BIBLIJSKA ANTROPOLOGIJA

@YdSbZ^QXĽTbce^aT]^^S6^VP
„Božanski” dah u čovjeku (1.2)

6^VYTiPRXYT[^m]Tdb_^aTSXew]X{cPbT]T\^~Tdb_^aTńXePcXb]YX\
_PX_PZľ^eYTZ]^bXdbTQXQ^~P]bZ^^QX[YT~YTCeP_aXeX[TVXaP]Pb[Xľ]^bc
Xi\Tńd[YdSbZ^VPQXĽPXGce^aXcT[YP_aTSbcPe[YPXie^a]XcT\T[Y
_^eXYTb]^VPSXYP[^VPXi\Tńd6^VPXľ^eYTZP
PRIREDIO: DR. FRA 5BHCDCDCJ=ß

U prošlom, listopadskom broju

Svjetla riječi prikazan je prvi
podnaslov prvoga poglavlja
dokumenta Biblijske komisije (br. 14-
44) koji govori o Božjem udahnjivanju
daha života u čovjeka (Post 2,7). U ovom
broju pozornost je posvećena drugom
podnaslovu istoga poglavlja „Božanski”
dah u čovjeku (br. 45-68) koji govori o
čovjekovoj stvorenosti na sliku Božju
(Post 1,26-27) i ocrtava prijelaz od slike
Božje do Božjega sinovstva.
Značenje riječi
slika i sličnost
Hebrejska riječ ‫܈‬elem/slika može označa-
vati ne samo sliku nego i kip, odnosno
statuu (Ez 23,14) koji imaju funkciju da
učine vidljivim ono što je odsutno ili čak
nevidljivo (Mudr 14,15-17). Tvrdnja da
je čovjek slika Božja (Post 1,26-27) na-
glašava dakle sposobnost ljudskoga bića
da „zastupa” Boga. U Psaltiru termin
‫܈‬elem označava čovjeka kao prolazno
biće (Ps 39,7). Ipak, ova nijansa značenja
ne proturječi tvrdnji da je čovjek slika
Božja, nego ukazuje da je ljudsko stvore-
nje doista slika Božja upravo u krhkosti
tijela i u neizvjesnosti povijesti.
Hebrejska riječ demut/sličnost opi-
suje odnos između dviju stvarnosti, kao
što je primjerice odnos između kon-
kretnoga lika i njegova slikarskoga ili
terakotnoga predočavanja (Ez 23,15).
Kada su dobivali od Boga privilegij
osjetilne percepcije nadnaravnih stvar-
nosti, biblijski pisci su bili prisiljeni reći
da to što su vidjeli bijaše „slično” nekoj
zemaljskoj stvarnosti (Ez 1,5).
Bog je zacijelo „neusporediv”, ništa
se ne može uspoređivati s njim (Iz 40,18;
Ps 86,8), pa ipak čovjek nosi u sebi bo-
žansko obilježje. Ova privilegirana slič-
nost između ljudskoga bića i Stvoritelja
predstavlja izvorni temelj povijesnoga
dijaloga između Boga i čovjeka.
Sličnost Bogu:
moć vladanja i spolna razlika
Najava Božjega plana da načini čovjeka
na svoju sliku (Post 1,26) izravno je po-
vezana s nakanom da ljudsko biće vlada
ribama morskim i pticama nebeskim
i stoci i svoj zemlji i svim gmizavcima
što puze po zemlji (1,26b.28b). Čovjek
je obdaren moću vladanja nad svim
drugim živim bićima, a to je vladanje
po uzoru na Stvoritelja koji vrši svoju
vlast tako da štiti i promiče život svojih
stvorenja (Ps 36,7). Čovjek, kao „slika”
Božja na zemlji, dobiva dakle zadaću da
potpomaže božansko djelovanje naklo-
no prema drugim živućima.
U Post 1,27 najprije je dva puta re-
čeno da je „Bog stvorio čovjeka/Adama
na svoju sliku”, bez razlike spola, a po-
tom je navedeno preciziranje različito-
ga spolnog identiteta: „muško i žensko
stvori ih”.
Svaka je osoba, dakle, slika Božja po
specifičnom tjelesnom modalitetu i u
odnosu prema drugom, drukčijem od
sebe. Sirah primjećuje da je Bog stvorio
„sve dvostruko, jedno prema drugo-
me”, tako da „jedno drugo izvrsnošću
nadmašuje” (Sir 42,24-25). Odnos pre-
ma drugom spolu podsjeća na granicu
upisanu u tijelu, ali istodobno poziva
na zajedništvo iz kojega izvire život i po
kojem se ostvaruje važan aspekt posto-
janja na sliku Božju.
Odnos između slike Božje i čina ra-
đanja potvrđuje nastavak pripovijedanja
gdje sveti pisac ponavlja još jedanput
da „je Bog stvorio čovjeka … na priliku
svoju” (Post 5,1). I ta tvrdnja uvodi do-
gađaj ljudskoga rađanja: „Adamu [...] se
rodio sin (Šet) njemu sličan, na njegovu

14 studeni 2022.
sliku” (5,3). Ovdje kvalitetu „slike slič-
ne” sin dobiva od oca po svome rođenju.
Svaki pojedinac ustvari nosi u svome ti-
jelu otisak roditelja. I u toj vrlo kratkoj
zabilješci otpočinje put motiva o čovje-
ku kao „sinu Božjemu” (Lk 3,38) i taj
motiv će u Svetom pismu dobiti izvan-
rednu antropološku i teološku važnost.
Uspostava saveza
i sinovstvo Božje
U povijesti spasenja koja otpočinje s
Abrahamom vidljive su kvalitete koje
čine ljudsko biće sličnim samome Bogu.
Čovjekova sposobnost kao razu-
mnoga i slobodnoga bića da stupi u
osoban i povjerljiv odnos s Bogom po-
vijesno je ostvarena u nekim likovima
s kojima Gospodin uspostavlja savez: s
Noom (Post 9), s Abrahamom (Post 15
i 17) i s njegovim potomcima (Izl 2,24).
Nadasve je važan savez koji je Gospo-
din sklopio s izraelskim narodom (Izl
19–20; Pnz 5), utemeljen na ugovoru
(Izl 24,3.7; Pnz 26,17-18) koji, usprkos
asimetriji ugovornih strana, pretpo-
stavlja elemente sličnosti i duhovnoga
zajedništva.
Jedna od metafora koja opisuje na-
rav toga odnosa jest ona sinovstva: Izra-
el je naime nazivan „sinom” (Pnz 14,1),
štoviše „prvorođencem” Gospodinovim
(Izl 4,22).
Sinovska se narav ostvaruje kon-
kretno kada Izrael imitira Boga. Primje-
rice, jer je Gospodin ljubio pretke svoga
naroda (Pnz 4,37), njihovi potomci su
posljedično pozvani da mu odgovore s
istim osjećajima (Pnz 6,5). Gospodin je
otpočinuo sedmoga dana, stoga i čla-
novi Božjega naroda trebaju činiti isto
(Izl 20,10-11). Bog je oslobodio narod
iz egipatskoga ropstva, stoga poglavar
obitelji treba na dan Gospodnji postu-
piti na isti način prema svojim podre-
đenima. Sličnost s Bogom ostvaruje se,
dakle, u onoj mjeri u kojoj Božji narod
slijedi Boga na putu pravednosti (Pnz
6,25) i svetosti (Lev 11,44-45).
Isus iz Nazareta,
istinski čovjek i Sin Božji
Sve to što je Stvoritelj htio darovati ljud-
skome biću ostvareno je u Isusovoj oso-
bi. U Isusu su prisutne sve kvalitete koje
stvorenje može željeti i svi darovi koje
Bog može udijeliti (Kol 2,3).
Matejevo evanđelje naglašava či-
njenicu da je Isus „sin Davidov” i „sin
Abrahamov” (Mt 1,1). Ovaj „sin” poni-
znoga i poslušnoga srca (Mt 11,29; Iv
4,34) postaje posrednik i začetnik novo-
ga i savršenijega zajedništva s Bogom.
Evanđelist Luka, pak, smješta Isusa
u rodoslovni niz predaka koji seže sve
do „Adama, sina Božjega” (Lk 3,38).
Tako cijela ljudska povijest, ne samo
ona hebrejskoga naroda, ima svoje is-
punjenje u Sinu Čovječjemu, koji cije-
lom čovječanstvu otvara pristup dosto-
janstvu Božjega sinovstva.
Sve to što je Isus rekao, sve radnje
koje je on obavio bile su objava Boga svi-
jetu. Poput Stvoritelja (Post 1,31) i Isus
„je sve učinio dobro” (Mk 7,37). Kao Bog
Isus je opraštao grešnicima (Mk 2,7.10),
kao Bog ustanovio je novi savez (Lk
22,19-20), kao Bog „dahnuo je” u učeni-
ke da im dadne Duha (Iv 20,22), kao Bog
daruje život vječni (Iv 10,28). Zbog toga
apostoli i evanđelisti svjedoče da Isus jest
„Sin Božji” (Mk 1,1; 15,39; Rim 1,4), „Je-
dinorođenac Očev” (Iv 1,18), „prvorođe-
nac” djece Božje (Rim 8,29) i da su Isus i
Otac jedno (Iv 10,30).
Poziv na sinovstvo Božje
Isus je pozvao svoje učenike na put sa-
vršenosti (Mt 19,21), tj. na puno ostva-
renje ljudskoga bića koje treba imati za
uzor samoga Boga u njegovoj sposob-
nosti da milosrdno ljubi: „budite dakle
savršeni kao što je savršen Otac vaš ne-
beski” (Mt 5,48), „budite milosrdni kao
što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36).
Sličnost s Bogom, upisana u činu stva-
ranja, ovdje je proširena Isusovim pozi-
vom na ostvarivanje ideala savršenosti i
milosrđa Oca nebeskoga.
Isus je također ponudio samoga
sebe kao primjer koji treba nasljedovati:
„učite se od mene jer sam krotka i poni-
zna srca” (Mt 11,29), „primjer sam vam
dao da i vi činite kao što ja vama učinih”
(Iv 13,15), „kao što sam ja ljubio vas
tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34;
15,12). Ta „nova zapovijed” (Iv 13,34)
nije samo moguća (Pnz 30,11-14), nego
je postala stvarnost u Isusovu polaganju
vlastitoga života, i stoga je inspirativno
načelo ljudskoga ponašanja, svijetli je
trag koji treba nasljedovati (1 Sol 1,6).
Biti kao Bog, ili biti kao Krist, nije
samo propis, niti je jednostavno usmje-
renje želje za životom sve više dostoj-
nim čovjeka, nego je to nadasve dar
Božje ljubavi izlivene po Duhu Svetomu
na okupljenu zajednicu u dan Pedeset-
nice (Dj 2,1-4). Tako svaki vjernik pri-
ma u svoje srce Duha Sina Božjega (1
Kor 6,19; Gal 4,6), da postane suobličen
Kristu (Rim 8,29), „zajedničar božan-
ske naravi” (2 Pt 1,4), dijete Božje (Iv
1,12) odnosno sin Božji (Rim 8,14-17).
Sinovstvo Božje postaje uistinu
stvarnost u onima koji se u vjeri i po
krštenju pridružuju Kristu, Jedinorođe-
nomu Sinu Očevu (1 Iv 4,9). ☐
svjetlorijeci.ba 15