženina talenta. Htio se vratiti u ured, ali se predomislio i
krenuo odmah izvan grada. Lidočka je kao i uvijek bila u kuhinji, iz koje su
plazili, miješajući se, dugi valovi uzbudljivih aroma.
– Liduša! – viknuo je Lužbin s praga. – To sam ja!
Lidočka izviri – u kratkom sarafanu, obraza rumenih od štednjaka,
izgledala je kao prava djevojčica – ma kojih sedamnaest godina. Najviše
četrnaest.
– Otkud ti tako rano? – upitala je uplašeno. – Nešto se dogodilo?
– Ne – rekao je Lužbin. – Točnije, dogodilo se, ali nešto lijepo. Galina
Petrovna, kako je i obećala, sprema dar za tebe.
Lidočki se lice promijenilo još više i Lužbin je neočekivano osjetio da
čini nešto užasno, nepopravljivo, možda najveću pogrešku u svojem životu.
– A što tako fino miriše? – upitao je. – Vrti mi se u glavi od tog mirisa.
– Kraljevska juha i hrenovke – preko volje odgovori Lidočka. – Što je s
Galinom Petrovnom? Kakav dar?
Lužbin udahnu punim plućima i prizna:
– Selimo se u Moskvu. Plesat ćeš u Boljšoju, već te čekaju, čak
pripremaju repertoar.
Lidočka je šutjela i lice joj se polako umrtvljivalo, stezalo, kao voštani
odljev, pretvarajući se u grimasu mrtve vile, u lišce djevojčice u packi,
skamenjene na studenom ulazu noćnog kazališta. Lužbinu se čak učinilo
da se od nje širi hladnoća – ista ona, užasna, koja zvecka iznutra.
– A kuća? – upita Lidočka.
– A kuću ćemo prodati, zapravo, smatraj da smo je već prodali. Sutra
ćemo potpisati papire i možemo se pakirati.
Lidočka je šutjela još trenutak pa mirnim glasom rekla:
– Dobro. Skini se, operi ruke pa ćemo ručati.

Usred noći Lidočka se probudila kao od udarca i dugo nije mogla

shvatiti koji to čovjek leži pokraj nje – kratko ošišan bjelkasti zatiljak,
duboka bora na vratu, pokrivač koji ravnomjerno udiše i izdiše. A kuću je
odmah prepoznala, čak i dok još nije otvorila oči. Bila je točno onakva o
kakvoj je maštala, samo bolja – sasvim bliska. I htjela se oprostiti.
Lidočka je oprezno sjela, napipala nogama čupave papuče – previše
nove, na koje se još nije naviknula, kao pidžama sa smiješnom slikom, kao
vjenčani prsten, kao sav njezin sadašnji život u koji se polagalo toliko nada
da se, naravno, ni jedna i nije mogla ostvariti. Lidočka je tiho prošla po
mračnim sobama, ne griješeći, ne zbunjujući se – tu je kuću otprije znala
napamet bez ikakva svjetla, tu smolastu guku pod nježnim dlanom, tu
podnu dasku koja je srdačno škripnula, taj miris – sneno i čisto disanje
njezine budućnosti, i stube za kat koje pjevaju jedva čujno ali čisto, kao
stara učiteljica pjevanja koja je kroz život potrošila slabašne glasnice, ali je
i dalje zaljubljena u glazbu – neuzvraćeno, bojažljivo, samo za samu sebe.
Lužbin je, naravno, mnogo toga preuredio – ali neobično vješto i lijepo,
ne poremetivši ni bit ni srž same kuće, i Lidočka se obišavši tri potpuno
nove, nedavno dograđene sobe, tiho obradovala kako je muž snalažljiv i
kako je dobro sve uredio, osobito drugu, stražnju terasu koja gleda ravno
na šumu tako da je mogla, sjurivši se ujutro po stubama, nabrati za
doručak živog, ne vrtnog cvijeća, a s vremenom možda i svježih gljiva da ih
isprži – kanili su posaditi što bliže trijemu mliječnice i lisičarke – to je vrlo
jednostavno, najvažnije je imati strpljenja i ne zamarati se vrganjima, oni
su ćudljivi i čak i u takvom uvjetnom zatočeništvu venu. Planirali su još
pripitomiti vjeverice, Lužbin je rekao da ih je puna šuma, i Lidočka se
unaprijed brinula kako će doći do sukoba između vjeverica i mačaka – vrlo
lako i oružanog – no zato će djeci vjeverice biti veliko veselje. Lužbin se
samo smijao, jer zasad nije bilo govora ni o djeci ni o mačkama, a i
vjeverice nam, Liduška, baš nešto ne hrle, vidiš i sama. Ali ne uzrujavaj se,
čim završimo s preuređenjem, nahrupit će. U gomilama. Onda će se tvojim
budućim mačkama nakostriješiti krzno! Lidočka se u odgovor smijala,
nelagodno, i dalje se sustežući, a Lužbin je, neudobno je privijajući uza se,
mrmljao kao zaklinjanje – volimtebožemojdragikakotevolim. Smiješno ju je
zvao – Liduška, i ispadalo je gotovo jednako nježno i veselo kao roditeljska
Barbariska. Naravno, naviknula bi se. Sigurno bi se naviknula, Lužbin je
bio dobar momak, a Lidočka je znala razlikovati dobro od lošega. Ali ipak
se nije udala za Lužbina, nego za tu kuću.
Lidočka pogladi svježe izblanjani, glatki stupić na terasi – topao, na
dodir posve ljudski, i dom uzdahnu prihvaćajući milovanje, prilagođavajući
se rastanku i istodobno se mireći s njim. Nije bilo mračno, već nekako
polutamno, i Lidočka, stojeći u toplom, poluprozirnom kiselju mutne
sjeverne noći, najednom zaplaka – svjesno, kako odavno nije. U strašnom
svijetu baleta u kojemu je odrasla suze su bile najobičnija, svakidašnja,
uobičajena stvar i zato nisu vrijedile gotovo ništa. U školi su plakali svi –
od boli na koju se nikako nisu uspijevali naviknuti, od poniženja, jer bez
poniženja nema baleta, od straha da će ih izbaciti, od uvreda, od gnjeva i
ponovno od boli, i svakidašnjost tih suza oduzimala im je svako značenje i
smisao pretvarajući ih u običan fiziološki čin, što je isključivalo i patnju i
suosjećanje. Današnje suze uopće nisu bile takve – teške, spore, bile su
tako prave da se Lidočki činilo kao da se lagano dime.
Plakala je dugo, sve dok nije shvatila da je i to potpuno uzaludno – sve
je odlučeno, zato se treba umiti, ispuhati nos, vratiti u postelju, strpjeti se
do zore pa vlastoručno spremati stvari, pripremati se za odlazak u Moskvu
o kojoj su svi maštali i koja je za Lidočku bila samo banalna slika iz dječje
knjige koja ništa ne znači, bezdušna, neukusna. Trebalo je nastaviti živjeti
i plesati. Bože – ponovno plesati!
Lidočka se vratila u kuću, ušla je ne uznemirivši ni jednu podnu dasku
u kupaonici, koju je također dogradio i uredio Lužbin – prostranu, sa
seljačkim sagovima, pletenom košarom za rublje i ultramodernom
kupaonskom opremom koja se vješto pravila staromodnom – samo
zaobljena kada na uvijenim nogama stajala je cijeli imetak. I bio je tu još
prozor – najobičniji veliki prozor koji je Lidočka odmah otvorila, pustivši k
sebi nekoliko starih, posve podivljalih jabuka i priviđenje budućeg vrta koji
je kanila zasaditi već idućeg proljeća – jabuke, kruške, obvezno par šljiva
pa čak i trešnju – pješčanu i nankinšku, one jako dobro prezimljavaju, i
slatko je fino, i za pite, a kad stignu unuci... Lidočka je zapela i prešla po
kupaonici izgubljenim pogledom.
Kakvi unuci.
Već za tjedan dana ovdje će živjeti posve nepoznati ljudi.
Zbog nečega je otvorila ormarić, prebrojila pogledom bočice i kutijice –
većinom Lužbinove, i pogled joj je zapeo za držač britve, stari, još iz
sovjetskih vremena, s teškim koštanim drškom i zamjenjivim žiletima.
Tata se nekoć takvim brijao. Lidočka se nasmiješila Lužbinovoj slabosti
prema starim predmetima koje je žalio kao da su živi – to je bila još jedna
dodirna točka, uspavani pupoljak iz kojega je s vremenom mogla izrasti
lijepa čvrsta grana. Možda čak i ljubav. Ali za to je bio potreban dom. Ovaj
dom. Njezin dom.
Lidočka je zatvorila ormarić i pustila toplu vodu koja je čvrsto i
prigušeno udarila o dno kade. Treba se okupati. Treba otići. Treba plesati.
Treba. Treba. Treba. Nije joj ni palo na pamet da može odbiti. Jednostavno
reći: ne, nikamo ne idemo. Ja ne idem. Naprosto neću. Lidočka je još u
djetinjstvu završila u baletu gdje su ne upotrebljavali samo u paru s
imperativom. Ne, učinit ćeš to! Ne, skočit ćeš. Ne, moći ćeš. To uopće nije
bilo pravo ne, ali Lidočka drukčije nije znala.
Svukla je pidžamu i promotrila svoj odraz u golemom zrcalu, visokom
gotovo do stropa, hladnim procjenjujućim pogledom, kao da razgleda
nepoznatog, neugodnog čovjeka – izvrnuta stopala, koščate ruke, grube,
glađu i vježbama oglodane bedrene kosti, suhi čvrsti mišići lakoatletičarke
pod ružnom žućkastom kožom. Agregat za proizvodnju apsurdnih tjelesnih
pokreta. Nakaza. Guska. Bijedna, nakazna guska.
Doista nije vidjela ništa što je raspamećivalo Lužbina i tjeralo druge
muškarce da je prate pogledom gotovo uplašenim od ushićenja, ni jedva
primjetne, ali tako dražesne grudi, ni madež na visokom krhkom vratu, ni
valovitu, visoko podignutu kosu, ni liniju ramena – čistu i izražajnu, poput
kasnih stihova Georgija Ivanova, već bespomoćnog, umirućeg, ogorčenog.
Pošalji kiselih krastavaca i, ako nađeš, rusku haringu. Žorž jako moli. Gore
mu je.
Lidočka se nehotice poduprla o rub umivaonika kao o baletnu prečku i
tijelo joj je, uvježbano, sasvim strano i mrsko, odmah zauzelo poznatu
poziciju tako da ni sama nije shvatila kako se još jače izravnala i s
mehaničkom spretnošću opsjednutom demonima najednom neobično
graciozno napravila battement tendu iz prve i pete pozicije u svim
smjerovima, a zatim je izvela odličan bočni grand battement i ponovno
zastala ispred zrcala s voštanim ljubaznim licem, kao da očekuje pljesak.
Učinila je to tako brzo da se sama uplašila kao da je uistinu – prvi put u
životu – osjetila nad sobom užasnu, izvanjsku, demonsku vlast kadru u
svakom trenutku stjerati je u mišju rupu, u najdoslovnijem, fizičkom
smislu. Čak je i tijelo, odgojeno u mržnji i ropstvu, bilo protiv nje same. To
je bilo užasno. Stvarno užasno.
Lidočka ponovno otvori ormarić, drhtavim rukama odvrnu Lužbinov
držač i drhtavim rukama istrese na dlan žilet, svijetloljubičast, s natpisom
Leningrad i sićušnom hrđavom mrljicom na najoštrijem, gotovo
nevidljivom, opasnom bridu. Jagodice prstiju odmah su postale mokre i
hladne. »Tako i treba«, reče Lidočka brzo, bojeći se da se ne predomisli.
»Davno sam to trebala. Ne idemo mi ni u kakvu Moskvu. Idemo radije u
Lenjingrad. Lenjingrade, Lenjingrade, odijelo nek ti tkogod dade! Crveno!
Modro! Plavo! Kakvo hoćeš, biraj samo!« Zažmirila je i čak tihano zapištala,
ali uopće nije boljelo. I gotovo, umirila je samu sebe jer je više nije imao tko
umiriti. I gotovo. I ne otvarajući oči žurno je legla u gotovo punu kadu.
Topla voda tiho joj je pljuskala oko vrata – kao da gladi kožu golim
glatkim desnima. Bilo je škakljivo za zapešća i gležnjeve, gotovo ugodno,
kroz otvoreni prozor u slabim je valovima stizao lahor, jedva osjetan,
nježan, sasvim ljetni, i skupa s lahorom u zamasima je dolazio blagi umor,
kao poslije duge – cjelodnevne – sretne šetnje po šumi, kad je kosa puna
sunčeva svjetla i suhih iglica, a ruku opterećuje teška, malko škripava
košara s gljivama koje valja stići isprati i očistiti prije mraka kako bi se
sutra napirjala puna tava – s muškatnim oraščićem, peršinom i vrhnjem, a
oči joj se lijepe, trepavice su također teške, tako teška aroma vrti se u glavi
– vlažne mlade šume, paprati, suncem ugrijane kore, ne, ne spavaj, ne
spavaj, ne spavaj, zar bi dobra domaćica otišla u spavaću sobu ne dovršivši
sav posao u kuhinji?
Žilet je iskliznuvši kroz drhtave prste zveknuo o dno umivaonika i
Lidočka se, uplašeno se trznuvši, probudila.
Bilo je potpuno svijetlo i zbog nečega hladno. Užurbano je odmah
navukla na mokro, neposlušno tijelo pidžamu, napipala vrata i našla se ne
u očekivanom hodniku, obloženom zlaćanim daskama finog mirisa, nego na
pragu potpuno nepoznate sobe – puste, bijele i nenastanjene, kao odmah
poslije preuređenja. Ispred su bila još jedna vrata i Lidočka je, više
začuđena nego uplašena, pohitala prema njima, ostavljajući na malko
prašnjavom podu glatke, gole, mokre tragove. Baš tako – poslije
preuređenja. Ah, ti radnici! Nisu ni pomeli!
Vrata su lako popustila – kao i prva, i Lidočka je zakoračivši shvatila
da se sljedeća soba ničim ne razlikuje od prethodne: isto vapnom zamrljano
građevinsko postolje u kutu, isti glatki prozori bez ijednog stakla i čak su
vrata naprijed ista. Nova, dobra, uvozna vrata. Hrastov furnir. Zlaćane
boje. A iza tih su vrata iduća pa iduća. Enfilada.
Lidočka je ubrzala korak, ali sobe se nisu mijenjale, promicale su
otvarajući se jedna za drugom – svijetle, puste, jednake. Ne strašne, ne.
Jednostavno čudne – i zato neugodne. Lidočka ih je pokušala brojiti, ali
brzo se zbunila i zato je jednostavno hodala i hodala, razmičući ramenima
zrak – jednako gladak, svijetao i nenastanjen kao sve ostalo.
Otvarajući još jedna vrata najednom je osjetila da se počela umarati i
odmah je, kao da se taj umor može utjeloviti, opazila da u sobi ima više
prašine, a da je postolje potamnjelo i nekako se nakrivilo. Lidočka se
zaustavila i osvrnula, kao da je s nekim htjela razjasniti može li skrenuti s
puta. Ali otraga je bilo pusto i – dokle je pogled sezao – zjapila su
smanjujući se i udaljujući otvorena vrata. Lidočka je oprezno prišla
postolju, dodirnula isušene daske koje su zaškripale i tek sad, iz blizine,
vidjela da su zidovi, prije pobijeljeni, glatki, prekriveni jedva primjetnom
paučinom najsitnijih pukotina.
Lidočka se još jednom osvrnu i osjeti kako joj je kosa dotaknula tiha
šapa nadolazećeg užasa. Htjela je kriknuti, pozvati nekoga, ali zamislila je
kako će joj se glas, stišavajući se, razleći beskrajnim odjekujućim sobama,
pa je odšutjela, nagovarajući se svim silama da se smiri. To su samo sobe.
Mnogo soba. Samo spavam. Nema sumnje da spavam. Ali, naravno, nije
spavala.
Lidočka dodirnu građevinsko postolje još jednom – i iz njega ispadne
meko zvecnuvši žalosno iskrivljeni čavao s hrđavom riđom glavom.
Sagnula se da ga podigne i čak se zagrcnula ugledavši ruku ispruženu
prema čavlu – mršavu, pokrivenu suhom, na zglobovima šake smežuranom
kožom, vremešnu žensku ruku.
Vlastitu.
Kroz nekoliko je soba protrčala žmireći, na opip, i nije čula ništa osim
šištanja u svojim bronhima. Odjekujuće i strašno lupala su vrata,
odjekujuće i strašno udaralo je u sljepoočnicama i grlu srce, i Lidočki se
činilo da sa svakim korakom postaje sve veće i veće, a tijelo se, naprotiv,
suši, steže, pretvara u mumiju, u čvrstu zbijenu čahuru, u trulež.
Na koncu više nije mogla disati pa se zaustavila i otvorila oči. Soba je i
dalje bila ista, samo je još više oronula. Krupna bešumna klupka prašine
stajala su u kutovima, na postolju je uz nečujno pucketanje pukla noga pa
je s tihim, posve ljudskim uzdahom kleknulo. Lidočka si je grozničavo
opipala lice, kosu, ali ništa nije shvatila pa je ponovno prinijela ruke k licu
– da. Nije joj se učinilo. Starjela je. Sa svakom sobom. Sa svakim korakom.
Postajala je starija. Ne, nije čak ni starjela. Umirala je.
Lidočka je to najednom potpuno jasno osvijestila, i strah koji ju je tako
dugo i uporno proganjao, strah od starenja, odmah je nestao, kao da je
jedino što može progutati tu moru sama starost, i kad je ona stigla,
naprosto se više nema čega bojati. Lidočka je stajala ne znajući što će dalje,
a zatim se najednom pribrala i krenula dalje, naprijed, polako pomičući
teška, deformirana stopala – stopala profesionalne balerine koja su sa
svakim korakom sve više naticala pretvarajući se jednostavno u bose ružne
noge starice. Više se nije okretala, zato što je otraga nešto bilo, Lidočka je
to točno osjećala, i to nešto, nevidljivo ali osjetno, teško je i lijeno
navaljivalo, tjerajući je naprijed. Teško se kretala – sve je slabije vidjela,
sve joj se više staračkih zrelih mrlja pojavljivalo na rukama, posve
smežuranima, jadnim, drhtavim, sve je manje bilo svjetla, sve više prašine,
i kad je postolje u kutu konačno postalo hrpa gotovo istrunulog smeća,
Lidočka je shvatila da su vrata ispred nje posljednja.
Sad ću umrijeti – pomislila je potpuno spokojno i posljednjim snagama
okrenula od starosti potamnjelu oronulu ruku.

Ulica je blistala, mokra i crna kao oblizani bombon od sladića.

U širokom stupu uličnog svjetla drhtala je sjajna rosulja, mirisala je
nedavna kiša, vruće krafne i jaka kava iz užarene bakrene džezve. Iza ugla
se polako pojavio automobil, prošuštao je po vodenastoj, blistavoj kaldrmi,
odražavajući na izbočenim bokovima kratke neonske bljeskove, prozore koji
promiču i riječ »Kavana«, koja je namigivala savijenim ružičastim
cjevčicama. Pločnikom je projurila gomila tinejdžerki u kratkim šuštavim
kabanicama, cura na kraju očešala se o Lidočku vlažnim ramenom i
umjesto da se ispriča, široko se osmjehnula. Bljesnuše zubi – također
vlažni, obli i glatki kao kamenčići s plaže iz djetinjstva. S Crnog mora.
Lidočka je uzvratila osmijeh, ali djevojčice su, spotičući se nogama u
zalivenim hulahupkama, već skretale iza ugla, odnoseći sa sobom oblak
poludječjega užurbanog žamora i sreće koja se gotovo fizički osjeti. Lidočka
ih je pratila pogledom i tek tada postala svjesna kako stoji na potpuno
nepoznatoj ulici – živa, osamnaestogodišnja, u žutoj pidžami s trbušastim
mačkom prišivenim malo iznad srca, i večer joj oprezno prislanja na leđa
čas jedan, čas drugi ozebli, mokri dlan. Jesen – pomisli Lidočka ničemu se
ne čudeći. Rana jesen. Ili kasno proljeće. A kod nas je ljeto.
Zaobišao ju je još jedan prolaznik, krupni prosijedi muškarac s golemim
njemačkom ovčarom na povodcu. Pas je usput gurnuo Lidočku kožnim
srdačnim nosom. Kako te nije stid? – tiho je prekorio ovčara muškarac i
umirio Lidočku – ne bojte se. Ne grize. Ne bojim se, odvrati Lidočka i krenu
pogladiti psa po krupnoj, kao u djeteta, toploj glavi, ali ovčar se
dostojanstveno odmaknuo pa je Lidočkina ruka ostala visjeti u zraku –
mlada, tanka, puna krepke, žive, vrele krvi.
– Barbariska!
Glas, zvonak, malo napukao od uzbuđenja, gotovo zaboravljen, ali ipak
nevjerojatno, fizički drag, uskomešao se mokrom ulicom, odbijajući se
poput lopte od pločnika, rasvjetnih stupova, vlažnih zidova koji kao da su
se naježili.
– Barbariska!
Lidočka grozničavo zavrtje glavom – i da, po pločniku je trčala prema
njoj, raširivši ruke u radosni križ, oniska, kovrčava, u tankoj, sivo-plavoj,
škripavoj, gotovo celofanskoj kabanici, istoj kao... Lidočka zakorači ususret,
stisnuvši uz grudi ruke u nevjerici, kao da pokušava zatvoriti oči
prišivenom mačku.
– Mama – odazvala se bezvučnim, hripavim glasom. – Mama.
Papuče koje su nakupile crnu noćnu vlagu tiho su ali jasno zagacale.
– Mamice!
– Barbariska!
Zagrlile su se tako da su obje zamalo pale, Lidočka se jako udarila u
rame i nije to ni opazila, gurajući se kao slijepa, kao mala, u poznatu,
nježnu, jedinstvenu toplinu, mamini obrazi, mamina resica, plamteća,
poluprozirna, s jednostavnom zlatnom naušnicom koja se vječno nastojala
izgubiti, mamin smijeh, miris – mamičin, neobičan, blizak, koji nikako ne
želi umrijeti, ispario iz sjećanja, ali koji je još dugo-dugo živio u ormaru što
su ga još davno okupirali Carevi. Lidočka bi katkad krišom odškrinula
vrata i zažmirivši udisala sve odjednom – bol, tugu, tragove koji se gube,
posljednje molekule vlastita djetinjstva, ali rijetko, vrlo rijetko. Bojala se
da će udahnuti sav mamin miris i ostati potpuno, konačno sama. Mamice,
mamice, Bože, mamice, pa kako sam bez tebe, kako sam sve to vrijeme...!
Mamica ju je čas ljubila gdje god je stigla vrelim veselim usnama, čas bi
je stala potezati i pipati, kao da je Lidočka pala s neke užasne visine pa se
sad mora uvjeriti da je sve čitavo – i kosti, i mišići, i tetive, čak se ni
hulahupke nisu poderale. Super, samo se više ne veri na tavan, jesi me
čula! Obećavaš? Osušila si se kao prut, prošapta mamica Lidočki negdje u
ključnu kost glasom razbarušenim od bliskih suza. Posve si kržljava. Sama
kost i koža. Lidočka je htjela nešto reći, ali nije uspjela – i obje su
najednom zaplakale i istodobno se nasmijale, kako to samo žene znaju, i
ponovno se stale grliti i stiskati, sasvim zaboravivši da stoje nasred ulice i
samo ponavljajući sve vrijeme: Pa kako si? Kako si ti? Bože! Mamice!
Barbariska! Kako ti je bez mene? A tebi? A tebi? Kako?
Smirile su se također u isti čas – kao da su se najednom isključile jedna
iz druge, i Lidočka odmah osjeti da je ozebla. Trznula je ramenima i
mamica ju je odmah ponovno zagrlila, privukla je sebi – pod krilo, pod skut
kabanice, podstavljen iznutra, kako se čini također nezaboravljenom,
dragom, nježnom, pomalo zagušljivom toplinom. Pani Walewska. Bočica od
opojno modrog stakla, na boku bijela kovrčava glavica lakoumne poljske
ljepotice. Lidočka udahne jednostavnu – od samo dvije note – aromu,
blaženo zažmiri, privije se cijelim tijelom – tako čvrsto da se nije moglo
razabrati gdje kuca njezino, a gdje mamičino srce. Kćerkice moja, radosno
reče mamica i protrlja obraz o Lidočkinu kosu. Idemo brzo. I tata te se
užasno zaželio.
– Tata? – Lidočka se izvukla ispod kabanice, povukla se, pogledala
sumnjičavo: kao da je mala, nekako odozdo, iako su sad bile jednako visoke.
Lidočka po svoj prilici i viša. – Kako tata? Zar je i on... – Lidočka je htjela
reći »umro«, ali nije mogla. U to je bilo nemoguće povjerovati. Čak i sad.
Čak i ovdje.
– Pa da, tata. – Mamica začuđeno podignu obrve, a zatim najednom
shvati i žalosno uzdahnu stisnuvši rukama usta, bljesnu poznati vjenčani
prsten, debeo, poput bačvice, sa žućkastim briljantićem utisnutim u zlatnu
masu. – Zar ti baka ništa nije rekla?
Lidočka zavrtje glavom – ne, ništa. To jest rekla je, naravno, da je tata
otišao. U pečalbu. Zar nije? Slao mi je razglednice za svaki praznik.
Lidočka se sjeti kutije u koju je uredno slagala kartoline s nacrtanim
cvijećem, medvjedićima i balonima. Upadljive marke. Užurbani razvučeni
rukopis. »Draga moja kćerkice! Sve najbolje! Dobro uči, slušaj baku. Tvoj
tata.« Tinta je malo modra, malo crna. Nejasan žig. Bez povratne adrese.
Uvijek.
Mamica ponovno uzdahnu.
– Ma ne, kakve razglednice! Zaista je otišao, samo... Pa da, gotovo
odmah poslije mojega pogreba. Zamisli, vratio se u Adler, gdje smo bili na
moru, sjećaš se? Doduše, naša je soba već bila zauzeta, ali nekako je...
Uglavnom, dopustili su mu da prenoći u susjednoj, i blesan je... Oh, kako
sam psovala, ne možeš zamisliti! Da te ostavi sasvim samu! Ali što se još
moglo? Tek su ga ujutro našli. Shvaćaš i sama. Bilo je kasno.
– A što je s novcem? – upitala je Lidočka još ne vjerujući. – Novac. Tata
mi je uplaćivao novac svaki mjesec. Galina Petrovna mi je pokazivala. Na
štednu knjižicu. Sve je poslije prebacila u svoju banku tako da ništa nije
propalo, ni kopjejka, čak ni u vrijeme krize.
– Nije propalo zato što je to bio njezin novac – objasnila je mamica. –
Ona ti je i uplaćivala. Inače je čudno, naravno, što ti ništa nije rekla, iako...
– Mamica se na trenutak zamislila, a zatim je zatresla kovrčavom glavom.
– Možda je tako i bolje. Tko zna.
Hajde, idemo, Bože, inače ćeš se sva smočiti. Ispričat ćeš tati i meni sve-
sve-sve.
– Kao u djetinjstvu? – upita Lidočka. – Do najsitnijih pojedinosti?
– Do najsitnijih pojedinosti – nasmijala se mamica. – Ništa ne znamo o
tebi! Tu je inače sve kao kod vas. Novine lažu, na televiziji same serije.
Novosti doznajemo samo od znanaca. A treba te znance dočekati! Osim
toga, ne govore svi istinu, shvaćaš i sama, neki jednostavno ogovaraju! Evo,
na primjer, kad... A što ću o tome pričati. Hajdemo radije kući.
– Kući – ponovi Lidočka ne vjerujući.
Kući. Napokon kući.
Mamica je ponovno obgrli oko ramena, privuče je, i noćna ulica odmah
zadrhtavši zapliva nekamo u stranu, a zatim se i potpuno razlije, nabuja,
svaki čas spremna preliti se i svečano, kao puž, zagmizati po obrazu.
Mamičino lice također se na časak izobličilo, razdvojilo po nevidljivim
šavovima, postalo nakazno, strano – na časak čak neljudsko.
Lidočka je, trznuvši se, ustuknula.
– Što ti je, Barbariska? – upitala je mamica blago, i Lidočka se, brzim
treptanjem uklanjajući vlagu, pokušala nasmiješiti. Najednom ju je iznutra
zatresla sitna, neprekidna drhtavica. Bila je samo u pidžami. Navečer. Na
nepoznatom mjestu. Na kiši. Što je to, zapravo? Gdje? Što? Kako sam
dospjela ovamo?
 Majku više nije gledala. Bojala se.
– Barbariska.
Lidočka je šutjela, gledajući ravno pred sebe. U kavani nasuprot
zalupila su se vrata. Kolnikom je ravnomjerno promaknuo iznutra
osvijetljeni autobus, pun ljudi koji su kao u nijemom filmu gestikulirali bez
zvuka.
– Barbariska!
U mamičinu glasu, blizu samog dna, zazvonilo je slabašno, poput čelika
modrikasto nezadovoljstvo – kao uvijek kad Lidočka nije slušala.
– Da nisi ni pomislila ikamo ići – mirno je rekao Lazar Lindt, otresajući
i sklapajući kišobran obrastao živim živinim kapljicama. Toliko je sličio
vlastitoj fotografiji da se Lidočka i nije začudila. Mamica. Tata. Sad još i
on. Kolebala se može li zvati Lindta djedom ili se, kao s Galinom
Petrovnom, mora ustručavati.
Lindt se nasmijao kao da je pročitao te misli i pridigavši se na prste
poljubio je Lidočku u obraz. Od njega se širio ugodan miris kave – prave,
jake, s pjenom i štapićem cimeta.
– Ma kakvo ustručavanje – rekao je. – Nisi sve ovo ni trebala napraviti.
Hajde, briši brzo kući.
– Kući – kao jeka ponovi mamica, i Lidočka nesvjesno zakorači prema
njoj, i dalje se bojeći pogledati, ali ipak – k mami. Lindt se namrgodio i
neočekivano mladenačkim, brzim pokretom prepriječio joj put.
– Rekao sam da se vratiš. Kidaj. I da te više nisam vidio ovdje.
Iza leđa mu je šuškajući promaknulo nešto plavo, i Lindt je namrštivši
se raširio ruke, smetajući mamici da prođe.
– Hajde, brže – požurio je Lidočku. – Zar ne znaš gdje ti je dom?
– Ne – iskreno odgovori Lidočka. – Ne znam.
– Okreni se – zapovjedi Lindt.
I Lidočka se okrenula.
Iza leđa joj je bio prozor. Obični prozor u prizemlju starije kuće – iako
su, naravno, morala biti vrata – ona ista, zadnja, prema kojima je išla,
stareći, kroz enfilade svojega sna. Iza stakla, na prozorskoj dasci – s one
strane s koje, Lidočka se točno sjećala, nije bilo ničega osim niza pustih
ruševnih soba – sjedila su, svečano osvijetljena kao u kazalištu, djeca.
Dječak i djevojčica. Jedna godina razlike. Djevojčica je imala oko sedam
godina te prćasti nos i lijepe kovrče na kojima se kao vilinski konjic na
cvijetu smjestila velika mašna na točkice – vrlo lakomislena, a svezala ju je
očito odrasla, ženska ruka puna ljubavi i pažnje. Djevojčica je nešto ljutito
govorila dječaku, krupnom, turobnom mlitavcu u pomalo tijesnoj
raznobojnoj košulji, i po tome kako je dječak nepažljivo i uvrijeđeno slušao
bilo je jasno da je unatoč čvrstim obrazima i prednosti u visini ipak
beznadno mlađi, možda čak i cijelu godinu, ali pomiriti se s tim nema
namjeru, ne, nema namjeru! Djevojčica ga je nezadovoljno gurnula šačicom
u oblo rame i, kao da je osjetila Lidočkin pogled, zagledala se u tamu vani –
napeto, ozbiljno, kao odrasla.
– Tko je to? – uplašeno upita Lidočka.
Lindt joj iza leđa suho zamumlja.
– Pa hajde – rekao je. – Razmisli. Mućni glavom.
Lidočka se zagleda – i kao da je netko okrenuo kartonsku cijev
kaleidoskopa, dječja lica najednom su se raspala na pojedine poznate crte:
Lindtovi kao katran crni uvojci, mamičin osmijeh, Lužbinovo četvrtasto
čelo, njezina vlastita jamica na dječakovu obrazu, koja je prije također
pripadala Galini Petrovnoj, a prije toga još nekomu, nepoznata imena,
davno zaboravljenomu, ali ipak bliskomu. Krv je miješajući se stala lupati
Lidočki u sljepoočnicama, u zapešćima, odjekujući u dječakovim grudima,
ružičastim jarkim svjetlom ispunjavajući usne i kapke djevojčice,
pulsirajući u isti čas u milijunima vena – prošlih, budućih, sadašnjih.
To su moji unuci, najednom shvati Lidočka. Nije se sve završilo.
Nipošto. Sve se nastavlja. Ali kako onda? Ali zašto? Zakoračila je prema
prozoru kao da kani pokucati i odmah joj je iza leđa strašno zavikala
mamica.
– Neću te pustiti! Ne, neću te pustiti! Barbariska!
Lidočka se okrenu.
– Brže – reče Lindt – hajde, brže.
Nešto mu se svom snagom praćakalo u rukama, otimajući se, nešto
strašno, ne mamica, ne, ali iskešeni Lindt čvrsto je to držao, vrlo čvrsto,
tako da je Lidočka osjetila kako se pod suhom kožom napinju mišići, kako
je stišću jake muške ruke i sve se uokolo puni svjetlom, smislom i svečanim
zapljuskivanjem. Voda, teška, topla, nije više tekla kroz nju, nego s nje,
hajde, hajde, brže, povikao je Lindt, držim je, vraćaj se, hajde, vraćaj se, i
Lidočka je zamahnuvši objeručke udarila u prozorsko staklo tako da sve
uokolo na trenutak kao da se skamenilo, a zatim je prsnulo i rasulo se u
milijun pucketavih sjajnih krhotina, i pojurila je natrag za djecom koja su
se smijala po sobama – sad potpuno živim, punim divnih ljudi,
druželjubivih pasa i staroga dobrodušnog namještaja. Sve je jače mirisala
mastika, pita od jabuka i klekove grane, i sve se silovitije približavalo
svjetlo – zasljepljujće, gusto, mliječno, puno takve radosti da se i Lidočka
nasmijala, a svjetlo se i dalje približavalo sve dok je nije udarilo u lice
snažnim vrelim dlanom, pa još jednom. Pa još jednom. Pa još.
 – Hajde! – sasvim blizu, odmah iznad uha, viknuo je Lužbin.
– Hajde, curice!
I Lidočka se prenula.
Lužbin je klečao iznad nje i lice mu je – čak ne blijedo, nego modrikasto
– poskakivalo, silovito se treslo: drhtale su iskrivljene usne, brada, trzao se
tikom izobličeni obraz.
– Ti – rekao je, kao da ne može pojmiti, vjerovati da se Lidočka vratila,
da je uopće pokušala otići. – Ti...
Lidočka je htjela odgovoriti, ali usne je nisu slušale, šumile su, šumila
je otječući u odvod voda puna njezine krvi i zbog nečega su je jako boljela
leđa, i još su je slabašno ali već dugo tištali gležnjevi i zapešća, čvrsto
stegnuti plahtom koja je poslužila za zavoje, kako je pametan. Sjetio se.
Spasio me. Spasio me... Hvala.
Lužbin se nagnuo pokušavajući razabrati i Lidočka, svom snagom
naprežući glas, prošapta – ho... hoću...
– Što hoćeš, Liduška? – Lužbin joj pridignu ramena. – Piti? Vode
možda? Sad će stići hitna, strpi se, draga. Sad će. Sad odmah.
Lidočka tvrdoglavo zavrtje glavom i napokon dovrši. – Hoću ostati –
odlučno je izgovorila i sama se začudila, jer nikad u životu nije tako
govorila i nikad u životu ništa nije htjela za sebe, nije se usudila, a ispada
da je to tako jednostavno, treba samo udahnuti punim plućima i reći.
Naprosto reći.
– Hoću ostati – ponovi Lidočka i Lužbin odmah shvati o čemu govori: o
kući, o njemu samom, o cijelom životu koji je u tom trenutku napokon i za
svagda postao zajednički, jedan za njih dvoje, kako je htio, a sad je htjela i
ona, Lidočka. Bio je to njezin izbor, prvi put netko ga je izabrao – tako,
svjesno, kako treba, i Lužbin gubeći dah od zahvalnosti zaplaka, zarivši
lice u Lidočkin trbuh, upao, gotovo dječji, no koji je u svojem zlaćanom
mraku već krio još nepročitano i neotkriveno sljedeće poglavlje.
Iza kapije prodorno je vrisnula zbog ranog poziva nezadovoljna hitna, i
od predjutarnjeg rumenila sivi liječnik pokušao je ugasiti u prepunoj
pepeljari do kartonskog filtra popušeni slinavi čik, ali je promašio. Bože,
gle kakav dvorac, Vasja, zašto se tim buržujima ne živi, mrzim te
samoubojice, četvrti slučaj u tjedan dana, sve sami histerici, ja bih sve to
strpao u ludaru, časna riječ, bez prava na dopisivanje, a da barem jedna
hulja reže vene kako spada – ne poprečno, nego uzdužno, uzdužno,
uzdužno, ali ne – spašavaj ih za tu plaću, hulje, dobro, koči, tako, rikverc,
rikverc, nosila neće proći.
Liječnik iskoči iz hitne koja je zgazila pupavice što ih je još Marusja
posadila i krenu prema kući – istom stazom kojom je k svojoj vještici išla
mlađahna Galina Petrovna, i sve je bilo stvarno, sve se napokon razmrsilo i
ponovno spojilo – ovaj put zauvijek: i ljubav, koja je tako dugo lutala ovom
pričom, koja tako dugo nije mogla uloviti ritam, i ta kuća, i hladni fini zrak,
i okruglo ružičasto sunce koje polako izranja iza također ružičastih borova,
tako divovsko da se negdje daleko-daleko Lazar Lindt nasmijao od radosti.
Nasmijao se i poljubio malu, toplu, besmrtnu Marusjinu ruku.
 Marina Stepnova
LAZAROVE ŽENE

NAKLADNIK
Naklada LJEVAK
Kopačevski put 1c, Zagreb

ZA NAKLADNIKA
Ivana Ljevak Lebeda

LEKTURA I KOREKTURA
Krasanka Kakaš

DIZAJN NASLOVNICE
Marija Friščić

GRAFIČKA PRIPREMA
Grafija, Zagreb

TISAK
Feroproms, Zagreb

www.ljevak.hr