You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Republika

Republic

Location: Serbia
Author(s): Alija Hodžić
Title: ’68: istine i laži
The 1968: Thrust and Lies
Issue: 434-435/2008
Citation Alija Hodžić. "’68: istine i laži". Republika 434-435:.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=70159
CEEOL copyright 2022

Vrednosti – nekad i sad

’68: istine i laži

Sasvim je sigurno da se na vrijednostima studentske 1968. nije mogla proizvesti
i reproducirati sramota u kojoj živimo već dvadeset godina. Vrijednosti iz ’68.
afirmirale su život, a vrijednosti naše dvadesetogodišnje sramote su one koje
afirmiraju destrukciju i autodestrukciju

Beogradske su studentske demonstracije iz 1968. godine od početka pa sve do danas, uprkos radikalnoj
promjeni političkog sistema, osporavane iz dva osnovna delegitimacijska uporišta. Vlast je odmah
»pronašla« njihovu pozadinu i dala osnovu za interpretaciju studentskih nastojanja.

Podmetanje nacionalističke pozadine

Vijest o pozadini nije imala javni karakter, širila se partijskim mrežama. Radilo se o tome, takva se vijest
širila partijskim kanalima, da beogradski studenti demonstracijama izražavaju podršku Dobrici Ćosiću, čiji je
jedan nastup tih dana, a u vezi s tadašnjim prilikama na Kosovu, zvanično dobio oznake srpskog
nacionalizma. Tako su onda i same studentske demonstracije zadobile tu oznaku, s kojom se u političkoj
kulturi i njenom

žargonu, također sve do danas, veže ono

što se naziva unitarizmom i srpskom
hegemonijom. To je bio jedan način
delegitimiranja beogradskih studentskih
demonstracija na njihovom početku, a i
danas se (doduše van Srbije) u njima
prepoznaje ova pozadina (srpski
nacionalizam, unitarizam, srpska
hegemonija). Danas, ili poslednjih
dvadesetak godina, ova priča nema isti
značaj kakav je imala na samom početku.
Nekim bi učesnicima te pobune priča o
nacionalizmu dobro došla, kao priča koja
bi potvrdila da su već tada bili ono što se
danas smatra poželjnim. Ali oni znaju da
bi to bila tako velika laž da bi teško s
njom mogli izaći na kraj. Sveprisutno
podešavanje biografija nije zahvatilo,
koliko je meni poznato, ovo konstruktivno
polje ondašnjih zbivanja i njihovu
interpretaciju. A oni koji su u tu priču
povjerovali na samom početku, pa i
učestvovali u njenom širenju ili su je Innenhof der Großen Moschee in Damaskus mit
smatrali sasvim vjerovatnom, reći će da dem viereckigen Minarett im Hintergrund

se sve ono što se možda i nije moglo sasvim jasno prepoznati i javno prokazati »na kraju balade« pokazalo
u svojoj potpunoj punoći i jasnoći. Iz ove perspektive jedna kultura kao samosvojan i zatvoren kompleks,
uvijek i nezavisno od okolnosti, ne radi ništa drugo nego reproducira svoju bit, reproducira samu sebe. Ali pri
tom ne vide da je i njihova priča sastavni dio onoga naspram čega se ona postavlja, pa tom konstrukcijom i
sebe uključuju u jedan zatvoren kulturni kompleks, obrazac trajno zadanog nepovjerenja i neizbježnog
konflikta.

Pripisivanje uravnilovke

Interpretacija studentskih nastojanja, njihovog smisla, za razliku od vijesti koje su se odnosile na pozadinu
njihovog izbijanja, bila je javna. Izgovarala se na javnim skupovima i objavljivala u javnim medijima.

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Uravnilovka je osnovna svrha onoga što beogradski studenti nastoje postići svojim protestom. To je ono
čime se oni rukovode. Tako bi, najpribližnije, glasila formula kojom su se nastojala delegitimirati studentska
nastojanja. To je tada bilo suprotno započetoj privrednoj i društvenoj reformi kojoj se (a da bi društvo u svom
radu postalo efikasnije i produktivnije, da bi bilo bogatije) osnova »političke filozofije« sastojala u povećanju
društvene diferencijacije. Kritika nejednakosti koja je zasnovana na privilegijama, kritika društva koje statuse
ljudi zasniva na političkoj moći (otud kritika »kneževa socijalizma«) ciljala je zapravo na potrebu političke
reforme. To bi, dakako, bila politička reforma koja bi ostala, takav je bio većinski, dakle ne jedini smjer
studentskih nastojanja, u okviru temeljnih legitimacijskih vrijednosti »socijalizma s ljudskim likom«. Upravo je
ovu kritiku trebalo prokazati time što će osnovno studentsko nastojanje smjestiti unutar priče o političkom
radikalizmu i primitivizmu »naših Kineza« i šaci pirinča za sve. Danas se ova priča ne smješta u polje
»neprijateljskog djelovanja«, kao što se smještala po ondašnjoj »logici« – jer se radilo o suprotstavljanju
usvojenim osnovnim pravcima djelovanja (privredna reforma). Danas se opet sasvim samouvjereno i bez
ikakve zadrške i sumnje djeluje »iz konačno pronađenog oblika«, zapravo iz onog što se znalo od
pamtivijeka, tj. da je čovjek čovjeku vuk i da je pitanje »ko će koga«, jer drukčije se ne može, glavno pitanje.
To je konačna mudrost koja će reći da se radi o reverzibilnom procesu, o tome da »životinjsko postaje
ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko«. Danas će, dakle, iz procjene da se studentska 1968. ne može
iskoristiti za novouspostavljeno stanje i da bi bilo kakav takav pokušaj u najmanju ruku bio samo smetnja
novim htjenjima, priča o »našim Kinezima« zadobiti novo značenje. Jedno višestruko i otvoreno nastojanje
reducirat će se na jednu krivotvorinu i tako u cjelini odbaciti kao povijesno mrtva opcija, u najboljem slučaju
kao jedna naivnost koju je najbolje zaboraviti. A rijetki koji bi, za svoje današnje potrebe, htjeli i uzeti
ponešto iz ovih nastojanja spore se oko njihovog osnovnog smisla.

Težnja k uspostavljanju demokratske javnosti

Osporavanje studentskih nastojanja nije se razvijalo samo iz ova dva delegitimirajuća uporišta. Ova dva su,
međutim, mada s promijenjenim svrhama, postala trajna. A na početku ih je bilo znatno više: od kvalifikacija
o huliganstvu do optužbi za povezanost s vanjskim neprijateljima. Od samog su početka interpretacije
studentskih demonstracija postale njihov sastavni dio. Tako i sva događanja (novi sukobi, mitinzi, skupovi,
sastanci, izbor strategija djelovanja – čitav način funkcioniranja štrajka na Univerzitetu) postaju dio onog što
bi se moglo nazvati borbom za interpretaciju. Nastoji se artikulirati jedno htjenje koje bi moglo postati
predmet javnog razmatranja i to tako da apriorno ne bude odbijeno (jedan od prvih zahtjeva, a vezan uz
demokratizaciju sredstava informiranja je zahtjev za »formiranje javnog mnijenja«), da se preko nekih
temeljnih vrijednosti društva nametne kao društveno legitimna pozicija i uspostavi komunikacija. Ovo
nastojanje je opterećeno međusobno povezanim dvostrukim pritiskom, unutrašnjim i vanjskim. Izvana se
studentska inicijativa nastojala prikazati kao društveno neprihvatljivo pa i neprijateljsko djelovanje te se
uslijed toga, a da bi se inicijativa održala, unutra nastoje istaći društveno prihvatljivi simboli i suzbiti one
pojave (tzv. provokatori, ekstremisti i sl.) koje bi vanjska nastojanja mogla upotrijebiti za svoje svrhe. Ovi
pritisci, »lukavstvo sistema«, na razne načine su čitavo vrijeme djelovali tako da zapravo discipliniraju
studentski pokret, da mu oduzmu inicijativu i utope ga u mehanizam postojećeg političkog života. U samom
početku se radilo o neprijateljima (nacionalizam, povezanost s vanjskim neprijateljem), zatim o siledžijama,
izgrednicima i lopovima, a odmah zatim to su oni koji i neke svoje opravdane zahtjeve ostvaruju na
neprihvatljiv način, a kasnije se nastoji partijske »Smjernice«, nastale u povodu studentskih demonstracija,
nametnuti studentima kao zamjena za njihov program koji je nastao u vrijeme štrajka na Univerzitetu, pa sve
do izolacije, sada »neprijateljske« manjine (obračun sa studentskom štampom, hapšenja studenata, kasnije
i izbacivanje osam nastavnika s Filozofskog fakulteta). Borba oko interpretacije ujedno je bila i borba oko
»glavne stvari« demonstracija i onog što će slijediti nakon njih. A radilo se o tome da su se studenti
samoproizveli u ovlaštenog govornika i da su to nastojali održati i institucionalizirati. Od samog početka pa
do nestanka studentskog pokreta ovo je bilo centralno mjesto sukoba. Ako se na samom početku to nije u
potpunosti i sasvim jasno prepoznavalo, ako su to ometala razna aktualna »zavođenja« (huligani, lopovi,
neprijatelji itd.), to se odmah i sasvim jasno vidjelo nakon prestanka štrajka kada je vlast pokušala studentski
program eliminirati tako što ga je navodno integrirala u »Smjernice«, te ga time učinila nepotrebnim.
Studenti na to ne pristaju, hoće sačuvati svoju autonomiju na kojoj zasnivaju sebe kao ovlaštenog
govornika, kao onog koji može biti subjekt legitimiranja. To je zapravo i temelj sukoba. Riječ je o pokušaju
uvođenja nestranačkog političkog pluralizma.

Otpor nasilju i laži

Na samom početku demonstracija, 3. juna, u Studentskom gradu je usvojena »Rezolucija studentskih

demonstracija« u kojoj se navode razlozi studentskog protesta (nezaposlenost, nejednakost u društvu,

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

raspodjela prema radu, demokratizacija političkog i javnog života, sloboda štampe, zbora i demonstracija,
reformiranje univerziteta itd.) i »Proglas studentima i građanima Beograda« Univerzitetskog odbora Saveza

studenata, tek formiranog Akcionog odbora

demonstracija i redakcije lista Student, u kojem se
traže smjene direktora i urednika novina, radija i Radi se o zahtjevima koji
ostalih sredstava informiranja (jer su, kako se su upereni protiv
kaže, »nečuvenom podlošću« i »besprimereno
lažnim obaveštenjima« prikazali noćne i
nepravde, neslobode,
prijepodnevne demonstracije), a isto tako i smjene nasilja i laži
policijskih i političkih funkcionera koji su

odgovorni za »divljačko i neopisivo surovo ponašanje milicije«. Radi se o zahtjevima koji su upereni protiv
nepravde, neslobode, nasilja i laži. Studentske demonstracije bile su i suviše široke i raznovrsne da bi se na
temelju njih mogla legitimirati neka od današnjih političkih stranaka i opcija. Glavni tok, bar kada se radi o
javnom djelovanju, bio je usmjeren prema demokratskom socijalizmu. Protiv nasilja i laži, a za pravdu i
slobodu. Iz toga bi se mogao razvijati moderni demokratski socijalizam, ali i socijalno odgovorni i osjetljivi
liberalizam, nikako onaj liberalizam koji je danas na djelu. Sasvim je sigurno da se na vrijednostima
studentske 1968. nije mogla proizvesti i reproducirati sramota u kojoj živimo već dvadeset godina.
Vrijednosti iz ’68. afirmirale su život, a vrijednosti naše dvadesetogodišnje sramote su one koje afirmiraju
destrukciju i autodestrukciju.

Alija Hodžić

CEEOL copyright 2022