1

ALISON WEIR

Gospa Elizabeta
BORBA ZA ŽIVOT - I ZA KRUNU

S engleskoga prevela
DIVINA MARION

Mozaik knjiga

2
 Mojim dragim prijateljicama
Tracy Borman,
Sarah Gristwood,
Kate Williams,
Marthi Whittome,
Ann Morrice
i
Siobhan Clarke,
za svu njihovu pomoć i podršku,
s velikom ljubavlju.

3
 Rodoslovno stablo kuče Tudor 1

1
U nas se uobičajilo imena pojedinih povijesnih osoba, posebice
vladara, upotrebljavati u pohrvaćenome obliku pa sam se toga
držala i u ovome prijevodu - nap. prev.

4
 Prvi dio:
Kraljeva kći

5
 1. 1536.

Jednoga vrućeg, mirnog srpanjskog prijepodneva gospa Marija, kći

kralja Henrika Osmog, stiže u veliki ladanjski dvorac Hatfield,
ukasavši u dvorište na rasnome bijelom konju i u pratnji četvorice
gospode, dviju družbenica i jedne lakrdijašice.
Sjahavši, smjesta se sagne poljubiti malu djevojčicu što je
čekala da je pozdravi, djevojčicu koju je dadilja netom bila
podsjetila da treba klecnuti klanjajući se starijoj sestri koju nije
vidjela već mnogo mjeseci. Djetetovo je lice bilo svečano, svijetle
puti i s pokojom pjegicom, uokvireno dugim viticama sjajne crvene
kose što su izvirivale ispod izvezene bijele kapice svezane ispod
brade.
- Bože, milena moja, kako ste samo narasli! - usklikne Marija
muklim glasom, milujući Elizabetu po kosi i popravljajući joj srebrni
privjesak. - Sada su vam gotovo tri godine, zar ne?
Elizabeta joj uzvrati pogled, ne pouzdajući se u bogato
odjevenu gospu tužna lica i mršava tijela. Marija nije bila lijepa kao
Elizabetina majka: imala je prćast nos i povijena usta, a kosa joj je,
iako crvena kao i u Elizabete i njihova zajedničkoga oca, bila tanka i
puna sitnib kovrčica. A Marija je, dakako, bila i jako stara - cijelih
dvadeset godina, bar koliko je Elizabeti bilo poznato.
- Donijela sam vam darove, sestro - reče Marija s osmijehom i
pozva jednu družbenicu da joj donese drvenu kutiju. Unutra je,
zamotana u baršun, bila krunica od jantarnih zrnaca i draguljima
optočeno raspelo.
- Za vašu kapelicu - reče Marija pokazujući na raspelo.
- Zgodno - reče Elizabeta, nježno prebirući zrnca među
prstima.

6
 - Kako je moja sestra, gospo Bryan? - Marija ustade i
poljupcem pozdravi odgojiteljicu. - A vi osobno? Dobro vas je opet
vidjeti, ali voljela bih da se to zbiva u sretnijim okolnostima.
- I ja, gospo Marijo. Obje smo prilično dobro, hvala na pitanju -
odgovori odgojiteljica.
Promatrajući ih, Elizabeta zbog njihovih riječi osjeti laganu
smućenost, kao i radoznalost, zamijetivši bolan izraz što poput
sjenke preleti preko Marijina ružnog lica.
Sada ću razgovarati s njom - reče njezina sestra. Gospa Bryan
kimne.
- Zahvalna sam vam na tome, Vaša Milosti - reče. - No, molim
vas da najprije štogod pojedete jer je gotovo jedanaest sati i objed
će domalo biti pripravljen.
Elizabeta ih više nije slušala: pozornost joj je sada bila
usmjerena na novu krunicu.
- Dovela sam svoju lakrdijašicu da nas, bude li za to potrebe,
poslije malo oraspoloži - reče Marija, a Elizabeta naćuli uši. Voljela
je lakrdijaše. Bili su zabavni.
Uz odgovarajuće počasti, pred Mariju u velikoj dvorani
iznesoše pečenu gusku i vruću salatu, a Elizabetu poslaše na objed
u dječju sobu.
- Nadam se da će nas Vaša Milost ispričati - reče dadilja gospi
Mariji. - Njezina Milost, gospa Elizabeta, još je premlada da jede s
odraslima.
Potaknuvši djevojčicu da još jednom klecne u znak oproštaja,
uhvati je za ruku i izvede iz prostorije.

Čim je dadilja izišla, Marija odloži nož i tužno odmahne glavom.

- Uopće ne znam kako ću joj to sve objasniti, Margaret - reče
sva jadna, obraćajući se radi podrške svojoj nekadašnjoj
odgojiteljici.

7
 Gospa Bryan utješno položi ruku na njezinu.
- Da sam na vašemu mjestu, ne bih previše ulazila u
pojedinosti, gospođo.
- Oh, ne - gorljivo se složi Marija. - Govori li ona često o
majci? Mislite li da će je ovo silno potresti? Na kraju krajeva, nije ju
baš često viđala.
Bojim se da jest. Njezina Milost, mislim na gospu njezinu
majku, držala je dijete uza se više nego što to priliči kraljici. Ako se
sjećate, čak je odbila i dojilju - podsjeti je gospa Bryan, s
neodobravanjem šmrcnuvši.
Marija ju je gledala sa sve većom tjeskobom. Strepila je od
suočavanja koje ju je očekivalo.
Mislite li da će razumjeti? - upita.
Razumije ona puno toga - odvrati gospa Bryan. - Moja je gospa
više nego prerano sazrela. To dijete britko je kao sablja, a usto i
bistro.
No, uza sve to, ipak je dijete - reče Marija - pa ću joj to
priopćiti što nježnije budem mogla, a Majka Božja i svi sveci neka
mi budu na pomoći.
Vidjevši je tako utučenu, gospa Bryan pokuša razgovor
preusmjeriti na neku drugu temu, ali dok su ona i sir John čavrljali
o pitanjima kućanstva i vremenskim prilikama, a svi su gurkali
hranu po tanjuru nemajući teka, Marija, srca nabujala od ljubavi i
sućuti za mladu sestru, nije mogla misliti ni na što drugo osim na
tešku zadaću što je ležala pred njom.
Zašto uopće osjeća ovakvo što, pitala se. Zašto je pristala doći
ovamo i obaviti tu strašnu zadaću? Samo Elizabetino postojanje
svojedobno joj je donijelo neizrecivu bol i patnju, a upravo je zbog
Ane Boleyn, te velike bludnice i Elizabetine majke, Marija izgubila
sve što joj je bilo drago u životu: svoju majku, pokojnu mučenicu
kraljicu Katarinu, položaj, izglede da jednoga dana zasjedne na
prijestolje i sklopi doličan brak, kao i ljubav svojega oca kralja. Ipak,

8
Marija nije nalazila ništa što bi mogla zamjeriti tom nevinom
djetetu, nego je zapravo dražesno malo stvorenje obasipala svom
ljubavlju za koju je bila sposobna, a sada, kada je opasni preokret
okrutne sudbine zahvatio i Elizabetu, mogla se samo sažaliti nad
djevojčicom.

Čim je objed završio, Elizabetu ponovno dovedoše pred sestru

pa njih dvije zajedno pođoše u šetnju po osunčanome perivoju,
udaljavajući se od dvorca, a njihova ih je pratnja slijedila na kratkoj
udaljenosti. Jarko sunce je bilo upeklo, jedva da se osjećao pokoji
dašak povjetarca, a sestre su, odjevene u svilene haljine dugih
rukava, trpjele zbog sparine. Elizabeti je bilo drago zbog
slamnatoga šešira široka oboda što joj je zaklanjao lice od sunca i
njegova sjaja, a Marija je, sa zgodnom francuskom kapicom
vrpcama svezanom ispod brade, dostojanstveno podnosila svu
neugodu. Usnice su joj stisnute i izgleda nesretno, zapazila je
Elizabeta.
- Često ste mi bili u mislima, sestro - reče Marija. - Morala sam
doći vidjeti vas, da se uvjerim je li s vama sve kako valja, a...
Glas joj se najednom slomi.
- Hvala vam, sestro - odvrati Elizabeta.
Marija je opet pomiluje po dugim crvenim kovrčama što su
provirivale ispod slamnatoga šešira pa joj se ona ponovno učini
neizrecivo tužnom. Koliko god mlada bila, djevojčica je osjećala
njezin jad.
- Što je s vama? - upita je Elizabeta. - Zašto ste nesretni?
- Oh, draga moja sestro - zaplače Marija, klonuvši na koljena u
travu i čvrsto zagrlivši Elizabetu. Elizabeta joj se istrgne iz zagrljaja.
Nije joj se sviđalo da je itko tako stišće: bila je nepristupačno
dijete. Ali, zbog vlastitih suza, Marija to i ne primijeti. Elizabeta je
vidjela da ih gospa Bryan pomno motri, stojeći malo dalje zajedno s

9
Marijinim družbenicama i dadiljama, a zbunjivalo ju je što
odgojiteljica nije pohitala da je spasi.
- Dođite, sestro - reče Marija, šmrcajući i tapkajući oči bijelim
rupčićem. - Sjednimo ovamo.
Ona povede Elizabetu prema kamenoj klupi smještenoj u sjeni
jednoga hrasta tako da oni koji se na njoj odmaraju mogu uživati u
veličanstvenom pogledu na dvorac od crvene opeke što se pružao
s onu stranu francuskih vrtova pa na nju podiže djevojčicu.
- Naš mi je otac povjerio zadaću da vas obavijestim o nečemu
što će vas silno rastužiti - reče Marija. - Morate biti hrabra
djevojčica... baš kao što sam i ja morala biti hrabra u svoje vrijeme.
- Hrabra sam - uvjeravala ju je Elizabeta, ali ne previše
samouvjereno, bojažljivo se pitajući o čemu se zapravo radi.
Izvana gledano, ništa se nije promijenilo - njezin je svakodnevni
život ostao isti, a ljudi iz njezina kućanstva još su joj se nisko
klanjali i s poštovanjem se odnosili prema njoj. Da nije bilo nečega
što joj je rekao upravitelj, ne bi ni primijetila išta lose. No, bila je
oštroumno dijete i promjena titule nije joj promaknula.
Svojim je jasnim, lijepo moduliranim glasom upitala sir Johna
Sheltona: - Upravitelju, zašto ste me do jučer zvali kraljevno, a
danas samo gospo Elizabeta?
Uhvaćen tako na prepad, sir John Shelton pogladio je bujnu
kestenjastu bradu i s oklijevanjem se namrštio, a Elizabeta je stajala
pred njim, neumoljivim pogledom zahtijevajući odgovor. Nije bio
prvi put da ga iznenadi njezina kraljevska ćud, koja je po njegovu
mišljenju bila neprimjerena za žensku osobu, ali bi bila divna u
kraljevića, koji je Engleskoj očajnički potreban.
- Tako je naložio vaš otac kralj - obzirno je rekao.
- Zašto? - upitala je djevojčica, a tamne joj se oči suziše.
- Kraljevim se nalozima uvijek valja pokoravati - izjavio je
upravitelj.

10
 Malo se lice smrkne, usne se stisnuše, a obrve skupiše. Sir John
izbjegao je izravan odgovor, ali Elizabeta je bila odlučna ne
dopustiti mu da se samo tako izvuče. U tom trenutku, srećom za
njega, u sobu ude gospa Bryan. Uvijek besprijekorna u tamnim,
baršunastim haljinama, uredne kose i odjeće na kojoj je svaka
sitnica bila na svojemu mjestu, smirenim je autoritetom upravljala
vojskom sastavljenom od dadilja, slugu, sluškinja i ostalih članova
kućanstva još otkako joj je, zahvaljujući svojoj tromjesečnoj
kraljevskoj pitomici, ta dužnost bila povjerena.
Noseći hrpu svježe oprane posteljine prepune mirisnog bilja,
gospa Bryan uputi se prema izrezbarenoj škrinji što je stajala
podno Elizabetine postelje. Ugledavši sir Johna koji je imao najviši
položaj u cijelome kućanstvu, ona se spusti u dubok naklon, ne
gubeći pritom ništa od svojega dostojanstva, a potoni se posveti
svojemu poslu. No, Elizabeta je povuče za skut. Sigurno će joj
odgojiteljica, koja sve zna, moći dati odgovor na pitanje koje ju
zanima.
- Gospo - molećivo joj se obrati - pitala sam sir Johna zašto
me do jučer nazivao kraljevnom, a danas mi se obraća s gospo
Elizabeta. Zašto?
Elizabeta se zapanji vidjevši kako su odgojiteljici navrle suze na
oči. Gospa Bryan, koja je uvijek bila tako mirna, tako pribrana,
tako suzdržana - zar ona da zaplače? Ona, koja je Elizabetu uvijek
učila da gospa nikada ne pokazuje osjećaje, nikada se preglasno ne
smije ili daje maha suzama. Bilo je to nezamislivo, šokantno. No,
možda joj se bilo samo prividjelo jer, kad ju je ponovo pogledala,
gospa Bryan opet se savršeno obuzdavala.
- To je vas novi naslov, gospo Elizabeta - reče glasom kojemu
je jasna nakana bila umiriti je. - Tako je odlučila Njegova Kraljevska
Visost.
- Ali zašto? - ustrajala je djevojčica. Slutila je da nešto kriju...

11
 - Sigurna sam da kralj ima vrlo dobre razloge za to - odgovorila
je gospa Bryan tonom koji nije dopuštao daljnju raspravu. - Nego,
gdje su one lutke kojima ste se prije igrali?
- Stavila sam ih u postelju - reče Elizabeta koju lutke očito nisu
zanimale.
- Prijepodne? Kako vam je to uopće palo na pamet! - uzvikne
odgojiteljica. - Gledajte, u košarici za šivanje imam nešto zgodne
svile i komadića holandskoga platna. Pođite po svoju najbolju lutku
pa ću vam pomoći da napravite kapicu za nju.
Elizabeta se nevoljko odgega do majušne kolijevke što je stajala
pokraj njezine postelje. Bilo joj je jasno da na svoja pitanja neće
dočekati odgovore.
Elizabeta je često sjedila sa svojom odgojiteljicom, učeći od nje
sve što mora znati svaka dobro odgojena djevojčica. Znale su
gledati slike pune života u nekoj od krasno iluminiranih knjiga koje
bi im poslao kralj ili prebirati svileni konac za vezenje, pri čemu je
gospa Bryan djevojčici dopuštala da sama odabere boje. Potom je
učila Elizabetu kako da različitim bodovima izrađuje red za redom.
Elizabeta je i to naučila jednako brzo kao što je učila i sve ostalo.
Već je znala cijelu abecedu i brojiti do sto, a u kapelici se već
trudila razumjeti riječi mise na latinskome.
- Što to govori otac Matthew? - zacvrkutala bi, stalno nešto
ispitujući, a gospa Bryan stavila bi prst na usnice i strpljivo joj
objašnjavala, mrmljajući tihim glasom. Poslije toga Elizabeta bi
gnjavila kapelana, tjerajući ga da je nauči riječi i fraze koje su u njoj
pobuđivale toliko zanimanje.
Odlučno tvrdim da kraljevna ima dara za jezike - izjavio je
kapelan pred sir Johnom Sheltonom i gospom Bryan, a doista se
činilo da je u pravu jer je Elizabeti bilo dovoljno da samo jednom
nešto čuje i odmah bi to zapamtila.
Kada bi Elizabeti dojadio vez - na kraju krajeva, još joj nisu bile
ni tri godine, a brz, strelovit um stalno je hrlio prema nečemu

12
novom - gospa Bryan pobrinula bi se za to da joj dan bude
ispunjen razonodom: šetnjom po veličanstvenom i velikom
hetfildskom perivoju, posjetom konjušnicama gdje će vidjeti
svojega pjegavog konjića ili vremenom provedenim u kuhinji gdje je
promatrala kuharicu kako mijesi marcipan koji joj je bilo
dopušteno okusiti nakon što se ohladi: djevojčica je bila neobično
sklona slasticama. Potom bi uslijedila kakva priča - ništa previše
tmurno, nego možda ona stara priča gospodara Chaucera o pijetlu
Chaunticleeru 2 koja bi Elizabetu uvijek natjerala na glasan smijeh, a
nakon toga lagana večera, juha i kruh, pa molitva i odlazak u
postelju.
Kada bi se Elizabeta smjestila u udobnoj postelji, na pernatome
madracu i svježoj posteljini od teška platna, pod bogatim
baršunastim pokrivačem i iza baršunastih zavjesa, a s engleskim
grbom izvezenim na nebnici, gospa Bryan bi joj na čelu načinila
znak križa pa je ostavila da zaspi, a sama bi se s knjigom u ruci
smjestila pokraj vatre u naslonjač visoka naslona, uz treperavo
svjetlo svijeće. Soba je bila topla pa bi uskoro zadrijemala, a knjiga
bi joj pala u krilo.
Elizabeta je, međutim, ležala budna, a plodni joj je um
neprestano radio, zadivljen nad tajnama i čudima njezina života...
Najranije Elizabetine uspomene odnosde su se na oca.
Visokoga, vehčanstvenog oca, kralja Henrika Osmog, najljepšeg
stvora na svijetu. Najviše ju je rastuživalo upravo to što ga ne viđa
dovoljno često. Rijetke prigode u kojima ju je posjećivao u
Hatfieldu bili su za nju najuzbudljiviji dani. Božanstveno izgledajući
u bogatu baršunu i krznu, ukrašen draguljima i lancima, poškakljao
bi je ispod brade, a potom je zanjihao u zraku i zavrtio u krug, dok
je ona vrištala od užitka, kapica ukrašena vrpcama bi joj se naherila
i duge crvene pletenice poletjele na sve strane.

2
Lik pijevca iz Chaucerove adaptacije francuskoga fabtioa Roman o
liscu, uvrštene u Canterburyjske priče - nap. prev.

13
 - Kako je moja mala Bessy? - raspitivao se. - Jesu li vas jako
gnjavili knjigama i molitvama ili su vas pustili da se igrate onoliko
često kao što bi trebalo?
A onda bi joj zavjerenički namignuo pa bi Elizabeta shvatila
kako joj je najbolje sve potvrditi: puno vremena provodi u igri, a
voli i najnoviju lutku ili igračku što joj ih je poslao.
- No, učim i pisati, gospodine, kao i vjeronauk - rekla bi mu.
- Tako je dobro, tako valja - rekao bi, privukao je u široko
krilo i posjeo na snažna mišićava bedra, pri čemu bi joj se obraz
prislonio uz blistavu i hrapavu površinu njegova haljetka, ukrašena
dragim kamenjem i zlatnim uresima. Udisala je njegov zdravi miris,
miris bilja, mošusni miomiris i miris otvorenih prostranstava pa se
privijala uza nj, uživajući u osjećaju što je njegova nakostriješena
crvena brada škaklja po čelu.
- Reći ću vam nešto, Bessy - rekao joj je jednom. - Kad sam
bio mlad kralj, nisam se želio baviti molitvama ili državnim
poslovima; htio sam uživati u životu. Možete li pogoditi što sam
činio? Stražnjim stubištem iskrao bih se iz dvorca i otišao u lov, a
moji savjetnici nikada nisu znali da sam pobjegao.
I niste zbog toga imali nikakvih nevolja? - razrogačenih bi očiju
upitala Elizabeta.
Hah! - grohotom se smijao otac. - Ja sam kralj. Nikada mi se
ne bi usudili ništa reći!
- Znači, kada ste kralj, možete učiniti sve što vam se svidi? -
zapita, a u umu joj se otvori cijeli novi vidik slobode.
- Dakako da mogu - odvrati joj otac. - Svi moraju izvršavati
moju volju.
U glasu mu je bilo neke oštrine koju ona, onako mlada, nije
primijetila.
- Onda ću - reče mu - i ja biti kralj kad odrastem.

14
 Nije u tom času shvaćala zašto ga je to razljutilo. Najednom
više nije bio otac pun ljubavi, nego čovjek od čelika, hladna lica i
neobjašnjivo ozlovoljen. Bez ijedne ju je riječi odmaknuo od sebe,
spustivši je nimalo nježno na pod pa se uspravio u punoj visini,
prava gora od čovjeka, snažan i strašan.
- Vi nikada ne možete postati kralj - reče joj glasom jednako
mirnim koliko i prijetećim. - Dok ne dobijete brata, moja ste
nasljednica, ali protiv prirode je i Božjega zakona da žena vlada pa
dosta s tim ludostima jer ću ja dobiti sina koji će me naslijediti!
Potom je otišao, široki mu je lik nestao kroz hrastova vrata
dječje sobe. No, poslije joj je opet došao u posjet, jednako
razdragan i bučan kao da ga ništa nije uznemirilo. Shvatila je po
tome da su njegovi napadi bijesa tek prolazne oluje.
Kad god bi otac došao, njezin bi tihi, uredni svijet buknuo od
boje, veselja i galame. Uvijek je bio okružen sjajno odjevenom
gospodom i gospama - koji su se prema njoj odnosili kao prema
vrlo važnoj osobi - a pratile su ga i horde ministara, dužnosnika i
službenika, među kojima su mnogi, kako je čula, bili jako važni ljudi.
Sve ih je promatrala kako laskaju njezinu ocu i pužu pred njim, a
uvijek bi je se dojmilo kada bi postupili točno onako kako bi on
naložio. Bilo je čudesno biti kći takva kralja.
Ona je gospa visoka roda, često joj je govorio otac. Svi joj se
moraju klanjati i nitko joj ne smije uskratiti poštovanje jer je i ona
važna osoba. Zato i živi daleko od dvora u vlastitome kućanstvu, s
vlastitom poslugom. Ona je engleska kraljevna i - jednoga joj je
dana otkrila gospa Bryan - ako Bog ne bude smatrao umjesnim
poslati joj brata, bit će i engleska kraljica, unatoč onomu što joj je
otac svojedobno rekao. Nešto što se zove Parlament odlučilo je o
tome i nitko se ne može suprotstaviti toj odluci.
Bilo je i novijih uspomena. Prvo čega se mogla sjetiti bilo je
kako je otac u naručju nosi po dvoru, tome blještavom svijetu u
kojemu on živi, i pokazuje ju svim lordovima i gospama. Oboje su -

15
i on i ona - bili odjeveni u žuto i bila je svjesna da je to poseban
događaj, iako nije sigurno znala zbog čega 3 Otac je stalno ponavljao
kako je zadovoljan što je neka stara vještica mrtva, ali Elizabeta nije
znala o kome govori i usto je imala tek nejasnu predodžbu o tome
što znači biti mrtav.
Njezina majka, također odjevena u žuto, te je noći bila ondje i
toga se sjećala. Njezina lijepa, vitka majka, vrane kose, nemirnih,
susretljivih očiju i osmijeha puna duha. No, ona je razgovarala s
drugim ljudima dok se kralj s Elizabetom šepirio po cijeloj
prostoriji, potičući dvorane da joj se dive. Čudno, ali Elizabeta je
imala vrlo malo uspomena na majku i oca jedno uz drugo. Obično
su dolazili posebno posjetiti je u Hatfieldu pa je shvatila kako joj je
otac toliko zaokupljen kraljevanjem da se može samo rijetko izvući
od toga. Njezina majka, kraljica Ana, češće joj je dolazila u posjet,
dovodeći sa sobom svoje drage pse i donoseći darove za Elizabetu,
većinom krasno sašivenu odjeću - narančastu satensku haljinu,
crvenkastu baršunastu tuniku, par rukava od grimiznoga tafta,
biserjem izvezenu kapicu ili pak konjske uzde od gravirane kože.
Majka se nije igrala s njome bučno kao otac, nego bi sjedila uz nju
u zidovima zatvorenome vrtu pa bi zajedno razgledavale šarene
slike u kraljičinu skupocjenome časoslovu ili bi svirale na lutnji -
već je u ranoj dobi Elizabeta pokazivala sposobnost kao glazbenica,
vještinu koju je naslijedila od oboje roditelja. Ana je bila strpljivija s
njome od Henrika i nikada se nije činilo da se dosađuje u kćerinu
društvu. Za Elizabetu je njezina majka bila idealna kraljica, lijepa,
staložena i ljubazna, a ljubav prema njoj bila je obojena
poštovanjem, dapače, strahopoštovanjem.
Ležeći u postelji, dok je svjetlo vatre treperilo na zidu,
Elizabeta se prisjeti da je prošlo već puno vremena otkako joj je
majka bila u Hatfieldu. Posljednji ju je put vidjela kada je dvor prije

3
Žuta je u to doba u Španjolskoj, odakle je potjecala Katarina
Aragonska, prva Henrikova žena, bila boja žalosti - nap. prev.

16
nekoliko tjedana bio u Greenwichu, ali sve od te prigode Elizabeta
je bila uznemirena i u strahu. Po prvi je put u svojemu kratkom
životu osjetila nesreću i opasnost jer su se otac i majka ljutito
ophodili jedno prema drugome, vrlo ljutito, a majka je poslije toga
bila plačljiva i rastresena, zbog čega se djevojčica uplašila. Nije
shvaćala zašto su se njih dvoje sukobili ni zašto ju je poslije majka
hitro podigla na ruke i još jednom pohitala u potragu za kraljem.
Stajao je pokraj otvorena prozora gledajući u dvorište kada mu je
ona prišla, a njegov je bijes bio nešto toliko opipljivo da se njegova
kći zbog toga zgrčila u majčinim rukama. S obje su strane pale
oštre riječi, riječi kojih se Elizabeta nije željela ni sjetiti. Mrzila je
čuti oca kako njezinu majku, između ostalih ružnih imena, naziva i
vješticom. Vještice čine zle stvari, koje ona nikada ne bi mogla
povezati s majkom. A što je, pitala se, bludnica? I zašto joj se majka
toliko uzrujala samo zato što je zatekla kralja s nekom curom po
imenu Seymour koja mu je sjedila u krilu? Pa nije u tome bilo
ničega lošeg, zar ne? Elizabeta mu je i sama mnogo puta sjedila u
krilu.
Nije se mogla sjetiti kako je to završilo. Posljednje što je
pamtila od sveg susreta bilo je kako ju je majka podigla pružajući je
ocu da je uzme u naručje.
- Ona je vaša prava pravcata kći! - plakala je Ana. - Imenovali
ste je svojom nasljednicom, a i Parlament je to odobrio. Ona je
vaša... dovoljno je da je samo pogledate.
Otac se namrštio, crven u licu od bijesa. Nije ju htio uzeti u
naručje. Elizabeta se uzvrpoljila, a potom, puna straha, zabila lice u
majčino svilom obavijeno rame. Onda je kraljica gotovo potrčala
zajedno s njome, hitajući kroz jednu bogato ukrašenu odaju za
drugom, sve dok nije stigla do malene prostorije, zidova obloženih
drvom i zastrte svijetlomodrom tkaninom. Ondje je bio neki mlad
čovjek, svećenik, sudeći po odjeći, koji je Elizabetinoj majci, kada
se spustila na tlo i kleknula na klecalo pred malim oltarom, na
rame položio ruku što pruža utjehu. Kažite, kćeri - rekao je.

17
 - Možda više nemamo mnogo vremena - šapnula je njezina
majka, tajanstveno i usplahireno. - Doktore Parkeru, tražim da mi
nešto obećate. Zakunite se da ćete to učiniti.
- Učinit ću sve što bude u mojoj moći, gospođo - odgovorio
je. Na njegovu se priprostome licu čitala velika dobrota. Potom je
kraljica Ana ustala i bez daha mu počela mrmljati nešto na uho,
riječi su joj bile nerazgovijetne i Elizabeta ih nije mogla čuti. Lice
doktora Parkera se uozbiljilo.
- Ako se meni ista dogodi zaključi kraljica nešto glasnije - vama
moram povjeriti dobrobit ovoga svojegajadnog djeteta. Obećajte
mi da ćete se skrbiti za njezino dobro.
Ljubazni čovjek obeća bez oklijevanja i Elizabeta se poče nadati
da će on razgovarati s njezinim ocem kraljem i reći mu da više ne
bude zločest prema majci. Užasnulo ju je što je svjedočila takvu
bezobzirnu očevu ponašanju prema majci, jer joj je otac inače bio
idol, a zgrozilo ju je što mora gledati Aninu bol. Sve je to bilo
daleko izvan granica njezina dječjeg razumijevanja i samo se htjela
povući u sigurni mali svijet u kojemu je do tada živjela, uz roditelje
u uzajamnome skladu, a ona da bude uz njih sretna i sigurna u
njihovu ljubav.
Ubrzo nakon toga, Elizabetu poslaše natrag u Hatfield, s
novom lutkom u naručju kao oproštajnim darom od majke. Kada
se, stišćući gospu Bryan za ruku, pošla oprostiti s ocem, on je opet
bio uobičajeno srdačan, potapšao ju je po glavi i u obraz joj
utisnuo vlažan cjelov. Opet je bila njegova Bessy pa se zbog toga
osjetila uvelike umirenom i malo-pomalo, vrativši se u
svakodnevicu dječje sobe, počela je zaboravljati na ružne doživljaje
u Greenwichu i opet povjerovala kako je u njezinu malome svijetu
sada sve dobro.
Sve dok je sir John Shelton nije nazvao gospom Elizabetom.

18
 Dok je tako odozgor gledala malu polusestru koja je bila
premlada da u potpunosti shvati ono što joj je imala reći, Mariju
ispuniše svi stari međusobno sukobljeni osjećaji. Silno je ljubila
djevojčicu znajući da je tek nedužno biće koje ne bi bilo pošteno
držati odgovornim za nepravdu što ju je njezina majka nanijela
Mariji i Marijinoj majci, kraljici Katarini. Ipak, nikako nije uspijevala
zaboraviti da je Elizabeta dijete Ane Boleyn, a Marija je Anu Boleyn
mrzila više od bilo kojega drugog smrtnoga stvora na svijetu.
Trebala bi oprostiti, reče sama sebi, a i njezina vjera to
zahtijeva. Ali, bilo je to teško, dapače, nemoguće, jer je rana što su
je uvrede nanijele bila preduboka. Ta, da nije bilo Ane Boleyn, otac
se nikada ne bi onako posvađao s rimskim papom, majka joj ne bi
umrla napuštena i u samoći, a ona sama nikada ne bi bila
proglašena kopiletom ni natjerana da glumi sluškinjicu
novorođenoj Elizabeti - ona koja je bila kraljeva istinska nasljednica
i nasljednica prijestolja. Ali, otac joj se - i ovdje se opet javljao
sukob emocija i odanosti jer je i njega voljela, unatoč svem svojem
strahu pred njime - zaljubio, omađijan crnim očima i podmuklim
dražima one bludnice Ane Boleyn pa nakon toga dvadeset godina
braka s kraljicom Katarinom, braka puna sklada i ljubavi, više ništa
nije vrijedilo, a oko Marije se urušio sav njezin svijet.
Ona je mučenica od njezine majke sve podnijela s velikim
strpljenjem i brabrošću - odbacivanje, zlostavljanje, izgnanstvo, kao
i smrtonosnu bolest - neprestano naglašavajući kako je ona
kraljeva prava supruga i vjerujući tijekom svih tih sumornih, gorkih
godina da će Henrik jednoga dana doći k pameti, čak i pošto ju je
otjerao i oženio se Anom, čak i suočena s Aninim prijetnjama da
se Katarina i Marija imaju pogubiti zbog odbijanja da priznaju njihov
brak, koji, znala je Marija, uopće nije bio pravi brak.
Marija se na koljenima molila Bogu da joj udijeli isto takvo
strpljenje, takvu čvrstinu. No, bila je mlada, gorko nesretna i
duboko ogorčena, a majka joj je očajno nedostajala. Kako li je
željela biti s njom: njezina je čežnja za utjehom koju joj je samo

19
Katarina mogla pružiti bila stalna, a čak je ni pet godina prisilne
odvojenosti nije uspjelo smanjiti. Niti je, otkrila je, to uspjela smrt
jer je Katarina već šest mjeseci bila mrtva, otrovana, bila je
uvjerena Marija, po nalogu one žene. Nekoje vrijeme bolovala, a
kada su joj razrezali tijelo radi obdukcije, otkrili su da joj je srce
crno i istrunulo. Na što je to moglo ukazivati doli na otrov? A
onda su se otac i njegova bludnica odjenuli u žuto, u znak
žalovanja, kako su rekli, i šepirili se s Elizabetom po dvoru,
pakosno likujući u svojoj pobjedi.
Ana nije dugo likovala. Na sam dan Katarinina pogreba
pobacila je sina kojega je kralj tako očajnički želio, iznevjerila ga je
jednako kao što ga je iznevjerila Katarina. Već je dvadeset sedam
godina bio engleski kralj, a još uvijek nije imao sina koji će ga
naslijediti. Samo dvije kćeri, sada obje proglašene za kopilad.
A to je Mariju vraćalo na pitanje koje je stajalo pred njom, na
strašnu zadaću koje se žacala. Elizabetino je šiljato lišće bilo
podignuto prema njoj, crne su je oči upitno gledale. Zanemari li se
njezina put, Elizabeta je u potpunosti bila dijete Ane Boleyn - čak
su joj i ruke dugih prstiju bile kao u Ane. Ana je, prisjeti se Marija,
imala šesti prst - vražji biljeg, govorili su neki, znajući da je sada
napokon mogu otvoreno ocrnjivati. No, njezini klevetnici sada više
nisu bili toliko brojni, nego je začudo, nakon onoga što se nedavno
dogodilo, sve više rastao broj ljudi koji su izražavali sućut...
Da, Elizabeta je dijete svoje majke, po vanjštini i hitrome duhu,
po živahnoj ćudi i po taštini: već ima siguran nastup, uživa u lijepim
haljinama i ogledava se u zrcalima diveći se samoj sebi. No, je li i
kći kralja Harryja? Ova je misao mučila Mariju otkako je čula za
optužbe protiv Marka Smeatona, onoga svirača lutnje. Marija ga
sama nikada nije vidjela, već dugi niz godina nije bila na dvoru, ali su
neki od njezinih prijatelja bili mišljenja da Elizabeta nahkuje na
njega, iako u to, dakako, nisu mogli biti sigurni jer tijekom svih
onih godina prije nego što se pročuo nikada nitko nije obraćao
pretjeranu pozornost na njega. To je pak brinulo Mariju jer nitko

20
drugi, pa čak ni kralj, kao da nije ni najmanje sumnjao u to da bi
Mark mogao biti Elizabetin otac, a nju je to i dalje mučilo: svaki put
kada bi vidjela Elizabetu, svjesno ili nesvjesno pomno je proučavala
dijete u nadi da će kod nje otkriti neku kraljevu crtu.
Odlučno odgurne tu misao u stranu. Tko god joj bio otac i što
god da je bila Ana Boleyn, Elizabeta je bespomoćna mala djevojčica
kojoj treba reći da joj je majka mrtva. Marija riješi biti nježna s
njom i njezina urođena dobrota prevlada.
Elizabeta je nemirno mahala nogama pitajući se hoće li Marija
već jednom progovoriti. Nešto u načinu na koji ju je sestra
promatrala, u isti mah žalosno i upitno, izazivao je u njoj nelagodu.
Tada Marija položi ruku na njezinu.
- Elizabeta, milena moja, znate li što znači veleizdaja?
Marija se danima mučila razmišljajući kako će načeti to bolno
pitanje. Čak je mislila započeti time da je Ana otišla živjeti s
Bogom u raju, ali ni sama nije vjerovala u to - vještica je sigurno u
paklu, a njezino je urođeno poštenje zahtijevalo ođ nje da govori
istinu.
- Ne - reče Elizabeta nesigurno, a nevine joj se oči zbunjeno
raširiše.
- To znači da netko radi nešto loše protiv kralja. Da ga na neki
način uvrijedi ih snuje neke opačine. Razumijete li to?
Elizabeta kimne. Snivanje opačina često se opisivalo u pričama
koje joj je pripovijedala gospa Bryan, za što je primjer bio zločesti
lisac u Chanticleeru. Tu je bila na poznatome području.
- Ljudi koji počine veleizdaju kažnjavaju se, osuđuju se na smrt
nastavljala je Marija.
Smrt. Elizabeta je sada znala što to znači. Kapelan joj je to
objasnio. To znači da će vam tijelo spavati uvijek i zauvijek, a da će
vam duša, iako ona još uvijek nije bila posve sigurna što je to, otići
na nebo živjeti s Bogom i svim svecima i anđelima, ako ste bili
dobri. Ako ste bih zli, odlazili ste na strašno mjesto zvano pakao

21
gdje su vragovi sve vrijeme užasno postupali s vama i ubadali vas
oštrim vilama. Elizabeta je jednom prilikom u crkvi vidjela prikaz
pakla na slici pa je morala odvratiti oči jer ju je od pogleda na to
hvatao strah. Sve od tada pokušavala je biti dobra, ali to je bilo
silno teško uz toliko zamki u koje može zapasti tvrdoglava
djevojčica kao ona.
Razumijete li, Elizabeta? - govorila je Marija. - Ljudi koji počine
veleizdaju bivaju pogubljeni. Veleizdaja je najgori zločin od svih,
gori od ubojstva ih krađe jer je uperen protiv kraljeva veličanstva,
protiv kralja koji je Božji pomazanik na zemlji.
Elizabeta kimne.
- Dušo, ne postoji lijep način da se to kaže - Marijine su riječi
sada navirale kao bujica - ali tvoja je majka počinila veleizdaju
protiv našega oca kralja i za to je pretrpjela kaznu. Pogubljena je.
Elizabeta kao da je nije čula. Zurila je u daljinu prema dvorcu
okupanom suncem, a lice joj je bilo smireno i prazno.
- Razumijete li? - ponovno je zapitala Marija stišćući ručicu što
se nalazila ispod njezine. Elizabeta povuče ruku. Pretrpjela kaznu...
pogubljena... pretrpjela kaznu... pogubljena... Marijine su joj riječi
sve jače odzvanjale u glavi, a ona je pokušavala u njima naći neki
smisao. Što je Marija mislila? Osuđena na smrt... pogubljena...
Gospa Bryan išla je prema njima.
- Što ste joj rekli, gospo? - upita blagim glasom. Elizabeta
najednom sklizne s klupe i pritrči odgojiteljici, zarivši lice u njezine
skute i briznuvši u žestok plač.
- Majka! Moja majka! Majka! Gdje mi je majka? Hoću majku! -
žalobno je jecala, a tjelešce joj je drhtalo od straha. - Hoću majku!
Dovedite je!
I gospa Bryan i gospa Marija kleknuše uz potresenu djevojčicu
dajući sve od sebe da je utješe, ali ona se nije dala utješiti.
- Gdje mi je majka? - jecala je.

22
 - Mrtvaje, janje moje - zaplače gospa Bryan. - Sada je uz Boga.
Na te riječi Elizabeta zavrišti: - Hoću majku! Hoću majku!
- Morate se moliti za nju - reče Marija nesigurnim glasom. No,
od onoga što su joj njih dvije govorile, Elizabeta nije čula ništa,
jaučući iz dubine srca.

U danima koji uslijediše svi su bili jako ljubazni prema njoj.

Gospa Bryan je za nju pronašla posebne zadaće koje je trebalo
obaviti u kući, kuharica joj je pripravljala omiljena jela, sestrina je
lakrdijašica pred njom zbijala šale i premetala se preko glave
tijekom objeda, potresajući zveckava zvonca, ali ona je htjela samo
Mariju, Mariju koja je bila najljubaznija od svih, koja je sate
provodila u igri s njome i spašavala je od dosadnih i nesnosnih, pa
ma koliko bile dobronamjerne, sir Johnovih priča.
- Što ćemo večeras, gospo? Strpljivu Grizeldu ili Tezeja i
Minotaura?- upita sir John.
- Jučer sam čula sve o Tezeju, i to ponovno - s uzdahom odvrati
Elizabeta. - Čitajte mi o strpljivoj Grizeldi.
- Slušajte pažljivo - reče joj, otvarajući knjigu. - Ovo je
prikladno štivo za djevojčicu kao što ste vi, a kojoj bi ovaj uzor
poslušne žene mogao samo koristiti.
- Gospa Marija čita priče puno bolje od vas - izjasnila se
njegova slušateljica, uzvrpoljivši se još i prije nego što je završio
prvu stranicu.
- Dopustite meni - nasmiješi se Marija preuzimajući knjigu. Sir
John se povuče, zahvalan, ali i prilično nezadovoljan zbog pokude.
Uvečer se Marija pridruži njemu i gospi Bryan uz pehar vina
prije spavanja.
- Je li gospa Elizabeta uživala u priči? - upita sir John.
- Ne - reče Marija. - Bila je vrlo odrješita u pogledu načina na
koji bi ona postupila s Grizeldinim mužem.

23
 - Oh, Bože - žalosno se namršti sir John. Dobro je poznavao
svoju pitomicu. - Nadam se da ju je priča bar malo razonodila.
- Mislim da jest - reče Marija. - Na neko joj je vrijeme odvratila
um od drugih stvari.
Daljnjih provala suza nije bilo. Zahvaljujući djetinjoj otpornosti,
Elizabeta se prepusti razonodi pa je, iako potištena, odgovorila na
utjehu koju su joj drugi pružali. Bogu budi hvala, reče gospa Bryan
samoj sebi, najgori je trenutak sigurno prošao.
- Imam vam nešto reći - reče joj Marija hladeći se rupcem dok
su u cvijetnjaku sjedile u hladu. Bilo je još uvijek vruće, a miris ruža
i kozokrvine teško je lebdio u zraku.
Elizabeta je nesigurno pogleda.
- Ništa loše. Zapravo, vijest je dobra. Imamo novu maćehu.
- Ne želim maćehu - reče Elizabeta kroz stisnute usnice. -
Želim vas!
Marija se osmjehne, dirnuta ovom izjavom pa pomiluje
djevojčicu po obrazu.
- Sestro, trebali biste se radovati. To je ljubazna gospa. Bila je
tako dobra prema meni, a spremna je i vama biti majka.
Elizabeta se zamisli nad time.
- Kako joj je ime? - upita.
- Kraljica Jane - odgovori Marija. - A prije je bila Jane Seymour.
Seymour. Gdje li je Elizabeta već čula to ime?
- Kraljica me silno ljubazno dočekala na dvoru, a želi i da joj vi
tamo dođete u posjet - nastavi Marija, a potom zastade. O cijeni
svojega povratka na dvor i povratka u očevu milost bilo joj je
nepodnošljivo i misliti.

- Potpišite! - poticao ju je glavni tajnik Cromwell. - Podvrgnite

se ocu, kao što vam je dužnost. Priznajte da je brak vaše majke bio

24
nezakonit i da ste bili u krivu što ste prkosili Njegovu Veličanstvu.
Onda će za vas sve biti dobro.
Ako potpiše, kao što su je tjerali da učini, ništa ponovno neće
biti dobro: to je sa sigurnošću znala. Kako bi mogla biti kukavica i
popustiti, a majka joj je tijekom tolikih godina onako odolijevala i
čvrsto se držala upravo u pogledu tih pitanja, i to suočena sa silnim
nedaćama?
No, Marija je također znala i da će ovim podvrgavanjem ocu
opet steći njegovu ljubav pa mu je pisala, moleći ga za dopuštenje
da dođe pred njega, čak je ponudila da će mu se ničice baciti pred
noge i zatražiti njegov oprost za bilo kakvu uvreda koju mu je
nanijela, ali on joj nije odgovorio. Sve što ga je zanimalo bilo je
njezino pismeno podvrgavanje njegovim zahtjevima: vlastitim je
očima morao vidjeti nedvosmislenu potvrdu o ispravnosti svoje
odluke da otjera njezinu majku.
Nije se mogla natjerati da to učini. Bila je bolesna, mučile su je
glavobolje i mjesečni bolovi od kojih je patila već mnogo godina, a
ona više nije mogla podnositi tu muku.
- Potpišite! - navaljivao je carev poklisar Chapuys kojega je
njegov gospodar bio poslao da se bori za stvar pokojne kraljice
Katarine i njezine kćeri. Car je bio Katarinin nećak i Marijin rođak,
a Chapuys je uvjeravao Mariju da mu na srcu leži njezina najveća
dobrobit.
- Potpišite - ponovi. - Njegova Svetost papa odriješit će vas
svake moralne odgovornosti, jer je prisega dana pod prisilom
ništavna.
I tako je Marija potpisala. Ne samo što je ona prihvatila tvrdnju
da je brak njezine majke bio nezakonit i da je ona sama, prema
tome, kopile nego je isto tako svojega oca kralja priznala kao
vrhovnoga poglavara Anglikanske crkve pod Kristom. Jednim je
potezom izjavila da je nezakonita podrijetla, odbacila papinu vlast i
napustila sva načela i odanost svemu do čega su i ona majka najviše

25
držale pa, iako će obećano odrješenje u dogledno vrijeme i stići,
znala je da nikada, nikada neće sama sebi oprostiti.

Elizabeta je promatrala sestru. Marija je bila zapala ujedno od

svojih turobnih sanjarenja i kao da je zaboravila na njezinu
prisutnost.
- Ta kraljica Jane - reče, trgnuvši Mariju iz sanjarenja - je li
lijepa?
- Zapravo nije - odvrati Marija - iako neki kažu da je mila. Vrlo
je svijetla... zapravo, tako blijeda da joj koža izgleda potpuno bijela.
- Moja je majka bila lijepa - reče Elizabeta tihim glasom. Marija
ne odgovori. Nije bludnicu smatrala lijepom, ne s onom grubom
crnom kosom i bolesno žućkastom kožom, ali nije to mogla reći
Elizabeti, ne u sadašnjim okolnostima. U svakom slučaju ne zato,
zadržavala je dah, što je to bio prvi put da je Elizabeta spomenula
Anu Boleyn nakon onoga strašnog dana u perivoju.
Dijete pogleda u nju, promatrajući je očima što su se doimale
staro na tome mladom licu.
- Što je loše učinila moja majka? - upita, naglas izgovorivši
pitanje kojejoj se već neko vrijeme vrzmalo po glavi. Iz noći u noć
pitala se o tome, goreći od želje da dozna istinu. Marija je, bila je
zaključila, jedina osoba koja joj to može reći.
- Bila je nevjerna kralju - reče Marija pomno birajući riječi. - I
kovala je zavjeru da ga ubije.
Zabrinuto pogleda sestru očekujući oluju. Ali, to se ne dogodi.
Elizabeta je ovaj put vladala sobom. Bila je, zahvaljujući jednome
jedinom gorkom iskustvu, naučila da se suzama stvari ne mogu
promijeniti, a plakati je ionako bilo djetinjasto. No, u sebi je
bjesnjela. Kako je njezina lijepa, ljubazna majka mogla kovati
zavjeru da ubije oca? Nije mogla vjerovati u to. Dakako, ako Marija
tako kaže, mora biti istina, ali joj je to bilo teško probaviti i
pomalo je osjećala mučninu. Borila se obuzdati se.

26
 - Kako je pogubljena? - zapita zureći u svoja stopala obuvena u
cipele četvrtasta vrha od meke jareće kože.
- Mačem - čvrsto odvrati Marija, kao da o tome više ništa ne
želi reći. Više od ovoga dijete sigurno ne može podnijeti.
Pojedinosti su bile toliko užasne da ih je bilo teško izdržati čak i
nekome Marijine dobi pa zbog toga i nije mogla likovati jer je Ana
za svoje grijehe platila preveliku cijenu. A i nije bilo Marijino da joj
sudi: Ana se sada već nalazi pred višim sudom.
- Mačem? - Elizabetine se oči rašire, a Marija proguta knedlu.
- Sve je bilo vrlo brzo i nije se mučila. Kažu da je bila iznimno
hrabra. - Vještica je imala duha, to joj se moralo priznati. - Morate
se moliti za nju, sestro, molite se za pokoj njezine duše.
Marija ustane i pruži ruku Elizabeti. Djevojčica je prihvati,
blijeda lica. Zamišljala je mač kako se spušta i reže, poput noža
kroz jabuku.
- Hajde da vidimo možemo li nečim napuniti ove krčage - reče
Marija krenuvši prema kuhinjama. - Danas je opet tako vruće.

Malo potom sjedile su u hladnoj sobi za učenje uživajući u

povjetarcu što je dopirao kroz otvorene prozore,
- Biste li voljeli poći na dvor vidjeti oca i našu novu maćehu? -
odvaži se Marija, zapazivši da je Elizabeta jako tiha i nadajući se da
će je tako razonoditi.
- Želim svoju majku - jednostavno reče Elizabeta, a glas joj se
slomi. - Nisu je smjeli ubiti mačem.
Samosvladavanje je iščeznulo: suze su joj se slijevale niz lice.
Ali, tiho je podnosila svoju bol. Marija je privuče u naručje i zagrli.
- Tako mi je žao, milena - reče. - Tako mi je žao... Vjerujte mi,
razumijem vas. I ja sam izgubila majku, tako da smo obje u istom
položaju. I obje smo kopilad, kako to naš otac sada shvaća.
Elizabeta prestane plakati.

27
 - Što znači kopile? - zapita.
Tu je riječ već bila čula, iz usta sir Johna Sheltona, kada ga je
nedavno iznenadila u povjerljivu razgovoru s gospom Bryan.
Spazivši je kako se iznenada pojavljuje na vratima, oboje su
zapanjeno podigli pogled i zašutjeli te je mucajući pozdravili.
Dakako, njoj ta riječ nije ništa značila.
Marija je izgledala kao da će zajecati.
- Kopile je nesretna osoba koja nije rođena u pravom braku -
objasni. - Kada su muškarac i žena vjenčani, sva su djeca koja im se
rode zakonita. Ali, ako nisu po zakonu vjenčani, onda su njihova
djeca kopilad. Ne očekujem da to shvatite, sestro... previše ste
mladi da biste se uznemiravali zbog takvih pitanja, ali neka bude
dostatno reći da je naš otac kralj nadošao na pomisao kako nije
bio po zakonu vjenčan ni s vašom ni s mojom majkom pa ih je obje
uklonio, jednu za drugom, a vas i mene pak proglasio kopiladima.
To znači da ne možemo naslijediti prijestolje ili vladati Engleskom
poslije njega.
- Hoćete reći da ja zapravo više nisam kraljevna? - snuždeno
upita Elizabeta.
- Ne, sestro, niste, a nisam ni ja - odgovori Marija s gorčinom
u glasu. - Svi nam moraju iskazivati počast kao kraljevim kćerima,
ali po zakonu smo kopilad. A budući da smo ženska djeca, nitko se
oko toga previše ne uznemiruje jer ženama nije namijenjeno
kraljevati. Ono što sada treba našemu ocu, i to što prije, jest sin
koji će poslije njega postati kraljem. Moramo se moliti da kraljica
Jane bude sposobna podariti mu ga. Hoćete li to učiniti, Elizabeta?
- Da - neodlučno odvrati djevojčica. - No, voljela bih da sam
još uvijek kraljevna.

- Zbogom, slatka sestro - reče gospa Marija sagnuvši se

poljubiti Elizabetu prije nego što će uzjahati na konja. - Reći ću ocu
da ste u dobru zdravlju i kako će mu vaš napredak dati razloga da

28
se u budućnosti vama ponosi. Sljedeći ću vas put vidjeti na dvoru,
kada budete pozvani da pozdravite našu novu maćehu.
Elizabeta nije morala dugo čekati na taj poziv. Otprilike tjedan
poslije stigao je u Hatfield, a u bisagama ga je donio glasnik odjeven
u zeleno-bijelu tudorsku odoru.
- Elizabeta, Njegovo Visočanstvo kralj zapovijeda vam da
dođete u Hampton Court - reče joj zadovoljno gospa Bryan, -
Moramo se smjesta početi spremati.
Uslijedi mahnita užurbanost: hrpa se odjeće - košulje, haljine,
tunike, rukavi, kapice i čarape - izvlačila iz škrinje ili skidala s
klinova na zidu i slagala u veliki putni kovčeg. Na vrh hrpe stavljeni
su Elizabetina lutnja i bukvar po kojemu je učila slova. Njezina je
lutka imala putovati s njome u kočiji.
Bilo je to dugo putovanje niz neravnu Veliku sjevernu cestu
sve do Londona, i to neudobno jer je, usprkos debelim jastucima
kojima je bila obložena kočija s konjskom zapregom u kojoj je
Elizabeta putovala s gospom Bryan, vozilo bilo bez opruga. Kola su
se njihala i poskakivala na neravnoj cesti, od čega je Elizabeti bilo
malo mučno, ali sretno se zavalila u jastuke i zanemarila
neudobnost jer je putovala na dvor susresti se sa svojom novom
maćehom! Blizu dvorca Whitehalla, međutim, njihovo
napredovanje postade lakše jer su mogli prijeći na zasebnu
kraljevsku cestu, koju je kralj nedavno dao izgraditi, a koja je vodila
kroz Chelsea i potom sve do Hampton Courta.
Gledajući kroz prozor, Elizabeta vidje trošne nastambe za
siromahe nagomilane oko Westminsterske opatije, čvrste drvene
kuće uspješnih trgovaca, crkve sa zvonima koja su zvonila te
gradske žitelje kako hitaju na sve strane. Ona se povuče nabravši
nos zbog smrada gradskoga otpada, trule hrane i neopranih tijela,
kao i zbog pogleda na prosjaka u dronjcima i s bataljkom
unakaženim čirevima, ali onda opet proviri, ohrabrena širokim
osmijehom žene ružičastih obraza koja joj je odvažno ponudila

29
jabuku iz svoje košare. Odjednom se začu tup udar kada se dobro
usmjereno jaje razbi na obojenome boku kočije, a ogorčena gospa
Bryan zamahne šakom prema drskome šegrtu koji, bezobrazno
zagrizavši vlastiti palac, nestade u nekoj uličici.
Duž cijeloga puta bile su se načičkale skupine ljudi, sa
strahopoštovanjem zureći u Elizabetinu lijepu kočiju s kraljevskim
grbom i domahujući malenoj putnici. Njoj je pak godilo što je
smatraju tako važnom, a gledajući na prostu, grubu odjeću
običnoga puka, osjećala je određeno zadovoljstvo što i sama ne
mora obitavati u kakvoj skromnoj kućici, nego živi u velikome
dvorcu i odijeva se u bogate tkanine.
Ako je Elizabeta Hatfield smatrala velikim, ugledavši golemi
dvorac od ružičaste opeke smješten u Hamptonu uz rijeku Temzu,
obuze je strahopoštovanje. Protezao se ondje moćan i širok, na
bezbrojnim mu se prozorima odražavala treptava sunčeva
svjetlost, a visoki se dimnjaci ocrtavali na nebu. Izgleda, pomisli
Elizabeta, kao legendarni dvorac iz bajke. Kada stražari na
glavnome ulazu podigoše helebarde da propuste kočiju, oči joj se
raširiše pred prizorom prostranih stanova za dvorane oko
stražnjega dvorišta, pred gomilom ljudi što su hitali ovamo i
onamo, većinom služinčad ili kućanski dužnosnici na kakvu zadatku,
a tu i tamo i pokoji lijepo odjeven lord ili gospa ili pak svećenik u
crnoj halji. Kada se kočija zaustavila nasred unutarnjega dvorišta,
pozornost joj privuče masivna velika dvorana što se uzdizala pred
njom, gotovo dodirujući nebo. Ako i jest već bila ovdje, nije se
toga sjećala, a ovo sigurno ne bi zaboravila jer je od sjaja ovoga
mjesta zastajao dah. A unutrašnjost još nije bila ni vidjela.
U pratnji glavnoga komornika koji ih je došao pozdraviti, gospa
Bryan uze Elizabetu za ruku i povede je kroz unutarnji prolaz te uz
impozantno i široko stubište kojim se dolazilo do velike dvorane.
Elizabeta dahne ulazeći u dvoranu, oči su joj upijale blistave boje na
tapiserijama što su zastirale zidove, visoke prozore s višebojnim
staklom i masivni krov na gredama visoko iznad njih. Za objed su

30
se postavljali stolovi na drvenim nogarima, a nju zadivi pogled na
stotine tanjura i krčaga što su se kočili na stolnjacima.
Potom preko zeleno-bijelo popločana poda posrćući pođe za
gospom Bryan do vrata s lijeve strane uzvišenja. Ovdje je, u
uskome prolazu, služinčad slagala stolnjake i laštila krčage od
kovine. Komornik povede gošće do male prostorije gdje ih je na
stolu čekalo osvježenje.
- Ovdje se možete malo urediti, gospo Bryan - reče ljubazno.
Odgojiteljica dohvati jednu od pripremljenih četaka i poče uklanjati
putem nakupljenu prašinu iz vlastite i Elizabetine odjeće te
uređivati kosu i kapicu i jednoj i drugoj. Potom reče Elizabeti da se
pred njom zavrti oko sebe. Djevojčica je izgledala vrlo lijepo u
narančastoj satenskoj haljini: pripijen gornji dio četvrtasta izreza i
široka suknja isticali su njezin vitki lik. Bio je to jedan od
posljednjih odjevnih predmeta što ih je za svoju kćer bila kupila
kraljica Ana.
- Dopustite mi samo da vam iščetkam kosu, a onda možemo
ući - žustro reče odgojiteljica. Elizabeta se vrpoljila od nestrpljenja.
Još jedna vrata, ponovno podizanje helebardi i njih dvije uđoše
u veliku dvoranu gdje su uza sva četiri zida stajali stražari prateći
pomnim pogledom sve koji su ulazili ili izlazili. Ondje je bila velika
gomila ljudi, uglavnom dvorana po izgledu, a oči su im iščekivanjem
bile uprte u masivna vrata u suprotnome kutu, vrata prema kojima
su sada usmjeravali Elizabetu i gospu Bryan.
- S puta Njezinoj Milosti gospi Elizabeti! - vikne glavni
komornik, a redovi pohlepnih, zavidnih ljudi poslušno se razdvojiše
da ih propuste. Kada im se približiše, velika se vrata otvoriše i
komornik važnim glasom najavi: - Njezina Milost, gospa Elizabeta!
Na njegove riječi, raskošno odjevene gospe i gospoda što su
stajali u unutarnjoj prostoriji udvorno se nakloniše ili klecnuše
kada Elizabeta uđe u sobu. Kako je bilo čudesno znati da ti važni
odrasli ljudi sve ovo rade zbog nje!

31
 - Sada vi klecnite! - prišapne joj gospa Bryan.
Elizabeta se graciozno spusti u naklon, a onda se odvaži podići
oči prema mjestu gdje se kraljevska nebnica uzdizala na
suprotnome kraju prostorije. Ispod nje je, na svojemu
baršunastom prijestolju postavljenu na sagovima prekrivenom
uzvišenju sjedio kralj, njezin otac, veličanstven i impozantan, a
pokraj njega, u manjemu stolcu, gospa duge plave kose u zlatnoj
odjeći. Elizabeta odmah shvati da je to kraljica Jane, prepoznavši je
po koži nalik na mramor, bijeloj upravo onako kako joj je to bila
opisala Marija.
Tri koraka naprijed pa je ponovno trebalo klecnuti, još tri
koraka, a onda ona i gospa Bryan padoše na koljena, pognute glave.
Kralj ustade, svjestan da su sve oči uprte u njega, da svi čekaju
vidjeti kako će primiti kćer Ane Boleyn.
- Ustanite, gospo Bryan - naloži visokim, zapovjednim glasom
pa, rekavši to, siđe s uzvišenja i podiže Elizabetu u naručje.
- Dobro došli, mala moja gospo Bessy. Nasmiješi se i utisne joj
glasan cjelov u obraz.
- Dobar dan, gospodine - zacvrkuće ona, ostavši načas
zatravljena zbog svega i vidjevši oko sebe znatiželjna, ispitivačka
lica, od kojih su se neka sada smiješila.
- Vjerujem da vam putovanje nije bilo previše teško -
raspitivao se kralj.
- Oh, ne, gospodine, ali je bilo jako dugo! - odvrati Elizabeta. -
Pa mi je bilo silno dosadno.
Kralj ne uspje potisnuti osmijeh.
- Dođite i upoznajte svoju novu maćehu, Bessy. Dopustite da
vas predstavim kraljici Jane.
On spusti dijete na tlo.
Gospa što je sjedila na uzvišenju bila je prilično punašna, kako
se činilo Elizabeti, nos joj je bio izdužen, modre oči pomalo

32
oprezne, a mala usta čvrsto stisnuta. Ali, kada bi se osmjehnula - a
upravo se sada osmjehivala - lice bi joj se preobrazilo. Elizabeta
prvo htjede klecnuti, ali kada kraljica ispruži ruke, odustade od
toga truda i uvuče joj se u naručje, našavši se obavijena zlatnini
brokatom i nježnim mesom, jer je maćehina haljina bila oko vrata
vrlo nisko izrezana.
- Dobro došli na dvor, gospo Elizabeta - reče, a u glasu joj se
začu sućut.
Nekolicina se dvorana odvaži zapljeskati ovome dirljivom
prizoru, a drugi su samo dalje promatrali, s osmijehom ili
znatiželjom. Elizabeta je bila jednostavno sretna što je opet uz oca.
Samo je žalila zbog toga što pokraj njega više nije njezina majka:
majka je bila toliko ljepša od kraljice Jane. Oh, kako li joj nedostaje.
Objedje bio odgođen kako bi kralj mogao dočekati kćer, ali
sada je već bilo prošlo jedanaest i sunce je bilo visoko na nebu pa
su svi bih gladni. Henrik je toga dana odlučio objedovati u javnosti,
tako da svi mogu svjedočiti sretnom obiteljskom skupu pa doskora
na uzvišenju postaviše stol i vrlo ga pomno prekriše damastnim
stolnjakom izvezenim cvijećem. Kod Elizabete je silno zanimanje
pobuđivao postupak koji se primjenjivao pri postavljanju
kraljevskoga stola, postupak daleko složeniji nego što se ikada
primjenjivao u Hatfieldu. Na stolnjak su položeni ubrusi i
rasprostrto bilje slatkasta mirisa, potom je stavljen zlatni tanjur i
pribor zajelo, čaše od mletačkoga stakla, zdjele za pranje prstiju,
hljebovi finoga bijelog kruha i ukrašeni krčazi s vinom. Vrhunac
sjaja predstavljala je velika zlatna soljenka u obliku broda,
postavljena pred kralja.
Ostali su se stolovi postavljali pod pravim kutom u odnosu na
uzvišenje pa se malo-pomalo lordovi i gospe, ostavši stajati sve dok
kralj i kraljica nisu bili spremni početi jesti, smjestiše oko njih.
Elizabeta i gospa Bryan sjedile su na čelu stola najbližega kralju. Za
djevojčicu je bila velika povlastica što smije službeno jesti s
odraslima, s lordovima i gospama u prisutnosti svojega kraljevskog

33
oca pa se trudila prisjetiti kako se valja ponašati za stolom. Ubrus
mora položiti preko lijevoga ramena - u tome joj je pomogla gospa
Bryan - a ruke prati u zdjelici predviđenoj za to. Nipošto se ne
smije oslanjati o stol laktovima ili šakama, a nož ima držati u jednoj
ruci dok drugom prinosi hranu ustima. Gospodin koji je sjedio
sučelice njoj ljubazno joj svojim bodežom izreže meso jer nije
imala vlastiti. Vino se posluživalo čisto, a ne razrijeđeno pa joj
udari ravno u glavu, izazivajući kod nje pospanost i hihot. Odmah
po završetku objeda gospa Bryan, na kraljev mig, odvede Elizabetu
do odaja koje su bile pripravljene za nju te je ostavi da prespava
poslijepodne.
Uslijediše tri dana uglavnom ispunjena gozbom i zabavom.
Kralj je i dalje pokazivao da silno drži do Elizabete, a ljubazna
kraljica Jane posebno se trudila pokazati ljubav prema djetetu čiju
je majku istisnula. Tada na dvor stiže i Marija pa za Elizabetu sve
postade još veselije i činilo joj se da je sada uvelike dijelom tople,
ujedinjene obitelji. Kada bi bar i njezina majka mogla biti dijelom
ovoga...
Prebrzo se ponovno nasla na putu, vraćajući se kući s gospom
Bryan, a kralj i kraljica spremali su se za posjet Kentu. Elizabeta je
bila razočarana što se mora oprostiti s ocem, ali vrlo zahvalna zbog
srdačna oproštaja. Kada je dovedoše pred oca u prijestolnu
dvoranu prepunu uobičajene dvorske vreve, Henrik je podigne
uvis, poškaklja je ispod brade i s ljubavlju poljubi.
- Dražesna djevojčica, Vaše Veličanstvo - ulizivački primijeti
francuski poklisar. Kralj se ozari.
- Da, rastužuje nas što se moramo odijeliti od nje - reče on na
Elizabetino oduševljenje. - Prava Tudorova, tu nema greške, ha?
Bistra kao pčelica, a usto i duhovita!
Ondaje spusti.
- Pođite, kćeri, i neka Bog bude s vama. Uskoro ćete nam opet
doći u posjet.

34
 Dok je sjedila u drmusavoj kočiji, tužna što za sobom ostavlja
dvorska uzbuđenja i užitke u zamjenu za mirnu svakodnevicu dječje
sobe u Hatfieldu, a još se više žalosteći zbog toga što se rastala od
oca i drage sestre Marije, razmišljala je o novoj maćehi. Koliko god
da je Jane bila ljubazna, Elizabeta je znala da joj neće previše
nedostajati. Sjećanje na majku bilo je još uvijek previše živo, a nova
se kraljica ne može nadati da je sposobna mjeriti se s time.
Prođe nekoliko mjeseci tijekom kojih se uvijek javljao neki
razlog zbog kojega Elizabeta nije mogla otići na dvor, a ni njezin
otac doći njoj u posjet.
- Njegovo Veličanstvo otišlo je u lov - rekao je sir John
Shelton.
- Njegovo Veličanstvo zaokupljeno je pripremama za kraljičinu
krunidbu.
- U inozemstvu vlada kuga. Krunidba je odgođena, a nikome
nije dopušteno posjetiti dvor zbog straha od kuge.
Onda vijesti koje je donosio sir John počeše izazvati još veću
uznemirenost, iako Elizabeta nije u potpunosti razumijevala o
čemu on govori.
- Na sjeveru se digla velika buna. Nazivaju to hodočašćem
milosti. Katolici su odlučni u nakani zaustaviti kraljeve vjerske
reforme.
Gospa Bryan izgledala je ozbiljno, ali Elizabetu je više zanimao
drveni konjić što joj ga je kraljica bila poslala u rujnu, za treći
rođendan. Jahala je na njemu gore-dolje po galeriji, prelazeći iz
koraka u kas pa u još brži kas te napokon u galop. Jurcajući tako
naokolo, čula je vrlo malo od razgovora između starijih pa tako
nikada i nije doznala da joj je otac u jednome času bio opasno blizu
tome da izgubi prijestolje. Odista, njoj ta pobuna nije ništa značila
sve dok joj je bilo dopušteno sudjelovati u proslavi kojom je u
prosincu obilježeno njezino gušenje.

35
 - I za Božić ćemo ići u Whitehall, a potom i u Greenwich!
ozareno reče gospa Bryan, držeći Elizabetinu ruku dok su zajedno
promatrale kriješ zapaljen u čast te prigode. Hatfildski žitelji
poskakivali su oko krijesa, isprepletenih ruku, a pivo je teklo u
izobilju. Djevojčici zasjaše oči pa i ona uzbuđeno poskoči od
radosti. Užas zbog majčine smrti sada je blijedio, a gospa Bryan se
divila, i to ne prvi put, sposobnosti vrlo mladih stvorova da žive za
sadašnji trenutak.
I opet krenuše Velikom sjevernom cestom na jug prema
Londonu. Bila je ciča zima i odgojiteljica se pobrine da za putovanje
Elizabeta bude umotana u krzna. Za dijete je snijeg bio nešto
čudesno pa je gospa Bryan dršćući stajala dok se njezina pitomica
zabavljala bacanjem gruda umjesto da se posluži nužnikom u
gostionici gdje su se putem nakratko zaustavili.
U Londonu nije bilo daljnjih čudesa jer se Temza bila
zamrznula. Samo se o tome i vodio razgovor u dvorcu Whitehallu
što se uzdizao nad rijekom jer se takvo što većjako dugo nije
vidjelo. Elizabeta nije bila sigurna što joj pričinja veće uzbuđenje:
divotni led na rijeci ili radost što je opet s ocem. A tu je bila i
sestra Marija, stojeći pokraj njegova prijestolja. Nakon što je od
kralja dočekala pozdrave pune ljubavi, oduševljena Elizabeta pritrči
sestri zagrliti je.
- Eh, sestro, zaboravljate dužnost prema kraljici! - uzvikne
Marija, ali se Jane Seymour smijala.
- Dobro došli, gospo Elizabeta! - reče joj ona. Drago nam je
što ćemo moći uživati u vašem društvu. Iako se bojim da zbog leda
na rijeci možda nećemo uspjeti stići do Greenwicha.
- Ne bojte se, draga - reče kralj. - Odjahat ćemo onamo.
Pričekajte pa ćete vidjeti!
Sutradan ujutro gospa Bryan rano probudi Elizabetu i odjene je
u toplu haljinu, samurovinom podstavljen plašt i krznenu kapicu.

36
 - Brzo se pomolite i doručkujte - uputi je, iznijevši na stol malo
toploga kruha, nekoliko kriški govedine na pladnju i vrčić piva.
- Zašto? radoznalo je pitala Elizabeta.
- Kraljev nalog! - odvrati tajanstveno odgojiteljica.
Elizabeta nikada neće zaboraviti taj dan. Kralj i kraljica, u
pratnji malene skupine dvorana koje je Henrik nazivao svojom
jahačkom družbom, povedoše Mariju i Elizabetu do ulaza u
kraljevske odaje u Whitehallu, gdje su ih čekali osedlani dobri
konji. Svi uzjahaše, a Elizabetu kralj posadi preda se u sedlo. Bilo
im je prilično tijesno jer je on bio krupan muškarac, a usto su
oboje bili umotani u krzno, no njoj se to sviđalo: s konjskih leđa
mogla je istraživati svijet oko sebe s neobično visoke
promatračnice, a još je uzbudljivije bilo to što se nalazi u očevoj
neposrednoj blizini, umirujuće naslonjena na njegov pozamašan
trbuh. Bilo je to uzbudljivo i čudno, a njoj se činilo da je u raju dok
su kasom izlazili iz dvorca i prolazili kroz njegovu okolicu do
Charing Crossa i Stranda. Elizabeta prije nikada nije bila u gradu
Londonu pa se divila velikim kućama što su se nizale duž ulica,
prekrasnim crkvama i njihovim raspjevanim zvonima te buci što su
je stvarali ljudi koji su trkom pristizali i redali se duž puta kako bi
vidjeli svojega vladara.
- Bog čuvao kralja Harryja! - vikali su. - Bog neka štiti Vaše
Veličanstvo!
Njezin je otac skidao šešir i sa širokim se osmijehom klanjao
slijeva nadesno. Kako je samo divan! Sposobnost da se svidi
običnom puku za njega je bilo nešto jednostavno i lako: volio je
laskanje. I Elizabeta ga je voljela pa je i sama počela mahati, na opće
oduševljenje: toga se dana u njoj rodila žudnja da i njoj tako kliču,
da bude poput oca, da uživa u ljubavi i odobravanju puka. Nije bilo
važno što se u gomili čula i nekolicina neskladnih glasova što su
rogoborili protiv kralja: bili su u manjini i nisu se računali, barem
što se ticalo Elizabete. Henrik ih je zanemarivao pa ih je

37
zanemarivala i ona jer je bilo toliko drugoga što ju je veselilo i
oduševljavalo. Nikada još nije doživjela takvo uzbuđenje!
Uz njih je s jedne strane jahala kraljica, smireno sjedeći
postrance u sedlu i ukočeno kimajući gomili. Rođena kao kći
običnoga viteza, uvijek je previše naglašavala svoje dostojanstvo
kraljevske supruge, a njezina se prirodna skromnost u javnim
prigodama pokazivala kao nedostatak. No, čak i nju uskoro uhvati
svečano raspoloženje pa bi se od vremena do vremena odvažila
stidljivo nasmiješiti gomili.
S druge je kraljeve strane gospa Marija, vrsna jahačica, sjedila
na konju kao muškarac, radujući se užitku svoje sestrice, diveći se
načinu na koji Elizabeta nagonski odgovara gomili i zahvalna što i
sama, nakon tako duga izgnanstva s dvora, doživljava oduševljeno
odobravanje puka. Koliko god njezina savjest trpjela zbog toga,
morala je priznati da joj je onaj iskaz podvrgavanja donio
mnogostruke prednosti. A onda joj, budući da je bila takva
kakvajest, kroz glavu prođe šokantna misao: da se njezina majka
nije onako prkosno suprotstavila ocu, njezin je vlastiti život mogao
biti sretniji. Ipak, tek što joj se ta misao pojavila u glavi, ona je
užasnuto odbaci: mučenica od njezine majke bila je u pravu, bez
daljnjega je bila u pravu, ustrajući u obrani svojih načela.
Elizabeta, mahnito mašući ljudima natisnutim s obje strane
puta i umalo plešući koliko je poskakivala u kraljevu sedlu, načas
primijeti da joj se sestra mršti, a potom izgubi zanimanje za to
kada projahaše kroz Temple Bar i uđoše u sam grad London.
Ondje je na njih čekao londonski gradonačelnik, nisko se klanjajući
pred svojim vladarom i nudeći mu mač i ključeve grada. Kralj ih
dotakne rukom u rukavici, a zatim uljudno kimne gradonačelniku i
njegovoj subraći pa malena povorka krene kroz Fleet Street i uz
brežuljak Ludgate, na vrbu kojega se ravno pred njima uzdizala
katedrala svetoga Pavla, veličanstveno gotičko zdanje čiji je visoki
toranj, kako se činilo, vrškom sezao sve do neba. Elizabeta se
toliko zapanji pri pogledu na golemu crkvu da prestade poskakivati

38
te je, koračajući u svečanoj povorci i držeći Mariju za ruku, dok su
za kraljem i kraljicom prolazile kroz crkvene portale, bila mirna i
lijepo se ponašala.
Iznutra je katedrala bila mračna i hladna unatoč mnogobrojnim
svijećama zapaljenim da je učine vedrijom: u polumraku su se
nazirali kameni svodovi, impozantne grobnice i spomenici.
Elizabeta je drhtala tijekom cijele badnje mise, djelomice zbog
hladnoće, ali većinom zbog nelagode što se nalazi na tako
mračnome mjestu pa. joj je bilo drago kada Božja služba završi i
kraljevska družba iziđe na slabašno podnevno svjetlo, domahnuvši
puku i uzjahavši na konje.
Onda započe zabava. Umjesto da se vrate u Whitehall, kralj ih
povede mimo dvorca Bridewella i dalje na rijeku Temzu koja se
bila pretvorila u čvrstu ledenu plohu. Elizabeta zavrišti shvativši da
oni zapravo jašu kasom duž smrznute rijeke pa se isprva nemalo
bojala da će led pod njima popustiti, ali kako su se otac, sestra i
kraljica samo smijali, okrijepljeni tom novinom, uskoro se i ona
umiri.
- Rekao sam da ćemo niz rijeku poći do Greenwicha -
uzvikivao je kralj - a čak mi se ni vrijeme ne usuđuje proturječiti!
Snijeg se na riječnim obalama krijesio pod zrakama zimskoga
sunca, a zrak je bio jasan i oštar. Jašući duž zamrznute Temze, svi
su od studeni osjećali bol u vršcima prstiju i nosa, ali nitko se ne
požali. Jednom ili dvaput konji posrnuše ili se poskliznuše na ledu.
Iako su, uz oštar trzaj uzdama, uspješno povratili ravnotežu,
Elizabeta zavrišti kada se to dogodilo i njoj i ocu, ali otac je još
čvršće uhvati, zbog čega se sjajno osjećala.
- Sjednite uspravno, Bessy! - zapovjedi joj. - Nikada se na
konju ne smijete zgrbiti. Gore bradu, tako se drži dobra cura!
Elizabeta ispravi leđa i ponosno zabaci glavu.
- Pogledajte me, gospodine! - uzvikne.
Kralj se zadovoljno nasmije zapazivši njezinu vatrenost.

39
 Tu i tamo prolazili su mimo kućica postavljenih na smrznutoj
Temzi, u kojima su oni koji su na noge bili privezali klizaljke i
odvažili se iskušati svoju vještinu mogli kupiti vruće kestenje ili
kuhano pivo da se zagriju. Kralj je srdačno mahao klizačima koji
nisu mogli vjerovati vlastitim očima vidjevši njegovu pratnju u
odorama i shvativši tko je on. Jedan se čovjek pokuša nakloniti, ali
pade ravno naprijed, na što se Elizabeta poče smijati, a Henriku se
usnice trznuše od veselja.
- Ni moja dvorska luda ne bi mogla bolje od toga! - promrmlja
Elizabeti na uho.
Prerano za nju, fantastično jahanje završi, a oni stigoše do
Greenwicha, gdje je, okrenut prema riječnoj obali, stajao kralju
najdraži dvorac, mjesto gdje je rođen. Ovdje je sve bilo u žurbi i
vrevi zbog priprema za nadolazeće božićno vrijeme.4 U velikoj je
dvorani već na ognjištu veselo pucketao golemi badnjak, a cijeli je
dvorac bio ukrašen granama bršljana i lovora. Elizabeta razrogači
oči kada je gospa Bryan dovede do njezinih odaja kako bi se
spremila za večernju zabavu, sumnjajući da će te noći, uza sve ovo
uzbuđenje, uspjeti natjerati djevojčicu da zaspi.
- Oh, ovo je bio lijep dan! - uzvikne Elizabeta, plješćući rukama
i plešući po sobi. - Jedva čekam da počne zabava.
Gospa Bryan se osmjehne odmahnuvši glavom u tobožnjem
očaju i spustivši na stol tanjur s ribom, malo kruha i jednom
jabukom.
- Previše ste se uzbudili, dijete drago. Smirite se i povečerajte.
Večeras je obrok jednostavan jer na Badnjak postimo, prije
sutrašnje gozbe.
No, same su svečanosti imale početi još iste večeri pa
Elizabeta naposljetku, toplo umotana, završi u unutarnjem dvorištu

4
U izvorniku twelve Jays of Christmas ili dvanaest božićnih dana,
razdoblje je između Božića i Bogojavljenja - nap. prev.

40
gdje su se bili okupili kralj i kraljica i njihov dvor, zajedno s
pripadnicima njihovih kućanstava. Ondje su, pri svjetlu baklji, svi
gledali kako glumačka družina izvodi prikazanje o svetome Jurju,
svecu zaštitniku Engleske, i njegovoj pobjedi nad zmajem. Sveti
Juraj bio je visok, žustar i pristao na bijelome bojnom konju, a zmaj
dovoljno stvaran, s ugljevljem iz žeravnika što mu je sjalo u ustima.
Urlao je tako strašno da Elizabeta sakrije lice u odgojiteljičine
skute, uvjerena da će je zmaj svaki čas zgrabiti, ali onda u mnoštvu
začuje ohrabrujući smijeh pa, kada ga je ponovo pogledala, vidje
kako sveti Juraj kopljem probija grudi čudovištu, nakon čega se
ono prevrne trzajući svim četirima nogama u zraku, komično
zajeca i melodramatično izdahne. Najbolji je dio, bar što se ticalo
Elizabete, bio kada je svetac izbavio kraljevnu i kleknuo poljubiti joj
ruku. Kraljevna je - djevojčica nije shvaćala da tu ulogu igra mladić -
izgledala vrlo lijepo, crvenih usana i zlatne kose, a haljina što ju je
imala na sebi bila je prekrivena zlatnim šljokicama. Neobuzdani
pljesak pozdravi završetak predstave, a potom uslijedi navala na
kuhinju u potrazi za osvježenjem. Elizabeti je bilo dopušteno da se
u kraljevoj primaćoj odaji nakratko pridruži ocu i njegovu društvu
te je ondje, na njezinu radost, poslužiše ušećerenim voćem i
kuhanim vinom. Zasitivši se slasticama punim šećera, spavala je
kada ju je gospa Bryan konačno položila u postelju.
Božićno vrijeme prođe u vrtlogu bogoštovlja, slavlja i veselja.
Onako mlađahna, Elizabeta se oduševljavala poletnim harmonijama
zbora kraljevske kapele, dahnula bi pri pogledu na pečenoga pauna
kada bi se sa svim svojim veličanstvenim perjem našao na
kraljevskome stolu, vrištala je od smijeha na nestašne šale
Gospodara Bezakonja 5 te se nemirno vrpoljila zbog želje da se

5
U izvorniku Lord of Misrule - osoba kojoj je tijekom božićnih
blagdana bila zadaća nadgledati slavlje i voditi brigu o tome da se
svi što bolje provesele, tako da je proslava Božića, nasljedujući

41
pridruži sjajno odjevenim lordovima i gospama što su veselo plesali
uz napjeve drevnih božićnih pjesama. A dvanaeste je večeri prštala
od uzbuđenja kada su se dijelili najprije kraljevi, a potom kraljičini
darovi: Elizabeta na dar primi sjajan mali srebrni pehar s
poklopcem te nisku bisera vezanih crvenom svilenom vrpcom.
Biseri su bili tako lijepi, tako savršeni da je, koliko god bilo kasno
kada se povukla na počinak, pošto joj je bilo dopušteno ostati u
prijestolnoj dvorani i promatrati krabulje, navaljivala na gospu
Bryan da joj ih stavi oko vrata pa se sretno vrtjela pred zrcalom
diveći se dojmu što ga je ostavljala.
- U postelju, tašta djevojko! - opomene je odgojiteljica pa
Elizabeta u smijehu uteče.
Uistinu, nije se mogla sjetiti da je ikada bila tako sretna pa
poželje da se to nastavi unedogled, da može zauvijek ostati tu, u
tom blještavom, čarobnom dvorcu i više se nikada ne vratiti u
tišinu Hatfielda. Kada bi život uvijek mogao biti takav, možda bi
mogla i početi zaboravljati svoju majku i tragediju kojaju je snašla.

rimske Saturnalije, poprilično nalikovala današnjem fašniku - nap.

prev.

42
 2. 1537.

P robudite se, gospo Elizabeta, upravo smo primili predivne

vijesti! - uzvikivala je gospa Bryan drmajući za rame svoju
pitomicu.
Elizabeta protrlja oči, a potom ih otvori i vidje odgojiteljicu
ozarenu od sreće.
- Engleska je dobila kraljevića - vikala je ona. - Kraljica Jane
kralju je rodila sina! A vama mlađega brata, dijete moje! Oh, ovo je
velik dan, za Njegovo Kraljevsko Veličanstvo i za sve nas!
- Mlađi brat - ponovi Elizabeta, sada već potpuno budna. Na
kraju će ipak imati nekoga da se s njime igra! Taj bi novi brat
mogao doći u Hatfield i ovdje živjeti pa...
- Ime mu je Eduard - priopći joj gospa Bryan - a rođenje prije
dva dana, tojest 12. listopada, uoči Dana sv. Eduarda Ispovjednika,
u vrlo povoljnom trenutku. Sada moramo pohitati, moja mala
gospo, jer smo bez odlaganja pozvani na dvor. Kralj želi da
preuzmete svoju ulogu pri krštenju.
- Oh! - Elizabeta se izvlačila iz postelje pršteći od ushićenja. -
Što ću raditi?
- Sudjelovat ćete u povorci.
- Je li to važna uloga? - pitalo je dijete.
- Vrlo važna, vjerujem - čvrsto reče gospa Bryan, prigušujući
osmijeh. - Sada vas brzo moramo spremiti za put!
I opet se njih dvije nađoše u kočiji što se kotrljala Velikom
sjevernom cestom. Bilo je prošlo već deset mjeseci od Elizabetina
posljednjeg putovanja u London za onaj čarobni Božić i sada joj se
sve činilo kao začaran san. Život je brzo opet zapao u poznatu
kolotečinu - učenje, jelo, šetnje, jahanje i molitve, a od vremena do
vremena oživljavala su ga pisma i darovi od oca i sestre.

43
 Približavajući se Londonu, čuli su moćan bruj radosnih zvona
na svim crkvama. Topovi na Toweru iz daljine su pozdravljali
tutnjavom, a na tisuće je ljudi vrvjelo ulicama plešući oko krijesova,
slaveći i nazdravljajući novorođenome kraljeviću. Elizabeti se činilo
da se cijela Engleska raduje njegovu rođenja jer se uz cestu koja je
vodila najug prema Hampton Courtu u svakome selu održavalo
slavlje, uz vijence i šarene komade tkanine što su visjeli s prozora i
silno veselje.
- Bogu budi hvala, sada nam više ne prijeti opasnost od rata! -
čula je Elizabeta kako neki čovjek viče.
- Zašto je to rekao? - upita.
- Jer kralj sada ima sina koji će ga naslijediti i nitko mu ne može
osporiti to pravo - objasni gospa Bryan.
- Hoćete reći da će kraljević jednoga dana biti kralj? - upita
Elizabeta. Počinjala je shvaćati da će joj novorođeni brat biti i
nešto više od sudruga u igri.
- Kada Bog pozove vašega kraljevskog oca k sebi, za što se
moramo moliti da se još dugo ne dogodi.
- O, molim se za to - reče pobožno Elizabeta.
- I moramo se moliti da nam Bog očuva kraljevića - dometne
gospa Bryan.
- A ako ga ne očuva - zamišljeno reče Elizabeta - možda bih ja
mogla postati kraljica?
- Oh, ne, milena, to je nemoguće - žurno je prekinu
odgojiteljica. - Vama i vašoj sestri uskraćeno je pravo na prijestolje,
a u svakom slučaju, žene ne kraljuju niti vladaju nad muškarcima.
Takvo bi što bilo neprirodno.
- Mogla bih naučiti - navaljivala je Elizabeta. - Voljela bih sjediti
na prijestolju i naređivati drugima.
- Kako vam to uopće pada na pamet?! - nasmije se gospa Bryan
ne uspijevajući zamisliti Elizabetu da to čini. - Sada imamo

44
kraljevića, a s vremenom će vam, uopće ne sumnjam u to, bude li
Bog tako htio, kralj pronaći dobra supruga pa ćete biti pobožna
supruga i majka i nećete svoju glavicu zamarati mislima o
kraljevanju!
Elizabeta iskrivi lice. Bilo bi puno zabavnije biti kraljica, pomisli.

U Hampton Courtu pođe ocu iskazati poštovanje. Prijestolna

je dvorana bila prepuna dvorana i poklisara koji su jedva čekali da
izraze svoje čestitke, a usred svih njih nalazio se kralj, široko se
osmjehujući i srdačno plješćući čestitare po leđima.
- Gospo Elizabeta - reče primijetivši četverogodišnju kćer i
zanjihavši je u zraku, na njezino očito oduševljenje. - Bog te
blagoslovio, dijete moje!
- Mogu li vidjeti kraljevića, gospodine? - zamoli ona.
- Vidjet ćete ga, ali morate biti vrlo tihi. Ispričajte nas, gospe i
gospodo. Odmah ćemo se vratiti. Moram ovu malu djevojku
predstaviti njezinu bratu.
Visok, krupan i impozantan u crvenome baršunu i krznu, vedro
se smiješeći, kralj povede Elizabetu kroz svoje odaje do tajnih vrata
što su vodila u kraljičinu ložnicu. Kada se on ondje pojavi, kraljičine
pratilje prekinuše sa zadaćama što su ih obavljale i popadaše u
dubok naklon, prije nego što će nestati u sjenkama.
U sobi bijaše vrlo mračno jer su prozori bih zastrti
tapiserijama, a bilo je isto tako zagušljivo i neugodno toplo,
zahvaljujući vatri koja je plamsala i pucketala na rešetki ognjišta. Pri
svjetlu svijeća Elizabeta je vidjela kraljicu Jane naslonjenu na lijepe
bijele jastuke pod nebnicom na kojoj je bio izvezen engleski grb.
Kraljica je jela ušećereno voće, ali ugledavši posjetitelje, odloži
pladanj u stranu, obriše prste o ubrus i osmjehne se. Izgleda
umorno, pomisli Elizabeta. Čak je i bjelja nego na Božić!
- Gospodine, ovo je ugodno iznenađenje - reče. - A s vama je i
gospa Elizabeta.

45
 - Tako sam sretna što je Vaša Milost rodila kraljevića - reče
Elizabeta sjetivši se što joj je gospa Bryan objasnila da mora reći.
Kraljica se ponovno nasmiješi. Oči su joj bile tamno obrubljene
i malo podlivene krvlju.
- Elizabeta želi pozdraviti novorođenoga brata - reče kralj
uzimajući kraljičinu ruku i ljubeći je, dok su mu u očima blistale
suze zahvalnice.
Elizabeta odvrati pogled od oca i maćehe pa se okrenu prema
teškoj zlatnoj kolijevci kraj postelje, kolijevci iz koje je dopiralo
sitno i smiješno šmrcanje.
- Eduard - ozareno će otac. - Kraljević Eduard. Elizabeta
pogleda ljudski komadićak što je ležao u kolijevci, čvrsto povijen u
bogatu grimiznu tkaninu tako da mu se vidjelo samo zgužvano lice
s ustima nalik na ružin pupoljak i šiljatom bradicom. Bio je tako
sladak i dražestan taj njezin maleni brat i nadala se kako će vrlo
brzo porasti tako da ga može uzeti za sudruga u igri.
- Smijem li ga podići, gospodine? - upita oca.
- Ne sada, morate ga pustiti da spava - reče joj on. Elizabeta se
odvaži i vrlo nježno pomiluje novorođenčetov obraz - bio je
baršunast i nježan.
- Tako je hjep - šapne.
- Doista je lijep - složi se kralj ponosno, brišući oči. - To je
najljepši dječak na svijetu.
Kraljica se i dalje spokojno osmjehivala. Obavivši svoju
dužnost, osjećala je veliko samozadovoljstvo i silno olakšanje.
Nikada je više neće mučiti noćne more da bi mogla biti otjerana
zbog druge žene ili nešto još gore od toga. Znala je da je sada
nepobjediva, kao majka budućega kralja, kao kraljica koja je likovala
ondje gdje njezine prethodnice nisu uspjele. Nije mogla dočekati
da uživa u općem odobravanju koje će sigurno doživjeti čim
jednom ponovno izađe u javnost.

46
 I Marija je vidjela maloga kraljevića i izrekla čestitke kakve su
se očekivale, ali kada se poslije toga povukla u osamu svoje sobe,
slušajući povike i užurbane zvuke što su dopirali izvana tijekom
užurbanih priprema za krštenje, došlo joj je da zaplače. Rođenje
njezina polubrata konačno je uništilo dugotrajnu iako daleku nadu
da će jednoga dana naslijediti oca.
Cijeloga života, mislila je, neću biti ništa drugo doli gospa
Marija, ja koja sam bila kraljevna, a sada sam kopile bez ikakvih
izgleda. Što mogu očekivati od budućnosti?
Ustala je i bezglavo krenula prema prozoru, gledajući odozgor
veselu jurnjavu. Koji bi muškarac plemenita roda sada poželio nju,
razbaštinjenu i lišenu nekadašnjega naslova? Čini se da će joj
suprug i djeca za kojima čezne zauvijek biti uskraćeni. Oh, kralj je u
nekohko navrata dizao veliku galamu oko toga da će je zaručiti za
ovoga ili onoga kraljevića, ali od toga nikada nije bilo ništa, a
vjerojatno nikada neće ni biti.
Uspravi se. Mora biti zahvalna za utjehu koju joj Bog šalje, reče
strogo sama sebi. Uživa očevu ljubav koja joj je sada vraćena, u
maćehi ima dobru prijateljicu, a u osobi je svoje male sestre našla
dijete za koje se treba brinuti, najuspješnije i najzahtjevnije dijete
što bi ga itko mogao poželjeti. A sada je tu i ovo novo djetešce
koje joj valja ljubiti. Mora se zadovoljiti onim što joj je Bog udijelio,
a ne tražiti više od toga.
Bilo je kasno navečer, a zrak prohladan. Palača je bila
osvijetljena stotinama baklji utaknutih u držače po zidovima.
Gomile ljudi skupljale su se u unutarnjem dvorištu, a svatko je od
njih imao odigrati neku ulogu u kraljevićevu krštenju, bilo to u
povorci ili u samome obredu. Bilo je tu vitezova, štitonoša,
razvodnika i članova kraljevskih kućanstava pa biskupa, opata,
pripadnika klera i zborskih pjevača iz kraljevske kapele, potom
kraljevih savjetnika, poklisara iz stranih zemalja te mnoštvo velikih
lordova i gospi bogato odjevenih u ruho urešeno kao u pauna.

47
 Gospa Bryan čvrsto je držala Elizabetu za ruku tražeći u toj
gomili kraljičina brata, Edwarda Seymoura, grofa od Hertforda. On
je u povorci imao pratiti Elizabetu.
Elizabeta je razrogačenih očiju promatrala sve što se događalo
oko nje, potpuno svjesna činjenice da je odjevena u svoju najbolju
haljinu, onu od narančastoga satena. Sada joj je već bila pomalo
tijesna oko prsa i u orukavlju, a gospa Bryan bila joj je morala
otpustiti porub, no uz veselu zelenu podsuknju i odgovarajuću
francusku kapicu, izgleda jako dobro, mislila je Elizabeta, a posebno
joj ističe crvenu kosu. Držeći se kao prava pravcata kraljevna,
podigavši bradu uvis i ispravivši leđa, slijedila je odgojiteljicu,
kimajući dvoranima lijevo i desno, kao što je vidjela da joj čini otac.
Puno njih se nasmiješilo i uzvratilo naklonom.
Lord Hertford bio je vrlo uznosit, kao što je često slučaj s
mnogim novoproglašenim velmožama pa se pretjerano kićeno
pokloni pred Elizabetom, skinuvši pritom s glave šešir s raskošnom
perjanicom. Uz njega je bila i jedna od kraljičinih družbenica, s
poštovanjem držeći sićušan, bogato izvezen ogrtač, uredno
presavijen, te zlatnu bočicu.
- Ovo morate odnijeti do kraljevske kapele, gospo Elizabeta -
objasni joj grof. - To je kraljevićeva krsna haljinica i ulje za njegovo
pomazanje. Mislite li da ćete ih moći nositi?
- Da, milorde - svečano reče Elizabeta, svjesna važnosti svoje
zadaće.
Družbenica pažljivo položi haljinicu preko Elizabetinih
ispruženih ruku, a potom na nju stavi bočicu.
- Nema slobodnu ruku kojom će pridržavati povlaku - reče
gospa Bryan.
- Onda ću je ja ponijeti - kaza Edward Seymour, sagnuvši se
podići u naručje oduševljenu Elizabetu. Pode s njom, dok je ona
čvrsto stiskala dragocjeni teret, do reda u kojem su se bili smjestili
dostojanstvenici te zauze mjesto u stražnjemu dijelu.

48
 - Njegova Visost kraljević! - reče netko i povik se prenese
uokolo. Elizabeta je izvijala glavom na sve strane ne bi li vidjela
kako prema njima dolazi markiza od Exetera noseći u naručju
kraljevsko dijete, pod zlatnom nebnicom što im je nad glavom
pridržavaju četvorica lordova, a dugu povlaku kraljevićeva
baršunastoga plašta nosi gospodarica Penn, njegova dadilja,
koračajući iza njih. Za njom je išla gospa Marija praćena brojnim
drugim gospama. Kako se mala povorka približavala, svi su prisutni
redom padali na koljena, a potom ustajali zauzimajući mjesto u
povorci koja se sada spremala ući u dvorac.
Elizabeta se u naručju lorda Hertforda, odmah ispred
kraljevića, doista osjećala jako važnom, a u kapelici je dobro
odigrala svoju ulogu, predavši poprilično zgužvanu haljinicu
gospodarici Penn i bočicu sjajno odjevenome nadbiskupu od
Canterburyja, ali do vremena kada je obred završio i svi prisutni
ushićeno zapjevali Te Deum, bilo je dobrano iza ponoći i ona je
vojevala unaprijed izgubljenu bitku sa snom. Kada povorka stiže do
kraljičinih odaja, gdje su kraljevski roditelji čekali dolazak upravo
krštenoga sina, gospa Marija zgrabi pospanu sestricu za ruku i
zadrži je na nogama sve do trenutka kada ju je opet smjela predati
gospi Bryan. Posljednje čega se Elizabeta sjećala od te čudesne
noći, a što se dogodilo tren prije nego što je sklopila oči, bio je
otac kako plače od sreće primajući u naručje njezina brata.

Kraljica Jane izgledala je sjajno sjedeći na urešenoj postelji i

dočekujući goste, tako da se Elizabeta zaprepastila doznavši dva
dana poslije da se razboljela.
- Njezino Visočanstvo ima groznicu - reče joj gospa Bryan. -
Govore da se prejela teške hrane.

49
 Tjeskobna zabrinutost na odgojiteljičinu licu uznemiri
Elizabetu. Primjećivala je da se na cijeli dvor spustilo nešto
zlokobno: razgovori su se vodili prigušenim glasom i nitko se više
nije veselio. To je uplaši. Sviđala joj se kraljica Jane jer je bila dobra
prema njoj, a znala je i da joj otac silno ljubi kraljicu. Molila se Bogu
da maćehi uskoro bude bolje.
No, poslije nekoliko dana, jedne večeri k njoj dođe sestra
Marija.
- Našoj dobroj majci i kraljici vrlo je loše - tužno reče. - Uz nju
su ispovjednik i naš kraljevski otac.
Elizabeta klone duhom. Uplaši se za kraljicu, za oca, za sebe,
kao i za ono jadno djetešce što je ležalo u teškoj zlatnoj kolijevci.
Hoće li još jedno kraljevsko dijete ostati bez majke?
- Hoće li umrijeti? - šapne.
- Moramo se moliti da se to ne dogodi - odvrati Marija jednom
rukom obgrlivši Elizabetu. - Moramo zamoliti Boga da je ostavi na
životu.
Elizabeta smjesta pođe do svojega klecala i klekne.
- Odmah ću ga to zamoliti - reče pa se, zatvorivši oči i
sklopivši ruke, poče gorljivo moliti.
Iza njezinih leđa Marija je rukom pritiskala obraz.
- Oh, ovaj me zub strahovito muči - zastenje.
- Klinčići će vam pomoći, gospođo - reče gospa Bryan.
- Pokušala sam s klinčićima - reče Marija, očito trpeći bol. - Ne
pomaže. Moram to podnositi kako znam i umijem. Kao što je
govorila ona mučenica od moje majke, u kraljevstvo ćemo nebesko
doći samo kroz tegobe.
- Vruća opeka umotana u flanel, stavite li je na bolno mjesto,
olakšat će vam bol - ustrajala je gospa Bryan podižući se na noge. -
A vama je, gospo Elizabeta, vrijeme za odlazak u postelju. Odmah
ću vas onamo otpratiti, čim završite s molitvom.

50
 Elizabeta se probudi začuvši tihe jecaje. Upravo je svitalo kada
se izvukla iz postelje i na sebe navukla kućni ogrtač. Zadržavajući
dah, tiho otvori vrata što su vodila u predsoblje. Tamo nije bilo
nikoga. Činilo se da plač dopire iza sljedećih vrata. Elizabeta
podigne zasun.
Gospa Marija i gospa Bryan, obje već potpuno odjevene,
smjesta se podigoše na noge. Gledajući čas jedno, čas drugo
suzama umrljano lice, Elizabeta pogodi da se dogodilo nešto
strašno. Marija joj hitro priđe.
- Sestro, ako od Boga prihvaćamo dobre stvari, onda moramo
izdržati i kušnje koje nam šalje - reče privinuvši Elizabetu uza se. -
Jao, naša dobra kraljica više nije s nama.
- Zasigurno je otišla na nebo, dijete moje, zbog svojih
mnogobrojnih dobrih djela - uvjeravala ju je gospa Bryan tapkajući
oči rupčićem.
Elizabeta ništa ne reče. Bila je izgubila vlast nad sobom kada joj
je umrla majka i sumnjala je da će je ikada nešto drugo tako jako
povrijediti pa je pokušavala ne plakati. Sada je velika djevojka i
mora prihvatiti Božju volju, koliko god to bilo teško.
- Kraljičin je odlazak bio lagan. Umrla je u snu, a prije toga je
primila posljednju pomast - reče joj Marija. - To neka nam bude
utjeha.
- Žao mi je što je umrla - šapne Elizabeta. - Bila je vrlo dobra
prema meni. Nedostajat će mi.
Suze su joj navirale, ali ona im se nije htjela prepustiti.
- Svima će nam nedostajati - kao jeka ponovi Marija -
pogotovo našemu jadnom ocu.
- Gdje je otac? - upita Elizabeta.
Odjednom poželje utjehu koju bi joj mogle pružiti njegove jake
ruke, snažna prisutnost i ohrabrujuća pouzdanost.

51
 - Nije ovdje - reče Marija. - Otišao je u Windsor prije izlaska
sunca. Nije htio nikoga vidjeti i želi sam tugovati.
Elizabeta se osjeti dvostruko napuštenom. Izgubila je dvije
majke, obje u kratkom razdoblju, a njezin je otac odjahao, čak joj i
ne pokušavši pružiti utjehu.

Čvrsto stišćući Marijinu ruku, Elizabeta ude u kraljevsku

kapelu. Tu je pred njima, na odru presvučenom crnim suknom,
ležalo ukočeno tijelo kraljice Jane odjeveno u svečano ruho, s
krunom na glavi i nakitom oko vrata i na grudima. Ruke su joj bile
prekrižene na prsima, a oči zauvijek zatvorene.
Sestre su na sebi imale sumorne crne haljine u znak korote i
bijele kapice.
- Bijele kapice znače da je kraljica umrla u babinjama - objasnila
joj je Marija.
Zajedno su klečale tijekom svečane mise, a potom se, pošto
odoše svećenik i zborski pjevači, približiše odru. Slab se miris
začina, prikrivajući nešto manje ugodno, širio od kraljičina tijela
koje je sada ležalo već tri dana, a kada Elizabeta, koju je sestra bila
podigla na ruke, poljubi mrtvu ženu u bijelo čelo, ono joj se učini
hladnim poput mramora na koji je nalikovalo. Činilo se, međutim,
da Jane Seymour samo slatko spava. Kada bi se barem probudila,
pomisli očajno Elizabeta, svi bi opet bili sretni i kralj bi se vratio.
Ali, znala je da se kraljica nikada više neće probuditi, da je njezina
duša odlepršala i daju je na neki tajanstven način ubio kraljevićev
porođaj.
Zgrožena zbog slatkastog mirisa smrti i sa strahom shvaćajući
da na ovome svijetu ima više opasnosti nego što je ikada mislila,
Elizabeta zarije lice u ruke da se sakrije od pogleda na bijelo,
voštano lice i počne se svim silama moliti.

52
 - Kako je kralj? - gospa Bryan podigne pogled prema sir Johnu
Sheltonu koji joj se pridružio kraj razbuktale vatre. Bio je mjesec
studeni, a sir John se vratio u Hatfield čim je kraljica ispraćena na
vječni počinak u Windsoru. Elizabeta je ležala na trbuhu blizu
ognjišta, pretvarajući se da uči slova upisana na bukvaru.
- Bojim se da je klonuo duhom - reče upravitelj - ali prema
svim izvješćima, usmjerio je um na to da strpljivo podese svoj
gubitak. Kaže se da je usmjerio um i na to...
Nagne se naprijed i nešto promrmlja odgojiteljici na uho.
Napregnuvši se čuti, Elizabeta uhvati riječi „četvrti put”.
- A kraljica se još nije ni ohladila u grobu! - uzvikne gospa
Bryan.
Oh, ali bila je hladna, bila je već vrlo hladna i prije nego što su
je onamo položili, pomisli Elizabeta, s drhtajem se prisjećajući
onoga mramornog tijela.
Glavni tajnik Cromwell rekao mu je kako mu je zbog revne
brige za podanike najvažnije prevladati ovo tužno raspoloženje
reče sir John. - Pritomje mislio na pitanje nasljednika. Između mira
i kaosa u kraljevstvu stoji samo kraljevićev život, a vi dobro znaate
koliko djece umire mlado. Radi budućnosti svih nas kralju je
potrebno još sinova i on sam to jasno uviđa. A, dakako, tu su i
prednosti koje donosi novi bračni savez.
Elizabetu nisu zanimali bračni savezi. Više se brinula zbog
svojega dragog malog brata, onoga slatkog djetešca koje - baš kao
ni ona - nije imalo majke da ga voli. Zar to sir John nagoviješta da
bi joj brat mogao umrijeti? Molim te, Bože, ne - to bi bilo više
nego što bi ona mogla podnijeti.
Njezin se strah odmah stiša.
- Bar je kraljević u dobru zdravlju, Bogu budi hvala, snažno i
zdravo dijete, kako čujem - reče sir John. - A tako i treba biti jer
kralj strogo pazi na njegovo zdravlje.
- Jadno malo janje - promrmlja gospa Bryan.

53
 - Njegovo je Veličanstvo zapovjedilo da se zidovi, podovi i
stropovi u kraljevićevoj sobi peru triput na dan i da nitko tko je
bio u dodiru s bilo kakvom zarazom ne smije pristupiti Njegovu
Visočanstvu - objasni joj sir John. - Teško da ga se u danim
okolnostima može kriviti zbog toga.
- A kime se Njegovo Veličanstvo kani oženiti? - tiho zapita
gospa Bryan vraćajući se na malopnjašnji razgovor i pogledavši
Elizabetu da vidi sluša li ih ona. Djevojčica je naoko bila
zaokupljena abecedom.
- Pa, trebala je to biti francuska kraljevna, kako sam čuo, ali se
Francuzima to nije svidjelo. Navodno je Njegovo Veličanstvo reklo
njihovu poklisaru da je za njega to pitanje silno važno pa mu je
potrebno vidjeti gospu prije nego što se potpiše bilo kakav ugovor.
- Sir John opet se nagne bliže odgojiteljici pa je Elizabeta morala
zadržati dah kako bi čula nastavak. - Zatražio je da prikladne
francuske gospe dođu u Calais kako bi se on s njima mogao sresti i
malo se upoznati prije nego što odabere neku od njih. Pa, poklisar
je pobjesnio. Rekao mu je da se visoke francuske gospe ne izlažu
kao životinje za prodaju na tržnici. A onda se usudio natuknuti - sir
John je sada gotovo šaptao - da ih Njegovo Veličanstvo možda želi
zajahati jednu za drugom pa zadržati onu koja mu se najviše svidi.
Gospa Bryan dahne i pritisne rukama obraze koji su postali
tamnoružičasti.
- Eh, lijepo ste porumenjeli, gospo - reče sir John - a tako je
porumenio i kralj. Nikada ga nisam vidio tako smetena. Kao što
možete zamisliti, odustao je od pomisli na savez s Francuzima.
Sada gleda prema Kleveu...
Elizabeta se dosađivala slušajući o raznim savezima. Osim toga,
bila je zbunjena. Zašto se gospa Bryan onako zaprepastila? I zašto
bi njezin otac jahao francuske gospe? Tako se postupa s konjima -
na konje se uzjahuje. Sve je to bilo jako čudno i izvan njezina
razumijevanja. Zagleda se u svoj bukvar. Kosa slova, fino urezana u

54
drvo, plesala su joj pred očima, a njihova ih vlasnica nije vidjela.
Previše ju je zaokupljao trud da zamisli vlastitoga oca kako na sve
strane po Calaisu jaše na francuskim gospama, baš onako kako ona
jaše na svojemu drvenom konjiću. Na slike što ih je tako sebi
dočarala zahihoće ispod glasa. Odrasli se kadšto zbilja silno
smiješno ponašaju.

55
 3. 1538.

E lizabeta pohita niza stube do velike dvorane u Hatfieldu pitajući

se zašto je gospa Bryan zove. Kada se primakne dnu stuba,
spazi da odgojiteljica stoji na vratima pozdravljajući se s ukusno
odjevenom sredovječnom ženom tamne kose i očiju blagih kao u
košute.
- Nisam vas tako skoro očekivala - reče gospa Bryan. - Molim
vas, imajte strpljenja sa mnom.
Malčice uzrujano, okrene se oko sebe i obrati svojoj pitomici.
- Gospo Elizabeta, dopustite mi da vam predstavim
gospodaricu Katherinu Champernowne - reče.
Klecnuvši, posjetiteljica se dražesno nakloni, a Elizabeta joj
uzvrati jednakim naklonom.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - uljudno
reče.
- Iskazujete mi čast, gospo - odvrati tamnokosa žena. Imala je
blag devonski naglasak, okrugle obraze, malčice prćast nos i
nagovještaj nestašnosti na licu, a oko nje se osjećao dašak
profinjenosti. Je li to prijateljica gospe Bryan, pitala se Elizabeta
očekujući da će sada, nakon razmjene pozdrava, moći otići. Ali, to
se ne dogodi.
- Odmah će vam donijeti nešto za osvježenje - reče gospa
Bryan posjetiteljici, još uvijek zvučeći pomalo zbunjeno. - Molim
vas, sjednite i udobno se smjestite. Gospo Elizabeta, pođite sa
mnom. Doskora ćemo se vratiti.
Žena žustro krene ispred Elizabete prema njezinoj sobi.
Djevojčica je bila lagano znatiželjna i potpuno nespremna za ono
što je slijedilo.

56
 - Moram vam reći da će vam gospodarica Champernowne
odsada biti odgojiteljica - objavi gospa Bryan.
- Odgojiteljica? - zaprepasti se Elizabeta. - Ali, već imam
odgojiteljicu. Vi ste mi odgojiteljica.
Gospa Bryan duboko udahne.
- Bojim se da više nisam, drago dijete. Sada sam kraljevićeva
odgojiteljica i vodit ću njegovo kućanstvo. Zbog toga je
gospodarica Champernowne poslana ovamo.
Elizabeta to nikako nije mogla prihvatiti. Ta, otkako se sjeća,
gospa Bryan brinula se za nju. U svakom pogledu, osim po krvi, bila
joj je majka, osoba koja se za nju skrbila, hranila je, tješila i tjerala u
red. Cijeloga njezina života gospa Bryan bila je uza nj, a sada, čini
se, više neće biti. Nezamislivo. - Je li to zapovjedio moj otac? -
upita.
- Da, dijete moje - nježno reče gospa Bryan.
- To mora da je neka pogreška - izjavi Elizabeta. - Otpravite tu
gospu. Neka se ona brine za kraljevića, a vi ostanite ovdje.
Načas nastane muk.
- Kraljeviću je kao odgojiteljica potrebna iskusna gospa
plemenita roda - reče gospa Bryan. - Mnogo prije nego što ste se
vi rodili, skrbila sam za vašu sestru, gospu Mariju. Onda za vas.
Sada sam dobila nalog da pođem u Hampton Court i brinem se za
kraljevića.
Kad je to rekla, u glasu joj se začuje neki ponos i Elizabeta
najednom shvati da nije posrijedi samo kraljeva zapovijed, nego i
želja same gospe Bryan. Brat je važniji od nje - bila je dovoljno
stara da to zna - pa je za gospu Bryan ovo značilo promaknuće i
veliku čast. Koliko god bila mlada, Elizabeta je shvaćala da bi bilo
uzaludno dalje prosvjedovati: stvari mora prihvatiti kakve jesu. No,
to je boljelo, oh, kako je samo boljelo, jer je shvatila ne samo to da
njezin mali svijet nikada više neće biti isti kao prije nego ju je
zaprepastilo i otkriće da odanost što ju je gospa Bryan iskazivala

57
njoj nije u potpunosti bila lišena koristoljublja. Svijet se opet
potresao, kao što se to u punoj snazi dogodilo kada je doznala za
užasnu majčinu sudbinu, a u manjoj mjeri kad je umrla kraljica Jane.
Ona je velika djevojka: četiri su joj godine i neće se duriti.
Dopusti gospi Bryan da je uzme za ruku i odvede u prizemlje
pozdraviti se s Katherinom Champernowne: kraljevski sagne glavu
kada nova odgojiteljica još jednom klecne pa joj čak uzvrati i
osmijeh.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - reče.
- Bit će mi čast služiti vam, gospo Elizabeta - reče odgojiteljica.
Gospa Bryan se ozari. Nije imala pojma o boli i ogorčenosti
što su plamtjele u Elizabetinim grudima ni o suzama što su prijetile
da se izliju kada joj je, dva dana kasnije, njezina pitomica
domahivala na oproštaju, stojeći na vratima velike dvorane.
Sama sam, nemam nikoga da se skrbi o meni doli ovu
strankinju, pomisli Elizabeta pa ispravi mlađahna ramena i odluči da
će podnositi zajednički život s pridošlicom najbolje što bude
mogla.

Čim je kočija gospe Bryan nestala u oblaku prašine niz cestu

prema Londonu, gospodarica Champernowne okrene se k
Elizabeti i ljubazno se nasmiješi.
- Hajdemo prošetati vrtovima - reče joj vedro. - Tako je lijep
dan. Zašto ne pođete po loptu. Možemo se zabavljati raznim
igrama ako vam je tako po volji, gospo.
Elizabeta je pogleda u čudu. Gospa Bryan nikada nije predložila
nešto takvo; dakako, onaje bila znatno starija od gospodarice
Champernowne, a pomisao na tu dostojanstvenu gospu kako, u
vrtlogu skutova i rukava, baca ili udara loptu bila joj je tako
smiješna da, trčeći do sobe, nije mogla potisnuti hihot. Sama je igra
bila toliko zabavna: obje su, nasmijane i zadihane, jurile preko
tratine, dobacujući loptu jedna drugoj i češće je promašujući negoli

58
je uspijevajući uhvatiti. Novaje odgojiteljica imala puno energije za
osobu svojih godina, a uopće joj nije bilo ispod časti provlačiti se
kroz ružino grmlje u potrazi za loptom, na veliko Elizabetino
čuđenje i divljenje.
Ostavši bez daha, ali još uvijek u dobru raspoloženju, njih se
dvije spustiše na klupu u osunčanoj sjenici.
- Gospo Elizabeta - reče gospodarica Champernowne - hoćete
li mi učiniti čast i zvati me Kat? Puno je kraće i zvuči više
prijateljski nego gospodarica Champernowne, a Kat je ime kojim
me obično zovu u krugu obitelji.
- Kat - ponovi Elizabeta. - Da, voljela bih vas zvati Kat... Kat! -
Ponovno se grohotom nasmije. - Champernowne je smiješno ime.
- Staro devonsko ime - reče Kat - i stara obitelj. Jeste li znali
da smo nas dvije u rodu zahvaljujući bračnim vezama, gospo
Elizabeta?
- U rodu? - upita Elizabeta oduševljeno. - Kako to?
- Preko obitelji vaše gospođe majke - reče Kat pažljivo birajući
riječi.
Elizabeta se ugodno iznenadi, ali ne reče ništa. Već dugo radije
nije spominjala Anu Boleyn. Lakše joj je bilo zaboraviti da je ikada
imala majku pa se stoga i ne pitati o njezinu strašnome završetku i
zastrašujućim pojedinostima toga završetka. A ni gospa Bryan i
ostali članovi kućanstva nisu spominjali Anu od onoga strašnog
dana kada je Elizabeta čula za njezino smaknuće.
No, Kat nije o tome ništa znala, iako je ona, dakako, bila
svjesna činjenice da je to vrlo osjetljiv predmet, a sama je imala
vlastite čvrste stavove u vezi s Anom Boleyn, svojom rođakinjom,
te u vezi s čovjekom koji ju je poslao u smrt. Nije ih, dakako,
smjela izraziti pred njegovom kćeri, a ni pred bilo kime drugim,
kada se već o tome govori, no bila je čvrsto odlučila da Elizabeta
jednoga dana treba doznati istinu. A ako se to ima dogoditi, ime
Ane Boleyn ne smije biti zabranjeno spominjati.

59
 Za sada je, međutim, to moglo pričekati.
- Dođite - reče Kat - uskoro će vrijeme objedu. Objasnit ću
vam kako smo povezane kada sjednemo za stol.
Elizabeta je bila očarana. Već je osjećala bliskost s novom
odgojiteljicom, a na njezino iznenađenje, u njoj se budila i
naklonost. Bilo je nešto toplo i pouzdano u vezi s Kat
Champernowne. Da se usudi nadati kako će ova rođakinja biti
netko tko će je doista voljeti i neće je ostaviti?
Gotovo odmah Elizabeta primi poziv da dođe u Hunsdon,
udaljen desetak milja, i posjeti sestru Mariju.
- Budući da je gospa Bryan otišla, činilo mi se prikladnim da
gospa Elizabeta neko vrijeme bude uz osobu koju poznaje i kojoj
vjeruje - rekla je Marija Kat Champernowne netom nakon njihova
dolaska i ne primjećujući odnos koji je Elizabeta odmah uspostavila
s novom odgojiteljicom.
- To je bilo vrlo ljubazno od Vaše Milosti - reče Kat, misleći
kako je Marija velikodušna u brizi za dijete Ane Boleyn. Vjerojatno
joj to nije lako, pomislila je.
Ali, Elizabeti se život u Hunsdonu činio izluđujuće dosadnim.
Iako je voljela sestru, bilo je ondje malo toga u čemu bi
četverogodišnja djevojčica mogla uživati. Marija se igrala s njom, ali
je isto tako od nje zahtijevala i da u kapelici pribiva beskonačnoj
službi Božjoj i očekivala od nje da duge sate provodi u osobnim
iskazima pobožnosti. Elizabeta se s nestrpljenjem vrpoljila dok je
pobožna Marija klečala uz nju kao miran i ushićen lik, a Kat
grčevito pritiskala prst na usnice ne bi li dijete zadržala mirnim.
Kada sujednoga dana nakon mise izlazile iz kapelice, Elizabeta
upita:
- Zašto zvone sva ta zvona? Marija se očevidno zaprepasti.
- Zar vas nitko nije poučio tome, sestro? - zapita namrštivši se.
- Zvona označuju podizanje hostije.

60
 - Otac Parker kaže da je pogrešno zvoniti za mise - reče
Elizabeta bezazleno.
Mariju ovo kao da razdraži. Po čuvenju je donekle poznavala
oca Parkera jer je bio kapelan Ane Boleyn, a sumnjala je da je
jedan od onih užasnih reformista.
- Vrlo je loše od njega što govori takvo što - reče odlučno. -
Zvona označavaju najsvetiji trenutak mise. Pođite sa mnom.
Uzevši djevojčicu za ruku, povede je natrag u praznu kapelicu,
do oltarne pregrade.
- Kada svećenik pred narodom podigne uvis kruh i vino -
objasni - čini to zato da bi pokazao kako se dogodilo čudo jer se
za mise, kako je naš Gospodin i obećao na posljednjoj večeri, dar
kruha i vina pretvara u njegovo tijelo i krv kojima je dragovoljno
otkupio naše grijehe.
Elizabeta nesigurno pogleda prema oltaru, sada potpuno
praznom, osim bijeloga damastnog pokrova, bogatoga prednjeg
zastora i zlatnoga raspela.
- Pa kako je to moguće? - upita. - To je i dalje kruh i vino.
Kušala sam i jedno i drugo.
Marija se zaprepasti. Čemu li uče to dijete?
- Ne, to je čudo! - usklikne. - Kada se posvete, kruh i vino i
dalje izgledaju poput kruha i vina, ali postaju stvarno tijelo i krv
Isusa Krista. Iznenađuje me da vam otac Parker to nije objasnio. U
to mi vjerujemo.
Elizabeta se suzdrži od toga da joj priopći kako joj je otac
Parker rekao nešto poprilično različito od ovoga: slutila je da će se
Marija rasrditi ako joj to kaže. Više ju je mučilo što pije vino koje
je zapravo krv i jede kruh koji je navodno meso. Nije zvučalo
lijepo niti je imalo puno smisla. Ali, puno toga nije imalo smisla,
primjerice, zle vještice koje tkaju čarobne uroke, kralj Perceforest
koji se pretvara u medvjeda i kraljevna Zellandina čiji je san trajao

61
stotinu godina. 6 Elizabeta je počinjala sumnjati u istinitost takvih
priča, ali s misom je bilo drukčije jer ako Marija, kao i gotovo svi
ostali koje je poznavala - ljudi dovoljno stari da to znaju - govore
da se za mise događa čudo, onda mora da su svi oni u pravu i ona
im mora vjerovati.

Marija pođe ravno do Kat Champernowne.

- Užasnuta sam neukošću toga djeteta - reče joj prijekorno. -
Zar vi to niste primijetili? Što se pak tiče oca Parkera, čini se da je
očito podbacio u svojoj dužnosti. Molim vas, uvjerite me da su
Elizabeti poznati barem vjeronaučne osnove i Očenaš.
- Svakako jesu, gospođo - reče Kat. - Žao mi je ako sam u tom
pogledu bila nemarna, istinski mi je žao. Iskreno sam vjerovala da
ju je kapelan u to u potpunosti uputio.
- Ne baš u potpunosti, bojim se - dometne Marija. - Kada se
vratite kući, hitno morate razgovarati s njim. U međuvremenu, moj
će joj kapelan podrobno protumačiti sve što bi trebala znati.
Elizabeta nema majke i ja se osjećam odgovornom za nju. Odlučna
sam pripaziti na to da ne skrene s pravoga puta. Za sada vam
predlažem da neko vrijeme pripazite na njezine redovite molitve,
radi dobrobiti njezine duše.
- Da, gospođo - krotko reče Kat spustivši se u dubok naklon.
No, pošto Marija iziđe iz Elizabetine sobe, Kat, vjerujući da do
Boga ne vodi samo jedan put te imajući za to jutro u vidu nešto
jako važno, tek kratko zadrži Elizabetu u obavljanju pobožnosti i

6
Ovo anonimno prozno djelo napisano na francuskome sredinom
14. stoljeća povezuje tradiciju romana o Aleksandru Velikome s
ciklusom arturijanskih legendi, a sadržava prvu poznatu verziju o
Trnoružici - nap. prev.

62
već nakon četvrt sata oslobodi svoju nemirnu pitomicu od klečanja
na klecalu.
- Mislim da ćemo se danas pozabaviti jednom poviješću - reče
joj - poviješću o svecima, s obzirom na to da je danas nedjelja.
Ispripovjedit ću vam povijest o svetoj Uršuli jer ta svetica za vas
ima posebno značenje. Vidite, rođeni ste u djevičanskoj odaji u
Greenwichu čiji su zidovi urešeni tapiserijama koje prikazuju
povijest o svetoj Uršuli i njezinih jedanaest tisuća djevica.
Elizabeta se smjesti do Katinih nogu. Voljela je priče. Kat je
ovu priču bila odabrala s posebnom svrhom.
- Sveta Ursula bila je britanska kraljevna i otac je za nju bio
ugovorio brak - započe - ali ona je željela ostati djevica pa su joj
otac i zaručnik pristali ostaviti rok od tri godine da uživa u
svojemu djevičanstvu.
- Što je djevica? - upita Elizabeta.
- Neudana, čista i kreposna gospa - objasni joj Kat. - I tako je
sveta Ursula to vrijeme provela ploveći preko sedam mora u
društvu još deset plemenitih djevica, a svaka je od njih sa sobom
bila povela tisuću djevojaka.
- Mora da je to bio vrlo nakrcan brod! - primijeti Elizabeta. Kat
se osmjehne.
- Doista mora da je bilo tako. Ali, nakon hodočašća u Rim i
mnogobrojnih pustolovina, jaki su vjetrovi njihov brod uz rijeku
Rajnu odnijeli sve do Kölna u Njemačkoj, gdje su tada živjeli opaki
pogani koji nisu vjerovali u Boga. Vidjevši da su sveta Ursula i
jedanaest tisuća djevica u njezinoj pratnji kršćanke, pokušali su ih
natjerati da se odreknu svoje vjere, a kada su to odbile, sve su ih
pogubili.
Elizabeta je načas šutjela, prisjećajući se da je već čula te riječi.
- Sve su ih pogubili? - upita nakon nekoliko trenutaka, za kojih
joj misli odlutaše drugamo.

63
 - Sve. - Kat zastane. - Nakon nekoliko stotina godina kosti su
im pronađene i Crkva ih je sve proglasila sveticama.
- Kako... - drhtavim će glasom Elizabeta - kako su ih pogubili?
Kat se pripremala na ovaj trenutak. Bolje je, rasuđivala je, da
Elizabeta ovo dozna od nje nego od nekoga tko vjeruje u krivnju
Ane Boleyn.
- Jednu po jednu natjerali su ih da kleknu, a potom im glave
odsjekli mačem.
- Strašno - reklo je dijete.
- Ah, vjerujem da nisu ništa osjetile. Sve je bilo vrlo brzo -
uvjeravala ju je Kat.
Elizabeta podigne tragično izobličeno lice prema odgojiteljici.
Kat joj pomiluje kosu i zagleda joj se u tamne oči.
- Jesu li tako... jesu li tako postupili i s mojom majkom? - upita
djevojčica.
- Da, dijete moje - reče Kat, još je uvijek milujući po kosi.
Jadnica, vrlo je hrabro umrla. A vjerojatno nije ni osjetila bol jer je
sve bilo gotovo u tren oka.
Elizabeta opet zašuti.
- Počinila je neka zlodjela - promrmlja tihim glasom.
- Ne, nije! - čvrsto reče Kat. - Govorilo se da je bila nevjerna
kralju i da je snovala urotu za njegovo umorstvo. Ali, sigurna sam
da su te optužbe izmislili njezini neprijatelji kako bi je se riješili pa
su lukavo izgradili slučaj protiv nje tako da vaš otac kralj povjeruje
u to.
- Tko su bili oni? - upita Elizabeta. Prava je mudrica, pomisli
Kat.
- Ljudi koji su se u to vrijeme motali oko kralja.
Kat nije kanila spomenuti ime glavnoga tajnika Cromwella jer
je Cromwell još uvijek bio kraljev glavni savjetnik i već se bojala da
je rekla previše.

64
 - I govorili su istinu?
Elizabeti je već, uglavnom zahvaljujući gospi Bryan i gospi
Mariji, bilo usađeno načelo da uvijek treba govoriti istinu.
Kat je znala da mora biti vrlo oprezna: što god sada kaže bit će
ključno za Elizabetin budući mir i dobro, ali to joj mora reći na
takav način da ne zvuči kao pokuda, za slučaj da dijete to ikada
nekome ponovi.
- Velika je porota bila uvjerena da govore istinu - reče - a
najviši plemići kraljevstva proglasili su kraljicu Anu krivom. No, bilo
je i mnogo drugih koji su tvrdili kako je sve to samo izlika za
njezino uklanjanje.
Sve je ovo bilo točno i nitko to nije mogao osporiti.
Elizabeta, međutim, još uvijek nije bila zadovoljna.
- Vi, znači, mislite da moja majka nije počinila rečena zlodjela? -
ustrajala je.
- Tako mi Bog pomogao, mislim da nije - šapne Kat. - Ali, naći
ću se u strašnoj nevolji ako vi ikada ikome ponovite moje riječi.
Gospo moja, vaša je majka bila nedužna, u to sam uvjerena.
Nemojte to nikada zaboraviti.
- Neću - svečano izjavi Elizabeta. - No, ako je bila nedužna,
onda je bilo pogrešno pogubiti je.
- Kadšto, dijete moje, i nedužni moraju umrijeti, a kraljevi, koji
imaju moć nad životom i smrću, moraju se suočiti s teškim
izborom. Sigurna sam da se Njegovoj Milosti vašemu ocu u ono
vrijeme činilo kako ispravno postupa. Ne smijete ga kriviti.
- O, da mu bar mogu reći koliko je pogriješio - reče strastveno
Elizabeta, ali se onda, ugledavši prestrašen izraz Katina lica, požuri
umiriti je. - Obećavam da neću ništa reći, uistinu neću.
- Blagoslovljeni bili, dijete moje dahne Kat. - Hajde, idemo se
igrati loptom. Sigurna sam da smo molitvama posvetili dovoljno
vremena!

65
 - Vaše Veličanstvo - izjavi carev poklisar Chapuys, blag čovjek
crnih obrva i šiljate brade - gospa Elizabeta vrlo je lijepa. Na čast
Vašemu Veličanstvu.
- Hmm - zagunđa kralj kojega su mučili bolovi u nozi: gnojna se
upala pogoršavala i znao je da će je uskoro morati dati očistiti.
Doista nesnosno za čovjeka kakav je on - čovjeka koji je blistao na
turnirima i isticao se u svakom sportu - da bude ograničen u
zatvoren prostor zbog sve veće nemoći pa mu je ćud zbog toga
bivala sve opakija. Isto se tako naglo debljao, što ga je još više
usporavalo pa je, otkako mu je ona vještica nabila rogove i dovela
u pitanje njegovu muškost, počeo pretjerivati za stolom, a jednako
bi postupio i u ložnici, samo da je za to bio sposoban. A još ga je
uvijek peklo i to što ga je kao prosca odbacila mlada milanska
vojvotkinja čiji ga je zavodljivi portret potaknuo da odbaci žalobno
ruho i zatraži njezinu ruku.
- Recite Njegovu Veličanstvu - drsko je rekla mlada vjetropirka
- da bih mu, kada bih imala dvije glave, jednu rado stavila na
raspolaganje.
Kako se samo usudila! Zar on nije najbolja prilika za udaju u
cijeloj Europi? Ma, nevažno. Ima i drugih kneginjica. Možda bi
trebao u obzir uzeti onu... kako li se zove... Klevsku?
- Nikada nisam vidio tako napredno dijete - govorio je
Chapuys.
Henrik je gledao preko dvorane prema mjestu gdje se njegova
mlada kći dražesno vrtjela oko sebe i klanjala u kolu, uviđajući
istinitost poklisarovih riječi. Sve je upućivalo na to da će Elizabeta
izrasti u lijepu i duhovitu djevojku: nije uzalud bila njegova kći, kao
i Anina, nerado je priznavao. Već su se u ovoj ranoj dobi kod nje
pokazivale majčina taština i sklonost očijukanju, kao i sposobnost
da svakoga očara, a one crne oči... Nikako nije uspijevao zaboraviti
one zamamne crne oči, njegovo je prokletstvo bilo da ih nikada ne
zaboravi...

66
 Jednoga dana, odlučno pomisli, morat će Elizabeti naći muža.
Unatoč svemu njezinu nezakonitom položaju, bit će dovoljno
prosaca spremnih da sklope savez s njezinim ocem. Do tada će im
se njihati pred nosom kao mrkva - vrlo lijepa mrkva - koja će se u
dogledno vrijeme, pretpostavljao je, pokazati popriličnim izazovom
za bilo kojeg muškarca.
To je pitanje, međutim, za sada valjalo odložiti jer su Henrika
previše zaokupljali ženidbeni pregovori i otkriće još jednoga
izdajničkog legla. Nakon uskrsnoga svetkovanja Elizabeta se s
Marijom vratila u Hunsdon, gdje ju je polusestra ponovo stala
primoravati na dolično vladanje i pribivanje službi Božjoj. Zamarao
ju je strogi način života koji joj se nametao jer joj se činilo da je
stalno na koljenima ili s iglom u ruci. Kako li je samo mrzila šivanje!
Kakve li dosade!
Kat je obuzdavala njezin buntovni duh, ali je isto tako i
podilazila njezinoj razmaženosti potajno joj u sobu za učenje
donoseći ušećereno voće, čitajući joj očaravajuće priče, hihoćući
zajedno s njom zbog smiješnih lakrdija i napuhanih dužnosnika, ali
svejedno joj namećući blage vidove stege.
Učenje s Kat očaravalo je Elizabetu. Uskoro otkrije da voli
učiti i pokaže se revnom učenicom. Svakodnevno je ustajala rano i
puna vedrine, brzo izmolila molitve i doručkovala kako bi mogla
pohitati u sobu za učenje i naučiti što više o velikome svijetu koji
ju je privlačio širom se otvarajući pred njom.
Kat ju je brojeve učila uz pomoć računaljke i zadavala joj lakše
zadatke koje je valjalo riješiti.
- Ako imam pet trešanja i dvije pojedem, koliko će mi trešanja
ostati?
Elizabeta je brojila na prste.
- Tri! - brzo reče.
- Dobro - nasmiješi se Kat koje se dojmila djetetova
sposobnost.

67
 Kat ju je učila pisati, tjerajući je da ispisuje redove i redove
slova u vježbenicu. Uskoro je Elizabeta znala napisati vlastito ime, a
nakon toga je bilo samo pitanje vremena kada će početi sastavljati
jednostavne rečenice.
Kat joj je pripovijedala priče o kraljevima i kraljicama od kojih
je potekla, a Elizabeta je osobito voljela slušati o Vilimu Osvajaču i
bitki kod Hastingsa te kraljici Filipi koja se uspješno založila za
stanovnike grada Calaisa, ali joj je najdraža bila priča o Henriku
Sedmome, njezinu djedu, koji je pobijedio opakoga Rikarda
Grbavca u bitki kod Boswortha i tako postao kralj iz Tudorove
kuće. Elizabeta bi zadrhtala slušajući kako je Rikard dao u Toweru
umoriti svoje mlade nećake i kraljeviće te je bila mišljenja da ga je
snašla sudbina kakvu je u potpunosti zaslužio. Kako li se samo
divila svojemu djedu pobjedniku! Jednoga dana Kat na stolu
razmota zemljovid.
- Ovdje je prikazano Britansko otočje - reče. - Ovaj je dio
Engleska, ovo je Wales, a ovo Irska. Vaš otac kralj vlada nad svime.
- A što je ovaj dio? - upita Elizabeta pokazujući mjesto na vrhu
zemljovida. Uvijek je predviđala nastavak poučavanja.
- Škotska, a tu vlada vas rođak, kralj Jakov Peti. Na drugoj
strani, preko mora... pogledajte ovamo, ovo je Engleski kanal...
nalazi se Francuska, a vaš je otac po pravu krvi i francuski kralj.
- Moj je otac moćan vladar! - oduševljeno će Elizabeta. Sljedeći
prikaz što joj ga je Kat pokazala prikazivao je nebo, s planetima
koji se okreću oko Zemlje, a bio je tu još jedan prikaz s veselo
obojenim znakovima zodijaka.
- Pogledajte, ovo je vaša natalna karta, gospo Elizabeta - reče
Kat. - Vi ste Djevica. Pametna, ali skromna i, dakako, čedna,
- Djevica - ponovi Elizabeta. - Znači li to da sam djevica, kao
što je bila sveta Ursula?
- Blagoslovi Bože, dijete, za sada jeste, sve dok se ne udate -
smiješeći se odgovori Kat.

68
 - Hoćete reći da ne mogu biti djevica kad se udam? - zbuni se
djevojčica.
- Uvijek ćete biti Djevica jer ste rođeni pod tim znakom. No,
kada se uda, djevojka prestaje biti djevica.
Zašto? - ustraje Elizabeta.
- Zato što je njezina nevinost nešto što mora prepustiti mužu -
odgovori Kat, ne želeći se previše upuštati u pojedinosti.
Elizabeti, koja je pamtila priču o Strpljivoj Grizeldi, uopće se nije
milila pomisao da se u bilo kojem pogledu mora prepustiti mužu.
Već je bila odlučila da će, kada odraste, sve činiti onako kako njoj
bude po volji i da nikome neće dopustiti da joj zapovijeda.
Elizabeta je bila na vrhuncu sreće tijekom satova plesa. S
lakoćom je naučila otmjene korake ronde, saltarella, alletnande i
basse dance, umjela se kretati polako i dostojanstveno u svečanoj
pavani i pokazivati silnu energiju u divljem branim i gigueu, vješto
udarajući nogom o pod, poskakujući i okrećući se kao vihor.
- Bravo! - uzvikivao je učitelj plesa, a Kat je pljeskala diveći se
Elizabetinoj ljupkosti, ali se ujedno i podsjećajući na to da joj valja
obuzdavati djetetovu taštinu jer Elizabeti ništa nije bilo draže doli
se razmetati svojim umijećem. No, nikada nije doista uspjela u
tome jer je već bila potpala pod utjecaj djevojčičine živahne
dražesti, a uostalom - rekla bi sama sebi svaki put kada bi Elizabeta
zanemarda njezine slabašne opomene da se stalno samoj sebi ne
divi u zrcalu - kraljevoj je kćeri potrebno stanovito
samopouzdanje, pogotovo ako na plećima mora nositi teret
nezakonitosti.
Jahanje je bilo još jedna vještina u kojoj se Elizabeta isticala.
Brzo je svladala jahanje na prvom konjiću i uznapredovala do
poslušna jahaćega konja. Uz pratnju nekolicine konjušara i Kat koja
je jahala uz nju, svaki je dan na konju obilazila perivoje u
Hunsdonu, Hatfieldu, Hertfordu, Enfieldu, Elsyngeu i Ashridgeu,
dvorcima u kojima je provodila djetinjstvo, naizmjence boraveći u

69
svakome od njih i odlazeći iz njih kada bi na red došlo temeljito
čišćenje. Isto je tako s Kat rado odlazila u duge ranojutarnje šetnje
po svježem zraku, bez obzira na vrijeme, pokušavajući korak
uskladiti s odgojiteljičinim kada je bilo studeno pa su morale
ubrzati hod da se zagriju.
Poslijepodneva su obično bila posvećena učenju jezika.
- Za kraljevu je kćer važno znati razne jezike kako bi mogla
razgovarati sa stranim vladarima i poklisarima - rekla joj je Kat.
Blagoslivljala je svojega naprednog oca koji ju je svojedobno
poučavao francuskome, talijanskome, španjolskome i
nizozemskome, tako da je sada bila u stanju osnovno znanje o tim
jezicima prenijeti svojoj vrlo sposobnoj učenici. Elizabeta je brzo
učila - imala je dara za to - pa su njih dvije doskora mogle na tim
jezicima voditi jednostavne razgovore.
Jednoga dana Elizabeta naiđe na jednu od sluškinja koja je,
čisteći sobu za učenje, pjevala neku pjesmu na čudnom i živahnom
jeziku.
- Što to pjevaš? - upitala je pjevačicu, ženu kose svijetle poput
slame i očiju modrih kao različak, koja klecne brzo se spustivši u
naklon.
- Staru velšku baladu, gospo - odgovori ugodnim, pjevuckavim
glasom. - Zove se Carol Llygoden yn y Felin: Miš u mlinu.
- Zvuči veselo - reče Elizabeta. - Hoćeš li me naučiti da je
pjevam?
Oh, ne znam, gospo - zamuca žena. - Moram obavljati svoj
posao.
- Moraš me slušati - uznosito reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva
kći.
- Da, gospo, dakako, gospo - promrmlja žena. - Sigurna sam da
je to onda u redu.
- Naravno da jest! - reče Elizabeta. - Zar ne, ti si Blanche?

70
 - Blanche Parry, ako vam je po volji, gospo.
- Sjest ćemo ovdje.
Elizabeta je odvuče do klupice kraj prozora i Blanche, isprva s
oklijevanjem, a potom sa sve većim samopouzdanjem, stade
Elizabetu učiti pjevati pjesmu, redak po redak, sve dok je dijete
nije savršeno naučilo.
- Sad je idem otpjevati Kat! - uzvikne Elizabeta i požuri pred
Kat se pohvaliti savršenim izgovorom velškoga.
- Naučila sam novu pjesmu - objavi. - Sad ću vam je otpjevati.
Kat sjedne na klupu i odloži pletivo.
- Slušajte - uputi je dijete pa, bez i najmanje pogreške, jasnim i
čistim glasom otpjeva velšku božićnu pjesmu. Kada je završila, Kat
zaplješće od udivljenja.
- Otkuda ste to naučili? - upita zapanjeno.
- Od Blanche Parry - reče Elizabeta. - Hoću od nje naučiti još
velškoga.
- To će biti silno primjereno - izjasni se Kat. - Vaš djed, kralj
Henrik Sedmi, bio je napola Velšanin i potjecao je od drevnih
velških vladara. Rođenje u Walesu, u Pembrokeu, a ime Tudor,
ime vaše kuće, također je velško. Pobrinut ću se da se Blanche
svaki tjedan oslobodi drugih poslova kako bi vas mogla učiti velški.
Blanche nije bila posebno dobra učiteljica, ali je Elizabeta uz nju
naučila pjevati i recitirati raznorazne pjesme te njihovo značenje, a
u Blanche se tijekom tih sati što su ih njih dvije provodile zajedno
rodila silna odanost prema živahnoj mladoj gospodarici koja se
toliko zanimala za povijest i predaje njezina pokorenog naroda i
koja je prema njoj bila tako prijateljski raspoložena i ljubazna.
Onoga dana kada joj Elizabeta darova crvenu vrpcu za koju je
mislila da će lijepo izgledati u Blanchinoj kosi, ženu svlada takvo
ganuće da je jedva bila u stanju govoriti, a kada joj se glas vrati,
pade pred Elizabetom na koljena.

71
 - Najradije bih da vam mogu zauvijek služiti, gospo, tako mi
Bog pomogao - gorljivo izjavi.
Elizabeta se nasmiješi: Blancbino ju je ponašanje silno
zadovoljavalo.
- Pobrinut ću se za to! - reče. - Morate ostati uz mene.
- I hoću, to vam obećavam! - uzvikne Velšanka.

72
 4. 1539.

- Kažu da je jako lijepa - reče Elizabeta. - Nadam se i da je

ljubazna.
- Sigurna sam da će biti takva - osmjehne se Kat.
Kralj je, dočekavši mlađu kćer u prijestolnoj dvorani, bio u
dobru raspoloženju.
- Pozdrav, gospo Bessy! Vaša je sestra Marija već ovdje, a vaš
brat kraljević stiže sutra.
- Jako mi je drago zbog toga, gospodine - reče Elizabeta,
oduševljena što je opet uz oca. - Jedva čekam da dođe. Ne viđam
ga često, ali stalno mislim na njega. A napravila sam mu još jednu
košulju.

73
 Lice joj poprimi kiseo izraz, a kralj Henrik se osmjehne.
- Siguran sam da će dobro izgledati u njoj, koliko god da je za
vas bio velik napor načiniti je!
- Ali, gospodine... - prosvjedovala je Elizabeta.
- Ma, dajte. Sjećam se koliko mi je, dok sam bio dječak, bilo
nepodnošljivo sjediti u zatvorenome i nešto črčkati, umjesto da
vježbam bacanje koplja ili gađanje iz luka. Poslije, kad sam postao
kralj, na mene se svalilo breme državnih poslova, a ja sam samo
htio poći u lov...
Zašuti, prisjećajući se predivnih davnih dana kadaje i u sedlu i u
ložnici bio kao mladi bog, kada se svijet činio punim obećanja, a
Kate i on uzajamno se voljeli. Biloje to prije nego što mu je život
uništilo „veliko pitanje” 7 Sada je Kate već četiri godine mrtva, a
isto tako i Ana, Bog je prokleo, pa potom i Jane..., a on je debeo,
star muškarac koji se sprema po četvrti put oženiti kako bi
osigurao veći broj nasljednika svojemu kraljevstvu i nada se da će
pronaći ljubav bar samo još jednom prije nego što ga vječnost
pozove k sebi.
- Nas smo dvoje od iste vrste, Bessy - kazao je žalosno. -
Obavljamo svoju dužnost zanemarujući svoje najveće želje.
Elizabeta ustrepće čuvši te riječi.
- Trudim se biti nalik na vas, gospodine - reče ona predano.
Henrik promotri vatrenu djevojčicu plamene kose, rođenu iz
njegove očajničke požude za njezinom majkom i začetu prije
njihova braka.
- Vi i jeste nalik na mene - reče.

7
Kraljevo veliko pitanje - napori Henrika VIII. i njegovih savjetnika
da od rimskoga pape ishode dozvolu za razrješenje braka s
Katarinom Aragonskom, temeljem navoda iz Levitskoga zakonika i
činjenice da je Katarina prije udaje za Henrika bila zaručena za
njegova starijeg brata - nap. prev.

74
 Doista, bila mu je tako slična da je bilo nesporno kako je
njegova kći, iako je bilo i onih koji su izražavali sumnju u to, s
obzirom na ono što se poslije dokazalo protiv Ane. No, Elizabeta
je puno toga naslijedila od njega, a također i od majke, bolje
rečeno, najbolje majčine osobine: to mu je bivalo sve očitije svaki
put kad bi je vidio. Imala je Aninu pamet, smisao za humor, snažan
značaj, zamamne oči... Kako su ga te oči omadijale! Je li ga doista
prevarila sa svim onim muškarcima? Morao je u to vjerovati. Ipak,
sumnje su ga još uvijek mučile. Zar se nikada neće osloboditi Ane
Boleyn?
No, Ane više nema. Ovo pred njime stoji njezina kći, koju je
on glavom lišio majke. Dakako, potpuno opravdano: imao je pravo
onako postupiti, potpuno pravo. A sada će se taj nedostatak
ionako ispraviti.
Hoće li vam biti po volji pozdraviti novu maćehu? - upita kćer.
- Oh, da, gospodine. Čujem da je vrlo lijepa.
- Tako mi kažu. Gospodar Cromwell kaže da ljepotom
nadmašuje i Sunce i Mjesec, a majstor Holbein načinio je za mene
njezinu sliku.
Iz njedara izvadi okruglu kutijicu od sjajne bjelokosti,
izrezbarenu u obliku ruže koja tek što nije procvala pa s nje
podigne poklopac kako bi djetetu pokazao što se unutra skriva.
Bila je to slika žene očiju zasjenjenih nježnim vjeđama i bijelih
obraza urešenih blagim rumenilom, a na crvenim joj je usnama
lebdio nagovještaj osmijeha.
- Kako je samo lijepa! - uzvikne Elizabeta, pomislivši da
kneginja doista izgleda nježno i ljubazno.
Henrik je zurio u minijaturu.
- Ana - dahne. - Ana Klevska. Neka Bog ubrza njezin dolazak!
Sutradan gospa Marija povede Elizabetu u posjet bratu,
kraljeviću Eduardu, ozbiljnome dvogodišnjaku kojega nađoše kako
sjedi na podu u svojoj bogato opremljenoj dječjoj sobi, okružen

75
raznim igračkama, kao što su drvene kocke, minijaturni drveni
bodež i štit, zlatna zvečka, zvrk, drveni konjić, a usto i zgodna
bijela pudlica koja je, sjećala se Elizabeta, nekoć pripadala njegovoj
majci, kraljici Jane. Njegova dadilja, gospodarica Penn, neprivlačna
žena s bijelom pregačom prebačenom preko golublje sive haljine,
ustane kada kraljevske kćeri uđoše u prostoriju i sagne glavu.
Elizabeta se nisko pokloni pred kraljevićem koji podigne
pogled i upre u nju ledeno modre oči. Ispod široka oboda šešira s
perom izvirivali su vrlo svijetli pramenovi, okrugli su mu obrazi bili
rumeni, usta crvena poput trešnje, a brada šiljata i odlučna.
Gospodarica Penn podigne ga u krilo.
- Poželite dobrodošlicu svojim sestrama, gospi Mariji i gospi
Elizabeti - uputi ga.
- Dobro mi došle, gospo Marija i gospo Lisbeth tepalo je
dijete. Nije se osmjehivalo.
- Donijela sam vam dar, brate - reče Elizabeta pružajući mu
sitno prošivenu košulju od tanka platna. Eduard ispruži debelu
ručicu i od nje uzme košulju, na tren je prouči, a onda izgubi svako
zanimanje za nju i predade je dadilji.
- Sigurna sam da će u njoj lijepo izgledati, gospo - nasmiješi se
gospodarica Penn.
- Smijem li ga malo držati? - upita Elizabeta pa sjedne pokraj
dadilje raširivši skute. Dadilja pažljivo podigne dijete i ono se
zadovoljno smjesti u Elizabetinu naručju.
- Moj gospodar i kraljević sve je teži - reče djevojčica uživajući
u toploj blizini malenoga tijela što se privijalo uz nju. - Zar ne,
brate?
On podigne čeličnomodre oči prema njoj. Kroz njih ju je
promatrao njihov zajednički otac.
- Zar mi se nećete ni nasmiješiti?
Od njega dobi samo slabašan odgovor.

76
 - Uskoro će mu se vratiti dar govora, gospo - predviđala je
dadilja.
Nježno, Elizabeta poškaklja kraljevića ispod pazuha. On
poskoči u njezinu naručju i glasno se nasmije.
- Dobro vam ide s njim, gospo - primijeti gospodarica Penn. -
On je ozbiljan dječak i rijetko se smiješi.
Eduard je sada ozareno gledao Elizabetu, a ona mu je uzvraćala
osmijeh saginjući se k njemu kako bi nosom protrljala njegov.
- Smijem li ga sada ja malo držati? - upita Marija.
Dadilja joj predade Eduarda i Marija ga posadi sebi na koljeno,
pjevušeći mu, mazeći ga i čvrsto ga stežući uza se. Dječačić je to
nakratko podnosio, a potom se, na njezino očito razočaranje, poče
otimati. Potom otrči prema igračkama, dohvati drvenoga konjića
pa pojuri po sobi, progoneći zamišljenu divljač.
- Kada stigne kraljica - reče Elizabeta - nadam se da ćemo svi
zajedno živjeti na dvoru.
Marija se doimala nesigurnom.
- Moramo pričekati da čujemo volju našega oca i nove maćehe
- reče.
Upravo u tom trenu pred njima zastane Eduard.
- Poklonite se! - bahato zacvrkuće.
Sestre ga pogledaše iznenađeno i s oklijevanjem.
- Poklonite se! - ponovi. - Ja ću biti kralj, kao i otac! Marija i
Elizabeta ustadoše susprežući osmijeh pa se duboko pokloniše
pred njim.
- Ustanite - zapovjedi im, savršeno oponašajući kralja Henrika.
Sestre se pokoriše. - Sada možete ići - reče Eduard. Gospođa
Penn odmahivala je glavom nad njegovim drskim samopouzdanjem.
Na odlasku Elizabeta iz džepa izvadi prilično ljepljiv komad
marcipana i utisne ga dadilji u ruku.
- Dajte ovo kraljeviću - prošapće.

77
 Božić je prošao u vrtlogu svečanosti i u općemu željnom
iščekivanju nove kraljice. Novogodišnje je svetkovanje bilo u
punom jeku: velika dvorana u Whitehallu bila je prepuna svijeta,
svijeće su treperile, oganj plamsao na velikome ognjištu, psi se
otimali oko dobačenih zalogaja, a sluge s krčazima obilazile
dvoranu puneći pehare do vrha. Elizabeta je silno uživala.
Gospodar Bezakonja zahtijevao je kaznu za nju pa joj je zapovjedio
da poljubi desetoricu najpristahje gospode u dvorani. Svi su se, a
među njima i njezin otac, grohotom smijali kada je najprije
odabrala jednoga muškarca, pa drugoga te im, čvrsto zatvorenih
očiju, svakome ponudila napućene usnice. Na kraju od smijeha više
nije mogla ni disati pa je morala odustati od igre da malo predahne,
držeći se za bolne slabine sve dok nije opet došla do daha.
- A što je sa mnom? - s tobožnjom ogorčenošću vikne kralj. -
Zar ja nisam ovdje najpristahji muškarac?
Elizabeta, još uvijek bez daha, pritrči k njemu i utisne mu u
usta dugačak cjelov. Dvorani su pljeskali i odobravali.
- Svakako jeste, gospodine! - zamuca.
Upravo u tome trenu uđe teklić u kraljevskoj odori i prišapne
Elizabetinu ocu nešto na uho. Henrik se široko osmjehne, uspravi
se u punoj visini i podigne ruku zahtijevajući tišinu.
- Vehka vijest, gospe i gospodo! Kneginja Ana Klevska živa i
zdrava stigla je u naše kraljevstvo i sada se nalazi u Rochesteru. Što
kažete? Hoćemo li čekati na službeni prijam prije nego što
ugledamo nevjestu ili da odmah odjašemo u Rochester, pod
krinkom vatrena udvarača te osvojimo njezinu ljubav?
Društvo, zajapureno od vina, na sav se glas složi s ovim drugim
naumom pa se Elizabeta uskoro nade usred mnoštva okupljena u
dvorištu što se mahanjem opraštalo od kralja i osmorice gospode
u njegovoj pratnji.

78
 - Krzno, sir Anthony! Moj dar za kneginju! Jeste li se sjetili
ponijeti ga?! - vikne Henrik podižući se u sedlo i umatajući se u
samurovinu.
- Ovdje je, sir - nasmiješi se sir Anthony Browne.
Kralj se široko osmjehne, nabije šešir čvrsto na glavu i
domahne okupljenim dvoranima.
- Vrlo brzo opet ćemo vas vidjeti, a onda ćemo do
Greenwicha na svadbu. Zbogom!
- Bog neka bude uz Vašu Milost! - dovikivali su gospoda i
gospe, a Elizabeta začu nekoga kako mrmlja: - Samo idi, stari jarce!
- Mogu li i ja s vama? - naglo uzvikne kada kralj okrene konja.
- Ne večeras, Bessy! Idem udvarati jednoj gospi, a djevojčice
pri tome mogu samo smetati! - veselo joj odvrati otac, a potom uz
topot kopita i na čelu svojih pratilaca prođe kroz glavna vrata
dvorca.

79
 5. 1540. - 1541.

N itko nije znao kada će se kralj vratiti pa glavni komornik

objavi da će se proslava Nove godine nastaviti kako je
predviđeno, ali bez njega. Elizabeta je veći dio dana provela s Kat u
svojoj odaji, gdje su obje klečale pred ognjištem i označavale
darove koje će te večeri podijeliti.
Bilo je kasno poslijepodne i vani se već bilo smračilo, kad
najednom Elizabeta stavi ruku na usta.
- Zaboravila sam! Obećala sam gospi Mariji da ću joj se
pridružiti u kapelici za večernju - usklikne.
- Ne brinite - reče Kat pogledavši na pješčani sat. - Ako
požurimo, nećemo zakasniti.
Potom potraži Elizabetin plašt i rukavice, pomogne joj odjenuti
se, a onda je zavojitim stubištem otprati do dvorišta. Kapelica se
nalazila preko puta i kroz prozore od šarena stakla nazirao se sjaj
svijeća. Marija je sigurno već bila ondje u molitvi.
Elizabeta začuje topot kopita po tvrdom tlu. Ona i Kat
povukoše se propustiti konjanike. Kroz glavna vrata prođoše
kaskajući, a Elizabeta zadrhti od radosti što joj se otac kralj, na
kraju krajeva, vraća na vrijeme za večernju zabavu. Prvo od radosti,
a potom od zbunjenosti, jer se otac nije doimao poput sretna
zaručnika. Doista, lice mu je bilo ukočeno od bijesa, a nju kao da
uopće nije primjećivao. Sav natmuren, teško sjaše s konja, a potom
zabrza prema svojim odajama, dok su ga njegovi pratitelji, predavši
konje stajskim momcima, slijedili na sigurnoj udaljenosti obješenih
lica.
Elizabeta i Kat zaprepašteno se pogledaše.
- Zašto otac izgleda tako zlovoljno? - upita Elizabeta.

80
 - Nikakav mi razlog ne pada na pamet - odgovori Kat. -
Požurite, gospo, zakasnit ćemo u kapelicu.
Marija, već na koljenima, kratko ih i prijekorno pogleda dok su
žurno ulazile, a potom se mirno vrati molitvi. Elizabeti je bilo teško
usredotočiti se i mehanički je odgovarala. Zašto je otac izgledao
onako strahovito ljut?
Zazebe je od strepnje. Do sada je već bila naučila da se, kada
se otac rasrdi, događaju loše stvari. Njegov gnjev ulijeva daleko
veći strah nego gnjev drugih muškaraca jer on ima moć nad
životom i smrću. Ljudi su zbog toga čak i umirali... Primakne se
bliže Kat i uhvati je za ruku.

Henrik se mrštio zauzimajući mjesto na uzvišenju za gozbu.

Samo je sjedio, onako ogroman u haljetku ukrašenom draguljima,
na proćelavoj, prosijedoj glavi kočio mu se šešir s perjanicom,
očito se ljuteći i suženih očiju pogledom prelazeći po dvoranima. U
dvoranije bilo tiho: umjesto uobičajenog šuma razgovora čuo je
suzdržan kašalj, povremeno šmrcanje, prigušen šapat. Promatrao je
kćeri što su s drugoga kraja velikog stola gledale u nj očiju punih
tjeskobe. I one su, baš kao i on, bile iznevjerene. Očekivale su
novu maćehu, a on suprugu koju bi mogao voljeti. Činilo mu se da
će se rasprsnuti od bijesa.
Gdje je ona hulja od Cromwella? Trebao bi biti ovdje! Ah, evo
ga, sam osmijeh i ljubaznost, ulazi u dvoranu poslije svojega
suverena. No, njegova je neučtivost sada od svega najmanje važna,
pomisli Henrik.
Cromwellu se oči susretoše s kraljevima, a osmijeh mu zadrhti
i nestane. Dvorani zadržaše dah, gledajući čas jednog čas drugog.
Elizabeta, kojoj je malo toga promicalo, najednom shvati da je
gospodar Cromwell na neki način uvrijedio oca. Znači, to je razlog
kraljevu lošem raspoloženju. Stvari su počinjale dobivati smisao.

81
 - Nedostajali ste nam kad smo se vratili, glavni tajnice -
prijeteći reče Henrik, napetim glasom.
- Molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti - glatko odgovori
Cromwell. - Odijevao sam se za gozbu. Do prije jednoga sata
nisam ni znao da se Vaše Veličanstvo vratilo.
- Vratili smo se, glavni tajnice, jer nije bilo razloga da ostanemo
u Rochesteru.
Kraljev je glas bio poput leda.
- Želi li Vaše Veličanstvo time reći da kneginje Ane tamo nije
bilo? - upita Cromwell.
Cijeli je dvor proždirao svaku riječ.
- Oh, bila je tamo, glavni tajnice, bila je tamo.
- To je olakšanje, sir - brzo će Cromwell. - A kako se Vašemu
Veličanstvu svidjela kraljica?
Kralj se prijeteći nagne naprijed.
- Uopće mi se nije svidjela. Nije mi se svidjela! - Posljednje
riječi ispljune naglašavajući svaku od njih. - Uopće ne izgleda onako
dobro kako ste mi tvrdili i vi i ostali. A da sam znao ono što sada
znam, ne bi ona nikada ni zakoračila u ovo kraljevstvo!
Zavali se u stolac, doimajući se poput lava koji se sprema
navaliti na plijen.
- Kako da to riješimo, gospodaru Cromwelle? Kako da to
riješimo?
Cromwell je izgledao kao čovjek kojega je netko upravo opalio
šakom.
- Sir, ugovor je potpisan i potvrđen. Tu bi moglo biti teškoća...
- Pogledavši gospodaru u lice, brzo dometne: - Ali, sve ću pomno
provjeriti i vidjeti postoji li način da se to razriješi.
- Bolje vam je da ga nađete - reče kralj. - Uvukli ste me u ovu
stupicu pa me iz nje imate i izvući!

82
 Kada Cromwell pobježe iz dvorane poput išibana psa, Henrik
kimne sviračima pa oni zasviraše, a dvorani s olakšanjem nastaviše
razgovor prigušenim glasom. Elizabeta se osjećala nelagodno. Ovo
nije bilo sretno novogodišnje slavlje kakvo je očekivala i sada se
bojala da na kraju krajeva i neće dobiti novu maćehu. A nije tomu
uspijevala shvatiti razlog jer je kneginja Ana na slici izgledala tako
ljupko. Što se to ocu kod nje nije svidjelo?
Uto primijeti da kralj nešto gunđa obraćajući se vojvodi od
Norfolka koji je sjedio lijevo od njega.
- Siromašni se ljudi mogu oženiti ženom po vlastitom izboru -
tužio se Henrik - a vladari moraju prihvatiti ono što im drugi
izaberu. U koga da se muškarac pouzda?
- Vaše je Veličanstvo bilo loše obaviješteno - primijeti vojvoda,
suosjećajno odmahujući glavom. - U to nema sumnje.
- Doista je tako - žalosno se složi Henrik. - No, zar mi zbog
toga o vratu mora biti taj jaram? Kakvo je rješenje za to?
- Moramo se nadati da će ga gospodar Cromwell pronaći, sir -
umirivao ga je vojvoda.
Elizabeta se iznenadi vidjevši kako mu se tanke usne iskrivljuju
u kradomičan osmijeh.

Sutradan se dvor premjesti u Greenwich, bez obzira na

činjenicu da sada više nitko nije znao hoće li se kraljevsko
vjenčanje ondje održati ih neće. Kralj je prethodne večeri rano
napustio gozbu i odonda ga nitko nije vidio, a glavni se tajnik
Cromwell negdje skrivao.
Prije odlaska Elizabeta pođe u oproštajni posjet bratu Eduardu
koji je uskoro imao krenuti prema zamku Hertfordu. Tijekom
proteklih dana vidjela ga je nekoliko puta pa ju je sada
prepoznavao i s oduševljenjem dočekivao.
- Lisbeth! - vrisnuo bi kad god bi ušla u sobu i raširenih ruku
pritrčao zagrliti je. U pojedinim je prigodama umio biti bahat, ali je

83
isto tako bio slatko dijete i njoj je srce bilo prepuno ljubavi prema
njemu.
Njegova se pratilja duboko nakloni. Elizabeta zastane. Bila je to
je gospa Bryan.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče ona pribrano.
- Zahvaljujem vam - ukočeno kimne Elizabeta. Još je uvijek
osjećala bol zbog toga što ju je bivša odgojiteljica iznevjerila. -
Došla sam vidjeti svojega gospodara i kraljevića.
Gospa Bryan shvati razlog njezine hladnoće.
- Poslat ću gospodaricu Penn - reče i povuče se.
- Odlazim u Greenwich - reče Elizabeta Eduardu, držeći ga na
krilu. - Došla sam oprostiti se. Moram požuriti. Dao Bog da se
uskoro ponovno sretnemo, slatki brate. I Bog vas čuvao do tada.
Cjelov, naklon i više je nije bilo. Nije vidjela suzu što je
dječačiću potekla niz obraz čim su se za njom zatvorila vrata.
- Kraljevo je vjenčanje određeno za sutra - uzbuđeno reče Kat
ušavši u Elizabetinu sobu. - Čula sam razgovore dvorana.
- Hoću li ići i ja? - upita Elizabeta podigavši pogled s knjige. -
Mogla bih odjenuti novu modru haljinu.
- Nisam sigurna, gospo - nesigurno odvrati Kat. - Morate
čekati poziv.
- Nadam se da ću ga primiti - odvrati djevojčica. - Sutra je
Bogojavljenje. Bit će slavlja i zabave. Toliko želim biti ondje!
Čekala je, sva ustreptala. Sati su prolazili, a ništa se ne dogodi:
kralj ne posla po nju.
Elizabeta je bila gorko razočarana otkrivši, sutradan kasno
prijepodne, da je vjenčanje već obavljeno, u sklopu privatnoga
obreda u kapehci.
- Ne brinite se zbog toga - reče joj Kat - dobro je to što ste
večeras pozvani da se pridružite Njegovu Veličanstvu u prijestolnoj

84
dvorani. Bit će tu žive slike pa ples i uobičajena gozba prigodom
bogojavljenske noći.
Elizabeta zaplješće od radosti. To joj je bilo najdraže...
- Modru haljinu, mislim - reče Kat sa smiješkom.

Kralj, ozaren od vrhunskoga vina, sjedio je mršteći se na

predstavljače živih slika koji su uznemireno prikazivali priču o tome
kako Himenej, bog svadbe, blagoslivlja vjenčanje Orfeja i Euridike
želeći da im brak bude plodan. Mlade djevojke iz dobrih obitelji u
lepršavim bijelim haljinama pjevale su svadbenu pjesmu i izvijale
tijelom izvodeći zamršene plesne pokrete.
Elizabeta je mislila da su izvođači predivni, a pjesma prekrasna,
ali ju je jednako zanimala i nova kraljica koja je ukočeno sjedila uz
kralja, uglata lica namještena u osmijeh kojijoj se nije ogledao u
očima što su ih zastirale teške vjeđe. Baš i ne nalikuje na svoju
sliku, pomisli Elizabeta, a njezina inozemna njemačka haljina užasno
je neugledna i nedostaje joj dugačka povlaka koja se na dvoru
smatra obvezom. Još je gori od toga, gori od dubokoga, grlenog
glasa kojim ju je Ana prethodnoga dana pozdravila prilikom
upoznavanja, bio neugodan miris neoprane posteljine i ustajale ribe
koji je kneginju pratio kamo god pošla. Ipak, činila se dovoljno
prijateljski raspoloženom i naklonjenom novim pastorkama pa
Elizabeta zaključi da će to zanemariti, pitajući se jedino što će o
tome reći njezin otac, poznat kao gadljiv muškarac.
On se pak zacijelo nije doimao zadovoljnim novom nevjestom
pa je ta nesretna gospa sada izgledala jednostavno užasnuta, i to s
razlogom, jer je Henrik, posljednjih dana ionako napet do krajnjih
granica, konačno odbacio svako pristojno ponašanje, a nitko nije ni
najmanje sumnjao u to da je vrlo loše raspoložen. Suprotno
uobičajenoj navici, nije nijednom zapljeskao izvođačima pa su oni
stoga silom prilika predstavu prikazivali pred šutljivim dvorom.

85
 Himenej se sada obraćao Njegovu Veličanstvu, podsjećajući ga
na radosti koje ga očekuju u bračnoj postelji. Elizabeta nije
razumijevala puno od onoga što je govorio, ali se otac nije činilo
pretjerano zadovoljnim: zapravo, nije izgledao nimalo radosno.
Kada je prikazivanje živih slika završilo i izvođači s olakšanjem
pobjegli iz dvorane, Will Somers, kraljev lakrdijaš, pokuša podići
raspoloženje zbijajući šale, ali Henrik je i dalje sjedio lica mrka
poput olujna neba i stisnutih očiju. Somers nepromišljeno odluči
iskoristiti povlašteni položaj dvorske lude.
- Sprječavamo li mi tebe u nečemu, Harry? Hajde, stari moj,
kreni, ništa ne odgađaj! Odvedi svoju slatku nevjestu u postelju i
prihvati se posla!
Kralj udari šakom po stolu tako da svi poskočiše.
- Dosta! - zareža. - Drži jezik za zubima, ludo. Sjeti se da su
ovdje kraljica i brojne gospe.
Zamahom ruke otjera Somersa i još jednom dade znak
glazbenicima.
- Svirajte! - zapovjedi.
Započe glazba, poletna i popraćena živahnim udaranjem
bubnja. Henrik prijekim okom promotri dvorane.
- Što je s vama? - drekne. - Hajde, hajde, brzo na ples!
Nekolicina gospode hitro poskoči, nakloni se pred svojim
gospama pa ih povede do prostora za ples. Elizabeta je nogom
tapkala u ritmu glazbe, moleći se da je netko pozove na ples, kad
ugleda kralja koji se okrenuo prema kraljici, sa zlobnim sjajem u
oku.
- Hoćete li mi učiniti čast, gospođo? - upita.
Kraljica Ana zbunjeno se osvrne prema prevoditeljici,
dostojanstvenoj njemačkoj matroni što je stajala uz nju, tražeći
tumačenje.

86
 - Gospođo, kralj želi da zaplešete s njime - s neodobravanjem
se namršti matrona, kao da je riječ o najneobičnijem i
najnećudorednijem zahtjevu. Henrik sijevne očima na nju.
Ani se lice snuždi i ona tihim glasom nešto reče prevoditeljici.
- Vaše Veličanstvo, kraljica ne pleše - kreposno objavi gospa. -
U Kleveu ne običavamo plesati.
- Tako mi Boga, plesat će! - začu Elizabeta bijesne očeve riječi.
- Maknite mi tog zmaja ispred očiju!
Kada ženu, unatoč njezinim prosvjedima, ispratiše iz dvorane,
kralj se okrene k Ani.
- Hajde! - zapovjedi, i sam listajući.
Ovo nije trebalo prevoditi. Kraljica ustane i dopusti mu da je
povede. Istina, nije umjela plesati i dvorani su zadržavali dah dok je
posrtala, griješila u koracima te naposljetku svom težinom kralju
nagazila na prste. On se trgne, ali ništa ne reče, nego se nastavi
hramajući kretati po prostoru za ples. Napokon se ples primakne
neugodnom završetku, a nevjestu, svu rumenu u licu, kralj povede
natrag na mjesto.
- Sada ćemo se povući - najavi, a cijeli se dvor podigne na
noge. Anu ispratiše njezine gospe, a kralj i njegova pratnja pođoše
za njima. Dok su izlazili, Elizabeta začuje kralja kako mrmlja vojvodi
od Norfolka: - Kažem vam, milorde, da ne moram udovoljiti
svijetu i kraljevstvu, ne bih ovo što noćas moram učiniti učinio
nizašto na svijetu! - Potom teška koraka ode iz dvorane.
Nakon toga Kat pospanu Elizabetu žurno otpravi u postelju, iz
straha da do nje ne dopru daljnji nepristojni razgovori i nagađanja
među dvoranima.
Elizabeta je u životu vidjela puno pisama što su ih bili napisali
odrasli pa je znala kako treba postupiti. Umoči gusje pero u crnilo
te urednim, djetinjim rukopisom stade polako i pomno pisati.

87
 Dopustite mi da Vam ovim pismom iskažem silno poštovanje koje
osjećam prema vama kao kraljici te svu svoju poslušnost kao prema
majci. Premlada sam i preslaba da bih mogla učiniti više doli Vam
poslati čestitke na početku Vašega sretnog braka. Nadam se da će
Vaše Veličanstvo prema meni pokazati jednako toliko dobrohotnosti
koliko ja iskazujem žara služiti Vam.

Ovo dobro zvuči, pomisli, a moglo bi kraljicu Anu potaknuti na

to da je opet pozove na dvor. Uživala je u boravku u Hertfordu,
tome ugodnom dvorcu od crvene opeke smještenu na obalama
rijeke Lee, kao i u društvu svojega malog brata, jer je bilo rijetko
da zajedno borave na jednome mjestu, ali u njoj je oduvijek tinjala
želja da živi na dvoru i očajnički je čeznula za time da se onamo
vrati.
Uto u sobu za učenje ude Kat.
- Što to pišete, gospo? - stade se raspitivati.
- Pismo kraljici - uznosito odgovori Elizabeta.
- Kraljici? - zapanji se Kat. - Dopustite da pogledam. Pažljivo
pročitao pismo, i to dvaput.
- Nisam sigurna da biste ga trebali poslati - reče. Elizabeta je
izgledala potišteno.
- Toliko želim otići na dvor - kaza sa žaljenjem. - Molim vas,
Kat. Kat se na tren zamisli.
- Onda dobro - reče nevoljko. - Pretpostavljam da u njemu
nema ničega što bi moglo izazvati nevolje. Zapečatite ga pa ću se
pobrinuti da se pošalje.
Nekoliko sljedećih dana Elizabeta provede u uzbuđenome
očekivanju povratka na dvor. Jedva je čekala na to da opet
sudjeluje u gozbama, u zabavama, na priliku da odjene lijepe haljine,
a da je lordovi i gospe hvale i dive joj se. Bila je odlučna, bez obzira
na sve neugodne mirise, steći ljubav kraljice Ane koja će sigurno

88
kod kralja upotrijebiti svoj utjecaj da Elizabeta dobije vlastite odaje
na dvoru. To bi bilo prekrasno!
Tim je veći udarac predstavljalo ono što se dogodilo.
- Dobili ste pismo od glavnoga tajnika Cromwella - najavi Kat
ulazeći u njezinu sobu. Elizabeta uzbuđeno skoči, a onda se pribere
jer je Katino lice bilo ozbiljno.
- Što kaže? - uzvikne djevojčica.
- Ne znam kako da vam to kažem, dijete moje - reče Kat, a
glas joj je zvučao neuobičajeno potreseno. - Piše: Od kralja mi je
naloženo da vam poručim kako ne želi ni čuti za Vaš dolazak na dvor
da biste služili kraljici, a imam Vam reći i to kako se Vaša majka toliko
razlikovala od ove žene da Vam je bolje to ne željeti.
Elizabeta najednom brizne u glasan plač, na što se Kat
zaprepasti jer je djevojčica inače bila vrlo staložena i suzdržana.
- Što to znači? - jecala je.
- Ne bih ja to preozbiljno shvaćala - umirivala ju je Kat. - Ovo
je teško vrijeme za Njegovo Veličanstvo. Prema svim izvješćima,
kralj nije sretan s kraljicom.
- Ali što znači to da mi se majka toliko razlikovala od te žene
pa mi je bolje da i ne želim biti uz nju? - Elizabeti presahnuše suze,
ali su joj se na licu još uvijek čitale žalost i zbunjenost.
Kat sjedne pokraj nje za stol i odmakne vježbenicu, uzme
djetetove ruke u svoje i čvrsto ih stisne.
- Elizabeto, vaša je majka bila vrlo dražesna žena. Nije bila li
jepa, ali su je muškarci smatrali privlačnom. Vaš otac kralj sedam
joj je godina udvarao, po čemu možete zaključiti koliko ga je
očarala. A isticala se u svemu. Sve što je činila, činila je s velikom
dražešću - plesala, pjevala, vezla, pisala pjesme, svirala na lutnji i
virginalu 8 a što se tiče pameti i duhovitosti, u tome je prednjačila.

8
Žičani instrument sličan čembalu, u to doba vrlo popularan u
Engleskoj - nap. prev.

89
Bila je vitka, staložena i uvijek otmjeno odjevena jer je umjela s
haljinama i znala s malim puno postići. Silno joj nalikujete. To se
već vidi.
Elizabeta se slabašno nasmiješi, pohlepno upijajući ove podatke
o majci. Nije prije znala sve ove pojedinosti, a ipak su joj na neki
čudan način bile poznate. Sjećala se samo sjajno odjevene žene,
namirisane ružinom vodicom, koja je zajedno s njom trčala
hodnikom ili ispod brade vezivala vrpce biserjem izvezene kapice.
Bilo je i drugih slika, nejasnih i manje utješnih, ali su one sada bile
izvan granica njezina sjećanja, bez obzira na to koliko ih je jako
pokušavala prizvati. Te su uspomene bile sve što joj je ostalo od
majke, ali sada ih je mogla dopuniti ovim što joj je otkrila Kat.
- Kralj je u pravu nastavi Kat. - Kraljica Ana silno se razlikuje
od vaše majke. Ni na koji način ne bi se mogla nadati da će se
uklopiti u kraljeve ideale o ženstvenosti, Bog neka joj bude na
pomoći. Dakle, moj je dojam da kralj sebe silno sažalijeva što se
oženio tom gospom. Nikada to ne bi priznao, ali se vjerojatno
sjeća koliko ga je privlačila vaša majka, a tko zna, možda čak i žali
što ju je dao smaknuti. Ne vjerujem da će ikada neku drugu voljeti
onoliko koliko je volio nju.
Ona potapša Elizabetinu ruku.
- To je gotovo sigurno razlog njegovim riječima da ne biste
trebali željeti biti uz kraljicu. Naziv „ova žena” nije laskav, a čini se
kako bi volio da se ne zbližite s njome.
- No, moglo bi značiti i to da je kraljica Ana dobra, a da je moja
majka bila loša žena pa zato ne želi da budem uz nju... zato što
nisam toga dostojna.
- Nakon ovoga pisma baš i ne mislim da je tako - reče Kat. -
Milena, znala sam da će vas pismo povrijediti, ali mislim da ono
odražava nezadovoljstvo vašega oca. Nemojte mu pridavati previše
važnosti. Dođite, imam vam nešto pokazati.

90
 Kat ustane i povede radoznalu Elizabetu uza stube što su
vodile iz njezine sobe i zavojito se uspinjale sve do tavana. Ondje
se nalazilo nekoliko međusobno povezanih prostorija, prašnjavih i
neiskorištenih. Prve dvije u koje su ušle bile su prazne, ali treća je
bila ispunjena predmetima što su ih bili odbacili nekadašnji
stanovnici hertfordskoga zamka. Na jednoj su staroj klupici ležala
dva otrcana jastuka s izvezenim majmunskim i leptirskim likovima,
boja izblijedjelih od starosti. Izlizana tapiserija i nagorjeli sag
smotani su ležali na podu. Bilo je tu starih škrinja, slomljinih
stolaca, dijelova ulubljena oklopa, a na jednom je klinu visio
čudnovat dvorogi ukras za glavu prekriven paučinom. Elizabeta
posegne za njim. Vidjela je da je nekoć bio izrađen od fine tkanine.
- Ne dirajte to - upozori je Kat. - Prljavo je, a vjerojatno će se
na dodir i raspasti.
- Nikada nisam vidjela takav ukras za glavu - reče Elizabeta.
- Vrlo je star - reče Kat. - Iz davnih vremena. Vidjela sam slične
ukrase na kipovima u crkvama. Mnogi su vaši preci nekoć ovdje
živjeli pa je možda pripadao nekome od njihovih žena. U stvari,
većina tih predmeta vjerojatno je u ovom ili onom trenutku bila u
kraljevskom posjedu.
Ogledavala se na sve strane.
- Nije mi jasno zašto netko već jednom ne raščisti ovo mjesto.
Bila sam ovdje samo jednom, kadaje sir John htio tu nešto
pohraniti. Pretpostavljam da nisam trebala, ali sam malo
pronjuškala i pronašla nešto vrlo zanimljivo.
Uputi se do mjesta gdje je na zid bilo naslonjeno mnoštvo slika
u okvirima. Elizabeta pođe za njom, goreći od znatiželje, a Kat
poče pregledavati slike. Prva je prikazivala muškarca u oklopu i bila
je potamnjela od starosti, druga je bila portret zgodne mlade žene
u smeđoj baršunastoj haljini, s kapicom na glavi i bogatim
ovratnikom: imala je zlatnu kosu, okruglo lice i sramežljiv izraz.
- Tko je to? - upita Elizabeta.

91
 - Pokojna kraljica Katarina, majka gospe Marije. Mora da je ovo
naslikano još dok je bila djevojka, prije nego što joj je ljepota
izblijedjela, a ona dobila na težini.
Elizabeta i protiv volje osjeti sažaljenje prema toj zgodnoj
djevojci. Znala je kako je njezin otac otpustio prvu suprugu i zbog
njezine je tvrdoglavosti protjerao s dvora. Dakako, bezuvjetno je
imao pravo na to, ali svejedno je bilo dirljivo vidjeti sliku mlade
žene koja mora da je svojedobno bila oduševljena time što će
postati njegovom kraljicom, a čiji se život na kraju pretvorio u
tugu.
- Nisam vam htjela pokazati to - reče Kat izvlačeći između slika
drvenu ploču bez okvira - nego ovo. Ovo je vaša majka, kraljica
Ana.
Podigla je veliki portret tamnokose žene veselih, zamamnih
očiju, visokih jagodica i nasmiješenih usana. Bila je odjevena u nisko
izrezanu crnu haljinu urešenu biserjem, vrpcom i krznom. Biserima
joj je bio izvezen i rub francuske kapice, a biserna joj se niska
ovijala i oko vitkoga vrata. Isto je tako nosila draguljima urešen
privjesak u obliku slova B. Na ispucaloj tamnozelenoj podlozi bile
su zlatom ispisane latinske riječi ANNA BOLINA UXOR HENRI
OCTA 9
Elizabeta je udivljeno zurila. Dakle, ovo je majka. Nikada nije
vidjela njezinu sliku, samo se nejasno sjećala njezina lika i često se
pitala kako je izgledala.
- Ova je slika dobro prikazuje - reče Kat. - Vidjela sam je
nekoliko puta.
Elizabetu zapanji sličnost između žene na slici i nje same. Crne
oči, jagodice, šiljata brada, usta. Ona je gotovo pljunuta Ana
Boleyn, shvati. Samo je crvena kosa obilježava kao Tudorovu. A

9
Anna Solina uxor Henri(ci) Octa(vi) - Ana Boleyn, supruga Henrika
VIII. - nap. prev.

92
Kat joj je rekla da i u svakome drugom pogledu nalikuje na majku.
Umije dobro plesati, kao što je umjela i Ana, a već je ovladala i
sviranjem na lutnji i virginalu: učitelj glazbe rekao joj je da je
nadarena. Ana je bila vješta i ručnome radu i voljela je lijepu
odjeću, a držanjejoj je bilo skladno. Bila je pametna, a i Elizabeta je
o sebi znala da je pametna. Promatrajući portret, shvati da
napokon zna tko je.
- Mogu li dobiti ovu sliku? - upita.
- Oh, ne znam - reče Kat koja se počinjala pitati je li bilo
mudro ovo joj pokazati.
- Zašto ne? Nitko je drugi ne želi. Kat se na časak zabrinuto
zamisli.
- Pa, ako biste je držali dobro skrivenu, valjda biste je smjeli
uzeti - reče. - No, nitko je ne smije vidjeti.
Elizabeta zgrabi prljavo staro oslikano platno i omota ga oko
portreta. Potom žurno niza stube pođe za Kat, sve do svoje
ložnice, gdje sliku zagura iza postelje.
- Nitko je tamo neće naći - reče.
- Neće - složi se Kat. - Ova postelja već godinama nije
pomicana. Vjerojatno je i sastavljena u ovoj sobi.
Poslije toga Elizabeta je tijekom nekoga vremena svake noći
ustajala iz postelje i promatrala majčinu sliku pa je domalo
napamet znala svaku pojedinost na njoj.
- Onaj privjesak koji majka na portretu nosi oko vrata... - reče
ona jednoga dana Kat. - Znate li što se dogodilo s njime?
- Ne - odgovori Kat. - Sve su njezine stvari nestale. Nakon što
je proglašena krivom za veleizdaju, kralj ih je dao zaplijeniti. Ne
znam što je učinio s njima.
Elizabeta se ražalosti. Voljela bi imati nešto što je pripadalo
majci. Makar samo za uspomenu, samo da može dotaknuti nešto
što je nekoć bilo Anino.

93
 Završivši s učenjem, Elizabeta dohvati slamnati šešir i istrči na
kolovoško sunce.
Veliki je hertfordski perivoj ležao pred njom, zelen i zlatan na
vrućini, a ona je koračala ravno naprijed, odlučan mali lik u
kremastoj ljetnoj haljini. Kat ju je promatrala s prozora sobe za
učenje, diveći se brzini kojom odrasta njezina pitomica.
- Gotovo joj je sedam godina - promrmlja zamišljeno - a kao
da joj je dvadeset!
Kada se opet okrenula prema stolu i počela slagati knjige na
hrpu, uđe sir John Shelton. Očito je bio u žurbi.
- U dvorištu je kraljevski glasnik. Upravo mu odvode konja.
Moramo sići.
Kat žurno ubaci gusja pera u držač, popravi haljinu i pođe za
upraviteljem.
Elizabeta je upravo bila sjela u hladovinu svojega omiljenog
hrasta i zagrizla prvi zalogaj jabuke koju je ponijela sa sobom, kad
ugleda Kat kako trči prema njoj i mahnito joj domahuje.
- Dođite, gospo! Stigla je važna vijest s dvora!
Elizabeta skoči na noge, umalo se ugušivši komadom jabuke u
ustima pa potrči prema kući.
- Kakva vijest? - uzvikne.
- To se ne može ukratko prepričati! - reče Kat, stavljajući joj
ruku oko ramena i kroz otvorena je vrata požurujući u veliku
dvoranu.
Ondje je stajao sir John pružajući glasniku pehar s pivom. Sir
John se nakloni: dijete ga je gledalo bez daha.
- Gospo Elizabeta, primili smo važne vijesti. Kao prvo, kraljev
brak s kneginjom Anom Klevskom razriješen je nakon otkrića da je
ona prethodno bila obećana drugome pa stoga nije bila slobodna
udati se.

94
 - Oh, jadna gospa! - uzvikne Elizabeta sažalno, ali sir John
odmahne glavom.
- Nema potrebe za sažaljenjem, uvjeravam vas - reče. -
Njegovo je Veličanstvo s kneginjom sklopilo vrlo velikodušan
sporazum. Dodijelio joj je lijep prihod, kao i dvorac Richmond,
zamak Hever i vlastelinstvo Bletchingly, a odsada se ima nazivati
kraljevom najdražom sestrom.
- Prema onome što smo čuli, vrlo je zadovoljna tim
sporazumom - upade Kat - tako da nema razloga za zabrinutost.
Glasnik se cerekao:
- Po svemu sudeći, kralj nije bio nimalo polaskan njezinom
živom željom da prihvati ono što joj je on ponudio.
- Hvala vam - oštro reče sir John. - Možete ići. U kuhinji vas
čeka dodatno osvježenje. Ja ću ostatak vijesti prenijeti gospi
Elizabeti.
Čovjek skine šešir s glave i iziđe.
Elizabeti vidljivo lakne, ali joj se uši naćuliše na sir Johnove
riječi.
- Kakvih još vijesti ima, upravitelju? - upita. Sir John dade Kat
znak glavom.
- Moramo vam reći da se vaš otac kralj oženio drugom ženom
- reče odgojiteljica. - Imate novu maćehu.
- Drugom ženom? - ponovi Elizabeta, na brzinu računajući. -
To je sve skupa pet supruga!
- Hm, siguran sam da se Njegovo Veličanstvo ne bi s time
složilo, gospo - usprotivi se sir John. - Nova kraljica Katarina
njegova je druga zakonita supruga, nakon kraljice Jane. Bilo bi
dobro da to ne zaboravite.
- Zar niste zadovoljni što imate novu maćehu... zakonitu
maćehu? - upade Kat spazivši Elizabetin pokunjen izgled.
- Tko je ta nova maćeha? - upita djevojčica.

95
 - Katarina Howard - reče Kat. - Nećakinja vojvode od
Norfolka, a time i vaša rođakinja, jer joj je otac bio brat vaše bake
s majčine strane. Kažu da je vrlo lijepa, a svakako je vrlo mlada.
- Kada ču je upoznati? - htjela je znati Elizabeta. - Hoćemo li ići
na dvor?
- Ne još - reče joj sir John. - No, tu stižemo do posljednje
vijesti. Kneginja Ana pokazala je zanimanje za vas i pitala kralja
smijete li je posjetiti, a on je pristao. Pošla je razgledati svoja nova
imanja, a sada se nalazi u zamku Heveru u Kentu. Vi ćete sutra
otputovati onamo na nekoliko dana, a Kat će ići s vama.
- Kako je to ljubazno od kneginje! - uzvikne Elizabeta,
iznenađena i oduševljena. Zamak Hever neće biti isto što i dvor, ali
će barem značiti dobrodošlu promjenu okoline. A moglo bi biti i
plesa i zabave...
Sir John ozareno je promatrao Elizabetu.
- Pođite i spremite se za put - reče.
Elizabeta pohita iz sobe, unaprijed razmišljajući koju će odjeću
ponijeti u Hever. Nikada nije bila tamo, čak za to mjesto nije bila
ni čula, ali je bila sigurna da će kneginja Ana u zamku urediti lijepo
kućanstvo.
Sir John nije mislio na to da ga ona još uvijek može čuti u
trenu kada se okrenuo prema Kat i zapitao je:
- Je li pametno pustiti je da ode onamo? Ona ništa ne zna o
tome mjestu, sir Johne - čula je Katin odgovor. - A zašto i ne bi
tamo išla? Jednom mora doznati sve o majci.
Sir John zagunđa i više ništa ne reče, ali je Elizabeta ćutjela
neobično uzbuđenje što odlazi u kuću koja je na neki način
povezana s njezinom majkom. To je budući posjet činilo još
uzbudljivijim.

96
 Kada se mala konjička povorka uspela na vrh brežuljka, odande
se pružao pogled na zamak, nalik na meku kamenu gomilu
smještenu usred bujne zelene doline. Elizabeta podbode konja,
žudno iščekujući početak radosnoga boravka, svjesna da je počasna
gošća i da svojim dolaskom iskazuje naklonost svojoj gostoprimki.
- Kako da kneginju Anu oslovljavam sada kada više nije kraljica?
- upita ona Kat.
- Vaša Visosti, pretpostavljam - reče Kat, razmišljajući o tome
kako se izmišljanje naslova za bivše kraljice počinje pretvarati u
novu razbibrigu. Prva kraljica Katarina postala je kraljevna udova, a
Elizabetina je majka ostala bez kraljevskog položaja i otišla na
stratište kao obična gospa Ana Boleyn.
S dvojicom naoružanih pratilaca što su jahali za njima i trima
pratiljama, Elizabeta i njezina odgojiteljica uz topot kopita
prijeđoše preko pokretnog mosta i nađoše se u dvorištu zamka.
Tu je na otvorenim vratima stajala kneginja Klevska, a iza nje
članovi njezina kućanstva. Kada se Elizabeta približila, ona se spusti
u dubok naklon. Elizabeta primijeti da na sebi ima zelenu haljinu po
engleskoj modi, a kada sjaha i pridiže bivšu maćehu, lakne joj
osjetivši da je jedini miris što lebdi oko nje slabašan ružin dašak
pomiješan s daškom klinčića. Bit će da je kneginja prihvatila nečiji
savjet!
- Dobro mi došli, gospo Elizabeta! - smiješila se Ana. - Vrlo je
ljubazno od Njegova Veličanstva što vam je dopustio doći ovamo.
Govorila je zastajkujući, ali je očito puno vremena provodila u
učenju engleskoga jezika.
Elizabeta kraljevski prikloni glavu i dopusti kneginji da je
povede u zamak. U dvorani su na stolovima na nogarima bili
posluženi narezano hladno meso, mesne pite i prhki kolači punjeni
kremom od jaja te mnoštvo ušećerenoga voća, od čega je
djevojčici dolazila voda na usta.

97
 - Imamo i jedno jelo iz Klevea! - ponosno objavi Ana kada
nešto kasnije sjedoše za povišeni stol, s Elizabetom na počasnome
mjestu. Na Anin znak glavom, istupiše dvojica sluga. Jedan je točio
vino, a drugi nosio pladanj nakrcan nečim što je izgledalo poput
zelenkasto-bijele hrpe.
- Što je to? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Kiseli kupus - reče Ana. - Kupus sa solju, vinom i
smrekinjama.
Na drugi znak glavom sluga stavi obilnu količinu toga jela na
Elizabetin tanjur. Elizabeta ga okusi.
- Izvrsno! - prosudi ona, uživajući u kiselom okusu. Princeza se
ozari. Kat je, promatrajući ih obje, bila oduševljena obećavajućim
početkom ovoga posjeta.

Čim su zašle u dugačku galeriju, Elizabeta ugleda portret.

- To je moja majka! - uzvikne, a onda stavi ruku na usta,
shvativši što je rekla. Već je odavno bila shvatila da se ime njezine
majke nikada ne smije javno spomenuti. No, tu je pred njom bio
portret vrlo sličan onome kojije sakrila u svojoj sobi, samo što je
na ovome kraljica Ana držala u ruci ružu, a preko čela imala zlatnu
mrežicu te izgledala mlade i ljepše nego na onoj drugoj slici.
Kneginja se snuždi.
- Trebala sam misliti na to! - uzvikne. - Namjeravala sam dati
skloniti tu sliku, ali bilo je toliko posla oko priprema...
Kat joj priskoči u pomoć.
- Sve je u redu, Vaša Visosti. Gospa Elizabeta već je vidjela
slike koje prikazuju njezinu majku. Mislim kako je važno da dozna
nešto o njoj.
- Oh, da - suosjećajno reče kneginja. - Jadno dijete. I ta jadna
žena. - Ona zadrhti. - Zbog toga i želim učiniti nešto za gospu

98
Elizabetu. Sad joj više ne mogu biti majka, ali joj mogu biti
prijateljica.
- Dobrota Vaše Visosti bit će prihvaćena s dubokom
zahvalnošću - reče Kat i dvije žene razmijeniše poglede pune
međusobnoga razumijevanja.
Elizabeta se zagleda u sliku, jedva svjesna njihovih riječi. Žalila
je što ne može sliku imati samo za sebe.
- Tako lijepo izgleda - reče.
- Slika je vjerno prikazuje - reče Kat.
- Bilo mi je drago kad sam je ovdje pronašla - reče Ana. - Na
dvoru je nitko i ne spominje.
- Previše se boje kralja - tiho reče Kat. Kneginja obzirno uhvati
Elizabetu za ruku.
- Dođite. Imam vam još nešto pokazati.
Povede djevojčicu niz galeriju dojedne spavaonice. Tuje stajala
prekrasna postelja od hrastovine, s engleskim grbom urezanim u
zamršenoj rezbariji.
- Rekli su mi da je to postelja vaše majke - reče. Elizabeti
poskoči srce.
- Zašto se nalazi ovdje? - upita.
- Ovo je bio dom vaše majke - objasni Kat. - Djetinjstvo je
provela ovdje, a vaš joj je otac ovamo dolazio udvarati. Ali, nije to
prihvaćala: dugi niz godina ostavljala ga je bez odgovora.
- Ali on je bio kralj! - Elizabetu je ovo zaprepastilo, no
istodobno je se i dojmilo.
- Da, bio je kralj, ali je, kadaje od vaše majke zatražio da mu
bude izabrana gospa, time nju postavio iznad sebe, štujući je poput
lika na oltaru, da se tako izrazim. Ona je bila gospodarica njegova
srca, osoba u čijim je rukama ležala njegova sreća. Uvijek je tako u
igri ljubavi - reče Kat.

99
 - Nije tako u Kleveu - s gorčinom dometne kneginja. - Tamo
se djevojka uvijek udaje za muškarca kojeg joj odabere otac.
- I ovdje je takav običaj - reče Kat. - No, kralj je već bio
oženjen. Nije mogao zatražiti od gospe da mu bude supruga pa je
zatražio da mu bude gospodaricom.
- Gospodaricom? - upita Elizabeta prelazeći prstima preko
rezbarije: mora da je tu nekoć počivala majčina glava.
- Da vlada njegovim srcem - reče Kat, samo napola govoreći
istinu 10 - Kao što sam ja vaša učiteljica pa vas usmjeravam.
- I ona je odbila? Bila je, kako se to kaže, hrabra žena! - izjavi
Ana.
I Elizabeta se zadivi. Mora da je majka bila izvanredna žena:
kakvu li je snagu pokazala, kakvu odvažnost! - Je li je moj otac sve
to vrijeme jako volio? - upita. Kat časkom zašuti, razmišljajući o
odgovoru.
- Da, jest. Ni na koju drugu nije mislio. Samoga je sebe
postavio za poglavara Engleske crkve tako da se može njome
oženiti pa ju je naposljetku i osvojio.
Nakon toga je, dakako, sve pošlo po krivu pa Kat odluči
odvratiti Elizabetu od daljnjih pitanja.
- Da pođemo do vaše spavaonice? - reče.
- Ah, da. Pođimo ovuda - Ana brzo shvati mig.
- Zar ne mogu spavati ovdje? - upita Elizabeta.
Znala je da će se osjećati bliže majci ako bude spavala u
njezinoj postelji.
- Mislim da je to ložnica kneginje Ane - reče nesigurno Kat.
- Sve je u redu - ljubazno reče kneginja. Gospa Elizabeta može
spavati ovdje. Naložit ću tako.

10
Engleska riječ mistress znači gospodarica, ali i ljubavnica, a isto
tako i učiteljica, kako se dalje spominje u tekstu - nap. prev.

100
 Ozareno svrne oči na djevojčicu, a ona joj uzvrati zahvalnim
pogledom.
- A sada vam želim pokazati prekrasne vrtove! - izjavi Ana.
Kad god bi poslije toga došla u Hever, Elizabeta bi naišla na
nešto što ju je podsjećalo na majku. Uspomena na nju nalazila se u
svakoj sobi, na svakoj vrtnoj stazi, u svakoj sjenici. Velik dio
predmeta što su pripadali obitelji Boleyn uklonili su kraljevi
službenici, ali je nešto ipak preostalo, primjerice, majčina postelja i
portret. Ta kome bi, mislila je Kat, trebali takvi podsjetnici na palu
kraljicu? Ipak, čak i u zamku lišenom njezinih stvari, bilo je lako
zamisliti Anu u Heveru.
- Jeste li ikada bili ovdje dok... dok je ona ovdje živjela? - upita
Elizabeta Kat dok su toga prvog poslijepodneva šetale
veličanstvenim vrtovima.
- Jednom - prisjeti se Kat. - Tada je sve ovdje bilo u velikom
sjaju. Pamtim da sam nazočila velikoj svetkovini kojom se
proslavljala dodjela plemićkoga naslova vašemu djedu, sir Thomasu
Boleynu, kada ga je kralj proglasio lordom Rochfordom. Bilo je tu
plesa i pantomimičara pod maskama, a vaša je majka bila u središtu
pozornosti. Mladići su se otvoreno natjecali za njezinu naklonost.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Kako je krasno kada si tako
omiljen, kada ti se ljudi dive.
- Je li ona lijepo izgledala? Recite mi što je imala na sebi -
potakne odgojiteljicu.
- Bila je odjevena u haljinu od tamnomodre svile, s biserima
oko vrata, a kosa joj je bila raspuštena. Vrlo duga i vrlo tamna, a
sjećam se i da je blještala od sitnih upletenih dragulja. I često se
smijala...
Kat tužno odmahne glavom, prisjećajući se da je Ana u
kasnijim godinama imala vrlo malo razloga za smijeh.
- Kad odrastem bit ću kao ona! - objavi Elizabeta. - Bit ću lijepa
i nosit ću svilene haljine i dragulje u kosi!

101
 Kat se osmjehne. Svakim je danom sve više voljela svoju taštu
pitomicu, njezin živahni značaj i odlučno lišce.
Elizabeta se zaustavi berući poljsko cvijeće. Nebo je blistalo,
zlatno i zamagljeno od kasnoga poslijepodnevnog sunca, a puhao je
blag povjetarac. Kat na trenutak zastane uživajući u miru i ljepoti
toga mjesta.
- Hajde, mlada gospo - reče naposljetku. - Kneginja Ana
uskoro će se probuditi nakon poslijepodnevnog odmora pa se
moramo urediti za večeru.

Elizabeta je ležala u majčinoj postelji. Zavjese su bile navučene,

a svijeća utrnuta. Soba je bila mračna, ali u polumraku je mogla
razabrati obrise stolaca, klecala i škrinje za odjeću što su se nizali
duž zidova, a na klinuje visjela njezina kremasta haljina, iščetkana i
spremna da je sutradan ujutro odjene. U daljini tišinu razbije huk
sove.
Djevojčica nije uspijevala zaspati. Nepoznata soba, čudna kuća,
uzbudljiva otkrića i ono što je tijekom dana doznala - sve ju je to
uznemirilo pa, bez obzira na to koliko je čvrsto stiskala oči ili u
sebi ponavljala molitve, kao da je prošlo stotinu godina prije nego
što je konačno zaspala, a i onda je spavala na mahove ili se barem
tako činilo.
Nije bila sigurna što ju je trgnulo iza sna. Vjerojatno studen, jer
se probudila drhteći. Potom postade svjesna da nije sama. U dnu
njezine postelje stajala je tamna sjena.
- Kat? - prošapće.
Ali lik ništa ne odgovori niti se pomakne. Lice mu je bilo u
sjeni, cijelo mu je tijelo prikrivala tmina, no izgledao je kao žena, a
Elizabeta, uz prve drhtaje nelagode, osjeti kako je ta žena
promatra. Osjeti ubod straha.
- Kat?

102
 Odgojiteljičino je ime izgovorila naglašenije nego inače,
prikupljajući posteljinu oko sebe i uplašenim očima izvirujući preko
ruba plahte. Tamni je lik još uvijek bio tamo, ali je bio previše vitak
za Kat, shvati Elizabeta. Počinjala se pitati ne poigrava li se to tama
s njome ili je posrijedi sjenka što je baca neki komad pokućstva pa
čak i sama postelja, kad lik najednom ispruži ruke prema njoj. Ta je
dirljiva kretnja bila puna preklinjanja, čežnje, kao ijoš nečega,
nečega što nije bilo nimalo zastrašujuće, nego iznenađujuće
utješno.
Zapanjena, Elizabeta odagna san iz očiju. Kada ih ponovno
otvori, nikakva lika više nije bilo. Soba je bila prazna.
Srce joj je uplašeno tuklo. Je li sanjala? Ili je onaj lik uistinu bio
ovdje? Dakako da jest, osjetila je studen, probudio ju je osjećaj
studeni, još i prije negoli je primijetila taj lik. Čudno, ali više joj nije
bilo hladno. Soba je sada bila ugodno topla: na kraju krajeva, bio je
kolovoz.
Ležala je i razmišljala.
- Majko? - prošapće, kušajući na jeziku slatku i nepoznatu riječ.
Neminovan je zaključak, jedini u koji je željela vjerovati, bio da je
sjenka Ane Boleyn došla u njezinu sobu. No, odgovora nije bilo.

Elizabeta svoje iskustvo ne spomenu ni Kat ni kneginji. Na

hladnome dnevnom svjetlu ionako joj se sve činilo kao san ili kao
nešto što je samo zamislila. Čak i ako to jest bio majčin duh, u što
je sada sumnjala, sigurno joj je došao poručiti koliko ju je Ana
voljela za života, a vjerojatno je još uvijek voli i na onome svijetu.
Lik se više nije pojavljivao, a do kraja njezina boravka u Heveru
ruje se dogodilo ništa loše, što je sve samo išlo u prilog ovakvu
zaključku. Dani su letjeli, ona je dobro spavala pa je trenutak kada
joj se uz naklon valjalo oprostiti od kneginje Ane stigao i prebrzo.

103
 - Morate opet doći - reče joj gospa. - Vaš mi je posjet pričinio
veliko zadovoljstvo. Nadam se da ćete o meni misliti kao o
prijateljici.
- Hoću - gorljivo izjavi Elizabeta ispruživši ruku.
Ana to, međutim, zanemari. Sagne se, privuče djevojčicu u
topao zagrljaj i poljubi je.
- Vratite se uskoro! - reče.

Elizabeta je Anu Klevsku ponovno vidjela tek za Novu godinu,

kada su 1541. obje bile pozvane sudjelovati u svetkovinama u
Hampton Courtu.
- Napokon ću upoznati novu maćehu! - uzvikivala je Elizabeta,
uzbuđeno plešući naokolo po spavaonici. - Moram dobiti novu
haljinu! Molim vas, Kat, mogu li dobiti novu haljinu?
Kat pošalje po krojača.
- Bože, što ste narasli, gospo Elizabeta - reče on uzimajući joj
mjere.
- Sada mi je sedam godina - objasni mu Elizabeta. - Zar nisam
visoka za svoju dob?
- Doista jeste - reče krojač susprežući osmijeh. - I vrlo lijepi,
ako to smijem kazati.
- Smijete - reče mu ona kraljevski. - Idem na dvor pa mi
morate sašiti posebnu haljinu.
- Gospo, kada je završim, zasjenit ćete sve ostale gospe! - reče
joj pa pozva pomoćnike. Elizabeta zine od udivljenja pred balama
raskošnih tkanina što su se odmatale pred njom.
- Moramo paziti na trošak - zabrinuto reče Kat. - Odobren mi
je stanovit iznos za razne troškove... koji u prošlosti nije bio
dostupan.
Potom iskrivi lice prisjećajući se onoga što je čula o junačkim
naporima gospe Bryan da sastavi kraj s krajem u tjednima nakon

104
pada Ane Boleyn, kada se činilo da je kralj potpuno zaboravio na
mlađu kćer. Poslije se, međutim, pokazao prilično velikodušnim.
Krojač se nakloni. Bio mu je poznat Elizabetin neizvjestan
položaj.
- Što mislite o ovome, gospodarice Champer nowne? Pokaže
joj tamnozeleni taft protkan zlatnim koncem. Cijena koju je naveo
bila je razumna.
- Izgledat će zanosno uz crvenu kosu gospe Elizabete - reče.
- Ovoje prekrasno! - poviče Elizabeta, molećivo gledajući u
Kat.
- Dobro - reče Kat. - Ovo jest posebna prigoda.
I tako Elizabeta u Hampton Court stiže s veličanstvenom
haljinom spremljenom u prtljazi, zajedno s darovima koje je sama
mukotrpno i nevoljko izvezla za oca, sestru, brata i novu maćehu.
Čim ude u odaje koje joj bijahu dodijeljene, u posjet joj dođe
gospa Marija.
- Dobro došli, sestro!
Osmjehne se primijetivši da je Elizabeta od njihova
posljednjega susreta porasla i izgubila bucmasti dječji izgled.
Djevojka koja se pred njom spuštala u naklon doista se vrlo
otmjeno držala i iz nje je izbijao novostečeni ponos. Ipak, ona je,
na kraju krajeva, još uvijek vrlo mlada, podsjeti se Marija, pa će joj
sada, kadaje došla na dvor, biti potrebna ćudoredna zaštita.
Dok je Kat raspremala prtljagu i slagala Elizabetinu opremu,
Marija je sjedila na klupici uz prozor i slušala sestrine novosti koje
su se uglavnom odnosile na učenje i štence te nešto što je zvučalo
kao govorkanje među služinčadi.
- A bila sam i u Heveru, u posjetu Ani Klevskoj - reče
Elizabeta.
- U Heveru? - ponovi Marija sva u čudu pa pogleda Kat.

105
 - Kneginja je tada ondje boravila, gospođo, pa se to činilo
najprikladnijim.
Marija više ništa ne reče, ali joj se tanke usnice stisnuše.
Kadšto je sumnjala u Katinu mudrost. Što se Elizabeti bude manje
govorilo o onoj njezinoj bezvrijednoj majci, to bolje.
- Jeste li se već sreli s našom novom maćehom, sestro? - upita
Elizabeta.
- Jesam - oprezno reče Marija. - Njezino Veličanstvo veseli se
što će se upoznati s vama.
- Je li lijepa? - htjela je znati Elizabeta.
- Zgodna je - reče Marija. - Poslije ću vas odvesti da je vidite.
Obećala je da će poslati po nas. U međuvremenu se morate
presvući, a onda možemo poći u kraljevsku kapelu na večernjicu.
Opet molitve, pomisli Elizabeta. Marija i njezine stalne molitve!
Elizabeta je izmolila jutarnju molitvu i ne vidi potrebe da se opet
moli. No, poslušno otrpi da je Kat odjene u drugu po redu
najbolju haljinu, onu od grimiznoga damasta, te da je Marija duž
beskrajnih hodnika odvede do kapelice.
Kraljičina je odaja bila blistavo osvijetljena bezbrojnim
svijećama zabodenim u razgranate zidne držače, a vatra je
pucketala na ognjištu. U kutu su tiho svirali glazbenici. Kada se
Elizabeta i Marija s poštovanjem pokloniše, iz jata gospi okupljenih
u sobi izdvoji se sićušni lik i priđe k njima.
- Ustanite, gospo Marija, gospo Elizabeta - začuje se djetinji
glas.
Elizabeta pred sobom ugleda punašnu nisku ženicu, vrlo mladu,
u bogatim haljinama preplavljenu draguljima. Nova je kraljica imala
kestenjastu kosu, ohole oči zastrte teškim vjeđama, pune i
napućene usnice, a u naručju je držala najslađe štene na svijetu.
- Dobro mi došle - reče pružajući im ruku na poljubac te usput
umalo ispustivši štene.

106
 - Gospa Elizabeta čezne za time da vas upozna, gospođo - reče
Marija.
Koliko god da je Marija bila niska, bila je viša od Katarine
Howard, a izgledala je, pomisli Elizabeta, i mnogo starije. Kako je
čudno kada si stariji od vlastite maćehe!
- Vrlo ste lijepi, Elizabeta - reče kraljica. Vidjela je kako dijete
zirka prema štenetu. - Želite li je uzeti u ruke? - upita pa spusti
toplo, krzneno tjelešce u Elizabetino naručje. Elizabeta opazi kako
im se kneginja Ana smješka.
- Baš smo se spremale vježbati neke plesne korake - reče
Katarina. - Mogle biste nam se obje pridružiti. Gospe, molim vas!
La Mourisque!
Elizabeta žurno spusti štene na pod. Žene načiniše dva kruga, a
glazbenici zasviraše živahan napjev. Netko Elizabeti u ruku gurne
par kastanjeta i ona se odjednom nađe usred plesa, poskakujući
najprije u jednom, a potom u drugom smjeru te se svaki put
sastajući s drugom plesačicom. U tim se trenucima morala zavrtjeti
oko sebe i udariti kastanjetama. Sve je to bilo silno zabavno pa
nikako nije shvaćala zašto ih njezina sestra, kad god bi je u gužvi
uspjela opaziti, gleda tako prijekorno. Mala se kraljica sretno
smijala, s užitkom trčkarajući naokolo, a gospe su nevjerojatno
uživale, kad se otvoriše vrata i sluge najaviše kralja.
Plesačice se spustiše u dubok naklon, a suknje im se raširiše po
tlu, kada u sobu, šepajući i teško se oslanjajući o štap, uđe
pozamašan i visok lik u golemu krznenom ogrtaču. Elizabeta se
uplaši ugledavši ga tako stara i bolesna, onoga njezina moćnog oca
koji joj se uvijek činio nepobjedivim. No, bio je u oduševljenu
raspoloženju.
Uspravite se, moje gospe! - reče domahnuvši im rukom da
ustanu i krenuvši ravno prema kraljici. - Kako je danas moja slatka
Kate? - upita, sagnuvši se i poljubivši je ravno u usta. Očima ju je
proždirao.

107
 - Dobro sam, gospodine - odgovori ona - ali još sam sretnija
zbog toga što vas vidim.
Elizabeta, čekajući da je otac zamijeti, pomisli kako kraljičine
riječi ne zvuče posve iskreno, a uoči i da Marija gleda Katarinu s
loše prikrivenim neodobravanjem.
Henrik, posjednički je obujmivsi rukom, povede mlađahnu
suprugu prema dvama svečanim stolcima na povišenu mjestu.
Elizabeta ih je promatrala kako sjedaju, a potom vidje kako je otac
posegnuo rukom i stao milovati kraljicu, zadržavajući prste na
njezinu obrazu, grlu, bujnim grudima koje je nisko izrezan gornji
dio haljine otkrivao gotovo do bradavica... Pokraj nje, Marija se
ukoči.
Katarina se sagne prema kralju i nešto mu reče. On se
nasmiješi i poškaklja je pod bradom, na što ona zahihoće.
Odjednom, primijetivši kćeri kako stoje i čekaju, on makne ruku s
kraljičinih grudi i pozva ih k sebi. Marija stupi u sredinu prostorije i
duboko se nakloni, a Elizabeta se povede za njezinim primjerom.
- Bog vas obje blagoslovio, kćeri moje - reče Henrik. - Obje
ste nam dobrodošle na dvor. Za večeras su predviđene sjajne
zabave u kojima sam siguran da ćete uživati. A naša kraljica - prisno
se nasmiješi Katarini - jedva čeka da se s vama, Elizabeto, bolje
upozna.
Katarina se ukočeno osmjehivala, ali bilo je jasno da je
nestrpljiva pozabaviti se nečim drugim. Elizabeta brzo shvati da se
njezina nova maćeha zapravo uopće ne zanima za nju, a
predmnijevala je da i Marija isto osjeća.
Ali, Marija se nije dala izazvati da to prizna. Kad su sestre
sutradan u Marijinoj sobi sjele za šahovsku ploču, Elizabeta se
usudi iznijeti svoje mišljenje.
- Ne mislim da naša maćeha previše mari za nas - izjavi.
- Silno je mlada - reče Marija. - Mora naučiti još puno o tome
kako se kraljica treba ponašati.

108
 - Sinoć nijednom nije obratila pažnju na mene - reče Elizabeta.
- Pokušala sam uhvatiti njezin pogled, ali ona uopće nije gledala u
mojemu smjeru. Samo je htjela plesati i kočoperiti se.

109
 6. 1541. - 1542.

V oljela bih da smo za Božić mogli poći na dvor - gunđala je

Elizabeta, nabadajući komad pečene veprovine i bez puno
zanimanja promatrajući pelivane. - Cijele godine gotovo da nismo
bili ondje.
- Nije bilo moguće, gospo - reče sir John Shelton.
Elizabeti ne promakne pogled što ga razmijeniše on i Kat.
Nešto se zbivalo i ona je bila odlučna otkriti što. Barem će joj
život postati malo zanimljiviji. Promatranje gomile prostaka što
skakuću po hatfildskom dvorištu nije ni izdaleka primamljivo kao
veličanstvene dvorske zabave pa se slomila od razočaranja kada
očekivani poziv nije stigao. Već je bio Badnjak i znala je da ga više
nema smisla očekivati.
- Otac je bolestan, zar ne? - upita najednom obrativši se Kat.
Odgojiteljičino je priprosto lice, rumeno u svjetlu baklji, izgledalo
smeteno.
- Ne, gospo, on je dobro, kako vjerujem - reče ona. - Nismo
čuli ništa suprotno tomu.
- No, nešto nije u redu - ustrajala je Elizabeta, tjerana snažnom
slutnjom. - Zašto ovoga Božića ne idem na dvor, a prošle sam
godine išla? Jesam li na neki način uvrijedila kralja?
- Nipošto - reče Kat. To nema nikakve veze s vama, dijete
moje.
- Dakle, ipak nešto nije u redu - nije popuštala Elizabeta. Kat
se okrene sir Johnu.
- Morat ću joj reći - promrmlja.
- Čekajte - opomene je on. - Nismo dobili nikakve upute.
- Ne - tiho reče Kat. - Kralju su druge stvari na pameti.

110
 - Kakve stvari? - upita Elizabeta koja je željno slušala.
- Dođite sa mnom - reče Kat. Sir John je odmahivao glavom. -
Je li to pametno? - upita.
Kat se namršti na njega i odlučno usmjeri Elizabetu prema
otvorenim vratima dvorca. Ponekad čovjek mora uzeti stvari u
svoje ruke. Ako bude čekala naloge s dvora, možda će ih čekati
dovijeka.

Kat posjedne Elizabetu na klupu u velikoj dvorani koja je bila

prazna. Svi su bili vani uživajući u zabavi i pečenju s ražnja. Plamen
krijesa bacao je skakutavo svjetlo na visoke prozore razdijeljene
stupićima.
Kat i sama sjedne uz svoju pitomicu.
- U pravu ste, Elizabeta - reče ona - nešto se dogodilo, a kada
vam kažem o čemu je riječ, shvatit ćete zašto u ovom trenutku ne
možete poći na dvor.
Elizabeta osjeti napetost. Znala je, otac je bolestan ili ozlijeđen,
a možda čak i na samrti. Pripremi se na loše vijesti i iznenadi se
kada Kat reče:
- U pitanju je kraljica.
- Kraljica? Je li bolesna?
- Ne, dijete, pala je u nemilost. Zapravo, još gore od toga.
Nalazi se u kućnom pritvoru u Sionskoj opatiji zbog svojih loših
postupaka.
- Što je učinila?
Elizabeta se nejasno sjećala odjeka jednoga sličnog razgovora,
vođenog prije mnogo mjeseci, čije je pojedinosti vrijeme bilo
zamaglilo.

111
 - Bila je nevjerna kralju s dvojicom gospode. Pa, teško da bi ih
se moglo nazvati gospodom, s obzirom na ponašanje. Razumijete li
što hoću reći?
- Dopustila... dopustila im je da je poljube? - nesigurno upita
Elizabeta, prisjećajući se oca kako ljubi i miluje mladu suprugu.
- Ne samp to - reče Kat. - Ima puno toga što se može dogoditi
između muškarca i djevojke, više nego što ste ikada i sanjali, nevini
i zaštićeni kao što jeste, dijete moje.
Glas joj je zvučao trunčicu sjetno, a isto tako i tužno.
- Muškarci se - nastavi Kat pažljivo birajući riječi - rađaju s
kopljem, a žene s rascjepom. Znate, tamo dolje.
Elizabeta shvati na što Kat misli pa pocrveni, a odgojiteljica
nepokolebljivo nastavi.
- Da bi se napravilo dijete, koplje mora ući u rascijepljeni dio,
ali je takav čin dopušten samo u braku. No, kraljica je, kažu, to
učinila izvan braka i time je izdala vašega oca kralja kojemu je
trebala biti vjerna.
- Pa kako je mogla?
Elizabeta otvori usta i raširi oči. Bilo je već dovoljno loše
zamišljati muškarce i žene kako rade nešto tako neobično kada se
vjenčaju, a još gore da to žele činiti s drugima. A što se tiče toga
da je njezin otac to činio s kraljicom, i sama je pomisao na to bila
sablažnjiva! Dakako, Elizabeta je imala samo najopćenitiju
predodžbu o tome što je Kat doista mislila, ali sve joj je to zvučalo
prilično zastrašujuće i vrlo nečedno.
- I učinila je to s dvojicom gospode? - upita dijete. Bojim se da
jest - reče Kat.
- Istodobno? - htjela je znati Elizabeta.
- Oslobodi Bože, ne! - uzvikne Kat. - To je osobna stvar.
Uvijek!

112
 - I zbog toga je u kućnom pritvoru? - plašljivo upita Elizabeta. -
Što to znači?
- Da nije u tamnici, nego je zatočena u svojim odajama -
objasni Kat.
- Hoće li dugo ostati tamo?
- Dok kralj ne odluči što će biti s njom - polako izgovori Kat.
- Mislite... neće joj valjda odsjeći glavu? - upita Elizabeta sitnim
glasićem.
Sva je drhtala.
- Vjere mi, ne znam - iskreno reče Kat. - Moramo se moliti za
nju.
Elizabetin se hitri um nije zaustavljao.
- Ovi kraljičini grijesi... - reče ona nakon nekoliko trenutaka. -
Je li to isto što je učinila i moja majka i time zaslužila smrt?
- To je bilo izneseno kao optužba protiv nje, da - odgovori
polako Kat. - Ali ja u to ne vjerujem, a ne biste trebali ni vi.
Uvjerena sam da je bila nedužna.
- No, moj je otac vjerovao da nije - reče Elizabeta.
- Oh, bez brige, protiv nje su izgradili uvjerljiv slučaj. Mnogi su
ljudi vjerovali da su te optužbe istinite. Međutim, ona se odvažno
branila na suđenju pa su čak i njezini neprijatelji, kao što sam vam
rekla, naposljetku govorili kako je to bila samo izlika da je se
makne. Ali, vaš otac kralj nije stajao iza toga, u to čvrsto vjerujem.
To je smislio gospodar Cromwell, Bog mu dao duši lako, kako bi
uklonio i nju i sve njezine pristalice jer su mu stajali na putu.
- Bio je to zao čovjek! - prasne Elizabeta.
Bilo joj je drago čuti, nakon raskida kraljeva braka s Klevskom,
da je i glavni tajnik završio na stratištu, pod optužbom za
krivovjerje.

113
 - Jest, ali je za to i platio - reče Kat. - Napravio je kobnu
pogrešku kada je kneginju Anu doveo u Englesku i tako se
otvoreno izložio zlobi svojih neprijatelja.
- Dobio je što je zaslužio - strogo reče djevojčica. - Ubio mi je
majku.
- Nemojte razmišljati o tome - ljubazno reče Kat. - To će vam
samo škoditi. Molite se za kraljicu kad god budete mogli, kao i za
pokoj majčine duše. I za Thomasa Cromwella, jer je to vaša
kršćanska dužnost. U međuvremenu, uživajmo u Božiću. Život je
prekratak za potištenost!
- Bojim se da vam moram priopćiti ružne vijesti, Elizabeta -
iznenada reče Kat.
Bilo je hladno jutro u veljači pa su stol u sobi za učenje
privukle bliže ognjištu: Elizabeta je sada sjedila ondje vježbajući
pisanje kosih slova gusjim perom. Kat joj se u posljednjih sat
vremena činila neobično tihom, ali je pretpostavljala da se
odgojiteljica silno usredotočila na provjeru njezine zadaće iz
matematike.
Elizabeta podigne pogled. Srcoliko joj je lišce bilo upitno,
prestrašeno, a Kat odvažno nastavi:
- Kraljici je jučer ujutro odrubljena glava - tiho reče. -
Odlukom Parlamenta proglašena je krivom za veleizdaju i osuđena
na smrt.
Elizabeta nije uspijevala progovoriti. Nikako nije mogla
prihvatiti činjenicu da više nema one punašne i zgodne mlade žene
koja je hihotala dok ju je kralj milovao po grudima, da je ona
privlačna glava grubo odvojena od vrata. To mora da je bila bol,
brza i oštra, a bilo je i mnogo krvi. Mogla je zamisliti strah mlade
kraljice, njezine kolebljive korake dok se približavala stratistu,
njezin užas kad je kleknula iščekujući spuštanje sjekire. Elizabeta
zadrhti. Bilo joj je kao da su joj opet smaknuli majku, kao da su
opet smaknuli Anu Boleyn.

114
 Osjećala je kako joj se želudac diže u grlo. Iznenada ustane,
pokrije usta rukama i otrči u nužnik, gdje povraćajući izbaci
doručak u kameni otvor. Potom ostade stajati dršćući,
pokušavajući se pribrati: takvu je nađe zabrinuta Kat.
- Psst, dušice - umirivala je svoju očajnu pitomicu, privlačeći je
u topao zagrljaj.
Elizabeta je pokuša odgurnuti, ne želeći da Kat vidi kako gubi
vlast nad sobom, ali je tuga i užas preplaviše pa, zaboravljajući da je
velika djevojka od osam godina i prestara da plače kao malo dijete,
potraži utočište na odgojiteljičinu ramenu i zaplače. Držeći u
naručju djevojčicu koja je jecala i drhtala, Kat osjeti njezinu
nepodnošljivu bol i suzajoj klizne niz obraz.

Nakon toga ime Katarine Howard više se nije spominjalo. Ni

Kat ni Elizabeta nisu se htjele izložiti opasnosti od ponavljanja
ovoga bolnog prizora. Svjesna koliko je njezinu pitomicu morala
duboko potresti spoznaja o sudbini pokojne kraljice, Kat je
Elizabetu od morbidnih misli o smrti nastojala odvratiti veselim
pričama, igrom skrivača pa čak gađanjem snježnim grudama kada je
vrijeme bilo dovoljno hladno. Grijale su pecivo na vatri, kuglale se
u galeriji i pjevale razne pjesme, a Elizabeta je njihovo pjevanje
pratila na lutnji ili virginalu.
- Sviranje vam tako dobro ide - hvalilaju je Kat. - Zapravo, u
svakom se pogledu pokazujete tako sposobnom učenicom da se
bojim kako više nema puno toga čemu bih vas ja mogla naučiti.
Mislim, dijete moje, da vam je došlo vrijeme za pravoga učitelja.
- Ali, ja volim učiti s vama - prosvjedovala je Elizabeta.

115
 - I ja volim učiti s vama - reče Kat - ali iscrpila sam slabe zalihe
svojega znanja. Moram vam reći da sam pisala Njegovu Veličanstvu
zamolivši ga da vam dopusti učiti zajedno s kraljevićem.
- To ste učinili? - oduševi se Elizabeta. Njezina je žeđ za
učenjem bila neutaživa, a velika je bila i želja da što više vremena
provede s bratom kojega je i odveć rijetko viđala. - Hoću li ići na
dvor?
Kat se nasmiješi.
- Ne, mlada gospo, nego ćete odlaziti u Ashridge ili Enfield, kad
god kraljević ondje bude boravio. Njega sada očekuju osnove pa će
za vas oboje biti zgodno da ponekad imate zajedničke satove.
Elizabeta se tomu silno radovala pa je narednih nekoliko
tjedana provela u grozničavu iščekivanju, čeznući za očevim
odgovorom na Katinu zamolbu.
- Zašto mu treba toliko dugo da dade svoj pristanak? - gunđala
je.
- Pretpostavljam da u ovom trenu ima puno toga o čemu mora
razmišljati - odgovori Kat.
Nije ponovila Elizabeti ono što je doznala iz pisma svoje sestre
Joan, kojajc bila udana za sir Anthonyja Dennyja, jednog od
kraljevih komornika, pa je povjerila Kat da je Njegovo Veličanstvo
zapalo u duboku utučenost i da ga muče bolovi u bolesnoj nozi.
Kat je, prema tome, znala da ne može očekivati brz odgovor. I
doista, pismo je stiglo tek u svibnju.
- Dobre vijesti! Idući tjedan imate poći u Ashridge i započeti s
učenjem - sva sretna reče Kat ushićenoj Elizabeti. - Pod jednim
uvjetom. Morate dobro paziti s kim dolazite u dodir prije posjeta
kraljeviću, a ako budete izloženi bilo kakvoj zarazi, morate ostati
kod kuće.
- Da, da, svakako - složi se Elizabeta, jedva je slušajući. - Mora
da mi otac pridaje veliku važnost kada sam zaslužila učiti zajedno s
kraljevićem.

116
 - Dakako da vam pridaje važnost! - nasmije se Kat. - Pa vi ste
mu kći.
- I dobit ću nove haljine! - zacvrkuće Elizabeta izvodeći
okretan, radostan plesni korak.
- Stanite malo! - smijuckala se Kat. - Idete na satove, a ne na
zabavu!
- Ali, moram se tamo pojaviti u punom sjaju - uporno će
djevojčica, diveći se svojim vitkim rukama.
- Doista, čovjek koji se vama oženi morat će biti silno bogat! -
podsmjehne se Kat.
- Ja ću biti bogata - reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva kći. I neću
se udavati.
- Dakako da hoćete - reče Kat odmahujući glavom. - Sve se
plemenite djevojke udaju. Ženina je dužnost udati se i imati djecu.
Za to nas je Bog stvorio.
- Zašto se onda vi niste udali, Kat? - nestašno upita Elizabeta.
- Nekoć sam imala zaručnika - reče odgojiteljica, trunčicu
sjetno. - Odabrao mi ga je otac. Bio je dobar mladić, ali je umro.
Sada mi je otac previše star i nemoćan da bi mi našao supruga, a
ovdje nemam mnogo prilike nekoga susresti, no još se uvijek
nadam da ću se jednoga dana udati.
- Ako se to dogodi, ne smijete me ostaviti - izjavi Elizabeta. -
Vaš suprug mora doći živjeti s nama.
- Reći ću mu - nasmiješi se Kat. - Čim ga upoznam.

Elizabeta je ležala u postelji, potpuno budna, zureći u žeravicu

koja je gasnula. Nije shvaćala zašto joj toliko smeta svaki razgovor
o braku što bi ga povela Kat. Vjerojatno je to u vezi s onim
odvratnim stvarima o kojima joj je Kat govorila prije nekoliko
tjedana, stvarima koje ljudi čine u braku, a koje je Katarina
Howard učinila s onom dvojicom opake gospode. Stvarima za koje

117
su njezinu majku optužili da ih je činila s muškarcem koji joj nije
bio muž.
Pokušala je zamisliti što je Kat mislila kada je rekla da se
muškarci rađaju s kopljem, ali mogla se sjetiti samo čudnoga
sićušnog privjeska što ga je nazrela dok su njezinu bratu u
najranijoj dobi mijenjali pelenice. Je li to ono što muškarac mora
staviti u ono mjesto tamo dolje, mjesto koje se ne smije
spominjati, da bi napravio dijete? Smiješno, ta je stvarčica za to
premala, a Elizabeta je uostalom bila neopozivo sigurna kako ne
želi da bilo koji muškarac s njom čini nešto tako grubo. Izlaz je,
dakako, u tome da se nikada ne uda. No, što ako joj otac odabere
muža, kao što se dogodilo s Kat? Bi li se usudila proturječiti kralju?
Usudila bi se, pomisli prkosno. Nije ju u svemu tome odbijala
samo nedoličnost. Bilo je tu još nečega, mračnijeg i zlokobnijeg,
nečega povezanog s užasom što ga je u njoj izazivalo smaknuće
kraljice Katarine, kao i majčino. Obje su umrle zbog istoga ružnog
čina, a bio je tu još jedan razlog za strah: ta nije li kraljica Jane
umrla nakon porođaja? Dijete je posljedica činjenice da je
muškarac onu svoju šiljatu stvarčicu stavio u vas. Dakle, ako
dopustite muškarcu da vam to učini ili - još gore - ako vas on na to
prisili, mogli biste umrijeti, ovako ili onako. Nepodnošljivo je na to
i pomišljati.
- Ne - odluči Elizabeta, prevrćući se i čvrsto zatvarajući oči -
nikada se neću udati.
Elizabeta je bila zadivljena promjenom svojega brata kraljevića.
Nestalo je bucmasto dijete koje je posljednji put vidjela - kada
ono? - prije osamnaest mjeseci, a zamijenio ga je vitak
petogodišnjak koji, doduše, još nije nosio hlače, ali se vrlo
muževno držao u baršunastom haljetku s dugačkim skutima. 11

11
Od sredine 16. stoljeća pa sve do kraja 19. ili početka 20. stoljeća
dječaci su u najmlađoj dobi nosili suknje ili haljine - nap. prev.

118
 - Budite mi dobrodošli, sestro - reče joj svečano, starmalo
naginjući glavu kada se Elizabeta pred njime spustila u dubok
naklon. - Smijem li vam predstaviti doktora Coxea, našega učitelja?
Mršav, sredovječan čovjek buljava izgleda, odjeven u crnu
svećeničku halju i s kapicom na glavi, klanjajući se stupi naprijed.
- Gospo Elizabeta, ovo je za mene posebna povlastica - reče. -
Čuo sam izvanredna izvješća o vašim sposobnostima i ne dvojim da
ćete na svojega brata kraljevića imati blagotvoran utjecaj.
Sjedoše za stol pretrpan knjigama, komadima pergamenta,
perima i tintarnicama.
- Mislim da ćete otkriti kako se mene ne trebate bojati - reče
im doktor Coxe. - Učenje bi trebalo biti užitak, a batinama
utjerivati učenicima znanje u glavu nije način na koji radim, iako
znam da se mnogi učitelji toga drže, pogotovo u našim školama.
Ne, vaše milosti, više volim mrkvu nego batinu. Zajedno ćemo se
otisnuti u predivnu pustolovinu.
Elizabeta je uživala u satovima jer je učenje trajalo dulje i bilo
teže nego kada je učila s Kat, a onaje uživala u izazovima. Doktor
Coxe bio je dobar lingvist i pod njegovim se vodstvom njezino
poznavanje stranih jezika poboljšalo. Doskora je čitala jednostavne
latinske tekstove i prevodila kraće francuske pjesme. Posebno ju je
očaravao vjeronauk jer je za doktora Coxea taj predmet bio
poseban izvor nadahnuća.
- Na nebo dolazimo kroz vjeru u Isusa Krista - izjavljivao je. -
Samo nam je to potrebno za spas. Morate ga ljubiti svim srcem
svojim i vjerovati u njega kao u svojega Spasitelja.
Eduard kimne, ozbiljna izraza srcolikog lica.
- Moja odgojiteljica kaže da moramo činiti dobra djela kako
bismo dospjeli na nebo - reče Elizabeta. - I siromasima davati
milostinju ili posjećivati bolesne.
- Silno poučno - reče učitelj - ali ne i nužno za naš spas. Samo
nas vjera može spasiti.

119
 Elizabeta nije bila posve sigurna što on pod time misli, a bila je
sigurna da to ne zna ni Eduard jer je sjedio izgledajući poprilično
izgubljeno, ali doktora Coxea toliko je bila ponijela snaga vlastitih
argumenata da to nije primjećivao. Međutim, nakon toga se počela
truditi sve jače ljubiti Boga. To joj je, međutim, bilo teško jer je
zapravo najviše voljela oca i Kat.
Drugom prilikom doktor Coxe otvori veliku, prekrasno
uvezanu knjigu koju je donio na sat.
- Ovo je Biblija, po prvi put službeno objavljena na engleskom
jeziku, a na naslovnoj stranici prikazan je vaš otac kralj kako Božju
riječ predstavlja puku i svećenstvu.
Djeca sa strahopoštovanjem pogledaše sliku. Doktor Coxe
pobožno prelista nekoliko stranica te im naglas pročita priču o
Adamu i Evi.
- To je - zaključi - priča o čovjekovu padu.
- Kako je zmija izgledala? - plašljivo upita Eduard.
- Kao velika zelena guja! - reče Elizabeta s nestašnim pogledom
u očima.
- Vaše milosti, zmija je bila vrag glavom, poslan da tako
prerušen zavede ženu. Eva je po vlastitoj slobodnoj volji odlučila
ne poslušati Gospodina pa su zbog njezine slabosti ona i Adam
istjerani iz raja.
- Ja se ne bih dala zavesti - živo reče Elizabeta.
- Ne biste, gospo - reče doktor Coxe - ali vi ste neuobičajen
slučaj svojega spola jer je dobro poznato da su žene općenito slabi
i bespomoćni stvorovi koji, poput Eve, mogu muškarca navesti na
grijeh.
- Ja nisam ni slaba ni bespomoćna! - pomalo ogorčeno izjavi
Elizabeta.
- Nikada se takvo što ne bih usudio reći, gospo - glasno je
prosvjedovao doktor Coxe. - No, razlozi što je Bog muškarca

120
postavio iznad žene i dao mu vlast nad njom općenito su jaki.
Svemu je tome uzrok grijeh naše pramajke Eve.
Katarina Howard bila je slaba, pomisli Elizabeta. Ali, slušala je o
drugim ženama koje su bile jaka značaja. Recimo, Kleopatra.
Hrabra sveta Katarina koja se usprotivila poganskome rimskom
caru i prihvatila okrutnu smrt? Pa Izabela Kastiljska koja je vodila
vojsku u bitku protiv maurskih neznabožaca i sve ih pobijedila.
Danas ima još puno takvih žena, predmnijevala je, koje bi se
pokazale kao nesavladive, samo kad bi za to dobile priliku, pa se
pitala zašto li je Bog muškarcima odredio da budu jači spol. Zar
zbog toga što je Eva Adama navela na grijeh?
- To je vjerojatno izmišljena priča - reče ona, zaprepastivši tim
riječima i sebe i doktora Coxea.
- Nebesa, dijete, vi u pitanje dovodite Sveto pismo? - uzvikne
učitelj. - To se ne smije! Dakako da tu ništa nije izmišljeno.
- No, kako Bog može ženu načiniti od rebra? - upita Elizabeta,
odlučna dokazati svoj stav.
Bog može učiniti sve što mu se prohtije - namršti se doktor.
- A vama bi valjalo obratiti pažnju na ono što kažu mudrije i
iskusnije glave nego što je vaša. Bog je ženu, u svoj njezinoj
nesavršenosti, stvorio zato da muškarcu služi i da ga sluša. Tako je
svijet načinjen. A sada ćemo čitati priču o Potopu.
- Djevojke su glupe - samodopadno reče Eduard, a Elizabeta
mu bez oklijevanja isplazi jezik.
- Dosta! - zagrmi doktor Coxe. - Ovako se kraljevska djeca ne
ponašaju.
- Da, ne ponašaju se tako, sestro - strogo reče dječak. - Ipak
sam ja kraljević.
- Onda biste trebali biti dovoljno mudri i znati da djevojke nisu
glupe - uzvrati mu Elizabeta, a Eduard se snuždi.
- Priča o Potopu, molim vas - podsjeti ih doktor Coxe.

121
 - Žalim svojega brata - reče Elizabeta dok ju je Kat spremala u
postelju. - Tako je ozbiljan. Nema smisla za zabavu. Znate, jedva da
se ikada nasmiješi.
- Siroti dječačić, bojim se da mu je svijest o tome da će
jednoga dana biti kralj prevelik teret primijeti Kat.
- U pravu ste - reče Elizabeta.
- Sigurna sam da se gospa Bryan i gospodarica Penn trude oko
njega najbolje što mogu - umirivalaju je Kat.
- Istina, ali ga odasvuda okružuje ceremonijal, a to mu ostavlja
malo slobode. Ljudi oko njega stalno mu govore da
veličanstvenošću mora nasljedovati oca.
Elizabeta je relativnu slobodu koju je uživala uspoređivala u
mislima sa strogim protokolom kojim joj je bio okružen brat, a
jednostavnu sklonost između nje i Kat s formalnošću i
poštovanjem s kojima su se prema Eduardu odnosili njegovi
dvorani.
- Kralj, dakako, ima za to svoje razloge, ali siroto je dijete
uistinu pretjerano zaštićeno - mislila je Kat.
- Ima prijatelje s kojima se može igrati i učiti. U njegovu je
kućanstvu nekoliko dječaka dobra roda, uključujući i Barnabyja
Fitzpatricka. Barnaby je dobar dečko.
Elizabeti je mladi Irac bio silno drag. Bio je stariji od svojega
gospodara i privlačan kao i svi njegovi sunarodnjaci, a Elizabeta je
na satovima rado sjedila uz njega i dičila se svojom nadarenošću.
Kada ih doktor Coxe nije gledao, Barnaby ju je ispod stola znao
golicati, vragolasto se osmjehujući pod neposlušnim tamnim
kovrčama. Eduard se, primijetila je, rijetko uključivao u bilo kakve
vragolije, nego je ozbiljno i marljivo punu pozornost posvećivao
učenju, mršteći se kada bi ostali zbijali nestašluke.
- Hajdemo se igrati, brate - pozove ga Elizabeta jednoga dana
kada im je učitelj dao slobodno poslijepodne.
- Radije bih čitao knjigu - odvrati Eduard.

122
 Bio je rano naučio čitati i za svoju je dob sjajno napredovao,
primjećivala je Elizabeta.
- Knjigu možete čitati bilo kada - mamila ga je. - Vani je toplo
pa bismo se mogli utrkivati po perivoju.
- Izvrsna zamisao, gospo! - nasmiješi se Barnaby. - Kako bi bilo
da vas učim mačevanju, gospodine?
Eduard odmahne svijetlom glavom.
- Moj otac kralj to ne bi dopustio - tužno reče. - To bi bilo
previše opasno. Mogao bih se ozlijediti ili biti ubijen, a onda bi on
ostao bez nasljednika.
- Svaki se gospodin mora naučiti mačevati - reče Barnaby.
- Mogli biste mene naučiti da se mačujem - predloži Elizabeta,
a oči su joj se krijesile.
Barnaby se zasmijucka.
- Vas, djevojku? Ispričavam se, gospo, ali to ne bi bilo dolično.
- Dovraga s doličnošću! - zločesto mu uzvrati Elizabeta. -
Hajde, idemo se mačevati!
Djeca otrče u perivoj, a Eduardove dadilje na pristojnoj
udaljenosti pođoše za njima. Barnaby odnekud izvuče dva mača za
vježbanje i stade Elizabetu učiti kako zauzeti ispravan stav - stopala
okrenuti prema van, jednom se rukom osloniti o bok, a drugom
pred sobom držati oružje. Potom joj pokaže kako valja napadati,
parirati i izvoditi finte. Elizabeti se sva ta vježba učini uzbudljivom i
veselom te u njoj pokaže zavidnu vještinu. Eduard je čeznutljivo
promatrao.
- Da se bar i ja mogu okušati u tome - sjetno reče.
- Pa možete, gospodine! - reče Barnaby.
- Zađimo iza onih stabala - predloži Elizabeta. - Tamo nas
nitko neće vidjeti.
Kratkim pokretom glave pokaže prema Eduardovim dadiljama
koje su ih izdaleka zabrinuto promatrale.

123
 - To! - složi se Eduard, s više živosti nego što ju je ikada u
njega vidjela.
Kada su se tako sklonili od nepoželjnih pogleda, Barnaby
ponovi vježbu, ovaj put s kraljevićem kao učenikom.
- Garde! - uzvikne dječačić kada mu je Barnaby diplomatski
prepustio inicijativu i borba započe.
- Bravo! - vikne Elizabeta, pljesnuvši rukama.
Eduardovo se bljedoputo lice zarumenje od užitka. Poigravao
je po travi, nasrtao i sjekao mačem po zraku. Svi su se tako dobro
zabavljali da nisu ni primijetili kako im se približavaju gospodarica
Penn i njezine pomoćnice.
- Stanite! - zagrmi gospa. - Što vam pada na pamet? Hoćete li
da svi završimo u Toweru?
Djeca se ukipe na mjestu.
- Žao mi je, gospodarice Penn - otegnuto reče Barnaby. -
Nisam mislio ništa loše. Samo smo se malo zabavljali.
- Moj brat kraljević morao bi se naučiti mačevati - prkosno
reče Elizabeta.
Eduard ne reče ništa, nego u dadilju upre leden pogled, ali ona
se napravi da to ne primjećuje.
- Sve u svoje vrijeme i kako kralj odredi - reče gospodarica
Penn. - Njegova Visost još nije obukla ni prve hlače. A vi,
gospodaru i kraljeviću, vrlo dobro znate da se ne smijete izlagati
opasnosti. Kada dođe vrijeme da se učite mačevanju, poučavat će
vas iskusan mačevalac koji će paziti na vašu sigurnost.
Elizabeta se namršti, a Barnaby otvori usta prosvjedovati, ali ga
brzo ušutkaše riječi što ih dadilja uputi namrgođenome Eduardu:
- Bili ste neposlušni, gospodine, a bojim se da će Barnaby za to
ispaštati.
Barnaby muklo zastenje.

124
 7. 1543.

S večana je zelena haljina bila teška zbog raskošnih rukava i duge

povlake, a biserjem opšiven rub širokoga četvrtastog vratnog
izreza neugodno joj se urezivao u kožu na vitkim ramenima, ali
Elizabeta je bila odlučna sve to zanemariti jer je toga dana bila
jedna od glavnih počasnih gostiju na očevu vjenčanju.
Pokraj nje je u pozlaćenom sjaju blagdanske niše u kraljevskoj
kapelici u Hampton Courtu stajala gospa Marija promatrajući
ceremoniju sa svečanim izrazom lica. Haljina joj je bila od
zlatastoga damasta s bogatim ukrasnim rukavima od grimiznoga
baršuna. Poput nje, i svi prisutni lordovi i gospe bijahu
veličanstveno odjeveni te, slijedeći kraljev primjer, u vedromu,
prazničnom raspoloženju.
Elizabeta je promatrala nadbiskupa Cranmera kako nevjestinu
tanku ruku stavlja u očevu divovsku šapu i proglašava kraljevski par
mužem i ženom. Katarinu Parr bila je vidjela tek nekoliko puta, ali
joj se neizmjerno svidjela i bilo joj je drago što ćejoj postati
najnovijom maćehom.
Kralj se okrene prema okupljenoj pastvi, a sreća i likovanje
jasno su mu se vidjeli na licu te novu suprugu između dvorana što
su se klanjali provede do gornje galerije, odande kroz svečane
dvorane sve do kraljevskih odaja, a uzvanici, uz šale i smijeh,
pođoše za njima. Uz put kojim se kretala povorka stajali su
pripadnici dvora i kraljeva kućanstva, svi se gurajući kako bi vidjeli
novu kraljicu.
Nije lijepa sama po sebi, razmišljala je Elizabeta gledajući
nasmijanu Katarinu kako kraljevski kima glavom lijevo i desno, ali
ima zgodno lice uokvireno crvenkastosmeđom kosom, a ponašanje
joj je nježno i dostojanstveno.

125
 - Vrlo je dobro obrazovana - bila joj je rekla Kat kada se
pročulo da se kralj sprema oženiti Katarinu.
- Meni je nje žao - bilo je Elizabetino mišljenje. - Udati se za
dvojicu staraca, jednog za drugim, meni bi to bilo grozno.
- Čula sam da je bila manje žena, a više njegovateljica -
primijeti Kat.
Predmnijevam, mislila je, da je i kralj čuo za to pa je sličnu
ulogu u budućnosti predvidio za nju. Henrikovo se zdravlje, naime,
od smaknuća Katarine Howard stalno pogoršavalo. Čak su mu se i
u vjenčanome ruhu ispod finih bijelih čarapa vidjele zamotane
potkoljenice pune čireva, primjećivalo se kada bi se lecnuo od boli
dok je šepao uokolo po prostoriji oslanjajući se o štap, a u crvenoj
su mu se bradi mogle prebrojiti bijele vlasi. Također se bio i
udebljao pa su se na dvoru potajno zbijale šale o tome da u njegov
haljetak mogu stati trojica muškaraca.
Elizabeta je mrzila to slušati, nije mogla podnijeti pomisao na
to da joj je otac smrtan. On je veliki Harry, vladar svojega
kraljevstva, vrhovni crkveni poglavar i branitelj vjere, a potreban je
Engleskoj. Potreban je njoj. Uskoro će mu biti bolje, mora mu biti
bolje.
Pomoći će mu kraljica Katarina, bila je sigurna u to. Katarina je
dobra žena, ljubazna žena, nije mogao bolje odabrati.
- Barem nije praznoglava djevojka kao njezina prethodnica -
rekla je Marija prilikom nedavnog posjeta Hatfieldu. - Iako se bojim
da u vezi s religijom ima neke sumnjive poglede.
- Ta gospa doista ljubi evanđelje - rekao je u hertfordskoj sobi
za učenje doktor Coxe. - Bit će prijateljica svima koji priželjkuju da
se Crkva reformira iznutra.
- Gospe koje je izabrala za svoje kućanstvo sve su istoga
uvjerenja - šmrcne Marija. - Budite vrlo oprezni, Elizabeta. Ne
smijete se zaraziti takvim razmišljanjem.

126
 - Ništa bolje ne biste mogli učiniti doli nju uzeti kao uzor -
rekao je doktor Coxe Elizabeti. - Ona će vas voditi u skladu s
dobrim načelima.
Elizabeta odluči da će se ravnati prema vlastitoj prosudbi.
Katarina Parr već je bila pokazala majčinsko zanimanje za nju,
pozvavši je na dvor čim je vjenčanje najavljeno. Mnogo je mjeseci
prošlo otkako je Elizabeta bila ondje pa je bila ushićena kada su je,
odmah po dolasku, odveli budućoj maćehi.
- Gospo Elizabeta! - uzvikne gospa udova Latimer, kako se
tada nazivala, spustivši se u naklon pun poštovanja, a potom
objema ispruženim rukama uhvati Elizabetine pa bez prenemaganja
poljubi djevojku.
Dobro došh na dvor! - reče joj toplo. - Čast mi je upoznati
vas, gospo Elizabeta.
Nasmiješi se gospi Mariji koja je sjedila uz nju kadaje Elizabeta
ušla u sobu. Djevojčica primijeti da sobu ispunja opojni miris
ljetnoga cvijeća raspoređena u loncima i posudama po svim
odajama. Očito, gospa Latimer voli cvijeće. Primijeti i Katarinine
krasne baršunaste cipele, izvezene zlatom, što su joj provirivale
ispod ruba svilene grimizne haljine.
Marija, iako je do sada uvijek iznosila prigovore na njezin
račun, sada se - na Elizabetino iznenađenje - smješkala Katarini,
otvoreno joj pokazujući prijateljstvo.
- Gospa Latimer upravo me podsjetila na to da je njezina
majka nekoć služila mojoj - reče ona.
- Bila je odana kraljici Katarini - reče gospa Latimer. -
Međutim, to je bio prije mnogo godina, gospo Elizabeta, a vi i
gospa Marija pretrpjele ste u životu velike nevolje. Moja je iskrena
nada da ćete me obje smatrati briznom maćehom koja je spremna
učiniti vam svaku uslugu koju uzmogne.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako se Marijine oči pune
suzama te kako se sestra iznenada nagnula i zagrlila Katarinu.

127
 - Sigurna sam da ćemo postati dobre prijateljice - izjavi Marija.
- A vi, Elizabeta? - reče Katarina ispruživši ruku. - Još uvijek ste
dijete pa vam je potrebna majčinska ljubav i vodstvo. Znam da vam
je odgojiteljica vrsna Katherine Champernowne, ali se nadam da
ćete o meni misliti kao o majci i doći k meni ako zatrebate bilo
kakvu pomoć ili savjet. Pomoći vam, bit će mi zadovoljstvo, a ne
dužnost.
- Hoću, gospođo - gorljivo i sa sjajem u očima reče Elizabeta.

Kada se gosti okupiše, bi poslužena sjajna gozba, a Elizabeta se

pobrine da se domogne slatkiša i ušećerenoga voća koliko god ih
je mogla pojesti jer su odrasli bili previše zaokupljeni vinom i
razgovorom da bi primijetili malu proždrljivicu kako se prejeda.
Kralj i nova kraljica kružili su među gostima i sve ih redom
pozdravljali.
Moje čestitke, sir - govorio mu je lord Hertford. - Vaše
Veličanstvo vrlo je sretan čovjek.
Udvorno se nakloni pred Katarinom. Elizabeta sa zanimanjem
pogleda bivšega kraljeva šurjaka, muškarca trijezna izgleda i mršava
lica, velika nosa i guste crvenkaste brade, koji je i nakon smrti
kraljice Jane, svoje sestre, uspio ostati u blizini prijestolja samim
time što je mladome kraljeviću bio ujak i čovjek stanovite političke
dovitljivosti.
- Doista to jesmo, milorde! - lupne ga Henrik po leđima,
namigujući Katarini. - Bilo je vrijeme da opet nađem ženu, kako
radi kraljevstva, tako i da mi bude utjeha u starosti.
- To je samo prolazna slabost, gospodine - nasmiješi se
Katarina pa, kada se kralj ozareno i široko osmjehne, nastavi: -
Kako nam je kraljević, lorde Hertforde?
- Moj je nećak u dobru zdravlju, gospođo, i izvrstan je u
učenju. Utješno je znati da je naposljetku dobio i briznu maćehu.

128
 Voljela bih da je mogao doći na dvor - reče ona. - Gospodine,
zar ga ne bismo mogli dovesti ovamo? Uostalom, sestre su mu
ovdje.
Kralj odmahne glavom.
- Malo je toga što vam mogu odbiti, Kate - reče joj - ali
kraljevićevo mi zdravlje mora biti na prvome mjestu. Dvor, kao što
znate, može biti leglo zaraze, a ako bi on bio izložen tome... Odveć
je strašno i razmišljati o tome što bi se moglo dogoditi, a samo
njegov život stoji između mojega života i građanskoga rata.
- Dakako, gospodine, ne bih htjela navaljivati - žurno se složi
ona.
- No, ako u dogledno vrijeme nas dvoje dobijemo sina, Kate -
nastavi Henrik, a oči mu se pohotljivo stisnuše - onda se ne bih
morao tako zaštitnički postavljati spram Eduardove sigurnosti.
- Molit ću se za to, gospodaru - mirno ga je uvjeravala
Katarina, nimalo se ne zarumenjevši.
- Samo se vi molite - promrmlja John Dudley, vikont od Lislea,
stojeći u blizini i obraćajući se gospi Margaret Douglas, Henrikovoj
nećakinji, a Elizabeta je iza njihovih leđa, potajice posežući za još
kojom kandiranom šljivom, mogla čuti svaku riječ, - Da to
postigne, trebat će joj pravo pravcato čudo!
Pridruži im se Ana Klevska, koja je na vjenčanje pozvana u
svojstvu kraljeve najdraže sestre.
- Gospo Margaret, milorde Lisle - pozdravi ih, a potom baci
pogled prema mladencima.
- Krasan je teret ova gospođa preuzela na sebe - promrmlja.
- Prema onome što sam čula - tihim glasom reče gospa
Margaret - naša bi se nova kraljica bila voljela udati za nekoga
drugog.
- Za Hertfordova mlađega brata, sir Thomasa Seymoura -
priklopi Dudley.

129
 - Zbilja? Pa, doista je vrlo pristao - primijeti Ana, a Elizabeta se
s time složi; često ga je viđala na dvoru.
- On je ništanja - osmjehne se gospa Margaret - a prema svim
izvješćima, ona se bila zaljubila u njega. Međutim, kralj, dobri moj
ujak, poslao ga je odavde. Čujem da je otišao u Bruxelles.
- Po prikladnome diplomatskom poslu - dometne Dudley. -
Neko ga vrijeme nećemo viđati, to vam jamčim.
- Nego, čula sam - šapne Ana - da je ova gospa, kada joj je kralj
predložio brak, rekla da bi mu radije bila ljubavnica nego supruga.
- Može li joj se to zamjeriti? - upita Margaret Douglas. - Sjetite
se Ane Boleyn i Katarine Howard! I onoga što je meni učinio.
Dvaput sam bila u Toweru, i to samo zato što sam se dvaput
zaljubila u muškarce koji njemu nisu bili po volji.
Elizabeta, besramno prisluškujući ovaj fascinantni razgovor,
osjeti nelagodu čuvši da je nova kraljica prije bila zaljubljena u
drugoga muškarca. Očajnički je željela upozoriti Katarinu da se
pripazi jer strašne stvari mogu snaći gospu koja se uda za kralja, ali
voli nekoga drugog ili je pak samo optuže za to. Sama je Elizabeta,
više od većine ljudi, imala dobar razlog to znati.
Osim toga, čuvši o kaznama dosuđenim Margareti Douglas, na
svoj je užas počinjala shvaćati da, ako i kada za to dođe vrijeme,
možda na kraju krajeva i neće baš uspješno prkositi ocu u vezi sa
svojom udajom. Ta ju je pomisao zabrinjavala. - pa to je gospa
Elizabeta! - vikne kneginja od Klevea primijetivši Elizabetu u
njihovoj blizini i djevojčica se najednom nađe u njezinu srdačnom
zagrljaju, zbog čega se odmah osjeti nešto bolje. Dudley dobaci
oprezan pogled gospi Margaret i mala se skupina rasprši, a kneginja
povede dijete natrag do stola krcata hranom. Ali, slatkiši kojima ju
je Ana nudila nekako su bili izgubili slast.

Kasnije, dok joj je Kat pomagala pri svlačenju, Elizabeta ponovi

odgojiteljici što je čula.

130
 - Dobro da ih nije čuo kralj - primijeti Kat tjeskobna izraza lica
- inače bi se gospa Margaret možda i treći put našla u Toweru!
- Mislite li da je to istina, da je kraljica bila zaljubljena u
Thomasa Seymoura prije nego što ju je moj otac zaprosio? - upita
Elizabeta sjedajući tako da joj Kat može iščetkati kosu.
- Bilo je riječi o tome - odgovori Kat - ali to je možda bilo
samo dvorsko govorkanje, a u govorkanju se puno toga iskrivljuje.
Po svemu sudeći, ona je vašemu ocu jako sklona.
- Pa, meni je drago što se oženio njome - reče Elizabeta. -
Mislim da će biti vrlo dobra kraljica. I nježna i ljubazna maćeha.
Uvijek sam sanjala upravo o takvoj maćehi.
Kat nije uspijevala suzbiti ubod ljubomore. U svakome je
pogledu ona Elizabeti bila majka, već je dugi niz godina bila zapravo
središtem njezina svijeta. Mislila je da taj položaj ništa ne može
poljuljati. Istina, bilo joj je drago što je nova kraljica tako
blagonaklona prema njezinoj pitomici, ali je isto tako u sebi
strahovala da bi joj se Katarina Parr mogla pokazati suparnicom u
pogledu Elizabetine privrženosti. Ni njemačka kneginja ni ona
praznoglava djevojka, Katarina Howard, nisu se činile tolikom
prijetnjom Katinu položaju kao ova dražesna udovica i njezina vrlo
iskrena briga za djevojčinu dobrobit, kao i njezina moć da Elizabeti
priskrbi svako dobro koje bude mogla.
No, Kat je bila odlučna osigurati svoje mjesto u Elizabetinu
životu, mjesto koje joj neće preoteti nitko - pa čak ni engleska
kraljica.

- Imam vam reći nešto za što mislim da će vam se svidjeti,

Elizabeta - reče kraljica. - Obratila sam se kralju i on je pristao da
ubuduće dobijete stalan smještaj na dvoru, kao što ga ima gospa
Marija. A složio se i s time da vas obje imenuje mojim glavnim
družbenicama.

131
 - Oh, gospođo! - ushićeno uzvikne Elizabeta koja je novoj
maćehi već bila silno sklona, a sada je imalajoš više razloga osjećati
se njezinom dužnicom. - Tako sam vam zahvalna! Sigurna sam da
ne zaslužujem toliku ljubaznost.
- Koješta! Znala sam da ćete biti zadovoljni - nasmiješi se
Katarina, a potom ustraje Elizabeti sama pokazati njezine nove
odaje.
- Odmah su do mojih, a imaju i pogled na rijeku - reče joj,
pošavši pred njom niz galeriju - kao i odaje koje ćete dobiti u
Whitehallu. Već sam izdala naloge za to.
- Vaše Veličanstvo tako je ljubazno prema meni - uzvikne
Elizabeta, gotovo poskočivši od radosti. - Jedva čekam da dođem
ovamo, da budem s vama... tako sam dugo uzdisala za takvom
srećom. A ove su prostorije jako lijepe.
Zadivljenim je pogledom prelazila preko živopisnih tapiserija i
turskih sagova, po ulaštenome izrezbarenom pokućstvu i svijetlim
zavjesama. Sve ovo za nju!
- Zatražila sam da vam se stol smjesti u udubljenje ispod
prozora - reče kraljica. - Tako ćete imati najbolje svjetlo za učenje.
- Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, gospođo.
Kat, koja se već bila smjestila i sada je odjeću pospremala na
mjesto, osjeti nalet suza kada Elizabeta, iako nikada nije bila dijete
koje pokazuje naklonost, pritrči maćehi pa je spontano zagrli i
poljubi.
- Obećavam - reče djevojčica - da nećete imati razloga ikada se
požaliti na mene i da ću vam ustrajno pokazivati poslušnost i
poštovanje.
- Ne sumnjam u to - osmjehne se kraljica. - Sada ćete pomoći
u sređivanju svojih stvari, a potom ćete mi se nakon objeda
pridružiti u mojoj primaćoj odaji.
Kraljica poljubi pastorku u oba obraza, a potom, ljubazno
kimnuvši prema Kat, nestade.

132
 - Dođite i sjednite uz mene - zazove kraljica Elizabetu i ova
klekne do njezinih nogu. - Ostavite nas, molim vas, gospodarice
Champernowne - zapovjedi pa ih Kat ukočeno napusti. - Uistinu
ste vrlo lijepi, znate, s tom vašom izrazitom puti - reče Elizabetina
maćeha. - Morat ćemo vam naručiti nove haljine, budući da ćete
od sada živjeti na dvoru.
- Oh, to bi bilo divno! - dahne djevojčica.
- Sutra ćemo to učiniti - reče Katarina. - Sada želim s vama
razgovarati o vašem obrazovanju. Kralj i ja primijetili smo koliko
ste pametna i bistra djevojka. Stoga mora da ste i sami svjesni kako
nema više puno toga čemu bi vas gospodarica Champernowne,
koliko god bila obrazovana, mogla naučiti. Kralj mi kaže da ste
zajedno s bratom slušali neke njegove satove, ali sada, kada
odrastate, a i boravit ćete na dvoru, prikladno je i dolično da
dobijete vlastitoga učitelja. Vaš vam otac, u svojoj velikoj mudrosti,
želi pružiti svaku priliku da postanete uzor kreposne ženstvenosti i
ures kuće Tudorove pa mi je, imajući to na umu, povjerio da se
raspitam o nekome pogodnom da vas poučava. Sretna sam što
vam mogu reći da sam našla takva čovjeka. Ime mu je William
Grindal i slavan je grecist.
- Grecist? Hoćete reći da ću učiti grčki, gospođo? - uzvikne
Elizabeta.
- I još puno toga - objasni joj kraljica tapšući je po glavi.
- Gorim od nestrpljivosti! - željno izjavi dijete. - Ne mogu
dočekati da počnemo.

Sjedokosi William Grindal više nije bio mlad, ali je bio vrlo
učen i imao je tih i miran nastup. Prvoga je dana izvukao raspored
sati i predao ga svojoj učenici.
- Ako je po volji Vašoj Milosti, jezike ćemo proučavati u
jutarnjim satima, kada um najviše pamti - počeo je smirenim,

133
autoritativnim glasom. - Već znate ponešto latinski, francuski,
talijanski i španjolski, koliko razumijem.
- I malo velški, gospodine - prekine ga Elizabeta.
- Svakako. Zanimljivo. Vrlo dobro. Pa, dakako, i dalje ćete učiti
te jezike, a također ćete naučiti i grčki jer je važan za proučavanje
Novoga zavjeta i djela drevnih pisaca kao što su Sofoklove
tragedije i Izokratovi govori. Tako ćete steći sposobnost da sami
postanete velika govornica.
- Nadam se da vas neću razočarati, gospodine - reče Elizabeta
ponizno.
Ovo je bilo sve ono čemu se nadala, a i više od toga pa nije
mogla prestati blagoslivljati oca i maćehu što su joj to omogućili.
- Tijekom tri sata svakoga poslijepodneva čitat ćemo povijest -
nastavi meštar Grindal. - Dobro je usvojiti takvu naviku. Kroz
proučavanje povijesti više doznajemo o vlastitoj civilizaciji. Onda
ćemo razmatrati antičku i suvremenu filozofiju. A, dakako, s
gospodaricom Champernowne morate vježbati krasopis i baviti se
ručnim radom. Veliki stručnjak Battista Castiglione dolazit će dva
puta tjedno poučavati vas talijanskome jeziku, a shvatio sam da
kraljica nije zaposlila samo novoga učitelja glazbe uz kojega ćete
poboljšati umijeće sviranje na lutnji, virginalu i violi, nego i - tu
uzdahne - učitelja plesa, jer je takva taština ovoga svijeta, ali ako
ćete biti uresom velikaških dvorova, morate naučiti kako vam se
valja ponašati. Njezino Veličanstvo želi da svakodnevno izlazite na
zrak, da redovito idete u šetnje i na jahanje, u čemu mi kaže da
ćete uživati. Oh, kralj posebno zahtijeva da dobijete pouku o
korištenju samostrijela. Misli da biste se možda željeli okušati i u
strijeljanju iz luka, s obzirom na to da ste tako dobri u mačevanju.
- Ovo je bilo popraćeno iskrivljenim osmijehom. - Ali, nije na meni
da propitujem mudrost Njegova Veličanstva - dometne Grindal.
- Meni bi se to silno svidjelo! - uzbuđeno mu objasni Elizabeta.

134
 Kat naizgled staloženo primi vijest o imenovanju meštra
Grindala, ali u sebi je kiptjela od bijesa. Znači, njezin je udio u
poučavanju sada sveden na krasopis i ručni rad? Očito, polagano je
gubila ulogu odgojiteljice, a nije bilo ničega što je u vezi s time
mogla učiniti. Kao iskrena žena, priznavala je samoj sebi da doista
nema više puno toga čemu bi mogla samostalno poučiti Elizabetu,
a ipak se osjećala omalovaženom i povrijeđenom.
Naravno, znala je koga za sve ovo treba kriviti. Bio je to još
jedan urez na rovašu na kojemu je bilježila zamjerke suparnici u
borbi za Elizabetinu naklonost.

Kada Elizabeta za Eduardov šesti rođendan dođe u Ashridge,

zapanji se vidjevši da joj brat više ne nosi duge suknje, nego hlače.
- Krasan je izbor ovoga muškog ruha što ga imate na sebi,
brate! - pohvali dječaka koji je stajao pred njom, raširenih nogu,
oslanjajući se jednom rukom o bok, a drugom se hvatajući za
balčak bodeža, u potpunosti izgledajući kao minijaturna očeva slika
i prilika. Kada mu se ona nakloni, on zauzvrat skine šešir urešen
perom.
- Zahvaljujem vam, slatka sestro - odgovori. - Bilo je krajnje
vrijeme da odbacim one glupave suknje.
Doktor Coxe priđe pozdraviti Elizabetu.
- Njegova Visost sada izgleda kao pravi pravcati kraljević -
smiješeći se izjavi.
- Doktor Coxe sada mi je odgojitelj - ponosno objasni Eduard.
- Od danas više neću biti pod ženskom skrbi. Gospa Bryan i
gospodarica Penn već su otišle.
Govorio je bez strasti, kao da je riječ o nečemu nevažnome,
kakav je, primjerice, razgovor o vremenu. Elizabeta pokuša

135
zamisliti kako bi se osjećala da nju napusti njezina voljena Kat.
Bratova ju je hladnoća zbunjivala.
- Zar niste tužni? - upita. - Te su se gospe brinule za vas od
rođenja. Bolno će vam nedostajati.
- Za prestolonasljednika nije prikladno da bude predmetom
bapske vladavine - oholo reče Eduard, očito ponavljajući riječi koje
je vjerojatno čuo nekoliko puta posljednjih nekoliko dana i
odbacujući daljnju raspravu. - Dođite i upoznajte mladu gospodu
koju mi je otac dodijelio da zajedno sa mnom uče i budu mi
drugovi u igri.
Okrenuo se prema nekolicini mlađahnih dječaka što su čekali
poredani u vrstu, sve velmože po rođenju, pa ih jednoga za drugim
predstavi Elizabeti.
- Henry Brandon, sin vojvode od Suffolka... Henry, lord
Hastings...
Svaki se dječak nisko klanjao kako je Elizabeta napredovala duž
vrste.
- Robert Dudley, sin vikont od Lislea.
Elizabetine se oči susretoše sa smionim pogledom i ona u
mladome drzniku prepozna srodnu dušu. Robert Dudley otprilike
je njezine dobi, nagađala je, a tamne puti kao u kakva Talijana i
lisičjeg lica nalikuje na Ciganina ili satira i u očima mu titra nestašna
iskra. Naklon što ga je pred njom izveo bio je gotovo uvredljivo
pretjeran i zacijelo smišljen kako bi privukao njezinu pozornost.
Na ovoga ću morati pripaziti, pomisli Elizabeta. A rado bih ga
naučila pristojnom ponašanju...
Kako je Eduardu bio rođendan, toga dana nije bilo učenja.
Umjesto toga, kraljeviću se imala ispuniti dugo priželjkivana želja.
Kralj mu je odobrio da službeno započne s vježbom u mačevanju i
usvajanju jahačkih vještina. Odlažući haljetke i ispitujući vrhove
mačeva za vježbanje, momci su uzbuđeno raspravljali i o jednome i
o drugome.

136
 - Gospo Elizabeta, molim vas, izvolite sjesti - pozove je doktor
Coxe, pokazujući na visok izrezbaren stolac postavljen na povišenu
mjestu, a za sebe privukavši klupicu da se smjesti pokraj nje.
- Odavde ćemo imati dobar pogled na njihovu vježbu.
- Zar ću ja samo gledati? - pomalo ogorčeno upita Elizabeta. -
Ovaj ovdje Barnaby zna da mogu rukovati mačem jednako dobro
kao i bilo koji momak. On me tomu naučio.
Barnaby Fitzpatrick, čuvši njezine riječi, široko se osmjehne.
- Živa istina, gospodine. Gospa Elizabeta mogla bi nas sve
posramiti.
- Djevojka pa da se mačuje? - upita Robert Dudley, zlobno
podigavši obrvu.
- Bezobrazni ste, gospodine - reče mu oholo Elizabeta. - Očito
ću vam morati pokazati. Učitelju mačevanja, smijem li biti
protivnica ovome gospodinu?
Robert razjapi usta, a ona mu se slatko osmjehne.
- Borit ćemo se da odlučimo tko se bolje mačuje, momak ili
djevojka - izjavi.
- No, Vaša se Milost ne može mačevati u tim dugim suknjama -
reče Barnaby. - Gospodar Robert bit će u prednosti.
- Pa neka! - nasmije se Elizabeta, a Robertu se obrazi
zajapuriše od neugode.
- Zar baš moram, gospodine? - obrati se on doktoru Coxeu.
- Ne možemo proturječiti gospi, pogotovo ne kraljevoj kćeri -
uz zadovoljan mu osmijeh objasni učitelj. Bit će dobro za
uobraženog momčića ako pretrpi malo poniženja.
Kada i druga mlada gospoda odabraše svoje protivnike, učitelj
svima pokaže ispravan stav i nekoliko stručnih udaraca.
- Postoje dvije vrste mačevalaca. Duelist će se oslanjati na
svoje vještine s rapirom - objasni im - a sportaš će pobjedu postići
radom nogu. Morate se unaprijed odlučiti, gospodo... i vi, gospo!

137
 - Borit ću se kao duelist - svjetlucavih očiju izjavi Elizabeta.
- Onda i ja moram isto odabrati - preko volje promrmlja
Robert.
- Garde! - uzvikne ona i nasrne na njega.
Zatečen bez priprave, jer nije uistinu vjerovao u njezino
hvastanje, Robert nespremno dočeka njezin napad pa korakne
unatrag i sudari se s mladim lordom Hastingsom.
- Branite se! - vikne pribirući se, ali Elizabeta mu se odlučno
odupre, a nakon nekoliko časaka učitelj ih, vidjevši da borba
postaje opasno vatrena, pozove da se zaustave.
- Dobar početak, Vaša Milosti! - vikne, ozareno pohvalivši
kraljevića koji se također pokazao dobrim u borbi.
Kada se poslije toga preko volje povukoše na povišenje,
Robert, ne bojeći se više da bi mogao biti poražen od obične
djevojke, udvorno reče:
- Dobro ste se iskazali, gospo.
Pogledavši postrance tamnokosa momka, Elizabeta se iznenadi
spazivši divljenje na njegovu licu.
- Imala sam dostojna protivnika, gospodine - odgovori.
Dokazavši se, mogla je sebi dopustiti velikodušnost.
Često je viđala Roberta Dudleyja tijekom toga tjedna koliko je
trajao njezin posjet jer joj je bilo dopušteno da se kraljeviću i
njegovim sudrugovima pridruži i za trajanja nastave. Robert u sobi
za učenje baš i nije blistao.
- Zašto bih morao učiti grčki? - gunđao je, iskor istivši
privremenu odsutnost doktora Coxea i odloživši pero.
- Tako da možete biti humanist i proučavati djela starih pisaca
- objasni mu Eduard.
- Radije bih bio vani i jahao - reče Robert koji je strastveno
volio konje.

138
 - Mogu to razumjeti jer i ja volim jahanje - reče Elizabeta - ali
isto tako volim i učiti, pogotovo povijest i jezike.
- Za vas je to u redu, gospo, jer ste djevojka i niste obvezni
naučiti sve ono što treba naučiti jedan mladi gospodin - reče
Robert, trunčicu snishodljivo.
- Uvjeravam vas, gospodaru Roberte, da učim sve što i vi! -
žestoko odvrati Elizabeta.
- Što, proučavate zemljopis, državničko umijeće i klasike? -
upita Robert.
- I još puno više od toga - ponosno mu reče. - I volim svaki
časak koji tako provedem.
- Kako to možete voljeti? - zastenje on.
- Pssst! - prosikće Henry Brandon. - Cut će nas doktor Coxe.
- On se otišao popisati - izvještačeno se zasmijucka Hastings. -
Uz vaše oproštenje, gospo.
Elizabeta se smješkala. Voljela je slušati dječake dok brbljaju
tako bez ustručavanja.
- No, sestro, vi nećete biti engleski kralj - istakne Eduard. -
Zašto biste takvo što učili ako ćete se, kada odrastete,
jednostavno udati i imati djecu, kao i sve druge djevojke.
- Neću! - vatreno vikne Elizabeta. - Nikada se neću udati!
- O, da, hoćete - spokojno reče kraljević.
- Pričekajte pa ćete vidjeti! - izazivala ga je sestra.
- Ako otac tako zapovjedi, morat ćete mu se pokoriti - reče
joj brat samodopadno.
- To ćemo još vidjeti! - srčano će ona.
- Volio bih vas vidjeti kako mu prkosite - reče Robert, a
momci se nasmijaše.
- Glavu bi vam dao skinuti! - vikne mladi Henry Brandon, a
potom se začudi kada najednom zavlada muk.

139
 Petnaest opreznih pari očiju s nelagodom pogleda prema
crvenokosoj djevojčici što je namrštena sjedila na kraju dugačkoga
stola.
- Sve je u redu - reče Elizabeta, brzo se pribirući. - Zar ne bi
bilo bolje da se vratimo na posao? Mislim da čujem korake doktora
Coxea.

- Jeste li ono ozbiljno mislili, gospo Elizabeta? - upita Robert

Dudley, hvatajući korak s Elizabetom kada je u Ashridgeu u rano
jutro krenula na brzu šetnju kroz šumu, vodeći za sobom Blanche
Parry. Bilo je studeno i dah im se maglio u zraku. Bio je to
posljednji dan njezina posjeta.
- Što to, gospodaru Roberte? - uzvrati Elizabeta.
- Ono što ste jučer rekli, da se nikada nećete udavati. - Oči
mu neočekivano bijahu pune razumijevanja. - Biste li se zbilja odbili
pokoriti kralju ako bi vam to naredio?
- Ozbiljno sam mislila - reče ona. - Odbila bih. Otac me voli.
Ne bi me silio.
Robert se doimao kao netko tko baš i nije siguran u to.
- Možda vas želi udati za kakva visokorođenoga kraljevića ili
lorda, i to zato što bi to njemu koristilo. Tada to ne biste mogli
odbiti.
- Odbila bih, čak i da me obeća samome caru - odvrati ona
žestoko. - Mrzila bih živjeti u braku.
- Moj otac kaže da nam je dužnost stupiti u brak - reče joj
Robert. - Veli da on sve naše brakove dogovara iz lukavosti ili iz
koristi.
- Sve brakove? - upita Elizabeta.
- Imam mnogo braće i sestara, neki su i stariji od mene -
objasni Robert. - Pretpostavljam da ću se i ja jednoga dana morati
oženiti. Ali, ne tako skoro, tek mi je deset godina.

140
 - I meni - reče Elizabeta.
- Pa, za dvije godine - upozori je on - bit ćete spremni za
udaju.
- Ne, ako se mene bude pitalo - hrabro odvrati ona.
- Zašto se toliko bojite? - upita Robert.
- Neću vam reći - odgovori ona.
- Primijetio sam da ste se uzrujali kada je onaj glupan od
Henryja Brandona počeo zbijati šale o kralju i skidanju glave odvaži
se on. Mislim da znam zašto. Mojemu je djedu odrubljena glava.
Moj otac kaže da svaka velika obitelj među precima ima ponekog
veleizdajnika.
- Moja majka, kraljica Ana, nije počinila veleizdaju - reče
Elizabeta.
- Baš kao ni moj djed - dočeka Robert. - No, pridonio je
vlastitoj neomiljenosti razrezavši visoke poreze u korist kralja
Henrika Sedmog, a vaš je otac, kada je stupio na prijestolje, htio da
ga puk voli pa je mojega djeda dao pogubiti. Oh, ne brinite -
dometne, vidjevši joj izraz na licu - ne zamjeram to ni vama ni
kralju.
- Nadam se da ne zamjerate - odvrati ona, a potom su neko
vrijeme šutke šetali.
- Čini se da onda imamo nešto zajedničko - reče Elizabeta
naposljetku.
- I ne samo to - nasmiješi se Robert. - Vi volite jahanje.
- Obožavam ga - odvrati ona.
- Hoćemo li zajedno izjahati? - predloži joj on.
- Da! - raspoloženo uzvikne Elizabeta. - Hajdemo odmah!
Okrenuvši se oko sebe, potrči prema konjušnici, a Robert ju je
slijedio u stopu.

141
 8. 1544.

ivot na dvoru bio je upravo onoliko prekrasan i uzbudljiv

Ž koliko je Elizabeta i očekivala. Šaren, užurban i bučan, sve ono
što život u dvorcima u kojima je odrastala nije bio, a najvrednija je
bila povlastica što se nalazi u očevoj blizini. On je bio središte ne
samo njezina svijeta nego i svijeta svih drugih - golem, moćan i
veličanstven. Sve se okretalo oko njega, a iz njega je tekla
beskrajna rijeka zaštite i naklonosti. Elizabeta se naviknula na
gomile niolitelja koji su se neprestano okupljali po galerijama i
svečanim odajama, svaki od njih tražeći od kralja, prilikom njegova
svakodnevnoga odlaska u kapelicu, položaj ili unapređenje ili pak
samo riječ ili znak glavom.
Kao kraljeva kći, i sama je bila okružena udvornošću i
laskanjem. Dvorani su se trudili zadobiti njezinu naklonost,
klanjajući joj se do zemlje kuda god bi prolazila. Uživala je u
opojnom osjećaju vlastite važnosti, kao osoba koja je, unatoč
svojemu nezakonitom podrijetlu, o sebi uvijek čvrsto vjerovala
dajest važna. Ipak, bila je već dovoljno stara da nasluti tamniju
stranu života na dvoru, neiskrenost, pakosne spletke, himbu,
napetost i zavist. A isto tako i strah... koji se često mogao gotovo
opipati. Kako i ne bi kada je kraljevo nezadovoljstvo moglo značiti
tamnicu, propast pa čak i smrt?
No, Elizabeta radije nije razmišljala o tim stranama dvorskoga
života jer ju je to previše uznemiravalo. Srećom, bilo je puno
sjajnih zabava, primjerice, prvi Božić što ga je Katarina dočekala
kao kraljica, a koji je bio prekrasan baš kao što je Elizabeta i
očekivala, s raskošnim svetkovinama u Hampton Courtu i
zabavama u kojima je toliko uživala, a njezinu je maćehu oduševila
platnena kapica koju je Elizabeta bila mukotrpno izvezla za nju.

142
 Ali sljedeće, to jest 1544. godine, kralja je bolesna noga oborila
u postelju.
- Mogu li vidjeti oca? - upita Elizabeta Katarinu Parr. -
Zabrinuta sam za njegovo zdravlje.
- Za sada ne - reče rastreseno kraljica, slažući i preslagujući
cvijeće koje je voljela. Nije dovoljno dobro da bi primao posjete.
- Hoće li mu biti bolje? - zabrinuto se raspitivala djevojčica, a
Katarina se s naporom pribere.
- Da, naravno da hoće - žustro odvrati, pokazujući više
pouzdanja nego što ga je doista osjećala. - Pričekajte koji dan pa
ćete ga onda možda vidjeti.
Katarina održi riječ, ali kada, nakon tjedan dana, Elizabeti
naposljetku dopustiše ući u kraljevu sobu, užasne je pogled na
Henrika tako sijeda i izmučena bolovima, noge u debelim zavojima
podignute na podnožak. Njegov je izgled snažno prizivao izglede za
to da bi čak mogao i umrijeti, ali ona je zazirala od te nedopustive
misli, ne želeći ni zamišljati svijet bez oca. Zacijelo se, bez njega da
o svemu odlučuje, ni dani ni noći više ne bi nizali jedni za drugima!
On ne može umrijeti, on ne smije umrijeti! To je nemoguće.
Trudeći se ne nabrati nos zbog sladunjava zadaha u sobi, spusti
se u najdublji mogući naklon.
- Ustanite, kćeri - reče kralj. - Žao mi je što sam vas držao
daleko od sebe. Nisam htio da me vidite dok mi ne bude bolje.
Teško se pomakne u naslonjaču, trgnuvši se kada ga bol
propara duž cijeloga lista.
- Kost je probila kožu - reče joj, mršteći se. - To me silno
muči otkako sam imao prokletu nesreću da prije mnogo godina
padnem s konja. A da bi stvari bile još gore, oni me prokleti
liječnici tjeraju da se ograničim na jednostavna jela. Kažu da sam se
previše udebljao. Mislite li i vi tako, Bessy?
- Nikada, sir - reče ona. - Nikada ne bih išla tako daleko.

143
 - Upravo sam to i ja rekao tim lupežima, da idu predaleko!
Hah! Ti dokazuješ dajabuka ne pada daleko od stabla, eh, Bessy!
Elizabeta se nasmiješi. Voljela je kada ju je otac nazivao Bessy i
smijao se zajedno s njom. Tada se osjećala sigurnom u njegovu
ljubav i bila ispunjena blagoslovljenim osjećajem pouzdanja i sreće.
- Nemate se zbog čega brinuti - reče joj on. - Za nekoliko ću
dana biti kao nov, zdrav kao dren. Sada sjedite na taj stolac i
pričajte mi što ste u posljednje vrijeme učili.
- Proučavala sam Cicerona - ponosno reče Elizabeta.
- Appetitus rationi pareat, umijete li to prevesti? - upita kralj.
- Da, gospodine. Požuda neka se pokorava razumu.
- To je dobra maksima - reče on, pomislivši kako ju je korisno
mogao primijeniti na sebe u vrijeme kada je udvarao njezinoj majci
ne razmišljajući o posljedicama svoje neobuzdane strasti. Oh, ali
onda je bio mladi, jak i muževan, a sam je sebe smatrao
nepobjedivim. Sada sam, žalosno pomisli, olupina od čovjeka,
ostario prije vremena. Neka me Bog održi na životu dok mi sin ne
odraste.
- Saepe ne utile quidem est scire quid futurum sit - žalosno
izgovori, a Elizabeta ga nesigurno pogleda.
- Trebam li i to prevesti, gospodine? - odvaži se napokon.
- Da, da - reče on, uspjevši se osmjehnuti.
- Često - reče ona, pažljivo birajući riječi - nije ni korisno znati
što će biti.
- I to je istina - primijeti kralj - i to žalosno prikladna. Mudro je
razmišljao taj Ciceron.

144
 - Jedna mi se njegova izreka posebno sviđa - objasni Elizabeta. -
Semper eadem, uvijek ista 12 Nadam se da će sa mnom uvijek biti
tako, da ću biti nepromjenjiva u svojoj ljubavi i dužnosti prema
vama, gospodine, prema kraljici i prema kraljeviću, svojemu bratu.
- Drago mi je vidjeti da ste tako poslušno dijete - reče Henrik,
teško ispruživši ruku ukrašenu prstenjem i potapšavši je po
ramenu, - Silno me se dojmio vaš dar kraljici. Jednoga dana morate
i meni izraditi takvu noćnu kapicu.
Kralj zločesto zatrepće očima.
- Oh, gospodine, nisam vas namjeravala zanemariti! - uzbuđeno
je prosvjedovala Elizabeta. - Samo sam željela iskazati odanost
Njezinu Veličanstvu koja je prema meni bilo tako dobra.
- Samo se šalim, Bessy! - široko se smijao Henrik, a stisnute su
mu modre oči, utonule u masnim naborima, treperile. - Dakako da
ste to zato učinili i ja to pozdravljam jer znam koliko mrzite ručni
rad!
Začuje se lagan udarac po vratima.
- Uđite, Kate! - pozove kralj.
Vrata se otvoriše i uđe kraljica, noseći pokrivenu srebrnu
zdjelu.
- Malo kuhanog piva s kruhom 13 gospodine, da vas dovedem u
iskušenje - rekla je stavivši zdjelu na stolić pokraj kraljeva
naslonjača i pruživši kralju srebrnu žličicu s likom apostola na
dršku.

12
Ciceron ove riječi navodi u muškome rodu (semper idem - u vijek
isti), kao Ksantipinu izjavu o Sokratu; Elizabeta 1. u ovome ili je
obliku uzela za svoje geslo - nap. prev.
13
U izvorniku aleherry - pivo kojem su se, kada bi zavrelo, dodavali
šećer, začini, kao što je mulkatni oraščić, te na kraju i komadići
prepržena kruha - nap. prev.

145
 - Dobra ste vi supruga, Kate - nasmije se, pohlepno žlicom
grabeći komadiće namočena kruha.
- Što je to, gospodine? - upita Elizabeta kojoj je od mirisa bila
došla voda na usta.
- Zar nikada niste kušali kuhano pivo, Bessy? - upita kralj
pružajući joj žlicu. - To vam je kao puding od kruha s voćem. Evo,
kušajte malo.
- Tako je ukusno - kaza njegova kći, oduševljena što tako
prisno jede iz iste zdjele s ocem koji je obično jeo uz mnogo
pompe.
Uzmite još jednu žlicu - ponudi joj kralj.
- Vi biste to trebali pojesti, gospodine, kako biste povratili
snagu - reče Katarina, graciozno prešavši na drugu stranu sobe
zagladiti posteljni prekrivač i protresti jastuke.
- Vidite kako mi zapovijeda, Bessy - turobno reče Henrik. -
Vaša dobra maćeha zaboravlja tko sam ja.
- Oh, gospodine, nikada mi nije bila namjera... - uzvikne
Katarina.
- Znam, Kate - široko se osmjehne kralj. - Smirite se, samo
sam se šalio. Sada mi pomozite, htio bih malo leći. Elizabeta,
možete dovršiti puding.
Pruži joj zdjelu i pokuša se sam podići iz naslonjača, čvrsto se
uhvativši za naslone za ruke kako ne bi zateturao.
- Ne ide - zadašće, zavalivši se ponovno u naslonjač - nemam
snage.
- Hoću li pozvati vaše komornike, sir? - upita kraljica, na čijem
se licu čitala zabrinutost.
- Ne, Kate, nemojte ih uznemiravati. Radije ću ostati ovdje
nego da me vide ovako slaba. Elizabeta, možete ići. Prionite uz
Cicerona, bit će vam višestruko uzvraćeno.

146
 Elizabeta proguta ostatak kuhanog piva, duboko se nakloni i
iziđe iz sobe.

- Mislim da ćemo imati razloga ponositi se tom mladom

gospom - reče Henrik Katarini kada se vrata zatvoriše. - Još će od
nje postati učenjak!
Katarina se nasmiješi i pruži mu pehar s vinom.
- A i Marija je nastavi on - prilično prilagodljiva ovih dana.
Pripitomili ste je, Kate.
- Ako se smijem usuditi reći, gospodine, ono što treba Mariji
jest suprug. Kada biste imali na limu nekoga za nju... Njoj je već
dvadeset osam godina pa čezne za brakom i djecom.
Henrik se namršti.
- Razmišljao sam o tome. Bilo je tu razgovora i pregovora...
bojim se da joj je nezakonito podrijetlo prepreka da se uda za
nekoga kraljevske krvi, a za sada ne vidim dvorana kojemu bih
iskazao milost da mu dam njezinu ruku. No, imat ću to na umu.
- Vaše se Veličanstvo, kao i uvijek, silno brine za svoju djecu -
primijeti Katarina, sjedajući pokraj njega na stolac i uzimajući u
ruke iglu i konac.
- Htio sam nasamo razgovarati s vama, Kate - reče on osorno i
uz neuobičajeno kolebanje. - Donijet će se novi nasljedni zakon
kojim će se u obzir uzeti naš brak i još neka druga pitanja. Moji su
savjetnici mislili da je to preporučljivo učiniti.
Nije joj rekao kako ga požuruju da se pobrine za nasljedne
odredbe iz straha da bi kraljević mogao podleći nekoj dječjoj
bolesti, kao što se događa s brojnom djecom. Misle da neće dugo
živjeti, pomisli, iako se ne usuđuju izraziti tu zabrinutost jer se
predviđanje kraljeve smrti sada smatra veleizdajom.

147
 Henrik duboko uzdahne. Ono što je imao reći Katarini bilo je
krajnje ponižavajuće priznanje za nekoga poput njega, ali to se
moralo reći.
- Zakon obuhvaća mogućnost da naša veza bude blagoslovljena
potomstvom - reče. - Htio bih vas uvjeriti da se ne morate bojati
takvih očekivanja s moje strane. Nisam se do sada baš iskazao kao
suprug, a predmnijevam da će i dalje biti tako.
Katarini se oči ispune suzama. Nije joj bilo teško pogoditi
koliko ga stoji kazati takvo što.
- Dakako da neće, gospodine - požuri umiriti ga. - Bolesni ste i
niste nimalo kao inače. A ako vaš oporavak potraje dulje nego što
se predviđa, onda dobro, uistinu sam sretna i zadovoljna i ovako
kako nam je sada.
Kralj joj se žalosno nasmiješi i potapše je po ruci.
- Nikada nisam imao suprugu koja bi mojemu srcu bila draža
od vas, Kate - tiho reče. - Vi ste svjetlo mojih očiju, oslonac mojoj
starosti. I ja i moja djeca moramo vam biti zahvalni za puno toga. A
nedvojbeno će vam biti po volji čuti da će, kada ovaj novi zakon
stupi na snagu, Marija i Elizabeta biti ponovno uvrštene u nasljedni
red... nakon Eduarda.
Kraljičine se ugodne crte lica ozariše radošću.
- Oh, gospodine, zasigurno shvaćate što će to značiti i za jednu
i za drugu.
Henrik, skromno uživajući u njezinu odobravanju, nastavi:
- Namjera mi je da prijestolje prijeđe u ruke nasljedniku od
moje krvi, a ne škotskoj kraljici, unuci moje sestre Margarete. Nju
kanim udati za Eduarda i u tome me neće spriječiti ni svi Škoti od
Jedburgha do Invernessa. Škotska će postati mojom i dvije će se
krune ujediniti.
- Zar to neće značiti rat? - upita Katarina.

148
 - Možda - mračno reče Henrik. - Ali, o tome ćemo razmišljati
kada za to dođe vrijeme. U međuvremenu, namjera mi je da moje
kćeri dobiju pravo naslijediti me, kada na koju dođe red, i to nakon
Eduarda, a nakon njih da to pravo dobiju nasljednici moje sestre
Marije, Brandonovi i Greyevi. No, do toga nikada neće doći.
Eduard će se oženiti i izroditi djecu, a čak ću možda i Mariji naći
muža.
Nasmiješi se supruzi.
- A isto tako i Elizabeti, ako me Bog tako dugo očuva na
životu.
- Elizabeta svakome tko je želi slušati tvrdi kako se nikada neće
udavati - povjerljivo će Katarina.
Henrik se smijuckao.
- Djevojačka čednost, eh? Vrlo dolično. Već će za koju godinu
promijeniti mišljenje, samo dok je zasvrbi na onome mjestu!
- Sir! - usklikne njegova supruga porumenjevši. - Sramite se!
Nego, ozbiljno, gospodaru, mislim da je odlučna u vezi s tim
pitanjem.
- Onda ću joj ja razbiti tu odlučnost - nasmije se kralj.
Premlada je da bi donosila odluke o takvim pitanjima. Treba joj
vremena da to preraste. Brak je prirodno stanje za ženu. Samo
pričekajte dok ne sretne krepka muškarca o kakvome mašta!
Kraljica se nasmiješi.
- Što se tiče kćeri Vašega Veličanstva - reče - znači li njihov
povratak u nasljedni red da će im se priznati zakonito podrijetlo?
Henrik se namršti.
- Ne, Kate. To bi značilo dirnuti u zmijsko leglo, budite sigurni.
Obje su plod nezakonite veze i ono što sam već učinio neću
poništiti. Ipak, ja sam kralj pa, ako mi se prohtije nataknuti noćnu
kapicu na vrh motke i proglasiti tu motku svojim nasljednikom,

149
mogu to učiniti. Tako i svoje nezakonite kćeri mogu uvrstiti u
nasljedni red.
- Mudrost je Vašega Veličanstva, kao i uvijek, besprijekorna -
polaska mu Katarina.
Henrik se zavali u naslonjač, uvjeren da je odabrao najbolje
moguće rješenje.

- Opet ću biti uvrštena u nasljedni red? - Elizabeta je od čuda i

radosti do te mjere ostala bez riječi da se ocu zaboravila obratiti
naslovom koji mu je pripadao kao kralju. On je iskoristio prigodu
da njoj i Mariji priopći dobre vijesti na posebnoj večeri priređenoj
u njegovoj primaćoj odaji, samo u nazočnosti kraljice i nadbiskupa
Cranmera. Stol je raspremljen, sluge su se povukle pa su svi
zajedno uživali u slatkim oblandama zalijevajući ih začinjenim vinom
poznatima kao hipokras 14
Marijine su oči bile prepune suza. Promatrajući obje sestre,
kraljici Katarini činilo se da bi od radosti i sama mogla zaplakati.
- Da - velikodušno odvrati kralj - ali tek nakon Eduarda i
njegovih nasljednika. Onda, Marija, na red dolazite vi i vaši
nasljednici, a nakon vas Elizabeta.
- I moji nasljednici, sir? - upita Elizabeta.
- Dakako. No, pronosi se glas, mlada Bessy, da nemate
namjere uzeti supruga pa tako najvjerojatnije i nećete imati
nikakvih nasljednika - namigne joj kralj.
- Tako je, gospodine - kaza Elizabeta ozbiljna lica.
U posljednje je vrijeme, sada kada ju je još samo osamnaest
mjeseci dijelilo od dobi za udaju, puno više razmišljala o braku, a
čak i nešto više o njegovu vidu koji se odnosio na koplje i rascjep i
koji joj je zadavao popriličnu brigu, ali joj se još uvijek činilo da

14
Zaslađeno vino začinjeno cimetom, klinčićem i vanilijom, vrlo
cijenjeno u srednjem vijeku, ali i kasnije - nap. prev.

150
bračno stanje nema nikakvih prednosti u odnosu na sve ostalo i da
se protiv njega doista može reći puno toga.
- Hmm - promrmlja Henrik čupkajući bradu. - Vidjet ćemo
kada za to dođe vrijeme.
Činilo mu se kako će jednoga dana, a taj se dan sve više bližio,
Elizabetine tek propupale draži muškarce obarati s nogu. Već je
sada umjela dobro očijukati, baš kao što je znala i Ana, Bog je
prokleo. Ana... Tada je bio mlad i u punoj muškoj snazi. A ona ga
je prezrivo odbacila. Sve te godine protraćene i ispunjene
čežnjom... Najednom se pribere. Sada je u braku s Kate i mora
zaboraviti Anu. Godinama već pokušava zaboraviti Anu. Dobro mu
se raspoloženje bilo raspršilo.
Kraljica i nadbiskup trudili su se prikriti osmijeh. Marija je
izgledala zabrinuto, pokušavajući prihvatiti ovu važnu vijest i jedva
se usuđujući postaviti pitanje koje joj je plamtjelo u mislima.
- Sir - poče nemirno, a glas joj je zvučao kao kriještanje. - Znači
li to da Vaše Veličanstvo namjerava nas dvije proglasiti zakonitima?
- Jao, ne mogu to učiniti, kćeri - odgovori kralj - jer nikada
nisam bio zakonito vjenčan s vašom, kao ni s Elizabetinom
majkom, kao što može potvrditi ovdje prisutna njegova milost od
Canterburyja.
Cranmer smjesta prihvati:
- Doista, Vaše Visočanstvo. Brak kao što je bio vaš s
pokojnom kraljevnom udovom Sveto pismo izričito zabranjuje...
Levitski zakonik, glava osamnaesta, stih...
- Da, da, sve to već znamo - prekine ga kralj.
- A što se tiče majke gospe Elizabete - zabrza Cranmer - tu je,
dakako, u pitanju krvno srodstvo uzrokovano... ovaj... ranijim
odnosima Vašega Veličanstva s njezinom sestrom.
- Doista - s nelagodom ga presiječe Henrik. - Dakle, kćeri
moje, jasan vam je vaš položaj.

151
 - Da, sir - rekoše sestre uglas, obje izgledajući nelagodno i
nesretno, iako je u Elizabetinu oku iskrilo pitanje.
- Oprostite, gospodine - reče nedužno - mislila sam da sam
proglašena nezakonitom zato što je moja majka, kraljica Ana,
pogubljena zbog veleizdaje.
Marija prigušeno dahne, na Katarininu se licu ukaže užas, a
Cranmer je izgledao kao da bi radije bio negdje drugdje. Nitko se
tijekom osam dugih godina nikada nije pred kraljem usudio
spomenuti ime Ane Boleyn, a još manje njezino smaknuće.
Henrikov je neumoljivi pogled počivao na mlađoj kćeri.
- Uistinu ste to mislili, Elizabeta? Zar vam nitko nije drugačije
objasnio?
- Ne, gospodine.
- Pa, netko je bio jako nemaran - mračno primijeti on. -
Trebali biste znati da moja veza s vašom majkom nije bila pravi
brak i razvrgnuta jejoš i prije njezine smrti. To je razlog zašto ste
proglašeni nezakonitom.
No, da moja majka nije počinila veleizdaju, gospodine, vi biste
sigurno ostali s njom u braku? - s drskom se pronicavošću
raspitivala Elizabeta.
Znala je da zalazi na nesigurno tlo, ali se zbog uspomene na
majku i nepravde za koju je bila sigurna da joj je učinjena osjećala
obveznom tako postupiti. Otac joj na to pitanje odgovori na sebi
svojstven način.
- Dosta! - udari Henrik šakom po stolu tako da svi poskočiše.
Vaša je majka bila izdajnica - zareži on. - Prevarila me s
petoricom muškaraca, od kojih je jedan bio njezin vlastiti brat,
čujete li vi mene? I snovala je moju smrt! Mislite li da sam i dalje
trebao ostati u braku s njom?
- Gospodine - nemirno se odvaži kraljica uhvativši ga za rukav -
djevojčica je sva jadna...

152
 Iz Elizabetinih očiju lile su zaprepaštene suze.
- Kakva drugo i može biti - zaurla on - uz majku kakvu je imala!
- Nije bila takva! - vikne Elizabeta zaboravljajući na svaku
obzirnost.
Henrik prestane bjesnjeti i zagleda se u nju. Marija naglo
ustane, pokloni se klecnuvši i tiho istrči iz sobe, gotovo jecajući.
Nadbiskup je bio sklopio ruke kao da se moli i pognuo glavu.
Katarina je promatrala ojađenu Elizabetu: lice joj je bilo blijedo, a
obrazi vlažni.
- Što ste rekli? - tiho je pitao kralj. Glas mu je zvučao prijeteći.
- Gospodine, znam da mi je majka bila nedužna - zamuca
Elizabeta.
- A tko vam je to rekao?
- Čula sam to od mnogih ljudi... od služinčadi... od raznih gospi
- slaže djevojčica, usrdno se nadajući da njezin otac neće
posumnjati u Kat.
- Onda ste pogrešno čuli! - odlučno drekne kralj. Modre mu
oči bijahu hladne kao led, ali Elizabeta je i dalje opasno ustrajala.
- Čula sam da se govori kako je gospodar Cromwell iskoristio
priliku da se nje riješi, gospodine, i kako je smislio tako čvrste
optužbe da ste vi morali povjerovati u njih.
Ovo je barem zvučalo diplomatski.
- To je bestidna glupost - zareza Henrik. - Zar sam ja lutka da
se drugi sa mnom poigravaju? Ta je žena bila kriva kao grijeh.
Dobro sam je poznavao, nemojte to nikada zaboraviti.
- Ne vjerujem u to! Bila je nedužna! - jaukne Elizabeta, ponovo
briznuvši u glasan plač.
Katarina joj htjede pristupiti, ali je kraljeva čvrsta ruka na
ramenu zadrži na mjestu.
- Moramo vam dati dovoljno vremena da o ovome razmislite -
prijeteći odredi kralj. - Zbog drskosti ćete biti protjerani s dvora.

153
Sutra ćete s gospodaricom Champernowne poći u Hatfield i neće
vam biti dopušteno vratiti se sve dok ispravno ne sagledate istinu.
Razumijete li?
Elizabeta je lila suze, a tijelo su joj potresali drhtavi jecaji. -
Jeste li me čuli?! - zagrmi njezin otac.
- Da, gospodine - promrmlja ona.
- Sada idite! - naredi joj, a ona pobježe iz sobe.
Gospodaru moj - odvaži se Katarina iste večeri, kada su ostali
sami sjedeći uz ognjište u ložnici. - Oprostite mi što se miješam, ali
smijem li se zauzeti za gospu Elizabetu?
Henrik zagunđa gledajući je prijekim okom. Još se uvijek ljutio,
prekinuvši večeru čim je Elizabeta izišla. Nadbiskup se zahvalno
oprostio, a kraljica je ostala smirujući živce uz velik pehar
rajnskoga vina. Kralj je pijuckao u tišini, turobno zureći u lelujave
plamenove.
- Ne znam što biste mogli reći u njezinu obranu, Kate - srdito
će on. - Usudila se proturječiti mi, dovesti u pitanje moju
pravičnost.
- Sir, smijem li biti iskrena s vama? - zamoli Katarina.
- Da? - mrzovoljno odvrati kralj. - Govorite, na sunce s tim.
Katarina duboko udahne.
- Ona je dijete, sir, i sigurno joj je teško pomiriti se s onim što
se dogodilo njezinoj majci, koliko god to bilo pravično. Slušala je
govorkanje među služinčadi i u njega povjerovala. Ne možete je
kriviti zbog toga što o vlastitoj majci želi misliti sve najbolje.
- Ah, Kate, ako o vlastitoj majci misli sve najbolje, onda o
meni, svojemu ocu, sigurno misli sve najgore. Vjerujte mi, s punim
sam pravom...
- Dakako da jeste, sir, to zna cijeli svijet. Ona, međutim, želi
misliti da ste bili zavedeni, ali da ste postupili u dobroj vjeri.
Stisnutih očiju, Henrik je promatrao suprugu.

154
 - Hoćete li time reći da me ona smatra budalom, Kate?
- Ne, sir, ne daj Bože. Kao što ste i sami rekli, dobro ste
poznavali njezinu majku. Jasno je da su optužbe bile potpuno
vjerodostojne.
- Sada ste otišli predaleko, Kate - optuži je kralj mršteći se.
Žalosno je da me vlastita kći i vlastita supruga optužuju da sam
nedužnu ženu poslao na stratište. Kažem vam, bila je kriva. A vi se
usuđujete preispitivati moju pravičnost!
- Ni govora, sir! - vikne Katarina. - Nisam rekla da vjerujem u
njezinu nedužnost, nego da u to vjeruje desetogodišnja djevojčica. I
molim vas da u obzir uzmete njezinu mladost, kao i činjenicu da
govorimo o njezinoj majci.
- Svejedno, mora iz toga izvući pouku - oštro izjavi kralj. - Tu
se više nema o čemu raspravljati.
Katarina se snuždi. Zavalila se u stolac i poigravala praznim
peharom, razmišljajući o tome da ga ponovo napuni.
- Vi hoćete biti ljubazni, Kate - Henrikov glas postade nježniji. -
No, petljate se u stvari koje vas se ne tiču. Oh, dođite - reče
umorno, vidjevši izraz na njezinu licu. - Vi ste ljubazna i nježna
duša, draga moja, to znam. Vječni ste mirotvorac. Kažem vam,
Elizabeti neće nimalo škoditi da malo ostane u Hatfieldu i razmisli
o svojemu nečuvenom ponašanju. Bez obzira na to što sam joj
otac, mora naučiti kako se jedino smije obraćati suverenu, kao i da
mu nikada ne smije proturječiti i propitkivati njegove odluke.
- Da, sir - slabašno se osmjehne Katarina i posegne za vrčem
punim vina.
Vozeći se zamrznutom cestom prema Hatfieldu, Elizabeta se
truckala u kočiji, zajedno s Kat koja je smrknuto sjedila uz nju.
- Voljela bih da nam je kralj ostavio više vremena za pripreme -
jadikovala je Kat trčkarajući kroz Elizabetine odaje i strogo
tjerajući sluškinje da spreme za put djevojčicu i njezine stvari. -
Trebalo je za put spremiti sve vaše ruho, kuća neće biti

155
prozračena, a kladim se da će u njoj biti ledeno jer ondje tjednima
nitko nije palio vatru.
Elizabeta je bila previše obuzeta tugom i jadom da bi brinula o
svemu tome. Otjerana s dvora, otjerana... te su joj strahotne riječi
odzvanjale u glavi. Jedva je i primjećivala ledene zapuhe što su
udarali po kožnim zastorima na kočiji. Nikako nije uspijevala
zaboraviti kraljevu izjavu, i to ne samo one oštre riječi kojima ju je
otjerao s dvora. Bio je nepokolebljiv u pogledu majčine krivnje, a
što je još gore, optuživao je Anu da ga je prevarila s petoricom
muškaraca od koji je jedan - o, sablazni! - bio njezin vlastiti brat.
Ona do tada nije bila ništa čula o tome, pretpostavljajući zapravo
da je Ana u svojemu zlodjelu imala tek jednoga sudionika. No,
vlastiti brat? Je li moguće da je to istina? Bilo joj je mučno već pri
samoj pomisli na to. Zacijelo je bilo silno, silno grešno upustiti se u
taj čin s vlastitim bratom? Već je bilo dovoljno loše to učiniti s
četvoricom drugih muškaraca. Zar je Ana bila toliko izopačena? U
pogledu njezine krivnje, otac je bio nepokolebljiv.
Činilo se da bi se pažljivo izgrađena slika o majci kojoj je
nanesena nepravda svaki čas mogla srušiti kao kula od karata. Bilo
je to više nego što je bila u stanju podnijeti pa odjednom shvati da
se više ne može suzdržavati.
- Kat - reče okrenuvši ispaćeno lice prema odgojiteljici. - Kralj
kaže da ga je moja majka prevarila s petoricom muškaraca, od
kojih je jedan bio njezin vlastiti brat.
Glas joj utihne... Ne smije nastaviti jer se više neće moći
obuzdati.
Kat vidje očaj i jad u Elizabetinim očima. Do sada joj je bilo
poznato samo to da je njezina pitomica uvrijedila kralja pa joj je
naloženo da se u nemilosti vrati u Hatfield: lord Hertford poslan je
da to sa žaljenjem potvrdi. Više od ovoga Kat nije bila sposobna
izvući iz Elizabete čija su usta bila čvrsto stisnuta, a nije bilo
vremena da potraži kraljicu, čak da je to i htjela učiniti.

156
 No, sada se sve počinjalo razjašnjavati. Utješno rukom obgrli
djevojčina mršava ramena.
- Smirite se, dijete moje. To su navodna nedjela za koja je vaša
majka optužena. No, kao što sam vam već rekla, čvrsto vjerujem
da to nije istina.
- Upravo sam to i ja rekla ocu! - uzvikne Elizabeta.
- Što ste učinili? - zgrozi se Kat.
- Rekla sam mu da je bila nedužna - objasni Elizabeta. - Nisam
rekla da ste mi to vi ispričali. Pitao me gdje sam to čula, a ja sam
odgovorila da sam čula govorkanje među služinčadi.
Kat se zavali u sjedalo. Srce joj je udaralo kao da će iskočiti iz
grudi i drhtala je cijelim tijelom.
- Gospode Bože, naći ću se u strašnoj nevolji ako kralj dozna
da sam vam ja rekla kako vamje majka bila nedužna - dahne ona.
- To znam - reče Elizabeta kako bi je umirila. - Pobrinula sam
se da vas zaštitim. Nije me dalje ispitivao pa mislim da ste sigurni.
No, moram znati što se dogodilo, Kat. Moram.
Dobro, ali nikada ne smijete ponoviti ovo što ću vam sada reći
- upozori je Kat. Osim ako ne želite novu odgojiteljicu. Nije se
šalila.
- Uvjeravam vas da ne želim - obeća Elizabeta. Kat se malo
opusti.
- Vaša je majka optužena za vezu s petoricom muškaraca, to je
istina - započe - a jedan je od njih bio i njezin brat, lord Rochford.
Dokaze protiv njega iznijela je njegova supruga. On nju nikada nije
voho, a ona je bila odvratno ljubomorna zbog njegove prirodne
ljubavi prema sestri. Moje je uvjerenje da je to učinila iz pakosti, i
to pošto joj je gospodar Cromwell ponudio mito. Dakako, poslije
se, kada je sve bilo gotovo, držala vrlo velikodušno. Svi su ostali
optuženi muškarci, osim jednoga, bih kraljevi komornici, a peti je
bio Mark Smeaton, dvorski glazbenik. Mogu vam reći da je to
izazvalo veliku sablazan. Ljudi su se pitali kako je kraljica mogla

157
pasti tako nisko, ali ona ga je, dakako, jedva poznavala, a i inače je
bila previše ponosna da bi se toliko ponizila. Vjerujte mi,
razgovarala sam s onima koji su je poznavali.
- Vi, znači, mislite da je gospa Rochford lagala? - upita
Elizabeta, moleći se da dobije nedvojben odgovor.
- Doista tako mislim - mračno reče Kat. - Bila je užasna žena.
Podržala je Katarinu Howard u njezinu prijestupu i pogubljena je
zbog njezinih muka.
- Pogubljena? - zaprepašteno ponovi Elizabeta.
- Da, neposredno poslije svoje mlađahne gospodarice. Gospa
Kochford je poludjela tijekom istrage pa je kralj morao izdati
poseban parlamentarni zakon koji dopušta izvršenje smrtne kazne
nad luđacima. Ali, kažu da je umno bila posve zdrava kada se
popela na stratište. Ja kažem da je dobila ono što je debelo
zaslužila zbog lažnoga svjedočenja protiv svojegajadnog muža i vaše
majke.
- Zar nije i s time u vezi izbila velika sablazan? - htjela je znati
Elizabeta. - Hoću reći, u vezi s onim za što je gospa Rochford
optužila moju majku.
Nije se mogla natjerati da to drukčije kaže.
- Gledajte, neki su se ljudi pretvarali da su šokirani, ali mislim
da je većini bilo jednostavno teško povjerovati u to. Gospodar
Cromwell kao da se hvatao bilo čega za što je mislio da će mu
poslužiti da se otarasi kraljice Ane. Što se tiče optužbe da je
snovala kraljevo umorstvo, to je krajnja besmislica. Nije bila, kako
bih to rekla... nije bila posebno omiljena, a bez kralja koji bi je
štitio, neprijatelji na dvoru brzo bi joj došli glave. Zašto bi se onda
željela riješiti vlastitoga zaštitnika? Bila bi to prava ludost, a ona nije
bila budala.
- Dakle, mislite da je bila nedužna u pogledu svake optužbe? -
poticala ju je Elizabeta.

158
 - Da, gospo, mislim - izjavi Kat. - Četvorica optuženih
muškaraca sve do kraja zaklinjali su se u njezinu, kao i u vlastitu
nedužnost. Samo je Mark Smeaton priznao, ali sigurna sam da je to
bilo pod mukama.
- Pod mukama? - s jezom uzvikne Elizabeta. Znala je što to
znači.
Kat zastane. Elizabeta je još uvijek vrlo mlada. Je li spremna
čuti sve krvave pojedinosti o onome što se - kako se vjerovalo -
zbilo u kući gospodara Cromwella?
- Gospodar Cromwell bacio ga je na muke - reče oprezno. -
Kažu da je bol bila tako jaka da bi rekao bilo što samo da ga
prestanu mučiti.
- Što su mu učinili? - razrogači Elizabeta oči od užasa.
- Stavili su mu preko očiju uže puno čvorova i sve jače ga
zatezali - objasni joj Kat, nadajući se da će želudac njezine pitomice
to moći podnijeti.
- Oh, jadan stvor - kaza Elizabeta osjetivši laganu mučninu. -
Nije ni čudo što je progovorio. I ja bih progovorila.
- Vaša je majka na suđenju pred Bogom izjavila da je nedužna -
nastavi Kat. - Što da vam još kažem? Jednostavno su iskoristili
priliku da je se riješe. Gospodar Cromwell imao je za to,
pretpostavljam, svoje razloge, ali ja o njima ništa ne znam. No,
Elizabeta, vi nikada ne smijete posumnjati u to da vam je majka bila
dobra žena i da vas je silno voljela. Čuvajte spomen na nju, dijete
moje, ali to naučite prikrivati. Govoriti o njoj kako ste vi govorili
pred kraljem bilo je nepromišljeno i opasno pa sada za to plaćamo
cijenu. No, ne zaboravite, naša je kazna mogla biti i daleko teža.
- Neću zaboraviti, draga Kat, to vam obećavam - reče
Elizabeta, osjećajući kako ju je sve ovo uvelike obodrilo. - Nikada
neću spominjati majčino ime ni pred kime osim pred vama.
- Gospo, stigao je glasnik! Ima nešto za vas!

159
 Kada je stiglo kraljičino pismo, ljeto je bilo u punom jeku, a
kralj je, zanemarujući svoju slabost i bolesnu nogu, bio otišao u
Boulognu boriti se s Francuzima. Elizabeta je elanima iščekivala
vijesti pa je, kada je glasnik ujahao u hatfildsko dvorište, a ona čula
Katino dozivanje, štrcala niza stube što je brže mogla i zgrabila
pergamentni svitak što joj ga je čovjek jednostavno pružio.
Sada je već nekoliko dugih mjeseci čamila u izgnanstvu. Kat je
kraljici slala povoljna izvješća o njoj naglašavajući njezinu
poslušnost, a Katarina se zalagala za nju, ali od kralja nije bilo ni
riječi o ukidanju kazne.
Elizabeti se činilo da će uvenuti, a izgon joj je postajao
nepodnošljiv. Bez očeve naklonosti, nije bila u stanju živjeti.
Dala sam sve od sebe, reče sama sebi. Svim sam snagama
prionula uz učenje, meštar Grindal kaže da ne zna nikoga tko bi
bio tako dobro obrazovan, a trudim se besprijekorno ponašati.
Zašto onda od oca nema ni riječi? Zar me više ne ljubi? Jesam li
zauvijek izgubila njegovu ljubav?
Život joj je, zasjenjen njegovim nezadovoljstvom, bio pust, bez
utjehe. Kao da je bila lišena sunca.
Kat je primijetila njezinu potištenost, vidjela ju je kako
pokunjeno sjedi kraj prozora i petama udara po drvenoj oplati.
- Hajde reče joj žustro. - Prestanite tratiti vrijeme. Ako
nemate što drugo raditi, uzmite kakvu knjigu.
Elizabeta je pogleda žalobnim očima.
- Ne gledajte u mene! - ogorčeno uzvikne Kat. - Sami ste to
skrivili, dijete moje. Možda ćete iz toga naučiti da ubuduće ne
budete tako nepromišljeni i pred kraljem ne govorite sve što
mislite. Pametniji od vas nisu se lako izvukli kada su tako postupili
pa možete biti samo zahvalni što smo obje ovdje na sigurnom, a
nismo završile u Tower u.

160
 - Da pišem ocu i molim ga za oproštenje? - upita Elizabeta. -
Onda će me možda pozvati k sebi i sve će se srediti. Toliko želim
da se sve sredi.
- Čekajte pravi trenutak - posavjetuje ju Kat. - Otac vam je u
Francuskoj i zauzet je ratom. Pričekajte njegov povratak. Možda će
onda biti drukčije raspoložen, pogotovo ako mu Bog podari
značajne pobjede.
Ali, Elizabeta je bila previše utonula u vlastiti jad da bi poslušala
takvu utjehu. Naposljetku, ne mogavši to više podnijeti, sjedne za
stol i sastavi pismo maćehi, objašnjavajući da se ne usuđuje pisati
ocu i moleći Katarinu da se još jednom zauzme za nju.
„Izgnanstvo mi silno teško pada”, pisala je. „Zahvaljujem vam
za sva posredovanja u moju korist te vas preklinjem da od Njegova
Veličanstva još samo jednom izmolite slatki blagoslov za njegovu
poniznu kćer...” Pročita što je napisala, a potom dometne: „... i
kažete mu kako molim Boga da mu pošalje potpunu pobjedu nad
neprijateljima, i to uskoro, tako da se Vaše Visočanstvo i ja
možemo zajedno radovati njegovu sretnom povratku.”
Sada, danima poslije toga, prsti su joj drhtali dok je odmotavala
pergamentni svitak što ga je bila primila kao odgovor. Na njemu je
bio kraljičin pečat. Kat je stajala uz nju, a Elizabeta očima hitro
preletje poruku, jedva se usuđujući nadati.
- Popustio je! - ushićeno vikne. - Otac je popustio i rekao da
smijem otići u Hampton Court kako bih kraljici pravila društvo.
Znala sam da će mi kraljica biti sklona. Upravo njoj moram
zahvaliti za ovo, u to sam sigurna! Oh, tako mi je laknulo i tako
sam sretna!
Kat je zagrli, skrivajući svoju razočaranost što je bolje mogla.
Tijekom ovih nekoliko posve ispunjenih mjeseci, Elizabeta je opet
pripadala samo njoj. Sada će je ponovno morati dijeliti s uljezom,
naime, s kraljicom - jer je Kat tako gledala na Katarinu Parr. A
opet, nije mogla ne radovati se tomu što će se Elizabeta vratiti u

161
očevu milost i što je gotovo s ovim tjeskobnim tjednima
provedenim u izgnanstvu.

Povratak na dvor nije bio onako radostan kako je Elizabeta

očekivala. Katarina je dočeka toplo i raširenih ruku, ali oči boje
lješnjaka bijahu joj zamućene brigom. Kralj joj je bio povjerio da za
njegove odsutnosti upravlja kraljevstvom, a sada se našla suočena s
opasnošću smrtonosnijom od francuskih snaga s kojima se on
sukobljavao.
- U Londonu vlada kuga - uplašeno reče. - Moramo napustiti
Hampton i otići u Enfield, a kraljevića ćemo povesti sa sobom, i to
najžurnije.
Enfield je bio dvorac koji je Elizabeta dobro poznavala jer je
ondje boravila u nekoliko navrata. Barem će ovoga puta tamo biti i
dvor.
Dok su se ona i Kat spremale, u njezinu sobu ude gospa
Marija. Elizabeta primijeti da se Marija drži neobično kruto i
ravnodušno. Nakon dugih tjedana odvojenosti zapažala je kod
sestre gotovo nevidljive promjene kojih prije nije bila svjesna.
Marija je izgledala starije: oko očiju su joj se javljale tanke bore i
činila se pomalo blijedom unatoč sjajnoj odjeći.
Sestre se zagrliše.
- Drago mi je što vas opet vidim na dvoru - reče Marija. -
Vjerujem da vas je ovo protjerivanje naučilo smotrenosti i
mudrosti.
Stav joj je bio blago prijekoran.
Elizabeta nije htjela razgovarati o razlogu zbog kojegje otjerana
s dvora. Bilo je najbolje to pitanje ostaviti po strani.
- Nadam se, sestro - tiho reče.

162
 Kada je Kat izišla, naručja puna košulja i čarapa, Marija se
smjesti u jedinom naslonjaču u sobi. Činilo joj se da neke stvari
svakako mora reći.
- Nikako ne uspijevam zaboraviti ono što ste rekli našemu
kraljevskom ocu - započe.
Elizabeta je začuđeno pogleda.
- Nije istina da je vaša majka bila nedužna - žestoko reče
Marija, a riječi su samo kuljale iz nje. - Nimalo ne dvojim da je bila
kriva za sve za što su je optužili. Bila je nemilosrdna žena i mnoge
je ljude povrijedila, među njima mene i moju mučenicu majku. Bila
je sposobna izigrati kralja, uvjeravam vas. Savjetujem vam, sestro:
zaboravite da ste ikada imali majku kao što je bila ona.
Elizabeta u Marijinu glasu osjeti prizvuk opsesivne
uvrijeđenosti. Instinktivno shvati kako ne bi bilo mudro izazivati
sestru i dalje raspravljati s njome.
- Oprostite mi, sestro, ali čula sam drukčije - jednostavno
reče.
- Onda ste pogrešno čuli - odvrati Marija prodornim glasom. -
Ta je žena bila zla. Neprestance je poticala kralja da mene i moju
majku pošalje na stratište. Još dok ste bili malo dijete, poslala me
da vam služim, a onima koji su me nadzirali zapovjedila je da me
šibaju jer sam samo obično kopile. Kako takvu osobu možete
smatrati nedužnom?
- Silno mi je žao zbog vaših nevolja, sestro - šaptom će
Elizabeta, svjesna kako je sada potrebnije da se sa sestrom ophodi
diplomatski negoli braniti majku. - Za njih nisam ja kriva niti sam to
željela.
- Kako ste mogli misliti da je nedužna? - ustrajala je Marija.
Tanke joj usne bijahu stisnute od ogorčenja. Elizabeta je nikada
prije nije vidjela takvu, tako vatrenu, tako strastvenu.
- Čula sam neke stvari - odgovori, a potom mrvicu prkosnije
dometne: - Ne smatraju baš svi moju majku krivom.

163
 - Tko vam je to rekao? - zahtijevala je Marija.
- Zaboravila sam - čvrsto odvrati Elizabeta.
- Oh, pametni ste vi - uzvikne Marija. - Nalik ste na nju,
izvrćete riječi. Ali, ona nije bila tako suzdržana. Cijeli je svijet znao
za njezine opačine: nije ih se ni trudila prikriti.
- Sestro, ne osjećam mržnju prema vama - požuri Elizabeta
uvjeriti je. - Uvijek se spominjem vaše dobrote prema meni.
- Možda ijest tako, ali svejedno ste njezina kći - reče Marija.
Elizabeta se nije pouzdavala u sebe da će biti sposobna mirno
odgovoriti pa priđe prozoru i ostade ondje gledajući van, leđima
okrenuta Mariji. Odjednom shvati da joj sestra jeca pa, kada se
okrenula, vidje kako je Marija zarila lice u ruke.
- Oprostite mi, sestro! - uzvikne starija djevojka. - Neljubazno
je od mene što svoju povrijeđenost iskaljujem na vama. Vi ste još
dijete i vlastita vas nepromišljenost još mora mnogočemu naučiti.
Elizabeta pohita k uplakanoj sestri i zagrli je. Novootkrivena
sreća bila je preskupo plaćena da bi se ugrozila svađom između njih
dvije.
- Sve je u redu, Marija - umirivala ju je. - Opraštam vam. I
vjerujte mi, vlastita me nepromišljenost nečemu naučila. Nisam
imala nikakvih zlih nakana, uvjeravam vas.
Nećemo više govoriti ni o vašoj ni o mojoj majci - reče Marija.
- Bolje nam je, ako želimo ostati prijateljice, taj predmet ostaviti na
miru. A vjerujte mi, ja sam vam prijateljica i nadam se da ćete
slijediti moje vodstvo.
Rekavši to, u ushitu naklonosti ponovno zagrli Elizabetu.
Vrativši se u sobu i našavši ih tako, Kat se zagleda u njih. Marija
žurno rupčićem obriše oči i oprosti se, ne želeći da je osoba iz
nižega staleža vidi kako plače. Hitajući prema sigurnosti vlastitih
odaja, shvati kolika joj zbrka vlada u umu. Kako se mogla tako
nepromišljeno i okrutno ponijeti prema nedužnom djetetu? Nije
se smjela iskaliti na Elizabeti zbog vlastitih unutarnjih jada i

164
bespomoćnosti. Ali, je li njezina sestra doista tako nedužna kao što
se čini? Je li ta popustljiva prostodušnost iskrena ili hinjena? Na
kraju krajeva, Ana Boleyn umjela se i te kako dobro pretvarati pa
zašto joj Elizabeta u tome ne bi bila nalik? I na koga još nalikuje?
Nalikuje li ono lice što ga je načas ugledala iz profila, kada se
djevojčica sagnula da je zagrli, i kralju, a ne samo Ani? Ili je slika i
prilika Marka Smeatona? U Marijinoj grozničavoj mašti, hranjenoj
gorčinom tijekom tolikih godina, to je pitanje ostajalo bez
odgovora.

Vratio se! Otac je stigao kući, u Englesku, uz radosno klicanje

svojih podanika jer se vratio kao pobjednik koji je osvojio
Boulognu.
- Akobogda, upravo se vraćaju dani veličine ovoga kraljevstva, a
ovaj će trijumf biti prvi od mnogih - vatreno je govorila kraljica
dok su na kralja čekali u zamku Leedsu do kojega se na konju brzo
moglo stići iz Dovera. Dobro je znala što pobjeda nad starim
suparnikom mora značiti ostarjelome kralju.
- Amen - odvrati Marija. - Bit će da nam se Bog sigurno smiješi
jer je i kuga jenjala, što nam daje još više razloga za radost.
Odjevene u najljepše haljine, kraljeve su kćeri stajale iza
kraljice i mladoga kraljevića pod lukom na glavnome ulazu u zamak,
promatrajući šarenu konjičku povorku što se približavala uz
lepršanje stjegova. Iako se od njega očekivalo da se pokaže u
punome dostojanstvu, u šeširu s perjanicom i u grimiznome
satenskom ruhu, Eduard, kojemu je bilo gotovo sedam godina,
zapravo je skakutao od uzbuđenja, a nasmiješena se kraljica
suzdržavala od toga da ga obuzdava.
Elizabeta je znala da kraljici Katarini ima zahvaliti za to što se i
sama našla tu na taj radosni dan. Kakvu li je samo promjenu ta mila
gospa unijela u njihov život! Ali, unatoč maćehinoj smirenosti i

165
njezinoj utješnoj prisutnosti, srce joj je mahnito udaralo. Kako će
je otac dočekati?
Tada dođe kralj, s teškoćom sjaše s konja, krupan i
veličanstven u raskošnome ruhu, kočoperan zbog uspjeha, pa
stegne suprugu u medvjeđi zagrljaj.
- Tako ste se sjajno pokazali, gospodine! - uzvikne ona.
- Nedostajali ste mi, draga! - nejasno promrmlja on, utisnuvši
joj cjelov na usne. - A vi, djeco moja... kako samo sjajno izgledate.
Eduard se nakloni, a Marija i Elizabeta klecnuše kada im se otac
obrati.
- Drago mi je što vidim Vaše Veličanstvo u tako dobru zdravlju
- reče mu Marija dok ju je pridizao, a on je poljubi u čelo.
- I vi vrlo dobro izgledate, kćeri - reče.
Potom dođe red na Elizabetu. Stigao je trenutak za kojim je
čeznula i od kojega je strahovala pa ona klekne pred kralja i nisko
pogne glavu. Kralj joj stavi prst ispod brade i podigne joj lice
prema svojemu.
- A vi, Bessy, je li i vama drago što vidite svog oca? - zapita, a
izraz mu je bio neproničan.
- Više nego što bih to ikada mogla izreći, gospodine - odgovori
ona iz punoga srca. - Toliko se ponosim što imam takva oca. Bila je
to čudesna pobjeda.
Kralj se nasmiješi: bilo mu je ugodno uživati u pohvalama
ženske čeljadi, pogotovo te vatrene djevojke koja mu je toliko
nalikovala. No, još nije bio spreman pustiti Elizabetu da se samo
tako izvuče. Lice mu ponovo poprimi ravnodušan izraz.
- Vjerujem da ste sada došli k pameti - promrmlja.
- O, da, gospodine - reče ona gorljivo. - Duboko žalim što sam
uvrijedila Vaše Veličanstvo.
- Onda više nećemo govoriti o tome - izjavi on velikodušno pa
je s ljubavlju pridiže i poljubi. Elizabetu obuze opojan osjećaj

166
olakšanja. Prihvatio je njezin povratak u svoju posebnu milost i
čaša sreće za nju se opet napunila.

- Gospo Marija, očaran sam što vas susrećem - smješkao se sir

Thomas Seymour kada se s njom u galeriji našao licem u lice.
Izvede kićen naklon i blještavo se osmjehne, otkrivajući vrlo bijele
zube.
Marija je jasno vidjela da joj on samo laska, ali to ju je svejedno
dirnulo. Doista je bio vrlo pristao: tamnih, podrugljivih očiju, punih
usana, podrezane brade, istaknutih jagodica. Pravi muškarac,
pomisli ona, visok i mišićav. U jednome vrtoglavom trenutku
pokuša zamisliti kako bi izgledalo kada bi takav muškarac vodio
ljubav s njome, ali ne uspije u tome, a srce joj stade snažno udarati.
- Zadovoljstvo vas je opet vidjeti na dvoru, gospodine - odvrati
ona, a obrazi joj se od smetenosti zažare.
To rumenilo ne promakne sir Thomasu. Evo djevice zrele da
se ubere, pomisli, ali ne pokaže ništa od toga, nego joj je i dalje
iskazivao doličnu udvornost.
- Vjerujem da je Vaša Milost u dobru zdravlju - nastavi.
- Vrlo sam dobro, gospodine, zahvaljujem - reče ona, natjeravši
se krenuti dalje. Nije se usuđivala razmijeniti više od nekoliko
kratkih šaljivih riječi s tim čovjekom kojega je bio glas da je veliki
ženskar.
- Kako li ga je kraljica ikada mogla voljeti? - zapita se kao prava
čistunica, ali u srcu je, kao i u čeznutljivu tijelu, znala odgovor.

- Sir Thomas Seymour vratio se na dvor - reče Henrik,

prividno nehajno, vrebajući na Katarininu reakciju.

167
 - Vjerujem da je uspješno obavio svoju zadaću - reče ona, ni
pogledom ni kretnjom ne pokazujući da joj ta vijest išta znači.
Potajno joj je, međutim, srce ipak nešto brže udaralo. Ne smije
misliti o tome čovjeku. On joj je zauvijek zabranjen. Mora ljubiti
supruga: to joj je sveta dužnost. A ona Henrika ljubi, to može po
istini reći. Samo što nije zaljubljena u njega.
- Dobro ju je izvršio reče kralj, još uvijek je promatrajući. -
Sada imamo novu dužnost za njega. Bit će proglašen visokim
admiralom.
Još jedna dužnost koja će ga držati podalje od dvora, pomisli
Katarina. I od mene.
- Nemam ni najmanje sumnje u to da će on ispuniti velika
očekivanja Vašega Veličanstva - reče naglas.
Henrik kimne, očito zadovoljan.

Sir Thomas Seymour nisko se pokloni pred kraljem i kraljicom,

odmah pošto je primio vijest o svojemu promaknuću. Katarini se
učini da izgleda poletnije nego ikada.
- Silno sam počašćen, sir - izjavi on.
- Služite nam na otvorenome moru onako dobro kao što ste
nam služili u poklisarskom svojstvu pa ćete nam dati povoda da vas
obaspemo i daljnjim počastima - reče Henrik pružajući mu ruku na
poljubac, dajući tako do znanja da je prijam okončan.
Sada je bio red na Katarinu. Od kratkoga se dodira
Thomasovih usana na ruci sva naježila, ali pogled joj ostade čvrst i
ona prikloni glavu onoliko kraljevski koliko je mogla, i previše
svjesna koliko je pomno motri suprug što je uz nju sjedio na
prijestolju.
- Sretno, sir Thomase - reče, upijajući očima njegovo voljeno
lice, ali ne usuđujući se predugo ga gledati.
- Vaša Veličanstva!

168
 Ponovno se nakloni, unatraške se udalji od povišenja i ode.
Katarini se u grudima olakšanje miješalo s čežnjom. Mislila je da ju
je zaljubljenost prošla: sada je znala da nije tako, ali je još jednom
riješila prigušiti je i izvršiti svoju dužnost. Potrebna je Henriku. Od
povratka iz Francuske postao je starac: bio se upustio u previše
toga i sada je plaćao cijenu, a s nogama mu je bilo gore nego ikada.
Grozno je zaudaralo kada mu je mijenjala zavoje, ali pazila je da
nikada ne ustukne ili pokaže gađenje. Već je sama bolest bila
dovoljno ponižavajuća za Henrika čije je junaštvo u viteškim
borbama i ostalim nadmetanjima nekoć bilo legendarno. No,
gledajući ga sada, bilo je teško povjerovati u to. Neprestana bol
činila ga je teškim pa čak i opasnim, ali ona je sebi govorila kako
mu život nije bio lagan i pamtila je kako se, kao suprug, prema njoj
uvijek odnosio ljubazno i s puno pažnje. Nije se željela udati za
njega, željela je Toma, ludo i strasno, ali s druge joj je strane to na
neočekivan način bilo nadoknađeno. Ljubav se javlja u mnogim
vidovima, što je nju iznenadilo. Nikada ne bi mogao iznevjeriti
Henrika, to je znala.
- Ovo je - jednoga dana uz osmijeh reče meštar Grindal ulazeći
u sobu za učenje u pratnji tridesetogodišnjaka ugodna lica - meštar
Roger Ascham, moj bivši mentor i nas najveći grecist.
- Oh, meštre Aschame! Čula sam o vašoj slavi - usklikne
Elizabeta ustajući u odgovor na njegov naklon. - Više ste nam nego
dobrodošli.
Roger Ascham s divljenjem je pogleda. Dakle, ova visoka,
otmjena mlada gospa, plamenocrvene kose i ozbiljna, srcolika lica,
to je kraljevna čija je erudicija već nadaleko poznata i razglašena
među učenjacima diljem zemlje pa čak i na sveučilištima.
- Uistinu je čast upoznati vas, gospo - reče.
- Meštar Ascham pridružio se kraljevićevim učiteljima kako bi
pomogao doktoru Coxeu i doktoru Chekeu - objasni Grindal.

169
 - Imam čast toga plemenitog dječaka učiti krasopisu - dometne
Ascham - ali sam ovamo zapravo došao vlastitim očima vidjeti ovaj
čudesni uzor obrazovanosti. Ako biste me počastili povlasticom da
vidim bar dio vašega izvrsnog rada, gospo, učinili biste me
najsretnijim čovjekom na svijetu!

Elizabeta je bila izvan sebe od sreće što čuje takve pohvale.

Nije patila od lažne skromnosti i shvaćala je da je velik znalac:
doktor Coxe i meštar Grindal to su joj često govorili. No, doznati
da je briljantnom smatra netko toliko slavan kao što je meštar
Ascham ispuni je takvim ushitom da bi ga najradije bila poljubila.

170
 9. 1545.

S likar je bio Flamanac; Elizabeta mu nije zapamtila neobično ime.

Postavio je stalak u prijestolnoj dvorani, a ona je gledala kako
slaže crtaći ugljen i kredu. Danas je trebao raditi na kraljevićevu
liku, a bio je prisutan i kralj kako bi mogao provjeriti hoće li
sinovljevo držanje biti u dovoljnoj mjeri kraljevsko. Sjeo je na
prijestolje ispod svečane nebnice, a iza njega se na bogato
izvezenome stražnjem zastoru kočio engleski grb.
- Eduarde, dođite i stanite pokraj mene - zapovjedi Henrik. -
Ovdje. - Smjesti sedmogodišnjaka sebi zdesna i sam mu razbaruši
perjanicu na šeširu. - Ruku ovako stavite na bodež - upućivao ga je.
- Da, gospodine - poslušno odvrati Eduard na svoj hladni,
formalni način. Ovo je za njega bio velik dan i bio je svjestan
potrebe da držanjem i kraljevskim ponašanjem oponaša uzvišenoga
oca.
- Sada ostanite tako - naredi kralj, a potom se podiže iz
naslonjača i ode u svoje odaje. Sinčić ostade vrlo mirno stajati,
zureći ravno preda se, dok je umjetnik skicirao njegov portret.
Marija je Elizabeti i Eduardu bila objasnila da će slikar, kada ih
dovrši, sve likove ukomponirati u zajedničku sliku.
- To će biti službeni državni portret koji će prikazivati našega
oca i njegove nasljednike - ponosno je najavila - i visjet će u galeriji
u Hampton Courtu.
Elizabeta je bila oduševljena što će i ona biti u to uključena -
sada je to, dakako, njezino pravo - pa se s divljenjem ogledavala u
ulaštenome srebrnom zrcalu. Novo ruho od zlatnoga damasta vrlo
dobro izgleda, pomisli. U takvoj odjeći nitko ne može posumnjati u
njezinu važnost ili kraljevski položaj. A kapica od crvenoga baršuna
i rukavi baš su u krasnoj protuteži s...

171
 - Sestro! - Marija je zvučala ogorčeno. - Prestanite s tim
sanjarenjem. Kraljica mi je zapovjedda da vas nakratko pozovem k
njoj prije poziranja. Pronaći ćeteje u njezinoj primaćoj odaji.
Elizabeta pohita onoliko brzo koliko joj je to dopuštala
dugačka svečana povlaka. Katarinu nade kako sjedi za stolom na
kojemu je pred njom ležala otvorena oslikana drvena kutija za
nakit.
- Elizabeta! - osmjehne joj se. - Htjela sam vas vidjeti kada se
potpuno odjenete za poziranje slikaru. - S divljenjem odmjeri
pastorku. - Vrlo lijepo izgledate - izjavi kad je Elizabeta šepireći se
stala pred nju, a potoni zastade. - Ima još jedan razlog za to što
sam vas pozvala reče. - Htjela sam da dobijete ovo.
I pruži joj tanak zlatni lančić s kojega je nešto visjelo. Primivši
ga, Elizabeta vidje da je u pitanju fino iskovano slovo A.
- Pripadao je vašoj majci - reče kraljica. - Priliči da ga vi nosite.
- Ali moj otac kralj...
- Ovo je između nas dvije - čvrsto je prekine Katarina. - Našla
sam ga među nakitom što sam ga naslijedila od svojih prethodnica.
Ja ga nikada ne bih mogla nositi pa s pravom treba pripasti vama.
- Gospođo, od svega vam srca zahvaljujem - reče Elizabeta
ljubeći maćehu. To je bilo nešto što je oduvijek željela, prava
uspomena na majku.
Zakopča lančić oko vrata, svjesna da je posljednje tijelo s kojim
je možda bio u dodiru bilo Anino. Toliko je bila zanesena darom
da joj je trebao časak prije nego što je primijetila da kraljica na sebi
nema svečanu dvorsku odjeću, nego samo jednostavnu haljinu od
zelene svile s uspravnim ovratnikom i pojasom ukrašenim
draguljima.
- Zar ćete to nositi na slici, gospođo? - iznenađeno zapita. - Ja
neću biti na toj slici - reče Katarina.
- Nećete? - zapanjeno ponovi Elizabeta.

172
 - Ne - staloženo će kraljica. - Ta će slika prikazivati dinastiju
Tudor, kao i lik kraljice Jane koja je kralju rodila nasljednika.
- Ali, vi morate biti na njoj! - strastveno je ustrajala Elizabeta. -
Nezamislivo je da budete izostavljeni.
- Budite mirni, ja sam zadovoljna - iskreno reče Katarina. -
Kralj me uvjeravao da u tome nema nikakve namjere za
omalovažavanjem niti sam ja išta slično pomišljala. I onaj je izvrsni
umjetnik, majstor John, prošle godine naslikao moj portret, tako
da sada baš i nema potrebe za još jednim.
Elizabeta iziđe iz sobe misleći o tome kako će biti ćudno vidjeti
pokojnu Jane Seymour na kraljičinu mjestu na slici, kao da je još
uvijek živa i da je doživjela sinovljevo odrastanje. Kakvu li moć ima
njezin otac! Gotovo kao da pokojnu suprugu uskrsava iz groba - ta
može se poigravati s vremenom poput kakva čarobnjaka ili boga!
Ipak, kada je slika napokon dovršena i izložena, Elizabetu i
njezinu sestru Mariju nije zbunjivao samo lik Jane Seymour.
Naravno, kompozicijom je dominirao sam kralj, veličanstveno
gledajući s prijestolja, jednu ruku položivši na rame sinu što je
stajao do njegova koljena. Pokraj njih dvojice, na stolcu je skromno
sjedila kraljica Jane, jezovito stvarna i živa.
Eduard, neprirodno pribran za dijete svojih godina, promatrao
je njezin lik. Elizabeta se pitala kako ga doživljava: nikada nije
govorio o majci, dakako, ta nije ju ni poznavao, a sada nije davao
nikakva znaka da je dirnut našavši se licem u lice s njezinom
slikom.
Marija se, međutim, mrštila. Na slici su svečana nebnica,
prijestolje na bogatome turskom sagu i tri središnja lika bili
smješteni između dva para bogato ukrašenih stupova. Kraj stupova
su, s vanjske strane, stajale kraljeve kćeri. Marija je predmnijevala
da ih je otac obje dao prikazati s druge strane stupova kako bi na
taj način bile odvojene od zakonitoga nasljednika koji je zauzimao
počasno mjesto uz oca i kako bi se svatko tko pogleda tu sliku

173
podsjetio da kralj, iako ih je vratio u nasljedni red, kćeri još uvijek
smatra nezakonitima: smještaj izvan čarobnoga unutarnjeg kruga
proglašavao je svijetu njihovo nisko podrijetlo i odvajao ih od
kralja i njegova zakonitoga nasljednika. Za Mariju je ova simbolika
bila opasna i ponižavajuća, ali za Elizabetu, koja se divila bogatim
pojedinostima i vlastitome vjernom prikazu, prvome svojemu ikada
naslikanom portretu, bila je to jednostavno prekrasna slika.
Kralj je stajao zagledan u sliku, zadovoljan djelom što ga je bio
naručio. Napokon je prikazana dinastija Tudor tako da je mogu
vidjeti svi budući naraštaji. Potom se nagnuo naprijed,
provjeravajući svaki pojedini lik, sve dok mu se pogled ne zadrži na
mladoj kćeri. Oči mu se stisnuše.
Elizabeta zadrži dah. Primijetio je. Molila se da se to ne dogodi,
nadala se da će mu ta sitnica promaknuti. Znala je da nije trebala
staviti taj privjesak, ali je osjećala da bi, učini li to, svijetu proglasila
kako je ponosna na to što je kći Ane Boleyn pa ga je za poziranje
hrabro objesila oko vrata. Poslije je odmah zažalila zbog toga
poriva pa je pokušala naći slikara i zamoliti ga da na skici to ispravi.
No, on je već bio otišao, a ona nije znala kamo.
Na svoje veliko olakšanje, odmah je vidjela da se slovo A
previše jasno ne ocrtava na dovršenoj slici. Molila je Boga da ga
otac ne primijeti. Počela je drhtati.
Henrik se okrene i nasmiješi joj se. Lijepo ste ovdje prikazani,
Bessy! - izusti.
Iza njegovih se leđa oči kraljice Katarine susretoše s
Elizabetinima.
- Vid Njegova Veličanstva više nije onakav kakav je nekada bio
- prišapne joj kraljica. - Budite zahvalni na tome, vi budalasta
djevojko!

Toga je ljeta Elizabeta, koja se sada bližila dvanaestoj godini i

postajala sve svjesnija igre što se odvija među spolovima, počela

174
primjećivati da njezina voljena odgojiteljica sve više vremena
provodi s dvoraninom johnom Astleyjem. U početku nije puno
razmišljala o tome, ali onda je shvatila da je Katin korak živahniji,
obrazi rumeniji, a ponašanje vedrije u dane kada bi gospodar
Astley u vrtovima naišao na njih dvije, gotovo kao slučajno. Ovi su
susreti postajali sve češći pa je Elizabeta na kraju posumnjala da ih
prati s nekim ciljem.
Ali s kojim? Zašto bi on išao za Kat, iako se ona time činila
vrlo zadovoljnom i prilično rado to prihvaćala? Možda zato što su
rođaci, a oboje i u rodu s Boleynovima. To bi moglo biti
objašnjenje.
Elizabeti se John Astley sviđao. Topao, srdačan čovjek koji je
uvijek za nju imao vrlo ljubaznu riječ, što nije bilo nimalo povezano
s činjenicom da je kraljeva kći, jer je primijetila da je takav i sa
svom drugom djecom.
- Zdravo, mali moj žuti šeboju! - uzviknuo bi kad god bi se
susreh, ublažujući tu prisnost dubokim naklonom. A prema Kat je
bio utjelovljena obzirnost.
Je li vam ovdje prevruće? - zabrinuto bi zapitao ako bi sunce
nemilosrdno padalo na klupu koju bi izabrale. - Dopustite mi da
vam ponesem knjige - ustrajao bi. - Dopustite mi da vam donesem
nešto za piće, to bi mi bilo zadovoljstvo - znao je izjaviti.
Kat je uživala u svoj toj njegovoj pažnji, iako se ona uvijek
pretvarala da joj gospodar Astley zapravo znači laganu gnjavažu.
- Opet on - rekla bi uzdišući, dok su ga gledale kako se
približava, predvidljiv kao svitanje.
- Jeste li zaljubljeni u gospodara Astleyja? - upita Elizabeta
našavši se nasamo s Kat.
To zacijelo nije bilo moguće, Kat je prestara za takve stvari.
Nebesa, pa već joj je četrdeset pet godina!

175
 - Što vam pada na pamet?! - uzvikne Kat, porumenjevši od
bijesa. - Zgodna je osoba i to je sve. Pridružit će se vašem
kućanstvu, kako bi gospodaru Parryju pomagao u vođenju računa.
Thomas Parry, daleki rođak Blanche Parry, bio je Elizabetin
rizničar, punašan, ugodan čovjek kojemu ništa nije bilo draže nego
s Kat razmjenjivati najnovija govorkanja.
John Astley nije radio s Tomom Parryjem dulje od dva tjedna
prije nego što je Kat jednoga poslijepodneva u sobi za učenje sjela
uz Elizabetu i rekla da joj ima nešto važno priopćiti.
- Iako to na vas ne bi trebalo previše utjecati, gospo - reče. -
Vidite, gospodar Astley i ja kanimo se vjenčati.
- Vjenčati? - uzvikne Elizabeta. - Ali...
- Znam, gospo, ne morate mi to ni reći, mislite da sam
prestara za to. Dopustite mi da vam kažem, drago dijete: nitko nije
prestat za sreću. Nitko mi nikada nije ovako udvarao dok sam bila
mlada pa sada, kada imam priliku napokon upoznati istinsko
bračno blaženstvo, objeručke ću je prihvatiti!
Nisu se mogli pogrešno shvatiti radost u njezinim očima ni
njezin glas. Možda četrdeset pet godina, na kraju krajeva, i nije
prevelika starost za brak, razmišljala je Elizabeta... Ali, onda osjeti
ubod straha.
- Nadam se kako ovo ne znači da ćete me ikada napustiti -
oštro reče. - Ne bih to mogla odobriti ako namjeravate otići
odavde.
- Ne uznemirujte se - umirivala ju je Kat hvatajući je za ruku. -
Gospodar Astley će meni i gospodaru Parryju pomoći u vođenju
vašega kućanstva.
- Oh, tako mi je laknulo! - usklikne Elizabeta.
- Znate da vas nikada ne bih mogla napustiti - gorljivo izjavi
Kat. - Nipošto, čak ni da moju ruku zatraži sam kralj!
To u Elizabete izazove nezadrživo hihotanje.

176
 - Ovo je silno zločesto! - dahne ona. - Kako vam nešto takvo
pada na pamet!
Kat zahihoće.
- Kralj je pristao da se vjenčamo u kraljevskoj kapelici, a
kapelan se s time složio - uzbuđeno nastavi. - Ostalo nam je još
samo dobiti blagoslov vašega gospodstva.
Elizabeta se kočoperila. Voljela je podsjećanje na vlastitu
važnost, a isto je tako voljela i dajoj ljudi budu zahvalni.
- Sve dok obećavate da ćete ostati uz mene, Kat, dajem vam
svoj blagoslov - rekla je ljubazno. - I pod uvjetom da vam budem
djeveruša!
- Dakako! - uzvikne Kat, izvan sebe od sreće.
- A dobit ću i novu haljinu - podsjeti je Elizabeta.
- Naravno! - oduševi se Kat. - A i ja. Na kraju krajeva, ja sam
mladenka!
Ponovno se glasno nasmiju.
Tako je Elizabeta, odjevena u kremastu haljinu izvezenu
grimiznim i zelenim cvjetovima, koračala iza Kat prilikom njezina
vjenčanja, uz zvuk gajdi i šalmaja što su veselo najavljivali mladenkin
dolazak.

177
 10. 1546.

N akon prvoga dana godine 1546. vrijeme za smijeh ne potraje

dugo.
Elizabeta, iako s uzbuđenjem iščekujući dvorske svetkovine,
srećom nije bila zaboravila načiniti poseban dar za oca te joj je
poslije zbog toga bilo silno drago.
Henrik je pregledao njezine otmjene prijevode - na latinski,
francuski i talijanski - kraljičine nabožne knjige što je pod naslovom
Molitve i tužaljke jedne grešnice imala uskoro biti objavljena i bio je
vidno ganut. Njegova je kći sav ovaj trud uložila radi njega, a mora
da je sate i sate provela u radu na tom daru.
- Zahvaljujem vam, Bessy - reče glasom prepunim ganuća
podižući izblijedjele i vlažne modre oči prema njezinima. Dovraga,
u starosti postaje sentimentalan, previše ga je lako ganuti do suza.
No, on i nije zdrav čovjek, pomisli zlovoljno, nego je sve skloniji
trenucima slabosti.
- Bi li Vaše Veličanstvo željelo kartati primero? 15 - gorljivo je
predlagala Elizabeta. Otac joj je u posljednje vrijeme bio silno
ostario i izgledao je bolesno: mrzila je to vidjeti i svim se silama
trudila izvući ga iz melankoličnoga raspoloženja.
- Ta igra dugo traje - neodlučno reče Marija koja je stajala
pokraj njih - pa bi se otac mogao umoriti.
- Ionako sam sve vrijeme umoran - tužno prizna Henrik. -
Toliko vremena tratim na spavanje. A vrijeme je od svega najteže
nadoknaditi jer se to zapravo nikada ne može učiniti. Reći ću vam

Kartaška igra koja se smatra pretečom pokera, a najvjerojatnije

15

potječe iz Španjolske ili Italije - nap. prev.

178
što ćemo, kćeri moje: ja ću sada malo odspavati, a kasnije ćete mi
se vas dvije pridružiti za partiju tavle.
Nekoliko dana poslije, kralj se zatvori u svoje odaje pa čak i
kraljica dobi zabranu ulaska.
- Drago mi je što ćete opet zajedno sa mnom slušati nastavu,
sestro - rekao je Eduard.
- Samo nakratko, dok messire Belmaine bude boravio u
Engleskoj - reče Elizabeta, pristojno sjedajući za stol u sobi za
učenje u Ashridgeu.
Iznenadila se otkrivši koliko je sretna zbog povratka u poznati
dvorac u kojem je provela djetinjstvo i zbog odlaska s dvora.
Očevo neizvjesno zdravstveno stanje pretvorilo je dvor u dosadno
i prijeteće mjesto, a ona je postala svjesna loših, iako prikrivenih
stremljenja, različitih frakcija u borbi za vlast, ljudi željnih da kralj
sastavi oporuku i umre, kao što lešinari jedva čekaju da se bogato
pogoste truplom. Nije mogla podnijeti život uz ta loše zatomljena
iščekivanja.
Eduard ju je promatrao sa zanimanjem. Bilo mu je istinski
drago što je vidi: bila je živahno društvo, nimalo nalik na sestru
Mariju koja je vječito prebirala krunicu ili ga zaklinjala na krepost.
Kao da je to trebalo posebno spominjati! Uz budne učitelje kao
što su bili njegovi, nije imao drugog izbora nego biti čestit.
- Čujem da se dopisujete s meštrom Ascbamom - kaza zavidno
Eduard dok su čekali da stigne novi francuski učitelj.
- Bio mi je mentor gotovo godinu dana - objasni mu Elizabeta.
- Iz Cambridgea mi piše pisma puna života. Kada opet dođem,
ponijet ću nekoliko da vam ih pokažem.
- Lijepo je što ste ovdje u Ashridgeu - reče Eduard. - Koliko
ćete ostati?
- Tri mjeseca - reče Elizabeta, zabrinuta zbog onoga što bi se
moglo dogoditi za njezine tako duge odsutnosti s dvora. Ali, nije
bilo dovoljno vremena da se nad time zamisli jer uto u sobu za

179
učenje užurbano uđe messire Belmaine, zbog stroge crne hahe
nalikujući na pravu pravcatu vranu. Pozdravi ih oboje s
poštovanjem, a onda počne na stolu sređivati knjige i pera.
- Ova je kuća nekada bila samostan, n’estce pas? - upita
čovječuljak ogledavajući se.
- Prije nego što ga je moj otac kralj raspustio, da - objasni mu
Eduard.
- Ah, velik je čovjek taj kralj Henrik - oduševljeno će Belmaine.
Uto se pojavi Eduardov učitelj, doktor John Cheke.
- Imate li sve što vam je potrebno? - upita Francuza.
- Ne bih mogao očekivati topliju dobrodošlicu - odvrati mu
Belmaine.
- Morate kraljeviću pripovijedati o svojim putovanjima u
Švicarsku - reče Cheke, a Elizabeta primijeti da se obojica
muškaraca uzajamno značajno pogledavaju.
- To će mi biti zadovoljstvo - kaza Belmaine.
- Vi se, znači, divite mojemu ocu? - upita ga Eduard nakon
Chekeova odlaska.
- Uistinu mu se divim, moj gospodaru i kraljeviću. On je veliki
crkveni reformator.
- Meštar Cheke nada se da će moj otac provesti daljnje
reforme - reče Eduard.
Svi se za to molimo - gorljivo odgovori Belmaine.
Pripovijedajte nam o Švicarskoj, gospodine - uskoči Elizabeta,
odlučna da se više ne da zanemarivati.
- Ah, Švicarska - uzdahne Belmaine. - To je kolijevka prave
vjere.
- Doista?
- Susreo sam tamo puno Božjih izabranika i upoznao se s
mnogim mudrim naukom nastavi Belmaine.
- Tko su Božji izabranici? - htio je znati Eduard.

180
 - Oni koje je Bog odabrao da budu spašeni.
- Zacijelo ćemo, ako iskreno vjerujemo i slijedimo riječ Božju,
svi biti spašeni - reče Elizabeta, onako kako su nju učili i kako je
čvrsto vjerovala.
- Oprostite mi, madame, ali samo one duše na koje se proteže
milost Božja mogu postati Božjim izabranicima.
- Znači, neki su ljudi predodređeni za spasenje bez obzira na to
što čine? - ustraje ona. - Meni to nema smisla.
- Putevi su Božji nedokučivi - primijeti Belmaine.
- Kako čovjek zna da je jedan od izabranih? - upita Eduard.
Učitelj na trenutak porazmisli.
- Možda postane svjestan da se Bog posebno trudi kako bi ga
izvukao iz duhovne apatije kojoj smo svi skloni - objasni.
- Znam da je Bog tako postupio sa mnom objavi Eduard.
- Brate, kako to možete znati? - oštro upita Elizabeta. - Kako
bilo tko od nas u ovom životu može znati hoće li otići u nebo?
- Mora da sam jedan od Božjih izabranika - ustrajao je Eduard -
ako preda mnom stoji zadaća da naslijedim oca i stanem na čelo
Engleske crkve.
- Engleska je crkva katolička istakne Elizabeta - a ako se ne
varam, messire Belmaine, ovaj nauk koji vi propovijedate isti je kao
i nauk Jeana Calvina iz Ženeve, zar ne?
- Znate za gospodara Calvina? - Belmainea se ovo očito
dojmilo,
- Učitelj mi je nešto govorio o njegovim učenjima - otkrije
Elizabeta. - No, moram vas upozoriti, gospodine, da se ta učenja u
ovom kraljevstvu smatraju krivovjerjem pa vam stoga savjetujem
da pripazite na svoj jezik.
Slatka sestro, valjda ni vi ni ja nećemo ovoga gospodina prijaviti
zbog krivovjerja - prosvjedovao je Eduard. - Baš sam uživao u našoj
raspravi. Ove su mi zamisli vrlo privlačne.

181
 - I meni se rasprava učinila zanimljivom - reče Elizabeta - ali bi
bilo mudrije to pitanje ostaviti na miru. Ovo nije Švicarska.
- Zahvaljujem vam na vašoj mudrosti, madame - mirno reče
Belmaine. - Bismo li sada prešli na učenje? Došao sam ovamo kako
bih vam pomogao poboljšati vaš francuski pa mislim da bismo
trebali početi kratkim razgovorom... o vremenu, jer se o tome u
Engleskoj rado razgovara, a ostali su predmeti, ovaj, zabranjeni, zar
ne? - smješkao se vragolasto.

Ljetni mjeseci brzo prodoše, ne donijevši sa sobom loših vijesti

pa uskoro dođe vrijeme da se Elizabeta vrati na dvor, a da Eduard
pođe u Hertford. Kat, koja je uživala u mirnome boravku u
Ashridgeu, potišteno je pripremala stvari za put. Nije se željela
vratiti na dvor: tijekom tri godine otkako se kralj oženio
Katarinom Parr, ljubomora što ju je Kat osjećala prema kraljici nije
popustila.
I Eduard je bio potišten: bio se naviknuo na sestrino društvo i
uživao je u zdravome uzajamnom nadmetanju. Kada se na dan
polaska Elizabeta ujutro susrela s njime na glavnim vratima,
izgledao je tako žalosno da se, odbacujući protokol, sagnula i
poljubila ga u obraz.
Boreći se obuzdati suze zbog kojih bi radije umro nego ih pusti
da mu kliznu niz lice, Eduard je uhvati za ruku.
- Mrzim odlazak iz kuće gdje smo bili tako sretni, najdraža
sestro - reče joj. - Pišite mi, molim vas. Ništa mi ne bi bilo
ugodnije nego primiti pismo od vas. A moj mi komornik kaže da
ću vas, ako našu zemlju mimoiđe kuga, smjeti posjetiti na dvoru.
- To bi bilo divno reče Elizabeta. - Pisat ću vam, obećavam.
Zbogom, dragi brate. Bog neka vas čuva.

Elizabetu, čim je stigla u dvorac Whitehall, smjesta primi

kraljica koja joj se učini blijedom i iscrpljenom. U odajama Katarine

182
Parr vladalo je suzdržano raspoloženje, kao da njezine gospe
koračaju oprezno, bojeći se da ne načine i najmanji sušanj.
- Toliko ste mi nedostajali, gospođo - reče Elizabeta uspravivši
se iz naklona.
- vjerujte mi, i vi ste meni nedostajali, Elizabeta - reče Katarina.
Njezine su oči boje lješnjaka bile umorne, kao da nije spavala, a bila
je i izgubila na težini: grimizna damastna haljina visjela je oko nje. -
Ne mogu vam reći koliko mi je drago što vas vidim.
Nešto nije u redu, nasluti Elizabeta. - Jeste li dobro, gospođo?
- upita.
- Vrlo dobro - čvrsto odvrati Katarina, iako joj se u glasu čuo
prizvuk krhkosti. Očito joj se nije kanila povjeriti, ali Elizabeta je
bila odlučna doznati istinu.
Potraži gospu Jane Grey, svoju rođakinju, koja se na dvoru
odgajala pod kraljičinim pokroviteljstvom. Jane, obična crvenokosa
djevojčica s pjegicama na licu kojoj je bilo tek osam godina pa je
stoga bila znatno mlađa od nje, inače ne bi zasluživala puno
Elizabetine pozornosti, ali bila je nevjerojatno bistra i pronicava pa
je vjerojatno znala što se događa.
Elizabeta naiđe na Jane u kraljičinu vrtu, kamo su kraljičine
gospe dolazile na svjež zrak.
- Dođite prošetati sa mnom, rođakinjo - zapovjedi joj.
Jane poslušno pođe u korak s njom jer je osjećala veliko
strahopoštovanje prema Elizabeti pa se njih dvije uskoro nađoše
daleko od radoznalih ušiju. Isprva su razgovarale o učenju i
obiteljskim pitanjima, ali Elizabeta je uskoro došla na ono što ju je
zanimalo.
- Je li kraljica bolesna? - upita. - Ne izgleda kao inače.
Jane se kradomice ogleda. Ozbiljno joj je lišće odavalo
zabrinutost.

183
 - Ovdje su se događale neke ružne stvari, ali sada je sve bolje -
reče tajanstveno.
- Što se dogodilo? - upita Elizabeta.
- Jeste li čuli za spaljivanje Ane Askew, protestantske
krivovjerke? - tihim glasom upita Jane. Elizabeta kimne, zadrhtavši.
- E pa, kraljicu su njezini neprijatelji također pokušali optužiti
za krivovjerje, a kažu da su ona i njezine gospe prijateljevale s
gospodaricom Askew.
Jane se plašljivo ogledavala. Nikoga nije bilo u blizini: malo
podalje žene su se smijale i svirale na lutnji.
- Molim vas, ovo nemojte nikome ponoviti, gospo Elizabeta.
Vidite, kraljica je uvrijedila kralja... raspravljala je s njime o vjeri.
Bila sam tamo i sve sam čula. Rekla mu je što od njega traži
dužnost...
Elizabeti se obrve podigoše uvis. Nije mogla zamisliti da bi se
itko usudio njezina oca poučavati o vjeri, a još manje pritom proći
nekažnjeno.
- Da, bilo je to budalasto od nje - reče Jane primijetivši izraz na
rođakinjinu licu. - No, mislim da su je zanijela vlastita uvjerenja. I
biskup Gardiner ju je čuo. Požalio se na nju kralju. Sljedeće što
smo čuli bilo je da su u njezine odaje došli vojnici i pretražili ih.
- Zbog čega su ih pretražili? - upita Elizabeta.
- Zbog knjiga - promrmlja Jane, izgledajući prestrašeno. -
Zabranjenih knjiga.
- Oh, ne! Vjerujem da nisu ništa pronašli? - užasne se Elizabeta.
Bilo je nezamislivo da bi itko mogao dragu kraljicu Katarinu
osumnjičiti za krivovjerje... Posljedice bi mogle biti strašne. Njezin
se svijet rušio.
- Ništa nisu pronašli - duboko uzdahne Jane. - Mislim da je
imala nekih knjiga, ali ih se riješila kada je Ana Askew bačena u
Tower. Mučili su Anu Askew, znate, ne bi li je natjerali da

184
progovori. Moja majka kaže kako su očekivali od nje da će
spomenuti kraljičino ime.
- Tko to?
- Lord kancelar Wriothesley i sir Richard Rich.
Elizabeta ih je obojicu poznavala: zajedno s biskupom
Gardinerom pripadali su katoličkoj stranci. A čula je i kako je lord
kancelar, pošto je krvnik rekao da je dovoljno - dovoljno, dalje
sam vrtio ručicu rastezača.
- Ali, ona nije odala kraljicu - rekla je Jane.
- Je li bilo ičega što se moglo odati? - oštro je pitala Elizabeta.
Jane je pogleda i jedva primjetno kimne.
- Mislim da jest - šapne. - Obećajte mi da to nikome nikada
nećete reći, ali mislim da je kraljica u potaji protestantkinja!
Elizabetu ovo tek donekle iznenadi. Katarina, obično tako
smotrena, znala se odati pokojom riječju ili nagovještajem.
- Tako ništa nisu uspjeli dokazati protiv nje - nastavi Jane - ali
su svejedno nagovorili kralja da potpiše nalog za njezino uhićenje.
Elizabeta se zaprepasti. Pokušali su srušiti kraljicu! Nije ni znala
da je bila u tolikoj opasnosti da izgubi još jednu maćehu, i to na
najstrašniji mogući način: kazna za krivovjerje bila je smrt na
lomači.
Jane se odjednom uzbudi.
- No, onda je jednome od kraljevih savjetnika u hodniku ispao
nalog za uhićenje, a ja sam ga pronašla! - slavodobitno reče.
- Pronašli ste nalog?
- Da. Nije li to bila prava sreća? Nisam znala što da učinim s
tim nalogom pa sam ga odnijela kraljici.
- I što se dogodilo? - Elizabeta je jedva čekala doznati. Jane
zadrhti sjećajući se što se zbilo.

185
 - Počela je plakati i vrištati! Sve smo se prestravile jer nikako s
time nije prestajala. Moglo je se čuti po cijelom dvorcu. Čuo ju je i
kralj pa je došao i upitao je što nije u redu.
- Što je rekao? - prekine je Elizabeta.
- Pa, kraljica je njemu rekla kako se boji da ga je uvrijedila
raspravljajući s njime. Rekla mu je kako je to učinila zato da mu um
odvrati od bolova u bolesnoj nozi i zato što se nadala da će nešto
naučiti od njegove mudrosti. A on je nato rekao: ‘Znači, tako je to
bilo, dušo? Onda među nama opet vlada savršena sloga.’
Elizabeta je zajedno s rođakinjom proživljavala taj trenutak,
zamišljajući Katarinin užas i strah, kao i koliko joj je laknulo kada se
sretno izmirila s kraljem.
- Sutradan se - nastavi Jane - kraljica osjećala znatno bolje pa
nas je kralj sve pozvao da sjedimo s njim u vrtu. Vladalo je silno
veselje, kao da se ništa nije dogodilo, a onda se iznenada pojavio
lord kancelar s mnoštvom vojnika. Sve smo pomislile da će kraljica
svejedno biti uhićena, a ja sam se jako uplašila. Ali, kralj je ustao i
počeo vikati na lorda kancelara, govoreći mu da je zvijer i budala.
Kancelar je jednostavno pobjegao, a vojnici su potrčali za njim. Na
kraju smo se svi smijali, iako nam u početku nije bilo do smijeha.
- Otac je najvjerojatnije potpisao nalog za njezino uhićenje -
razmišljala je Elizabeta, gotovo kao za sebe. - Ali, sigurno nikada ne
bi otišao tako daleko da kraljicu optuži za krivovjerje. On je ljubi.
Čula sam ga kako govori da nikada nije imao ženu ugodniju
njegovu srcu. No, imala je sreće što ga je prije vidjela i založila se
za vlastiti slučaj.
Za razliku od jadne Katarine Howard, pomisli, ili od njezine
majke. Da je njima dvjema bilo dopušteno pred kraljem iznijeti
svoju obranu, bi li danas bile na životu? Otjera tu misao od sebe.
- Sigurna sam kako moj otac previše ljubi kraljicu a da bi je
pustio umrijeti strašnom smrću - nastavi Elizabeta s više
samopouzdanja nego što ga je osjećala; na kraju krajeva, kralj je

186
dao odrubiti glavu već dvjema suprugama. - Sigurna sam da je to
učinio kako bi je iskušao. Ne mogu vjerovati da joj je ozbiljno
kanio nanijeti zlo.
- Zahvaljujem Bogu što je ona još uvijek s nama - gorljivo reče
Jane. - Silno je ljubazna prema meni.
- I prema meni - reče Elizabeta. - Zahvalna sam vam što ste mi
ovo ispričali. Obećavam da to nikome neću ponoviti. A sada bismo
se trebale pridružiti ostalima.
Elizabeta i Katarina Parr šetale su kraljičinim vrtom koji se
koso spuštao prema obali Temze. Iza njih je na blagome svjetlu
kasnopopodnevnoga sunca blistao veliki dvorac Hampton Court
izgrađen od crvene opeke. Njihove su družbenice išle malo iza njih,
uz puno smijeha dobacujući lopticu svojim psićima.
- Kralj se danas previše loše osjeća da bi izišao na zrak -
povjeri joj Katarina. - Odmara se u ložnici. Prijam za francuskog
admirala bio je, bojim se, previše za njega.
- Hoće li otac umrijeti? - upita iznenada Elizabeta, očiju punih
straha.
- Svi ćemo jednoga dana umrijeti - reče kraljica - a znate da se
kraljevu smrt ne smije predviđati. No, silno sam zabrinuta za
njegovo zdravlje, a znam da se i on brine jer je govorio o
savjetnicima koje će imenovati da vladaju umjesto njegova
maloljetnoga nasljednika, budući da je kraljević još dijete, ali to,
molim vas, zadržite za sebe. To su sve novi ljudi, ljudi koje je kralj
uzdignuo na visoke položaje: Edward Seymour, lord od Hertforda,
nadbiskup Cranmer, John Dudley, vikont od Lislea... - nabrajala je.
- Nitko od njih ne pripada katoličkoj stranci - iznenađeno
primijeti Elizabeta.
- Vrlo dobro opažate za svoje godine - s odobravanjem reče
kraljica. - Doista, sve su to ljudi koji priželjkuju reformu Engleske
crkve. Neki će - oklijevala je - možda poći i dalje od toga...

187
 - Mislite, sve nas preobratiti u protestante? - u čudu upita
Elizabeta.
- Pitam se, bi li to bilo baš tako loše? - promrmlja Katarina
spuštajući glas. - Čak može biti da Njegovo Veličanstvo u svojoj
mudrosti i predviđa kako će se to jednoga dana dogoditi.
- Ali, kralj spaljuje protestantske krivovjerce! - uzvikne
Elizabeta.
- Spaljuje i katolike, zato što priznaju papu - podsjeti je
maćeha. - Katolička stranka biskupa Gardinera sada je u nemilosti,
a kralj sluša reformiste na dvoru koje predvodi lord Hertford.
Otuda ovakav izbor ljudi za Regentsko vijeće.
Kraljica krene naprijed po popločanoj stazi uz kuglanu.
- Za mnoge se ljude, pretpostavljam, nova vjera pretvorila u
put prema spasenju - reče tiho. - Zar je pravo da se ljudi klanjaju
svetačkim idolima ili da im kod našega Gospodina trebaju
zagovornici? Može li se vjerovati u to da se tijekom mise događa
čudo? Moramo steći opravdanje i postići spasenje jedino kroz
vjeru.
To je ono što kaže meštar Grindal, a i meštar Ascham - reče
polako Elizabeta. - I sama u to vjerujem pa nisam previše
iznenađena što čujem da i vi to govorite, gospođo. No, već mi je
neko vrijeme poznato da su takvi stavovi krivovjerni pa stoga svoje
mišljenje zadržavam za sebe. Često se pitam zašto se toliko
raspravlja o tome na koji način ljudi mogu postići spasenje. Svatko
to treba sam za sebe otkriti čitajući Sveto pismo.
- Ah, Elizabeta, vama je tek trinaest godina i tako ste bezazleni
- primijeti kraljica. - Na ovome svijetu morate biti ovakvi ili onakvi,
ne možete sami odabrati načelo svoje vjere.
- Ah, ali kako da znamo koji je pravi put?! - vikne Elizabeta. -
Možda moj otac u svojoj mudrosti može vidjeti na koju stranu
okreće vjetar ili može predvidjeti zlatno doba u kojem svatko
mora biti slobodan postupati po vlastitoj savjesti.

188
 Katarina odmahne glavom.
- Takva bi snošljivost ugrozila našu besmrtnu dušu - reče
ozbiljno. - Može postojati samo jedan pravi put do spasenja.
- Ali svi štujemo istoga Boga! - izjavi Elizabeta, naglo se
okrenuvši licem prema maćehi. - Zar je važno kako to činimo?
Tako dugo dok živimo pobožnim životom i pridržavamo se deset
zapovijedi, pojedinosti su nebitne.
- Tako nebitne da su muškarci i žene spremni za njih gorjeti na
lomači suho promrmlja Katarina. - Nikada to ne zaboravite.
Snošljivost kao riječ ne postoji u njihovu rječniku, kao ni u
mojemu, a ni u rječniku ijednoga kršćanina koji ispravno razmišlja.
Elizabeta, obratite pozornost: spas vaše duše mora vam biti glavno
pitanje u životu. Nemojte sebi dopustiti da u ime snošljivosti
padnete u zabludu. Samo jedan put može voditi do Krista. Mislite
na to.
- Hoću, gospođo - izjavi Elizabeta provukavši ruku ispod
kraljičine. - Sretna sam što vas imam za vodiča. No, dajte da dalje
razgovaramo kada opet budemo nasamo jer čujem kako nas
sustižu.
Sagne se, pokupi loptu s tla i dobaci je svojim družbenicama.

Elizabeta je, odjevena u jahaće odijelo, sjedila na konju pokraj

Marije i promatrala oca kako pokušava uzjahati. Čak i uz potporanj
koji su mu podigli za tu svrhu, bio je to za njega mučan i težak
napor.
- Krvi mi Božje! - urlao je. - Nekoć davno mogao sam se vinuti
u sedlo, a sada jedva uspijevam staviti nogu u stremen.
Zaškripi zubima i pokuša ponovno. Kćeri mu se zabrinuto
zgledaše. Kraljica, već na konju, pokušavala je smiriti svojega
nestrpljivog konja i činila se uznemirenom.
- Nipošto ne bi smio poći u lov - šapne Marija. - Nije dobro.

189
 - Ne usuđuje se odustati - primijeti Elizabeta. Mariju oduševi
njezina pronicavost.
- Da, pravo kažete. Pretpostavljam kako se boji da, ako se
prepusti vlastitoj nemoći, isto tako može i leći u postelju i iz nje
nikada više ne ustati.
- Ne govorite tako - oštro reče Elizabeta.
Marija stisne usne. I ona se bojala: u što će se svijet pretvoriti
kada im oca više ne bude?
Kralja su na koncu posjeli u sedlo, a njegova je malena jahačka
družina i sama uzjahivala na konje. Potom konjička povorka krene,
ostavljajući za sobom ugodno maleno vlastelinstvo u Chobharau i
idući prema Guildfordu, gdje su sljedeće večeri imali noćiti u
bivšemu dominikanskom samostanu koji je kralj nedavno bio
pretvorio u zgodno kraljevsko konačište.
Ali, napredovali su sporo, a Elizabeta je, jašući za ocem, mogla
vidjeti i zašto: bilo je očito da svaki konjski trzaj za njega
predstavlja agoniju. Stoga se nije iznenadila kada joj, odmah po
dolasku u Guildford, priđe Marija i reče da se odustaje od odlaska
u lov.
- Povući ćemo se u dvorac Windsor - reče - tako da otac
može otpočinuti. Kažu da se prehladio, ali ja u to ne vjerujem.
- Mogu li ga vidjeti? - zabrinuto upita Elizabeta.
- Nitko mu ne smije ni blizu - reče joj Marija. - Preklinjala sam i
kraljicu, ali su čak i njoj liječnici zabranili pristup u njegovu sobu.
Elizabeta je zurila u nju.
- Onda mora da je jako bolestan - šapne.
- Moramo se moliti za njega - odvrati Marija. - Hajde, sestro,
pođite sa mnom do kapelice.
Zajedno kleknuše pred oltarnu pregradu, gdje su nekoć bijeli
fratri slavili misu. Marija podigne oči zaneseno zaklinjući nijemi
Djevičin lik što je krasio oltar, a Elizabeta se potrudi moliti

190
jednako pobožno kao i njezina sestra, ali su je neprestano
opsjedale uznemirujuće slike. Mislila je na veličanstvenoga oca, sada
bolesna, u bolovima i nemoćna u postelji, prepuštena na milost i
nemilost kraljevskim liječnicima, kao i njihovu često odbojnom i
bolnom, ali rijetko uspješnom liječenju. Mislila je i na nestrpljive
plemiće, slavohlepne reformiste gladne vlasti, ljude koji će se
radovati kraljevoj smrti. Sam taj pojam natjera joj vruće suze na oči
pa zarije lice u ruke ne bi li prikrila činjenicu da plače.

Henrik je vrlo dobro znao, iako mu se to nitko nije usuđivao

reći, da su mu dani odbrojeni. Nije se zavaravao i bio je svjestan
kako su lijekovi što mu ih liječnici propisuju beskorisni te da se
više ne može učiniti ništa kako bi se odgodilo neizbježno. Nije se
bojao, zapravoje bio zadovoljan što odlazi: toliko je toga što mu je
pružalo ugodu u životu sada bilo izvan njegovih mogućnosti, a to
nije mogao podnijeti. Bilo je važno samo to da Eduardov dolazak
na prijestolje protekne glatko i da se prepredeni Hertford ne
uzdigne nad ostale plemiće što ih je kralj imenovao u Regentsko
vijeće. Vlast, čvrsto je bio odlučio, mora biti podijeljena. Što se pak
tiče njihovih vjerskih uvjerenja, ni tu se nije zavaravao. Znao je u
kojem se smjeru okreće javno mnijenje. Pa, neka reformatori
dobiju svoje vođe. On neće biti ovdje da to vidi.
Na vratima se začuje tiho kucanje i kraljica proviri u sobu.
- Kako se osjećate, gospodaru? Mogu li vam što donijeti?
Uspije mu slabašno joj se osmjehnuti. Bila je dobra žena, a on joj
nije bio naročit suprug. Nedvojbeno će se, pošto on napusti ovaj
svijet, udati za Toma Seymoura. Pa, sretno joj bilo. Zaslužila je
pravoga muškarca u postelji: on pak ne bi mogao naći odan iju
suprugu ili njegovateljicu, ali to je uglavnom bilo sve što se

191
događalo između njih dvoje. No, neka bude proklet ako dopusti da
se ona ništarija od Seymoura nađe u blizini Regentskoga vijeća.
- Čašu vina, molim vas, Kate - reče, zadovoljan što je može
jednostavno gledati kako se kreće po prostoriji udovoljavajući
njegovu zahtjevu. Vrlo dotjerano izgleda u toj grimiznoj haljini.
Misli da on ništa ne zna o njezinu tajnom prelasku na luteransku
vjeru, razmišljao je. Pa, neka joj bude. Neka ih sve voda nosi. Kate,
Hertforda, nadbiskupa Cranmera, Johna Dudleyja, Coxea, Chekea,
Aschama... sve sami krivovjerci. Dobro će poslužiti pod novom
vladavinom. Ali, još ne... ne još.
- Bit će ovo tužan Božić, Kate - reče uzimajući od nje pehar. -
Neće biti pretjerano zabavno za vas i moju djecu dok ja ovako
ležim, a svi oko mene hodaju na prstima kao da sam već umro.
Katarina se lecne.
- Ne, dušo, samo se šalim - uvjeravao ju je Henrik, a potom
uzdahne. - Najradije bih dvor zatvorio za posjetitelje. Ove godine
neće biti slavlja.
- Ja ću vam praviti društvo, supruže moj - reče ona tapšući ga
po ruci. - Imat ćemo vlastito tiho slavlje. Moći ćete me pobijediti u
kartama, kao i obično...
- Ne, Katarina - presiječe je Henrik. - Sutra ćete vi, Marija i
Elizabeta poći u Greenwich i proslaviti Božić kako valja. Eduard
može otputovati u Ashridge. Ne želim da se druži s mnoštvom
ljudi. Mogao bi se razboljeti, uza sve ove zimske prehlade koje
posvuda vladaju.
- Gospodaru moj - pobuni se kraljica - radije bih ostala uz vas.
- Samo dok ne prođu blagdani - reče joj on. - Ne, nema
rasprave! To je moja volja, a vi ste dužni slušati me. Sada pođite i
spremite se. Rado bih malo odspavao. Djecu ću vidjeti prije
polaska.

192
 Stajali su pred njim, dvije vitke djevojke i dječak. Plod, pomisli,
njegovih šest brakova. Na tren mu se pričini kao da se na njihovu
mjestu nalaze Katarina, Ana i Jane: pobožna Katarina, sa svojom
nepokolebljivom, teško podnošljivom pobožnošću, vještica, s onim
svojim podrugljivim, zamamnim osmijehom te slatka, blijeda Jane
koja je dala sve od sebe da mu daruje nasljednika.
Slike izblijedješe. Luta u mislima, shvati. Ponekad mu se činilo
kao da se prošlost i sadašnjost stapaju u jedno. Opet otvori oči i
ugleda Mariju s onim istim nevoljnim i dirljivim izrazom lica kakav
je imala njezina majka, nedokučivu Elizabetu koja ga oprezno
promatra i svjetlokosoga blijedog dječaka, svojega sina. Iznenada
shvati kako možda nikoga od njih više nikada neće vidjeti.
- Priđite, Eduarde - zapovjedi kralj.
Dječak istupi, bez puno želje da se približi postelji. Nikada još
nije vidio oca da tako leži i bio je očito zaprepašten prizorom -
kao i zbog vonja u sobi.
- Za Božić ćete poći u Ashridge - reče mu Henrik. -
Pretpostavljam da će doktor Coxe i doktor Cheke za blagdane
smisliti neke igre za vas. Budite dobar dečko i proveselite se... to je
moja želja.
- Da, gospodine - krotko odgovori Eduard. Izraz njegova lica
bio je sve samo ne veseo.
Henrik dade kćerima znak da se približe.
- Vi ćete s kraljicom poći u Greenwich - reče promuklim
glasom.
- Ne! - uzvikne Elizabeta prije nego što je uspjela promisliti
o tome.
- Molim vas, gospodine - zamuca Marija - dajte da ostanemo uz
vas.
Njezin otac odmahne glavom.

193
 - Ovo nije mjesto za vas, kćeri moje, a osim toga, moram
počivati. Nije mi bilo dobro, kao što znate. Pozvat ću vas natrag
kada se oporavim, ne bojte se.

- Stalno ću se moliti da vam Bog uskoro vrati zdravlje,

gospodine - reče.
Henrik podigne pogled prema njoj. Modre su mu oči bile
suzne.
- Brinite se za svojega malog brata - promrmlja - i za svoju
dobru maćehu.
Potom im svima mahne da se udalje.

194
 11. 1547.

E lizabeta je kroz visoke prozore s rešetkama promatrala

brodove na Temzi i daleke šiljate tornjiće nad Londonom nalik
na ukočene sive prste uprte u olovno siječanjsko nebo. Potom se
vrati knjizi, potajno grickajući komad pozlaćena marcipana
preostala odbogojavljenske noći. 16 Kada uđe meštar Grindal, ona
brzo proguta slasticu.
- Gospođo, morate smjesta krenuti u Enfield - reče joj on.
- Enfield? - ponovi Elizabeta. - Zašto?
- Razlog mi nije priopćen - reče učitelj. - Ali, pretpostavljam
kako ste opet pozvani da učite zajedno s kraljevićem. Gospodarica
Astley već se dala na prikupljanje vaših stvari.
Elizabeti zalupa srce. Čemu žurba? Znači li to da je ocu bolje i
da se život vraća u uobičajene okvire? Zacijelo je kralj, da je na
samrti, ne bi slao odavde.
Dugotrajno je putovanje provela zbunjena i uzdrhtala. Kat je,
sjedeći u kolima uz nju, osjećala njezinu unutarnju napetost i bila
dovoljno pametna da ništa ne ispituje, nego se trudila voditi
neobvezan razgovor.
Bit će mi drago sjesti uz dobru vatru kada stignemo - govorila
je. - Volim Enfield. Možda to i jest malena kuća, ali je topla i lijepo
uređena. Tamo će nam biti ugodno.
Elizabeta se slabašno smiješila.
Kada stigoše, bilo je kasno poslijepodne i već gotovo mračno.
Baklje su im, divlje plamsajući na vjetru, osvjetljavale put do kuće.
Jedva što je Elizabeta ušla u veliku dvoranu, kad se, na njezino

U doba Tudora u marcipan su se doista stavljali zlatni listići - nap.

16

prev.

195
iznenađenje, iz polumraka pojavi kraljevićev komornik i zamoli je
da se smjesta uputi u prijestolnu dvoranu.
- Zar je Njegova Visost moj brat već ovdje? - upita,
posumnjavši kako poziv da dođe ovamo nema nikakve veze s
učenjem.
- Stigao je danas nešto ranije, gospođo - obavijesti je
komornik. Elizabetin se predosjećaj pojača i ona se zatekne kako
dršće.
Odlučno se prisili na smirenost pa zbaci ogrtač, popravi
kapicu, zagladi skute i odmjerenim se korakom zaputi u prijestolnu
dvoranu, visoko podigavši bradu.
Ondje je pokraj praznoga prijestolja na povišenju stajao
kraljević, izgledajući jednako smeteno kako se ona osjećala, a uz
njega njegov ujak lord Hertford. Još su dvojica gospode - članovi
Kraljevskoga vijeća, pretpostavi ona - bila u dvorani, kao i
nekolicina kućnih dužnosnika i sluga.
Kada se Elizabeta pokloni kraljeviću, lord Hertford i dvojica
gospode nakloniše se pred njom.
- Dobro nam došli, gospo Elizabeta - tiho reče Hertford.
Koračajući prema povišenju, Elizabeta se, sada duboko ustrašena,
hrabro pripremala na najgore.
Grofu poskoči Adamova jabučica i on pročisti grlo.
- Dopala me teška dužnost da vam oboma prenesem vijest o
smrti vašega oca kralja - reče, lica ukočena od tuge.
Onda padne na koljena.
- Sir, dopustite mi da vam prvi iskažem poštovanje i prisegnem
na vjernost njegovu nasljedniku, kralju Eduardu Šestome. Kralj je
mrtav, živio kralj!
Rekavši to, uhvati Eduardovu ruku i poljubi je.
Umjesto odgovora, dječak brizne u plač. Elizabeta, zapanjeno
ostavši bez riječi, jedva je shvaćala užasnu vijest, ali bratova je bol

196
bila i te kako vidljiva pa ona bez puno premišljanja ovije ruke oko
njega i bespomoćno zaplače. Pri pogledu na uplakanu djecu, čak i
sluge počeše šmrcati i brisati oči, a lord Hertford proguta slinu i
stade brzo treptati.
Više nikada neće vidjeti oca, shvati Elizabeta, nikada više neće
čuti onaj snažni, zapovjednički glas ili ushićeno uzdrhtati kad je
otac nazove Bessy. Svijet više nikada neće biti isti. Bilo je to
preteško podnijeti. Suzama je natapala rame Eduardove tunike:
kao da su izvirale iz bezdana zdenca, a ona ih nije mogla zaustaviti.
Nema majke, nema oca, sad je siroče. Prizivala je oca onako kako
je nekoć davno prizivala majku... Osjećala je da joj se srce kida.
Eduardje žalostivo plakao, žešće nego ikada u životu. Hertford
se, promatrajući njega i sestru, zabrine.
- Smirite se, sir, gospođo - bodrio ih je, ali kada se njih dvoje i
ne obazreše na nj, odvaži se pa rukama obujmi njihova ustreptala
tijela i zadrži ih tako sve dok se ne umire.
Naposljetku se Eduard otrgne i zakorači prema praznome
prijestolju. Na tren se ozbiljno zagleda u njega, obraza još uvijek
vlažnih od suza, a potom polako sjedne na nj, pokazavši pritom
veliko dostojanstvo za devetogodišnjaka. Elizabeta rupčićem obriše
nos, na tren ga promotri, a potom se pribere. Brat joj je sada
engleski kralj. Ne smije zaboraviti iskazivati mu poštovanje. Još
uvijek drhteći od navale vlastitoga jada, spusti se u dubok naklon.
Odjednom joj padne na pamet da je u njezinu životu nastupila
još jedna, samo tananija promjena. Eduardje sada kralj, a ona je
njegova podanica. Život im više nikada neće biti isti.

197
 Drugi dio:
Kraljeva sestra

198
 12. 1547.

N akon Henrikove je smrti, osjećala je Elizabeta, s njezinim

djetinjstvom završeno i sada mora početi voditi računa o sebi
u čudnom i prijetećem svijetu odraslih osoba. Znala je da će, bez
Henrika koji se brine o njezinoj dobrobiti, biti prepuštena sama
sebi jer je pretpostavljala da neće imati pretjerano veliku ulogu u
naumima Seymourovih, a da će, u žurbi da se preuzme nadzor nad
mladim kraljem i vladavinom, i ona i sestra Marija uskoro biti
potisnute u pozadinu.
Ne može se osloniti na kraljicu, shvati. Katarina nije
pokojnome monarhu izrodila sinove pa stoga u javnim poslovima
neće imati daljnjega utjecaja. Osim toga, Katarina sada vjerojatno
žaluje pa ne treba očekivati da će se baviti Elizabetinim nevoljama.
Ne, mora se osloniti na sebe i upotrijebiti vlastitu pamet kako bi
preživjela.
Nakon te odluke okrene se unutarnjemu miru koji donosi
molitva. Pokojnom će ocu, shvati, s pronicavošću rođenom iz
propupale zrelosti, njezine molitve biti potrebne.

Pošto su se lordovi iz Vijeća zakleli na vjernost kralju Eduardu,

lord Hertford, zanemarivši želje svojega mrtvoga gospodara i
postavivši se na čelo Vijeća, nije gubio vrijeme, nego stade obavljati
pripreme za odlazak u London kako bi se sve moglo dogovoriti za
pogreb pokojnoga kralja i krunidbu novoga.
- Zar neću i ja poći, milorde? - upita Elizabeta Hertforda, ali on
odmahne glavom.
- Žalim, gospo, ali Njegovo je pokojno Veličanstvo izričito
zatražilo da nitko od njegove djece ne nazoči njegovu posljednjem

199
ispraćaju. A kako kralj nije oženjen, prisutnost žena na krunidbi ne
bi bila primjerena. Žao mi je.
Elizabeta osjeti kako u njoj raste ljutnja. Tko je ovaj čovjek,
potekao od laktaške Seymourove krvi, da sada svime upravlja
umjesto oca?
- Pa što mi je onda činiti, gospodine? - raspitivala se.
- Zasad ostanite ovdje, s gospođom Astley. Poslat ću vam
poruku nakon kraljeve krunidbe.
Osjećaj izigranosti nabuja u Elizabeti i ona stisne šake. Da ne
nazoči ni očevu pogrebu? Uvijek spremne suze navriješe joj na oči.
Grof joj uputi pogled razumijevanja i velikodušno izvuče
pergament na kojemu se njihao veliki državni pečat.
- Ovo je posljednja volja vašega oca, gospo - reče joj - i njome
vam je ostavljeno tri tisuće funta. To vas čini imućnom ženom,
jednako bogatom kao i ma koji velikaš. Imam vam kazati i to da
ćete, kada se udate, primiti na ime toga iznos od deset tisuća
funta. Osjećam da vas, međutim, moram upozoriti kako ćete,
udate li se bez odobrenja i suglasnosti Vijeća, biti isključeni iz
prestolonasljednoga reda, kao da ste umrli. Isto vrijedi i za vašu
sestru, gospu Mariju.
- Nemam želje za udajom - izjavi Elizabeta, očito nimalo
dirnuta tom srećom. - Voljela bih, međutim, pratiti brata na dvor.
- Bojim se da to neće biti moguće - obavijesti je grof. - Barem
dok se kralj ne oženi. I dalje ćete živjeti u Hatfieldu, Ashridgeu i
ostalim uobičajenim rezidencijama.
- Ali, kraljica je još uvijek na dvoru - reče Elizabeta.
- Ne zadugo. U ovom je trenutku, dakako, u koroti, ali je već
dala na znanje kako se kani povući na neki od svojih udovičkih
posjeda. I nju je kralj ostavio dobro opskrbljenu.
Elizabeta se okrene u stranu. Posljedice očeve smrti bile su još
gore nego što je predviđala. Sada je, istina, bogata, ali kakve joj
koristi od bogatstva ako ne smije poći na dvor, nego je ostavljena

200
da trune tu u Enfieldu? Nije se mogla dolično oprostiti od oca čak
ni na sprovodu.
Prostrijeli Hertforda kraljevskim pogledom i zauzvrat sa
zadovoljstvom primijeti kako je poniknuo pred njezinim očima.
Viđala je oca kako postupa na taj način pa je malo razveseli svijest
o tome da je naslijedila nešto od njegove veličanstvene volje i
držanja. To znači biti kraljevska osoba, pomisli, ta tajanstvena moć
pred kojom drugi dršću, a mogla bi se pokazati korisnom u
budućnosti. No, od kakve je koristi privid moći ako nema stvarne
podloge? Kada se sve dobro pogleda, bila ona kraljeva kći di ne
bila, samo je bespomoćno mlado siroče, bez drugoga izbora doli
činiti što joj se kaže.

- Što da učinim s tim? - uzvikivala je kada ju je samo Kat mogla

čuti. - Treća sam po redu gospa u zemlji, a oni od mene očekuju
da postanem pustinjakinja!
- Zašto ne razgovarate s kraljem? - predloži Kat. - Uvijek ste
mu bili silno dragi, a njegova bi riječ mogla odnijeti prevagu.
Elizabeta razmisli o tome.
- Možda si u pravu, Kat - reče. - Hoću. Poći ću k njemu i
razgovarati s njim.

- Gospo Elizabeta, to zbilja nije prilično - reče joj lord

Hertford ustobočivši se na vratima što su vodila u kraljevske
odaje.
- Želim vidjeti svojega brata kralja - reče mu ona hladno,
glasom koji ne trpi pogovora. Bez ikakve se dvojbe jasno vidi da je
prava kći svojega oca, pomisli grof: lakše će biti ako joj popusti. Bio
je u braku s najgoropadnijom svađalicom u zemlji pa je odavno
naučio da, kada su žene u pitanju, popustljivost život čini mirnijim.
Elizabeta brata, sjajno odjevena u žalobno ruho ukrašeno
gagatom, zatekne kako sjedi za stolom pomno ispisujući kićeni

201
potpis Eduard R. na gomilu dokumenata službenog izgleda. Pogleda
je i kimne joj glavom kada se spustila na koljena.
- Smijete ustati, sestro - velikodušno joj reče.
- Nadam se da nalazim Vaše Veličanstvo u nešto boljemu
raspoloženju - reče ona.
- U boljem sam raspoloženju, hvala - odgovori on. - A što se
vas tiče, draga moja sestro, siguran sam kako nema velike potrebe
da ja tješim vas jer, zahvaljujući svojoj učenosti i pobožnosti, znate
kako valja prihvatiti Božju volju. Vidim da, kao i ja, već možete na
smrt našega oca misliti s mirom u umu.
- Trudim se postići taj mir, sir - odgovori Elizabeta. -
Podsjećam samu sebe da sam ponosna što sam njegova kći.
- Jedno nas mora tješiti - odgovori dječak s prijetvornom
pobožnošću nevjerojatnom za svoje godine - naime, to da je on
sada na nebu i da je iz ovog bijednoga svijeta prešao u sretno i
vječno blaženstvo.
Na ove riječi Elizabeta osjeti kako je suze opet bockaju pod
kapcima, ali Eduardovo lice ostade ravnodušno.
- Jeste li nešto željeli od mene, sestro? - upita je on. - Ili ste mi
samo došli ponuditi riječi utjehe?
- Vaše Veličanstvo, preklinjem vas, dajte da dođem na dvor! -
zamoli Elizabeta. - Nemojte dopustiti da me ostave ovdje,
odsječenu od života koji je za mene važan.
Eduard se namršti.
- Dakako da morate doći na dvor - reče. - Međutim, ne još.
Pričekajte do moje krunidbe, a potom ću poslati po vas. Neću vas
zaboraviti. Uvijek ste mi bili dragi.
Krunidba dođe i prođe, a Elizabeta je u nadi čekala u Enfieldu,
ali obećani poziv, kako od kralja, tako ni od lorda Hertforda, nije
stigao. No, zato stiže pismo od Katarine Parr.

202
 - Pismo od kraljice! - uzvikne Elizabeta slomivši pečat i željno
preletjevši pogledom preko otmjenih nakošenih slova. - Moli me
da dođem živjeti s njom u Chelsea! Kaže da se i Vijeće složilo s
time! Oh, Kat!
Elizabetine su oči sjale prvi put u nekoliko tjedana i Kat se
tomu mogla jedino radovati. Srce joj je, međutim, klonulo. Teško
da je za nju moglo biti gore vijesti jer je mislila da je priča s
njezinom suparnicom završena. Ali, bila je u zabludi, u teškoj
zabludi, a kao posljedica toga izgledi za odlazak u kraljičino novo
boravište bili su joj nepoželjni. Ipak, prisili lice na osmijeh.
- Oduševljena sam zbog vas - reče.
- Njezina je Milost posebno zapovjedila da vi vodite moje
kućanstvo - nastavi uzbuđeno Elizabeta. - A s nama mogu ići
meštar Grindal, kao, dakako, i gospodar Astley!
- Polaskana sam - reče Kat, tek s tračkom ironije.
- Oh, tako sam zadovoljna! - žapjevucka Elizabeta. Bit će mi
beskrajno veselje boraviti uz kraljicu. Ta, nije li se prema meni
ponijela poput majke?
Kat proguta pljuvačku.
- Ne dvojim da će vam biti potpora u ovom trenutku - reče
nevoljko, a Elizabeta je bila previše zaokupljena drugim mislima da
bi primijetila njezinu ogorčenost.
- Istinu govoreći, čeznula sam za time da je vidim - prizna
Elizabeta, sjedne na klupu s naslonom i raširi vitke prste na širokim
crnim skutima žalobne haljine, odsutno se diveći tom dojmu.
- Kaže h kraljica kada joj se imamo pridružiti? - upita Kat.
- Očekuje da će se u ožujku smjestiti u Chelseaju pa će mi
onda poslati poruku. Oh, osjećam se bolje već na samu pomisao o
tome, draga Kat! Kraljičin odlazak u Chelsea objašnjava zašto ne
mogu živjeti na dvoru.

203
 - Oh, ne - reče odgojiteljica - to ne bi bilo prilično. Nijedna
gospa neće boraviti na dvoru sve dok se kralj ne oženi, a to se
neće dogoditi još nekoliko godina, to vam jamčim.
- Moramo se spremiti! - uzbuđeno reče Elizabeta. Ukočena
izraza lica, Kat pozove slugu i zapovjedi mu da pođe u potkrovlje
po putne škrinje gospe Elizabete.

Admiral se vratio. Tek što su vijesti o smrti kralja Henrika

došle do njega, smješta je pohitao kući u Englesku prigrabiti udio u
moći i bogatu plijenu koji će sada biti na dohvat poduzetnim
ljudima.
Kraljica je, još uvijek u osami kojom su se obilježavali prvi dani
kraljevskoga udovištva, čula za njegov povratak i srce joj je
poskočilo od radosti i opojnoga iščekivanja. Nije gubio vrijeme, već
se vratio po nju! Čim prođe prvi mjesec korote, poslat će joj
poruku, znala je to!
Lord Hertford, koji se užurbano trudio učvrstiti svoju premoć
u Vijeću, zastenje kada se njegov brat pojavi u Whitehallu,
razmetljivo ušavši u dvoranu u kojoj je zasjedalo Vijeće, kao da mu
to mjesto pripada.
- Nede! - uzvikne Tom bučnim, prodornim glasom, pljesnuvši
grofa po ramenu. - Dobro je biti kod kuće. Došao sam što sam
prije mogao.
- Dobro došli, Tome - odgovori Hertford, na silu hineći
zadovoljstvo, istodobno se pokušavajući iskobeljati iz bratova
medvjeđeg zagrljaja. - Nisam vas očekivao...
- Zar ste mislili da ću se držati podalje kada sam ovdje
potreban? - upita ga Tom. - Rekli su mi da se sastavlja Regentsko
vijeće pa sam došao zauzeti mjesto u njemu.
Hertford je bio zbunjen. Da je njegova supruga Ana bila tu,
odlučno bi pokazala Tomu gdje mu je mjesto u vezi s tim, ali Ane
nije bilo, a on je mrzio sukobe ili neugodnosti.

204
 - Žao mi je što vam moram reći da vas pokojni kralj nije
imenovao u Vijeće, Tome - reče nevoljko.
- Što? - zagrmi Tom. - Ja sam ujak novoga kralja, baš kao i vi i
imam pravo biti u Vijeću.
- Bojim se da su svi lordovi već imenovani i da su prisegnuli
kao članovi Vijeća - reče Hertford, navlačeći na lice izraz kao da
žali zbog toga.
- Ne prihvaćam ne kao odgovor! - prasne Tom. - Nemate
pravo isključiti me.
- Odluka je Vijeća konačna, brate, i ja to ne mogu promijeniti -
objašnjavao je Hertford, obuzdavajući vlastitu ćud.
Tom stisne šake i unese se bratu u lice.
- Mislite da ćete me zadržati što dalje od vlasti - prosikće - a
to dolazi od vas jer ste oduvijek bili ljubomorni na mene. Nemojte
se zavaravati, znam tko stoji iza mojega isključenja. No,
upozoravam vas, dobit ću zasluženi udio u upravljanju ovim
kraljevstvom pa makar morao pribjeći umorstvu ili veleizdaji da to
postignem.
- Takve isprazne i nesmotrene prijetnje neće vam donijeti
dobra - odvrati Hertford uzmaknuvši. - Pri sastavljanju Vijeća samo
smo slijedili želje pokojnoga kralja. Njega krivite što vas nije
imenovao.
- Oh, pametno vam je to, skrivati se iza staroga Harryja -
ispljune njegov brat, opako se cereći. - No, požalit ćete zbog svojih
spletaka kada ja steknem moć koja će mi u ovoj zemlji s pravom
pripadati, veću nego što ste ikada mogli i sanjati, a kada je
steknem, onda se čuvajte, brate. Vaša će glava prva pasti.
- Uzrujani ste, Tome, to je jedino opravdanje koje za vas
nalazim - reče Hertford. - U ime milosrđa, zaboravit ću što ste
rekli, ali polako uviđam da je Njegovo pokojno Veličanstvo
pokazalo veliku mudrost kada vas nije imenovalo u Vijeće. Ovome
su kraljevstvu potrebne hladnije glave od vaše. Razmislite o tome.

205
 - Oh, zahvaljujući vama, imam puno toga za razmišljanje! -
otpovrne admiral.
- Vratio se ujak Thomas? - ponovi mladi kralj.
Da, sir, i traži prijam - reče lord Hertford - ali rekao sam mu
da ste zauzeti državnim poslovima.
- Neka uđe - naredi dječak.
- Vaše Veličanstvo, to ne bi bilo mudro - upozori ga ujak. - On
je budalasta osoba, a vi nemate vremena da ga gubite na njega.
- Zar ja nisam kralj, ujače? - ogorčeno će Eduard. - Ne smijem
li sam odlučivati ni o tome koga ću primiti u audijenciju?
- Kada dođe vrijeme za to, sir - blago reče Hertford. - Za sada
je Vaše Veličanstvo, iako mudro za svoje godine, još uvijek dijete i
valja mu se oslanjati na savjet onih koji su mudriji i iskusniji od
njega.
- Ja sam kralj! - razdraženo prasne Eduard.
- A ja sam, sir, na čelu Vijeća što ga je ustanovio kralj Henrik,
neprežaljeni pokojni otac Vašega Veličanstva, sa zadaćom da
upravlja ovim kraljevstvom do vašega punoljetstva. Vaš bi otac
želio da se oslonite na moju prosudbu. Bojim se da ću morati
ustrajati na vašoj suradnji.
Eduard se ozlovolji. Biti kralj nije bilo ni blizu onako zabavno
kako je nekoć pretpostavljao. Očekivao je da će biti poput oca,
kojega su se svi bojali i pokoravali mu se, ali našao se sputan svim
vrstama pravila i ograničenja. Morao je učiti još marljivije nego
prije, nije smio zanemarivati bogoslužje, nego je morao pokazivati
krepost i pobožnost kakve se očekuju od nekoga koga podanici
pozdravljaju kao novoga Davida ili Samuela, morao se držati
podalje čak i od vlastitih prijatelja i nikada ne zaboraviti tko je: nije
smio ugroziti život borbom na kakvu viteškom turniru jer je
opstojnost kraljevstva ovisila o njegovu opstanku. Uvijek mora
imati na umu sliku svojega veličanstvenog oca i nastojati mu
nalikovati u svakom pogledu. A sada, kako se čini, nije mogao

206
nekome odobriti ni prijam osim ako za to najprije ne dobije
dopuštenje od Vijeća, bolje rečeno - od ujaka Hertforda.
- Prepustit ću vas vašim knjigama, sir - reče mu ujak, ulagivački
se klanjajući i natraške izlazeći iz odaje. Eduard se namršti.

Admiral je bjesnio, ali plodni su mu um sve više obuzimali

različiti naumi. Slavohleplje je tinjalo u njemu: ako se ne može
obogatiti u dvorskoj službi ili pod kraljevim pokroviteljstvom, onda
će, odluči, sklopiti probitačan brak. Bilo mu je potpuno jasno da su
dvije kraljeve neudane sestre najpoželjnija prilika u zemlji. Brak s
kraljevom sestrom donio bi mu prestiž, moć i bogatstvo, a svakako
bi bio pljuska onoj lasici od njegova brata.
Ali, koju sestru odabrati? Nije morao o tome puno razmišljati.
Marija možda i jest sljedeća moguća nasljednica, ali neizvjesna
kruna teško da može nadoknaditi činjenicu kako je riječ o
osušenoj usidjelici koja vjerojatno očajnički čezne za muškarcem u
postelji, a njemu, uostalom, u tom pogledu ne bi vjerojatno uopće
bila zanimljiva.
Ne, morat će to biti Elizabeta. Sada joj je trinaest, u dobije za
sklapanje braka, a navodno je duhovita i zgodna, iako je već neko
vrijeme nije vidio na dvoru. Oženit će se Elizabetom. Pri pomisli na
razonodu u postelji s takvom mladom nevjestom, kćerkom kralja
Harryja i one izazovne namiguše Ane Boleyn, osjećao je drhtaj u
slabinama.
Ali, kako pristupiti ovom pitanju? Možda da pošalje pismo
samoj mladoj gospi kojoj će zacijelo laskati pažnja tako iskusna
muškarca? Možda bi ga trebalo poslati, nezapečaćeno, njezinoj
odgojiteljici, uz popratnu poruku. To će biti prikladnije.

Kat je zurila u pismo. Srećom je bila sama u sobi koju je dijelila

sa suprugom, čisteći njegovu i svoju odjeću, kada joj ga je glasnik
donio.

207
 Ponovno pročita pismo. Molim vas da mi date do znanja, pisao
je admiral Elizabeti, imam li biti najsretniji ili najjadniji od svih ljudi na
svijetu. Kakve li drzovitosti! Kako se usuđuje takvo nešto i
pomisliti? A što je s njegovim nekadašnjim udvaranjem bivšoj
kraljici koja će biti slobodna udati se za njega pošto protekne
dolična godina korote?
Ipak, kada se dobro promisli, admiral je krasan predstavnik
muškoga roda, odvažan, vatren, šarmantan i hrabar. Većina bi žena
bila presretna da ga dobije za muža, čak i uza svu njegovu taštinu i
naglost. Ali, Elizabeta ne pripada toj većini. Ona je kraljevska kći i
njezin će brak biti državno pitanje, a morat će ga odobriti Vijeće.
Povrh svega, često govori kako se i ne želi udati.
Ipak, on je bio vrlo poželjna prilika. Zajedno bi on i Elizabeta
bili lijep, duhovit par. Bio je upravo onakav muškarac kakva je Kat
priželjkivala za Elizabetu. Istinu govoreći, i sama je Kat bila pomalo
zaljubljena u njega, i to već dugo. John Astley bio je dobar, ljubazan
muž, to se nije moglo zanijekati, ali nije imao moć izazvati
treperenje Katina srca kako je to uspijevalo sir Thomasu. Dakako,
sir Thomas nikada ne bi Kat pogledao na taj način, prestara je ona
za to, ali bilo bi uzbudljivo živjeti u neposrednoj blizini takva
muškarca. A oženi li se gospom Elizabetom, doista će živjeti u
Katinoj neposrednoj blizini i ona će ga moći izdaleka obožavati,
sretna zbog spoznaje da njezina draga Elizabeta uživa s njime u
stvarnosti. Oh, bila bi to vrlo poželjna prilika!
Uzdahnuvši, Kat neodlučno sjedne na postelju, razmišljajući
hoće li pismo pokazati Elizabeti ili će sama odgovoriti na nj. Na
kraju, razboritost pobijedi pa ona, s perom u ruci, sjedne za stol i
obavijesti admirala da, ako želi nastaviti s udvaranjem gospi
Elizabeti, najprije za to mora dobiti dopuštenje Vijeća.
- Ne - smjesta reče lord Hertford.
- Ali, zašto? - glasno je prosvjedovao admiral, pogledom
premjeravajući neprijateljske lica članova Vijeća.

208
 - Zato što je gospa Elizabeta jedna od najboljih ženidbenih
prilika u Europi, kao i vrijedan politički dobitak - objasni njegov
brat. - Jednoga ćemo dana, u ne tako dalekoj budućnosti, željeti za
nju dogovoriti probitačan brak.
- Ona je od kraljevske krvi i ne može pripasti običnom vitezu -
istakne John Dudley, čovjek bikovske grade, namrštivši tamne
obrve. - Pa čak i ako je on kraljev ujak. Valjda to uviđate, pobogu.
- Zaboravite je, sir Thomase - meko reče nadbiskup Cranmer.
- Zacijelo postoje mnoge mlade gospe čijim će obiteljima biti
drago ući u vezu sa Seymourima. Moći ćete birati, siguran sam u
to.
Admiral im svima dobaci mračan pogled pa se, skupivši ostatke
svojega dostojanstva, nakloni i izjuri iz sobe.

Elizabeta raspečati pismo koje joj je Kat pružila, pročita ga i

zagleda se u ispisane riječi, rastrgana između bijesa zbog čovjekove
smjelosti i uzrujana uzbuđenja.
Glasnik je, predajući joj pismo, rekao Kat da je njegov
gospodar poslušao njezin savjet i postupio kako je zatražila. Nije
rekao je li se Vijeće suglasilo s tom vezom, ali sir Thomas valjda,
razmišljala je Kat, ne bi bio toliko nepromišljen da pristupi
Elizabeti bez toga odobrenja?
- Admiral prosi moju ruku - reče Elizabeta.
Katino srce poskoči, ali se ona prisili na oprez.
- Kaže li da je Vijeće odobrilo njegovo udvaranje? - upita.
Elizabeta ponovno očima preleti stranicu.
- Ne!
- Znači da trebamo pretpostaviti kako ga je odobrilo? - pitala
se Kat.

209
 - Možemo pretpostaviti što god nam padne na pamet - reče
Elizabeta - ja se neću udati za njega. Ni moja dob ni moja sklonost
ne dopuštaju mi razmišljanje o braku.
- Trinaest vam je godina - istakne Kat. - Djevojke mlade od vas
već su sretno udane. A admiral je tako krasan muškarac i čovjek
velike hrabrosti. Zar ćete pustiti da vam promakne ovakva prilika?
- Da - tvrdoglavo reče Elizabeta. - Odlučila sam da se nikada
neću udati. Međutim, napisat ću mu ljubazno pismo i odbiti ga uz
izgovor da mi treba najmanje dvije godine dok ožalujem oca prije
nego što uopće počnem razmišljati o braku. Neće tako dugo
čekati na mene.
- Gospo, oprostite mi, ali vi ste glupača! - pobuni se Kat.
- Radij e ću biti neudana glupača nego udana veleizdajnica -
otpovrne Elizabeta. - Nemamo dokaza da je taj gospodin od Vijeća
dobio blagoslov za svoju prosidbu, a osim toga, uživam u svojemu
djevičanskom položaju i namjeravam ga zadržati.
Kat bespomoćno odmahnu glavom.
- Neprirodno je što se ne želite udati. Svaka djevojka želi muža
pa zašto ga ne biste željeli i vi? A ako se bojite bračne postelje, tja,
uvjeravam vas, previše se buke diže oko toga. Nema tu ničega
zbog čega bi se trebalo brinuti.
- Rekla sam da se ne želim udati! - plane Elizabeta, a tamne joj
oči sijevnuše bijesom. Po ćudi je bila slika i prilika svojega oca. -
Zašto mi ne vjerujete? Zar mislite da samu sebe ne poznajem?
- Vrlo ste mladi - priklopi Kat - i s vremenom ćete, vjerujte mi,
promijeniti mišljenje! Poslušajte riječi žene koja je starija i mudrija
od vas. Udajte se za admirala, poželjnijega supruga teško ćete naći.
- Ne - kroz stisnute zube reče Elizabeta.
Ovo ju je pitanje uznemirilo i pobudilo u njoj sve stare bojazni:
činilo joj se da nikada neće moći prihvatiti brak. Nije znala zašto,
ali i sama pomisao na to ispunjala ju je svojevrsnim užasom...

210
 Dopustite mi, lorde admirale, da Vam iskreno kažem kako se, iako
otklanjam sreću da Vam u sadašnjem trenutku postanem ženom,
nikada neću prestati zanimati za sve što bi Vaše zasluge moglo
okruniti slavom i kako ću uvijek osjećati najveće zadovoljstvo da Vam
budem službenicom i dobrom prijateljicom.

- Krvi mi Božje! - zaurla admiral zgužvavši pismo u čvrstu

lopticu. - Zar sam osuđen na to da uvijek ostanem osujećen u
svojim željama?
- Što je bilo, sine moj? - upita stara gospa Seymour, došavši
vidjeti zbog čega se diže tolika vika.
- Ona me odbila! - promrmlja njezin sin. - Mala me frigidna
namiguša odbila.
- Koja mala frigidna namiguša, dragi? - upita njegova majka.
- Gospa Elizabeta - zareži on.
- Pa, sine moj, u prvom se redu niste ni trebali ogledati za
njom - prekori ga iznenađena gospa Seymour. - Nije ona za vas, a
mogli ste i znati da će vas odbiti. Ona je vrlo razborita mlada
gospa.
Ona uzdahne.
- Uvijek ste bih nagli, Tome. Radije promislite prije nego što se
u nešto upustite. Nađite si dobru plemenitašicu, dragi, suprugu s
dobrim mirazom pa se smirite. Treba vam brak s pristojnom,
pouzdanom ženom. I to u pravo vrijeme.
- Da, gospođo majko reče admiral uzdahnuvši i zakolutavši
očima.

Sluga, čovjek po imenu John Fowler, priđe ukloniti kraljev

tanjur sa stola.

211
 - Dar od admirala, sire - promrmlja, utisnuvši u Eduardovu
ruku kesu punu kovana novca, svejednako držeći na oku doktora
Chekea koji je sjedio na suprotnome kraju sobe i ispravljao
dječakove prijevode. Eduard zahvalno podigne pogled.
- Vrlo ljubazno od ujaka - reče. - Volio bih da mu to mogu
nekako uzvratiti.
Fowler se pretvarao da razmišlja. Sir, siguran sam da biste
mogli - reče, ponavljajući riječi koje je prije uvježbao. - Gospodin
admiral kaže da je čuo kako se ljudi čude što se još nije oženio.
Osobno, želi se oženiti, čuo sam nebrojeno puta kako to kaže, ali
još uvijek nije našao prikladnu nevjestu. Bi li Vaše Veličanstvo bilo
zadovoljno ako se on oženi?
- Da, bio bih silno zadovoljan - odgovori kralj.
- Bi li mu Vaša Milost voljela predložiti suprugu? - zapita
Fowler.
Polaskan što se traži njegov sud o tako odraslome pitanju,
Eduard razmisli nekoliko časaka.
- Kako bi bilo da uzme gospu Anu Klevsku? - reče naposljetku.
- Ne, čekajte... volio bih da se admiral oženi mojom sestrom
Marijom i promijeni njezine stavove. Moja je želja da ona prihvati
istinsku protestantsku vjeru, kako su to dužni učiniti svi odani
podanici.
- Prenijet ću svojemu gospodaru preporuku Vaše Milosti -
klanjajući se odvrati Fowler. - Bit će Vašoj Milosti zahvalan na
savjetu.
Eduard kimne, osjećajući se velikodušno.

- Opet ne - reče Hertford - i to zbog istoga razloga. Gledajte,

brate, ni jedan se od nas dvojice nije rodio biti kralj ni zato da se

212
oženi kraljevom kćeri. Obojica trebamo hvaliti Boga i biti
zadovoljni onim što imamo, a ne se preuzetno pokušavati probiti u
društvu. Pouzdano znam da gospa Marija nikad ne bi pristala na
takav brak.
- Kako to možete znati? - otpovrne admiral. - Gledajte, sve što
tražim jest suglasnost Vijeća za taj brak, a ja ću je onda osvajati na
svoj način.
- Zar nisam rekao ne? - gotovo vikne Hertford. - Upozoravam
vas, nemojte dalje ustrajati na tome.
- Vidim, brate, da mi niste prijatelj - podsmjehne se Tom - i da
ste odlučni osujetiti me na svakom koraku. No, prije ću vas vidjeti
u paklu nego što ću popustiti pred vašom zlobom!
- Vaše Veličanstvo, prenio sam admiralu vaše mudre prijedloge
o tome kime bi se trebao oženiti - oprezno reče Fowler, potajno
stavljajući još jednu kesu sa zlatnicima kraj kraljeva tanjura. - No,
on kaže da postoji žena koja mu je draža od gospe Ane i gospe
Marije. Što bi Vaše Veličanstvo reklo na brak između njega i
kraljice?
- Odobrio bih to - izjavi dječak bez oklijevanja. - S vremenom,
dakako. Moja je draga maćeha tek nedavno obudovjela.
Njegovo ravnodušno lice nije odavalo nikakvu bol pri spomenu
nedavnoga gubitka.
- Reći ću to admiralu, sir - obeća Fowler.

Kraljica Katarina stajala je raširenih ruku na velikome ulaznom

trijemu dvorca Chelsea. Ostavši udovicom tek prije šest tjedana,
odjevena u sumornu žalobnu haljinu i s kapicom od crnoga satena
vezanom ljubičastim baršunastim vrpcama na glavi, izgledala je
prilično raspoloženo i bila očito oduševljena dočekujući pastorku.
- Gospo Elizabeta! Kako ste mi nedostajali! - uzvikne
povukavši djevojku u mek, slatko mirisan zagrljaj. - A i vi ste mi,
gospođo Astley, silno dobrodošli. Izvolite ući.

213
 Povede ih u prostranu kuću od crvene opeke, kroz dvoranu s
gredama na stropu pa uz veliko svečano stubište do privatnih
odaja, gdje uvede Elizabetu u raskošno opremljen niz prostorija
opremljenom skupocjenim tapiserijama, skupim sagovima i krasnim
pokućstvom. Zdjele pune sunovrata bile su postavljene po
hrastovim stolovima i škrinjama, a rešetkasti su prozori bili zastrti
svijetlozelenim baršunastim zastorima.
- Gospodin i gospođa Astley bit će smješteni u donjim
odajama - reče kraljica - koje su spiralnim stubištem povezane s
vašima.
Kat se trudila izgledati zahvalno, ali bila je tako bolesna od
ljubomore da je jedva podnosila pogled na Katarinu.
- Gospođo, tako sam vam zahvalna za trud koji ste u sve ovo
uložili i na ovim krasnim odajama reče oduševljeno Elizabeta
ljubeći maćehu.
- Bilo mi je zadovoljstvo - toplo joj reče Katarina. - Sada ću vas
ostaviti da se smjestite.
Ostavši u prekrasnim odajama sama s odgojiteljicom, Elizabeta
zapleše od radosti.
- Zar nemamo sreće, Kat? Oh, ponovno se osjećam sretnom! -
uzvikne. - Sretnijom nego što sam se osjećala već dugo vremena.
Kat se borila obuzdati vlastite osjećaje.
- Molim se da i dalje ostanete sretni - reče vedro, odlučivši
jednom i za svagda suzbiti neprijateljstvo prema Katarini Parr.
Kasnije, za objedom koja je poslužen u kraljičinoj primaćoj
odaji, a na kojemu su se za stolom našle samo Elizabeta i gospa
Herbert, Katarinina sestra, jela se riba u pikantnom umaku, a
nakon toga Elizabetine omiljene slastice: kandirano voće i prhki
kolači punjeni kremom od jaja, a razgovaralo se o posljednjim
vijestima s dvora. Elizabetu oduševi što se prema njoj ophode kao
prema zreloj osobi, dopuštajući joj da se pridruži razgovoru među
odraslima i iznese svoje mišljenje.

214
 - Čujem da je lord Hertford imenovan lordom protektorom -
reče kraljica.
- Bolje rečeno, sam je sebe postavio za lorda protektora -
dometne gospa Herbert posluživši se solju. - No, dakako, sada ga
više i ne bi trebalo oslovljavati kao lorda Hertforda, zar ne?
- Ispričavam se, Elizabeta. Sada je imenovan vojvodom od
Somerseta - objasni kraljica zbunjenoj djevojci. - Mnogi su
promaknuti prihkom kraljeve krunidbe i dobili su visoke naslove.
John Dudley sada je grof od Warwicka, a sir Thomas Seymour
postao je lord Seymour od Sudeleyja.
Osmijeh joj se na tren pokoleba. Nije ju pokušao vidjeti nitije
poslao poruku. Nije mogla suzbiti razočaranje. No, dakako, još je
prerano - ne želi joj se nametati u koroti, kao ni dovesti u pitanje
njezinu čast, a on je pravičan čovjek, očito sposoban za veliku
obzirnost. Ipak, kada bi tek mogla na njega baciti pogled... ih
primiti kratku poruku... Srce joj je bilo ispunjeno čežnjom: tako ga
već dugo čeka.
- Predivno je vidjeti kako se reformirana vjera naposljetku
otvoreno prihvaća - reče gospa Herbert. - Sjećate li se kako smo
skrivali Bibliju na engleskome i živjeli u strahu da nas ne otkriju?
- Nemojte me ni podsjećati na to - zadršće Katarina. - Zamalo
sam zbog nje i umrla. Elizabeta, jeste li sretni što je Engleska sada
protestantska kraljevina?
- Sretna sam, gospođo. - Elizabetin je osmijeh bio iskren. - Za
mene je to istinski put do spasenja, način na koji sam odgojena,
iako toga u početku nisam bila svjesna. No, bojim se da će
stavljanje katoličke mise izvan zakona prouzročiti veliku tugu mojoj
sestri Mariji.
Razmišljala je o tome kako već odavno nije vidjela Mariju.
- Gospa Marija morat će se pokoriti kao i svi drugi - reče
oštro gospa Herbert. - Ne može raditi protiv kraljeve volje.
- Vrlo je pobožna - odvrati Elizabeta.

215
 - Ali, na krivom je putu - dometne kraljica slažući svoj ubrus.
- Uistinu, žalim zbog nje, iako znam kako je treba navesti da
uvidi svoju zabludu.
- Bi li je Vijeće možda moglo ostaviti na miru? - pitala se
Elizabeta. - Na kraju krajeva, ne može počiniti mnogo štete bude li
svoju vjeru obdržavala u tajnosti.
- Nikada je ne podcjenjujte - upozori Katarina. - Uživa
prijateljstvo cara, svojega rođaka, a on je zaštitnik katoličke vjere u
Europi. Moćan je vladar pa, ako poželi, može povesti vojsku na
Englesku i prisiliti nas da opet prihvatimo rimokatoličku vjeru.
Srećom, silno je zauzet nastojanjem da istjera Turke sa svojih
posjeda.
- Ne vjerujem da bi moja sestra poželjela pozvati ma kojega
stranog napadača da navali na naše kraljevstvo - reče Elizabeta.
- Previše je odana našemu bratu kralju, a i silno ga voli.
Uostalom, doista želi samo supruga i djecu. Ne zanima se za
politiku.
- Možda i ne zanima - reče gospa Herbert - ali sumnjam da će
joj i dalje biti dopušteno prisustvovati vlastitoj misi. Uostalom, to
će uskoro biti i protuzakonito.
- Moramo se moliti za nju - reče Katarina. - A sada, budući da
smo završili s jelom, možda malo glazbe prije nego što se
povučemo. Elizabeta, hoćete li nam malo zasvirati na lutnji?
Bilo je to u svibnju, jednoga petka predvečer, a Elizabeta i Kat
uživale su, nakon neuobičajeno hladnoga proljeća, u prvome
toplom razdoblju te godine, sjedeći pod trešnjom i sunčajući se u
prekrasnim vrtovima što su se pružali sve do Temze. Elizabeta
odloži knjigu koju je čitala: Obranu dobrih žena sir Thomasa Elyota,
koja se, unatoč svoj privlačnosti činila prilično suhoparnim štivom
na takav prekrasan dan. Kapica je ležala pokraj nje na travi, a ona
se baš pitala hoće li probuditi Kat koja je tiho hrkala, kad uoči
kraljicu kako izlazi iz kuće i hita u suprotnome smjeru, prolazeći

216
između ograđenih cvjetnih gredica i nestajući iza bujne živice što je
presijecala vrt. Bilo je nečega u Katarininu odlučnome koraku što
je Elizabeti govorilo da je kraljica nekamo krenula po prilično
važnome poslu.
Nije više mislila na to sve dok treće večeri poslije toga,
razodjenuvši se da pođe u postelju i utrnuvši svijeću, nije zastala uz
prozor promatrajući noćno nebo i prisjećajući se onoga što joj je
otac davno govorio o zvijezdama. Puno ih je te noći bilo vidljivo, a
bio je gotovo pun mjesec. Elizabeta otvori jedno krilo i omiriše
svjež, mirisan zrak, puteno ga udišući.
Odjednom se ispod nje na stazi pojavi kraljica, koračajući
odlučno u istome smjeru kao i prije tri dana. Elizabetu još više
zapanji činjenica da je Katarina bila odbacila žalobno ruho i da sada
na sebi ima lijepu haljinu svjetlije nijanse - neodredive na mjesečini
- vrlo duboka, četvrtasta izreza oko vrata.
Kraljica joj načas nestade iz vida, ali Elizabeta ostade na
prozoru, i dalje motreći. Njezina budnost uskoro bi nagrađena jer
se kraljica ne zadrža ondje kamo je otišla, nego se pomoli između
drveća u društvu osobe koja je Aedvojbeno bila muškarac. Visok
muškarac odlučna koraka. Oboje su govorili tihim glasom, a čak su
se i prigušeno smijali približavajući se kući. Elizabeta zapanjeno
prepozna Thomasa Seymoura, odnedavno lorda od Sudeleyja,
čovjeka koji je nedavno njoj bio predložio brak pa je poprilično
sablazni kada ga vidje kako je jednom rukom zagrlio Katarinu oko
ramena i privukao je k sebi, a zatim se sagnuo i poljubio je ravno u
usta.
Nešto se u tom trenutku uskomeša u Elizabeti, nešto što nije
bilo povezano samo sa zaprepaštenjem što svjedoči toj posve
neočekivanoj i vrlo prisnoj kretnji. Nije vidjela Katarinino lice, ali
na mjesečini je mogla razabrati kako se tijelom privija uz admirala
pokretom dragovoljna prepuštanja. Možda je to bio razlog ili pak
možda vješt način na kojije muškarac ukrao poljubac ženi, no
Elizabeta iznenada shvati što znači željeti muškarca, a tome se

217
znanju pridruži sumoran osjećaj gubitka - sve to moglo je pripadati
njoj, samo da je bila dovoljno pametna i prihvatila Katin savjet.
Neočekivana, nepoznata vrelina u trbuhu i u stidnim dijelovima
bila je neodoljiva. Propupale su joj grudi bridjele. Koliko god bila
mlada, odgovor svojega tijela prepoznade kao žudnju. Spozna da je
bez daha i sva drhtava, a između nogu osjeti čudnu vlažnost. Kada
spusti pogled, vidje krv kako iz nje kaplje po podu.
Iako ju je pogled na to zaprepastio, znala je što je posrijedi,
očekivala je mjesečno krvarenje još otkako joj je Kat prošle godine
objasnila sve o tome. Ipak, svejedno se užasnula, a umorni se um
poigravao njome. Žudnja... i krv. To joj se dvoje neraskidivo
povezalo u svijesti jer se, zahvaljujući nekoj čudnoj podudarnosti,
jedno pojavilo zajedno s drugim.
Nije, međutim, bilo u pitanju samo to: bilo je tu i uspomena,
nesretnih uspomena. Muškarac i žena možda žele jedno drugo, ali
ishod je toga često dijete, rođeno u izljevu krvave tekućine - znala
je to jer je čula da se o tome govori. A neke žene od toga i umiru.
Njezina vlastita baka Elizabeta od Yorka, kao i njezina maćeha Jane
Seymour - obje su preminule od posljedica porođaja. A žudnja
može dovesti i do drukčijih oblika smrti. Njezin je otac želio
njezinu majku, a majka je doživjela krvav kraj, kao i Katarina
Howard, još jedna žrtva žudnje, nezakonite u njezinu slučaju. I
sada, ona, Elizabeta, kao i svaka žena, svakoga mjeseca mora
krvariti, a kada bi se upustila u to da zadovolji vlastitu žudnju - Kat
je bila vrlo jasna u tom pogledu - tom bi prilikom opet bilo krvi, a i
boli, bar prvom prigodom. Od same pomisli na to osjećala je silnu
studen.
No, zar ona nije riješila da se nikada neće udati? Ako se ne
uda, izbjeći će suočavanje s krvavim muškim prodorom ili krvavim
porođajem, ili nečim još gorim. Ali tada će morati zaboraviti i na
sve izglede da upozna slatku i dirljivu nježnost kakvoj je upravo
svjedočila između kraljice i admirala, a koju je sama, u svojoj
nevinosti, mogla samo zamišljati. To je možda mala cijena za

218
sigurnost, razmišljala je, kada je onaj kratkotrajni trenutak
uzbuđenja prošao i više nije imao snage uzburkatijoj misli. Pribravši
se, zadivi se kako joj je bilo lako utonuti u sanjarenje. Sada se mora
pozabaviti važnijim praktičnim pitanjima.
Ono je dvoje ispod njezina prozora otišlo i vrt je ostao prazan.
Negdje hukne sova. Neće zaboraviti ono što je maločas vidjela,
neće izdati ženu koja je bila njezina ljubazna dobrotvorka i neće se
zamarati mislima o tome što je moglo biti. Naguravši rub spavaće
košulje između nogu, bosonoga požuri do škrinje u ložnici potražiti
komade platna što ih je Kat bila priprermla za ovakav slučaj.

Narednih je noći Elizabeta opet viđala ljubavnike, otprilike u

isto vrijeme, kako idu putem prema kući. Oprezna pretraga po
vrtovima odade joj kako kraljica pušta admirala da uđe kroz
vratašca u zidu. Povremeno bi ga Elizabeta čula kako odlazi u sitne
sate. U tim je prigodama bio sam i brzao prema vratima.
Nikome nije govorila o tome. To se, mislila je, žestoko želeći
zaštititi Katarinu, nikoga ne tiče doli samo njih dvoje.
No, i Kat je gledala kroz prozor pa je, više upoznata s takvim
stvarima od Elizabete, donijela vlastite zaključke. Kraljica bi
svakako trebala voditi više brige o vlastitoj časti! Kako se može
odavati takvome lakomislenu ponašanju tako brzo nakon smrti
kralja Henrika, i to s čovjekom po položaju toliko ispod nje? I kako
se usuđuje zabavljati sa sir Thomasom Seymourom kojega je Kat
namijenila Elizabeti? Je li to samo ljubakanje? Ili nešto od daleko
veće važnosti? U svakom bi slučaju posljedice za sve koji su u to
umiješani mogle biti ozbiljne, a to će zasigurno okončati Katine
naume u vezi s njezinom pitomicom.
Katine dobre odluke odmah odoše u vjetar. Bolesna od
ljubomore, zamišljala je sebe kako kraljici u lice govori sve što, zna
ili kako je kod Elizabete optužuje zbog toga pa čak i kako o njezinu
sramotnome vladanju izvješćuje Vijeće. No, dakako, razmišljala je,

219
ova ljubavna veza ne može zadugo ostati tajnom. Već je bila čula
govorkanje među služinčadi - u velikome je kućanstvu bilo
nemoguće išta zadržati u tajnosti. Razotkrivanje će uskoro
uslijediti, to je izvjesno. Kat ništa ne mora činiti. I bolje je tako.

Dva dana poslije toga, putem prema spremištu s posteljinom,

Kat uspije čuti završetak promrmljanoga razgovora između dviju
kraljičinih sobarica i zaprepasti se zbog onoga što je čula.
- Pazi što ti kažem, vjenčali su se prošli tjedan! - reče jedna od
njih. - Ja sam im pripremila postelju i vidjela dokaze o tome.
- Ma nemoj mi reći! - dahne druga.
- Tko se to vjenčao? - upita Kat ulazeći u spremište.
- Ovaj... ne poznajete ili, gospođo Astley - zamuca prva žena,
očito prestrašena. Ona i njezina družica pokupiše svoje zavežljaje i
žustro iziđoše.
Katino je srce mahnito lupalo. Zacijelo su govorile o kraljici.
Bila je uvjerena u to. Vjenčala se? S lordom od Sudeleyja? Kako su
se usudili, a stari kralj nije u grobu ni četiri mjeseca? Oh, bit će to
sablazan golemih razmjera! A ona, Kat, najvećim će dijelom tome
pridonijeti.

Kat je bila uzela u običaj povremeno odlaziti u London kako bi

u St. Paul’s Churchyardu kupovala knjige za Elizabetu i razgledavala
nakit što se prodavao u lijepim zlatarnicama u Cheapsideu.
Ponekad je išla kolima, a u drugim prilikama pješice, prateći vijugavi
riječni tok. Jednom prigodom baš se vraćala kroz St. James Park,
kad slučajno susretne admirale.
- Eh, zar to nije naša ključarica! - pozdravi je on nestašno, ali
osjećala je kako je njegove oči podmuklo motre. Jedino je ona bila
upoznata s njegovim potajnim stremljenjima u pogledu njezine
mlade gospodarice: sluti li on da je u posljednje vrijeme čula
govorkanje o njemu i kraljici?

220
 - Dobar dan, lorde admirale - reče mu, ne obazirući se na
njegov podsmijeh i spuštajući na klupu košaricu koju je nosila.
- Prekrasan dan, gospođo Astley. Upravo dolazim iz palače -
reče on pa pokaza na crvene opeka palače St. James iza njih.
- Trebalo mi je malo zraka. Odaje lorda protektora pomalo su
pregrijane!
Snuždeno se smješkao. Kat ga odluči natjerati da mu bude još
više vruće.
- Očekivala sam da ću vas vidjeti u Chelseaju, gospodine - reče.
- Mislila sam da ćete nastaviti s udvaranjem gospi Elizabeti.
- Ah, to - reče on izgledajući kao da mu je neugodno.
- Čula sam da se posvuda govori kako ćete gospu Elizabetu
uzeti za suprugu - oporo nastavi ona, iako ništa takvo nije bila čula.
- Ne - smeteno odvrati on. - Neću gubiti život zbog supruge.
Obratio sam se Vijeću, ali to ne može biti. - On stiša glas. Po vjerit
ću vam tajnu: zaručio sam se s kraljicom.
Kat je jedva zadržavala ljutnju.
- S raznih strana, međutim, čujem da ste otišli i dalje od zaruka
pa ste se već i vjenčali! - uzvrati.
Admiral se osmjehne, ali u očima mu se još uvijek čitao oprez.
- Ne obazirite se na naklapanja, gospođo Astley - reče joj, a
potom se nakloni i ode, vraćajući se velikim koracima prema palači.
Kat ostade stajati zureći za njim, kuhajući u sebi, bolno svjesna
da su sve njezine nade za Elizabetu izgubljene.

Elizabeta se, pozvana u kraljičinu primaću odaju, iznenadi kada

ondje zateče admirala kako stoji iza Katarine koja ustade sa stolca i
poljupcem u obraz pozdravi pokćerku.
- Moram vam nešto priznati - reče bez daljnjeg uvoda. - Udala
sam se za admirala.
- Udali ste se za admirala? - dahne Elizabeta.

221
 - Da, draga moja - reče mirno Katarina, posegne za rukom
svojega novog supruga i predano se zagleda u njega.
On joj uzvrati osmijeh, otkrivši bijele zube iza punih usana.
Uistinu je vrlo pristao, pomisli Elizabeta. Ne mogu ga kriviti što se
drugdje ogledao za suprugom. Ja sam ga odbila...
- Kada sam jučer otišla u posjet kralju, sve sam mu rekla i
zamolila ga za oproštenje što sam se ponovno udala bez
dopuštenja - nastavi Katarina. - Primio je to ljubazno i obećao da
će nam javno dati svoj blagoslov.
- Moj brat, lord protektor, nije to jednako prihvatio
namršteno reče admiral. - Bijesan je na nas. Odnosno, bolje
rečeno, bijesna je ona njegova žena. Upravo je shvatila da će
morati dati prednost supruzi svojega prezrenog djevera pa je silno
uvrijeđena i uznemirena.
On se naceri.
- Nadam se da ćete i vi biti jednako ljubazni prema nama kao i
vaš brat kralj, Elizabeta - reče kraljica s molećivim prizvukom u
glasu.
- Vjere mi, ne znam što da kažem, osim da mi je drago zbog
vaše sreće - odvrati Elizabeta.
Bila je to istina - bilo joj je drago jer je po sjaju u Katarininim
očima i blagom rumenilu na njezinim obrazima shvatila da joj je
maćeha doista sretna, ali sve je to bilo prerano, taj brak, gotovo
nepristojno prerano. Zar kraljica nije tek nedavno obudovjela i ne
bi li trebala žalovati za pokojnim kraljem?
- Bojim se da smo izazvali strašnu sablazan što smo se vjenčali
tako brzo nakon smrti vašega oca - reče Katarina, sva rumena u
licu. - Mnogi su me na dvoru poprijeko gledali, uvjeravam vas. Nije
to bilo ugodno iskustvo. A lord protektor ukazao mi je, poprilično
grubo, na činjenicu da, ako se pokaže da tako brzo nakon kraljeve
smrti očekujem dijete, nitko neće moći biti siguran čije je ono pa
će time biti dovedeno u pitanje zakonito nasljeđivanje, a i sam

222
kraljevski naslov. No, mi se nismo vjenčali sve do početka svibnja,
tako da njegovi izračuni proizlaze iz zlobe, a ne iz logike.
- Mislila sam da udovice moraju čekati godinu dana prije nego
što se smiju ponovo udati, gospođo - reče Elizabeta, ne mogavši se
zaustaviti. - Možda bi bilo bolje da ste udaju odgodili do tada.
- Da sam imala vremena tako dugo čekati, vjeruj mi, bila bih to
učinila - strastveno se zaklinjala Katarina. - No, više nisam mlada,
već mi je trideset pet, Elizabeta, a žudim za djetetom dok to još
uvijek mogu. Ne bih htjela da pomislite kako je ovaj brak
proistekao iz neke nagle strasti. Kao što je istina da je Bog na
nebu, bila sam u potpunosti sklona tomu još dok sam svojedobno
imala slobodu udati se... prije nego što je prevagu odnijela viša sila.
A uz sve dužno poštovanje prema vašemu ocu, dijete, koji je meni
bio dobar gospodar, ugrabila sam ovu priliku da budem sretna pa
mogu samo reći: Bog je to čudesno smislio!
Lice joj je bilo ozareno, radost opipljiva. Elizabeta se nasmiješi.
Ni za sav svijet ne bi željela kraljici pokvariti sreću. Nagne se i opet
poljubi Katarinu.
- Imate i moj blagoslov, gospođo, a i vi, milorde.
Promatrajući je, Tom je mislio kako sve više nalikuje na majku.
Osim crvene kose i nosa koje je dugovala starom Harryju, bila je
slika i prilika Ane Boleyn. Dajte joj godinu ili dvije i muškarci će
sliniti za njom.
On nježno spusti pogled prema Katarini: ispod očiju vidjele su
joj se slabašne bore. Maločas je rekla istinu: doista više nije mlada.
No, još uvijek je lijepa, supruga mu je i u dobru i u zlu i on je ljubi.
Doista je ljubi.

Elizabeta je mislila da je svaka sablazan prošla, sve dok ne primi

Marijino pismo.

223
 Morate smjesta doći k meni i boraviti ovdje u Hunsdonu,
zapovijedala je njezina sestra, i morate shvatiti hitnu potrebu da se
bez odlaganja maknete iz toga kućanstva. Ogorčena sam što
doznajem kako se tijelo kralja našega oca još nije pošteno ni ohladilo,
a već se tako besramno sramoti. Međutim, kako ne želim uvrijediti
kraljicu koja je bila ljubazna prema meni, morate u vezi s ovim
pitanjem Vašega odlaska upotrijebiti mnogo takta, tako da se ne
pokažete nezahvalnom. No, ne smijete sebi dopustiti da i dalje
ostanete izloženi takvoj pokvarenosti ni to da se čini kako je
opravdavate.

- Što da radim, Kat? - zaplače Elizabeta. - Ne želim otići. Ovdje

sam silno sretna. Volim kraljicu koja mi je iskazala toliko ljubavi, a
drag mi je i admiral. Kako da ih napustim?
- Mislim da bi bilo dobro poslušati gospu Mariju - potakne je
Kat, zahvalna zbog neočekivane saveznice. - Moram vam priznati
svoje bojazni od časa kada ste mi priopćili da ste blagoslovili ovaj
brak. Elizabeta, vaš otac kralj tek je nedavno preminuo: morate
vidjeti da je ovo, u najmanju ruku, loše odabran trenutak.
Elizabeta je izgledala neodlučno.
- Da, prerano je - suglasi se. - Nisam tako mislila. No, osim
činjenice da nisu pričekali dok ne prođe pristojno vrijeme, kraljica i
admiral zakonito su vjenčani. Nije to isto kao da žive u grijehu, a ja
sam ovdje tako sretna i ne mislim ništa reći protiv njihova braka.
Uistinu, želim im dobro pa ću se suprotstaviti sestri i to joj reći.
Vrlo obzirno, dakako.
- Je li to pametno? - zapita Kat. - Samo razmišljam o vašem
ugledu, razumijete. Ne osuđujem kraljicu i admirala.
- Draga Kat - nasmiješi joj se Elizabeta, zagrlivši je jednom
rukom. - Uvijek mislite o mojoj dobrobiti. Razumijem vašu
zabrinutost, ali vam kažem da je suvišna. Večeras ću pisati sestri.
Neću joj sve reći, nego samo to da je ovdje sa mnom sve u redu,

224
da stvari ne stoje baš onako kako ih ona vidi i da ću pričekati dok
ne vidim na što će sve to izići. Zar to nije najbolje? Uostalom, ni
Marija ni ja nemamo nikakve moći promijeniti ono što se već
dogodilo. Moramo na najbolji način prihvatiti ono što ne možemo
popraviti.
- Izvrsno - reče Kat, shvaćajući da je poražena i pokušavajući
suzbiti neugodan predosjećaj.

- Otkako se admiral ovamo uselio, ovo je postala puno sretnija

kuća - reče Elizabeta kraljici.
Isprva se bojala da će sve to izgledati kao da je zmija provalila u
raj, ali nakon dva tjedna što ih je provela upoznajući se s novim
očuhom i osjećajući povoljan utjecaj što ih je on ostavljao u životu
svih ukućana, njezine se brige raspršiše.
- Život je uzbudljiviji, često se smijemo...
- I puni smo radosti! - završi Katarina. - Vjere mi, nikada kraja
veselju. Svaki se dan čini kao blagdan. A ja se od toga nikada neću
umoriti.
- Svi vrlo pohvalno govore o admiralu, gospođo - reče
Elizabeta. - Prema svima je ljubazan, nimalo snishodljiv, čak ni
prema najnižem sluzi. Svi ga vole.
Kraljica se osmjehne. Zajedno su prijateljski sjedile za stolom
ispod breskve na tratini nad rijekom, uživajući u svježem zraku.
Boravak na svježem zraku, izjavila je Katarina, njezin je omiljeni
način blagovanja pa je zapovjedila da se priredi prava gozba: stol je
bio nakrcan srebrnim tanjurima punim piletine, divljači, raznih
pašteta, graška i ribe, uz Elizabeti omiljeno ušećereno voće. Ispod
stabala, na pristojnoj udaljenosti, sjedio je glazbenik tiho svirajući
lutnju. Blagi je povjetarac pirkao, težak od mirisa što ga je širilo
dvije stotine grmova damašćanske ruže. Elizabetu je obuzimalo
blaženstvo. Život je bio hjep, a ona je već shvaćala da svijest o

225
sreći upravo u trenu kada je čovjek osjeća, a ne samo u prisjećanju,
znači biti doista sretan.
Brak je Katarini činio dobro: sva je bila ozarena i uživala je u
razgovoru o svojemu pristalom suprugu.
- Rekla sam mu - upravo je govorila - da će, ako kani svakoga
dana smišljati nove užitke i zabave, vidjeti kako se neke druge
stvari kvare. - No, nije zbog toga izgledala previše zabrinuta. -
Nevažno, zar ne? Ovaj je život kratak i treba ga što bolje
iskoristiti. Priznajem da je milord prilično neposlušan i ni izdaleka
pobožan kao što bi trebao biti. Čudno, uvijek ima neki hitan posao
kojim se mora pozabaviti upravo u vrijeme kada nedjeljom treba
poći na jutarnju službu u kapelici, ali shvatila sam da slijedi samo
vlastita pravila.
Žalosno se namršti, no oči su joj poigravale.
- A za vas je dobro da u životu imate očinski lik, Elizabeta -
nastavi posegnuvši za djevojčinom rukom i potapšavši je. - Pravi
skrbnik koji će se brinuti o vašoj dobrobiti.
- Drago mi je što je tako - reče joj Elizabeta, a onda ugleda
spomenutoga skrbnika kako dolazi iz kuće, dugim koracima grabeći
po stazi, blistava osmijeha.
- Dobar dan, Vaša Milosti, moje gospe! - vikne, prenaglašeno
se klanjajući. - Možda biste izgladnjelu čovjeku udijelile pileće
krilce?
- Mislim da smo sve pojele - nestašno će Katarina.
- Sram vas bilo! - reče joj on. - Obje ćete se jako udebljati!
- Evo, gospodine - reče Elizabeta pružajući mu pladanj. -
Njezina se Milost samo šali.
- Uživate li, gospo Elizabeta? - upita admiral usmjerivši na nju
izražajan pogled i blistav osmijeh. Srce joj poče brže udarati, a
nisko u utrobi opet joj se javi onaj čudni osjećaj propadanja.
Uistinu je vrlo privlačan muškarac...

226
 Potom se pribere.
- Ne mogu vjerovati ovolikoj sreći, milorde - odvrati. - Trebala
bih žalovati za svojim jadnim ocem, ali mi Njezina Milost nalaže da
budem sretna, a vi i ona za mene ste ovo mjesto pretvorili u pravi
pravcati raj.
Thomas je časkom promotri, diveći se njezinu kraljevskom
stavu i načinu na koji je držala glavu, a isto tako opažajući pod
uskim opršnjakom njezine propupale grudi.
- To mi je drago - odgovori joj, a onda se okrenu k svojoj ženi.
- Sutra ponovno idem na dvor, Kate, pozvati brata na odgovornost
što je svojoj grabežljivoj ženi dao kraljičine dragulje.
- Ti dragulji po pravu pripadaju meni, sve dok se kralj ne oženi
- reče Katarina. - Molim vas, budite ustrajni. Ne možemo mu
dopustiti da se izvuče iz toga.
Thomas se nagne i poljubi je u usta. Elizabeta skrene pogled,
ne shvaćajući zašto joj pogled na njih uzrokuje takvu bol.

Malo-pomalo, Elizabeti je postalo jasno da joj je admiral sve

važniji. Postajala je sve svjesnija njegove prisutnosti, u kući, za
stolom, u vrtu ili u kapelici - u onim rijetkim prigodama kada bi
onamo došao. Često bi samu sebe zatekla kako ga kradomice prati
pogledom, primjećujući njegove fino oblikovane crte lica, tamne
vragolaste oči, ravan nos i gustu tamnu bradu. Nije se mogla
zasititi pogleda na njega.
Pružalo joj se mnoštvo prilika da se prepusti ovoj igrijer je
admirala, iako je danju često odlazio na dvor, teglenica u večernjim
satima vraćala u Chelsea, na vrijeme da sa svojom novom obitelju
sjedne za večeru. Njegovo je ponašanje prema Elizabeti uvijek bilo
pretjerano udvorno, a volio ju je i zadirkivati, jer bi uvijek
progutala mamac. Ipak se tijekom tih prvih tjedana činilo kako je
potpuno zaboravio na to da joj je svojedobno predložio brak.

227
 Kako je vrijeme prolazilo, sve je češće u sebi osjećala čežnju za
time da ga vidi. Privlačila ju je njegova savršena tjelesna pojava, kao
i njegova blistava osoba. Jednoga jutra, rano se probudivši, pogleda
kroz prozor i vidje ga kako se s teniskog igrališta vraća prema
kući 17 odjeven samo u kratke hlače i čarape, prebacivši bijeli ručnik
preko golih ramena. Kosa mu je bila vlažna od znoja, što je značilo
da je igra vjerojatno bila žestoka. Jedan pogled na njegova široka
mišićava prsa, lagano prekriven tamnim kovrčama i Elizabeta se
osjeti izgubljenom. Nikada do tada nije vidjela nikoga tako ugodna
oku, tako skladan spoj svih udova i crta lica. Kakav li je to
muškarac!
Znala je, dakako, da su muškarci drukčije građeni od žena, a
mogla je tek nagađati kako izgleda nag muškarac jer je jedina
muška osoba koju je ikada vidjela nagu bio njezin brat, i to kao
malo dijete. No, uza svu predivnu zanesenost i grozničave
maštarije, osjećala je i krivnju jer je on bio kraljičin suprug, a ona je
voljela kraljicu i nije ju željela povrijediti. Ipak, u sanjarenju zacijelo
nema nikakva zla, zar ne?

U velikoj dvorani na zid je obješen novi admiralov portret koji

ga je izvrsno prikazivao. Kat jednoga dana zatekne Elizabetu kako
zaneseno zuri u sliku i smjesta shvati što je posrijedi. Krasan
muškarac, zar ne? - reče. Elizabeta poskoči.
- Doista - složi se ona, pomalo bez daha.
- Kraljica je sretna žena - nastavi Kat. - Ali nikada nemojte
zaboraviti da ste vi bih njegov prvi izbor. Ako se ne varam, malo
ste zaluđeni njime, zar ne? - reče i upitno se nasmiješi svojoj
pitomici.

17
Jedan od autoričinih anakronizama: naziv tenis, kao i igra u
svojemu modernom obliku, potječe iz 19. stoljeća, a ovdje je
posrijedi jeu de paume , igra iz koje se tenis razvio - nap. prev.

228
 Elizabeta pocrveni i ništa ne odgovori, sve vrijeme sjetno
pogledavajući portret. Umjetnik je admirala naslikao kao da je živ.
- Ah, Kat, samu sebe ne razumijem - reče naposljetku. - Znate
da sam dugo bila odlučna kako se nikada neću udati. No, bili ste u
pravu: više nisam toliko sigurna u to. Čini mi se da je ljubav između
muškarca i žene nešto što možda ne bi trebalo odbaciti. Trebala
sam vas poslušati jer sada znam da bi se u braku s muškarcem kao
što je admiral moje mišljenje sigurno pokolebalo.
- Pa, za to je sada prekasno - odlučno reče Kat. - Ne možete
ni naslutiti koliko ja gorko žalim što do toga nije došlo jer biste vi i
on bili lijep par, a jamčim vam da nećete tako lako naći toliko
vatrena zaručnika. No, on je sada u braku s kraljicom i vi o njemu
na taj način više ne smijete razmišljati.
- Tako je pristao i privlačan, ne mogu drugo nego misliti o
njemu - šapne Elizabeta.
- Već ćete vi prijeći preko toga - osorno reče Kat. - Mlade
djevojke često razviju naklonost prema starijemu muškarcu,
osobito prema nekome tko tako dobro izgleda kao naš admiral.
Takva je zanesenost bezopasna i beznačajna, iako znam da se vama
sada čini kao nešto od presudne važnosti. No, on je za vas
zabranjeno voće, dijete, pa ga izbacite iz glave.

No, Elizabeta u tome nije uspijevala. Admiral je bio uz nju

kamo god bi pošla. Čak je i neupućeni meštar Grindal primijetio da
na nastavi nije pažljiva kao prije. U misli su joj, nepozvani, dolazili
primamljivi, ali neodređeni prizori u kojima se ona i admiral nalaze
zajedno u postelji, a on obavlja onaj tajanstveni čin što joj ga je
Kat, rumena u licu, svojedobno opisala sve do najsitnijih
pojedinosti. A kada bi pokušala zamisliti kako bi se osjećala da
takav muškarac na taj način vodi ljubav s njome, srce bi joj počelo
udarati, a dlanovi bi joj se oznojili.
Nije mogla prestati misliti o njemu.

229
 Kat se popela pokraj muža u postelju i utrnula svijeću. Kao i
obično, John Astley se nagne nad nju i poljubi je prije nego što će
se zavaliti na pernate jastuke. Kat odahne. Večeras neće morati
obavljati svoje bračne dužnosti. Nikako joj nije bilo jasno što
muškarci vide u tome. Za nju je to bilo nešto neugodno i zbrkano,
a u svakom slučaju posve nepotrebno jer je dob za rađanje već bila
iza nje. Ipak, voljela je muža koji je umnogome bio ljubazan i dobar
čovjek.
- Kat - rekao je John u tami - nešto me zabrinjava. Nešto što
se odnosi na gospu Elizabetu.
Kat se zaprepasti. - O čemu to govorite?
- Promatram je već neko vrijeme - objasni John - i primijetio
sam da, kad god se spomene admiral, postaje vrlo pozorna i
prestane raditi sve čime se u tom trenu bavi kako bi slušala. Kada
ga kraljica hvali, neprimjereno je zadovoljna, a danas sam je, kada
mu je netko spomenuo ime, vidio kako rumeni. Mislim da biste
trebali pripaziti jer se bojim da ona potajno osjeća naklonost
prema njemu.
- Glupost! - oporo reče Kat koju je njegova pronicavost
natjerala na obranu. - On je privlačan muškarac, a ona je u dobi
kada se takve stvari primjećuju. To je potpuno bezazleno pa čak i
ako krije neke romantične osjećaje prema njemu, ona nikada ne bi
učinila ništa što bi povrijedilo kraljicu.
- Ona možda ne bi, ali što je s njim? - John je zvučao
uznemireno. - Razmislite o tome, Kat. Vidio sam ga kako je gleda i
taj mi se pogled nije učinio baš bezazlenim. Morate razgovarati s
njom, upozoriti je. Pomislite samo, ako bi ikada bilo ma čega
nedoličnog između admirala i gospe Elizabete, oboje bi bili krivi za
veleizdaju. Veleizdaju, pazite što vam kažem!
- Ne bi se on tako budalasto ponio - rekla je Kat.

230
 - Puno je ljudi postupilo budalasto zbog zgodne djevojke -
prekine je John. - Mogu li vas podsjetiti na to kakva je kazna za
veleizdaju. Njega bi objesili, privezali konjima za repove i
raščetvorili, iako će mu zbog ranga vjerojatno samo odrubiti glavu.
A nju čeka odsijecanje glave ili lomača.
- Nikada se to ne bi usudili učiniti... ona je kraljeva sestra -
zaprepašteno uzvrati Kat.
- Dvjema je kraljicama već odrubljena glava, i to ne tako davno
- podsjeti je John. - Njezina je majka bila jedna od njih.
- Kažem vam, u tome nema ničega - ustrajala je Kat nakon
kraće stanke. - To je bezazlena zanesenost, ništa više.
- Iskreno se nadam da ste u pravu - reče John s uzdahom. -
No, za slučaj da nije tako, držite oči otvorene, a ako uočite nešto
što vas zbunjuje, bilo što, stanite tome na kraj.
- Admiral je nikada ne bi iskoristio - reče ljutito Kat. On je
častan čovjek i njezin skrbnik, sve dok je ona pod njegovim
krovom. Ne mogu vjerovati da bi spao na takvo što.
- I vas je očarao, ha? - kiselo zapita John.
- Oh, koještarije i besmislice! - nije popuštala Kat.
- Vjere mi, suprugo, imate previše povjerenja u ljude - primijeti
John, a potom se, nemirnih očiju, okrenu licem prema njoj. - Kao
vaš suprug, zapovijedam vam da budete oprezni. Inače bismo svi
mogli završiti u Toweru.
Kat ništa ne reče. Nije vjerovala da bi do toga ikada moglo
doći.

Elizabeta je jednoga jutra upravo završavala s odijevanjem, kad

se otvoriše vrata i na njima se pojavi admiral, otmjen u svojemu
tamnozelenom odijelu.

231
 - Milorde! - usplahireno uzvikne Kat. - Molim vas, preklinjem
vas da kucate prije ulaska. Gospa je mogla biti nespremna primiti
vas.
- Dobro jutro, Elizabeta - osmjehne se Thomas ne obazirući se
na odgojiteljicu, tapšajući po ramenu njezinu zbunjenu pitomicu.
- Dobro jutro, milorde - odgovori Elizabeta kojoj se obrazi
zarumenješe od užitka što ga vidi.
- Jesu li vaše služavke budne? - upita on pokazujući prema sobi
u kojoj su spavale sobarice. - Ako nisu, otići ću tamo i probuditi ih!
U ovom kućanstvu ne možemo trpjeti lijenost.
- Budne su, milorde - žurno reče Kat. - Čula sam kako su
ustale prije nekoliko minuta. Smijem li pitati zašto ste ovdje?
- Eh, došao sam gospi Elizabeti poželjeti dobro jutro - reče on,
široko se osmjehujući. - Zar čovjek ne smije pokazati malo
ljubaznosti prema vlastitoj pastorci?
Kat je izgledala nezadovoljno.
- Dobro jutro, milorde - reče mu hladno Elizabeta, ali obrazi
su joj plamtjeli.
- Vjerujem da ste dobro, gospo? - nasmiješi se on i kinine. -
Dižete li se uvijek ovako rano?
- Da, gospodine - reče ona.
- Sjajno. I meni je rano dizanje važna stvar! Svakoga jutra!
Nešto u njegovu glasu, kao i svjetlucanje u oku, natjera Kat
rumenilo u lice. Vraški čovjek! Srećom je Elizabeta bila previše
nedužna da bi razumjela na što on misli.
- Drago mi je što vidim da ste dobro i želim vam ugodan dan,
moje gospe - reče on, nakloni se i ode.
- Eh! - dahne Kat. - Ovo je bilo silno neprilično!
- Mislim da se samo htio našaliti - reče Elizabeta kojoj je srce
mahnito udaralo.

232
 - Bolje mu je da više ne dolazi - uzrujano otpovrne Kat, iako
joj je bilo toplo pri srcu kad je vidjela kako joj se pitomica sva
ozarila od sreće.
- Sigurna sam da neće - odvrati Elizabeta, ali bilo joj je teško
tomu se ne nadati.
Dva dana poslije toga, admiral se vrati, upavši Elizabeti u
ložnicu baš kada je djevojka na glavu stavljala francusku kapicu.
Dobro je odabrao vrijeme, ušavši upravo u trenutku kada je Kat
bila pošla u potragu za praljom.
- Dobro jutro, gospo - reče uz širok osmijeh i lagano lupnuvši
Elizabetu po stražnjici. - Kako je danas moja pastorka?
Na dodir njegova dlana, osjetivši ga čak i kroz debelu tkaninu
teških damastnih skuta, Elizabeta oćutje trnce i stade se boriti da
ih obuzda. Trnci joj se javiše negdje duboko u utrobi, a potom se
proširiše prema dolje, gdje se pretvoriše u već odavno poznat i
bolan grč među nogama. Je li mu to bila namjera, da je tako
uzbudi?
- Dobro sam, gospodine - reče, jedva uspijevajući ovladati
vlastitim glasom. - Oprostite mi, moram poći u sobu za učenje.
Meštar Grindal me čeka.
- Dobro, dobro - ozari se admiral. - Drago mi je vidjeti da ste
tako željni učenja.
- Volim učiti, kao što znate - reče mu Elizabeta. - A sada me
ispričajte.
Potom gotovo pobježe kroz vrata.

Elizabeta se protezala među plahtama. Kroz razmaknute

zastore oko postelje vidjela je da je u sobi još uvijek polumrak.
Zora još nije bila u potpunosti svanula pa joj se pružala prilika još
nekoliko časaka uživati u postelji. Pospano, okrene se na drugu
stranu.

233
 Odjednom se zastori razmaknuše i admiral se, pogubno naočit
i nasmijan, odozgor zagleda u nju.
- Još ste u postelji? - uzvikne. - Dobro jutro, gospo... vrijeme je
da ustanete!
- Gospodine, ne biste smjeli biti ovdje! - uznemireno ga
prekori ona. - Gospođa Astley još nije stigla.
- Što znači da zanemaruje svoju dužnost! - otpovrne on široko
se osmjehujući. - Hajde, ustanite! - reče pa povuče pokrivače s nje,
ostavljajući joj vitko tijelo izloženo u tankoj batistenoj košulji.
Elizabeta dahne.
- Da vas poškakljam? - vikne on, mičući prstima kao da će je
svaki čas dotaknuti.
- Morate otići, gospodine! - reče mu ona, povlačeći se sve više
u postelju.
- Otići ću tek kada vidim da ste na nogama - odgovori joj on. -
Hajde! Ne gubite vrijeme!
Nevoljko, Elizabeta oko nogu čedno prikupi skute noćne
košulje i sklizne na suprotnu stranu. Potom proviri kroz zastore
oko postelje, svjesna da je njegovo ponašanje silno neprilično i
znajući da ga mora zaustaviti u tome.
- Ustala sam, milorde. Molim vas da sada odete.
U tom trenutku uđe Kat, utjelovljenje pospanosti u širokoj
spavaćici i noćnoj kapici urešenoj vrpcama, užasnutim pogledom
obuhvativši prizor.
- Milorde! Ne biste smjeli biti ovdje! - uzvikne ona.
- Naprotiv, kraljica me je zamolila da poželim dobro jutro
gospi Elizabeti prije nego što pođem u dvor - glatko slaže admiral.
- Ali, ona nije odjevena, to se ne priliči! - prosvjedovala je Kat.
- Dakako da se priliči. Ona je još dijete, gospođo Astley, a ja
sam joj očuh i samo se šalim s njome.
Mirnim ju je pogledom izazivao da mu proturječi.

234
 - Neka bude tako, gospodine - reče Kat sumnjičavo. - No,
ubuduće bih vam bila zahvalna kad biste pričekali dok se gospa
Elizabeta odjene.
Admiral ne obrati pozornost na nju.
- Pozdravljam vas, Elizabeta - reče klanjajući se. - Jedva čekam
da se večeras vidimo. Sada moram krenuti. Teglenica će me čekati,
ali plima neće.
Elizabetini su obrazi bili izrazito rumeni.
Čim je admiral otišao, potrči do zrcala i pomno promotri svoj
odraz u uglačanoj srebrnoj površini. Srećom je svjetlo u sobi bilo
slabo, ali još je uvijek mogla razabrati tamni vrh bradavice pod
tananom tkaninom noćne košulje, a nije li se to vidio i nagovještaj
stidnih dlačica? Koliki je dio njezina tijela on uspio promotriti?
Drhtala je, razdirana između stida i uzbuđenja. Nazvao ju je
djetetom, ali vjerojatnoje i previše jasno vidio da to više nije. Dok
je navlačila na sebe jutarnju haljinu od baršuna, uđe Kat.
- Ako ponovo dođe, morate me odmah pozvati! - naredi. - Što
bi ljudi rekli kad bi se pročulo da vam admiral zalazi u ložnicu, a vi
ste ovako razodjeveni?
- On misli da sam ja još dijete, a očito ovako zamišlja nestašne
šale - reče Elizabeta, samo napola vjerujući u to, a svejedno se
razvratno nadajući da admiral o njoj ne misli kao o djetetu.
- Nestašne šale! - namršti se Kat. - Ima više vrsta nestašnih
šala! Samo vi mene pozovite ako on ponovno dođe.
Te se večeri Elizabeta pobrine jutarnju haljinu odložiti na
stolac odmah pokraj postelje tako da je može dohvatiti za slučaj da
joj admiral sutradan ujutro opet uleti u sobu. A Kat, rastrgana
između sumnje i iščekivanja, obeća da će ustati ranije i biti u
njezinoj sobi još prije zore. Za svaki slučaj.
No, on ne dođe sutradan ujutro ni jutro nakon toga. Elizabeta
se poče opuštati, ali je isto tako bila i neobjašnjivo razočarana.
Pomisao na admirala u njezinoj ložnici dok je ona tek napola

235
odjevena bila je uzbudljiva i nije mogla odoljeti žudnji koja se budila
u njoj. Ali, to je bilo pogrešno, znala je da je pogrešno. On je
kraljičin suprug i ona to nikada ne smije zaboraviti.
- Probudite se, gospo! Na noge, na noge!
- Gospodine, preklinjem vas! - čuo se molećivi Katin glas.
- Prestani kukati, ženo. Samo dolazim provjeriti ustaje li moja
pastorka na vrijeme i kasni li na satove. Kraljica zna da sam ovdje.
- Moja gospa nikada ne kasni, gospodine, pa za tim nema
potrebe. Stvarno moram ustrajati...
Zastori se razmaknuše. Zgodno se lice nadvi nad Elizabetu
koja se instinktivno stisne ispod pokrivača. Da se usudi posegnuti
za jutarnjom haljinom? Učini joj se da je stolac vrlo daleko.
- A kako se danas osjeća mlada gospa? - upita Thomas. - Ne
mislite li da je vrijeme da se počnete spremati? Već je gotovo pet
sati.
Elizabeta mu je baš kanila odgovoriti, kad on iznenada povuče
pokrivače s nje, nagne se naprijed i lupne je po stražnjici. Trgnuvši
se, tijelo je oda, a ni njezinu mučitelju ni njezinoj dadilji ne
promakne drhtaj koji prostruji kroz nju ni kratki ekstatični dahtaj.
Kat se brzo pokrene.
- Vaš ogrtač, gospo - reče ona pograbivši jutarnju haljinu i
pruživši je Elizabeti. - A sada, milorde, biste li bili tako ljubazni da
izidete, tako da gospa Elizabeta može imati malo mira.
Admiral načas kao da htjede prosvjedovati, ali onda se
predomisli. Bez riječi se nakloni i napusti odaju.
- Večeras ćemo zaključati vrata! - odlučno izjavi Kat. Ovo više
nije bila samo šala.

Ključ se okrene u bravi.

- Što... - zbunjeno započe Kat.

236
 Vrata se otvoriše, a na njima se opet pojavi admiral. Ovaj je
put Elizabeta sjedila na rubu postelje, obuvajući čarape, a vitka su
joj bedra bila izložena njegovu pogledu. Ona brzo spusti noćnu
košulju.
- Milorde! - uzvikne Kat, odlučna stati na kraj tim jutarnjim
posjetima. - Vrata su bila zaključana!
- Doista jesu - veselo odvrati on. - Ali, vidite, gospođo Astley,
dao sam načiniti ključeve svih prostorija u kući, za svoje vlastite
potrebe, a kako sam ja ovdje gospodar, vjerujem da se slažete
kako mi nitko ne bi smio priječiti ulazak ni u jednu od njih?
- Ne priječimo vam ulazak ovamo, gospodine, samo vas
molimo, i to ponovno, da svoj dolazak odgodite dok se gospa
Elizabeta odjene. To zacijelo nije prevelik zahtjev.
- Umirite se, gospođo Astley. Samo sam, kao i obično, došao
svojoj pastorci poželjeti dobro jutro. Nisam time mislio ništa zlo.
Elizabeta to zna, zar ne, gospo?
Elizabeta se molila da on pogledom ne može prodrijeti kroz
deblju platnenu noćnu košulju koju je sada nosila.
- Da, milorde - reče rastreseno. - No, više bih voljela da ste
došli kasnije.
- Doista? - upitao on podrugljivo, a oči su mu vragolasto
svjetlucale. - Naravno, učinit ću ono što znam da je draže Vašoj
Milosti.
Elizabeta osjeti vrućinu kako joj preplavljuje lice. Ovo nije bila
bezazlena igra. On zna, shvati, zna kako se ona osjeća u vezi s
njime i to u potpunosti iskorištava. Ali zašto, pitala se. Pa on voli
kraljicu, zar ne? Ili je sve vrijeme zapravo volio nju, Elizabetu? Srce
joj poskoči na tu pomisao.
Kasnije istoga dana, Elizabeta primi pisamce od admirala. Bilo
je kratko, ali ona zbog njega zadršće.

237
 Ako još uvijek budete u postelji kada u jutarnjim satima dođem k
vama, prebacit ću vas preko stolca i izlupati onako kako zaslužujete!
Dakako, samo se šalim, ali otac s vremena na vrijeme treba kćer
podsjetiti na njezinu dužnost.

I Kat je primila pisamce.

- Oh, drzovita li čovjeka! - uzvikne.
- Što vama piše? - upita Elizabeta kojoj je srce još uvijek
mahnito udaralo.
- Pita me... oh, sram bilo tog pokvarenjaka... je li se moja velika
stražnjica, kako kaže, išta smanjila ili nije!
- Baš nepristojno! - uzvikne Elizabeta. - Kako čudno što piše o
tome.
- Znam zašto je to napisao - reče Kat. - Neki sam dan govorila
kraljici o tome da moram manje jesti jer sam ojačala u bokovima, a
on me čuo i dometnuo kako voli žene velikih stražnjica. Njezina se
Milost samo nasmijala, ali ja sam mu rekla da ne bi smio tako
govoriti pred gospama. Ovo je - mahne ona pisamcem njegova
osveta. Oh, opaka li momka!
Elizabeta je svoje pisamce bila zgužvala, sakrivši ga u znojnoj
ruci.
Jeste li i vi dobili pisamce? - upita Kat.
- Ne - slaže Elizabeta.
Nije se mogla suočiti s Katinom reakcijom ili se izložiti
opasnosti da odgojiteljica takvo pisamce pokaže kraljici.

U Seymour Placeu, admiralovoj krasnoj londonskoj kući, kamo

su se preselili zbog čišćenja dvorca Chelsea, Kat se počela doista
brinuti zbog njegova ponašanja.
Jutarnji su posjeti, kako se činilo, prestali, na njezino veliko
olakšanje.

238
 - Hvala Bogu, admiral je prestao s tim svojim besmislicama -
rekla je ona Elizabeti.
Elizabeta ništa ne reče.
A onda se nenadano, jednoga jutra, Thomas pojavi u njezinoj
ložnici, odjeven tek u noćnu košulju ispod koje su mu izvirivale
gole noge u papučama. Elizabeta, već na nogama i odjevena,
začuđeno podiže oči s knjige kojuje čitala, zaprepaštena što ga vidi.
Lice joj smjesta pocrvenje jer je admiralova noćna košulja bila tek
labavo vezana i lagano rastvorena. Žurno, ona ponikne pogledom.
Kat se, vidjevši ono što je i Elizabeta vidjela, okomi na admirala
poput anđela osvetnika.
- Sramite se, gospodine! Neprilično je tako nedolično odjeven
ući u djevičinu odaju!
Admiral se čvršće omota noćnom košuljom. Na licu mu se
ocrtavala ljutnja zbog Katina ispada.
- Moram ustrajati na tome da smjesta odete, gospodine! -
nastavljala je ona, ne dajući se smesti. - Moje je paziti na ugled
gospe Elizabete.
Bez ijedne riječi, admiral iziđe iz sobe i zalupi vrata za sobom.
U noćnoj se košulji vise nije pojavljivao.

Ipak, nije odustajao. Nakon povratka u Chelsea, opet je počeo

dolaziti svakoga jutra.
- Pa neće valjda doći još ranije? - uzvikne Elizabeta koja je bila
uzela u običaj ustati prije svitanja kako bi se odjenula i spremila
prije nego što admiral stigne. - Ako ovako nastavi, mogu lijepo i
cijelu noć ostati na nogama!
Sada su sobarice već počinjale među sobom govorkati, a i
ostala je kućna služinčad primjećivala da se nešto zbiva: Kat je u
kuhinji već bila načula neke bestidne glasine, a nekoliko je
kraljičinih gospi vrlo glasno izražavalo mišljenje o Katinu neuspjehu

239
da spriječi admirala u njegovu ludovanju. Kat je to povrijedilo jer je
mnoštvo puta pokušala učiniti upravo to, iako uzaludno: on je bio
gospodar u kući i jednostavno je nije htio slušati. Ničim ga nije
uspijevala odvratiti.
A onda se jednoga jutra Elizabeta probudi i ugleda admirala
kako se nadvija nad nju i široko osmjehuje s jasnom namjerom.
- Poljubac, slatka moja djevojčice! - zahtijevao je, napućivši
usne u iščekivanju.
- Ne! - uzvikne Kat izišavši iz susjedne sobe i približivši se
postelji. - Molim vas, gospodine, odlazite, kako vas nije stid!
- Da odem? - tobože bijesno zagunda on. - Ne! Najprije
moram dobiti poljubac od svoje pastorke, dobra ženo, pa ću tek
onda otići.
Kat nije popuštala.
- Oprostite mi, gospodine, ali moje je zaštititi ugled gospe
Elizabete - ustrajala je. - Morate znati da zbog ovih jutarnjih
posjeta služinčad o njoj govori ružne stvari, a isto tako i o vama,
milorde!
Admiral se namršti.
- Govore ružne stvari, ha? Duše mi, odučit ću ja njih od
govorkanja. Čut će oni mene! Moje namjere nisu zle i ja neću
odustati. Naprotiv, izvijestit ću svojega brata, lorda protektora, o
tim klevetama. A onda će biti zabavnih posljedica, to vam jamčim.
Pošto admiral ode, u bijesu zalupivši vratima, Kat ostade
drhteći. Sve je ovo bilo otišlo predaleko, a znala je da je krivnja za
to donekle i na njoj. Ipak, pokušala je prekinuti te jutarnje
nestašne igre, pokušala je zaustaviti admiralovu neobuzdanost.
Duboko je u sebi, međutim, bila svjesna da se dovoljno ne trudi, da
izvlači posredno zadovoljstvo iz onoga što se zbiva između njega i
Elizabete. Oduševljavala se videći zadovoljstvo na Elizabetinu lice,
promatrajući je kako rumeni na bučne milordove izazove i
napasajući oči na naočitome ništariji dok se razmetao svojim

240
čarima. I tako je ona, Kat, prešutno ohrabrivala admirala,
pretvarajući se sama pred sobom kako joj njezin niži položaj
onemogućuje svaki otpor njegovim napadima.
Sada se više ne smije zavaravati. Ovo se mora zaustaviti ili će
Elizabetin ugled biti izgubljen, a čak će joj i život biti u opasnosti.
Njezina će draga mlada gospa dospjeti na loš glas, a govorkanje će,
šireći se naokolo, nešto što je u biti bezopasno pretvoriti u nešto
strašno. Ljudi će možda pomisliti i da je Elizabeta poticala
admirala...
Nešto je, međutim, Kat svakako mogla učiniti: mogla je o
svemu obavijestiti kraljicu.

- Eh, gospođo Astley, ovo je ugodno iznenađenje.

Kraljica Katarina podigne pogled s pisma što ga je pisala i
osmjehne se. Bila joj je dobro poznata odgojiteljičina ljubomora,
iako je znala da je neutemeljena. Zapravo, prema jadnoj je ženi
osjećala sažaljenje.
- Vaša Milosti, voljela bih s vama razgovarati o jednome vrlo
osjetljivom pitanju - reče Kat.
Katarina odloži pero i ustane.
- Sjednite, molim vas - reče, i sama zauzimajući mjesto na
klupici te dajući Kat znak da joj se pridruži. Kat ukočeno sjedne.
- Onda - reče Katarina zabrinuto. - O čemu je riječ?
- Vaša Milosti, oprostite mi, riječ je o lordu admiralu -
neodlučno počne Kat. - Sve je to, dakako bezazleno i admiral
nema loših namjera, to znam, ali on gotovo svakodnevno dolazi u
spavaonicu gospe Elizabete poželjeti joj dobro jutro, a ponekad
zna doći i kada je ona još uvijek u postelji pa je škaklja ih je u igri
lupne po stražnjici, onako kako bi netko lupnuo dijete. Međutim,
gospođo, ona više nije dijete, a služinčad govorka. Pokušala sam
mu objasniti da je to neprilično, to što se tako zabavlja s odraslom
četrnaestogodišnjakinjom, ali me nije htio slušati. Umjesto toga,

241
naljutio se i zaprijetio da će se lordu protektoru požaliti zbog
kleveta.
Katarina se brzo pribere. Katine su je riječi uznemirile. Je li to
sve bilo baš tako bezazleno kako Kat tvrdi? Dakako da je bilo,
posrijedi je bila tek neizmjerna Tomova samodopadnost. Mora u
to vjerovati i ne sumnjati u njegove pobude. Uistinu, nema nikakva
drugog razloga za sumnju: prema njoj je pažljiv i nježan kao i uvijek,
ako ne i više od toga. Obrazi joj se zažare od blagoga rumenila
kada se prisjeti kako je prethodne noći vodio ljubav s njom.
- Ne uznemirujte se, gospođo Astley - reče mirno. - Ja se na
to neću obazirati, a tako biste trebali učiniti i vi. Znam da milord
misli samo dobro, čak ako pomalo nespretno postupa te da neće
učiniti ništa što bi ugrozilo ugled gospe Elizabete.
- Razumijem što mi govorite, gospođo, ali ti posjeti, koliko god
bili bezazleni, ne smiju se dalje dopuštati - pobuni se Kat. - Ljudi
govorkaju.
- Mislim da znam kako ćemo tome stati na kraj - nasmiješi se
Katarina. - Osobno ću pratiti admirala kad god bude ujutro dolazio
u ložnicu gospe Elizabete. Hoće li vam onda duša biti mirna?
- Silno sam vam zahvalna, gospođo - kaza Kat, bijesna na samu
sebe što tako reagira na Katarinin šarm.
Svejedno, nakon ovoga joj je laknulo. Dokle god kraljica bude
prisutna, neće moći biti sumnje ni u što neprilično. Njezina je
gospa spašena.

Bili su prešli u Hanworth, jedno od imanja kraljice udove, da

malo promijene okolinu. Elizabetu je oduševilo kada je otkrila da je
taj posjed nekoć pripadao njezinoj majci.
- Svi ti medaljoni od terakote koje vidite postavljeni su radi nje
- objašnjavala je kraljica dok su šetale po prekrasnim vrtovima,
zaustavljajući se kako bi se divile pticama u ptičarniku ili brale
jagode s prepunih gredica blizu voćnjaka.

242
 - Sviđaju mi se te antikne pojedinosti - ushićeno će Elizabeta.
- Upravitelj mi je objasnio da je vaš otac kuću preuredio u
tome stilu kako bi ugodio vašoj majci - reče joj Katarina, a
djevojčine oči zasjaše.
- Ovo je lijepo mjesto - dahne. - Vama mogu reći, gospođo, da
ovdje osjećam majčinu blizinu. Voljela bih da sam je bolje
poznavala. Jedva je se i sjećam. Jeste li se vi ikada susreli s njome?
- Ne osobno jer sam rijetko dolazila na dvor prije nego što
sam se udala za kralja, ali sam je vidjela prilikom njezine krunidbe
kojoj sam nazočila zajedno sa svojim drugim suprugom, lordom
Latimerom - sjećala se Katarina. - Bila je trudna... očekivala je vas i
izvrsno je izgledala u bogatoj bijeloj haljini. Pamtim da joj je kosa
bila vrlo duga... toliko duga da je na njoj mogla sjediti.
Katarina se suzdrži i ne spomenu uvredljive podsmijehe
pojedinih promatrača koji su smatrali sablažnjivim da se žena u
tako visokoj trudnoći ujavnosti pojavljuje u bijelim haljinama i
raspuštene kose, što je bio znak djevičanstva. Nitije rekla Elizabeti
da je tek malo njih klicalo Ani Boleyn koja nikada nije bila omiljena.
- Voljela bih da samje mogla vidjeti - sjetno reče Elizabeta. -
Jao, tako je tužno biti siroče i nemati ni majku ni oca.
- Nijedno od njih ne bi htjelo da tugujete - reče Katarina. -
Život ide dalje, znate, i sve se nečim nadoknađuje. Ne možemo se
stalno vraćati u prošlost.
- Bojim se da je u tome moj grijeh - prizna Elizabeta s
podrugljivim osmijehom.
- Ne mislite li da ste već dovoljno dugo u koroti? - nježno
upita kraljica promatrajući Elizabetinu crnu haljinu. - Korota je na
dvoru okončana već prije nekoliko tjedana. Šest je mjeseci prošlo
od kraljeve smrti.
- Ja sam mu kći - reče Elizabeta. - Samo želim odati počast
spomenu na njega.

243
 - Onda sigurno loše mislite o meni - žalosno odvrati Katarina,
pogledavajući na svoju žutu haljinu.
- Nikada ne bih mogla loše misliti o vama, draga gospođo! -
prosvjedovala je Elizabeta. - Sretna sam zbog vas. No, osobno
želim malo dulje biti u koroti.
- Poštujem vaše želje - uvjeravala ju je maćeha - ali vi ste mladi
i lijepi, a mladost ne bi trebalo sputavati tmurnim bojama. Nitko
vas neće kriviti ako odložite crne haljine.
- Promislit ću o tome - obeća Elizabeta.
Budući da je kraljica ustrajno zahtijevala da prati admirala pri
jutarnjim posjetima, njegovi su se odlasci u pastorkinu sobu
prorijedili. U Hanworthu, međutim, njih dvoje jednoga dana
stigoše k Elizabeti u nestašnu raspoloženju i nađoše je još uvijek u
postelji.
- Hajdemo je škakljati! - uzvikne admiral.
Katarina se sagne i uz smijeh lagano poškaklja vitko bijelo
stopalo koje je virilo ispod pokrivača. Thomas, međutim, nastupi
odvažnije i usmjeri se na pazuha i rebra svoje žrtve.
- Vaša Milosti! Milorde! Molim vas, prekinite s time! - vikala je
Kat dok je Elizabeta ležala bespomoćno se grčeći i čvrsto se držeći
za trbuh.
- Smirite se, gospođo Astley, to je tek zabava! - vikne admiral.
- Pogledajte samo kako uživa!
- Mislim da je ovo dovoljno - reče Katarina, još uvijek se bez
daha smijući. - Učinite kako kaže gospođa Astley, Tome, i
prekinite s time!
Tom prestane mučiti Elizabetu, ali se sagne i za oproštaj je
lupne po stražnjici. Katarina se namršti, ali ništa ne reče.
- Mislim da ćemo danas u vrtovima malo uživati na svježem
zraku najavi admiral. - Gospo Elizabeta, vjerujem da ćete nam se
pridružiti.

244
 Elizabeta se uspravi u postelji, a dugi joj se crveni uvojci rasuše
po ramenima.
- Da, milorde, ako mi obećate da me vise nećete škakljati reče
prkosno, a rumeno joj se lice iskrivi od tobožnje ljutnje.
- Dogovoreno! - nasmije se Thomas. - I odjenite onu crnu
haljinu koju ste jučer nosili. Tako vam dobro pristaje.
- Tome! - prijekorno promrmlja kraljica. Kat uhvati pogled što
ga supružnici razmijeniše. Zar to admiral nešto smjera?
- Dođite, ljubavi - reče kraljica - vidjet ćemo se s gospom
Elizabetom pošto završi s učenjem.
Potom oboje odoše.

Pita od divljači bila je odlična, mislila je Elizabeta tapkajući usta

ubrusom. Pred njom su na stolu ležali ostaci jela, a nad glavom su
joj stabla tiho uzdisala na povjetarcu. Posluga je bila otpravljena i u
vrtu su ostali samo njih troje - ona, kraljica i admiral.
- Malo rajnskoga vina, gospo? - ponudi admiral supruzi.
- Hvala, milorde - odvrati ona.
Kraljica se bila zavalila u stolcu, uživajući u toplini sunca na licu
i sanjivo gledajući preko stola u supruga dok joj je punio čašu.
- Nemojte zaspati! - zapovjedi joj on, a oči mu nestašno
bljesnuše. - Mislio sam kako bismo se sve troje mogli igrati lovice,
da potrošimo ovu silnu hranu što su je pripremili naši kuhari.
- Lovice? - ponovi Katarina. - Prevruće je za to. Kasnije.
- Koješta! - odvrati Thomas.
- Ob, da, molim vas! - uzvikne Elizabeta. Malo je toga vise
voljela od brzoga kretanja na svježem zraku. - Mogu li ja loviti?
- Naravno, gospo. Vaša je želja moja zapovijed! - kićeno reče
admiral. - Dođite, Kate, ne budite lijeni! Na noge, brzo! Ovo ima
biti posebna igra, zar ste zaboravili?

245
 - Oh, dobro - nasmiješi se kraljica i ustane. - Ali, ne dopustite
da igra postane previše razuzdana.
Elizabeta ode i sakrije se u maloj sjenici okruženoj stablima.
Polako izbrojivši do dvadeset, iziđe odande i ogleda se. Nazire li se
to kroz živicu komadić grimiza? I kraljica i admiral bili su odjeveni u
grimizno ruho. Na vrhovima prstiju krenu u tome smjeru.
- Imam vas! - uzvikne Thomas, pojavivši se iza nje i čvrsto je
zgrabivši za ruke. - Kate! Ja ulovio sam je!
Kraljica se hihoćući pojavi iza vodoskoka.
- Ali, ja sam trebala loviti vas! - prosvjedovala je Elizabeta
otimajući se.
- Ah, ovo je novi oblik te igre koji sam ja smislio - priopći joj
admiral. - Vidite, gospo Elizabeta, dojadilo mi je gledati vas u toj
sumornoj crnoj haljini, a i Njezina se Milost slaže sa mnom kako
vam je vrijeme da odjenete nešto što će bolje pristajati mladoj
gospi vaše dobi i položaja.
- Milorde, to se vas nimalo ne tiče - reče Elizabeta što je
odlučnije mogla, malo ogorčena zbog njegove smjelosti, a svejedno
drhteći od uzbuđenja što osjeća njegovo tijelo kako se privija uz
njezino. Nešto ju je čudno i tvrdo pritiskalo u visini struka.
- Tiče me se jer sam vaš skrbnik - reče on i ona na vratu osjeti
njegov vrući dah. - A sada, Kate, čvrsto je držite dok se ja ne
pobrinem da je više nikada nitko ne vidi u ovoj čudovišnoj strahoti.
Kraljica, još uvijek se smijući, uhvati Elizabetu za ruke i čvrsto
je zadrža, a admiral odnekuda izvuče velike škare i baci se na
rezanje i paranje njezine haljine. Ona im se isprva pokuša
oduprijeti i oteti iz stiska, ali onda se uplaši da bi se mogla nabosti
ili porezati na škare pa se prepusti admiralu da s njome čini što
hoće, mirno stojeći, rastrgana između smijeha i suza, bespomoćno
hihoćući, baš kao i kraljica. Uskoro su skuti, ili ono što je od njih
preostalo, visjeli oko nje u dronjcima, rukavi su joj bih razrezani na
komade, a gornji dio haljine bio je rasparan po šavovima. Shvati da

246
se nalazi izvan svoje spavaće sobe, a da na sebi ima tek košulju,
podsuknju i steznik.
Od smetenosti udari u hihot, a i njezini su mučitelji bili izvan
sebe od veselja.
- Ovo je sjajna igra! - uzvikne admiral.
Dok je i dalje navaljivao na gornji dio njezine haljine, prsti mu
se nađoše opasno blizu Elizabetine lijeve dojke. Vidjevši to, kraljica
se iznenada prestane smijati.
- Mislim da je sada dosta - zadihano izjavi. - Prestanite sada,
milorde! Jadno dijete, gotovo je naga! Nisam mislila da ćete se
ovako zanijeti.
Ispusti Elizabetine ruke i napola u šali odgurne supruga od nje.
- Morate milordu oprostiti na neobuzdanosti - kaza Elizabeti - i
gledati to s dobre strane, dijete moje, jer nam se oboma čini kako
je krajnje vrijeme da skinete korotu. Pomislili smo da će vam biti
lakše ako sve pretvorimo u igru, a ovdje smo poprilično na osami
pa nas nitko ne može vidjeti. Recite gospođi Astley da ću vam
umjesto ove haljine dati načiniti drugu, ljepšu, a isto tako i
podsuknju... ova se poderala.
Elizabeta kimne, svjesna admiralovih očiju što su se zadržavale
na niskome vratnom izrezu njezine košulje.
- Zahvaljujem vam, gospođo - reče nesigurno, a onda se
okrene i ode s onoliko dostojanstva koliko ga je mogla skupiti. Iza
nje na šljunku ostadoše ležati trakovi crne tkanine.
- Vaša Milosti, moram prosvjedovati!
Uvrijeđena gospođa Astley stajala je pred kraljicom drhteći od
bijesa.
- Haljina je izrezana na više od stotinu komada! A gospa
Elizabeta morala je cijeli put do kuće proći samo u donjem rublju.
Uistinu, gospođo, već je dovoljno loše što joj je milord škarama
izrezao haljinu, ali Elizabeta mi kaže da ste i vi sudjelovali u svemu

247
tome čvrsto je držeći. Zbilja, gospođo, ne znam što da vam
kažem...
- Bila je to samo bezopasna zabava, gospođo Astley - smirivala
ju je kraljica. - Možda smo otišli malo dalje nego što smo bili
nakanili, a ako je tako, zbog toga mi je žao. Ponudila sam da ću joj
dati načiniti novu haljinu.
- To je bilo žalobno ruho - ožalošćeno reče Kat, opasno
izgledajući kao da je na rubu suza. - Nosila ga je u spomen na
pokojnoga kralja, vašega supruga.
Katarini se ne svidje ton kojim je Kat to rekla. Zvučalo je kao
prijekor, bila je u to sigurna. A možda ga, pomisli umorno, i
zaslužuje.
- Milordu i meni činilo se da to dijete već predugo nosi crninu,
dulje nego što je potrebno - osjeti se dužnom objasniti. - Upravo
je zato milord i smislio ovaj nestašni napad na njezino žalobno
ruho. Želio je gospi Elizabeti pokazati da život ide dalje i da ne
smije tratiti mladost noseći sumornu odjeću. To je sve. Ako smo
uvrijedili nju ili vas, uistinu mi je žao.
Kat šmrcne. Ako se kraljica i dala prevariti, njoj se to neće
dogoditi.
- Ove neslane šale moraju prestati, gospođo - čvrsto reče.
- Obećavam vam da ću se pobrinuti za to - uvjeravala ju je
Katarina.
Imala je neugodan osjećaj da je bilo neprimjereno ponašati se
onako kako je ona to učinila, iako je Tom svojedobno sve bio
prikazao kao bezopasno. Ukratko, stidjela se same sebe. Morala je
biti na oprezu i truditi se obuzdati njegovu jogunastu samovolju, a
ne ići mu na ruku, jer ju je to i dovelo do toga da dragovoljno
odbaci svaki osjećaj pristojnosti. Zapravo, zbog cijele je epizode
osjećala izrazitu nelagodu...

248
 - Gospo Elizabeta, stigla je vaša rođakinja gospa Jane Grey -
reče kraljica ovijajući ruku oko ramena bogato odjevenoj djevojčici
čija je crvena kosa bila toliko nalik Elizabetinoj. No, dok je
Elizabeta već bila mlada djevojka, visoka, vitka, svijetle puti i
samouvjerena, devetogodišnja je Jane bila sićušna i tanahna,
oprezna izraza na licu prekrivenu gomilom sunčevih pjegica.
- Budite mi dobrodošli, rođakinjo - pozdravi Elizabeta mlađu
djevojku pruživši joj ruku, a onda je najednom poljubi u oba
obraza.
- Gospa Jane će živjeti s nama jer ju je admiral uzeo za
štićenicu - objasni Katarina. - Jane je, dakako, premlada za
zajedničku nastavu s vama pa će imati svoje učitelje.
Okrene se prema djevojčici i pomiluje ju po obrazu.
- Nadam se da ćete biti sretni ovdje, Jane - reče toplo, a Jane
je pogleda s odanošću šteneta prema gospodaru.
- Možda biste mogli Jane malo provesti po kući, Elizabeta -
predloži Katarina.
- Dakako. Dođite, Jane. Ne, čekajte da vam prvo nešto
pokažem.
Elizabeta dohvati knjigu koju je do tada čitala. Bila je to zbirka
talijanske poezije koju joj je bio poslao meštar Ascham.
- Meštar Ascham redovito se dopisuje sa mnom - reče
ponosno.
- Glasoviti meštar Ascham? - kao jeka ponovi Jane koja je i
sama, dobro je znala Elizabeta, bila strastveno željna učenja. -
Zavidim vam, rođakinjo.
- Možda ćete ga jednom imati prilike sresti - velikodušno reče
Elizabeta, uživajući u Janinu divljenju.

249
 Vodeći svoju mladu sljedbenicu iz sobe u sobu, nalazila je
veliko zadovoljstvo u pokazivanju vlastitoga znanja i trudila se
ostaviti što bolji dojam.
- Zašto vas je admiral uzeo za štićenicu? - upita ona Jane.
- Obećao je mojemu ocu da će za mene ugovoriti sjajan brak -
objasni Jane.
- S kime? - htjela je znati Elizabeta.
- To mi još nisu rekli - kaza Jane - a meni zbilja nije previše
stalo do toga. Samo sam sretna što živim pod kraljičinim krovom.
Elizabeta je od kraljice Katarine bila čula da Janini roditelji ne
mare puno za kćer. Žalila ju je i shvaćala zašto je zahvalna na tome
što je postala admiralovom štićenicom.
- Pitam se koga li admiral ima na umu - naglas reče. - Sjajna
prilika! Mogao bi to biti jedan od sinova lorda protektora.
- Ja se radije uopće ne bih udavala - reče Jane. - Voljela bih
živjeti na miru uz knjige i učitelje.
- I ja sam nekoć tako osjećala - povjeri joj Elizabeta,
razmišljajući o admiralu i ćuteći poznati drhtaj uzbuđenja. - No,
sada više nisam tako sigurna u to, a čini mi se da se puno toga
može reći u prilog ljubavi dobra muškarca. Možda ćete i vi, mlada
moja rođakinjo, s vremenom uvidjeti da ste se predomislili.
- Predomislila se ja ili ne, morat ću učiniti ono što mi roditelji
nalože - žalosno reče Jane.
- Eh, to je još daleko - tješila ju je Elizabeta. - Svašta se može
dogoditi u narednih nekoliko godina. Stoga vrijeme provedeno u
kraljičinu kućanstvu iskoristimo najbolje što možemo.
Jane je bila zanesena Elizabetom i poče je pratiti poput odana
psa. Elizabeta je pak uživala razmetati se pred mladom djevojkom,
prikazujući se onoliko iskusnom koliko se usuđivala, a kada bi se
našle nasamo, zaklinjala se u velike stvari iz čistoga užitka da vidi

250
Janinu reakciju, zbog čega se onda osjećala vrlo smjelom i
odraslom. Jane bi užasnuto zahihotala i pokrila lice rukama.
- Da vas tkogod čuje, za ovo bi vas išibali - upozoravala je
rođakinju.
- Krvi mi Božje, nikada se to ne bi usudili! - reče Elizabeta. -
Nikoga u ovoj kući ne šibaju. Sve je ovdje posvećeno sreći i
zadovoljstvu.
- Uistinu, čini mi se kao da sam u raju - reče Jane. - Kod kuće
su me često šibali. Roditelji su mi vrlo strogi.
- Ovdje vas nitko neće šibati - ponovno reče Elizabeta. - A
sada, bi li vas zanimalo razgledati moju odjeću? Kraljica mi je
nedavno kupila novu haljinu.
- Sve se više smračuje - primijeti meštar Grindal. - Mislim da ću
zapaliti još jednu svijeću.
Elizabeta je kroz prozor sobe za učenje zurila u jesenski
sumrak. Bio je studeni, večer se sada brzo spuštala pa čak ni
pucketava vatra u žeravniku nije mogla odagnati studen u zraku.
Ponovno nagne glavu nad ulomkom iz Tacita što ga je prevodila na
francuski.
- Mislim da bismo sada trebali završiti - rekao je Grindal. -
Uskoro će večera.
- Ja ću samo dovršiti ovaj ulomak - objasni mu Elizabeta ne
podigavši pogled kada on iziđe iz sobe. Nekoliko časaka poslije
toga, odloži pero.
Bilo joj je drago ostati malo nasamo s mislima koje su joj se
cijeloga dana komešale u glavi. Otprije nekoliko tjedana, zapravo,
od trenutka kada se Kat požalila zbog onoga slučaja s haljinom,
admiral i kraljica odustali su od posjeta u jutarnjim satima. Umjesto
toga, razmjenjivala je s njima pozdrave za stolom, dok bi
doručkovali nakon jutarnje molitve. Tako je bilo pravo i dolično,
objasnila joj je Kat.

251
 Iskreno, nedostajalo joj je uzbuđenje što ga je admiral izazivao
dolascima u njezinu sobu, očekivanje da se on pojavi i opojni
osjećaji potaknuti njegovim očitim divljenjem. Još se uvijek ogledala
za njim kad god bi ga u kući negdje srela, a ništa joj nije bilo draže
negoli napasati oči na nehajnim crtama njegova lica ili uživati u
njegovoj životnosti. Silno je slatka bila muka biti uz njega, a u isti
mah biti sputana granicama pristojnosti i društvene konvencije.
Je li to ljubav, pitala se. Ljubav o kojoj pišu pjesnici? Nije znala
odgovor na to. Admiral se prema njoj nije ponašao kao vatreni
udvarač, obožavajući je izdaleka i oplakujući činjenicu što je ona
toliko iznad njega pa ga stoga nikada neće udostojati svoje ljubavi.
Od ljubavnika se očekivalo da se tako ponašaju, barem u
romansama koje je čitala. Ne, prilazio joj je smiono i pretjerano
prisno, a upravo se tome, ako je htjela biti iskrena prema sebi, kod
njega divila. Zapravo, od njegove su je izravnosti prolazili drhtaji.
No, je li to nagoviještalo ljubav?
Često ga je znala uhvatiti kako je gleda, često bi osjetila
njegovu ruku na svojoj mišici ili oko struka, tako reći nehajno,
prilikom svakodnevnih životnih događaja. Naravno, sumnjala je da
bi između njih dvoje ikada moglo biti nešto više od toga jer je on s
kraljicom bio u sretnom braku.
Ili je bar tako ona mislila. Sve do danas.

Umotavši se u debeo plašt, bila je krenula u uobičajenu

usamljenu jutarnju šetnju po vrtovima, žustro koračajući kroz
ledenu maglu duž mrazom obrubljenih staza zasjenjenih ogoljelim
drvećem. Tada ju je presreo on, a grešna mu se nakana čitala u
očima. Je li znao da će naići na nju, pitala se poslije. Nije bila
nikakva tajna da ona voli izići na zrak prije nego što počne s
učenjem.
Naklonio joj se, kao i uvijek poštujući protokol, i skinuo s
glave smiješno velik šešir s perjanicom.

252
 - Gospo Elizabeta! Tako mi svega, obrazi su vam se krasno
zarumenjeli od ove studeni!
- Od kretanja, milorde - oprezno odgovori, odbijajući njegove
udvorne riječi i pomišljajući kako bi Kat sigurno udarila kap da zna
kako su njih dvoje sami zajedno i bez koga drugog u blizini. -
Svakodnevna zdrava i duga šetnja sigurno će vam goditi.
- Meni samo vi možete goditi - reče on, na njezin užas što se
miješao s radošću, pa joj bez okolišanja pristupi, uhvati je rukama
oko struka i privuče k sebi. - Vjere mi, nikada me nijedna žena nije
toliko uzbuđivala. Ne mogu više podnositi ovo pretvaranje.
- Milorde! - otrgne se Elizabeta od njega, u nastojanju da se
odupre podmuklim reakcijama vlastitoga tijela i svojim osjećajima. -
Vi takve stvari ne smijete govoriti, a ja ih ne smijem slušati. Vi ste
oženjen čovjek, a ja moram misliti na svoj ugled. Ono što vi
smjerate čista je mahnitost.
- Slatka mahnitost! - dahne Thomas, bespomoćno ispruživši
ruke. - Gospo, izgaram od žudnje za vama. Ne mogu misliti ni na
što drugo doli na vas.
- Šutite, gospodine! - očajno mu zapovjedi Elizabeta. - To je
pogrešno.
Tim je riječima jednako uvjeravala sebe koliko i njega.
- Pogrešno bi bilo to nijekati - odvrati on pograbivši je za
ramena i čvrsto joj se zagledavši u oči. - Ljubim vas - reče. - Ne
pretvarajte se da to niste shvatili. Možda po godinama i jeste
dijete, ali slutim da ste po mudrosti stari kao svijet kada treba
omađijati pripadnike suprotnoga spola.
- Molim vas, gospodine - očajnički je preklinjala Elizabeta
odgurujući od sebe njegove ruke. - Ne zaboravite da imate
suprugu, gospu od koje nigdje nema ljubaznije. Nju ne bih
povrijedila ni za što na svijetu, a i vi ste joj se zakleli na vjernost.

253
 - Ona o tome ne mora ništa znati - osmjehne se admiral. - Bit
ćemo diskretni. Nemojte se pretvarati da me ne želite. U očima
vam vidim želju, jasno kao dan.
- Ono što ja želim nije važno! - uzvikne Elizabeta, osjetivši
kako joj naviru suze i okrenuvši se poći. Ali, onje uhvati za ruku i
opet je okrene prema sebi.
Imat ću vas reče, a oči su mu bile tamne i odlučne - imat ću
vas pa makar zbog toga morao završiti u paklu i vječno ondje
gorjeti u vatri. A vi ćete onda doznati koliko je važno ono što nas
veže.
- Ne, gospodine, nećete! - reče Elizabeta s daleko većom
čvrstinom nego što ju je osjećala.
- Vidjet ćemo, draga moja kraljevno - odvrati admiral ispustivši
njezinu ruku. - Tko li je ono rekao da želi živjeti i umrijeti kao
djevica? Baš mi se tako ne čini!
- Oh, odvratni ste, milorde! - reče ona pa praćena njegovim
smijehom što se razlijegao za njom, potrči natrag u kuću.

S jednoga od gornjih prozora gledala ih je kraljica, drhtava srca.

Cijelome je prizoru svjedočila izdaleka, gledajući supruga i
pastorku, nalik na sićušne lutke, kako se kreću jedno prema
drugome pa se razdvajaju, a onda opet sastaju, pri čemu njegove
kretnje odaju žudnju, a njezine ukazuju na unutarnji sukob. A
potom je djevojka, posve jasno, pobjegla.
Katarina sjedne na postelju. Imala je nekih sumnji, ali ih je bila
potisnula. Gospođa Astley također je bila sumnjičava, no ona je,
neka joj Bog oprosti, to bila odbacila kao neosnovano. Sada je
znala.
Ta ju je spoznaja tištala kao kamen, mrveći pod sobom sve što
joj je bilo dragocjeno u životu. Poželje plakati, vrištati, ali shvati da
je obuzima strahovito mrtvilo, da čak nije u stanju ni glavu podići.
Što da učini? Što može učiniti? Što se usuđuje učiniti?

254
 Navika, stečena tijekom dugih godina, da potrebama drugih
ljudi daje prednost pred svojima, priteče joj u pomoć. Jasna joj je
bila njezina dužnost. Mora zaštititi kraljevsko dijete koje joj je
povjereno na skrb.
Mora se suprotstaviti vlastitome suprugu.

Tom uđe u odaju i odbaci na klupu plašt i šešir. Primijeti

suprugu kako neobično mirno sjedi na postelji. Nešto ga na
njezinu licu uznemiri.
- Osjećate li se dobro, Kate? - zabrinuto upita.
- Tjelesno sam dobro, čini mi se - polako odvrati ona, podižući
k njemu tužne, prijekorne oči. - U srcu, bojim se da nisam tako
sigurna. Što ste u vrtu radili s gospom Elizabetom?
- S gospom Elizabetom? - ponovi Tom, pokušavajući dobiti na
vremenu i nastojeći smisliti vjerodostojno objašnjenje.
Katarina je napeto promatrala njegovo lice.
- Eh, dušo - reče sjedajući pokraj nje i hvatajući je za ruku -
nema potrebe da se srdite. Kada sam je sreo, vidio sam da je gospa
Elizabeta zbog nečega silno ojađena pa sam zatražio da mi povjeri
svoje brige. To je sve. Zar mislite da joj nisam trebao ponuditi
malo očinske utjehe?
Katarina bi najviše voljela da od olakšanja može opustiti
ramena. Da mu se usudi vjerovati? To joj je bilo silno potrebno.
Možda ga je, na kraju krajeva, nepravedno osudila, misleći da joj je
nevjeran, a on je vjerojatno samo pokušavao biti ljubazan, a uvijek
je rado dodirivao sugovornika.
- Zbog čega je bila ojađena? - upita. - Sinoć se činila dobro
raspoloženom.
- Bojim se da je u pitanju muškarac - reče admiral, brzo se
domislivši.

255
 - Muškarac? Tko bi se to sebi drznuo dopustiti? - ljutito
uzvikne Katarina.
- Nažalost, ne znam, jer mi to nije htjela reći - odgovori Tom.
- No, vidio sam ga svojim očima. Vidio sam ih zajedno.
- Kada? - zahtijevala je Katarina, duboko potresena.
- Znate onaj mah prozor koji gleda na dugu galeriju? Odande
sam ih promatrao. Grlili su se, a ona mu je, nažalost, ruke ovijala
oko vrata.
- Grlili su se? I nikada mi to niste rekli? - zaprepasti se ona. -
Tome, ja sam joj skrbnica.
Ah, Kate, tada nisam znao da je to Elizabeta. Isprva mi se
učinilo da možda i jest, ali djevojčino lice nisam vidio, samo crvenu
kosu i tamni plašt kojim je bila ogrnuta. Potom sam se sjetio one
crvenokose sluškinjice iz vaših odaja pa sam pretpostavio da je ona
u pitanju. Tek mi je sada Elizabeta priznala istinu.
Nemoguće da je sve to izmislio, pomisli Katarina. Ne bi se to
usudio učiniti. Ovo je previše ozbiljno.
- Strašno - kaza. - Je li vam rekla tko je taj muškarac?
- Nažalost, nije - reče Tom, sada već lakše dišući. - Pokušao
sam je na svakojake načine navesti na priznanje, ali je to uporno
odbijala.
- A koliko je daleko otišla ta veza? - htjela je znati Katarina. Ne
dalje od toga, uvjeravala me. Zapravo, gospodin joj je prestao
iskazivati naklonost i zbog toga je bila onako ojađena.
- Moram poslati po gospođu Astley - reče kraljica pa ustane.

Odgojiteljičino je lice odavalo krajnju zaprepaštenost.

- Vjere mi, Vaša Milosti, ništa nisam znala o tome - nesretno
izjavi.
- Čini mi se da ni vi ni ja nismo bile dovoljno na oprezu - reče
Katarina. - No, da je došlo čak do ovoga! Molim Boga da djevojka

256
govori istinu i da je doista iz svega toga izišla neokaljana kao što
tvrdi.
Razgovarat ću s njom, gospođo, i to smjesta.
- Molim vas, učinite tako. I molim vas, kažite joj kako
zahtijevam da oda ime te nevjerojatne hulje.
- Oh, hoću, gospođo, ništa se ne bojte. - Kat je bila gotovo
izvan sebe. - Pa ipak, tko bi to mogao biti? U blizinu ove kuće ne
dolazi nitko osim slugu, a ona se sigurno ne bi tako nisko spustila?
Tako nam preostaje samo meštar Grindal, a on je star i suh kao
trilca. Ne mogu ga zamisliti kako se bavi požudnim mislima.
- Muškarac je - kiselo primijeti kraljica - pa ga stoga ne
možemo isključiti. No, malo je vjerojatno, slažem se.
- Dopustite mi da razgovaram s njome, gospođo - reče Kat. -
Smjesta ću je potražiti.
Kad je odgojiteljica otišla, Katarina se još uvijek osjećala
uznemireno. Što god da se dogodilo u vrtu, nije slutilo na dobro ni
za koga od njih. Ipak, ako Elizabeta porekne bilo kakvu vezu s
tajanstvenim udvaračem, a ispostavi se da je zbilja bilo nečega
između nje i Toma, onda bi znanje o tome da je Katarina upućena
u ono što se dogodilo u vrtu moglo u djevojci probuditi makar i
zakasnjelu svijest o tome da takvo što mora prestati.
Uistinu, Katarina nije znala koja je mogućnost više
zaprepašćuje: pomisao da je Elizabetin ugled ugrozio netko iz
njezina kućanstva, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, ili
pak činjenica da joj je Tom lagao kako bi prikrio vlastite zle
namjere prema djevojci.
- Gospo - reče Kat, pojavivši se na vratima sobe za učenje.
Elizabeta i njezin učitelj podigoše pogled s knjige. Grindal se
čudio zašto mu odgojiteljica dobacuje tako čudne poglede.
- Molim vas za oproštenje, meštre Grindale, ali biste li na
trenutak mogli ispričati gospu Elizabetu?

257
 - Naravno, gospođo Astley - odgovori on, nadajući se nekakvu
objašnjenju, ali uzaludno.
Elizabeta zbunjeno ustane i pođe za Kat u spavaonicu. Što nije
u redu? Kat je rijetko prekidala nastavu - Elizabeta se nije mogla
sjetiti kada se to posljednji put dogodilo. Potom se sjeti admirala i
događaja u vrtu, i srce joj klone. Sve se otkrilo!
Zatvorivši vrata, Kat upravi neumoljive oči u nju.
- Upravo sam bila kod kraljice - reče. - Kazala mi je nešto što
me uvelike uznemirilo.
Elizabeta zaječi u sebi. Ovo je slutilo čak i na gore nego što je
očekivala.
- Što vam je rekla? upita, hineći nedužnost.
- Da ste vi ispričali admiralu kako se viđate s nekim
muškarcem. - Ja? - zapanji se Elizabeta. - Nikada mu takvo što
nisam rekla. Izgledala je istinski zaprepašteno.
- Kraljica kaže da ste viđeni kako se s njime grlite na galeriji.
Sam vas je admiral vidio.
U Elizabetinu umu zatitra iskra razumijevanja.
- To niječem jer nije istina! - strastveno izjavi Elizabeta. - Kada
sam ja to admiralu navodno spomenula tog muškarca?
- Jutros u vrtu, kaže Njezina Milost. Vidjela vas je kroz prozor
dok ste admiralu govorili o tome. Admiral tvrdi da ste bili vrlo
uzrujani jer je taj čovjek izgubio zanimanje za vas.
- Shvaćam - reče Elizabeta.
Da, doista je shvaćala: sve je sada imalo smisla. U njoj se
probudi ogorčen bijes na admirala koji ju je lažno optužio i
navukao na nju sve ove nevolje samo kako bi spasio vlastitu kožu.
Kukavički, bezobzirno... više nego što je mogla podnijeti. Brizne u
gorak plač.
- Elizabeta, recite mi istinu - zahtijevala je Kat. - Je li ikada
postojao takav muškarac?

258
 - Ne - jecala je djevojka. - Nikada.
- No, susreli ste se s milordom u vrtu?
- Da. Prišao mi je tijekom šetnje. Nisam se s njime dogovorila
da se ondje nađemo.
Šmrcne i stane pipati po džepovima tražeći rupčić. Sada je na
Kat bio red da ugleda svjetlo. - I u pravu sam kad mislim da
njegovo ponašanje prema vama nije bilo dolično brizljiva skrbnika?
- blago upita Elizabetu.
- Čvrsto me zgrabio. Pokušavala sam ga odgurnuti, ali bio je
neumoljiv. Rekao mi je da me ljubi.
Cijela priča bi ispričana, isprekidana gutanjem daha i jecajima.
Kat je sjedila, obuzeta sve uzburkanijim osjećajima, pokušavajući
sve povezati.
- Čini mi se - reče naposljetku, kada Elizabeta zapade u plačnu
šutnju - da je kraljici istina poznata pa je sama izmislila priču o
tajnom ljubavniku kako bih ja što budnije pratila admiralove
postupke.
- Mislite da je to izmislila kraljica, a ne admiral? zapanjeno upita
Elizabeta, želeći vjerovati u to.
- Da. Čini mi se, kada bolje promislim o tome, da se uopće nije
suočila s njim. Vjerojatno se boji da će čuti nešto što ne želi.
- Što ćete joj reći? - upita Elizabeta. - Ako joj kažete da nikakav
muškarac nije u pitanju, pogodit će istinu i to će je silno povrijediti.
Reći ću joj da ste pogrešno prosudili kako stvari stoje.
Pomislili ste, dakako pogrešno, da vam se admiral želi približiti pa
ste izmislili priču ne biste li ga od toga odvratili. Slaba izlika, ali ne
puno slabija od svega ostalog. Reći ću da se stidite što ste ga
pogrešno procijenih i da zbog toga silno žalite.
- Izvrsno - reče Elizabeta. - Ako to može kraljicu poštedjeti
bilo kakve boli, pristajem na to.

259
 - Pogledajte me, Elizabeta - reče Katarina pa Elizabeta podigne
oči. - Je li istina što mi kaže gospođa Astley?
- Da, gospođo - tihim će glasom Elizabeta. - Žao mi je zbog
toga što sam tako pogrešno prosudila milorda. Kunem se da
nikakav muškarac nije u pitanju. Pitajte moje služavke govorim li
istinu: nemam prilike ni za kakvo očijukanje jer sam rijetko sama i
one vide sve što radim. Jedini muškarci s kojima dolazim u dodir
jesu sluge, meštar Grindal i lord admiral.
Katarina još uvijek nije bila do kraja uvjerena: objašnjenje je
zvučalo previše nategnuto, a ona ruje bila sposobna prigušiti svoje
sumnje. Zbog vlastitoga unutarnjeg straha nije se, međutim,
usuđivala ustrajati na tom pitanju.
- Bojim se da sam učinila nažao vama i admiralu - rekla je
Elizabeta.
- Nemate se čega bojati - odvrati kraljica, trudeći se pošteno
postupiti - ni s moje ni s milordove strane. Sve je oprošteno i
zaboravljeno. A imam za vas i dobru vijest: za Božić ćete poći na
dvor. Tako je naložio vaš brat kralj.
Crte Elizabetina lica s olakšanjem se opustiše u osmijeh.
Prijetvorni izgled nestade.
- To je doista predivna vijest, gospođo! Hoćete li poći i vi i
admiral?
- Nažalost, ne - reče ukočeno Katarina. - Budući da je supruga
lorda protektora prisvojila dragulje koji po pravu pripadaju meni i
o meni izrekla neke uvredljive riječi, zavjetovala sam se da više
nikada neću otići onamo. No, ne bojte se, proveselit ćemo se u
Chelseaju, gdje ćete biti u društvu sestre Marije.
- To mi je drago čuti - reče Elizabeta. - Nisam je vidjela otkako
nam je otac umro. Kao ni brata.
Zastane i pogleda maćehu. - Jeste li mi uistinu oprostili,
gospođo? - upita. Nije mogla uživati u odlasku na dvor ako taj

260
odlazak bude zamračen oblakom Katarinina nezadovoljstva. -
Jesam - s napetim će smiješkom kraljica.
Nakon Elizabetina odlaska, Katarina, još uvijek uznemirena,
ponovno pošalje po gospođu Astley.
- Sve je riješeno - reče joj - ali... oh, to je vjerojatno
besmisleno... glavom mi se vrzma glupa pomisao da milord u ovoj
stvari nije bio posve nedužan. Muškarci su takvi, znate...
Tu s nelagodom zastane.
Kat ništa ne reče i Katarina se zapita zna li odgojiteljica o
svemu i nešto više.
- To se ne smije nastaviti - reče ona. - Sigurna sam da dajem
maha glupim izmišljotinama i da za moju zabrinutost nema osnove.
Ali, Elizabeta je moja odgovornost, gospođo Astley, pa moram biti
oprezna. Tražim od vas da budete budni i da, tako reći, pazite na
gospu Elizabetu i lorda admirala. - Stidljivo se nasmiješi. - Znate
kakav je milord... uživa u bezazlenu očijukanju, kao i svi muškarci.
Ne bih voljela da se to pogrešno protumači.
- Naravno, gospođo - reče Kat, prilično uživajući u kraljičinoj
neugodi. Vrlo ću budno paziti, na to možete računati.

Hampton Court bio je jednako veličanstven i napučen kao i

uvijek, ali Elizabeta se zaprepasti otkrivši da se dvor dramatično
promijenio od vremena kralja Henrika. Sve se činilo otrcanije,
lošije uređeno, ako je bilo suditi po zamrljanoj livreji momka koji
im je preuzeo konje i po kuhinjskoj služinčadi koja je užinajući
brbljala po dvorištu. Osim toga, kako će tek poslije otkriti, na
dvoru nije bilo žena, samo muškarci koji su se bavili državnim
poslovima.
Podno svečanoga stubišta na glavnome ulazu dočeka je lord
protektor: izgledao je stariji, ozbiljniji i daleko manje pristao od
brata. Mora da ga pritišće, pomisli ona, breme odgovornosti što ga
nosi njegova služba. Nedostajao mu je i admiralov šarm: umjesto

261
da je obaspe pohvalama, podvrgnuo ju je, ni časa ne časeći,
dugačkom predavanju o protokolima do kojih Njegovo Veličanstvo
posebno drži. Kako će sve to zapamtiti, nije znala.
Uspravivši se, prisjeti se da je kraljeva sestra i druga u redu
nasljeđivanja. Neće se dati zastrašiti ovim novoizmišljenim
formalnostima! Ta samo se sprema pozdraviti svojega mlađeg
brata, a onaje njegova slatka sestra Suzdržanost, kako ju je volio
nazivati.
Somerset je provede kroz veličanstvenu veliku dvoranu gdje su
sluge za objed postavljali stolove na drvenim nogarima, a potom
do sobička u kojemu je gorjela vatra i na stolu čekalo osvježenje.
Već je bila ovdje, davno, sjeti se, kada je dolazila na dvor u posjet
ocu. Pristupiše joj paževi preuzeti njezin putni ogrtač, Kat i njezine
pratilje uštrčaše se oko nje, popravljajući joj skute, šireći joj dugu
svečanu povlaku i namještajući joj francusku kapicu.
Sada je bila spremna. Vojvoda je čekao da je otprati do velike
odaje u kojoj se guralo mnoštvo dvorana, a uz zidove su na
dužnosti stajali stražari i plaćenici. Gomila se razdvoji pred njima
dok su se primicali nasuprotnim vratima što su vodila - toga se
dobro sjećala - u samu prijestolnu dvoranu.
- Njegovo je Veličanstvo u svojoj primaćoj odaji - objasni
Somerset. - Očekuje društvo Vaše Milosti za objedom.
- Jedva čekam vidjeti Njegovo Veličanstvo - reče mu Elizabeta.
- Bit će mi čast objedovati s njime.
Bila je svjesna zavidnih pogleda lijepo odjevenih lordova u
prijestolnoj dvorani koji su pratili njezin prolazak kroz vrata
unutarnjeg svetišta, to jest osobnih kraljevih odaja, a onda se naglo
zaustavi.
Kralj je na prijestolju sjedio za prepunim stolom podignutim na
povišenje. Iznad glave mu je blistao engleski kraljevski grb, izvezen
zlatnim koncem na bogatoj svečanoj nebnici. Niže za stolom, dalje

262
od nebnice, sjedila je gospa Marija koja se ljubazno nasmiješi kada
Elizabeta uđe.
Eduard je ravnodušno promatrao Elizabetu. Prema uputama
koje je primila, ona se spusti na jedno koljeno i prikloni glavu, a
potom ustane, načini tri koraka pa opet klanjajući se pade na jedno
koljeno. Još tri puta ponovi ovaj iskaz poštovanja prije nego što se
našla pred kraljevskim povišenjem, pitajući se što je dovelo do
nastanka ovako strahovite udaljenosti između nje i brata.
- Dobro mi došli, najdraža sestro - piskavo će Eduard visokim,
oholim glasom. - Molim vas, sjednite. - Naznači mjesto podalje od
nebnice, na suprotnom kraju od onoga na kojem je sjedila Marija.
Nije bilo stolaca, samo klupe s jastucima.
Elizabeta podigne obrve. Stvari su se promijenile od očevih
dana: njegov dvor nikada nije bio tako formalan niti su se kraljevi
važni gosti tako ponižavali. Kao da je Eduard želio naglasiti njezin i
Marijin nezakonit položaj.
Potrudivši se što je bolje mogla zanemariti uvredu, ali pitajući
se je li to djelo lorda protektora, izvedeno s namjerom da je
podsjeti tko u rukama drži vlast, sjedne za stol sa svim
dostojanstvom što ga je uspjela prikupiti.
- Vjerujem da ste u dobru zdravlju, slatka sestro Suzdržanosti -
raspitivao se Eduard.
- Nikada bolje, Vaše Veličanstvo - reče mu ona.
- Radujem se što vidim da tako dobro izgledate - reče Marija,
gotovo vičući kako bi je se čulo s drugoga kraja stola.
- I ja se radujem, sestro, što vas opet vidim nakon toliko
vremena - povikom joj odgovori Elizabeta, toplo se smiješeći. -
Kako ste sa zdravljem?
- Istinu govoreći, nisam baš dobro - uzdahne Marija. - Često
me muči loše zdravlje, a to se još i pogoršava u zimskim
nijesecima.

263
 Jadna Marija. Elizabeta je već bila primijetila koliko joj je sestra
ostarjela od posljednjega susreta. Dakako, Marija mora da je sada
već prešla tridesetu pa je i to djelomično razlogom njezine
bljedunjavosti, ali joj je kraljica Katarina bila povjerila da Mariju
muče mnoge boljetice i da se s mjesečnicama pati kao duša u
čistilištu.
- Molila sam se Blaženoj Djevici ne bi li se zauzela za mene -
rekla je Marija, pomalo prkosno gledajući kralja.
Eduard se namršti, pri tome silno nalikujući na oca kada bi se
oneraspoložio.
- Čudim se što gubite vrijeme na te papinske koještarije,
sestro - zapiskuta s negodovanjem.
- Gospodine, ovo je vjersko pitanje jedno od onih o kojima s
vama moram raspraviti - reče Marija.
Eduard se ukoči, a usnice mu se buntovno stisnuše.
- Naš je otac, Bog mu dao duši lako, ovo kraljevstvo ostavio u
dobru stanju i miru - neustrašivo nastavi Marija - no bojim se da se
lord protektor i njegova vladavina svim silama trude promicati
krivovjerje i nerede uvođenjem ovih novosmišljenih protestantskih
vidova bogoslužja. Čujem da se u crkvama umjesto latinskoga rabi
engleski, da se više ne smiju štovati svete slike i relikvije, da su
ukinuti zakoni protiv krivovjerja, a tu je i sablažnjiva vijest o tome
da se zabranjuje i sama misa. Sir, osjećam se potaknutom
prosvjedovati. Ne smije se dopustiti da se takvo što događa.
Eduard svrne hladne oči na nju.
- Zapanjen sam vašom brigom, sestro - reče. - Ove su
promjene provedene po mojoj volji, a većina ih podanika, meni
odanih podanika, odobrava.
- Sir - strasno uzvikne Marija - s dužnim poštovanjem, vi ste
ipak još dijete, a dijete nije sposobno za zrelu prosudbu u vjerskim
pitanjima. Preklinjem vas, slušajte one koji su stariji i mudriji od
vas. Što je s nama koji smo godinama vjerno slijedili pravu vjeru pa

264
moramo ići na misu kako bismo udovoljili svojoj savjesti? Katolička
vjera postoji od vremena kada je sam naš Gospodin hodio ovom
zemljom i utemeljena je na njegovu autoritetu. Tko ste vi da se
usuđujete potkopati taj autoritet?
Sada je već bila otišla predaleko. Izraz lica mladoga kralja bio je
leden.
- Ne smijete osporavati moj autoritet - reče on. - To bi
značilo veleizdaju. Upozoravam vas, sestro. Ne bih vas želio
progoniti i dopustit ću vam da u miru obdržavate svoju vjeru, ali ni
vi ne smijete preispitivati moje zakonite odluke. Da ne bude
zabune, papinski sam nauk odlučio iskorijeniti.
Nastane neugodna tišina kada Marija obori glavu, boreći se
zadržati jezik za zubima. Elizabeta shvati kako želi da joj brat i
sestra budu, svatko sa svoje strane, malo manje nepopustljivi.
Zašto jedno drugome ne puste da na svoj način štuje Boga i
pomire se s time? Kakva smisla ima sve to ponavljanje o ljudskoj
duši? Nikada neće jedno drugo uvjeriti...
Eduard svrne strog pogled na Elizabetu.
- A vi, draga sestro, kako vi stojite u vezi s vjerskim pitanjima?
- Slušam Božju riječ i kraljevu zapovijed - odgovori ona krotko,
ali iskreno.
Eduard zadovoljno kimne.
Vidjevši da je Marija promatra s neskrivenim užasom u očima,
Elizabeta spusti pogled na tanjur i vilicom nabode komad govedine.
Bilo je vrijeme za promjenu predmeta razgovora.
- Hoće li biti kakvih zabava tijekom blagdana, sir? - upita brata.

Bilo je zabava, ali su bile pravo razočaranje. Jedna je krabulja

prikazivala papu kao razvratnog nitkova - na Marijino jedva
prikriveno ogorčenje - a pojavilo se i nekoliko pelivana. Osim toga
dvorani su se zabavljali prežderavanjem, opijanjem i kockanjem, a

265
dječak kralj samo je sjedio na svojemu povišenom mjestu i gledao
ih. Elizabeta shvati da bi najradije pošla kući.
- Što se to dogodilo s dvorom? - upita ona Mariju dok su jedne
večeri prolazile dugačkom galerijom. Elizabeta se upravo bila
istrgnula iz zagrljaja nekoga pijanog baruna koji je bio previše
omamljen pićem da bi je prepoznao. - Sve se iskvarilo i nimalo ne
nalikuje onomu što je bilo dok nam je otac bio živ. A zabava je
nikakva.
- Doista - promrmlja Marija, s drhtajem se prisjetivši
svetogrdnoga prikaza pape koji bludniči s redovnicama. - Nema na
dvoru kraljice pa nema ni žena zbog kojih bi muškarci inače
obuzdavali svoje ponašanje. A nema ni novca. Rat s Francuskom
ispraznio je riznicu. Ovo je kraljevstvo na rubu stečaja!
- Uistinu, jedva čekam odlazak odavde - prizna Elizabeta. - Ja
koja sam uvijek željela doći na dvor.
Mene ne muči toliko stanje u kojem se nalazi dvor koliko
opasne gluposti kojima se zarazio naš jadni brat - promrmlja
Marija. - Preklinjem vas, sestro, pazite na svoju dušu. Nemojte
pasti pod utjecaj tih krivovjeraca.
Elizabeta čedno pogne glavu, ali svoje mišljenje zadrži za sebe.
Nije htjela povrijediti sestru.
- Zahvaljujem vam na brizi, Marija - reče. - Ne bojte se, slijedit
ću riječ Božju.
Iz Marijina je pogleda izbijala hladnoća.
- Pitam se, sestro, kako vi tumačite riječ Božju - odvrati ona.
- Slijedim Isusa Krista, kao što bi i svaki dobar kršćanin trebao
činiti - tiho reče Elizabeta, ali Mariju to ozlojedi.
- Kao što sam već u prošlosti imala prilike primijetiti, pametni
ste - reče s gorčinom. - Dobro se pretvarate. Ali Bog poznaje naše
srce: njega se ne može prevariti.

266
 Bile su stigle do vrata Marijine odaje. Marija ih otvori i bez
ijedne riječi nestane iza njih.
- Laku noć, sestro - reče Elizabeta obraćajući se praznini.

267
 13. 1548.

E lizabeti lakne kada se vratila u Chelsea i vidjela maćehu kako

čeka da je pozdravi, ali kada je iz kočije skočila na snijegom
pokriveno tlo, opazi da je kraljičino lice ozbiljno.
- Ima nekih tužnih vijesti - reče Katarina zagrlivši i poljubivši
pastorku. - Umro je Grindal. Za Božić je, kao i obično, otišao k
sestri, ali je u tom okrugu izbila kuga. Razbolio se i u roku
nekoliko sati preminuo.
Njezina dobroćudnog, ljubaznog učitelja, toga dobrog, učenog
čovjeka više nema. Pridružio se svojim precima bez ikakva
prethodnog upozorenja. Elizabeta osjeti kako je oči peku od suza.
- Duboko žalim zbog toga - reče tiho.
- Uđite - nježno će kraljica. - Moramo se ugrijati. Admiral nas
čeka u mojoj primaćoj odaji. Rekao mi je kako jedva čeka vidjeti
vas. Kako je Njegova Kraljevska Milost?
Oboje su bili ljubazni prema njoj, i kraljica i admiral. Posjedoše
je pokraj vatre i ponudiše je s malo hipokrasa što se pušio i slatkim
oblandama. Elizabete se iznova dojmi admiralova nehajna
privlačnost, ali u svojoj se tuzi ograđivala od toga, a on je ionako
izigravao odanoga supruga. Misli su joj bile zaokupljene
uspomenama na jadnoga Grindala kojega više nikada neće vidjeti.
Tko će joj sada biti učitelj, pitala se dok je te noći tonula u san.

- Gospo Elizabeta, stiglo je pismo za vas reče Kat, upavši u

ložnicu gdje je njezina pitomica posljednjih nekoliko dana
neraspoloženo ležala. Elizabeta se pridigne na jastucima, spusti
knjigu i prelomi pečat.

268
 - Od meštra Aschama! - reče, odmah se osjećajući bolje. - Želi
me posjetiti. Ovo je napisano prije dva dana... Kat, mogao bi stići
svaki čas!
Iskoči iz postelje ne obazirući se na Katine prosvjede, zaljulja
se časkom na nogama, a potom uze prekapati po škrinji u potrazi
za odjećom.
- Gospo, samo polako! - uzvikne Kat.
- Dobro sam, bolje mi je - reče joj Elizabeta. - Samo mi nađite
zelenu haljinu, hoćete li? Onu s krznom.
Kasnije istoga dana, bas kako je Elizabeta bila i predvidjela,
pristigne Roger Ascham i ona ga dočeka raširenih ruku.
- Kraljica i admiral su u Londonu, meštre Aschame, tako da
ćete se morati zadovoljiti mnome kao domaćicom! - veselo mu
reče.
- Ne bih mogao ni zamisliti ugodniju čast, gospođo - Ascham
toplo odgovori s priprostim jorkširskim naglaskom.
Nakon što ih je Kat poslužila vinom, zajedno sjedoše u zimsku
primaću sobu gdje je u ognjištu gorjela velika vatra i stadoše
raspravljati o Aschamovoj nedavno objavljenoj knjizi o
streličarstvu, a potom i o predmetima koje je proučavala Elizabeta.
- No, dosta o meni - reče ona naposljetku. - Niste došli ovamo
kako biste sa mnom razgovarali o mojim skromnim proučavanjima,
meštre Aschame. Što vas dovodi u Chelsea?
Grubo učenjakovo lice nabora žalostan osmijeh.
- Čuo sam da ste ostali bez učitelja, gospođo, pa sam vam
došao ponuditi svoje skromne usluge.
Elizabeta se oduševi.
- Bilo bi to na moje najveće zadovoljstvo - izjavi.
- Meni bi pak bila čast poučavati osobu koja je toliko poznata
po obrazovanosti - reče Ascham.
Elizabeta je znala da je iskren i da to nije tek isprazno laskanje.

269
 - A meni bi bila čast imati tako poznata i cijenjena učitelja -
odgovori ona. - Sigurna sam da će i kraljica to odobriti. Pisat ću joj
danas i objasniti joj da kanim prihvatiti vas, meštre Aschame, i
nikoga drugog.
- Naravno, morat ćete se pokoriti prosudbi svoje skrbnice -
dopuštao je Ascham.
- Svakako mi je to namjera, pod uvjetom da se ona složi s
mojim izborom! - odvrati Elizabeta smiješeći se. - Ako treba, sama
ću otići u London uvjeriti je u to! A vi, meštre Aschame, vratite se
na svoje sveučilište u Cambridgeu i zatražite dopust kako biste se
mogli pridružiti kraljičinu kućanstvu.
- Jeste li sigurni u uspjeh, gospo? - zamišljeno upita Ascham.
- Nikada ne sumnjam u uspjeh! - objasni mu Elizabeta.

- Mnogo je to posla - sumnjičavo primijeti Kat promatrajući

hrpe knjiga na stolu za učenje. Roger Ascham se nasmiješi.
- Nipošto, gospođo - odgovori. - Dugo ćemo se ovim baviti.
Uskoro ćete vidjeti da ja ne vjerujem u bubanje. Ako ulijete
previše pića u pehar, najveći će se dio izliti preko ruba.
Kat zadovoljno kinine.
Satovi s meštrom Aschamom bili su radost za Elizabetu. Bila je
presretna kadaje otkrila da je njegov omiljeni latinski pisac
Ciceron. Voljela je čitati pisma što ih je Ascham primao od
širokoga kruga europskih intelektualaca s kojima se dopisivao.
Treperila je od sreće zbog njegovih pohvala njezina znanja
latinskoga i grčkoga te poznavanja klasika.
- Čitate više grčkoga svaki dan nego što većina crkvenih
doktora pročita u cijelome tjednu! - rekao joj je.
Prijepodneva su provodili u društvu sa Sofoklom i Izokratom,
poslijepodneva u borbi s Livijem i Ciceronom ih pak proučavajući
teologiju. Kada bi završili s učenjem, učitelj i njegova učenica često

270
su se prepuštali zajedničkoj strasti prema jahanju i lovu, brzo
kasajući po poljima izvan dvorca, bez obzira na to je li vani sjalo
sunce ili pak kišilo ili sniježilo. U večernjim je satima Elizabeta
vježbala na lutnji ili virginalu - Katarina Parr joj je predala lijepo
izrađena glazbala koja su nekoć pripadala njezinoj majci i na sebi
nosila bijeloga sokola kao Anin amblem. Ubrajala su se među
najcjenjenije predmete što ih je Elizabeta posjedovala, zajedno s
Aninim portretom koji je sada neskriveno visio u njezinoj
spavaonici te s privjeskom u njezinu kovčežiću za nakit.
Elizabeta uskoro primijeti da meštar Ascham često pažljivo
proučava njezinu odjeću.
- Što to gledate, gospodine? - upita ga jednoga dana, vidjevši
kako mu se čelo blago naboralo dok je promatrao njezinu haljinu
od ružičastoga svilenog damasta i skupe zlatne lance koje je na dar
dobila od kraljice.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospo? - upita on.
- Dakako - složi se ona.
- Pobožne protestantske djevojke obično nose jednostavnu
odjeću - reče učitelj.
Elizabeta spusti pogled na svoju haljinu. Odjednom joj se
vlastita odjeća učini ekstravagantnom - srebrni donji rukavi,
draguljima urešen pojas, biserjem opšiven vratni izrez. I pet
prstena na vitkim prstima... Osjeti se neugodno. Pade joj na pamet
da pobožna mala Jane Grey uvijek radije nosi crnu odjeću, nimalo
načičkanu nakitom, iako dolazi iz bogate obitelji. A i kraljica
Katarina u posljednje je vrijeme počela nositi zagasitije boje,
unatoč skupoj tkanini, te manje nakita. Što li meštar Ascham misli
o njoj, Elizabeti, još uvijek nakinđurenoj svom tom gizdom? Bilo joj
je silno stalo do njegova dobroga mišljenja.
- Čekajte! - naglo reče i odjuri u svoju sobu. - Gdje mi je crna
baršunasta haljina? - upita zapanjenu Kat.

271
 - Zašto, gospo, zar je netko umro? - preplašeno uzvikne
odgojiteljica.
- Ne. Samo sam se opametila, zahvaljujući meštru Aschamu.
Žene koje slijede riječ Božju moraju se odijevati jednostavno i
skromno.
I već je trgala sa sebe ogrlicu i prstenje.
Kat odmahne glavom. Mladi su skloni hirovima i neobičnim
zamislima, to je znala. Jednostavno se ne isplati raspravljati s
Elizabetom kada bi zapala u neko svoje odlučno raspoloženje.
Bolje je udovoljiti njezinim prohtjevima nego izazivati kakav bijesan
ispad. Zamišljeno dohvati crnu haljinu s klina u sobi za odijevanje,
pomogne Elizabeti da se presvuče i sveže joj vrpce na leđima.
Kada se Elizabeta opet pojavila u sobi za učenje, meštar
Ascham bio je nagrađen pogledom na njezin izmijenjeni lik, a
ujedno i nemalo iznenađen. U strogoj, ali otmjenoj crnoj haljini, s
niskim neukrašenim i četvrtastim vratnim izrezom, tijesno
pripijenoj u gornjem dijelu, a sa širokim skutima, crvene kose
raspuštene po ramenima, Elizabeta se činila savršenim uzorom
pobožne protestantske djevojke - i uznemirujuće zavodljivom.
Uhvati ga kako upire pogled u nju.
- Izgledam li sada dovoljno pobožno, meštre Aschame? - upita.
- Doista izgledate, gospo - odgovori on. - Kao savršen uzor
kreposti.
- Da - reče ona, sa stidom razmišljajući o tome kako je u
posljednje vrijeme bila u iskušenju skrenuti s puta kreposti. Ne
može se izgledati na jedan način, a iznutra biti drukčiji. Ozbiljno je
mislila dometnuvši: - Odlučna sam ubuduće se ne samo suzdržano
odijevati nego i voditi suzdržan život te obuzdavati sva bezbožna
uzbuđenja i želje koje bi me mogle spopasti.
Nije ni slutila koliko će brzo njezina nova odluka biti stavljena
na kušnju.

272
 - Eh, gospo Elizabeta - reče admiral susrevši se s njome na
stubama - vi ste slika i prilika savršenstva!
Oči mu razbludno odlutaše do njezinih djelomično otkrivenih
grudi.
- Hvala, milorde - odgovori ona, uživajući u njegovu
otvorenome divljenju, ali ipak želeći da je pusti proći, svjesna da se
ne usuđuje dugo ostati nasamo s njime iz straha da će odati svoj
unutarnji nemir.
Ludilo je - jer sigurno nije razumno ovako se osjećati, reče
sama sebi - još uvijek bilo u njoj, hraneći se redovitim susretima s
ljubljenim čovjekom, radujući se pogledu na nj i zvuku njegova
glasa. Od onoga susreta u vrtu koji je zamalo završio katastrofom,
admiral se držao podalje, nije više ujutro dolazio u njezinu ložnicu.
Ipak je Elizabeta, unatoč tomu što je sada izigravao odana kraljičina
supruga, po pogledima punim pritajene strasti koje joj je upućivao,
bila svjesna da on još uvijek izgara za njome - baš kao što je i ona,
unatoč svojoj odluci, Bog joj bio na pomoći, još uvijek izgarala za
njime.
Thomas podigne ruku i nježno joj dotakne kosu. Njegov je
dodir bio poput udara na njezina osjetila pa ona nagonski zgrabi
ruku i odgurne je od sebe.
Čeznutljivo je zurio u nju, ništa ne govoreći - a i ne morajući
ništa reći - pa ona shvati da se mora oteti tome pogledu i nastaviti
svojim putem. Ali, nije to bila u stanju: stajala je ondje, kao
prikovana za stubu, tek trenutak predugo.
Katarina Parr, brzajući u mekim cipelama niza stube, zatekne ih
tako kako stoje, bez riječi zureći jedno u drugo, i njezina pojava
naglo prekine čaroliju.
- Hej, Kate - promuca admiral pribirući se. - Je li sve u redu? -
oštro upita kraljica.
- Da, gospođo - šapne Elizabeta, nakloni se i pobjegne uza
stube.

273
 - Dakako da je sve u redu - reče Tom mirnim glasom. Katarina
se dugo i oštro zagleda u supruga, a potom nastavi svojim putem.

Malo-pomalo, Elizabeta počne primjećivati da kraljica prema

njoj više ne pokazuje raniju toplinu. Katarina nije tražila njezino
društvo onako često kao prije, a kada su sjedile zajedno za stolom
ili za njezinih redovitih posjeta sobi za učenje, kamo je dolazila
provjeriti Elizabetin rad, bila je uljudna, čak i ljubazna. No ovih
dana joj se u očima nije ogledao osmijeh, nego oprez. Katarina je
izgledala umorno i iscrpljeno, a njezina radosnoga raspoloženja više
nije bilo.
Thomas Parry, Elizabetin rizničar, spomene to jednoga dana u
ožujku, kada se uvečer došao pridružiti Kat i Elizabeti da u
zimskom salonu zajedno popiju čašicu prije spavanja. Elizabeti se
sviđao debeljuškasti Velšanin: volio je galamiti, ali je bio ljubazan
poput kakva strica i njoj krajnje odan.
- Moram priznati da sam zabrinut za kraljicu - reče on. -
Uopće ne izgleda dobro.
Elizabeta, koja je sjedila za stolom, podigne pogled s knjige.
- To sam i ja primijetila - reče Kat.
- Čini se dalekom i zamišljenom nastavi Parry a jutros se u
konjušnici vrlo oštro obratila admiralu. Kao da se iz nekog razloga
silno srdi na njega.
Elizabeta se nije mogla suzdržati. Morala je progovoriti. Inače
bi puknula. Nije više mogla sama nositi taj teret.
- Mislim da znam koji je tome razlog - reče. Kat i Parry okrenu
se prema njoj.
- Bojim se da je razlog u tome što admiral mene previše ljubi i
to već dugo traje - prizna ona. - A kraljica je zbog toga
ljubomorna.
- Ne vjerujem u to! - uzvikne zaprepašteno Parry.

274
 - Kako vi to znate, Elizabeta? - upita Kat, pomno promatrajući
svoju pitomicu.
- Admiral mi je rekao da me ljubi. Onoga dana u vrtu. Mislim
da kraljica zna za to.
Obrazi su joj gorjeli.
- Rekao vam je da vas ljubi? - ponovi Kat.
- Vjere mi, Kat, nisam ništa učinila da ga ohrabrim. Pobjegla
sam od njega što sam brže mogla.
- Je li vas na bilo koji način dodirivao? - htjela je znati Kat.
- Pokušao je jednom ili dvaput, ali sam ga ja svaki put
odgurnula - objasni joj Elizabeta.
Pa to je i bila istina, zar ne?
- Onda niste učinili ništa vrijedno prijekora - reče Kat s
olakšanjem.
Oh, ali jesam, pomisli Elizabeta. Poželjela sam ga. Zgriješila sam
s njime u mislima, a mogla sam i djelom, samo da sam imala prilike
za to. U srcu je znala da bi se njezina odlučnost da ostane
djevicom, čime se toliko hvali sala, lako raspala u prah suočena s
admiralovim zavodljivim šarmom.
- Pa, iznenadili ste me! - primijeti gospodar Parry. - Nikada to
ne bih pomislio o admiralu.
- Dugo se zanimao za gospu Elizabetu - otkrije mu Kat. - Čak
je zaprosio i njezinu ruku nakon smrti kralja Henrika, ali se Vijeće
tomu suprotstavilo pa se umjesto njome oženio kraljicom.
- I vi mislite da je kraljici poznato njegovo zanimanje za vas,
gospo? - upita Parry Elizabetu.
- Bojim se da je tako - reče ona odmahujući glavom. - Voljela
bih da je drukčije. No, što da radim?
- Ništa, osim da pazite na svoje vladanje i da admirala ni na koji
način ne ohrabrujete - upozori je Kat, zabrinuta da bi stvari mogle
izmaknuti njezinu nadzoru: admiral možda i jest privlačan

275
muškarac, to se ne može osporiti, ali na njoj leži odgovornost da
gospu Elizabetu zaštiti od zla, a imala je neugodan osjećaj da i nju
samu, zbog ranije nemarnosti, djelomice treba kriviti za ovo što se
sada događa.
- Nikada ne bih učinila ništa što bi povrijedilo kraljicu ih meni
naškodilo - uvjeravala ju je Elizabeta.

Admiral je ustao s prvim svjetlom zore i krenuo pogledati kuju

koja se prethodnoga dana oštenila. Bio je Elizabeti obećao jedno
štene pa će se, tako mu Boga, pobrinuti da joj pribavi najbolje.
Naravno, i Katarina će dobiti svoje štene - leglo je obećavalo.
U zraku se osjećala studen pa se on vrati u svoje odaje
odjenuti topliji haljetak. Pomisli da će usput pogledati i kako mu je
supruga - nije bila dobro u posljednje vrijeme. Neka neodređena
boljetica, od one vrste kakvima su žene, čini se, sklone - nije se
pomučio pomnije se raspitati. Što god da je posrijedi, bio je
siguran da će odmor i krepka hrana to izliječiti.
No, kada je ušao u njihovu ložnicu, začuje zvuk kao da se
netko guši. Ustrašivši se, pronađe Katarinu, još uvijek u noćnoj
košulji, kako povraća u neku posudu.
- Ljubavi moja! - uzvikne. - Pojma nisam imao... Obujmi joj
drhtava ramena i s čela ukloni vlažne uvojke. Kada grčevi
prestadoše, Katarina obriše usta ručnikom i klone na postelju.
Tom sjedne pokraj nje, a lice mu je bilo utjelovljenje zabrinutosti.
- Nije to ništa - reče ona, slabašno se smiješeći. - Sve je u
redu.
- Moramo pozvati liječnika - ustraje on.
- Ne, Tome, ne treba mi liječnik. Vidite, već mi je tjedan dana
svakoga jutra mučno, a mjesečnica mi je izostala. Sigurno vam je
jasno što to znači. Očekujem dijete.
- Oh, ljubavi moja! - uzvikne Tom i zagrli je. - Ovo je predivna
vijest. Dijete... sin i nasljednik, nadam se! Ne mogu vjerovati!

276
 - Uvjeravam vas da ja mogu! - iskrivi Katarina lice. - No,
presretna sam. Nikada nisam mislila da ću u ovim godinama biti
ovako blagoslovljena. Dugo sam se molila da postanem majka, a
dobri je Bog sada našao za shodno uslišati mi molitve.
- Kao i moje - dometne Tom. - Molio sam se da dobijem sina.
- Možda će biti djevojčica - podsjeti ga Katarina.
- Svejedno, bit ću najponosniji otac na svijetu! Samo da se vi
bez neprilika porodite, Kate, i da dijete bude zdravo. Moramo
dobro voditi brigu o vama. Morat ćete se odmarati, dobro jesti i
ne brinuti se ni zbog čega.
- Vidim da mi neće trebati ni primalja, uz vas i vašu brigu o
meni, milorde! - nasmije se ona, a potomjoj osmijeh izbhjedi. - Da
budem iskrena, malo sam uplašena. Trideset šest mi je godina, a to
je visoka dob za prvo dijete.
- Ne bojte se, draga, pozvat ćemo najbolje primalje i liječnike
koji se mogu naći - obeća Tom. - Odmah ću ovo objaviti i poslati
pisma svim našim prijateljima.
- Kako god budete htjeli - osmjehne se Katarina, prigušujući
svaku bojazan. No, ima još nešto... nešto što me muči.
- Što to, ljubavi moja? - svakako ju je htio umiriti Tom. Ona
duboko udahne.
- Među nama je sve u redu, zar ne, Tome? U posljednje sam se
vrijeme bojala da se možda udaljavamo jedno od drugoga.
- Besmislica! - izjavi on. - Ja ne osjećam nikakvo udaljavanje. To
je tek trudnička ćudljivost, za to jamčim.
- Dakako - suglasi se ona s neizmjernim olakšanjem.
Sve je to samo njezina mašta. Ništa nije pošlo po zlu. Njezine
su bojazni neosnovane. Nijedan suprug koji trči za suknjama ne bi
mogao s toliko ljubavi kao Tom dočekati vijest o tome da će njih
dvoje uskoro postati roditelji.

277
 - Vi se odmarajte - reče joj on - a ja ću poći i objaviti vijest. -
Potom veselo dometne: - Kako ćemo ga nazvati?
- Thomas, dakako! - vragolasto se nasmiješi ona. Ili Katarina!

Mučnine se nesmanjenom žestinom nastaviše i tijekom

sljedećega mjeseca pa je stoga kraljica svakoga jutra dokasna
ostajala u postelji, oporavljajući se od povraćanja.
Tako je admiral dobio priliku provesti svoje nečasne nakane.
Ne hajući za posljedice, izjedan požudom i čežnjom, uzdajući se u
svoj šarm i sposobnost uvjeravanja, stade sada toliko gorljivo
salijetati vlastitu pastorku stasalu za udaju da je, oduvijek sklon
staviti sve na kocku, vjerovao kako će dobiti ono što želi i proći
nekažnjeno.
Tako se dogodi da Elizabeta, dok se jednoga proljetnog dana
rano ujutro izvlačila iz postelje, začuje ključ u bravi. Kat se još nije
bila pojavila, a Thomasu se na licu, kada je vidio da je sama, čitalo
likovanje.
- Milorde - zausti ona prosvjedovati navlačeći na sebe
baršunastu jutarnju haljinu.
- Pssst! - stišavao ju je on držeći prst na ustima. - Htio bih
nasamo razgovarati s vama.
Elizabetu ovo u isti mah zaprepasti i uzbudi.
- Što biste mi imali reći a da ne može malo pričekati? -
prigovori mu, bojeći se da je posrijedi nešto što on nema pravo
kazati...
On u trenu prijeđe preko sobe i zastane pred njom, preblizu
da bi se osjećala lagodno.
- Elizabeta - promrmlja - već dugo čeznem za ovim
razgovorom. Ozbiljno sam mislio ono što sam vam rekao prije svih
ovih tjedana. Ljubim vas. - Zagrli je, čvrsto je obujmivši rukama, pa

278
joj počne šaptati govoreći u njezinu kosu. - Želim vas... i ta me
želja razdire.
- Gospodine! - slabašno je prosvjedovala, znajući da bi ga
trebala odgurnuti, ali ujedno i otkrivajući koliko je divna njegova
blizina, da joj ne može odoljeti. - Molim vas...
Osjećala je vlastito tijelo, to izdajničko tijelo, kako mu
odgovara. Uhvati je drhtavica. Osjetivši to, Thomas joj nagnu glavu
unatrag i nježno je poljubi u usta. Dodir je njegovih usana bio
puten, neodoljiv...
- Ah, i vi to želite - smijuckao se. Potom je poljubi strastvenije,
jezikom joj pritišćući zube i prisiljavajući ih da se razdvoje.
Elizabeta osjeti kako je duboko iznutra preplavljuje neka toplina,
prekrasna klonulost koja ju je činila nesposobnom da mu se
odupre. Admiralove joj ruke drhtavo kliznuše niz leđa, načas joj se
poigravajući na struku, a potom smiono prijeđoše preko bokova.
Od njegova dodira kroz baršunastu jutarnju haljinu i tanki batist
noćne košulje u isti ju je mah obuzimala groza i milina. Glasić
mudrosti zavapi podsjećajući je da bi smjesta trebala sve to
prekinuti, ali odmah se utopi u snažnim valovima osjećaja koji ga
preplaviše. Odgovarala mu je na poljubac i dopuštala njegovu
jeziku da joj uporno prodire u usta.
- Jeste li budni, gospo? - začuje se Katin glas iz susjedne sobe
prizivajući Elizabetu k svijesti. Naglo, admiral je pusti i ostade
stajati pred njom, zadihan i s divljenjem je gledajući.
- Moram otići - reče šapćući - ali ću se vratiti, ne bojte se. Tek
što je on tiho zatvorio vrata za sobom, Kat upade u sobu donoseći
odjeću za Elizabetu. Djevojka se nadala da joj odgojiteljica neće
primijetiti porumenjelo lice i smućen izraz na njemu te joj se brzo
okrene leđima, žurno se naginjući nad umivaonik i hladnom
vlažnom krpicom brišući vruće obraze.
Sve opet počinje ispočetka, pomisli. Imala je tako dobre
namjere, ali nije predvidjela učinak što će ga admiral imati na

279
njezina čula i emocije. Iskreno, nije znala kako će prikupiti
dovoljno snage da mu odoli.

- Dobro jutro, gospo Elizabeta, gospođo Astley!

Kat se užasnuto zagleda u admirala kada ovaj sutradan ujutro
bane u Elizabetinu ložnicu, baš kada je djevojka završila s
odijevanjem.
- Što vam je, gospođo Astley? Izgledate kao da vam je netko
upravo prešao preko groba - zadirkivao ju je Thomas.
- Milorde, ovo je silno neprilično! - naglasi odgojiteljica. -
Gospa je još uvijek mogla biti u postelji.
- Gospođo Astley, već smo raščistili te prigovore - reče
strpljivo admiral, primjećujući da ga Elizabeta promatra s
neskrivenom zahvalnošću.
- Da, gospodine, a onda ste vi prestali dolaziti ovamo i svojim
posjetima vrijeđati gospinu čednost. Ne shvaćam zašto ste opet
ovdje. To je neprilično!
- Molim vas, recite mi što je pogrešno u tome da očuh svojoj
pastorci dođe poželjeti dobro jutro? - svisoka je upita admiral.
- Uz dužno poštovanje, gospodine, zna li kraljica da ste ovdje?
- odvaži se upitati Kat.
- Dakako da zna - reče on, ali prijetvorni je pogled u njegovim
očima ukazivao na laž.
- Onda ću porazgovarati s njome - odvrati Kat, a admiral u
sebi zastenje.
- Nikako, nemojte je uznemiravati, nije joj dobro - hitro kaza.
- Vidjet ću je poslijepodne. Uvijek se bolje osjeća u
poslijepodnevnim satima - prkosno reče Kat. - Ako ona bude
zadovoljna zbog vaših jutarnjih dolazaka ovamo, bit ću i ja. No,
moram ustrajati na tome da budem prisutna.

280
 Admiral joj uputi mrk pogled pa se okrene na peti, ostavljajući
Elizabetu s boli u grudima.
- Da, znala sam za to - reče oštro Katarina. Uživala je u
mirnome popodnevnom odmoru u salonu i nimalo joj se nije mililo
vidjeti Kat kako stoji pred njom, pitajući je zna li da je admiral
ponovno počeo ujutro dolaziti u posjet gospi Elizabeti.
Nije znala ništa o tome, a vijest ju je u isti mah i uznemirila i
ražalostila, iako to nije kanila otkriti odgojiteljici.
- Znači da imam pretpostaviti kako se ovi posjeti odvijaju uz
odobrenje Vaše Milosti? - ustrajala je Kat.
- Upravo tako, gospođo Astley - razdražljivo odgovori
Katarina. - Iako mislim da bi bilo mudro, radi doličnosti, kada biste
im osobno nazočili. Milord bi to vjerojatno i sam želio.
- Izvrsno, gospođo - reče Kat. - Potrudit ću se uvijek biti
ondje.

Elizabeta odluta do obala Temze, do mjesta gdje je voda blago

oplakivala niski kameni zid kraj pristaništa. Ondje je bila zavezana
admiralova teglenica: dugo se nije vraćao iz Londona. Dani se sada
zbilja vuku, primijeti, promatrajući zalazak sunca na ružičasto-
zlatnome nebu. Uskoro će se morati vratiti u dvorac na večeru, ali
ne još. Najprije će uživati u ovim ukradenim trenucima samoće.
Raspoloženje u kući bilo je napeto. Između admirala i kraljice koja
je još uvijek patila zbog tegoba što ih sa sobom nosi rana trudnoća,
vladala je hladnoća: Katarina se, ako ništa drugo, a ono hladnije
odnosila prema Elizabeti, Kat je bila budna poput majke sokoliće, a
Elizabeta je i predobro osjećala žar što je tinjao u admiralovim
očima uprtim u nju, kao i uzbuđenje što bi nabujalo u njoj svaki put
kada bi joj admiral došao poželjeti dobro jutro.
Kat je sada već vjerojatno traži: kao da se ovih dana bojala
ispustiti Elizabetu iz vida. No, Elizabeta nije mislila da bi Kat pješice
došla ovako daleko - Kat je u posljednje vrijeme postala još

281
punašnija pa je često ostajala bez daha, a osim toga, obala je bila
skrivena visokom živicom pa će na kratko vrijeme imati mira.
Tako ju je admiral zatekao na obali rijeke i opet je uzeo u
naručje, a ona se pripila uz njega kao da je to nešto najispravnije i
najprirodnije na svijetu. Nije mogla odoljeti.
- Elizabeta! - dahtao je admiral između poljubaca. - Za mene je
ovo mučenje!
- Ovo je pogrešno - slomljeno je mrmljala, ali je njezino tijelo
govorilo drukčije.
- Prava ljubav nikada ne može biti pogrešna - reče on tiho.
- Ali kraljica... - slabašno je prosvjedovala.
- Kraljica nikada neće doznati obeća on. Ne bib je htio
povrijediti, pogotovo ne u ovome trenutku.
Aluzija na Katarinino stanje izazove u Elizabetinim grudima
ubod ljubomore. U mislima ga vidje kako vodi ljubav sa suprugom,
kako je ostavlja trudnom... Od toga prizora ostane bez daha. Kako
li je samo ona, Elizabeta, žudjela za time da može tu zabranjenu
radost doživjeti s njime. Da je bar svojedobno prihvatila njegovu
prosidbu, ne bi danas bila u ovome nesretnom položaju. Nije
pošteno.
Rukama je čvrsto stegnuvši oko struka, admiral ju je ljubio po
vratu.
- Moram vas vidjeti nasamo - nerazgovijetno je mrmljao.
- To ne može biti - začu Elizabeta svoj odgovor. Ali to mora
biti, uzvikne joj srce. Ne može više izdržati ovu potrebu za njime.
- U nedjelju - reče on tiho. - Rijetko odlazim u kapelicu na
jutarnju službu pa kraljica neće opaziti moj izostanak. Izgovorite se
da ste bolesni... recite da ste dobili mjesečnicu i da vas boli trbuh.
Nitko neće posumnjati u nas. I riješite se onoga zmaja koji motri
na vas. Tako ću moći doći k vama da nam nitko ne smeta.

282
 Elizabetu na ove riječi potrese drhtaj ispunjen strahom.
Sigurno neće pristati na ovo? Zna da je to pogrešno. Ali, tijelo joj
je gorjelo od čežnje i nije mogla odoljeti.
- Recite mi da smijem doći! - zahtijevao je on, jače je stegnuvši,
a tamne su je oči probadale.
- Smijete doći - prošapće ona pa se otrgne i potrči prema
dvorcu, a dugačka joj je kosa lepršala za njom poput bakrene
bujice.

Neće to učiniti. Učinit će, neće se moći suzdržati. Ne, neće

moći. Lomila se, slaba joj se savjest borila sa žarkom žudnjom.
Urođeni zdrav razum kao da ju je napustio: nije više bila sposobna
samu sebe urazumiti. U srcu je znala da će dobiti ono što želi.

- Mislim da danas još neko vrijeme neću ustati - reče Elizabeta

iz dubine postelje. - Ne osjećam se dobro.
- Što se dogodilo? - raspitivala se Kat, gurnuvši glavu između
zavjesa.
- Imam gadnu glavobolju - reče Elizabeta. Mislila je da joj je
bolje ne izgovarati se na mjesečnicu: Kat bi je brzo razotkrila jer bi
primijetila da nema krvavih komada platna.
Kat joj opipa čelo.
- Bar nemate groznicu.
- Ne, to je samo jaka glavobolja - iskrivi Elizabeta lice, nadajući
se da se doima uvjerljivo.
- Želite li da sjedim uz vas? - upita odgojiteljica.
- Ne, želim samo spavati. Nemojte zbog mene propustiti
službu Božju - reče joj Elizabeta.

283
 - Onda dobro... otpočinite malo - reče Kat umirujući je pa
opet navuče zavjese. Još se malo zadrži pripremajući odjeću koju
će Elizabeta odjenuti, a potom se vrata zatvore i ona ode. Elizabeta
ispusti dug uzdah olakšanja, izbroji do deset pa skoči iz postelje,
ispljuska lice s malo ružine vodice i iščetka kosu. Nije se usuđivala
umjesto obične satenske noćne košulje odjenuti vezenu jer će se
Kat sigurno pitati zašto je to učinila, a nije smjela učiniti ništa što
bi moglo potaknuti njezine sumnje.
Kada je admiral zakucao na vrata, već se bila spremila i sjedila
je na stolcu, u jutarnjoj haljini od crnoga baršuna koju je bila
odjenula preko tanke noćne košulje. Nevjerojatno izgleda, s tom
plamenom, valovitom kosom raspuštenom po ramenima, pomisli
on. Istina, nije bila konvencionalno lijepa, tankih usnica i
nedvojbeno kukasta nosa, ali oči su joj, kao i u njezine majke, bile
pametne i izazovne, a visoko, vitko tijelo krajnje poželjno. Kao
dodatna pikanterija, uza sve je to bila i kraljevska kći, a to je
Thomasovoj požudi prema njoj davalo još više poticaja.
Promatrala ga je kako stoji i gleda je odozgor, zamišljenih i
žarkih tamnih očiju. Potom se najednom nade na koljenima pokraj
nje, uzimajući je naručje i usnama nježno pritišćući njezine. Bila je
gotovo izgubljena, još jasno ne znajući koliko mu daleko namjerava
dopustiti da ode.
Dušo - promrmlja prešavšijoj nosom preko uha, a potom
ponovno potraživši njezine usne. - Oh, kako vas želim.
Nije bila u stanju odgovoriti. Ako je ovaj osjećaj bio ljubav, nije
znala kako ga izraziti glasom. Nije se mogla oduprijeti ni kada ju je
podigao u naručje, kao da nije teža od perca, pa je odnio do
postelje, nježno je položivši među razgrnute plahte. Potom se
našao pokraj nje, lice mu je bilo blizu njezina, ruke se uporno
zavlačile pod baršunastu haljinu i milovale joj tijelo kroz tanku
tkaninu noćne košulje. Osjećaj je bio izvanredan i ona mu je zbog
toga sve čvršće ovijala ruke oko vrata.

284
 Prvi znak za uzbunu osjeti kada joj on iznenada raspara noćnu
košulju, otkrivši tako malene, istaknute dojke te ih poče
strastveno ljubiti i milovati prije nego što će rukama kliznuti dalje
niz njezino tijelo, ohrabrujući se na smjelije milovanje. Od osjeta
što su ih njegovi prsti u njoj pobuđivali obuzimala ju je milina, ali to
odjednom prestade, ostavljajući je da očajnički čezne za
nastavkom. Bio je prebrz za nju, petljajući s vezicama na nakitnjaku,
sve joj vrijeme teško dišući tik uz lice i šapćući riječi koje je jedva
razabirala. Potom joj žurno zadigne noćnu košulju, izloživši joj
bedra i stražnjicu naglom udaru hladnoga jutarnjeg zraka.
Osvijestivši se i najednom, iako sa zakašnjenjem, shvativši kako je
na najboljem putu počiniti ne samo grijeh nego i veleizdaju,
Elizabeta ga pokuša odgurnuti, ali shvati da se njezina slaba
djevojačka snaga ne može oduprijeti njegovoj uspaljenoj muškosti.
Slijep za njezino otimanje, Thomas je već bio na njoj, koljenima joj
razmičući noge, a potom se, onako krupan, svom silinom počeo
zabadati u nju. Bolje bila silna i nije uspijevala suzdržati glasne
krikove. No, činilo se da admiral to ne primjećuje, nego se samo
trsio i trsio, postajući sve zahtjevniji u svojoj strasti. Najednom se
nape, sav zadihan, a potom nastavi istim zahtjevnim ritmom, samo
još brže, još oštrije, sve dok u nizu grčeva ne postiže vrhunac, prije
nego što će najednom klonuti u jednome vlažnom, skliskom
pokretu, ostavljajući Elizabetu svu raskidanu bolovima, zgroženu
zbog spoznaje o tome što je s njome maločas učinjeno, a u čemu
je i sama sudjelovala.
Kada se admiral prevalio na nju, naoko ostavši bez daha od
silnoga napora, ona se uplaši da mu nije dobro i mahnito se stade
pitati što da učini. Ne smije dopustiti da ih otkriju! Kakvu bi to
samo pomutnju izazvalo! Ipak, nije ga mogla ni pomaknuti - svom
je težinom ležao na njoj.
Milorde! šapne uspaničenim glasom. - Probudite se! Oh, molim
vas, probudite se!
Umjesto odgovora, on otvori oči i razvratnički joj namigne.

285
 - Pa, kraljevno, jesi li uživala? - lijeno zapita.
Elizabeti sve to nije bilo nikakav užitak. Zapravo, osjećala se
ranjenom, i tjelesno i duševno. Očekuje li se od žena da uživaju u
snošaju? Pa kako da uživa kada je to tako nedostojanstveno i
neuredno, a ona se nakon svega osjeća čudno nezadovoljeno i
potpuno bešćutno? Ukratko, osjeća se zloupotrijebljenom,
zloupotrijebljenom radi zadovoljenja muškarčeve nezakonite
požude. Nije tu bilo ljubavi kao uzvišenoga osjećaja koji će
posvetiti taj čin.
Umjesto toga, u njoj je postojala tek užasna svijest o strahoti
onoga što se upravo dogodilo. Krivnja je preplavi: počinila je
neoprostivu izdaju prema ljubaznoj maćehi. Čim se admiral
skotrljao s nje i izvrnuo na leđa, ona drhtavim prstima brzo povuče
na sebe poderanu noćnu košulju. Baš je pokušavala pokriti grudi
njezinim rastrganim ostacima, kad se admiral osloni na lakat, obgrli
je drugom rukom i poče je vrhom nosa draškati po vratu.
U tom trenutku otvoriše se vrata i na pragu se ukaže
zaprepaštena kraljica Katarina.
Elizabeta nikada nikoga nije vidjela da se tako brzo kreće.
Admiral skoči s postelje, prebaci pokrivač preko nje i počne
petljati s vezicama na nakitnjaku. Ona je pak bila potpuno obamrla,
osjećajući se neugodnije nego ikada prije u životu, a kraljicu se
uopće nije usuđivala pogledati u oči. Nitko ne izusti ni riječ: samo
strašan, dugotrajan muk. Odjednom Katarina iščezne, a admiral
pojuri za njom zazivajući je imenom.

- Njezino Veličanstvo bilo bi vam zahvalno, gospođo Astley,

ako biste joj se smjesta izvoljeli pridružiti - reče družbenica
zadržavajući ravnodušnost na licu.
Vrativši se iz kapelice, Kat je upravo odlagala molitvenik. Sada
se zagleda u Elizabetu koja je sjedila na stolcu pokraj vatre i čitala.
Što bi sada moglo biti posrijedi? - upita je.

286
 Elizabeti su riječi plesale pred očima pa samo odmahne
glavom, hineći neznanje. Znala je, sa sve većom malodušnošću, da
će njezino nedolično ponašanje uskoro biti razotkriveno, ali se nije
mogla natjerati na to da se povjeri odgojiteljici bojeći se oluje koju
bi to izazvalo te je takvo priznanje odlučila odgađati što je dulje
moguće.
Sve se vrijeme pitajući o čemu je riječ, Kat pohita u kraljičine
odaje, a ondje je odmah uvedoše pred kraljicu. Katarinu nađe
samu, kako korača gore-dolje po sobi, upala lica i s podočnjacima.
- Vaše Veličanstvo - pokloni se Kat.
Kraljica je ne zamoli da sjedne, kako je to inače činila. Umjesto
toga, pusti je da stoji, a ni sama ne sjedne. Očito je bila silno
uznemirena.
- Gospođo Astley, kada sam vas zamolila da ovdje vodite
kućanstvo gospe Elizabete, imala sam puno povjerenje u vas i
podrazumijevalo se da se pouzdajem u vašu čestitost - započe
Katarina, jedva potiskujući gnjev. - No, sada otkrivam da su to
povjerenje i pouzdanje bili krajnje neosnovani.
- Gospođo, bez obzira na...
- Saslušat ćete me do kraja, gospođo Astley - prekine je
kraljica - Prije manje od pola sata pronašla sam svojega supruga u
postelji s gospom Elizabetom, i to u njezinoj spavaonici. Oboje
nedolično razodjevene.
Katine ruke poletješe k ustima prigušiti užasnuti jauk.
- Razgovarala sam s milordom i on je, dakako, sama
skrušenost, ali se zaklinje da se među njima nije dogodilo ništa
posebno, što je bar jedna malena milost na kojoj vjerojatno
možemo zahvaliti Bogu. Ipak, ostavljajući po strani njegovu izdaju i
moje nezadovoljstvo, pomislite na ozbiljnost samoga pitanja. - U
glas joj se uvuče napetost. - Elizabeta je druga u
prestolonasljednom redu, kao i maloljetna djevojka pod mojom
zaštitom. Njezin će brak biti državno pitanje, a dobro znate da

287
oženiti se njome bez dopuštenja Vijeća, a kamoli se s njome
upuštati u ovakvu slobodu, za svakoga znači veleizdajnički čin. Ako
javno pokažem svoj bijes, na što imam svako pravo, takva će nas
sablazan vjerojatno sve uništiti.
Njezin očajnički pogled počivao je na Kat: kao da je bila na
rubu da se raspadne.
- Vas držim odgovornom za sve ovo, gospođo Astley. Istina,
Elizabeta se sramotno ponijela i na taj način pokazala izrazitu
nezahvalnost prema ljubaznosti koju sam joj ukazivala tijekom svih
ovih godina. Reći da sam njome silno nezadovoljna, bilo bi
preblago. No, na vama je, gospođo Astley... na vama je bila
odgovornost da je kreposno odgojite, a očito ste podbacili u
svojoj dužnosti, kako prema Elizabeti, tako i prema meni!
Kat se ne uspije suzdržati, nego brizne u plač. Užasnulo ju je
ono što joj je kraljica upravo ispripovjedila, srdila se na Elizabetu i
bila duboko povrijeđena time što je djevojka dopustila da se
ovakvo što dogodi nakon svega o čemu je s njome razgovarala. Što
je sve ovo držala u tajnosti i samu Kat dovela u opasnost...
- Vjerujte mi, gospođo, pokušavala sam spriječiti admiralove
posjete, a i vas sam upozorila, čega se sigurno sjećate - žestoko je
prosvjedovala. - No, vi ste to zanemarili. Uza sve to, trudila sam se
uvijek biti prisutna kad bi milord ujutro navratio u djevojčinu
ložnicu. Danas mi je, međutim, rekla da se ne osjeća dobro, a
doista se tako i činilo pa sam je ostavila u postelji. Za njezino
nedolično ponašanje ne mogu ja snositi krivnju. Prije će biti da
neoprostivim valja smatrati postupak lorda admirala jer je Elizabeta
tek nevino četrnaestogodišnje djevojče, dok je on iskusan svjetski
čovjek.
Dosta! vrisne kraljica, a lice joj plane. - Možda je krivnja na
svima nama. Pitanje je što ćemo učiniti u vezi s tim? Jasno je da
Elizabeta ne može ostati ovdje. Ne želim je u ovoj kući ni časka

288
više nego što je nužno. Ali kamo da je pošaljem? U koga se
možemo pouzdati?
Katin je um ubrzano radio, iz sve snage tražeći rješenje. Koliko
god bila povrijeđena i ogorčena, svejedno je pred očima imala
potrebu svoju pitomicu skloniti na sigurno. Kraljica je bila u pravu:
Elizabeta ne može ostati ovdje. Admiral je previše opasan, a
Katarina previše neprijateljski raspoložena. Elizabeta ne smije pod
njihovim krovom ostati ni trena dulje nego što bude potrebno.
- Moja sestra Joan u braku je sa sir Anthonyjem Dennyjem -
reče naposljetku Kat. Kraljica će ga dobro znati jer je bio glavni
komornik kralja Henrika i stajao je uz njegovu samrtnu postelju.
- U Cheshuntu imaju ladanje. Znani da bi moja sestra s
radošću dočekala mene i gospu Elizabetu te da se možemo osloniti
na njezinu šutnju.
Katarina prestane koračati po sobi i naposljetku sjedne. Na
trenutak se zamisli.
- To uistinu zvuči kao razumno rješenje, ako su Dennyjevi
spremni priskočiti u pomoć. Smjesta ću im pisati i pitati ih može li
Elizabeta boraviti kod njih.
- Izvrsno, gospođo - promrmlja Kat, još uvijek osjećajući ubod
kraljičinih prijekora i žalosteći se zbog njihove nepravednosti.
- Možete ići, gospođo Astley - kratko joj reče Katarina.
Jedva što je Kat izišla, kraljica osjeti mučninu pa potrči do
umivaonika gdje joj se suze pomiješaše s onim što je povratila, a
potom jecajući klone na koljena dok joj se srce kidalo.
- Recite mi istinu! - u bijesu vrisne Kat zalupivši vratima za
sobom. - Što se dogodilo između vas i admirala?
Elizabeta se poče tresti. Nikada još nije vidjela Kat toliko
srditu.
- Ništa posebno - promuca.

289
 Pa to je zapravo i bila istina: za nju to svakako nije bilo ništa
posebno. Ipak, znala je da time nije odgovorila na Katino pitanje.
- Koliko je to daleko išlo? - pitala je Kat. Elizabeta je oklijevala.
- Ne predaleko - odgovori.
Katine se oči stisnu. - Što vam je učinio? - ustraje odgojiteljica.
- Samo me zagrlio i poljubio - promrmlja Elizabeta.
- Čula sam da su mu vezice na nakitnjaku bile odriješene -
mrgodno reče Kat. - Je li vam pokazao svoju golotinju?
- Ne - odgovori Elizabeta, žarko porumenjevši, a glas joj je bio
gotovo nečujan.
- Očekujete li od mene da vjerujem kako ste bili zajedno u
postelji, napola razodjeveni, a da se pri tome nije dogodilo ništa
osim zagrljaja i poljubaca?
- Ništa se drugo nije dogodilo, uvjeravam vas - slaže Elizabeta.
- Pa, nadam se da je to istina - napola u nevjerici reče Kat. -
Jest - reče Elizabeta, sada malo odlučnije.
- Razumijete li o čemu govorim? - zabrinuto upita Kat koja je
još uvijek imala osjećaj da joj pitomica nešto krije.
- Razumijem - reče djevojka, ali nije bila sposobna pogledati je
u oči.
- Onda ste se sretno izvukli - reče joj je Kat. - I to za dlaku,
pazite što vam velim. Uopće ne mogu shvatiti što vas je obuzelo
da admirala pustite u spavaonicu kada ja nisam uz vas. To je bio
vrhunac ludosti, zapravo otvoren poziv. Ako se ovo pročuje, ugled
će vam biti upropašten. Čujete li me?
- Čujem - promrmlja Elizabeta. - Ali, admiral je bio prilično
uporan i nikako mu se nisam uspijevala oduprijeti. Da kraljica nije
ušla... - Glas joj utihne, bilo je već previše laži.
- Onda zahvalimo nebesima što je kraljica ušla u sobu -
pobožno izjavi Kat. - Imam osjećaj da ovdje više nećemo viđati
admirala.

290
 - To će svakako biti olakšanje - reče Elizabeta, a to je i ozbiljno
mislila. Koliko god joj očuh bio pristao i šarmantan, a usto i
uvjerljiv, ipak joj je ukrao nevinost, jedino što se nikada ne može
vratiti. Još se nije bila posve pomirila s tom mišlju. Njezin očuh,
čovjek kojemu je zadaća trebala biti da je zaštiti od takvih stvari,
nije joj samo oduzeo djevičanstvo, nego ju je učinio i sudionicom u
vlastitome preljubu. A njemu se usto sve to činilo tako nevažnim...
Pa, što je, tu je. Ničemu ne služi zbog toga žaliti i prolijevati
suze. Nekako će naći snage da sve ovo ostavi za sobom. Većje
slutila da se sretno izvukla. Admiral jednostavno nije bio toga
vrijedan...

Kraljica i admiral bili su otišli u London. Ni jedno od njih nije

željelo biti u Chelseaju, a Katarina je znala da treba provesti neko
vrijeme nasamo sa suprugom kako bi pokušala premostiti jaz
između njih dvoje i ponovno ga pridobiti. Nekoliko su dana bili
odsutni, a kada se vratiše, Elizabeta primi poziv da se pojavi pred
kraljicom.
Uopće nije znala kako će se pojaviti pred maćehinim licem,
znajući da se podlo ponijela prema njoj. No, Katarina Parr
nastupila je odrješito i neposredno, i sama shvativši da je
četrnaestogodišnja djevojka teško mogla odoljeti snazi i šarmu
četrdesetogodišnjeg muškarca. Zapravo, razmišljala je, Elizabeta je
bila žrtva Tomove požude jednako kao i ona sama.
- Valja vam napustiti ovu kuću - reče ona djevojci što je, sva
rumena u licu, stajala pred njom. - Boravit ćete kod sir Anthonyja i
gospe Denny, koji mi u svojemu pismu kažu da ste im dobrodošli.
Gospa Denny sestra je gospođe Astley, kao što znate, a čula sam
da je Cheshunt ugodno mjesto. Sigurna sam da ćete tamo biti
puno sretniji. Meštar Ascham poći će s vama.

291
 - Da, gospođo - krotko reče Elizabeta.
- Sigurna sam da vas ne moram podsjećati koliko ste se glupo
izložili sablazni. Ne šaljem vas, međutim, odavde zato da bih vas
zbog toga kaznila, nego radi vaše sigurnosti. - Oči su joj bile tamne
od boli: koliko li je samo mrzila što mora, pa makar i neizravno,
priznati daju je izdao vlastiti i nekoć ljubljeni suprug.
- Gospođo, doista se bojim za svoj dobar glas - zabrinuto reče
Elizabeta. - Preklinjem vas, molim vas, recite mi jeste li o meni čuli
kakva govorkanja.
- Nisam ništa čula - uvjeri je Katarina, smekšavši se pred
iskrenom djevojčinom zabrinutošću. - Niti će, mislim, biti ikakvih
govorkanja, jer smo sve tako obzirno riješili. Ako išta čujem,
obavijestit ću vas ili gospođu Astley.
- Bili ste prema meni i više nego ljubazni, gospođo - reče
Elizabeta. - Vjerujte mi, duboko žalim što sam vas uvrijedila.
Snujem li vam pisati iz Cheshunta?
- Smijete - pristane Katarina, ne pouzdajući se u sebe da kaže
štogod više. Voljela je Elizabetu kao kćer pa je sada bila silno
zbunjena u pogledu svojih osjećaja prema njoj. Promatrajući
djevojku kako se klanja i izlazi iz sobe, oćuti neobičan osjećaj
gubitka.

Kočija je stajala pred kućom. Konjušari i nosači utovariše

Elizabetinu prtljagu i razne predmete na teretna kola i tovarne
mazge, a Kat namjesti jastuke u kočiji i ukrca košaru s hranom
kako na putovanju ne bi trpjele zbog nedostatka udobnosti.
Kraljica Katarina, okružena družbenicama, stajala je na stubama
velikoga trijema; trudnoća se kod nje baš počinjala pokazivati pa je
nekoliko posljednjih dana bila prisiljena otpuštati vrpce haljine. Uz
nju je, izgledajući posve napušteno, stajala gospa Jane Grey, očito
tužna što se mora oprostiti s Elizabetom kojoj se toliko divila.
- Zašto nas morate napustiti, rođakinjo? - pitalo je dijete.

292
 - Pozvane smo u dom sestre gospođe Astley - okolišajući joj
reče Elizabeta.
- Kada ću vas opet vidjeti? - čeznutljivo će Jane.
- Uskoro, uskoro, nedvojbeno - prekine je Elizabeta. Previše ju
je bolno pogađala misao da napušta mjesto gdje je svojedobno, i to
ne tako davno, bila toliko sretna a da bi marila za mlađahnu
rođakinju.
Laknulo joj je što admirala nema nigdje na vidiku: ne bi se
mogla suočiti s njime, u to je bila sigurna, a da nekim slučajnim
pogledom ih kretnjom ne oda što se dogodilo među njima.
Promatrajući osamljeni lik u zelenoj jahaćoj haljini i gizdavu
kapu s perom, i kraljica se osjećala tužnom. Tužnom zbog toga što
je podbacila u dužnosti prema svojoj kraljevskoj pastorci, tužnom
zbog pomisli da gubi nekoga kome je bila poput majke. Ipak, bilo
joj je teško oprostiti djevojci ono što je učinila.
Međutim, mora biti pravedna. Elizabeta je, na kraju krajeva, tek
nešto više od djeteta. Impulzivno iskorači, nježno uhvati pastorku
za ruke i poljubi je u oba obraza.
- Bog vas je obdario divnim svojstvima - reče joj. - Uvijek ih
njegujte i trudite se poboljšati ih. Bog bio s vama.
- Is vama, gospođo - odgovori Elizabeta, a suze joj navru na
oči. - Molim se da vam pošalje lagan porođaj kada za to dođe
vrijeme.
- Pišite mi - reče Katarina.
- Hoću - obeća Elizabeta.
- Elizabeta - dometne kraljica - upozorit ću vas čujem li da se
o vama loše govori.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati joj pastorka koju je
previše stezalo u grlu da bi mogla potpunije izraziti dužnu
zahvalnost. Potom se uspne u kočiju pokraj Kat pa ih konji

293
nesmiljeno odvukoše prema sjeveru, slijedeći cestu prema
Hertfordshireu.

Cheshunt je bio veliko, impozantno zdanje, okruženo

opkopom i podignuto oko prostranoga dvorišta. Kada se kočija
zaustavila, sir Anthony Denny i njegova supruga Joan na
pokretnome mostu dočekaše i pozdraviše Elizabetu. Sir Anthony
bio je visok i tamnokos, duge nakostriješene brade, promućurnih
očiju s teškim vjedama i tužna izraza lica, a njegova je supruga,
nekada Joan Champernowne, bila mlada i ljepša inačica sestre Kat,
tamnokosa i ugodna izgleda.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče sir Anthony,
duboko se naklonivši. Lice mu ni na koji način nije odavalo da zna
razlog zbog kojega je ona tu.
- Zahvaljujem vam na gostoprimstvu, sir Anthony - reče
Elizabeta, pokušavajući prikriti neugodu.
Koliko im je kraljica Katarina povjerila u vezi s njome? O tome
može samo nagađati. Osmjehnula se što je dražesnije mogla na
naklon što joj ga je uputila gospa Denny, a potom sestru Kat
pozdravila toplim zagrljajem.
- Meštre Aschame, i vi nam budite dobrodošli! - izjavi sir
Anthony, krepko se rukovavši s učiteljem. - Ovu kuću obilježava
velika ljubav prema učenju.
- Glas vas je o tome pretekao, sir Anthony - pohvali ga
Ascham. - Uistinu, gospo Elizabeta, za svoj dom niste mogli
odabrati bolje mjesto... ovaj učeni gospodin strastveno se zanima
za novu znanost, a usto je i veliki ljubitelj Božje riječi.
Njihov se domaćin skromno nasmiješi.
- Izvolite ući - pozove ih i povede u otmjenu dvoranu s
drvenim stropnim gredama. Iza uzvišenja, jedna su vrata vodila do
privatnih odaja pa Elizabetu zavojitim stubištem otpratiše do niza
odaja s pogledom na šumu s druge strane opkopa. Bio je tu salon

294
sa širokim kamenim kaminom, izrezbarenim stolcima i klupama te
velik stol prekriven turskim sagom, spavaća soba s velikom
posteljom s nebnicom opremljena zamamnim bijelim plahtama,
debeljuškastim jastucima punjenim gusjim perjem te bogatim
baršunastim prekrivačem, kao i dodatne sobe za gospodina i
gospođu Astley, meštra Aschama i ostalu Elizabetinu osobnu
poslugu.
Vrlo je ugodno, zahvaljujem vam - reče Elizabeta svojim
domaćinima, ali u srcu je već žalila za Chelseajem i svojom
svijetlom, zračnom sobom s pogledom na čarobne vrtove. Oh,
kako je čeznula za povratkom onamo...Upravo sada vjerojatno
sjede za večerom. Nije mogla podnijeti pomisao da više nije dio
toga svijeta i da mu vjerojatno više nikada neće pripadati. Nakon
svega što se među njima dogodilo bilo bi nemoguće vratiti se na
nekadašnji nehajni odnos prema admiralu, a sama je osjećala
preveliku krivnju da bi sjela za stol s kraljicom, znajući da je
zgriješila s njezinim suprugom...

Prva večera u Cheshuntu bila je prigoda za poticajan razgovor i

jednostavne, ali dobro pripremljene jestvine. Sir Anthony i meštar
Ascham, sve više primjećujući Elizabetinu neraspoloženost, svojski
su se trudili i nju uključiti u rasprave o znanstvenim predmetima, a
Kat i njezina sestra vrlo su živahno razmjenjivale novosti. U bilo
kojim drugim okolnostima, Elizabeta bi uživala u jelu, ali ovaj joj
put lakne kada sluge raspreme stol i bi izmoljena posljednja
zahvalnica. Tada se izvuče na umor od putovanja i pobježe u svoje
odaje.
Kasnije te večeri, dok je vadila knjige iz kovčega i slagala ih na
policu, k njoj u salon dođe meštar Ascham.
- Smrkava se - reče stavljajući još jednu upaljenu svijeću na
stol. - Drago mi je vidjeti da ćete sve uspješno srediti, gospo. Sutra
možemo početi sa satovima.

295
 - Bit će mi drago - odvrati Elizabeta.
- Naviknut ćete se na boravak ovdje - blago reče Ascham.
- Zar je moja žalost tako očita? - upita Elizabeta.
- Očajnički - reče on, snuždeno se smiješeći.
- Znate li zašto sam ovdje, meštre Aschame?
Morala ga je to pitati, morala je znati. Uostalom, gotovo
svakodnevno boravit će u njegovu društvu.
- Kraljica mi je objasnila nešto o tome - otkrije joj on. -
Potrudila mi se reći kako ste veći grijeh podnijeli nego što ste ga
sami počinili.
Njegova blagost kao da ju je pozivala na ispovijed.
- Ponijela sam se vrlo nepromišljeno - prizna Elizabeta. - Ne
mogu to sama o sebi povjerovati.
- Svi imamo svoje slabosti - reče joj Ascham. - Ta samo smo
ljudi. A mnoga se mlada djevojka ponijela nepromišljeno suočena s
pristalom ništarijom.
- Usuđujete se tako govoriti o admiralu? - iznenađeno zapita
ona.
- Usuđujem se reći istinu. Uostalom, to je ono što većina ljudi
misli o njemu. On je ništarija i u ovom slučaju snosi daleko veću
krivnju nego vi. - Ascham je pokušavao prikriti bijes. - Namjerno
vas je doveo u takav položaj i zloupotrijebio. Ni jedan pristojan
muškarac ne bi učinio takvo što.
Elizabeta se zapita zašto osjeća potrebu ustati u admiralovu
obranu. Mrzila je kada bi čula da se o njemu tako govori, iako je
znala da joj Ascham misli samo dobro, kao i da je u pravu. Znači li
to da još uvijek voli Thomasa, i nakon onoga što joj je učinio? Nije
mogla zaboraviti vlastitu umiješanost: bez obzira na to što joj je
učitelj govorio, znala je da djelomice mora kriviti i sebe. Svjesna
svega toga, još uvijek je mogla s nježnošću pomišljati na svojega
zavodnika.

296
 - I ja sam pogriješila - reče - i još uvijek me muči savjest kad
god pomislim na to kako sam se ružno ponijela prema kraljici.
Shvaćam da je, poslavši me od sebe, postupila najbolje što je
mogla. Pa, iako bih dala sve da se mogu vratiti onamo, znam da
sam ovdje zbog vlastite pogreške.
- Morate se prestati kažnjavati zbog toga i iznova se suočiti sa
životom - posavjetuje je Ascham. - Gospođa Astley bi vam rekla
isto, u to ni najmanje ne dvojim.
- Pokušat ću - obeća Elizabeta. - Zatražila sam oproštenje od
Boga, sada se moram nadati ljudskome praštanju. Pisat ću kraljici
kao što sam joj obećala.
- Dobila sam pismo od gospe Elizabete - reče Katarina, polako
spuštajući odebljalo tijelo na pojastučeni stolac.
- Doista, ljubavi? - reče admiral nehajnim tonom. Elizabetino se
imejedva i spominjalo od njezina odlaska.
- Da. Zahvaljuje mi za ljubaznost koju sam joj ukazala i kaže da
je na odlasku bila ispunjena tugom, znajući da se zbog trudnoće ne
osjećam dobro. Također mi zahvaljuje na ponudi da ču je upozoriti
ako čujem kako se loše govorka o njoj... iako za to ne bi trebalo
biti nikakva razloga, moram reći...
Na njezin oštar ton, admiral se trgne.
- Dalje kaže kako se nada da sam tako prijateljski postupila jer
i dalje imam dobro mišljenje o njoj. - Zašuti i na tren porazmisli.
- Razlog, doduše, nije toliko bio u prijateljstvu koliko u
uvjerenju da unaprijed upozoren vrijedi za dvojicu. Naime, kada bi
iz toga proizišla bilo kakva sablazan...
Ne dovrši, a u glasu joj se osjećala gorčina.
- Silno žalim zbog svega, Kate - reče admiral, kako mu se
činilo, već po tisućiti put. Zar ga nikada neće prestati podsjećati na
taj grijeh?
Njegova se supruga vrati pismu.

297
 - Završava izjavom o tome da zahvaljuje Bogu što joj je
priskrbio takve prijatelje te izražava želju da meni Bog podari dug
život. Potpisala se kao ponizna kći Vaše Visosti. - Ona spusti pismo
na stol. - Evo, možete ga i sami pročitati.
Tada ustane pa polako i umorno krenu prema vratima.
- Kate! - zazove je on. - Želim da se povučemo u zamak
Sudeley. Nikada još nismo bili tamo, a mislim kako bi bilo
prikladno da se naše dijete rodi u glavnome sjedištu moje barunije.
Katarina se okrene i zagleda u nj. Lice joj je bilo ukočeno,
suzdržano.
- Rado - reče. - Ovdje ima i previše ružnih uspomena.
- Neka to za nas bude novi početak - nesigurno će on,
iščekujući njezinu reakciju.
- Možda - reče ona i iziđe iz prostorije.

Elizabeta otvori prvo pismo. Bila je to kratka poruka u kojoj je

kraljica pokćerki zahvaljivala na ljubaznim riječima i uvjeravala je u
svoje prijateljstvo. Srce joj poskoči - nije od Katarine tražila takvu
velikodušnost niti ju je očekivala.
Potom otvori i drugo pismo. Pisao joj je i admiral! Željno
preleti tu jednu jedinu stranicu. Bio je kratak. Raspitivao se o
njezinu zdravlju i priopćavao da kraljica silno uživa u boravku u
Sudeleyju te da nestrpljivo iščekuje djetetovo rođenje u kolovozu,
od čega ih sada dijeli još samo nekoliko tjedana. Elizabeti zastane
dah kada pročita dio u kojemu joj je objašnjavao da je za ono što
se dogodilo odlučio svu krivnju preuzeti na sebe, a ohrabri je
njegova izjava da će, bude li za to potrebe, prisegnuti u njezinu
nevinost. Molite Boga da do toga nikada ne dođe! Završavao je
rekavši kako je, kao glava obitelji, odlučan pobrinuti se za nju i da,
ako joj može učiniti bilo kakvu uslugu, to treba samo zatražiti.
Je li ovo prikriveni pokušaj da među njima ponovno oživi vezu?
Ili je došao k pameti i odlučio, baš kao i ona, cijelu tu žalosnu

298
epizodu ostaviti za sobom i ubuduće se prema njoj časno ponašati?
Čak i sada, unatoč svemu, Elizabeta nije mogla potisnuti drhtaj
uzbuđenja pri pomisli na mogućnost da bi posrijedi moglo biti ono
prvo, iako je bila bolno svjesna da to što joj je napisao svakako nije
ljubavno pismo. Usprkos svemu, bila je odlučna ne ohrabrivati ga.
Otpiše mu, poslavši mu uljudnu poruku koja bi mogla izdržati
svaku provjeru, zahvalivši mu na pismu i dobrim vijestima o kraljici
te ga zamolivši da joj učini sitnu uslugu i pošalje joj knjigu koju je
bila zaboravila u Chelseaju.
Prodoše tjedni bez ikakva odgovora, tjedni tijekom kojih je već
bila počela smatrati izvjesnim da je pogrešno protumačila njegov
potez, kad stiže pisamce prepuno isprika zbog toga što nije uspio
pronaći knjigu koju je zatražila i uvjeravanja da tom propustu
uzrok nije nedostatak dobre volje ili prijateljstva. Ovo je već malo
pretjerano, pomisli ona, no tako tipično za njega pa mu otpiše
objasnivši mu da nema potrebe u toj mjeri opravdavati svoje
postupke. „Nisam osoba koja prijateljstvo uskraćuje zbog sitnica
niti ga zbog sitnica poklanja”, zaključila je svoju poruku. Potom,
želeći izbjeći svako daljnje zbližavanje te mu jasno dati do znanja
kako je među njima sa svakom prisnošću jednom zauvijek
završeno, dometne: „Molim vas da Njezinoj Kraljevskoj Visosti
prenesete izraze moje ponizne zahvalnosti, a vas i vaše poslove
preporučujem Božjim rukama.”
Laknulo joj je što je ova veza ponovo uspostavljena. To je
ukazivalo na mogućnost da se sve donekle sredilo i da cijela ta
žalosna epizoda polako pada u zaborav. Usuđivala se nadati da joj
je kraljica oprostila i da će se njih dvije jednoga dana pomiriti. Što
se pak ticalo admirala, bila je odlučila u potpunosti ga zaboraviti i
nikada, ni riječju ni kretnjom, odati da joj je ikada išta značio. U
međuvremenu, njezin će se život u Cheshuntu nastaviti
svakodnevnim tijekom - satovi, šetnje, obroci i oštrouman
razgovor s ljubaznim domaćinima. Sve u svemu, razmišljala je,
prilično se glatko izvukla.

299
 U stvarnosti, uopće se nije glatko izvukla. Bila je u Cheshuntu
tek mjesec dana kad se jednoga jutra u lipnju probudila s osjećajem
gadne mučnine. Povraćajući u noćnu posudu, pitala se nije li
tijekom prijašnjega dana pojela nešto što joj je naškodilo.
Kada se isto dogodilo i. sljedećega jutra, još uvijek je vjerovala
da je posrijedi trovanje hranom. No, kada se povraćanje ponovilo i
trećega jutra zaredom, sa sve većom se malodušnošću počela
pitati je li uzrok nešto zbog čega bi se morala jače zabrinuti. Do
četvrtog se dana već počela bojati da je Bog možda doista kažnjava
za njezin preveliki grijeh, a petoga je jutra, duboko u srcu i sa
smrtonosnom sigurnošću, znala da su njezini strahovi i te kako
utemeljeni. Na kraju krajeva, ni četiri mjeseca prije vidjela je u
istome stanju Katarinu Parr. Mora se suočiti s činjenicama, reče
sama sebi pokušavajući zanemariti ledeni srh što bi joj prošao
kralježnicom svaki put kada bi na to pomislila, što je više-manje
stalno činila: zatrudnjela je s admiralom i nosi njegovo dijete.
Mjesečnice su joj bile započele tek lani i još se nisu ustalile.
Znalo se dogoditi da prođu dva mjeseca pa i dulje a da se kod nje
ne pojavi ni kap krvi. Stoga nije držala čudnim što je sve od travnja
prošla bez krvarenja. U posljednjih je nekoliko mjeseci patila od
gadnih glavobolja pa čak i migrena, tako da nije bilo ničega
neobičnog u činjenici da se u posljednje vrijeme takvo stanje
pogoršalo. Pripisivala je to jakoj napetosti zbog svega što se s
njome zbivalo u posljednje vrijeme.
A ni činjenici da joj uski steznik sada sapinje grudi nije pridavala
nikakve važnosti: u posljednje je vrijeme nešto bolje jela pa je malo
dobila na težini - ili je bar tako mislila.
Što da učini? Radije će umrijeti nego ikome povjeriti tu tajnu.
Pa ipak, govorio joj je zdrav razum, nekome će se morati povjeriti.
Ne živi u zapećku pa će ljudi uskoro početi primjećivati njezino
stanje. Na posljedice se nije usuđivala ni pomisliti: samo su je
podilazili hladni srsi. Ne, ne može se sama nositi s time. Mora
potražiti pomoć.

300
 Prožme je užas. Neće se moći suočiti s Katinom reakcijom, a
kamoli s reakcijom Dennyjevih. Hoće li netko obavijestiti admirala?
Još gore, hoće li reći kraljici? A može li se ona i dalje pouzdavati u
Katarininu šutnju? Ako se ovo pročuje, sablazan će za nju značiti
propast. Znala je da se ne smije udati bez pristanka Vijeća. Što će
učiniti ako se dozna da očekuje admiralovo kopile? Za njega bi to
značilo Tower ili nešto još gore od toga. A za nju? Hoće li se na
njihovo izvanbračno bludničenje gledati kao na čin veleizdaje? Već
je slutila zatočenost među zidovima Towera, osjećala željeznu
oštricu sjekire kako joj se zasijeca u vrat, vidjela plamenove kako
joj halapljivo pucketaju pod nogama...
Činilo joj se da se soba luđački okreće, bilojoj je kao da sve
oko sebe gleda kroz mračni tunel. Osjećala je zastrašujuće
kuckanje u glavi, a srce joj je žestoko udaralo, koljena drhtala i
ruke se znojile. Umrijet će, i to istoga trena, to joj je bilojasno.
- Oh! - prestravljeno zaplače. - Upomoć!
Kat dotrči i zatekne je kako stoji, sva blijeda i drhtava, uz
posudu punu izdajničke bljuvotine na prozorskoj dasci. Tada i nju
uhvati panika. Već je i prije bila sumnjičava: tjednima nije vidjela ni
jedan krvavi komad platna, ali je - Bog neka joj oprosti - samu sebe
uvjeravala da to možda ništa ne znači. Uostalom, Elizabeta joj je
dala riječ da se između nje i admirala nije dogodilo ništa. No, sada
je morala pogledati istini u oči, a pred očima joj se ukazaše i
Tower, podzemna tamnica, uže te - užas nad užasima - plamen
lomače.
Što ovo znači? - ona će prodornim glasom. - Dah ste mi riječ!
Elizabeta pokuša progovoriti, ali bezuspješno. Obuzeo ju je
silan strah. Panika je popuštala, ali su iscrpljenost i drhtavica ostale.
- Odgovorite mi! - užurbano prosikće Kat. - Jeste li trudni?
Djevojka samo nijemo kimne, očiju tamnih od užasa,
- Kada vam je bila posljednja mjesečnica? - htjela je znati Kat.
Elizabeta teško uzdahne.

301
 - Odmah nakon Uskrsa, mislim - šapne.
- Početkom travnja - prisjeti se Kat - sada je već kraj lipnja.
Kada ste... Kada je admiral?...
Nije bila u stanju izgovoriti riječi koje su samo uvećavale
njezinu krivnju.
- Početkom svibnja - reče Elizabeta i zaplače. - Pokušala sam ga
zaustaviti, ali je bio ustrajan, a ja sam ga toliko voljela!
Sada je već gorko jecala.
- Zaboravite to. Znači, tome sada već ima gotovo dva mjeseca
- računala je Kat, tražeći utočište u oštrini. - Ima li još kakvih
znakova? je li vam mokrenje učestalije? Jesu li vam grudi nabrekle?
- Da - šmrcne Elizabeta.
Onda, Bog nam bio na pomoć, mora da ste trudni - reče Kat, i
sama na rubu suza. - Što vam je bilo da mu to dopustite?
Upozoravala sam vas da se nikada s njime ne viđate nasamo.
- Voljela sam ga! - provali iz Elizabete. - Nisam mu mogla
odoljeti. Oh, što da radim?
- Sam Bog to zna - odgovori Kat. - Dajte da razmislim. - Načas
zastane teško uzdišući. - Morat ću reći sestri. Nemam izbora.

- Što je rekla? - zabrinuto upita Elizabeta čim se Kat vratila u

sobu.
Kat uzdahne i teško se spusti na klupicu.
- Zaprepastila se, dakako, i to s punim pravom. I nije htjela
ništa poduzeti bez suprugova odobrenja. Pozvala je sir Anthonyja i
sve mu ispričala.
Elizabeta pogne glavu. Voljela je Dennyjeve koji su se prema
njoj pokazali kao ljubazni, velikodušni domaćini te joj je bilo stalo
do njihova dobrog mišljenja. No, sada će je, posve opravdano,
prezirati...

302
 - Kakvo poniženje - govorila je Kat. - Kako me sir Anthony
samo pogledao... - Došlo joj je da zajauče. - Želi vas vidjeti...
smjesta.

Elizabeta sa strepnjom ude u salon. Gospa Denny, koja je do

tada sjedila uz ognjište, sada ustane i klecne, a potom ponovno
ukočeno sjedne na stolac. Sir Anthony, leđima okrenut vatri i
bolna izraza na licu, nakloni se, a potom upre oči u neku točku
iznad Elizabetine glave, kao da ne može podnijeti pogled na nju.
- Gospo Elizabeta - reče kruto - duboko me potresla vijest o
vašemu stanju. Da neka sluškinja u ovoj kući tako zgriješi, smjesta
bih je otpustio. No, ne zaboravljam dugogodišnju vjernost kruni,
kao i uspomeni na vašega pokojnog oca, kralja Henrika. Njemu za
ljubav, priteći ću vam u pomoć u ovoj nevolji.
- Zahvaljujem vam - zamuca Elizabeta, koje se kosne njegovo
hladno držanje. - Ne zaslužujem takvu ljubaznost.
- To je tek dužnost - odvrati on, i dalje ledenim tonom. -
Ostat ćete ovdje sve do djetetova rođenja. Dok god se vaše stanje
bude moglo prikriti, smjet ćete nam se pridružiti za stolom i
odlaziti u šetnju vrtovima i u perivoju, iako bih volio da se od kuće
ne udaljavate više od jedne milje. Poslije ćete, dakako, morati
ostati u svojim odajama. Razglasit ćemo da ste se razboljeti, što
manje ulazeći u pojedinosti. Dvorit će vas osobno Kat. Nitko drugi
ne mora doznati istinu.
- Tako sam vam zahvalna - šapne Elizabeta. - Ali, što će biti s
djetetom?
- Naći ćemo mu dojilju na jednomu mojemu norfolškom
vlastelinstvu, a potom ga povjeriti kakvoj pouzdanoj obitelji. Reći
ćemo da je nahoče, ostavljeno u crkvenom trijemu. Nitko neće
nikada otkriti njegovo pravo podrijetlo.
- A vi ćete svakako morati zaboraviti na njega, gospo -
dometne njegova supruga.

303
 - Hoću - obeća Elizabeta. Osjećala je slabost i ponovno joj je
prijetila mučnina. No, barem je bila spašena - za sada, u svakom
slučaju, te ako se sve bude odvijalo kako je zamišljeno.

Nije mogla povjerovati da je moguće osjećati takvu mučninu.

Svakoga bi jutra, čim bi se probudila, doslovce morala trčati do
umivaonika. Jedino što joj je pomagalo bilo je pojesti nešto mesa ili
ribe, ali teško da je u osam sati ujutro mogla Kat poslati u kuhinju
po takvo što jer bi posluga mogla početi sumnjati. Stoga je samo
trpjela.
- Pokušajte s jabukom poticala ju je Kat. - Joan kaže da je njoj
to pomagalo.
No, Elizabeta jabuku nije mogla ni pogledati. Odgrizla bi zalogaj
pa bi ga ispljunula.
Jesti za stolom bilo je mučenje. Umirala bi od gladi, ali tek što
bi okusila jelo, izgubila bi svaku želju za time da išta proguta pa bi
samo sjedila prebirući po hrani na tanjuru dok svi ostali ne bi
završili. Vino je imalo neobičan okus po kovini pa je uspijevala
otpiti tek nekoliko gutljaja.
Mučio ju je i umor kojemu se nije mogla othrvati. Ponekad bi
stojeći zamalo zaspala. Za sada se mogla slobodno kretati po kući i
njezinoj okolici, ali je vrijeme većinom provodila odmarajući se u
postelji i krajnje iscrpljena. Živjela je u strahu od porođajnih bolova
koji je čekaju, prisjećajući se svih priča o porođajnome užasu koje
je čula. Nikada nije točno shvatila kroz što prolaze trudne žene pa
je neprestano sama sebi obećavala da se, čak i u nekim sretnijim
okolnostima, više nikada neće izložiti opasnosti da zatrudni.
U jeku ljeta stiže vijest da se kraljica razboljela: toplina je loše
djelovala na nju u poodmaklome stupnju trudnoće i mučile su je
teške glavobolje. Elizabeta je s težinom u srcu čitala posljednje
admiralovo pismo.

304
 - Jadna žena, molim se za njezin oporavak - reče ona Kat. -
Pala je u postelju nakon napadaja nesvjestice.
Kat se još uvijek ljutila na Elizabetu, ali se malo-pomalo
smekšavala.
- Moram priznati, imala sam loš predosjećaj čim sam čula da
očekuje dijete - reče, odmahujući glavom. - Trideset šest godina
kasna je dob za prvo dijete.
- Nadam se da će sve biti u redu - zabrinuto reče Elizabeta,
misleći na kušnju koja je i nju čekala.
- To je u Božjim rukama - izjavi Kat - pa se samo možemo
moliti dajoj Bog udijeli sretan porođaj.
- Ja se svakodnevno za to i molim - gorljivo reče Elizabeta.
Sada i sama trudna, bila je bolno svjesna koliko je duboko
povrijedila kraljicu i koliku je nepravdu nanijela ženi koja je prema
njoj bila toliko ljubazna i toliko joj dobra učinila pa je to željela na
svaki mogući način popraviti.

K njoj dođe Roger Ascham koji ništa nije znao o njezinoj

trudnoći.
- S dopuštenjem Vaše Milosti, volio bih poći u posjet
prijateljima u Cambridgeu - reče.
Elizabetu to potišti. Bilo je dogovoreno da će, kada zaprijeti
opasnost da njezino stanje postane očito i ona se povuče u
spavaonicu hineći bolest - hineći, s nevjericom je mislila Elizabeta -
meštar Ascham poći u Cambridge i ondje nastaviti poučavati. Uz
njega je toliko napredovala da je on bio naumio u jesen se zauvijek
vratiti na sveučilište. Stoga i ne bi puno značilo ako ode mjesec ili
nešto više prije toga.
Odjednom, međutim, poželi da on ostane uz nju. Bio je
ljubazan i nije znao ništa o njezinu stanju pa se još uvijek prema
njoj odnosio s poštovanjem i uvažavanjem - za razliku od Kat i

305
Dennyjevih koji su bili neugodno svjesni njezina pada u grijeh. Kat
je prema njoj bila oštra, njezini domaćini suzdržani i nepopustljivi.
- Nemojte otići - žalostivo mu reče. Ascham je iznenađeno
pogleda.
- Što nije u redu, gospo? - zapita.
Kraljica je bolesna i bojim se za nju - reče mu Elizabeta, već na
rubu suza. - Treba mi utjeha koju mi pruža vaša prisutnost.
Učitelj se zapanji. Sve do tada smatrao je gospu Elizabetu
jakom, samodostatnom osobom. No, sada je plakala i naslijepo
pipkala tražeći rupčić koji nije imala uza se. On joj pruži svoj, a
potom se, dok je tapkala oči, odvaži zagrliti je oko nježnih ramena.
U sebi pak uzdahne.
- Dakako da neću otići - reče joj, iako nevoljko. - No, i sami
znate da je moj posao ovdje gotovo završen. Znate da vam moje
usluge neće još dugo trebati, a ja imam posla na Cambridgeu.
- Znam - reče Elizabeta. - Ipak, unatoč svemu tome, nadala
sam se da ćete ostati kao moj učitelj i prijatelj, jer se u svemu
oslanjam na vas.
Aschamu klone srce. Koliko god joj se divio i koliko god mu
bila draga, Cambridge ga je privlačio, a počinjao se bojati da mu
Elizabeta više nikada neće dopustiti povratak onamo.
Blago joj reče: - Želio bih nastaviti istraživanja koja sam
prekinuo kada sam ušao u vašu službu, gospo. Ali, ne bojte se.
Ostat ću još neko vrijeme i odložiti odlazak.
- Vi ste mi istinski prijatelj - reče mu Elizabeta.
Početkom kolovoza već se osjećala puno bolje. Jedina je
nevolja bila u tome što joj je trbuh počeo rasti. Šiljati prednji ukras
haljine koji je morala nositi što god dulje bude mogla svakim joj je
danom postao sve više tijesan i neudoban. Uskoro će se morati
zatvoriti u svoje odaje jer se neće još dugo moći pretvarati. Nije
joj se činilo poštenim da mora tako skrovito živjeti dok se njezin

306
sudionik u zločinu, posve nesvjestan njezine nevolje, slobodno
kreće kamo god mu se prohtije.
No, barem je admiralovo sljedeće pismo donijelo utješne
vijesti.
- Bolje joj je! Kraljici je bolje! - uzvikne Elizabeta, gotovo
plešući po spavaonici gdje je Kat odlagala plahte u škrinju pod
prozorom.
- Hvala budi Bogu! - reče odgojiteljica, zanemarujući strelicu
nekadašnje ljubomore. - To mi je drago čuti.
- Osim toga - s likovanjem nastavi Elizabeta - milord kaže da
joj nedostaje moje društvo. Oh, Kat, mislite li da to znači kako će
nas možda jednoga dana pozvati u Sudeley? Ne još, dakako - žurno
dometne.
- Ne bih ja za sada razmišljala o tome - upozori je Kat. - Osim
toga, Njezina Milost imat će mnoštvo drugih briga. Uskoro će se
zatvoriti u ložnicu očekujući porođaj, a potom će se morati brinuti
o djetetu.
- Da, hoće - sjetno reče Elizabeta, ali njezino uzbuđenje zbog
vijesti da nedostaje kraljici uskoro opet izbije na površinu, kao
neočekivana radost u njezinu skršenom svijetu. Opet dohvati
pismo i ponovno ga pročita, samo kako bi se uvjerila da ne sanja. -
Admiral piše kako je djetešce vrlo živahno i tako često udara
nožicama da kraljica noću ne može spavati. Otpisat ću mu i
zamoliti ga da me obavještava o tome kako se njegovo dijete
ponaša! Znate, Kat, kladim se da bismo, da kojim slučajem
možemo nazočiti djetetovu rođenju, vidjele kako to malo
stvorenje dobiva batine zbog svih nevolja koje je priredilo kraljici!
Bila je izvan sebe od oduševljenja. Sve će na kraju ispasti
dobro, kao što se molila da se dogodi - znala je to!

- Gospodin nam bio na pomoći, ovdje je vojvotkinja od

Somerseta! - cvilila je Kat uletjevši u Elizabetinu spavaonicu.

307
 - Znači li to da je moja tajna otkrivena? - prošapće Elizabeta
pomislivši na najgore.
- Mislim da nije, hvala nebesima - odvrati Kat - ali je ta krasna
gospa nanjušila nekakvu sablazan pa nedvojbeno dolazi kako bi
zadovoljila znatiželju. - Glas joj je bio opor. - Želi vas vidjeti.
- Pa, ne može... Ne usuđujem se... - užasne se Elizabeta. Malo
je vjerojatno, bojala se, da će njezino stanje promaknuti
vojvotkinjinu orlovskom pogledu.
- Nemate izbora - reče joj Kat. - Ustanite i odjenite se. - Kada
Elizabeta nevoljko prevuče spavaćicu preko glave, ona promotri
lagano zaokruženo tijelo svoje pitomice. - Nema druge, morat ću
vas čvrsto utegnuti - reče joj okrenuvši se potražiti čistu košulju.
Kada se Elizabeta pojavila u velikom salonu, u ružičastoj je
haljini od damasta izgledala jednako vitko kao i uvijek, a nabrekli joj
je trbuh bio ravan ispod krutoga steznika. Jadno se osjećala tako
utegnuta, a u glavi joj se vrtjelo od napora da plitko diše i drži se
uspravno, u isti mah visoko podižući ramena i uvlačeći trbuh.
Vojvotkinja joj priđe pa je pred njom morala klecnuti.
- Gospo Elizabeta, radujem se što vas vidim u dobru zdravlju -
reče joj prodornim glasom. - Lord protektor šalje vam pozdrave.
- Dobro mi došli, gospođo - suzdržano reče Elizabeta, oprezno
sjedajući na stolac pokraj kamina s kojega je sir Anthony bio ustao.
- Što vas dovodi u Cheshunt?
- Došla sam vidjeti svoju staru prijateljicu, gospu Denny, a i
kako bih se raspitala o vašemu zdravlju, gospo. Govorka se da se
loše osjećate.
- Ljetna prehlada - reče Elizabeta nehajno, primjećujući da je
njezinim domaćinima očevidno izrazito neugodno. - Sada mi je
bolje, zahvaljujem vam.
- I to ne samo u jednom pogledu, kako doznajem - složi se
vojvotkinja. - Svakako vam je daleko bolje nego u kraljičinu
kućanstvu.

308
 - Molim da mi oprostite, gospođo - nakostriješi se Elizabeta -
ali Njezino je Veličanstvo bilo vrlo dobro prema meni.
- Nisam ni govorila o Njezinu Veličanstvu - reče gospa
Somerset, svojim tonom dajući na znanje kako je Njezino
Veličanstvo nedvojbeno bilo odgovorno za raspuštenost na koju su
se glasine odnosile. Nadaleko je i naširoko bila poznata rasprava
što su je ona i kraljica vodile o tome koja od njih dviju treba imati
prednost na dvoru i nositi kraljičine dragulje.
- Ne znam na što Vaša Milost misli - nedužno reče Elizabeta.
Mislim da znate, gospo čvrsto odvrati vojvotkinja. - A ja kažem da
ste vrlo mudro postupili došavši ovamo. Ili ste na to bili prisiljeni?
Raspoloženje u sobi postane napeto. Elizabeta je bjesnjela
zbog tolike drskosti. Bjesnjela je, ali se istodobno i plašila. Kakve li
su glasine doprle do vojvotkinje?
- Pozvala sam u posjet sestru, gospođu Astley, a gospi Elizabeti
bilo je drago što nas može počastiti svojom nazočnošću - reče
gospa Denny, mrvicu prebrzo.
- A ovdje mi je ukazana sjajna dobrodošlica - dometne
Elizabeta. - Cheshunt je krasna kuća.
- Teško da je tako krasna kao Chelsea ili Sudeley - oštro
otpovrne vojvotkinja Anne.
- Ah, no, s djetetom na putu, kraljica se lako umarala, a ja joj
nisam htjela biti na teret - reče Elizabeta, osjećajući se kao da se
upušta u oružanu borbu. - Njezino mi Veličanstvo redovito piše, a
očekujem da ću je opet vidjeti nakon poroda.
Uvidjevši da je pobijeđena, vojvotkinja se povuče. Osim ako
nije htjela, otvoreno vrijeđajući njihovu kraljevsku gošću, dovesti
svoje domaćine u neugodan položaj, nije smjela nastaviti pa se
razgovor vrati na dvorska govorkanja i sjaj Somerset Housea.
Unatoč povjetarcu koji je pirkao kroz otvorene prozore,
Elizabeti je bilo vruće. Ruke su joj bile ljepljive, a potočići znoja
curili su joj niz vrat. Okrutno zategnut steznik bio je nepodnošljiv i

309
čeznula je za time da ga zbaci sa sebe i nesputano se ispruži na
postelji. Soba se zamrači, a uljudno ćaskanje kao da je dolazilo iz
sve veće daljine... Ona se zanjiše na stolcu.
- Gospo! - Kat joj priskoči i stade je tresti. - Je li vam dobro?
Elizabeta dođe k sebi, nesigurna u to što se maločas dogodilo s
njom pa se bez razumijevanje zagleda u odgojiteljicu. Krv joj je
bubnjala u sljepoočicama i jedva je mogla disati.
- Vruće mi je - prošapće i odjednom se obeznanjena svali na
pod. Bacivši se za njom, Kat padne na koljena, presretna što
izdajničke znakove trudnoće na ispruženu tijelu od vojvotkinjina
sokolova oka i njezine hinjene briznosti zaklanjaju široke suknje.
- Malo vina, sir Anthony! - zapovjedi, uzimajući stvari u svoje
ruke.
Sir Anthony požuri poslušati je, a njegova supruga odnese
pehar do Kat. Kat je u međuvremenu bila podigla Elizabetu u
sjedeći položaj i laknulo joj je vidjevši da dolazi k svijesti.
- Popijte ovo - promrmlja primaknuvši pehar djevojčinim
usnama. - Evo, je li vam sada bolje?
- To su te godine - uslužno pripomene gospa Denny. - Oko
petnaeste sam i sama često padala u nesvijest. Evo, dopustite mi
da vam pomognem - reče pa pomogne Kat podignuti Elizabetu na
noge.
S vašim dopuštenjem, Vaša Milosti, odvest ću je u postelju -
reče Kat pa izvede pitomicu kroz vrata, izišavši iz salona s iskrenim
uzdahom olakšanja. Stisnutih očiju promatrajući njihov odlazak,
vojvotkinja je u sebi jadikovala zbog nedostatka čvrstine u
današnjih mladih djevojaka...

Istoga mjeseca Elizabeta primi pismo od gospodina Williama

Cerila, tajnika protektora Somerseta. Pisao joj je da je imenovan
njezinim nadglednikom kako bi joj pomogao u upravljanju

310
posjedima što ih joj je otac ostavio u miraz. Ton mu je bio uljudan
i pun poštovanja.
Ona pođe k sir Anthonyju i pokaže mu pismo.
- Jeste li čuli za toga Williama Cecila? - upita ga, nadajući se da
će se domaćin malo smekšati u odnosu na nju. Još uvijek je bio
beziznimno uljudan, ali hladan u ophođenju, kao da je jedva u
stanju zatomiti negodovanje.
Sir Anthony uzme pismo i pročita ga.
- Poznajem ga - reče. - Pametan mlad čovjek, jedna od
dvorskih zvijezda u usponu. Sretni ste, gospođo, što ste ga dobili
za nadglednika. Njegova pamet i domišljatost doista su dojmljivi.
Vrati joj pismo, svečano se nakloni i iziđe. Elizabeta uzdahne -
hoće li on ikada popustiti ili joj oprostiti? a potom ponovno
pogleda pismo Williama Cecila.
Ako Vam ikada budem mogao učiniti bilo kakvu uslugu, ne
ustručavajte se zapovjediti mi, pisao je. Jednoga dana, pomisli
Elizabeta, mogla bi ga i uhvatiti za riječ. U međuvremenu mu
otpise, s toplinom i zahvalnošću: Nadam se da ću Vam jednoga dana
moći osobno zahvaliti za marnost s kojom vodite moje poslove.
Doskora se upustiše u prijateljsku prepisku i brzo uspostavivši
trajan odnos. Elizabeta otkrije da je bilo točno ono što joj je rekao
sir Anthony: Cecilov je um bio nevjerojatan, a imao je dara zaći
ravno u bit pitanja i pronaći najbolje, odnosno svakako
najpragmatičnije rješenje. Ipak, osim tih nedvojbenih sposobnosti,
osjećala je i naklonost i nepokolebljivu odanost prema njoj
osobno, a u ovom ju je trenutku to neizmjerno radovalo.

Prvi je tjedan u rujnu bio topao. Elizabeta je sada strogo

boravila u svojim odajama i dani su joj se teško vukli jer se bila dala
nagovoriti da meštru Aschamu dopusti povratak u Cambridge, a
već ju je zamaralo isključivo Katino društvo. Željela je izići i nečim
se baviti, ali to je jednostavno bilo nemoguće. Tako je sjedila,

311
čitala, tu i tamo nešto prevodila i općenito svojim prigovorima
dovodila Kat do ludila.
- Tako se dosađujem - počela je gunđati jedne večeri.
- Onda nađite nešto čime ćete se zaposliti - prasne Kat. -
Dokone ruke đavo upošljava, ne zaboravite.
- Što da radim? - zastenje Elizabeta.
- Recimo, završite ono odijelce što ste ga započeli vesti za
kraljičino dijete - predloži Kat.
Elizabeta razmisli o tome.
- Izvrsno - uzdahne. - Ali, prvo moram otići obaviti nuždu.
Našavši se nasamo i zadigavši skute, zbuni se zapazivši krvave mrlje
na bijeloj podsuknji i čarapama. Lagano uznemirena, pograbi
komad tkanine i njime se potapka po stidnim dijelovima. I na
tkanini se pokaže krv. Elizabeti zastane dah. Što bi to moglo
značiti?
Naguravši drugi komad platna između nogu, teško iziđe iz
nužnika i vikne: - Kat... upomoć, krvarim!
- Krvarite? - javi se odgojiteljica. - Oh, Gospode mili! Gle,
dijete, ne uzrujavajte se. Pođite i ležite u postelju. Idem po sestru.
Do trenutka kada je stigla gospa Denny već su bili počeli grčevi
- tupa, nemilosrdna, opetovana bol u Elizabetinu trbuhu i križima.
Djevojka je ležala i trljala se po tim mjestima, tiho stenjući.
- Bojim se da joj prijeti pobačaj - reče gospa Denny. Elizabeta
nije znala treba li se radovati ili plakati zbog toga.
- Treba nam pomoć - reče Kat. - Ona je druga u
prestolonasljednom redu. Ne možemo se izložiti opasnosti da
nastrada. Već je u petom mjesecu i ovo joj možda neće biti lako.
Elizabeta opet zastenje, ovoga put glasnije. U roku nekoliko
minuta bolje poče razdirati, postade oštra pa se ona strahovito
uplaši.

312
 - Ne smijemo dopustiti da se dozna za njezino stanje - podsjeti
gospa Denny sestru. - Čekajte... Znam što ćemo.

Ženi koju u ponoć uvedoše u djevojčinu spavaonicu oči su bile

vezane, ali do tada je Elizabeti već bilo previše slabo da bi
primijetila išta od toga. Bolovi su sada bili oštri, probadajući je
poput noža u donjem dijelu trbuha, a leđa, trbuh, stražnjica i stidni
dijelovi gorjeli su joj od njih i sva joj je sila krvi curila iz utrobe. Bila
je iscrpljena, grozničava, ispaćena od mučnine i zbunjena.
Nakon što joj je sir Anthony skinuo povez s očiju, odvratio
pogled od postelje i nestao kroz vrata podsjetivši ih da mu
pozvone kada se bude mogao vratiti, babica zaškilji pri svjetlu
vatre, shvati da se nalazi u otmjenoj vlastelinskoj kući - iako samo
nebo zna u čijoj - te dopusti da je do postelje dovede lijepo
odjevena gospa koja je tu očito bila glavna. Na postelji je ležala
mlada djevojka, vrlo svjetloputa, očito pri kraju prijevremenog
porođaja. Sredovječna žena s tjeskobom u očima sjedila je uz nju.
Babica nije gubila vrijeme; dičila se svojim ugledom, iako je
sumnjala da će joj itko ikada odati priznanje za noćašnji posao.
Odgrnuvši okrvavljenu plahtu s djevojke, razmakne joj bedra
pa se dobro i dugo zagleda u ono što je ležalo između njih.
- Je li pobacila? - tiho upita starija žena. Djevojka je teško
disala, nesvjesna ičega oko sebe.
- Da - kimne babica. - Imate li platna?
Kat joj pruži komad platna. Babica se posluži njime da pokupi
krvave ugruške i jadno mrtvo ljudsko stvorenjce što se prerano
rodilo. Potom zatraži vode i ručnike te se pobrine za mladu majku
koja se sada od iscrpljenosti bila obeznanila.
Kada je Elizabeta, tako očišćena, mirno zaspala, žene pozvoniše
i sir Anthony se vrati.
- Gdje je? - upita.

313
 - Mrtvo je - reče Kat bezizražajnim glasom. Pruži mu maleni
smotuljak, umotan u platno. On ga razmota i načas se zagleda u
zgužvano, ljubičasto lišće.
- Je li rođeno mrtvo? - upita, bešćutna lica. Kat kimne.
- Onda mu ne trebaju naše molitve - reče smrknuto sir
Anthony pa bez ijedne riječi baci izgubljeno unuče kralja Henrika u
vatru. Sve žene dahnuše od užasa i negodovanja, ali on se i ne
obazre na njih. Ponovno stavi ogorčenoj babici povez na oči i
izgura je iz sobe, ostavljajući suprugu i Kat da u očaju stoje držeći
ruke na ustima i promatraju kako plamen uništava dokaze o
Elizabetinu grijehu, dok je djevojka i dalje drijemala, a soba se
ispunjala groznim smradom pečenoga mesa.
Osjećaj olakšanja bio je nevjerojatan. Mogla se nositi s tupom
boli i krvarenjem što su se svakim danom smirivali; to nije bilo
ništa prema onome što je prošla. Bio je tu i pokoji ubod tuge, ali
nije dugo trajao. Važno je bilo jedino to da se izbavila iz nevolje.
Bogu se učinilo primjerenim kazniti je, ali se tada nekim čudom
njegov gnjev ublažio. Nepromišljeno je, to je sada shvaćala, bila u
svakom pogledu dovela u opasnost vlastiti život. Mogla je umrijeti
pri porodu djeteta kojeg je izgubila. Mogla je isto tako završiti u
Toweru ili još gore od toga...
Nikada više, zavjetova se, neće staviti ugled na kocku, a kamoli
dopustiti bilo kojemu muškarcu da s njom postane toliko prisan da
joj napravi dijete. Cijelo je iskustvo bilo u svakome smislu užasno
pa za svoj spas nije mogla Bogu dovoljno zahvaliti.
- I ne znate koliko ste sreće imali - rekla joj je Kat odmahujući
glavom i promatrajući je dok je ležala u postelji, blijeda i iscrpljena
nakon muka koje je prošla.
Oh, znam, znam, pomisli Elizabeta.
- Nikada neću moći Bogu dovoljno zahvaliti na tome - reče.
Nije žalovala za mrtvim djetetom, nije čak ni pomislila zapitati što
se dogodilo s njegovim mrtvim tjelešcem.

314
 - Svima govorimo da vas je nenadano uhvatila groznica -
objasni joj Kat, žlicom joj u usta ulijevajući malo krepke juhe. -
Uskoro ćete biti na nogama i snijet ćete se kretati.
Taj se dan brzo približavao. Elizabeta je sada ustajala iz postelje
tijekom poslijepodnevnih sati i sjedila na stolcu pokraj prozora.
Vraćalo joj se uobičajeno dobro raspoloženje. Život će se uskoro
nastaviti uobičajenim tijekom i o ovome nitko nikada ništa neće
doznati.
Naravno, imala je na raspolaganju dovoljno vremena da
razmišlja o vlastitome položaju.
- Otpočetka sam bila u pravu - reče ona Kat. - Nikada se neću
udati. Ne bih mogla ponovo proći kroz ovakvo nešto.
- Budalaštine! - odvrati Kat. - Mnoge žene prolaze kroz to i
žive kako bi donijele na svijet gomilu zdrave djece. Neprirodno je
za djevojku ostati neudana. Prijeći ćete vi preko toga, pazite što
vam velim.
- Hoću, prijeći ću preko toga - reče odlučno Elizabeta - ali sada
sam više nego ikada uvjerena u prednosti toga da se ne udam.
Kat uzdabne. - To sada kažete, ali ćete se možda predomisliti
kada se pojavi kakav drugi pristao muškarac.
- Ne mislim tako. - Elizabetino je lice bilo kruto. - Nikada neću
dopustiti da me ljubav zaslijepi i oduzme mi zdrav razum i pamet.
Mora da me bilo uhvatilo ludilo.
- Kažu da ljubav i jest oblik ludila - zamišljeno će Kat - a u
vašem slučaju to je vjerojatno bilo upravo tako.
- Ubuduće ću biti oprezna - uvjeravala ju je Elizabeta. - I dalje
ću nositi ozbiljnu odjeću i biti kreposna protestantska djevica.
Katine obrve poskočiše. - Djevica više nikada ne možete biti -
reče suho odgojiteljica.
- Ne, ali svijet mora tako misliti - reče Elizabeta, lecnuvši se u
sebi. - Nikada nikome neću dati povoda da posumnja u to. Dobila

315
sam drugu priliku i neću je uludo potratiti. Sepirit ću se svojim
djevičanstvom onako kako se druge žene šepire svojim čarima i
ubuduće ću živjeti pobožnim životom. Nitko neće nikada imati
razloga baciti ljagu na moj ugled.
- Pa, došli ste k pameti - s divljenjem reče Kat. - Iskreno mi je
laknulo što to čujem. Ali, što je s admiralom i vašim osjećajima
prema njemu?
- Ljubila sam admirala - prizna Elizabeta. - Bila sam luda za njim
i potpuno mahnita, a kraljici sam učinila veliku nepravdu, neka mi
Bog oprosti. Valjda ga još uvijek ljubim... ne mogu drukčije, ali ne
na isti način. Moja se ljubav sada prekalila zahvaljujući oprezu i
razumu. Uz Božju pomoć, možda ću ga i zaboraviti.
Polako ustane sa stolca oslanjajući se o naslone za ruke: noge
joj još uvijek nisu bile dovoljno snažne za hodanje.
- Mislim da ću časkom otpočinuti - reče, ali joj tada pogled
privuče naglo komešanje u dvorištu ispod prozora pa, pogledavši
onamo, spazi konjanika prekrivena putnom prašinom kako skače s
konja i užurbano ulazi u kuću.
- Na sebi ima kraljičinu livreju! Mislite li da dolazi sa sretnim
vijestima? - obrati se Elizabeta Kat koja je virkala preko njezina
ramena.
- Poći ću dolje i raspitati se - reče Kat hitajući prema vratima. -
Vi samo legnite.

Elizabeta je ležala uspoređujući vlastito iskustvo s kraljičinim i

pitajući se kakav bi osjećaj bio roditi silno željeno i voljeno dijete.
Uto odjednom Kat, ozbiljna lica, uleti u sobu.
- Vijest je loša, bojim se, gospo! Tragična. Kraljica je donijela
na svijet kćer, ali se poslije razboljela od groznice. Umrla je, Bog
joj dao duši lako.
- Umrla?! - Elizabetin krik žalosno odjekne ložnicom. Nije
mogla povjerovati u to. Jadna kraljica Katarina koja joj je bila draga

316
poput majke. Pomisli kako neće moći podnijeti još i ovu tugu,
povrh krivnje i svega ostalog što se događalo u posljednje vrijeme.
Osjećajući se krajnje ucviljenom, brizne u glasan plač.
Kat se smjesta nađe uz nju, držeći je u zagrljaju.
- Pst, pst, milena. Kat je ovdje. Kat će uvijek biti uz vas, ako
Bog to dopusti.
Koliko god bila zaprepaštena tragedijom, nije mogla potisnuti
opasan osjećaj likovanja što je bujao u njoj otkako je doznala za
smrt žene u kojoj je oduvijek gledala suparnicu u borbi za
Elizabetinu naklonost. Sada Katarine više nema i Kat više nikada
neće trpjeti onaj malodušni osjećaj ljubomore i iznevjerenosti što
ga je kraljičina ljubav prema pastorci izazivala u njoj.
- Nije se mučila - reče Kat. - Umrla je posve kršćanskom
smrću i sahranjena je u kapelici u Sudeleyju. Gospa Jane Grey bila
je glavna žalobnica.
Elizabeta se nije obazirala na nju. Kat je pusti da se isplače,
milujući joj vlažne crvene uvojke na sljepoočicama.

- Jadna Jane - reče poslije Elizabeta, sada već nešto mirnije. -

Zaboravila sam na nju. Što će biti s njom?
- Pa, ne može ostati pod admiralovim krovom - primijeti Kat. -
To ne bi priličilo. Očekujem da će je poslati kući.
- Žao mi je zbog toga - reče Elizabeta. - Bila je sretna uz
kraljicu baš kao i ja.
Suze su ponovno navirale.
- Ima još nešto - brzo reče Kat. - Mislim da biste trebali znati
kako je admiral osobno poslao ovoga glasnika, i to posebno zato
da vama donese vijesti, gospo. - Ona duboko udabne. - Je li vam
palo na pamet, Elizabeta, da je njegovo lordstvo koje je željelo
postati vašim suprugom nakon smrti pokojnoga kralja, a voli vas i
divi vam se, opet slobodan čovjek?

317
 Elizabeta je preneraženo pogleda. Izraz njezina lica bio je
nečitljiv.
- Sada ga možete dobiti, ako hoćete - reče Kat uz ohrabrujući
smiješak. - Pošto prođe dolično vrijeme korote, naravno. On bi se
radije bio oženio vama, da je imao priliku, nego kraljicom. A s
obzirom na sve što se dogodilo, možda bi se i morao vama oženiti.
Uzeo vam je djevičanstvo pa bi bilo pravo da od vas načini poštenu
ženu.
Djevojka na postelji nije odgovarala. Šutnja potraje. Kat spazi
kako se Elizabeti vrat i lice oblijevaju rumenilom.
- Ne - reče Elizabeta.
- Da! - uzbuđeno uzvikne Kat. - Da, gospo. Nećete poreći da i
vi to želite, pogotovo ako tako odobre lord protektor i Vijeće. U
stanovitom smislu već ste i udani za admirala, a kada kralj uvidi da
upravo to želite, dat će svoj pristanak, sigurna sam. Sve te gluposti
kako se ne želite udati! Ljubite admirala, i sami ste to priznali! Vrlo
se ružno ponio kao muškarac, ali bi vam bio vrlo dobar suprug.
Već ih je vidjela zajedno, tako lijep par, kako radosno koračaju
prolazom kroz crkvu, dobro se zabavljaju u postelji te sjede na
čelu stola okruženi sve većom obitelji sastavljenom od kerubinski
dražesne djece. A ona, Kat, uz njih uživa u svemu tome, vodi im
kućanstvo, izdaleka napasa oči na admiralu...
- Udajte se za nj, šarmantan je i naočit muškarac! - nastavi ona.
- Vi i on dobro pristajete jedno uz drugo, to u srcu i sami znate. A
on je važan čovjek u kraljevstvu, predodređen za velike stvari. Bio
bi predivan suprug, prikladna prilika za vas.
Duboko je u duši znala da upravo to želi i Elizabeta, čak i ako
djevojka toga sama nije svjesna.
- Ne mogu to podržati pa čak ni razmišljati o tome. Ne samo
zbog nedavne kraljičine smrti... tako sam odlučila - čvrsto izjavi
Elizabeta.

318
 - Shvaćam vas - popusti Kat, obuzdavajući se. - Ali, kada prođe
dolično razdoblje, ako admiral pokaže zanimanje za vas, kladim se
da ćete misliti posve drukčije.
- Ne - opet reče Elizabeta. Kat promijeni taktiku.
- Glasnik je rekao da je u ovom trenu milord najžalosniji i
najtužniji čovjek na svijetu - odade ona djevojci. - Bila bi prava
ljubaznost pismom mu izraziti sućut.
- Teško mogu povjerovati da mu je kraljičina smrt zadala toliku
bol - šmrcne Elizabeta, a glas joj je bio prepun sarkazma. - Ne
mogu vjerovati da ju je tako duboko ljubio. Ne, neću mu poslati
nikakvu riječ utjehe jer njemu utjeha i nije potrebna. A užasavam
se toga da bi on mogao pomisliti kako ga proganjam. To je
posljednje što bih učinila.
- Znači, ne očekujete da ćete se udati za njega? - ustrajala je
Kat.
- Ne - po treći put reče Elizabeta.
Ali Kat još uvijek nije vjerovala da ona to ozbiljno misli.

Do listopada se Elizabeta bila već u potpunosti oporavila od

pobačaja i sve je bilo dogovoreno za njezin odlazak iz Cheshunta.
- Kralj vam je na raspolaganje stavio Hatfield House, gospođo -
obavijesti je sir Anthony, malo manje ukočeno nego što je za nj
bilo uobičajeno, jer mu je laknulo što će se napokon osloboditi
neželjene gošće. Elizabetina prisutnost u njegovoj kući nije mu
donijela ništa osim nevolja, a kraljevna je ovdje već i predugo
boravila. Ipak, uvijek je bio postojan u udvornosti prema njoj.
I Elizabeti je laknulo što se boravak u Cheshuntu primiče kraju
- zapravo, najradije nikada vise ne bi vidjela tu kuću niti bi se
podsjećala na muke kojeje ondje pretrpjela. A bit će lijepo vratiti
se u staru kuću koju poznaje još iz djetinjstva, kao gospodarica u
vlastitome kućanstvu, slobodna poći kamo god joj se prohtije.
Korak joj je bio lagan dok je hitala kroz svoje odaje, pjevušeći i

319
prikupljajući svoje stvari da ih Kat složi u velike putne škrinje. Kat
je, naravno, bila tužna što se oprašta od sestre, ali je i njoj već bilo
dosta Cheshunta i blagoslivljala je dan kada su krenuli, truckajući se
u kočiji, dok su im sir Anthony i gospa Denny s trijema mahali,
iako trunčicu previše oduševljeno.

- Drago mi je što sam opet sa svima vama - obrati se Elizabeta

pripadnicima svojega kućanstva što su se bih okupili u velikoj
dvorani kako bi je dočekali. U Cheshunt je bila povela samo
nekolicinu posluge, dok su drugi neko vrijeme ostali u Chelseaju, a
potom došli u Hatfield sve pripremiti. - Vjerujem da su se admiral i
pokojna kraljica dobro brinuli o vama.
Je li joj se to učinilo ili je uočila nekoliko kradomičnih
podsmijeha, razmijenjenih šapata i prikrivenu zluradost među
svojim ljudima? Nije bila sigurna u to, ali joj svejedno malo
zasmeta. Pa valjda se ništa nije pročulo o onome što se dogodilo
između nje i admirala?
Ali, bilo se pročulo. Njezine su dvorkinje, one koje su bile u
Chelseaju, neprestano gledale u nju upućenim, uznemirujućim
pogledom, od kojega su joj obrazi gorjeli. Naravno, sjetit će se
bučnih jutarnjih šala u njezinoj spavaonici; njezine su sobarice tome
u više navrata svjedočile, a služinčadi ništa nije draže negoli
raspravljati o osobnim stvarima svojih gospodara. Pa, morat će se
pouzdati u to da se zbog njihove odanosti puko naklapanje neće
pretvoriti u nešto zlokobnije. Barem je samo šačica pouzdanih
osoba znala za njezinu trudnoću, a na njih se moglo osloniti da
nikada neće progovoriti.
Kada je, kasnije toga dana, užurbano ušla u kuhinju, Kat se i
sama zbuni posvjedočivši naklapanju dvojice kuhinjskih pomoćnika.
- Kažu da je admiral bio sam s njom u spavaonici, i to više nego
jednom! - govorio je jedan od njih.

320
 - Kladim se da znam čime su se zabavljah! - zlobno će drugi. -
Igrali su se one životinje koja ima dvoja leđa!
- A o čemu to vas dvojica zapravo govorite?! - drekne Kat,
oborivši se na njih kao anđeo osvetnik. Oba se dječaka uplašiše.
- Na sunce s tim! - navaljivala je ona.
- Samo govorkanje, gospojo. Nismo ništa loše mislili -
ispričavao se prvi mladić.
- Govorkanje o gospi Elizabeti? - htjela je znati Kat. Momci su
izgledali kao da im je neugodno. No, onda se uplete jedna od
kuharica.
- Možda bi bilo dobro da znate, gospođo Astl’ey, kako se već
dugo ni o čemu drugome i ne govori... Žao mi je što to kažem.
- Onda moramo tomu stati na kraj! - uzvikne Kat užasnuto. -
Razgovarat ću s komornikom i upraviteljem. Takvo ogovaranje
nezasluženo narušava gospin ugled, a one koji ga šire može dovesti
u ozbiljnu nevolju.
Komornik i upravitelj pozvani su u salon na razgovor s
odgojiteljicom. Elizabetu je, bila je odlučila Kat, bolje iz svega
ovoga izostaviti.
- To je kao da naredite plimi da se povuče - bespomoćno
primijeti upravitelj. - Nisam iznenađen što služinčad govorka, s
obzirom na ono što sam i sam čuo.
- To je krenulo od žena iz spavaonice gospe Elizabete - objasni
komornik. - Očito su se silno sablaznile nad onim čemu su ondje
svjedočile... iako ne tvrdim da znam ima li u tome išta istine. Žene,
dakako, jednostavno ne mogu šutjeti i sada cijelo kućanstvo bruji o
tome.
- Morate im zapovjediti da prestanu - gnjevno naredi Kat. -
Zaprijetite im otpuštanjem ili kakvom god drugom kaznom, ali
obuzdajte imjezik.

321
 - Dobro, gospođo Astley - reče komornik pa on i upravitelj
odoše odmahujući glavom.

Elizabeta je vidjela da joj je služinčad pokunjena, a nagađala je i

zašto. Slutila je da ljudi još uvijek između sebe šapuću o njoj, a
znala je uhvatiti i pokoji bestidan cerek. Obilazeći po kući, bila je
svjesna da su svi pogledi uprti u nju i da je predmetom mnogih
prikrivenih nagađanja. Zbog toga je bila još odlučnija ljudima ne
pružiti nikakva povoda za daljnje ogovaranje. Poče se odijevati
strože nego ikada, u crne haljine visoka ovratnika i bez ikakva
uresa, osim što je oko vrata kao privjesak nosila majčin inicijal i za
pojas prikopčan minijaturni molitvenik. Pokazivala je sklonost
običnim kapicama s čednim crnim velom te je posvuda koračala
oborena pogleda i ruku kreposno sklopljenih sprijeda u struku.
Mnogo je vremena provodila na koljenima u kapelici.
- Znam način na koji možete zaustaviti govorkanja - reče joj
Kat jedne večeri dok su sjedile uz rasplamsalu vatru. - Udajte se za
admirala.
- Ne - odvrati Elizabeta.
- Kladim se da ćete pjevati drukčiju pjesmu kada ga vidite -
lukavo se nasmiješi Kat. - Uskoro će vam se početi udvarati...
pazite što vam velim.
- Iskreno se nadam da neće - reče zaprepašteno Elizabeta. -
Bilo bi prerano.
- Sjetite se da nije gubio vrijeme ni kada je zaprosio kraljicu -
podsjeti je Kat.
- Otkrit će da sam ja tvrđega kova - namršteno reče Elizabeta.
- Saslušajte me, gospo, molim vas - ustraje Kat, pribjegavajući
očajničkim mjerama. - Vaš je pokojni otac kralj Henrik, blažen mu
bio spomen, želio da se udate admirala.
Elizabeta je zurila u nju.

322
 - Moj je otac to želio? Ali, nije imao dobro mišljenje o njemu...
čula sam da se tako govori.
Kat je počinjala žaliti zbog svoje laži.
- Samo zato što mu je admiral bio suparnik kod Katarine Parr
- reče.
- Sigurno je bilo još toga - odgovori Elizabeta. - Čula sam da
mu je otac odbio dopustiti službu u Regentskome vijeću. Da se
nije pouzdavao u njega.
I bio je u pravu, pomisli.
- Pa, možda sam ja nešto pogrešno shvatila - nadmeno će Kat -
iako znam što sam čula. Bio je dovoljno dobar za kraljicu pa zašto
ne bi bio i za vas? Zašto biste toliko okolišali udati se za njega? To
bi bilo dobro za vas, pogotovo sada. Kraljicaje umrla, Bog joj dao
duši lako, pa više nemate moćne zaštite. Kao suprug, admiral bi se
savršeno uklopio u ulogu zaštitnika.
- Ne! - ponovi Elizabeta, ovoga puta oštrije pa se okrene na
drugu stranu, jasno pokazujući da se o tome više neće govoriti.
Ali Kat nije tako lako odustajala. U svakoj bi prilici veličala
admiralovu privlačnost i vršila pritisak na Elizabetu da ga prihvatiti
kao prosca.
- Pa, još mi nije ni pristupio - reče djevojka.
- Oh, hoće, samo ako za to dobije priliku - uvjeravala ju je Kat,
unaprijed uživajući u predviđenim čarima života u kućanstvu
novovjenčanoga para, gdje će ona svime upravljati, naslađivati se
njihovom uzajamnom ljubavlju, podizati njihovu djecu, tkati tajne
maštarije o admiralu te ostarjeli poštovana, čašćena i potrebna.
Elizabeta je žalila što uza se nema još nekoga kome bi se mogla
obratiti za savjet, ali u kući nije bilo nikoga drugog. Zapita se bi li
se mogla povjeriti Williamu Cecilu, no onda bolje promisli o tome
jer bi on, kao tajnik lorda protektora, možda smatrao svojom
dužnošću obavijestiti gospodara o onome što se sprema. Kat je
bila u pravu: doista joj je potreban zaštitnik, kao oklop protiv svih

323
govorkanja i njezina duboko usađena straha da bi istina o njoj
mogla izići na vidjelo. A s admiralom se dobro slagala - i predobro,
pomisli uz neželjen drhtaj zbog nikada zaboravljena užitka - no to
sada u potpunosti pripada prošlosti. Smatrala ga je nevjerojatno
privlačnim muškarcem, kao i izvanredno zabavnim društvom. S
obzirom na njezin nezakoniti položaj, on bi bio dobra prilika,
možda i najbolja kojoj bi se mogla nadati, jer su svi dosadašnji
pregovori za sklapanje braka s plemićem kraljevske krvi pali u vodu
zbog njezine nezakonitosti. S druge strane, sada je druga u
prestolonasljednom redu i uživa viši položaj od admirala pa on ne
bi samo tako mogao zaprositi njezinu ruku. Dakako, tu je i
opasnost da će svaki drugi suprug otkriti kako nije djevica i možda
njezin grijeh izložiti pred cijelim svijetom. No opet, uda li se za
Thomasa Seymoura, ponovno se izlaže opasnosti i jadima trudnoće
i poroda, a takvi su je izgledi užasavali. Što da učini? Danonoćno se
mučila mislima o tome.

- Malo sam razmišljala o admiralu - reče ona jednoga dana Kat

dok su sjedile za večerom. Zapravo, posljednjih tjedana jedva da je
mislila o čemu drugome.
- I što ste smislili? - upita Kat, ne posve nehajno kao što je
kanila, jer je jedva uspijevala zatomiti uzbuđenje.
- Da bih se možda mogla udati za njega ako me zaprosi -
oprezno reče Elizabeta. - Možda, kažem. To će ovisiti o nekoliko
stvari. Za početak, od njega nema nikakvih naznaka da se želi
oženiti mnome.
- Oh, bit će ih - zacvrkuće Kat, nabadajući nožem komad
pečene svinjetine. - On vas i te kako ljubi, znam to. I on je najviši
neoženjeni plemić u ovoj zemlji.
- Možda i govorite istinu - odvrati zamišljeno Elizabeta. - No,
iako bi me on sam možda i htio uzeti za ženu, mislim da se Vijeće
neće suglasiti s time, jer Vijećem upravlja lord protektor, a njime

324
pak upravlja njegova supruga koja mrzi admirala zbog toga što se
bio oženio kraljicom. Neće mu dopustiti da se oženi kraljevom
sestrom i tako se još više uzdigne.
Kat se snuždi. O tome nije razmišljala.
- Možda ste u pravu - reče nevoljko.
- A bilo bi previše opasno vjenčati se bez dopuštenja Vijeća,
kao što su učinili admiral i kraljica - istakne Elizabeta. - Kraljica nije
bila kraljevske krvi. Ja jesam.
- Mogli biste čekati dok kralj ne bude proglašen punoljetnim pa
onda od njega zatražiti dopuštenje - optimistično predloži Kat.
Elizabeta odloži ubrus i iskapi pehar.
- Kat, njemu je tek jedanaest. Morali bismo čekati najmanje
četiri godine. Možete li zamisliti admirala da toliko čeka? Ne,
njemu su potrebni sinovi koji će ga naslijediti pa će se time morati
uskoro pozabaviti.
Ona uzdahne. - Čak i da zatraži moju ruku, ne vidim kako bi
brak između nas dvoje ikada bio moguć.
- Mora postojati način - reče odlučno Kat. Nije kanila dopustiti
da joj išta zamrači svijetlu budućnost.
Elizabeta je drhtavo stajala promatrajući zapečaćeno pismo što
ga je držala u ruci. U pogledu rukopisa nije bilo zabune.
- Pa, zar ga nećete otvoriti? - potakne je.Kat.
Bile su same u Elizabetinoj spavaonici i bilo je malo vjerojatno
da će ih itko ometati.
Drhtavim prstima djevojka raskine pečat i razmota papir.
Riječi, ispisane crnom tintom i kićenim rukopisom, zaplesaše joj
pred očima pa joj je trebao časak da razabere njihov smisao.
Nije bilo riječi o ljubavi, samo službeni pozdrav.

Za kraljevne je prikladno da se udaju, a bolje je da to bude na

području kraljevstva nego u nekoj stranoj zemlji. Pa zašto seja, čovjek

325
kojega je uzdigao Vaš otac kralj, ne bih smio oženiti Vama? Ako biste
mi učinili čast dajući mi svoju ruku, bio bih najsretniji živi čovjek. S
nestrpljenjem očekujem Vaš odgovor.

Na kraju je stajao još kićeniji potpis.

- Moli me da se udam za njega - reče Elizabeta naposljetku,
ravnomjerno dišući da bi smirila lupanje srca.
- Što sam vam rekla?! - s likovanjem uzvikne Kat. - Morate mu
što prije odgovoriti.
Elizabeta je prestravljeno pogleda.
- Odgovoriti? Jeste li poludjeli? - odvrati. - Neće biti nikakva
odgovora. Ne želim se pokazati previše nestrpljivom, a osim toga,
on se najprije trebao obratiti Vijeću prije nego što će meni
predložiti brak.
- Kako znamo da nije? - upita Kat.
- Bilo bi glupo pretpostaviti da jest! - odvrati Elizabeta.
- Onda, što ćete učiniti? - upita Kat, u panici da će joj najdraže
zamisli propasti.
- Ništa - reče Elizabeta. - Draga Kat, znam da to želite radi
mene i, otvoreno govoreći, mislim da to i sama želim, ali ako se
admiral dovoljno oduševljeno zanima za mene, moja ga šutnja neće
odvratiti. Pazite što vam velim, neće odustati!
Elizabeta je ležala prevrćući se po postelji, ponovno se hrvajući
s istom nemogućom dvojbom. Još uvijek se sjećala slatkoga užitka i
uzbuđenja što ih je admiralova prisutnost u njoj izazivala, žudeći za
time da ih opet osjeti, ali u umu joj je svježije bilo sjećanje na strah
i bol, krvavi pobačaj, kao i pomisao na Tower i stratište što su se
uzdizali nad njom poput sablasne prijetnje.
U braku s admiralom, međutim - valjano blagoslovljenom
braku - možda bi drukčije razmišljala. No, bi li čak i to imalo moć iz

326
njezina uma odagnati užase koji su sada za nju povezani s brakom i
trudnoćom? Usuđuje li se to staviti na kocku?

William Cecil pisao joj je s dvora. U njegovu je pismu bilo

puno toga o politici i društvenim govorkanjima, ali Elizabetin
pogled smjesta privukoše njegove riječi o admiralu.
Njegovo je slavohleplje svima jasno vidljivo, pisao je Cecil, očito
tek usputno. Po mojemu je mišljenju on neumjeren čovjek koji će na
kraju loše završiti.
Je li ovo svojevrsno upozorenje, pitala se Elizabeta. No, otkuda
bi Cecil znao što se događa? Osim ako, dakako - ne dao Bog! -
admiral nije bio neoprezan pa su se proširile glasine. Ona zadrhti, a
potom žurno dohvati pero.
Što se tiče admirala, napiše, i to nakon nekoliko redaka
namjerno posvećenih odgovorima na druga pitanja u Cecilovu
pismu, uvijek sam ga smatrala nepromišljenim i sklonim budalastim
maštarijama.
Tako, pomisli. Ovo bi trebalo okončati svako nagađanje i
govorkanje.

- Za Božić odlazimo na dvor! - uzbuđeno najavi Elizabeta. -

Moj brat kralj poslao nam je poziv. Uistinu, bojala sam se da me
Njegovo Veličanstvo zaboravilo jer toliko tjedana nisam od njega
primila ni riječi.
- To je predivna vijest, gospo! - oduševljeno će Kat.
- Ali, nećemo biti smješteni u Whitehallu jer to ne bi bilo
dolično, piše on. On nije oženjen pa na dvoru nema žena. Moramo
odsjesti u Durham Houseu na Strandu... otac mi ga je ostavio,
sjećate se, - Elizabeta je gotovo poskakivala od ushićenja. - Oh,
kako će biti dobro opet poći u London! Nadam se da će i sestra
Marija biti na dvoru jer mi u posljednje vrijeme silno nedostaje.

327
 - Ali Durham House već godinama zjapi prazan - reče Kat. -
Trebat će ga u najmanju ruku očistiti i prozračiti.
- Onda pošaljimo gospodara Parryja s nekoliko sluga kako bi
se osiguralo da sve bude pripravljeno kako treba - predloži
Elizabeta.
- Dobra zamisao - složi se Kat. Pitala se hoće li i admiral biti na
dvoru za Božić.

- Žalim, gospo, ali lord protektor dao je u Durham House

smjestiti kovnicu novca - potreseno reče Thomas Parry, izgledajući
skršeno. Elizabeta ga je poznavala kao čestita, poštena čovjeka, čak
iako je volio u sve pomalo zabadati nos, ali je isto tako bio i plah.
Sumnjala je da je iole prosvjedovao zbog prisvajanja njezina
vlasništva.
- Je li njegovu lordstvu bilo poznato da Durham House pripada
meni? - propitkivala ga je.
- Oh, ne, gospo - reče Parry uvijajući šeširić u rukama. - Nije
ništa znao o tome. Silno se ispričava i moli Vašu Milost za
oproštenje. Žali, međutim, što će morati tražiti vaše razumijevanje
za još neko vrijeme jer se kovnica ne može lako preseliti, posebice
ne u božićno vrijeme.
- O tome se ne treba brinuti - reče Elizabeta. - Pronaći ću
smještaj negdje drugdje.
Ali gdje, zapita se. I odmah joj misli - kako se to često
događalo tih dana - odlutaše na admirala, a potomjoj na pamet
pade...
- Pitat ćemo mojega dragog očuha admirala može li nam kako
pomoći! - vragolasto izjavi.

328
 Kat, sjedeći s pletivom uz vatru, podigne pogled u oduševljenu
iznenađenju.
- Gospodaru Parry, molim vas, vratite se na dvor i pitajte
admirala zna li za kakvu kuću koju bih mogla koristiti tijekom
posjeta Londonu - nastavi Elizabeta.
- Dobro, gospođo - promrmlja Parry, ne uživajući u izgledu za
još jedno putovanje do Londona po hladnoći i kiši, i to usred
prosinca.
- Gospodaru Parry! - uzvikne admiral, pljesnuvši Velšanina po
ramenu i usmjerivši ga prema toplini ognjišta. - Budite mi
dobrodošli. Skinite taj vlažni ogrtač. Fowler u! Ručnik za
gospodara Parryja, i to brzo!
Njegov čovjek se hitro udalji.
Parry se ogledavao oko sebe. Dvorski stan u kojemu se bio
smjestio admiral gledao je na željeznosivu Temzu. Bio je to,
naravno, jedan od boljih stanovajer je milord brat lorda protektora
i kraljev ujak pa je imao i vlastiti nužnik. Na komodi su bih izloženi
srebrni pladanj i portret pokojne kraljice Jane, admiralove sestre,
koja je na njemu blistala u zlatnome damastu. Parryju se nije baš
činila ljepoticom - bila je previše bljedunjava za njegov ukus.
Admiral ga posluži čašom vina i pozva ga da sjedne.
- Što mogu učiniti za vas, gospodaru Parry? - zapita.
- Dolazim od gospe Elizabete - izjavi Parry.
- Ah! - Bijeli zubi bljesnuše u širokom osmijehu. - Čekao sam
na vijesti od nje. Vjerujem da je dobro.
- Posve se oporavila - reče Parry. - Dugo se nije osjećala
dobro. Groznica, znate.
- Bilo mi je žao to čuti - reče admiral postajući lagano
nestrpljiv. Kada će Parry prijeći na stvar?
- Njezina će Milost za Božić doći na dvor - reče mu Velšanin.

329
 - Durham House, gdje se imala smjestiti, zauzeo je lord
protektor i ondje smjestio kovnicu novca. Gospa me poslala da
pitam vaše lordstvo zna li možda kakvo mjesto gdje bi se u
Londonu mogla smjestiti.
Pametna mala drznica, pomisli Seymour. Ovo je, znači, njezin
odgovor na moje pismo: molba za pomoć. Sama se ni na što ne
obvezuje i drži me u neizvjesnosti. Morao se diviti toj lukavosti.
- Gospodaru Parry - govorljivo reče - moja kuća, Seymour
Place, sa svim pokućstvom i opremom za kućanstvo stoji gospi
Elizabeti na raspolaganju kad god joj ustreba.
To je vrlo velikodušna ponuda, milorde - izjavi Parry kojega se
to silno dojmilo.
- Uvijek sam gajio posebnu naklonost prema gospi Elizabeti -
reče admiral. - Pokojnaje kraljica, Bog joj dao duši lako, imala o
njoj vrlo visoko mišljenje.
On uzdahne.
Parry se lagano namršti. Ako u glasinama ima istine, njegov
srdačni domaćin doista gaji posebnu naklonost prema Elizabeti - i
previše posebnu.
- Silno bih je želio ponovno vidjeti - reče Seymour. - Možda
bih je, kada sljedeći put bude u Ashridgeu, mogao posjetiti jer su i
moji posjedi u blizini.
- Siguran sam da bi Njezina Milost rado primila vaše lordstvo -
reče mu Parry.
- Kada dođe na dvor - nastavi admiral - smijem li predložiti da
zamoli suprugu lorda protektora za pomoć pri povratu kuće u
Londonu. Tu joj je kuću, zar ne, ostavio pokojni kralj?
- Oh, da - potvrdi Parry.
- Koje su joj zemlje još dodijeljene? - htio je znati admiral.
Parry ih ukratko nabroji.

330
 - Je h kralj Eduard potvrdio njezino pravo na njih? - ustrajao je
njegov domaćin.
- Još nije odgovori Parry, pitajući se kamo sve to vodi.
- Onda, mali savjet - reče povjerljivo admiral. - Njezina Milost
također može zamoliti vojvotkinju od Somerseta da joj pomogne u
zamjeni tih zemalja za posjede u jugozapadnoj Engleskoj, u blizini
mojega dvorca Sudeleyja. I sam ću dometnuti koju dobru riječ u
njezinu korist. Nego, koliko gospa Elizabeta ima služinčadi?
Ovo počinje nalikovati na saslušanje, učini se Parryju dok je
brzo računao u glavi.
- Desetero - reče.
- A koliko troši na izdatke za kućanstvo?
- Njezina je Milost brizljiva s novcem, milorde. Osobno vodim
njezine račune. - Pa spomenu nekoliko brojki.
- Ah, mislim da bih i u to mogao unijeti neka poboljšanja -
samouvjereno reče admiral. - Uspijevam na koječemu uštedjeti u
vlastitome kućanstvu, a bio bih sretan da vam mogu prenijeti svoje
iskustvo, ako će to kako pomoći.
- Polaskan sam što je vaše lordstvo spremno udostojati se da
mi pomogne - iskreno reče Parry.
- Možda bih trebao reći da unaprijed razmišljam o vremenu
kada će se naša dva kućanstva možda ujediniti - otkrije admiral
namignuvši.
Parry razabere što je kazao i suglasi se s njim. Po njegovu
shvaćanju, mlada gospa ne bi mogla bolje učiniti nego se u braku
združiti s admiralom, očito istinskim plemenitašem, bez obzira na
sve što se o njemu govori.

Kada mu konj zakaska prema lukom nadsvođenom prolazu

ispod ulazne kule u Hatfieldu, Parry ugleda gospu Elizabetu kako
umotana u krznom podstavljen plašt sa psima prolazi kroz perivoj.

331
 - Gospo! - vikne zaustavljajući se pa sjaši. Elizabeta mu
domahne i ubrza korak idući prema njemu, dok su joj psi lajali oko
skuta.
- Sretna li susreta, gospodaru Parry! Jeste li vidjeli admirala? -
upita ona.
- Da... i bio je silno uslužan. Kaže da vam je Seymour House na
raspolaganju kad god vam ustreba.
- Neobično ljubazno od njega! - uzvikne Elizabeta pljesnuvši
rukama. Obrazi su joj bili rumeni, i to ne samo od studeni ili
ubrzana hoda. - Zahvalit ću mu pismom.
- Njegovo lordstvo nije govorilo samo o smještaju - reče
Parry. Elizabeta je zurila u njega, pomalo bez daha.
- Nego? - upita.
- Raspitivao se o vašim imanjima i rashodima... poslije ću vam
sve objasniti. No, na kraju je rekao da je samo pitanje vremena
kada će se vaša dva kućanstva ujediniti. Shvaćate li što je time
mislio reći, gospođo?
- Znam da se admiral želi mnome oženiti - reče ona, sretna što
se može povjeriti Parryju čija su odanost i privrženost bile
neupitne.
- Uistinu, gospo, ne biste mogli dobiti bolju ponudu -
uvjeravao ju je Velšanin. - Milord je vrlo ljubazan i obazriv
gospodin, a na srcu mu je vaša istinska dobrobit. Po mojemu
skromnom mišljenju, to bi za vas bio dobar brak, ako se Vijeće s
time suglasi, dakako.
Elizabetino se držanje neznatno promijeni.
- Ako se Vijeće s time suglasi - hladno reče. - Kada na to dođe
red, učinit ću onako kako me Bog naputi.
Okrene se i pođe malo dalje putem, trljajući ruke da ih zagrije.
Znala je da se koleba u svojoj odlučnosti i nije mogla samu sebe
razumjeti. Ljubi admirala, zar ne? Svakako uživa u njegovu divljenju

332
i voli s njime očijukati. A njegova joj je prosidba jednako toliko
polaskala koliko ju je i uznemirila. Ipak, kad god joj se valja obećati,
otkriva da to ne može učiniti. Čas se zagrije za nj, a čas ohladi
prema njemu. To joj se nije činilo smislenim. Možda su užasne
posljedice onoga njihova jednoga jedinog snošaja imale na nju
štetniji utjecaj nego što je mislila. Ili je u pitanju bilo to što je u
srcu znala da se taj brak nikada neće imati prilike sklopiti - da se
izlaže opasnosti čak i razmišljajući o tome?
Jedva je čekala čuti admiralov odgovor na njezin zahtjev. Ipak,
čim joj je Parry ukazao na prednosti braka između njih dvoje,
njezina je uzbuđenja nestalo i zamijenio ga je strah - da, točno to,
strah. I dašak ljutnje, jer je počinjala sumnjati kako je admiral naveo
Parryja da je potakne na prihvaćanje njegove prošnje.
Parry je još uvijek stajao ondje gdje ga je ostavila, zgrbivši se
pod plaštem. Ona se vrati do njega.
- Tko ti je naredio da mi kažeš da prihvatim admiralovu bračnu
ponudu? - htjela je znati.
- Pa, nitko, gospo - odgovori Parry. - Samo sam stekao dojam
da bi milord bio za vas dobar muž. Nakane su mu ozbiljne, znate.
Čak je predložio da posjede koje ste dobili u miraz zamijenite za
drugo zemljište koje leži blizu njegovih u jugozapadnoj Engleskoj.
- Zar uistinu! ogorčeno uzvikne Elizabeta. - Što znači takav
prijedlog? Zar moju ruku prosi samo zato da bi svoju položio na
moj posjed?
- Ne znam, gospo - zbunjeno je prosvjedovao Parry - ali
siguran sam da on iznad svega vas želi za suprugu.
- Što je još rekao? - sumnjičavo upita Elizabeta. Predložio je da
se uteknete supruzi lorda protektora radi pomoći u zamjeni
posjeda i povratka Durham Housea - nevoljko se odvaži Parry.
- Neću se truditi da steknem naklonost te nesnosne žene - bi
jesno će Elizabeta. - Kada sljedeći put vidite admirala, možete mu
reći da ne želim imati ništa s njom. A sada mislim da biste trebali

333
poći do gospođe Astley i ispripovjediti joj sve o svojemu susretu s
admiralom jer ne želim znati nešto što ona ne bi znala. Neću imati
mira dok joj sve ovo ne ispripovjedite.
Nitko, razmišljala je kada se ukoreni Parry ponovo uspeo na
konja i odjahao, nikada ne smije imati povoda optužiti je za potajne
dogovore s admiralom, i to posredstvom vlastitoga rizničara.
Elizabeta se vrati u kuću i ondje zatekne Williama Cecila kako
je čeka s nekim spisima koje joj je donio na potpis.
- Nisam mogao odoljeti prilici da vam ih osobno dostavim,
gospo - reče joj on uz naklon. - Dugo vas želim upoznati.
Plavokosi plemenitaš rašljaste brade, oštrih izražajnih očiju i
velika kukasta nosa ostavi dubok dojam na Elizabetu. Iz njega su
isijavale čestitost i snaga. Nagonski osjeti da se može pouzdati u nj.
A za to dobije dokaz kasnije istoga dana kada se, nedugo prije
nego što će on poći, odvažila pred njime dotaknuti pitanja o
admiralu.
- Trebam vaš savjet, gospodaru Cecile - reče mu dok su
zajedno prolazili dugačkom galerijom diveći se portretima što su
ondje visjeli. Cecil pričeka da ona nastavi. - Sjetit ćete se da smo se
u pismima usputno osvrnuli i na lorda admirala. Nedavno mi je
ponudio pomoć u zamjeni imanja koja sam dobila u miraz za neke
druge zemlje. - Nije spominjala da se te druge zemlje nalaze bhzu
Sudeleyja. - A i gospodaru Parryju ponudio se pomoći u uvođenju
nekih ušteda u mojemu kućanstvu.
Cecil, koji je o admiralu bio čuo puno toga što mu se nije
sviđalo, kao i uvredljive glasine koje su ništarijino ime povezivale s
Elizabetinim, u svemu tome odmah nanjuši nešto sumnjivo.
Protektor je glasine bio odbacio kao puko govorkanje, ali je Cecil
osobno sumnjao da je Elizabetin dobar glas na neki način doista
bio ugrožen paje bio odlučan zaštititi je. Ako se nešto dogodi
kralju Eduardu - Bože oslobodi! - onda je Elizabeta protestantska

334
nada u budućnost, a zbog togaje on, Cecil, bio spreman za nju, ako
treba, i život dati.
- Smijem li vam ponuditi mali savjet, gospo? - upita. - Ne
dopustite admiralu da vam se miješa u novčane poslove. To ne bi
bilo pametno. Sudim da on nije osoba na koju bi se trebalo
oslanjati.
Elizabeta je časkom šutjela.
- Zašto to kažete? - stade ga propitkivati.
- Radim za njegova brata - osmjehne se Cecil. - On ga poznaje
bolje nego itko drugi, a još mu nije povjerio nikakvu političku
dužnost. Kao ni vaš cijenjeni otac, kralj Henrik. Tko sam ja da
dovodim u pitanje mudrost dvojice tako uglednih državnika?
Elizabeta će oprezno:
- Ipak, čini se da je admiral u središtu raznih poslova.
- On voli misliti da je tako - odvrati Cecil - ali njegova je
veličina u velikoj mjeri tek u njegovoj glavi. Ne bi se bilo pametno
previše splesti s njime, gospo. Uvjeravam vas, govorim isključivo za
vaše dobro.
- Zahvaljujem vam na savjetu - s olakšanjem reče Elizabeta, a
ipak malo ražalošćeno.

Kada je William Cecil otišao, ona se izgovori na glavobolju i

rano ode u postelju, osjećajući potrebu o svemu razmisliti. Bila je
umorna od svega: od kolebljivih čuvstava, od smišljanja strategije
kojom će osigurati dozvolu za brak, od svih spletaka i skrivanja. A
sada se još pokazalo da admiral nije onakav kakvim se čini.
Ostavi se toga, pomisli. Prepusti sve Bogu i Vijeću. Za admirala
se može udati samo uz suglasnost Vijeća, to je sada jasno shvaćala.
Pa neka se admiral obrati Vijeću i neka ono odluči o njezinoj
sudbini. Ako odgovor bude nepovoljan, ona tome neće prkositi.

335
Pošto je jednom izbjegla opasnosti, i to nedavno, nema namjeru
ponovo se izlagati tome.

Sredinom prosinca Kat doputuje u London kako bi nadgledala

uređenje Seymour Housea za Elizabetin boravak. Tu naiđe na
gospu Tyrwhit, daleku rođakinju kraljice Katarine. Kat smjesta
osjeti odbojnost prema toj ženi, sredovječnoj matroni kisela lica,
koja je stalno nabirala nos kao da osjeća nekakav zadah, a bila je i
nepodnošljiv snob.
- Tko ste vi? - oholo je ispitivala Kat pošto joj najaviše
odgojiteljicu.
- Odgojiteljica gospe Elizabete - nakostriješi se Kat - i došla
sam se pobrinuti da sve bude spremno za nju.
- O, da, sjećam vas se. Pa, ja uskoro odlazim. Moj je suprug na
dvoru, tako da sam pozvana provesti Božić s vojvotkinjom u
Somerset Houseu. - Pomno promotri Kat, skupivši svijetloplave
oči. - Jamačno znate što se govorka o gospi Elizabeti i admiralu? -
upita.
Odmah na oprezu, Kat oštro upita: - Što se govorka? Da je
brak na vidiku - reče joj gospa Tyrwhit. - Zadržao je u kućanstvu
družbenice pokojne kraljice pa ljudi zaključuju da je to učinio radi
gospe Elizabete. Puno se govori o tome da će joj se uskoro početi
udvarati.
- Puka besmislica, obično naklapanje - čvrstim glasom izjavi
Kat, iako se u sebi radovala ovome dobrodošlom dokazu o
admiralovim namjerama. - Ona se ne može udati bez pristanka
Vijeća.
- Točno - naglasi gospa Tyrwhit. - No, priča se i o tajnome
dogovoru... vjerojatno su i to samo glasine, kao što ste rekli. No,

336
mislila sam da biste, kao njezina odgojiteljica, trebali znati o čemu
se šuška, tako da možete biti na oprezu.
- Zahvaljujem vam - promrmlja Kat kroz stisnute zube.
Od svega joj srca lakne kada gospa Tyrwhit dva dana kasnije
spremi svoje torbe i ode iz kuće, a potom se, samo nekoliko sati
nakon toga, užasne primivši poziv da dođe u Somerset House.
Ondje ju je, u raskošnoj prostoriji s izrezbarenim stupovima i
kasetiranim stropom punim zlatnih ukrasa, čekala vojvotkinja
Anne, granitna lica, bahata i iznimno ljutita.
- Čujem stvari koje me uvelike brinu - poče oholo, ostavivši
Kat da stoji pred njom. - Neukusno govorkanje koje se i na dvoru i
u gradu širi o gospi Elizabeti i admiralu.
Kat osjeti ubod straha. Tko je progovorio? Još važnije, što je
rekao?
- Kakvo govorkanje? - zapita.
- Da se on pretjerano zbližio s njome dok je bila u kraljičinu
kućanstvu. Da ste vi to ohrabrivali...
- To nije točno, gospođo! - ogorčeno je prekine Kat.
- Šutite! - zagrmi vojvotkinja. - Još nisam dovršila. Rekla sam da
ste ohrabrivali to zbližavanje tako što se niste dovoljno potrudili
da ga prekinete. Poričete li to?
- Zabrinula sam se i otišla kraljici zatražiti njezinu pomoć -
prosvjedovala je Kat. - Ali ona to nije shvatila kao nešto ozbiljno, a
ne biste to tako shvatili ni vi, gospođo, jer je sve bilo bezazleno.
Oprostio mi Bog ovu laž, pomoli se.
- Gospođo Astley - prosikće vojvotkinja - mogu vam reći da
ima puno ljudi koji to shvaćaju kao nešto ozbiljno. Služinčad
govorka, a ishod je toga da je gospa Elizabeta, sestra samoga kralja,
postala predmetom općeg ogovaranja. Priča se da ste nju i
admirala ostavili same u njezinoj spavaonici.

337
 Jednom ili dvaput dogodilo se da admiral dođe rano ujutro, a ja
nisam ni znala da je ondje, no nije nimalo hajao za moje molbe da s
time prestane - braneći se objasni Kat. - Onda sam otišla na
razgovor s kraljicom.
Ali vojvotkinja je bila neumoljiva.
- Čula sam malo drukčiju priču. Čini mi se očitim, gospođo
Astley, da vi niste vrijedni biti odgojiteljicom kraljevskoj kćeri!
- prosikće. - Odlučila sam postaviti nekoga drugog na to
mjesto. Sada idite, vrijeđa me i pogled na vas.

Vrativši se u Seymour House, Kat zanemari služinčad koja je

od nje tražila upute. Bila je previše uznemirena sve ih saslušati i
razdirala ju je silna potreba da se vrati u Hatfield. Ako se uspije
ondje utvrditi, iracionalno je mislila, mogla bi preduhitriti propast
što im prijeti. Elizabeta nikada, znala je to, ne bi pristala ostati bez
žene koja joj je od najranijega djetinjstva bila poput majke.
Pograbivši nekoliko stvarčica, potrpa ih u torbu i vikne
konjušarima da upregnu konje u kočiju. Potom požuri iz kuće.
Putem prema sjeveru imala je vremena razmišljati. Uvidje da je
pogrešno postupila potičući Elizabetu da se uda za admirala.

338
Nikada se nije trebala miješati u tako opasna pitanja. Istina, trebala
se pokazati čvršćom u Chelseaju, ali za tu je neodlučnost imala
svojih razloga - koliko god joj se nevjerojatnim sada činili, jer je bila
bolno svjesna da je ljubomori prema kraljici i vlastitoj zaljubljenosti
u admirala dopustila da joj utječu na prosudbu. A kada je pokušala
prekinuti te ludorije, već je bilo prekasno. Možda je čak i
neizravno odgovorna za Elizabetin pad u grijeh.
Vojvotkinja je u pravu, nije podobna brinuti se o kraljevskoj
kćeri - a vojvotkinja, dakako, ne zna ni pola priče. Nitko to nikada i
ne smije doznati, zavjetuje se Kat. No, što je s Dennyjevima? Hoće
li oni nešto odati? A babica? Ipak, zašto bi itko od njih to učinio
ako nitko ništa ne posumnja, ako nitko ne bude postavljao pitanja.
Čak i ako dođu u iskušenje nešto odati, zbog prikrivanja istine
izlažu se javnoj osudi ili nečemu još gorem. Elizabetina je tajna
skrivena, zauvijek skrivena, bila je sigurna u to.
- Brzo ste se vratili - reče Elizabeta, zagrlivši Kat. Potom
ugleda odgojiteljičino lice. Izgledala je... uznemireno, opsjednuto. -
Što se dogodilo, draga Kat?
- O vama i admiralu govorka se po Londonu - izlane Kat.
Elizabeta problijedi, - Što se govorka?
- Nagađa se o vašemu braku - reče joj Kat. - On je kraljičine
družbenice nepromišljeno zadržao u svojemu kućanstvu... da služe
vama kada mu postanete suprugom, kako se govori. Bojim se da je
admiral bio vrlo nesmotren.
- Jeste li čuli išta drugo? - upita Elizabeta. Uplašene joj se oči
susretoše s Katinima.
- Ne, ništa više od toga - žustro reče Kat. - Ali, ono što sam
čula uvjerilo me u to kako sada nije vrijeme da razmišljate o braku
s admiralom. Nedvojbeno, takvo što neće biti moguće sve do
kraljeva punoljetstva. Jasno je kao dan da lord protektor i Vijeće
nikada neće pristati da se udate za milorda. Prema tome, dijete

339
moje, bit će bolje da i ne pomišljate na taj brak, s obzirom na
njegovu malu vjerojatnost.
Elizabeta se malo opusti.
- Ne bojte se, Kat - reče. - Već sam i sama došla do toga
zaključka. Dugo sam i ozbiljno razmišljala o tome i svjesna sam
svega onoga što je sada na kocki.
- Zahvaljujem Bogu na vašemu zdravom razumu - reče Kat,
osjećajući se nešto mirnijom.
- Ne brinite, držat ću se svoje odluke - uvjeravala ju je
djevojka. Da, ali hoću li i ja u tome uspjeti, pitala se Kat. A toliko
sam to željela radi vas. Radi svih nas.
- Možda bi bilo razborito da na kraju krajeva i ne pođemo u
London - reče Elizabeta. - Dajmo glasinama vremena da se slegnu.
Ako ostanem ovdje u Hatfieldu, neudana i živeći kreposnim
životom, to bi svima trebalo pokazati koliko su lažna ta
govorkanja.
- Mislim da bi tako moglo biti najbolje - suglasi se Kat.
- Znači, sada se osjećate bolje kada smo se u tome složile,
draga moja odgojiteljice? - upita Elizabeta.
- Nešto sam spokojmja - slaže Kat.
Svakoga časa, svakoga dana mogao bi doći nalog o njezinu
otpuštanju. Nije imala srca reći to Elizabeti. A ujedno se nadala i
molila da to nikada ne bude ni primorana učiniti, da vojvotkinja
popusti i prištedi joj tešku bol zbog rastanka s voljenom
pitomicom.

340
 14. 1549.

U večer uoči Bogojavljenja Kat Astley i Thomas Parry sjedili su

uz vatru zajedno ispijajući vrč medovine. - Pitam se kada će
admiral nastaviti s udvaranjem - reče Parry. - Primijetio sam da se
on i Njezina Milost silno dobro razumiju.
- I te kako dobro to znam - odgovori Kat - ali se više ne
usuđujem govoriti o tome. - Uz zastajkivanje i jad, objasni sve o
vojvotkinjinoj prijetnji. - Svejedno - dometne - osjećam veliku
naklonost prema admiralu koji je prema meni uvijek bio silno
dobar, a i najuznositiji je plemenitaš, morat ćete se s time složiti,
pa mi je bilo drago kada sam doznala da želi gospu Elizabetu za
ženu. - Oči joj se zališe suzama. - Od svih muškaraca na svijetu
želim da njemu bude žena! - zajeca ona zarivši lice u ruke. - Sigurna
sam da bi Vijeće mogao nagovoriti na pristanak, samo kada bi
pokušao.
Parry nespretno pruži ruku i potapša njezinu.
- I vas je zanijelo zgodno lice, Kat - reče joj, iako ne
neljubazno. - Ne, pustite me da dovršim. Nisam više baš toliko
siguran u admirala. Predugo se u svemu ovome nećkao, a to i jest
razlog zbog kojega ljudi govorkaju. Zahvaljujući njegovu oklijevanju,
okaljan je ugled gospe Elizabete. Neki dan čuo sam od nekoga da
je i sa svojom sirotom suprugom postupao okrutno i nepošteno.
- Pih! Pih! - uzvikne Kat. - Znam ga bolje nego vi ili oni koji
govore loše o njemu. Znam da se želi oženiti gospom Elizabetom,
a i ona to dobro zna. On je odista ljubi, i to već dugo. Moram vam
reći da je kraljica bila ljubomorna zbog admiralove naklonosti
prema mojoj gospodarici. Povjerila mi je da ih je našla u zagrljaju.
Zbog toga je Elizabeta i poslana u Cheshunt.
Parry razjapi usta.

341
 - Znači, glasine su istinite? - upita vidno zaprepašten. - Bilo je
neprimjerene bliskosti između njih dvoje?
Vidjevši njegovu reakciju, Kat se zgrozi zbog toga što je
previše odala. Zalila je što nije radije pregrizla jezik: znala je da će
ovo biti uzrokom njezine propasti.
- Ne mogu ništa više reći - kaza razdražljivo. - Drugi ću vam
put više pričati o tome. Thomase, morate mi obećati da nikada
nikome nećete ponoviti ovo što sam vam rekla.
- Neću - reče Parry. - Znate da neću.
- Obećajte mi! - navaljivala je Kat.
- Ništa neću reći - ponovi on.
- Recite obećavam - zamoli ona.
- Dobro, obećavam da neću nikome ponoviti ovo što ste mi
rekli - izjavi Parry.
- To je dobro - reče mu ona - jer ako se to pročuje, Njezina
će Milost biti zauvijek obeščašćena i posve upropaštena.
- Radije bih dao da me divlji konji rastrgnu - uvjeravao ju je
Parry.
Admiral je stajao pred bratom, kipteći od ljutnje. Kako ga se
Ned samo usuđuje pozvati kao kakva neposlušna školarca?
Protektor je bio kratak i odmah je prešao na stvar.
- Kažu mi da ste govorili o tome kako se spremate u Ashridge,
u posjet gospi Elizabeti - reče optužujućim glasom.
- Zar je postalo protuzakonito posjećivati vlastitu pastorku? -
podrugljivo će admiral.
- Govori se i kako se nadate oženiti njome - hladno reče Ned.
Seymour se neveselo nasmije.
- Ja? Da se ja oženim kćeri staroga Harryja? Sigurno mislite da
sam budala.
- Budala koja zadržava družbenice pokojne supruge eda bi
mogle služiti novoj nevjesti. Budala koja se raspitivala o imutku

342
gospe Elizabete. Budala koja je, ako ima istine u glasinama, još za
kraljičina života jurila za tom djevojkom. Da nastavim?
- Slabo vam priliči, zaštitnice cijele Engleske, baviti se običnim
govorkanjima - odvrati admiral. - A sve ovo samo to i jest:
govorkanje.
- Često, dragi brate, nema dima bez vatre - podsjeti ga
Somerset. Potom mu držanje postane ledeno. - Upozoravam vas,
Tome, ako joj se približite, poslat ću vas ravno u Tower.
- To bih volio vidjeti - odvrati mu Tom, a potom ljutita koraka
iziđe iz sobe. - Prije toga vidjet ću vas u paklu!

- Bože oslobodi! Admiral je u Toweru! - vikne Kat, pretrčavši

kroz Elizabetine odaje kao da je gone svi vrazi.
- Ne! zamuca Elizabeta, skočivši na noge i problijedjevši od
prepasti. Upravo je radila na nekom prijevodu s meštrom
Aschamom koji se nedavno vratio iz Cambridgea na njezin zahtjev
da s njome nastavi pouku te vijest očito potrese i njega.
- Od koga ste to čuli? - upita on Kat.
- Od Johna, mojega supruga - reče ona bez daha. - Bio je u
Londonu zbog nekoga posla pa je ondje čuo da se šuška o tome.
Ljudi ni o čemu drugome i ne govore. Čim je čuo cijelu priču,
pojurio je ovamo što je brže mogao. Oh, što će biti s nama?
Nije mogla prikriti očaj.
- Što se dogodilo? - navaljivao je Ascham.
- Čini se da je admiral bio upetljan u zavjeru protiv lorda
protektora, u vrlo opasan i glup pothvat, prema onome što sam
čula. Ali, to nije sve. Prije tri noći provalio je u kraljevu ložnicu u
Hampton Courtu, s bogzna kakvim zlim nakanama.
- Pa kako se uspio probiti pokraj straže? - prekine je Ascham.
- Priča se da je imao krivotvoren ključ vrata kraljevskoga vrta.
Ali, kraljev je pas, dobar pas čuvar, glasno zalajao pa je, prije nego

343
što je tjelesna straža dotrčala, admiral iz pištolja pucao na psa i
ubio ga. Uhitili su ga pod optužbom za pokušaj kraljeva umorstva.
- To je besmisleno - primijeti Ascham. - Da je htio uzurpirati
bratovo mjesto kao lord protektor, sigurno bi kralja želio sačuvati
na životu. Osim ako, dakako, nije bio naumio oženiti gospu Mariju
i zasjesti na prijestolje. Ali ona je katolkinja, tako da je to malo
vjerojatno.
Dok su njih dvoje razgovarali, Elizabeta je šutke sjedila,
očajnički pokušavajući shvatiti te vijesti i razmisliti koliko bi to
moglo utjecati na nju. Istodobno, bila je svjesna velike praznine
koja će u njoj nastati zbog tuge za admiralom. Naime, ako se ove
optužbe pokažu istinitima, muškarac koji joj je trebao postati
suprugom mrtav je čovjek. Zacijelo bi trebala biti u strahu za njega,
udarati se u grudi i plakati dok joj srce ne prepukne. Međutim, nije.
Odjednom, u svjetlu toga što se upravo dogodilo, vidje ga kao
nepromišljena, plitka čovjeka koji nije mario ni za što i ni za koga
doli za sebe i koji joj je donio samo nevolje. Odjednom spozna da
su njezini osjećaji prema njemu tek puka zanesenost.
Sada se još bojala isključivo za sebe samu jer, ako budu
ispitivali admirala, kao što će zasigurno učiniti - da se i ne spominju
oni koji su ga dobro poznavali - njezino bi ime moglo biti
povučeno u glib zajedno s njegovim. A bilo je jasno da je u
njegovim spletkama bilo daleko više toga nego što je ona ikada
sumnjala.
- Nije se namjeravao oženiti gospom Marijom - reče ona. -
Kanio je uzeti mene. Mislila sam da je to zato što me ljubi. - Glas
joj se slomi. - A sada vidim da je kroz taj brak snovao veću izdaju.
Kat je s ljubavlju zagrli, ali Elizabeta se nije dala utješiti.
- Ispitivat će nas - reče tmurno. - Moramo se pripraviti za to.
- Možda i ne dođe do toga - reče Ascham, bez puno uvjerenja.
- Bojim se da hoće - ustrajala je Elizabeta. - Svi moramo ostati
čvrsti i ništa ne priznati.

344
 Sutradan, upravo dok su prolazile velikom dvoranom, Elizabeta
i Kat začuše topot brojnih kopita. Nakon nekoliko časaka, na
njihovo čuđenje, kroz glavna vrata uletje Thomas Parry,
tamnocrven u licu i s naherenim šeširićem.
- Da se bar nikada nisam ni rodio, sada smo svi propali! - vikne
kršeći ruke. - Ovo vam mogu vratiti, gospo! - Rekavši to, strgne s
vrata rizničarski lanac, skine s prsta prsten pečatnjak pa oboje baci
na pod i jurne prema stubama što su vodile u sobu u kojoj je
boravio zajedno sa suprugom. Elizabeta je zinuvši zurila za njim, a
Kat pritisne rukom usta i stade cmizdriti.
Gotovo se smjesta potom na otvorenim vratima pojavi
skupina lijepo odjevene gospode. Elizabeta, pribravši se, u njima
prepozna članove Vijeća. Na čelu im je bio William Paulet, lord St.
John, veliki upravitelj kraljeva kućanstva, a iza njega je dolazio... Oh,
ne, pomisli ona. Lice joj se vidljivo smrkne kada ugleda sir
Anthonyja Dennyja, onako ukočena u mračnoj crnini: njega se
bojala više nego ikoga drugog. Uz njega je bio sir Robert Tyrwhit,
suprug rođakinje pokojne kraljice o kojoj je Kat svojedobno tako
prezirno govorila - Kat koja je sada u nijemome užasu piljila u
posjetitelje.
Prisjetivši se svojega položaja, Elizabeta se uspravi u punoj
visini i staloženo sklopi ruke u struku. Sa zakašnjenjem, članovi
Vijeća nakloniše se.
- Gospodo, budite mi pozdravljeni - reče ona, trudeći se da joj
glas ostane miran. - Čemu dugujem zadovoljstvo zbog vašega
posjeta?
- Vaša Milosti, bojim se da ima malo zadovoljstva u zadaći koja
nam predstoji - reče lord Paulet, pomno je motreći. - Čuli ste,
vjerujem, da je admiral u Toweru pod optužbom za veleizdaju.
Naša je žalosna dužnost ispitati sve koji su s njime imali bilo kakva
posla. Moramo Vašu Milost zamoliti za suradnju jer su neki od tih
ljudi članovi vašega kućanstva.

345
 - Moja vam je kuća na raspolaganju reče mu Elizabeta. -
Hoćete li štogod prezalogajiti prije nego što počnete?
- Zahvaljujem vam, gospođo, ali već smo se zaustavih u
svratištu uz cestu. Moramo početi što je prije moguće, i to od
razgovora s Vašom Milošću. Mogu li sir Robert i sir Anthony
negdje nasamo razgovarati s vama?
- Soba za učenje sada je prazna - reče mu Elizabeta koju je
hrabrost sve više ostavljala. - Gospođa Astley će se pobrinuti da
nam nitko ne smeta.
- Volio bih u međuvremenu osobno ispitati gospođu Astley -
objasni Paulet. - Poveli smo sa sobom stražu koja će se potruditi
da nas nitko ne prekida.
Elizabeti zalupa srce. Straža? Oštro pogleda Kat, kao da
odgojiteljici želi uliti snagu za šutnju, ali činilo se da se Kat sledila
od straha.
- Izvolite se poslužiti salonom - reče Pauletu.
- Gospo - reče sir Anthony, pokazujući joj da ispred njega i sir
Roberta krene prema sobi za učenje. - Molim vas, pođite naprijed.
Elizabeta se okrene prema stubama, diveći se što je noge još
uvijek drže.

Sjedeći za stolom pred prozorom razdijeljenim stupićima,

nadala se da izgleda kao slika i prilika mladenačke nevinosti u
skromnoj haljini od plava baršuna - ta plava je boja djevičanstva! -
raspletenih bakrenih pletenica jer raspuštena kosa neće ukazati
samo na njezin kraljevski položaj, nego i na djevojaštvo. Denny i
Tyrwhit - čovjek nalik na lasicu, mršava i nenasmijana lica, umotan
u krzno - zauzeše stolce sučelice njoj. Koliko Tyrwhit zna, pitala
se. Je li je Denny već odao? Ako je tako, čemu sva ova lakrdija?
- Recite nam nešto o svojemu odnosu s admiralom - bez
uvoda reče Denny.

346
 - Bio mi je ljubazan očuh dok sam boravila u kraljičinu
kućanstvu - reče ona.
- Previše ljubazan, ako ima istine u glasinama - odvrati sir
Anthony, netremice zureći u nju. - Čuo sam kako vas je naveo da
se upustite u neprilično ponašanja.
Elizabeta se natjera na smiješak.
- Admiral ima čudan smisao za humor - reče ona. - Uvijek se
volio šaliti. Ja sam bila tek dijete, a on je sa mnom zbijao šale.
- Navodno su te šale izmaknule nadzoru - reče Denny.
- Da, to je mislila i gospođa Astley, pogrešno, naravno, ali
vidite, ona se prema meni oduvijek odnosila previše zaštitnički. -
Suho se nasmije. - Čak se požalila i kraljici, ali Njezina Milost
mudro tome nije pridavala previše pažnje. Znala je da su te šale
tek bezopasna razonoda, bez ikakve zle namjere. Čak nam se i
sama ponekada znala pridružiti.
- Shvaćam - reče sir Anthony, koji je o tome znao puno više,
ali je pazio da ne kaže ništa nezgodno. Mijenjajući predmet
razgovora, upita: - Je li vam admiral ikada predložio brak?
- U jednom mi je pismu to predložio, krajem prošle godine.
Nisam mu odgovorila. Čekala sam da se obrati Vijeću. Sa svoje
sam strane odlučila u svemu se ravnati prema odlukama Vijeća.
- Je li ikada razgovarao s vama o svrgavanju lorda protektora? -
upita Denny.
- Nikada - reče Elizabeta.
- Kada vam je predložio brak - javi se Tyrwhit - je li vam ikada
dao naslutiti da vas misli učiniti kraljicom?
Elizabetin je izraz bio prikladno začuđen.
- Ne - reče ona.
- Mislim da znate više nego što ste nam voljni reći - ustrajno će
Tyrwhit.

347
 - U zabludi ste, gospodine - prosvjedovala je Elizabeta. - Rekla
sam vam što znam, a odgovorit ću i na sva druga vaša pitanja
najbolje što budem mogla.
- Roberte, molim vas, dopustite mi da nastavim ovu početnu
istragu - reče Denny. - Vrijeme leti, a treba ispitati i gospodara
Parryja.
Sir Robert ustane stru žuči stolcem po podu.
- Dakako - reče. - Gospo...
Nakloni se i iziđe iz sobe. Vrata se za njim uz škljocaj zatvore.
- A sada, gospođo - reče sir Anthony okrenuvsi se Elizabeti - vi
ija moramo nešto raspraviti.
Elizabeta je šutjela. Tišinu je još više naglašavalo pucketanje
cjepanice na ognjištu.
- Uvjeravam vas da vas nisam odao - reče joj on, meškoljeći se
na stolcu. - Ako itko otkrije što se doista dogodilo u Cheshuntu,
reći ću da sam bio ondje i da se sva vaša bolest svodila na
povremene napade groznice. Osim mene, istinu znaju još jedino
moja supruga, gospođa Astley i babica koja se pobrinula za vas.
Mislim da od babice ne prijeti nikakva opasnost... u kuću je
dovedena s povezom na očima. Moja će žena govoriti onako kako
je ja uputim. Preostaje samo gospođa Astley. Ako ona išta prizna,
odbacit ću to kao besmislicu i ustvrditi da je pod ispitivanjem sišla
s uma pa počela izmišljati. Bio sam, na kraju krajeva, u to vrijeme u
Cheshuntu i moj će iskaz imati veću težinu od njezina.
- Zašto me pokrivate, sir Anthony? - zaprepašteno upita
Elizabeta.
On je ozbiljno pogleda.
- Gospo, iako iz dubine duše ne odobravam grijeh koji ste
počinili, služio sam vašemu ocu i služim vašemu bratu. Vjeran sam
Tudorovoj kući, a i uvjereni sam protestant, kao i vi. Vi ste kći
kralja Henrika i, zadesi li kakvo zlo kralja Eduarda, oni koji slijede
Božju riječ gledat će u vas kao čuvaricu i hraniteljicu prave vjere u

348
našemu kraljevstvu. Stoga neću reći ništa što bi vas moglo dovesti
u opasnost. Za svoju subraću u Vijeću ne mogu odgovarati.
Neki će željeti vašu propast... To su, bojim se, oni koji ne vide
dalje od nosa. Znači, sada je sve do vas. Morat ćete se snaći
najbolje što možete.
Elizabeti se srce ispuni zahvalnošću. U tom pristojnom i
nepopustljivom odvjetniku nikada ne bi očekivala takva
nepokolebljiva saveznika.
- Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti - reče, klonuvši od
olakšanja. - I nadam se da o meni nemate previše ružno mišljenje.
Bilo mi je tek četrnaest godina i bila sam neiskusna u svjetovnim
običajima.
- Kriviti treba one koji su se starali o vama - ozbiljno reče sir
Anthony. - A sada se moram vratiti u London. Ne zavaravajte se,
još niste izvan opasnosti. Poslužite se svim svojim zdravim
razumom da joj izmaknete. Želim vam svako dobro.
Ustane i nakloni se, još uvijek se u njezinoj prisutnosti držeći
kruto i nezgrapno, a potom ode prije svakoga njezina daljnjeg
zahvaljivanja.

Kada se Elizabeta vrati u svoje odaje, ondje ne nade nikoga

osim dviju djevojaka koje su izgledale prilično prestrašeno, a uz
njih je bila i Blanche Parry.
- Tražila sam vas, gospo - reče joj na svoj pjevuckavi velški
način. - Svi su pozvani da se pojave u velikoj dvorani.
- Onda je najbolje da siđemo - reče joj Elizabeta.
Sir Robert Tyrwhit bio je sazvao na okup cijelo kućanstvo.
Trseći se ostati mirna, Elizabeta sjedne na povišeno mjesto, a kada
u prostoriju užurbano uđoše i posljednji zaostali članovi kućanstva,
Tyrwhit stade kraj nje i obrati se ostalima.

349
 - Imam vam reći da je lord admiral otpremljen u Tower pod
optužbom za veleizdaju - poče prodornim glasom. - Kovao je
zavjeru s ciljem da sruši lorda protektora, svojega brata, snovao
spletke s nakanom da svoju štićenicu, gospu Jane Grey, uda za
kralja, a kao najgnusnije od svega, bio je naumio ovdje prisutnu
gospu Elizabetu uzeti za suprugu i preko nje prigrabiti kraljevsku
vlast.
Začuše se uzdasi i žamor zbog zaprepaštenja i negodovanja. Sir
Robert podigne ruku.
- Svi prisutni bit će ispitani. Ako ništa ne znate o ovim
osjetljivim pitanjima, nemate se čega bojati. No, među vama ima i
takvih koji su nepromišljeno postupali. Gospođa Astley i gospodar
Parry uhićeni su i pod paskom sir Anthonyja Dennyja odvedeni u
London na ispitivanje.
Elizabeta se lecne, užasnuvši se na tu vijest, a potom se, iako je
bila na rubu suza, prisili na prividnu ravnodušnost.
- Za njihove je odsutnosti - nastavi Tyrwhit - Vijeće zadužilo
mene, sir Roberta Tyrwhita, za skrb o kućanstvu gospe Elizabete.
Od sada ćete sve naloge primati od mene. To je sve. Možete se
vratiti svojim zadaćama.
Kada se služinčad raspršila u raznim smjerovima, plašljivo
mrmljajući o onome što su maločas čuli, sir Robert okrene se
Elizabeti.
- Sa žaljenjem vas moram obavijestiti, gospođo, da su gospođa
Astley i gospodar Parry otpremljeni u Tower - reče joj tihim
glasom. Elizabeta nije bila u stanju izustiti ni riječi. Zarivši lice u
ruke i pustivši suze da joj teku između prstiju, dugo ostade tiho
plačući dok je sir Robert bešćutno stajao pokraj nje.
- Molim vas, pustite ih na slobodu, njih su dvoje nedužni baš
kao i ja - zajeca ona naposljetku.
- Bojim se da to ne mogu učiniti - odgovori on a njihova se
nedužnost, baš kao i vaša, tek treba dokazati.

350
 - Vjerovala sam da se dokazuje krivnja - oštro reče Elizabeta
tapkajući oči rupčićem. - Jesu li išta priznali?
- Mislim da biste trebali otpočinuti, gospođo - reče Tyrwhit,
ne obazirući se na njezino pitanje. Opet ću razgovarati s vama kada
se primirite.
Nevoljko, Elizabeta ustane.
- Pobrinite se za svoju gospodaricu - naredi Tyrwhit obraćajući
se Blanche Parry koja se zadržavala u blizini.
- Sada odlazim - reče lord Paulet navlačeći rukavice. Slažete li
se s time da ostanete ovdje kao osoba zadužena za istragu?
- Da, milorde - kimne Tyrwhit.
- Dajte sve od sebe kako biste prikupili još dokaza o izdaji: ne
dvojim da ćete ih ovdje naći. Lord protektor želi neoboriv slučaj
prije nego što mu brat završi na gubilištu.
- Koliko daleko da idem u pritisku na gospu Elizabetu? - htio je
znati Tyrwhit.
- Koliko god hoćete. Pustite je neka se neko vrijeme znoji -
posavjetuje ga Paulet. - Ostavite je dan-dva na miru, dajte joj
vremena da razmisli. Siguran sam da nam ima puno toga ispričati.
- A ako samu sebe optuži? Ona je ipak sestra Njegova
Veličanstva...
- Ovisi. Ako prizna pretpostavljenu nećudorednost ili čak
dogovore o braku, onda je nagovorite da krivnju svali na ono
dvoje, Astleyjevu i Parryja. No, otkrijete li dokaze o tome da je
sudjelovala u admiralovoj veleizdaji, onda neka pravda ide svojim
tijekom. Vijeće neće imati drugoga izbora doli provesti zakon, ako
pravdi ima biti udovoljeno.
Sir Robert se mršteći cupkao za bradu.
- A kazna?
- Smrt odsijecanjem glave ili spaljivanjem - mračno odgovori
Paulet.

351
 Elizabeta se očajnički pokušavala usredotočiti na knjige, ali bila
je svjesna toga da nedaleko od nje, jedno po jedno, ispituju njezine
ljude. Služinčad koja ju je dvorila bila je suzdržana, uzrujana i
očevidno se bojala s njome razgovarati. Kao da je samo Blanche
Parry, draga, vjerna Blanche, i dalje rado ostajala u njezinu društvu.
Blanche je bila uz nju cijela dva protekla dana, spavajući na
slamarici u njezinoj sobi, donoseći joj obroke i služeći joj kao
sobarica. Dakako, Blanche nije bila Kat - nitko nije mogao
zamijeniti Kat koja joj je nedostajala i za koju se strahovito bojala -
ali njezina juje prisutnost ipak smirivala.
Čudno, ali sir Robert nije ju ponovo pozvao radi ispitivanja.
Od njihova razgovora u velikoj dvorani nije ga ni vidjela. Vrijeme je
provodila u svojim odajama, proživljavajući sitnice iz
svakodnevnoga života i svaki čas očekujući da je on pozove preda
se, ali od njega nije bilo ni glasa. To ju je zabrinjavalo. Samo je iz
razgovora s njime mogla bar otprilike naslutiti što je tko rekao o
njoj, a to je očajnički željela doznati. Zasigurno bi je, akoje itko išta
rekao protiv nje, on o tome ispitivao. Sigurno i hoće. Izjedalo ju je
što ne zna što se događa.
Na kraju više nije mogla podnositi neizvjesnost.
- Pođite do sir Roberta - naredi ona Blanche - i recite mu da
sam se sjetila nekih pojedinosti koje sam zaboravila reći sir
Anthonyju Dennyju. Požurite.
Sat poslije, netko joj pokuca na vrata i uđe sir Robert.
Elizabeta ostane sjediti i samo mu kraljevski kimne.
- Imate mi nešto reći, gospođo? - upita on.
- Da - reče ona. - Prisjetila sam se da sam admiralu napisala
nekoliko pisama u vezi sa svakodnevnim pitanjima. U jednome sam

352
tražila pomoć pri povratku Durham Housea iz ruku lorda
protektora. A onda sam se sjetila da je gospođa Astley, dok je bila
u Londonu, čula govorkanje o tome kako se admiral nada da će se
mnome oženiti pa mu je stoga pisala tražeći od njega da mi, iz
straha od sumnje, ne dolazi u posjet.
- Je li to sve, gospo? - razdražljivo upita Tyr whit. - Mislim da
biste mi sigurno mogli ispričati još toga.
- Uistinu, gospodine, ničemu se drugome ne mogu domisliti -
nedužno ree Elizabeta.
- Gospođo, pomislite na svoju čast i na opasnost koja bi mogla
proizići iz vašega odbijanja da nam otkrijete važne podatke. Vi ste
tek podanica i obvezuju vas zakoni ovoga kraljevstva. Znamo da se
admiral ponio nečasno prema vama i da se gospođa Astley nije
posebno trudila kako bi ga u tome spriječila... štoviše, čini se da ga
je čak i hrabrila. Kakva li je to spletkarica! Gledajte, gospođo, ako
budete s nama otvoreni u vezi s time što se dogodilo, nikakva
krivnja neće pasti na vas. Sve će se zlo i sramota pripisati gospođi
Astley i gospodaru Parryju. Njegovo Veličanstvo i Vijeće uzet će u
obzir vašu mladost pa će biti milosrdni.
- Gospođa Astley i gospodar Parry nisu učinili ništa zlo ni
sramotno - čvrsto odvrati Elizabeta, odlučna zaštititi odgojiteljicu i
rizničara. - Neću ih lažno optužiti samo vama za volju.
- Gospođo, vidim vam na licu da snosite dio krivnje - izazivao
ju je Tyr whit.
- Onda mora da vam nešto nije u redu s vidom, gospodine -
srčano odvrati Elizabeta. - Nemam vam što priznati jer se i nema
što priznati.
- Ali, između vas i admirala postojao je tajni sporazum da ćete
se vjenčati? - ustraje sir Robert, ne obazirući se na podsmijeh.
- Nikada nije bilo nikakva sporazuma - izjavi Elizabeta. - Je li
vam gospođa Astley predlagala da ozbiljno razmotrite takav brak?

353
 - Ne - slaže Elizabeta. - A ja nikada i ne bih razmatrala brak ni s
kim bez izričita pristanka Njegova Veličanstva i Vijeća niti bi
gospođa Astley ili gospodar Parry očekivali od mene da se bez
takve suglasnosti udam za admirala.
Sir Robert ju je gledao kako sjedi pred njim, prisebna i
smirena. Oh, pametna si ti, pomisli. Ipak, na kraju se nećeš izvući.
- Pa, drugi put ćemo o ovome više razgovarati - reče,
pripremivši se otići. - Astleyjevu i Parryja ispituju u Toweru, čak i
sada dok mi ovako razgovaramo pa nema sumnje da ćemo, kada se
sljedeći put vidimo, imati raspraviti o koječemu.
- Sumnjam u to, gospodine - prkosno izjavi Elizabeta.

Sutradan, sir Robert ponovno dođe. Izluđivalo ju je što ništa

ne spominje o tome je li dobio kakav glas iz Towera. Elizabeta je
živjela u strahovitoj neizvjesnosti, pitajući se što se događa u tome
tornju koji je bio na tako zlu glasu. Osobno nikada nije bila u
Toweru pa ga je mogla samo zamišljati, ali znajući što se ondje
dogodilo s njezinom majkom i Katarinom Howard, uvijek je o njoj
mislila kao o strašnome mjestu gdje se gasi život i primjenjuje
strahovito mučenje. Admiral sada tamo čami, a ona je cijelu prošlu
noć ležala budna pitajući se što se događa s njezinom dragom Kat i
čestitim gospodarom Parryjem... Bojala se da njihovi ispitivači neće
biti nježni u načinu ispitivanja. Dršće li jadna Kat u kakvoj vlažnoj
samici? Nije mogla ni misliti o tome. Suočena s ovom opasnošću,
jedino je tako mogla sačuvati trijeznu glavu.
Sir Robert, nepozvan, sjedne za stol. Elizabeta polako zaklopi
knjigu.
- Hajde, gospođo, s istinom na sunce - reče joj on. - Priznajte
da ste pristali udati se za admirala.
- Ne mogu priznati nešto što nikada nisam učinila - odgovori
ona.
- On, čini se, misli da ste to bili voljni učiniti - pokuša Tyrwhit.

354
 - Uvijek je živio u toj nadi - reče ona. - Nisam ga ohrabrivala.
- No, razmatrali ste tu mogućnost.
- Razgovarala sam o tome s gospodarom Parryjem i gospođom
Astley nakon što se Parry vratio iz Londona gdje se vidio s
admiralom, ali samo kao o mogućnosti.
- Svejedno, obratili ste admiralu i zamolili ga da vam ustupi
kuću u Londonu.
- On mi je očuh - reče Elizabeta. Moju je kuću bio zauzeo
njegov brat, lord protektor. Nisam znala kome bih se obratila da
mi pomogne pronaći smještaj. Samo sam htjela biti u blizini kako
bih za Božić mogla otići u posjet svojemu bratu i kralju.
- Hm - promrmlja Tyrwhit. - Zbilja ste dosjetljivi.
- Moram biti kada vi izvrćete sve što vam kažem - otpovrne
ona.
- Samo vam pokušavam pomoći - reče on. - Mladi ste. Nitko
vas neće kriviti za nepromišljeno ponašanje. Cilj nam je dokazati
admiralovu krivnju.
- Onda ćete morati pitati nekoga drugog jer ja s time nisam
povezana - izjavi Elizabeta.
Bilo je prošlo već tjedan dana, a ona se nije slomila pod
pritiskom ispitivanja niti je iznevjerila odgojiteljicu i rizničara. Ipak,
nije znala što je tko o njoj rekao u Toweru, ali činjenica da sir
Robert stalno ponavlja ista pitanja pružala joj je nadu da ni Kat ni
Parry nisu previše toga odali.
Sir Robert je postajao sve razdraženiji; bilo je jasno da on
doista vjeruje kako ona nešto prikriva. Danas je izgledao
rastrojeno i ozlojeđeno.
- Znate li što se govori o vama? - upita. - Govori se da se i vi
nalazite u Toweru jer nosite admiralovo dijete.

355
 - Kako se itko to usuđuje reći! - uzvikne Elizabeta planuvši od
zaprepaštenosti. Ovo je bilo preblizu istini da bi mogla ostati
mirna. - To su sramotne klevete!
Žalostilo ju je što itko misli loše o njoj.
- Pa, ako nam ne kažete istinu, ljudi će doći do svakojakih
ishitrenih zaključaka - reče Tyrwhit.
- Rekla sam vam istinu - bijesno će Elizabeta. Umjesto
odgovora, on izvadi pismo iz džepa.
- Ovo vam pismo šalje lord protektor. U njemu vas, kao vaš
usrdni prijatelj, poziva da otkrijete sve što znate.
- Što sam ja već i učinila - odvrati ona. - No, svejedno
zahvaljujem milordu na brizi. Da budem iskrena, više me zabrinjava
ljaga koja se baca na moju čast u govorkanjima što se pronose jer
su to sramotne klevete. Pisat ću njegovu lordstvu i zatražiti da
javno proglasi kako su ove priče obična, opaka laž o sestri samoga
Njegova Veličanstva! Molim vas, sir Roberte, pitajte protektora bih
li se smjela pojaviti na dvoru, tako da svima mogu pokazati da ne
nosim ničije dijete.
- Prenijet ću vaš zahtjev lordu protektoru - reče Tyrwhit - ali
on će ga razmotriti s više sklonosti priznate li kako ste se vi i
gospođa Astley bile dogovorile da se udate za admirala.
Elizabeta uzdahne.
- Kako da to priznam? Nas dvije nikada nismo dogovorile
takvo što, a gospođa Astley nikada me ne bi mogla nagovoriti da se
i za koga udam bez suglasnosti Njegova Kraljevskog Veličanstva i
Vijeća. Sir Roberte, tvrdim vam to po svojoj savjesti koju, baš kao
ni vlastitu dušu, ni za što ne bih željela dovesti u opasnost zbog
laži.
Tyrwhit, kojega se ovo i protiv volje dojmilo, nakratko
odustane. No, i dalje se vraćao, dan za danom, iskušavajući svaku
taktiku kojoj se domislio - uvjeravanje, zstrašivanje, prijetnje –

356
samo kako bi Elizabetu naveo na priznanje. I svakoga bi dana
otkrio da ga to nikamo ne vodi.
Sve do dana kada iz Towera stigne veliki svitak sa zapisanim
iskazima. Tada mu se nasmiješi sreća.

Kada je sljedeći put ušao u njezinu sobu, sir Robert je

očevidno likovao.
Pročitajte ovo, gospo reče joj gotovo ljubazno, spuštajući
pergament pred nju.
Elizabeta uze čitati. Bili su to iskazi dobiveni od Kat i
gospodara Parryja, a na njima su bili njihovi potpisi - ispisani
drhtavom rukom, odajući njihov nemir i strah. Srce joj zalupa i ona
osjeti slabost. Bili su otkrili sve što se svojedobno događalo:
jutarnje vragolije, sa svim sramotnim pojedinostima, admiralovo
besramno proganjanje, rezanje Elizabetine haljine, kraljičin susret s
njih dvoje u škakljivu položaju, Elizabetin izgon iz kuće te - u novije
vrijeme - admiralov naum da se njome oženi. Bogu budi hvala, nije
bilo ni spomena o njezinu izgubljenome djetetu, ali i ovo je bilo
više nego dovoljno da joj uništi ugled. Obrazi joj planuše od stida.
Poželi da se može rastočiti u ništavilo. Nije mogla doći do daha.
- Prljave stvarčice, zar ne, gospo? - primijeti sir Robert koji ju
je sve vrijeme pomno motrio.
Elizabeti se povrati glas.
- Kao što ste rekli, milorde, bila sam mlada i pod utjecajem
umješne ništarije.
- Čak i u tom slučaju, morali ste misliti na svoju čast - okomi
se on na nju. - U vašim žilama teče kraljevska krv.
- To znam, gospodine, i mislila sam na to, u okviru svoje moći.
Admiralovi su postupci bili prljavi, a ne moji. Nisam počinila
nikakvu veleizdaju. Ovdje nema ničega čime bi me se moglo
teretiti jer nikada nisam kovala nikakvih zavjera niti sam pristala

357
udati se za admirala. A ni gospođa Astley nije počinila nikakav
zločin. Možda je bila glupa i nepromišljena, no to je sve.
- Oh, bistri ste vi, gospođo - izjavi Tyrwhit kojega je izluđivalo
njezino izmotavanje. - No, reći ću vam ovo: oduvijek sam smatrao
da nam vi i gospođa Astley imate još nešto priznati, da nam niste
rekle sve što znate. Što se pak tiče gospodara Parryja, on je
bezvrijedan beskičmenjak, obična slamnata lutka. Od njega ćemo
svakako čuti još puno toga.
Slamnata lutka, da, ogorčeno je razmišljala Elizabeta,
prisjećajući se večeri kada se Parry zaklinjao kako bi radije dao da
ga divlji konji rastrgnu nego da je oda. Ipak, u srcu ga zapravo nije
mogla osuditi. Znala je koliko mu je bilo teško dati takvo obećanje,
a onda ga zbog straha prekršiti.
- Kako ga se usuđujete klevetati! - bijesno otpovrne Elizabeta.
- Ne smijem ni pomisliti kako su to priznanje izvukli iz njega.
- Uvjeravam vas da nije bio potreban veliki pritisak - reče
Tyrwhit. - On i gospođa Astley proveli su tek kratko vrijeme u
samicama, a onda su ih suočili jedno s drugim. Oh, kako su samo
govorili! I opet će govoriti, zapamtite što vam velim. Svi pjevate
istu pjesmu, ali očito je da vi dajete glavni ton. No, i vi ćete uskoro
promijeniti pjesmu.
Elizabeta ga prostrijeli pogledom. Nije mogla iz uma odagnati
sliku vjerne odgojiteljice i rizničara, utamničenih u hladnoj, mračnoj
samici.
- Zahtijevat ću od vas da i sami napišete iskaz - reče joj sir
Robert. - Sutra ću doći po njega.

Elizabeta ponovo pročita što je napisala. Većinom se tu samo

potvrđivalo isto ono što su rekli Astleyjeva i Parry. Priznat će
samo da je znala kako se admiral želi njome oženiti i da se o njima
dvoma govorkalo. Izjavila je kako su glasine o tome da nosi
admiralovo dijete lažne i zatražila da se to javno pobije. Tako! U

358
svemu nije bilo ničega čime bi se ikoga moglo teretiti. Uobičajeno
kićenim potezom potpiše se na dnu, podigne pogled prema sir
Robertu i slatko mu se nasmiješi, znajući da je, unatoč svemu,
pobijedila.
Kada on, poprijeko je pogledavši, ode, Elizabeta ponovo napiše
pismo lordu protektoru moleći ga da učini sve što je u njegovoj
moći kako bi očuvao njezin ugled i dobro ime. Zaklinjem Vas,
milorde, da moju nedužnost javno proglasite, poticala ga je.
Tek joj je nakon četiri pisma napisana u tome smislu Somerset
odgovorio uvjeravajući je da će izdati proglas u kojemu će objaviti
da su te glasine laž. I upravo je u tome trenutku prestalo
nemilosrdno ispitivanje.
- Je li vaša istraga završena, sir Roberte? - vragolasto je pitala
Elizabeta naletjevši u vrtovima na svojega mučitelja i njegovu
prezira vrijednu suprugu. Bilo je svježe, sunčano jutro, a ona je bila
krenula u uobičajenu žustru šetnju.
- Nemam uputa za nastavak jer je lord protektor zadovoljan
dokazima o vašoj nedužnosti - odgovori on ukočeno.
Izrazom lica pokazivao je da, unatoč zadovoljstvu lorda
protektora, on to zadovoljstvo sigurno ne dijeli, ali suzdrži se od
daljnjih primjedaba.
Elizabetu ispuni osjećaj sveobuhvatnoga olakšanja. Sada je
sigurna. Njezina je tajna sigurna. No, u tom je olakšanju bilo
primjesa tjeskobe.
- Što je s mojom odgojiteljicom i rizničarom? Zar nisu i oni
nedužni? - oštro upita.
- Oni će za sada ostati u Toweru - objasni joj sir Robert,
podižući ruku da stiša njezin prosvjed. - Ne brinite se, udobno su
smješteni. Ali, bit ću s vama otvoren, ni jedno od njih nije
prikladno za povratak u vašu službu. Umjesto toga, a po nalogu
Vijeća, moja će supruga ubuduće zauzeti mjesto vaše odgojiteljice.

359
 Elizabeta je u nevjerici zurila u umišljenu ženu pokraj njega
koja joj se sada sa zakašnjenjem nakloni. Sjećala se gospe Tyrwhit
iz kućanstva Katarine Parr i znala je da joj se nikada nije sviđala.
Gospa Tyrwhit bila je među onima koji su, što je admiralovo
ljubavno zanimanje za Elizabetu više jačalo, sve više osuđivali
djevojku. A nedvojbeno je svjedočila kraljičinoj tuzi zbog te veze.
Stoga se nije činilo vjerojatnim da će sada s blagošću gledati na
Elizabetu, a njezin ledeni pogled nije pokazivao nimalo topline,
nego je bio pun otvorena neprijateljstva.
- Uz vaše oproštenje, gospođo, ali, supruže moj, nemam
nikakve želje služiti ovoj mladoj gospi - osmjeli se gospa Tyrwhit.
- Žao mi je, Beth, ali Vijeće je tako naložilo. - Sir Robert se
okrene Elizabeti. - Nadam se da ćete to sa zahvalnošću prihvatiti,
gospo.
Elizabeta se izbezumi. - Moja je odgojiteljica gospođa Astley! -
uzvikne. - Ni ona ni ja nismo ništa učinile da bi Vijeće trebalo
zahtijevati da se to promijeni.
Ogorčena, gospa Tyrwhit zajedljivo otpovrne: - S obzirom na
to da vam je gospođa Astley bila odgojiteljica, ne morate se stidjeti
što na njezino mjesto dolazi poštena žena!
- Ne želim drugu odgojiteljicu! - zajauče Elizabeta briznuvši u
plač i potrčavši natrag prema kući. Stigavši onamo, zaključa se u
spavaonicu, baci se na postelju i napokon dade maha
nezaustavljivim suzama. Ostade tako cijeli dan i cijelu noć,
odbijajući hranu i piće, oplakujući gubitak drage Kat.
Sutradan se pojavi blijeda i crvenih očiju te potraži sir Roberta.
- Moram vam reći, gospodine - obrati mu se drhtavim glasom -
da se svakako nadam kako će mi se vratiti nekadašnja odgojiteljica.
- Zanimljiva je ta ljubav koju osjećate za nju - naruga se
Tyrwhit. - Uistinu, kada bi se mene pitalo, dobili biste dvije nove
odgojiteljice, jer se čini da vam ih je bar toliko potrebno.

360
 - Ne zanima me što vi mislite - reče mu Elizabeta. - Pisala sam
lordu protektoru i izrazila svoje zaprepaštenje što mi je vaša
supruga dodijeljena za odgojiteljicu jer će se zbog toga govoriti
kako i zaslužujem takvu osobu zbog svojega raskalašenog
ponašanja, što je vrlo nepošteno. - Oči joj se opet ispuniše
suzama. - Još sam jednom zatražila od njega da javno proglasi moju
nedužnost jer to još uvijek nije učinio.
- Želim vam uspjeha u takvim zahtjevima - zaključi Tyrwhit
razgovor i sagne se nad svoje papire.

Optužuje ju za drskost prema njemu! Protektor je očito bio

izgubio sve obzire prema njoj te je ustrajao dajoj se gospa Tyrwhit
dodijeli kao odgojiteljica. I sada je ta žena bila tu, smještajući svoje
stvari u Katine škrinje, prisvajajući Katinu sobu, a jadni je gospodar
Astley snuždeno prenio ženinu svojinu u sobičak u sjevernome
krilu.
Elizabeta ustanovi da je noć jedino vrijeme kada može biti
sama. Čak bi i tada gospa Tyrwhit zaključala njezina vrata i spavala
u sobi ispred njezine, ne žureći se pridružiti mužu u bračnoj
postelji. Elizabeti je zapravo bilo teško uopće i zamisliti njih dvoje
kako obavljaju bračne dužnosti!
Nadzor koji je bila smislila gospa Tyrwhit bio je nemilosrdan i
Elizabeta je patila zbog ugnjetavanja što ga je ta žena provodila nad
njom, zatočivši je tijekom beskrajnih sati u sobi za učenje i
tjerajućije da duge večeri provodi u šivanju. Kako li je to mrzila!
Sviranje na lutnji ili virginalu bilo je zabranjeno, baš kao i ples i
jahanje perivojem. Elizabeta je mislila da će se ugušiti od dosade.
Čak je i meštra Aschama jedila stalna nazočnost gospe Tyrwhit
na njihovim satovima.
- Takvi su moji nalozi - rekla bi mu kada bi ustvrdio kako nema
potrebe da ostane uz njih.

361
 Već je prisutnost gospe Tyrwhit u njezinu životu bila dovoljno
teška, ali Elizabeta se usto neprestano brinula zbog Kat koja joj je
strahovito nedostajala. Nitko joj nije ništa govorio o tome što se
događa u vanjskome svijetu, a ona je žarko željela doznati postupa
li se loše s Kat ili se na nju vrši pritisak da još štogod oda. Već se
jednom bila slomila pod pritiskom. Kao najgore od svega, nije bilo
nikoga kome bi se mogla povjeriti. Meštra Aschama stalno su
nadzirali, i to tako pomno da mu se nije usuđivala ni krišom
gurnuti kakvu poruku, a nije mogla pisati ni sir Williamu Cecilu, jer
je bilo nemoguće prokrijumčariti ikakvo pismo.
Molila je i molila sir Roberta da se u njezino ime založi za
Katinu slobodu, ali on je to opetovano odbijao. Počinjala se pitati
koliko ćejoš biti u stanju podnositi takav život. Mjesečnice su joj
prestale, počele su je mučiti strahovite glavobolje, a bilo je i dana
kada se osjećala tako uzrujanom da nije mogla ustati iz postelje.
Onda početkom ožujka dođe dan - mlado je zeleno lišće
upravo bilo izbilo na stablima - kada sir Robert jošjednom sazva
Elizabetu i njezino kućanstvo u veliku dvoranu.
- Bivšega je admirala - objavi - Parlament proglasio krivim za
veleizdaju te će mu biti oduzeti život i sva dobra.
Elizabeta je mirno sjedila na povišenome mjestu, duboko
dišući, pokušavajući ukrotiti srce koje je udaralo. Proglašenje
krivnje, znala je, predstoji smaknuću. Admiral će umrijeti, posve
sigurno kao što iza dana dolazi noć. Muškarac koji je prvi probudio
njezina osjetila, koji se bučno šalio s njome, poljubio je i nakratko
se s njome združio u najprisnijemu mogućem zagrljaju, uskoro će
postati hrana za crve. Poželi zaplakati zbog njega, ali sve su oči bile
na njoj i nijednom kretnjom nije smjela odati koliko je ta vijest
pogađa. A činilo joj se i dajoj nije do suza; dapače, žalila je što ne
osjeća ništa posebno. Samo strahovitu prepast, kao i žaljenje, ali to
je žaljenja bilo usmjereno najviše na nju samu. Kako li je glupa bila!

362
 Sada su se već svi razilazili, ali gospa Tyrwhit, kao i uvijek,
ostade stajati iza nje dok Elizabeta ne ustane kako bi se vratila u
svoje odaje, spuštenih ramena i malodušna.
- Pa, takvo ga je što i očekivalo - izrazi gospa svoje mišljenje
kada zajedno stigoše do sobe za učenje. - Drugo nije ni zaslužio.
- Možda, da su mu sposobnosti bile priznate i dobro
usmjerene, ne bi bio prisiljen pribjeći veleizdaji kako bi ostvario
svoje težnje - suprotstavi joj se Elizabeta. - Nije bilo ni pravedno ni
pošteno da jedan brat ima svu moć, a drugi ništa.
- Svakome po zaslugama - primijeti gospa Tyrwhit. - Cijeloga je
života bio nitkov. Posebice prema svojoj jadnoj supruzi.
Nije bilo moguće prečuti otrov u njezinu tonu.
- Prema meni je uvijek bio ljubazan - reče Elizabeta, pitajući se
zašto se osjeća ponukanom braniti admirala. Možda zbog toga što
osjeća potrebu obraniti vlastite postupke?
- Da, znamo sve o tome! otpovrne odgojiteljica.
- Namjerno pogrešno tumačite moje riječi - optuži je
Elizabeta.
- Nema isprike koju biste mogli naći za njega - reče prezirno
gospa Tyrwhit.
To je točno, nevoljko pomisli Elizabeta.

Te noći nije mogla zaspati, nego se bez prestanka okretala i

prevrtala zbog mučnih misli. Za početak, strahovala je za Kat jer,
ako se admiral sada smatra krivim za veleizdaju, ne bi li Kat mogla
biti osuđena kao sudionica? I što će se onda dogoditi s njome? Nije
visoka roda, tako da bi se odrubljivanje glave za nju možda moglo
činiti predobrim. Znači, preostaje spaljivanje na lomači, sudbina
predviđena za veleizdajnice. Pomislivši na to, Elizabeta jaukne i
zarije lice u jastuk tako da je nitko ne čuje.

363
 Konačno zaspi, ali u snu je dočeka užasna noćna mora u kojoj
su pred njom, izbačena kroz usta samoga pakla, plutala tijela što su
se grčila u agoniji dok su po njima lizali vatreni plamenovi. Tri su
iscerene, odsječene glave visjele svaka iznad krvava, rastrgana
vrata. Dvije su bile ženske i u njima, na svoj užas, Elizabeta
prepozna Katarinu Howard, mrtvački blijeda lica zbog
nepodnošljive vrućine, a u drugu se nije usuđivala pogledati, ali
shvati da je to njezina majka. A treća... U snu je bila prisiljena
otvoriti oči pa je vidjela privlačno admiralovo lice kako joj bez
riječi nešto kazuje, pružajući preda se spaljene ruke...
S vriskom se probudi, a potom zagrize u plahtu. Povratak u
stvarnost bio je gotovo jednako loš kao i noćna mora koju je
maločas proživjela. Ležala je osluškujući, ali iz susjedne je sobe
dopiralo hrkanje gospe Tyrwhit. Malo se opusti: žena je nije čula.
Onda zaplače... Zaplače za admiralom koji ju je volio tjelesnom
ljubavlju i u njoj zapalio vatru svojim poljupcima; zaplače za
mlađahnom kraljicom Katarinom koja je puteno zgriješila i
prekršila bračne zavjete; zaplače za majkom čije je ljubavi bila
okrutno lišena, a koja je bila optužena za najgnusnije zločine.
Svi osuđeni na smrt zbog uživanja u ukradenoj ljubavi, zbog
predavanja najslađemu od životnih užitaka. Bića, puna vitalnosti i
života, sposobna za uzbuđenje i strast, otkrila su koliko je malen
korak od tople izgužvane postelje do pada pod hladnom sjekirom i
groba. Elizabeta je sumnjala da bi ikada bila ponovno sposobna
prepustiti se žudnji bez straha od kobnih posljedica, da bi se ikada
mogla ponovno prepustiti muškarcu bez sjećanja na ovo troje i
njihovu sudbinu.
- Imam obavijesti za vas, gospođo - priopći joj sir Robert
nekoliko dana poslije. - Astleyjeva i Parry pušteni su iz Towera.
- Oh, to je dobra vijest! - uzvikne Elizabeta. Barem malo svjetla
u trenutačnome mraku. - Kada ću ih opet vidjeti? Vraćaju li se
ovamo?

364
 Sir Robertu kao da je bilo neugodno.
- Bojim se da Vijeće to neće dopustiti.
- Pisat ću lordu protektoru - prkosno reče Elizabeta.
- To vam nije pametno - upozori je on.
- Vidjet ćemo - odgovori ona.

Kada je kroz prozor ugledala konjanika, ponada se da joj

donosi odgovor vojvode od Somerseta. Ali kada sir Robert uđe u
njezinu sobu, po ozbiljnu izrazu njegova lica shvati da joj donosi
daleko važnije vijesti.
Ne skidajući očiju s njezina lica, on joj prenese vijest, dok su
gospa Tyrwhit i meštar Ascham stajali uz nju i isto je tako
promatrali.
- Gospođo, teška mi je dužnost obavijestiti vas da je admiral
jučer pogubljen na Tower Hillu.
Načas zavlada tajac.
- Bog mu dao duši lako - jednostavno reče Elizabeta, ni riječju
ni izrazom lica ne odajući unutarnji nemir.
- Uzdam se da nije previše patio - tiho reče Ascham.
- Biskup Latimer izvješćuje da je umro ružno... opasno i
užasno, kako kaže. Bog ga je očito napustio.
Elizabeta je slutila kako Tyrwhit to govori u nadi da će je
izazvati ne bi li izgovorila štogod nepromišljeno i neoprezno. - Je li
išta rekao o gospi Elizabeti? - upita gospa Tyrwhit. Dobro ju je
poučio, pomisli Elizabeta.
- Napisao je posljednju poruku, ugrebavši je u cipelu vrhom
vezice, ali to je shvaćeno kao nedopustivo pa je poruka uništena -
reče njezin suprug. - Glup postupak neposredno prije izlaska pred
Božji sud. - On odmahne glavom. - Njegovu sudbinu prepuštam
Bogu, ali svakako je bio pokvaren čovjek i dobro je što ga se
kraljevstvo riješilo.

365
 Elizabeta im okrene leđa i kroz prozor se zagleda u snijegom
prekrivene vrtove.
- Bio je čovjek velike pameti i slabe prosudbe - reče tiho,
znajući da svi paze na svaku njezinu riječ.
Pa, ovo je sve što će o tome reći, koliko god se povrijeđenom
i zbunjenom osjećala. Jedno je naučila iz cijele ove tužne i opasne
priče, a to je da se u budućnosti mora držati vlastitoga rasuđivanja
i nikada ne odavati prave osjećaje. Bila je to surova pouka za
petnaestogodišnjakinju.

366
 Treći dio:
Kraljičina sestra

367
 15. 1553.

K ada visoka mlada žena povuče zavjese i otvori prozor, kroz nj

prodriješe sunčeve zrake dajući platneni sjaj njezinoj valovitoj,
do struka dugoj kosi. Lice joj je bilo blijedo, držanje
dostojanstveno. Strogo krojena crna haljina isticala je vitkost
njezina lika, ali visoki ovratnik podstavljen tananim bijelim platnom
i nedostatak svakoga uresa upućivali su na čednost i čistoću. Bilo je
u njoj neke ozbiljnosti koja ju je činila starijom od devetnaest
godina koliko je imala, a ipak je u njoj bilo i nečega koketnog.
Trebalo je samo pogledati pokrete njezinih nježnih ruku i način na
koji je duge bijele prste tašto prislanjala na crno sukno od kojega
joj je bila sašivena haljina kako bi što vise došli do izražaja.
Priđe stolu i dohvati pismo, a inteligentno joj se lice iskrivi dok
ga je čitala, i to već po treći put. Zacijelo neće moći poći u lov sve
dok se ovime ne pozabavi ili barem ne odluči kako će to učiniti.
Ali, kako da postupi?
Već nekoliko godina nije bila u ovako teškoj dvojbi. Sjeti se
vremena kada se bila suočila sa sličnom opasnošću. Imala je sreće
što se toliko lako izvukla, znala je, ali malo je nedostajalo. Zadrhti
pomislivši na to kako joj je ugled zamalo bio uništen. Čak kada je
već mislila da je sigurna, pojavila se ona babica sa svojom užasnom
pričom i Elizabeta je pomislila da će se sve razotkriti. Srećom, ljudi
su ženinu priču većinom odbacivali kao nategnutu, a ni babica,
dakako, nije bila sigurna je li osoba koju je porodila doista bila
gospa Elizabeta. Sve je zvučalo posve izmišljeno.
Elizabetu je, međutim, mučilo puno toga, a to nisu bile samo
mukotrpne tjeskobe. Mjesečnice su joj se vratile, ali su bile znatno
bolnije nego prije. Stalno su joj prokletstvo bile migrene, bolovi u
trbuhu i žutica. Te boljetice često su je prisiljavale da legne u
postelju. Naposljetku joj je postalo toliko loše da joj je lord

368
protektor poslao kraljeva liječnika. Zahvaljujući njegovoj ljubaznoj
briznosti, polako se oporavila, iako je sumnjala da će joj zdravlje
ikada biti onako dobro kao prije.
Na kraju su sramotno govorkanje i mrski šapat zamrli, a
Elizabeta je cijelu tu strašnu priču odlučno ostavila za sobom,
riješena opovrgnuti sve glasine i ponašati se tako da se s njezinim
imenom više nikada ne uzmogne povezati nikakva sablazan. A u
tome je i uspjela, o čemu je svjedočila jednostavna odjeća kakva
priliči kreposnoj protestantskoj djevojci, odricanje od nakita,
pobožni odlasci u kapelicu, štedljiv način na koji je živjela te
poštovanje što ga je sada uživala na dvoru i diljem kraljevstva.
Njezin ju je brat kralj ljubio: opet je bila njegova slatka sestra
Suzdržanost. Redovito se s njome dopisivao i željno iščekivao
njezine posjete, iako je i dalje, u rijetkim prilikama kada im je bilo
dopušteno biti zajedno, ustrajao na najstrožoj formalnosti, a kad
god bi je pozvao, ona bi na dvor otišla sjajno opremljena, kao
velikaška, što je i bila. Jedini joj je užitak bila glazba, nešto bez čega
nije mogla živjeti pa nikada ne bi pustila da prođe dan a da
nekoliko sati ne provede svirajući na glazbalima ili s dobrodošlicom
dočekujući glazbenike u svojemu domu.

U sobu uleti Kat, nešto starija Kat, nakon boravka u Toweru

mrvicu ukočemjih zglobova, no opet čvrsto držeći u rukama uzde
Elizabetina kućanstva. Pošto je pred Vijećem obećala da svojoj
pitomici više nikada neće spominjati nikakve bračne zamisli, Kat se
krajem toga strašnog ljeta vratila Elizabeti, iako se do tada između
Elizabete i gospe Tyrwhit već bilo razvilo nevoljko uzajamno
poštovanje. Upravo je gospa Tyrwhit, sklona prikupljanju
poslovica, podsjetila Elizabetu na Ciceronovu izreku Semper eadem
pa ju je ona sada isticala kao svoje geslo, prisjećajući se onoga
davnog razgovora s ocem, čiju je uspomenu toliko cijenila. No,
gospa Tyrwhit nikada ne bi mogla zamijeniti Kat. Elizabeta nije
zaboravila njihov blagoslovljeni i radosni ponovni susret, prilikom

369
kojega su obje plakale jedna drugoj na ramenu, ne obazirući se na
društveni položaj ili etiketu...
- Što nije u redu? - upita Kat, sklanjajući sa stola tanjure i
pribor za jelo. Iako je pismo bilo stiglo još sinoć, Elizabeta o tome
nikome nije ništa rekla.
- Mislim da mi se sprema jedna od uobičajenih glavobolja -
reče Elizabeta presavijajući papir i stavljajući ga u džep. Te su
glavobolje, često toliko teške da zbog njih nije vidjela čitati, bile
ostavština onoga drugog doba. No, ovaj je put hinila.
- Mogu li vam što pripraviti? - Kat se zabrinula. - Uvarak od
povratića?
- Ne, hvala. Mislim da ću malo otpočinuti.
Elizabeta pođe u ložnicu i legne u postelju. Potom se sjeti da
su, kada bi patila od migrene, zavjese uvijek morale biti navučene
pa ustane i navuče ih prije nego što će ponovno leći i izvući pismo
iz džepa. U ovom slučaju, glava ju je imala zbog čega zaboljeti.

Pismo je bilo od Johna Dudleyja, vojvode od Northumberlanda

i lorda predsjednika Vijeća, čovjeka koji je sada vladao Engleskom u
ime petnaestogodišnjega kralja. Northumberland je četiri godine
prije toga bio zbacio Somerseta i otprilike nakon dvije godine
poslao ga na stratište.
- Ima neke pravde u tome - rekla je tada Kat. - Uostalom,
Somerset je dao pogubiti vlastitoga brata. Pravda je spora, ali
dostižna.
Kat je rijetko spominjala admirala, a kada bi ga i spomenula,
bilo je to s tugom. Bila je više nego očito zanesena tim muškarcem,
ali Elizabeta je nije krivila. Admiral je imao dara natjerati žene da
podlegnu njegovu šarmu. I njezini su osjećaji prema njemu još
uvijek bili zbrkani. Sada je bila sigurna da ga nikada nije istinski
ljubila. Vjerojatno je bila samo zaluđena, obmanuta pažnjom koju
joj je ukazivao stariji zavodnik, onako privlačan i iskusan. Čak je i

370
sada, prisjećajući se njegove tamnopute pristalosti, još uvijek znala
osjetiti uzbuđenje u srcu - uzbuđenje ublaženo tugom i... da,
ljutnjom... jer joj je Thomas Seymour svojim glupim spletkarenjem
prouzročio tek nevolju i bol. Gotovo je i sama posrnula zajedno s
njime, prilikom njegova dramatičnog pada, jer je zbog mladenačke
zaluđenosti umalo bila umiješana u njegovu nepromišljenu hlepnju
za moći. No, on je za to platio, i to skupo, pa se nadala da je na
kraju našao mir.
Još bi uvijek zadrhtala kad god bi pomislila na krhkost svojega
tadašnjeg položaja. No, čini se, da bi i sada opet mogla biti u
opasnosti. Nije joj se sviđao niti je imala povjerenja u
Northumberlanda, hladna, bezobzirna čovjeka, beskrupulozna i
pohlepna za vlašću. Njegov preziran odnos prema njoj, u onim
rijetkim prilikama kada bi došla na dvor, navodio ju je na sumnju da
je on smatra osobom od vrlo male važnosti. Imao je nadzor nad
mladim kraljem, a preko njega i nad zemljom - nije imao vremena
za kraljeve nezakonite sestre. Jedino čemu se divila kod
Northumberlanda bila je njegova nepokolebljiva protestantska
vjera. Nije bilo dvojbe da će tu vjeru braniti do smrti.
I njezin je brat kralj bio takav. Novi Jošija - tako su ga zvali, a
to je bila istina. Bio je revan u vjeri i grub prema sestri Mariji,
stalno s njome u nesuglasicama zbog nezakonitoga služenja mise u
njezinu kućanstvu. Marija je, pronosio se glas, čak bila pokušala
pobjeći iz kraljevstva. Da nije bilo prijetnji od njezina rođaka cara,
najmoćnijega kršćanskog vladara, doista bi bila u silnoj opasnosti.
Elizabeta se uvijek trudila ne upletati u taj beskonačni prijepor.
Ipak, Eduard je tih dana ostavljao Mariju na miru. Taj je čudni
dječak, previše mudar za svoje godine, pobolijevao. Sve je počelo
prošle godine s vrućicom koju su mnogi pripisivali ospicama ili
blagome obliku velikih boginja, ali odonda je kraljevo zdravlje bilo
nepopravljivo narušeno. Nije ga se vidjelo u javnosti već mjesecima
pa se pronosio glas da boluje od smrtonosne sušice.

371
 Posljednjih je tjedana Elizabeta neprestano preklinjala da joj
dopuste posjetiti ga, ali je Northumberland uporno odbijao njezine
zamolbe, ne obazirući se na djevojčine ogorčene prosvjede.
- Ne bi mi bilo krivo, ali Mariji je dopustio posjetiti kralja -
požalila se ona Kat, a potom pohitala Northumberlandu poslati još
jedno ljutito pismo, zahtijevajući da vidi brata. I opet ju je vojvoda
odbio, uz niz isprika, na njezinu sve veću žalost. Naposljetku je na
konju odlučno krenula iz Hatfielda prema Londonu, no vojvodini
su je ljudi presreli na cesti i naredili joj da se vrati. Osjećajući se
izigranom, ljutita je slala Eduardu pismo za pismom, ali bez ikakva
odgovora.
Njezine su sumnje rasle. Ako u glasinama ima istine i kralj je
doista na samrti, čemu ova tajnovitost? Kao da Northumberland
nešto snuje, pronicavo je razmišljala. Onda je u svibnju stigla vijest
da je vojvoda sina Guildforda oženio gospu Jane Grey pa su u
Elizabetinoj promućurnoj glavi počela zvoniti zvona za uzbunu.
- Tako je Dudleyjevu krv povezao s kraljevskom - ljutito je
rekla razgovarajući s Kat. - Nemam povjerenja u njegove namjere.
Ona je bila zaručena za Somersetova sina.
- Ne razumijem zašto vas to toliko brine - zbunjeno je rekla
Kat, misleći da se Elizabeta brine zbog sitnica. - Pa valjda vojvoda
može sina oženiti po svojoj volji?
Elizabeta ozlojeđeno odmahne glavom na Katinu primjedbu i
uzdahne.
- A njemu je po volji bilo da lorda Guildforda oženi djevojkom
u nasljednome redu za prijestolje - objasni.
- Pa zar nije sljedeća na redu gospa Marija, a onda vi? - reče
Kat. - Vaš je otac natjerao Parlament da o tome izglasa zakon i
unio odgovarajuću odredbu u svoju oporuku.
Da, a tko dolazi poslije nas? Nasljednici očeve sestre Marije.
To znači vojvotkinja od Suffolka i njezina kći, gospa Jane.

372
 - Ali gospa Marija i vi dolazite na red prije nje - zbunjeno reče
Kat.
- A obje smo kopilad i po zakonu, strogo govoreći, ne
možemo biti nasljednice. Samo taj parlamentarni zakon, djelo
našega oca, stoji između nas i Suffolkove kuće. - Elizabeta je ustala
i počela koračati gore-dolje. - Kraljeva oporuka nema zakonsku
snagu, a parlamentarni se zakon može ukinuti. Nadam se da
griješim, ali se bojim da vojvoda u rukavu skriva neki zlokoban
naum.
Kat razjapi usta.
- Ne bi se valjda usudio?
- Vidjet ćemo - mračno reče Elizabeta. - Od njega me ništa ne
bi iznenadilo.
Pismo je potvrdilo njezine najgore sumnje. Northumberland ju
je pozivao na dvor, tvrdeći da kralju nije dobro i da želi vidjeti
svoju najdražu sestru. Kako čudno, pomisli ona. Bolestan je već
mjesecima, a do sada su me silom sprječavali da ga vidim. Čemu
sada ovaj poziv?
Je li Eduard doista na samrti? Je li pitao za nju, nadajući se kako
će na vrijeme stići k njemu da se zauvijek oproste? Ako je to
slučaj, mora poći k njemu, k svojemu jadnom bratu. Uistinu, srce
ju je boljelo zbog njega, tuga ju je izjedala. Toliko obećavati, a onda
biti sveden na ovo, i to još tako mlad - bilo je nepodnošljivo i
misliti o tome.
No, pretpostavimo da je to zamka koju joj je postavio
Northumberland. Još uvijek je mislila kako je silno čudno što je,
nakon što joj je mjesecima priječio vidjeti bolesnoga kralja, vojvoda
sada poziva k njegovoj postelji pa je u tome osjećala miris
opasnosti. Oh, što učiniti?
Kat ude u sobu pa, vidjevši da je Elizabeta budna, tiho priđe i
sjedne, položivši joj hladnu ruku na čelo.

373
 - Nemate groznicu, hvala nebesima. Kako se sada osjećate,
janje moje?
- Ne baš najbolje - promrmlja Elizabeta skrivajući
Northumberlandovo pismo ispod skuta i gužvajući ga u ruci.
- Je li vam to zasmetalo očima? - upita Kat. - Naime, stiglo je
jedno pismo za vas. Evo.
Izvuče presavijeni papir zapečaćen običnim voskom i bez traga
ikakva pečata. Elizabeta se uspravi na postelji i otvori pismo. Samo
nekoliko riječi ispisanih velikim slovima preko cijele stranice: Ako
vam je život mio, ni po koju cijenu ne idite na dvor. Potpisa nije bilo, a
rukopis joj je bio nepoznat. Ili možda i nije?
- Od koga je? - pitala je Kat, ali Elizabeta se na to i ne obazre.
- Kat, možete li mi dodati onaj kovčežić... da, taj na škrinji -
pokaže ona.
Namrštivši se, Kat dohvati kovčežić i stavi ga na postelju.
Oslanjajući se na lakat, Elizabeta prelista sve papire u njemu, a
potom ih izvuče nekoliko pa ih usporedi s pisamcem što ga je
upravo primila.
- Kao što sam i mislila - promrmlja.
William Cecil prilično se dobro potrudio prikriti svoj rukopis -
dovoljno dobro da zavara većinu ljudi, ali ne i nju. Sličnosti je bilo
previše, ali to je možda bilo i namjerno.
- Oh, moja glava - zastenje ona, stavi sve papire natrag u
kovčežić, zaključa ga i udari se šakom po čelu. - Možete li mi
donijeti malo makova sirupa, molim. Moram odspavati.
- Naravno - uvjeri je Kat, a potom zastane. - Što je bilo u
pismu? I što ste radili s onim drugim papirima?
- Ma, ništa - uzdahne Elizabeta. - Samo sam provjeravala nešto
što mi je svojedobno napisao gospodar Cecil. Dosadni poslovi u
vezi s imanjima. Baš mi to sada treba.

374
 Da bi ovo uspjelo, mislila je, morat će u neznanju držati čak i
Kat - osobito brbljavu Kat.

Kada ju je Kat te večeri došla pogledati, Elizabeta se bacala i

prevrtala po postelji žaleći se na jake bolove u glavi i trbuhu.
- Pozovite liječnika - bezumno je stenjala.
Kada je liječnik stigao, čela namrštena od brige, izvela je pred
njim, kako joj se činilo, vrlo uvjerljivu predstavu.
- Ljetna groznica, gospo - objavi on pregledavši joj mokraću i
opipavši bilo. - Poremećaj tjelesnih sokova uzrokovan vrućinom.
Gomila budalaština, pomisli ona i nakratko se zapita zaslužuje li
taj čovjek svoju plaću. No, razmišljala je, bit će joj od pomoći, čak
ako i jest nesposoban.
Malo uzdahne i prinese ruku čelu.
- Hoćete li mi napisati potvrdu o tome? - zlovoljno upita. -
Vidite, pozvana sam kralju i toliko sam ga htjela poći vidjeti, ali... -
Glas joj utihne. Htjela bih da zna kako postoji jak razlog za moj
nedolazak, pogotovo jer ni njemu samome nije dobro.
- Oh, ne, Vaša Milost ne smije se ni približiti kralju -
posavjetuje ju hječnik. - Sudeći prema izvješćima koje sam čuo o
njegovu stanju, to nijednome od vas dvoje ne bi donijelo nikakva
dobra. Odmah ću napisati potvrdu.
Liječnik se okrene i stade prekapati po torbi.
- Bit ćete tako ljubazni i otpremiti je umjesto mene? -
umiljavala mu se Elizabeta.
- Dakako, gospo - reče on črčkajući.
Elizabeta se zavali na jastuke, zadovoljna što je na neko vrijeme
odložila opasnost.

375
 Devetoga dana mjeseca srpnja Elizabeta od Northumberlanda
primi još jedno pismo. Kat joj ga donese dok je u zamračenoj
spavaonici ležala u bolesničkoj postelji.
- Što kaže vojvoda? zapita slabašnim glasom. Kat slomi pečat i
brzo preleti stranicu.
- Oh, Bože moj! - reče prigušenim glasom. - Kralj je umro, Bog
mu dao duši lako.
- Umro? - ponovi Elizabeta. - Od čega?
- Sušica mu je udarila na pluća - šapne Kat. - Glasine su bile
istinite.
Elizabeta smjesta požali što se držala podalje od dvora. Brat joj
je umirao, bila mu je potrebna, a nje nije bilo uza nj. Mislimajoj
proletješe slike debeljuškasta, tek prohodala djeteta što odrješito
stišće zlatnu zvečku, ozbiljna djeteta marljivo zadubljena u knjige i
molitve, mladoga vladara što poput simbola sjedi na prijestolju.
Njezin mlađi brat, nada njihove kuće. Kako bi im otac danas
plakao.
Suzama je natapala jastuk pokušavajući zamisliti bratove patnje
tijekom njegovih posljednjih dana. Kat je sjedila uz nju uklanjajući
joj kosu sa sljepoočica i rupčićem tapkajući vlastite oči.
Na kraju se Elizabeta počne pitati što će ta tragedija značiti za
nju. Je li joj sestra Marija već proglašena kraljicom, kao što je bilo
njezino zakonsko pravo? I je li ona osobno sada sljedeća
nasljednica?
Otrgnuvši se boli, ponovo pročita vojvodino pismo.
- Nešto mi se ovdje ne sviđa - promrmlja. Piše u žurbi, kaže,
kako bi me obavijestio o kraljevoj smrti, a smrt je nastupila
šestoga, dakle, prije tri dana. Prije tri dana, Kat. - Elizabeta se
uspravi u postelji. - Zašto mu je trebalo toliko dugo da me
obavijesti?

376
 - Nedvojbeno je bio silno zauzet - nesigurno reče Kat. - Valja
obaviti puno toga. A mora i sve pripremiti za novu kraljicu, vašu
sestru.
- Je li i nju obavijestio sa zakašnjenjem? upita se Elizabeta. -
Sigurno njezino ustoličenje ne očekuje s radošću. Zadao joj je
puno jada i tijekom ovih godina mnogo se puta s njom sukobio
zbog vjere. Sumnjam da će biti pretjerano sklona to mu oprostiti.
A onda ćemo vidjeti što će se dogoditi s našim vojvodom!
Kat je zurila u nju. Elizabetin naizgled neosnovan strah polako
je dobivao smisao. Odjednom, odgojiteljica shvati zašto je njezina
mlada gospodarica odlučila leći u postelju.

Sljedeće je vijesti donio Parry iz jedne gostionice u Hatfieldu, a

još su više pozivale na uzbunu. Marija nije u Londonu niti je
proglašena kraljicom, nego se nalazi u Norfolku, gdje, ako je bilo
vjerovati glasinama, podiže vojsku. Kada je to čula, Elizabeti se
boljetica smjesta vrati te ona odluči ostati u postelji dok ne dozna
štogod više o tome.
Njezin mir naruši dolazak izaslanstva što ga je bilo poslalo
Vijeće. Uzbunivši se, ona ih odbije primiti.
- Ne osjećam se dobro! - izjavi.
- Gospo, oni ne odustaju uplašeno ju je preklinjala Kat. Znajući
da joj nema druge, Elizabeta se zavuče pod pokrivače, uštipne se za
obraze ne bi li im dala iscrpljen, grozničav izgled pa se ispruži u
postelji. Lordovi s poštovanjem uđoše u njezinu ložnicu, trudeći se
oči priviknuti na polumrak. Doličnosti radi, Kat ostane stajati uz
Elizabetino uzglavlje.
- Žao nam je što vas nalazimo u tako lošem zdravlju, gospo -
blagim glasom reče sir William Petre, državni tajnik, gledajući
prema postelji. - Volio bih da ova zadaća može pričekati, ali se
bojim da je stvar žurna.
- Slušam vas - slabašno reče Elizabeta.

377
 - Lord Northumberland zabrinut je zbog smjene na prijestolju.
Engleska ne želi katoličku kraljicu. Govorim o vašoj sestri, gospi
Mariji, razumijete. Pokrenuto je i pitanje nezakonitosti. - Petre
uzrujano proguta pljuvačku. - Imam vam priopćiti kako je volja i
želja pokojnoga kralja bila da kruna pripadne njegovoj rođakinji,
gospi Jane Grey, koja je zakonita podrijetla i nepokolebljiva
protestantkinja.
Elizabeta se ražesti. Mala Jane Grey da bude kraljica? To nitko
neće dopustiti. Narod to neće prihvatiti. Ni sama Jane to sigurno
neće prihvatiti. Kralj doista mora da zbog bolesti nije bio pri sebi -
ih mu je Northumberland to podmetnuo.
- Parlament je kao prvu prestolonasljednicu odredio moju
sestru, a potom mene - podsjeti Elizabeta lordove, govoreći tihim
glasom radi što jačeg dojma i susprežući bijes. - Gospa Jane dolazi
poslije nas, kao i njezina majka, gospa Suffolk.
- S dužnim poštovanjem, Vaša Milosti - nastavi Petre - pravno
gledano, gospa Marija, kao i vi sami, nezakonite ste kćeri, a kralj
Eduard odbacio je vaše pravo na prijestolje u odredbi što ju je
potpisao na smrtnoj postelji, a koja će uskoro biti uključena u
parlamentarni zakon.
- Što znači da još nije pravovaljana - istakne Elizabeta.
- Istina - složi se lord Paulet. - A to i jest razlog za naš dolazak.
Vojvoda vam nudi milijun kruna da se odreknete prava na
prijestolje.
Elizabeta odoli porivu da se uspravi u postelji i zavrišti na njih.
Podli lupeži, htjela je viknuti. Nećete kćeri kralja Harryja lišiti njihovih
prava! No, obuzda svoju ćud.
- Mito? - suho upita.
- Poticaj - Paulet predloži blaži izraz.
- Zovite to kako hoćete, ne mogu prihvatiti - reče Elizabeta. -
Je li slično mito ponuđeno i mojoj sestri?
- Još nije - uzrujano se nakašlja Petre.

378
 - Onda se prvo morate sporazumjeti s gospom Marijom, za
čijega života nemam prava ni naslova kojega bih se mogla odreći.
Posegnuvši za rupčićem, uz silno prenemaganje obriše čelo.
Lordovi se nesigurno zgledaše.
- Jeste li sigurni da vas ne možemo nagovoriti, gospođo? -
ustrajao je Paulet.
- Posve sigurna - reče čvrsto Elizabeta. - A sada, gospodo,
iscrpili ste me i snaga mi je pri kraju. Moram se odmoriti. Molim
vas, ostavite me na miru i budite mi pozdravljeni.
Odmahujući glavom, lordovi iziđoše iz sobe. Isprativši ih, Kat
se vrati.
- Otišli su - reče glasom u kojemu se čulo olakšanje.
- Kladim se da će se vratiti - predviđala je Elizabeta. Navaljivat
će sve dok ne popustim.
- Nisam baš sigurna - odvrati Kat. - Nisu se činili pretjerano
odlučnima. Čula sam da nešto govore o tome kako se najprije
treba pozabaviti gospom Marijom. Nije mi se svidjelo kako to
zvuči.
Elizabeta osjeti ubod straha.
- Ni meni - reče. - Kada se pozabave gospom Marijom, zacijelo
će se morati pozabaviti i mnome. Moramo biti na oprezu. Mislim,
Kat, da je vrijeme za još jedno pogoršanje mojega zdravstvenog
stanja.

Te se večeri na Elizabetinim vratima začu užurbano kucanje.

- To sam ja, gospodar Parry, s važnim vijestima!
Kat odloži pletivo i pohrli pustiti ga unutra, a Elizabeta, koja je
sjedila u postelji i čitala, čvršće ovije šal oko sebe.
- Gospa Jane Grey u Londonu je proglašena kraljicom! - bez
daha uzvikne Parry. - Doznao sam to od trgovca koji se putem

379
prema sjeveru zaustavio u gostionici. Svečano je otišla u Tower i
ondje čeka krunidbu.
- Kako se samo usuđuju?! - vikne Elizabeta planuvši od
ogorčenja. Osjećala je silnu potrebu zaštititi Jane, za koju je bila
sigurna da je protiv volje uvučena u sve to. Tiha Jane koja je samo
htjela da je svi ostave na miru kako bi se mogla baviti knjigama i
učenjem. - Posve je jasno da je Northumberland oženio sina
sirotom Jane zato da ih može oboje posjesti na prijestolje kao
svoje marionete. Osjetio je moć i sadaje se više ne želi odreći. To
je ludost! Znam da engleski narod to neće prihvatiti. Ne može se
narodu nasilno nametnuti vladara.
- Mnogi mrmljaju protiv toga - reče joj Parry. - Bilo je nešto
odobravanja u Toweru, ali ljudi su većinom ljuti. Gospu Jane ne
poznaju, a vole gospu Mariju.
- Pa, to je već nešto - mrko reče Elizabeta. - A kakve su vijesti
o gospi Mariji?
- Vjerojatno je još uvijek u Norfolku, gospođo. Pozvana je na
dvor, ali se čini da ju je netko upozorio i odvratio od toga, jer je
najednom pobjegla na svoja imanja u istočnim grofovijama.
Je li Cecil i Mariji poslao poruku, pitala se Elizabeta. Bilo bi to
čudno, nakon svih ovih godina što je nju uvjeravao da na prijestolju
podržava protestantskoga vladara. No, možda je to bio netko
drugi. Ili se možda njegova hvalevrijedna načela protežu na
zakonitoga nasljednika, bez obzira na njegovu vjeru.
- Što ćemo učiniti? - žalostivo je pitao Parry.
- Ništa - odlučno reče Elizabeta. - Pritajit ćemo se ovdje... ja ću
se čak pritajiti u postelji i čekati daljnje događaje. To mi se čini
najsigurnijim.

380
 Uslijedi nekoliko tjeskobnih dana tijekom kojih nije bilo
nikakvih vijesti. Elizabetu je očajnički zanimalo što se događa pa je
svakodnevno slala Parryja u seosku gostionicu da vidi može li
doznati kakva govorkanja, ali mještani nisu imali ništa dodati
onome što je on već prije čuo.
John Astley bio je mišljenja da Vijeće ima previše drugih briga a
da bi se u ovom trenutku brinulo o Elizabeti.
- Možda ste i u pravu - reče oprezno Elizabeta. Astleyjevi i
gospodar Parry okupili su se u njezinoj spavaonici radi dogovora:
oni su bili jedini članovi kućanstva koji su znali da je njezina bolest
diplomatske naravi. - A ja nemam namjeru na sebe privlačiti
pozornost.
- Što dalje - reče Parry - to je vjerojatnije da gospa Marija
nastoji izbjeći susret s Vijećem. Ta, da su je uhvatili, već bismo čuli
za to.
- Doista - oprezno reče Elizabeta. - Ali, nemojmo još
pripremati ražanj.

- U selu se govori da se mnoštvo ljudi okuplja pod stijegom

gospe Marije - izvijesti je sutradan gospodar Astley. - Ne znam je li
to istina, ali moglo bi biti nečega u tome. Elizabeta obuzda navalu
optimizma.
- Molite se za sretan ishod! - poticala ih je. - Sve je sada u
Božjim rukama.
Prošlo je tek nešto više od tjedan dana otkako je gospa Jane
proglašena kraljicom kad Kat žurno uđe u Elizabetinu primaću
odaju, a za petama joj suprug i gospodar Parry.
- Gospa Marija proglašena je kraljicom! - uzvikne. Elizabeta
skoči sa stolca, a osmijeh joj se proširi preko lica. Nije moglo biti
bolje vijesti!
- U Londonu? - uzbuđeno upita.

381
 - Da, i u svim grofovijama! Jutros je o tome pročitan proglas u
Hertfordu.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Pravi je prestolonasljedni red
ponovo uspostavljen, a ona se sama našla u njemu kao sljedeća
nasljednica. Prožme je silna toplina prema sestri koja je vlastitom
hrabrošću i pribranošću to omogućila. A bila je neizmjerno
zahvalna i Bogu čija je ruka pomogla ovu borbu za istinu i pravdu.
- Cijela je zemlja pristala uz kraljicu Mariju! - izjavi Parry.
Northumberland je uhvaćen... uhićenje u Cambridgeu nakon što je
vojska napustila njega i njegove sinove. Sada je u Toweru, a
njegova je sudbina gotovo izvjesna.
- Tamo je i Jane koja je nezakonito prisvojila vlast - dometne
John Astley. - Iako je upitno hoće li zbog izdaje biti kažnjena
smrću.
- Jako je mlada - reče Elizabeta, prizivajući pred oči sliku nježne
crvenokose djevojčice koju je posljednji put vidjela u Chelseaju i
prisjećajući se kako se i sama nepromišljeno ponašala kada je bila u
Janeinoj dobi. Osjeti sažaljenje zbog jadne i nedužne Jane koja je
drugima poslužila kao oruđe te je i protiv volje navedena na izdaju
pa će to sada možda skupo platiti.
Kladim se da nije imala nikakva izbora i da je sve bilo
Northumberlandovo djelo - dometne Kat. - Zapravo bi on trebao
za sve platiti, a ne ona jadna djevojka.
Znam da će moja sestra biti milosrdna - reče Elizabeta. - Ima
nježno srce, osobito kada su u pitanju djeca, a Jane nije puno više
od djeteta. - Zastane na tren. - Kraljica Marija. Dobro zvuči, ali čini
se čudnim da bi žena mogla vladati.
- Doista - uzbuđeno primijeti Astley - a i neprirodnim, da žena
ima vlast nad muškarcima.
- Po mojemu iskustvu, to je slučaj s mnogim ženama - suho
progunđa Parry.

382
 - Siguran sam da će se prepustiti vodstvu svojih savjetnika -
reče Astley. - Ženina je uloga slušati i služiti.
- Ne, ako to može izbjeći - vragolasto promrmlja Elizabeta.
Muškarci se namršte.
- Kraljica će se, dakako, udati - reče Kat. - Mora se udati jer
treba sina koji će je naslijediti.
- Nije li za to malo prekasno? - upita njezin suprug. - Njezinu
je Veličanstvu trideset sedam godina, što je visoka dob za rađanje
djece.
- Što vi znate o tome - otpovrne mu supruga. - Barem mora
pokušati.
- Udaja će imati još jednu prednost - primijeti Parry. - Suprug
će joj pružiti vodstvo i umjesto nje donositi odluke.
- To bi samo po sebi moglo značiti nevolje - zamišljeno izjavi
Elizabeta. - Ako se uda za stranoga vladara, on bi se mogao previše
miješati u poslove našega kraljevstva. A ako se pak uda za Engleza,
njegova vladavina može izazvati zavist i dovesti do stvaranja
stranaka. I razmislite: kao kraljica, ona će imati vlast nad svojim
podanicima, ali kako će to izmiriti s poslušnošću što je supruga
duguje suprugu koji je njezin gospodar i vladar? Na to je pitanje
nemoguće odgovoriti.
- Doista je tako - odvrati Parry kojega se dojmila Elizabetina
jasna logičnost.
- Bit će joj potrebna sva umnost koju ima da to riješi - reče
Elizabeta. - Ali, ono što daleko više brine i mene i mnoge od nas
jest pitanje što čeka Protestantsku crkvu u našem kraljevstvu.
Kraljica je, kao što svi znamo, nepokolebljiva katolkinja.
- Je li previše nadati se da bi vjersku snošljivost mogla proširiti
i na pripadnike nove vjere? - upita Parry. - Uostalom, i sama je ovih
godina bila pod stalnim pritiskom zbog pridržavanja vlastite vjere.

383
 - Moja je sestra kruta u svojim stavovima - reče Elizabeta. -
Ipak, na prijestolje se popela na valu općenarodnog odobravanja.
Sigurno će htjeti sačuvati naklonost protestantskih podanika.
- Ili će možda to odobravanje shvatiti kao povjerenje da
Englesku vrati staroj vjeri - istakne John Astley.
- Promućurni ste, gospodine - primijeti Elizabeta. - Pa, uskoro
ćemo to doznati, a moramo se moliti za sretan ishod. Sa svoje
strane, postupat ću oprezno, a i sve vas pozivam da tako učinite.
Možda će u ovom pitanju biti potrebno zadovoljiti obje strane. A
sada, ako ćete me ispričati, moram pisati Njezinu Veličanstvu i
čestitati kraljici na sretnome stupanju na prijestolje. Potom
moramo poći u London kako bismo je pozdravili, i to bez odgode.
Stoga požurite i sve pripremite! Bez obzira na sva razmatranja, ovo
je radostan dan!

Kraljevska im se konjička povorka upravo pojavila na vidiku pa

Elizabeta, koja je čekala na cesti prema Wansteadu, podbode
konja. Za njom krenuše njezine družbenice i dvije stotine
konjanika, svi odjeveni u tudorsku zeleno-bijelu livreju. Znala je da
izgleda veličanstveno u sedlu, uspravno se držeći u čistoj bijeloj
haljini od damasta, crvenih uvojaka raspuštenih na ramena.
Već pet godina nije vidjela Mariju. Njezina je sestra veći dio
Eduardove vladavine provela gotovo zatočena na ladanju, bijući s
kraljem i Vijećem beskonačne bitke u vezi s vjerom. Elizabeta je
očekivala da će izgledati starije - Marija je naposljetku sada već bila
sredovječna, ali bila je posve nespremna za prizor kraljičina
prerano izborana lica.
Isprva je doživjela samo dojam veličajnosti. Marija je uvijek bila
sklona raskošnim haljinama, ali danas je izgledala uistinu
veličanstveno. Haljina joj je bila od ljubičasta baršuna, plašt
grimizan i podstavljen hermelinom, a ona sama blistala je pod
draguljima. Kao djevica i kraljica, crvenu je kosu nosila raspuštenu

384
po ramenima, ali izbliza se vidjelo da je nježno prošarana sijedim
vlasima. Lice joj se - s prodornim i opreznim očima pod teškim
čelom, širokim nosom i tankim, stisnutim usnicama - na
okrutnome kolovoškom suncu doimalo izmoždeno i umorno.
No, nije bilo vremena za razmišljanje o promjeni u sestrinu
izgledu. Kraljicu je valjalo pozdraviti, i to s odgovarajućim
poštovanjem. Izvivši se u ljupkom pokretu, Elizabeta sjaše s konja,
a potom pognute glave klekne na prašnjavu cestu.
- Sestro! - usklikne Marija dubokim, grubim glasom pa i sama
sjaše i pohita prema Elizabeti. Uhvativši je za ruke, podigne je,
zagrli i poljubi, a nije ispuštala njezinu ruku ni dok joj se obraćala.
Silno mi je zadovoljstvo vidjeti vas - reče, smiješeći se s
istinskom toplinom. - Oduševljena sam što ste mi došli u susret.
- Radujem se slavnome stupanju Vašega Veličanstva na
prijestolje i velikoj sreći - uzvrati joj Elizabeta osmijeh. - Nitko nije
sretniji od mene što ste odnijeli pobjedu nad svojim neprijateljima.
Marija je bila toliko ushićena općim odobravanjem kojim je
pozdravljena njezina pobjeda da je bila spremna oprostiti svima
osim najgorim neprijateljima. U tome širokogrudnom i
milosrdnom raspoloženju bila je spremna zatvoriti oči nad
Elizabetinim nesretnim vjerskim stavovima i sablazni otprije četiri
godine povezanoj s njezinim imenom - budući da je i sama iskusila
šarm iste one ništarije, bila je sklona vjerovati da je Elizabeta
podnijela veći grijeh nego što ga je sama počinila te potisnuti
uznemirujuće sumnje o podrijetlu mlade žene. Ništa ne smije
ugroziti ove dane opojnoga veselja. Svejedno, kada je krenula dalje
pozdraviti i izljubiti gospođu Astley i ostale žene iz Elizabetine
pratnje, među kojima su mnoge bile plemenitaške što su im se
pridružile putem, nije mogla ne primijetiti kako pokraj ozarene,
jednostavno odjevene devetnaestogodišnje sestre sama izgleda
staro, iscrpljeno i pretjerano nakićeno. Nije željela da je podanici
vide u tom svjetlu jer je bila svjesna da je svi moraju doživljavati ne

385
samo kao zdravljem i snagom doraslu velikoj zadaći što joj
predstoji nego i kao sjajan ulov na bračnome tržištu, sposobnu
izroditi nasljednike neophodne za nastavak katoličke vladavine.
Rame uz rame - Marija je, unatoč svojim sumnjama, na tome
ustrajala - sestre ujahaše u London na čelu velike povorke, a pred
njima je išao samo grof od Arundela noseći sjajni mač. Kod
Aldgatea ih dočeka gradonačelnik, nisko se poklonivši i predavši
kraljici gradsko žezlo uz riječi odanosti i dobrodošlice. Marija mu
vrati žezlo uz srdačne zahvale za njegovu vjernost i poštovanje.
Potom odjeknuše trube i dugačka konjička povorka polako krene
naprijed, kroz ulice prepune sretnih, razdraganih ljudi koji su
mahali, pljeskali i plakali od radosti. Po kućama su bili izvješeni
stjegovi i plamenci te cvjetni ukrasi, a svugdje su se mogli vidjeti
natpisi s riječima Voxpopuli, vox Dei - glas naroda, glas Božji.
- Bože, čuvaj kraljicu! - vikali su građani. - Bože, čuvaj kćer
velikoga Harryja!
- Isuse, čuvaj Njezinu Milost! - A tu i tamo, usred radosne
graje, Elizabeta je čula kako se naglas izvikuje i njezino ime. To je,
dakako, bilo posve prirodno: dok kraljica ne rodi dijete, ona je
sljedeća u prestolonasljednom redu, narodna nada u budućnost.
Oduševi se tim pozdravima, uživajući u odobravanju - nečemu vrlo
nestalnome, toga je bila svjesna, ali nečemu što se marljivo osvaja i
njeguje.
U daljini, topovi na pristaništu kraj Towera zagrmješe na
pozdrav. S Elizabetine je lijeve strane Marija kimala i dražesnom
kretnjom podizala ruku zahvaljujući puku na pozdravima. Iza njih je
jahala gospa Ana Klevska, deblja nego što je bila kadaju je Elizabeta
posljednji put vidjela, s oduševljenjem mašući gomili. Potom su
dolazile visoke plemkinje engleskoga kraljevstva, lordovi i gospoda,
strani poklisari i članovi kraljevskoga kućanstva - sve u svemu, više
od tisuću ljudi.

386
 Malo-pomalo stigoše do pokretnoga mosta što je vodio do
velikih vrata Towera gdje je kraljica imala boraviti naredna dva
tjedna. Tu je topovska paljba bila doista zaglušna pa su se u njoj
izgubile riječi kojima je stotinu dobro oribane djece izražavalo
odanost u čast kraljici. Marija se sa zahvalnošću nasmiješi, potom
nastavi preko mosta i ude u tvrđavu, a sestra nevoljko pođe za
njom.
Kada se veliko zdanje moćnoga Towera nadvilo nad njom,
Elizabeta doživi užasan strah. Nikada prije nije bila tu, a ni sada nije
htjela ući. Da, znala je da je to prvenstveno kraljevska palača, ali
budući da je ovdje dvjema kraljicama odrubljena glava, Tower je
stekao zlokoban ugled. Zadrhti pomislivši na to kako joj se majka
morala osjećati stigavši ovamo onoga davnog svibanjskog
poslijepodneva, optužena za veleizdaju. Naravno, Ana nije došla u
trijumfu kroz glavna vrata, nego kroz Vodena vrata, kamo je
izdajnike dovozila teglenica. Tako joj bila ispričala Kat.
Sada se ne smije baviti Aninom sudbinom, reče sama sebi. Ovo
je sretna, radosna prigoda koju ne smiju zasjeniti sumorne misli.
Ipak, nije mogla ne zapitati se dopire li sve ovo klicanje do mjesta
gdje je zatočena žalosna mala Jane Grey. Jadna djevojka mora da se
trese od straha na pomisao što bi se s njome moglo dogoditi, iako
je Elizabeta znala, jer joj je Marija tako rekla, da je kraljica riješena
biti milosrdna.
Prostor iza zidina Towera bio je prepun gledalaca, ali Elizabetin
pogled privuče četvero zatvorenika koji kleknuše na travnjak u
blizini ulaza. Sve ih je poznavala. Najistaknutiji je među njima bio
vojvoda od Norfolka, osamdesetogodišnji katolik, kojega je još
Henrik VIII. bio optužio za veleizdaju, ali je izbjegao stratište jer je
kralj umro prije nego što mu je stigao potpisati smrtnu presudu, a
sve je vrijeme Eduardove vladavine proveo u Toweru. Bio je tu i
Stephen Gardiner, biskup od Winchestera, kojega je Marija
svojedobno zamrzila zato što je podupro poništenje majčina braka,
ali Gardiner, još jedan nepokolebljivi katolik, pokazao je hrabrost

387
oduprijevši se vjerskoj reformi protektora Somerseta pa je stoga
završio u tamnici. Iza njega je klečala Somersetova udovica, nekoć
ponosna vojvotkinja Anne, stara kraljičina prijateljica - ovdje je
zatvorena nakon suprugova smaknuća. I naposljetku, Edward
Courtenay, mladić u čijim je žilama tekla kraljevska krv
Plantageneta koji su nekoć bili engleski kraljevi: bio je zatočenik od
samoga djetinjstva, kada je njegova obitelj došla u sukob s kraljem
Henrikom.
Četvero zatvorenika, još uvijek klečeći, podigne ruke i zamoli
kraljicu za milost. Mariji se oči ispune suzama.
- Ovo su moji zatočenici - izjavi. - Moraju se pustiti na
slobodu.
Onda sjaše i priđe im, redom ih podižući i grleći. Kada
zatočenici radosno pristupiše svojim rođacima i prijateljima,
kraljica i njezina pratnja nastaviše do palače uz Bijeli toranj, gdje će
Marija imati prilike opustiti se prije nego što se upusti u tešku
zadaću kraljevanja.
Dok je tako jahala za Marijom obuzdavajući snježnobijeloga
rasnoga konja, Elizabeti oči i nehotice odlutaše prema istoku i
kapelici svetoga Petra u Okovima. Ondje leže majčini posmrtni
ostaci - na brzinu pokopani u kovčegu za strijele, bila joj je rekla
Kat, jer onoga strašnog dana prije sedamnaest godina nije bilo
nikakvih drugih odredaba. A ispred kapelice travnjak, bezazlen i
miran na blistavu suncu. Upravo je ondje bilo postavljeno
stratište...
Elizabeta brzo trgne glavu na drugu stranu ne mogavši više
podnijeti taj prizor. Ubuduće će izbjegavati ovo mjesto, obeća
sama sebi. Srećom su kraljevske odaje bile okrenute prema rijeci
tako da više neće morati prolaziti tim putem.

Elizabeti, koja je očekivala da će kraljica imati sjajan dvor kao i

njihov otac, naredni tjedni doniješe stanovito razočaranje. Riznica

388
je bila gotovo ispražnjena pa si Marija nije mogla priuštiti rasipnost,
ali ustrajala je na ceremonijalnosti i bila je sretna kada bi se mogla
prepustiti ljubavi prema glazbi, plesu i drami.
- Ljudi to očekuju od mene - reče ona Elizabeti. - Vole
razmetanje i veličanstvenost. Zbog toga je naš otac i bio toliko
omiljen. Ali, ja nemam sredstava za onakve predstave kakve je on
priređivao, a kao neudana gospa, moram biti oprezna i paziti na
doličnost.
Doista mi nedostaju žive slike iz očevih dana - požali se
Elizabeta Kat nakon još jednoga prikazanja što ga je odgledala. -
No, kraljica kaže da nema novca za rasipanje na takve
ekstravagancije. Barem ćemo sljedeći tjedan gledati Pijevca
Hvalisavca 18 Vidjela sam izvedbu na bratovu dvoru i taj komad
uistinu vrijedi pogledati. Nisam se mogla prestati smijati
neprestanim zabunama između likova.
- Kraljici nikada ne uzmanjka novaca kada se valja raskošno
odjenuti - primijeti Kat prihvaćajući se četkanja Elizabetine kose.
- Po mojemu mišljenju, pretjeruje u odijevanju i kićenju - reče
Elizabeta. - Prečesto mijenja haljine i nosi previše dragulja. To je
katolički ukus, dakako.
Bila je svjesna da se njezino jednostavno ruho ističe kao
otvorena potvrda njezina navodnoga djevičanstva i protestantske
vjere među paunskom razmetljivošću ostalih gospi na dvoru.
- Pa, doista izgleda kao kraljica, što i jest - reče Kat. - To se od
nje i očekuje.
- Ljudi bi je voljeli bez obzira na izgled - primijeti Elizabeta -
makar i samo zato što je očeva kći i od istinske Tudorove loze. A
tu će ljubav zadržati zahvaljujući svojoj milosrdnosti. Večeras mi je
rekla da će samo Northumberland biti kažnjen smrću zbog

18
U izvorniku Ralph Roister Bolster - prva komedija na engleskom
jeziku kojoj je autor Nicholas Udall - nap. prev.

389
posljednje zavjere. Poštedjet će gospu Jane, iako će je zadržati u
Toweru. Smještena je u kući glavnoga tamničara gdje uživa punu
udobnost.
- Ima sreće - reče Kat. - Nadam se da kraljica, za vlastito
dobro, nije pretjerano milosrdna.
- Teško da je mogla pogubiti cijelo Vijeće - mračno se
osmjehne Elizabeta. - Svi su bili upetljani u to. Ali, njoj su ti iskusni
državnici, svi manje-više hulje, potrebni da joj pomognu u vladanju.
Stoga ih je sve pomilovala.
- Ima dobro srce - reče Kat a drago mi je što je, kako se čini,
prema vama blagonaklona.
Marija je o tome pružila mnoštvo dokaza. Kad god bi se
pojavila u javnosti, što se često događalo prvih tjedana njezine
vladavine, ustrajala je na tome da Elizabeta bude uz nju na
počasnome mjestu i beziznimno ju je držala za ruku. Ponekad je
bilo prilično očito da je klicanje podjednako upućeno Elizabeti
koliko i kraljici, ali ako je Marija to i primijetila, ničime se nije
odavala. Između dviju sestara vladao je potpuni sklad - sve do treće
nedjelje u kolovozu.

Tjedan prije toga, prema kraljičinoj odredbi, u kapelici svetoga

Ivana Evanđelista u Bijelome tornju prvi se put od doba kralja
Henrika služila nedjeljna misa. Marija se pojavila sa suzama u očima,
zahvalna što je napokon slobodna opet otvoreno ispovijedati svoju
vjeru i zadovoljna što na službi Božjoj vidi tolike dvorane. Ipak,
žalostilo ju je što među njima ne vidi vlastitu sestru.
Sljedeće subote, dok su zajedno sjedile na počasnome
uzvišenju pijuckajući vino nakon vrlo zabavne večeri provedene u
prijestolnoj dvorani uz predstavu Pijevca Hvalisavca, Marija se
okrene Elizabeti.
- Toliko bi me usrećilo ako biste sa mnom sutra pošli na misu
- reče.

390
 Elizabeta pokaže očitu nelagodu.
- Vaša Milosti, bojim se da to ne mogu učiniti. Pripadnica sam
reformirane vjere.
Prstima dotakne zlatnu knjižicu o pojasu: sadržavala je gorljivu
protestantsku molitvu što ju je na samrtnoj postelji bio sastavio
njihov brat. I Marija je bila dobila sličnu zlatnu knjižicu, ali je se nije
udostojala nositi. Umjesto toga, iako je dopustila da se Eduard
sahrani prema reformiranome obredu, zapovjedila je da se u
njezinoj kapelici za nj služi misa zadušnica.
Marija se namršti.
- Sestro, bojim se da ste odgojeni u zabludi. Previše mi je stalo
do vas da bih vam dopustila živjeti u krivovjerju. Zar nećete
pokazati malo naklonosti i pridružiti mi se u molitvi?
- Doista bih vam voljela odgovoriti da hoću, gospođo - reče
Elizabeta očito potresena. - Žalosti me što se u vezi s tim pitanjem
ne mogu složiti s Vašim Veličanstvom.
- I mene to žalosti - reče Marija. - Vi ste moja nasljednica, a
nezamislivo je da me naslijedi osoba koja pripada reformiranoj
vjeri.
- Smijem li, uz dužno poštovanje, podsjetiti Vaše Veličanstvo
pod kolikim je pritiskom samo bilo da se odrekne svoje vjere za
vladavine našega brata? - zapita Elizabeta. - Slijedili ste svoju savjest
i ostali čvrsti. Prošavši sve to, zar ne možete cijeniti moj stav?
- Da, ali moja je vjera prava vjera i bila sam u pravu što sam je
branila - izjavi Marija. - Najveća mi je želja svoj narod ponovno
uključiti u katoličku pastvu. Upravo mi je zato, vjerujem, Bog i
poslao pobjedu. Moja je zadaća biti oruđe kroz koje će se izvršiti
njegova volja.
Oči su joj sjale i Elizabeta prepozna žar koji je Mariju priječio
prihvatiti bilo kakve poglede osim vlastitih, žar zbog kojega je
mogla postati opasno nesnošljiva.

391
 - Dakle, vidite - reče kraljica posegnuvši za Elizabetinom
rukom i stisnuvši je - za mene je silno važno da barem
prisustvujete misi. Tko zna, možda ćete iz toga čak i izvući neku
duhovnu korist? Bog će vam možda preobratiti srce.
- Jao, gospođo, što da kažem? - odvrati Elizabeta. - Posljednje
što želim jest uvrijediti vas, ali svoju vjeru ne mogu izdati. Marijino
držanje postane hladnije.
- Hoćete li barem razmisliti o tome? - ustraje ona.
- Hoću - obeća Elizabeta, ražalostivši se zbog razmimoilaženja
sa sestrom. - A sada, gospođo, molim vas, dopustite mi da se
povučem. Obećavam da ću se moliti Bogu da me vodi.
Marija kimne, ali bez osmijeha.
- Laku noć, sestro - reče.
Elizabeta se nisko pokloni i iziđe iz sobe dok su se lordovi i
gospe pri gibali pred njom.

Simon Renard, novi španjolski poklisar, promatrao je odlazak

mlade žene. Stajao je iza kraljičina stolca, a kada je Elizabeta otišla,
nagne se naprijed, siguran da će ga Marija saslušati. Kao
predstavnik njezina voljenoga zavičaja i nepokolebljivi katolik, blagi
i pametnije Renard - pristao i iskusan diplomat i spletkar - šarmom
uskoro prokrčio put do kraljičina povjerenja. Već je bila počela od
njega tražiti savjete čak i prije nego od vlastitih savjetnika.
- Veličanstvo - reče on tiho. - Oprostite mi, ali nisam mogao
ne čuti vaš razgovor s gospom Elizabetom.
Marija se okrenu prema njemu, očito uzrujana Elizabetinim
odgovorom na njezin zahtjev.
- Bojim se za njezinu dušu, Simone - reče.
- Ne vjerujte joj - odgovori on. - Umije očarati ljude i dobro
zna kako će njima manipulirati.

392
 - Čini se prilično iskrenom u svojim uvjerenjima - reče Marija.
- Naravno, od mladosti je iskvarena, a majka joj je bila krivovjerka,
no mislim da je u ovom slučaju vodi istinska savjesnost.
- Gospođo - strpljivo će Renard - vi ste sama dobrota, previše
ste dobri da biste kod drugih vidjeli ikakvu manu. Znate li zašto
vaša sestra ne želi ići na misu? Nema to nikakve veze sa savješću,
siguran sam, nego sa željom da se na nju gleda kao na
protestantsku nasljednicu, nadu onih koji bi Vaše Veličanstvo rado
spriječili u svetoj dužnosti.
- Ne, prijatelju moj, ne mogu to povjerovati o njoj. Tijekom
ovih tjedana pokazala je krajnju odanost i potporu.
- Razmislite malo - ustraje Renard. - Odjeća koju ona nosi...
zar to nije protestantsko ruho? Da, jednostavna je, ali je ona nosi
radi dojma, a budući da su sve ostale gospe odjevene kao
velikašice, ističe se među njima. Zar vam nije palo na pamet da je
to namjerno? Vrlo je pametna vaša sestra. Ako vam smijem
ponuditi ponizan savjet, naredite joj da ode na misu. Vi ste kraljica
i onaje obvezna pokoriti vam se.
Marija odmahne glavom.
- Nesklona sam tomu da je ograničujem. Na kraju krajeva, to
je stvar savjesti. Radije bih je nježno primamila, tako da k pravoj
vjeri pristupi vlastitom slobodnom voljom.
Renard uzdahne. Gospođo, molit ću se da vam ona uzvrati
toliku ljubaznost. Oprostite okorjelu ciniku što se boji da će to biti
uzaludno.
- Vidjet ćemo - reče mu Marija s uzdahom. - Molit ću se za
sretan ishod.

Naredne subote Elizabeta primi poziv da dođe u kraljičinu

primaću odaju. Znajući što će se od nje zahtijevati i nesretna
nakon tjedna tijekom kojega su odnosi između nje i Marije bila
nešto manje topli nego do tada, sa strepnjom ode onamo. Ali,

393
Marija se nasmiješi i podigne je iz naklona, pokazujući joj tako
nekadašnju naklonost.
- Žao mi je što nisam imala puno vremena za vas - započne.
- Većinu sam vremena provela s Vijećem. Treba pribivati
nevjerojatnom broju državnih poslova i raspravljati o mnoštvu
važnih pitanja.
Približi se klecalu što je stajalo pokraj prozora i podigne
pogled prema ukrašenome raspelu obješenu o zid iznad njega.
- Jedva sam našla vremena čak i za uobičajene molitve, ali Bog
će me razumjeti, u to ne dvojim. Uostalom, nešto od toga ticalo se
i njega.
Okrene se, kraljevski lik u grimiznoj svili i zlatnoj tkanini,
- Upravo o vjeri i želim razgovarati s vama. Jeste li razmislili o
mojemu zahtjevu?
- Samo sam o tome i razmišljala, gospođo - teška joj srca
odvrati Elizabeta.
- Sve što tražim od vas jest da me pratite na misu - reče
kraljica.
- Vaša je odsutnost zamijećena. Ima onih koji bi htjeli da vam
to naredim, ali više bih voljela da dođete svojom slobodnom
voljom.
- Jao, gospođo, savjest mi to ne može dopustiti - izjavi
Elizabeta, izgledajući istinski potreseno.
- Sestro - Marija će strogo - znam da su za vladavine našega
brata mnogi bih prisiljeni na krivovjerje. Vi ste bili u osjetljivoj
dobi, premladi da shvatite zabludu. Ne, saslušajte me do kraja –
utiša ona Elizabetin prosvjed podignutim prstom. - Moram vam
reći da sam odlučila obnoviti služenje mise i pokajničku Englesku
vratiti u podložnost Rimu. Međutim, nije mi namjera savjest mojih
podanika na nešto siliti ili tjerati. Nadam se da će ih možda k istini
privesti sam Bog djelujući preko učenih i kreposnih propovjednika.

394
Pa ću, ako se i vi slažete s time, u tu svrhu dovesti dobroga
crkvenog učitelja da vas pouči tako da možete spoznati istinu o
katoličkoj vjeri.
Elizabeta osjeti da je uhvaćena u zamku. Nije to mogla
prihvatiti. Čak i zanemari li se savjest, ljudije moraju poznavati kao
pobornicu reformirane vjere. Ipak, bila je bolno svjesna da, ako želi
zadržati kraljičinu ljubav i dobru volju, mora pristati barem na
pouku. No, već je i sama pomisao za nju bila prokletstvo.
- Ne mogu - reče naposljetku. Oprostite mi, gospođo.
- Razočarala sam se u vama - reče joj Marija i okrene se u
stranu.

To se razočaranje uskoro počelo pokazivati i u javnosti. U

svečanim prigodama Elizabeta više nije stajala uz kraljicu, nije se s
njome držala za ruku, nije se ljubazno grlila. A ljudi poput Renarda,
koji su voljeli Mariju i nisu vjerovali Elizabeti, potrudiše se da razlog
za raskid uskoro postane općepoznat. Sama u sobi s Kat, Elizabeta
je plakala.
- Bila sam tako sretna - jecala je. - Sretna što sam se
naposljetku vratila na dvor i što uživam kraljičinu naklonost i ljubav
puka. A sada me ona dovela u ovaj nepodnošljivi položaj, prikazuje
me se kao njezinu nepnjateljicu, iako sam joj uvijek htjela samo
dobro.
Šmrcne, brišući rupčićem nos.
- Zašto ne biste jednostavno otišli na misu? - predloži Kat. -
Učinite to reda radi. Kraljica će biti oduševljena, a vi ćete opet biti
u njezinoj milosti.
- A usto i prijetvorna? - upita Elizabeta koju je to pogodilo. -
Kada se jednom počnem pretvarati, morat ću s time i nastaviti. A
što je s onima koji ne budu htjeli dovesti u pitanje svoju vjeru? Što
će oni misliti o meni? Jeste li čuli da su prosvjedovali u Londonu, a
netko je bacio bodež na svećenika koji je poslan služiti misu u

395
Svetom Pavlu? Mnogi ljudi gorko zamjeraju zbog uvedenih
promjena. Ja sam im jedina nada u budućnost pa će, ako budem
viđena kako odlazim na misu, izgubiti i tu nadu.
Začuje se lagano kucanje na vratima i u sobu uđe Blanche
Parry.
- Gospo, ovdje je francuski poklisar i moli da ga primite - reče.
Podigavši obrve, Elizabeta ustane, obriše oči rupčićem i pohrli do
zrcala. Ne, poklisar neće vidjeti da je plakala. Popravi francusku
kapicu, uštipne se za obraze, zagladi crne skute i odmakne se bolje
promotriti.
- Ovo će biti zanimljivo - promrmlja otvarajući vrata što su
vodila u prednju sobu.
Kada se pojavila, visoka i dostojanstvena u haljini od crna
damasta, poklisar Antoine de Noailles kićeno se nakloni.
Promatrajući ga na dvoru tijekom nekoliko proteklih tjedana,
Elizabeta je zaključila da je bistar i lukav te da njezinoj sestri nije
prijatelj. Zapravo, svojedobno je podržao Northumberlanda u
nastojanju da Jane Grey učini kraljicom.
- Dobro mi došli - reče pružajući ruku prema njemu. - Čemu
dugujem zadovoljstvo za ovaj posjet?
- Gospođo, milostivo je od takve izvrsne i krasne mlade gospe
kao što ste vi što pristaje primiti me - izjavi de Noailles.
Zubi mu bljesnuše kroz uredno potkresanu bradu kada mu se
tamno, mrzovoljno lice iskrivi u osmijeh. Elizabeta je umjela
prepoznati laskanje, ali svejedno se njime oduševljavala pa to
dražesno dade do znanja blago podigavši kutove usana.
- Doprlo mi je do ušiju da se pitanje vjere postavilo kao mač
između Njezina Veličanstva i vas - glatko nastavi izaslanik. - To je
vrijedno žaljenja. Nevolja je u tome što je kraljica, iako po naravi
sklona snošljivosti, pod utjecajem Španjolaca, a vi znate kako
Španjolci umiju biti zagrižljivi kada je riječ o vjerskim pitanjima.
Inkviziciju ne moram ni spominjati...

396
 Elizabeta opet prikrije osmijeh. Nije bila tajna da se Francuzi i
Španjolci, dva velika europska takmaca što se otimaju za vlast, od
svega srca mrze i da se iz petnih žila trude jedni druge izigrati u
nastojanju da osiguraju englesko prijateljstvo. Zapravo su upravo
zbog toga engleski kraljevi već desetljećima igrali pametnu igru,
ponašajući se kao mali David između dvojice velikih Gohjata -
Francuske i Španjolske, sklapajući saveze i raskidajući ih kako bi
obuzdali moć tih dviju silnih katoličkih kraljevina. De Noaillesov
napadni manevar teško da je bio neočekivan.
Elizabeta pričeka da nastavi.
- Moj kralj želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo - nastavi
Francuz. - Ima u Francuskoj ljudi koji radije ne bi na engleskome
prijestolju vidjeli kraljicu koju obiteljske veze razumljivo navode na
to da ljubazno gleda na Španjolce i njihove postupke ma kako oni
bili odbojni nama ostalima. A siguran sam da i vi sami, madame,
svoj položaj nalazite vrlo teškim. Bude li Francuska stajala iza vas,
bit ćete jači.
Što joj taj čovjek predlaže? Da se uz francusku potporu
postavi kao suparnica vlastitoj sestri? Tako glupa ipak neće biti.
- Zahvalite svojemu gospodaru na ljubaznosti - naglas reče
Elizabeta. - Ako mi to ikada ustreba, budite uvjereni da ću mu se
obratiti.
- Možda će vam to ustrebati i prije nego što mislite, s obzirom
na otrov što ga monsieur Renard kap po kap ulijeva u kraljičine uši
- reče de Noailles. - Madame, mladi ste i lijepi. Puk vas voli.
Ljubav što je osjeća prema kraljici uskoro će ispariti kada ga
ona počne prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. Tada će
Francuska biti spremna stati na vašu stranu.
- Nije li i vaš kralj katolik? - bezazleno zapita Elizabeta.
- Jest, ali ne želi vidjeti Englesku u savezu sa Španjolskom izjavi
de Noailles, otkrivajući čelik pod udvornom vanjštinom.

397
 - Imat ću to na umu, poklisaru - reče Elizabeta, ponovo
pružajući ruku u znak da je razgovor završio.
- Budite pažljivi - upozori je Kat nakon poklisarova odlaska.
- Ovo je zapravo poticaj na veleizdaju.
- Zar uistinu? - vragolasto upita Elizabeta. - Meni se učinilo kao
uvjeravanje u francusku potporu u mojoj razmirici s kraljicom u
pogledu mise. A i nisam se ni na što obvezala.

- Gospođo - ustrajao je Renard - ne dajte se zavarati. Onaj

pokvareni de Noailles namjerno njeguje prijateljstvo s gospom
Elizabetom ne bi li je naveo da vam se suprotstavi. Viđam ih
zajedno po cijelome dvoru. Nerazdvojni su kao prst i nokat.
- Ne mogu vjerovati da mi vlastita sestra ne bi bila odana -
reče potišteno Marija.
- Pokazala se takvom u vezi s misom - istakne Renard. - Ona je
krivovjerka i kuje zavjere s vašim neprijateljima. Njezina je
omiljenost prijetnja vašoj sigurnosti.
- Moj me narod voli! - zaprepašteno uzvikne Marija. - To je
besmisleno.
- Ah, ali koliko će trajati ta ljubav kada prođe ovaj ushit? -
upita Renard. Svaka vladavina u nekom trenutku postaje
neomiljena. To je priroda vlasti... ne možete očekivati odobravanje
naroda u svemu što činite. A u prikrajku, sa željom da vam
naškodi, čeka vaša sestra, pametna, slavohlepna i podmukla.
Marija se zavali u stolcu i uzdahne.
- Moram priznati - umorno dopusti - da, unatoč ljubaznom
ponašanju prema njoj i činjenici da sam pokušala za nju osjećati
ono što bi sestra i trebala osjećati, ne mogu voljeti Elizabetu ni
imati povjerenja u nju. Nikako ne mogu zaboraviti da je ona kći
očeve priležnice, žene koja je mojoj majci otela očevu naklonost.
Svaki put kada je pogledam vidim Anu Boleyn i sjećam se jada što

398
mi ga je ta žena prouzročila. Je li moje nepovjerenje i negodovanje
ishod mojega umišljanja ili Elizabeta za mene doista znači prijetnju?
- Trebali biste se pouzdati u vlastiti predosjećaj, gospođo - s
uvjerenjem reče Renard.
- Prihvatit ću vaš savjet, dragi prijatelju - uvjeri ga kraljica.
Sada su boravili u dvorcu Richmondu i kraljica je bila javno
proglasila nakanu o povratku na staru vjeru, kao i odlučnost da
podanike neće siliti na pristanak na to. Međutim, protestantskim je
svećenicima propovijedanje zabranjeno, što je mnoge potaknulo na
prkos kraljičinu proglasu pa su se uskoro našli u tamnici.
Nadbiskup Cranmer, koji je svojedobno proglasio nevaljanim brak
između Marijine majke i kralja Henrika, bio je među njima. Bilo je
žestokih prosvjeda u Londonu, a mnogi su protestanti smatrali
kako bi bilo mudro pobjeći u inozemstvo.
Bilo je puno govora o kraljičinoj udaji. Dvorom se pronosio
glas o tome da Marija razmišlja o španjolskome kraljeviću Filipu,
sinu cara Karla V. i jednome od najvatrenijih pobornika
katoličanstva u Europi.
- Englezi to nikada neće prihvatiti - reče Elizabeta zabrinutome
de Noaillesu dok su zajedno šetali uz Temzu kraj Richmonda. - Ne
toliko zbog toga što je katolik, koliko zbog toga što je stranac.
- Takav će brak biti trajna nevolja za cijelo kršćanstvo - reče
žestoko de Noailles. - Ali, srećom, to nije jedina mogućnost koja
se razmatra. Biskup Gardiner tjera kraljicu da se uda za kardinala
Polea.
Elizabeta se zagleda u njega.
- Pa zar on neće biti novi nadbiskup od Canterburyja? I sigurno
se zavjetovao na celibat?
Poklisar slegne ramenima.
- Papa će im tu, siguran sam, vrlo rado izići u susret. Kardinal
bi bio izvrstan izbor jer mu u žilama teče kraljevska krv
Plantageneta.

399
 - Sumnjam da će pristati - reče Elizabeta. - Čula sam kako je
kardinal glavom savjetovao kraljici da ostane neudana. Meni se to
čini najsigurnijim izborom, ali se bojim da ona na to nikada neće
pristati.
- Priželjkuje da je naslijedi katolik - podsjeti je de Noailles. -
Što se tiče mogućega supruga za nju, tu je i Edward Courtenay
kojega je Njezino Veličanstvo oslobodilo iz Towera. Dolazi iz
moćne katoličke obitelji i od stare je kraljevske loze.
- Pa njemu je tek dvadeset sedam godina! - primijeti Elizabeta.
- Isto koliko i španjolskome kraljeviću, mislim - ubaci poklisar.
- A u Toweru je bio zatvoren godinama. Kažu da više čak ne
umije ni jahati.
- Može to ponovno naučiti. Dobro je obrazovan, iznimno
pristao i pokazuje prirodnu uljuđenost.
Elizabeta se prisjeti visokog i zgodnog mladića kojega je viđala
na dvoru. Za njezin je ukus izgledao malčice bezlično, ne onako
tamnoputo i poletno kao... Ona se uspravi; bila je samu sebe
uvježbala da više ne misli na admirala.
- Previše je bezazlen i ne zna ništa o dvoru i društvu - svisoka
izjavi.
- Biskupu Gardineru je po volji - primijeti de Noailles.
- To nije nikakva preporuka! - nasmije se Elizabeta, ali zapravo
je znala da tu nema mjesta smijehu jer je tvrdokorni katolički
biskup sada imao velik utjecaj na kraljicu.
- Dakako - promrmlja de Noailles snizivši glas - vi biste se
mogli udati za Courtenayja. Bio bi to brak po mjeri našega
vremena: združivanje Tudorove krvi s Plantagenetovom,
protestantske s katoličkom.
Elizabeta ga hladno pogleda, potpuno svjesna što on kani
nagovijestiti.

400
 - Nemam namjeru udavati se - objasni mu. Poklisar se s
nevjericom zagleda u nju.
- Mislim da se šalite sa mnom - reče.
- Nikada nisam bila ozbiljnija! - otpovrne Elizabeta i žustro ode
ostavivši zapanjenoga de Noaillesa.

Elizabeta potraži Williama Cecila u čije se savjete sve više

pouzdavala i pronađe ga u njegovu stanu gdje je sluzi pomagao
smjestiti stvari u staru pohabanu putnu škrinju.
- Ostavljate dvor, Williame? - oštro upita.
Cecilu se, kada se okrenuo prema njoj, na licu čitala
pomirenost sa sudbinom.
- Da, gospo. Za mene ovdje više nema mjesta. Moji su
protestantski pogledi i predobro poznati, a pamti se i da sam
služio bivšega vladara.
- No, meni ćete, nadam se, i dalje služiti? - odvrati Elizabeta.
- Dakako, gospođo. To će mi biti zadovoljstvo - nasmiješi se
Cecil. - Zapravo, danas poslijepodne odlazim u Hatfield dogovoriti
popravak dimnjakâ.
- Radujem se što to čujem - reče mu je Elizabeta. - Neki su od
njih gadno napukli.
- Rekao sam vašemu upravitelju da smjesta otpočne s
radovima, gospođo, ali se bojim da je on to odgodio.
- A ja nisam bila tamo da ga potičem! - nasmiješi se Elizabeta.
- U svakom slučaju, Williame, nisam došla razgovarati o
dimnjacima. Trebam vaš savjet. Francuski mi poklisar predlaže da
se udam za Edwarda Courtenayja.
Cecil podigne obrve.
- Mislio sam da kraljica ima neke namjere u tome smislu.
- Ima - reče Elizabeta, rastreseno podigavši i složivši jednu
košulju. - Zašto ga onda de Noailles predlaže meni?

401
 Cecil se namršti.
- Bojim se da tome može biti samo jedan razlog. Gospo, to
nije tek pokušaj da se za vas nađe suprug. Meni to miriše na
veleizdaju!
- I meni - odgovori Elizabeta. - Ipak, ne želim se odreći
prijateljstva i blagonaklonosti francuskoga kralja. Jednostavno sam
rekla da se ne želim udavati.
- Pametno - odobri joj Cecil. - Nikada se ne valja obvezivati.
- To i ne kanim - nasmiješi se ona. - Jeste li čuli da je i kardinal
Pole u utrci za brak s kraljicom?
- Kardinal Pole? Izvrsno će si međusobno odgovarati -
zahihoće William. - Cijele će noći provoditi u molitvama!
Okrenu se k njoj, a osmijeh mu izblijedi.
- Taj Edward Courtenay - reče. - Nije on za vas.
- Mislite da bih ga htjela? - otpovrnc Elizabeta kriveći lice.
- Ni na trenutak - reče Cecil, široko se osmjehujući. - Samo
zapamtite moj savjet i postupajte oprezno. Poigravate se s
veleizdajom ako ikada ma čime pokažete da odobravate takvu
ponudu.
- Pripazit ću, dragi prijatelju - uvjeravala ga je Elizabeta.
- Gospo Elizabeta! Courtenay se otmjeno nakloni pred njom.
Sreli su se na stazi prema voćnjaku, došavši iz suprotnih smjerova.
Elizabeta je uživala u dugoj šetnji po jarkome suncu, a pratile su je
Kat, sada vrlo kočoperna u novoj ulozi glavne pratilje i družbenice
kraljičine nasljednice, te jato djevojaka koje su joj bile dodijeljene u
službu.
- Lorde Edwarde - osmjehne se Elizabeta. Nije bio prvi put da
je Courtenay presreće. - Nadam se da vas nalazim u dobru
zdravlju.

402
 - Zdravlje Vaše Milosti puno je dragocjenije - odgovori on.
Brzo se učio udvornosti nakon tolikih godina provedenih u
Toweru.
- Odmah se bolje osjećam kada vidim vaše lordstvo - uzvrati
mu ona kompliment. Uistinu je bio ugodan mladić, koliko god se
činio da ima manje godina nego što ih je doista imao.
- Onda se, gospo, nadam da će vam biti po volji čuti kako mi je
kraljica milostivo pristala vratiti devonsku grofoviju.
Očito je jedva čekao da joj to kaže. Elizabeta ga nestašno
pogleda.
- Ako ima istine u glasinama, milorde, ima za vas na umu i
puno viši položaj.
Courtenayjevo je lice odavalo želju za skrovitošću. Ponudi joj
ruku i povede malo dalje stazom kako ih njezine pratilje ne bi čule.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospođo? - upita. Elizabeta
kimne.
- Dakako.
- Monsieur de Noailles rekao mi je da se Njezina Kraljevska
Milost opredijelila za brak sa španjolskim kraljevićem - povjeri joj
on.
- Monsieur de Noailles malo se zaletio - osmjehne se Elizabeta.
- Mislim da još ništa nije utvrđeno. Kraljica porumeni svaki put kad
joj se spomene brak i njezini savjetnici ne mogu je navesti na daljnji
razgovor o tome. Znam to zato što sam čula njihovo gunđanje.
- Ah, ali ne znamo ono o čemu se razgovara u tajnosti - ustraje
Courtenay. - Vjerujem da poklisar ima brojne uhode i da zna
štošta što mi ne znamo.
- Moguće, milorde - reče Elizabeta, mrvicu preoštro. - Meni je
važna samo sreća Njezina Veličanstva.

403
 - Mislim da je njoj osobita želja udati se za kraljevića Filipa -
izjavi Courtenay. - Što se pak mene tiče... moje srce okrenuto je
drugamo.
- Smije li se znati gospino ime? - u šali se raspitivala Elizabeta.
- Riječ je o vama - dahne on, zaljubljeno je gledajući. Elizabeta
se pretvarala da ju je obuzela djevojačka zbunjenost.
- Ah, milorde - ona će, skrivajući rukom obraz - ne znam kako
da vam odgovorim... Polaskana sam, uvjeravam vas, ali mi treba
vremena da to prihvatim. Zbilja mi to nije bilo ni na kraj pameti.
- Nadam se da me ne smatrate drskim - zabrine se Courtenay.
- Ne, samo... samo sam iznenađena - glupavo se smješkala
Elizabeta.
- Mislim da nam kraljica neće uskratiti dopuštenje - vedro joj
reče on.
- Kakvo dopuštenje? - upita Elizabeta.
- Da se vjenčamo - reče on, sav ozaren od želje.
Jadni momčić, pomisli ona, mora da je još uvijek nevin budući
da je tijekom svih tih godina bio pod ključem. No, da se uda za nj?
- Nemojmo još razmišljati o tome - žurno ga posavjetuje. -
Moram sve ovo dobro odvagnuti. Bila sam odlučila, vidite, živjeti
samačkim životom.
- Ima puno jakih razloga za naš brak - ustraje Courtenay. -
Oboje smo kraljevske krvi pa smo položajem gotovo ravnopravni,
odgovaramo si po dobi, a ja sam, gospo, u vas zaljubljen.
Elizabeta se okrene prikriti osmijeh. Jadni glupan, nema pojma
što znači biti zaljubljen. Za njega je to tek dvorski protokol. Ali, iza
ovoga stoji još nešto, pretpostavljala je.
- Je li taj brak predložio monsieur de Noailles? - upita.
- Da, upravo me on ohrabrio da se upustim u udvaranje -
bezazleno odvrati mladić. - Rekao je da će naša veza naići na
potporu kralja Henrika.

404
 - Doista bi bilo tako - reče Elizabeta. - Međutim, koliko god da
me ljubite, a zbog toga sam polaskana, mislim da bismo trebali
malo pričekati i staviti na kušnju svoje uzajamne osjećaje.
- Nadam se da nećete biti okrutni - požali se Courtenay.
- Nikada ne bih mogla biti neljubazna prema tako vatrenome
udvaraču - reče mu Elizabeta. - A sada, milorde, moramo okončati
razgovor jer se bliži doba objeda i ja moram poći spremiti se.
Zbogom.
Ispruži ruku, a Courtenay je, spustivši se užurbano na jedno
koljeno, uhvati i poljubi.
- Što je sve to značilo? - upita Kat, sumnjičavo promatrajući
njegov odlazak.
- Oh, još jedna prosidba među mnogima! - nasmije se
Elizabeta. - Nažalost, ovo je ozbiljan slučaj, zahvaljujući
spletkarenju francuskoga poklisara.
- Nadam se da ste ga odbili i otjerali po kratkom postupku! -
ljutne se Kat.
- Malo sam ugađala njegovoj mašti - nestašno joj reče
Elizabeta. - Rekla sam mu da ću misliti na njega i odvratila ga od
žurbe da zatraži kraljičin blagoslov. Uostalom, on je navodno njezin
udvarač. Ništa iz toga ne može proizići, uvjeravam vas.

Courtenay je očito bio u središtu pozornosti. Svi su očekivali

da će se kraljica udati za njega.
Elizabetini prijatelji nisu govorili ni o čemu drugome pa je
njezina primaća odaja postala mjesto za razmjenu govorkanja.
- Dvorani se okupljaju oko njega, željni njegova pokroviteljstva
- reče Parry. - Spuštaju se na koljeno kada mu se obraćaju.
Zamislite!
- Plemići ga podmićuju bogatim darovima - ubaci John Astley. -
Lord od Pembrokea nedavno mu je darovao krasne konje.

405
 - Kakva mu korist od njih kada još uvijek nije vješt jahanju? -
podsmjehne se Elizabeta.
- Vješt je jahanju kada je riječ o ženama, kako se čuje -
promrmlja Kat.
- Što ste to rekli? - Elizabeta povuče Kat preda se. Kat se
zagleda u gospodara Parryja koji pocrvenje.
- Molim vas za oproštenje, gospo, ali po cijelome se dvoru
šuška da grof izgubljeno vrijeme nadoknađuje u bordelima
Southwarka.
Elizabeta se nasmiješi.
- Kladim se da kraljica o tome ništa ne zna - reče.
- Nadam se da je dovoljno pametan i oprezan - reče Astley. -
Zbilja, taj je čovjek nesnosan s tom svojom uznositošću i
šepirenjem. Već se hvasta sjajnim ruhom koje će odjenuti za
krunidbu.
Elizabeti izblijedi osmijeh na licu. Toliko o njegovoj ljubavi
prema meni, pomisli ona. Nije ništa osjećala za Courtenayja, ali
njegov otvoreni trud da se oženi kraljicom zasigurno je bio dokaz
kako su njegove izjave pokraj rijeke bile isključivo koristoljubive.
To je iznenadi i zaboli. Kako li je uvredljivo kada se s tobom netko
tako poigrava!
- Kraljica mu je darovala prsten koji je pripadao kralju Henriku
- reče Kat. - Vrijedan šesnaest tisuća kruna.
- Zvuči kao da ozbiljno razmišlja o udaji za njega - bilo je
mišljenje njezina supruga.
- Moja sestra ne bi mogla biti tako glupa - izjavi Elizabeta sa
stanovitom gorčinom. - On je plitak i isprazan, a ona će uskoro
prozreti njegovo laskanje.

Sama te noći u ložnici, još uvijek osjećajući bol zbog

prevrtljivosti Courtenayjeva srca, Elizabeta se promatrala u zrcalu,

406
tražeći melem za ranjenu taštinu. Dakako, Marija je kraljica i puno
sjajnija ženidbena prilika od tek pretpostavljene
prestolonasljednice. No, kako je Courtenay mogao Mariju
uspoređivati s njom? Lice koje joj je tako ustrajno uzvraćalo pogled
bilo je daleko mladolikije i ljepše od kraljičina te svakako prekrasna
nagrada za svakoga muškarca... Ali ne i za Courtenayja, smrknuto
pomisli. Čuvat će se za nekoga daleko boljega od njega... Ako,
naime, ikada uspije naći muškarca dostojna njezina društvenog
položaja i njezine ljubavi, muškarca radi kojega će biti spremna
odreći se vlastite slobode, muškarca koji bi bio sposoban uvjeriti je
da je brak vrijedan rizika...

- Gospo Elizabeta! - Courtenay skine šešir i nisko se pokloni.

Dvorani na galeriji zurili su u njih.
- Sretna li susreta, milorde, napokon - oštro će Elizabeta,
zaustavivši se da ga oholo osmotri. - No-no! Naslušala sam se
uznemirujućih glasova o tome da ste svoju ljubav poklonili drugoj
osobi čije se ime ne usuđujem izgovoriti.
Courtenay je bio dovoljno pristojan da pokaže zbunjenost.
- Ne obraćajte pažnju na glasine, gospođo. Moje srce pripada
vama i uvijek će vam pripadati.
- Ah, ali pripada li vama moje? - tiho odgovori ona, vragolasto
se osmjehnuvši, a potom nastavi svojim putem, ostavivši ga da
zbunjeno i glupo bulji za njom.
Kraljica Marija zagleda se u portret mladića u otmjenoj crnoj
odjeći kojemu je muževan stav - ruka oslonjena na bok - lijepo
isticao vitak stas i mišićave noge u svilenim čarapama. Filip
Španjolski imao je tamnosmeđu kosu, velike, osjećajne oči, ravan
nos, vrlo pune crvene usne pod svijetlosmeđim brkovima te
isturenu habsburšku čeljust koju kratka, uredno podrezana brada
nije mogla potpuno prikriti.

407
 Što zapravo jednu osobu privlači drugoj? Samo izgled ili
tjelesne osobine ili pak ono malo značaja što se otkriva na nečijem
licu? Zašto je Mariji, čija se osjetila još nikada nisu probudila pod
muškim dodirom, iako je gajila romantične snove o brojnim
udvaračima, bio dovoljan tek jedan pogled na Filipa da osjeti kako
joj se utroba topi? U njezinim je očima on bio prekrasan,
utjelovljenje svega što je poželjno u muškome liku. A kada ga se,
nakon toga prvog pogleda, dobrano nagledala, bila je izgubljena,
Renard je pomno motrio kraljicu. Njezina je reakcija na
portret bila očevidna, a i snažnija nego što je predviđao.
- Gospođo? - blagim će glasom. Marija se pribere i ozareno
nasmiješi.
- Da, Simone, sviđa mi se ovo što vidim - reče.
- To je najbolja ženidbena prilika u kršćanskome svijetu -
istakne Renard. - On je nasljednik velikoga carstva koje obuhvaća
velik dio Europe, a proteže se čak do Amerike. Poznat je po
mudru rasuđivanju, zdravu razumu, pouzdanoj vještini u vladanju i
umjerenosti.
- Promatrajući ga, u sve to nimalo ne sumnjam - reče Marija -
ali oprostite mi na jednom pitanju. Moji poslanici u vašoj zemlji
šalju mi i drukčija izvješća, izvješća koja kažu da je hladan i okrutan.
Renard potišteno odmahne glavom.
- Njih su u zabludu doveli kraljevićevi neprijatelji - izjavi. - Nije
on hladan. Ljubio je pokojnu suprugu, a kada je umrla pri porodu,
to ga je teško pogodilo.
Sve odonda Filip je živio s ljubavnicom, ali Renard se suzdrži
spomenuti to Mariji. Takvi su slučajevi bili vrijedni žaljenja, ali ne i
neobični. Tako je svijet načinjen: velikaši se žene iz dužnosti, a u
postelju s ljubavnicom odlaze iz zadovoljstva.
- Što se pak tiče okrutnosti, gospođo, jedino mogu
pretpostaviti da je vaš poklisar pripadnik nove vjere pa se našao

408
povrijeđenim zbog slučajeva velikoga čina vjere kojima kraljević
ponekad pribiva.
Marija je često slušala o primjerima čina vjere - autos-da-fé,
tako su se nazivali - dugim vjerskim ceremonijama što ih je
priređivala španjolska inkvizicija, a prilikom kojih su se brojni
krivovjerci i posrnuli obraćenici poticali na odricanje i pokoru: oni
koji bi to odbili bili bi osuđeni i izručeni predstavnicima svjetovne
vlasti da ih stave na muke i odmah nakon toga spale na lomači.
- Kao dobra kći Crkve, Vaše Veličanstvo zna da je takva kazna
za krivovjerca posljednja prilika za spasenje - nastavi Renard. -
Dakle, daleko od toga da bude okrutno, Njegovo se Visočanstvo
pokazuje vrlo milosrdnim u revnome zalaganju za inkviziciju.
- Dakako - složi se Marija. - I on će mi biti baš onakva pomoć
kakvu trebam da uvjerim ovo u beznađe utonulo kraljevstvo na
povratak pravoj vjeri. Ipak, još se zbog nečega ustežem.
- Recite mi što je posrijedi - ohrabri je Renard. Kraljičini se
obrazi obliše laganim rumenilom.
- Kraljeviću je tek dvadeset šest godina, a meni trideset sedam.
Možda će mu se učiniti da je za mene premlad.
Renard se prezirno nasmije.
- Razlika je u godinama sitnica, gospođo. Njegovo je
Visočanstvo udovac sa sedmogodišnjim sinom! A jednako
nestrpljivo priželjkuje taj brak kao i vi. Dovoljna je jedna vaša riječ.
- Ne znam... - Marija je zvučala nesigurno i zbunjeno. - Vjerujte
mi, sklona sam tom braku, ali bojim se kako će na to gledati moje
Vijeće. Svjesna sam da mnogi potajno još uvijek nisu odustali od
krivovjernih uvjerenja, a ima i mnogo takvih koji će mi zamjeriti što
za supruga uzimam stranoga kraljevića. Englezi su vrlo uskogrudni,
Simone, i sumnjičavi prema strancima. Neki su od njih čak uvjereni
da Francuzi imaju repove!
- Pa, to mogu zamisliti! - smijuckao se on. - Ali, savjetovao bih
vam da to pitanje obzirno načnete.

409
 - Ne mogu ga uopće nikako načeti - odvrati Marija čije se
rumenilo pojača. - Ne mogu se upustiti u razgovor o tako
osjetljivu pitanju s toliko gospode.
- Onda ću ja zamoliti svojega gospodara i cara da im uputi
pismo - umiri je Renard, pitajući se kako će se pobogu Filip snaći
kada dođe do prisnijih trenutaka. - Bit će taktičan i susretljiv,
budite uvjereni u to.
- Nisam sigurna... - opet će Marija. - Sve je ovo previše...
previše...
- Čega se zapravo bojite? - tiho je upita Renard, gledajući je s
razumijevanjem.
- Samoga braka - prizna Marija, jedva ga se usuđujući pogledati
u oči. - Nikada nisam osjetila ono što se naziva ljubavlju niti sam
ikada gajila pohotne misli. Moj otac kralj Henrik nalazio mi je
brojne prosce, ali od toga nikada ništa nije bilo, a po istini
govoreći, prije i nisam previše mislila o braku, sve dok se Bogu nije
svidjelo da me uzdigne do prijestolja. Uvjeravam vas, kao privatna
osoba, nikada to ne bih poželjela. Ali... Svrne oči na portret i ondje
ih zadrži. - Zbog toga i moram sve to prepustiti caru kojega
shvaćam kao oca.
- Razumijem, gospođo - očinski reče Renard. - Moj će
gospođar učiniti kako vi želite.

Blijeda u licu i uzrujana, Elizabeta ude u dvoranu u kojoj je

zasjedalo Vijeće, dobro znajući zašto je onamo pozvana. Duž
suprotne strane stola sjedili su tvrdokorni, utjecajni ljudi, od
kojihje mnoge dobro poznavala. Neki su bili nepokolebljivi katolici,
neki su se rado vratili staroj vjeri, a treći su joj se pak, znala je,
priklanjali tek reda radi, ali svi su željeli zadržati svoje mjesto, što
je i bio razlog zbog kojega su sada bili spremni okomiti se na nju.

410
 Pošto se spustila na stolac sučelice svima njima, biskup
Gardiner, lord kancelar, skupivši guste obrve nad velikim nosom,
namršteno se okrenu prema njoj.
- Gospođo, valja vam znati da Njezino Veličanstvo pokazuje
sve manje snošljivosti prema onima koji ustraju u krivovjerju -
otpoče - a posebno se ljuti zbog vašega odbijanja da nazočite misi.
- Gospođo lordovi, shvatila sam da je Njezino Veličanstvo
jasno dalo do znanja kako neće ni na što siliti svoje podanike ili ih
tjerati da postupaju protivno svojoj savjesti - izjavi Elizabeta,
odlučna ne pokolebati se.
To je stav za koji se opredijelila dok Parlament s time u vezi ne
donese odluku - prizna Gardiner. - Ali, isto se tako nada i da će
njezini podanici, a iznad svega njezina nasljednica, prigrliti pravu
vjeru jednako gorljivo kao i ona.
- Shvatili smo da je kraljica u nekoliko navrata od vas zatražila
da zajedno s njome pribivate misi, ali ste to odbili - okomi se na
nju stari vojvoda od Norfolka, njezin praujak. Starost mu nije
ublažila ratobornu narav.
- Odbila sam vodena svojom savješću - usprotivi se Elizabeta -
a ako Njezina Kraljevska Milost ustraje na prisili svojih podanika na
poslušnost, zašto je onda izdala proglase koji navode na drukčije
uvjerenje?
Čim je to izrekla, poželi pregristi vlastiti jezik. U ljutnji je
dopustila da je napusti uobičajeni oprez i zacijelo je otišla
predaleko. Ipak, rekla je samo istinu. Kakav je drugi odgovor mogla
dati?
Lordovima se smrkne lice. Neki su međusobno nešto mrmljali.
- Ovo je nepristojan i neučtiv odgovor - reče Gardiner stroga
lica - i ovo vam Vijeće upućuje ukor zbog zanemarivanja kraljičinih
želja, i to ne samo u vezi s misom nego i zbog opetovana
ustručavanja da uzvratite na njezine časne zahtjeve o odbacivanju
jednostavne odjeće i odijevanju u prikladnije ruho.

411
 - Zar je sada postao zločin odijevati se suzdržano i skromno? -
suho uzvrati Elizabeta. - Oprostite mi, to nisam znala.
- Dobro znate zbog čega nosite takvu odjeću, a to nema
nikakve veze sa skromnošću. Postupate tako da bi vas protestanti
prepoznali kao svoju pobornicu koja prezirno prkosi kraljici.
Elizabeta duboko udahne. Koliki god bijes osjećala, neće joj biti
od koristi ako se i dalje bude suprotstavljala tim neprijateljski
raspoloženim ljudima.
- Voljela bih vidjeti kraljicu i sama joj sve objasniti - reče. -
Molim vas, zatražite od nje da me primi.

Marija ju je pustila da dva dana čeka prije nego što će je

pozvati da se pojavi pred njom u dugoj galeriji u Richmondu. Do
tada je Elizabeta imala dovoljno vremena razmisliti o svojemu
položaju i porazgovarati s Kat.
- Bojim se da je kompromis neumitan - reče joj. - Koliko god
želim da protestanti na mene gledaju kao na prijateljicu, ne
usuđujem se izložiti kraljičinu gnjevu otvorenim pristajanjem uz
svoju vjeru.
- Nema smisla da se dovodite u opasnost - složi se Kat. -
Kraljica je u početku obećavala vjersku snošljivost, ali čini se da
sada pjeva drukčiju pjesmu, a stvari se mogu samo pogoršati ako
ima istine u tome da će se vjenčati s kraljevićem Filipom. Gospe
mi, živimo u pogubnim vremenima.
- Doista je tako - odvrati Elizabeta, a srce joj klone pri pomisli
na predstojeći sukob.

- Ne vjerujte joj! - upozoravao je Renard, očiju blistavih od

treperava svjetla svijeća.
Mariju zbuni žestina njegova glasa.

412
 - To mi je sestra - reče polako - i do sada se pokazala odanom.
Samo se u vezi s vjerom nismo sporazumjele.
- U tome i jest njezina izdaja! - izjavi Renard. - Onaj smutljivac
od francuskoga poklisara potiče otpadnike i krivovjerce u
suprotstavljanju potpori mojega gospodara i cara te u protivljenju
udaji Vašega Veličanstva za kraljevića Filipa. Gospa Elizabeta u
savezu je s njim, u to sam siguran. Čak sam čuo da se govori kako
sada papisti kraljuju, ali će gospa Elizabeta to sve s vremenom
srediti.
- Ne mogu u to povjerovati - reče Marija, zabrinuto se
poigravajući prstenjem na prstima.
- Ne podcjenjujte je, gospođo - upozori je poklisar. - Očito se
priklanja novoj vjeri zato da bi privukla krivovjerce i pridobila ih da
je podrže.
Marija ustane i priđe rešetkastom prozoru. Dolje se pružalo
prazno i široko, mjesečinom obasjano dvorište. Većina je ljudi u
palači sada već u postelji, ali znala je da sama neće noćas dobro
spavati jer će joj um mučiti ovo pitanje u vezi sa sestrom.
- Imate li dokaza da ona spletkari protiv mene? - upita.
- Još ne - prizna Renard. - Dakako, možda je pogrešno
sumnjičim, ali bolje je spriječiti nego liječiti. Ona je lukava i
podmukla, a sposobna je i svakoga očarati. Po mojemu mišljenju,
gospođo, tako je opasna da biste je smjesta trebali poslati u Tower
ili u najmanju ruku maknuti s dvora jer je njezina prisutnost
nedvojbena prijetnja sigurnosti Vašega Veličanstva.
Marija je zurila u njega.
- Doista mislite da mi želi zlo? Renard slegne ramenima.
- Slavohlepna je. Možda su je drugi nagovorili na neke opasne
naume ili ih možda netko drugi poduzima u njezino ime.
Priznajem da sam se i sama bavila sličnim razmišljanjima - reče
Marija. - Teško mi je povjerovati da bi ona išla tako daleko, ali ne
sumnjam u to da ima drugih koji se neće ustručavati uzdignuti je na

413
moje mjesto, samo ako uzmognu. No, bez ikakvih dokaza, ne
mogu vlastitu sestru poslati u Tower. Ne, neću to učiniti. Ona
počne koračati amo-tamo.
- Sve će se riješiti pristane li preobratiti se na pravu vjeru. To
je moja iskrena želja. To je i nužno jer onaje prestolonasljednica.
- Sve dok Vaše Veličanstvo ne dobije sina - blagim će glasom
Renard.
Marija pocrveni.
- Kada se to dogodi, neću se više morati bojati sestre -
primijeti. - No, za sada moram dati sve od sebe da je privedem
našoj pastvi i obeshrabrim njezine krivovjerne pristalice. Sutra ću
je primiti. Zatražila je prijam jer je očito zabrinuta za svoj položaj.
Ja ću to iskoristiti kao svoju prednost.

Elizabeta se baci na koljena pred kraljicom. Dugo se

pripremala za ovaj susret, a sada, kada je došao trenutak, nije
mogla zaustaviti drhtanje i bila je na rubu suza: zbog toga što se to
dogodilo upravo na njezin dvadeseti rođendan i što ove godine nije
bilo nikakve proslave, osjećala se još gore. Nazočnost carskoga
poklisara, mračnoga, prijetećeg baziliska iza Marijina stolca,
utjerivala joj je još veći strah.
- Onda, sestro - reče Marija, bez osmijeha na licu i oprezna
pogleda - obje znamo zašto sam poslala po vas.
Elizabeti srce još jače klone. Nije joj bilo teško prizvati suze.
- I predobro vidim da Vaše Veličanstvo nije baš raspoloženo
prema meni - zamuca ona - a ne mogu se sjetiti drugoga razloga
tomu osim vjere. Ipak, molim Vaše Veličanstvo da mi zbog toga
oprosti jer sam odgojena kao protestantkinja i nikada me nitko
nije poučavao staroj vjeri.
Potrudi se dobiti na vremenu, rekla je samoj sebi.

414
 - Ponizno molim Vaše Veličanstvo - nastavi ona - da mi
dogovori pouku kod nekoga učenog čovjeka i da odredi koje knjige
trebam pročitati, tako da sama vidim dopušta li mi savjest da to
prihvatim.
Marijino lice zasja od radosne nade, ali Renard je upitnim
pogledom podozrivo promatrao Elizabetu. Ni najmanje nije dvojila
u to da jasno prozire njezinu neiskrenost.
- Od svega sam srca zahvalna što to čujem - reče kraljica. -
Dobit ćete odgovarajuću pouku, to vam obećavam.
- Zahvaljujem vam, gospođo - promrmlja Elizabeta pognuvši
glavu.
- Najveća mi je želja da vi prihvatite pravu vjeru - reče joj
Marija. - Uvjeravam vas, sestro, da bi vas, kada biste samo došli na
misu, vjera sigurno prožela. Moja je volja da sutra pribivate službi u
čast proslave rođenja Blažene Djevice Marije.
Elizabeta odluči pribjeći toliko puta iskušanoj izlici. Položi ruke
na struk i na lice navuče paćenički izraz.
- Jao, gospođo, bojim se da se ne osjećam dobro. Muče me
strahoviti bolovi u trbuhu.
I Marija i Renard se namršte.
- Bilo vam je dovoljno dobro da dođete ovamo i branite svoj
slučaj - reče čvrsto Marija. - Boga se ne smije odbacivati izlika ma.
Očekujem da ću vas ondje vidjeti.

Kad je Elizabeta nevoljko izišla iz svojih odaja, a Kat i njezine

pratilje za njom, zaprepasti se vidjevši znatiželjne dvorane nanizane
duž galerije kojom se išlo u kapelicu. Već je bilo dovoljno loše što
mora otići na misu, još i gore što će svi za to doznati, a neki od
onih koji su je promatrali s razočaranjem i neodobravanjem u
očima bih su pripadnici nove vjere.

415
 - Kat, toliko me boli želudac - na sav glas reče, trudeći se da
izgleda patnički i lagano teturajući. - Oh, oh.
Još je uvijek uzdisala kada primijeti približavanje kraljičine
povorke pa lagano jaukne spuštajući se u naklon na vratima
kapelice.
- Dobro jutro, sestro - reče Marija pridižući je. - Vjerujem da
se jutros osjećate bolje.
- Ne, gospođo - zastenje Elizabeta. - Bolesna sam. Marija je
izgledala ozlojeđeno.
- Osjećat ćete se bolje kada dobijete duhovno osvježenje -
žustro reče i uđe u kapelicu. Elizabeta se jednom rukom očajnički
uhvati za trbuh, a drugom u prolazu povuče za rukav Susan
Clarencieux, kraljičinu glavnu dvorsku damu.
- Molim vas, Susan, protrljajte me po trbuhu, ja ne mogu -
stenjala je.
Gospođa Clarencieux se zagleda u nju, posve svjesna igre koju
je Elizabeta igrala.
- Gospođo, moramo zauzeti mjesta jer misa samo što nije
započela - prosikće ona, malo se povukavši, tako da Elizabeta
može krenuti ispred nje.
Shvativši kako nema nikakve mogućnosti umaknuti, Elizabeta
polako ode na svoje mjesto, namjerno se poigravajući sićušnom
zlatnom knjižicom koju je nosila o pojasu, knjižicom u kojoj se
nalazila i molitva što ju je napisao njezin brat Eduard i moleći se da
oni koji su istoga uvjerenja kao i pokojni kralj shvate tu kretnju
kao znak da ona ostaje nepokolebljiva u svojoj vjeri.
Dakako, nije pristupila ispovijedi pa nije mogla ni primiti kruh i
vino, a kada je svećenik podigao hostiju, zatvorila je oči i sagnula
glavu kao u molitvi. No, to je bilo dovoljno da udovolji kraljici koja
je poslije toplo zagrli te joj daruje skup dijamant, broš od rubina i
krunicu od koralja. Krunicu Elizabeta gurne duboko u ladicu,

416
odlučna nikada je ne nositi. A sljedeće se nedjelje i ne pojavi na
misi.

- Ona se pretvara, gospođo, kako bi bolje igrala vlastitu igru! -

grmio je lord kancelar Gardiner.
- Sada se pokazuje u pravom svjetlu - dometne Renard. -
Gospođo, vi hranite zmiju u njedrima, kao što sam vas već
upozorio!
Marija pošalje po Elizabetu.
- Molim vas, sestro, govorite slobodno - potakne je. - Morate
reći vjerujete li čvrsto u ono u što su katolici oduvijek vjerovali o
svetome sakramentu: da u trenutku posvećenja on postaje stvarno
tijelo i krv našega Gospodina.
Elizabeta problijedi pa proguta pljuvačku, svjesna da je
Gardiner i Renard motre poput jastrebova spremnih baciti se na
plijen i sluteći opasnost u kojoj će se naći dade li pogrešan
odgovor. Mora po svaku cijenu zadržati Marijinu naklonost jer o
tome ovisi puno toga.
- Gospođo, uvidjela sam zabludu u svojemu shvaćanju - tiho
reče - i kanila sam javno izjaviti da sam pribivala misi zato što me
na to potaknula savjest te da sam onamo pošla svojom slobodnom
voljom.
Marija se osmjehne i naglo je zagrli.
- Obradovali ste mi srce tim riječima - reče. - O, kako dršćete!
Nemate razloga za to, sestro. Sve je u redu.
- Bojala sam se da sam nečim ozlovoljila Vaše Veličanstvo -
reče Elizabeta.
- To je prošlo - toplo reče Marija.
Promatrajući Elizabetu kako odlazi, Renard je jedva suzdržavao
ogorčenje.

417
 - Ona nas sve obmanjuje - reče on kraljici. - Na vaše pitanje
uopće nije dala izravan odgovor.
- I laže o svojemu obraćenju - režao je Gardiner. Marija je
izgledala potreseno.
- Još uvijek tako mislite, dragi moji prijatelji? - upita.
- Bojim se da je tako, gospođo - odgovori Renard. - Ona je
licemjerna. Jednoga dana nema pojma o katoličkoj vjeri, a sutradan
shvaća da je bila u zabludi. Pametna je, ali ne baš toliko. A Vaše
Veličanstvo, oprostite mi, odveć je lakovjerno i odveć spremno o
svakome misliti sve najbolje.
Biskup Gardiner sporazumno zagunđa.
- Muči me pomisao da će, ako umrem prije nego što rodim
sina, moje prijestolje prijeći u ruke osobe čija su uvjerenja tako
sumnjiva - polako reče Marija, opet se poigravajući prstenjem na
prstima. - Doista, bio bi to pretežak teret za moju savjest kada bih
dopustila Elizabeti da me naslijedi ako ste vi u pravu i ona na misu
dolazi samo zbog licemjerja. To bi bila prava nesreća za moje
kraljevstvo.
Utone u kraljevski naslonjač, a stare sumnje o Elizabeti izrone
na površinu njezina uznemirenog uma.
- Ona je, na kraju krajeva, kći osobe za čiji ste dobar glas
možda i čuli - ironično primijeti. - Osobe koja je doživjela
pravednu kaznu.
- Previše je naslijedila od značaja te gospe da bi bila dobra
kraljica - primijeti Gardiner. - Priznajem da sam nekoć bio zanesen
majčinim površnim čarima, ali na vrijeme sam progledao.
Marija ga, međutim, nije slušala. Hrvala se s posebnom bojazni
što joj je tijekom dugih godina bujala u grudima, a u posljednje joj
je vrijeme bila uzrokom mnogih besanih noći. Sada se, uza sve
druge goruće brige u vezi s Elizabetom, više nije mogla suzdržavati.

418
 - Moram vam reći kako sumnjam da je ona dijete mojega oca -
izleti joj najednom, čime i samu sebe iznenadi, jer nikada u životu
nije to ni pred kime naglas izrekla.
Gardiner i Renard zapanjeno se zagledaju u nju.
- Saslušajte me do kraja - reče im, pomalo bez daha zbog
vlastite iskrenosti. - Već sam prije mnogo godina, odmah nakon
priležničina pada, čula da se govori kako Elizabeta nalikuje Marku
Smeatonu, sviraču lutnje optuženome za zločinačke veze s tom
ženom. Više je od jedne osobe primijetilo da mu dijete nalikuje
licem i držanjem. Ako je to istina, onda mi ona uopće nije sestra, a
još manje zakonita nasljednica mojega prijestolja.
- I ja sam čuo kako se o tome šuška, ali se bojim da je to
nažalost bilo samo zlonamjerno govorkanje - reče biskup. - Vidio
sam onoga glupog Smeatona i nisam uočio nikakve sličnosti. A ona
izgleda baš kao pokojni otac Vašega Veličanstva, zar se ne slažete s
time?
- Žao mi je što i ja to ne mogu tako vidjeti - reče Marija.
- Očinstvo je nemoguće dokazati ili pobiti, stoga vam
savjetujem da se u to ne upuštate, gospođo - ustvrdi Renard. -
Nikada nisam vidio kralja Henrika ni Smeatona pa ne mogu ništa
tvrditi, ali ove se sumnje zasnivaju samo na glasinama. Nema
dokaza, nema ničega čvrstoga na temelju čega bi se nju moglo
razbaštiniti.
- To me i muči - reče Marija. - Svejedno, moje sumnje zbog
toga nisu ublažene.
- Najbolje je rješenje - reče Gardiner, uvijek poslovan i
praktičan - za Vaše Veličanstvo da se što prije uda i na svijet
donese nasljednika. Courtenay je spreman i voljan, stoga, gospođo,
što čekate?
Marija se lecne na tu bezobzirnost i još jače pocrveni.
Prisjećala se tajnih izvješća što ih je primila u vezi s
Courtenayjevim izletima u londonske bordele.

419
 - Premlad je - reče odbacujući taj prijedlog.
- I u savezu je s francuskim poklisarom koji snuje brak između
njega i gospe Elizabete - dometne Renard. - U tom se smislu, kao i
u svakome drugom, nje treba uvelike bojati, jer je bacila oko na
Courtenayja, u to ne sumnjajte. Isto se tako bojim da bi, ako ga
odbijete, gospođo, Courtenayjevi prijatelji mogli naumiti da vas
ugroze, a ustoliče Elizabetu, uz Courtenayja kao njezina supruga.
- Mislim da pogrešno procjenjujete Courtenayja - usprotivi se
Gardiner. - On nije dovoljno oštrouman smisliti takvu zavjeru.
- To me i brine - reče Renard. - Lako će pasti pod tuđi utjecaj.
Previše ste skloni tome momku, gospodine biskupe.
- Mnogo smo godina zajedno proveli u Toweru - ukočeno reče
Gardiner.
- Bojim se da vam to zamagljuje prosudbu - prezirno otpovrne
Renard. - Ne, gospođo - nastavi on odlučno, ne dopuštajući
ogorčenome biskupu odgovoriti - morate se udati, a španjolski
kraljević željno iščekuje vaš odgovor.
- Engleski ga narod nikada neće prihvatiti kao gospodara -
naprasito će Gardiner, odlučan dokazati svoj stav. - Courtenay je
bolji kandidat.
- Ne - reče Marija. - Dosta, gospodo. Ovo je pitanje previše
osjetljivo. Morat ću se pomoliti Bogu za vodstvo.
Čim se vrata zatvoriše, Gardiner se okrenu Renardu.
- Kraljica je žena i sve je ovo previše za nju - reče on
očajavajući.
- Upravo se zbog toga i mora udati, i to uskoro, tako da može
uživati korist od suprugove mudrosti i vodstva - istakne Renard.
- I izroditi djecu - dometne Gardiner. - To će gospi Elizabeti
pomrsiti račune! Njezino bi se Veličanstvo trebalo udati za
Courtenayja.
- Kraljević Filip bio bi bolja prilika - suprotstavi mu se Renard.

420
 Na dan Marijine krunidbe Elizabetu je mučila migrena. Uhvatila
ju je dok se s Anom Klevskom što se smiješila i klanjala vozila u
kočiji odmah iza kraljičine pa je gomili mahala kroz zasljepljujuću
maglu sastavljenu od isprekidanih crta, a do trenutka kada se našla
na počasnome mjestu u Westminsterskoj opatiji jedna joj je strana
glave već bila u stisku divlje agonije te je samo čeznula za time da
legne u postelju u zamračenoj sobi i čelo osvježi hladnom vodom.
Uzvišena glazba, latinski napjevi i zaglušni zvuk trube za nju su bili
prava muka, kao i sjaj stotina upaljenih svijeća. Glavu je morala
spustiti i sklopiti oči, tako da od sjajnoga obreda nije vidjela gotovo
ništa do povremena bljeska vlastitih skuta od bi jela damasta
raširenih na modrome sagu kojim je bio zastrt pod u crkvi i bogato
obuvenih nogu što su pripadale ljudima koji su u povorci prolazili
mimo nje. Samo je jednom podigla bolne oči, i to zato da vidi
krunu nad sestrinim čelom. Iznenadi je zanos na Marijinu licu...
Poslije je s kraljicom i kneginjom Anom morala sjesti za visok i
stol u Westminsterskoj dvorani gdje se održavala veličanstvena
krunidbena gozba. Trgne se kada kraljičin prvak na viteškome
konju uz bučan topot ujaše u dvoranu i po svojemu običaju izazove
ma koga da Njezinu Veličanstvu ospori kraljevski naslov. Od
pogleda na hranu osjeti mučninu i sve što je mogla progutati bilo je
nekoliko gutljaja vina.
Satima poslije toga, pospremivši stolnjake i uklonivši stolove,
sluge poslužiše goste hipokrasom i slatkim oblandama, a kraljica
poče obilaziti po dvorani primajući čestitke. Elizabeta bolnu glavu
osloni o studeni kamen na dovratku, a potom se, ulizički se
smješkajući, iznenada kraj nje stvori de Noailles.
- Nadam se da nalazim vaše gospodstvo u dobru zdravlju -
klanjajući se reče.

421
 - Vjere mi, ova mi je plemićka kruna preteška - požali se
Elizabeta trljajući vruće čelo. Renard je, primijeti, taj nejasno
zlokoban lik uobičajeno odjeven u crno, kružio negdje u blizini.
- Imajte strpljenja, gospođo - posavjetuje ju de Noailles. - Ova
će vam mala kruna uskoro donijeti veću.
- Ne razumijem vas - glasno mu odvrati, ali Renard je već bio
otišao. Što li će sada izvijestiti o meni, zapita se ona.

William Cecil tih joj je dana rijetko dolazio u posjet jer više
nije bio omiljen na dvoru pa se bojao da ne ugrozi i njezin ugled, ali
jednoga dana, jašući kroz perivoj oko Richmonda, Elizabeti uoči
poznat lik kako joj se približava na konju.
- Mislio sam da ću vas naći ovdje, gospo! - dovikne joj on u
znak pozdrava. - Pohitao sam da vas upozorim. Sigurno ste već čuli
vijesti iz Parlamenta.
- Znam da se Engleska službeno vratila katoličanstvu - reče
Elizabeta zategnuvši uzde i ogledavši se. Njezina je pratnja još bila
daleko.
- Da - mrko će on. - Sada je zabranjeno prigovarati misi ili
posjedovati molitvenik na narodnom jeziku. U Londonu vladaju
nemiri i što mislite da se događa? Uništavaju se crkve i napadaju
svećenici.
- Uskoro će za nas postati preopasno pridržavati se vlastite
vjere - zadrhti Elizabeta.
- Mnogi su pobjegh u inozemstvo - reče joj Cecil. - Vjerojatno
su mudro postupili.
Još ga je nešto mučilo. Čitala mu je to na licu.
- Što vas uznemiruje, stari moj prijatelju? - pozva ga da se
izjasni. Sviđala mu se njezina izravnost.
- Nešto što vam imam priopćiti - uzdahne on. - Morate znati
da je brak vašega oca s kraljicom Katarinom, majkom Njezina

422
Veličanstva, Parlament proglasio valjanim: zahvaljujući tome,
kraljica je zakonito dijete...
- ... a ja sam još uvijek kopile - gorko se nasmije Elizabeta. -
Hoću h onda biti i razbaštinjena? Cecil ne odgovori odmah.
- Ne, Parlament se ne bi s time složio, ali kraljica se raspitivala
bi li to bilo moguće - reče joj. - Mislio sam da biste to trebali znati.
Moramo poznavati svoga neprijatelja... razborito je tako
postupiti. 19
- Znači, još uvijek se ne pouzdaje u mene - reče Elizabeta,
potresena ovim vijestima. Zar je Marija doista toliko mrzi? Nije to
prije bila shvatila.
- Teško da je možete kriviti za to - primijeti Cecil. - Zna,
jednako kao i vi, da na misu odlazite preko volje, a da se u srcu
pridržavate svoje vjere. Želi da je naslijedi osoba katoličke vjere i
zbog toga bi vas rado razbaštinila.
- Što da učinim? - upita ga Elizabeta.
- Nastojte dobiti na vremenu - odvrati Cecil. - Nemojte učiniti
ni jedan pogrešan korak. I dalje idite na misu. Bog će imati
razumijevanja.

Kada su toga dana zajedno sjele za večeru u kraljičinoj

primaćoj sobi, Marija se nagne prema Elizabeti i utisne joj u ruku
zamotuljak ovijen svilom.
- Za vas - reče, a oči joj zasvjetlucaše.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati Elizabeta, iznenađena i
zadovoljna zbog tog očitog znaka milosti. - Vrlo ljubazno od
Vašega Veličanstva.

Ovdje je, dakako, riječ o anakronizmu: Moramo poznavati svoga

19

neprijatelja citac je iz Sun Tzuova Umijeća ratovanja, djela s kojim se

Europa prvi put upoznala krajem 18. stoljeća, a na engleski je
prevedeno tek početkom 20. stoljeća - nap. prev.

423
 Osmijeh joj izblijedi kada je otvorila sićušni zlatni diptih i u
njemu ugledala minijature kralja Henrika i kraljice Katarine.
- Ima ušicu i lančić tako da ga možete nositi o pojasu - reče
Marija, pomno je promatrajući.
- Ponizno vam zahvaljujem - natjera se Elizabeta izgovoriti. Da
je svoje likovanje udarila na velika zvona, Marija joj ne bi mogla
jasnije dati do znanja što ovime misli. Naime, ako je Katarinin brak
s njihovim ocem bio zakonit, onda Ana Boleyn uopće nije bila s
njime u braku. Tu je poruku prenosio ovaj dar. Poruku kojom se
potvrđuje i naglašava Elizabetino kopilanstvo. A od nje se još
očekuje da to nosi i time naglašava svoj okaljani položaj.
Nikada, pomisli. Ovo će se u ladici pridružiti krunici od koralja.
Renard dohvati ponuđeni stolčić i zahvalno sjedne kraj
žeravnika u Marijinoj sobici za molitvu čiji su zidovi bili prekriveni
oblogama što su oponašale draperije. Kasna je večer i kraljica se
čini umornom, pomisli on, gotovo je nestala u izrezbarenome
hrastovu stolcu.
- Moj gospodar car volio bi doznati odgovor na prosidbu
svojega sina - reče joj blagim glasom. - Pisao je Vijeću Vašega
Veličanstva, ali nije primio odgovor. Bojim se da postaje nestrpljiv.
Marija časak pošuti. Razmišljala je o pristalome muškarca na
portretu, muškarcu zbog kojega joj je srce podrhtavalo u
djevičanskim grudima, muškarcu koji će joj pomoći u velikoj zadaći
- povratku Engleske pod okrilje Rima, a ujedno je bila i zabrinuta
znajući da on nikada ne bi mogao ljubiti ostarjelu djevicu kakva je
ona.
- Zahvaljujem caru koji mi nudi bolju priliku nego što je
zaslužujem - reče naposljetku. - Nisam, međutim, sigurna hoće li
moji podanici za kralja prihvatiti stranoga kraljevića, a još uvijek ne
znam hoće li Vijeće dati pristanak za taj brak. A bojim se i da će
kraljević, uza sve ostale brige i odgovornosti u inozemstvu, u
Engleskoj provoditi malo vremena, a ja teško da bih na dulje

424
vrijeme mogla ostaviti kraljevstvo. I znam kako postoji bojazan da
će i nas uplesti u ratove koje vodi. Osim toga, znam da smo o
tome već razgovarali... njemu je tek dvadeset šest godina.
Dvadesetšestogodišnjega muškarca - nastavi porumenjevši, ali
odlučna u namjeri da sve do kraja razjasni vjerojatno zanima
tjelesna ljubav, a to nije moja želja, ne u ovoj životnoj dobi. Nikada
se nisam bavila mislima o ljubavi. Dakle, vidite, nikako se ne mogu
brzo odlučiti.
Renard joj podari najdobroćudniji mogući osmijeh.
- Gospođo, saslušajte me do kraja. Kraljević Filip tako je divan,
tako krepostan, razborit i skroman da se kod ljudskoga stvora to
čini pravim čudom - razmetljivo izjavi. - Daleko od toga da bude
mlad i zaljubljiv, Njegovo je Visočanstvo kraljević smirena i
postojana značaja. Ako Vaše Veličanstvo prihvati njegovu prosidbu,
on će vas osloboditi muke i truda koji su prije muški posao negoli
ženska briga. Njegovo je Visočanstvo velik vladar kojemu bi se
vaše kraljevstvo moglo obratiti za zaštitu i pomoć. Vaše će
Veličanstvo dobro postupiti povede li računa o svojim
neprijateljima: krivovjercima i nezadovoljnicima u svojemu
kraljevstvu, Francuzima i gospi Elizabeti. Svi bi oni ustali protiv vas,
samo kada bi za to imali sredstva.
Marija iskoristi priliku da spretno promijeni temu.
- Sretna sam što vas mogu izvijestiti da gospa Elizabeta više
nema sredstava, barem u jednom pogledu - objasni Renardu. -
Razgovarala sam prošli tjedan s Courtenayjem i on mi je povjerio
kako nikada nije imao želje oženiti se njome jer je prevelika
krivovjerka. Objasnila sam mu da na mene nikada ne bi mogao ni
pomišljati, što ga je, bojim se, malo povrijedilo pa sam mu ponudila
pronaći prikladnu katolkinju kojom bi se mogao zaručiti, ali on je
to odbio. Nadam se da će otići iz zemlje i to sam mu jasno stavila
do znanja. U kraljevstvu samo stvara nevolje, a sada kada sam ga
odbila, može ih i više izazvati. Pogledajte - pruži ona Renardu snop
pamfleta.

425
 - Ovo je nečuveno! - uzvikne on, na brzinu ih pregledavši i
pročitavši uvredljive i opscene tvrdnje o Filipovu ćudoređu koje su
dijelom bile odveć bliske stvarnosti da bi se osjećao ugodno, a koje
su se nedvojbeno temeljile na podacima što ih je ljubazno
priskrbio onaj štakor od francuskoga poklisara.
Renard se žurno pribere.
- Ovome je isključiva svrha ocrniti ime kraljevića Filipa, šoo bi
za Courtenayja bila prednost. Ne obazirite se nimalo na to,
gospođo, jer nijedna od tih kleveta nije istinita. - Pogladi se po
bradi. - Više me brine Courtenayjeva tvrdnja da se ne želi oženiti
gospom Elizabetom. Ne vjerujem u to. Naglašeno mu pokazuje
naklonost i često boravi u njegovu društvu. Vidim njihovo
prijateljstvo kao prijetnju Vašemu Veličanstvu.
- Razmišljala sam o mogućem rješenju - odjednom reče Marija.
- Elizabeti treba izvan zemlje naći supruga katolika. To će obuzdati
njezine ambicije.

Dan je bio svjež i vedar, a Elizabetu je razdragao vjetar što je

strujao mimo nje i nosio joj dugu kosu dok je u lovu podbadala
konja. Ispred nje je jahala kraljica, okružena omiljenim dvoranima, a
uvijek prisutni Renard galopirao je uz nju. Začuše se divlji povici
kada lovci ugledaše i okružiše plijen, a potom svi zauzdaše konje
kada Marija sjaše kako bi jelenu zadala smrtonosni udarac.
Elizabeta je sjedila u sedlu i ravnodušno promatrala kako krv
brizga iz grla prestravljenoga jelena. Kada životinji srce prestade
kucati, a dvorani počeše klicati, iznenada shvati da je jahač kraj nje
Courtenay. Činilo se da je ne primjećuje pa ga ona lagano dotaknu
po ruci.
- Gospođo - kimne joj on, uljudno i službeno, a potom se
okrene na drugu stranu.
Elizabeta nije ni mrvicu marila za Courtenayja, zapravo,
prezirala je tu kočopernu budalu, ali je uživala u očijukanju s njime

426
i bila spremna nestašno pothranjivati glasine o njima dvoma, ako
ništa drugo, a ono da ozlovolji carskoga poklisara. No, vrag neka je
odnese ako bude trpjela ovako neuljudno ponašanje nekoć
vatrenoga udvarača.
- Zašto smo tako suzdržani, milorde? - ona će izazivački.
- Ne smiju me vidjeti s vama, gospođo. Promatraju nas - reče
on ukočeno, pogledavši prema Renardu.
- Tjednima su nas promatrali - otpovrne ona. - Prije vam to
nikada nije smetalo, čak i kada su nas lajavi jezici već bili vjenčali!
- Moje nade nikada nisu išle tako daleko - promrmlja on.
- Priča se da ste se nadali i većemu, ali ste bili odbijeni - tiho
reče Elizabeta. - Uistinu, milorde, previše ste prevrtljivi i okrutni
prema osobi koju ste navodno ljubili.
On svrne na nju pogled, a gledao ju je kao da je prezire.
- Jesam li ikada rekao da vas ljubim, gospođo? Zaboravio sam.
Možda se s vama poigrala vaša mašta jer ja nemam nikakve
namjere združiti se s krivovjerkom ili s osobom koja je u tako
velikoj kraljičinoj nemilosti. Cijenim svoje mjesto u svijetu. A sada
me ispričajte.
Njegove riječi padoše poput pljuske. Elizabeta ostane bez
riječi, zatečeno promatrajući Courtenayja kako se na konju
udaljava. Odjednom poželi biti daleko od svega, daleko od
spletaka, himbi, glasina, sumnji i sveprisutnoga osjećaja pogibelji
koja joj prijeti. Njezin položaj na dvoru postaje sve opasniji,
shvaćala je, ali isto joj je tako bilo i zasljepljujuće jasno da više ne
uživa poštovanje visokih dužnosnika. Da nije tako, Courtenay se
nikada ne bi usudio prema njoj ponašati ovako uvredljivo.
Iznenadaje, došavši niotkuda, obuzme čežnja za mirom i
spokojem u Hatfieldu. Poželi se vratiti onamo zajedno s Kat,
Aschamom i Parryjem, još jednom utonuti u taj poznati i obični
život. Dok su svi jahali natrag prema palači, ona naglo primakne
konja uz kraljičina.

427
 - Vaše Veličanstvo, mogu li dobiti dopuštenje da se povučem s
dvora? - žalostivo upita.
Marija se namršti.
- Zašto? - upita.
- Umorna sam od dvora, gospođo, i želim živjeti u vlastitome
domu.
- Ne - reče kraljica. - Ne mogu to dopustiti.
- Ali gospođo...
- Rekla sam ne! - vikne Marija. - I ni riječi više o tome.
Obeshrabrena, Elizabeta se povuče.
- Što je to bilo, gospođo? - raspitivao se Renard postrance se
nagnuvši u sedlu prema kraljici.
- Želi dopuštenje da se povuče u Hatfield - stisnutih mu usana
reče Marija. - Zar ona uistinu misli kako je mogu pustiti da ode?
Kada se jednom nade ondje, imat će slobodne ruke kovati zavjere
protiv mene. Ne, hoću da bude ovdje, gdje je mogu držati na oku.
- Vrlo mudro, gospođo - reče Renard. - Vidio sam je u
razgovoru s Courtenayjem. Uvjeren sam da s njime i monsieurom
de Noaillesom spletkari protiv Vašega Veličanstva. Opet vas
molim, gospođo, pošaljite je u Tower gdje vam više neće
predstavljati prijetnju.
- Ne - reče Marija tvrdoglavo. - Više je volim zadržati ovdje. A
ako Courtenay s njome nešto snuje, uskoro će to ispričati majci
jer joj sada sve povjerava. A njegova će majka onda to ispričati
meni jer smo nas dvije već godinama u prijateljstvu. Moramo samo
sjediti i čekati.
- Kraljica se zaručila! - javi Kat Elizabeti zatekavši je kako
usamljena sjedi u spavaonici i veze korice za knjigu. - Udat će se za
španjolskoga kraljevića! Po cijelom se dvoru priča o tome.
Elizabeta skoči na noge, zaboravljajući na vez.

428
 - Napokon se odlučila. Nadala sam se da će ga odbiti. Nimalo
nije sumnjala u to da Marija čini kobnu pogrešku.
- Kao i mnogi drugi, ako čovjek drži uši otvorene i sluša ono
što se okolo mrmlja - reče Kat.
- Uistinu, bojim se za naše kraljevstvo - reče Elizabeta
uvjereno. - Taj će vladar u Englesku dovesti inkviziciju. Nije
prijatelj protestantima. A mogao hi ovu osiromašenu zemlju uvući i
u one svoje pogubne Habsburške ratove. Puk to zacijelo neće
otrpjeti.

Puk to i nije htio otrpjeti. Izbili su neredi. Ne žele Španjolca za

kralja ni vidjeti kako Engleska postaje tek jedan od carskih posjeda.
Ovaj će Filip, bojali su se, vladati oštro i nemilosrdno, ta zar nisu
svi Španjolci takvi? Tko nije čuo stravične priče o njegovim
zvjerstvima i krvavome postupku s krivovjercima? Kraljica mora da
je luda što uopće razmišlja o tome braku.
Ali, kad je jednom dala riječ oklijevajući, gotovo s mukom -
kraljica se neraskidivo obvezala.
- U potpunosti ću ljubiti kraljevića i pokoravati mu se -
zavjetovala se pred Renardom. - Neću činiti ništa protiv njegove
volje, a ako bude želio na sebe preuzeti vladavinu u mojem
kraljevstvu, neću ga u tome sprječavati.
- Ništa ne smije stati na put ovom velikom savezu - ustrajao je
Renard. - No, tu je još uvijek gospa Elizabeta. Bojim se da ona
predstavlja najveću prijetnju. Ona je vaša nasljednica, njezino je
krivovjerje poznato pa će oni koji se protive ovome braku možda
htjeti nju postaviti na vaše mjesto. Gospođo, morate je
onemogućiti, bilo tako da je pošaljete u Tower ili tako dajoj
iskažete poštovanje kao prestolonasljednici, uza svu ljubaznost i

429
počasti. Tako biste možda mogli osigurati njezinu odanost i
potporu, ali u to sumnjam. On odmahne glavom. - Radije bih se
opredijelio za Tower.
- Ne mogu je baciti u tamnicu - izjavi Marija. - To bi bilo
nepravedno jer za to nemam osnove. No, postaje mi sve teže
prema njoj pokazivati prijateljstvo. Ne mogu joj vjerovati niti mogu
zaboraviti uvrede koje je njezina majka nanijela mojoj, Bog joj dao
duši lako. Ipak, za sada ću radije dopustiti da stvari ostanu kakve
jesu, uz dodatno ograničenje da svatko tko zatraži da je posjeti na
dvoru prvo mora dobiti moje dopuštenje. Time bi se trebalo stati
na kraj zlonamjernosti monsieum de Noaillesa.

Mrzeći samu sebe, Elizabeta je koračala galerijom prema

kapelici. Opet je bila nedjelja i ona je nevoljko išla na misu. Na
vratima ju je čekala kraljica, a njezine su pratilje stajale iza nje.
Kada se Elizabeta približi, Marija ne obrati pažnju na nju. Umjesto
toga, okrene se svojim rođakinjama, vojvotkinji od Suffolka i grofici
od Lennoxa, pa im dade znak da odmah za njom pođu do
kraljevske klupe.
Elizabeta ostane stajati kao kip, zbunjena i ponižena. Ovo je
javna uvreda. Ona je prestolonasljednica i druga žena u zemlji,
jedina kojoj je dano pravo ući u kapelicu odmah nakon Njezina
Veličanstva, ima prednost pred svima ostalima. Ali, Marija je ovim
pogubnim postupkom dovela u sumnju njezin položaj i osramotila
je pred prisutnim dvoranima. Stajali su, skrivajući rukom
podsmijeh, šapćući i buljeći. To se ne može trpjeti.
Sve je Elizabeti govorilo, i ovaj put, da je u opasnosti i da treba
otići s dvora čim uzmogne. Nakon mise, potraži sestru i klekne
pred njom. Ponovno zamoli za dopuštenje da se povuče na svoje
imanje. Marija joj ga ponovno uskrati.

430
 Kada Elizabeta vidje ozbiljno lice Williama Cecila koji ju je
čekao u njezinoj primaćoj odaji jednoga jutra u studenome, znala je
da joj donosi lošu vijest.
- Dobio sam dopuštenje da vas vidim pod izgovorom da je
riječ o vašemu imanju - objasni joj. - Ali, zapravo sam vam došao
reći da su gospa Jane Grey i njezin suprug izvedeni pred sud i
osuđeni.
- Pa njoj je tek šesnaest godina! - uzvikne zaprepašteno
Elizabeta. - Mlađaje od mene. Mislila sam da će kraljica biti
milosrdna.
- Oh, mislim da i jest takva - uvjeri je Cecil - ali ne može to
pokazati u javnosti. Od svojih veza ovdje na dvoru čujem da je
suđenje bilo tek formalnost kojom će se odobrovoljiti španjolski
poklisar koji želi da se Jane pogubi, a vama, gospođo, nije prijatelj,
kao što sigurno znate.
Elizabeta osjeti slabost i paniku. Srce joj stade lupati, a dlanovi
joj se oznojiše.
- Onda ne misle zbilja smaknuti Jane?
- Sumnjam - odvrati Cecil. - Kažu mi da je kraljica namjerava
ostaviti u Toweru sve dok ona sama ne rodi nasljednika. Gospodar
Renard nije previše sretan zbog toga, ali se govori da je kraljica
odlučna poštedjeti djevojku. Uostalom, ona i nije željela krunu,
silom joj je nametnuta. Dakle, nije izdajnica. Ne, Njezino
Veličanstvo ne mora se bojati gospe Jane. Drugi snuju naume u
njezino ime, jer se ta budalasta mlada gospa, za razliku od vas,
gospođo, još uvijek trudi pokazati da je nepokolebljiva
protestantkinja. Dakle, još uvijek može postojati žarište neke
druge urote s ciljem da se nju ustoliči kao kraljicu. Mnogi se ljute
zbog ugovorenoga španjolskog braka pa će se sigurno naći više
odjedne usijane glave spremne staviti život na kocku i javno je
podržati.

431
 - Znači, još uvijek nije izvan opasnosti - reče Elizabeta, a srce
joj je udaralo u grudima. - A nisam ni ja, Williame! I ja bih mogla
biti u žarištu protestantske urote. Nisam pretjerano gorljivo
prihvatila rimsku vjeru i jasno sam stavila do znanja da na misu
odlazim pod prisilom. Ako, dakle, kraljica može na smrt osuditi
šesnaestogodišnjakinju koja je njezino meso i krv, onda može
osuditi i mene. A nešto mi govori da će, ako je Renard pridobije,
tako i postupiti.
- Smirite se, gospođo - umirivao ju je Cecil, nesigurno joj
ovivši ruku oko drhtavih ramena. - Većina vjeruje da Jane neće
umrijeti. Njezin je život izvan opasnosti. Iako se neki zalažu za
njezinu smrt, kraljica je milosrdna i pravedna vladarka.
- Molim se da budete u pravu - reče mu Elizabeta, očiju
zamućenih od straha. Znala je da se više ne može osloniti na
kraljičinu naklonost i milosrdnu narav. Odjednom joj se svijet oko
nje učini još opasnijim mjestom.

Čim je ušla u svoje odaje, Elizabeta ugleda pismo što ga je

netko bio gurnuo ispod vrata. Oprezno, sagne se podignuti ga.
- Što je to? - upita Kat ušavši za njom u sobu, lica prepuna
znatiželje.
- Ne znam - odgovori Elizabeta, srca teška od slutnje.
Oprezno, kao da je pismo otrovano, prelomi pečatni vosak bez
ikakvih oznaka.
Potpis u dnu kratke poruke iza koje su slijedile riječi „Za ljubav
Božju, spalite ovo!” bio joj je nepoznat.
- Poruka od sir Thomasa Wyatta - reče. - Tvrdi da mi piše iz
ljubavi prema kraljici i našemu engleskom kraljevstvu. Želi spriječiti
španjolski brak jer je putovao po Španjolskoj i vidio što je tamo
učinila inkvizicija.
- Sir Thomas Wyatt? - prekine je Kat. - Bio je jedan pjesnik po
imenu sir Thomas Wyatt. Njegova je obitelj bila bliska s vašom

432
majkom: njegova ju je sestra pratila do stratišta. Govorilo se i o
tome da je taj pjesnik svojedobno bio zaljubljen u vašu majku i
suparnik kralju Henriku u nastojanju da stekne njezinu ljubav.
- Pročitala sam neke od njegovih pjesama - reče Elizabeta. –
Mnogo je pisao o ljubavi. Jesu li te pjesme napisane za moju majku?
- Vjerujem da neke od njih jesu - reče joj Kat. - Najvjerojatnije
je bilo tako jer nakon njezine smrti više nisu kružile po dvoru. Ovo
mora da je njegov sin.
- Šteta što nije naslijedio očevu rječitost - primijeti Elizabeta. -
Ovo je nezgrapno sročeno. - Preleti pismo očima. Kaže da na
visokom mjestu ima prijatelje koji se, ako je nužno, zalažu i za
upotrebu sile kako bi se kraljicu spriječilo u udaji za kraljevića
Filipa. Imenom spominje Courtenayja, monsieum de Noaillesa...
- To me ne bi začudilo - odvrati Kat.
- Kaže da kraljici ne misli nikakvo zlo, da su on i njegovi
prijatelji svi pobožni katolici, ali i engleski rodoljubi. Traži moju
potporu.
- Nemojte mu je dati! - uzvikne Kat.
- Mislite li da sam glupa? - odvrati Elizabeta. - Već sam ionako
dovoljno u nevolji, a ovo su opasna vremena. Spalit ću poruku i
zaboraviti da sam je ikada primila. Zapravo... - dometne počevši
koračati amo-tamo i uzbuđeno kršeći ruke - predviđam još mnogo
zlih namjera. Mislim da će mi podalje od dvora biti puno sigurnije
živjeti. Moram otići odavde. Idem sada kraljici ponovno je zamoliti
za dopuštenje da se povučem u neku od svojih kuća.

Marija je sa sumnjom promatrala sestru koja je klečala pred

njom.
- Zašto želite napustiti dvor? - oštro upita.
- Čeznem za mirom na ladanju, Vaše Veličanstvo - postojanim
glasom odvrati Elizabeta. - Umorna sam od ovdašnjega stalnoga

433
života pred očima javnosti. Voljela bih nastaviti učenje u miru i
zadovoljstvu. Uistinu, drugo u životu i ne tražim.
Marija ostane šutke sjediti, razmatrajući u glavi njezinu
zamolbu. Treba li pustiti Elizabetu da ode? Znači li djevojka uistinu
opasnost za nju, kako ustrajno ponavlja Renard? Ili je iskrena u želji
da vodi povučeniji život? Istinu govoreći, Marija bi bila sretna da joj
može vidjeti leđa, biti pošteđena pogleda na taj stalni trn u
vlastitome oku, trn čija je blistava mladost u takvoj suprotnosti
njezinu izblijedjelom izgledu i čije je upitno podrijetlo u njoj
izazivalo svu silu briga.
Odjednom više nije bila u stanju podnijeti pogled na Elizabetu.
Sestra joj je prouzročila samo nevolje i bit će sretna da je se riješi.
- Izvrsno - reče joj hladno. - Možete poći u Ashridge, kao što
želite. Ali, upozoravam vas, vaša je sadašnja igra poznata. Ako
odbijete slijediti put dužnosti i ustrajete u prijateljevanju s
Francuzima i krivovjercima... ne, nemojte mi proturječiti, znam što
ste smjerali... gorko ćete se kajati.
- Gospođo - zaprepašteno uzvikne Elizabeta - nikada nisam
tražila francusko prijateljstvo niti sam se povezivala s
krivovjercima. Ja sam istinska i blagonaklona podanica Vaše Milosti.
Nikada ne bih kovala zavjeru protiv vas, nikada. Pobožna sam
katolkinja i u Ashridge ću povesti svećenike kako bih mogla uživati
u utjesi koju pruža misa.
- Čula sam da ste se tajno sastajali s monsieurom de
Noaillesom - optuži je Marija.
- Tko god je to rekao Vašemu Veličanstvu, ne želi mi dobro -
pobuni se Elizabeta. - To nije točno. Uvijek sam s njime
razgovarala ondje gdje su nas svi mogli vidjeti.
Marija se nije činila uvjerenom.
- Gospođo nastavi Elizabeta najponiznije vam zahvaljujem što
ste mi dopustili da se povučem s dvora. Uvjeravam vas da ću, dok

434
budem boravila u Ashridgeu, činiti sve što je u mojoj moći da vam
ugodim i zaslužim vašu naklonost.
- Hm - reče kraljica. - Možete ići. Želim vam sretan put. Čim je
Elizabeta ustala iz klečećeg položaja i naklonila se pri izlasku iz
sobe, Marija povuče u stranu zavjesu iza koji su se krila vrata sobe
za molitvu u koju se bio sklonio Renard. Izgledao je zabrinuto.
- Vaše Veličanstvo, bojim se da ste postupili previše
popustljivo s gospom Elizabetom. Trebalo ju je zadržati ovdje, da
vam bude na oku.
- Ne želim je ovdje - čvrsto odvrati Marija.
- Nije vas valjda zavarala svojom glumom? - namršti se Renard.
- Nije - uvjeri ga Marija. - Kao i vi, dragi prijatelju, vjerujem da
će ona biti uzrok velikome zlu ako se s njome ne obračunam. Ali,
nema dokaza, a savjest mi neće dopustiti da bez ikakvih do kaza
poduzmem nešto protiv nje.
- Dat ćete je nadzirati? - ustraje poklisar, lica prepuna briga.
- Naravno. Dat ću postaviti ubode u njezino kućanstvo - reče
kraljica. - Ništa se ne bojte.
- Izvrstan naum, gospođo - Renard će malo se opustivši. - A
kako ona ne bi ništa posumnjala, smijem li predložiti da se Vaše
Veličanstvo od nje oprosti u sestrinskome raspoloženju?
Marija uzdahne.
- Pretpostavljam da ću morati - reče ona. - Ipak, teško mogu
vjerovati da mi je ona sestra. Nije više ono slatko, ljupko dijete
koje sam toliko voljela dok je otac bio živ. Bojim se da su je
taština, krivovjerje i slavohlepnost promijenili. Više ne mogu misliti
o njoj kao o dragoj sestri, nego je doživljavam kao guju u njedrima.

435
 - Majko Božja, daj mi snage da sklopim ovaj brak - molila se
Marija. - Učini me dobrom suprugom, kao što si i ti bila, i zagovaraj
me kod svojega Sina da me blagoslovi djecom.
Suze joj navriješe na oči dok je sebe zamišljala kako - napokon
- drži dijete u naručju.
Bila je sama u sobi za molitvu, klečeći na klecalu i tako
zadubljena u molitvu da nije ni primijetila polagano otvaranje vrata
iza svojih leđa ni mek šum nogu što uzmiču. Međutim, čula je
udarac i osjetila vonj još i prije nego što se okrenula i vidjela mrtva
psa kako leži na rogožini, omlitavjelih čeljusti i izbuljenih očiju.
Ruka joj poleti do usta prigušiti vrisak, ali kad vidje kako je
jadno pseto osakaćeno, zajeca od straha. Glava mu je bila ostrižena
u tonzuru, kao u svećenika, uši razrezane po dužini, a uže čvrsto
stegnuto oko vrata, kao jasan dokaz da je zadavljen.
To je bilo upozorenje, i to ozbiljno, koje možda prethodi
daljnjem nasilju. Marija nije nimalo sumnjala da je pas ubačen u
sobu u znak prosvjeda zbog predstojećega braka. Potrči do vrata i
pogleda van, ali već je bilo prekasno. Nigdje nikoga. U njezinu
velikome kućanstvu nije bilo nade da će se pronaći krivac.
Jecajući, ona pohita potražiti Renarda.

Elizabeta primijeti da kraljica izgleda blijedo i ispijeno - nimalo

poput sretne zaručnice koja će se uskoro udati. Ponašanje joj se,
međutim, nije slagalo s izgledom. Bilo je toplije nego uobičajeno.
- Ustanite, sestro - reče. - Bog vas čuvao na putovanju.
Elizabeta ostane na koljenima. Potaknuta Marijinim ljubaznijim
ponašanjem, osjeti se obodrena uputiti joj zamolbu.
- Vaše Veličanstvo - reče - molim vas da ne vjerujete nikome
tko u mojoj odsutnosti bude o meni širio ružne glasine, a ako

436
čujete kakva lažna i zlonamjerna izvješća, molim vas da mi učinite
čast i o tome me obavijestite kako bih dobila priliku dokazati da su
to klevete.
Bilo je toliko iskrenosti na njezinu licu i u njezinu glasu da se
Marija zbuni.
- Učinit ću kao što tražite - žustro reče, samu sebe prezirući
što svojoj pametnoj sestri dopušta da je prevari. - A prije nego što
odete, imam za vas novogodišnje darove.
Od jedne pratilje preuze toplu kapuljaču od samurovine i dvije
krasne biserne niske pa ih predade Elizabeti. Oči im se na tren
susretoše, a potom Marija skrene pogled.
- Najponiznije zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ovim
prekrasnim darovima - reče Elizabeta, iskreno dirnuta.
Marija se nagne prema njoj i kratko je zagrli.
- Pođite s Bogom - reče.

Prosinački je vjetar bio leden, a putovanje prema sjeveru

naporno, ali Elizabeta se, sjedeći u drmusavoj kočiji, osjećala
donekle zaštićenom zbog sestrina ljubaznoga pozdrava i
neočekivanih darova. Na tome mora dalje graditi, zaključi, sve
sigurnija u uspjeh, pa kada se približiše Ashridgeu, pozva teklića i
naredi mu da odjaše natrag u Whitehall.

- Ona traži pluvijale, misnice, kaleže i druge ukrase za svoju

kapelicu - zamišljeno reče Marija Renardu.

437
 - Gospođo - opomene je on - ne dajte se prevariti. Samo vas
misli uljuljkati u osjećaj lažne sigurnosti. Poznajem ja njezine
smicalice.
- Znači, još uvijek mislite da je prijetvorna? - upita Marija. - A
ja sam se nadala da je doista privedena istini.
- Vaše je Veličanstvo odveć puno dobrote da bi povjerovalo i u
što lose o drugima - zaprede Renard - ali ne možete si priuštiti da
popustite u budnosti. Ona je neiskrena i ovo je samo njezino
izrugivanje Bogu.
- Ipak, ako ima i najmanjega izgleda da je iskrena, moram joj
poslati ono što traži - izjavi Marija. - Na kraju krajeva, to je
namijenjeno za Božju službu.
Unatoč ledenome vremenu i Katinim prosvjedima, Elizabeta je
odlazila u uobičajene jutarnje šetnje. Umotana u debeo ogrtač i
glave pokrivene novom kapuljačom od samurovine, u čizmama i
rukavicama da se zaštiti od studeni, koračala je kroz park,
razbacujući nogama prljavu bljuzgavicu punu istrula lišća. Kat se,
teško dišući, mučila zadržati korak s njome.
- Vjere mi, gospo, dajte da se vratimo - molila je. - Uopće ne
osjećam prste, tako su mi ledeni.
- Uskoro - obeća Elizabeta. - Ali prije toga moram vam nešto
pokazati.
Krene prema zaklonu među stablima što su se dizala pred
njima.
- Ne može li to pričekati dok se vratimo u kuću? - žalostivo
upita Kat.
- Ne. Promatraju nas - reče tiho Elizabeta.
- Promatraju nas? - ponovi Kat.
- Da. Zar ste mislili da će me kraljica ovdje ostaviti da bez
nadzora kujem zavjere protiv nje... kako to ona strahuje?
- Pa vi to nikada ne biste učinili! - uzvikne Kat.

438
 - Ne, ne bih - nepokolebljivo potvrdi Elizabeta. - Ali, drugi bi
to mogli učiniti umjesto mene. Pogledajte...
Ona tutne komad papira u Katine ruke. - Još jedno pismo od
našega prijatelja Wyatta - promrmlja. Od pogleda iz kuće sada su
ih štitila čvrsta stabla starih hrastova. Kat pročita pismo.
- Ovo je veleizdaja! - dahne, a iz lica joj nestane boje.
- Znam - reče Elizabeta. - Žele da se udam za Courtenayja, i to
radi čega? Zato da bi se tako združila Plantagenetova i Tudorova
kraljevska krv i nas dvoje zasjeli na prijestolje. Toliko o Wyattovoj
tvrdnji kako ne misli naškoditi mojoj sestri.
- No, četiri vojske spremne za pohod na London?! -
zaprepašteno uzvikne Kat.
- Pssst! - prosikće Elizabeta, uzrujano se ogledavajući. Nije bilo
nikoga, tek šuma okovana mrazom i goli kosturi stabala.
- Treba upozoriti kraljicu! - navaljivala je Kat.
- A tko će to učiniti? - upita Elizabeta. - Ja? I kako ću objasniti
odakle mi ovi podaci? Morala bih pokazati pismo u kojemu me
Wyatt pita hoću li ih voditi, rame uz rame s Courtenayjem.
Izgledat će kao da sam ih i do sada ohrabrivala, a to će onome liscu
Renardu pružiti izgovor da kraljicu potakne na obračun sa mnom
kao s izdajnicom. Ne, Kat, već sam to prošla, ne zaboravite, i to s...
s...
Nije mogla izgovoriti admiralovo ime. Bio je mrtav gotovo pet
godina, a sjećanje na njega i na opasnost u kojoj se bila našla još
uvijek joj je obilježavalo dušu. Kat je suosjećajno zurila u nju. I
sama se svega predobro sjećala. I sama je bila u Toweru.
- Ne - reče Elizabeta pribravši se - neću se ni na koji način
uključivati u to. Uništit ću ovo pismo i sve zadržati za sebe.
Spletke protiv vladara dovode do gadnih posljedica. Moji bi se
neprijatelji veselili da me vide osuđenu za veleizdaju. Nemam
namjere pružiti im to zadovoljstvo.

439
 Pohita naprijed, ostavivši za sobom Kat koja ju je s mukom
sustizala.
- Ne, ništa ne mogu dokazati protiv mene - govorila je
Elizabeta - ali opasnost još nije minula. Među ovim urotnicima koje
Wyatt poimence navodi nalazi se i sir James Pickering za kojega
sam mislila da mi je pravi prijatelj. Prije manje od dva mjeseca
došao je potajno k meni i pitao me kako gledam na očekivani brak
sa Španjolskom. Bio je silno uporan. Ali, nisam se dala navući da
išta kažem, Kat. Onda je tu i sir James Crofts, još jedna osoba koja
u posljednje vrijeme prema meni pokazuje veliku naklonost.
Sada su već zalazile dublje u šumu. U predstojećim ću tjednima
morati biti silno oprezna - nastavi Elizabeta. - Pozvat ću u kuću
neke zakupce, neka se potajno naoružaju i dođu me štititi.
- Od koga? - upita Kat.
- Od sudbine! - žustro joj odvrati Elizabeta, a potom se
iznenada zaustavi i zagleda u stariju ženu. - Sigurno vam je hladno,
draga Kat - primijeti. - Trebale bismo se vratiti.
- Mislila sam da nikada nećete primijetiti - zahvalno promrmlja
Kat. - Smrzavam se, ali sam i posve potresena kada samo pomislim
na tu zavjeru.
- Vi o tome ništa ne znate - reče joj čvrsto Elizabeta. - Kao ni
ja. Naša je sigurnost u našoj šutnji.
Približavale su se otvorenom području. Elizabeta se iznenada
zaustavi i stavi prst na usta.
- Slušajte! - prošapće.
Kat naćuli uši. Isprva je čula samo vjetar koji je njihao granje
nad njihovim glavama i povremeni ptičji krik. Onda začuje zvuk
nalik na skriveni odjek koraka po paprati, i to nedaleko od njih.
Užasnute joj se oči susretnu s Elizabetinima u kojima se čitao
oprez.
- Netko nas uhodi? - nečujno reče Kat.

440
 - Sigurno - odvrati Elizabeta uz mrk osmijeh. - Eto, opet se
čuje. Ali, nas nitko nije čuo. Bile smo s druge strane, a naš nevidljivi
uhoda dolazi iz suprotnoga smjera. Prekasno, bojim se! - neveselo
se nasmije.
- Tko prisluškuje, samo o sebi loše čuje - reče naglas. -
Zamislite, Kat, uhoditi gospu i njezinu pratilju! Očito su vrpce i
čipka postale pitanje od državne važnosti?
Vragolasta pogleda u očima, Elizabeta zbaci kapuljaču s glave i
stade grabiti prema kući, pustivši da duga crvena kosa leprša za
njom. Daleko iza nje promatrač među stablima ostade lupkajući
nogom.

441
 16. 1554.

B ila su prošla već tri tjedna od skidanja božićnih ukrasa kada je

sir James Crofts stigao u Ashridge. - Ne mogu ga vidjeti - reče
Elizabeta. - Ne osjećam se dobro.
Nije lagala. Već je nekoliko dana patila od nadutosti i groznice.
a zglobovi su je strahovito boljeli. Liječnik je utvrdio upalu bubrega
i propisao joj mirovanje pa je stoga ležala u postelji, uzrujano ječala
zbog svojega stanja i bezvoljno pokušavala čitati knjigu. Posljednje
što joj je sada trebalo bilo je upetljavati se u mahnite i opake
spletke Thomasa Wyatta i njegovih prijatelja.
Odvojene od svijeta kako zbog lošega vremena, tako i zbog k
raljičine odlučnosti da sestri ne dade priliku za urotu s
neprijateljima Krune, Elizabeta i Kat sve su nestrpljivije očekivale
vijesti o tome što se događa na dvoru i u vanjskome svijetu. Nije
bilo nikakvih novosti o tome je li određen dan za kraljičinu udaju,
kao ni - srećom! - o ustancima ili zavjerama. Elizabeta se počinjala
pitati je li cijela urota bila tek Wyattova izmišljotina. No, sada ju je
u velikome salonu čekao jedan od poimence navedenih urotnika.
- Kaže da je hitno, gospo - zabrinuto reče Kat.
- Recite mu da sam bolesna - prasne Elizabeta. - Ne,
pričekajte. Moram doznati što se događa. Recite mu da ću sići čim
se osvježim.
Rekavši to, nesigurno pokuša ustati iz postelje, a potom brzo
sjedne jer joj se zavrtjelo u glavi. Trebalo joj je nekoliko časaka
prije nego što je uspjela ustati i pripremiti se.
- Pođite sa mnom - reče ona Kat. - Trebam svjedoka. Jedan
pogled na neuredan izgled njezina posjetitelja upozori je da nije
riječ o običnome posjetu.
- Budite mi pozdravljeni, sir James - reče i upitno ga pogleda.

442
 - Gospođo, nemam puno vremena - reče on žurno. - Bračni je
ugovor sa Španjolskom potpisan i narod se buni protiv njega Vijeće
je poslalo vojnike da razbiju pobunu u Exeteru. Naš je naum još
uvijek isti, ali Courtenay nas je izdao, a kraljica doznala za naše
namjere.
- Naše namjere? - hladno ponovi Elizabeta.
- Sir Thomas Wyatt rekao nam je da se vi s njima slažete,
gospođo.
- Ni s čim se ja ne slažem, gospodine! - prasne Elizabeta. Znala
je da po svaku cijenu mora ostati izvan ove zavjere ili bi je ona
mogla stajati glave.
- Oprostite mi, gospođo, ali meni je stavljeno do znanja da ste
uz nas.
Crofts je izgledao uplašeno i zbunjeno.
- A tko vam je to stavio do znanja? - htjela je znati Elizabeta.
- Wyatt osobno, gospođo. On čak i sada diže na ustanak ljude
u Kentu jer smo početak morali odgoditi. S nama je i vojvoda od
Suffolka, a ja sam na putu prema velškoj granici da ondje potražim
potporu. Doista, moram požuriti jer vrijeme nije uz nas.
Elizabeta je zurila u njega kipteći od bijesa. Kakve li
uobraženosti!
- Jeste li svjesni da je ovo što ste vi naumili veleizdaja? - upita
ga, strašna u svojemu gnjevu baš kao što joj je bio i otac. - Je li vam
palo na pamet da dolaskom ovamo ugrožavate mene, baš kao i
sebe? Vaša suluda hrabrost prelazi sve granice!
- Došao sam u najboljoj vjeri kako bih vas upozorio - prigovori
Crofts. - Courtenay im je rekao da ste uz nas.
- Što je rekao?! - užasnuto uzvikne Elizabeta, primjećujući da se
Katino lice ukočilo od užasa.
- Priznao je da se kanio oženiti vama i da Vaša Milost nije...
ovaj... imala ništa protiv - posramljeno joj objasni Crofts.

443
 - Nikada nisam pristala! - uzrujano izjavi ona. - Nije imao pravo
upletati me u to jer nikada nisam rekla da ću se udati za njega. A
vjernost, sir James, dugujete kraljici, ne meni.
- Gospo - pobuni se on - doista mi je na srcu vaše dobro.
Wyatt me poslao da vas potaknem na odlazak u vašu kuću u
Donningtonu jer je ona čvrsto utvrđena. Ondje ćete biti sigurniji.
Vjerujte mi, gospođo, vaša sigurnost dragocjena je za svakoga
istinskog Engleza.
- Ne idem ja nikamo - odrješito izjavi Elizabeta. Bolesna sam.
Ne, ne pokušavajte me nagovoriti - reče podižući ruku da spriječi
njegovo neslaganje. - Ja sam kraljičina odana podanica Zapovijedam
vam da istoga časa odete. Ne želim izdajicu pod svojim krovom.
Progutavši pljuvačku, Crofts se hitro nakloni i pobjegne.
Nekoliko časaka potom začuje se topot konjskih kopita što se
gubio u daljini. Iscrpljena, tjelesno i duševno, ona klone na tlo i
nasloni bolnu glavu na hladnu žbuku zida. Misli su joj navirale,
osjećaji se komešah. Sve će se doznati - Marijine će se uhode za to
pobrinuti - doznat će se da ju je Crofts posjetio. A hoće li se
objelodaniti i njezin odgovor? Hoće li se na Kat gledati kao na
nepristranu svjedokinju? Ne bi li Elizabeta, i to istoga trena, trebala
sestri napisati izvješće o tome što se dogodilo?
Ne, ne usuđuje se. Uvijek je najbolje ništa ne poduzimati. Već i
činjenica daju je sir James Crofts posjetio sama po sebi baca
sumnju na nju. U svakom slučaju, kraljica već zna što se zbiva.
Wyatt je - taj čovjek bez obraza! - poslao sir Williama
Saintlowa kao glasnika s porukom za Elizabetu.
- Moli me da se, radi vlastite sigurnosti, držim što dalje od
Londona - reče ona Kat. - Radi vlastite sigurnosti! Trebao je na to
misliti kada me upleo u svoje spletke. Pa, na ovo će dobiti
odgovor.
Potom se vrati u salon gdje ju je sir William čekao. On je
pogleda s nadom.

444
 - Molim vas da sir Thomasu zahvalite na brizi - reče Elizabeta -
ali recite mu da ću postupiti onako kako budem držalu prikladnim.
Pokunjen, sir William žurno ode.

Uslijediše tri dana ispunjena čekanjem, propitkivanjem i

brigom. Napetost je utjecala na Elizabetu koja opet leže u postelju.
- Stiglo je pismo od kraljice - uzrujano joj javi Kat, četvrtoga je
jutra budeći iz nemirna sna. Elizabeta se s mukom uspravi.
- Što kaže? - promrmlja trudeći se otvoriti ga.
Bila je to zapovijed da se pripremi za povratak na dvor čim za
to dobije poziv. I to, objašnjavala je Marija, radi njezine sigurnosti.
- Barem mi kaže da će moja nazočnost ondje biti silno srdačno
dočekana - reče Elizabeta. - A da me doista sumnjiči za izdaju, ne
bi mi sve ovo poslala. No, jasno je što time misli. Ne vjeruje mi i
hoće me držati na oku. I želi izravan odgovor.
Nakon toga pade natrag u postelju.
- Uistinu, Kat, osjećam se tako loše da nikamo ne mogu poći -
jaukne, podigavši ruku kako bi zaštitila oči od svjetla i na taj način
olakšala bol u glavi. - Zapravo, povrh svega ostalog, mislim da me
hvata prehlada. Boli me grlo i osjećam sve jaču drhtavicu.
Kat pritisne hladnu, punašnu ruku na Elizabetino čelo.
- Gorite, gospo - izjavi. - Bila bi ludost ustati iz postelje, a
kamoli putovati po ovome vremenu. To bi za vas bila smrt.
- Kraljica će misliti da hinim bolest - zastenje Elizabeta.
- Govorit ćete samo istinu - reče Kat. - Neka, ako hoće,
pošalje svoje liječnike... oni će to potvrditi.
- Doista nemam izbora - odgovori Elizabeta. - Hoćete li pisati
umjesto mene?

445
 - Ne vjerujem joj - reče Marija pružajući pismo Renardu. -
Jasno je da je upletena u ovu zavjeru. Zgražam se nad njezinim
ponašanjem.
- Biskup Gardiner misli da je spletkarila i s Francuzima - reče
Renard.
- To me ne bi iznenadilo - kiselo primijeti Marija. - Vjere mi, ne
mogu vjerovati da mi je doista sestra. Nijedna prava sestra ne bi
bila tako lažljiva - reče pa krene dalje niz galeriju, kršeći ruke.
Odjednom se nađe licem u lice s Elizabetinim portretom u
ružičastoj haljini, naslikanim prije nekoliko godina. Mlado je lice
oprezno gledalo u nju.
- Skinite ovo! - naglo reče. - Ne mogu više podnijeti pogled na
nju,
- Donosim vijesti iz Londona! - najavi Parry. Na navaljivanje
zabrinute Kat, bio je odjahao nekoliko milja do najbliže gostionice i
uspio se vratiti bez ikakvih problema.
- Ispričajte mi! - zahtijevala je Kat još i prije nego što je
otresao ogrtač od snijega.
- Wyatt i njegovi prijatelji proglašeni su izdajnicima. Među
njima je i vojvoda od Suffolka... javno je podržao svoju kćer kao
kraljicu Jane.
- Budala nad budalama! - vikne Kat. - Prošli je put imao sreće i
spasio glavu.
- Ne brinem se ja za njegovu glavu - reče Parry - nego za tu
malu jadnicu. Zatvorenaje u Toweru i nema s time nikakve veze.
- Jasno je da je nedužna - istakne Kat. - Kraljica to zasigurno
zna.
- Nedužna ili ne, kraljevske je krvi i uvijek će biti onih koji će je
htjeti istaknuti kao protestantsku suparnicu kraljici. Kao što su
događaji u posljednje vrijeme i pokazali - odmahivao je Parry
glavom.

446
 - Kraljica je milosrdna - ustrajala je Kat. - Neće nanijeti nikakvo
zlo nedužnoj djevojčici.
- Drugi bi je mogli prisiliti na to - upozori je Parry. - Tako se
bar govori. A to nije sve. Vojvoda od Norfolka poslan je s vojskom
u Kent da se pozabavi Wyattom i njegovim ljudima. To je ozbiljno,
gospođo Astley.
- Ispričat ču to našoj gospodarici - drhteći reče Kat. - Oh,
kakvih li žalosnih vijesti. Bojim se da smo u strašnoj opasnosti.

Prođe još nekoliko dana ispunjenih brigom, zloslutnih zbog

nedostatka novosti, a Elizabetino se stanje nije popravljalo. Slabost
u tijelu, međutim, bila je ništavna u usporedbi s groznicom zbog
tjeskobe u njezinu srcu. Postelja joj je bila postala utočište,
sklonište pred pogubnim vanjskim svijetom. Začahurivši se među
plahtama, mogla je vjerovati da je podjednako sigurna i od kraljice i
od izdajnika. Ali, početkom veljače, konjanička se družina približi
nadomak Ashridgeu.
- Oh, Bože moj! - krikne Kat i rukom pokrije usta u trenu kad
je provirila kroz prozor i prepoznala trojicu članova Krunskoga
vijeća i dvojicu kraljevskih liječnika. Obuzeta mahnitim strahom,
pohita do Elizabetina uzglavlja i probudi gospodaricu.
- Stiglo je... izaslanstvo iz Vijeća, gospo. Bože, smiluj nam se! -
zadihano reče.
Elizabeta zatrepće, isprva ne shvaćajući. Potom se u trenu
probudi, a u glavi joj je lelujalo i srce joj je udaralo. Soba se pred
njom silovito njihala i nekoliko se časaka nije htjela smiriti, krv joj
je tukla u sljepoočicama.
- Jutarnju haljinu - zapovjedi slabim glasom. - Pomozi mi da je
navučem.
Kat dohvati crnu baršunastu haljinu i odjene Elizabetu. Potom
poravna posteljinu oko nje i rukom joj namjesti kosu na vitkim

447
ramenima prije nego što će zagladiti skute i polako se otputiti
dolje, trudeći se ostati hrabra.
Upravitelj donese vino, a Elizabetin komornik njime posluži
posjetitelje. Trojica članova Vijeća izgledala su smrknuto i odrjšito,
a liječnička su lica bila ozbiljna.
Lord William Howard, Elizabetin rođak, progovori prvi.
- Gospođo Astley, došli smo u posjet gospi Elizabeti da
provjerimo osjeća li se dovoljno dobro za put u London.
- Zašto? - uzvikne Kat, ne uspjevši se suzdržati.
- Njezino je kraljevsko Veličanstvo tako zapovjedilo - obavijesti
je lord William. - Molim, odvedite nas k njoj.
- U postelji je i jako je bolesna - objasni mu Kat uzdrhtala srca.
- Svejedno, imamo zapovijed da je vidimo - ustraje on.
- Dobro - reče Kat i stisne usnice, shvaćajući da je daljnja
rasprava uzaludna. - Izvolite ovuda.

Kada svi uđoše u njezinu ložnicu, Elizabeta se pretvarala da

drijema i ponašala se kao da su je posjetitelji probudili.
- Gospodo - slabašno promrmlja. - Oprostite mi... Ovo je
neočekivana čast.
Ne obazirući se na njezine riječi, lord William zagleda se ravno
iznad njezine glave, usmjerivši oči na njezin grb izvezen na nebnici.
- Gospođo, dolazimo po kraljičinoj zapovijedi da utvrdimo je li
Vaša Milost onoliko bolesna koliko nas se uvjerava - reče joj.
- To i sami možete vidjeti - promrmlja ona.
Njezino bljedilo izgleda dovoljno uvjerljivo, pomisli lord
William, ali puno se toga, dakako, može postići pametnim
korištenjem ličila.
- Volja je Njezina Veličanstva da pođete s nama u London
obavijesti je sir Edward Hastings. - Kraljica je poslala ovdje

448
prisutne liječnike Wendyja i Owena da odluče je li vam dovoljno
dobro da putujete.
Elizabeta uhvati drhtavica.
- Kao što vidite, bolesna sam - reče ona. - Voljela bih znati
zašto mi Njezino Veličanstvo zapovijeda da pođem u London.
- To je u vezi s posljednjom pobunom - reče joj Howard. -
Želi da uz nju budete na sigurnome.
- Pobunom? - ponovi Elizabeta. - Kakvom pobunom?
- Zar niste čuli? Izdajnik Wyatt, sa sedam tisuća ljudi, prije
samo tjedan dana ušao je u London i osvojio bi grad da nije bilo
hrabrosti Njezina Veličanstva kraljice koja je otišla u gradsku
vijećnicu i hrabrim se govorom, koji sam i sam čuo, obratila
građanima Londona i pridobila ih za sebe.
- Bilo je to pravo nadahnuće - dometne sir Edward. - Kao da je
kralj Harry ponovo među nama. Njezino Veličanstvo nikada nije u
većoj mjeri bilo kći svojega oca.
- Tako je, iako s teškoćama, pobuna ugušena - nastavi Howard.
- Bogu budi hvala, kraljica je na sigurnome, kao i cijelo njezino
Vijeće, a izdajnik Wyatt nalazi se u Toweru, zajedno s ostalim
urotnicima.
A gospa Jane koju su pobunjenici proglasili kraljicom osuđena
je na smrt - oglasi se treći član Vijeća, sir George Cornwallis, čije
je lice uvijek zadržavalo strog izraz.
- Osuđena na smrt? - kreštavo zazvuči Elizabetin šapat. Ledeni
joj srsi prođoše kralježnicom. Učini joj se da će se onesvijestiti. U
njezinu umu nije bilo ni najmanje sumnje da je u Londonu čeka
sudbina slična sudbini jadne Jane, a očito je isto mislila i Kat jer
dobra žena brizne u glasan plač.
- Tako je zahtijevao car - reče lord William. - Upozorio je
Njezino Veličanstvo da kraljević Filip nikada neće kročiti u
Englesku sve dokje gospa Jane na životu jer bi previše strahovao za
svoj život i za sigurnost prijestolja Njezina Veličanstva.

449
 - Ali, kraljica je bila spremna pokazati se milosrdnom prema
gospi Jane - drhtavim glasom reče Elizabeta.
- Na tragu nedavnih događaja, ne može si to priuštiti odgovori
lord William.
Osumnjičenoj mladoj ženi pred sobom nije kanio govoriiti o
tome kolikoje njezina sestra patila potpisujući smrtnu presudu,
kako je, dapače, poduzimala sve što je mogla da se izbjegne njezina
provedba. Čak je i sada, znao je to, pokušavala nagovoriti Jane da
se preobrati na katoličku vjeru i tako spasi život.
Elizabetu je užas toliko izjedao da nije bila u stanju dalje
govoriti.
- Imamo nalog da vas, ako ste sposobni putovati, otpratimo
natrag u London pa makar to značilo da vas moramo odnijeti na
dvor u kraljičinoj vlastitoj nosiljci koju je Njezino Veličanstvo u tu
svrhu poslalo - objasni joj Howard.
- Moja gospa nije sposobna ustati iz postelje, a kamoli putovati
- pobuni se Kat, očiju crvenih od suza.
- Na nama je da o tome odlučimo, gospodarice - reče doktor
Owen. - Kraljica nas je odredila da pregledamo gospu Elizabetu i
utvrdimo narav njezine bolesti. A sada, gospodo, ako biste izvoljeli
izići, siguran sam da će gospođa Astley pripremiti gospu za
pregled.

Tijekom pregleda, Elizabeta je ležala mlitavo i bezvoljno. Marija

ju je, bila je u to sigurna, dala pregledati samo zato bi spriječila
njezinu smrt na putu u London: kada bi se to dogodilo, na kraljicu
bi mogla pasti optužba da je ruke okaljala sestrinom krvlju. Ali,
kada se Elizabeta jednom nađe u glavnom gradu, sigurno zatvorena
među zidinama Towera, kada je izvedu pred sud i osude, Marija će
mirne duše moći činiti s njome što je volja, a svijet će joj možda
samo pljeskati zbog toga što se riješila izdajnice.

450
 Takav je strah obuzimao Elizabetu pri pomisli na ovu strašnu
sudbinu da je na svojemu tijelu jedva i osjetila ruke dvojice liječnika
što su je nježno dodirivale kroz tanku batistenu košulju, a nije
marila ni što se morala pomokriti u posudu tako da njih dvojica
mogu pregledati njezinu mokraću koju su ulili u visoku staklenu
bocu, što su joj izmjerili bilo, primijetili njezinu bljedoću i
raspravljali o tome kojemu je od četiriju sokova u njezinu tijelu
ravnoteža poremećena.
- Dršće, ali joj je temperatura malo povišena - rekao je doktor
Owen.
- U tjelesnim sokovima prevladava voda, slažete li se s time? -
glasila je dijagnoza koju je postavio doktor Wendy.
- Svakako. Ali, među nama rečeno... - Povuče subrata podalje
od postelje i stiša glas. - Većina njezinih simptoma proizlazi iz
straha od pravedne kazne. Da, pomalo se loše osjeća, ali se isto
tako i pretvara. Nema razloga da ne pođe s nama u London.
Kat je zabrinuto promatrala njihova lica. Nije joj se sviđalo ono
što je na njima vidjela.
- Dakle - reče doktor Owen približivši se postelji. - U
tjelesnim vam sokovima prevladava voda, gospo, što onda utječe
na bubrege, ali nema razloga za brigu. Prema našemu mišljenju, ako
se poslužite nosiljkom koju vam je Njezino Veličanstvo tako
ljubazno poslalo, svakako ste sposobni za putovanje.
Elizabeta se užasnuto zagleda u njega.
- Ne! - molećivo uzvikne. - Nije mi dovoljno dobro. - Onda se
zaustavi. - Dakako da bih, kao i u svemu drugomu, voljela poslušati
Njezinu Kraljevsku Milost i pokoriti se njezinim nalozima. Isto sam
tako voljna i otputovati, ali ne još. Moja je slabost, bojim se, tolika
da neću moći izdržati putovanje a da ne ugrozim vlastiti život.
Preklinjem vas, gospodo, smilujte se i odobrite mi nekoliko dana
da još malo povratim snagu.
Doktor Owen se namršti.

451
 - Kod vas nema nikakve ozbiljne boljetice, gospođo reče joj.
- Zašto se onda tako loše osjećam? - upita ona.
- Smijem li ukazati na pretpostavku da uzrok vašoj bolesti nije
u tijelu, nego u umu? - odgovori on blagim glasom.
- Bolovi i tegobe stvarni su - odvrati mu ona. - A drhtavica
nikako ne prestaje. - Njezino je stanje samo djelomično bilo
uzrokom drhtavice, to je znala, ali joj se nekako nerazumno
nametala misao da, odgađajući odlazak iz sigurnosti Ashridgea,
spašava vlastiti život. Tko zna, za nekoliko bi dana istina mogla
malo više izići na vidjelo - zatočenike u Toweru ispituju sve ovo
vrijeme, zar ne? - pa će kraljica jasno uvidjeti njezinu nedužnost.
- Posavjetovat ću se s njihovim lordstvima - reče doktor Owen
pa on i doktor Wendy iziđoše.
Čim se vrata zatvoriše, Kat pohrli k Elizabeti i stade je njihati u
naručju.
- Neću im dopustiti da vas odvedu! - žestoko izjavi.
- Bojim se da ih nećete moći spriječiti u tome - šmrcne
Elizabeta. Glava ju je boljela kao da će se rasprsnuti.
Ostadoše u čvrstu zagrljaju, uzajamno se tješeći što su bolje
mogle, sve dok se ne vrati lord William.
- Čuli smo liječničko mišljenje, gospođo - ukočeno reče, opet
odvraćajući oči u stranu. - Treba prestati s izlikama. Za tri dana
morate biti spremni za put.

Kada joj doniješe vijest o tome da je pala Janina glava, Marija

osjeti gorčinu žuči u grlu, zatetura u sobi za molitvu i pade na
koljena pred kipom nasmiješene Majke Božje.
- U što sam se to pretvorila? - zastenje zarivši glavu u ruke. -
Počela sam s obećanjem da ću biti milosrdna vladarica, a sada sam
došla do toga da prolijevam nedužnu krv, i to vlastitu krv! Oh,
Bože, smiluj se meni, jadnoj i bijednoj grešnici!

452
 Nečija je ruka lagano dotakne po ramenu pa ona okrene
uplakano lice i ugleda suosjećajne Renardove oči kako je
promatraju.
- Oprostite mi na smetnji, gospođo - reče poklisar. - Vidio sam
kako vam je sve ovo bolno. Ali, to je nužnost. Ipak, čak ni sada još
uvijek niste sigurni na prijestolju. Još dvije glave moraju pasti prije
nego što upoznate pravu smirenost. Vaše Veličanstvo zna o kome
govorim.
- O Courtenayju - progutavši reče Marija - i o...
- Gospi Elizabeti - tiho će on. - To su dvije osobe koje će
najvjerojatnije izazvati nevolje u vašemu kraljevstvu. Bih ste jaki
kada je trebalo ukloniti gospu Jane. Sada ponovno budite jaki.
Riješite se te prijetnje jednom za svagda. A kada to dvoje izdajnika
nestane, nećete se više morati bojati za krunu.
Biskup Gardiner stajao je na vratima, osluškujući.
- Njegova ekscelencija mudro zbori, gospođo - dometne on. -
Odsijecajući bolesne udove, pokazat ćete milosrđe prema cijeloj
državnoj zajednici.
Na Mariji se vidjela tjeskoba. Jedno je dati pogubiti rođakinju,
mislila je ona, a nešto posve drugo narediti sestrinu smrt. Dakako,
ako joj je Elizabeta doista sestra. Voljela bih da mogu vjerovati da
ona to nije, pomisli ogorčeno.
- Wyatta se mora strogo ispitati - reče Gardiner. - Slutim da
nam on može otkriti puno toga o umiješanosti gospe Elizabete u
zavjeru.
- Dat ću takav nalog - nesigurnim glasom reče Marija, znajući
što će to značiti za Wyatta. - A što je s Courtenayjem? Je li
progovorio?
- Nekoliko je puta ispitivan, ali od toga nikakve koristi -
odvrati joj Gardiner. - Mislim da on vrlo malo zna. Nema dovoljno
pameti išta zatajiti, jadni glupan.

453
 - Što je s ostalim pobunjenicima? - upita Renard. - Običnim
pojedincima, mislim?
- Gospođo, ne smijete pokazati slabost u ovom ključnom
trenutku - upozori je Gardiner, a ptičje mu se lice namršti od
zabrinutosti.
- Nekolicinu treba objesiti, u Londonu i u Kentu, kao
opomenu svakome tko bi pomislio urotiti se protiv nas - reče
odlučno kraljica, svjesna da će, pokaže li i najmanju sklonost
milosrđu, njezini savjetnici to pripisati ženskoj slabosti. - Ostalima
će biti dopušteno vratiti se kućama. - Oštro pogleda Gardinera i
Renarda. - Uzdam se da će ishod svega ovog krvoprolića biti čvršća
uspostava moje vladavine i zaključivanje veze s kraljevićem Filipom.
- Tako je Bog htio, gospođo - reče Gardiner.
- Njegovo se Visočanstvo čak i sada sprema za dolazak u
Englesku - uvjeravao ju je Renard.
- Onda su ove oštre mjere opravdane - polako će Marija. - Bog
doista djeluje tajanstvenim putevima, gospodo, ali na kraju ćemo,
sigurna sam u to, vidjeti njegovu Crkvu ponovo dolično
uspostavljenu u Engleskoj i pravu vjeru u potpunosti obnovljenu.
- Amen - reče Gardiner.

Umotana u širok plašt, s kapuljačom od samurovine na glavi i

oslonjena o Katinu ruku, Elizabeta nesigurnim korakom siđe u
veliku dvoranu, zadrhtavši pred zapuhom hladna zraka koji je obavi
kada se približila otvorenom trijemu. Osjećala se slabom i
malaksalom, a teško je obuzdavala nehotične srhe što bi joj
potresli tijelo svaki put kada bi sa strahom u srcu pomislila na ono
što joj sigurno predstoji.
Lordovi iz Vijeća, tmurni u crnome ruhu, čekali su kraj
nosiljke, nepomična i stroga lica. Kada se spustila niz stube,
Elizabeti popuste koljena i samo se uz Katinu pomoć uspjela
zadržati na nogama. Za početak, nijedan od muškaraca se ne

454
pomakne pomoći joj - samo su stajali i gledali. Naposljetku, sir
George nevoljko istupi i pomogne Elizabeti ući u nosiljku. Napola
obeznanjena, ona gotovo padne na baršunaste jastuke. Kada oko
nje čvrsto navukoše kožne zastore kako bi je zaklonili od pogleda
izvana i mala povorka krene, obuze je užas, krv joj udari u glavu,
srce joj zalupa, dlanovi se oznojiše, a utroba se pretvori u vodu.
Umrijet će, ovdje i sada, znala je to, a od te je pomisli prožme još
jača panika.
Kat je užasnuto promatrala kako se Elizabetino tijelo
najednom potreslo u snažnome grču i skupilo u fetalni položaj.
Nije bilo suza: bilo je jasno da djevojka ne može ni progovoriti.
- Gospa je bolesna! - vikne odgojiteljica.
Nosiljka uspori i zastane, a razdraženi lord William proviri
kroz zastore. Ali, odmah i sam spazi da je Elizabeta u lošem stanju
pa požuri posavjetovati se s drugom dvojicom suputnika.
- Ne želim da umre dok je pod našom paskom - promrmlja. -
Kako bilo da bilo, ona je još uvijek prestolonasljednica i kći kralja
Henrika. A da kraljica slučajno sutra umre...
- Veleizdaja je govoriti o kraljičinoj smrti - podsjeti ga
Cornwallis.
- Da, ali moramo se suočiti s činjenicama. Ako ta mlada gospa
postane kraljicom, što je itekako moguće jer Njezino Veličanstvo
više nije mlado i nije u najboljem zdravlju, onda teško možemo
očekivati da će dobrohotno gledati na one koji se s njome nisu
ljubazno ophodili. A ona ovo očito ne hini. Pođite i sami se
uvjerite.
- Vjerovat ćemo vašoj riječi - reče sir Edward. - I slažem se,
moramo se s njome brizljivo ophoditi. Prelazit ćemo desetak
kilometara na dan. To joj ne bi trebalo previše iscrpiti snagu.
- Krivim liječnike - reče namršteno Howard. - Rekli su nam da
joj je dovoljno dobro i da može na put, a onda su odmaglili na trag
na dvor. A gle s čime se mi sada moramo nositi.

455
 On pokaže glavom prema nosiljci. Elizabeta je bila provirila
kroz zastore i snažno povraćala, a onaj zmaj od njezine dadilje
držao ju je oko ramena i suosjećajno kvocao. Bljuvotina se cijedila
postrance niz nosiljku. Muškarci se s gađenjem okrenu.
Sporo su napredovali. Elizabeta je ležala ukočeno i beživotno,
lica otečena i bez boje, očajnički stežući ruke, a svakih bi nekoliko
kilometara Kat povikala na povorku da se zaustavi jer se njezinoj
mlađoj gospodarici opet diže želudac. Na mjestima gdje bi potražili
prenoćište - u pouzdanim svratištima ili u kućama ljudi koji su bili
dokazali svoju odanost kraljici - lordovi iz Vijeća morali su
Elizabetu prenijeti do postelje, toliko je bila slaba. Užas ju je
smlavio, užas i stvarna tjelesna bol, tako da je jedva mogla u želucu
zadržati nekoliko gutljaja vina ili prokuhane vode. Naočigled je
mršavjela, mutne su joj oči ispod teških kapaka zurile iznad visokih
jagodica na ispijenu licu, a lopatice su joj se bolno isticale iznad
duboka četvrtasta izreza na gornjemu dijelu haljine.
Srećom, sada su se već bližili Londonu.
- Nemamo još puno - uzajamno su se uvjeravali članovi Vijeća.
- Molite se Bogu da živa stigne onamo - gorljivo će Howard.
- Vjere mi, strah me je za njezin život - prizna sir Edward. -
Lošega je zdravlja.
- Nikada nisam manje uživao u službenoj dužnosti - primijeti
Cornwallis.
- Pitam se, ima li kakvih vijesti o gospi Jane? - promrmlja
Elizabeta Kat dok su u zasebnoj odaji svratišta na Velikoj sjevernoj
cesti sjedile za objedom - odnosno točnije, premećući jelo po
tanjuru jer Elizabeta nije bila u stanju ništa pojesti, a i jedva se
uspravno držala za stolom. Kat je izgledala nesretno. Nadala se da
Elizabeta neće postaviti to pitanje.
Elizabeta baci pogled na njezino lice i gotovo se onesvijesti.
Užas je probode poput noža.
- Mrtva je - reče. - Ne morate mi ni reći.

456
 - Čula sam njihova lordstva kako govore o tome - reče joj Kat.
- U lošem stanju u kakvom ste bili mislila sam kako je bolje još
vam ne govoriti o tome.
- Ne mogu vjerovati da je moja sestra otišla toliko daleko i
naredila njezinu smrt - zadrhtavši šapne Elizabeta. - Obećala je da
će biti milosrdna.
Pomisli na sirotu malu rođakinju čiji je jedini grijeh bio što se
rodila s Tudorovom krvi u žilama. Bilo je strašno i pomisliti da je
ta vedra mlada djevojka mrtva, da je usmrćena na tako okrutan
način, a nije još bila navršila ni osamnaestu.
- Događaji su se, bojim se, urotili protiv kraljičinih dobrih
nakana - žalosno primijeti Kat.
- Kao i protiv mene - dometne Elizabeta, glasa punoga straha. -
Jesam li sada ja na redu?
- Vi niste počinili veleizdaju - istakne Kat.
- Kao ni Jane - reče Elizabeta. - Jane je bila tek oruđe u rukama
nemilosrdnih budalaša koji su se u njezino ime digli na ustanak.
Kao što su pobunili i u moje. Ja sam za Mariju jednaka opasnost
kao što je bila Jane i zbog toga se i bojim za svoj vrat.
Ponovno je poče obuzimati uznemirenost. Kat je zgrabi za
ruku.
- Smirite se - opomene je. - Jane su proglasili kraljicom, a ona
je prihvatila krunu iako je znala da na to nema pravo. Vaš se slučaj
razlikuje od njezina. Nemojte se predati strahu. Protiv nje je bilo
dovoljno dokaza, a protiv vas nema nijednoga. Držite se toga.
- Morat ću - zadrhtavši reče Elizabeta.

Uskoro stigoše do Highgatea, sela na sjevernim visovima

odakle se pružao pogled na London. Kada se još malo približiše

457
odredištu, Elizabeta nekako uspije u sebi pronaći snage da se suoči
s onime što je pred njom, kao i odlučnost da nadmudri svoje
neprijatelje. Osjećala se malo bolje. Te je noći, lijepo smještena u
udobnoj spavaonici kuće stanovitoga gospodina Cholmleyja,
čovjeka koji je kraljici revno služio, a sa svojom nesretnom gošćom
postupao viteški, čak uspjela i pojesti malo juhe.
Ujutro joj je bilo još bolje. Boja joj se vraćala u obraze i nije
toliko posrtala kada bi morala načiniti onih nekoliko koraka da
stigne do nužnika. Kada se, međutim, pogledala u zrcalu, zamijetila
je da joj je lice još uvijek pomalo natečeno, a želudac joj je i dalje
bio lagano nadut. Ali sve to, zaključi, možda ima i neku prednost. S
početkom povratka tjelesne snage, u njoj je ponovno nabujala i
nada. U srcu se osjećala jačom: pripremala se za bitku.
Uputno je, činilo se - a to joj neće biti teško, s obzirom na to
da je još bila daleko od potpuna oporavka - održavati privid
bolesti. Danas će ući u London i znala je da će, uspije li osvojiti
naklonost puka, time ojačati svoj položaj. Na kraju krajeva, ona je
prestolonasljednica, mlada prestolonasljednica protestantske vjere,
koja i te kako može potaknuti maštu svih onih građana koji su se
bunili i prosvjedovali protiv Marijinih katoličkih reformi. A nije
napravila nikakvo zlo, nije počinila nikakvu izdaju. Nitko protiv nje
ne može ništa dokazati.
- Nosit ću bijelu damastnu haljinu - reče ona Kat. - Bez nakita.
I malo boraksa i paste od bjelanjka da mi koža bude bjelja. Želim
da ljudi vide koliko sam propala i od bolesti.
Oslanjajući se na Katinu ruku, izgledala je poput duha dok je
tegobno koračala prema nosiljci što ju je čekala.
- Neka zastori ostanu razvučeni - zapovjedi. - Grozničava sam i
treba mi malo zraka.
- Je li to mudro? - upita lord William. - Vaša Milost treba biti
na toplome.

458
 - Želim da ostanu razvučeni - čvrsto reče Elizabeta, a na licu
joj je bio izraz koji nije dopuštao prigovora. Bila je odlučna
dopustiti da je puk vidi.
- Dobro, gospođo - suglasi se Howard. - U Whitehall! - vikne i
povorka krene prema Highgate Hillu.
Elizabeti srce zalupa od olakšanja. Do tada se bojala da će je
odvesti ravno u Tower i nije znala kako će se suočiti s time.
Umjesto toga ide u Whitehall gdje bi mogla dobiti priliku da svoj
slučaj zastupa osobno pred kraljicom. Nije još sve izgubljeno. Dok
su je nosili kroz uske ulice Westminstera i dok je na mnogim
znatiželjnim licima što su provirivala u nosiljku vidjela
prepoznavanje, divljenje, nadu i naklonost, osjeti samopouzdanje.
Preživjet će, kao što je preživjela i sablazan s admiralom: u to je
bila uvjerena.

Dodijeljen joj je smještaj odvojen od ostatka dvora, a pred

ulazom su stajala dvojica nepokolebljivih stražara koji su prekrižili
koplja iza njezinih leđa čim je prošla kroz vrata.
- Znači li to da sam sada zatočenica? - upita Elizabeta lorda
Williama uznositim tonom od kojega su odudarale samo njezine
uplašene oči.
- Morate ostati u svojim odajama - reče joj on.
- Nisam učinila ništa čime bih zaslužila ovakvo ophođenje -
pobuni se ona. - Želim vidjeti svoju sestru kraljicu. Preklinjem vas,
lorde Williame, zatražite prijam u moje ime.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - reče joj on ukočeno. -
Njezino vas Veličanstvo neće vidjeti prije nego što vas Vijeće ne
ispita u vezi s vašim nedavnim postupcima.
Elizabeti se opet učini da će se onesvijestiti. Dugo putovanje,
prolazak kroz dvorac, uzbuđenja nakon dolaska, kao i njezina
slabost, sveju je to iscrpilo. Čim je lord William sa zahvalnošću
otišao, ona klone na klupicu i zaplače.

459
 Ma, dajte, gospo, ove sobe i nisu tako loše reče Kat,
pokušavajući stvoriti nekakav privid normalnosti usred predstojeće
tragedije.
Bilo je to točno: na zidovima su visjele dvije male lijepe
tapiserije i nekoliko slika, a u stražnjoj sobi nalazila se lijepa
postelja od hrastovine ukrašena bogatim pokrivačem i baršunastim
zavjesama. Bile su tu i slamarice za Kat i Blanche, a u jednom je
kutu stajalo klecalo ukrašeno srebrnim raspelom, dok su u
prednjoj prostoriji na stolu bih posluženi hladna piletina i vino.
Odaje su imale vlastiti nužnik u zavjesom zaklonjenoj niši u zidu, a
prozori razdijeljeni stupićima gledali su na vrt.
Blanche Parry već je praznila škrinje u kojima se nalazila
Elizabetina odjeća.
- Zašto malo ne legnete, gospo? - predloži Elizabeti.
- Mislim da hoću - umorno pristane Elizabeta, otpivši gutljaj
vina. Sada ionako nije mogla učiniti ništa više, sve dok je Vijeće ne
pozove pa se onda može i potruditi da joj bude što udobnije.
Ipak, nije ležala ni deset minuta na postelji kad iznad glave
najednom začuje nekakvo zveketanje i lupu.
- Dobri Bože, što je to? - zagunđa. - Hoću spavati.
Kat, koja je sjedila na stolcu uz vatru i šila, podigne pogled.
Buka se nastavi, a potom se prostorija nakon nekoga vremena
postupno poče puniti intenzivnim mirisom ribe.
- Krvi mi Božje! - opsuje Elizabeta. - Što se tamo gore događa
Kat se namršti.
- Da pođem pogledati? - upita. - Mogla bih pitati naše stražare.
Pođe do vanjskih vrata i otvori ih. Dvojica muškaraca koji su
ondje stajali sumnjičavo je pogledaše.
- Bez brige, ne pokušavamo pobjeći! - kiselo im reče Kat. -
Samo me zanima tko je smješten u odajama iznad nas.

460
 Jedan od dvojice stražara zbunjeno je čupkao bradu, a drugi se
na tren zamisli pa reče:
- Grofica od Lennoxa, gospodarice.
Kat je poznavala groficu od Lennoxa, bivšu gospu Margaret
Douglas, nećakinju kralja Henrika i rođakinju sadašnje kraljice.
Duhovita i slavohlepna žena, u prošlosti je izazvala mnogobrojne
nevolje svojim nezakonitim ljubavnim pustolovinama i stalnim
spletkama. Bila je bliska kraljici Mariji i nepokolebljiva katolkinja, a
time i nimalo prijateljski raspoložena prema Elizabeti.
- Zar se to grofica prihvatila kuhanja? - zajedljivo upita Kat. -
Kao da tamo gore ima cijelu kuhinju.
- Da, jedna od prostorija prošloga je tjedna preinačena -
objasni joj stražar zagrijavajući se za prijateljski raspoloženu ženu
čudna smisla za humor. - Ta je gospa tako važna da ima vlastitu
kuhinju i kuhare. Nagađa se - on rukom pokaže dug nos - da će
biti imenovana kraljičinom nasljednicom.
Drugi se stražar namršti i čovjek odjednom shvati s kime
razgovara.
- Kraljičina je nasljednica gospa Elizabeta - izjavi Kat.
- Samo ponavljam što sam čuo - ispričavao se stražar. Potom
se uspravi, izravna koplje i zagleda se ravno preda se. Kat požuri
natrag k Elizabeti i izvijesti je o onome što je čula o grofici i
njezinoj kuhinji. Ništa ne reče o glasinama koje je spominjao
stražar: Elizabeta je već imala dovoljno drugih briga. Kat se molila
da u tome što je čula nema istine.
- Grofica me mrzi - primijeti Elizabeta. - Kladim se da je znala
za moj dolazak pa je ovo namjerno učinila, samo kako bi me
uzrujala. Samo Bog zna kako ćemo bar malo odspavati.
- Pa ne mogu valjda kuhati cijelu noć! - uvjeravala ju je Kat. Ali,
mogli su: kao da je grofica imala neutaživ tek i više-manje stalno
tražila nešto za jelo. Nakon tri dana ispunjena bukom i mirisima,
Elizabeta je sa sigurnošću znala da je ispravno pretpostavila i da je

461
cilj svega ovoga njezina uznemirenost. Uzevši u obzir bolest, razne
strahove i strku na katu iznad sebe, teško da se mogla osjećati
gore. Ali, bila je u krivu.

Gospođo - ljutito uzdahne Renard. Kakav još dokaz o njezinoj

umiješanosti u pobunu treba Vašemu Veličanstvu? Izdajnik Wyatt
priznao je da mu je odgovarala na poruke, prijepisi pisama koje
vam je slala pronađeni su u torbi francuskoga poklisara, a sigurno
je kako je sve ovo poduzeto da bi se nju dovelo na prijestolje. Ako
ne iskoristite ovu priliku da je kaznite, nikada nećete biti sigurni!
Marija prestane hodati gore-dolje i nesretno se zagleda u nj.
- Nije počinila nikakav očit čin veleizdaje - reče - a naš zakon
ne predviđa pogubljenje onih osoba koje su tek pristale uz
veleizdaju. Svejedno, ne mogu a da se s vama ne suglasim. Sve dok
mi je sestra živa, nema nade za mir u mojemu kraljevstvu. Kako je
vrijeme pokazalo, njezin je značaj upravo onakav kakav sam
oduvijek vjerovala da jest.
Glas joj je bio gorak.
- Onda je optužite za veleizdaju, gospođo! - poticao ju je
Renard.
- Ne - bila je nepopustljiva Marija. - U ovom trenutku ne bi
bilo uputno pokrenuti postupak protiv nje. Moji savjetnici strahuju
da bi to moglo dovesti do još jedne pobune. Omiljena je među
pukom, znate. - Prezirno šmrcne. - Ali ja sam uvjerena u njezinu
krivnju. Sve što nam treba jest dokaz pa sam u tu svrhu odredila
da je Vijeće ispita.
- Mudra odluka, gospođo - s odobravanjem se nasmiješi
Renard. - I to takva, a u to nimalo ne sumnjam, koja će nam pružiti
rješenje ovoga problema.
Elizabeta je kamena lica stajala pred ognjištem kada lord
kancelar Gardiner i osamnaestorica ostalih članova Krunskoga
vijeća uđoše u njezinu sobu.

462
 - Gospođo - započe Gardiner, strogo skupivši crne obrve -
uvjerljivo smo obaviješteni da ste imali udjela u posljednjoj pobuni
pa nam je Njezino Veličanstvo zapovjedilo da otkrijemo istinu.
Elizabeta se spokojno suoči s njime.
- Nedužna sam u pogledu te optužbe - izjavi. - Nikada nisam
poduzimala ništa protiv kraljice. Odana sam podanica i sestra
Njezina Veličanstva.
- Izdajnik Wyatt nam je za ispitivanja u Toweru rekao da ste
mu slali poruke - reče sir William Paget.
Elizabeta dopusti sebi da se suho osmjehne.
- Mogu zamisliti kakav je vid poprimilo to ispitivanje - reče -
jer on inače ne bi izmislio takve neistine.
- Poričete li da ste prijepise svojih pisama slali francuskome
poklisaru? - grubo će sir George Cornwallis.
- Poričem. Ali, kakve to veze uopće ima s pobunom? - pitala je
Elizabeta, iskreno zbunjena.
- Pokazuje da ste s njime u dosluhu. Pomagao vam je u
dogovaranju braka s Courtenayjem. Pobunjenici bi svrgnuli Njezino
Veličanstvo, a vas i Courtenayja postavili na kraljičino mjesto.
Elizabetin bijes bukne.
- Nikada nisam rekla da ću se udati za Courtenayja zagunđa
ona. - Što se tiče ostaloga, nisam bila upletena ni u kakvu zavjeru,
ma koliko se pretpostavljalo da jesam.
- Lažete - optuži je Gardiner. - Nemojte vjerovati da ćete nas
prevariti svojom himbom. Opominjem vas, gospođo, ako ne
priznate krivnju i ne prepustite se kraljičinoj milosti, ispaštat ćete
najtežu moguću kaznu.
Koliko god bila prestrašena, Elizabeta nije odstupala.
- Nisam učinila ništa što bi mi se moglo predbaciti - ustraje
ona. - Ne mogu tražiti milost za pogrešku koju nisam počinila. Zar
to zahtijevate od mene?

463
 Članovi Vijeća neodlučno se zgledaše. Neki su od njih bih na
mukama: mislili su da kraljica neće još dugo živjeti nakon sklapanja
braka i da će Elizabeta uskoro postati njihova vladarica. Prema
tome, nisu bili skloni tomu da je uvrijede.
- Samo se licem u lice moram naći sa svojom sestrom
kraljicom da je uvjerim u svoju nevinost - izjavi Elizabeta. - Još vas
jednom molim da u moje ime od nje zatražite prijam.
- To ne dolazi u obzir - žustro reče Gardiner, znajući kako bi
Marija reagirala na takav zahtjev. - Kraljica uskoro treba otputovati
u Oxford, a njezina je volja da vas se odvede u Tower gdje će se
sve ovo dodatno raspraviti i ispitati.
Njegove je riječi pogodiše kao pljuska u lice. Tower... Otići će
u Tower, mjesto kojega se oduvijek bojala, kao zatvorenica
osumnjičena za veleizdaju. Baš kao i njezina majka, prije toliko
godina. Ana Boleyn nije odande izišla živa, nego je proživjela
mučno zatočeništvo i suočila se s užasnom smrću. Što bi drugo
moglo značiti njezino zatvaranje doli sličnu sudbinu? U Marijinu
odbijanju da je vidi i odlasku u Oxford predosjećala je nešto
zloslutno. Njezina je sudbina već odlučena, u to je bila sigurna. Ova
su ispitivanja trebala poslužiti tek kao izlika. Pogledajmo što se
dogodilo s Jane Grey. Zar Janino smaknuće nije bilo tek predigra
za njezino?
Od straha što ju je izjedao ostala je gotovo bez riječi, ali
očajnički se borila protiv toga, znajući da se mora obraniti. Mora
učiniti nešto kako bi izbjegla strašnu sudbinu koja joj se sprema.
Unatoč drhtanju, opet uspije progovoriti.
- Boga pozivam za svjedoka - prisegne obraćajući se lordovima
- i poričem bilo kakvu povezanost s izdajnikom Wyattom. Posve
sam nedužna, zaklinjem se, a uzdam se u to da će se Njezino
Veličanstvo pokazati dovoljno milosrdnim te me neće poslati na
tako zloglasno i žalobno mjesto.
Riječi joj se pretopiše u jecaj.

464
 - Takve su kraljičine zapovijedi - mrko će Gardiner idući
natraške prema vratima, a ostali se lordovi brže-bolje nakloniše i
iziđoše za njim. Neki su od njih, primijeti Elizabeta, kape i šešire
bih zadržali spuštene nisko na oči. Zar se toliko stide, pitala se. Ili
ne žele da ih prepoznam? Kako drzovito ne otkriti glavu u mojoj
nazočnosti, nazočnosti prestolonasljednice!
Ali, onda joj pade na pamet da možda neće još dugo biti
prestolonasljednicom, da će možda doskora biti tek optužena kao
izdajnica kojoj će se oduzeti život, naslovi i dobra. Tada je napusti
hrabrost i ona klone na tlo.

Četiri sata poslije, i dalje je tako ležala žalostivo jecajući, a

izbezumljena Kat nije bila sposobna utješiti je, kada se vratiše
četvorica lordova.
- Imamo nalog da raspustimo svu služinčad Vaše Milosti osim
gospođe Astley i gospodarice Parry - priopći joj Cornwallis.
- Znači, očekuje se da se sama brinem za sebe? - žalosno
uzvikne Elizabeta.
- Ne, gospođo, vašu ćemo služinčad zamijeniti osobama koje
su dokazano vjerne Njezinu Veličanstvu obavijesti je on. Na
njegove riječi u sobu uđe šestero jednostavno odjevenih
muškaraca i žena turobnih lica. - Oni će ujutro poći s vama u
Tower.
Elizabeta nije bila u stanju odgovoriti.

Bilo je kasno i silno se smračilo. Kat, koja još nije uspjela

smiriti vlastitu drhtavicu, predloži da se zapale svijeće, ali Elizabeta,
i dalje zgrčena na tlu, odmahne glavom. Potom, oko ponoći,
polumračnu sobu osvijetle treperava svjetla izvana. U strahu,
Elizabeta ustane, istegne obamrle udove i odšepa do prozora,
provirivši u vrt. Ondje su stajali redovi i redovi vojnika u bijelim

465
ogrtačima. Sve to kako bi se stražarilo nad djevojkom bez obrane,
gorko pomisli.
- Dođite u postelju - pozove je Kat. - Sutra će vam trebati sva
snaga koju možete skupiti.
Kat je jedina shvaćala prepast u Elizabetinu srcu. I snažni bi se
muškarci uplašili kada bi ih poslali u Tower, a ovoj je djevojci
majka ondje umrla nasilnom smrću. Za Elizabetu je bila prava muka
kada je morala onamo otići u vrijeme sestrina radosnog dočeka.
Koliko li će to za nju još gore biti sutra?
- Mislite da mogu spavati? - upita Elizabeta izbezumljenih očiju.
- Samo otpočinite, preklinjem vas - zamoli je Kat. Ležala je
posve budna, nadajući se snu, ali san joj nije dolazio na oči, kao što
se i bojala da će se dogoditi. Nije mogla spriječiti um da krene
pogibeljnim putevima, prizivajući sliku stratišta, krvnikova panja,
sjekire... Hoće li i njoj odsjeći glavu mačem, kao što su učinili
njezinoj majci? Zamišljala je kako će to izgledati - prijeći tih
posljednjih nekoliko koraka do smrti, znati da će se za nekoliko
časaka suočiti s vječnošću. Oduvijek se bojala da, prijeđe li jednom
prag Towera kao zatvorenica, odande nikada neće izići živa. Noćas
se mora moliti za vlastitu dušu jer će gotovo sigurno sutra poći
onamo.

Kada su ujutro došli po nju, oči su joj bile upale, a pogled

izgubljen. U strogoj crnoj haljini i s kapicom na glavi bila je nalik
utvari. Prezrela je ukrase koji su tih dana bili uobičajenim dijelom
njezina ruha, misleći da zbog njih izgleda tašto i svjetovno:
jednostavna će odjeća istaknuti njezinu mladost, nedužnost i
čistoću - dakako, nitko nije znao da u vezi s posljednjim nema
pravo na sućut.
Toga su jutra po nju došla dvojica: markiz od Winchestera i
grof od Sussexa, obojica važni plemići i njezini prijatelji u sretnijim

466
vremenima. Sada im je držanje bilo ozbiljno i poslovno, ali činilo joj
se da u njihovu ponašanju opaža stanovitu nevoljkost.
- Gospođo, došli smo vas odvesti u Tower - reče joj
Winchester, a nju na njegove riječi, koliko god ih očekivala,
prožme studen.
- Teglenica je spremna - reče joj Sussex - pa morate bez
odgode krenuti, gospo, jer plima nikoga ne čeka.
- Smijem li pitati za što me se optužuje? - reče Elizabeta.
Dvojica lordova razmijeniše poglede, a Winchester proguta
pljuvačku.
- Nema nikakve optužbe protiv vas, gospođo - priopći joj on. -
Vodimo vas onamo radi ispitivanja.
- Nedužna sam! - uzvikne Elizabeta čiju je tjeskobu bilo
potresno gledati. Dvojica muškaraca problijedješe, zbunjeni i
smeteni pred ženskim suzama. - Molim vas, dobri moji lordovi,
pričekajmo sljedeću plimu. Nisam spremna...
- Gospođo, ne možemo to učiniti - sav jadan reče Sussex.
- Onda mi dopustite da vidim kraljicu i zastupam u svoj slučaj -
preklinjala ih je ona.
- Kraljica vas neće htjeti vidjeti, kao što su vam rekli podsjeti je
Winchester.
- Onda mi barem dopustite da joj pišem - molila ih je Eliza
beta, očajnički želeći odgoditi neizbježni trenutak odlaska. Ako
samo uspije postići da propuste ovu plimu, to će joj osigurati još
jedan blagoslovljeni dan na slobodi.
- To vam ne mogu dopustiti - reče Winchester.
- Samo malo - promrmlja Sussex povukavši markiza za rukav
pa se njih dvojica skloniše u stražnju sobu, ostavljajući Elizabetu da
iščekuje bez daha.
- Možda bismo trebali pristati na ono što traži - reče Sussex.

467
 - To će joj vjerojatno više štetiti nego koristiti - razmišljao je
Winchester.
- Milorde - podsjeti ga Sussex - ne zaboravite da imamo posla
s gospom koja bi nam jednoga dana mogla postati kraljicom.
Hoćemo li se usuditi odbiti joj ovaj zahtjev? To bi nam se
dugoročno moglo osvetiti.
Winchester načas razmisli.
- Možda ste tu uhvatili krmaču za pravo uho 20 - suglasi se
potom. - Neka joj piše.
Kada se vratiše u prednju sobu, Sussex pade na koljena pred
zaprepaštenom Elizabetom. - Dobit ćete slobodu da napiše to što
mislite - reče joj - a ja ću, kao pošten čovjek, predati vaše pismo
kraljici i moliti za odgovor, kakav god on bio.
Elizabeta nije mogla u dovoljnoj mjeri izraziti svoju zahvalnost.
Bilo je veliko olakšanje znati da ima barem jednoga prijatelja u
Vijeću, a to joj je pružalo tračak nade.
- Ako ikada budem u prilici iskazati vam kakvu milost, gospodo
moja, ne oklijevajte je tražiti od mene - reče im, a potom sjedne
napisati najvažnije pismo što ga je ikada odaslala.
Znajući da se bori za vlastiti život, otvori srce. Podsjeti Mariju
na njezino obećanje o tome kako je nikada neće osuditi a da
najprije ne posluša što ima reći u svoju obranu. Usprotivi se tome
što je šalju u Tower bez opravdana razloga jer to ne zaslužuje.
Pred Bogom prisegne da nikada nije kovala zavjere, dogovarala se s
nekime niti je podržavala išta što bi kraljici moglo naškoditi.
Zamoli da smije osobno iznijeti svoj slučaj pred Marijom prije nego
što bude odvedena u Tower.
„Ne osuđujte me pred svima prije nego što se dozna istina”,
molila je, a rukopis joj je postajao sve neuredniji što je pero dalje

20
Tim je riječima Henrik VIII. prokomentirao Cranmerov udio u
kraljevu razvodu od Katarine Aragonske - nap. prev.

468
letjelo preko stranica i njezin se očaj pojačavao. Čak je spomenula
i admirala, tvrdeći kako on ne bi otišao u smrt da mu je bilo
dopušteno u svoju obranu govoriti pred vlastitim bratom, lordom
protektorom. „Molim Boga da pogrešna uvjerenost ne suprotstavi
jednu sestru drugoj”, izjavila je. Ponizno i na koljenima, kako se
izrazila, traži tek prijam kod Marije. „Nedužna sam u pogledu bilo
kakve izdaje”, tvrdila je, ,,i uz ovu ću svoju istinu stajati sve do
smrti”, zaključila je na kraju.
Napokon dovrši pismo. Nije bilo pretjerano uredno jer je
precrtavala rečenice i tu i tamo dodavala riječi u mahnitoj
odlučnosti da odagna strahovitu sudbinu. Onda joj nešto padne na
pamet. Posljednja je rečenica završavala na vrhu nove stranice.
Kada joj pismo više ne bude u rukama, neprijatelji bi mogli
krivotvoriti njezin rukopis i dodati što god im se prohtije na
ostatku stranice. Ali, neće im pružiti priliku za to. Ponovno
dohvativši pero, preko loga praznog dijela poprijeko povuče
nekoliko debelih crta. Posve. pri dnu napiše: „Ponizno molim tek
jednu riječ kao odgovor od Vas. Najvjernija podanica Vaše Visosti,
koja je to bila od samoga početka i to će ostati do kraja.” Nakon
toga, potpiše se imenom, s uobičajenom otmjenom kićenošću pa
se uspravi na stolcu od loživši pero. Dala je sve od sebe - sada je
sve u Božjim rukama.
- Jeste li završili, gospođo?
Winchester i Sussex čekali su pomalo nestrpljivo.
- Jesam, gospodo - reče im Elizabeta.
- Pa, plimu smo propustili - uzdahne Winchester. - Rijeka će
sada biti tako niska da bi bilo opasno pokušati proći pokraj
Londonskoga mosta. Stupovi su opasno blizu.
- Sljedeća povoljna plima bit će oko ponoći - priopći im
Sussex.
- Mislim da gospu Elizabetu ne bismo trebali nikamo voditi pod
okriljem mraka - rekao je Winchester. - Nekim bi blesanima

469
moglo pasti na pamet da je pokušaju spasiti. Bolje je pričekati do
sutra ujutro.
- To bi bilo puno mudrije - suglasi se Sussex. - Sutra je
Cvjetnica pa se možemo prevesti dok svi budu u crkvi. Na taj
ćemo način izbjeći opasnost od prosvjeda u njezino ime.
On se okrene prema Elizabeti čije je lice pokazivalo najdublje
razočaranje. Htjela je da ljudi vide kako je vode u Tower, htjela je
da izraze svoje nezadovoljstvo. Mora se doznati za njezin položaj,
inače neće doći do prosvjeda.
- Odnijet ću sada vaše pismo kraljici - reče Sussex.
Sussex od straha ustukne pred kraljičinim bijesom. Marija ga
nije htjela ni pogledati.
- Zbog ovoga ste odgodili izvršenje mojih naloga? - vikne. -
Dopustili ste da vas prevari ta lukava i podmukla djevojka?
- Vaše Veličanstvo, tako nas je silno žalostivo molila - reče joj
on. - Odbio bi je samo netko kome je srce od kamena.
Prekasno shvati što je rekao: da je vjerojatno Marijino srce
upravo takvo. Kraljica se mračno mrštila.
- U očevo se vrijeme takvo što nikada ne bi dopustilo -
presiječe ga ona. - Voljela bih da nam se vrati pa makar samo na
mjesec dana, tako da svima vama, mojim navodnim savjetnicima,
očita bukvicu kakvu zaslužujete! Sada idite i pazite da ne bude
daljnjega kašnjenja.

Elizabeta pogleda kroz prozor. Turobno nedjeljno jutro, uz

olovno nebo i kišnu prijetnju, zrcalilo je njezino očajničko
raspoloženje. Više nema načina da postigne odgodu. Vrlo će brzo
doći po nju. Kako li se njezina majka ponašala onoga sudbonosnog
dana kada su je odveli u Tower? Kat je govorila o njezinoj
hrabrosti, ali i o tome kako je divlje zapadala čas u suze, a čas opet
u smijeh. Elizabeta je znala da je i sama opasno blizu takvoj

470
histeriji. Mora biti hrabra i sjetiti se da je kraljevska kći - kao i da je
nedužna.
- Gospođo, vrijeme je - reče Winchester otvorivši vrata
njezine sobe. - Moramo požuriti.
Elizabeta ispravi ramena i duboko udahne.
Neka se vrši volja Božja - reče. - Ako mi nema druge, moram
se zadovoljiti i time.
Okruženu stražom, povedoše je, zajedno s Kat i kraljevskom
služinčadi, niza stube pa van u vrtove. Kišaje šibala tako jako da se
Elizabetin baršunasti plašt, crna haljina i kapuljača brzo smočiše.
Dok su između urednih cvjetnjaka i mimo vodoskoka hitali prema
rijeci, Elizabeta je ustrajno gledala u prozore dvorca, očajnički se
nadajući da će negdje uočiti kraljicu i privući njezinu pozornost. Ali,
Marija kao da nije bila sklona gledati kako odvode njezinu
zatvorenicu. Nepravednost svega toga duboko pogodi Elizabetu.
- Silno se čudim plemićima u našemu kraljevstvu - izjavi,
optuživački gledajući Winchestera i Sussexa - koji krotko podnese
moj odlazak u sužanjstvo, a i sam Bog zna što me još čeka, jer ja to
ne znam.
Sussex prigne glavu prema njoj.
- Nije malen broj članova Vijeća koji žale zbog vaše nevolje,
gospo - promrmlja tiho. - Osobno žalim što sam dočekao ovaj
dan.
Elizabeta se zagleda u nj, podigavši obrve od čuđenja, ali nije
bilo vremena za odgovor jer su bili stigli do pristaništa gdje je
čekala teglenica. Smjestiše je u zaklonjeni dio, zajedno s lordovima
i pratnjom pa se, čim se svi smjestiše na pojastučenim klupama i
pošto se spustiše zastori, veslači mokri od kiše odgurnuše od
obale i teglenica krene nizvodno. Temza je bila uzburkana, a Kat je
očito bilo mučno. Elizabeta je obično uživala u nepredvidljivosti
plovila i gibanju morskih mijena, ali danas, na ovaj strašni dan, dok
se teglenica ljuljala i poskakivala na snažnoj struji, i njoj pozli.

471
 Odjednom, udari se valova pojačaše, a brodica zaplovi unatrag
i stade ponirati u vodu. Izvana se začuše ljutiti povici.
- Mora da se približavamo mostu - s nelagodom reče
Winchester pa ustane, zatetura i nesigurna koraka iziđe iz
zaklonjenoga dijela. Čim je nestao, brodica kao da se odjednom
podiže uvis, zalebdje u zraku, a onda sunu nadolje. U zaklonjenom
se dijelu moglo čuti zapljuskivanje vode preko pramca teglenice i
psovke veslača dok je kapetan izvikivao zapovijedi. Kat je cviljela
od straha, a čak se Elizabeta počela bojati da će potonuti. Oluja ih
je bespomoćne bacala amo-tamo i u svakom su se trenutku mogli
sudariti s nekim od golemih stupova na kojima je počivao
Londonski most.
- Okreći natrag! - čula je Sussexov povik.
- Ne, kreni prema obali - naređivao je Winchester.
- Prekasno! - zaurla kapetan. - Sjednite!
Ne mogavši više podnositi neizvjesnost i strah, Elizabeta
provuče glavu kroz zastore. Naleti kiše udariše joj u lice. Nad
glavom joj se nadvijao most, taman i prijeteći, a ispod nje su se
valjali nemilosrdni valovi. Brodica je bila opasno blizu stupovima,
svaki je čas mogla naletjeti na njih, a oni se svi skupa utopiti. Ali
tada ih naglo zahvati silovita struja i plovilo se u trenu pojavi s
druge strane mosta gdje je voda, iako uzburkana, bila mirnija.
Začuše se uzvici olakšanja i zahvalno zazivanje Gospe, a potom
veslači iznova zaveslaše u postojanom ritmu.
No, sada se pred njima nadvijao Tower, visok i prijeteći. Sa sve
većom stravom Elizabeta je promatrala odbojnu kamenu tvrđavu
kako se približava i vidjela topove na pristaništu pred njom - iste
one što su svojedobno označili majčinu smrt. Bijeli se toranj
uzdizao iza golemih vanjskih zidova, a ispod njih nalazio se vodeni
prolaz, teška, okovana drvena vrata koja su se uz škripu polako
otvarala da u Tower propuste najnoviju zatočenicu. Nju.

472
 Ovako joj je i majka došla ovamo. I još je uvijek ovdje, kosti joj
trunu ispod tla u kapelici.
Teglenica se polako okretala prema vratima. U panici i još
uvijek drhteći od mučnoga straha zbog toga što su umalo udarili o
most, Elizabeta odjednom ustane i naglo otvori vrata zaklonjenoga
dijela. Lordovi se zagledaše u njezine divlje oči i drhtave usne.
- Molim vas, gospodo, dopustite mi ući kroz neka druga vrata,
a ne ova! - očajno uzvikne. - Znam da su mnogi kroz njih ušli, ali
nikada nisu izišli.
Winchester i Sussex sućutno je pogledaše znajući da joj ne
mogu pomoći u njezinu jadu. Ona još jednom pokuša.
- Nije prikladno za kraljevsku osobu da uđe kroz takva vrata -
pobuni se. - Neću ovuda ući!
- Nemate izbora, gospođo - reče joj Winchester.
Elizabeta je stajala zureći preda se, čvrsto se držeći za kvaku na
vratima kako bi se smirila, a kiša joj se u potočićima slijevala niz
lice. Bila je slika i prilika bijede, vlažne kose prilijepljene uz
sljepoočice, ramena poraženo klonulih i u promočenoj odjeći.
Markiz, udvoran muškarac, sažali se nad njom.
- Evo, gospođo, uzmite moj ogrtač - ponudi joj, raširivši ga i
pruživši njoj, ali ona ga odgurne.
- Ne! - zajeca. - Ostavite me na miru.
Gotovo su bili stigli do Vodenih vrata. Tu je na skrivenim
stubama stajao sir John Bridges, zapovjednik Towera, stamen
muškarac široka lica i očinskoga nastupa, kako bi dočekao
zatočenicu. Iza njega bila su se poredala, čvrsto i bešćutno,
šestorica čuvara.
Brodica udari o pristanište, podigoše se vesla, a oko stupića
uskoro bijaše zavezano uže. Winchester i Sussex skoče na obalu,
nogama raspršujući vodu što se bila razlila po kamenim pločama.
- Dođite, gospo - pozove je Sussex.

473
 Elizabeta ostane prkosno stajati na vratima zaklonjenoga dijela.
Bila je odlučila da se neće maknuti odande, da je ništa neće
natjerati s tog posljednjeg sigurnog utočišta.
- Ne, gospodo, nemam namjere smočiti cipele - reče
zadrhtavši pa sijevne očima na zapovjednika i njegove ljude.
- Gospođo, u kraljičino vam ime zapovijedam da iziđete na
obalu! - uzvikne Winchester nadglasavajući vjetar. - Tomu se
morate pokoriti.
Polako, nevoljko, Elizabeta se, hvatajući ravnotežu, probije
prolazom između veslača i neodlučno stupi nogom na pristanište.
- Ovdje se, kao zatvorenica, iskrcava najodanija podanica što je
ikada stupila na ove stube! - objavi jaka, ali drhtava glasa, Pred
tobom, o Bože, ovo kazujem, nemajući drugoga prijatelja do tebe.
Gospodine, nikada nisam mislila da ću ovamo stići kao zatočenica.
Glas joj se opet slomi kada se primakne stubama. Pogleda
ljude što su je čekali tražeći od njih da se sažale nad njom.
- Sve vas molim, dobri i dragi prijatelji, budite mi svjedocima da
ovamo ne ulazim kao izdajnica, nego kao žena najodanija Njezinu
Veličanstvu što je danas ima među živima, a kao takva prihvatit ću i
smrt!
Bila je sada blizu tomu da se sruši, a suze su joj se na
grozničavim obrazima miješale s kapima kiše. Neki od čuvara
impulzivno istupiše i baciše se na koljena pred njom. - Bog čuvao
Vašu Milost! - vikali su. Zapovjednik se namršti i grubim glasom
izda zapovijed pa oni koji su bili istupili brzo ustadoše i postiđeno
se vratiše na mjesto.
- Gospođo, morate poći sa mnom - reče sir John Bridges.
Elizabetu sada doista ostavi hrabrost. Umrijet će ovdje, znala je to.
Ta je sudbina bila toliko užasna, da nije bila sposobna načiniti više
ni korak. Noge je više nisu držale i ona klone na mokre stube, dok
su joj silni drhtaji potresali tijelo.

474
 - Bilo bi bolje da se sklonite s kiše, gospođo - blago reče sir
John posegnuvši rukom prema njoj.
- Bolje mi je ovdje nego na drugome, još gorem mjestu! -
zavapi ona, ne obraćajući pozornost na nj. - Ta sam Bog zna kamo
ćete me odvesti!
- Ne morate se ničega bojati - uvjeravao ju je on. - Bit ćete
smješteni u dvorcu gdje su za vas već pripravljene odaje.
- Je li tamo bila smještena i moja majka? - zajeca Elizabeta.
- Vjerujem da jest, gospođo - reče joj on.
- Ne mogu poći tamo - reče ona. - Za mene bi to bilo pravo
mučenje.
- To su najudobnije prostorije koje ovdje imamo na
raspolaganju, a odgovaraju visokome položaju Vaše Milosti -
strpljivo reče Bridges.
- Mogu biti udobne koliko god hoćete - okomi se ona na njega
- ali za moju su majku značile ulaz na stratište!
Njezina se pratnja iskrcavala s teglenice. Uznemirena lica, Kat
htjede pristupiti k Elizabeti, ali je zaustavi sir Johnova kretnja. Jedan
od njezinih paževa brizne u plač. Smrknuto, optužujući, ona
podigne pogled prema njemu. Mladić se zacrveni i rukavom obriše
oči.
- Zahvaljujem Bogu što znam da je istina o meni takva da nitko
nema razloga plakati za mnom - izjavi Elizabeta.
- Onda u tome morate naći utjehu, gospođo - reče sir John,
još jednom joj ponudivši ruku. - Hajde, sklonimo se na toplije
mjesto. Zapalili smo vatru za vas.
Ona ga pogleda, skupljajući hrabrost poći s njim, a potom
polako ustane. Vješt u ophođenju s muškarcima i ženama što su se
suočavali sa zatočeništvom, mučenjem ili smrću - prije manje od
mjesec dana bio je na stratište ispratio Jane Grey, i to s velikim

475
žaljenjem - zapovjednik zavuče njezinu ruku pod svoju i polako je
povede stubama.
Malena se povorka kretala kroz vanjsko dvorište na putu do
kraljevskoga dvorca, skupa drevnih zdanja što su se nalazila između
Bijeloga tornja i rijeke Temze. Ovamo sir John doprati svoju
zatočenicu provevši je kroz naizgled beskrajan niz soba i galerija,
sve dok ne stigoše do kraljičinih odaja i prostorija što su bile
pripremljene za Elizabetu - velike primaće sobe, ložnice i nužnika.
Elizabetu zaprepasti sjaj toga prostora, iako se očito godinama
nije koristio: neprovjetren, osjećao se zadah, plijesni, kao da je
prašini bilo dopušteno da se nakupi, a tu i tamo vidjele su se mrlje
od vlage. No, frizovi klasičnih motiva bili su prekrasni, kao i podne
pločice zamršena uzorka i pozlaćene ukrasne letvice na
stropovima. Pokućstva je bilo malo i očito nije bio onaj što je
nekoć krasio sobe, ali bio je dobro ulašten i primjeren svrsi.
- Gospođa Astley i gospodarica Parry mogu ostati s vama,
gospođo - reče sir John. - Ostala će vaša služinčad biti smještena u
prizemlju. Čuvari će ih propuštati prema potrebi.
- Zahvaljujem vam, gospodine šapne Elizabeta, gledajući ga dok
je birao ključ na teškome kolutu što ga je držao u ruci. Lordovi se
nakloniše i iziđoše za njim. Kada se taj ključ s užasnom konačnošću
okrene u bravi, Sussex najednom zavapi:
- Pripazimo, gospodo, da ne prekoračimo svoje ovlasti -
upozori on ostale. - Ovo je kći našega pokojnog kralja i gospodara,
a isto tako i kraljičina sestra. Postupajmo s njom tako da za to
budemo sposobni odgovarati u budućnosti jer je pravedan
postupak uvijek najbolji način.
- Milord pravo zbori - tiho reče Bridges.
- Da - suglasi se Winchester. - Ne izvršavajte prestrogo svoju
dužnost, lorde zapovjednice.

476
 Ostavši nasamo s Kat i Blanche, Elizabeta stade bezvoljno
pregledavati dodijeljene joj odaje. Prvo što je učinila bilo je
pokušati otvoriti vrata na suprotnome kraju ložnice, ali vrata su,
dakako, bila zaključana. Pitala se kamo vode. Ako su ove dvije
prostorije bile primaća odaja i ložnica Ane Boleyn, što se činilo
vjerojatnim, očito su joj na raspolaganju stajale i druge odaje. Jesu
li se krile iza tih vrata? U mislima dočara slike prašnjavih i ogoljelih
prostorija, izblijedjela sjaja, ukrašenih tek paučinom i mrljama od
plijesni.
- Moja je majka boravila ovdje - šapne ona obraćajući se Kat.
Kat je zagrli jednom rukom, vidno uzrujana događajima toga dana.
- Da, janje moje, barem prije suđenja. Gospa Lee, koja je bila
uz nju u Toweru, rekla mi je da je nakon toga prebačena u
zapovjednikov stan. Znači da vjerojatno nije dugo boravila ovdje.
- Ukrasi su vrlo lijepi - primijeti Elizabeta.
- Nikakvo čudo - reče Kat. - Ove su odaje priređene za njezina
krunidbu, tri godine prije. Kada je došla ovamo kao zatočenica,
rekla je da je to za nju odveć dobro.
- Za mene je dovoljno dobro odvrati Elizabeta kojoj se vratio
dio staroga duha.
Približi se prozoru na kojemu su krila bila zabravljena. Prozor
je gledao na dvorište okruženo zidinama i rijeku iza njih.
- Zar misle da ću pokušati pobjeći kroz prozor? - upita
Elizabeta, uzaludno pokušavajući otvoriti jedno krilo. - Visoko je.
- Očito se ne žele izlagati opasnosti - primijeti Kat. -
Zatvorenici su i prije bježali. Ima mnogo priča o tome.
- Više me brine što nema svježega zraka - promrmlja Elizabeta.
- Ove su sobe zagušljive, treba ih prozračiti. Požalit ću se sir Johnu.
Ponovno se ogleda, promatrajući zidove, golu žbuku ispod
modro-zlatnoga friza, pucketavu vatru u kamenom ognjištu, čvrst
hrastov stol i klupe pa pokuša zamisliti kako je prostorija izgledala
u vrijeme majčina trijumfa.

477
 Mjesto na kojem se našla izazivalo je drhtavicu u njoj. Kao da
joj neka sablast stoji za leđima. Bilo je iznenađujuće lako tražiti
uspomene na majku u bujnom i zelenom raju Hevera, Anina
nekadašnjega doma, ali ovdje, gdje joj se majka susrela sa svojom
sudbinom, i samo je kamenje govorilo o tragediji i propasti.
- Ne sviđa mi se ovdje - reče ona Kat. - Zar je kraljica pomislila
da će mi uvećati muke ako me zatvori baš na ovome mjestu?
- Ni meni se posebno ne sviđa - suglasi se Kat - ali ne
zaboravite da nam je moglo biti i puno gore. Mogli ste biti zatočeni
u podzemnoj tamnici.

Prva je noć bila užasna, barem u početku. Ležeći u mraku,

strahovito svjesna toga gdje se nalazi, Elizabeta je u mašti prizivala
najstrašnije slike sudbine koja je najvjerojatnije očekuje, a kada je
zaspala nemirnim snom, sanjala je bol, krv i smrt, i to tako stvarno
da se trgnula iz sna, znojna i zadihana od straha. Bilo je silno
olakšanje čuti tiho Katino hrkanje i jednolično Blanchino disanje jer
su obje žene drijemale na pomoćnim ležajevima na podu.
Upravo tada postade svjesnom još nečije prisutnosti u sobi,
prisutnosti što se jedva zamjećivala u mutnome sjaju žeravice što
je tinjala na ognjištu. U dnu postelje stajala je, tamna i nepomična,
neka žena, bar po obličju, žena s francuskom kapicom nalik na
svetokrug, a lice joj je bilo u polutami.
Čudno je bilo što se nije osjećala uplašenom, čak i kadaje
shvatila da lik pred njom nije od ovoga svijeta. Zapravo, prepoznala
ga je i misli joj poletješe natrag u Hever, vratiše se na onaj posjet
kneginji Ani, prije toliko godina, kada joj se - u to je bila sigurna -
ovaj isti hk ukazao na sličan način. Tada se osjetila utješenom, a
tako se osjećala i sada pa će do svojega smrtnog časa vjerovati da
joj je to njezina majka Ana došla pružiti utjehu i snagu usred muka.

478
Ana, jedina osoba koja bi mogla razumjeti Elizabetinu patnju.
Ljubavne veze, razmišljala je želeći da Anina sjenka ostane još malo
uz nju, mora da su jače od smrti.
- Gospođo majko? - šapne. Riječi joj zazvuče čudno u vlastitim
ustima. Lik se nije micao, ali ona osjeti svojevrsno prepoznavanje ili
mu se, bolje rečeno, ponada, a potom prikaza poče blijedjeti, sve
dok ne iščezne pa se Elizabeta zapita je li sve to samo sanjala. No,
osjećaj utješenosti i osnaženosti zbog obnovljene hrabrosti bio je
jak u njoj. Znala je da će joj dati sposobnost da se suoči s onime
što je čeka.

Sir John se u pogledu prozora pokaže susretljivim, odmah

poslavši ljude da odbrave prozorska krila. Bio je nepokolebljivo
udvoran i pun poštovanja te je, ni časa ne časeći, pozvao Elizabetu
da svakodnevno večera s njime u njegovu stanu. Koliko god je bila
za hvalna na tome što svake večeri pod pratnjom odlazi kroz
dvorac do njegove udobne kuće, ti su joj posjeti bili i prava muka
jer je kuća gledala na Tower Green, gdje je još uvijek stajalo -
prijeteći i zlokobno - stratište podignuto za smaknuće Jane Grey.
Zašto još nije uklonjeno, s velikom se strepnjom pitala
Elizabeta. Zbog toga što se očekivalo da će ponovo poslužiti? I
hoće li ona biti sljedeća žrtva? Zar su toliko sigurni da će joj
dokazati krivnju?
Već se druge večeri, uz pečenu jarebicu i pirjane šljive, nije
mogla suzdržati, negoje o tome upitala sir Johna.
- Nisam primio nikakvih naloga - reče joj on. - Kako se
kraljičina udaja za španjolskoga kraljevića ubrzano bliži, siguran sam
da su Njezinu Veličanstvu važnije stvari na umu od odredaba da se
ovo stratište ukloni.

479
 Elizabeta se nadala da je u pravu. Ipak, nije se mogla osloboditi
strašnoga uvjerenja da stratište još stoji na tome mjestu samo radi
nje pa bi zadrhtala svaki put kad bi vidjela tu strahotu.
Zapovjednikov je stan sam po sebi u njoj izazivao tugu i jad.
Nikada nije zaboravljala, uživajući u ukusnim jelima i u pametnome
razgovoru sa sir Johnom i gospom Bridges, da se posljednji čin
majčine tragedije odigrao upravo u sobama iznad njezine glave. Kad
god bi se približila kući, vidjela je rešetkaste prozore i bila bolno
svjesna činjenice da su ti prozori okrenuti ravno prema Tower
Greenu. Ako je u sebi našla snage pogledati onamo, Ana je imala
prilike promatrati kako se za nju podiže stratište.
- Od gospe Lee sam čula da su ih tesari, podižući stratište, tih
posljednjih noći držali budnima lupanjem čekića i udarcima bradvi -
ispričala joj je Kat.
Sve od dolaska u Tower Kat joj se nije bas rado povjeravala u
vezi s Anom jer nije htjela povećavati Elizabetine jade: sve je
trebalo izvlačiti iz nje. Elizabeta je ipak osjećala kako mora doznati
istinu o majčinoj sudbini, da će joj to na neki način dati hrabrosti
da se ogleda s ovime što se njoj sada događa.
Zapravo, vrlo se malo toga događalo. Nitko je iz Vijeća nije
ispitivao, nitko nije dolazio. Elizabeta se pitala pokušavaju li je
slomiti izlažući je agoniji neizvjesnosti. Pa, gorko je mislila, to ih
neće dovesti nikamo. Nedužna sam danas kao što sam bila i onoga
dana kada sam ovamo stigla.
Ali, je li doista nedužna, zapitala se šećući zidinama, što je bila
povlastica koju su joj odobrili kao razbibrigu, a njoj je predstavljala
gotovo jednako teško iskušenje kao i posjeti zapovjednikovu stanu
jer je sa zidina mogla vidjeti rijeku prepunu brodova i ljude što su
bezbrizno uživali u slobodi. Gledajući u daljinu i hodajući u pratnji
pet družbenica, na čemu je sir John ustrajao, pitala se je li počinila
veleizdaju ne obavijestivši kraljicu o pismima koja je primila od
Wyatta. Je li dobro učinila što ih je zanemarila? No, što je mogla

480
učiniti? Samo bi bila optužena za urotu s njime: činjenica da joj je
on uopće pisao bila je dovoljan dokaz za optužbu. Stoga, da,
postupila je najbolje što je mogla. Je li to bilo i ispravno, bilo je
drugo pitanje.
Sada se već bila primirila. Prvih je nekoliko dana u Toweru
često plakala i bjesnjela, ali postupno je postalo jasno kako se
njezinim neprijateljima ne žuri poslati je u smrt pa se počela
osjećati jačom. Isto je tako i bolje jela: služavkama je bilo
dopušteno izići i kupiti hranu za nju te je same pripraviti.
- To znači manju opasnost od otrova - s turobnim je
humorom rekla odgojiteljici, ali zapravo nije mislila da će je se itko
pokušati riješiti na kakav prikriven način. Zapravo, osim
nedostatka slobode i sveprisutnoga straba od onoga što bi se
moglo dogoditi, not joj je bio prilično ugodan. Sve do dolaska sir
Johna Gagea, upravitelja Towera.

Dopustili ste joj da iziđe na zidine? - ponavljao je upravitelj,

vidno uznemiren.
Sir John Bridges s negodovanjem promotri upravitelja. Gage se
uvijek kruto pridržavao pravila.
- Zato da može izići na svježi zrak, gospodine - objasni.
- Ne mogu to dopustiti - izjavi Gage. - To mora prestati. A
primijetio sam i da su joj prozori otvoreni. Tko je to dopustio?
- Ja - reče Bridges, mrvicu prkosno. - Bila je bolesna. Kaže da
]oj treba svježega zraka.
- Besmislica! - tvrdoglavo izjavi upravitelj. - Sve to ugađanje
mora prestati. Ona je zatočenica kao i svatko drugi.
Zatočenicima plemenita roda obično se dopuštaju neke
povlastice - ustraje zapovjednik.
- Ona nije obična zatočenica! - drekne Gage. - Ona je kraljičina
sestra i menije zapovjeđeno da strogo pazim na nju. Ne smije ni s

481
kim stupiti u vezu, čujete li me... ni ići u šetnju zidinama ili se
naginjati kroz prozor kako bi privukla pozornost.
- Ona ne... - zausti Bridges.
I ne smije pisati nikakva pisma - prekine ga Gage. - Nadam se
da joj niste dali pribor za pisanje i papir?
- Nisam vidio nikakva zla u tome - odgovori zapovjednik
nakostriješivši se.
- Za Boga miloga, čovječe! Osumnjičenaje za veleizdaju. Ako se
odavde upusti u kovanje zavjera, naše će glave biti u opasnosti.
Morate joj to oduzeti. Pobrinite se za to!

Elizabeti je gotovo bilo žao sir Johna dok je stajao pred njom,
zbunjen i očito nezadovoljan, objašnjavajući joj da će izgubiti
povlastice koje je do tada imala.
- Upravitelj je dobio zapovijedi, bojim se - reče joj on. - Ne
mogu im se suprotstavljati, onoliko koliko bih volio.
- Razumijem - reče ona mirno, ali srce joj klone.
Nije mogla povjerovati da nova strogoća proizlazi isključivo iz
zabrinutosti sir Johna Gagea i njegove odlučnosti da pravila tumači
što je strože moguće. Bila je uvjerena da za to postoji neki
zlokobniji razlog. Do sada su već ispitali ostale, u to je bila sigurna.
Što im je rekao Courtenay, taj glupavi beskičmenjak? Nešto protiv
nje? Je li ovo oduzimanje povlastica tek uvod u nešto mnogo gore?
Promatrala je sir Johna kako skuplja njezin papir i pera.
- Sada sam uistinu zatočenica - reče.
- Učinit ću što mogu za vas, gospođo - uvjeravao ju je. Kada je
otišao, Elizabeta potisne suze. Kako će provoditi duge dane bez
šetnje, bez prilike za proučavanje knjiga? A ugušit će se uz
zatvorene prozore.

482
 Okrene se ključ u vratima i u sobu uđe Kat, zadihana i
uspuhana.
- Kakve li drskosti! - bjesnjela je, tamnocrvena u licu. - Vojnici
na glavnim vratima natjerali su nas da im predamo hranu koju smo
kupili na tržnici. Iz sigurnosnih razloga, rekli su. Iz sigurnosnih
razloga, ma nemoj! Ti su prostaci i lupeži sve zadržali za sebe,
kladim se.
Elizabeta ustane, a njezin se strah pretoči u bijes. Kako se
usuđuju!
- Pođite smjesta sir Johnu Gageu, recite mu da vas ja šaljem -
zapovjedi - i požalite se u moje ime.
- Reći ću ja njemu sve što treba! - zaprijeti Kat.
Skupivši svu hrabrost, ostane odlučna i kada se našla pred
strogim upraviteljevim pogledom.
Nemojte se mrštiti na mene, ženo! - drekne on. Kat slegne
ramenima.
To rade vaši ljudi - reče odvažno.
- Tako mi Boga, za vašu bih vas drskost mogao zatvoriti negdje
gdje nećete vidjeti ni sunca ni mjeseca! - zaprijeti on.
- Mogu li se onda pozvati na vašu vitešku udvornost? - lukavo
upita Kat potiskujući bijes. - Gospa Elizabeta strahuje da će je
netko otrovati. Zato mi, njezina posluga, izlazimo kako bismo za
nju kupili i pripravili hranu. Mora dobro jesti kako bi joj se
povratilo zdravlje. Hoćete li joj čak i to uskratiti?
Upravitelj se nakratko zamisli.
- Dobro - reče naposljetku. - Ali, ako netko uz hranu pokuša
prokrijumčariti i nekakvu poruku, s njime će se oštro postupiti.
- Zbilja nas držite za budale? - otpovrne Kat. - Mi želimo
spasiti svoju gospodaricu, a ne povećati opasnost koja joj prijeti.
No, svejedno vam zahvaljujem i na ovim sitnim ljubaznostima.

483
 Tako su služavke i dalje kupovale hranu, kao i inače, samo što
Elizabeta nije bila u stanju jesti, toliko se bojala.
- Odnesite to - znala je reći dok bi Kat donosila zdjelu za
zdjelom punu slasnih jela zamamna mirisa ne bi li je dovela u
napast.
- Morate jesti da sačuvate zdravlje! - Kat bi se pokušala
prepirati, ali Elizabeta bi samo odmahnula.
- Kakva smisla ima sačuvati zdravlje kada će me ionako uskoro
poslati na stratište? - jaukne.
Stroži postupak uništio joj je duh.
- To ne znate! - uzvikne Kat. - Nemojte ni razmišljati o tome.
Da su kanili postupiti u tome smislu, do sada bi to već učinili.
- Prikupljaju dokaze - jednoličnim glasom reče Elizabeta. -
Traže način da me osude. Stratište podignuto za gospu Jane još
uvijek stoji. Sada sam ja na redu, kažem vam.
U glasu joj se začuje histerija.
- Priberite se! - zapovjedi joj Kat.
Ali, Elizabeta to nije bila u stanju. Nekih se dana jedva
uspijevala izvući iz postelje, koliko je bila potištena i uplašena.
Što će se dogoditi sa mnom, neprestano se pitala. Kada će
doći po mene? Od svakoga bi udarca po vratima zadrhtala od
užasa. Svakodnevno je osluškivala hoće li čuti strahoviti proglas na
stratištu. U očaju, nije mogla misliti ni na što drugo doli na to kako
će se osjećati dok bude prolazila onih nekoliko kratkih koraka,
spuštala se na koljena u slamu, dok joj budu povezivali oči... A
onda udarac, hladni čelik što zasijeca njezin vrat. Hoće li bol biti
velika? Ili će sve biti gotovo prije nego što ona išta i shvati?
Sjekira joj se ukazivala golemom u njezinu bunilu, kako u snu
tako i najavi. Bila je čula užasne priče o traljavim pogubljenjima i te
su je priče sada progonile. Za očeva kraljevanja, stara gospa
Salisbury završila je zbog veleizdaje na stratištu, gdje ju je izmesario

484
neiskusan krvnik. Bilo je priča o ljudima koji su pretrpjeli nekoliko
udaraca sjekirom prije nego što im se glava odvojila od tijela.
Zamišljala je pjenušanje krvi u grlu, nerazumljivu agoniju, svijest o
smrtnoj rani, kao u pogođene životinje.
No, čekaj! Njezina je majka bila pošteđena sjekire, zar ne?
Otac je u Francusku poslao po vještoga rukovaoca mačem. Čak i
na samrti, Ane je dobila najbolje. Blažu, bržu smrt. Da, tako je.
Zamolit će kraljicu da joj dopusti umrijeti od mača. Sada je još
mogla samo o tome razmišljati.
Stanjila se i ublijedjela. Oči su joj bile zamagljene, izmučene.
Kat i Blanche tjeskobno su je pogledavale, bojeći se da će im pred
očima nestati. I sir John Bridges primijeti njezino stanje jer je
svakodnevno dolazio raspitati se o njezinu zdravlju. Znao je da
slabo jede jer se sada već danima ispričavala i nije mu se
pridruživala uz objed.
- Pati zbog toga što je zatvorena u ovim sobama bez svježega
zraka - upozori on upravitelja. - Gospodine, bojim se da će se
razboljeti ako joj ne pomognete.
Sir John Gage se namršti.
- Zapovijed je zapovijed - izjavi.
- Da, ali hoće li vam kraljica zahvaliti ako joj sestra umre dok je
pod vašom skrbi? - istakne Bridges.
Gage je morao priznati da neće.
- Dobro onda. Može šetati starim kraljičinim odajama. Dajte ih
otvoriti. Ali, pripazite, prozori moraju ostati zatvoreni.
Sir John odmahne glavom. To nije dovoljno, znao je, ali ipak je
nešto.

Elizabeta je, ošamućena od pomanjkanja hrane i nespavanja,

promatrala zapovjednika kako otključava vrata ložnice. Kao što je

485
očekivala, gornje su prostorije bile prekrivene prašinom i obavijene
paučinom. Zrak je bio težak, ustajao pa od njega zakašljuca.
Pa nije majka valjda boravila ovdje? Ove tmurne sobe već
desetljećima nisu obnavljane. Nisu se dičile frizovima ni svježom
bojom, a ni pozlaćenim stropovima. Umjesto toga, zidovi su bili
prekriveni izblijedjelim i ispucalim oblicima što su, u modroj boji i
cinoberu, prikazivali drevne kraljeve i anđele, a napukle, izblijedjele
podne pločice bile su oslikane leopardima i heraldičkim ljiljanima.
Tu i tamo ležala je pokoja slomljena klupčica, pohabana stara
škrinja, ali inače su prostorije bile gole. Prozori su bili prekriveni
debelim slojem prljavštine pa uopće nije bilo smisla pokušati
gledati kroz njih. Kat nabere nos: ovo je mjesto vonjalo po mrtvilu.
- Treba mi svježega zraka, a ne vlage i truleži - s gorčinom reče
Elizabeta zapovjedniku. - Ovdje jedva mogu disati. Vratimo se,
molim vas.
Kada se zatvoriše vrata što su vodila u opustjele sobe, ona
pode i baci se na postelju.
Bez svježega zraka, sigurno ću umrijeti - zajeca.
- Učinit ću što budem mogao - reče joj Bridges.

- Uz moju kuću postoji vrt ograđen zidovima - reče joj vrativši

se ni pola sata kasnije. - Sir John Gage dao je dopuštenje da
odlazite onamo kad god to bude zgodno, pod uvjetom da vrata
ostanu zaključana, a jedan naoružani stražar stalno bude uz vas.
Elizabeta se na ovu vijest osjeti donekle ohrabrenom. Bi li se
zbilja itko ovoliko brinuo za njezino zdravlje i udobnost da kraljica
zahtijeva njezinu smrt?
Bilo je veliko zadovoljstvo već samo sjediti u vrtu i uživati u
slabome suncu skoroga proljeća. Jednostavni užici... to je najbolje,
a ona ih nikada nije cijenila toliko kao sada. Živopisne nijanse
ranoga cvijeća, zeleni pupovi na stablima, bilje koje raste i probija
se kroz tamnu zemlju. Novije život bujao, a s njime je rasla i nada.

486
 Jedno se lišće pojavi nad vratima. Zatvorski se čuvar, obiteljski
čovjek koji je potajno suosjećao s nesretnom kraljevnom
ostavljenom pod njegovim nadzorom, naceri.
- A to si ti, derište malo! - reče on.
Dječačić, otprilike petogodišnjak, nasmije se, a potom nastavi
promatrati drugu osobu u vrtu. Elizabeta se odvaži na osmijeh.
- On je sin čuvara odjeće - reče joj stražar. - Ti si, Adame, je l’
tako? A ovo mu je sestra. Dobar dan, Susanna.
Drugo bucmasto lice, uokvireno plavim uvojcima, proviri kroz
rešetke. Nasmiješi se, a Elizabeta uoči šupljine između mliječnih
zuba. Uzvrati osmijeh i mahne. Dijete nestane. Nekoliko se časaka
poslije vrati i debeljuškasta se ručica, čvrsto stežući nekoliko tek
ubranih cvjetova, provuče kroz vrata.
- Smijem h? - upita Elizabeta čuvara. Na njegov znak glavom,
hitro prijeđe preko trave i milostivo prihvati ponuđenu kiticu.
- Kako se zoveš? - upita dječak.
- Elizabeta - reče ona.
- Gospa Elizabeta? - zapita on u čudu.
- Ti znaš tko sam? - zaprepašteno upita ona.
- Gospođa koju su zatvorili - reče on. - Moj otac i majka kažu
da vas treba pustiti na slobodu.
Čuvar se skrušeno nasmiješi.
- Ne bih na tvom mjestu to posvuda govorio, mladiću - reče
on dječaku, a potom se okrene Elizabeti. - Dječja usta.
- Doista - suglasi se ona.
Bilo joj je lakše pri srcu nego ikada u posljednjih nekoliko
tjedana. Bilo je krasno čuti da neki ljudi vjeruju u njezinu
nedužnost i suosjećaju s njezinom patnjom.
- Što obični ljudi govore o meni? - usudi se upitati čuvara.
- Pa... - Ogleda se provjeriti može li ih itko čuti. - Ne bih vam
ovo smio govoriti, gospo, ali čuo sam mnoge koji kažu kako je

487
sramota da kći kralja Harryja sjedi zaključana u Toweru. Svi su
uvjereni u vašu nedužnost. Ljudi vas vole, a mnogo ih mrmlja
protiv onih koji su vas ovamo strpali.
- Zahvaljujem vam - šapne Elizabeta, očiju punih suza. -
Donijeli ste mi veliku utjehu.
Kraljica sigurno neće pomišljati na to da ide protivno javnome
mišljenju i osuditi je na smrt. Nijedan monarh ne bi bio tako
nepromišljen...
Sutradan je sjedila u vrtu, a i djeca su opet bila ondje: dva para
očiju virila su iznad vrata.
- Gospo! - zacvrkuće jedno dijete. - Ovo je za vas! Susannaje
gurala ruku kroz rešetke, pružajućijoj nešto. Bio je to sićušan
svežanj ključeva. Elizabeta se morala nasmijati.
- Vjerujem da sir John Gage neće imati nikakva prigovora ako
prihvatim ovo.
Nasmiješi se veselome čuvaru pa se sagne pomilovati
djetetovu glavicu.

- Dijete joj je dalo ključeve? - bjesnio je Gage.

- Lažne ključeve, gospodine - reče čuvar, žaleći što je ikada
spomenuo taj dar zapovjedniku koji se, dakako, osjećao dužnim
o tome izvijestiti svojega nadređenog.
- I posve bezopasne - dometne Bridges.
- Ovaj put, možda - promrmlja Gage. - Ali, tu bi djecu netko
mogao iskoristiti da gospi Elizabeti prokrijumčari kakvu poruku.
Meni je zapovjeđeno da spriječim njezinu vezu s bilo kime, za slučaj
da snuje daljnju izdaju.
- Samo držite djecu na oku - reče Bridges čuvaru.
A ako joj pokušaju išta predati, za to ćete mi odgovarati! -
zapovjedi oštrooki upravitelj.

488
 Bila je to zgodna kitica, složena od nježnoga proljetnog cvijeća
i nespretno vezana vrpcom. Mladi se Adam nakloni predajući je
Elizabeti koja mu se upravo spremala uzvratiti naklon kad joj je
čuvar ote iz ruke.
- Naredbe, gospođo - reče, a ponašanje mu je bilo daleko
manje prijateljsko nego do tada. - Hej, ti!
Njegov mu se sudrug, koji je držao stražu s druge strane
vrtnoga zida, odazove na poziv. - Da?
- Odvedi dečka upravitelju i odnesi mu ovo.
Predade mu cvijeće. Djeca smjesta zavapiše, a Elizabeta je
užasnuto gledala kako čuvar odvlači prestravljenoga Adama, unatoč
njegovu otimanju i prosvjedima.
- Baš uživate u mučenju nedužnih žena i djece? - okomi se na
čuvare, izvan sebe od bijesa. Ali oni nisu obraćali pozornost na nju,
ostavljajući je da se trese od bijesa. Onaj koji se ranije pokazivao
kao prijatelj samo je ravnodušno stajao pokraj glavnih vrata, zureći
ravno preda se.
Dovučen pred sir Johna Gagea, dječak je stajao nijem od
prepasti.
- Tko ti je dao ovo cvijeće? - zareži Gage.
- N-nitko, gospodine. Sami smo ga ubrali - prošapće Adam. - Je
li netko od tebe zatražio da u kiticu sakriješ tajnu poruku?
- Ne - iznenađeno odgovori Adam.
- Mislim na zatvorenika Courtenayja? Je li vam on dao poruku
za gospu Elizabetu?
- Ne, gospodine, uvjeravam vas, gospodine. Dijete je izgledalo
potpuno zbunjeno.
Sir John mrko ga pogleda.
- Bio si jako zločest, nisi smio gospi Elizabeti nositi darove. To
nije dopušteno. Upozoravam te, mali, ako se usudiš opet
razgovarati s njom, dat ću te pošteno išibati. Je li ti to jasno?

489
 - Da - zakriješti izbezumljeni nevaljalac.
Sutradan je bilo lijepo vrijeme pa Elizabeta opet pođe u vrt.
Dok je, zadubljena u knjigu, ležala pod stablom, prekine je nekakav
pokret na vratima i natjera da podigne pogled. Čuvar je grickao
užinu, komad kruha s kriškom sira i saginjao se za vrčem piva.
Adam je stajao nekoliko koraka udaljen od vrata.
- Gospodarice, žao mi je, ali sada vam vise ne smijem donositi
cvijeće - tiho reče, a potom, na njezino zaprepaštenje, pobježe.
Više nikada nije vidjela tu djecu.

- Gospođo, pozvani ste pred Vijeće - priopći joj zapovjednik. -

Očekuju vas u donjoj dvorani.
Elizabetu uhvati drhtavica. Dugi dani šutnje bili su joj ulili nadu
da protiv nje nije pronađen nikakav dokaz. Sada je ta nada
iščeznula. Došlo je vrijeme da se posluži umnim sposobnostima
koje ima kako bi spasila vlastitu kožu. Nikada se nije osjećala
usamljenijom.
Članovi Vijeća sjedili su za hrastovim stolom na nogarima.
Biskup Gardiner, lord kancelar, u sredini. Svi su bez smiješka zurili
u nju kada je ušla, uzdignute glave, ruku čedno sklopljenih u struku
pa pošla prema stolcu koji je bio postavljen za nju da se ondje
suoči sa svojim ispitivačima.
Gardiner je važno šuškao papirima i poput jastreba upirao
pogled u nju.
- Gospo Elizabeta, ovdje smo zato da vas ispitamo u vezi s
razgovorom što ste ga u Ashridgeu vodili sa sir Jamesom Croftsom
koji je od vas zatražio da se preselite u svoju kuću u Donningtonu.
Zašto je to zahtijevao od vas?
- U moju kuću u Donningtonu? - ponovi Elizabeta nastojeći
dobiti na vremenu. - Imam toliko kuća, milorde, da se ove ne
mogu prisjetiti pa vjerojatno nikada nisam tamo otišla.

490
 - Sir James Crofts vam je rekao da je ta kuća bolje utvrđena
nego Ashridge. Onda ste, čini se, znali za njezino postojanje -
otpovrne Gardiner.
Elizabeta se pretvarala da razmišlja.
- Ah, da, ta kuća. Morate mi oprostiti, gospodo, nikada nisam
bila ondje i zaboravila sam da mi je sir James savjetovao odlazak
onamo.
Članovi Vijeća razmijeniše ogorčene poglede.
- Dovedite Croftsa - umorno reče Gardiner.
Elizabeta se zagleda u zatočenika kada ga stražari uvedoše u
dvoranu. Kada ga je posljednji put vidjela, sir James bio je pristao
muškarac, ali sada su mu fine crte lica bile izbrazdane tjeskobnim
borama, a ruke su mu se tresle. Na poticaj svojih tamničara, ispriča
što se dogodilo u Ashridgeu, ništa ne izostavivši. Elizabeta se
potrudi pribrati.
- Shvatila sam to kao da ste zabrinuti za moju sigurnost -
pobuni se. - I očito nisam poslušala vaš savjet. - Okrene se prema
članovima Vijeća. - Gospodo, ništa se više nije dogodilo između
mene i ovoga čovjeka. Gubimo vrijeme, i vi i ja, jer vam malo toga
mogu reći o njemu, kao i o bilo kome drugome tko je ovdje
zatočen u vezi s ovim slučajem.
Ona ustane.
- Gospodo, kanite li ispitati svakoga zatvorenika kako biste
mene uhvatili u klopku? Jer, ako je tako, mišljenja sam da mi
nanosite veliku nepravdu. Ako su ti zatvorenici učinili kakvo zlo i
uvrijedili Njezino Veličanstvo, onda neka za to prikladno i
odgovaraju. Ali, molim vas, nemojte mene povezivati s takvim
ljudima. Ja nisam izdajnica, kao što biste i trebali znati!
Gardiner se ne obazre na njezine riječi.
- Znači, ne sjećate se da vam je sir James predložio odlazak u
Donnington? - ustrajao je.

491
 - Sada se sjećam - prizna ona. - Ali, što je loše u tome? Zar ne
smijem u svakom trenutku, gospodo, otići u bilo koju od svojih
kuća?
Neki se članovi Vijeća nelagodno promeškolje. Drugi su
razmjenjivali nemirne poglede.
Lorde biskupe, čini mi se da je sve ovo besmisleno - reče
Sussex. - Ne zaboravite, ova je gospa naša prestolonasljednica...
Upozorenje u njegovu glasu bilo je jasno da jasnije ne može
biti.
Grof od Arundela ustane, zaobiđe stol i pade na koljena pred
zaprepaštenom Elizabetom.
- Gospođo, uvjeravam vas da žalimo što smo vas uznemiravali
nepotrebnim pitanjima - reče.
- Gospodo, podrobno ste me ispitali - reče Elizabeta - ali
uvjerena sam da nećete činiti ništa više nego što je u skladu s
Božjom voljom pa ga molim da vam svima oprosti.
Gardiner je zurio u nju, diveći se načinu na koji je ispitivanje
pametno uspjela okrenuti u svoju korist. Kraljica, znao je, neće biti
zadovoljna.
- Nema više ničega čime bismo se ovdje mogli pozabaviti -
odrješito reče svojoj subraći. Možete se vratiti u svoje odaje,
gospođo.
- Mislite, u svoju tamnicu živo priklopi Elizabeta, ushićena zbog
načina na koji je završio razgovor.
Potom se okrene, uzdignute brade, pa žustro prođe mimo
lordova koji su joj se klanjali.

- Očekivao sam, gospođo, da ću čuti kako su gospa Elizabeta i

Courtenay pogubljeni - reče Renard ozbiljna lica.
- Još uvijek se ništa ne može dokazati.
Marijin je glas odavao uznemirenost.

492
 - Onda zbog toga žalim, a isto tako žali i moj gospodar car -
reče joj on. - Car zna, baš kao i Vaše Veličanstvo, da će se, sve dok
to dvoje izdajnika budu na životu, uvijek kovati zavjere da ih se
ustoliči na prijestolju te da bi bilo posve pravedno kazniti ih jer je
općepoznato da su krivi i da zaslužuju smrt.
- Ali to nije javno dokazano! - prekine ga Marija.
- Što je vrijedno žaljenja, gospođo... za vas, kao i za vaše
kraljevstvo.
Marija mu je u glasu čula zlokoban prizvuk.
- Znate koliko sam se trudio u vezi s ovim brakom - nastavi
Renard. - Shvatit ćete, dakle, da mi je bolno priopćiti vam kako je
carevo mišljenje da će, sve dok gospa Elizabeta bude na životu,
kraljeviću Filipu biti vrlo teško u ovoj zemlji zajamčiti sigurnost. U
danim okolnostima, prema tome, ne mogu Njegovu Visočanstvu
preporučiti da dođe u Englesku dok god se ne poduzmu svi nužni
koraci kako bi se osiguralo otklanjanje svake opasnosti za njega.
Suočena s nepodnošljivom mogućnošću da joj se u dim
rasplinu najdraži snovi, Marija ne uspije zadržati suze. Uzdisala je
od jada, poniženo svjesna da to nije ponašanje kakvo poslanici
očekuju od vladarice.
- Radije bih da se nikada nisam ni rodila nego da se kakvo zlo
dogodi Njegovu Veličanstvu! - jecala je. - Uvjeravam vas, naći će se
dokazi, a njima će se dvoma suditi prije nego što kraljević stigne.
- Mojemu će gospodaru laknuti kada to čuje - hladno reče
Renard.

Članovi Krunskoga vijeća raspravljali su, namrštena čela i u

napetu raspoloženju.
- Ali, što da učinimo s gospom Elizabetom? - govorio je
Winchester. - Njezina krivnja nije utvrđena i protiv nje nema
nikakvih dokaza.

493
 - Upravo tako - u zboru odjekne nekoliko glasova, među njima
Sussexov i Arundelov.
- Ne tako brzo, gospodo - zaustavi ih Gardiner. - Moramo
voditi brigu o kraljičinoj sigurnosti, kao i o sigurnosti ovoga
kraljevstva, a da bismo to dvoje zaštitili, gospu Elizabetu treba
poslati na stratište.
Prolomi se glasno neodobravanje.
- Ona je prestolonasljednica!
- Nedužna je!
- Protiv nje nema dokaza!
- Pogledajmo u budućnost - potakne ih Sussex. - Ona bi nam
mogla postati i kraljicom. Njezino je Veličanstvo lošega
zdravstvenog stanja, udaje se u poznoj dobi, a porođaj je za ženu
opasan i u najboljim godinama. Pomislite što bi se moglo dogoditi
ako, pošto pogubimo gospu Elizabetu, umre i kraljica? Naći ćemo
se usred građanskoga rata između suparničkih pretendenata na
prijestolje.
- Francuzi bi istaknuli zahtjev u ime škotske kraljice, supruge
svojega prestolonasljednika - upozori Arundel. - I to, kladim se,
silom, ako bude potrebno. I gdje ćemo onda biti? Pod vlašću
Francuske i Skotske.
- To ne dolazi u obzir! - uzvikne Sussex izražavajući zajednički
bijes. - No, jedina bi druga mogućnost bile sestre gospe Jane Grey,
koje su nam potpuna nepoznanica. Ne, kažem vam.,. oslobodite
gospu Elizabetu jer protiv nje nema nikakvih dokaza, čak ni nakon
najstrožega ispitivanja pobunjenika.
- Vi ste budale - zareži Gardiner, - Sve nas je nadmudrila.
Uopće ne sumnjam da je do guše bila u posljednjoj pobuni, ali je
pametno prikrila sve tragove. Ja kažem, smaknimo je.
Sir William Paget se namršti.

494
 - Milorde, moguće je da ne znate kako se kraljica, koja inače
dijeli vaše mišljenje, u vezi s tim pitanjem nedavno posavjetovala s
glavnim sucima u ovoj zemlji, a oni su joj objasnili kako nema
dokaza kojim bi se opravdala osuda. Dokaza uopće nema,
gospodo, dokazi nisu samo nedovoljni. Treba je osloboditi i vratiti
joj prijašnji položaj i čast.
- Ne - reče Gardiner. - To će joj samo pružiti mogućnost da
ponovno kuje kojekakve zavjere. Akoje baš moramo osloboditi,
barem se dogovorimo da ćemo je razbaštiniti.
- Što će nas vratiti na pitanje prvenstva nasljeđivanja prijestolja
- suprotstavi mu se Paget.
- Kraljica još može roditi zdravoga sina i nasljednika - ustrajao
je Gardiner.
- Da, ili umrijeti na porođaju, što je vjerojatnije. Ostali članovi
Vijeća zažamoriše u znak da se slažu.
- Najbolji bi način bio - izjavi Paget - osloboditi gospu
Elizabetu, a potom je udati u inozemstvo, za kojega prijateljskog
katoličkog vladara. Na taj način možemo udovoljiti i kraljici i caru
jer će se time osigurati katoličko nasljeđe.
Lordovi kimnuše u znak slaganja.
- Tako je, tako je odazvaše se u zboru.
- Obavijestit ću kraljicu o našoj odluci - kiselo reče Gardiner.
- No, sumnjam da će joj se ta odoka svidjeti!

Sjedeći na kamenoj klupi u vrtu, Elizabeta podigne pogled

prema visokom tamnom liku što joj je zaklonio sunčevo svjetlo.
Na šetnici koja je preko zidina vodila do Garden Towera stajao je
mladić. Vrlo pristao mladić koji je odozgor s divljenjem gledao u
nju.

495
 - Gospo Elizabeta - reče udvorno se klanjajući. - Lord Robert
Dudley vama na uslugu. Vaša me Visost nedvojbeno zaboravila.
Nekoć smo se kao djeca igrali i slušali zajedničkog učitelja.
- Dobro se sjećam toga, lorde Roberte nasmiješi se Elizabeta,
sretna što vidi prijateljsko lice i oduševljena što to lice pripada
tako privlačnu udvaraču. - Pobijedila sam vas u mačevanju!
Lord Robert široko se osmjehne.
- Rumenim se kada me se na to podsjeća - skrušeno reče.
- Što radite na tim zidinama? - upita Elizabeta.
- Dopušteno mi je povremeno dolaziti ovamo kako bih se
razgibao - reče on i opet se veličanstveno osmjehne.
Bilo je teško povjerovati da je onaj kočoperni dječak izrastao u
tamnog Adonisa što sada stoji iznad nje, a silueta mu se ocrtava na
nebu. On se pomakne i sunčevo mu svjetlo obasja lice,
naglašavajući njegove nehajne crte i ponosan izraz. Izgledao je
poput Cigana - oduvijek je crnokose i tamnopute muškarce
nalazila privlačnijima od nezanimljivih plavokosih ljudi poput
Courtenayja koji su izgledali kao da im u žilama teče mlijeko, a ne
krv. I admiral je bio tamnokos...
- Žao mi je zbog vaših nedaća, gospo - dovikne joj on odozgor.
- I ja sam ovdje u zatvoru. Razumijem kako se osjećate.
Dakako, on je ovdje već mjesecima, prisjeti se ona. Bioje
podržao Northumberlanda, svojega oca, pri ustoličenju Jane Grey
pa sada plaća cijenu za veleizdaju. Čula je da je bio osuđen na smrt,
kao i otac. Mora da je još uvijek u žalosti za ocem, pitajući se hoće
h i sam završiti na stratištu.
Ipak, ponašanje mu je bilo vedro. Vedro i smiono. U
muškaraca se divila smionosti. Njegov duh, kao i izgled, podsjećali
su je na admirala čije je ponašanje bilo jednako smiono, čak
pretjerano smiono... na admirala koji sada obezglavljen leži i trune
pokopan u kapelici nedaleko odatle. Nadala se da pristaloga lorda
Roberta neće snaći slična sudbina. Možda je posrijedi privlačnost

496
od koje se osjeća kao da se iznutra rastapa, način na koji joj se
smiješi... Uzvrati mu smion osmijeh, nesvjesno uloživši u njega
vlastitu zavodljivost.
Robertu se pak činilo da bi mu se ova gospa mogla silno
svidjeti. Nije lijepa, da budemo pošteni, ali ima u njoj neke očite
privlačnosti, potisnute dinamičnosti. Duhovita i tjelesno zamamna,
predstavljala je pravi izazov. On je bio mlad muškarac koji uživa u
izazovima i slutio je da bi u tom pogledu jedno drugome mogli biti
ravni.
Elizabeta letimice pogleda čuvara koji ih je namršteno
promatrao.
- Ne smijem s vama razgovarati, milorde - reče.
- Dakako, gospo, razumijem - reče on. - Ali ako vam ikada
ustrebam, a bude u mojoj moći da vam pomognem, samo morate
zatražiti.
Još se jednom hitro nakloni i nestane joj iz vida.
Nepromišljeno obećanje, pomisli ona nasmiješeno, uzevši u
obzir da je osuđen za veleizdaju. A ipak se nekako nije činilo baš
tako nemogućim da bi ga mogao ispuniti. Oko njega je lebdjela
nekakva odlučnost, upornost, slavohleplje. Bio je ovdje toliko dugo
da je moralo biti neke nade da će izbjeći sjekiru. Tower sigurno ne
može zauvijek zadržati takvu osobu.

Žao mi je, Simone, ali moje Vijeće ni u kojem slučaju ne želi

dati suglasnost za Elizabetino pogubljenje - objašnjavala je Marija
Renardu, jedva ga se usuđujući pogledati u oči. - Protiv nje nema
nikakvih dokaza, a nije ni vjerojatno da će ikakav novi dokaz izići na
vidjelo. A u svjetlu onoga što je jutros na stratištu izjavio izdajnik
Wyatt, ne usuđujem se nastaviti postupak protiv nje.
- Vaše je Veličanstvo bolje obaviješteno od mene - reče
Renard. - Što je to izjavio Wyatt?

497
 - Izjavio je da ni Elizabetu ni Courtenayja nije zanimao njegov
ustanak - reče Marija. - Ljudi će se većinom složiti da čovjek koji se
suočava s Božjim sudom neće lagati, ali ja se ne ubrajam među njih.
Ne mogu vjerovati da pobunjenici ne bi stupili u vezu s mojom
sestrom, osim ako nisu bili sigurni u njezinu potporu.
- Slažem se, gospođo - reče Renard - ali unatoč nedostatku
dokaza, moramo biti pragmatični. Ne možete joj dopustiti da se
izvuče.
- To i ne želim - brzo će Marija. - Ipak, ne smijem nedužnu
osobu držati u Toweru. Moji je savjetnici žele udati u inozemstvo,
ali s obzirom na to da je još uvijek pod sumnjom za veleizdaju, to
bi, bojim se, bio preopasan postupak. Ne, ponovno ću se
posavjetovati s njima. Ali, jedno moram znati, Simone. Hoće li car
sada pristati na kraljevićev dolazak?
- Car će shvatiti vaš težak položaj, gospođo, i prihvatiti da Vaše
Veličanstvo ne može pribjeći samovladi kako bi postiglo svoje
ciljeve. Odlučio se za praktičan pristup pa piše kako je savez
između naših dvaju kraljevstava toliko važan da se ničemu ne snuje
dopustiti tome stati na put. Imam vam reći da se kraljević upravo u
ovom trenutku priprema za polazak. Uskoro će biti ovdje.
Mariji oči zasjaše od radosti.
- Hvaljen bio Bog! Moje su molitve uslišane! - uzvikne.
- Znate da je protiv ovoga braka bilo prosvjeda u Londonu? -
blago upita Renard.
- To je sređeno - oštro će Marija, a osmijeh joj iščezne. - Neki
od mojih podanika, bojim se, ne znaju što je dobro za njih. Ostali
se, drago mi je što to mogu reći, raduju radi mene, kao i radi
Engleske.
- Kao i ja, gospođo - nasmiješi se Renard - a i Njegovo
Visočanstvo. Čujem da je nestrpljiv kao ženik.
Nadao se da zvuči uvjerljivo. Mariju oblije tamno rumenilo,

498
 - Vjerujem da kod mene neće naći nikakve mane - skromno
reče.
Gledajući njezino blijedo, umorno lice i mršavo tijelo bez
grudi, Renard se umalo rasplače nad njom.

Nema opravdanja za to da gospa Elizabeta i dalje ostane u

Toweru! - reče Sussex, jedva skrivajući bijes. - Dopustite joj da se
vrati na dvor, gospođo.
Marija, sjedeći u pojastučenom naslonjaču na čelu stola,
pogledom smiri i njega i ostale koji su se spremali podržati ga na
sav glas.
- Ne bi bilo časno, a sigurno ni razumno ponovno primiti moju
sestru na dvor - reče. - Moja je volja da ona ostane u kućnom
pritvoru, i to na nekom sigurnom mjestu izvan grada, gdje će moći
hiti pod nadzorom.
Savjetnici nisu držali uputnim upuštati se u raspravu s
kraljicom jer je bilo jasno da je Marija donijela konačnu odluku.
Samo se Gardiner činio zadovoljnim.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo gdje bi to bilo? - upita
Arundel.
- Kanila sam vas pitati, gospođo, ima li među vama tkogod
spreman preuzeti nadzor nad njom - s nadom reče kraljica.
Zavlada dugotrajni, smrtni muk. Potom ustane sir Henry
Bedingfield.
- Bit će mi čast preuzeti tu odgovornost, gospođo - izjavi.
Marija ga sa zahvalnošću pogleda. Poznavala ga je kao odana
čovjeka, savjesna i pouzdana, obdarena krutim osjećajem dužnosti.
Nemaštovita, ali neumorna u obavljanju posla. Ne bi ga zapravo
bila ni primijetila da nije bilo jedne pojedinosti: otac mu je bio

499
tamničar njezine majke tijekom njezinih posljednjih godina, a i on
se slijepo držao pravila. Uz potporu koju mu je pružao očev
primjer, sir Henry bio je idealan i očit izbor.
- Čini se da se spremnost za skrb o gospama kraljevske krvi
uobičajila u vašoj obitelji, sir Henry - reče mu sa smiješkom.
Čovječuljkova se prsa naduše od ponosa i on joj se viteški
nakloni.
- Za mene će biti povlastica što vam mogu tako služiti,
gospođo - odgovori visoka, drhtava glasa.
Čisto sumnjam da će mojoj sestri poći za rukom na vas
primijeniti svoje smicalice, gospodine - reče mu kraljica. - Vi
nećete popustiti pred njezinim hirovima, u to sam sigurna.
- Nikada! - gorljivo odvrati sir Henry. - Iako se bojim da to
neće biti laka zadaća.
Ne, neće, mislili su ostali članovi Vijeća, zahvalno ga gledajući,
sretni što ih je mimoišla ta neželjena odgovornost.
- Odlučila sam da će gospa Elizabeta biti smještena u starome
dvorcu Woodstocku u Oxfordshireu - reče Marija. - Otpratit ćete
je onamo čim to bude zgodno.

Čuvši topot brojnih koraka koji joj se činio sve bližim,

Elizabeta pohita do prozora. U dvorištu ugleda vojnike kako se
svrstavaju, red za redom, a pred njima, obojicu na konju, sir Johna
Bridgesa i sir Henryja Bedingfielda kojega je iz viđenja donekle
poznavala: bila je sigurna da je član Vijeća.
Duša joj se ispuni užasom. Nije mogla doći do daha. Eto, došli
su po nju. Smrt joj je neizbježna!
- Kat! - uzvikne u panici. Kat dotrči.
Je li uklonjeno stratište postavljeno za Jane Grey?
- Ne znam - odvrati Kat.

500
 - Da, uklonili su ga - upadne Blanche koja ih je sa strane
slušala. - Jučer su ga rastavili.
Elizabeti zastane dah.
- Zašto mi to niste rekle? - dahne.
Tada joj opet padoše na ura moguće opasnosti što bi je mogle
zadesiti.
- Pogledajte! - pokaže im na dvorište.
Kat i Blanche zagledaju se u vojničke redove.
- Došli su po mene - zavapi Elizabeta gotovo histerično pa
strah ledenim prstima stegne Katino srce.
Kada konačno najaviše sir Henryja Bedingfielda, Kat je držala
Elizabetu u naručju, odlučna zaštititi je od bilo čega što bi je moglo
čekati.
Sir Henry se nakloni. Elizabeta je jedva disala. Milostiva gospo -
započe on visokoparno. - Došao sam vas otpratiti na ugodnije
mjesto, u kraljevski dvorac Woodstock. Ondje ću se, po nalogu
Njezina Veličanstva, ja brinuti za nadzor nad vama.
Znači, ne očekuje ju stratište, grozničavo pomisli Elizabeta.
Namislili su je skriti negdje u provinciji i na taj je se način riješiti.
Morat će biti na oprezu - pehar može biti otrovan, jastuk može
ugušiti... Ako je se ne mogu osloboditi na pošten način, učinit će
to podmuklim sredstvima. Zbog toga su ovoga beznačajnog, što
znači i potrošivog čovjeka izabrali za njezina čuvara.
Ako bi vam bilo povjereno i da me potajno umorite, biste li se
pobrinuli i da se taj nalog provede? - izazivački će Elizabeta, u očaju
proisteklom iz panike.
Sir Henry razjapi usta: bio je očito zaprepašten.
- Posve sigurno ne bih - izjavi nakostriješivši se. - Ja sam častan
čovjek. A Njezino Veličanstvo, u to možete biti uvjereni, nikada se
ne bi spustilo tako nisko. Ona je čestita osoba. Čak vam je dala
vojnike za pratnju da vas zaštite od katoličkih napada. Moram vas

501
upozoriti da je, kao posljedica nedavne pobune, raspoloženje još
uvijek uzburkano.
- Nemojte se zavaravati, sir Henry - odvrati Elizabeta. - Vojnici
su ovdje kako bi se protestante spriječilo da me izbave.
- I to je istina - prizna on staloženo. - A sada naredite ženama
da se spreme, gospođo. Ne želim odgađati odlazak. Zapovijed je
zapovijed.

Tu će rečenicu Elizabeta mnogo puta čuti tijekom narednih

mjeseci, tako da će joj dolaziti da zavrišti kad god je sir Henry
bude izgovorio. Za sada ga, međutim, nije mogla točno procijeniti,
a ni on nju pa su se tako ograničavali na blago čarkanje. Da njihov
odnos nikada neće biti jednostavan, postalo je jasno čim je
teglenica koja će ih odvesti do Richmonda, prve postaje na njihovu
putu, odmaknula od Towera, njegova zapovjednika i okupljenih
čuvara što su promatrali taj odlazak. Sir John se nisko poklonio
Elizabeti uvjeravajući je u svoje prijateljstvo. Na svu sreću, onoga
tiranina od upravitelja nigdje nije bilo na vidiku. Kukavica i nasilnik!
Bedingfield je prijevoz svoje zatvorenice bio nakanio izvesti što
je tajmje moguće pa se užasnuo vidjevši duž riječnih obala nanizane
gomile ljudi.
- Što će svi oni ovdje? - pitao je u nevjerici. - Tko im je rekao
za vaš današnji dolazak?
- Otkud ja to znam? - odvrati mu Elizabeta, dobrohotno
kimajući glavom na sve strane i uživajući u povicima odobravanja
oduševljenih promatrača.
- Netko mora da ih je obavijestio - uzrujavao se sir Henry, -
Spustimo zastore!
- Nemoguće, treba mi zraka! - pobuni se Elizabeta. - Osjećam
se kao da ću se onesvijestiti!
- Danas je vrlo toplo - uslužno dometne Kat. Doista, za travanj
je bilo neuobičajeno vruće. Sir Henryju je bilo jasno da je poražen.

502
 - Onda dobro - popusti - ali ne smijete puku uzvraćatii
pozdrave.
Elizabeta se krotko suglasi s time pa samo ostane sjediti,
kimajući glavom i smiješeći se. Sir Henry je sumnjičavo pogleda.
- Trebali biste čedno oboriti oči - reče joj.
- Jesu li i to kraljičini nalozi? - izazivački ga upita, ostavljajući ga
bez riječi i očajnički se trudeći da s lica izbriše samodopadan
osmijeh.
Najednom se začuje zaglušna topovska paljba.
- Oh, Bože moj, što je to? - Bedingfield tako hitro skoči na
noge da se teglenica opasno zaljulja.
Elizabeta se smijala.
- To se čuje iz Steelyarda - objasni mu 21 - Mislim da to
njemački trgovci ispaljuju pozdrave u moju čast.
Sir Henry se uvrijedi.
- Dobri Bože, kako se samo usuđuju? Prokleti protestanti,
sigurno ih je cijela gomila. Ovo nije zamišljeno kao trijumf,
gospođo. Ne zaboravite da ste još uvijek zatočenica.
- Sumnjam da ćete mi ikada dopustiti da to zaboravim -
zajedljivo odgovori Elizabeta.
Ovo neće ostati bez posljedica, u to sam siguran - uzrujano će
on. - Kraljica će se razljutiti.
Elizabetino se vedro raspoloženje u trenu rasprši. Jasno joj se
ukaže što bi se moglo dogoditi: Mariju bi ove demonstracije mogle
uvjeriti u to da Elizabeta znači čak i veću prijetnju za njezino
prijestolje nego što je do tada mislila pa bi mogla zaključiti da je
sve ovo ipak previše. Marija bi mogla potpisati njezinu smrtnu
presudu...

21
U Steelyardu (prema njem. Stalhof) nalazilo se glavno trgovačko
sjedište Hanzeatskog saveza u Londonu - nap. prev.

503
 - Spustimo zastore - naglo naredi obraćajući se Kat.

Bilo je čudno ponovno se naći u dvorcu Richmondu, gdje je

nekada uživala u dvorskome životu, u sretnome neznanju o tome
što joj budućnost sprema. Dakako, nakon što je dva mjeseca
provela u Toweru, bilo je ugodno boraviti u primjerenijoj okolini,
ali Elizabetu bi još uvijek znao uhvatiti strah kada bi pomislila na
sve što se s njome moglo dogoditi. Usprkos svem sir Henryjevu
uvjeravanju, još uvijek se mogao naći ubojica koji će se potajno
obračunati s njom. To bi se moglo dogoditi svakoga trena,
pogotovo nakon onoga što se zbilo na današnji dan...
Kada joj je srdačni lord Williams, koji je putovao s njima kao
sir Henryjev zamjenik, poslije večere poželio laku noć, ona ga
grčevito zgrabi za rukav.
- Molite se za mene - molećivo mu reče, s divljim strahom u
očima - jer mislim da ću noćas umrijeti.
On je sućutno pogleda. Jadnica, toliko je propatila, i to
nezasluženo, po njegovu uvjerenju.
- Ne morate se ničega bojati, gospo - pokušaje umiriti, a iz
njega je zračila iskrenost. - Uz mene ste sigurni.
Elizabeta svejedno nije mogla zaspati. Unatoč Bedingfieldovim i
Williamsovim uvjeravanjima - a bila je sigurna da je riječ o dvojici
časnih ljudi - život joj je možda ipak bio u opasnosti. Pogledajmo
samo što se za vladavine zloga kralja Rikarda dogodilo u Toweru s
onom dvojicom jadnih kraljevića. Nestali su i nikada ih više nitko
nije vidio, a pronosio se glas da su ta jadna nedužna djeca ugušena
na spavanju. I ona bi mogla nestati, ako njezini neprijatelji uspiju u
svojim namjerama, a ako budu dovoljno odlučni, ni Bedingfieldova
ni Williamsova budnost neće je uspjeti zaštititi.

504
 Tako se teška srca ujutro uspela u nosiljku koja je čekala na
nju.
- Malo je otrcana srdito se požali Kat. - Zar ne možete za
moju gospodaricu naći ništa bolje, sir Henry?
- Žao mi je, ali ne mogu - reče joj on vinuvši se u sedlo. -
Hajde, požurite. Naprijed!

Ista se priča ponavljala u svakom gradu i selu kroz koje su

prolazili. Vijest je o njezinu dolasku letjela pred njima pa su je, na
sir Henryjev očaj, ljudi svugdje očekivali prizivajući blagoslov na
njezino ime, bacajući cvijeće na njezinu nosiljku i oduševljeno
kličući pri njezinu prolasku.
- Bog blagoslovio Elizabetu! - vikali su. - Živjela naša kraljevna!
Vojnik koji je jahao uz nosiljku prigne se u sedlu. Vole vas,
gospo! - izjavi oduševljeno.
Elizabeta ga upitno pogleda: iskustvo ju je poučilo da se
prijatelji neočekivano mogu svugdje naći, čak i među tamničarima.
Tada shvati da bi joj ljubav i odanost puka mogle pomoći
izbjeći propast. Nikada joj se prije moć javnoga mišljenja nije tako
jasno ukazala i ona spozna, a to je silno osokoli, da bi se
prihvaćanje u narodu moglo pokazati njezinim najjačim oružjem.
Upotrijebit će ga što bolje bude mogla, obeća sama sebi.
- Recite im da me vode kao ovcu na klanje - reče, a vojnik
poruku potajice prenese skupini ljudi što su stajali pred nekom
krčmom. Kada se to proču, odjeknuše povici: - Sramota! - i glasno
negodovanje. Sir Henry, čuvši to, nikako nije shvaćao toliki narodni
gnjev pa podbode konja ne bi li se povorka što brže udaljila, ali
Elizabeta se sada osjećala ohrabrenom i nešto mirnijom.
U Windsoru su odsjeli u udobnoj dekanovoj kući, gdje se s
Elizabetom ophodilo sa najvećom uljudnošću. U jutarnjim su se
satima, kada je odlazila, duž ulica nizale gomile, a dok su jahali kroz
Eton, studenti su bacali kape uvis i vikali: Vivat Elizabeta!

505
 Viuat! Vivat! Dugo nam poživjela Elizabeta! - Suze joj navriješe
na oči kada je to čula. Do tada uopće nije shvaćala da uživa toliku
odanost.
Sir Henryja je sve to duboko žalostilo i zabrinjavalo. Sada su u
svakom selu u Elizabetinu čast zvonila crkvena zvona, a dobri su
seljani prilazili donoseći darove - kolače, voće ili cvijeće.
- Tko god se upusti u zvonjavu, osudit ću ga na klade! -
proglašavao je izmučeni Bedingfield, ali čim bi se maknuo s puta,
prekršitelje su oslobađali. - A vi, gospođo, ne smijete prihvatiti
ništa od svih tih darova.
Brinuo se da u darovima ne bude skrivena kakva poruka. Nikad
se ne zna što bi francuskome poklisaru još moglo pasti na pamet!
Ali puk se nije obazirao na sir Henryjeve zabrane. Ubacivali su
joj ponude u nosiljku ili bi ih gurnuli u ruke služinčadi, sve dok se
Elizabeta nije našla zatrpana darovima.
- Neka Bog čuva Vašu Milost! - uzvikivali su seljani.
- Ti ljudi očito nimalo ne mare za vjerska pitanja - Bedingfield
se bijesno požali lordu Williamsu.
- Ne možete kazniti svakoga tko pokazuje naklonost prema
gospi Elizabeti - objasni mu Williams, potajno zadovoljan iskazima
narodnog oduševljenja.
- Ne, ali bih to i te kako želio - promrsi sir Henry.
Lord Williams je također bio malo uznemiren. Ako je puk
toliko odan Elizabeti, bit će najbolje ophoditi se s njome s
poštovanjem. Stoga, kada treće noći stigoše na vlastelinstvo u
Rycoteu, u njezinu čast priredi veliku gozbu, potajno poslavši
susjedima poruku da mu se tom prigodom pridruže.
- Ne pretjerujemo li malo? - prezirno reče Bedingfield
promatrajući prostrt stol i počasno mjesto odmah uz domaćina,
kao i mnogobrojne uzvanike. - Zar ste zaboravili da je gospa
Elizabeta kraljičina zatočenica?

506
 - A isto tako i njezina nasljednica - uzvrati Williams - pa ni to
ne bi bilo loše zapamtiti.
Sir Henry odustane od daljnje rasprave: jednostavno je sjeo,
držeći se ukočeno tijekom večere, poput duha na gozbi, ne
uspijevajući uživati u ukusnoj hrani ili iskričavom razgovoru.
Elizabeta je, međutim, u potpunosti iskoristila priliku, veselo
razgovarajući s gostima i halapljivo se naslađujući izvrsnim jelima.
Za nju je ovo bio i prekratak bijeg od zastrašujuće stvarnosti
njezina položaja.
- Predivno sam počašćena - reče ona na kraju večeri lordu
Williamsu. - Zahvaljujem vam i žalim što i dalje ne idete s nama.
Sutradan su imali bez njega nastaviti za Woodstock. Williams u
njezinu glasu začuje prizvuk straha.
- Uvjeren sam da će na kraju za Vašu Milost sve dobro ispasti -
reče joj - i da se nepotrebno uznemirujete. Ne zaboravite, ako
vam budem mogao učiniti ikakvu uslugu, bit ću sretan da mi je
povjerite.
- Utješno je znati da nećete biti daleko od mene - odgovori
Elizabeta.

Čak se i na glavnom ulazu u Woodstock okupila gomila,

razdraženo primijeti sir Henry. Hvala Bogu, gotovo su bili stigli do
odredišta.
Elizabeta proviri iz nosiljke kada se vrata za njima zatvoriše i
ispruži vrat kako bi bolje vidjela. Nikada do tada nije bila u
Woodstocku jer je njezin otac još početkom svoje vladavine bio
prestao dolaziti ovamo. Gledajući preda se, vidjela je i zašto: stari
srednjovjekovni dvorac ležao je, mrk i oronuo, sjeverno od
ostataka opkopa. Kada mu se približiše, vidje i ruševne i ispucale
zidove, razbijene prozore, korov i nasrtljive puzavice. Idealna
pozornica za umorstvo.

507
 - Zar ću ovdje boraviti?! - uzvikne očajno. Sir Henry uspori
konja i pričeka njezinu nosiljku.
- Ne, gospođo, u dvorcu se ne može stanovati. Za vas je
smještaj pripravljen u ulaznoj kuli.
Dvorac je toliko užasnuo Elizabetu da ulaznu kulu nije ni
primijetila. Činila se starom koliko i dvorac, ali je očito bila u
boljem stanju.
- Čini mi se premalenim - primijeti razdražljivo, a doista je i
bilo tako.
Ondje su bile samo četiri prostorije, dvije na katu i dvije u
prizemlju. Nikada nije živjela u tako skučenom prostoru.
- Gdje će se smjestiti moja služinčad? - htjela je znati Elizabeta.
- Morat će pronaći smještaj u selu - objasni joj Bedingfield, i
sam užasnut zbog života što ga je očekivao uz tako tešku i
nepredvidljivu zatočenicu.
- To uopće nije prikladno - priopći mu ona.
- Zapovijed je zapovijed - odvrati on strogo. - Gospodarica
Parry može stanovati s vama da se brine za vaše osobne potrebe.
- A što je s gospođom Astley? - uzvikne Elizabeta, a na njezinu
se i Katinu licu zrcalila jednaka nevjerica.
- Njoj je zabranjeno ostati ovdje - objasni joj sir Henry. Obje
žene u nevjerici dahnuše.
- Ne mogu se odijeliti od nje - naglasi Elizabeta.
- Zapovijed je zapovijed - odgovori Bedingfield. - Jedino
gospodarica Parry smije ostati uz vas. Gospođa Astley mora se
smjestiti negdje drugdje.
- Smije h me posjećivati? - oštro upita Elizabeta.
- Bojim se da ne smije, gospođo. Zapovijed je...
- Pisat ću kraljici! - prekine ga Elizabeta.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - objasni joj Bedingfield.
Zapovijed je takva da ne smijete ni pisati ni primati pisma.

508
Međutim, osobno ću izvijestiti Vijeće o vašoj pritužbi. A sada,
gospođo Astley, moram vas zamoliti da odete. Kat zagrli Elizabetu
i u suzama se oprosti od nje.
- Nemam riječi - zajeca. Toliko smo toga prošle zajedno...
Preživjele smo Tower... A sada se moramo ovako okrutno rastati!
Elizabeta se odvoji od Kat, čvrsto je uhvati za ruke i pogleda je
u oči.
Držite se! - posavjetuje ju, treptanjem suzbijajući vlastite suze.
Nađite smještaj negdje u selu, a meni će biti utjeha što znam
da ste u blizini. Uz Božju pomoć, uskoro ću se osloboditi svih
lažnih optužbi, a onda ćemo opet biti zajedno. Budite hrabri!
Kat kimne, šmrcne i obriše oči. Elizabeta je promatrala njezin
odlazak, popraćen tihim plačem, a potom dopusti sir Henryju da je
odvede na kat, gdjeje imala živjeti u zatočeništvu. Kritičkim je
okom prelazila po novoj okolini. Bilo je očito kako je uložen silan
trud u to da se pruži stanovita udobnost osobi njezina društvenog
položaja. U ložnici je visjela tapiserija, toliko stara da je vjerojatno
spašena iz staroga dvorca, ali jako lijepa. Bio je tu i ormar za suđe
od hrastovine u kojem je bilo izloženo nekoliko srebrnih predmeta
te velika postelja s nebnicom. Barem je pokućstvo bilo dobro
odabrano: prepoznala je ponešto iz Hatfielda, a jedan dio mora da
joj je priskrbila kraljica.
- Pogledajte strop, gospo - uzvikne Blanche Parry koja je išla za
njom. - Tko zna kada je to načinjeno.
Zasvođenije strop prednje prostorije bio obojen modro i
ukrašen zlatnim zvijezdama, onako kako je to bilo omiljeno u
prethodnome stoljeću. Po zidovima su bile ovješene oslikane
draperije zaklanjajući golu žbuku, ali unatoč vatri na ognjištu i
svibanjskome suncu, u sobi je bilo ledeno jer su prozori bih uski i
postavljeni duboko u debelim kamenim zidovima, jedina je
prednost ovoga turobnog mjesta, bar što se ticalo Elizabete, bila u

509
tome da praktički nigdje nije bilo nikakva skrovišta koje bi ubojica
mogao iskoristiti.
Blanche je počela raspremati prtljagu, a sir Henry uzvrtio se na
sve strane, zveckajući ključevima i iskušavajući ili u svakim vratima,
sve se više uzrujavajući.
- Tri brave nisu ispravne - požali se on dvojici stražara što su
kao pratnja išli za njim. - Provjerite može li se u njima okrenuti
ključ.
- Ne ide - rekoše mu obojica nakon dugotrajnog zveketanja
ključevima, i to uz svu silu psovki.
- Pozovite bravara - naprasitim glasom naredi sir Henry. - I
dovedite još dvojicu stražara.
- Nemam nikakve namjere bježati, sir Henry - oštro mu reče
Elizabeta, sve vrijeme nazočna njihovu razgovoru.
- Zapovijed je zapovijed - objasni joj on. - A možda bi bilo
dobro da odmah sve do kraja razjasnimo, gospođo, ako biste bili
tako dobri i na tren sjeli.
Pokazavši joj da se smjesti na jedini stolac u sobi, sam pak
odluči uspravno stati pred nju, osjećajući da će tako povećati
vlastiti autoritet. Bilo mu je krajnje nesnosno ćutjeti makar i
neznatno strahopoštovanje pred tom vitkom, neposlušnom...
štoviše opasnom djevojkom.
- Kraljica je odredila da se prema vama ima ophoditi na dobar i
častan način koji će biti u suglasnosti s njezinom čašću i njezinim
kraljevskim položajem - objavi pomalo nabusito. - Osim s
gospodaricom Parry, ni s kime ne smijete razgovarati bez moje
nazočnosti. Možete šetati vrtovima ili voćnjakom, ali samo u mojoj
pratilji. Thomas Parry i dalje će se brinuti za vaše novčane poslove:
obaviješten sam da je stigao prije nas, ali je otišao potražiti
smještaj u Bull Innu, iako se bojim da bi se to mjesto moglo
pokazati čudesno pogodnim za izazivanje nevolja, c-c-c...
- Nevolja? - ponovi Elizabeta.

510
 - Govorkanja! - uzrujano će sir Henry. - Kao i mogućnost da bi
ga izdajnici ondje mogli potražiti. Nikada se ne zna tko vreba iza
ugla. Morat ću ga držati na oku.
- Parry je dostojan svakoga povjerenja - reče Elizabeta.
- Toliko dostojan povjerenja da su on i ona Astleyjeva, koliko
se sjećam, a nema tome dugo, završili u Toweru - podsjeti je
Bedingfield. - Ne, jasno vidim potrebu da se nad svime bdije. A na
vašu ćemo ostalu služinčad motriti i sve ib pretraživati kako tko-
god ne bi pokušao unijeti kakvu poruku pa stoga, gospođo, i ne
pomišljajte na bilo kakvo stupanje u vezu sa svojim prijateljima.
Ton mu je bio omalovažavajući.
- A sada o odredbama u vezi sa životom u vašemu kućanstvu.
Pri objedu vam je zabranjeno sjediti pod nebnicom.
To mi je najmanja briga na ovome mjestu kojeje i Bog
zaboravio, pomisli Elizabeta.
- Rublje za pranje pretraživat će vam se kako bi se provjerilo
nema li u njemu kakvih skrivenih poruka - nastavi sir Henry. -
Svaka knjiga koju budete htjeli čitati najprije se mora podvrgnuti
mojemu odobrenju. A ako budete imali kakvih zahtjeva, ti se
zahtjevi moraju proslijediti Vijeću.
- A disati? Hoću li smjeti disati? - podsmješljivo će Elizabeta.
Bedingfield se ne obazre na njezino izazivanje.
- Uskoro će večera - reče. - Nadam se da ćete me počastiti
svojim društvom.
- Prilično sam umorna - reče mu ona - a nisam pretjerano
gladna. Mislim da ću rano poći na počinak.
Uostalom, što se drugo ovdje i moglo činiti?
- Želim neke od svojih knjiga - reče Elizabeta Bedingfieldu. -
Cicerona, svoju englesku Bibliju i Psalme na latinskome.
Sir Henry uznemiri se pitajući se kakvih li se pogubnih utjecaja
može naći u takvim knjigama. Pretpostavljao je da su psalmi u

511
redu, ali nije imao pojma o Ciceronu, tko god to bio, a što se tiče
engleske Biblije...
- Sumnjam da bi Njezino Veličanstvo odobrilo englesku Bibliju
- reče. - Psalme možete dobiti.
Elizabeta bijesno izjuri iz sobe.
- Trebam još sluškinja da me dvore - zahtijevala je ona.
- To nije dopušteno. Jedna vam sluškinja mora dostajati.
Zapovijed je zapovijed.
- Želim učitelja, tako da mogu vježbati strane jezike - bio je
njezin sljedeći zahtjev. - Bojim se da sam u posljednje vrijeme
zapustila jezike.
- Vijeće na to nikada neće pristati - reče sir Henry.
- Ne biste li se vi mogli založiti za to? - pakosno upita ona.
- To uopće ne dolazi u obzir - objasni joj on. - Sve osobe koje
dolaze u vezu s vama moraju se provjeriti. Zapovijed je zapovijed.
- Trebaju mi pero i tinta - reče ona. - Htjela bih pisati Vijeću.
- Prenijet ću dalje vaš zahtjev - odgovori Bedingfield.
- Nema potrebe toliko čekati - objasni mu ona. - Možete
pročitati što sam napisala prije nego što se pismo pošalje.
- Gospođo, nevjerojatno me zbunjujete svojim neprestanim
zahtjevima - prizna on utučeno. - Bojim se da na ovo ne mogu
pristati.
- Ne morate mi ni reći... zapovijed je zapovijed! - iskrivi ona
lice.
- Niste pošteni. Zar biste htjeli da ne poslušam zapovijed koju
sam dobio? - izazivački će on.
- Htjela bih da upotrijebite razum koji vam je Bog dao! od vrati
ona. - Barem mi dopustite poslati poruku mojoj sestri kraljici.
Samo kratku poruku, molim.
- Zapovijed je zapovijed - ponovi on.

512
 - Vi ste običan papagaj! - vrisne ona razdraženo, zaboravljajući
na pristojnost.
- Gospođo, molim vas, budite strpljivi sa mnom. Osobno
nisam u mogućnosti uslišati vam želje ih ih odbiti. O svemu se
mora izvijestiti Vijeće. Vjerujte mi, učinit ću za Vašu Milost što god
budem mogao.

Nakon nekoliko prvih tjedana, u Elizabeti se rasprši osjećaj da

je u opasnosti. Nije bilo užasa, samo beskrajna dosada i
jednoličnost. Ni s dvora nije bilo vijesti: Bedingfield je odbijao
razgovor o tome što se zbiva u vanjskom svijetu pa nije bilo
mogućnosti da se dozna je li određen datum za kraljičine vjenčanje
ili je vjenčanje čak već i obavljeno. Nije bilo ni pisama jer joj nije
bilo dopušteno ni slati ih ni primati: posebno su joj nedostajale
Cecilove poruke i njegov promućurni uvid u pojedine događaje.
Njezin je najgori neprijatelj bio osjećaj nemoći, a jedini užitak u
zanovijetanju Bedingfieldu. Kako je u njoj blijedio strah za vlastiti
život, bivala je sve ogorčenijom zbog toga što je drže u
zatočeništvu unatoč nedostatku bilo kakvih dokaza. Budući da se
nije mogla pobuniti ni pred kraljicom ni pred Vijećem, zagorčavala
je život njihovu oruđu, nesretnome sir Henryju. On je pak bio
odlučan doslovce se držati primljenih zapovijedi te je ostajao
nedirnut njezinim hirovima i izljevima bijesa.
Izblijedjela je čak i njezina uobičajena sklonost šetnjama vrlom,
iako joj je to pružalo bar neki predah tijekom dugačkih dana, ali
mjere sigurnosti na kojima je ustrajao sir Henry bacale su je u očaj.
Jednoga dana, promatrajući ga kako strpljivo otključava i zaključava
šestora vrata za redom, izgubila je živce i stala vrištati na njega.
- Vi tamničaru! Sve to činite samo zato da biste me mučili!
Dakako, bila je to nepoštena optužba, ali bila je previše ljuta da bi
marila za to. Sir Henry, pogođen njezinim ispadom, pade pred nju
na koljena.

513
 - Gospođo, ja sam ovdje vama na službu, a kraljica me odredila
da se brinem o vama i štitim vas od svake nesreće. Nadam se da
ćete priznati kako sam se kao čuvar ljubazno ponašao i da sam
vam ukazivao odgovarajuću pažnju.
Pred njegovom ozbiljnošću nestade Elizabetine ljutnje.
- Mir s vama, dobri čovječe - umorno reče. - Postajem umorna
od zatočeništva. Mlada sam, želim živjeti u svijetu, uživati u
njegovim ljepotama, a ne biti ovdje zatvorena uz tolika pravila i
ograničenja. Zar ne razumijete? Ili ste zaboravili kakav je osjećaj
kada čovjek pršti od energije i želje za životom?
Sir Henry, koji nikada nije osjetio to što mu je ona opisivala,
nije znao kako joj odgovoriti.
- Savjetujem vam da budete strpljivi - zamoli on.

Strpljiva? Kako itko može biti strpljiv kada je nepravedno

kažnjen zatočeništvom?
Dokono, zagleda se kroz prozor, u želji da svi ti sati već
jednom prođu, da njezinu zatočeništvu dođe kraj. Najgore je u
svemu bilo to što ju je njegova dugotrajnost na neki način
proglašavala krivom, jednako jasno kao da se proglas o tome čita
na svakome trgu. Shvaćala je, dakako, zašto se Marija s takvim
nepovjerenjem odnosi prema njoj, ali u Engleskoj postoje zakoni, a
zakoni su tu da štite nedužne. Ili se bar tako njoj činilo. Da se bar
može na pet minuta, samo na pet minuta, naći s Marijom i založiti
se za svoj slučaj.
Po stoti put suočena s nepravednošću svojega zatočenja, skine
prsten s prsta pa oštrim rubom dijamanta na njemu stade kićenim
rukopisom urezivati riječi u debelo staklo na prozoru.
,,U mene se silno sumnja, ali dokaza nigdje nema”, napiše, a
potom doda: „Zatočenica Elizabeta.” Sir Henry se namršti kada to
vidje, ali ništa ne reče.

514
 S ljetom joj se vrati i stara boljetica. Lice joj i tijelo natekoše, a
osjećala se grozničavo. Najgora je od svega bila crna utučenost što
je poput mrtvačkoga pokrova bila nalegla na njezin inače živahan
duh.
Elizabeta pozove sir Henryja koji se sućutno zagleda u nju
ispruženu u postelji.
- Želim da mi puste krv - reče ona slabašnim glasom. - Tijelo
mi se mora očistiti od loših tjelesnih sokova. Molim vas, pošalite
po kraljičine liječnike, doktora Owena i doktora Wendyja. Oni su
me već liječili i u njih imam povjerenja.
Prenijet ću Vijeću vaš zahtjev - reče sir Henry, osjećajući se
neugodno u njezinoj blizini jer je u postelji bila odjevena tek u
košuljicu pa požuri iz sobe.
- A ja dotle neka bolujem? - zaplače ona, razbjesnjevši se što
on te svoje paklenske zapovijedi stavlja prije njezina zdravlja, ali
nije imala snage dalje prosvjedovati. Osim toga, sir Henryje već bio
pobjegao.
Poslije tjedan dana od Vijeća stiže nepovoljan odgovor, a
uskoro nakon toga i mjesni liječnik kojega je pozvao sir Henry.
- Radije ću umrijeti nego da me on liječi! - izjavi Elizabeta čiji se
bijes pokaže jačim od očite slabosti. - Ne kanim nepoznatome
čovjeku dopustiti da dira moje tijelo. Već vidim da ću sve morati
prepustiti Bogu!
Rekavši to prekriži ruke na grudima, kao u molitvi, i ostade
ležati poput nadgrobnoga lika.
Natjeran u očaj, Bedingfield pohita napisati još jedno u naizgled
beskonačnome nizu pisama upućenih Vijeću. Do trenutka kada su
stigli doktor Wendy i doktor Owen, Elizabeti je doista bilo jako
loše.
- Treba joj smjesta pustiti krv - izjaviše njih dvojica zabrinuta
lica.

515
 Sir Henry je stajao uz njih dok su to obavljali, odvrativši oči
kada je Elizabeta odgrnula pokrivač i ranarniku prepustila vitko
stopalo i gležanj, ali nije mu promaknuo trijumfalni izraz na njezinu
licu kada su se pojavili kraljičini liječnici, izraz koji mu je pokazao
da je u ovome krugu njihova beskonačnoga čarkanja pobijedila ona.
A to nije bila jedina njezina pobjeda.
- Vijeće će udovoljiti vašim bezbrojnim zahtjevima da pišete
Njezinu Veličanstvu - suzdržano joj najavi Bedingfield došavši je
pozdraviti jednoga jutra potkraj mjeseca. - Donijet će vam papir i
pribor za pisanje.
- Dobro - reče Elizabeta koja se sada već bila poprilično
oporavila, odlučna Mariji ukazati na to koliko je postupak prema
njoj bio nepravedan. Kada su se papir, pero i tinta našli pred njom,
riječi joj strastveno potekoše preko stranica, u tančine prenoseći
njezino nezadovoljstvo i dajući glas njezinu bijesu i osujećenosti.
Kada je dovršila pismo, sir Henry ga pregleda i baci na stol.
- Ne možete ovo poslati, gospođo! - pobuni se. - Kraljica će se
zasigurno uvrijediti.
- Uvrijeđena sam ja! - vikne ona - što se sa mnom postupa kao
s izdajnicom, bez suđenja ili osude!
- Svejedno, ne možete ovo poslati. Svakako morate ublažiti to
pismo.
Bio je nepopustljiv pa nije imala izbora nego nanovo napisati
pismo. Sir Henry ga pročita i kimne s odobravanjem.
- Ovo je puno bolje - reče i ode po pečatni vosak. Čim je
izišao, Elizabeta brzo zamijeni pisma, presavivši prvo na isti način
kao i drugo. Vrativši se, sir Henry ga, ništa ne sluteći, zapečati
voskom i vlastitim pečatom.
Tragična izraza lica, Bedingfield stane pred Elizabetu.
- Ne razumijem - žalostivo reče. - Vijeće me ukorilo što sam
vam dopustio da kraljici pošaljete tako drzovito i nepristojno
pismo. Ne razumijem. Pročitao sam to pismo...

516
 - Pročitali ste ga, sir Henry - slatko reče Elizabeta. - I ja sam ga
na vaš zahtjev ponovno napisala.
- Eh, da je u pitanju bilo prvo pismo - reče on još bih ovo i
mogao razumjeti. Ali, sada stvari stoje ovako: zabranjeno vam je
ponovno pisati Njezinu Veličanstvu.
- Silno žalim zbog toga - reče Elizabeta, ne mareći puno za tu
zabranu jer je Mariji bila rekla ono što joj je htjela reći pa se zbog
toga sada osjećala bolje. Mariju je u bijes zacijelo natjerala nečista
savjest, - Pretpostavljam da ipak smijem pisati Vijeću?
- O, ne - žurno reče sir Henry, - Siguran sam da misle kako
vamje zabranjeno pisati i kraljici i Vijeću.
- Piše li ovdje tako? - upita Elizabeta, pokazavši glavom na
pismo u njegovim rukama.
Bedingfield pogledom žurno preleti pismo. Ne, spominje se
samo kraljica, ali se, dakako, odnosi i na Vijeće.
- To je samo vaša pretpostavka! - ljutito ga optuži ona, - Ne
možete me spriječiti da pišem Vijeću bez posebnih uputa. Bit ću
potpuno odsječena od svijeta ako to učinite. Tako bih došla u lošiji
položaj od najnižega zatvorenika u Newgateu!
- Žao mi je, gospođo, ali moram se držati duha, a ne slova
primljenih zapovijedi - ustraje sir Henry.
- Vidim da onda dalje moram živjeti bez ikakve ovozemaljske
nade, u cijelosti se oslanjajući na istinu u svojemu slučaju! - prasne
Elizabeta briznuvši u gorak plač.
Nesposoban izići s njome na kraj dok je u takvu raspoloženju,
sir Henry žurno iziđe, ostavljajući Blanche Parry da tješi
gospodaricu.

- Imam dobre vijesti za vas, gospođo - krotko joj reče

Bedingfield četiri dana poslije. - Kraljica glavom razjasnila je ovo
pitanje. Smijete pisati Vijeću kad god to poželite.

517
 - Drago mi je zbog toga. Znala sam da griješite - reče mu
Elizabeta.
Nadala se da je od neke koristi bio i njezin izljev gnjeva.
Kraljica mora da je uvjerena u njezinu nedužnost, inače bi je
zadržala u Toweru. Ili je Marijajoš uvijek drži u zatočeništvu
nadajući se da će se pojaviti novi dokazi protiv nje? Ako je tako,
može zauvijek ostati ovdje... Mora se založiti za svoj slučaj!
Istoga jutra napiše pismo Vijeću, moleći za prijam kod kraljice.
Usuđivala se nadati da će joj zahtjev ovoga puta biti prihvaćen. No,
dani su prolazili bez odgovora.
Vijeće sada ima puno posla - objasni joj Bedingfield. - Tek je
nekoliko dana do kraljičine udaje. Članovima Vijeća toliko je toga
na brizi.
- Zar je španjolski kraljević stigao u Englesku? - znatiželjno
upita Elizabeta.
S jedne joj je strane bilo drago što je Marija napokon našla
supruga, a drugim, manje odanim dijelom svoje duše strahovala je
da će Filip uskoro s njezinom sestrom začeti nasljednika kop će
Elizabeti oduzeti mjesto u nasljednome redu. Nije znala kako će to
podnijeti.
- Svaki ga dan očekuju - rečejoj sir Henry. - Možda je do sa da
već i stigao.
Vrijeme je i dalje prolazilo. Još uvijek bez odgovora. Elizabeta
se počinjala uzrujavati.
- Svi su otišli u Winchester na vjenčanje - obavijesti je
Bedingfield. - Vjerujem da ćete odgovor primiti kada se vrate u
London.
- Nemojte mi reći da će Vijeće u Winchesteru sjediti
besposleno! - uzvrati Elizabeta. - Ili se zabavljaju pletenjem cvjetnih
vjenčića za djeveruše?
Ono što je stvarno željela bila je prilika za razgovor s Marijom,
dok kraljica bude još uvijek u euforičnu raspoloženju nakon

518
sklapanja braka - tako će možda biti nježnije sklona blagosti i
samilosti. Ali, dvadeset peti srpnja, nadnevak određen za kraljevsko
vjenčanje, dođe i prođe, a ni danima poslije nije bilo pisma od
Vijeća.
Tjeskoba je u Elizabeti izazivala mrgodnost i uvredljivost. Došla
je do uvjerenja da je Filip, španjolski katolik i poznati prijatelj
strašne inkvizicije, Mariji dodatno zatrovao dušu protiv nje. Što bi
drugo i mogla pomisliti?
Ode na misu. Već se dugo trudila redovito pribivati bogoslužju
nadajući se da će to dobro izgledati u kraljičinim očima, ali sada,
kada je kapelan poveo molitvu za kraljicu Mariju i kralja Filipa, nije
mogla natjerati usne da uobliče te riječi. Bedingfield je to vidio i
izvijestio Vijeće o njezinu propustu. Još jedna zamjerka protiv nje.

Marija je ležala u postelji promatrajući ljetnu mjesečinu kako

struji kroz otvoren prozor. Kraj nje je ravnomjerno disao Filip -
njezin Filip, njezin dragan, njezina radost. Ovaj brak sigurno znači
mnogostruke političke prednosti, ali njoj je osobno, privatno,
donio više nego što je ikada sanjala. Njezinje mladi, naočiti suprug
bio sama ljubaznost, u postelji i izvan nje, a njoj je poklanjao
najobzirniju pažnju. Bioje nježan s njome u prvoj bračnoj noći,
beskrajno se strpljivo odnoseći prema njezinu neiskustvu i
djevojačkoj skromnosti. Bolje bila silna, ali ona ju je podnijela s
kraljevskom hrabrošću i sada je, nakon nekoliko tjedana, otkrivala
da joj je puno lakše izvršavati bračne dužnosti. Čak je počinjala
pomalo i uživati, iako to Filipu, dakako, nije mogla reći: nijedno od
njih dvoje nikada nije spominjalo ono što se među njima zbivalo u
bračnoj postelji. Njezina je uloga, koliko je shvaćala, bila da
nepomično leži, podnese njegovu pažnju i moli se za nasljednika.
Prilično se dobro, činilo joj se, snalazila u tome. Samo da zatrudni,

519
a onda taj stalni trn u njezinu oku, njezina sestra Elizabeta - ako joj
je ona, dakako, uopće i bila sestra - može lijepo otići dođavola.
Ležeći uz nju, Filip se pretvarao da spava. Molio se da osušena
usidjelica od njegove supruge uskoro ostane u blagoslovljenome
stanju tako da se može bez grizodušja držati podalje od njezine
postelje, a možda se, ako uspije za to pronaći izliku, na neko
vrijeme i vrati u Španjolsku. Mrzio je sve u Engleskoj, a znao je i da
njega mrze. Što se tiče nevjeste, učinio je sve što mu je otac
savjetovao, ukazao joj svaku pažnju, iako je morao zatvoriti oči i
nevoljne slabine, kada je za to došao trenutak, prisiljavati na napad
na djevičansku tvrđavu: uspio je u tome razmišljajući o svojoj
prelijepoj ljubavnici u dalekome Madridu.
Pa, sada je to bilo obavljeno: naviknuo se na svoju bezazlenu,
ljubaznu i pokornu suprugu. Na kraju krajeva, u postelji su sve
žene iste, osim što je ova mislila kako je dolično ležati kruto i
nepokretno dok se on trsio obaviti svoju dužnost. Srećom, na
engleskom je dvoru bilo mnogo žena, a mnoge od njih bile su
spremne... Nije mu dugo trebalo da odluta iz bračne postelje. Ipak,
većinom je noći provodio uz nju, trudeći se svim silama napraviti
nasljednika i gutajući svaku odbojnost. Ovaj je brak možda
sklopljen na nebu, bar što se tiče budućnosti Engleske crkve i
ostalih političkih razloga, ali cijena što je on osobno plaća ipak je
krajnje visoka. Da bude iskren, mislio je, trebat će mu Božja
pomoć da ispije tu čašu. Gospodine mili, preklinjem te, neka što
prije zatrudni, žarko se molio.

- Ponovno ću pisati Vijeću - izjavi Elizabeta u kolovozu, kada je

kraljica tek mjesec dana bila u braku.
- Pričekajte još malo - savjetovao joj je Bedingfield.
- Ne, čekanje mi je nepodnošljivo - prkosno će ona,
- Ne mogu vam to dopustiti - reče on.

520
 - Krvi mi Božje! - plane ona. - Njihova bi se lordstva potajice
nasmijala kada bi se doznalo koliko ste savjesni! Preklinjem vas,
molim vas, pišite Vijeću umjesto mene. Zadužite njihove milosti da
se kod Njezina Veličanstva zauzmu za mene i razmotre moj
nesretni slučaj jer na svoj zahtjev nisam dobila povoljan odgovor
kakvu sam se nadala.
- Dobro, pisat ću Vijeću - predajući se zastenje Bedingfield.
- A kada se već toga prihvaćate - reče Elizabeta kojoj se pri
branost brzo vraćala - zamolite ih da se kod kraljice iz čistoga
sažaljenja zauzmu kako bi razmotrila moje dugotrajno
zatočeništvo... sada to traje već pet mjeseci, znate... pa ili neka me
da de optužiti zbog navodnoga zlodjela, tako da mogu odgovarati
za svoje postupke ili neka mi udijeli slobodu da se pojavim pred
njom. Vjerujte mi, sir Henry, ne bih to tražila kada ne bih znala da
sam pred Bogom čista od krivnje.
Sir Henry se sada već bio naviknuo na Elizabetine
ekstravagantne izjave, ali je, kao čestit čovjek, počinjao sumnjati da
su one plod osujećene nedužnosti, a ne opake drzovitosti.
Jednostavno rečeno, želio je Elizabeti da kraljicu uspije uvjeriti u
svoju nedužnost jer se već bio dobrano umorio od svojih
odgovornosti i jedva je čekao riješiti se štićenice koja mu je samo
zadavala brige.
- Ako kraljica ne želi pristati vidjeti me - govorila je dalje
Elizabeta - onda tražim da se dopusti posjet izaslanstvu kraljičinih
savjetnika, tako da pred njima mogu braniti svoju nedužnost, a ne
da mi se čini kako sam posve lišena svakoga utočišta na ovome
svijetu.
- Nadam se da ću sve to upamtiti - reče sir Henry mireći se sa
sudbinom. - Odmah ću im pisati.

Bio je gotovo rujan kada je Elizabeta primila odgovor, u vidu

pisma što ga je sama Marija poslala Bedingfieldu.

521
 - Kraljica se napokon oglasila - obavijesti je sir Henry. - Prijam
ne dolazi u obzir. Jednostavno rečeno, smatra vaše pritužbe
čudnovatima. Shvatit ćete to, dakako, kako želite, ali kaže kako se
ne morate bojati da vas je zaboravila i da vaš slučaj stalno ima na
umu.
- Znam kakvu igru igra - polako reče Elizabeta. - Čeka da
zatrudni prije odluke o tome što će učiniti sa mnom. Tada ću joj
biti manja prijetnja.
- Ne zaboravite da govorite o Njezinu Kraljevskom
Veličanstvu - prijekorno će sir Henry. - Morali biste pokazivati više
poštovanja. Po mojemu skromnom shvaćanju, ovo vam pismo
donosi nadu i možda nagovješćuje bolju budućnost.
- Voljela bih da mogu povjerovati u to - sumnjičavo reče
Elizabeta. - Znam samo da sam ovdje već beskonačno dugo
zatvorena, bez vidljiva svršetka i nade u slobodu. Jedino
zadovoljstvo nalazim u knjigama, a mnoge su mi od njih zabranjene.
Sijevne očima na njega. - Možda bih mogla dobiti primjerak
poslanica svetoga Pavla, ako mi već ne dopuštate čitati englesku
Bibliju?
- Poslanice možete dobiti - objasni joj on - ali englesku Bibliju
nikada. Vlast sada protiv reformirane vjere nastupa oštrije nego
ikada prije. Ne samo da bi posjedovanje takve knjige bilo pogrešno
nego bi bilo i silno opasno. Na vašem bih mjestu, gospo, zaboravio
da sam ikada posjedovao takvo što.
Vjeran svojoj riječi, uskoro joj donese poslanice svetoga Pavla
na latinskome. Tojoj je štivo pružalo utjehu pa je mnoge sate
provodila prevodeći ih na razne jezike, potom bi odložila pero,
pitajući se zašto to uopće čini. Život joj se - pače, sama njezina
mladost - uludo tratio: mogla se zabavljati, živjeti ispunjenim
životom, kao ukras dvorova i privlačna mladoj gospodi. Umjesto
toga, zazidana je u Woodstocku, zatvorena poput svete Barbare u
tornju.

522
 Potištena, opet se okrene knjizi, tražeći od nje utjehu, pa
nakon nekog vremena na predlistu napiše: „Kolovoz. U mnogo
navrata šećem ugodnim poljima Svetoga pisma gdje berem
dragocjeno bilje pojedinih izreka, tako da, okusivši njihovu slast,
manje uočavam gorčinu svojega bijednog života.” Potom spusti
glavu na ruke i od samosažaljenja zaplače vrućim suzama.

- Velika vijest, gospo! - najavi sir Henry jednoga jutra krajem

ruj na. - Njezinoje Veličanstvo u blagoslovljenome stanju! Engleska
će dobiti nasljednika.
Elizabeta se zaprepasti. Ni na tren nije ozbiljno mislila da će
Marija zatrudnjeti. Bila je prestara, previše bolesna. Mislila je da joj
je mjesto u nasljednome redu sigurno, nedostižno, uzimala je to
zdravo za gotovo i jedva čekala dan kada će se, po Božjoj volji,
okruniti za kraljicu i u ruke uzeti dobrobit kraljevstva i naroda - jer
ih je već shvaćala kao svoje. Ali, u oba je slučaja bila u krivu. Zar
nije i to bila Božja volja, ovaj obećani nasljednik rođen iz kraljičina
tijela? A ako Bog u svojoj milosti drži primjerenim Mariji poslati
sina, kakva budućnost čeka nju, Elizabetu? Život u zatočeništvu ili
pak pod stalnom sumnjom? Brak s nekim pouzdanim
plemenitašem ili neznatnim vladarom, a onda niz djece, svake
godine po jedno? Obje su je mogućnosti užasavale. Najednom je
vrlo jasno vidjela da će u budućnosti biti sigurna jedino ako
zasjedne na prijestolje.
Unatoč svojemu strahu, izvana se pokazivala mirnom. Svjesno
se trudila ugoditi Mariji: redovito je išla na misu, prestala je
zahtjevima obasipati Vijeće pa je čak smanjila i prohtjeve čija je
žrtva bio sir Henry.
- Predivna vijest - reče naglas. - Molit ću se Bogu da Njezinu
Veličanstvu udijeli siguran porod i zdrava sina.

523
 - Amen - odvrati sir Henry kojega se dojmio njezin odgovor. -
A meni se čini, gospo, da će kraljica, kada dobije sina, milostivije
gledati na vas.
- Kada dobije sina - uzdahne Elizabeta. - A to će biti tek za
nekoliko mjeseci!
- U svibnju, vjerujem - reče Bedingfield. - Nije to predugo. Ne
spomene joj još jedno moguće rješenje: činjenicu da Vijeće i
Parlament raspravljaju o raznim prihvatljivim stranim ženicima za
nju. Prečesto su takvi prijedlozi završavali ni na čemu pa nije imalo
smisla uznemiravati je.
Bližio se Božić. Sir Henry je naručio dobavu raznoraznih
ukusnih jela, služinčad je dobila dopuštenje da ulaznu kulu okite
vijencima od jelovih grana, ali Elizabeta se bojala da će sve to biti
jadno u usporedbi sa svečanim razdobljima u kojima je uživala u
prošlosti. Kakve će zabave prirediti? Čitanje poslanica svetoga
Pavla? Na pomisao o ozbiljnome Bedingfieldu koji odbacuje svako
dostojanstvo i skakuće naokolo kao Gospodar Bezakonja, gotovo
se naglas nasmijala, iako je u srcu osjećala gorčinu.
Ali, na božićno doba imala je pasti još gora sjenka. Samo
nekoliko dana prije Badnjaka dođe k njoj sir Henry, smrknuta lica.
- Gospođo, donosim vam vijest od presudne važnosti, a koja
vam može naškoditi ne budete li oprezni - reče joj.
Elizabeta odloži pero i zabrinuto ga pogleda, a drhtaj staroga
straha prođe joj niz kralježnicu.
- Prošloga je mjeseca, kao što sam vam priopćio, kardinal Pole
postao nadbiskup od Canterburyja, a Engleska je ponovo primljena
u okrilje Rimske crkve - podsjeti je on. - Sada je Parlament
obnovio zakon protiv krivovjerja, što znači da se svi osumnjičeni
kao krivovjerci mogu podvrgnuti ispitivanju i, dokaže li im se
krivnja, spaliti na lomači.
Elizabeta se namršti i lagano zadršće, a krv kao da joj se sledi u
žilama.

524
 - Pa kraljica je na početku vladavine obećala snošljivost! -
uzvikne, zaboravljajući svoju odluku da će ostati mirna.
- Vremena su se promijenila - reče žalosno sir Henry. -
Njezino se Veličanstvo, dobro to znam, tada nadalo da će se
njezini podanici od vlastite volje vratiti katoličkoj vjeri. Mnogi su
tako i postupili, ali je bilo i puno onih koji nisu, nego su
prosvjedovali protiv novih zakona i izazivali nerede. Sada se kraljica
nada sinu, Engleska se izmirila s Rimom, a ona i kralj Filip žarko
žele vidjeti kako se u ovom kraljevstvu uspostavlja prava vjera.
Gospo, ja pristajem uz tu vjeru, a pravi sam Englez, ali se bojim da
će se zbog toga novog zakona u našem kraljevstvu razmahati
progoni kakvi su već viđeni u Španjolskoj te da će se time i ovdje
najaviti uvođenje inkvizicije.
- Toga se točno i ja bojim - reče Elizabeta, zadivivši se što ona
i sir Henry bar jednom mogu biti jednodušni. - Vjerujte mi, ne
bojim se za sebe, ta zašto bih se bojala: izmirila sam se s rimskom
vjerom i redovito idem na misu? Ali bojim se za one kojima savjest
ne dopušta prihvatiti tu vjeru. Uostalom, tko i može zaviriti u
ljudsku dušu? A kada već o tome govorimo, postoji samo jedan
Isus Krist. Sve je ostalo raspra oko sitnica.
- Sumnjam da bi se kraljica i kardinal Pole složili s vama,
gospođo - reče sir Henry. - Čak bi i takve riječi mogli protumačiti
kao krivovjerje. Ali, ne brinite se, neću ih nikome ponoviti. Vidio
sam da vjerno pribivate misi.
- Lakše mi je što to čujem - reče mu Elizabeta progutavši
strah.
- Samo vas želim upozoriti na to da svoje mišljenje o pitanjima
vjere zadržite za sebe - nastavi sir Henry. - Znam da ste većinom
odgajani u reformiranoj vjeri pa sam se bojao da biste, iz navike ili
iz običaja, mogli slučajno pokazati kakvu povezanost s time, što bi
se moglo pogrešno shvatiti... ako bi doprlo do pogrešnih ušiju.

525
 - Zahvaljujem vam na brizi za moju sigurnost - sa zahvalnošću
mu odvrati Elizabeta, ali onda ne uspije odoljeti: - Ovaj će mi put
to dobro doći!
Čak se i sir Henry morao osmjehnuti na to.

526
 17. 1555.

S paljivanja su počela - šaptala je Blanche Parry, zabrinuta izraza

lica. - Čula sam kada je sir Henry pričao o čovjeku koji je
spaljen u Smithfieldu, a ubrzo nakon toga u Gloucesteru je na
lomači završio biskup Hooper. Zvučalo je kao da je strašno patio...
nisam mogla ni slušati. Ob, gospo, kako itko može učiniti nešto
tako okrutno drugome ljudskom biću?
Elizabeta reče Blanche da sjedne pokraj nje na klupicu i uhvati
je za ruke.
Čine to kako bi tim nesretnim jadnicima omogućili da još na
ovome svijetu okuse paklenu vatru, misleći kako će ih to u
posljednjem trenu natjerati da se odreknu zablude i tako spase
dušu - objasni joj ozbiljno. - Ne misle da su okrutni, misle da to
čine u dobroj namjeri. Što je kratko vrijeme u ovozemaljskoj vatri
prema vječnosti provedenoj u ognju paklenom? To je njihova
logika. Ipak, čini mi se da oni koji to naređuju, a neću spominjati
imena, zaboravljaju na milosrđe. Do tih je okrutnosti zapravo
doveo ovaj novi savez sa Španjolskom.
- Ne razumijem ja takve stvari - tužno će Blanche. - Znam
samo da ne mogu izbaciti iz glave ono što sam maloprije čula. Bilo
je užasno!
- Poštedite me pojedinosti - brzo reče Elizabeta. I te kako ih
dobro mogu zamisliti.

Odjeci javnoga ogorčenja protiv spaljivanja uskoro stigoše i do

Woodstocka.
- Puk je srdit - reče sir Henry. - Bilo je još nepotvrđenih
prosvjeda i buntovnih napisa protiv kraljice i Vijeća. Mnogi su
počinitelji uhvaćeni i izloženi na sramnome stupu.

527
 Zemlja je izvan gradova bila u previranju, a sve je veći broj ljudi
završavao na lomaćci pa su se vijesti i glasine brzo pronosili.
Između ostaloga, i užasne priče o patnjama protestantskih
mučenika, kako su ih sada nazivali.
- Nema sumnje da su mnogi od njih glupi, neuki ljudi - rećce
sir Henry svojoj zatočenici dok su zajedno sjedili za objedom. –
Jedan nije umio izmoliti Očenaš, drugi nije znao navesti sve
sakramente ili sam bar tako čuo.
- Treba ih obrazovati, a ne progoniti reče Elizabeta. - Zar nitko
nije ni pomislio na to da ih o svemu pouči?
- Biskupi i kraljičini službenici revni su u vršenju dužnosti i žele
da se to vidi - objasni joj on. - Ne postavljaju previše pitanja.
Dogodio se i jedan grozan slučaj u Guernseyju... radije vam to ne
bih ni ispričao.
- Ispričajte mi - zapovjedi Elizabeta. Morala je to čuti.
Unaprijed upozoren vrijedi za dvojicu, pogotovo jer su mnogi ljudi
znali za njezino nekada otvoreno priklanjanje protestantizmu, a
nedvojbeno ima i mnogih koji predmnijevaju ne koju stranu još
uvijek pretežu njezina istinska uvjerenja.
- Neka žena - stade pripovijedati sir Henry - svaki je čas
očekivala dijete. Trudovi su joj već počeli kada su je lancem
privezali na lomaču, a dijete se rodilo baš kada su liznuli plamenovi.
Krvnik ga je bacio natrag u vatru.
Oh, Bože moj - reče Elizabeta. Iza njezinih leđa Blanche, koja je
posluživala za stolom, priguši užasnut jecaj.
- Svežnjevi pruća često su vlažni - nemilosrdno je nastavljao sir
Henry - pa lomača sporije gori. Daleko od toga da osuđuje
kažnjene nesretnike, svjetina se buni u njihovo ime i ljudi čine sve
što mogu kako bi osokolili krivovjerce i pomogli im. To odlazi
toliko daleko da je Vijeće odredilo dodatne stražare pri svakome
smaknuću kako se to ne bi ponavljalo.

528
 - Čini mi se kako spaljivanja samo potiču krivovjerje umjesto
da ga suzbiju - primijeti Elizabeta. - Neki bi mogli zaključiti da za
reformiranu vjeru sigurno vrijedi umrijeti.
- Čuo sam glasine... - reče sir Henry povjerljivo - iako je drugo
pitanje koliko se možemo oslanjati na mjesna govorkanja jer se te
priče, dok dođu do nas, često napuhuju... da se i biskup Gardiner
užasnuo nad razmjerima tih progona pa je pozvao kraljicu da
primijeni blaži vid kažnjavanja, ali ona ne pristaje. A možda to i nije
istina.
A možda i jest, pomisli Elizabeta, prisjećajući se fanatičnoga
sjaja u sestrinim očima kad god bi Marija progovorila o vjeri,
spominjući se njezina jednoumlja. Ipak, sigurno je utjecaj kralja
Filipa, njezina supruga, djelomice odgovoran za sva ova spaljivanja.
Kao da kraljica ropski sluša njegove upute ili je njime opijena. Zar
je toliko izgubila razum da je spremna izgubiti ljubav svojega
naroda, a to je, znala je Elizabeta, nešto najdragocjenije što vladar
može imati?

Kasnije te večeri, nakon što je sir Henry otišao, a sa stola

odneseno posude, Blanche se vrati pomoći Elizabeti da se pripremi
za odlazak u postelju.
- Nisam vam ovo prije mogla reći, gospo - reče joj ona - ali
kada sam danas išla u selo, stražar je poželio skoknuti na piće Kod
Bika pa sam tamo, kada je izišao pomokriti se, brzo razmijenila
nekoliko riječi s gospodarom Parryjem. Rekao mi je da vam kažem
kako se sada cijelom zemljom širi mržnja prema kraljici, kako se
mnogi mole za loš završetak njezine trudnoće i kako ljudi na vas
gledaju, gospo, kao na izbaviteljicu.
Elizabeta se osjeti duboko ganutom i polaskanom: ukaže joj se
tračak nade u to da će se ljubav puka, koju joj je Marija bila
nakratko oduzela, opet okrenuti k njoj i nekako joj donijeti spas,

529
unatoč očekivanome rođenju katoličkoga nasljednika. Ali brzo
prevlada njezin prirodni oprez.
- To nije bio mudar razgovor - reče prijekorno. - Nadam te da
vas nitko nije čuo.
- Oh, nije, gospo - uvjeri je Blanche. - Bili smo sami na trijemu.
Gospodar Parry je pošao za mnom dok sam čekala stražara.
- Onda dobro - reče Elizabeta. - Kada bi se takvo što otvoreno
ponovilo, svi bismo zbog toga stradali. Znam da se mogu osloniti
na vas da ćete držati jezik za zubima.
- Obećavam da hoću - reče Blanche uzimajući u ruku četku za
kosu.

- Moj dragi gospodaru i supruže - nježno reče Marija,

nezgrapno ustajući sa stolca kada Filip ude u njezinu odaju. -
Zadovoljstvo mi je vidjeti vas ovdje.
Kralj se nakloni, pomislivši kako mu supruga izgleda blijedo i
ispijeno: nedvojbeno pati zbog tegoba koje donosi trudnoća i
potresena je bukom koja se diže zbog spaljivanja.
- Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju, gospođo - reče,
uhvativšijoj ruku da je poljubi.
- Još i boljemu kada vas vidim, moj gospodaru - odgovori mu
ona, s obožavanjem ga promatrajući.
- Došao sam vam priopćiti odluku koju sam donio - reče on.
- Odluku? - uzrujano odvrati Marija.
Ovo je podsjeti koliko ju je strahovito potreslo kada joj je Filip
prvi put spomenuo svoje namjere da napusti Englesku i pođe u
Holandiju boriti se protiv Francuza, sada kada je ostala trudna.
Koliko ga je samo preklinjala i zalagala se za to da ne ide. Pogled na
nju dok se tako ponižava u njemu je izazivao samo gađenje, ni na
koji način ne dotaknuvši njegovo hladno srce. Ono što ga je navelo

530
da se predomisli bio je strah što ga je izrazilo Vijeće, strah da će
bez njega kraljica svisnuti i umrijeti.
- Odlučio sam ostati u Engleskoj sve dok se naš sin ne rodi -
objasni on.
- Oh, to je radosna vijest! - uzvikne Marija blistavih očiju. I ne
znate koliku mi utjehu donosi vaša prisutnost. Učinili ste me
najsretnijom ženom na svijetu!
Filip otrpje njezin zahvalni, pretjerani zagrljaj, a onda se
oslobodi i sjede u stolac na suprotnoj strani ognjišta.
- Htio sam razgovarati s vama o vašoj sestri i Courtenayju -
reče. - Ova posljednja francuska spletka da se njih dvoje vjenčaju...
zabrinula me, iako ne bi mogla uspjeti. U ovome kraljevstvu neće
biti mira dok god se ne riješi pitanje ovo dvoje pobunjenika.
- Što da učinim? - upita Marija, nerado se upuštajući u državna
pitanja umjesto da s Filipom razgovara o ljubavi.
- Pošaljite ih u progonstvo, i to nekamo gdje mogu biti pod
nadzorom - reče Filip. - Pošaljite Elizabetu u Bruxelles, gdje uhode
mojega oca mogu paziti na nju, a Courtenayja u Rim, gdje se
možemo osloniti na budnost Njegove Svetosti.
- Svida mi se taj prijedlog - reče Marija zamišljeno. - Ali
prognati Elizabetu sada, u ovako osjetljivom trenutku, moglo bi
izazvati još jednu pobunu. Moji uhode izvješćuju o nezadovoljstvu
u cijeloj zemlji.
Čelo joj se nabora. Čula je o ustanku u Elizabetinu korist, čula
i žalila zbog toga, ali se sa stvarnošću morala suočiti.
- Gardiner želi da joj oduzmete pravo na nasljeđivanje - reče
Filip - ali objasnio sam mu da bi, u tom slučaju, kada bi kakva
kobna nezgoda snašla Vaše Veličanstvo, francuski kralj podupro
zahtjev svoje snahe, škotske kraljice, a posljednje što želim vidjeti
jest Engleska pod francuskom upravom. Moj otac ija izgubili bismo
sve prednosti koje smo stekli ovim brakom.

531
 - Da ja umrem, izbio bi građanski rat, u to nema sumnje -
turobno reče Marija. - Krivovjerci bi stali na stranu gospe
Elizabete. Jedini je lijek udati je za katoličkoga vladara vjerna Vašoj
Milosti. Bilo je govora o vojvodi od Savoje.
- Postojan kao stijena i odličan izbor - zamišljeno odvrati Filip,
čupkajući zlatnu bradicu. - Ali, prije nego što se donese ikakva
odluka, htio bih upoznati vašu sestru. Moram priznati, znatiželjan
sam upoznati ženu koja je predmetom tolikih prijepora.
- Upoznati Elizabetu? - smućeno ponovi Marija.
Nije mogla podnijeti pomisao na to da će Filip njezin
bljedunjavi izgled imati prilike usporediti s mladošću i krepkošću
njezine sestre: mogla je zamisliti Elizabetu kako svoje smicalice
primjenjuje na Filipu - o njegovoj je slabosti prema privlačnim
ženama, na svoju žalost, već bila i previše čula - a njega kako
priklanja uho njezinoj stvari.
- Ne - reče, nagonski i naglo, tako da je on u čudu pogleda.
- Zašto ne? - upita Filip. - Nećemo donositi nikakvu odluku o
njezinoj budućnosti sve do vašega porođaja, ali mi se čini da bi je
trebalo vratiti na dvor, tako da je do tada mogu držati na oku.
A, mislio je u sebi, bilo bi mudro uspostaviti dobar odnos s
Elizabetom za slučaj da možda jednom postane kraljica. Njezina će
se zahvalnost zbog toga što ju je izbavio iz zatočenja sigurno
pokazati dobrom osnovom za takvu vezu.
- Ne želim je ovdje - reče Marija, sve se više uznemirujući. -
Donosi nevolje gdje god dođe.
- Prema riječima njezina tamničara, njezino je ponašanje u
posljednje vrijeme besprijekorno - podsjeti je Filip. - Redovito ide
na misu i ponaša se kao dobra katolkinja. Uz sina koji će nam se
uskoro roditi, ona vam sada ne može značiti nikakvu prijetnju,
gospođo.
- Njezino obraćenje ima točno određenu svrhu - Marija će
podrugljivo. - Ne vjerujem da je i časak bilo iskreno.

532
 Filip je pak mislio da bi, čak i kao prikrivena protestantkinja,
Elizabeta uvijek bila prihvatljivija od škotske kraljice Marije.
- Bedingfieldova izvješća govore drukčije - reče naglas. - Dajte,
neka dođe na dvor. Potrudit ću se da ne dobije mogućnost za
stvaranje nevolja. Vi se nećete morati suviše zabrinjavati oko nje.
- Dobro - nevoljko pristane Marija, osjećajući težinu u srcu.
Sve su njezine slutnje vrištale da će joj Elizabetin povratak donijeti
samo nevolje, ali Filipu nije mogla ništa odbiti.
- A Courtenay će otići u progonstvo - odluči Filip, kratko
pogledom zatraživši njezin pristanak.
- Da - suglasi se ona, naslonivši glavu na naslon stolca i
sklopivši oči.
Neka se Filip pozabavi svime time. U pravuje: ona se ne treba
zamarati takvim stvarima. Ali Elizabeta ponovno na dvoru? Tu
pomisao nije mogla podnijeti.
Opet je bio travanj i pupoljci su se zelenjeli na drveću.
Elizabeta je sada, zatvorena u Woodstocku, već bila provela
gotovo godinu dana i dolazak proljeća izazivao je u njoj strašan
nemir. Bolno je čeznula za slobodom, za odlaskom s tog odvratnog
mjesta. A onda su joj, posve nenadano, molitve uslišane.
- Od kraljice sam dobio zapovijed da Vašu Visost otpratim na
dvor - priopći joj Bedingfield.
Elizabeta oduševljeno cikne, od radosti pljesnuvši rukama.
- Napokon! Napokon! - vikne. - Za to sam preklinjala Boga.
Onda primijeti sir Henryjevo lice koje je i dalje bilo ozbiljno. - I
dalje ćete biti pod stražom, gospođo - upozori je.
- Nije važno - zapjevuši ona, sve odvažnije. - Naposljetku ću
dobiti priliku da dokažem svoju nevinost, jednom i zauvijek!
Jedva je primjećivala snažan vjetar od kojega se nosiljka opasno
njihala kada su, ostavljajući Woodstock za sobom, krenuli prema
Londonu. Bila je presretna što se vratila u svijet, što diše drukčiji

533
zrak. Silno je uživala gledajući kuće, sela i ljude, boje proljetnoga
cvijeća, mladu janjad na ispaši u poljima.
Ali onda udari vjetra toliko podivljaše da čak i Elizabetu uhvati
strah. Nije mogla podnositi žestoko lepršanje zastora na nosiljci pa
ih je svezala, no sada je morala trpjeti zapuhe vjetra po licu.
- Zar se ne možemo skloniti na nekom vlastelinstvu?! -
dovikne ona Bedingfieldu koji se borio sa svojim konjem
sprječavajući ga da se propne.
- Ne, gospođo! - vikne on. - Dobio sam zapovijed da se
zaustavljamo samo na unaprijed određenim mjestima. Moramo
dalje bez obzira na sve.
Nagli nalet vjetra otpuhne kroz prozor Elizabetinu kapicu,
ostavivši joj kosu da leprša jer su joj usput popadale i ukosnice,
jedan od konjušara joj donese kapicu, ali joj je u nosiljci bilo
nemoguće urediti se pa se povorka nakratko zaustavi te Elizabeta
iskoči iz nosiljke, čučne iza živice u zaklon, žurno splete i podigne
kosu, a kapicu ponovno učvrsti ukosnicama.
- Vjerojatno izgledam kao strašilo! - bjesnjela je vrativši se u
nosiljku. - Što bi kraljica pomislila da me sada može vidjeti?
Ozbiljno, sir Henry, mogli biste se bolje brinuti o meni i pronaći
nam pristojan zaklon od ove oluje!
- Zapovijed je zapovijed, gospođo - snuždeno ponovi on.
Glas o njezinu dolasku išao je pred Elizabetom, a ljudi su, baš
kao i prije godinu dana, prkoseći vjetru, hrlili prema cesti da je
pozdrave i kliču joj. Posljednjega jutra, kada su u Colnbrooku
izlazili iz George Inna, razveseli se vidjevši veliku družinu tamošnjih
plemenitaša i zakupnika kako stoje čekajući da je vojnički
pozdrave. Htjela je prići pozdraviti se s njima i izraziti im
zahvalnost, ali je sir Henry požuri da se popne u nosiljku i natjera
je spustiti zastore.
Malo-pomalo, približavali su se Hampton Courtu. Elizabeta je
bila oduševljena ponovno ugledavši poznati dvorac od crvene

534
opeke kako se veličanstveno uzdiže na obalama Temze. Kako li je
samo čeznula za time da se vrati na dvor, a sada je uistinu tu,
spremna još jednom zauzeti pravo mjesto u svijetu.
Mislila je da će kroz unutarnje dvorište proći do velikoga
svečanog stubišta što vode u kraljevske odaje pa se zbuni otkrivši
da ih usmjeravaju na ulaz u stražnjem dijelu dvorca. Straža
razmakne koplja, a nju provedoše kroz vrata nadsvođena lukom pa
uz zavojite stube do kraljevskih odaja.
Ondje je lord komornik čekao njezin dolazak. Nakloni joj se i
objasni da su joj dodijeljene odaje blizu odaja kralja Filipa i
kardinala Polea.
- Služinčad koju ste doveli sa sobom može ostati s vama,
gospođo - objasni - ali vi niste slobodni napuštati ove odaje sve
dok se ne dozna kraljičina volja.
To je bilo očito i po tome što su pred vratima stajala dvojica
stražara s helebardama.
Elizabeta se okrene prema sir Henryju koji je čekao malo dalje
i čija je odgovornost za nju sada bila pri kraju.
- Zbogom, tamničaru moj - vragolasto mu reče. - Ništa vam ne
zamjeram. Obavljali ste samo svoju dužnost. Ne sumnjam da vam
je drago što ste se riješili te odgovornosti.
- Svemogući Bog zna da je ovo najradosnija vijest koju sam
ikada čuo - sa žarom će on. - Vjerujte mi, želim vam svako dobro,
gospođo.
Elizabeta se sagne prema njemu i šapne mu na uho. - Ako
ikada budem imala vlast dati i oštro čuvati kakva zatvorenika, sir
Henry, poslat ću po vas!
Zlobno mu se nasmiješi promatrajući ga kako odlazi s iskrenim
olakšanjem, i to nedvojbeno prema dvorani Krunskoga vijeća.
Onda se okrene i pođe u svoje odaje pa se ugodno iznenadi
otkrivši da će uživati u popriličnoj raskoši.

535
 Blanche, kojoj je bilo dopušteno po volji dolaziti i odlaziti,
uskoro uništi svaku Elizabetinu nadu da će imati prilike založiti se
kod Marije za svoj slučaj.
- Kraljica se povukla u svoje odaje u očekivanju porođaja,
gospo - priopći ona nezadovoljnoj gospodarici.
- Zašto sam onda ja ovdje? upita Elizabeta. - Sigurno me
upravo kraljica željela ispitati. Da je posrijedi bilo Vijeće, poslali bi
izaslanstvo.
Sutradan popodne doista stigne izaslanstvo, na njezino veliko
iznenađenje i zabrinutost.
- Gospođo - uz naklon reče biskup Gardiner kraljica se
povukla u svoju ložnicu pa vas sada ne može primiti, ali uvjerena je
da joj imate puno toga priznati. Ako želite prijam, morate najprije
sve reći nama. Uvjeravam vas da će, ako priznate, Njezino
Veličanstvo dobro postupati s vama. - Starac iznenada pade na
koljena. - Molim vas, pokorite se kraljici!
Ovome se Elizabeta nije nadala. Bila se vratila u silnoj nadi da
će se uspješno sastati sa sestrom. Zar je još uvijek osumnjičena za
veleizdaju? Zar je njezin povratak na dvor doista samo uvod u još
jedan odlazak u mračni zagrljaj Towera? To je nezamislivo. Mora
ostati jaka i ne pokazati nikakav strah.
- Nedužna sam i stoga nemam što priznati - čvrsto izjavi. -
Bolje mi je ležati u tamnici zbog istine nego boraviti izvan zemlje
uz sumnje moje vladarice. Popustim li, priznat ću da sam zgriješila
prema Njezinu Veličanstvu, što nikada nisam učinila, a kraljica i
kralj poslije toga steći će loše mišljenje o meni.
Uspravi se, ogorčena i ponosna. Lordovi stadoše mrmljati
između sebe, pazeći da je dodatno ne razbjesne.
- Prenijet ću vaše riječi Njezinu Veličanstvu - reče Gardiner
podigavši se na noge.

536
 - Kažem vam, gospođo - reče biskup - nije vjerojatno da ćemo
išta više postići kod gospe Elizabete.
Marija je počivala na postelji, ruku prekriženih na golemome
okruglom trbuhu: sada se namršti i pokuša uspraviti. Družbenice
joj žurno priskoče u pomoć.
Čudim se da tako tvrdokorno ustraje u tvrdnji o svojoj
nedužnosti - reče ogorčeno. - Ali, ne smije biti puštena na slobodu
dok ne prizna istinu. Ostat će ovdje u kućnom pritvoru.
Kralj Filip, koji je do tada stajao pokraj prozora gledajući u vrt,
priđe njezinoj postelji.
- Pustite mene da razgovaram s njom - reče. - Silno bih je volio
upoznati.
- Od toga ne bi bilo koristi, gospodaru - ljubomorno će Marija.
- Svejedno, ustrajem na tome - reče on nepopustljivo.
- O tome ja odlučujem - zamuca ona. - Ja sam kraljica, a ona je
moja sestra.
- A ja sam vam muž - prkosno reče Filip. - I ja to naređujem.
Modre su mu oči bile ledene, lijepe, ali hladne.
- Dobro - popusti Marija, iako nevoljko. - Vidim da vas ne
mogu odgovoriti.

- Moje najbolje ruho, Blanche - zapovjedi Elizabeta. - Tako je

rekao lord komornik. Kraljica mi zapovijeda da odjenem najbolje
ruho i pripremim se za kraljev dolazak. A i ja bih htjela izgledati
najbolje što mogu jer puno toga ovisi o ovom sastanku.
Filip je oženjen njezinom sestrom, ali je, znala je to, i iskusan i
naočit dvadesetosmogodišnji muškarac pa mora da je ne samo
znatiželjan u njezinu pogledu nego, ako glasine govore istinu, i
osjetljiv na ženske draži. Mora se prikladno odjenuti i pokazati mu
se u svojemu najčarobnijem izdanju...

537
 Malo je opreme imala sa sobom - velik dio njezine odjeće
ostao je u Ashridgeu - ali bila je ponijela jednu svečanu haljinu,
spremivši je u nadi da će je jednoga dana imati prilike nositi. Bila je
od bijeloga damasta izvezena biserjem te nisko i četvrtasto
izrezana oko vrata, a široko krojena u ramenima: u njoj su joj se
male grudi i tanak struk isticali do savršenstva. Crvenu će kosu
nositi raspuštenu, kao kraljevska djevica.
Tako urešena, kada se kasno navečer otvoriše vrata i bi
najavljen kraljev dolazak, ona se klecnuvši spusti u najdublji mogući
naklon. Dobro građen smeđokos muškarac šiljate zlatne bradice
stupi u sobu. Bio je puno niži nego što je očekivala, imao je
glasovitu isturenu habsburgovsku donju čeljust, oči su mu bile
hladne, ali svejedno ju je pristojno pozdravio i sam joj pomogao
pridići se. Elizabeta mu se nasmiješi i u tom se trenutku u onim
hladnim očima zapali vatra pa je on s odobravanjem pogleda,
odmjeravajući je od glave do pete.
Bili su kralj i kraljevna, ali u tom su trenutku oboje bili svjesni
da su prije svega mladi muškarac i djevojka što su se našli nasamo.
Elizabeta je tako dugo bila lišena muškoga divljenja da je i nehotice
odgovorila na udivljenu kraljevu pozornost. Srh požude što joj je
prostrujao slabinama bio je jednako neočekivan koliko i divan.
Trudila se, međutim, izvana ostati mirnom pa je čedno pognula
glavu tako da joj Filip ne može vidjeti trijumfu očima i rumenilo na
licu.
- Dakle, vi ste gospa koja je prouzročila svu ovu pomutnju - uz
jak naglasak reče on na latinskome.
- To mi nikada nije bila namjera, Vaše Veličanstvo - istim mu
jezikom rječito i tečno odvrati ona. - Uvjeravam vas, riječ je tek o
grdnoj kleveti iz usta mojih neprijatelja. Nedužna sam u pogledu
svega što se iznosi protiv mene.
On je stajao bez riječi, pomno je promatrajući. Ona se usudi
na čas zirnuti ispod trepavica, a potom se, uvidjevši da njezine

538
riječi zahtijevaju dramatičnu potvrdu, baci pred njim na koljena,
pazeći da se dovoljno nagne naprijed te grudi uokvirene niskim
vratnim izrezom izloži njegovu pogledu onoliko koliko je bilo
pristojno.
- Bog mi je svjedok, nikada nisam ni na koji način kanila
naškoditi svojoj sestri i kraljici! - uzvikne odmahnuvši glavom tako
da joj plamenocrveni pramenovi zalelujaše na ramenima. Ali, nitko
mi ne vjeruje, a već dulje od godine dana živim u groznoj spoznaji
da svi misle loše o meni, a to je toliko nepravedno.
Suze koje su sada navirale bile su prave, ali ona ih obuzda.
Nijedan se muškarac ne osjeća ugodno uz uplakanu ženu, iako
nagovještaj jada može raznježiti i najtvrđe srce.
Gledajući u nju i diveći se razlici između njezine sestre i nje,
Filip je shvaćao zašto Marija nije željela da se on susretne s
Elizabetom. Mlada žena što je klečala pred njim bila je vitka i
privlačna te je, ako zbog mršava lica i kukasta nosa i nije bila
konvencionalno lijepa, odisala neopisivom primamljivošću što je u
njemu pobuđivala najerotičnije misli. Kako bi samo izgledalo
odvesti ovu djevojku u postelju i činiti s njome sve što mu je
šaptala njegova mašta? Sigurno nimalo nalik na tešku muku koju je
morao trpjeti na bračnom ležaju!
Je li doista tako nedužna kao što tvrdi? Nije to znao, a više mu,
iskreno, i nije bilo stalo do toga, nego je, ako ništa drugo, želio
njezino prijateljstvo.
- Vjerujem vam, kraljevno - reče naposljetku. - Nemojte se
više žalostiti.
Snažnim je rukama najednom uhvati za podlaktice i podigne je
na noge. Na njezino veliko olakšanje i u pravi čas: čuvši njegove
riječi, morala je povjerovati da će sve biti dobro pa je osjetila
vrtoglavicu. Lagano se zanjihavši, zamalo izgubi ravnotežu, a potom
se uspravi i ljupko mu pade na grudi.

539
 Između njih odmah prostruji drhtaj, drhtaj što ga je već
jednom, prije tolikih godina, upoznala s admiralom. Osjećaj
prepoznavanja, osjećaj da se iznutra topi, osjećaj žudnje potaknut
tjelesnom blizinom - osjećaj kojemu nijedan drugi ne nalikuje. U
tome se trenu osjećala ponovno živom, veličanstveno živom i
željenom.
Ipak, odmakne se od njega. On je bio kralj i oženjen njezinom
sestrom. Nije dolazilo u obzir da se između njih dvoje ikada išta
dogodi, a racionalni dio uma govorio joj je da joj treba biti drago
zbog toga. Tijekom dugotrajne odvojenosti od svijeta bila je otkrila
da je za nju najvažnija u životu sloboda: sloboda dolaziti i odlaziti
po miloj volji, donositi vlastite odluke, a ne stalno se podvrgavati
tuđoj volji. Takve slobode nema u braku, zapravo, ni u kakvoj
bliskoj vezi sa suprotnim spolom. Bolje se zadovoljiti slatkim,
nesmotrenim užitkom u očijukanju i udvaranju nego se obvezati
bilo kojem muškarcu. Voljela je da joj se dive, da je žele, da je
snube - ali, nikada nije htjela biti osvojena.
- Oprostite mi, gospodine - ispriča se ustuknuvši.
- Volio bih se s vama sprijateljiti - reče on.
- Vaše mi Veličanstvo iskazuje preveliku ljubaznost - odgovori
ona. - Oprostite mi što sam smućena. Ovih dana nisam navikla da
me itko sluša i poštuje.
- Jednoga dana, nadam se, možda ćete imati priliku uzvratiti mi
sličnim prijateljstvom - reče tiho Filip, a napetost u njegovu glasu
reče joj da time ne misli samo na politiku.
- Ako ikada budem mogla biti na usluzi Vašoj Visosti, neću
oklijevati - odgovori Elizabeta i ponovo se nisko nakloni, osjećajući
da je povukla dobar potez pridobivši za sebe Filipa.

540
 Kraljičino je dijete sada moglo svakoga trena doći na svijet.
Početkom svibnja, bili su rekli liječnici, ali kada je bez ikakva
predznaka porođaja stigla sredina svibnja, počeli su čupkati bradu i
rekli da su nešto pogrešno izračunali te da će dijete sigurno doći
kasnije nego što se očekivalo.
Marija je ostajala strogo odvojena od svijeta, a u drugom dijelu
palače i Elizabeta se morala ograničiti na svoje odaje jer je još
uvijek bila pod stražom. Međutim, koliko god bila usamljena, mogla
je osjetiti pritajenu napetost što je strujala Hampton Courtom.
Zahvaljujući Blanche koja je pohlepno pratila govorkanja, znala je
sve o tome kako strani poklisari čekaju na vijest o djetetovu
rođenju da o tome obavijeste svoju vladu, kako dvorani sklapaju
oklade o tome kojega će spola biti dijete i nagađaju o tome zašto
se kraljica toliko zbunila u nadnevcima te o tome kako kralj jedva
čeka da mu se sin rodi živ i zdrav pa da pođe u rat. Njemu se svaki
sat odgode činio kao tisuću godina.
Ali, dani su prelazili u tjedne i već je blizu bio lipanj.
Promatrajući suprugu, Filip je bio siguran da joj se trbuh smanjio
pa ga obuze strašna sumnja koju se nije usuđivao izrećijer je Marija
sada već bila zapala u takvu potištenost da je svu silu provodila
sklupčana na jastucima na podu i koljena privučenih do brade,
jednostavno zureći u zid. Pitao se kako žena u tako visokoj
trudnoći uopće može zauzeti takav položaj, ali svoje je strahove
zadržavao za sebe. Počinjao je dvojiti u sretan ishod trudnoće i čak
nagađati kako mu supruga uopće i nije trudna, nego pati od neke
ženske boljetice. U tom bi slučaju od presudne važnosti bilo da se
njezino razmimoilaženje sa sestrom Elizabeta odmah izgladi, a da
pri tome upravo on bude zaslužan za pomirenje između njih dviju i
Elizabetin povratak na odgovarajuće mjesto u nasljednom redu.
Ipak, s Marijom se moralo postupati oprezno. Nije joj se
smjelo dopustiti ni da nasluti kako nešto nije u redu.
- Zašto ne biste poslali po Elizabetu? - nježno joj reče. -
Uvjeravam vas da su vaši strahovi u vezi s njome neutemeljeni i da

541
vam ona želi samo dobro. Neka opet bude u vašoj milosti. Ovom
bi vam prilikom mogla biti potpora, a njezino bi vam društvo
moglo olakšati ovo mučno iščekivanje.
Elizabetino je društvo bilo posljednja stvar koju bi Marija
poželjela u tom trenutku i pretpostavljala je da se Elizabeta
poslužila smicalicama kako bi kod Filipa stvorila ovako sjajno
mišljenje o njoj, ali bilo joj je stalo do toga da mu ugodi jer je znala
da će - na njezinu preveliku žalost - otići od nje odmah nakon
ovoga zakasnjelog porođaja, a htjela je biti sigurna da će imati
razloga vratitijoj se.
- Ako je vama tako po volji, supruže moj, poslat ću po nju -
pristane, obuzdavajući zebnju.
- Dat ću da je pozovu - reče Filip uz jedan od svojih rijetkih
osmijeha.
Elizabeta se zapanji i uplaši kada se u deset sati te večeri
otvoriše vrata njezinih odaja i na njima se pojavi Susan
Clarencieux, Marijina glavna dvorska dama. Što bi ovo moglo
značiti, zapita se. Je li se kraljica porodila pa je Clarencieuxova,
koja njoj nikada nije bila prijateljica, došla ovamo priopćiti joj to i
naslađivati se zbog njezina pada?
- Došla sam po vas da vas otpratim do odaja Njezina
Veličanstva - hladno reče Clarencieuxova. - Želi vas vidjeti i od vas
osobno čuti neke odgovore.
Elizabeta problijedi. Filipovo je uvjeravanje, znači, bilo
preuranjeno. Marija je još uvijek sumnjiči. Mora se uspješno i
dovoljno opravdati, koliko god za to bila nepripravljena, inače bi
današnja noć mogla završiti loše za nju.
Sva uzdrhtala, okrene se Blanche Parry.
- Molite se za mene promrmlja - jer uistinu ne znam hoću li
vas ikada ponovno vidjeti.
Sva shrvana, Blanche se suznim očima zagleda u nju. Dvorska
dama žustro progovori.

542
 - Nemate se čega bojati, u to sam sigurna. Kraljica je sklona
milostivosti. Predlažem vam da se za ovaj prijam odjenete u svoje
najbolje ruho.
Kada se Elizabeta spremila - od zavodljive je bijele haljine
odustala za ljubav druge, od grimizna baršuna i visoka ovratnika -
Clarencieuxova je, podigavši baklju uvis, niza stube i kroz vrt
obasjan mjesečinom povede do kraljičinih odaja. Ondje se uputiše
u kraljičinu primaću odaju, a kada ih pripustiše unutra, nađoše
Mariju kako sjedi na svečanome stolcu, potpuno sama i prosijede
crvene kose raspuštene po ramenima. Na sebi je imala široku
haljinu ispod koje sejedva nazirao nabrekao trbuh, izgledala je
starije i vrlo iscrpljeno, a zbog dviju duboko urezanih bora kutovi
usana spuštali su joj se nadolje.
Bez osmijeha, pruži Elizabeti ruku na poljubac, ali ona se,
svladana ganućem što se napokon našla u Marijinoj blizini i vidjevši
sestru u ovakvu stanju, baci na koljena, neobuzdano plačući. Ovo
je bila ona Marija koja joj je u djetinjstvu bila poput druge majke,
ovo je bila njezina kraljica kojoj duguje pokornost i vjernost, a čiji
su um otrovali Elizabetini neprijatelji. Moraju sve između sebe
raščistiti, i to dok još ima vremena, jer Marija izgleda staro i
bolesno, a ne treba samo popraviti veze srodstva i odanosti, nego
se starija žena mora s naklonošću pobrinuti za djevojku koja bi joj
još uvijek mogla biti nasljednicom.
- Čuvao Bog Vaše Veličanstvo! - izusti kroz suze što su joj se
slijevale niz lice. - Što god da su vam rekli o meni, vidjet ćete da
sam istinska podanica Vašega Veličanstva!
Marija se okrene u stranu, teško dišući. Mahne
Clarencieuxovoj da iziđe iz sobe i ostavi ih nasamo uz treperavo
svjetlo svijeća. Kada je progovorila, glas joj je bio bremenit
sarkazmom.
- Ne želite priznati krivnju, je li tako? Tvrdoglavo se držite
svoje istine. Pa, molim Boga da vam to i uspije.

543
 Elizabeta osjeti ubod.
- Ako se to ne dogodi - odgovori žestoko - ne želim ni milost
ni oprost od vaše ruke.
- Znači - reče Marija, razočarana što Elizabeta odlučnije ne
niječe krivnju - budući da tako kruto ustrajete u vlastitoj istini i
odbijate priznati ikakve pogreške, time tvrdite da ste neosnovano
kažnjeni?
- Vama, ako je po volji Vašemu Veličanstvu, tako ne smijem
odgovoriti - krotko odvrati Elizabeta.
- Ali, možete to reći drugima? - nastavi Marija.
- Ne, ako je po volji Vašemu Veličanstvu! - prosvjedovala je
Elizabeta. - Podnijela sam svoj teret i još ga moram nositi. Samo
ponizno molim Vaše Veličanstvo da o meni ima dobro mišljenje i
da me smatra svojom istinskom podanicom, ne samo od početka
nego zauvijek, do kraja života.
Kraljica ništa ne reče. Umjesto toga ukočeno ustane i pođe do
prozora. Jedno je krilo bilo otvoreno i propuštalo unutra
miomirisan noćni zrak, a blagi je povjetarac njihao tapiseriju što je
visjela pokraj prozora.
- Sam Bog zna govorite li istinu - promrmlja čvrsto upnjevši
pogled u sestru.
- Boga i pozivam za svjedoka - odlučno će Elizabeta.
U tom joj trenutku lice obasja svjetlo svijeća i Marijajasno vidje
kako se pred njom ocrtava profil kralja Henrika, njihova
zajedničkog oca. Nije bilo sumnje u to, ni najmanje sumnje: bila je
pljunuti otac. Kao dobra i poštena žena, shvati koliko je veliku
nepravdu svojim neutemeljenim sumnjama nanosila Elizabeti. Sada
će joj, Bogu budi hvala, biti tim lakše postupiti onako kako želi
Filip.
Elizabeta se pitala zašto Marija tako zuri u nju, ali odjednom
vidje nešto drugo što je uznemiri. Kraljici se kućna haljina bila
lagano rastvorila, otkrivajući tanku noćnu košulju, no unatoč

544
bliskom kraju trudnoće, nabrekli joj je trbuh bio jedva vidljiv.
Elizabetu to zbuni, ali nije imala vremena za daljnje nagađanje jer
joj se Marija hitro približi, ispruživši ruke i uhvativši njima
Elizabetine kao kandžama.
- Želim vam vjerovati, sestro - reče vlažnih očiju. - Zbog
rodbinske veze među nama.
- Onda mi vjerujte, gospođo, jer nemate nikakva povoda za
sumnju! - potakne je Elizabeta. Nikada vas ne bih izdala niti bih
vam poželjela nauditi, u to vas uvjeravam.
- Tada smo ponovno u savršenom prijateljstvu - reče Marija,
pokušavajući se osmjehnuti. - Odmah ćete biti pušteni na slobodu i
zauzet ćete svoje mjesto na dvoru.
Elizabeta ponovno pade na koljena i sa silnim žarom poljubi
kraljičinu ruku.
- Nećete imati nikakva razloga sumnjati u mene, zaklinjem se! -
obeća ona.

Kada je, razdragana srca, otišla u noć, iza tapiserije iziđe Filip.
Dirljiv prizor - primijeti. - Sada je na vašoj strani. Nema više
potrebe da je se bojite.
Pode do stola i natoči vina u pehar.
- Mislite da se u pretvaranju ne mogu mjeriti s najboljima od
svojega roda? - otpovrne Marija. - Da, opet je u mojoj milosti. Da,
možda sam joj nanijela nepravdu. Možda nije bila kriva koliko smo
sumnjali. Ali da je se više ne bojim? Bojat ču je se do svojega
smrtnog dana!
Rekavši to, brizne u žestok, glasan plač.
- Onda je tim bolje da je imate na oku - hladno reče Filip,
pijuckajući vino. - No, ne zaboravite se prema njoj odnositi s
poštovanjem, ako već ne s ljubavlju.

545
 Marija ga snuždeno pogleda. Nije bila glupa: nije nimalo
sumnjala u to da je Elizabeta sada pod Filipovom zaštitom i da mu
je na neki način možda važnija i od same Marije. Nikakvo čudo,
gorko pomisli, pa Elizabeta predstavlja budućnost.
Bože mili, molila se, kada će se roditi moj sin?

Elizabeta nije bila sigurna kako se dalje ponašati. Stražara pred

vratima više nije bilo i lord komornik joj je rekao da može primati
posjete, ali rijetko joj je tko dolazio pa je držala mudrim za sada
ostati u svojim odajama. Tako je bilo i bolje jer je, s obzirom na
produljeno očekivanje kraljičina porođaja, dvor već predugo
boravio u Hampton Courtu i dvorac je sada zaudarao od vonja
prepunih nužnika i stotine znojnih tijela. Prilikom malobrojnih
izlazaka iz vlastitih odaja Elizabeta je svjedočila tučnjavi i svađi
između dvorana prisiljenih na boravak u takvome ozračju.
Sve je živjelo u neizvjesnosti, u iščekivanju kraljičina porođaja.
Poslovi kraljevstva bih su u zastoju, raspoloženje puka loše. Kralj
se rijetko pojavljivao u javnosti, toliko mu je bilo neugodno zbog
beskonačnog odgađanja i šaputanja koje je to odgađanje poticalo.
Lipanj dođe i prođe, u srpnju liječnici ponovno rekoše da su se
zabunili u nadnevcima. Izrazi na licima dvorana pokazivali su
duboko nepovjerenje, primijetila je Elizabeta. Okretali su se prema
njoj u očekivanju i nadi. Iako u sebi ushićena, nije na to obraćala
pozornost - nije se usuđivala drugačije postupiti.
Jednoga dana pogleda kroz prozor i ugleda kraljicu u njezinu
vrtu. Marija joj se učini uobičajeno vitka kao i inače: tu očito nije
bilo nikakva djeteta. Ipak, još se uvijek tvrdilo da je rođenje
neizbježno.
- Bilo bi to čudo! - primijeti Elizabeta obraćajući se Blanche
koja joj je u odsutnosti voljene Kat postala povjerenicom. Znala je
da se u Blanche može pouzdati jer joj je bila potpuno odana.
- To je sve u Božjim rukama - šapne Velšanka.

546
 - Možda i jest - odgovori uvijek praktična Elizabeta - ali
nastavak ove šarade po mojemu je mišljenju smicalica da bi se
narod držao u nadi, što znači i pod nadzorom.
- To ne može trajati vječno - reče Blanche.
- Ne, ne može - suglasi se Elizabeta. - Kraljica je sada trudna
već jedanaest i pol mjeseci.
- Je li bolesna? - upita Blanche.
- Mislim da nije - odvrati Elizabeta. - Uvjerena sam kako je
toliko željela dijete da je povjerovala u vlastitu trudnoću. Osim ako
sve to nije laž, što ne mogu prihvatiti. Moja je sestra previše časna
žena.
- Kako bilo da bilo, nadam se da ćemo se uskoro maknuti
odavde - reče Blanche. - Uz ovu vrućinu i smrad, u dvorcu je
neizdržljivo.
- Mislim da ćemo čuti objavu - glasilo je Elizabetino mišljenje. -
Ovo ne može više dugo trajati.
Trsila se suzbiti vlastito uzbuđenje: gubitak Marijinih nada
značit će obnovu njezinih.

Nije bilo nikakve objave, samo joj je lord komornik objasnio

tla kralj i kraljica, zajedno s pratnjom, sada borave u kraljevskoj
lovačkoj kući u Oatlandsu.
- Njezino Veličanstvo želi da vam kažem kako ste apsolutno
slobodni poći kamo god hoćete - priopći joj on.
Ponašanje mu je bilo daleko pokornije nego do tadajer je sada
bilo gotovo sigurno da kraljica neće roditi dijete, a dvorani, koji su
na tu vijest reagirali sa žaljenjem ili gađenjem, pokazivali su novo
poštovanje prema Elizabeti kao vjerojatnoj prestolonasljednici.
Može poći kamo god poželi? Srce joj poskoči od ushićenja jer
je, čuvši te riječi, shvatila da je napokon doista slobodna.

547
 U kolovozu, kraljica je pozove u Greenwich da bude uz nju
kada Filip otputuje u Holandiju. Elizabeti je bilo drago što je Marija
želi uza se, ali je razljuti što je kraljica ustrajala u zahtjevu da dođe
vodenim putem, a ne cestom.
Ne želi da ljudi pokazuju naklonost koju osjećaju prema meni,
pomisli. A želi me pod svojim nadzorom jer mi ne vjeruje.
Još je više povrijedi kada ugleda trošnu staru teglenicu koju je
kraljica poslala po nju. Bila je pokrpana i obojena, ali još je uvijek
pružala žalostan prizor pa se povik - Sramota! - opetovano čuo s
riječne obale gdje su se, kao u prkos kraljičinoj zapovijedi, okupile
gomile običnoga puka čim se proširila vijest o Elizabetinu dolasku.
U Greenwichu otkrije kako joj je sestra previše zauzeta da bi
je primila. Zapravo, Marija je pokušavala što bolje iskoristiti
posljednje sate provedene s Filipom. Vrijeme joj je i prebrzo
prošlo, a kad je došao trenutak rastanka, nasamo je izrekla bolno i
plačno zbogom pa kamena lica stajala na vrhu velikoga stubišta,
bespomoćno ga gledajući kako se spušta po stubama, odlazi od nje
i prolazi kroz velika vrata, na putu do broda koji čeka da ga odvede
u Flandriju. Sve dok joj nije nestao iz vida, hrabro se držala, a kada
to više nije mogla podnositi, povukla se u svoje odaje i pohitala do
prozora na galeriji, u očajničkoj želji da baci posljednji pogled na
svojega dragana. Pošavši za njom zajedno s ostalim dvorskim
damama, Elizabetaje promatrala sestru kako tjeskobno jeca mašući
rupcem prema udaljenome liku na brodu što je isplovljavao.
Nije dobro tako se potpuno i svim srcem predati muškarcu,
pomisli. Muškarci ne cijene ono što su stekli na lak način. Kada
jednom nekoga uzljubiš, postaješ podložna boli. Ona neće počiniti
istu pogrešku kao njezina sestra, u to je bila sigurna.

Nakon Filipova odlaska dvor postade tmurno mjesto. Kao da

se sve zavilo u korotu. Kao da odražavaju kraljičinu duboku tugu

548
zbog istodobnoga gubitka nade da će roditi dijete i muževa
odlaska, njegovi su se stanovnici počeli odijevati u tamne boje.
- Pretpostavljam da moram hodati uokolo u ovoj žalobnoj
odjeći i izgledati poput vrane - gunđala je Elizabeta podigavši uvis
crnu baršunastu haljinu. - Čovjek bi pomislio da nam je umro kralj.
- Pamtim vrijeme kada se Vaša Milost voljela oblačiti u crno -
lukavo je podsjeti Blanche.
- To je bilo za bratova kraljevanja - reče nemarno Elizabeta. -
Sada smo svi dobri katolici i moramo se odijevati u skladu s tom
ulogom. Ali, moram reći kako ne uživam u tome da izgledam kao
kakva redovnica.
- Ne mislim da bi Vaša Milost uopće i mogla proći kao prava
redovnica! - hihotala je Blanche.
- Bila bih vrlo buntovna redovnica! - smijala se Elizabeta. -
Svakako bih previše jela!
Nije tih dana bilo puno prilike za smijeh. Povremeno bi Marija
poslala po nju, iako je bilo očito dajoj se ne mili Elizabetina
prisutnost. Vrlo joj je jasno dala do znanja kako joj ukazuje tu
milost samo zato što je Filipova želja da tako postupi.
- Njegovo je Veličanstvo opet pisalo o vama - znala je reći. -
Stalno vas preporučuje mojoj brizi i zahtijeva da prema vama
postupam kao milostiva vladarka.
Njezin je ton uvijek podrazumijevao da bi bez Filipovih poticaja
odnosi između njih dviju bili daleko manje srdačni.
I doista, kao što se Marija i bojala, pokazivalo se da joj je
Elizabeta neprestano trn u oku. Njezina mladost i jedva
suzdržavana životnost same su po sebi bile dovoljne da u starijoj
ženi pobude ogorčenost, ali Marija se nadasve nije mogla natjerati
da se pouzda u sestru i uvijek je o njoj mislila sve najgore. Tada bi
samu sebe zbog toga prezrela i podsjetila se da je Elizabeta doista
njezina vlastita krv i meso te da je kao takvu mora voljeti. Ali,
otkrivala je da joj je to tako teško, tako silno teško.

549
 - Ona me mrzi - rekla je Elizabeta Blanche. Kada se sastanemo,
razmjenjujemo ljubazne riječi i razgovaramo o vremenu. Znam da
je ljubomorna na mene, makar samo zato što uživam kraljevu
naklonost. A i zato što sam njezina nasljednica. Mogu to razumjeti,
dakako: ta kome je drag vlastiti mrtvački pokrov?
- No, Vaša Milost svakodnevno s njome odlazi na misu - reče
Blanche. - To mora da je po volji Njezinu Veličanstvu.
- Oh, da, a čak sam i tri dana postila radi spasenja vlastite duše
- podsjeti Elizabeta, zadrhtavši pri spomenu na silnu glad koju je
osjećala na kraju toga posta. - Ipak, od toga nema puno koristi.
Kraljicaje i dalje sumnjičava, kardinal Pole drži se neprijateljski, a
dvorani izbjegavaju moje društvo. No, na dvoru ipak imam jednoga
prijatelja. Meštar Ascham nedavno je imenovan kraljičinim
latinskim tajnikom 22 a kraljicaje pristala da on svakoga tjedna smije
neko vrijeme iskoristiti na moje poučavanje. Toliko sam čeznula za
intelektualnim poticaj em!
Bilo je divno opet vidjeti meštra Aschama, a po širokome
osmijehu na njegovu licu, kada se nakon naklona uspravio, bilo je
jasno da je i on oduševljen prilikom ponovno biti Elizabetinim
učiteljem. No, uskoro postane očito da su njihove sposobnosti
sada podjednake i kako je on može naučiti vrlo malo toga.
- Zadivljen sam vašom učenošću.! - reče joj. - Prepuni ste
znanja.
- To je čudo - odvrati mu ona - jer više od godinu dana nisam
bila u mogućnosti i dalje se baviti učenjem.
- Vaše je razumijevanje grčkoga bolje od mojega - toplo se
oduševi njezin učitelj. - A doista sam zaprepašten time kako ste
dobro shvatili političke sukobe kod Demostena. Osobno ih nikada

22
Tajnik čija je dužnost bila da za vladara obavlja prepisku na
latinskome jeziku - nap. prev.

550
nisam tako dobro razumio. Ja ću vas možda učiti pojedine riječi,
gospo, ali vi ćete meni objasniti njihov smisao!
Elizabeta ga je ozareno gledala, opijajući se njegovim
pohvalama.
Njihovi sastanci nisu uvijek prolazili u tako dobru raspoloženju.
- Spalili su biskupe Latimera i Ridleyja - povjeri joj Ascham u
listopadu, lica prepuna tuge. - Dva najbolja uma u kraljevstvu.
- Pripazite, Rogere - opomene ga Elizabeta. - Ovdje čak i
zidovi imaju uši. Vaše bi se suosjećanje moglo pogrešno
protumačiti kao krivovjerje.
On se nagne prema njoj.
- Što i ne bi bilo daleko od istine - promrmlja. - Izvana sam se
prilagodio, ali srce mi je još uvijek vezano za reformiranu vjeru. A i
vaše, kladim se, gospođo.
- Pssst! - sikne Elizabeta. - Zbog vas će nas još oboje spaliti! Ja
sam kraljičina odana podanica i neću joj proturječiti ni u kojem
pitanju.
- Odgovor bez odgovora - primijeti on.
- Sviđa mi se taj vaš izraz - osmjehne se ona. - Upamtit ću ga
za buduću uporabu.
Osmijeh joj izblijedi.
- Jesu li mnogo trpjeli? Biskupi, mislim.
- Latimer je umro brzo - objasni joj on, - Čuo sam to od
nekoga tko je bio ondje. No, Ridley... njegova je agonija bila
užasna. Trebalo je tri četvrt sata dok nije izgorio.
Elizabeta zadršće.
- Cranmer će biti sljedeći - reče.
Cranmer, taj gorljivi protestant koji je njezinu ocu pomogao
raskinuti s Rimom, koji je njegov brak s Marijinom majkom
proglasio ništavima, njezinu kćer kopiletom. Neće biti milosti za
Cranmera.

551
 - Zapravo, čeznem za time da odem s dvora - uzrujano mu se
povjeri Elizabeta. - Sve je tako podmuklo i puno prijetnje. Spletke,
himbenost... umorna sam od svega toga. Osjećam da me ovdje
samo trpe i bojim se da bih, zbog kakve loše izabrane riječi ili djela,
mogla brzo i opet pasti u nemilost ilijoš gore od toga...
Mislila je, znao je, na mučenike, na desetke hrabrih muškaraca i
žena koji su radije odabrali smrt u plamenu negoli se odrekli svoje
vjere.
- Hrabro - promrmlja. - Puk vas voli. Otvoreno govori o vama
kao o svojoj spasiteljici, osobi koja će zaustaviti ove zvjerske
progone i Španjolce poslati kući.
- Ja, s ovom svojom neznatnom moći? - s tužnim osmijehom
upita Elizabeta.
- Jednoga dana - ispod glasa reče Ascham.

Nekoliko dana poslije toga, s kraljičinim blagoslovom - danim s

previše hitrine da bi to bilo laskavo jer je bilo očito kako je Marija
drago da joj već jednom ugleda leđa - Elizabeta se nade na putu za
Hatfield, sretna što jaše na sjever i prema vlastitoj kući. Kako li je
samo puk trkom dolazio vidjeti je, izvikujući njezino ime i
dočekujući je klicanjem na cesti! Toliko je burno bilo to
odobravanje, da se uplaši neće li ono povrijediti kraljicu, a na nju
se samu nepovoljno odraziti pa pošalje svoje ljude među mnoštvo
s uputama da ih smire i obuzdaju. Ipak, u svakoj su župi zvona još
uvijek zvonila najavljujući njezin dolazak, a ona nije mogla sakriti
svoje oduševljenje.
- U ovome ima neke nade za mene, nečega što me tješi, kao
nešto što se pojavljuje iz tamnog oblaka - reče ona Rogeru
Aschamu koji je bio dobio dopuštenje da je otprati u Hatfield i
sada je jahao uz nju.
Ali, u njezinoj je sviti bila i nekolicina ljudi koji se nisu smiješili.
Znala je o kome je riječ: bili su to sluge koje joj je dodijelilo Vijeće

552
- ukratko, uhode. Primijetivši njihova ukočena lica, nagne se bliže
Aschamu.
Budite uvjereni, Rogere, da ćemo i u osami Hatfielda morati
paziti kako se ponašamo. Nitko neće doći ili otići niti će išta biti
izgovoreno ili učinjeno a da kraljica za to ne dozna.
- Mislite? - namršti se on.
- Ja to znam! - nasmiješi se ona turobno, sagnuvši se prihvatiti
kitu cvijeća od djevojčice koja je pred nju izjurila iz gomile. -
Pomno će me motriti pa će biti najbolje da redovito idemo na
ispovijed i nazočimo misi. Zar nije tako, Williame?
Ona pogleda vjernoga Cecila, svojega nadglednika, koji joj je
bio došao u susret i sada joj je jahao s druge strane. Bilo joj je
drago opet ga vidjeti, toga pouzdanog prijatelja koji joj je uvijek
davao tako mudre savjete i pružao bezuvjetnu odanost.
- Uvijek bih Vašoj Milosti savjetovao da se prilagodi kraljičinim
željama - reče. - Stalno se molim za sigurnost Vaše Milosti.
- Kao i ja! - odvrati Elizabeta, široko se osmjehnuvši da im
svima podigne raspoloženje, a njih se dvojica nasmijaše.

U Hatfieldu ju je čekala Kat, draga Kat, koju je kraljica sada

vratila u službu. Elizabeta joj se baci u raširene ruke nimalo se ne
obazirući na protokol i objema su ženama obrazi bili obliveni
suzama kada se napokon razdvojiše. Čekao ju je i Thomas Parry,
vraćen na dužnost njezina rizničara, nisko se klanjajući, sve dok ga
ona ne podigne i poljubi. Bilo je toliko toga o čemu je trebalo
razgovarati, nadoknaditi osamnaest mjeseci života svakoga od njih
pa je toga dana večera, poslužena u malome salonu, bila vesela
prigoda u uskome krugu i na njoj su bili samo Elizabeta i njezini
najbliži prijatelji. Još uvijek su bili za stolom u sitne sate, kada je

553
žeravica počinjala trnuti, a u prostoriji je postajalo sve hladnije,
iako su se svi toliko smijali da to nisu ni primijetili.
Te je noći Blanche Parry drage volje prepustila svoje
uobičajene dužnosti Kat koja ih je obavljala već toliko godina.
- Tako je dobro što ste opet uz mene - po stoti je put rekla
Elizabeta kada joj Kat započe četkati dugu kosu.
Kat je bila znatno ostarjela i malo se udebljala.
- Ne mogu vam reći koliko ste mi nedostajali i koliko sam se
bojala za vas - povjeri joj Kat. - Bilo je trenutaka...
- Znam - prekine je Elizabeta zadrhtavši. - Nemojmo govoriti o
tome. Bilo pa prošlo. Sve što sada moram učiniti jest zadržati
zdrav razum i ostati živa. Bog će se pobrinuti za ostalo. Budućnost
je u njegovim rukama.
Elizabeta nije u Hatfieldu bila ni tri tjedna kad k njoj žurno
dođe Thomas Parry čije je lice odavalo strah.
- Upravo sam se vratio s tržnice, gospo - reče. - Govori se...
govori se o zavjeri s ciljem da se ubije kraljica i Vaša Milost dovede
na prijestolje.
- O zavjeri? - Elizabetu prožme studen.
- Da. I to ne samo jedna, ako je vjerovati glasinama. No, Vijeće
je sve otkrilo.
Elizabetu uhvati drhtavica. Upletu li je u ove zavjere, neće
dobiti drugu priliku, u to je bila sigurna.
- Budale kukavičke! - vikne. - Kako se ti izdajnici usuđuju
urotiti u moje ime? Zar ne shvaćaju da me time dovode u
najužasniju moguću opasnost?
Sada bi u svakome trenutku, shvati ona, kraljičini dužnosnici
mogli doći po nju. Mora ih preduhitriti: mora pisati i svečano
ustvrditi svoju nedužnost. Požuri prema stolu.
„Najodanija sam podanica Vašega Veličanstva”, vatreno je
izjavljivala. „Nemam ništa s tim izdajničkim zavjerama.”

554
 Nije bilo odgovora. Nakon nekoliko tjedana provedenih u
agoniji zbog iščekivanja, Elizabeta shvati da ga nikada neće ni biti. Iz
toga je mogla samo zaključiti ili da protiv nje nema nikakvih dokaza
ili da nijedan od članova Vijeća nije spreman učiniti išta protiv nje.

555
 18. 1556.

E lizabeta je zurila u pismo s kojega se njihao kraljevski pečat. -

Ne misli to valjda ozbiljno! - uzvikne.
- Što kaže Njezino Veličanstvo? - upita Cecil podigavši pogled s
papira na kojima je radio. Rijetko ju je napuštao tih dana, gotovo je
neprestano bio uz nju, nijejoj bio samo nadglednik, nego ujedno i
neslužbeni tajnik i savjetnik.
- Želi da se udam za Don Carlosa, sina kralja Filipa - reče mu
ona, a na licu joj se čitalo gađenje. - Njemu je tek deset godina, za
ljubav Božju, grbav je, a usto i lud!
- Ali je dobar katolik - zajedljivo reče Cecil.
- Tako dobar katolik da muči djecu, sluge i životinje! -
otpovrne Elizabeta. - Čula sam da je jednom psu odgrizao testise.
Ushoda se po sobi, toliko ju je sve to ogorčilo.
- Ovo je kraljičina osveta! Već dugo to snuje. Želi da odem iz
zemlje i sigurno udana ostanem u Španjolskoj jer misli da joj onda
više neću značiti nikakvu opasnost. Pa, na to neću pristati, pisat ću
joj i to joj objasniti. Ne može me prisiliti da se udam za luđaka!
- Dobro rečeno! - osmjehne joj se Ascham s drugoga kraja
stola.

- Ne želi se udati za njega - reče Marija kardinalu Poleu. - Tvrdi

da je lud.
Pole se nakratko zamisli, ne znajući što odgovoriti, dok je
kraljica čekala. Koliko god bio dobar čovjek, njegovo razumijevanje
političkih poslova nije bilo tako pronicavo kao Gardinerovo.
Nedostajao joj je Gardiner, mrtav već šest mjeseci, a još joj je više
nedostajao Filip. Već ga predugo nije bilo i ona je čeznula za
njegovim povratkom. On bi znao što da se učini s Elizabetom i

556
treba li njezino navodno sudioništvo u ovih nekoliko posljednjih
zavjera shvatiti ozbiljno. Ali, Filipova su pisma postajala sve rjeđa, a
za Božić je iz Engleske povukao i posljednje pripadnike svojega
kućanstva. Mariji se to činilo zloslutnim, ali nije se usuđivala naglas
izraziti svoje bojazni kako se ne bi pretvorile u stvarnost. Što ako
ga nikada više ne vidi? Svisnut će i umrijeti, znala je to.
- Vaše Veličanstvo želi taj brak pod svaku cijenu? - reče Pole.
- Doista ga želim - reče ona. - Uklonim li sestru iz kraljevstva,
riješit ću se glavnoga uzroka svih ovih posljednjih nereda.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo mogućnost da bi naum o
udaljavanju gospe Elizabete iz našega kraljevstva mogao izazvati
podizanje ustanaka u njezino ime? - upita Pole. Znao je da se
nevolja s kraljevnom mora riješiti, jer se to pokazivalo smetnjom
velikome cijelu obnove vjere u Engleskoj. Omiljena je, a ne može
joj se dokazati uvreda Veličanstva.
- Vrijeđa me njezino samo postojanje! - prodorno uzvikne
Marija. - Kako da znam da se ne uroti protiv mene? Njezino je ime
u središtu svih tih suludih zavjera. A tu je i onaj izdajnik, sir Henry
Dudley, koji se pritajio u Francuskoj i podiže vojnu silu s ciljem da
me svrgne, a Francuzi ga podupiru. Njihov je cilj, u to uopće ne
sumnjam, dovesti moju sestru na prijestolje.
- I opet, nemamo nikakvih dokaza da je ona upetljana u to -
istakne kardinal. - Iz svojih je dosadašnjih iskustava valjda naučila da
bi bilo krajnje glupo, dapače, kobno, upletati se u bilo kakvu
izdajničku zavjeru.
- Svejedno, ova njezina pobuna protiv braka s Don Carlosom...
ne znači li to možda da odbija otići u Španjolsku zato što se nada
meni oteti prijestolje?
- To su puka nagađanja, gospođo, a i opet, nema dokaza za to.
Polea su Marijine opsesivne sumnje već počinjale zamarati.
- Bila je u Somerset Houseu do veljače, a upravo smo onda
prvi put čuli za djelovanje izdajnika Dudleyja - podsjeti ga Marija. -

557
Želim da se ta kuća pretraži i da se pregledaju svi spisi koji se
ondje nađu. Još uvijek možemo pronaći nešto čime ćemo je
teretiti.
- Dobro, gospođo - uzdahne Pole. - Izdat ću takvu zapovijed.
Ali, upozoravam vas da bi na kraju sve to moglo ispasti prilično
glupo.
- Izložit ću se toj opasnosti - odvrati Marija.
U svibnju kraljičini dužnosnici stigoše u Hatfield.
- Imamo nalog za uhićenje Katherine Astley - priopćiše
zaprepaštenoj Elizabeti.
- Ne - prošapće ona.
Ovo je bilo jednako neočekivano koliko i strašno. Što se time
najavljuje? Početak neke nove nesreće? Zar kraljica nikada neće
imati povjerenja u nju i u ljude koje ona voli?
- Ne! - zavapi Kat.
- Kamo je vodite? Što je učinila? - htjela je znati Elizabeta.
- Imamo nalog da je odvedemo na ispitivanje u Tower - reče
kapetan.
- Ali, zašto? - ustrajala je Elizabeta, čvrsto ovivši ruku oko
uplakane Kat.
- Vijeće želi da je se ispita o nekim spisima nađenim u
Somerset Houseu - priopći joj on.
Spisima? ponovi Elizabeta.
- Ne znam ništa ni o kakvim spisima! - vrisne Kat. - Nisam
ništa učinila!
- Ne, ali se oni misle vama poslužiti kako bi mene uhvatili u
zamku - promrmlja Elizabeta. - Ne usuđuju me se napasti jer
uživam kraljevu zaštitu, ali će to učiniti ako nađu išta protiv mene.
Pazite što govorite za slučaj da se to pogrešno protumači i
preinači u veleizdaju. Sjećaju se da ste jednom popustili pred
ispitivanjem pa misle da ćete to opet učiniti.

558
 - Idemo! - naredi kapetan pa Kat, koja se očajnički osvrtala,
odvukoše do nosiljke koja je čekala na nju.

Spisi su očigledno bili samo povod. Koliko je Kat mogla

razabrati, u njima nije bilo ničega što bi optuživalo nju ili bilo koga
drugog. Ali, bila je toliko potresena da nije mogla ispravno
razmišljati, a istražitelji su bih nemilosrdni u ispitivanju.
- Ponovno nam to objasnite. Jeste li vi ili gospa Elizabeta znali
išta o zavjeri sir Henryja Dudleyja?
- Ne! - prosvjedovala je Kat, kako joj se činilo, već po tisućiti
put.
- Je li ijedna od vas bila u bilo kakvoj vezi s izdajnikom
Dudleyjem?
- Nikada. Obje smo odane kraljici, a gospa Elizabeta osjeća
silnu ljubav i odanost prema Njezinoj Visosti. Da je mislila kako je
moja vjernost manjkava, sigurna sam da me više ne bi htjela vidjeti.
Nisu joj povjerovali - previše je naglašavala svoju i Elizabetinu
nedužnost, činilo se - pa se nakon nekoliko dana zatekla u tamnici
Fleet, u društvu samo štakora i miševa u vlažnoj, smrdljivoj ćeliji.
Tu ju je obuzeo očaj. Ako s postarijom ženom mogu tako
postupati, kako li će daleko otići u slučaju njezine voljene gospe
Elizabete?

U Hatfieldu je pak Elizabeta živjela u agoniji neizvjesnosti,

pitajući se kako postupaju s Kat i moleći se za njezin povratak.
Njezine nade oživješe kada joj u lipnju stigoše u posjet lord
Hastings i sir Francis Englefield, obojica vjerni kraljičini savjetnici.
- Gospođo, dolazimo vam prenijeti kraljičine isprike zbog
odvođenja vaše službenice gospođe Astley - reče joj sir Francis. -
Njezino je uhićenje, međutim, bilo potrebno zato što se zbog

559
njezina ponašanja Vaša Milost mogla naći izložena očitoj opasnosti
od sramote i propasti.
- Gospodo, što to govorite? - upita Elizabeta. - Gospođa
Astley vjernaje kraljici kao i ja osobno, a voli me toliko da dobro
znam kako neće učiniti ništa što bi meni naškodilo.
- To tek treba utvrditi, gospođo - reče Hastings - ali kao znak
dobre volje Njezina Veličanstva, donosimo vam ovaj dijamantni
prsten, uz poruku kako Njezino Veličanstvo zna da ćete biti tako
mudri i razboriti pa nikada nećete poželjeti poduzeti nešto na
njezinu štetu.
- Doista to nikada ne bih učinila - odlučno će Elizabeta. - Ali,
zabrinuta sam za svoju službenicu. Vjerujem da uživa dobar
smještaj i hranu?
Dvojica muškaraca razmijeniše smetene poglede.
- Nemojte mi reći da je u tamnici! - prasne Elizabeta. - Pa, to
ćemo odmah srediti. Dat ću vam novac da se za nju plati bolji
smještaj i za hranu koja će joj se slati. Sve dok, dakako, ne bude
puštena na slobodu, što bi trebalo biti smjesta jer nije učinila ništa
što bi joj se moglo predbaciti.
- Nadajmo se da će dokazati kako je čestita žena - pobožno
reče Englefield.
- Na državi je da dokaže suprotno - podsjeti ga Elizabeta.

- Ne mogu izvući ništa iz te Astleyjeve - reče kardinal Pole.

Marija se namršti.
- Nadala sam se da bi nam ona mogla biti od koristi - prizna. -
Dakako, zapravo bih najradije dala ispitati sestru, ali to nije
moguće.
Ne bez Filipova pristanka, a Filip je očito padao na Elizabetine
smicalice. Marija ne bi ništa poduzela bez njegova odobrenja.

560
 - Voljela bih je poslati u Tower, da se ne bojim odmazde - reče
naglas. - Poslala sam kralju teklića da zatražim njegov savjet.
Već unaprijed znamo kako će taj savjet glasiti, mislio je Pole. I
bio je u pravu.
- Njegovo Veličanstvo želi da sestri pošaljem ljubaznu poruku -
objasni mu Marija tek nekoliko dana poslije. - Potiče me da se
poslužim toplim i milostivim izrazima kako bih joj pokazala da je ne
zanemarujem i mrzim, nego ljubim i cijenim. - Glas joj je bio pun
gorčine. Da bar Filip toliko silno mari za njezine osjećaje. - I kaže
da bih je trebala pozvati na dvor.
- Razborit prijedlog - primijeti Pole. - Njegovo Veličanstvo
pokazuje veliku mudrost. Bolje je da gospa Elizabeta bude ovdje,
gdje je možete držati na oku, nego da slobodno priprema pobunu
u Hatfieldu.

- Zahvaljujem Njezinu Veličanstvu na pozivu, ali žalim što me

kućne dužnosti priječe da ga prihvatim - reče Elizabeta kraljičinu
glasniku. - Možda ću ponovno o tome razmisliti kada se vrati moja
službenica, gospođa Astley.
Bila je to smiona poruka pa ona poslije potraži Cecila i ispriča
mu što je odgovorila glasniku.
- Pitam se jesam li morala nastupiti tako izazivački - promrmlja.
- S obzirom na to da niste ništa loše učinili, imate svako pravo
izraziti negodovanje - reče joj Cecil. - Ništa se neće dokazati
protiv gospođe Astley, dakako. Pokrenut je postupak protiv nje
zato što ga se nitko ne usuđuje pokrenuti protiv vas, gospođo. To
je više nego jasno. Stoga se smirite jer niste u opasnosti, baš kao ni
vaša dobra gospođa Astley.
- Pravo zborite - reče Elizabeta. - Da nema vaših mudrih
savjeta, ne znam što bih učinila.

561
 Uslijedi dolazak postarijega sir Thomasa Popea, srdačnoga
katoličkog plemenitaša kojega je kraljica imenovala sestrinim
upraviteljem.
- Nisam toliko glupa da ne shvaćam kako je ovdje da bi me
držao na oku - reče Elizabeta Cecilu. - Otkada meni treba
upravitelj?
- On je ovdje i radi vaše zaštite - napomene joj Cecil. -
Njegova će budnost onemogućiti vaše neprijatelje da vas optuže za
bilo kakvo podrivanje vlasti. Na vašemu mjestu, gospođo, ja bih ga
dočekao s dobrodošlicom.
- Poslušat ću vaš savjet, stari moj prijatelju - obeća Elizabeta.
Zajedno sa sir Thomasom Popeom došla je i obudovjela
gospođa Cox koju je kraljica bila poslala kao zamjenu za Kat. Slika i
prilika ćudoredne čestitosti, pobožna, trijezna i čedna, ali
prijateljski raspoložena i blagonaklona. Ipak, Elizabeta odbije
dopustiti joj da obavlja Katine dužnosti.
- To će preuzeti Blanche Parry - priopći ona gospođi Cox. -
Naviknule smo se jedna na drugu, a ona mi je i prije dobro služila
za odsutnosti gospođe Astley.
Gospođa Cox krotko kimne i duboko se nakloni, ali ostane
neprestano prisutna u Elizabetinu životu: tijekom objeda, u
vrtovima, u galeriji, a jedne večeri i u salonu. Elizabeta je hrabro
podnosila njezinu prisutnost, prisjećajući se Cecilovih riječi o sir
Thomasu Popeu te ih primjenjujući i na gospođu Cox.
Sir Thomas joj je bio drag. Bio je učen čovjek, pravnik koji je
osnovao koledž u Oxfordu, živahna uma. Bio je zabavan sudrug za
objedom, a kada bi se tu našao i meštar Ašcham, razgovor bi
postao poticajan i duhovit.
- Jeste li znali da sam nekoć prijateljevao sa sir Thomasom
Moreom? - upita je on jednom prilikom.
- Nisam - odvrati Elizabeta. - Znam samo da su se svi
uskomešali kada ga je moj otac, kralj Henrik, poslao na stratište.

562
 Sir Thomas uzdahne.
- Bila je to šteta, bez obzira na kraljevo pravo da to učini.
More je bio izvanredno učen čovjek, vesela duha, a zalagao se i za
žensko obrazovanje.
- Ah, onda mu mogu samo odobravati! - osmjehne se
Elizabeta. Razgovarali su neko vrijeme o sir Thomasovim zamislima
o novome koledžu, za što se bio zagrijao.
- Hoćete U primati i žene? - izazivala ga je Elizabeta.
- Kakve li pomisli! - zahihoće on.
- Kada biste to učinili, gospa Elizabeta trebala bi biti među
prvima! - dometne s divljenjem Ascham.
- Onda ću morati vječito žaliti što me pravila sprječavaju da
vas upišem, gospođo - reče Pope viteški.
Drugomje prigodom razgovor skrenuo na razne oblike zabave.
- Čujem da volite dramu - reče Elizabeti sir Thomas.
- Ništa mi nije draže od dobro priređenih živih slika ih dobra
komada - reče mu ona.
- Onda ćemo uz vaše dopuštenje ovdje postaviti jednu
predstavu! - obeća on pa tako Elizabeta i njezino kućanstvo dobiše
priliku uživati u uzbudljivoj izvedbi omiljenoga starog Fulgencija i
Lukrecije i poznatoga staromodnog interludija Veličajnost iz pera
pjesnika Skeltona 23
- Moj je otac često znao govoriti o ovome komadu - zahvalno
reče Elizabeta Popeu. - Volio je način na koji se u njemu politička
zla suprotstavljaju političkim vrlinama.
Sir Thomas se s odobravanjem nasmiješi.

Fulgencije i Lukreciia, djelo Henryja Medwalla, najstariji je sačuvani

23

engleski komad svjetovne tematike, a Veličajnost je moralitet, jedini

sačuvan od triju Skeltonovih kazališnih komada - nap. prev.

563
 - Sljedeći tjedan priredit ćemo žive slike - najavi joj. - Hoće li
nam Vaša Milost učiniti čast i sudjelovati u tome?
- Ništa mi ne bi bilo draže! - izjavi ona, prisjetivši se opojnih
dana djetinjstva, kada se oduševljavala živim slikama na dvoru.
Jedino što je bacalo sjenku na taj užitak bila je stalna briga zbog
Katine odsutnosti.

U srpnju, međutim, na red dođoše neka ozbiljnija pitanja nego

što su žive slike.
- Od Vijeća sam dobio upute da Vašu Milost obavijestim o
događaju koji izaziva vrlo veliku uznemirenost - utučeno reče
Elizabeti sir Thomas.
Elizabeta sjedne.
- Recite mi sve - oštro reče, pitajući se kakva je sad nova
nevolja u pitanju.
- Učitelj po imenu Cleobury, iz Suffolk a, nedavno se počeo
predstavljati kao Edward Courtenay, grof od Devona - poče
pripovijedati Pope. - U Huntingdonshireu je natjerao svećenika da
u crkvi objavi kako je kraljica umrla, a da su Vaša Milost i vaš...
oprostite mi, samo navodim što je ovdje napisano... ljubljeni
suložnik, Edmund Courtenay... pobogu, nije bio sposoban
zapamtiti ni grofovo ime... sada kraljica i kralj u našem kraljevstvu.
- To je nečuveno! - ljutito vikne Elizabeta. - Kako se taj čovjek
usuđuje i spomenuti me u takvoj kleveti!
- Da, doista - suglasi se sir Thomas. - Bit će vam stoga drago
čuti da su i on i svećenik uhićeni te da je tijekom ispitivanja jasno
utvrđeno kako su djelovali potpuno samostalno.
- Pa zašto je onda Vijeće našlo prikladnim mene upoznati s tim
zlodjelom? - upita Elizabeta. - To sa mnom nema nikakve veze!

564
 - Kažu da vas samo žele upoznati sa svim okolnostima kako bi
postalo potpuno razvidno koliko su ti ljudi daleko otišli u
zloporabi imena Vaše Milosti.
- Uistinu - odvrati ona kako će se kraljica ikada pouzdati u
mene ako se ovakvi bezumnici budu tako bezobzirno i podmuklo
razbacivali mojim imenom? Moram joj pisati i dati joj do znanja da
sam svjesna njezina položaja.
Ona je, naime, u potpunosti shvaćala zašto Marija u njoj vidi
prijetnju. Čak ako ona osobno i jest odana i iskrena, uvijek će biti
onih koji će težiti kovanju zavjera u njezino ime - to je sada
postajalo sve jasnije. Ipak, zar to djelomice nije bila Marijina
krivnja? Da je omiljena kao vladarica i da nije pokrenula sva ona
strašna spaljivanja ili nametanje vlastite vjere, nitko ne bi imao
potrebu buniti se ili dizati ustanak protiv nje. Jedini način da se
sačuva prijestolje jest osvojiti srce puka. Dakako, Elizabeta to nije
mogla reći kraljici, ali pokušala ju je, što je rječitije mogla, uvjeriti u
vlastitu odanost.
„Što god drugi iz zlobe tvrdili ili spletkarili”, pisala je, „dobro
znam da Vaše Veličanstvo mora sigurno znati kako sam prema
Vama iskrena tako da, što više magloviti oblaci budu zaklanjali
svjetlo te iskrenosti, to će moje čestite misli jače sjati i zasjenjivati
njihovu skrivenu zlobu.”
Sve čemu se mogla nadati bilo je da će, budući da ona sada
pokazuje razumijevanje za Mariju i suosjećanje s njezinim
položajem, Marija razumjeti nju i suosjećati s položajem u kojemu
se ona nalazi.

Elizabeta se toga kolovoza razboljela i pala u postelju

pogođena žuticom i teškoćama s disanjem. Nedostajala joj je
Katina dobrodušna briga i teško je patila zbog vrućine, nesposobna
čitati ili se na bilo što usredotočiti dulje vrijeme. Željela je što prije

565
ozdraviti pa da može opet odlaziti na jahanje ili u duge šetnje koje
je toliko voljela.
Oporavljala se i još se uvijek ljutila što mora mirovati, kada k
njoj u rujnu dođe sir Thomas i obavijesti je o Courtenayjevoj
smrti.
- Umro je u Padovi - priopći joj.
- Kako? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Od groznice koja je uslijedila nakon pada - reče Pope.
- Bilo je tu možda i nešto više od toga - otkrije joj kasnije
Cecil, kada su se na nekoliko trenutaka našli nasamo. - Više je u
pitanju bila ljudska pomoć nego Božja, ili bar tako kažu. Govori se
o otrovu i ubojicama. Njegova će smrt koristiti i Engleskoj i
Španjolskoj, a tako je zasigurno uklonjena opasnost od
Plantagenetova potomka koji zahtijeva pravo na prijestolje.
- I smišlja kako se oženiti mnome - dometne Elizabeta. -
Mislite li da su te glasine utemeljene? - U očima joj se čitala
zabrinutost. - Naime, ako je tako, bojim se da ću ja biti sljedeća.
- Nikada se neće odvažiti na to - izjavi Cecil. - Ne dok ste pod
zaštitom kralja Filipa. On nema želje vidjeti škotsku kraljicu na
engleskome prijestolju. To Španjolskoj nimalo ne bi odgovaralo.
Smirite, stoga, svoje strahove.
- Courtenay je bio neozbiljan i prilično beznačajan mladić -
prisjećala se Elizabeta, duboko dišući da smiri otežano disanje
izazvano strahom. - Ne mogu se pretvarati da mi nije laknulo što
je umro, neka mi Gospodin oprosti. Već me počelo zamarati da mi
se ime toliko povezuje s njegovim. Bog se još jednom pokazao
pravednim.
Bog je ponovno pokazao svoju pravednost idućega mjeseca
kada je Marija dala Kat pustiti iz tamnice. Elizabeta ponovno
raširenih ruku i s ljubavlju dočeka vjernu odgojiteljicu pa opet
jedna drugoj zaplakaše na ramenu, gorko žaleći za mjesecima
protraćenim u razdvojenosti i tjeskobi.

566
 Očito, vjetar se opet počeo okretati i zlo ju je još jednom
mimoišlo. A da kraljica misli kako Elizabetu više nije potrebno
držati pod nadzorom postalo je jasno kada je sir Thomas Pope
najavio svoj skori odlazak.
- Bit će mi žao što gubim tako dobra prijatelja reče mu ona
iskreno.
- A ja vas, gospođo, nerado napuštam. Uživao sam u vremenu
koje sam ovdje proveo - odgovori on, duboko se klanjajući.
Potom se vine na konja i cestom otkasa natrag u London.
Gledajući ga kako odlazi, Elizabeta se zapita je li sada napokon
slobodna od spletaka i pogibli što su je okruživale i prijetile joj
nekoliko posljednjih i teških godina. Nekako nije mogla povjerovati
u to.

- Kraljica me pozvala u London - u studenome reče ona Kat. -

Moram doći svečano odjevena jer ima sa mnom raspraviti važno
pitanje.
Pitam se što li to može biti? - sumnjičavo će Kat.
- Možda želi razgovarati o nasljednom redu - glasilo je
Elizabetino mišljenje. - Kralja već dugo nema, a njezino je zdravlje
toliko neizvjesno da se teško može nadati prestolonasljedniku
kojega će sama roditi.
- Pomolimo se da je napokon došla k pameti - sa žarom reče
Kat. - Zaslužujete da vam ukaže čast kao svojoj nasljednici. A ja ću
se pobrinuti za to da na dvor odete izgledajući u skladu s tom
ulogom.
Uskoro su na postelji bile naslagane hrpe raskošnih tkanina i
bogatih haljina, a Elizabeta je prebirala po kovčežiću za nakit
odabirući najbolje od svega.

567
 - Pozvat ću svoje zakupce - izjavi. - Pratit će me dvije stotine
plemenitaša, a svi će nositi nove ogrtače od baršuna.
I tako, kraljevski odjevena u tamnozeleni baršun podstavljen
vjeveričjim krznom koji joj je savršeno isticao plamenocrvene
uvojke, Elizabeta projaše kroz London, klanjajući se lijevo i desno
da puku zahvali na radosnome dočeku. U Whitehallu je kraljica
milostivo dočeka, podigavši je i poljubivši pa je povede u posebnu
odaju gdje su ih čekale slastice i hipokras.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako je Marija prerano ostarjela
i postala melankolična. Zacijelo je bila preopterećena državnim
brigama i pod udarom neprestanih zavjera, ali Elizabeta je bila
uvjerena da s time više veze ima kraljeva odsutnost nego bilo što
drugo. Marija je venula, to je bilo jasno, venula je već petnaest
mjeseci, a tome očigledno nije bilo kraja.
Čim su razmijenile izraze ljubaznosti, kraljica prijeđe na stvar.
- Njegovo vam je Veličanstvo pronašlo supruga - reče.
Elizabeta je unezvijereno zurila u nju.
- S obzirom na nedavne urote, od kojih ni za jednu, to znamo,
niste vi bili krivi, i njemu i meni se čini da bi za vas bilo najbolje
udati se za nekoga pouzdanog katoličkog vladara na kojega je
moguće osloniti se da će biti vjeran i Engleskoj i Španjolskoj. Takav
je vojvoda od Savoje.
Elizabeta se zgrozi.
- Gospođo, ja općenito nisam nimalo sklona udaji - brzo reče.
Marija se slabašno osmjehne.
- Ni ja joj nisam bila sklona, sestro. I ja sam osjećala istu
djevičansku nevoljkost, ali kada je do toga ipak došlo, otkrila sam
da su svi moji strahovi bili neutemeljeni.
Kad bi ti samo znala, pomisli Elizabeta, a naglas odvrati:
- Ne bojim se ja braka, gospođo. Nego, odlučila sam život
proživjeti kao djevica i neudana.

568
 - No, to je neprirodno - prigovori Marija. - Svim je ženama
potrebno ispunjenje što ga donosi brak. Ne možete živjeti poput
redovnice! A osim toga, ženske osobe kraljevske krvi moraju se
udati iz državnih razloga. Kralj i ja smo jako sretni...
Glas joj utihne i nije izgledala nimalo sretno.
Elizabeta je očajavala. Ideja o braku bila joj je odbojna iz
nekoliko nezaobilaznih razloga. Kada dođe na prijestolje - sada je u
njezinoj glavi to postalo kada, a ne ako - nije kanila dijeliti vlast sa
suprugom: u njezinu će kraljevstvu biti samojedna gospodarica, bez
ikakva gospodara. Vidjela je nesretne posljedice sestrina braka i
nije željela da se i njoj dogodi isto. Osim toga, kako bi mogla, kao
kraljica, spasiti Englesku iz kandži Rima ako bude u braku s jednim
od najvećih katoličkih vladara u kršćanskome svijetu? A tu je bilo i
obećanje koje je sama sebi dala, da se nikada neće ponovno izložiti
odlasku u postelju s muškarcem, uza sve užasne opasnosti od
trudnoće i smrti. Dičila se da je sada iznad želje za time. Tko se
jednom opeče...
Ne može, neće se udati za vojvodu od Savoje!
- Ne mogu to prihvatiti! Radije ću umrijeti! - izletje joj, a onda,
na vlastiti užas, i zajeca. - Nisam zdrava osoba - pobuni se. - Vaše
Veličanstvo ne zna sve o tome, ali vas uvjeravam da su boljetice od
kojih patim takve da me odvraćaju od bilo kakve želje za
suprugom.
Tako! Otišla je onoliko daleko koliko se usuđivala. Marija
pogleda krepku, zdravu sestru što joj je sjedila sučelice i načas
ostade bez riječi.
- Boljetice? - ponovi. - Kakve boljetice?
- Ženske boljetice - kratko će Elizabeta.
Marija nesigurno posegne i dotakne sestrinu ruku.
- Sestra sam vam, a ne samo kraljica - kaza. Možete mi to reći,
kao žena ženi.

569
 - Ne mogu, previše se sramim - odvrati Elizabeta oborivši
glavu kako bi Marija pomislila da je porumenjela. - Dostatno je reći
da sigurno znam kako nisam sposobna za općenje s muškarcem.
Molim vas stoga, gospođo, nemojte me tjerati na taj brak.
Mariju ovo ponovno zbuni. Je li to još jedna Elizabetina
smicalica? Može li joj vjerovati?
- Žao mi je što to čujem - reče blagim glasom. - Možda se toj
nevolji može kako doskočiti. Jeste li se posavjetovali s liječnikom o
tome?
- Ne treba mi hječnik da utvrdi nešto što znam da je tako! -
izjavi Elizabeta. - Preklinjem vas, gospođo, nemojte me dalje siliti.
To je pitanje za mene i odviše bolno.
Zvučala je doista uzrujano pa Marija zaključi kako bi bilo
mudro na neko vrijeme napustiti svaku raspravu o braku.
- Žao mi je vidjeti vas tako potresenu. Razgovarat ćemo više o
tome neki drugi dan - reče. - Ako se želite povući s dvora, dala
sam za vas pripremiti Somerset House,
- Zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ljubaznosti - reče
Elizabeta obrisavši oči rupčićem.
Potom se nakloni i sa zahvalnošću povuče, osjećajući olakšanje
što je, bar za sada, pitanje o braku odgođeno. U jednom se
strašnom trenu pitala nije li previše stavila na kocku i neće li Marija
možda ustrajati na tome da je pregledaju kraljevski liječnici ih
skupina matrona pa će se sigurno otkriti kako ona uopće nije
djevica, a možda čak i, koliko je sama znala o tome, pronaći
pokazatelji njezine minule trudnoće. Ipak, zaključi da je opasnost
od toga neznatna s obzirom na Marijinu urođenu stidljivost i
suzdržanost u vezi s takvim pitanjima. A Marija je bila i puna
razumijevanja, nije navaljivala. Na kraju krajeva, Elizabeta je dobila
na vremenu, što će joj biti dragocjeno da smisli što bi sljedeće
učinila kako bi se izvukla od pristanka na ovaj brak. No, koliko joj
vremena ostaje?

570
 Prema broju lordova i gospi koji su joj tijekom idućih nekoliko
dana dolazili odati počast u Somerset Houseu, Elizabeti je bilo
jasno kako vjetar puše. Među njima je bila i Frances Sidney, grofica
od Sussexa, čiji je suprug uvijek bio prijatelj Elizabeti, osobito u
mračnim danima kada je bila zatočenica u Toweru. Frances je bila
upadljivo crvenokosa i izgledom tako slična Elizabeti da ih se
gotovo moglo smatrati blizankama. Elizabeta se tako spremno
zagrije za nju da se njih dvije uskoro prisno sprijateljiše, a grofičini
posjeti postadoše česti i dugotrajni.
Elizabeta se pitala može li se pouzdati u novu prijateljicu.
Pouzdanim je članovima svojega kućanstva - Kat, Aschamu,
Parryju, Cecilu i Blanche - bila rekla kako strahuje da će je kraljica
prisiliti na brak s vojvodom od Savoje i njihova ju je reakcija u isti
mah osokolila i uplašila.
- Morate se tome oduprijeti! - odlučno joj je rekao Cecil. -
Kraljičino je zdravlje lose, to ne može još dugo trajati. Dobri ljudi
u ovoj zemlji ulažu povjerenje u vas i očekuju da ćete ih izbaviti od
ovih progona. Udaja za vojvodu bila bi recept za katastrofu. Ako
sve izlike propadnu, morat ćete pobjeći iz zemlje i biti spremni
vratiti se kada za to dođe vrijeme.
- Pobjeći iz zemlje?! - usklikne Elizabeta.
- William dobro govori - rekao je Ascham. - Ovo je mudar
savjet i dobro biste učinili da ga se držite.
- Kako? - upitala je ona.
- Francuski će poklisar biti presretan pomoći vam nasmiješio
se Cecil. - Njegov će kralj učiniti sve da poljulja ovu prošpanjolsku
vladavinu.
- Ali, ne mogu mu izravno pristupiti - istaknula je Elizabeta. -
Motri se svaki moj pokret.

571
 - A ja nemam nikakve važnosti - tmurno je rekao Cecil. - Ja
sam kod kraljice i Vijeća persona non grata, a na stranim sam
dvorovima nepoznat.
- Mogla bih Monsieuru de Noaillesu napisati pismo - predložila
je Elizabeta.
- Previše opasno - rekao je Cecil.
- Ono što vam treba, gospođo, jest odana i ugledna osoba koja
bi mogla otići poklisaru umjesto vas - zaključio je Roger Ascham.
- Nažalost, ne postoji nitko takav - odgovorila je ona. - U
svakom slučaju, moram o tome promisliti. Bit će to drastičan
korak, napustiti kraljevstvo.
Toga je jutra, međutim, primila osobnu kraljičinu poruku u
kojoj je kraljica izražavala želju da joj Elizabeta bez odlaganja dade
odgovor u vezi s udajom za vojvodu. Nije bilo nikakve sumnje: na
nju se vrsi pritisak da pristane na tu vezu.
I sada joj je u velikoj dvorani sučelice sjedila mlada grofica.
Hoće li je se Elizabeta usuditi zamoliti da posreduje kod
francuskoga poklisara?
- Učinila bili sve što je u mojoj moći da vam pomognem! -
izjavi grofica kada joj je Elizabeta rekla da joj je potrebna usluga, i
to od presudne važnosti.
- Najprije mi se morate zakleti da ćete sve što vam kažem
čuvati kao tajnu - ozbiljno će Elizabeta. - U pitanju je visoka
politika, u sve je uključena i sama kraljica, a vaše će vas upletanje
donekle dovesti u opasnost. Ako vam je to neprihvatljivo, onda
nećemo više o tome govoriti.
- Draga gospođo, rekla sam da ću vam služiti u bilo kojoj stvari
i čvrsto ostajem pri tome! - strastveno izjavi Frances.
Elizabeti lakne.
- Onda, evo što želim da učinite - reče.

572
 - Ne mogu na to pristati - reče de Noailles. - Gospi Elizabeti je
mjesto ovdje i ona ne bi smjela razmišljati o tako očajničkom
koraku. Ne smije zaboraviti što je na kocki.
- Ali, prisiljavaju je na ovaj brak! - prosvjedovala je grofica, lica
bijela i uznemirena pod tamnom kukuljicom plašta kojim se bila
zaogrnula da je nitko ne prepozna prilikom ovoga noćnog posjeta
francuskome poklisaru.
- Nipošto ne smije napustiti Englesku! - odlučno reče poklisar.
- Mora kraljici objasniti da ne pristaje na taj brak.
- Tako je i učinila, ali kraljica vrši pritisak na nju.
- Onda joj se mora oduprijeti. Ne može je prisiliti na to.
- Mislim da ne razumijete, Monsieur. Za nju bi bilo opasno
naljutiti kraljicu.
- A još opasnije pokušati pobjeći. Čak i ako uspije, dovest će u
opasnost izglede da se popne na prijestolje - bio je nepopustljiv de
Noailles.
- Razočarala sam se u vama, gospodine - bodro uzvrati grofica.
- Mislila sam kako ću kod vas naići na spremnost da pomognete
gospi u nevolji. No, ako mi vi nećete pomoći, onda ću sama morati
nešto učiniti. Sigurna sam da će vaš gospodar kralj saslušati moj
zahtjev ako mu ga osobno iznesem. Pružit će joj utočište.
Poklisar je zaprepašteno pogleda.
- Preklinjem vas, gospođo, ne činite to - zamoli je.
- Donijela sam odluku. Nećete me odgovoriti - odvrati mu
ona.
Omotavši se plaštem, izjuri iz sobe, kradom prođe kroz vrata
poklisarstva, ogleda se lijevo i desno kako je nitko ne bi vidio i
nestade u noći.

573
 - Zna li itko zašto je grofica od Sussexa poduzela odlazak u
Francusku? - pitala je kraljica svoje savjetnike koji su je većinom
bezizražajno promatrali.
- Naše su spoznaje da se nedavno vratila iz te zemlje -
dometne kardinal Pole. - Čini se čudnim što je otišla onamo ne
zatraživši prethodno provodno pismo od Vašega Veličanstva. A i
nema u Francuskoj nikakvih veza ni bilo kakva razloga za odlazak
onamo, što se sve čini čudnim.
- Vjerodostojno sam obaviještena da je prije odlaska često
posjećivala gospu Elizabetu - reče Marija. - Zbog toga i jesam tako
nepovjerljiva.
- Hoćemo li je ispitati? - predloži lord Hastings.
- Već jesmo - reče mu Pole. - Tvrdi da je putovala isključivo u
osobne svrhe, a na pitanje o čemu je riječ, kao da nije mogla sa
sigurnošću odgovoriti.
- Moj je savjet, gospođo, da je držite na oku - reče Paget. -
Možda u tome njezinu putovanju i nema ničega. Ali, kada je u
pitanju gospa Elizabeta, nikad se ne zna.

Elizabeta je stajala uspravno pred Marijom. Kraljičina je soba

bila hladna unatoč zapaljenome žeravniku, a slabo je prosinačko
svjetlo blijedjelo.
Pozvala sam vas ovamo da dobijem odgovor o tome hoćete li
se udati za vojvodu od Savoje - započe razgovor kraljica umatajući
se u krzno.
Elizabeta padne na koljena. Oduprite se, rekli su, oduprite se
svom snagom. To joj je sada bila jedina mogućnost jer su i
francuski poklisar i francuski kralj ustrajali na njezinu ostanku u
Engleskoj.
- Gospođo, ponizno vas molim da mi oprostite, ali ne mogu se
udati za njega - izjavi. - Vaše Veličanstvo zna zašto.

574
 Kraljica blago porumeni.
- Takve se smetnje mogu otkloniti - reče odlučno. - Poslat ću
vam svoje liječnike.
- Gospođo, ne, molim vas! - u panici uzvikne Elizabeta. Marija
bijesno plane.
- Zašto mi se suprotstavljate na svakom koraku? - bolno zaječi.
- Vi ste moja nasljednica, ali mi se od vremena do vremena još
uvijek čini da ste mi, tako mi Bog pomogao, zapravo neprijateljica.
Ja sam najodanija prijateljica Vašega Veličanstva - žestoko je
prosvjedovala Elizabeta. - Moji osjećaji prema braku nemaju
utjecaja na to.
- Vaša je udaja državno pitanje, ugovorena za dobrobit ovoga
kraljevstva... mojega kraljevstva! - istakne Marija. - Nemojte me
izazivati u ovome najvažnijem pogledu.
- Ali, gospođo...
- Dosta! - odreže Marija. - Znate da imam moć oduzeti vam
pravo na prijestolje? Ili vas otpraviti u Tower pa čak i poslati na
stratište?
Skupivši svu hrabrost, Elizabeta joj se suprotstavi.
- Mislim da obje znamo, gospođo, kako ni kralj ni Parlament ne
bi potvrdili bilo koju od tih odluka - tiho reče, drhteći zbog vlastite
hrabrosti.
Marija je zurila u nju.
- Postajete previše drzoviti! - uzvikne. - Smijem li vas podsjetiti
na to da ovaj brak želi upravo kralj? Neće dobro prihvatiti
činjenicu da ste se tome suprotstavili. Upozoravam vas, sestro,
ovo će i te kako uroditi posljedicama, a ako bude u mojoj moći,
odabrat ću drugu osobu da me naslijedi!
- Onda, gospođo, nimalo ne sumnjam da me vojvoda vise neće
smatrati tako poželjnom prilikom! - otpovrne Elizabeta.

575
 - Napustit ćete dvor! - prasne Marija. I to smjesta! Ne mogu
vas više očima vidjeti.
- Onda ću, s vašim dopuštenjem, poći u Hatfield smireno reče
Elizabeta.
Počinjala je osjećati vlastitu moć.
- Možete se nositi ravno u pakao, bar što se mene tiče -
dobaci joj Marija. - A možete biti i uvjereni da vas nikada neću
odrediti svojom nasljednicom.
- Odredili vi mene ili ne, ja to jesam! - uzvrati Elizabeta, a
potom ustane i uz naklon iziđe iz sobe, ostavivši kraljicu nijemu od
bijesa.

Filip se vraća u Englesku!

Marijino je srce prštalo od radosti i zahvalnosti dok se u
kapelici pred kipom Gospe s Djetetom spuštala na koljena. Vraća
se k njoj, a članovi njegova kućanstva putuju pred njim. Uskoro će
se ponovno sresti i opet će uživati u blaženome sjedinjenju što ga
je Bog namijenio svim bračnim parovima. A uz volju Božju, još bi
moglo biti i izgleda za dijete, katoličkoga nasljednika koji će je
naslijediti...
U svojoj radosti više nije bila sposobna osjećati ikakvu
ogorčenost prema Elizabeti, ostavljajući njihovu svađu odlučno za
sobom te je doista sa zadovoljstvom udovoljila Filipovu zahtjevu i
sestru za božićne blagdane pozvala u Greenwich da ondje zajedno
čekaju njegov dolazak.
Elizabeta je s iznenađenjem podigla pogled prema Mariji kada
ju je sestra, iz Hatfielda je pozvavši k sebi, pozdravila i
blagonaklono je obdarila krasnim srebrnim predmetima.
- Nisam dostojna - promrmlja, zapanjena promjenom
kraljičinih osjećaja.

576
 - To možete zahvaliti Njegovu Veličanstvu - odgovori Marija,
ali bez pravoga sarkazma u glasu: govorila je kao zaljubljena žena
čiji je dragan svaki čas imao stići...

577
 19. 1557.

R uy Gomez, Filipov dobar prijatelj i blizak savjetnik koji je

nedavno bio stigao u Englesku, stajao je pred kraljicom.
- Vaše je Veličanstvo jamačno čulo da su Francuzi prekinuli
primirje i napali Douai - ozbiljno reče.
- Doista jesam - odgovori ona - i zatražila sam od Vijeća da se
Engleska uključi u rat kako bi podržala Španjolsku.
- Da, gospođo, ali dobili smo izvješće da su vaši savjetnici odbili
dati pristanak na to - optuživački reče Gomez, na ukočen,
kastiljanski način, pogledom gotovo sijevajući na nju.
To je točno - uzdahne ona. - Kažu da si Engleska ne može
priuštiti rat, da se taj rat nas ne tiče i da nismo vezani nikakvim
ugovorom pružati vašemu kralju podršku u ratovima. Ja sam im,
dakako, objavila svoju volju.
- Smijem li podsjetiti Vaše Veličanstvo da je objava rata
isključivo u vladarovoj nadležnosti? - hladno upita Gomez.
- Bojim se to učiniti bez potpore Krunskoga vijeća - nećkala se
Marija.
- Možda će Vaše Veličanstvo nešto poduzeti ako mu kažem
kako mi je kralj zapovjedio da vam kažem kako će njegov dolazak u
Englesku ovisiti o vašemu obećanju da ćete objaviti rat Francuskoj
- smireno reče Gomez.
Marijin se oštar udisaj jasno čuo. Ovo je bilo okrutno,
okrutno, ali čak ni sada nije mogla kriviti Filipa. Izgubit ću ili
kraljevstvo ili srce, mislila je kraljica. Ali, nije imala izbora.
- Recite kralju da obećavam kako ću uvjeriti Vijeće da pristane
na rat - reče slabašno. - I molim vas, zamolite ga da se ne plaši doći
ovamo!

578
 Zvona su glasno zvonila, a dvor je en fête očekivao Filipov
dolazak u Greenwich. Elizabeta, iskrcavši se iz cvijećem urešene
teglenice, vidje da je sestrino umorno lice ozareno od očekivanja,
primijeti njezinu uznemirenost dok se čekalo da se kralj iskrca i
uoči kako se Marija čvrsto uhvatila za njega, ne mogavši suzdržati
suze. Filip pak zadrži uobičajenu pribranost, ali kad je prišao
Elizabeti da je podigne iz naklona, promrmlja:
- Ne mislite kako sam ovamo došao samo zato da ovaj narod
nagovorim na rat. Došao sam i zato da zaključim vaš brak s
vojvodom od Savoje pa nemojte ni pomišljati na to da mi prkosite.
Elizabeta pogne glavu, a obrazi su joj plamtjeli. Misli li on da će
je na to nagovoriti, sada kada joj je prijestolje na dohvat ruke?
Pa, otkrit će da se susreo sa sebi ravnim protivnikom. Bila je
odlučna ne udati se ni za vojvodu od Savoje ni za bilo koga
drugoga.
Uz kralja i kraljicu jahala je prema Whitehallu, kroz ulice
prepune razdraganih građana, ali njihovi usklici nisu bih namijenjeni
Mariji i Filipu. Osjećajući nezadovoljstvo i ogorčenje kraljevskoga
para, Elizabeta se nije usuđivala odgovoriti na odobravanje puka.
Na dvorskomeje prijmu bijesno stajala jer su, govorkalo se, u
Englesku bile došle kraljeve rođakinje, vojvotkinja od Parme i
vojvotkinja od Lorraine, da je otprate do Savoje i na vjenčanje s
tamošnjim vojvodom.
Kada je predstaviše vojvotkinji od Lorraine, nekadašnjoj
Kristini Danskoj, čija je glasovita ljepota još uvijek bila vidljiva,
Elizabeta nije mogla odoljeti a da je ne podsjeti na njezinu
mladenačku indiskreciju.
- Sigurna sam da se Vaša Milost sjeća kako mi je zamalo
postala maćehom - reče joj sa smiješkom. Sjetit ćete se da je moj
otac, kralj Henrik, prosio vašu ruku.
Vojvotkinji se zarumenješe obrazi.

579
 - U to sam vrijeme bila vrlo mlada, Visosti - reče. - Jesam li u
pravu kada mislim kako ste mu rekli da biste mu, kada biste imali
dvije glave, jednu stavili na raspolaganje? - zločesto upita Elizabeta.
Dvorani se nasmijaše.
- Možda i jesam - odvrati vojvotkinja pokazujući nelagodu i
razdražljivost.
- Umjesto toga, oženio se onom gospom ondje - reče
Elizabeta pokazujući na Anu Klevsku koja je stajala na drugom
kraju prostorije i sada se već bila silno udebljala. Ana je prilično
bolesna, bila je čula, govorilo se o gnojnom čiru na prsima.
Potisnuvši drhtaj zbog zabrinutosti, Elizabeta se odjednom nagne
tako da je samo vojvotkinja može čuti.
- Radije bih umrla nego stupila u ovaj brak - reče tiho.
Vojvotkinja je zbunjeno pogleda, ali uto joj u pomoć priskoči kralj,
podigavši njezinu ruku do usana i poljubivši je.
- Vjerujem da vam je iskazana dobrodošlica, draga rođakinjo -
reče, a oči mu se upriješe u vojvotkinjine pa Elizabeta u tom
trenutku shvati da među njima postoji i druga veza, a ne samo
srodnička.
Marija je, promatrajući s drugoga kraja prostorije, očito došla
do istoga, za nju tegobnog zaključka. Filipovu su dolasku prethodile
glasine. Kako može u Englesku dovoditi ljubavnicu i njome se
ovako razmetati? I taj brak o kojemu su se svi razgalamili - možda
je de Noailles u pravu kada upozorava da je vojvoda od Savoje, uza
sav svoj visoki položaj, siromašan i zapravo lišen svega bogatstva?
Ljubomora prevlada: neće ona Filipu pomagati u njegovim
naumima, ne kada se ovako bezočno šepiri s tom svojom
ljubavnicom.
Sutradan ujutro, Marija pozove Elizabetu i predloži joj da se
vrati u Hatfield. Najbolje je, reče, da joj sestra bude daleko od svih
tih političkih spletaka. Potajno pak nije htjela da Elizabeta svjedoči

580
Filipovu koketiranju s onom bestidnicom od njegove rođakinje. Da
Elizabeta vidi tu izdaju, to nije mogla podnijeti!
- No, što ćemo s mojim brakom? - upita Elizabeta. - Shvatila
sam da me vojvotkinja došla odvesti u Savoju. Uistinu, gospođo,
nisam shvaćala da je to tako daleko stiglo. Preklinjem Vaše
Veličanstvo...
- Ne bojte se - prekine je Marija. - Maknite se s dvora. Ne
vraćajte se dok vas ne pozovem. Nećete zbog toga imati nevolja.
Osjećajući krajnje olakšanje što se Marija najednom pokazala
kao neočekivana saveznica, Elizabeta otputuje, laka srca i uma
oslobođena tjeskobe.

Filip je promatrao Mariju s neskrivenim gađenjem: bore što su

ih na njezino lice bile urezale briga i melankolija, mršavo tijelo,
ravna prsa.
- Kažem vam, gospođo, ona mora doći na dvor! - zapovjednički
će on zanemarujući njezine prosvjede. - Ako je budem morao
natjerati da uzme vojvodu od Savoje za muža, i to ću učiniti.
Marija ga žalosno pogleda.
- Znate da je Vijeće protiv te veze - podsjeti ga. - A i ona sama
to ne želi.
- Onda joj ponudite da ćete je priznati kao prestolonasljednicu
u zamjenu za pristanak na ovaj brak - predloži on.
- Čak i kada bi ona pristala, u što sumnjam, Vijeće se neće
suglasiti s time, u to sam sigurna. A ona se ne može udati bez
dopuštenja Vijeća.
- Trebam li shvatiti da se i sami slažete s njima? - upita Filip, a
oči mu se stisnu.

581
 - Čula sam da je vojvoda siromašan, što znači da i nije tako
dobra prilika kako bismo željeli.
- Spreman je doći živjeti u Engleskoj - brzo reče Filip.
- Što će joj onda moći ponuditi? - upita Marija.
- Dobar je katolik i meni odan - odgovori Filip.
- To nije dovoljno - odrješito će Marija. - Nije dovoljno da se
suprotstavim Vijeću i zanemarim sestrine prigovore.
- Onda to znači da ćete se ogriješiti o dužnost koju imate
prema meni, svojemu suprugu, dužnost da mi budete poslušni -
optuži je on.
- A što je s vašom dužnošću prema meni kao svojoj kraljici? -
podsjeti ga Marija. - Vi ste kraljičin suprug.
- A vi ste mi supruga! - žestoko se usprotivi Filip. - I kao takva,
podložna mojoj vlasti.
- Zaboravljate se - uzvikne Marija, opasno na rubu suza. - Ja
sam vladarka u ovome kraljevstvu i vlast nad svim podanicima u
mojim je rukama. Sam Bog zna da sam vam pokušavala u svemu
udovoljiti, ali kadšto korist ovoga kraljevstva mora biti na prvome
mjestu. Ne mogu natjerati Elizabetu da se uda protiv svoje volje ni
protiv volje mojega naroda.
- Bah! - frkne Filip, Morate je natjerati da učini kako joj je
naređeno. Ako cijenite moju ljubav.
Prijetnja je bila i previše jasna. Slomljena srca, Marija dade
Elizabetu pozvati iz Hatfielda.
- Ne, gospođo, ne mogu pristati na to - reče Elizabeta žalosno,
ali odlučno.
- Kada biste samo bolje razmislili... - nagovarala ju je Marija
usprkos svim svojim porivima.
- Gospođo! - žestoko uzvikne Elizabeta - uvjeravam vas, tako
mi moje iskrenosti i vjernosti, da u ovom trenutku ne kanim

582
postupiti drukčije nego što sam vam već izjavila... ne, čak i da mi
svoju ruku ponudi najveći europski vladar!

Elizabeta se nadala da će Marija reći nešto o tome kako će je

priznati kao svoju nasljednicu, ali kraljica nije pokretala takav
razgovor. Previše ju je zaokupljao rat u Francuskoj.
- Napokon sam uvjerila Vijeće da pošalje vojsku onamo - reče
ona. - Ne mogu manje učiniti za stvar svojega supruga.
To nije naša stvar, bijesno pomisli Elizabeta.
- Kralj će sam voditi vojsku - Marijin je glas bio pun tjeskobe.
- Opet odlazi iz Engleske? - iznenađeno upita Elizabeta, a
potom požali što se nije ugrizla za jezik: sestra joj je izgledala tako
nesretno.
- Potreban je na kontinentu - reče Marija. - Čeka španjolsku
flotu da dođe po njega. - Uznemirene oči upravi na Elizabetu. -

583
Molite se za njega, preklinjem vas - potakne je. - Kao i za mene.
Teško mi je kada je daleko od mene.
Elizabeta obeća da će tako učiniti. Uz toliko predviđene
zabave, imale su malo prilika za daljnji privatni razgovor, ali odnos
među njima ostade srdačan, ako već ne i topao, a posjetu i
prerano dođe kraj.
Toga se posljednjeg jutra sestre izgrliše u dvorištu.
- Bog bio s vama, gospođo - reče Elizabeta kada dovedoše
konja do povišenoga potpornja s kojega će joj sestra uzjahati.
- Još vam jednom zahvaljujem na sjajnome gostoprimstvu - iz
sedla joj dovikne Marija. - Zbogom!
Kada se okrenula odjahati, Elizabeta i cijelo njezino kućanstvo
spustiše se na koljena. Posjet je prošao daleko bolje nego što se
moglo očekivati, pomisli Elizabeta.

Na vratima kraljevske ložnice čulo se kucanje. Filip ustane iz

postelje, navuče baršunasti ogrtač da njime pokrije golotinju pa
pode otvoriti. Čuo se kratak i prigušen razgovor, a potom se kralj
vrati supruzi.
- Flota je na vidiku! - uzvikne, a lice mu se razvedri obasjano
sjajem svijeća. - Moram se spremiti!
- Morate li tako skoro poći? - sa strahom u srcu šapne Marija.
U radosti je provodila posljednje noći, predavala mu se bez
zadrške pa se umalo uspjela uvjeriti da je, kada dođe trenutak
odlaska, on neće napustiti.
- Vojska me čeka - reče joj on umivajući se vodom iz zlatnoga
umivaonika postavljena na hrastovoj škrinji.

584
 Marija je vidjela da je Filip već daleko. Ostavit ću vam svojega
ispovjednika - reče joj - u nadi da će vas moći uvjeriti kako je bitno
da se Elizabeta uda za vojvodu od Savoje.
Mislila sam da smo završili raspravu o tome - reče potišteno
Marija.
- Pa, razmislite ponovno - naredi on. - I razmislite o tome što
bi se moglo dogoditi s našim savezom ako ona po svojoj volji
odabere supruga koji bi ovo kraljevstvo možda mogao odvući u
kaos!
Marija je šutjela. Nije bila sposobna izustiti ni riječi. Mogla je
misliti samo na to da je on ostavlja.
- Moram vam naglasiti potrebu za žurnošću - neumoljivo
nastavi Filip. - Ako je potrebno, brak se može sklopiti i u mojoj
odsutnosti. A ima tu i još nešto.
Sva jadna, Marija podigne pogled. On se okrene prema njoj,
vezujući hlače.
- Poželjno je, štoviše nužno, da Elizabetu imenujete svojom
nasljednicom.
Ako Marija umre, htio je imati prijatelja na engleskome
prijestolju kako bi se savez očuvao, a bio je uvjeren da će Elizabetu
moći čvrsto držati u šaci. Naravno, postojala je i vrlo poželjna
mogućnost da mu postane i nešto više od toga...
- Ne - reče Marija došavši do glasa i gorko žaleći što će
posljednje riječi koje upućuje Filipu biti izrečene u prkosu. - Možda
mi i jest sestra i možda mi je danas odana, ali rodila ju je žena koja
je sramotno uvrijedila moju majku kraljicu i mene.
- To morate zaboraviti - nehajno joj reče Filip. - Morate riješiti
pitanje prestolonasljednika.
- Možda će to Bog riješiti umjesto mene - reče Marija, lagano
porumenjevši. Bilo što, samo da ga navede na povratak njoj...

585
 - Ne možete računati na to - odgovori Filip, već pomalo gubeći
strpljenje.
Bio je uvjeren kako je, unatoč svem njegovu nedavnome trudu
u bračnoj postelji i uz veliku kušnju koju su prošli, Marija prestara
da zatrudni. Dovoljno je pogledati ono što se posljednji put
dogodilo!
Marija se, duboko povrijeđena, zavali na jastuke.
- Duboko žalim što vam ne mogu udovoljiti i Elizabetu
imenovati svojom nasljednicom - prizna - ali preispitala sam svoju
savjest u vezi s tim pitanjem te iskrena srca razmotrila svoje
razloge, tako da znam kako sam u pravu jer se moja savjest i dalje
drži onoga čega se držala svih ovih godina. Elizabeta je u srcu
krivovjerka i ne želim joj ostaviti prijestolje.
- Silno sam nezadovoljan time - reče Filip olujna lica.
Još je uvijek bio ljut kada joj je, dva dana poslije toga, poželio
zbogom na pristaništu u Doveru. Kamena lica, po dužnosti joj je
utisnuo poljubac u obraz, a potom otišao do mostića i ukrcao se
na palubu svojega broda. Dok je gledala kako ga valovi odnose
daleko od nje, Marija se hrabro borik sa suzama, uvjerena da ga
vidi posljednji put.
Na pismu je bio običan pečat. Bez krune. Elizabeta otvori
pismo i ugodno se iznenadi ugledavši potpis. Lord Robert Dudley.
Znači, napokon su ga pustili iz Towera.
Pisao joj je nudeći joj svoju službu. Prodao je nešto zemlje,
objašnjavao je, i šalje joj novac po posebnome glasniku, kao dokaz
svoje odanosti. A da otkloni svaku sumnju, bude li potrebno,
spreman je za nju i umrijeti.
Ovo je čovjek koji jednim okom gleda u budućnost, s
osmijehom reče ona sama sebi. Muškarac čija odvažnost odgovara
mojoj, nema sumnje. Prizove u sjećanje njegov tamnoput izgled
kao u kakva Talijana - Cigane moj, pomisli - ponosno držanje i
snažno, muževno tijelo pa osjeti kako se u njoj budi žudnja, ali

586
brzo je potisne. U njezinu položaju, požudne misli o muškarcima
neće joj donijeti ništa dobro. Može cijeniti divljenje i žar što ih lord
Robert osjeća prema njoj i za njezinu stvar, ali to je sve, mislila je
Elizabeta. Ne želi ništa više od njega, s time je zauvijek završila, a
on je, na kraju krajeva, oženjen. I sama je nazočila njegovu
vjenčanju, još u bratovo vrijeme.
- Što znate o Robertu Dudleyju? - nehajno je upitala Cecila.
Cecil je sumnjičavo pogleda.
- Ništarija - reče nestašno. - Hrabar čovjek, ali nagao, dobar
protestant... ili je bar to bio, no rođeni spletkar. A otkako je izišao
iz tamnice, čujem da je silno omiljen među gospama. Zašto pitate?
- Dobila sam pismo od njega. Ona pruži list Cecilu.
- Gle, gle - smješkao se on. - Dobro je imati prijatelje.
- Mislim da će mi se sviđati prijateljstvo s lordom Robertom -
koketno je razmišljala Elizabeta, nesvjesno pritisnuvši pismo na
grudi.
Cecil se zamisli.
- Čujem da se namislio sprijateljiti s članovima kraljeva
kućanstva - reče. - Mogao bi vam koristiti na mnogo načina.
Njegujte to prijateljstvo. U čovjeka koji prodaje zemlju radi vaše
stvari, sigurno se možete pouzdati.
- Mislila sam da ste ga maločas nazvali ništarijom - zadirkivala
ga je Elizabeta.
- Možda sam ga pogrešno procijenio - prizna Cecil. -
Veleizdaju je, na kraju krajeva, počinio davno. Možda je nakon
vremena provedena u Toweru postao manje brzoplet!
Elizabeta otpiše Dudleyju, zahvali mu na daru i želji da joj učini
uslugu. To je pismo bilo tek prvo od mnogih. Uskoro su se
redovito dopisivali: on ju je obasipao pohvalama i uvjeravanjima u
svoju odanost, a njezin je pristup bio suzdržamji, ali je mnogo
obećavao - gradila je mostove preko kojih će jednoga dana
poželjeti prijeći. Naposljetku je njegova pisma počela iščekivati,

587
oduševljavati se njegovim ekstravagantnim komplimentima i uživati
sastavljajući odgovore koji su mu pružali mogućnost da ih shvati
kako želi. Nema ničega lošeg u tome, uvjeravala se. Lagano
očijukanje koje joj je sumorne dane često činilo zanimljivijima.

588
 20. 1558.

B ože pomozi, Calais je izgubljen! - vikao je Cecil u uzbuđenju

koje je za nj bilo rijetko uletjevši u sobu gdje je Elizabeta
pregledavala Parryjeve obračune.
- Izgubljen? - ponovi ona zaprepašteno.
- Pao je u ruke Francuzima početkom siječnja, nakon
iznenadna napada - objasni joj on.
- Ne mogu povjerovati u to - šapne ona potišteno. - Calais je u
engleskim rukama već više od dvjesto godina.
- Da, i to je bio posljednji bastion koji je u Francuskoj štitio
naša područja - dometne Cecil. - Njegov gubitak mora za kraljicu
biti strašan udarac.
- Pa, ona i jest kriva za to! - izjavi Elizabeta. - Ona nas je i
uplela u taj rat, samo zato da bi udovoljila kralju, svojemu suprugu.
- Da, ljaga pada na nju - suglasi se on. - Morat će živjeti s time.
A kladim se da kralj nije podigao ni prst da spasi Calais.
- Zacijelo će Njezino Veličanstvo poslati vojsku da vrati Calais?
- upita Parry.
- Nažalost, prijatelju moj, sumnjam da ovo kraljevstvo može
snositi takav trošak - odgovori Cecil. - Po svemu sudeći, riznica je
ispražnjena. Zemlja nikada nije lošije stajala u pogledu snage, novca,
muškaraca i bogatstva. Zbog toga se stidim što sam Englez.
- A spaljivanja se žurno nastavljaju - reče Elizabeta. - Svećenici
vladaju svime. Kraljevstvo je iscrpljeno, narodje uznemiren,
- Čak sam čuo da se kraljicu optužuje kao izdajnicu vlastite
zemlje - otkrije im Cecil.

589
 - A sada još hara i gripa 24 - dometne Parry. - Tek toliko da
nam poveća nevolje. Kladim se da ju je sam Bog poslao kako bi
kraljicu kaznio za njezine grijehe.
- Ima li tome lijeka? - postavi Elizabeta retoričko pitanje.
- Ljudi gledaju u Vašu Milost - reče joj Parry.
- Moguće - žurno reče Cecil - ali ima i drugih novosti, a te vam
se neće svidjeti, gospo. Kraljica opet vjeruje da je blagoslovljena
djetetom.
Elizabeta se užasnuto zagleda u nj, a potom brzo izračuna.
- Pa kralja nema već šest mjeseci!
- Moje veze na dvoru kažu da je Njezino Veličanstvo željelo
biti sigurno prije bilo kakve objave.
Elizabeta s nevjericom upita: Može li to stvarno biti istina? Ili je
ona opet u zabludi?
- Možda je vrijeme za posjet dvoru, gospođo - predloži Cecil.

Igla se hitro i točno zabadala i provlačila kroz platno.

Napokon, napokon, sa zadovoljstvom pomisli Elizabeta kada je
prerezala konac i podigla uvis maleni odjevni predmet, posljednji
od opreme za novorođenče koju je žurno načinila kao dar za
kraljicu. Bio je to njezin povod za posjet dvoru.
Stigla je u veljači, u pratnji velike svite lordova i gospi, a Marija
ju je opet milostivo dočekala. Trbuh joj je očito bio nabujao ispod
nezavezana prednjeg ukrasa na haljini, ali izgledala je loše i
iscrpljeno, a obrazi su joj bili upali.
- Vjerujem da nalazim Vaše Veličanstvo u dobru zdravlju?
Konvencionalni je ljubazni pozdrav zvučao pogrešno.

24
Još jedan anakronizam: riječ influenza (gripa) prvi je put kao
oznaka za tu bolest upotrijebljena u engleskom jeziku 1703. godine
- nap. prev.

590
 - Malo sam umorna - odvrati Marija - ali to se u mojemu stanju
i očekuje. Sada ne treba još dugo. Uskoro ću se povući u svoje
odaje i čekati djetetovo rođenje.
- Molit ću se za sretan ishod i za Vaše Veličanstvo obeća
Elizabeta pa pokaže Mariji opremu za novorođenče, sićušnu bijelu
odjeću, lijepo šivanu i vezenu. Kraljica je bila ganuta, a dojmi je se i
delikatna izrada.
- Od srca vam zahvaljujem - reče toplo - pogotovo zato što
znam koliko mrzite šivanje!
Razmijeniše osmijeh, pri čemu se Elizabeta trudila ne zuriti u
sestrino propalo lice.
- Ostat ćete ovdje sve do porođaja? - navaljivala je Marija.
- Zbog toga sam i došla, gospođo - reče Elizabeta.
Kao i da vidim hoće li uistinu biti ikakva porođaja, pomisli.
Nekoliko dana kasnije, početkom ožujka, Marija se zatvori u
svoje odaje, samo u društvu svojih družbenica i primalja, a cijeli je
dvor zadržavao dah čekajući što će se dogoditi.

Nije bilo nikakva djeteta. Iako je u sebi likovala, Elizabeta nije

mogla podnijeti da se suoči s kraljicom i posvjedoči njezinoj tuzi.
Čekanje je trajalo dva mjeseca, dva duga mjeseca, sve dok kraljica
konačno nije izgubila svaku nadu. Sada je, utonula u smrknutu
utučenost, bolesna i grozničava, još rijetko izlazila iz svojih odaja.
- Ono što se mislilo da je dijete zapravo je bila vodena bolest -
povjeri Elizabeti grofica od Sussexa.
- Bojim se za Njezino Veličanstvo - reče Elizabeta. - Izgubila je
sve što joj je bilo važno. A sada se šapće da neće još dugo.
- Načinila je oporuku - povjeri joj Frances. - Tako mi kaže moj
gospodar i suprug.
- Je li mene imenovala za nasljednicu? - upita Elizabeta u kojoj
se smjesta probudi oprez.

591
 - Ne, gospođo, nije. Još uvijek očekuje porođaj pa je
kraljevstvo ostavila nasljednicima od nje rođenima.
Elizabeta uzdahne. Morala bi to riješiti prije ili poslije,
pogotovo sada, kada je s njom toliko loše.
- Nije tako bolesna da se ne bi zanimala za sudbinu jadnih
krivovjeraca - promrmlja gospa Sussex. - Ovoga ih je tjedna u
Smithfieldu sedmero spaljeno na jednoj lomači. I to se nastavlja,
bez kraja i konca.
- Možemo samo živjeti u nadi - reče Elizabeta, namjerno se
dvosmisleno izražavajući.

Ode u posjet kraljici i vidje da je utučena i bolesna, Elizabeta

se sažali nad njom. Potom je zamoli za dopuštenje da se povuče u
vlastitu kuću.
- Pođite s Bogom - reče Marija ljubeći je.
- Nadam se da ću, kada se sljedeći put susretnemo, zateći Vaše
Veličanstvo u puno boljem zdravlju - odgovori Elizabeta i htjede se
sagnuti u naklon, ali kraljevska je sestra zaustavi položivši ruku na
njezinu.
- Znam da je među nama bilo razmirica, sestro - reče - i da ima
pitanja koja se nikada ne mogu razriješiti. Ipak, cijenim vašu
potporu u ovome silno teškom trenutku - zastane boreći se protiv
suza uvijek spremnih poteći - i najiskrenije se molim da od sada
nadalje možemo biti bolje prijateljice.
- To je i moja najiskrenija želja, gospođo - reče Elizabeta.
Zagrliše se po posljednji put - sestre i suparnice protiv kojih su se
zvijezde bile urotile od samoga početka.

Elizabeta je sada znala da ništa osim kraljičina života ne stoji

između nje i prijestolja. Stoga odluči iskoristiti mirno razdoblje da
bi se u Hatfieldu pripravila za veličajnu sudbinu što ju je očekivala.

592
Mnoge je sate u tajnosti provodila s Cecilom, kujući naume,
sastavljajući popise s imenima ljudi koji će joj služiti i vraćajući se
svemu što je bila naučila sa svojim učiteljima, iz knjiga i iskustva,
kako bi se pripravila za tešku zadaću što je stajala pred njom.
Vojvoda od Ferije stiže joj u posjet u Hatfield, a bio ga je
posebno u tu svrhu iz Španjolske poslao Filip.
- Moj gospodar i kralj šalje vam po meni pozdrave, Vaša
Visosti, kao i izraze svoje dobre volje - reče vojvoda, duboko se
klanjajući.
Oho, pomisli Elizabeta, nema više zastrašivanja u vezi s udajom
za savojskoga vojvodu ili bilo koga drugog. Glavu nisam mogla
dignuti od pritiska da odaberem supruga! Ovo je posve druga
pjesma!
Ondajoj odjednom sve postane jasno. Filip zna da će Marija
doskora promijeniti svijet, shvati. Pokušava svoje prijateljstvo
protegnuti i na mene, kao prijateljstvo između dvoje vladara.
Naime, Filip, kao i ona sama, iščekuje krunu: zna se da mu je otac
na samrti pa će sam uskoro postati španjolski kralj.
- Moj gospodar želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo -
nastavi Feria - a nada se da bi vam s vremenom mogao postati i
vise od prijatelja.
Elizabeta podigne obrve. Što li joj to poklisar govori? Ne nudi
joj se valjda Filip za supruga, a supruga mu je još na životu i na
prijestolju? Ipak, kako bi drukčije mogla protumačiti značenje ove
izjave? Time se sigurno objašnjava zašto se više ne spominje mrsko
ime vojvode savojskoga. No, da se uda za Filipa? Nikada!
- Recite svojemu kralju i gospodaru da mu poručujem kako mi
je bilo drago vidjeti Vašu Ekscelenciju te mu zahvaljujem na
ljubaznosti i naklonosti prema meni - reče naglas. - Spremna sam i
voljna udovoljiti njegovim željama, ali to nije u mojoj moći.
Feria još nije bio završio.

593
 - Ima još jedno vrlo škakljivo pitanje kojega se moram
dotaknuti, Visosti. Ako se kojim sretnim slučajem ikada nađete na
vlasti, moj gospodar traži jamstvo da ćete ostati vjerni katoličkoj
vjeri.
U Elizabeti se probudi oprez. -
- Kada ne bi bilo činjenice da sam uvjerena u njegove dobre
namjere, prekorila bih vašega gospodara što uopće postavlja takvo
pitanje - nehajno reče. - Kraljica je još uvijek živa... o, da tako bude
još dugo!... pa veleizdaju počinja svaki podanik koji predviđa
njezinu smrt, stoga o tome ne mogu razgovarati.
Na Feriju, i protiv njegove volje, ovo ostavi dojam. Klanjajući
se pri izlasku, osjećao je zaprepaštenje zbog načina na koji mu je
Elizabeta vješto odgovorila. Bogme će ova gospa biti tvrd orah za
njegova gospodara, a ujedno i za cijelu Europu!

Kada se primakne jesen, Cecil se zabrine. Nije bilo dvojbe u to

da je kraljica na samrti, ali prema svim je izvješćimajoš uvijek
odbijala imenovati nasljednika.
- Možda ćete se još morati i boriti za prijestolje! - upozori on
Elizabetu.
Sa svojega imanja u Norfolku lord Robert pošalje joj žurno
pismo u kojem joj uglavnom napiše to isto, nudeći da, ako ustreba,
podigne i svoje zakupce. Već se dopisivao s prijateljima na Filipovu
dvoru. - Kralj želi da ovo kraljevstvo bude u rukama osobe koja
uživa povjerenje Njegova Veličanstva - objašnjavao je Elizabeti. - Ta
osoba ste vi. Možete biti sigurni u njegovu potporu.
- Trenutak se bliži, Vaša Milosti - reče joj Cecil. - Pripravite se.
Ovo ne može još dugo trajati.
Elizabeta na njegove riječi uzdršće od užitka. Ona će u pravom
trenutku biti spremna.
Ne znajući koliko im vremena još preostaje, Cecil i Thomas
Parry žurno poslaše pismo zapovjedniku posade u Berwicku, gradu

594
na krajnjem sjeveru, a on se pak obrati sjevernim velikašima i
plemstvu s pozivom da pruže potporu Elizabeti.
- Deset tisuća ljudi spremno je stati iza njezina kraljevskoga
položaja, naslova i dostojanstva! - otpiše im zapovjednik samo
nekoliko dana poslije.
Kako su se širile vijesti o kraljičinoj bolesti, počinjala su u
Hatfield pristizati pisma, pisma iz svih krajeva zemlje, od lordova,
vitezova, plemenitaša, čak i od maloposjednika, u kojima su svi oni
uvjeravali Elizabetu u svoju nepokolebljivu potporu i nudili joj da
će je, ustreba li, poduprijeti i silom.
- Nikada neću zaboraviti ovu ljubaznost - sa suzama u očima
reče Elizabeta Cecilu, Kat i svima ostalima. - I uzvratit ču je, čim mi
to vrijeme i moć dopuste.
Tada u Hatfield počeše stizati i dvorani, poput štakora što
napuštaju brod koji tone. Svi su dolazili pokloniti se zvijezdi u
usponu i pridobiti njezinu naklonost. Kada ih je, zahvalivši im na
dobroj volji, zamolila da se vrate kraljici, u palaču St. James,
stadoše je moliti za dopuštenje da ostanu. Uskoro je kuća pucala
po šavovima od posjetitelja, a pridošlice su morali tražiti smještaj u
selu. Ipak, i dalje su pristizali, u neprekidnoj rijeci privrženika i
koristoljubaca.
Za njima u studenome stigoše državni pismohranar i priglednik
kraljevskoga kućanstva koje je sama kraljica bila poslala Elizabeti.
Ta se dva gospodina, ozbiljna izgleda, duboko nakloniše. Na tren
Elizabeta pomisli da su joj došli javiti kako je postala kraljicom. Ali,
nije bilo tako.
- Stanje Njezina Veličanstva brzo se pogoršava, Vaša Milosti -
priopći joj državni pismohranar. - Vijeće se svakodnevno moli za
njezino ozdravljenje, ali uz malo uspjeha. Uistinu je svima očito da
ona neće još dugo živjeti pa su je, s obzirom na to, lordovi uvjerili
da dade stanovite izjave u vezi s nasljeđivanjem prijestolja.

595
Gospođo, svojom je nasljednicom imenovala vas, uz jedini zahtjev
da zadržite pravu vjeru i platite njezine dugove.
Elizabeta priđe prozoru i zagleda se prema perivoju, zapravo ga
i ne videći. Eto, uskoro će doći trenutak za koji se dugo
pripremala. Za nekoliko dana bit će kraljica. Njezinoj je velikoj
borbi zamalo kraj. Nije to mogla u potpunosti povjerovati.
Onda se prisjeti Marijina uvjeta kojim se od nje zahtijeva da
zadrži pravu vjeru. Pa, to će i učiniti! Prihvatit će taj uvjet, čak i
prisegnuti na to ako treba. Jer, Marija nije navela na koju vjeru
misli. Za sada će biti mudro praviti se nevjestom. Još jedan
odgovor bez odgovora!
- Ponizno prihvaćam naklonost Njezina Veličanstva - reče
priklonivši glavu. - Molim vas, lordovi, prenesite joj moje obećanje
da ću, kada me Bog na to pozove, učiniti sve što bude nužno za
spas ovoga kraljevstva.
- Hoćemo - obeća priglednik. - A sada je, gospođo, još samo
potrebno da Vijeće potvrdi vaše pravo. Siguran sam da s time neće
biti teškoća.
- U međuvremenu, molit ću se za to da se Njezinoj Kraljevskoj
Milosti vrati zdravlje - reče Elizabeta.
- To bi bilo čudo, gospođo - odgovori joj on, a pismohranar
kimanjem žalosno potvrdi da se slaže.
Sir Nicholas Throckmorton, jedan od vjernih prijatelja na
dvoru, pošalje Elizabeti kratku poruku. „Znat ćete, kada od mene
primite sveti zalog, da je došao vaš čas”, pisalo je u njoj. Obećanje
u njegovim riječima podsjeti je na činjenicu koliko joj je prijestolje
sada blizu i ona ga blagoslovi što razmišlja toliko unaprijed.
Kada ga ugledam, znat ću, pomisli. I izvan svake ću sumnje
znati da sam kraljica.

Vojvoda od Ferije, ne nalazeći nikakva razloga da se zadržava

na dvoru i svjestan gospodarova naloga da se njeguje prijateljstvo s

596
Marijinom nasljednicom, još se jednom zaputi u Hatfield, gdje ga
Elizabeta pogosti objedom. Bio je iznenađen novim ozračjem
autoriteta što ju je obavijao, ali i zaprepašten što vidi dvorac pun
mladoga svijeta, dvorana i mnogih ljudi čiji su mu vjerski stavovi bili
sumnjivi.
- Krivovjerci i izdajnici - promrmlja sebi u bradu. - Očiti
koristoljupci! Baš su mogli i pričekati da jadna kraljica ispusti
posljednji dah.
Umišlja li on to ili se Elizabeta drži malo manje prijateljski nego
prije? Nadao se da je u zabludi jer joj je ponašanje bilo
besprijekorno. Čestitala je Filipu na dugo očekivanom ustoličenju
na španjolskome prijestolju, blistala je tijekom objeda i duhovitim
razgovorom neprestano nasmijavala Feriju, ali u njezinoj se radosti
naziralo nešto krhko. Potom, kada raspremiše stol i na nj iznesoše
hipokras i slastice, ona se uozbilji.
- Željela bih da kralju Filipu prenesete izraze moje zahvalnosti
za sve što je učinio za mene - reče ona vojvodi - i kažete mu kako
u budućnosti može računati na moje prijateljstvo. Poručite mu i to
da nikada neću biti prijateljica Francuzima, sve dok Calais bude u
njihovim rukama.
Je li iskrena? Feriji su njezine riječi zvučale previše glatko
izrečene, previše uvježbane. Slutio je da je tu na djelu velika
umnost, umnost koju ni najmudriji ljudi ne bi bili sposobni
proniknuti. Ova žena možda naizgled puno obećava, ali u nju se
nikada ne treba u potpunosti pouzdati.
- Njegovo će Veličanstvo biti presretno što to čuje, gospođo -
službeno reče, a potom dometne, tako da ne bude nikakve zabune;
- Uostalom, Vaša će Milost krunu dugovati kralju Filipu jer je
njegovo uvjeravanje kraljicu navelo na to da vas imenuje svojom
nasljednicom.
- Nije baš tako, milorde! - uzvikne Elizabeta strastveno. - Neću
krunu dugovati njemu, nego privrženosti engleskoga naroda

597
kojemu sam silno odana, a to u srcu zna i sama kraljica. Vox Populi,
vox Dei, zapamtite: glas naroda, glas Božji. - Vidjevši da se uvrijedio,
dometne: - Ali, naravno, zahvalna sam kralju na trudu što ga je
uložio u moju korist!
Feria je bio odlučan ustrajati:
- Njegovo Veličanstvo također vodi brigu i u vezi s vašom
udajom, gospođo.
Elizabeta se osmjehne, zabacivši dugu kosu u koju je bila dala
uplesti dijamante i pritisne vitke prste na oba obraza.
- Znam za njegovu nekadašnju želju da se udam za vojvodu od
Savoje, ali da budem iskrena s vama, vidjela sam kako je moja
sestra, sklopivši brak sa strancem, izgubila naklonost svojega
naroda pa vas molim da to ne smatrate uvredom, ali sigurno ste i
sami toga svjesni pa ćete cijeniti što ne želim počiniti istu
pogrešku.
Zamijetivši njegovo potišteno lice - zar je doista kanio načeti
razgovor o njezinoj udaji za Filipa? - nagne se k njemu i uputi mu
lukav pogled.
- Možda bih se - zahihoće - mogla udati za grofa od Arundela.
Neprestano čezne za mnom i zaljubljeno me gleda! 25
Feria malo ustukne na ovu neozbiljnost. Kada mu je vidjela
izraz lica, Elizabetin osmijeh iščezne.
- Ne zamjerite mi, gospodine vojvodo, dobro mi čini malo se
šaliti, a samo nebo zna da u posljednjih nekoliko godina nisam
imala puno prilike za šalu.
- Svjestan sam toga, Visosti - reče on tiho. Uslijedi stanka.
- Moj put do prijestolja nije bio lagan - naglas je razmišljala
Elizabeta - a još i nisam onamo stigla. Neću prijevremeno govoriti
o blagoslovima koji me čekaju. No, kada pomislim na sve što sam

25
Godine 1558. grof od Arundela bio je Henry Fitz Alan kojemu je
tada bilo 46 godina - nap. prev.

598
doživjela za ovoga kraljevanja, osjećam se silno ogorčeno: ta
većinom sam bila pod sumnjom za nešto, i to bez razloga, tako da
znate, pa čak i u smrtnoj opasnosti. Ne, nije mi bilo lako.
Oči su joj sijevale.
- Ali, imala sam sreće s prijateljima. Sa Cecilom, primjerice...
njega sam vam ranije predstavila. Već sam ga imenovala svojim
tajnikom, zbog mudrosti i vjernosti.
- Mudar izbor - prizna Feria.
Sve sami krivovjerci i izdajnici, mislio je dok je Elizabeta
nabrajala ljude koje je bila izabrala u svoju službu. Istodobno nije
mogao a da se ne divi njezinoj pronicavosti i prodornoj
domišljatosti. Točno je znala što radi i što želi: nimalo nije sumnjao
da će biti moćna vladarica. A bila je obdarena i tudorskim šarmom,
kao i tudorskom dvoličnošću. Bit će ista kao i otac, razmišljao je.

Kada se Marija nakratko probudila iz duge obamrlosti, pokraj

nje je bila Susan Clarencieux bdijući uz njezinu postelju. Oči vjerne
žene bile su pune suza.
- Ne plačite za mnom - promrmlja kraljica. - Tamo kamo idem
suze mi neće trebati. A u snovima, tako živo, kao da vidim slutnju
raja. Dječica, nalik na anđele, sviraju mi slatku glazbu koja mi pruža
nezemaljsku utjehu.
Svijest joj je lutala pa je vidjela djecu za kojom je čeznula, ali ih
nikada nije imala, djecu koju su njezine ruke bolno priželjkivale
njihati.
Dođoše svećenici da uz njezinu postelju odsluže misu.
- Ovo mi je najveća utjeha - reče im, radosno primajući hostiju.
No, kasnije, dok je bezvoljno ležala na jastuku, navriješe joj
suze.
- Plače za kraljem Filipom - rekoše družbenice.

599
 - Ne - dopre iz postelje slab glas. - Ne samo zbog toga. Plačem
zbog svojega najvećeg gubitka. Kada umrem, naći ćete u mojem
srcu upisanu riječ Calais.
Marijino se lice zgrči od boli.
Tijekom te duge jesenje noći osjećala je kako život istječe iz
nje.
- Pošaljite poruku mojoj sestri Elizabeti - pozove družbenice,
prikupljajući snagu koja je sve više slabjela. - Potaknite je da čuva
rimsku vjeru!
- Hoćemo, draga gospođo - obećaju one, a onda vidješe da je
opet utonula u san.
A ljudi su i dalje dolazili u Hatfield. Veliku su sjevernu cestu
miljama zakrčivali konji, nosiljke i tovarne mazge jer su dvorani i
drugi uglednici hrlili okupiti se oko prestolonasljednice. A Elizabeta
je, uza svu zahvalnost zbog njihova dolaska, bila zaprepaštena što
to vidi.
Kraljica je još uvijek živa, mislila je. Njoj su najprije obvezni.
Međutim, ne, kao da su svi to zaboravili: natječući se za naklonost
buduće vladarice, ostavljali su sadašnju gospodaricu da umre u
samoći. Pa, tu ću pouku zapamtiti, sama sebi reče Elizabeta. Kada
na red dođe pitanje mojega nasljednika, sve do kraja neću otkriti
svoje namjere. Ostavit ću ih da nagađaju!

Čim je svanula zora, opet odslužiše misu tijekom koje je Marija

jasnim glasom odgovarala svećeniku. Pri podizanju hostije oni koji
su bili uz nju vidješe kako je zadrhtala pobožno prigibajući umornu
glavu.
Nakon toga, kada se žene užurbaše uokolo uredujući ložnicu,
kraljica zaspi. Ali, kada malo poslije provjeriše, vidješe da se san
produbio u smrt i da je ona, krotko poput janjeta, prešla na drugi
svijet.

600
 Bio je oštar dan studenoga i puhao je hladan povjetarac, ali
takvo što ni prije nije smetalo Elizabeti. Odmah nakon doručka
nade se na svježem zraku, koračajući kroz hetfildski perivoj,
osjećajući oduševljenje što bar jednom može biti sama i olakšanje
što je načas izmaknula iz kruga užurbanog, nestrpljivog kućanstva.
Nešto kasnije sjedila je pod velikim hrastom, umotana u teški
plašt, čitajući Novi zavjet na grčkome, kadli iz daljine začu zvuk
konjskih kopita u galopu. Zvuk se sve više primicao pa se napokon
na putu kroz perivoj prema kući pojaviše tri jahača. Elizabeta
slegne ramenima i vrati se knjizi. Još trojica posjetilaca, nehajno
pomisli. Ali, tada postade očito da su je jahači ugledali jer okrenuše
konje i pojahaše prema njoj. Kada priđoše bliže, ona prepozna
grofa od Arundela i grofa od Pembrokea kako važno sjede u sedlu,
a između njih dvojice Throckmortona, da, Throckmortona!
Srce joj zalupa kada je skočila na noge. Kucnuo je njezin čas,
bila je sigurna u to i učini joj se, dok je proživljavala te beskrajne
konačne trenutke iščekivanja, da su je sudbina i providnost cijeloga
života pripremale za ovo, sačuvavši je živu i zdravu. Sve nevolje,
strahovi i prepreke koje su joj stajale na putu - nezakonito
podrijetlo, majčino smaknuće, nesigurno djetinjstvo, sablazan s
admiralom, pogibli uzrokovane vjerom i činjenicom da je preblizu
prijestolju, zatočenje u Toweru i kasnije kućni pritvor, Marijino
nepovjerenje i nepoželjne nakane da je uda protiv njezine volje...
sve je to preživjela, i to radi ovoga. Što je drugo moglo biti
posrijedi nego Božja volja?
Lordovi sjašu i padnu na koljena u vlažnu travu pred
Elizabetom.
- Kraljica je mrtva. Živjela kraljica! - viknu razdragano. Onda
Throckmorton ustane i utisne joj u ruku zalog što joj ga je bio
obećao donijeti - Marijin krunidbeni prsten.

601
 Elizabeta htjede sve do neba kriknuti svoje zahvale, ali riječi joj
nisu dolazile - nije mogla govoriti, toliko su je bile svladale emocije.
Bez daha klone na tlo, dok joj je srce prštalo zahvalnošću.
- Gospodinovo je ovo djelo - izjavi kada joj se glas napokon
vratio. - Kakvo čudo u očima našim!
Potom, pribravši se, ustane i pruži muškarcima što su klečali
pred njom - sada svojim podanicima - ruku na poljubac pa im
naredi da je otprate natrag do kuće: koračala je kroz perivoj,
uzdignute brade, ponosno zabacivši ramena, poput prave pravcate
kraljice. Ovo je moje kraljevstvo, pomisli, prelazeći pogledom po
prostranim travnjacima, dostojanstvenim visokim stablima,
udaljenim kolibicama i velikoj kući što se uzdizala pred njom - moja
Engleska! I tako, u pratnji trojice lordova što su išli za njom vodeći
svaki svojega konja, stiže u Hatfield, s uživanjem osluškujući
odobravanje svojega naroda. A tu ju je u dvorištu, veličanstven na
bijelome bojnom konju, čekao lord Robert Dudley, skidajući s
glave šešir ukrašen perjanicom i nisko joj se klanjajući u sedlu, s
toplim sjajem u očima.

602
 Autoričina bilješka

P ripovijedajući ovu priču o najranijim godinama života Elizabete

I., nastojala sam se, što je više moguće, držati poznatih
činjenica. Većini likova i događaja u ovoj knjizi temelj su povijesni
zapisi, a velik dio dijaloga - iako mjestimice malo moderniziranih -
temelji se na stvarnim riječima ljudi koji su u to vrijeme živjeli
(ponekad stavljenih u usta drugome liku kako bi se jasnije iznijelo
neko gledište). Međutim, svejedno sam sebi dopustila stanovitu
književničku slobodu pa pojedine događaje tu i tamo sažela,
pogotovo u kasnijim dijelovima knjige. Na primjer, nekih sam se
pitanja dotaknula samo u jednom razgovoru, a možda su za njih
bila relevantna dva ili tri takva razgovora, te sam izostavila jednu-
dvije nevažne epizode kako bih izbjegla ponavljanje, jer je riječ tek
o odjeku prijašnjih zbivanja.
Neću se opravdavati zbog toga što sam, u dramske svrhe, u
fabulu romana utkala priču koja se protivi svim mojim
povjesničarskim instinktima! U prošlosti sam u mnogo navrata, u
tisku, na predavanjima te na radiju i televiziji, objašnjavala zašto
čvrsto vjerujem da je Elizabeta E doista bila djevičanska kraljica,
kao što je i tvrdila, budući da povijesni dokazi to očigledno
podržavaju. Ipak, nikada ne možemo sa sigurnošću znati što se
doista događa u privatnom životu neke osobe. Bilo je glasina, a bilo
je i legendi pa sam njih uzela kao osnovu za vrlo kontroverzan
aspekt ovoga romana, za Elizabetinu trudnoću. Kao povjesničarka,
ne kažem da se to moglo dogoditi, ali kao romanopisac, uživam u
slobodi da tvrdoglavo zapitam: ,,A što ako se dogodilo?”
Poznato je da su se godine 1548. počele širiti glasine o
pobačaju i mrtvorođenome Seymourovu djetetu. Zabilježeno je
da se Elizabeta „prvi put razboljela polovicom ljeta”, otprilike
mjesec dana nakon dolaska u Cheshunt, a ta je boljetica potrajala

603
do kasne jeseni; za to vrijeme, prema riječima gospođe Astley,
Elizabeta se od kuće nije udaljavala više od jedne milje. Već i sam
nedostatak informacija o njezinoj bolesti može biti rezultat
činjenice da je onima koji su se trudili izbjeći skandal cilj bio nešto
zataškati.
Govorkanje o Elizabeti i admiralu nastavilo se i tijekom 1549.
Jane Dormer, vojvotkinja od Ferije, prijateljica Marije Tudor te
stoga ne i posve nepristrana - mnogo se godina poslije prisjetila
kako je tamošnju babicu usred noći posjetio tajanstveni gospodin.
Svezanih očiju, povezao ju je kočijom do vlastelinske kuće koju
nikada prije nije vidjela kako bi pomogla „vrlo svjetloputoj mladoj
gospi” koja je bila u trudovima. Čim se dijete rodilo, muškarac ga
je na okrutan način i „nedostojno zatro”. Babica nije šutjela pa se
pronio glas o tome da je mlada žena ni više ni manje nego
Elizabeta, iako žena u to nije bila sigurna. To su izvori na koje sam
se oslonila u tome dijelu romana iako bih, kao povjesničarka,
željela naglasiti da nema pouzdanih dokaza ni o kakvu Elizabetinu
spontanom pobačaju te da cijela ta teorija počiva tek na glasinama i
nagađanjima.
Svi se izvještaji o jutarnjim dolascima admirala Seymoura u
Elizabetinu spavaonicu i o šokantnoj epizodi prilikom koje joj je
škarama na komade izrezao haljinu temelje na činjenicama. No,
dok sam pisala knjigu, upalo mi je u oči kako se tradicionalno
shvaćanje o Kat Astley, Elizabetinoj odgojiteljici, kao o
zaštitničkom majčinskom liku punom ljubavi jednostavno ne uklapa
u ono što znamo o njezinu ponašanju s obzirom na slučaj Thomasa
Seymoura. Stoga sam u priču uplela i podradnju o njezinim
motivima, kojima se možda može objasniti što ju je nagnalo na
ponašanje kakvo je pokazala. Poznato je da je, odmah nakon smrti
kraljice Katarine, Kat počela na Elizabetu vršiti pritisak da se uda
za Seymoura.
Marijine sumnje u pogledu Elizabetina podrijetla zabilježene su
u povijesnim zapisima, a za razliku od ove priče, nikada nisu

604
riješene, kao ni njezini sve lošiji odnosi s Elizabetom. Suvremenim
čitateljima možda će se činiti da sam Elizabetu kao dijete
neopravdano prikazala kao prerano sazrelu. Neću se zbog toga
opravdavati jer je ona za svoje godine doista bila iznimno
napredna, kao i nevjerojatno inteligentna i oštroumna, a u ovom
romanu njezina prerana zrelost uglavnom se temelji na poznatoj
rečenici koju je uputila svojemu upravitelju kada joj još nisu bile ni
tri godine: „Zašto sam za vas, upravitelju, do jučer bila kraljevna, a
danas sam tek gospa Elizabeta?” kao i na njezinim ranim pismima,
kao što je ono u Petome poglavlju, a i na mojim vlastitim
iskustvima kao majke i nastavnice.
O Elizabetinu divljenju prema ocu i poštovanju prema
uspomeni na njega također ima mnogo svjedočanstava. Međutim,
gotovo da nema dokaza o njezinim osjećajima prema majci, nikakva
načina da znamo je li ona vjerovala u nedužnost Ane Boleyn ili nije.
Pretpostavljam kako su ružne pojedinosti o majčinoj sudbini bile
previše strašne da bi se u cijelosti otkrile tako malenu djetetu te
da ih je ona doznala tek postupno. Isto tako ne znamo zbog čega
je Henrik VIII. Elizabetu 1544. godine protjerao s dvora - u
romanu nudim verziju događaja kako sam ih zamislila. Nadnaravni
su prizori izmišljeni, ali se temelje na nečemu što je prije mnogo
godina doživjela moja majka.
Izdajnička vrata u cijelom romanu nazivam Vodenim vratima
jer su naziv „izdajnička” ta vrata dobila tek u 17. stoljeću. Nema
povijesnih dokaza koji bi podupirali dugogodišnju tradiciju o tome
da su se Elizabeta i Robert Dudley susreli, a možda i prvi put
osjetili međusobnu privlačnost u vrijeme dok su oboje bili
zatočenici u Toweru, ali ja sam im upriličila jedan susret!
Elizabetina priča ima sve elemente velike drame: neizvjesnost,
tragičnost, intrigantnost i dinamičnost koje uzajamno povezuju
snažne i živopisne likove. Izvori kojima sam se služila previše su
brojni da bih ih ovdje spominjala pa sve zainteresirane čitatelje

605
radije upućujem na opsežnu bibliografiju u mojim knjigama Šest
žena Henrika Osmog, Djeca Henrika Osmog i Život Elizabete Prve.
U prvom redu, pokušala sam ostati vjerna Elizabeti, najvećoj
od svih kraljica, te dočarati njezin lik od ranoga djetinjstva nadalje.
Bila je doista nevjerojatna žena, a za mene je bila čista radost još
jednom pisati o njoj.

606
 Zahvale

N ajprije želim izraziti silnu zahvalnost koju dugujem Anthonyju

Whittomeu, uredniku u Hutchinsonu, zbog prijedloga za ovaj
projekt i nadahnuća da s obnovljenim zanosom opet pišem o
Elizabeti, kao i na stručnim i mudrim uredničkim sugestijama.
Također bih voljela zahvaliti svojoj redaktorici, spisateljici Kirsty
Crawford u čijim sam knjigama toliko uživala te uredničkoj ekipi u
Hutchinsonu, Arrowu i Ballantineu, posebno Kate Elton, Jamesu
Nightingaleu, Mandy Greenfield i Shoni McCarthy.
Posebno želim reći hvala svojemu agentu Julianu Alexanderu
koji mi je, kao i uvijek, neprestano pružao neizmjernu potporu, a
čiji su neprocjenjivo kreativni prijedlozi utkani u ovaj roman.
Voljela bih zahvaliti i Susanni Porter, mojoj urednici u Ballantineu u
Sjedinjenim Američkim Državama, za sav njezin entuzijazam i vrlo
korisne doprinose, kao i Lisi Barnes, mojemu američkom izdavaču.
Jeffu Cottendenu i Richardu Ogleu želim uputiti izraze
zahvalnosti za izvanredan ovitak kojim su opremili ovu knjigu.
Također bih nakladničkoj ekipi u marketingu, promidžbi i prodaji
voljela zahvaliti na izvrsnom, ali često nepriznatom poslu koji
obavljaju.
Ne mogu odati dovoljno veliko priznanje povjesničarki Sarah
Gristwood, autorici romana Elizabeth and Leicester, za vrijeme koje
je u svojemu prenatrpanom rasporedu našla za čitanje mojega
rukopisa i iznošenje profesionalnih i silno vrijednih napomena.
Također bih rado rekla najljepša hvala svim ostalim ljubaznim
ljudima koji su mi na razne načine pomagali i podržavali me
tijekom pisanja knjige, a posebno povjesničarki Tracy Borman koja
trenutačno i sama proučava knjigu o Elizabeti Prvoj, kao i, iako ne
nekim posebnim redoslijedom, svojoj majci Doreen Cullen, sinu
Johnu Weiru i kćeri Kate Weir, sestrični Christine Armour, Johnu

607
i Jo Marston, Peteru i Karen Marston, Davidu i Catherine Marston,
Samanthi Brown u dobrotvornom društvu Historic Royal Palaces,
Siobhan Clarke, Ann Morrice, Lezi Mitchell, Lesley Ronaldson,
Sarah Levine i Kathleen Carroll u Hampton Courtu, Davidu
Crothersu i Richardu Stubbingsu iz Kultureshocka, Alison
Montgomerie i Rogeru Englandu, Jean i Nicku Hubbardu, Richardu
Foremanu, Ianu Franklinu, Kerry Gill-Pryde, ocu Lukeu iz Svetoga
Križa u Carshaltonu, Laurelu Josephu u Whitehallu, Cheamu,
Rogeru Katzu i Karin Scherer iz Hatchardsa, Garyju i Barbari
Leeds, Patriciji Macleod i Aniti Myatt iz knjižnice Sutton, Heather
Macleod, Ianu Robinsonu za internetski dizajn i upravljanje
podacima, Shelley i Burnellu Tucker, Jane Robins, Jessie Childs,
Nicoli Tallis, Marthi Whittome, Christopheru Warwicku, Kate
Williams, Peteu Tayloru, Jo Young, Richardu McPaulu i Lindi
Collins.
Posljednja hvala puna ljubavi upućena je, kao i uvijek, mojemu
mužu Rankinu. Bez tvoje stalne i odane potpore ove knjige ne bi ni
bilo!

608