Carlos Ruiz Zafon

Princ Magle
prevela sa španjolskog Silvana Roglić

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

Fraktura
Za mog oca
Dragi čitatelju,

Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio i

označio je početak moje spisateljske karijere 1992. Čitatelji
upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i
Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiri
romana prvotno izdana kao "knjige za mlade". Iako su
ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da će
privlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući te
knjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam bio
volio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u
dobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osamdeset tri godine.

Prava na te knjige godinama su bila "zarobljena" u

pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživati
čitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djela od
prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko
mladi. Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi
ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da
čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da
istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina. I na
kraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci, uživati u ovim
knjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetu
knjiga.

Sretan put!

Carlos Ruiz Zafon,

prosinac 2009.
 Prvo poglavlje

Morat će proći još mnogo godina prije nego što Max

zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma slučajno, magiju.
Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitno su vukli svijet
nizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad je Max navršio
trinaest godina, njegov otac, urar i u slobodno vrijeme
izumitelj, okupio je obitelj u salonu te objavio da je to
njihov posljednji dan u kući koju su posljednjih deset
godina nazivali svojim domom. Obitelj se seli na obalu,
daleko od grada i rata, u kuću na plaži u malenom selu na
obalama Atlantika.
Odluka je bila konačna: kreću sutradan u svitanje. Dotad
moraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dug put do
novoga doma.
Obitelj je primila vijest bez iznenađenja. Gotovo su svi
naslućivali da se zamisao o napuštanju grada u potrazi za
prikladnijim mjestom već neko vrijeme motala po glavi
dobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa. Za njega je
ta vijest polučila isti učinak kao ulazak pobjesnjele
lokomotive u dućan s kineskim porculanom.

Zastao je bez riječi, sa širom otvorenim ustima i odsutnim

pogledom. Tijekom toga kratkog transa njegovom je
glavom prošla užasna izvjesnost da će čitav njegov svijet,
uključujući prijatelje iz škole, ekipu iz ulice i dućan sa
stripovima na uglu, ubrzo nestati zauvijek. U hipu.
Dok su ostali članovi obitelji bili usredotočeni na to da
se počnu ravnodušno pakirati, Max je ostao nepomičan
promatrajući oca. Dobri je urar kleknuo pred sina i položio
mu ruke na ramena. Čitao je Maxov pogled bolje od
knjige.
"Sad ti se čini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obećavam
da će ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Steći ćeš nove
prijatelje, vidjet ćeš."
"To je zbog rata?" upitao je Max. "Zato moramo otići?"
Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje se
smiješeći, izvukao iz džepa jakne sjajan predmet koji je
visio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Džepni sat.
"Napravio sam ga za tebe. Sretan rođendan, Max."
Max je otvorio sat izrađen od srebra. Svaki je sat na
brojčaniku bio označen crtežom mjeseca koji je rastao i
opadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrake sunca, koje
se smiješilo u sredini ure. Na poklopcu, ugravirano
krasopisom, stajalo je: "Maxov stroj za vrijeme".
Toga dana, i ne znajući, dok je promatrao svoju obitelj
kako baulja gore-dolje s kovčezima i držao sat koji mu je
otac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete.

***

U noći svoga rođendana Max nije oka sklopio. Dok su

drugi spavali, čekao je sudbonosni dolazak one zore koja
će obilježiti konačni oproštaj od malenog univerzuma koji
je stvorio tijekom godina. Proveo je sate u tišini, ispružen
na krevetu, s pogledom izgubljenim u plavim sjenama koje
su plesale na stropu njegove sobe, kao da je očekivao da će
u njima vidjeti proročanstvo koje može ocrtati njegovu
sudbinu od toga dana. Držao je u ruci uru koju je njegov
otac napravio za njega. Mjeseci koji su se smiješili sjali su
u noćnom polumraku. Možda oni kriju odgovor na sva
pitanja koja je Max počeo gomilati toga popodneva.
Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nad plavim
obzorom. Max je skočio iz kreveta i zaputio se u salon.
Maximilian Carver sjedio je u naslonjaču, odjeven, i držao
knjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio da nije samo on
proveo besanu noć. Urar se nasmiješio i zatvorio knjigu.
"Što čitaš?" upitao je Max pokazujući na debeli svezak.
"To je knjiga o Koperniku. Znaš li tko je Kopernik?"
upitao je urar.
"Idem u školu", odvratio je Max.
Njegov mu je otac običavao postavljati pitanja kao da je
pao s Marsa.
"Što znaš o njemu?" bio je uporan.
"Otkrio je da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne
obratno."
"Tako nekako. Znaš li što je to značilo?" "Probleme",
odgovorio je Max. Urar se široko osmjehnuo i pružio mu
debelu knjigu.
"Izvoli. Tvoja je. Pročitaj je."
Max je proučavao tajanstveni svezak uvezan u kožu.
Činilo se kao da ima tisuću godina i kao da pruža utočište
duhu kakvoga staroga genija zatočena stoljetnim urokom
na njegovim stranicama.
"No", rekao je njegov otac, "tko će probuditi tvoje
sestre?"
 Max je, ne dižući pogled s knjige, pokazao glavom da
mu prepušta tu čast da izvuče Aliciju i Irinu, njegove sestre
od petnaest i osam godina, iz duboka sna.
Onda, dok se njegov otac spremao probuditi čitavu
obitelj, Max se smjestio u naslonjač, nasumce otvorio
knjigu i počeo čitati. Pola sata nakon toga čitava je obitelj
posljednji put prešla prag prema novom životu. Počelo je
ljeto.

***

Max je jednom u nekoj od očevih knjiga pročitao da se

određene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni album
poput fotografija, poput prizora kojima se ma koliko
vremena prošlo čovjek uvijek ponovno vraća i prisjeća ih
se. Max je shvatio smisao tih riječi onoga časa kad je prvi
put ugledao more. Proveli su već više od pet sati u vlaku,
kad se iznenada, nakon što su izašli iz mračnoga tunela,
beskrajna ploča svjetlosti i bistrine poput prikaze pružila
pred njihovim očima. Blještava modrina mora koje je sjalo
pod podnevnim suncem urezala se u njegovu mrežnicu
poput nadnaravne utvare. Dok je vlak nastavljao put svega
nekoliko koraka od mora, Max je provukao glavu kroz
prozor i prvi put na svojoj koži osjetio vjetar natopljen
mirisom salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je
promatrao iz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajući
na pitanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom je
trenutku znao da više nije važno kakva je sudbina toga
putovanja ni na kojoj će se postaji vlak zaustaviti, od toga
dana nikad više neće živjeti na mjestu s kojeg ne može
svako jutro vidjeti buđenje toga plavog i zasljepljujućeg
svjetla koje se penjalo prema nebu poput magične i
prozirne pare. Bilo je to obećanje koje je dao sam sebi.

***

Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlak

udaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekoliko minuta
svoju obitelj s prtljagom pred uredom šefa stanice kako bi s
nekoliko mjesnih prijevoznika pogodio razumnu cijenu za
prijevoz sanduka, osoba i ostalih drangulija do njihova
odredišta. Prvi Maxov utisak o selu i prizoru koji su nudile
stanica i prve kuće čiji su se krovovi sramežljivo pomaljali
iznad orezanih stabala bio je da to mjesto nalikuje na
maketu, na jedno od onih sela izrađenih u minijaturi za
kolekcionare električnih vlakova, u kojima čovjek ako se
odvaži otići dalje nego što bi trebao može pasti sa stola. S
tom idejom Max je počeo razmišljati o zanimljivoj inačici
Kopernikove teorije o svijetu, kad ga je majčin glas, tik uz
njega, istrgnuo iz njegovih kozmičkih sanjarenja. "I?
Prolaz ili pad?"
"Još je rano reći", odgovorio je Max. "Izgleda kao
maketa. Poput izloga dućana s igračkama."
"Možda to i jest", nasmiješila se majka. Dok je to činila,
Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijedi odraz svoje
sestre Irine.
"Ali nemoj to reći ocu", nastavila je. "Evo ga, stiže."
Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snažnih
prijevoznika u sličnoj odjeći umrljanoj uljem, čađom i
nekim tvarima koje je bilo nemoguće razaznati. Obojica su
imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da im je to
uniforma.
"Ovo su Robin i Philip", objasnio je urar. "Robin će
odvesti kovčege, a Philip nas. Dobro?"
I ne pričekavši pristanak, dva su se snagatora zaputila
do brda sanduka te promišljeno digla najveći bez i
najmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i promatrao
brojčanik s nasmiješenim mjesecima. Kazaljke su
pokazivale četrnaest sati. Stari sat na stanici pokazivao je
dvanaest i pol.

"Sat na stanici ne ide dobro", promrmljao je Max.

"Vidiš?" odgovorio je otac razdragano. "Tek smo došli,
a već imamo posla."
Majka se blago nasmiješila, kao što je uvijek činila pred
izljevima optimizma kojim je zračio Maximilian Carver,
ali Max je u njezinim očima uspio pročitati sjenu tuge i onu
čudnu svjetlost koja ga je još od djetinjstva tjerala da
vjeruje da njegova majka naslućuje u budućnosti ono što
drugi nisu mogli naslutiti.
"Sve će biti dobro, mama", rekao je Max, i osjetio se
glupo već sekundu nakon što je izrekao te riječi.
Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmiješila.
"Naravno, Max. Sve će biti u redu."
U tom je trenutku Max bio siguran da ga netko
promatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga među
željeznim šipkama s jednog prozora stanice pozorno gleda
veliki tigrasti mačak kao da čita njegove misli. Mačak je
trepnuo i u jednom skoku, koji je odražavao neslućenu
pokretljivost za životinju te veličine, bio to mačak ili neka
druga životinja, došao do malene Irine te leđima okrznuo
bijele gležnjeve Maxove sestre. Djevojčica je kleknula
kako bi pomazila životinju, koja je tiho mijaukala. Irina ga
je uzela u naručje, a mačak se umiljato prepustio
ljuljuškanju ližući nježno prste djevojčice, koja se smiješila
opčinjena mačjim čarima. Irina je s mačkom u naručju
došla do mjesta gdje je čekala obitelj.
"Tek smo došli, a ti si već našla neku živinu. Tko zna
što nosi na sebi", odrezala je Alicia, očito uzrujana.
"Nije živina. To je mačak i napušten je", objasnila je
Irina. "Mama?"
"Irina, nismo ni do kuće došli", počela je njezina majka.
Malena je napravila sažaljivu grimasu, kojoj je mačak
pridonio nježnim i zavodljivim mijaukanjem.
"Može biti u vrtu. Molim te..."
"To je debeo i prljav mačak", dodala je Alicia. "Pustit
ćeš je da opet istjera svoje?"
Irina je uputila starijoj sestri prodoran i žučljiv pogled
koji je obećavao objavu rata ako ova ne zatvori usta. Alicia
je izdržala pogled nekoliko trenutaka, okrenula se uz
bijesan uzdah te se stala udaljavati prema mjestu gdje su
prijevoznici tovarili prtljagu. Putem je naišla na oca,
kojemu nije promaknulo Alicijino rumenilo.
"Već smo se posvađali?" upitao je Maximilian Carver.
"Što je to?"
"Sam je i napušten. Možemo ga uzeti? Bit će u vrtu i ja
ću ga čuvati. Obećavam", požurila je objasniti Irina.

Urar je nijemo pogledao mačka pa svoju ženu.

"Ne znam što će reći tvoja majka..."
 "A što ti kažeš, Maximiliane Carveru?" odvratila je žena
uz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dilemom koju
je prebacila na muža.
"Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osim toga..."
"Molim te..." cviljela je Irina.
Urar i njegova žena izmijenili su sudionički pogled.
"Zašto ne?" zaključio je Maximilian Carver, ne želeći da
ljeto počne obiteljskim sukobom. "Ali ti ćeš se brinuti o
njemu. Obećavaš?"
Irinino se lice ozarilo, a mačje su se šarenice sužavale
sve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svijetlom
krugu njegovih očiju.
"Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena", rekao je urar.
Irina je nosila mačka u naručju trčeći prema
kamionetima. Mačak, s glavom naslonjenom na
djevojčičino rame, prikovao je oči uz Maxa. "Čekao nas
je", pomislio je.
"Nemoj samo stajati, Max. Idemo!" bio je uporan otac
dok je hodao prema kamionetu držeći pod ruku njegovu
majku.
Max je išao za njima.
Tad ga je nešto natjeralo da se okrene i ponovno
pogleda pocrnjeli brojčanik sata na stanici. Pozorno ga je
promotrio i uočio da nešto nije u redu. Max se savršeno
dobro sjećao da je kad su došli na stanicu sat pokazivao
dvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivale deset do
dvanaest.
"Max!" začuo se glas njegova oca iz kamioneta.
"Idemo!"
 "Evo", promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajući
brojčanik.
Sat nije bio pokvaren; savršeno je radio, ali imao je
jednu posebnost: išao je unatrag.
 Drugo poglavlje

Nova kuća Carvera bila je smještena na krajnjem sjeveru

duge plaže koja se širila pred morem poput bijele i svijetle
pješčane ploče, s malenim otocima trave koja se njihala na
vjetru. Plaža je bila produžetak sela koje se sastojalo od
malenih drvenih kuća s ne više od dva kata, većinom
obojenih ugodnim pastelnim tonovima, s vrtom i bijelom,
ljupko poredanom ogradom, pojačavajući tako utisak grada
od kućica igračaka koji je Max imao nedugo nakon
dolaska. Putem su prošli selo, glavnu ulicu i trg ispred
vijećnice dok je Maximilian Carver objašnjavao divote sela
sa žarom mjesnoga vodiča.
Mjesto je bilo mirno i obavijeno onom istom svjetlošću
koja je očarala Maxa kad je prvi put ugledao more. Većina
seljana rabila je bicikl kao prijevozno sredstvo ili
jednostavno hodala. Ulice su bile čiste, a jedina buka koja
se čula, osim pokojega motornog vozila, bio je zvuk blagog
udaranja valova na plaži. Dok su prolazili selom, Max je
uspio vidjeti kako lica svakoga člana obitelji odražavaju
misli koje je u njima budio prizor onoga što će predstavljati
poprište njihovih života. Malena Irina i njezin mačji
saveznik promatrali su uredan niz ulica i kuća sa smirenom
znatiželjom, izgledalo je da se osjećaju kao kod kuće.
Alicia, zadubljena u neprobojne misli, doimala se kao da je
kilometrima daleko, što je potvrđivalo ono u što je Max
već bio siguran, da malo ili ništa zna o starijoj sestri. Majka
je promatrala selo s ravnodušnim prihvaćanjem, ne gubeći
isforsirani smiješak kako ne bi pokazala uznemirenost,
koja ju je obuzimala iz nekog Maxu nedokučivog razloga.
Na kraju, Maximilian Carver pobjedonosno je promatrao
svoj novi dom upućujući poglede svakom članu obitelji, a
oni su mu redom uzvraćali osmijehom prihvaćanja (zdravi
razum kao da je govorio kako bi bilo što drugo moglo
slomiti srce dobrog urara, uvjerena da je svoju obitelj
doveo u novi raj).
Pri pogledu na one ulice okupane svjetlom i spokojem
Max je pomislio da je duh rata dalek i čak nestvaran te da
je njegov otac možda imao genijalnu slutnju kad se odlučio
preseliti ovamo. Kad su kamioneti krenuli putem koji je
vodio do njihove kuće na plaži, Max je već izbrisao iz
misli sat sa stanice i nemir koji je novi Irinin prijatelj u
početku izazivao u njemu. Pogledao je prema obzoru i
učinilo mu se da razaznaje obris broda, crn i zašiljen, kako
poput aveti plovi između plovaka koji su prekrivali
površinu oceana. Nakon nekoliko sekunda nestao je.

***

Kuća je imala dva kata i uzdizala se nekih pedeset

metara od ruba plaže okružena skromnim vrtom omeđenim
bijelom ogradom, koja je pod hitno tražila jednu ruku boje.
Sagrađena od drva i, osim tamnoga krova, obojena u bijelo,
bila je u solidnom stanju ako se uzme u obzir blizinu mora
i propadanje kojem ju je vlažni vjetar natopljen salitrom
svakodnevno podvrgavao.
Putem je Maximilian Carver objasnio obitelji da je kuća
sagrađena 1928. za obitelj doktora Richarda Fleischmanna,
uglednoga kirurga iz Londona, i njegovu ženu Evu Gray
kao ljetnikovac na obali. Kuća je svojedobno predstavljala
ekscentričnost u očima seljana. Fleischmanni su bili bračni
par bez djece, osamljeni i, čini se, ne odveć skloni druženju
sa seljanima. Za prvoga je posjeta doktor Fleischmann
jasno naredio da materijal kao i radnici moraju biti
dopremljeni izravno iz Londona. Taj je hir pretpostavljao
gotovo trostruko veći trošak gradnje, ali kirurgovo je
bogatstvo to dopuštalo.

Stanovnici su tijekom zime 1927. sumnjičavo i

nepovjerljivo gledali dolazak i odlazak nebrojenih radnika i
transportnih kamiona dok se kostur kuče na kraju plaže
polagano dizao, iz dana u dan. Napokon, u proljeće iduće
godine ličioci su nanijeli zadnji sloj boje na kuću i
nekoliko tjedana nakon toga bračni se par uselio u nju kako
bi ondje proveo ljeto. Kuća na plaži ubrzo je postala
talisman koji je trebao promijeniti sudbinu Fleischmanna.
Kirurgova žena, koja je, navodno, u nekoj nesreći prije
mnogo godina izgubila mogućnost da začne, zatrudnjela je
te prve godine. Dana 23. lipnja 1929. Fleischmannova je
žena, uz muževu pomoć, pod krovom kuće na plaži rodila
dječaka koji će nositi ime Jacob.
Jacob je bio blagoslov s neba koji je promijenio
ogorčeno i osamljeničko držanje Fleischmanna. Ubrzo su
se liječnik i njegova žena počeli družiti sa seljanima te su
postali popularni i uvaženi tijekom sretnih godina koje su
proveli u toj kući na plaži, do tragedije 1936. Jednoga jutra
u kolovozu te godine maleni se Jacob utopio dok se igrao
na plaži pred kućom.
Sva radost i svjetlo koje je željeno dijete donijelo
bračnom paru ugasli su toga dana zauvijek. Tijekom zime
1936. Fleischmannovo se zdravlje postupno pogoršavalo i
ubrzo su liječnici znali da neće dočekati ljeto 1937. Godinu
dana nakon tragedije udovičini su odvjetnici oglasili
prodaju kuće. Godinama je ostala prazna i bez kupca,
zaboravljena na rubu plaže.
 Tako je, sasvim slučajno, Maximilian Carver saznao za
njezino postojanje. Urar se vraćao s puta na kojem je
kupovao dijelove i alat za svoju radionicu, kad je odlučio
prenoćiti u selu. Tijekom večere u malenome mjesnom
hotelu zapodjenuo je razgovor s vlasnikom, kojemu je
Maximilian izrazio svoju vječnu želju da živi u selu poput
toga. Vlasnik hotela govorio mu je o kući, i Maximilian je
odlučio odgoditi povratak te je sutradan posjetiti. Na
povratku kući njegov je mozak premetao brojke i
mogućnost da otvori urarsku radnju u selu. Trebalo mu je
osam mjeseci da priopći vijest svojoj obitelji, ali duboko u
srcu već je odavno odlučio.

***

Prvi dan u kući na plaži ostat će u Maxovu sjećanju kao

zanimljiva zbirka neobičnih slika. Za početak, čim su
kamioneti zastali pred kućom i čim su se Robin i Philip
bacili na iskrcavanje prtljage, Maximilian Carver
neobjašnjivo se spotaknuo o nešto što je izgledalo kao stara
kanta i nakon što je prošao vrtoglavi put pun udaraca,
srušio je više od četiri metra bijele ograde prizemljivši na
nju. Incident je završio prikrivenim smijehom članova
obitelji i čvorugom u žrtve, ništa strašno.
Dva su snažna prijevoznika odnijela sanduke s
prtljagom do trijema kuće i, smatrajući da je njihov zadatak
gotov, nestala prepuštajući obitelji čast da odnese sanduke
uza stube. Kad je Maximilian Carver svečano otvorio kuću,
ustajali zrak izmigoljio je kroz vrata poput duha koji je
godinama bio zatočen među njezinim zidovima.
Unutrašnjost je bila ispunjena blagom izmaglicom prašine i
tanašnoga svjetla koje je prodiralo kroz zatvorene kapke.
 "Bože moj", promrmljala je za sebe Maxova majka
zbrajajući tone prašine koje je trebalo očistiti.
"Divota!" požurio se objasniti Maximilian Carver.
"Rekao sam vam."
Max je susreo ravnodušni pogled svoje sestre Alicije.
Malena je Irina zabezeknuto promatrala unutrašnjost kuće.
Prije nego što je ijedan član obitelji uspio išta izgovoriti,
Irinin je mačak skočio iz njezina naručja i glasno mijaučući
odjurio uza stube.
Sekundu nakon toga, slijedeći njegov primjer,
Maximilian Carver ušao je u nove obiteljske dvore.
"Barem se nekomu sviđa", učinilo se Maxu da čuje
Alicijino mrmljanje.

Prvo što je Maxova mama naredila bilo je da ritualno

širom otvore vrata i prozore te prozrače kuću. Zatim se, u
idućih pet sati, čitava obitelj posvetila tomu da novi dom
učini useljivim. Točno poput specijalizirane vojske svaki je
član obavljao određenu dužnost. Alicia je spremala sobe i
krevete. Irina, s peruškom u ruci, tjerala je čitave kule
prašine iz njihova skrovišta, a Max, slijedeći njezin trag,
brinuo se da ih pokupi. Za to vrijeme majka je
raspoređivala prtljagu i bilježila u mislima sve poslove koji
će ubrzo morati biti obavljeni. Maximilian Carver usmjerio
je svoje napore na to da cijevi, struja i druge mehaničke
naprave u kući ponovno prorade nakon mrtvila zbog
godina neupotrebe, što se nije pokazalo lakim zadatkom.
Naposljetku, obitelj se okupila na trijemu te se sjedeći
na stubama svoje nove kuće, zasluženo odmarala
promatrajući zlaćanu boju koju je poprimalo more dok se
spuštala večer.
 "Za danas je dosta", popustio je Maximilian Carver,
potpuno prekriven čađom i tajanstvenim tvarima.
"Nekoliko tjedana rada, i kuća će biti useljiva", dodala
je majka.
"U gornjim sobama ima paukova", objasnila je Alicia.
"Ogromnih."
"Paukova? Opa!" uzviknula je Irina. "Kakvi su?"

"Isti ti", odvratila je Alicia.

"Nemojmo počinjati, može?" prekinula ih je majka
trljajući korijen nosa. "Max će ih ubiti."
"Nema razloga da ih ubijamo; dovoljno će biti da ih
skinemo i stavimo u vrt", priklopio je urar.
"Uvijek mene zapadnu junački podvizi", promrmljao je
Max. "Može li istrebljenje čekati do sutra?"
"Alicia?" uplela se majka.
"Ne kanim spavati u sobi punoj paukova i bogzna kojih
još životinja", izjavila je Alicia.
"Milostiva", odrezala je Irina.
"Čudovište", odgovorila je Alicia.
"Max, prije nego što počne rat, uništi te paukove", rekao
je Maximilian Carver umornim glasom.
"Da ih ubijem ili da im samo priprijetim? Mogu im
zavrnuti jednom nogom..." predložio je Max.
"Max", prekinula ga je majka.
Max se protegnuo i ušao u kuću s namjerom da uništi
bivše podstanare. Krenuo je stubama koje vode na gornji
kat sa sobama. S najgornje stube sjajnim ga je očima
pozorno, netremice promatrao Irinin mačak.
Max je prošao kraj mačka, koji kao da je poput stražara
čuvao gornji kat. Čim je ušao u jednu sobu, mačak je pošao
za njim.

Drveni je pod tiho škripao pod njegovim nogama. Max je

počeo loviti i uhićivati paukove u sobama koje su gledale
na jugozapad. S prozora se moglo vidjeti plažu i silaznu
putanju sunca prema zapadu. Pomno je pregledao pod u
potrazi za malenim dlakavim i brzim stvorenjima. Nakon
seanse čišćenja drveni je pod ostao razumno čist i Maxu je
trebalo nekoliko minuta da nađe prvoga člana obitelji
paukova. Iz jednoga kuta promatrao je kako pozamašan
pauk ide ravnom linijom prema njemu kao da je riječ o
ubojici kojeg je poslala njegova vrsta ne bi li ga natjerala
da se predomisli. Bio je gotovo palac dugačak i imao osam
nogu sa zlatnom pjegom na crnom tijelu.
Max je pružio ruku prema metli naslonjenoj na zid i
pripremio se za katapultiranje pauka u drugi život. "Ovo je
smiješno", pomislio je za sebe dok je oprezno rukovao
metlom kao ubojitim oružjem. Baš kad je počeo
odmjeravati smrtonosni udarac, Irinin se mačak sasvim
iznenada bacio na pauka pa ga otvarajući svoje minijaturne
lavovske ralje proždro i snažno sažvakao. Max je spustio
metlu i nijemo pogledao mačka, koji mu je uzvratio zluradi
pogled.
"Vidi ti mačka", prošaptao je.

Životinja je progutala pauka i izašla iz sobe, vjerojatno

u potrazi za nekim članom obitelji netom pojedenog
aperitiva. Max je otišao do prozora. Njegova je obitelj i
dalje bila na trijemu. Alicia mu je uputila ispitivački
pogled.
"Ja se ne bih brinuo, Alicia. Sumnjam da ćeš ugledati
ijednoga pauka."
"Uvjeri se u to", bio je uporan Maximilian Carver.
Max je kimnuo i zaputio se prema spavaonicama na
stražnjoj strani kuće, prema sjeverozapadu.
Čuo je mačka kako mijauče negdje u blizini i
pretpostavio da je još jedan pauk pao u pandže mačka
istrebitelja. Sobe na stražnjoj strani bile su manje od onih
na glavnom pročelju. S jednog prozora promatrao je
panoramu koja se vidjela odande. Kuća je imala maleni
stražnji vrt s kućicom za alat ili čak kakvo vozilo. Veliko
stablo, čija se krošnja uzdizala iznad krovnih prozora,
nalazilo se u sredini dvorišta i Max je po izgledu
pretpostavio da ondje stoji više od dvjesto godina.
Iza dvorišta, obrubljeno ogradom koja je okruživala
kuću, širilo se polje divlje trave, a nekoliko stotina metara
dalje uzdizalo se nešto što je izgledalo kao maleni prostor
okružen ogradom od bjelkasta kamena. Vegetacija je
osvojila to mjesto i pretvorila ga u malenu džunglu iz koje
je izranjalo nešto što se Maxu činilo kao figure: ljudske
figure. Posljednje su sunčane zrake padale na polje i morao
je napregnuti vid. Bio je to napušten vrt. Vrt s kipovima.
Max je hipnotizirano promatrao prizor kipova zarobljenih
korovom i zatvorenih u onom prostoru koji je podsjećao na
maleno seosko groblje. Vrata od metalnih kopalja
zaključana lancima priječila su prolaz u unutrašnjost. Na
vrhu kopalja uspio je nazreti grb koji je činila šestokraka
zvijezda. U daljini, tamo iza vrta s kipovima, uzdizao se
rub guste šume, koja se doimala kao da se prostire još
miljama.
"Jesi li što otkrio?" majčin glas iza leđa probudio ga je
iz transa u koji ga je taj pogled uronio. "Mislili smo da su
paukovi savladali tebe."
"Jesi li znala da je ondje iza, uz šumu, nekakav vrt s
kipovima?" Max je pokazao prema kamenom dvorištu, a
majka je provirila kroz prozor.
"Pada mrak. Otac i ja idemo u selo po nešto za večeru,
dok sutra ne kupimo namirnice. Ostajete sami. Pripazi na
Irinu."
Max je kimnuo. Majka ga je ovlaš poljubila u obraz i
sišla stubama. Ponovno je prikovao pogled uz vrt s
kipovima, čije su siluete tonule u magluštinu sutona.
Povjetarac je već počeo osvježavati. Zatvorio je prozor te
se zaputio u druge sobe da učini isto to. Malena mu se Irina
pridružila u hodniku.

"Jesu li bili veliki?" upitala je opčinjeno.

Max je oklijevao sekundu.
"Paukovi, Max. Jesu li bili veliki?"
"Kao šaka", odgovorio je Max uzvišenim tonom.
"Oooo!"
 Treće poglavlje

Sutradan, malo prije svitanja, Max je čuo kako mu lik

obavijen noćnom maglom šapće nekakve riječi na uho.
Naglo se dignuo, uza snažno lupanje srca i isprekidan dah.
Bio je sam u sobi. Lik te mračne siluete iz sna koja šapuće
u polusjeni nestao je u nekoliko sekunda. Pružio je ruku
prema noćnom ormariću i upalio lampu koju je Maximilian
Carver popravio prethodnoga popodneva.
Kroz prozor se prvo jutarnje svjetlo probijalo iznad
šume. Magla je lagano prelazila poljem divlje trave, a lahor
otvarao rupe kroz koje su se nazirali obrisi dvorišta s
kipovima. Max je uzeo svoj džepni sat s noćnog ormarića i
otvorio ga. Brojčanik s nasmiješenim mjesecima svijetlio
je poput zlatne ploče. Nekoliko minuta do šest.
U tišini se obukao i sišao stubama, oprezno, ne želeći
probuditi ostatak obitelji. Zaputio se prema kuhinji, gdje su
ostaci sinoćnje večere stajali na drvenom stolu. Otvorio je
vrata koja su vodila u stražnje dvorište i izašao. Hladan i
vlažan jutarnji zrak grizao je kožu. Tiho je prošao do vrata
ograde, zatvorio ih za sobom pa zašao u maglu u smjeru
vrta s kipovima.

***

Put kroz maglu učinio mu se duljim nego što je

zamišljao. S prozora njegove sobe činilo se kao da se
kameno dvorište nalazi na kakvih sto metara od kuče. Ipak,
dok je hodao kroz divlju travu, Max je imao osjećaj da je
prošao više od tristo metara kad su iz magle izronila ulazna
vrata od kopalja vrta s kipovima.
Zahrđali lanac okruživao je pocrnjele metalne šipke,
zapečaćen starim lokotom čija je boja s vremenom postala
beživotna. Max je naslonio lice na koplja na vratima i
proučavao unutrašnjost. Korov je godinama polagano
osvajao zemljište i davao tomu mjestu izgled napuštenoga
zimskog vrta. Pomislio je da vjerojatno nitko već dugo nije
kročio na to mjesto i da je čuvar toga vrta s kipovima
davno nestao.
Pogledao je oko sebe i našao kraj vrtnoga zida kamen
veličine svoje šake. Očistio ga je i nekoliko puta snažno
udario u lokot koji je spajao dva kraja lanca, sve dok
dotrajali prsten nije popustio pred udarcima kamena. Lanac
se oslobodio ljuljajući se preko šipaka poput pletenica
metalne kose. Max je snažno gurnuo vrata i osjetio kako se
lijeno otvaraju prema unutra. Kad je procjep između
vratnica bio dovoljno širok da može proći, načas je zastao
pa ušao u ograđeni prostor.
Kad je ušao, zapazio je da je to mjesto veće nego što je
u početku zamišljao. Na prvi pogled bio bi se zakleo da
ima dvadesetak kipova sakrivenih među biljkama. Učinio
je nekoliko koraka i ušao u divlji vrt. Figure su naizgled
bile poredane u koncentrične krugove i Max je tek tada
shvatio da sve gledaju prema zapadu. Kipovi su, čini se,
tvorili dio iste cjeline i predstavljali nešto slično cirkuskoj
troupe. Dok je hodao među njima, razabirao je likove
krotitelja, fakira orlovskoga nosa s turbanom,
kontorzionistice, snagatora i čitavu galeriju likova
odbjeglih iz avetinjskoga cirkusa.
U sredini vrta s kipovima počivala je na prijestolju
velika figura koja je predstavljala nasmiješenoga klauna
nakostriješene kose. Ruka mu je bila ispružena i činilo se
da šakom uronjenom u nerazmjerno veliku rukavicu udara
neki nevidljivi predmet u zraku. U njegovu podnožju Max
je nazreo veliku kamenu ploču na kojoj se dao naslutiti
crtež u reljefu. Kleknuo je, razmaknuo korov koji je
prekrivao hladnu površinu i otkrio veliku šestokraku
zvijezdu upisanu u krug. Max je prepoznao simbol,
istovjetan s onim nad vratima od kopalja na ulazu.
Proučavajući zvijezdu, shvatio je da je ono što mu se u
početku činilo kao koncentrični krugovi u koje su
smješteni likovi zapravo replika šestokrake zvijezde. Svaki
lik u vrtu uzdizao se na točkama križanja linija koje su
tvorile zvijezdu. Uspravio se i promatrao avetinjski prizor
oko sebe. Preletio je pogledom preko svakoga lika,
obavijenog stabljikama divlje trave koja se lelujala na
vjetru, dok nije ponovno zastao na velikom klaunu. Srsi su
mu prošli čitavim tijelom i ustuknuo je. Ruka figure koju je
prije nekoliko sekundi vidio zatvorenu u šaku sad je bila
otvorena s ispruženim dlanom, pozivajući. Max je u
sekundi osjetio da mu hladan jutarnji zrak pali grlo i srce
kako mu kuca u sljepoočnicama.
Polagano, kao da se boji da ne probudi kipove iz
njihova vječnoga sna, ponovno je krenuo prema ogradi
dvorišta neprestano gledajući iza leđa. Kad je prošao vrata,
učinilo mu se da je kuća na plaži veoma daleko. Ne
razmislivši dvaput, potrčao je, ali ovaj se put nije osvrtao
sve dok nije došao do plota stražnjega dvorišta. Kad je to
ipak učinio, vrt s kipovima ponovno je bio utonuo u maglu.
 ***

Miris maslaca i prepečenca preplavio je kuhinju. Alicia

je nevoljko gledala svoj doručak dok je mala Irina točila
malo mlijeka svome posvojenomu mačku u tanjur, koji se
on nije udostojio ni taknuti. Max je proučavao prizor
misleći da su gastronomske preferencije te životinje
usmjerene na drugu stranu, kao što se uvjerio jučer.
Maximilian Carver pridržavao je šalicu iz koje se pušila
kava i razdragano promatrao svoju obitelj.
"Jutros rano prekapao sam po garaži", počeo je
poprimajući ton a sada dolazi ono tajanstveno, kojim se
koristio samo kad je želio da ostali pitaju što je saznao.
Max je dobro poznavao urarovu taktiku, pa se katkad
pitao tko je tu otac, a tko sin.
"I što si našao?" popustio je Max.
"Nećeš mi vjerovati", odgovorio je njegov otac, dok je
Max pomislio "Ma sigurno hoću." "Dva bicikla."
Max je instinktivno podigao obrve.
"Malo su stari, ali uz malo ulja po lancima mogu se
pretvoriti u bolide", objasnio je Maximilian Carver. "Bilo
je još nešto. Sigurno ne znate što sam još našao u garaži."
"Mravojeda", promrmljala je Irina i dalje gledajući
svojega prijatelja mačka.

Sa samo osam godina kći Carvera razvila je razornu

taktiku za moral svojeg oca.
"Ne", odgovorio je urar, očito uzrujan. "Nitko ne želi
pogađati?"
 Max je krajičkom oka uočio kako njegova majka
promatra prizor i, kako nitko nije bio zainteresiran za
detektivske podvige njezina muža, krenula ga je spasiti.
"Album sa slikama?" predložila je Andrea Carver
najnježnijim tonom.
"Blizu, blizu", odgovorio je urar, ponovno osokoljen.
"Max?"
Majka ga je pogledala ispod oka. Max je kimnuo.
"Ne znam. Dnevnik?"
"Ne. Alicia?"
"Predajem se", odvratila je Alicia, očito odsutna.
"Dobro, dobro. Pripremite se", počeo je Maximilian
Carver. "Našao sam projektor. Kinoprojektor. I kutiju punu
filmova."
"Kakvih filmova?" upala je u riječ Irina odvajajući
pogled od mačka prvi put u petnaest minuta.
Maximilian Carver slegnuo je ramenima.
"Ne znam. Filmova. Nije li to očaravajuće? Imamo
kino."
"Ako projektor radi", rekla je Alicia.

"Hvala na poticaju, kćeri, ali podsjećam te da tvoj otac

zarađuje za život popravljajući pokvarene naprave."
Andrea Carver položila je obje ruke na muževa ramena.
"Drago mi je što to čujem, gospodine Carver", rekla je,
"jer bi bilo lijepo da netko porazgovara s kotlom u
podrumu."
"Prepusti to meni", odgovorio je urar dižući se od stola.
 Alicia je slijedila njegov primjer.
"Gospođice", zaustavila ju je Andrea Carver, "prvo
doručak. Nisi ga ni taknula."
"Nisam gladna."
"Ja ću ga pojesti", predložila je Irina. Andrea Carver
odlučno je odbacila takvu mogućnost.
"Ne želi se udebljati", prošaptala je zlobno Irina svomu
mačku.
"Ne mogu jesti dok to nešto ovuda miče repom i pušta
dlake", prekinula ju je Alicia.
Irina i mačak pogledali su ju jednako prijezirno.
"Milostiva", odrezala je Irina izlazeći sa životinjom na
dvorište.

"Zašto joj uvijek dopuštaš da istjera svoje? Kad sam ja

bila njezinih godina, nisi mi dopuštala ni pola toga", bunila
se Alicia.
"Opet ćemo početi s tim?" rekla je Andrea Carver
mirnim glasom.
"Nisam ja počela", odgovorila je starija kći.
"Dobro. Oprosti." Andrea Carver pogladila je Alicijinu
dugu kosu, a ona je nagnula glavu izmičući se
pomirljivome milovanju. "Ali pojedi doručak. Molim te."
U tom trenutku metalni je prasak zaječao pod njezinim
nogama. Svi su se međusobno pogledali.
"Vaš otac na djelu", promrmljala je Andrea Carver
ispijajući svoju šalicu kave.
Onako rutinski, Alicia je počela žvakati prepečenac, dok
je Max pokušavao izbiti iz glave onu ispruženu ruku i
izbuljene oči klauna koji se smiješio u magli vrta s
kipovima.
 Četvrto poglavlje

Bicikli koje je Maximilian Carver spasio iz limba u

malenoj dvorišnoj garaži bili su u boljem stanju nego što je
Max očekivao. Činilo se, dapače, kao da uopće nisu
voženi. Oboružan s nekoliko krpica od jelenje kože i
posebnom tekućinom za čišćenje metala koje je majka
uvijek nosila sa sobom, Max je otkrio da su ispod sloja
prljavštine i gljivica bicikli novi i sjajni. Uz očevu pomoć
nauljio je lanac i zupčanike te napumpao gume.
"Vjerojatno ćemo morati promijeniti zračnice", objasnio
je Maximilian Carver, "ali zasad su dobre za vožnju."
Jedan je bicikl bio manji i Max se čisteći ga neprestano
pitao je li doktor Fleischmann prije mnogo godina kupio te
bicikle u nadi da će se voziti s Jacobom putem uz plažu.
Maximilian Carver pročitao je u sinovljevu pogledu sjenu
krivnje.
"Siguran sam da bi stari doktor bio oduševljen da voziš
bicikl."

"Ja nisam tako siguran", promrmljao je Max. "Zašto bi

ih ostavili ovdje?"
"Prate te ružne uspomene, a nema potrebe da ih nosiš sa
sobom", odgovorio je Maximilian Carver. "Pretpostavljam
da ih više nitko neće upotrebljavati. Da vidimo, penji se.
Idemo ih isprobati."
Spustili su bicikle na tlo i Max je namjestio visinu
sjedala isprobavajući istovremeno zategnutost žica
kočnice.
 "Morali bismo staviti nešto ulja na kočnice", predložio
je Max.
"I mislio sam", potvrdio je urar pa se bacio na posao.
"Čuj, Max."
"Da, tata?"
"Ne vrti te bicikle previše po glavi, dobro? To što se
dogodilo toj jadnoj obitelji nema nikakve veze s nama. Ne
znam jesam li vam to trebao reći", dodao je urar sa sjenom
zabrinutosti na licu.
"Nema veze." Max je ponovno stisnuo kočnice. "Sad je
savršeno."
"Vozi onda."

"Ne ideš sa mnom?"

"Popodne, ako još budeš htio, potući ću te do koljena.
Ali u jedanaest se moram sastati s nekim Fredom u selu,
iznajmit će mi lokal za radnju. Moram razmišljati o poslu."
Maximilian Carver počeo je skupljati alat i čistiti ruke
krpicom. Max je promatrao oca pitajući se kakav je bio
Maximilian Carver u njegovim godinama. Svi su u obitelji
obično govorili da su slični, ali isto je tako bio običaj da
govore kako je Irina nalik na Andreu Carver, što je bilo
samo jedno od onih općih mjesta koje su bake, tete i čitava
galerija nepodnošljivih rođaka koji dolaze na božične
ručkove ponavljale iz godine u godinu poput kokoši
nesilica.
"Max u jednom od svojih transova", komentirao je
Maximilian Carver smiješeći se.
 "Jesi li znao da se pokraj šume iza kuće nalazi nekakav
vrt s kipovima?" natuknuo je Max i iznenadio sam sebe što
je to uopće pitao.
"Vjerujem da ovdje ima još mnogo toga što nismo
vidjeli. Garaža je krcata kutijama, a jutros sam vidio da je
podrum s kotlom poput muzeja. Mislim da ako prodamo
antikvaru svu kramu koja se nalazi u ovoj kući, neću ni
morati otvarati radnju; živjet ćemo od rente."
Maximilian Carver uputio je sinu znatiželjni pogled.
"Čuj, ako ne isprobaš taj bicikl, ponovno će ga prekriti
prljavština i pretvorit će se u fosil."

"Već jest fosil", rekao je Max okrećući prvi krug

pedalom na biciklu koji Jacob Fleischmann nikad nije
uspio isprobati.
Max se vozio putem uz plažu u smjeru sela, prolazeći
kraj dugačkoga niza kuća sličnih rezidenciji Carvera koji je
vodio točno do ulaza u maleni zaljev s lukom za ribare.
Moglo se pobrojiti jedva četiri ili pet brodica usidrenih na
starim molovima, a većina plovila bili su maleni drveni
čamci koji nisu bili duži od četiri metra i kojima su se
mjesni ribari koristili za istraživanje obale starim mrežama
na stotinjak metara od plaže.
Max je na biciklu izbjegavao labirint barki na popravku
posloženih na molu i redove drvenih kutija mjesnoga
skladišta. S pogledom uprtim u maleni svjetionik zaputio
se zakrivljenim nasipom koji je zatvarao luku u obliku
polumjeseca. Kad je došao do kraja, naslonio je bicikl na
svjetionik i sjeo da otpočine na jedan od velikih kamena s
druge strane doka nagrizena naletima mora. Odatle je
mogao promatrati ocean kako se širi prema beskraju poput
ploče zasljepljujućega svjetla.
 Sjedio je tako svega nekoliko minuta pred morem, kad
je ugledao drugi bicikl, koji je vozio visok i vitak mladić
koji se približavao molom. Momak, kojemu je Max davao
kakvih šesnaest ili sedamnaest godina, vozio je bicikl
prema svjetioniku i ostavio ga kraj Maxova.

Onda je polagano sklonio gustu kosu s lica i došao do

mjesta gdje se Max odmarao.
"Bok. Ti si iz obitelji koja se uselila u kuću na kraju
plaže?"
Max je kimnuo.
"Ja sam Max."
Momak, izrazito preplanule puti i prodornih zelenih
očiju, pružio mu je ruku.
"Roland. Dobro došao u grad dosade."
Max se nasmiješio i prihvatio Rolandovu ruku.
"Kakva je kuća? Sviđa vam se?" upitao je momak.
"Mišljenja su podijeljena. Otac je oduševljen. Ostatak
obitelji na to gleda drukčije", objasnio je Max.
"Upoznao sam tvog oca prije nekoliko mjeseci, kad je
došao u selo", rekao je Roland. "Učinio mi se kao zabavan
tip. Urar, jel?"
Max je kimnuo.
"Zabavan tip", potvrdio je Max, "katkad. Katkad si
zabije u glavu ideje poput te da se doselimo ovamo."
"Zašto ste došli u selo?" upitao je Roland.
"Rat", odgovorio je Max. "Moj otac misli da nije dobar
trenutak za život u gradu. Vjerujem da ima pravo."
 "Rat", ponovio je Roland spuštajući pogled. "Mene će
regrutirati u rujnu."

Max je zanijemio. Roland je uočio njegovu šutnju i

ponovno se nasmiješio.
"Ima to dobrih strana", rekao je. "Možda je ovo moje
posljednje ljeto u selu."
Max mu je sramežljivo uzvratio osmijeh razmišljajući
da će za nekoliko godina, ako rat ne završi, i on dobiti
poziv da se pridruži vojsci. Čak i za blještava dana poput
ovoga nevidljivi duh rata obavijao je budućnost mračnim
plaštem.
"Pretpostavljam da još nisi vidio selo", rekao je Roland.
Max je odmahnuo glavom. "Dobro, novajlijo. Uzmi bicikl.
Počinjemo turistički obilazak na kotačima."

***

Max se morao pomučiti kako bi pratio Rolandov ritam, i

nakon što su prešli svega dvjesto metara od vrha nasipa,
počeo je osjećati kako mu prve kapi znoja klize niz čelo i
leđa. Roland se okrenuo i uputio mu prepredeni osmijeh.
"Nemaš prakse, ha? Od života u gradu nisi u formi",
vikao je ne smanjujući tempo.
Max je slijedio Rolanda preko šetališta koje je
obrubljivalo obalu, a onda su zašli među seoske ulice. Kad
je Max počeo zaostajati, Roland je smanjivao brzinu sve
dok nije stao kraj velike kamene fontane u središtu trga.
Max se dovezao donde i spustio bicikl na pod. Iz fontane je
izvirala ukusna hladna voda.
 "Ne bih ti to savjetovao", rekao je Roland čitajući mu
misli. "Nadut ćeš se."
Max je duboko udahnuo i gurnuo glavu pod mlaz hladne
vode.
"Ići ćemo polakše", popustio je Roland.
Max je ostao pod otvorom fontane nekoliko sekundi,
zatim se naslonio na kamen dok mu je s glave kapalo na
odjeću. Roland se smiješio.
"Iskreno, nisam očekivao da ćeš toliko izdržati. Ovo je",
pokazao je oko sebe, "središte sela. Trg s vijećnicom. Ova
je zgrada sud, ali više se ne upotrebljava. Nedjeljom je tu
tržnica. A u ljetnim noćima na zidu vijećnice projiciraju
filmove. Obično stare i s pogrešno poredanim trakama."
Max je blago kimnuo dok je povraćao dah.
"Zvuči očaravajuće, ha?" smijao se Roland. "Imamo i
knjižnicu, ali neka mi odrežu ruku ako ima više od šezdeset
knjiga."
"Što se može ovdje raditi?" uspio je izgovoriti Max.
"Osim voziti bicikl."

"Dobro pitanje, Max. Vidim da počinješ shvaćati.

Idemo dalje?"
Max je uzdahnuo i obojica su se vratila na bicikle.
"Ali sad ja određujem ritam", zahtijevao je Max.
Roland je slegnuo ramenima i počeo okretati pedale.
 ***

Nekoliko sati Roland je vodio Maxa amo-tamo po

malenom selu i okolici. Promatrali su litice na samome
jugu, gdje mu je Roland otkrio da je to najbolje mjesto za
ronjenje, kraj staroga broda potopljenog 1918. koji se sad
pretvorio u podmorsku džunglu sa svom silom čudnih alga.
Roland je objasnio da se tijekom jedne užasne noćne oluje
nasukao na opasne stijene koje su se prostirale nekoliko
metara ispod površine. Furija nevremena i noć koju su
jedva osvjetljivali praskovi munje bile su zaslužne što su se
svi članovi posade broda utopili u brodolomu. Svi osim
jednoga. Tragediju je preživio jedino inženjer koji se, u
spomen providnosti, koja je htjela da on spasi život,
nastanio u selu i sagradio veliki svjetionik na vrhu strmih
vrleti brda koje je svjedočilo događajima te noći. Taj
čovjek, sada starac, i dalje je bio svjetioničar i bio je ni
manje ni više nego Rolandov "zamjenski djed". Nakon
brodoloma jedan je seoski bračni par odveo svjetioničara u
bolnicu i njegovao ga dok se nije sasvim oporavio. Nakon
nekoliko godina oboje je poginulo u automobilskoj nesreći
i svjetioničar je preuzeo brigu o malenom Rolandu, koji je
imao jedva godinu dana.
Roland je živio s njim u kući uz svjetionik, no većinu
vremena provodio je u kolibi koju je sam sagradio, podno
litica.
Svjetioničar je bio njegov pravi djed u svakom pogledu.
Rolandov je glas odavao određenu gorčinu dok je
pripovijedao te događaje, koje je Max slušao u tišini i bez
pitanja. Nakon priče o brodolomu išli su seoskim ulicama
do stare crkve, gdje je Max upoznao neke mještane,
srdačne ljudi koji su mu poželjeli dobrodošlicu u selo.
 Napokon je Max, onako iscrpljen, zaključio da ne mora
upoznati selo u jedno jutro i da će, kako se čini, u njemu
provesti idućih četrdeset godina, a vrijeme će otkriti
njegove tajne, ako ih uopće ima.
"I to je istina", popustio je Roland. "Čuj, ljeti gotovo
svako jutro ronim kraj potopljenog broda. Ideš sutra sa
mnom?"
"Ako roniš kao što voziš bicikl, utopit ću se", rekao je
Max.

"Imam naočale i peraje viška", objasnio je Roland. Ponuda

je zvučala primamljivo. "Dobro. Moram li što ponijeti?"
Roland je odmahnuo glavom. "Ja ču sve ponijeti. No... kad
bolje razmislim, ponesi doručak. Pokupit ću te u devet kod
tvoje kuće." "Devet i pol." "Nemoj prespavati."
Kad je Max krenuo natrag prema kući na plaži, crkvena
zvona najavljivala su petnaest sati, a sunce se počelo
skrivati iza plašta crnih oblaka koji kao da su najavljivali
kišu. Dok je odlazio, Max se na sekundu osvrnuo. Stojeći
kraj bicikla, Roland mu je mahao.

***

Oluja se sručila na selo poput zlokobnog prizora

putujućeg sajma. U nekoliko minuta nebo se preobrazilo u
olovni svod, a more je poprimilo metalnu i neprozirnu boju
poput beskonačne bare od žive. Prve munje bile su
popraćene jakim vjetrom koji je gurao oluju s mora. Max je
snažno okretao pedale, ali potop ga je dohvatio kad mu je
preostalo još kakvih petsto metara do puta prema kući na
plaži. Kad je došao do bijeloga plota, bio je mokar kao da
je upravo izronio iz mora.

U trku je ostavio bicikl u garaži i ušao u kuću na

stražnja vrata. Kuhinja je bila pusta, ali primamljiv miris
lebdio je zrakom. Na stolu je Max zatekao pladanj sa
sendvičima s mesom i vrč domaće limunade. Kraj nje je
bila poruka napisana stiliziranim krasopisom Andree
Carver.

Max, ovo ti je ručak. Otac i ja bit ćemo u selu čitavo popodne i

rješavati nešto oko kuće. Neka ti NE padne na pamet koristiti se
gornjom kupaonicom. Irina je s nama.

Max je spustio poruku i odlučio ponijeti pladanj u svoju

sobu. Jutrošnji biciklistički maraton potpuno ga je iscrpio i
izgladnio. Kuća je djelovala prazno. Alicia nije bila doma
ili se zaključala u svoju sobu. Max se zaputio ravno u
svoju, presvukao i ispružio na krevet kako bi uživao u jako
ukusnim sendvičima koje mu je ostavila majka. Vani je
kiša snažno lupala, a okna su podrhtavala od grmljavine.
Upalio je malenu svjetiljku na noćnom ormariću i uzeo
svezak knjige o Koperniku koju mu je darovao Maximilan
Carver. Počeo je četvrti put čitati isti ulomak, kad je otkrio
da umire od želje da sutra ode roniti kraj potopljenog broda
s novim prijateljem Rolandom. Proždro je sendviče u
manje od deset minuta pa zatvorio oči slušajući samo
lupkanje kiše po krovu i prozorima. Volio je kišu i zvuk
vode koja se spušta niz oluk što je slijedio rub krova.
Kad bi padala jaka kiša, Max bi imao osjećaj da je
vrijeme stalo. Bilo je to poput stanke u kojoj bi čovjek
mogao prestati raditi ono što bi u tom trenutku radio pa
jednostavno prići prozoru i satima promatrati prizor te
neizmjerne zavjese suza iz neba. Ponovno je odložio knjigu
na ormarić i ugasio svjetlo. Sasvim polagano, obavijen
hipnotičkim zvukom kiše, predao se snu.
 Peto poglavlje

Probudili su ga glasovi obitelji s donjega kata i Irinino

trčkaranje gore-dolje. Već se bilo smračilo, ali Max je
uspio vidjeti kako je oluja prošla ostavljajući za sobom
tepih zvijezda na nebu. Bacio je pogled na svoj sat i
ustanovio da je spavao oko šest sati. Baš se uspravljao, kad
su nečiji članci pokucali na vrata.
"Vrijeme je za večeru, uspavana ljepotice", galamio je
razdraganim glasom Maximilian Carver s druge strane.
Max se na sekundu pitao zašto je njegov otac tako
veseo. Ubrzo se sjetio kino predstave koju je obećao toga
jutra za doručkom.
"Odmah silazim", odvratio je osjećajući još uvijek u
ustima ljepljiv okus sendviča s mesom.
Iako nije bio ni najmanje gladan, Max je sišao u kuhinju
i sjeo za stol kraj ostatka obitelji. Alicia je zamišljeno
gledala svoj tanjur, nije ga ni taknula. Irina je s užitkom
proždirala svoju porciju i mrmljala nerazumljive riječi
svome odurnomu mačku, koji ju je netremice gledao pod
nogama. Mirno su večerali dok je Maximilian Carver
objašnjavao da je našao sjajan lokal u selu u kojem će
otvoriti radnju i pokrenuti novi posao.
"A što si ti radio, Max?" upitala je Andrea Carver.
"Bio sam u selu." Ostatak obitelji gledao ga je kao da
očekuje pojedinosti. "Upoznao sam jednoga momka,
Rolanda. Sutra idemo roniti."
 "Max je već našao prijatelja", uzviknuo je Maximilian
Carver pobjedonosno. "Vidite što sam vam govorio?"
"Kakav je taj Roland, Max?" upitala je Andrea Carver.
"Ne znam. Simpatičan. Živi s djedom, svjetioničarom.
Pokazao mi je gomilu stvari u selu."
"Kamo ono idete roniti?" upitao je njegov otac.
"Na južnu plažu, s druge strane luke. Roland tvrdi da su
ondje ostaci davno potopljenog broda."
"Mogu li ja ići?" prekinula ga je Irina.
"Ne", upala joj je u riječ Andrea Carver. "Nije li to
opasno, Max?"
"Mama..."
"Dobro", popustila je Andrea Carver. "Ali budi
oprezan."
Max je kimnuo.

"Ja sam kao mladić bio dobar ronilac", počeo je

Maximilian Carver.
"Nemoj sad, sunce", odrezala je njegova žena. "Nisi li
nam htio prikazati film?"
Maximilian Carver slegnuo je ramenima i razmetljivo se
dignuo.
"Pomozi ocu, Max."
Na sekundu, prije nego što je učinio ono što se tražilo
od njega, Max je ispod oka pogledao svoju sestru Aliciju,
koja je šutjela sve vrijeme večere. Njezin odsutni pogled
kao da je vrištao koliko je daleko odande, ali iz nekoga
razloga, koji Max nije uspio shvatiti, nitko drugi nije to
uočavao ili radije nije htio uočiti. Alicia mu je načas
uzvratila pogled. Max joj se pokušao nasmiješiti.
"Hoćeš li poći sutra s nama?" ponudio joj je. "Svidjet će
ti se Roland."
Alicia se slabašno osmjehnula i bez riječi kimnula, a u
njezinim tamnim i beskrajnim očima upalila se nit svjetla.

***

"Sve je spremno. Gasi svjetla", rekao je Maximilian

Carver pričvršćujući kolut s filmom za projektor. Aparat je
izgledao kao da potječe iz doba samoga Kopernika i Max
je dvojio radi li ili ne.
"Što ćemo gledati?" upitala je Andrea Carver
uspavljujući Irinu na rukama.
"Nemam blagoga pojma", priznao je urar. "U garaži se
nalazi kutija s desecima filmova bez ikakvog natpisa. Uzeo
sam ih nekoliko nasumce. Ne bih se čudio da se ništa ne
vidi. Celuloidna se emulzija veoma lako oguli, a nakon
svih ovih godina najvjerojatnije se odvojila od filma."
"Što to znači?" prekinula ga je Irina. "Nećemo ništa
vidjeti?"
"Postoji samo jedan način da to otkrijemo", odgovorio
je Maximilian Carver dok je uključivao projektor.
Za nekoliko sekunda zvuk staroga motocikla oživio je iz
aparata i blještavi snop svjetla iz objektiva prošao je sobom
poput koplja od svjetlosti. Max je usredotočio pogled na
pravokutnik projiciran na bijeli zid. Bilo je to kao da gleda
u čarobnu svjetiljku, ne znajući sasvim sigurno kakve
vizije mogu pobjeći iz tog izuma. Zadržao je dah i za
nekoliko časaka zid su preplavile slike.

Bilo je dovoljno nekoliko sekunda da Max shvati da taj

film ne potječe iz skladišta kakvoga staroga kina. Nije bila
riječ o kopiji nekog poznatog filma, čak ni o izgubljenom
kolutu kakvoga nijemog serijala. Mutne i vremenom
izgrebene slike otkrivale su amaterizam snimatelja. Bio je
to film kućne izrade koji je vjerojatno prije mnogo godina
snimio stari vlasnik kuće doktor Fleischmann. Max je
pretpostavio da se to odnosi i na ostatak kolutova koje je
njegov otac našao u garaži, zajedno s trošnim projektorom.
Svi snovi Maximiliana Carvera o privatnom kino klubu
srušili su se u manje od minute.
Film je nespretno prikazivao šetnju nečim što je
nalikovalo na šumu. Vrpca je bila snimljena dok je autor
polagano hodao između stabala i slike su tekle uz
spoticanje, naglu promjenu svjetla i fokusa, koji su jedva
dopuštali da se prepozna mjesto gdje se odvijala ta tako
čudna šetnja.
"Ma što je ovo?" uzviknula je Irina, očito razočarana
gledajući oca, koji je zabezeknuto promatrao čudan i
tijekom prve minute projekcije neopisivo dosadan film.
"Ne znam", promrmljao je Maximilian Carver pokislo.
"Nisam očekivao ovo..."
Max je također počeo gubiti zanimanje za film, kad mu
je u kaotičnoj kaskadi prizora nešto privuklo pozornost.
"A da pokušaš s drugom rolom, dušo?" predložila je
Andrea Carver pokušavajući spasiti od brodoloma
suprugove snove o navodnom kinematografskom arhivu iz
garaže.
 "Čekaj", presjekao ju je Max prepoznajući poznati obris
u filmu.
Sad je kamera izašla iz šume i približavala se nečemu
što je izgledalo kao dvorište zatvoreno visokim kamenim
zidovima s velikim ulaznim vratima načinjenim od kopalja.
Max je prepoznao mjesto; bio je ondje jučer.
Opčinjen, Max je proučavao kako kamera polagano
posrće pa ulazi u vrt s kipovima.
"Čini se kao groblje", promrmljala je Andrea Carver.
"Što je to?"
Kamera je prešla nekoliko metara po vrtu s kipovima. U
filmu to mjesto nije izgledalo napušteno kao što ga je on
zatekao. Nije bilo ni naznake divlje trave, a površina
kamenog poda bila je čista i uglačana, kao da se neki
pažljivi čuvar i danju i noću besprijekorno brine o
održavanju toga dvorišta.
Kamera je zastajala na svakom od kipova položenih na
glavnim točkama velike zvijezde koja se jasno mogla
razabrati podno figura. Max je prepoznao lica od bijeloga
kamena i njihovu odjeću putujućih cirkusanata. Bilo je
nešto uznemirujuće u napetosti i položaju koji su zauzela
tijela tih avetinjskih figura i u teatralnoj grimasi njihovih
lica zamaskiranih iza nepokretnosti koja je djelovala
prividno.
Film je prikazivao članove cirkuske trupe bez tjednoga
reza. Obitelj je promatrala tu avetinjsku viziju u tišini u
kojoj se čulo samo nezadovoljno pucketanje iz projektora.
Napokon, kamera se zaputila prema sredini zvijezde
ocrtane po površini vrta s kipovima. Slika je u protusvjetlu
otkrila siluetu nasmiješenoga klauna, prema kojemu su bile
usmjerene sve druge statue. Max je pozorno promotrio crte
toga lica i ponovno osjetio onu jezu koja mu je prostrujala
tijelom dok ga je gledao pred sobom. Bilo je u toj slici
nešto što se nije podudaralo s onim čega se Max sjećao iz
vrta s kipovima, ali loša kvaliteta filma onemogućivala ga
je da si jasno predoči cijeli kip, što bi mu pomoglo da
shvati o čemu je riječ. Obitelj Carver ostala je u tišini dok
su posljednji metri filma prolazili pod snopom svjetla iz
projektora. Maximilian Carver zaustavio je aparat i upalio
svjetlo.
"Jacob Fleischmann", promrmljao je Max. "To su kućni
filmovi Jacoba Fleischmanna."

Otac mu je kimnuo u tišini. Kino predstava je završila i

Max je na nekoliko minuta osjetio kako nazočnost onoga
nevidljivoga gosta koji se prije gotovo deset godina utopio
na nekoliko metara odande, na plaži, ispunjava svaki kutak
te kuće, svaku stubu stubišta te ga je nagnala da se osjeti
kao uljez.
Bez ijedne riječi Maximilian Carver počeo je rastavljati
projektor, a Andrea Carver uzela je Irinu u naručje i
odnijela je uza stube kako bi je stavila spavati.
"Mogu li spavati s tobom?" upitala je Irina grleći majku.
"Pusti to", rekao je Max ocu. "Ja ću to spremiti."
Maximilian se nasmiješio sinu i kimajući ga potapšao
po ramenima.
"Laku noć, Max." Urar se okrenuo prema kćeri. "Laku
noć, Alicia."
"Laku noć, tata", odgovorila je Alicia promatrajući oca
kako se umorno i razočarano penje stubama na kat.
 Kad su se urarovi koraci izgubili, Alicia je netremice
gledala Maxa.
"Obećaj mi da nikomu nećeš reći ono što ću ti ispričati."
Max je kimnuo.

"Obećavam. O čemu se radi?"

"Klaun. Onaj iz filma", počela je Alicia. "Vidjela sam
ga prije. U snu."
"Kad?" upitao je Max osjećajući da mu se puls ubrzava.
"Noć prije dolaska u ovu kuću", odgovorila mu je sestra.
Max je sjeo pred Aliciju. Bilo je teško čitati osjećaje na
tom licu, ali Max je naslutio sjenu straha u djevojčinim
očima.
"Objasni mi to", zamolio ju je Max. "Što si točno
sanjala?"
"Čudno, ali u snu je bio, ne znam, drukčiji", rekla je
Alicia.
"Drukčiji?" upitao je Max. "Na koji način?"
"Nije bio klaun. Ne znam..." odgovorila je sliježući
ramenima, kao da pokušava omalovažiti tu činjenicu, iako
je drhtavi glas odavao njezine misli. "Misliš da to nešto
znači?"
"Ne", lagao je Max, "vjerojatno ne."
"Vjerojatno ne", potvrdila je Alicia. "Vrijedi li ono za
sutra? Odlazak na ronjenje..."
"Naravno. Da te probudim?"
 Alicia se nasmiješila mlađem bratu. Bio je to prvi put u
nekoliko mjeseci da je Max vidi kako se smiješi, možda i u
nekoliko godina.
"Bit ću budna", odvratila je Alicia odlazeći u svoju
sobu. "Laku noć."
"Laku noć", odgovorio je Max.
Max je čekao da se zatvore vrata Alicijine sobe pa sjeo
u naslonjač u salonu, kraj projektora. Odande je mogao čuti
roditelje kako poluglasno razgovaraju u svojoj sobi.
Ostatak kuće utonuo je u noćnu tišinu, remećenu tek
zvukom mora koje je udaralo o plažu. Max je vidio kako
ga netko gleda sa dna stubišta. Žute i sjajne oči Irinina
mačka netremice su ga promatrale. Max je mačku uzvratio
pogled.
"Gubi se", naredio mu je.
Mačak je izdržao pogled nekoliko sekundi pa se izgubio
u sjenama. Max se uspravio te počeo pospremati projektor
i film. Razmišljao je da vrati napravu u garažu, ali zamisao
da izlazi usred noći nije mu djelovala primamljivo. Ugasio
je svjetla u kući i popeo se u svoju sobu. Provirio je kroz
prozor prema vrtu s kipovima, neraznatljivom u crnini
noći. Ispružio se na krevet i ugasio svjetiljku na noćnom
ormariću.
Sasvim suprotno od onoga što je Max očekivao,
posljednja slika koja je prošla njegovom glavom te noći
prije nego što je usnuo nije bila zloslutna kinematografska
šetnja vrtom s kipovima, nego onaj neočekivani osmijeh
njegove sestre Alicije prije nekoliko minuta u salonu. Bila
je to prividno beznačajna gesta, ali iz nekog razloga koji
nije uspijevao shvatiti Max je naslutio da je otvorio vrata
između njih i da od te noći svoju sestru više nikada neće
vidjeti kao neznanku.
 Šesto poglavlje

Malo nakon svitanja Alicia se probudila i otkrila iza

stakla svoga prozora dva duboka žuta oka koja su je budno
promatrala. Naglo se digla, i Irinin se mačak, sasvim
polagano, povukao s prozorske daske. Mrzila je tu
životinju, njezino oholo držanje i onaj prodorni miris koji
joj je prethodio i odavao njezinu nazočnost prije nego što
bi ušla u sobu. Nije to bio prvi put da ju je iznenadio
krišom je proučavajući. Od onoga trenutka u kojem je Irina
donijela mrsku mačku u kuću na plaži, Alicia je vidjela da
životinja često ostaje nepokretna minutama, motreći,
uhodeći pokrete pojedinih članova obitelji s praga ili
sakrivena u sjeni. Alicia se potajno nadala da će ga spaziti
kakav pas lutalica tijekom njegovih noćnih šetnja.

***

Vani je nebo gubilo purpurnu boju koja je uvijek pratila

zoru i prve zrake jakoga sunca probijale su se nad šumom
koja se prostirala iza vrta s kipovima. Još je nedostajalo
barem nekoliko sati do vremena kad će Maxov prijatelj
doći po njih. Ponovno se ušuškala u krevet i iako je znala
da više neće zaspati, zatvorila je oči i slušala udaljeni zvuk
mora kako udara o plažu.
Nakon sat vremena Max je člancima prstiju blago
pokucao na njezina vrata.
 Alicia je sišla na vrhovima prstiju. Max i njegov
prijatelj čekali su vani, na trijemu. Prije no što je izišla,
zastala je na sekundu u predvorju i mogla čuti dečke kako
čavrljaju. Duboko je uzdahnula i otvorila vrata.
Max, naslonjen na ogradu trijema, okrenuo se i
nasmiješio. Kraj njega je bio momak tamne brončane puti i
slamnate kose koji je bio barem za dlan viši od Maxa.
"Ovo je Roland", uskočio je Max. "Roland, moja sestra
Alicia."
Roland je srdačno kimnuo i skrenuo pogled prema
biciklima, ali Maxu nije promaknula igra pogleda koja se u
desetinki sekunde odvila između njegova prijatelja i
Alicije. Nasmiješio se u sebi i pomislio da će biti zabavnije
nego što je mislio.
"Kako ćemo?" upitala je Alicia. "Samo su dva bicikla."
"Mislim da te Roland može voziti na svome", odgovorio
je Max. "Zar ne, Rolande?"

Roland je prikovao pogled uz tlo. "Da, naravno",

promrmljao je. "Ali ti onda nosiš opremu."
Max je rastezljivim uzetom pričvrstio ronilačku opremu
koju je Roland ponio na prtljažniku iza sjedala svoga
bicikla. Znao je da je još jedan bicikl u garaži, ali ideja da
Roland vozi njegovu sestru silno ga je zabavljala. Alicia je
sjela na šipku bicikla i primila se Rolandu oko vrata. Max
je primijetio da se Roland uzaludno trudi da se ne zarumeni
ispod preplanule kože.
"Spremna", rekla je Alicia. "Nadam se da nisam
preteška."
"Idemo!" odrezao je Max i počeo okretati pedale po
putu uz plažu, a pratili su ga Roland i Alicia.
 Ubrzo ga je Roland pretekao i Max je opet morao
nagaziti kako ne bi zaostao.
"Je li ti dobro?" upitao je Roland Aliciju.
Alicia je kimnula promatrajući kako se kuća na plaži
gubi u daljini.

***

Plaža je od krajnjega juga do druge strane sela tvorila

rastegnut i pust polumjesec. Nije to bila pješčana plaža,
nego je bila prekrivena malenim oblucima koje je uglačalo
more te gomilom školjaka i morskih ostataka koje su
valovi i plima ostavljali da se osuše na suncu. Iza plaže,
uspinjući se gotovo okomito, uzdizao se zid od nasutoga
kamenja na čijem se vrhu, tamnom i osamljenom, uzdizao
svjetionik.
"To je svjetionik moga djeda", pokazao je Roland dok
su spuštali bicikle na jedan od puteljaka koji su među
stijenama silazili do plaže.
"Obojica živite tu?" upitala je Alicia.
"Tako nekako", odgovorio je Roland. "S vremenom sam
sagradio malenu kolibu ovdje dolje, na plaži, i moglo bi se
reći da je to moj dom."
"Tvoja vlastita koliba?" zapitala je Alicia pokušavajući
je naći pogledom.
"Odavde je nećeš vidjeti", objasnio je Roland." Zapravo,
to je bilo staro napušteno ribarsko sklonište. Uredio sam ga
i sad ne izgleda loše. Vidjet ćete."
 Roland ih je poveo do plaže i skinuo sandale kad su
došli onamo. Sunce se dizalo na nebu, a more je sjalo
poput lijevanog srebra. Plaža je bila prazna, a povjetarac
natopljen salitrom puhao je s oceana.
"Pazite na ovo kamenje. Ja sam navikao, ali lako padneš
ako nemaš prakse."
Alicia i njezin brat slijedili su Rolanda preko plaže do
njegove kolibe. Bila je to malena drvena koliba obojena u
plavo i crveno. Koliba je imala maleni trijem i Max je
uočio zahrđali fenjer koji je visio na lancu.
"To je s broda", objasnio je Roland. "Izvukao sam
gomilu stvari odozdo i donio ih u kolibu. Što kažete?"
"Fantastična je", uzviknula je Alicia. "Spavaš ovdje?"
"Katkad, pogotovo ljeti. Zimi, ako i zanemarimo
hladnoću, ne volim ostavljati djeda gore samoga."
Roland je otvorio vrata kolibe i propustio Aliciju i
Maxa.
"Naprijed. Dobro došli u palaču."
Unutrašnjost Rolandove kolibe izgledala je poput
jednog od onih starih sajmova mornarskih antikviteta.
Plijen koji je dječak godinama otimao moru blistao je u
polusjeni kao u muzeju tajanstvenog blaga iz legendi.
"To su obične tričarije", rekao je Roland, "ali skupljam
ih. Možda i danas izvučemo nešto."
Ostatak kolibe sastojao se od starog ormara, stola,
nekoliko stolaca i ležaja nad kojim se nalazila polica s
nekoliko knjiga i uljanica.
"Bio bih presretan da imam kuću poput ove",
promrmljao je Max.
 Roland se skeptično nasmiješio.

"Primam ponude", šalio se, očito ponosan na utisak koji

je koliba ostavila na njegove prijatelje. "Dobro, a sad u
more."
Pratili su Rolanda do ruba plaže, a kad su došli donde,
Roland je počeo raspetljavati smotuljak s ronilačkom
opremom.
"Brod je na kakvih dvadeset pet ili trideset metara od
obale. More je na ovoj plaži dublje nego što se čini; na oko
tri metra više ne možeš dotaknuti nogama dno. Olupina je
na desetak metara dubine", objasnio je Roland.
Alicia i Max izmijenili su pogled koji je govorio za
sebe.
"Da, nije preporučljivo da prvi put idete do dna. Katkad
nastanu struje i može biti opasno. Jednom sam se nasmrt
preplašio."
Roland je pružio Maxu naočale i peraje.
"Dobro. Imam samo dva kompleta opreme. Tko ide
prvi?"
Alicia je pokazala na Maxa ispruženim kažiprstom.
"Hvala", prošaptao je Max.
"Ne brini se, Max", umirio ga je Roland. "Samo treba
krenuti. Prvi put kad sam sišao, zamalo da me nije strefilo.
U jednom dimnjaku bila je ogromna murina."
"Ogromno što?" skočio je Max.
"Ništa", odgovorio je Roland. "Šala. Dolje nema
životinja. Časna riječ. I to je čudno jer obično su potopljeni
brodovi poput akvarija u zoološkom vrtu. Ovaj nije. Ne
sviđa im se, pretpostavljam. Čuj, nećeš se valjda sad
preplašiti, ha?"
"Preplašiti?" rekao je Max. "Ja?"
Iako je Max obuvao peraje, promatrao je kako Roland
rendgenskim pogledom proučava njegovu sestru dok je
skidala pamučnu haljinu i stajala u bijelom kupaćem
kostimu, jedinom koji je imala. Alicia je ušla u more do
koljena.
"Čuj", šapnuo mu je, "to je moja sestra, ne kolač.
Dobro?"
Roland mu je uputio sudionički pogled. "Ti si je doveo, ne
ja", odgovorio je s mačjim osmijehom.
"U more", presjekao ga je Max. "Dobro će ti doći."
Alicia se okrenula i promatrala ih onako nakinđurene
kao ronioce, uz posprdnu grimasu.
"Kakav prizor!" rekla im je ne susprežući osmijeh.
Max i Roland pogledali su se preko ronilačkih naočala.
"Još nešto", dodao je Max, "ja to nikad nisam radio.
Ronio, mislim. Plivao sam u bazenima, naravno, ali nisam
siguran hoću li znati..."
Roland je zakolutao očima.
"Znaš li disati pod vodom?" upitao ga je.
"Rekao sam da ne znam roniti, ne da sam glup",
odgovorio je Max.
"Ako znaš držati dah pod vodom, znaš roniti", razjasnio
je Roland.
 "Oprezno", dodala je Alicia. "Čuj, Max, siguran si da je
to dobra ideja?"
"Sve je u redu", tvrdio je Roland, okrenuo se Maxu i
potapšao ga po ramenu. "Poslije vas, kapetane Nemo."

***

Max je prvi put u životu zaronio pod more i otkrio kako

se pred njegovim nijemim očima otvara univerzum
svjetlosti i sjena koji je nadmašivao sve što je zamišljao.
Snopovi sunčeva sjaja probijali su se u magličastim
zavjesama svjetlosti koje su se polagano lelujale, a
površina se pretvorila u nepropusno i titravo zrcalo.
Zadržao je dah još nekoliko sekunda i ponovno izronio po
zrak. Roland, na nekoliko metara od njega, pozorno ga je
promatrao.

"Sve u redu?" upitao je.

Max je razdragano kimnuo.
"Vidiš? Lako je. Plivaj uz mene", rekao mu je Roland
prije nego što je ponovno zaronio.
Max je uputio posljednji pogled prema obali i vidio
kako ga Alicia pozdravlja smiješeći se. Uzvratio joj je
pozdrav i žurno zaplivao prema prijatelju, ususret pučini.
Roland ga je odveo do točke s koje se činilo da je plaža
daleko iako je Max znao da je udaljena jedva tridesetak
metara od obale. Na površini mora udaljenosti su rasle.
Roland ga je taknuo po ruci i pokazao prema dnu. Max je
uzeo zrak i uronio glavu u more namještajući gumicu
ronilačkih naočala. Njegovim je očima trebalo nekoliko
sekunda da se naviknu na blagu podmorsku polusjenu. Tek
se tad mogao diviti prizoru potopljene brodske olupine,
izvaljene na boku i obavljene čarobnom avetinjskom
svjetlošću. Brod je bio dugačak sigurno pedesetak metara,
možda i više, i imao je otvoren procjep od pramca do
korita. Otvoreni procjep na olupini činio se poput crne rane
bez dna nanesene oštrim kamenim kandžama. Na pramcu
se pod bakrenastim slojem hrđe i alga moglo pročitati ime
broda, Orpheus.
Orpheus je izgledao kao da je svojedobno bio stari
teretnjak, ne putnički brod. Raskalani čelik broda bio je
izbrazdan malenim algama, ali, kao što je rekao Roland,
oko olupine nije bilo ni jedne jedine ribe. Dva su ga
prijatelja proučavala s površine, zaustavljajući se svakih
šest do sedam metara kako bi pozorno promotrila ostatke
brodoloma. Roland je rekao da se brod nalazi na desetak
metara dubine, ali odande se Maxu ta udaljenost činila
beskonačnom. Pitao se kako je Roland uspio prikupiti sve
one predmete koji su visjeli u njegovoj kolibi na plaži. Kao
da čita njegove misli, prijatelj mu je dao znak da pričeka na
površini pa zaronio, snažno udarajući perajama.
Max je promatrao Rolanda, koji se spuštao sve dok nije
taknuo Orpheusovu konstrukciju vršcima prstiju. Kad je
došao donde, čvrsto se primivši za ispupčenja na brodu,
otpuzao je do platforme koja je svojevremeno bila
zapovjedni most. Sa svoga položaja Max je još mogao
razabrati kormilo i druge instrumente unutra. Roland je
otplivao do vrata mosta, koja su ležala skršena, i ušao u
brod. Max je osjetio ubod nemira kad je vidio kako njegov
prijatelj nestaje u potopljenom brodu. Nije odvajao pogled
od tih vratašca dok je Roland plivao u unutrašnjosti mosta
pitajući se što bi mogao učiniti ako se što dogodi. Za
nekoliko sekunda Roland je ponovno izronio iz mosta i
brzo se digao do njega ostavljajući za sobom vijenac
mjehurića. Max je izvukao glavu na površinu i duboko
disao. Rolandovo se lice pojavilo na metar od njegova s
osmijehom od uha do uha.
"Iznenađenje!" uzviknuo je.
Max je shvatio da nešto drži u ruci.
"Što je to?" upitao je Max pokazujući na čudan metalni
predmet koji je Roland izvukao iz mosta.
"Sekstant."
Max je dignuo obrve. Nije imao pojma što njegov
prijatelj govori.
"Sekstant je naprava koja se rabi za izračunavanje
položaja na moru", objasnio je Roland isprekidanim
glasom nakon napora da gotovo minutu zadrži dah. "Idem
se ponovno spustiti. Pridrži mi ga."
Max se počeo buniti, ali Roland je ponovno zaronio ne
dajući mu vremena ni da otvori usta. Duboko je udahnuo i
ponovno zagnjurio glavu kako bi pratio Rolandovo
ronjenje. Ovaj je put njegov prijatelj plivao duž olupine sve
do krme broda. Max je mahao perajama prateći Rolandovu
putanju. Promatrao je prijatelja kako se približava
okruglom prozoru i pokušava gledati u unutrašnjost broda.
Max je zadržao dah dok nije osjetio da mu pluća gore pa je
ispustio sav zrak, spreman ponovno izroniti i udahnuti.
Ipak, u posljednjoj sekundi njegove su oči otkrile nešto
od čega se smrznuo. Kroz podmorsku izmaglicu treperila je
stara trula i iskidana zastava pričvršćena za jarbol na
Orpheusovoj krmi. Max ju je pozorno promatrao i
prepoznao gotovo izblijedjeli simbol koji se ipak još
mogao nazreti na njoj: šestokraka zvijezda upisana u krug.
Osjetio je kako ga prolaze srsi. Vidio je već tu zvijezdu na
vratima od kopalja vrta s kipovima.
Rolandov sekstant iskliznuo mu je iz ruke i potonuo u
tamu. Obuzet neobjašnjivim strahom, Max je navrat-nanos
otplivao do obale.

***

Pola sata nakon toga, dok su sjedili u sjeni trijema

kolibe, Roland i Max promatrali su Aliciju kako skuplja
stare školjke među kamenčićima na obali.
"Siguran si da si prije vidio taj simbol, Max?"
Max je kimnuo.
"Katkad pod vodom stvari izgledaju drukčije nego što
jesu", počeo je Roland.
"Znam što sam vidio", odrezao je Max. "Dobro?"
"Dobro", popustio je Roland. "Vidio si simbol koji je,
navodno, i na tom nekom groblju iza vaše kuće. Pa što?"
Max se dignuo i okrenuo svom prijatelju.

"Pa što? Da ti ponovno ispričam čitavu priču?"

Max je proveo posljednjih dvadeset minuta
objašnjavajući Rolandu što je sve vidio u vrtu s kipovima,
uključujući i film Jacoba Fleischmanna.
"Nije potrebno", odgovorio je Roland suho.
"Onda? Kako je moguće da mi ne vjeruješ?" napao ga je
Max. "Misliš da sam sve to izmislio?"
 "Nisam rekao da ti ne vjerujem, Max", rekao je Roland
smiješeći se blago Aliciji, koja se vratila iz šetnje obalom s
vrećicom punom školjaka. "Jesi li imala sreće?"
"Ova je plaža muzej", odgovorila je Alicia zveckajući
vrećicom s plijenom.
Max je nestrpljivo zakolutao očima.
"Dakle vjeruješ mi?" presjekao ju je prikovavši oči uz
Rolanda.
Prijatelj mu je uzvratio pogled i šutio nekoliko sekunda.
"Vjerujem ti, Max", promrmljao je skrećući pogled
prema obzoru, nemoćan da sakrije tužnu sjenu na licu.
Alicia je primijetila promjenu na Rolandu.
"Max kaže da je tvoj djed putovao tim brodom one noći
kad je potonuo", rekla je stavljajući ruku na mladićevo
rame.
"Je li to istina?"
Roland je neodređeno kimnuo.

"Samo je on preživio", odgovorio je.

"Što se dogodilo?" upitala je Alicia. "Oprosti. Možda ne
želiš razgovarati o tome."
Roland je odmahnuo glavom pa se nasmiješio bratu i
sestri.
"Ne, nema veze." Max ga je gledao pun iščekivanja.
"Ne kažem da ne vjerujem u tvoju priču, Max. Ovo nije
prvi put da mi netko spominje taj simbol."
"Tko ga je još vidio?" upitao je Max zinuvši od čuda.
"Tko ti je govorio o njemu?"
Roland se nasmiješio.
 "Djed. Kad sam bio dječak." Roland je pokazao prema
unutrašnjosti kolibe. "Osvježilo je. Uđimo; ispričat ću vam
priču o tom brodu."

***

U početku je Irina mislila da čuje majčin glas s donjega

kata. Andrea Carver često je razgovarala sama sa sobom
dok je tumarala kućom i nijedan član obitelji nije se čudio
majčinoj navici da ozvučuje svoje misli. Ipak, sekundu
nakon toga Irina je kroz prozor vidjela kako njezina majka
ispraća Maximiliana Carvera dok je urar odlazio u selo u
društvu jednog od onih prijevoznika koji su im prije
nekoliko dana pomogli da dopreme prtljagu sa stanice.
Irina je shvatila da je u torti trenutku sama u kući i da je
stoga onaj navodni glas sigurno iluzija. Sve dok ga
ponovno nije čula, ovaj put u sobi, poput šapta koji prolazi
zidovima.
Činilo se da se glas čuje iz ormara i zvučao je kao
udaljeno mrmljanje čije je riječi bilo nemoguće razaznati.
Prvi put otkad su došli u kuću na plaži, Irina je osjetila
strah. Prikovala je oči uz tamna zatvorena vrata ormara i
uvjerila se da je ključ u ključanici. Ne razmišljajući ni časa,
odjurila je prema ormaru i nespretno okretala ključ dok
vrata nisu bila čvrsto zaglavljena. Odmaknula se nekoliko
metara i duboko udahnula. Onda je ponovno začula taj
zvuk i shvatila da to nije jedan glas, nego nekoliko glasova
koji istovremeno šapću.
"Irina?" pozvala ju je majka s donjega kata.
Topli glas Andree Carver spasio ju je iz transa u koji je
utonula. Obuzeo ju je mir.
 "Irina, ako si gore, dođi mi načas pomoći."
Mjesecima Irina nije bila toliko voljna pomoći majci,
ma kakva je zadaća čekala. Baš je krenula da se sjuri
stubama, kad su se, nakon što je osjetila kako joj ledeni
povjetarac miluje lice i iznenada prolazi sobom, vrata sobe
s treskom zatvorila. Irina je potrčala prema njima i hrvala
se s kvakom, koja se, čini se, bila zaglavila.

Dok se bezuspješno borila da otvori ta vrata, mogla je

čuti kako se iza njezinih leđa ključanica na ormaru lagano
okreće, a oni su se glasovi, koji kao da su dolazili iz dubine
kuće, smijali.

***

"Kad sam bio dječak", objašnjavao je Roland, "djed mi

je toliko puta pripovijedao ovu priču da sam je godinama
sanjao. Sve je počelo kad sam došao živjeti u ovo selo,
prije mnogo godina, nakon što sam izgubio roditelje u
automobilskoj nesreći."
"Žao mi je, Rolande", prekinula ga je Alicia, koja je
naslućivala da je unatoč prijaznom osmijehu njezina
prijatelja i njegovoj spremnosti da im ispriča tu priču o
djedu i njegovu brodu, prekapanje po tim uspomenama
mnogo teže nego što je htio pokazati.
"Bio sam veoma malen. Jedva da ih se sjećam", rekao je
Roland izbjegavajući Alicijin pogled, koju ta sitna laž nije
mogla zavarati.
"Što se onda dogodilo?" navaljivao je Max.
Alicia ga je prostrijelila pogledom.
 "Djed se brinuo o meni i smjestio sam se s njim u kućici
uz svjetionik. On je bio inženjer i već je godinama
svjetioničar na ovom dijelu obale. Općina mu je doživotno
dodijelila to mjesto nakon što je gotovo golim rukama
sagradio taj svjetionik 1919. To je zanimljiva priča, vidjet
ćete.
Dana 23. lipnja 1918. moj se djed ukrcao u luci
Southampton na Orpheus, ali inkognito. Orpheus nije bio
putnički brod, nego teretnjak na veoma lošem glasu.
Njegov je kapetan bio pijani Nizozemac pokvaren do srži,
koji ga je iznajmljivao najboljem ponuđaču. Omiljeni su
mu klijenti bili šverceri koji su željeli prijeći La Manche.
Orpheus je bio na tako zlu glasu da su ga njemački razarači
poznavali i iz samilosti ne bi potopili kad bi naletjeli na
njega. Kako bilo, krajem rata posao je počeo opadati i
lutajući Holandez, kako ga je nazivao moj djed, morao je
tražiti još mutnije poslove kako bi otplatio kockarske
dugove koji su se nagomilali posljednjih mjeseci. Čini se
da je jedne od tih noći kad ga nije pratila sreća, a takva je
bila većina, kapetan izgubio i gaće u partiji s nekim
misterom Cainom. Taj je mister Cain bio vlasnik
putujućega cirkusa. Kao naplatu duga mister Cain je tražio
od Nizozemca da čitavu cirkusku troupe ukrca i inkognito
prebaci na drugu stranu Kanala. Ali naravno da je mister
Cain skrivao još nešto osim jednostavnih šatora i htio je to
što prije ukloniti, naravno ilegalno. Nizozemac je pristao.
Kojeg je izbora imao? Morao je to učiniti, ili bi odmah
izgubio brod."
"Samo malo", prekinuo ga je Max. "Kakve je veze imao
tvoj djed sa svim tim?"
"Sad prelazim na to", nastavio je Roland. "Kao što sam
rekao, taj mister Cain, iako mu to nije bilo pravo ime, krio
je mnogo toga. Moj ga je djed pratio već neko vrijeme.
Imali su neraščišćene račune i moj je djed mislio da će ako
mister Cain i njegovi pomagači prijeđu Kanal, mogućnost
da ih ulovi ispariti zauvijek."
"Zato se ukrcao na Orpheus?" upitao je Max. "Kao
slijepi putnik?"
Roland je kimnuo.
"Nešto ne razumijem", rekla je Alicia. "Zašto nije javio
policiji? Bio je inženjer, ne žandar. Kakav je neriješeni
račun imao s tim misterom Cainom?"
"Mogu li dovršiti priču?" upitao je Roland.
Max i njegova sestra istovremeno su kimnuli.
"Dobro. U svakom slučaju, ukrcao se", nastavio je
Roland. "Orpheus je isplovio u podne i trebao stići na
odredište u gluho doba noći, ali situacija se zakomplicirala.
Nakon ponoći digla se oluja i vratila brod na obalu.
Orpheus se zabio u stijene litice i potonuo u nekoliko
minuta. Moj se djed spasio jer je bio skriven u čamcu za
spašavanje. Ostali su se utopili."
Max je progutao slinu.
"Hoćeš reći da su njihova tijela još dolje?"
"Ne", odgovorio je Roland. "Sutradan u svitanje magla
se satima vukla obalom. Mjesni su ribari našli djeda bez
svijesti na ovoj plaži. Kad se magla razišla, nekoliko
ribarskih brodica pregledalo je mjesto brodoloma. Nikad
nisu našli nijedno tijelo."
"Ali onda..." prekinuo ga je Max tiho.
Roland mu je pokretom pokazao neka ga pusti da
nastavi.
 "Odveli su moga djeda u seosku bolnicu i ondje je bio u
deliriju nekoliko dana. Kad se oporavio, odlučio je da će u
znak zahvalnosti za to kako su se ponijeli prema njemu,
sagraditi svjetionik na vrhu litice kako bi spriječio da se
takva nesreća ponovi. S vremenom je postao čuvar
svjetionika."
Troje je prijatelja ostalo u tišini gotovo pet minuta
nakon što su čuli Rolandovu priču. Napokon, ovaj potonji
izmijenio je pogled s Alicijom i onda s Maxom.
"Rolande", rekao je Max trudeći se naći riječi koje neće
povrijediti njegova prijatelja, "nešto u toj priči ne klapa.
Mislim da ti djed nije sve ispričao."

Roland je nekoliko sekunda šutio. Onda je, uz blagi

osmijeh na usnama, pogledao brata i sestru te kimnuo,
veoma polagano, nekoliko puta.
"Znam", promrmljao je. "Znam."

***

Irina je osjetila kako joj ruke trnu dok je pokušavala

nasilu okrenuti kvaku, bez ikakva rezultata. Bez daha se
okrenula i svom snagom nasrnula navrata sobe. Nije
mogla, a da ne prikuje pogled za ključ koji se okretao u
ključanici ormara.
Napokon, ključ je zastao i poguran nevidljivim prstima
pao na pod. Vrlo polagano vrata ormara počela su se
otvarati. Irina je pokušala vrisnuti, ali osjetila je da nema
zraka ni da šapne.
 Iz polusjene ormara javila su se dva sjajna i poznata
oka. Irina je uzdahnula. Bio je to mačak. Bio je to samo
njezin mačak. Na sekundu je pomislila da će joj srce stati
od silne panike. Kleknula je kako bi podigla mačka i tad je
uočila da je iza njega, u dnu ormara, još netko. Mačak je
otvorio ždrijelo te ispustio mukli i prodorni pisak, poput
kakve zmije, pa se opet zavukao u tamu, sa svojim
gospodarom. Dašak svjetla upalio se u tami i dva su se oka,
blistava poput sjajnoga zlata, prikovala uz njezine oči dok
su oni glasovi zajedno izgovarali njezino ime. Irina je
vrisnula svom snagom, bacila se na vrata, koja su popustila
pod njezinim pritiskom, i pala na pod hodnika. Ne časeći ni
časa, stuštila se stubama osjećajući hladan dah onih
glasova za vratom.
U djeliću sekunde Andrea Carver oduzeto je promatrala
svoju kćer Irinu kako skače s vrha stuba dok joj je lice
preplavljeno panikom. Viknula je njezino ime, ali bilo je
prekasno. Malena se svom težinom skotrljala do zadnje
stepenice. Andrea Carver pohitala je prema malenoj i uzela
joj glavu u ruke. Kapljica krvi prolazila je čelom. Opipala
joj je vrat i osjetila slab puls. Boreći se protiv histerije,
Andrea Carver podigla je kćerino tijelo i pokušavala
smisliti što bi trebala učiniti u tom trenutku.
Dok je najgorih pet sekunda u njezinu životu beskrajno
sporo prolazilo pred njezinim očima, Andrea Carver
podigla je pogled prema vrhu stuba. S najviše ju je stube
pozorno promatrao Irinin mačak. Izdržala je djelić sekunde
okrutna i podrugljiva osmijeha životinje pa se, osjećajući
kako joj kćerino tijelo podrhtava na rukama, trgnula i
odjurila na telefon.
 Sedmo poglavlje

Kad su Max, Alicia i Roland došli do kuće na plaži,

liječnikov je auto još bio ondje. Roland je uputio Maxu
upitni pogled. Alicia je skočila s bicikla i otrčala do
trijema, svjesna da nešto nije u redu. Maximilian Carver, sa
staklenim očima i blijedim licem, dočekao ih je na vratima.
"Što se dogodilo?" promrmljala je Alicia. Otac ju je
zagrlio. Alicia je dopustila da je ruke Maximiliana Carvera
obgrle i osjetila njihov drhtaj.
"Irina je imala nezgodu. U komi je. Čekamo kola Hitne
pomoći da je odvezu u bolnicu." "Mama je dobro?"
zacviljela je Alicia. "Unutra je. S Irinom i liječnikom.
Ovdje se više ništa ne može učiniti", odgovorio je urar
šupljim, umornim glasom.
Roland, tih i nepokretan podno trijema, progutao je
slinu.
"Hoće li biti dobro?" upitao je Max, misleći kako
pitanje zvuči glupo u tim okolnostima.

"Ne znamo", promrmljao je Maximilian Carver,

bezuspješno im se pokušavajući nasmiješiti, pa ponovno
ušao u kuću. "Idem vidjeti treba li tvoja majka što."
Troje prijatelja ostalo je ukopano na trijemu, tiho poput
grobova. Nakon nekoliko sekunda Roland je prekinuo
šutnju.
"Žao mi je..."
Alicia je kimnula. Ubrzo su se na putu pomolila kola
Hitne pomoći i približila kući. Liječnik im je krenuo
ususret. Za nekoliko minuta dva su bolničara ušla u kuću i
izvukla Irinu na nosilima, umotanu u deku. Max je u
prolazu uhvatio pogledom lice mlađe sestre, blijedo kao
kreč, i osjetio kako mu je želudac skliznuo u noge. Andrea
Carver, sa zgrčenim licem te natečenim i crvenim očima,
uspela se u kola Hitne pomoći i uputila posljednji, očajan
pogled prema Aliciji i Maxu. Bolničari su otrčali na svoja
mjesta. Maximilian Carver prišao je djeci.
"Ne sviđa mi se ideja da ostanete sami. U selu ima mali
hotel; možda..."
"Sve će biti u redu, tata. Ne brini se zbog toga",
odgovorila je Alicia.
"Nazvat ću poslije iz bolnice i ostavit ću vam broj. Ne
znam koliko nas neće biti. Ne znam ima li..."
"Idi, tata", upala mu je Alicia u riječ grleći oca. "Sve će
biti u redu."
Maximilian Carver iscijedio je posljednji smiješak
između suza i popeo se u kola. Troje je prijatelja u tišini
promatralo svjetla vozila koje se gubilo u daljini dok su
posljednje zrake sunca umirale na purpurnom platnu
sumraka.

"Sve će biti u redu", ponovila je Alicia za sebe.

***

Nakon što su pribavili suhu odjeću (Alicia je posudila

Rolandu stare očeve hlače i košulju), iščekivanje prvih
vijesti bilo je beskonačno. Nasmiješeni mjeseci na
brojčaniku Maxova sata pokazivali su nekoliko minuta do
dvadeset tri sata kad je zazvonio telefon. Alicia, koja je
sjedila između Rolanda i Maxa na stubama trijema, ustala
je u skoku i utrčala u kuću. Prije nego što je telefon
odzvonio drugi put, digla je slušalicu pa kimajući
pogledala Maxa i Rolanda.
"Dobro", rekla je nakon nekoliko sekunda. "Kako je
mama?"
Max je mogao čuti mrmljanje očeva glasa preko
telefona.

"Bez brige", rekla je Alicia. "Ne. Nema potrebe. Da, bit

ćemo dobo. Nazovi ujutro."
Alicia je zastala i kimnula.
"Hoću", potvrdila je. "Laku noć, tata."
Spustila je slušalicu i pogledala brata.
"Irina je na promatranju", objasnila je. "Liječnici su
rekli da ima potres mozga, ali još je u komi. Kažu da će se
oporaviti."
"Sigurno su to rekli?" upitao je Max. "A mama?"
"Možeš zamisliti. Ondje će prespavati. Mama ne želi ići
u hotel. Nazvat će opet ujutro u deset."
"A što sad?" upitao je stidljivo Roland.
Alicia je slegnula ramenima i pokušala namjestiti
umirujući smiješak na licu.
"Je li tko gladan?" upitala je dječake.
Max se iznenadio kad je otkrio da je gladan. Alicia je
uzdahnula i uputila im umoran smiješak.
 "Mislim da će nam svima dobro doći večera", zaključila
je. "Je li tko protiv?"
Za nekoliko minuta Max je pripremio sendviče dok je
Alicia cijedila limune za limunadu.
Troje je prijatelja večeralo na klupici na trijemu, pod
blagom svjetlošću žućkastoga fenjera koji se njihao na
noćnom povjetarcu obavijen titravim oblakom noćnih
leptira. Pred njima se puni mjesec uzdizao nad morem i
davao njegovoj površini izgled beskonačnoga jezera od
ražarena metala.
Povečerali su u tišini, promatrajući more i slušajući
mrmor valova. Kad su smazali sendviče i limunadu, troje je
prijatelja izmijenilo sudionički pogled.
"Sumnjam da ću večeras oka sklopiti", rekla je Alicia
uspravljajući se i promatrajući obzor na moru.
"Sumnjam da će itko od nas moći", potvrdio je Max.
"Imam ideju", rekao je Roland s mangupskim
osmijehom na usnama. "Jeste li se kad kupali noću?"
"Ti se šališ?" napao ga je Max.
Bez ijedne riječi Alicia je, sjajnim i tajanstvenim očima,
pogledala dvojicu dječaka i mirno se zaputila prema plaži.
Max je nijemo promatrao sestru kako stupa na pijesak i ne
osvrćući se skida haljinu od bijeloga pamuka.
Alicia je zastala nekoliko sekunda na rubu mora, s
blijedom kožom i sjajnim očima pod iščezavajućom i
plavičastom svjetlošću mjesečine, i onda, sasvim polagano,
njezino je tijelo uronilo u onu neizmjernu baru od
svjetlosti.
 "Ne dolaziš, Max?" upitao je Roland prateći Alicijine
stope u pijesku.
Max je u tišini odmahnuo glavom, promatrajući kako
njegov prijatelj zaranja u more, i začuo sestrin smijeh
između šapata mora.
Stajao je ondje u tišini pokušavajući shvatiti rastužuje li
ga ta opipljiva električna struja koja kao da vibrira između
Rolanda i njegove sestre, ta veza koja je izmicala svakoj
definiciji i iz koje je on bio isključen. Dok ih je gledao
kako se igraju u vodi, Max je znao, vjerojatno prije nego
što su sami to shvatili, da se među njima gradi bliska veza
koja će ih toga ljeta povezati poput neumitne sudbine.
Razmišljajući o tome, u misli su mu došle sjene rata koji
se odvijao tako blizu, a ipak tako daleko od te plaže, rata
bez lica koji će veoma brzo pozvati njegova prijatelja
Rolanda, a možda i njega. Razmišljao je i o tome što se
događalo tijekom toga dugog dana, od fantazmagorične
vizije Orpheusa ispod mora preko Rolandove priče u kolibi
na plaži do Irinine nezgode. Daleko od Alicijina i
Rolandova smijeha, duboki nemir ovladao je njegovom
dušom. Osjećao je da, prvi put u njegovu životu, vrijeme
teče brže nego što želi i da više ne može pobjeći u san iz
prethodnih godina. Kolo sreće počelo se okretati, ali ovaj
put on nije bacio kockice.

Malo poslije, uza svjetlost improvizirane lomače u pijesku,

Alicia, Roland i Max prvi su put razgovarali o onome što
im se svima već satima motalo glavom. Zlaćano svjetlo
plamena odražavalo se na vlažnu i sjajnu Alicijinu i
Rolandovu licu. Max ih je pozorno promatrao i odlučio
progovoriti.
 "Ne znam kako da to objasnim, ali mislim da se nešto
događa", počeo je. "Ne znam što, ali previše je slučajnosti.
Kipovi, taj simbol, brod..."
Max je čekao da mu počnu proturječiti ili da ga umire
razumnim riječima koje on nije uspijevao naći te ga uvjere
da je njegov nemir samo plod predugog dana u kojem se
dogodilo previše toga što je on shvatio previše ozbiljno.
Ipak, ništa se od toga nije dogodilo. Alicia i Roland
kimnuli su u tišini, ne odvajajući pogled od vatre.
"Ti si sanjala toga klauna, zar ne?" upitao je Max.
Alicia je kimnula.
"Ima nešto što vam nisam rekao", nastavio je Max.
"Sinoć, kad ste svi otišli spavati, opet sam pogledao film
koji je Jacob Fleischmann snimio u vrtu s kipovima. Prije
dva dana bio sam ondje. Kipovi su bili u drugom položaju,
ne znam... Kao da su se pomaknuli. Ono što sam vidio nije
ono što se vidi u filmu."
Alicia je pogledala Rolanda, koji je omamljeno gledao
ples plamičaka u vatri.
"Rolande, djed ti nikad nije govorio o tome?"
Dječak je djelovao kao da nije čuo pitanje. Alicia je
položila ruku na Rolandovu i on je podigao pogled.
"Sanjam toga klauna svako ljeto, od svoje pete godine",
rekao je tanašnim glasom.
Max je pročitao strah na prijateljevu licu.
"Mislim da ćemo morati porazgovarati s tvojim djedom,
Rolande", rekao je Max.
Roland je blago kimnuo.
"Sutra", obećao je gotovo nečujnim glasom. "Sutra."
 Osmo poglavlje

Malo prije svitanja Roland je ponovno sjeo na bicikl i

odvezao se do kuće kraj svjetionika. Dok se vozio cestom
uz plažu, blijeda je jantarna svjetlost počela bojiti svod s
niskim oblacima. Njegove su misli gorjele nemirom i
uzbuđenjem. Ubrzao je do granica svojih mogućnosti, uz
uzaludnu nadu da će tjelesna kazna ublažiti tisuću pitanja i
strahova koji su ga udarali iznutra.
Kad je prošao zaljev s lukom i nakon što je krenuo
prema puteljku koji se uspinjao k svjetioniku, Roland je
zaustavio bicikl i povratio dah. Na vrhu litice snop
svjetlosti iz svjetionika kroz maglu je poput vatrenoga noža
rezao posljednje noćne sjene. Znao je da je djed još uvijek
ondje, da čeka u tišini, i da neće ostaviti svoje mjesto dok
noć potpuno ne uzmakne pred svjetlošću zore. Godinama
je Roland živio s tom bolesnom starčevom opsjednutošću
ne preispitujući ni razlog ni logiku njegova ponašanja. Bilo
je to jednostavno nešto što je prihvatio kao dijete, još jedna
strana njegova svakodnevnog života, i naučio je ne
pridavati mu važnost.
Ipak, s vremenom je Roland počeo shvaćati da starčeva
priča ne drži vodu. Ali nikad do toga dana nije tako jasno
shvaćao da mu je djed lagao ili barem da mu nije rekao
istinu. Nije ni trenutka sumnjao u starčevo poštenje.
Zapravo, djed mu je s godinama polako otkrivao komad po
komad te čudne slagalice, čije je središte sad bilo tako
jasno: vrt s kipovima. Neki put riječima izgovorenima u
snu-, drugi put, mnogo više, nepotpunim odgovorima na
pitanja koja je Roland postavljao. Na neki je način
naslućivao da njegov djed drži tu tajnu po strani kako bi ga
zaštitio. Ipak, činilo se da to blaženo doba dolazi kraju, a
trenutak suočavanja s istinom bio je sve bliže.
Ponovno se počeo kretati dok je načas pokušao odagnati
tu temu iz svojih misli. Bio je predugo budan i njegovo je
tijelo počelo odavati umor. Kad je došao do kućice kraj
svjetionika, naslonio je bicikl na ogradu i ušao u kuću ne
trudeći se upaliti svjetlo. Uspeo se stubama do svoje sobe i
svom se težinom srušio na krevet.
S prozora sobe mogao je vidjeti svjetionik, koji se
uzdizao kojih trideset metara od kuće, i nepomični djedov
obris kako se nazire kroz staklo promatračnice. Zatvorio je
oči i pokušao zaspati.
Događaji od toga dana prolazili su mu glavom, od
spuštanja pod more i Orpheusa do nesreće Alicijine i
Maxove malene sestre. Roland je mislio da je čudno i
istovremeno utješno shvatiti kako ih je samo nekoliko sati
druženja toliko povezalo. Kad je u samoći svoje sobe
pomislio na brata i sestru, osjetio je kao da su mu od toga
dana oni najbliskiji prijatelji, drugovi s kojima će dijeliti
sve svoje tajne i nemire.
Uvjerio se da mu sama pomisao na njih ulijeva sigurnost
i osjećaj da nije sam te da kao odgovor na to osjeća
odanost i zahvalnost zbog toga nevidljivog pakta koji kao
da ih je povezao te noći na plaži.
Kad je napokon umor savladao uzbuđenje
nagomilavano čitavoga dana, posljednje Rolandove misli
dok je padao u dubok i okrepljujući san nisu bile povezane
s tajanstvenom nesigurnošću koja se nadvila nad njih ni
mračnom mogućnošću da te jeseni bude pozvan u vojsku.
Te noći Roland je blaženo zaspao u naručju vizije koja će
ga pratiti do kraja života: Alicia, obavijena tek
mjesečinom, uranjala je svoju bijelu kožu u more od
srebrne svjetlosti.
Danje počeo pod plaštem od tamnih i prijetećih oblaka
koji su se širili s one strane obzora, propuštajući slabašnu i
izmagličastu svjetlost koja je podsjećala na hladan zimski
dan. Naslonjen na metalnu balustradu svjetionika, Victor
Kray promatrao je zaljev pod svojim nogama i pomislio
kako su ga godine u svjetioniku naučile da prepozna čudnu
i tajanstvenu usahlu ljepotu tih olovnih dana odjevenih u
nevrijeme koji su nagoviještali rađanje ljeta na obali.
S promatračnice svjetionika selo je poprimalo neobičan
izgled makete koju je pomno sagradio neki kolekcionar.
Tamo dalje, prema sjeveru, plaža se širila poput neprekidne
bijele linije. Za dana jakoga sunca s mjesta s kojeg je sad
promatrao Victor Kray jasno se pod morem mogla nazreti
olupina Orpheusa, kao da je posrijedi ogromni mehanički
fosil nasukan u pijesku.
Toga se jutra more ipak zibalo kao tamno jezero bez
dna. Dok je proučavao neprobojnu površinu oceana, Victor
Kray pomislio je na posljednjih dvadeset pet godina
provedenih u tom svjetioniku koji je sam sagradio. Kad se
osvrnuo, osjetio je svaku tu godinu kao tešku ploču na
svojim ramenima.
S vremenom ga je potajna tjeskoba zbog toga
beskrajnog iščekivanja nagnala da pomisli kako je sve
možda bila iluzija i da ga je njegova tvrdokorna
opsjednutost pretvorila u čuvara pred prijetnjom koja je
postojala samo u njegovoj mašti. Ali, još jedanput, snovi su
se vratili. Napokon, duhovi prošlosti probudili su se iz
obamrlosti dugih godina i ponovno su prolazili hodnicima
njegovih misli. A s njima se vratio i strah da je odveć star i
slab da se suoči sa starim neprijateljem.
Već je godinama spavao jedva malo više od dva ili tri
sata dnevno; ostatak vremena provodio je gotovo sam u
svjetioniku. Njegov unuk Roland običavao je nekoliko noći
tjedno spavati u svojoj kolibi na plaži i nije bilo čudno da
katkad, gotovo danima, jedva da su provodili nekoliko
minuta skupa. To udaljavanje od vlastitog unuka, na koje
se Victor Kray samovoljno osudio, omogućivalo mu je
barem malo duševnoga mira jer je bio siguran da je bol
koju osjeća što te godine mladićeva života ne može
provesti s njim cijena koju mora platiti za buduću
Rolandovu sigurnost i sreću.
Unatoč svemu svaki put kad bi s tornja svjetionika vidio
kako dječak zaranja u more zaljeva kraj olupine Orpheusa,
osjećao je da mu se ledi krv. Nije htio da Roland sazna ono
te je još od njegova djetinjstva na njegova pitanja o brodu i
prošlosti odgovarao pokušavajući ne lagati i istovremeno
mu ne reći pravi tijek događaja. Jučer, dok je promatrao
Rolanda i njegovo dvoje prijatelja na plaži, pitao se je li
možda strašno pogriješio.
Te su ga misli zadržale u svjetioniku mnogo dulje nego
što je jutrima običavao ostati. Obično bi se vratio kući prije
osam. Victor Kray pogledao je na svoj sat i uvjerio se da je
već prošlo deset i pol. Spustio se niz metalnu spiralu tornja
i zaputio prema kući kako bi iskoristio one rijetke sate sna
koje mu je tijelo dopuštalo. Putem je ugledao Rolandov
bicikl i shvatio da je dječak onamo došao spavati.
Kad je ušao u kuću, pokušavajući ne bučiti kako ne bi
ometao unukov san, otkrio je da ga Roland čeka sjedeći u
jednom od onih starih naslonjača u blagovaonici.
 "Nisam mogao spavati, djede", rekao je smiješeći se
starcu. "Spavao sam nekoliko sati kao klada i onda sam se
iznenada probudio i više nisam mogao zaspati."
"Znam kako je to", odgovorio je Victor Kray, "ali znam
nepogrešiv trik."
"Koji?" upitao je Roland.
Starac je pokazao svoj lupeški smiješak, od kojeg je
izgledao sedamdeset godina mlađi.
"Kuhanje. Jesi li gladan?"
Roland je razmislio o pitanju. Činjenica je da mu je
prizor prepečenca s maslacem, marmeladom i jajima na
oko izazivao golicanje u želucu. Kimnuo je bez mnogo
razmišljanja.
"Dobro", rekao je Victor Kray. "Ti ćeš biti pomoćnik.
Idemo!"
Roland je pratio djeda do kuhinje i počeo slijediti
starčeve upute.
"S obzirom na to da sam inženjer", objasnio je Victor
Kray, "peći ću jaja. Ti pripremi prepečenac."
Za nekoliko minuta djed i unuk uspjeli su ispuniti
kuhinju dimom i natopiti kuću neodoljivim mirisom tek
pripremljenog doručka. Onda su sjeli sučelice za kuhinjski
stol i nazdravili svaki sa svojom čašom svježega mlijeka.
"Doručak za ljude koji moraju rasti", našalio se Victor
Kray napadajući hinjeno pohlepno svoj prvi prepečenac.
"Jučer sam bio na brodu", gotovo je promrmljao Roland
spuštajući pogled.
 "Znam", rekao je te se nastavio smiješiti i žvakati. "Ima
li kakvih novosti?"
Roland je dvojio sekundu, spustio čašu mlijeka i
pogledao starca, koji je pokušavao zadržati nasmiješeni i
bezbrižni izraz.
"Mislim da se događa nešto ružno, djede", rekao je
napokon, "nešto što ima veze s kipovima."
Victor Kray osjetio je kako mu se stvara čelična knedla
u želucu. Prestao je žvakati i ostavio prepečenac napola
pojeden.
"Taj moj prijatelj Max nešto je vidio", nastavio je
Roland.
"Gdje živi tvoj prijatelj?" upitao je starac mirnim
glasom.
"U staroj Fleischmannovoj kući na plaži."

Victor Kray polagano je kimnuo.

"Rolande, reci mi sve što ste ti i tvoji prijatelji vidjeli.
Molim te."
Roland je slegnuo ramenima i ispričao sve slučajnosti u
posljednja dva dana, otkad je upoznao Maxa do noći koja
je upravo završila.
Kad je završio svoju priču, pogledao je djeda
pokušavajući mu pročitati misli. Starac mu je sasvim
ravnodušno uputio umirujući osmijeh.
"Dovrši doručak, Rolande", rekao mu je.
"Ali..." pobunio se dječak.
 "Poslije, kada dovršiš, otiđi po svoje prijatelje i dovedi
ih ovamo", objasnio je starac. "Moramo porazgovarati."

***

U 11.34 toga jutra Maximilian Carver nazvao je iz

bolnice kako bi djeci javio posljednje novosti. Malena Irina
polagano se oporavljala, ali liječnici se još nisu usuđivali
reći da je izvan opasnosti. Alicia se uvjerila da je očev glas
odražavao određeni spokoj te da je najgore prošlo.
Pet minuta nakon toga telefon je ponovno zazvonio.
Ovaj je put bio Roland, koji je zvao iz seoske kavane. U
podne će se sastati u svjetioniku. Kad je Alicia poklopila
slušalicu, zadivljeni pogled koji joj je Roland uputio
prethodne noći na plaži vratio joj se u misli. Nasmiješila se
sama sebi i izašla na trijem kako bi Maxu priopćila novosti.
Nazrela je obrise brata kako sjedi u pijesku s pogledom
uprtim u more. Na obzoru su prvi odsjevi električne oluje
zapalili iskru svjetlosti na nebeskom svodu. Alicia je otišla
do obale i sjela kraj Maxa. Hladan jutarnji zrak grizao joj
je kožu i poželjela je da je ponijela debelu vestu.
"Zvao je Roland", rekla je Alicia. "Njegov nas djed želi
vidjeti."

Max je kimnuo u tišini, ne odvajajući pogled od mora.

Zraka sunca koja je pala na ocean prepolovila je liniju
neba.
"Sviđa ti se Roland, ha?" upitao je Max igrajući se
šakom pijeska među prstima.
Alicia je nekoliko sekunda razmatrala bratovo pitanje.
 "Da", odgovorila je. "Mislim da se i ja sviđam njemu.
Zašto, Max?"
Max je slegnuo ramenima i bacio šaku pijeska prema
crti do koje su dolazili valovi.
"Ne znam", rekao je Max. "Mislio sam na ono što je
rekao o ratu i sve to. Da će ga možda nakon ljeta
regrutirati... No, svejedno. Pretpostavljam da to nije moja
stvar."
Alicia se okrenula mlađemu bratu i potražila njegov
neodređeni pogled. Dizala je obrve jednako kao i
Maximilian Carver, a njezine su sive oči odražavale, kao i
uvijek, gomilu živaca zakopanih tik ispod kože.
Alicia je obgrlila rukom Maxova ramena i poljubila ga u
obraz.
"Idemo unutra", rekla je otresajući pijesak koji joj se
zalijepio za haljinu. "Ovdje je hladno."
 Deveto poglavlje

Kad su došli do podnožja puta koji je vodio do

svjetionika, Max je osjetio da su mu mišići nogu u sekundi
postali poput maslaca. Prije polaska Alicia se ponudila da
uzme drugi bicikl, koji je još počivao u sjeni garaže, ali
Max je odbacio ideju nudeći se da je poveze kao što ju je
Roland vozio jučer. Kilometar nakon toga Max je počeo
žaliti zbog svojega junačenja.
Kao da je naslutio njegovu patnju tijekom dugačkoga
puta, njegov prijatelj Roland čekao je na biciklu na samom
početku puta. Kad ga je ugledao, Max je zastao i pustio
sestru da siđe. Duboko je disao pa izmasirao mišiće,
zgrčene od napora.
"Mislim da si se skupio za četiri-pet centimetara", rekao
je Roland.
Max je odlučio da neće trošiti dah odgovarajući na šalu.
Alicia se bez riječi uspela na Rolandov bicikl pa su
ponovno krenuli. Max je čekao nekoliko sekundi prije nego
što je počeo ponovno okretati pedale uzbrdo. Znao je na što
će potrošiti prvu plaću: na motocikl.

***

Malena blagovaonica kuće kraj svjetionika mirisala je

po svježe skuhanoj kavi i duhanu za lulu. Pod i zidovi bili
su od tamnoga drva i osim ogromne police za knjige i
nekoliko pomorskih predmeta, kojima Max nije mogao
odrediti namjenu, jedva da je bilo ikakvih uresa. Kamin za
loženje drva i stol prekriven plaštem od tamnoga velura
okružen starim naslonjačima od izblijedjele kože bili su
jedini raskošni predmeti kojima se Victor Kray okružio.
Roland je pokazao prijateljima da sjednu u naslonjače
pa se smjestio na drveni stolac između njih. Čekali su pet
minuta, ne prozborivši ni riječ, dok su se starčevi koraci
čuli s gornjega kata.
Napokon se stari svjetioničar ukazao. Nije izgledao
onako kako ga je Max zamišljao. Victor Kray bio je
srednje visine, blijede puti i bujne srebrnkaste kose koja je
uokvirivala lice koje nije odavalo njegovu pravu dob.
Zelene i prodorne oči polagano su prešle licima brata i
sestre, kao da im pokušava pročitati misli. Max se
nervozno nasmiješio pred starčevim ispitivačkim
pogledom. Victor Kray uzvratio mu je prijaznim
osmijehom, koji mu je osvijetlio lice.
"Vi ste moji prvi gosti u mnogo godina", rekao je
svjetioničar sjedajući u jedan od naslonjača. "Oprostite mi
na manirama. Kad sam bio klinac, mislio sam da je sve to s
ljubaznošću nenadmašiva glupost. I dalje to mislim."
"Mi nismo klinci, djede", rekao je Roland.
"Svi mlađi od mene su klinci", odgovorio je Victor
Kray. "Ti si sigurno Alicia. A ti Max. Ne trebam biti
posebno lukav da to zaključim, ha?"
Alicia se toplo nasmiješila. Nije ga poznavala ni dvije
minute, ali starčevo lupeško držanje bilo joj je očaravajuće.
Max je pak proučavao čovjekovo lice pokušavajući ga
zamisliti desetljećima zatvorena u tom svjetioniku, kako
čuva tajnu Orpheusa.
 "Znam što mislite", objasnio je Victor Kray. "Je li istina
sve što smo vidjeli posljednjih dana ili mislimo da smo to
vidjeli? Zapravo, nikad nisam ni pomišljao da će doći
trenutak kad ću s nekim razgovarati o toj temi, čak ni s
Rolandom. Ali uvijek se dogodi suprotno od onoga što
očekujemo, nije li tako?"
Nitko mu nije odgovorio.
"U redu. Prijeđimo na stvar. Prvo mi recite sve što
znate. Kad kažem sve, mislim sve. Uključujući i pojedinosti
koje vam se mogu činiti beznačajne. Sve. Jasno?"
Max je pogledao drugove. "Da ja počnem?" predložio
je. Alicia i Roland su kimnuli. Victor Kray dao mu je znak
da počne s pričom.

***

U idućih pola sata Max je bez stanke pripovijedao sve

čega se sjećao, pod pozornim pogledom starca, koji je
slušao njegove riječi bez imalo nevjerice i, kao što je Max
očekivao, bez imalo čuđenja.
Kad je Max dovršio priču, Victor Kray uzeo je lulu i
pažljivo je pripremio.
"Nije loše", promrmljao je. "Nije loše..."
Svjetioničar je zapalio lulu, i oblak slatkastoga dima
preplavio je sobu. Victor Kray polagano je povukao dim
posebnoga duhana te se opustio u svojem naslonjaču. Onda
je, pogledavši u oči troje djece, počeo govoriti...
 ***

"Ujesen ću napuniti sedamdeset dvije godine i iako mi

ostaje utjeha da ne izgledam tako, svaku od tih godina
osjećam kao ploču na leđima. S godinama vidiš neke
stvari. Na primjer sad znam da je čovjekov život u osnovi
podijeljen na tri razdoblja. Prvo, kad čovjek i ne razmišlja
da će ostarjeti, ni da vrijeme prolazi, ni da od prvoga dana,
kad se rodimo, kročimo prema jedinom kraju. Kad prođe
prva mladost, počinje drugo razdoblje, u kojem čovjek
počinje shvaćati krhkost vlastitog života, i ono što je u
početku samo nespokoj raste u nama poput mora
nedoumica i nesigurnosti koje nas prate ostatak života. I
konačno, na kraju života, počinje treće razdoblje,
prihvaćanje stvarnosti te kao posljedica toga pomirenost i
iščekivanje. Tijekom svoga postojanja upoznao sam mnogo
ljudi koji su ostali čvrsto vezani uz neko od tih razdoblja i
nikad ih nisu uspjeli prevladati. To je nešto užasno."
Victor Kray uvjerio se da ga troje djece pozorno i u
tišini promatra, ali svaki od tih pogleda kao da je pitao o
čemu on govori. Zastao je kako bi povukao dim iz lule i
nasmiješio se svojoj malenoj publici.
"To je put koji svatko od nas mora naučiti proći sam,
moleći Boga da mu pomogne da ne skrene s njega prije
nego što dođe do kraja. Da smo svi na početku svoga
života u stanju shvatiti ovo što se čini tako jednostavno,
dobar dio jada i muka na ovome svijetu nikad se više ne bi
ponovio. Ali i to je jedan od velikih paradoksa univerzuma,
ta nam je milost udijeljena tek kad je prekasno. Kraj
lekcije.
Pitate se zašto vam objašnjavam sve to. Reći ću vam.
Katkad, u jednome od milijun primjera, dogodi se da netko
veoma mlad shvati da je život put bez povratka i odluči da
ta igra nije za njega. Kao kad odlučiš varati u igri koja ti se
ne sviđa. U većini te slučajeva otkriju, i varanje je gotovo.
Ali u nekim slučajevima varalica istjera svoje. A kad se
umjesto kockama i kartama igra životom i smrću, taj
varalica postaje veoma opasan.
Prije mnogo vremena, kad sam bio vaših godina, život
je spojio moju sudbinu s jednim od najvećih varalica koji
je kročio na ovaj svijet. Nikad nisam saznao njegovo pravo
ime. U siromašnoj četvrti u kojoj sam živio sva su ga djeca
poznavala kao Caina. Drugi su ga zvali Princ Magle jer je,
kako se naklapalo, uvijek izranjao iz guste magle koja je
prekrivala noćne uličice i prije svitanja ponovno nestajao u
mraku.
Cain je bio mlad i naočit mladić čije porijeklo nitko nije
znao objasniti. Svaku je noć u jednoj od uličica četvrti Cain
okupljao odrpanu djecu prekrivenu prljavštinom i čađom iz
tvornica i predlagao im pakt. Svatko je mogao poželjeti
želju i on će je ostvariti.

Zauzvrat Cain je tražio samo jedno: apsolutnu odanost.

Jedne noći Angus, moj najbolji prijatelj, odveo me na
jedno od tih Cainovih okupljanja s djecom iz četvrti. Taj je
Cain bio obučen kao gospodin iz opere i uvijek se smiješio.
Oči kao da su mu mijenjale boju u polumraku, a glas mu je
bio težak i odmjeren. Djeca su tvrdila da je Cain čarobnjak.
Ja, koji nikad nisam vjerovao ni riječ od svih tih priča koje
su u našoj četvrti kolale o njemu, te sam se noći bio
spreman narugati navodnom čarobnjaku. Ipak, sjećam se,
pred njim se svaka naznaka poruge raspršila u zraku. Čim
sam ga ugledao, prvo sam osjetio strah i, za svaki slučaj,
pazio sam da ne progovorim ni riječ. Te noći mnogi su
dječaci iz ulice izrekli svoje želje Cainu. Kad su svi bili
gotovi, Cain je uputio svoj ledeni pogled prema kutu u
kojem smo stajali moj prijatelj Angus i ja. Upitao nas je
imamo li kakvu želju. Ja sam ostao ukopan, ali Angus je,
na moje iznenađenje, progovorio. Njegov je otac toga dana
izgubio posao. Ljevaonica u kojoj je radila velika većina
odraslih iz četvrti otpuštala je radnike i mijenjala ih
strojevima, koji su radili dulje i nisu otvarali usta. Prvi su
na ulici završili najsvadljiviji predvodnici među radnicima.
Angusov otac zadovoljavao je sve kriterije.
Od toga popodneva podizanje Angusa i petorice
njegove braće, koji su se stiskali u bijednoj kući od opeke
trule od vlage, bilo je nemoguće. Angus je tanašnim
glasom iznio Cainu svoju želju: da njegova oca ponovno
prime u ljevaonicu. Cain je kimnuo i, kao što su mi
prethodno rekli, ponovno se zaputio prema magli,
nestajući. Sutradan je Angusov otac sasvim neobjašnjivo
opet pozvan na posao. Cain je održao riječ.
Dva tjedna nakon toga Angus i ja vraćali smo se noću
kući nakon što smo bili na putujućem sajmu koji se
smjestio u okolici grada. Kako ne bismo odveć zakasnili,
odlučili smo krenuti prečacem i pratiti stare napuštene
tramvajske tračnice. Hodali smo po mjesečini tim
zlokobnim predjelom, kad smo otkrili da iz magle izranja
silueta omotana plaštem sa zlatnom šestokrakom
zvijezdom upisanom unutar kruga i hoda prema nama
sredinom mrtve pruge. Bio je to Princ Magle. Skamenili
smo se. Cain nam se približio pa se uz uobičajeni smiješak
obratio Angusu. Objasnio mu je da je došao trenutak da mu
vrati uslugu. Angus, očito užasnut, kimnuo je. Cain je
rekao da je njegova molba jednostavna: maleno
podmirivanje računa. U to vrijeme najbogatiji čovjek u
četvrti, jedini zapravo bogat, bio je Skolimoski, poljski
trgovac koji je imao dućan s hranom i odjećom u kojem je
kupovalo čitavo susjedstvo. Angusov je zadatak bio
zapaliti dućan Skolimoskoga. Posao je trebalo obaviti
iduće noći. Angus se pokušao pobuniti, ali riječi mu nisu
doprle do grla. Bilo je nešto u Cainovim očima po čemu je
bilo sasvim jasno da nije spreman prihvatiti ništa drugo
osim apsolutne poslušnosti. Čarobnjak je otišao kako je i
došao.
Trčali smo natrag i kad sam ostavio Angusa na vratima
njegove kuće, od prestravljenoga pogleda koji je ispunjao
njegove oči stegnulo mi se srce. Sutradan sam ga tražio po
ulicama, ali nije mu bilo ni traga. Počeo sam se bojati da je
moj prijatelj naumio ispuniti kriminalni zadatak koji mu je
povjerio Cain, i kad je pala noć, odlučio sam stražariti pred
dućanom Skolimoskoga. Angus nije došao i te zore
Poljakov dućan nije izgorio. Osjećao sam se krivim jer sam
posumnjao u prijatelja i pretpostavio sam da bi bilo
najbolje da ga smirim jer, dobro ga poznajući, znao sam da
se sigurno krije u kući i trese u strahu od moguće odmazde
sablasnoga čarobnjaka. Idućega jutra zaputio sam se
njegovoj kući. Angusa nije bilo. Sa suzama u očima
njegova mi je majka rekla da ga nije bilo čitavu noć te me
zamolila da ga potražim i dovedem natrag kući.
Sa zgrčenim želucem prošao sam čitavu četvrt uzduž i
poprijeko, pregledavši svaki smrdljivi kutak. Nitko ga nije
vidio. U sumrak, iznuren i ne znajući gdje da ga više
tražim, obuzela me mračna slutnja.

Vratio sam se na staru željezničku prugu i pratio trag

tračnica koje su blago svijetlile na mjesečini u mračnoj
noći. Nisam morao predugo hodati. Našao sam svoga
prijatelja ispružena na pruzi, na istome mjestu gdje je prije
dvije noći Cain izronio iz magle. Htio sam potražiti puls,
ali moje ruke nisu na tom tijelu našle kožu. Samo led.
Tijelo moga prijatelja pretvorilo se u grotesknu figuru od
plavoga i zadimljenog leda koji se polagano topio na
napuštenim tračnicama. Maleni medaljon oko vrata
pokazivao je onaj simbol koji sam vidio otisnut na
Cafnovom plastu, šestokraku zvijezdu opkoljenu krugom.
Ostao sam uz njega dok crte njegovog lica nisu zauvijek
nestale u lokvi suza smrznutih u mraku.
Te iste noći, dok sam užasnuto shvaćao sudbinu svoga
prijatelja, dućan Skolimoskoga izgorio je u strašnom
požaru. Nikad nikomu nisam rekao što su toga dana vidjele
moje oči.
Dva mjeseca nakon toga moja se obitelj preselila na jug,
daleko odande, i vrlo brzo, dok su mjeseci prolazili, počeo
sam vjerovati da je Princ Magle samo gorka uspomena na
mračne godine koje sam proživio u sjeni tog siromašnog,
prljavog i nasilnoga grada svoga djetinjstva... Sve dok ga
nisam opet vidio i shvatio da je to bio tek početak."
 Deseto poglavlje

Moj idući susret s Princem Magle dogodio se jedne noći

kad nas je moj otac, koji je promaknut u tehničkoga
voditelja tekstilnoga pogona, sve poveo u zabavni park
podignut na drvenome molu koji je ulazio u more poput
kristalne palače obješene na nebu. Kad je pala noć, prizor
raznobojnoga svjetla s atrakcija na moru bio je očaravajući.
Nikad nisam vidio nešto tako lijepo. Moj je otac bio
razdragan: spasio je obitelj od onoga što je izgledalo kao
bijedna budućnost na sjeveru, i sad je imao položaj, bio
uvažen i imao dovoljno novca da njegova djeca uživaju u
istoj zabavi kao bilo koje dijete iz glavnoga grada. Rano
smo večerali pa nam je tata dao svakomu po nekoliko
novčića da ih potrošimo na ono što nas najviše veseli dok
su on i moja majka šetali ruku pod ruku, gurkajući se s
mještanima u odijelima i uparađenim turistima.
Bio sam opčinjen ogromnim kotačem koji se neprestano
okretao najednom kraju mola, a čiji se odraz mogao vidjeti
na nekoliko milja duž čitave obale. Otrčao sam u red za
kotač i dok sam čekao, spazio sam na nekoliko metara
odande jednu kućicu. Među tombolama i kolibama s
metama za gađanje jaka purpurna svjetlost osvjetljavala je
tajanstvenu kućicu nekoga doktora Caina, vrača,
čarobnjaka i vidovnjaka, kako je već stajalo na natpisu na
kojem je trećerazredni crtač uobličio Cainovo lice, koje je
prijeteći gledalo znatiželjnike što su se okupljali oko nove
jazbine Princa Magle. Natpis i sjene koje je purpurni fenjer
bacao na kućicu davali su mu jezovit i zloslutan izgled.
Zavjesa sa šestokrakom zvijezdom izvezena u crnome
priječila je ulazak.
 Začaran tim prizorom, izašao sam iz reda za kotač i
otišao do ulaza u kućicu. Pokušavao sam nazreti
unutrašnjost kroz uski procjep, kad se zavjesa iznenada
razmaknula i žena odjevena u crno, kože bijele poput
mlijeka i tamnih i prodornih očiju, pozvala me da uđem.
Unutra sam mogao razabrati onoga čovjeka kojega sam
dobro upoznao daleko odande pod imenom Cain, kako
sjedi iza stola pod svjetlošću petrolejke. Veliki tamni
mačak zlatnih očiju oblizivao se pod njegovim nogama.
Ne razmislivši dvaput, ušao sam i zaputio se prema
stolu, gdje me nasmiješen čekao Princ Magle. Još se
sjećam njegovoga glasa, teškog i odmjerenog, kako
izgovara moje ime preko potmulog mrmora hipnotičke
glazbe iz vergla nekog vrtuljka koji kao da je bio veoma,
veoma daleko odande..."

***

"Victore, dragi prijatelju", prošaptao je Cain. "Da nisam

vrač, rekao bih da nam sudbina želi ponovno ukrižati
putove."
"Tko ste vi?" uspio je izgovoriti mladi Victor
promatrajući krajičkom oka onu avetinjsku ženu koja se
povukla u sjenu prostorije.
"Doktor Cain. Piše na natpisu", odgovorio je Cam.
"Zabavljate se s obitelji?"
Victor je progutao slinu i kimnuo.
 "To je dobro", nastavio je čarobnjak. "Zabava je poput
laudanuma; diže nas iz bijede i boli, iako samo
kratkotrajno."
"Ne znam što je laudanum", odgovorio je Victor.
"Droga, sinko", odgovorio je Cain umorno, skrećući
pogled prema satu koji je stajao na polici desno od njega.
Victoru se učinilo da kazaljke idu u suprotnome smjeru.

"Vrijeme ne postoji, zato ga ne možemo gubiti. Jesi li

smislio svoju želju?"
"Nemam nikakvu želju", odgovorio je Victor. Cain se
nasmijao.
"Hajde, hajde. Svi imamo ne samo jednu želju, nego
stotine. A kako nam samo rijetko život pruža priliku da ih
ostvarimo." Sažaljivo je pogledao tajanstvenu ženu. "Nije
li tako, draga?"
Žena, kao kakav beživotni predmet, nije odgovorila.
"Ali ima sretnika, Victore", rekao je Cain naginjući se
preko stola, "poput tebe. Ti možeš ostvariti svoje želje,
Victore. Znaš već kako."
"Kao Angus?" podbo ga je Victor, koji je tad postao
svjestan čudne činjenice koju nije mogao odagnati iz misli:
Cain nije trepnuo, ni jedan jedini put.
"Nesreća, dragi prijatelju. Nemila nesreća", rekao je
Cain poprimajući ojađeno-preneraženi ton. "Pogrešno je
misliti da se snovi ostvaruju, a da mi ne ponudimo ništa
zauzvrat. Ne čini ti se, Victore? Recimo da ne bi bilo fer.
Angus je htio zaboraviti određene dužnosti, a to je
nedopustivo. Ali što je bilo, bilo je. Razgovarajmo o
budućnosti, tvojoj budućnosti."
 "To ste vi učinili?" upitao je Victor. "Ostvarili svoju
želju? Postali to što jeste? Što ste morali ponuditi
zauzvrat?"

Cain je izgubio svoj gmazovski osmijeh i prikovao

pogled uz Victora Kraya. Momčić se načas pobojao da će
se taj čovjek sručiti na njega, raskomadati ga. Napokon,
Cain se ponovno osmjehnuo i uzdahnuo.
"Pametan mladić. To mi se sviđa, Victore. Ipak, moraš
još ponešto naučiti. Kad budeš spreman, dođi ovamo. Znaš
kako me možeš naći. Nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti."
"Sumnjam", odgovorio je Victor uspravljajući se i
hodajući prema izlazu.
Žena, poput potrgane marionete kojoj je netko iznenada
dignuo konce, počela je ponovno hodati želeći ga ispratiti.
Na nekoliko koraka od izlaza Cainov se glas opet začuo iza
njegovih leđa.
"Još jedna stvar, Victore. Što se tiče želja. Razmisli.
Ponuda stoji. Ako tebe ne zanima, možda netko iz tvoje
blistavo sretne obitelji ima kakvu skrivenu neispovjedivu
želju. Takve su mi specijalnost..."
Victor nije zastao da mu odgovori i ponovno je izašao
na svježi noćni zrak. Duboko je uzdahnuo te se brzim
korakom zaputio u potragu za obitelji. Dok se udaljavao,
smijeh doktora Caina izgubio se iza njegovih leđa poput
hijenina pjeva zamaskirana glazbom s vrtuljka.
Max je do toga trenutka začarano slušao starčevu priču
ne usudivši se postaviti nijedno od onih tisuću pitanja koja
su mu ključala u glavi. Victor Kray kao da je pročitao
njegove misli, pa je u njega uperio prijeteći prst.
 "Strpljenja, mladiću. Svi će djelići sjesti na svoje mjesto
u svoje vrijeme. Zabranjeno prekidanje. Jasno?"
Iako je upozorenje bilo upućeno Maxu, troje je prijatelja
istovremeno kimnulo.
"Dobro, dobro..." promrmljao je za sebe svjetioničar.

***

"Te sam se noći odlučio zauvijek maknuti od te spodobe

i pokušati izbrisati iz glave bilo kakvu misao vezanu uz
njega. A to nije bilo lako. Ma tko on bio, doktor Cain imao
je onu rijetku sposobnost da se čovjeku zabije poput ivera
koji ti se to dublje zariva u kožu što se više trudiš izvući
ga. Nisam mogao ni s kime razgovarati o onome, osim ako
nisam htio da me počnu smatrati luđakom, i nisam mogao
otići na policiju jer nisam znao odakle da počnem. Kao što
je u takvim slučajevima mudro, pustio sam da prođe
vrijeme.
Dobro nam je išlo u novom domu i imao sam priliku
upoznati osobu koja mi je mnogo pomogla. Bio je to
velečasni koji je predavao matematiku i fiziku u školi. Na
prvi se pogled činilo da je vječno u oblacima, ali njegova
se inteligencija mogla usporediti samo s dobrotom koju je
pokušavao sakriti iza veoma uvjerljivog utjelovljenja
seoskoga ludog znanstvenika. Poticao me da temeljito
učim i otkrijem matematiku. Nije čudno da je, nakon
nekoliko godina pod njegovom paskom, moja sklonost
prirodnim znanostima bivala samo sve jasnija. U početku
sam htio krenuti njegovim stopama i posvetiti se
poučavanju, ali velečasni me snažno ukorio i rekao da
moram ići na fakultet, studirati fiziku i postati najbolji
inženjer koji je kročio našom zemljom. Ili to, ili mi više
nikad neće ni riječ uputiti.
On mi je isposlovao stipendiju na sveučilištu i usmjerio
moj život onamo kamo sam mogao stići. Umro je tjedan
dana prije moje diplome. Više se ne stidim reći da me
njegov odlazak zabolio jednako kao očev ili čak više od
njegovog. Na fakultetu sam imao priliku družiti se s onim
tko će me ponovno odvesti do doktora Caina, mladim
studentom medicine koji je pripadao skandalozno bogatoj
obitelji (ili se meni barem tako činilo), a zvao se Richard
Fleischmann. Da, s budućim doktorom Fleischmannom,
koji će nakon mnogo godina sagraditi kuću na plaži.
Richard Fleischmann bio je živahan mladić veoma
sklon pretjerivanju. Bio je navikao čitav život da sve
ispadne onako kako on želi, a kad bi nešto, ma koji bio
razlog, ispalo protivno njegovim očekivanjima, raspalio bi
se na cijeli svijet. Životna nas je ironija htjela sprijateljiti:
zaljubili smo se u istu ženu, Evu Gray, kćer
najnepodnošljivijega tiranina na katedri za kemiju u
kampusu.
U početku smo obično izlazili sve troje i išli nedjeljom
na izlete kad god to ljudožder Theodore Gray ne bi
spriječio. Ali taj sklad nije dugo trajao. Najzanimljivije je
to što smo Fleischmann i ja, daleko od toga da smo postali
suparnici, postali nerazdvojni drugovi. Svaku večer kad
bismo vratili Evu u ljudožderovu špilju, skupa smo se
vraćali znajući da će, prije ili poslije, jedan od nas ispasti iz
igre.
Dok nije došao taj dan, proveli smo najbolje dvije
godine u mom životu. Ali sve ima kraj. Kraj naše
nerazdvojne trojke došao je one noći kad smo diplomirali.
Iako sam dobio sve moguće pohvale, moja je duša bila
shrvana zbog gubitka moga starog tutora, i Eva i Richard
odlučili su, iako nisam pio, da me te noći moraju napiti i
svim sredstvima odagnati sjetu iz moje duše. Uopće ne
treba naglasiti da je ljudožder Theodore, iako je bio gluh
kao top, sve to čuo kroza zidove, otkrio plan, i
Fleischmann i ja završili smo sami pijani kao deve u nekoj
smrdljivoj krčmi, gdje smo se posvetili veličanju svoje
neostvarene ljubavi Eve Gray.
Te iste noći, vukući se natrag prema kampusu, nekakav
je lutajući sajam izronio iz magle uz željeznički kolodvor.
Fleischmann i ja, uvjereni da će vožnja na vrtuljku biti
nepogrešiv lijek za naše stanje, zašli smo na sajam i
završili na vratima doktora Caina, vrača, čarobnjaka i
vidovnjaka, kao što je i dalje stajalo na onom zloslutnom
natpisu. Fleischmann je imao genijalnu ideju. Ući ćemo i
pitati vrača da nam otkrije tajnu: koga će Eva izabrati?
Unatoč omamljenosti ostalo mi je dovoljno zdravoga
razuma da ne uđem, ali ne i dovoljno snage da zadržim
svoga prijatelja, koji je odlučno uronio u kolibu.
Pretpostavljam da sam izgubio razum, jer se baš ne
sjećam idućih sati. Kad sam došao svijesti, uz agoniju zbog
strahovite glavobolje, Fleischmann i ja ležali smo na staroj
drvenoj klupi. Svitalo je, a cirkuska kola već su bila nestala
kao da je čitav onaj univerzum svjetala, buke i svjetine od
prethodne noći bio samo iluzija naših alkoholom
omamljenih mozgova. Uspravili smo se i promatrali
sunčanu pustoš oko sebe. Upitao sam prijatelja sječa li se
čega od noćas. Uz veliki napor Fleischmann mi je rekao da
je sanjao da ulazi u kolibu nekog vrača i da je na pitanje
koja je njegova najveća želja odgovorio da želi ljubav Eve
Gray. Onda se nasmijao izrugujući se gadnome mamurluku
kojim smo bili kažnjeni, uvjeren da se ništa od toga nije
dogodilo.
 Dva mjeseca nakon toga Eva Gray i Richard
Fleischmann vjenčali su se. Nisu me pozvali na vjenčanje.
Neću ih vidjeti dugih dvadeset pet godina."

***

"Jednoga kišnoga zimskog dana neki čovjek umotan u

mantil slijedio me od ureda do stana. S prozora
blagovaonice mogao sam vidjeti da je neznanac još uvijek
dolje, da me motri. Oklijevao sam nekoliko sekunda i
izašao na ulicu želeći raskrinkati tajanstvenog uhodu. Bio
je to Richard Fleischmann, tresao se od hladnoće, a lice mu
je bilo ostarjelo. Imao je oči čovjeka kojeg čitav život
progone. Pitao sam se koliko mjeseci moj stari prijatelj nije
spavao. Pozvao sam ga da se popne u stan i ponudio ga
vrućom kavom. Ne usuđujući se pogledati me u lice, upitao
me za onu davno zaboravljenu noć prije mnogo godina u
kolibi doktora Caina.
Bez ikakve želje da budem uglađen, upitao sam ga što
ga je Cain tražio u zamjenu za ostvarenje želje.
Fleischmann, s licem ispunjenim strahom i stidom,
kleknuo je pred mene i u suzama me preklinjao da mu
pomognem. Nisam se obazirao na jadikovke, nego sam
zahtijevao da mi odgovori. Što je obećao doktoru Cainu
kao naknadu za usluge?
'Naše prvo dijete', odgovorio mi je. 'Obećao sam mu
naše prvo dijete...'
 ***

"Fleischmann mi je priznao da je godinama svojoj ženi,

bez njezinog znanja, davao lijek koji ju je sprečavao da
začne. Ipak, nakon toliko godina Eva Fleischmann zapala
je u duboku depresiju i izostanak tako željenog potomstva
pretvorio im je brak u pakao. Fleischmann se bojao da će
Eva ako ne začne, ubrzo poludjeti ili utonuti u tako duboku
tugu da će se njezin život ugasiti poput svijeće bez zraka.
Rekao mi je da se nema komu uteći i preklinjao me da mu
oprostim i pomognem. Napokon, rekao sam da ću mu
pomoći, ali ne zbog njega, nego zbog spone koja me još
uvijek vezivala uz Evu Gray i u spomen na naše staro
prijateljstvo.
Te sam noći izbacio Fleischmanna iz svoje kuće, ali s
drukčijom namjerom od one koju je naslućivao čovjek
kojeg sam nekada smatrao prijateljem. Slijedio sam ga po
kiši i prešao grad za njim. Pitao sam se zašto to činim. Od
same pomisli da Eva Gray, koja me odbila kad smo oboje
bili mladi, mora predati svoje dijete onomu bijednom vraču
zgrčio mi se želudac i to mi je bilo dovoljno da se ponovno
suočim s doktorom Cainom, iako je moja mladost isparila i
bio sam sve svjesniji da ću možda u toj igri nadrljati.
Fleischmannovo lutanje dovelo me do nove jazbine
moga starog znanca Princa Magle. Lutajući cirkus bio je
njegov novi dom i, na moje iznenađenje, doktor Cain
odustao je od svoje titule vrača i vidovnjaka te prihvatio
sasvim novu osobnost, skromniju, ali u većem skladu s
njegovim smislom za humor. Sad je bio klaun koji je
glumio s licem obojenim u bijelo i crveno, iako bi njegove
oči promjenjivih boja otkrile njegov identitet i iza tuceta
slojeva šminke. Cainov cirkus imao je šestokraku zvijezdu
na vrhu motke, a čarobnjak se okružio opakom družinom
pomagača koji su, činilo se, pod krinkom lutajućih
zabavljača skrivali nešto mračnije. Dva tjedna uhodio sam
Cainov cirkus i ubrzo otkrio da istrošeni žućkasti šator
krije opasnu bandu prevaranata, kriminalaca i lopova koji
su otimali gdje god su stigli. Saznao sam i to da je doktor
Cain odabirući svoje robove, s ono malo elegancije
ostavljao za sobom uočljivi trag zločina, nestanaka i krađa,
koji nije izmicao mjesnoj policiji, koja je izbliza njušila
zadah pokvarenosti što se širio iz tog fantazmagoričnog
cirkusa.
Naravno, Cain je bio svjestan situacije i stoga je odlučio
da on i njegovi prijatelji moraju neodgodivo nestati iz
zemlje, ali neupadljivo i, po mogućnosti, zaobilazeći
naporne policijske formalnosti. Na taj način, iskoristivši
kockarski dug koji mu se pružio na pladnju zbog
nespretnosti nizozemskoga kapetana, doktor Cain uspio se
te noći ukrcati na Orpheus. I ja s njim.
Ono što se dogodilo te olujne noći ni ja ne mogu
objasniti. Užasno nevrijeme povuklo je Orpheus natrag na
obalu i bacilo ga na stijene, čime je otvorilo put u
unutrašnjost broda moru, koje je potopilo brod u nekoliko
sekunda. Ja sam bio sakriven u jednom od čamaca za
spašavanje, koji je izletio kad se brod nasukao na stijenu te
su ga valovi izbacili na plažu. Samo sam se tako uspio
spasiti. Cain i njegovi pomagači putovali su na dnu broda,
skriveni pod kutijama u strahu od moguće vojne kontrole u
kanalu tijekom plovidbe. Kad je ledena voda preplavila
unutrašnjost broda, vjerojatno nisu ni shvatili što se
zbiva..."
 ***

"Svejedno", prekinuo ga je napokon Max, "tijela nisu

pronađena."
Victor Kray odmahnuo je glavom.
"Često u takvom nevremenu more povuče tijela sa
sobom", naglasio je svjetioničar.
"Ali onda ih vrati, makar to bilo nakon nekoliko dana",
odvratio mu je Max. "Čitao sam o tome."
"Nemoj vjerovati svemu što pročitaš", rekao je starac,
"iako, u ovom slučaju, to je istina."
"Što se onda moglo dogoditi?" upitala je Alicia.
"Godinama sam imao teoriju u koju ni sam nisam
vjerovao. Sad se čini kao da joj sve ide u prilog..."

***

"Samo sam ja preživio brodolom Orpheusa. Ipak, kad

sam se osvijestio u bolnici, shvatio sam da se dogodilo
nešto čudno. Odlučio sam sagraditi svjetionik i ostati
živjeti ovdje, ali taj dio priče već znate. Znao sam da ta noć
ne znači nestanak doktora Caina, nego samo pauzu. Zato
sam ostao ovdje sve ove godine. S vremenom, kad su
Rolandovi roditelji umrli, ja sam preuzeo brigu o njemu, a
on mi je zauzvrat bio jedino društvo u mom egzilu.
Ali to nije sve. S godinama sam učinio još jednu fatalnu
pogrešku. Htio sam stupiti u vezu s Evom Gray.
Pretpostavljam da sam htio znati je li sve što mi se
dogodilo imalo ikakvoga smisla. Fleischmann me
preduhitrio i kad je saznao gdje sam, došao me posjetiti.
Objasnio sam mu što se dogodilo i to kao da ga je
oslobodilo svih duhova koji su ga mučili godinama.
Odlučio je sagraditi kuću na plaži i ubrzo nakon toga rodio
se maleni Jacob. Bile su to najbolje godine Evinog života.
Do djetetove smrti.
Onoga dana kad se Jacob Fleischmann utopio, znao sam
da Princ Magle nije nikad otišao. Stajao je u sjeni, strpljivo
čekajući da ga neka sila ponovno donese u svijet živih. A
ništa nema takvu snagu kao obećanje..."
 Jedanaesto poglavlje

Kad je stari svjetioničar završio svoju priču, Maxov sat

pokazivao je nekoliko minuta do sedamnaest sati. Slabašna
je kišica počela padati nad zaljevom, a vjetar koji je
dolazio s mora ustrajno je lupao kapcima prozora na kući
kraj svjetionika.
"Približava se oluja", rekao je Roland promatrajući
olovni obzor iznad oceana.
"Max, morali bismo se vratiti kući. Tata će ubrzo
nazvati", promrmljala je Alicia.
Max je ne baš previše uvjerljivo kimnuo. Trebao je pomno
razmisliti o svemu što je iznio starac i pokušati uklopiti
djeliće slagalice. Starac, koji kao da je od napora da se
prisjeti svoje priče uronio u bezvoljnu tišinu, odsutno je
gledao u prazno iz svoga naslonjača. "Max..." bila je
uporna Alicia. Max se uspravio i uputio starcu tihi pozdrav,
a on mu je uzvratio jedva primjetnim kimanjem. Roland je
nekoliko sekunda promatrao staroga svjetioničara pa
ispratio prijatelje.

"Što sad?" upitao je Max.

"Ne znam što da mislim", rekla je Alicia sliježući
ramenima.
"Ne vjeruješ u priču Rolandovog djeda?" upitao je Max.
"Nije lako povjerovati u tu priču", odgovorila je Alicia.
"Mora postojati drugo objašnjenje."
Max je uputio Rolandu upitni pogled.
 "Ni ti ne vjeruješ djedu, Rolande?"
"Iskreno?" odgovorio je momak. "Ne znam. Hajde.
Ispratit ću vas prije nego što nas uhvati nevrijeme."
Alicia se popela na Rolandov bicikl te su bez riječi
obojica krenula natrag. Max se načas okrenuo kako bi
promotrio kuću kraj svjetionika i pokušao je zamisliti jesu
li možda godine samoće na toj litici nagnale Victora Kraya
da izmisli tu zlokobnu priču, u koju je, čini se, tvrdoglavo
vjerovao. Pustio je da mu hladna kišica natopi lice i spustio
se nizbrdo na svom biciklu.
Priča o Cainu i Victoru Krayu motala mu se po glavi
dok je vozio cestom uz rub zaljeva. Okrećući pedale pod
kišom, Max je počeo sređivati događaje na jedini način
koji mu se činio prihvatljivim. Pod pretpostavkom da je
sve što je starac rekao istina, što i dalje nije bilo lako
prihvatiti, situacija je ostala nejasna. Moćni čarobnjak
utonuo u dugotrajnu obamrlost kao da se polagano vraćao
u život. Sukladno tomu kao da je smrt malenoga Jacoba
Fleischmanna bila prvi znak njegova povratka. Ipak, bilo je
nešto u čitavoj toj priči što je svjetioničar dugo krio, a što
se Maxu nije uklapalo.
Prve munje bojile su nebo u purpurnu boju i vjetar je
počeo snažno bljuvati krupne kapi kiše na Maxovo lice.
Ubrzao je iako se njegove noge još nisu oporavile od
jutarnjega maratona. Još mu je ostalo nekoliko kilometara
puta do kuće na plaži.
Shvatio je da neće biti u stanju jednostavno prihvatiti
starčevu priču i pretpostaviti da to sve objašnjava.
Avetinjska blizina vrta s kipovima i događaji prvih dana u
selu dokazivali su da se pokrenuo neki opasni mehanizam i
da nitko nije mogao predvidjeti što će se dogoditi od toga
trenutka. Uz Rolandovu i Alicijinu pomoć ili bez nje, Max
je odlučio da će ustrajno do kraja tragati za istinom,
počevši od onoga što se činilo da vodi izravno u središte te
tajne: filmova Jacoba Fleischmanna. Što je više prevrtao tu
priču, to je bio uvjereniji da im Victor Kray nije rekao
cijelu istinu. Ni približno.

***

Alicia i Roland čekali su pod trijemom kuće na plaži

kad je Max, natopljen kišom, ostavio bicikl u garaži i
utrčao kako bi se sklonio od snažnoga potopa.
"Ovo je već drugi put ovaj tjedan", smijao se Max. "Ako
nastavi tako, stisnut ću se. Ne kaniš se sad vratiti, zar ne,
Rolande?"
"Bojim se da kanim", odgovorio je on promatrajući
gustu vodenu zavjesu koja je bijesno padala. "Ne želim
ostaviti djeda samoga."
"Barem uzmi kabanicu. Dobit ćeš upalu pluća", rekla je
Alicia.
"Ne treba mi. Navikao sam. Osim toga ovo je ljetna
oluja. Brzo će proći."
"Glas iskustva", šalio se Max.
"Tako nekako", odvratio je Roland.
Troje prijatelja razmijenilo je poglede u tišini.
"Mislim da bi bilo najbolje da ne razgovaramo o ovome
do sutra", predložila je Alicia. "Pošteno prospavana noć
pomoći će nam da sve vidimo mnogo jasnije. Tako se
barem uvijek kaže."
 "A tko će uopće večeras spavati, nakon onakve priče?"
protisnuo je Max.
"Tvoja sestra ima pravo", rekao je Roland.
"Moš mislit", presjekao ga je Max.
"Promijenimo temu, sutra sam kanio opet roniti oko
broda. Možda nađem sekstant koji je nekomu jučer
ispao..." objasnio je Roland.
Max je smišljao razorni odgovor kako bi jasno izrekao
da ne misli da je dobra ideja ponovno roniti oko Orpheusa,
ali Alicia ga je pretekla.
"Doći ćemo", promrmljala je.
Šesto čulo reklo je Maxu da je ta množina čista
uljudnost.
"Do sutra, onda", odvratio je Roland gledajući blistavim
očima Aliciju.
"Ovdje sam", rekao je Max pjevušeći.
"Do sutra, Max", rekao je Roland već na putu prema
biciklu.
Brat i sestra gledali su Rolanda kako odlazi u oluji i
ostali na trijemu dok njegova silueta nije nestala na cesti uz
plažu.
"Trebao bi odjenuti suhu odjeću, Max. Dok se ti
presvlačiš, ja ću pripremiti nešto za večeru", predložila je
Alicia.
"Ti?" probo ju je Max. "Ti ne znaš kuhati."
"Tko je rekao da kanim kuhati, mladi gospodine? Ovo
nije hotel. Ulazi!" naredila je Alicia sa zlobnim osmijehom
na usnama.
 Max je odlučio slijediti sestrin savjet i ušao je u kuću.
Irinina odsutnost i odsutnost njegovih roditelja samo su
naglašavale onaj osjećaj da je uljez u čudnom domu koji
mu je kuća na plaži ulijevala od prvoga dana. Dok se
uspinjao stubama prema svojoj sobi, postao je svjestan
činjenice da već nekoliko dana nije vidio Irinina odbojnog
mačka. Nije to doživio kao velik gubitak i kako mu je ta
pomisao pala na pamet, tako ju je i zaboravio.

***

Držeći se svoje riječi, Alicia nije u kuhinji gubila ni

sekundu dulje nego što je bilo potrebno. Pripremila je
nekoliko kriški raženoga kruha s maslacem i marmeladom
te dvije čaše mlijeka.
Kad je Max uočio pladanj s navodnom večerom, izraz
njegova lica govorio je sam za sebe.
"Ni riječi", zaprijetila je Alicia. "Nisam došla na ovaj
svijet kako bih kuhala."
"Nemoj biti tako sigurna", odgovorio joj je Max, koji
ionako nije bio previše gladan.
Večerali su u tišini, iščekujući da svaki čas zazvoni
telefon s vijestima iz bolnice, ali poziva nije bilo.
"Možda su zvali prije, dok smo bili u svjetioniku", palo
je Maxu na pamet.
"Možda", promrmljala je Alicia.

Max je na njezinu licu pročitao zabrinutost.

 "Da se nešto dogodilo", argumentirao je Max, "ponovno
bi nazvali. Sve će biti u redu."
Alicia mu se slabašno osmjehnula, potvrđujući Maxu da
ima urođenu sposobnost da druge tješi argumentima u koje
ni sam ne vjeruje.
"Vjerojatno", potvrdila je Alicia. "Mislim da idem
spavati. A ti?"
Max je ispio mlijeko i pokazao na kuhinju.
"Odmah ću ići, ali prije ću još nešto pojesti. Gladan
sam", slagao je.
Čim je začuo kako se vrata Alicijine sobe zatvaraju,
Max je spustio čašu i zaputio se u garažu u potrazi za
filmovima iz osobne zbirke Jacoba Fleischmanna.

***

Max je okrenuo prekidač projektora, i snop svjetla

preplavio je zid mutnom slikom nečega što je izgledalo kao
skup simbola. Sasvim polagano prizor je dobio veću
jasnoću i Max je shvatio da navodni simboli nisu ništa
drugo doli brojevi posloženi u krugove te da vidi brojčanik
sata. Kazaljke na satu bile su nepomične i bacale savršeno
preciznu sjenu preko brojčanika, zbog čega je
pretpostavljao da je prizor sniman na sunčevoj svjetlosti ili
pod snažnim snopom svjetla. Film je nekoliko sekunda
pokazivao brojčanik sve dok, u početku sasvim sporo, a
onda sve brže, kazaljke sata nisu počele ići u suprotnom
smjeru. Kamera se povukla, i gledateljevo oko moglo se
uvjeriti da taj sat visi na lancu. Još metar i pol odmaka
otkrivao je da lanac visi s bijele ruke. S ruke nekoga kipa.
 Max je odmah prepoznao vrt s kipovima koji se već
pojavio u prvom filmu Jacoba Fleischmanna što su ga
gledali nekoliko dana prije. Još jedanput raspored kipova
bio je drukčiji nego što se Max sjećao. Kamera se opet
počela kretati preko figura, bez rezova i pauza, kao u
prvom filmu. Svaka dva metra objektiv kamere zastajao bi
pred licem nekoga kipa. Max je pregledavao jedno po
jedno smrznuto lice te zloguke cirkuske bande čije je
članove sad mogao zamisliti mrtve u apsolutnome mraku
skladišta Orpheusa dok im je ledena voda oduzimala život.
Napokon, kamera se polagano približavala figuri koja je
stolovala u središtu šestokrake zvijezde. Klaun. Doktor
Cain. Princ Magle. Kraj njega, pod nogama, Max je
prepoznao nepomičnu figuru mačka koji je ispružio
naoštrenu šapu u zrak. Max, koji se nije sjećao da ga je
vidio prilikom posjeta vrtu s kipovima, bio bi se kladio na
sve ili ništa da uznemirujuća sličnost kamenog mačka s
ljubimcem kojeg je Irina prigrlila prvoga dana na stanici
nije plod slučajnosti. Promatrajući te prizore dok je kiša
udarala po oknima, a oluja se udaljavala u unutrašnjost,
bilo mu je lako povjerovati u priču koju im je svjetioničar
ispričao toga popodneva. Zloslutna nazočnost tih prijetećih
silueta bila je dovoljna da utiša svaku sumnju ma kako
razumna bila.
Kamera se približila klaunovu licu, zastala je na jedva
metar od njega i ostala ondje nekoliko sekunda. Max je
bacio pogled na traku i uvjerio se da je film pri kraju te da
ga ima jedva još koji metar. Jedan pokret na platnu
privukao je njegovu pozornost. Kameno se lice jedva
primjetno pomicalo. Max se uspravio i krenuo prema zidu
na kojem se projicirao film. Zjenice tih kamenih očiju
raširile su se, a usne polagano izvijale u okrutan osmijeh
sve dok nisu otkrile dugačak niz dugih i zašiljenih zuba
kao u vuka. Osjetio je kako mu se stvara knedla u grlu.
Nekoliko sekunda nakon toga slika je nestala i Max je
začuo buku vrpce projektora koja se vrti u prazno. Film je
bio gotov.
Ugasio je projektor i duboko udahnuo. Sad je vjerovao
u sve što je Victor Kray rekao, ali nije se zbog toga osjećao
bolje, nego upravo suprotno. Uspeo se u svoju sobu i
zatvorio vrata za sobom. Preko prozora, u daljini, mogao je
nazreti vrt s kipovima. Silueta kamene ograde opet je bila
utonula u gustu i neprobojnu maglu.
Te noći, ipak, titrava tama nije dolazila iz šume, nego se
činilo kao da zrači iz njegove nutrine.
Nekoliko minuta nakon toga, dok je pokušavao usnuti i
odagnati misli od klaunova lica, Max je zamislio da ta
magla nije ništa drugo doli ledeni dah doktora Caina, koji
je smiješeći se čekao trenutak svoga povratka.
 Dvanaesto poglavlje

Idućega jutra Max se probudio s osjećajem da mu je glava

puna želatine. Ono što se naziralo s njegova prozora
obećavalo je bistar i sunčan dan. Lijeno se uspravio i s
ormarića uzeo svoj džepni sat. Prvo što je pomislio bilo je
da je pokvaren. Prinio ga je uhu i uvjerio se da mehanizam
savršeno dobro funkcionira, a onda da je on taj koji je
izgubio smjer. Bilo je podne.
Skočio je iz kreveta i sjurio se stubama. Na stolu u
blagovaonici nalazila se poruka. Uzeo ju je i pročitao
sestrina usiljena slova.

Dobro jutro, uspavana ljepotice,

kad budeš ovo čitao, ja ću već biti na plaži s Rolandom.
Posudila sam tvoj bicikl, nadam se da ti ne smeta. S obzirom na to
da si sinoć bio "u kinu", nisam te htjela buditi. Tata je zvao rano
jutros i kaže da još ne znaju kad će se moći vratiti kući. Irinino je
stanje nepromijenjeno, ali liječnici kažu da će se vjerojatno
probuditi iz kome za nekoliko dana.

Uvjerila sam tatu da se ne brine zbog nas (što nije bilo nimalo
jednostavno).
Usput, nema ništa za doručak.
Bit ćemo na plaži. Ugodni snovi...
Alicia
 Max je triput pročitao poruku prije nego što ju je opet
spustio na stol. Jurnuo je niza stube i na brzinu se umio.
Obukao je kupaće gaće i plavu košulju pa se zaputio u
garažu kako bi uzeo drugi bicikl. Prije nego što je došao do
puta uz plažu, njegov je želudac vrištao za svojom
jutarnjom dozom. Kad je došao u selo, sišao je s puta i
skrenuo prema pekarnici na glavnome gradskom trgu.
Mirisi koji su se širili pedeset metara od lokala i onda
kruljenje odobravanja iz njegova želuca potvrdili su mu da
je ispravno odlučio. Nakon tri muffina i dva lisnata tijesta s
čokoladom zaputio se cestom prema plaži s blaženim
osmijehom utisnutim u lice.

***

Alicijin bicikl bio je naslonjen na nožicu podno puta

koji je vodio prema plaži gdje je Roland imao kolibu. Max
je ostavio bicikl kraj sestrina i pomislio da, iako selo nije
izgledalo kao okupljalište lopova, ne bi bilo loše kupiti
nekoliko lokota. Zastao je, promatrao svjetionik na vrhu
litice pa se zaputio prema plaži. Stao je nekoliko metara
prije kraja puteljka s visokom travom koji je vodio u
maleni zaljev.
Na obali, kojih dvadeset metara od točke na kojoj se
nalazio Max, Alicia je ležala na pola puta između mora i
pijeska. Nagnut nad njom, Roland, koji je držao ruku na
boku njegove sestre, približio se Aliciji i poljubio je u usta.
Max je ustuknuo za metar i sakrio se iza trave nadajući se
da ga nisu vidjeli. Ostao je ondje nepomičan nekoliko
sekunda pitajući se što da sad radi. Da došeta kao
nasmiješena budala i poželi im dobro jutro? Ili da otiđe u
šetnju?
 Max nije bio uhoda, ali nije mogao suspregnuti nagon
da pogleda između divljih stabljika prema svojoj sestri i
Rolandu. Mogao je čuti njihov smijeh i vidjeti kako
Rolandove ruke sramežljivo prelaze Alicijinim tijelom, i to
uz drhtaj koji je govorio da se prvi ili drugi put nalazi u
takvoj situaciji. Pitao se je li i Aliciji to bio prvi put i, na
svoje iznenađenje, shvatio da nije u stanju naći odgovor na
tu nepoznanicu. Iako su čitav život živjeli pod istim
krovom, sestra Alicia bila mu je nepoznanica.
Vidjeti je ondje kako leži na plaži ljubeći Rolanda bilo
mu je uznemirujuće i potpuno neočekivano. Otpočetka je
osjetio da između Rolanda i nje postoji nešto više, ali jedno
je nešto zamišljati, a nešto sasvim drago vidjeti to vlastitim
očima. Nagnuo se još jedanput da pogleda i iznenada
osjetio da nema pravo biti ondje te da taj trenutak pripada
samo njegovoj sestri i Rolandu. Nečujno se vratio istim
putem do bicikla i udaljio od plaže.
Dok je to činio, pitao se je li možda ljubomoran. Možda
je samo riječ o tome da je tolike godine proveo misleći da
je njegova sestra velika djevojčica, bez ikakvih tajni i da
se, naravno, ne ljubaka okolo s drugima. Na sekundu se
nasmijao svojoj naivnosti i malo-pomalo počeo se veseliti
onomu što je vidio. Nije mogao predvidjeti što će se
dogoditi idući tjedan ni što će donijeti kraj ljeta, ali toga
dana Max je bio siguran da je njegova sestra sretna. A to je
bilo mnogo više nego što se godinama moglo reći za nju.
Ponovno je vozio bicikl do središta sela i zaustavio ga
kraj zgrade općinske knjižnice. Na ulazu je bio stari
stakleni ormarić u kojem su bili oglašeni rasporedi i drage
obavijesti, uključujući i mjesečni raspored jedinoga kina u
krugu od nekoliko kilometara i kartu sela. Max se
usredotočio na kartu i pozorno je proučio. Oblik sela
odgovarao je manje-više modelu koji je stvorio u glavi.

Karta je detaljno prikazivala luku, središte sela, sjevernu

plažu, na kojoj su Carveri imali kuću, zaljev s Orpheusom i
svjetionik, sportska igrališta kraj stanice i mjesno groblje.
Zaiskrilo mu je u glavi. Mjesno groblje. Zašto se toga
ranije nije sjetio? Pogledao je na sat i vidio da je četrnaest i
deset. Uzeo je bicikl i krenuo glavnom seoskom ulicom,
prema unutrašnjosti, u smjeru malenoga groblja. Očekivao
je da će tamo naći grob Jacoba Fleischmanna.

***

Seosko je groblje bilo klasični pravokutni ograđeni

prostor koji se uzdizao na kraju dugog uzlaznog puta
omeđenog visokim čempresima. Ništa posebno originalno.
Kameni zidovi bili su umjereno ostarjeli, a mjesto je nudilo
uobičajeni izgled malenoga seoskoga groblja gdje su, osim
nekoliko dana na godinu, ako ne računamo lokalne pokope,
posjetitelji bili rijetki. Ograda je bila otvorena, a metalni
natpis prekriven hrđom najavljivao je vrijeme posjeta od
devet do sedamnaest ljeti i od osam do šesnaest zimi. Ako
je i postojao kakav čuvar, Max ga nije vidio.
Putem onamo nagađao je da će zateći mračno i
zloslutno mjesto, ali blistavo sunce početka ljeta davalo mu
je izgled malenoga klaustra, mirnog i pomalo otužnog.
Naslonio je bicikl na vanjski zid i ušao u groblje.
Groblje je izgledalo kao da je napučeno skromnim
mauzolejima, koji su vjerojatno pripadali obiteljima s
najduljom tradicijom u selu, a okolo su se uzdizali nedavno
sagrađeni zidovi s nišama.
Pretpostavio je da su možda Fleischmanni
svojevremeno radije pokopali malenoga Jacoba daleko
odande, ali intuicija mu je govorila da ostaci nasljednika
doktora Fleischmanna počivaju u njegovu rodnom selu.
Maxu je trebalo gotovo pola sata da nađe Jacobov grob, na
jednome kraju groblja, u sjeni dvaju starih čempresa. Bio je
to maleni kameni mauzolej kojemu su vrijeme i kiša dali
nekako zapušten i zaboravljen izgled. Građevina se
uzdizala u obliku uske kuče od pocrnjela i prljava mramora
s vratima iskovanim od željeza, obrubljenim kipovima
dvaju anđela koji su uzdizali tugaljiv pogled prema nebu.
Među zahrđalim šipkama vrata još je stajao očuvani buket
suhoga cvijeća iz prastarih vremena.
Max je osjećao da to mjesto širi oko sebe ganutljivu
auru i iako je bilo očito da ga dugo nitko nije posjetio,
odjeci boli i tragedije još su bili vidljivi. Krenuo je
malenim puteljkom od ploča koji je vodio do mauzoleja i
zastao na pragu. Vrata su bila pritvorena, a iznutra je
izbijao snažan ustajali zadah. Oko njega apsolutna tišina.
Uputio je posljednji pogled prema kamenim anđelima koji
su čuvali grob Jacoba Fleischmanna i ušao, uvjeren da će
ako pričeka još minutu, odjuriti s toga mjesta.
Unutrašnjost mauzoleja bila je uronjena u polusjenu i
Max je mogao razabrati trag uvenula cvijeća na podu koji
je završavao kod ploče na kojoj je bilo reljefno uklesano
ime Jacob Fleischmann. Ali bilo je tu još nešto. Ispod
imena simbol šestokrake zvijezde unutar kruga dominirao
je pločom koja je čuvala djetetove ostatke.
Max je osjetio neugodne trnce na leđima i prvi se put
upitao zašto je došao sam na to mjesto. Činilo se da sunce
iza njegovih leđa lagano blijedi. Izvukao je sat i pogledao
ga razmatrajući besmislenu pomisao da se možda predugo
zadržao i da je čuvar groblja zatvorio vrata ostavljajući ga
zatočena unutra. Kazaljke sata pokazivale su petnaest sati i
nekoliko minuta. Duboko je uzdahnuo i umirio se.
Bacio je posljednji pogled i nakon što se uvjerio da
ondje nema ničega što bi dalo novo svjetlo priči o doktoru
Cainu, okrenuo se da otiđe. U tom je trenutku shvatio da
nije sam u mauzoleju i da se tamna silueta kreće po stropu,
oprezno prilazeći poput kakvoga kukca. Max je osjetio
kako mu sat klizi od hladnoga znoja na rukama i podigao
pogled. Jedan od kamenih anđela koje je vidio na ulazu
hodao je naglavce po stropu. Figura je zastala,
promatrajući Maxa, pokazala pseći osmijeh i uprla zašiljeni
optužujući prst u njega. Sasvim polagano crte toga lica
preobrazile su se i poznata fizionomija klauna iza kojeg se
krio doktor Cain izbila je na površinu. Max je u njegovu
pogledu uspio pročitati gorući bijes i mržnju. Htio je otrčati
prema vratima i pobjeći, ali njegovi udovi nisu reagirali.
Nakon nekoliko trenutaka utvara je nestala u sjeni i Max je
ostao paraliziran dugih pet sekunda.
Nakon što je povratio dah, otrčao je do izlaza ne
zastajući da se osvrne sve dok se nije uspeo na bicikl i
odmaknuo petsto metara od grobljanske ograde. Neumorno
okretanje pedala pomoglo mu je da postupno povrati
kontrolu nad živcima. Shvatio je da je bio predmet klopke,
jezovite manipulacije vlastitih strahova. Ipak, ideja da se
vrati onamo po svoj sat zasad nije dolazila u obzir. Kad se
smirio, ponovno je krenuo prema zaljevu. Ali ovaj put nije
tražio svoju sestru Aliciju i Rolanda, nego staroga
svjetioničara, za kojega je čuvao nekoliko pitanja.
 Starac je s najvećom pozornošću saslušao što se
dogodilo na groblju. Na kraju izlaganja ozbiljno je kimnuo
i pokazao Maxu da sjedne kraj njega.
"Mogu li iskreno razgovarati s vama?" upitao je Max.
"Nadam se da hoćeš, mladiću", odgovorio je starac.
"Izvoli."
"Imam utisak da nam jučer niste iznijeli sve što znate.
Ne pitajte me zašto to mislim. Predosjećam to", rekao je
Max.
Svjetioničarevo je lice ostalo nepokolebljivo.
"Što još misliš, Max?" upitao je Victor Kray.
"Mislim da će taj doktor Cain, ili ma tko to bio, učiniti
nešto. Ubrzo", nastavio je Max. "I mislim da su sve ovo što
se događa posljednjih dana samo predznaci onoga što mora
doći."
"Onoga što mora doći", ponovio je svjetioničar.
"Zanimljivo se izražavaš, Max."
"Gledajte, gospodine Kray", presjekao ga je Max,
"upravo sam se nasmrt prestrašio. Već nekoliko dana
događaju se veoma čudne stvari i siguran sam da smo moja
obitelji, vi, Roland i ja u opasnosti. Zadnje što sam sad
spreman podnositi jesu nekakvi misteriji."
Starac se nasmiješio.
"To mi se sviđa. Izravno i čvrsto", smijao se Victor
Kray neuvjerljivo. "Znaš, Max, jučer sam vam iznio priču
o doktoru Cainu ne zato da vas zabavim ni da se prisjetim
starih vremena. Učinio sam to zato da znate što se događa i
da budete oprezni. Ti si zabrinut nekoliko dana; ja sam
dvadeset pet godina proveo na ovome svjetioniku s jednim
jedinim ciljem: da motrim tu zvijer. To je jedini smisao
moga života. I ja ču biti iskren prema tebi, Max. Neću
upropastiti dvadeset pet godina života zato što se nekakav
novopridošli dječarac odlučio igrati detektiva. Možda vam
ništa nisam trebao reći. Možda bi bilo najbolje da
zaboraviš sve što sam ti rekao i makneš se od tih kipova i
mojega unuka."
Max se htio pobuniti, ali svjetioničar je dignuo ruku
upozoravajući ga da ne otvara usta.
"Rekao sam vam više nego što trebate znati", rekao je
Victor Kray. "Ne budi nasrtljiv, Max. Zaboravi Jacoba
Fleischmanna i još danas spali te filmove. To je najbolji
savjet koji ti mogu dati. A sad, mladiću, briši odavde."

***
Victor Kray promatrao je kako se Max udaljava nizbrdo
na biciklu. Uputio je grube i nepravedne riječi dječaku, ali
u dubini duše bio je uvjeren da je to najmudrije što je
mogao učiniti. Dječak je bio pametan i nije ga mogao
prevariti. Znao je da krije nešto od njih, ali i tako nije
mogao shvatiti razmjere te tajne. Događaji su se počeli
odvijati i, nakon pet petoljeća, strah i tjeskoba zbog novoga
dolaska doktora Caina utjelovili su se pred njim na zalasku
života, kad se osjećao najslabiji i najosamljeniji.
Victor Kray pokušao je odagnati iz misli gorku
uspomenu na čitav jedan život povezan s tim zlosretnim
likom, od prljavoga predgrađa svoga djetinjstva do
zatočeništva u svjetioniku. Princ Magle oteo mu je
najboljeg prijatelja iz djetinjstva, jedinu ženu koju je volio
i, napokon, ukrao mu svaku minutu duge starosti
pretvarajući ga u svoju sjenu. Tijekom beskrajnih noći u
svjetioniku obično bi zamišljao kako bi izgledao njegov
život da sudbina nije odlučila staviti na njegov životni put
toga moćnog čarobnjaka. Sad je znao da će uspomene koje
su ga pratile posljednjih godina života biti samo fantazije u
biografiji koju nikad nije proživio.
Svu je svoju nadu sad polagao u Rolanda i čvrsto
obećanje koje je dao sam sebi da će mu pružiti budućnost
daleko od te more. Ostalo je još malo vremena i njegova
snaga nije bila poput one koja ga je držala prije toliko
godina. Za jedva dva dana navršit će se dvadeset pet
godina od noći kad je Orpheus doživio brodolom tek
nekoliko metara odande, i Victor Kray mogao je osjetiti
kako Cain sa svakom minutom koja prođe smaže sve veću
snagu.
Starac je prišao prozoru i promatrao mračnu siluetu
olupine Orpheusa uronjene u plave vode zaljeva. Ostalo je
još nekoliko sati sunca prije nego što se smrači i padne ono
što je mogla biti njegova posljednja noć na promatračnici
svjetionika.

***

Kad je Max ušao u kuću na plaži, Alicijina poruka još je

bila na stolu u blagovaonici, što je upućivalo na to da se
njegova sestra još nije vratila i da je još uvijek s Rolandom.
Čamotinja koja je vladala kućom sjedinila se s onom koju
je u tom trenutku osjećao. U glavi su mu još odzvanjale
starčeve riječi. Iako ga je zaboljelo kako se svjetioničar
ponio prema njemu, Max nije osjećao nikakvu gorčinu. Bio
je sasvim siguran da taj čovjek nešto krije; ali bio je
siguran i da ako je ustrajao u tome, ima snažan razlog.
Uspeo se u sobu i ispružio na krevet razmišljajući kako nije
dorastao toj stvari i da se iako su djelići tajne na pomolu,
osjeća nemoćnim da nađe načina da ih uklopi.
Možda je trebao poslušati savjet Victora Kraya i sve
zaboraviti, makar na nekoliko sati. Pogledao je noćni
ormarić i vidio da je knjiga o Koperniku još ondje, nakon
nekoliko dana zanemarenosti, poput razumnoga
protuotrova za sve enigme koje su ga okruživale. Otvorio
je knjigu ondje gdje je stao s čitanjem i pokušao se
usredotočiti na istraživanja o smjeru kretanja planeta u
svemiru. Vjerojatno bi mu Kopernikova pomoć izvanredno
došla za raščišćavanje zapleta toga misterija. Ali, još
jedanput, bilo je očito da je Kopernik izabrao pogrešno
vrijeme da provede praznike na ovome svijetu. U
beskrajnom univerzumu bilo je previše stvari koje su
izmicale ljudskom razumijevanju.
 Trinaesto poglavlje

Nakon nekoliko sati, kad je Max već bio večerao i bilo

mu je ostalo još svega deset stranica do kraja knjige, do
njegovih je ušiju dopro zvuk bicikala koji ulaze u prednji
vrt. Max je čuo mrmor Alicijina i Rolandova šapta na
trijemu još gotovo sat vremena. Oko ponoći je opet spustio
knjigu na noćni ormarić i ugasio svjetiljku. Naposljetku je
čuo Rolandov bicikl kako se udaljava putem za plažu i
Alicijine korake kako se isprekidano penju stubama.
Sestrini koraci zastali su načas pred njegovim vratima.
Nakon sekundu-dvije produžili su nekoliko metara, do
njezine sobe. Max je čuo kako se njegova sestra pruža na
krevet i spušta cipele na drveni pod. Sjetio se prizora kako
Roland ljubi Aliciju toga jutra na plaži i nasmiješio se u
polumraku. Prvi put bio je siguran da će njegovoj sestri
trebati mnogo više nego njemu da zaspi.

***

Idućega jutra Max je odlučio uraniti prije sunca i u zoru

je vozio bicikl prema seoskoj pekarnici s namjerom da kupi
ukusan doručak i izbjegne da mu Alicia sama nešto
pripremi (kruh s marmeladom i maslacem te mlijeko).
Ujutro je selo bilo utonulo u mir koji ga je podsjećao na
nedjeljno jutro u gradu. Jedva nekoliko tihih prolaznika
razbijalo je narkotično stanje ulica u kojem su čak i kuće,
sa zatvorenim kapcima, izgledale uspavano.
U daljini, tamo iza izlaza iz luke, rijetke su ribarske
brodice koje su tvorile lokalnu flotu okrenule pramce
prema pučini i neće se vratiti do sumraka. Pekar i njegova
kći, debeljuškasta djevojka rumenih obraza od koje je
mogao napraviti tri svoje sestre Alicije, pozdravili su Maxa
i dok su mu posluživali iznimno ukusan pladanj tek
ispečenih lisnatih savitaka, raspitivali su se za Irinino
stanje. Vijesti su letjele i čini se da seoski liječnik za
kućnih posjeta nije samo stavljao toplomjere.
Max se uspio vratiti u kuću na plaži s još toplim
neodoljivim slasticama za doručak koje su se dimile. Bez
ure nije pouzdano znao koliko je sati, iako je pretpostavljao
da je nekoliko minuta do osam. Pred nimalo poželjnom
idejom da čeka Aliciju da se probudi i tek onda doručkuje
odlučio se poslužiti lukavštinom. Tako je, s izlikom da je
doručak još topao, pripremio pladanj s plijenom iz
pekarnice, mlijeko i nekoliko salveta pa se uspeo do
Alicijine sobe. Kucao je člancima prstiju na vrata dok
sestrin sneni glas nije odgovorio nerazumljivim
mrmljanjem.
"Posluga u sobu", rekao je Max. "Mogu li ući?"
Gurnuo je vrata i ušao u sobu. Alicia je bila zabila glavu
pod jastuk. Max je bacio pogled po sobi, odjeća prebačena
preko stolaca i galerija Alicijinih osobnih stvari. Ženska
soba oduvijek je predstavljala očaravajući misterij za
Maxa.
"Brojit ću do pet", rekao je Max, "a onda ću početi
doručkovati."
Lice njegove sestre promolilo se ispod jastuka njušeći
miris maslaca u zraku.
.
 ***

Roland ih je čekao na rubu plaže, obučen u stare hlače s

odrezanim nogavicama koje su glumile kupaće gaće. Kraj
njega je bila malena drvena barka, ne dulja od tri metra.
Izgledala je kao da je provela trideset godina nasukana na
suncu na plaži i drvo je poprimilo sivkastu boju, koju je
nekoliko mrlja plave što se još nisu odlijepile jedva
uspijevalo prikriti. Ipak, Roland se divio svom brodiću kao
da je posrijedi raskošna jahta. I dok su brat i sestra
izbjegavali kamenje na plaži u smjeru obale, Max je uspio
razaznati da je Roland napisao na pramcu ime plovila,
Orpheus II, još svježom bojom, vjerojatno tog jutra.
"Otkad ti imaš barku?" upitala ga je Alicia pokazujući
na rahitični čamac u koji je Roland ukrcao opremu za
ronjenje i nekoliko košara tajanstvena sadržaja.
"Od prije tri sata. Jedan je ribar htio rascijepati lađu
kako bi napravio drva za loženje, ali nagovorio sam ga da
mi je daruje u zamjenu za uslugu", objasnio je Roland.
"Uslugu?" upitao je Max. "Mislim da si mu već učinio
uslugu."
"Možeš ostati na kopnu", odgovorio je Roland
podrugljivim tonom. "Idemo, svi na ukrcaj!"
Izraz "ukrcaj" bio je malo neprikladan za dotično
plavilo, ali nakon petnaest metara Max se uvjerio da se
njegova prognoza trenutačnog brodoloma nije ostvarila.
Zapravo, čamac je čvrsto plovio na komandu svakoga
zamaha vesala, koje je Roland energično zabadao.
"Donio sam maleni izum koji će vas iznenaditi", rekao
je Roland.
 Max je pogledao jednu od prekrivenih košara i podigao
pokrov za nekoliko centimetara.
"Što je to?" promrmljao je.
"Podmorski prozor", objasnio je Roland. "Zapravo, to je
kutija s kristalnim dnom. Ako je prisloniš na površinu
vode, možeš vidjeti dno, a da ne zaroniš. Poput prozora."
Max je pokazao na svoju sestru Aliciju.
"Barem ćeš nešto moći vidjeti", natuknuo je
podrugljivim tonom.
"Tko ti je rekao da kanim ostati ovdje? Danas ja idem
dolje", odgovorila je Alicia.
"Ti? Ne znaš roniti!" uzviknuo je Max pokušavajući
razbjesniti sestru.
"Ako zoveš ronjenjem ono što si ti radio neki dan, ne
znam", našalila se Alicia ne prihvaćajući ratnu sjekiru.
Roland je nastavio veslati ne dolijevajući ulje na vatru u
raspravi između brata i sestre te je zaustavio barku na
nekih četrdeset metara od obale. Ispod njih se tamna sjena
olupine Orpheusa protezala po dnu poput velike psine
izvaljene na pijesku, kao da čeka.
Roland je otvorio jednu košaru i izvukao zahrđalo sidro
svezano za debelo, očito istrošeno uže. Kad je vidio toliku
opremu, Max je pretpostavio da su sve te pomorske
naprave došle sa zgoditkom koji je Roland dogovorio kako
bi spasio jadni čamac od dostojnoga kraja, priličnoga
njegovu stanju.
"Pazi, poprskat ču te!" viknuo je Roland bacajući u
more sidro, čija je čitava težina okomito potonula i digla
maleni oblak mjehurića odnoseći za sobom gotovo petnaest
metara užeta.
Roland je pustio da struja odnese barku nekoliko metara
i svezao uže od sidra za maleni prsten koji je visio s
pramca. Čamac se blago zibao na vjetriću i uže se
zategnulo, od čega je kostur barke zaškripao. Max je bacio
sumnjičavi pogled na spojeve olupine.
"Neće potonuti, Max. Vjeruj mi", tvrdio je Roland
vadeći podmorski prozor iz košare i naslanjajući ga na
površinu.
"To je rekao i kapetan Titanica prije nego što je
isplovio", odgovorio je Max.
Alicia se nagnula kako bi pogledala kroz kutiju i prvi
put vidjela Orpheusovu olupinu kako počiva na dnu.
"Nevjerojatno!" uzviknula je pred podmorskim
prizorom.
Roland se zadovoljno nasmiješio te joj pružio naočale
za ronjenje i peraje.
"Pričekaj da ga vidiš izbliza", rekao je stavljajući
opremu na sebe.

Prva je u more skočila Alicia. Roland, sjedeći na rubu

čamca, uputio je Maxu umirujući pogled.
"Ne brini se. Pazit ću je. Ništa joj se neće dogoditi",
tvrdio je.
Roland je skočio u more i pridružio se Aliciji, koja je
čekala nekoliko metara od čamca. Pozdravili su Maxa i
nakon nekoliko sekunda nestali pod površinom.
 ***

Pod morem je Roland uzeo Aliciju za ruku i polagano je

vodio iznad ostataka Orpheusa. Temperatura mora lagano
se podigla od posljednjeg puta kad su ondje ronili i što su
dublje išli, zahladnjenje je bilo osjetnije. Roland je bio
navikao na taj fenomen koji se katkada događao tijekom
prvih dana ljeta, osobito kad bi hladne struje s pučine
snažno tekle ispod šest ili sedam metara dubine. Kad je
shvatio situaciju, Roland je automatski odlučio da toga
dana neće dopustiti ni Aliciji ni Maxu da rone s njim do
Orpheusove olupine, bit će već dana do kraja ljeta da
pokušaju.
Alicia i Roland plivali su duž potonulog broda. Zastali
bi katkad da izrone po zrak i u miru promotre brod koji je
ležao u avetinjskoj polusjeni dna. Roland je naslućivao
Alicijino uzbuđenje pred tim prizorom i nije skidao oka s
nje. Znao je da ako želi roniti s gustom i u miru, to mora
činiti sam.
Kad je ronio s nekim, pogotovo s početnicima na tom
polju, kao što su to bili njegovi novi prijatelji, nije mogao,
a da ne preuzme ulogu podmorske dadilje. Ipak, posebno
mu je zadovoljstvo pružalo dijeljenje toga čarobnoga
svijeta, koji je godinama pripadao samo njemu, s Alicijom
i njezinim bratom. Osjećao se kao vodič nekog začaranog
muzeja koji prati posjetitelje u očaravajućem obilasku
potonule katedrale.
Podzemna je panorama ipak nudila i druge draži. Volio
je promatrati kako se Alicijino tijelo kreće pod morem. Sa
svakim zamahom mogao je vidjeti kako se mišići njezina
torza i nogu napinju i njezina koža poprima plavkasto
bljedilo. Zapravo, osjećao se mnogo lagodnije
proučavajući je dok nije primjećivala njegov nervozni
pogled. Ponovno su izronili kako bi povratili dah i shvatili
da su čamac i Maxova nepomična sjena na njemu udaljeni
više od dvadeset metara. Alicia mu se razdragano
nasmiješila. Roland je uzvratio osmijehom, ali je pomislio
kako bi bilo bolje da se vrate u barku.
"Možemo li se spustiti do broda i ući?" upitala je Alicia
kroz isprekidani dah.

Roland je vidio da su se djevojčine ruke i noge naježile.

"Danas ne", odvratio je. "Vratimo se u barku."
Alicia se prestala smiješiti osjećajući sjenu zabrinutosti
kod Rolanda.
"Je li sve u redu, Rolande?"
Roland se mirno nasmiješio i kimnuo. Nije sad htio
razgovarati o podmorskim strujama od pet stupnjeva. U
tom trenutku, kad je Alicia učinila prve zamahe prema
čamcu, osjetio je kako mu je srce poskočilo. Mračna sjena
kretala se dnom zaljeva, pod njegovim nogama. Alicia se
okrenula da ga pogleda. Roland joj je pokazao da nastavi i
ne zastaje pa zagnjurio glavu kako bi pregledao dno.
Crna silueta, poput siluete velike ribe, krivudavo je
plivala oko Orpheusove olupine. Na sekundu je Roland
pomislio da je riječ psini, ali drugi mu je pogled omogućio
da shvati kako griješi. Nastavio je plivati za Alicijom ne
odvajajući pogled od toga čudnog oblika koji kao da ih je
slijedio. Silueta se zmijoliko kretala u sjeni Orpheusove
olupine, ne izlažući se izravno suncu. Sve što je Roland
uspio razabrati bilo je izduljeno tijelo, slično nekoj velikoj
zmiji, i čudna treperava svjetlost koja ga je obavijala poput
pokrova od prigušenih odraza. Roland je pogledao prema
čamcu i shvatio da ga još uvijek dijeli više od deset metara
od njega. Činilo se kao da sjena pod njegovim nogama
mijenja smjer. Pregledao je dno i shvatio da taj oblik izlazi
na svjetlo i sasvim se polagano uspinje prema njima.
Moleći Boga da ga Alicia ne vidi, zgrabio je djevojku za
ruku i svom snagom počeo plivati prema čamcu. Alicia ga
je prestrašena gledala ništa ne shvaćajući.
"Plivaj prema brodu! Brzo!" zavikao je Roland.
Alicia nije shvaćala što se događa, ali Rolandovo je lice
odražavalo takvu paniku da nije zastala kako bi razmislila
ili raspravljala te je učinila ono što joj je naredio. Rolandov
je krik uzbunio Maxa, koji je promatrao kako njegov
prijatelj i Alicia očajnički plivaju prema njemu. Sekundu
nakon toga ugledao je mračnu sjenu kako se penje pod
morem.
"Bože moj!" promrmljao je, oduzet.
Još u moru, Roland je gurao Aliciju sve dok nije osjetio
da je djevojka dotaknula konstrukciju čamca. Max je žurno
primio sestru ispod pazuha i povukao je prema gore. Alicia
je snažno zamahnula perajama i tim je odrazom uspjela
pasti na Maxa u barci. Roland je duboko udahnuo i
spremao se učiniti isto. Max mu je pružio ruku s ruba, ali
Roland je na prijateljevu licu uspio pročitati užas pred
onime što je iza njega. Osjetio je kako njegova ruka klizi
niz Maxovu podlakticu i naslutio da neće živ izaći iz mora.
Polagano, hladan stisak šćapio ga je za noge i s
nezadrživom snagom povukao u dubinu.
 ***

Nakon prvih trenutaka panike Roland je otvorio oči i

promatrao što ga to odvlači sa sobom prema tami dna.
Načas je pomislio da halucinira. Ono što je vidio nije bio
čvrst oblik, nego nekakva neobična silueta koju je tvorilo
nešto poput veoma guste tekućine. Roland je promatrao tu
nemirnu pokretnu skulpturu od vode koja je neprekidno
mijenjala oblik i pokušao se osloboditi njezina mrtvačkoga
zagrljaja.
Vodeno se stvorenje izvinulo i sablasno lice koje je
vidio u snovima, klaunovo lice, okrenulo se prema njemu.
Klaun je otvorio ogromno ždrijelo ispunjeno dugim i
zašiljenim očnjacima poput mesarskih noževa, a oči su mu
se povećavale dok nisu poprimile veličinu čajnoga
tanjurića. Roland je osjetio kako mu ponestaje zraka. To
stvorenje, ma što ono bilo, moglo je oblikovati svoj izgled
kako je god htjelo, a njegove su namjere bile jasne: vuklo
je Rolanda prema unutrašnjosti potopljenog broda. Dok se
Roland pitao koliko će dugo moći zadržati dah prije nego
što klone i udahne vodu, shvatio je da je svjetlost oko njega
nestala. Bio je u utrobi Orpheusa i tama oko njega bila je
apsolutna.

***

Max je gutao slinu dok je stavljao ronilačke naočale i

pripremao se skočiti u vodu u potrazi za prijateljem
Rolandom. Znao je da je pokušaj spašavanja potpuno
besmislen. Za početak, on jedva da je znao roniti, a sve i da
je znao, nije htio ni zamisliti što će se dogoditi ako onaj
neobični vodeni oblik koji je ščepao Rolanda krene za njim
kad se spusti pod more. Ipak, nije mogao mirno sjediti u
barci i pustiti prijatelja da umre. Dok je navlačio peraje,
mozak mu je iznosio tisuću razumnih objašnjenja onoga
što se upravo dogodilo. Roland je osjetio grč; promjena
temperature u moru izazvala je napadaj... Svaka je teorija
bila bolja od toga da prihvati da je ono što je zgrabilo i
odvuklo Rolanda u dubinu bilo stvarno.
Prije nego što je zaronio, izmijenio je posljednji pogled
s Alicijom. Na sestrinu licu jasno se mogla pročitati borba
između želje da spasi Rolanda i panike da ista takva
sudbina ne snađe njezina brata. Prije nego što ih je zdravi
razum oboje odvratio od toga, Max je skočio i zaronio u
kristalno bistro more zaljeva. Pod njegovim nogama
Orpheusova olupina prostirala se sve donde gdje se maglio
vid. Max je zaplivao prema pramcu broda, prema mjestu
gdje se posljednji put pod morem izgubila Rolandova
silueta. Učinilo mu se da kroz pukotine potonule
konstrukcije vidi treperava svjetla koja kao da se probijaju
u slabašnomu mlazu sjaja koji je zračio iz procjepa koji su
načinile stijene na brodskom koritu prije dvadeset pet
godina. Max je krenuo prema tom otvoru u brodu. Činilo
se kao da je netko zapalio stotine svijeća u Orpheusu.
Kad se nalazio okomito iznad ulaza u brod, izronio je na
površinu da uzme zrak i ponovno zaronio ne zaustavljajući
se sve dok nije došao do olupine. Spuštanje tih deset
metara ispalo je mnogo teže nego što je zamišljao. Na pola
puta počeo je osjećati bolni pritisak u ušima i pobojao se da
će mu bubnjići prsnuti pod morem. Kad je došao do hladne
struje, mišići čitavoga tijela napeli su se kao čelična užad i
morao je udarati perajama svom snagom kako bi spriječio
da ga struja odnese poput suhoga lista. Čvrsto se držao za
rub olupine i s naporom smirivao živce. Pluća su mu
gorjela i znao je da je na korak od panike. Pogledao je
prema površini i vidio sićušnu konstrukciju čamca,
beskonačno daleko. Shvatio je da se ako ne bude odmah
djelovao, uzalud spuštao dovde.
Svjetlost kao da je dopirala iz skladišta i Max je pratio
onaj trag koji je otkrivao sablastan prizor potopljenog
broda što je izgledao kao jezovita podmorska katakomba.
Prošao je hodnikom, u kojem su se krpe od istrošene
tkanine lelujale obješene poput meduza. Na drugom kraju
hodnika razabrao je odškrinuta vratašca iza kojih kao da se
krio izvor te svjetlosti. Zanemarujući odbojno milovanje
trule tkanine po koži, primio je ručicu vratašca i povukao
svom snagom koju je uspio skupiti.
Vratašca su vodila u jedno od glavnih spremišta
skladišta. U sredini se Roland borio kako bi se izvukao iz
zagrljaja onoga vodenog stvorenja, koje je sad poprimilo
izgled klauna iz vrta s kipovima. Svjetlost koju je Max
vidio izbijala je iz njegovih okrutnih i za to lice
nerazmjerno velikih očiju. Max je upao u dubinu skladišta i
to je stvorenje diglo glavu i pogledalo ga. Osjetio je
neodoljivi nagon da pobjegne što brže može, ali pogled na
sapetog prijatelja prisilio ga je da se suoči s tim pogledom
ludoga bijesa. Biće je promijenilo lice, i Max je prepoznao
kamenog anđela s mjesnoga groblja.
Rolandovo tijelo prestalo se izvijati i ostalo je
nepomično. Stvorenje ga je pustilo i Max je, ne čekajući
njegovu reakciju, otplivao do prijatelja te ga primio za
ruku. Roland je bio u nesvijesti. Ako ga ne izvuče na
površinu u nekoliko sekunda, izgubit će život. Max ga je
odvukao do vratašca. U tom trenutku stvorenje u obliku
anđela s licem klauna i dugim očnjacima hitnulo se na
njega pružajući svoje zašiljene kandže. Max je ispružio
šaku i prošao kroz lice tog bića. To je bila samo voda,
toliko hladna da je samo kontakt s kožom izazivao gorući
bol. Doktor Cain još je jedanput pokazivao svoje trikove.
Max je povukao ruku i utvara je nestala, a s njome i
svjetlost. U žurbi zbog ono malo zraka što mu je ostalo,
povukao je Rolanda hodnikom skladišta do ruba
konstrukcije. Kad su stigli onamo, njegova pluća samo što
se nisu raspuknula. Nije bio u stanju zadržati dah više ni
sekunde i ispustio je sav zrak koji je imao. Zgrabio je
Rolandovo besvjesno tijelo i zaplivao prema površini
misleći da će svakog časa izgubiti svijest zbog nedostatka
zraka.
Samrtna borba tih zadnjih deset metara uspona trajala je
vječno. Kad je napokon izronio, ponovno se rodio. Alicia
se bacila u more i plivala prema njima. Max je nekoliko
puta duboko udahnuo boreći se s probadajućim bolom u
prsima. Nije bilo lako uspeti Rolanda u čamac, a Max je
vidio da je Alicia dok se borila da digne mlohavo tijelo
ogrebla kožu na rukama na iverasto drvo barke.
Kad su uspjeli ukrcati Rolanda, smjestili su ga
potrbuške i nekoliko mu puta pritisnuli leđa prisiljavajući
njegova pluća da izbace vodu koju su udahnula. Alicia,
prekrivena znojem i raskrvarenih ruku, primila je Rolanda
za ruke i pokušala ga natjerati da diše. Napokon je duboko
udahnula zrak i začepivši dječakove nosnice, snažno
upuhala sav taj zrak u Rolandova usta. Morala je ponoviti
taj postupak pet puta, sve dok Rolandovo tijelo nije uz
nagli trzaj reagiralo, počeo je bljuvati morsku vodu i grčiti
se dok ga je Max pokušavao držati.
Naposljetku je Roland otvorio oči i njegova je žućkasta
koža počela polagano poprimati boju. Max mu je pomogao
da se uspravi i malo-pomalo povrati normalno disanje.
 "Dobro sam", probuncao je Roland dižući ruku u
pokušaju da umiri prijatelje.
Alicia je pustila ruke da joj padnu i briznula u plač,
cvileći onako kako je Max nikada dotad nije vidio.
Pričekao je nekoliko minuta dok se Roland nije mogao sam
pridržavati, uzeo vesla i krenuo put obale. Roland ga je
promatrao u tišini. Spasio mu je život. Max je znao da će
ga taj očajni pogled pun zahvalnosti pratiti zauvijek.

***

Brat i sestra polegli su Rolanda na krevet u kolibi na

plaži te ga pokrili dekama. Nijedno od njih nije osjećalo
želju da razgovara o onome što se zbilo, barem zasad. Prvi
je put prijetnja Princa Magle bila tako bolno opipljiva i bilo
je teško naći riječi koje bi mogle izraziti nemir što su ga
osjećali u tim trenucima. Zdravi razum nalagao je da se
prvo pobrinu za osnovne potrebe, pa su tako i učinili.
Roland je u kolibi imao malenu kutiju prve pomoći, iz koje
je Max uzeo što mu je trebalo da dezinficira Alicijine rane.
Roland je zaspao za nekoliko minuta. Alicia ga je
promatrala s uzrujanim licem.
"Bit će dobro. Iscrpljen je, to je sve", rekao je Max.
Alicia je pogledala brata.
"A ti? Spasio si mu život", rekla je Alicia, čiji je glas
odražavao veliku nervozu. "Nitko ne bi bio u stanju učiniti
ono što si ti učinio, Max."
"On bi to učinio za mene", rekao je Max, koji je radije
izbjegavao tu temu.
"Kako si?" bila je uporna njegova sestra.
 "Iskreno?" upitao je Max. Alicia je kimnula.
"Mislim da ću se ispovraćati", nasmiješio se Max.
"Nikad se u životu nisam osjećao gore."
Alicia je snažno zagrlila brata. Max je ostao nepokretan,
sa spuštenim rukama, ne znajući je li riječ o izljevu
sestrinske ljubavi ili o izrazu užasa koji je njegova sestra
doživjela nekoliko minuta prije toga, dok su pokušavali
oživiti Rolanda.
"Volim te, Max", šapnula mu je Alicia. "Jesi li me čuo?"
Max je smeteno šutio. Alicia ga je oslobodila
sestrinskog zagrljaja i okrenula se prema vratima kolibe,
leđima prema njemu. Max je shvatio da njegova sestra
plače.
"Nikad to nemoj zaboraviti, braco", promrmljala je.
"Sad malo spavaj. I ja ću."
"Ako sad zaspim, nikad se više neću dići", uzdahnuo je
Max.
Pet minuta nakon toga troje je prijatelja u kolibi na plaži
spavalo dubokim snom i ništa ih na svijetu ne bi moglo
probuditi.
 Četrnaesto poglavlje

Kad je pao sumrak, Victor Kray zastao je sto metara od

kuće na plaži gdje su Carveri savili novi dom. To je bila
ona ista kuća u kojoj je jedina žena koju je stvarno volio,
Eva Gray, rodila Jacoba Fleischmanna. Ponovni pogled na
bijelo pročelje kuće u njemu je iznova otvorilo rane za koje
je mislio da su zarasle zauvijek. Svjetla u kući bila su
ugašena i mjesto je izgledalo pusto. Victor Kray
pretpostavljao je da su djeca još uvijek u selu s Rolandom.
Svjetioničar je prešao put do kuće i prošao bijelu ogradu
koja ju je okruživala. Ista vrata i isti prozori kojih se
savršeno sjećao bliještali su pod posljednjim zrakama
sunca. Starac je prešao vrt do stražnjega dvorišta i zašao u
polje koje se širilo iza kuće na plaži. U daljini se uzdizala
šuma i na njezinu rubu vrt s kipovima. Već dugo nije išao
onamo i ponovno je zastao da ga pogleda izdaleka u strahu
od onoga što se krije iza njegovih zidova. Gusta magla
širila se u smjeru kuće preko tamnih šipaka ograde vrta s
kipovima.

Victor Kray bio je uplašen i osjećao se staro. Strah koji

mu je nagrizao dušu bio je isti onaj koji je osjetio prije
toliko desetljeća u uličicama onog industrijskoga predgrađa
gdje je prvi put čuo glas Princa Magle. Sad, na zalasku
života, taj krug kao da se zatvarao i u svakom sljedećem
potezu starac je osjećao da više nema asova za završni
krug.
Svjetioničar je čvrstim korakom hodao do ulaza u vrt s
kipovima. Ubrzo ga je magla koja je izbijala iznutra
prekrila do pasa. Victor Kray zavukao je drhtavu ruku u
džep kaputa i izvadio stari revolver, koji je pomno napunio
prije nego što je krenuo, i jaku svjetiljku. S pištoljem u ruci
ušao je u ograđeni prostor i osvijetlio unutrašnjost vrta.
Snop svjetla otkrio je neuobičajeni prizor. Victor Kray
spustio je pištolj i protrljao oči misleći da halucinira. Nešto
je pošlo po zlu ili, u najmanju ruku, to nije bilo ono što je
očekivao da će vidjeti. Pustio je da snop iz svjetiljke opet
presiječe maglu. To nije bila iluzija: vrt s kipovima bio je
prazan.
Starac se približio te uznemireno promotrio prazna i
napuštena postolja. Dok je pokušavao srediti misli, Victor
Kray uspio je čuti udaljeno mrmljanje nove oluje koja se
približavala te je podigao pogled prema obzoru. Prijeteći
pokrov od mračnih i mutnih oblaka rasprostro se nebom
poput mrlje boje u jezeru. Jedna je munja rasparala nebo na
pola i odjek groma došao je do obale kao upozoravajuće
bubnjanje prije bitke. Victor Kray čuo je žalopojku
nevremena koje je počinjalo na pučini i, napokon,
prisjetivši se da je taj isti prizor vidio kad se ukrcao na
Orpheus prije dvadeset pet godina, shvatio je što će se
dogoditi.

***

Max se probudio mokar od znoja i trebalo mu je

nekoliko sekunda da shvati gdje se nalazi. Osjećao je kako
mu srce lupa poput motora kakvoga starog motocikla. Na
nekoliko metara od sebe prepoznao je poznato lice: Aliciju
kako spava kraj Rolanda; i onda se sjetio da je u kolibi na
plaži. Bio bi se zakleo da je njegov san trajao jedva nešto
dulje od minute, iako je zapravo spavao gotovo sat
vremena. Oprezno se dignuo i izašao u potrazi za svježim
zrakom dok su likovi iz tjeskobne i zagušljive more u kojoj
su on i Roland bili zatočeni u olupini Orpheusa polako
nestajali iz njegove glave.
Plaža je bila pusta i plima je odnijela Rolandov čamac
na pučinu, odakle će ga ubrzo odnijeti struja i maleni će se
čun nepovratno izgubiti u neizmjernosti oceana. Max je
otišao do obale te natopio lice i ramena hladnom morskom
vodom. Onda je otišao do zavoja koji je oblikovala malena
uvala i sjeo na stijene, s nogama umočenima u more,
nadajući se da će povratiti mir, koji mu san nije priskrbio.
Naslućivao je da se iza događaja od posljednjih dana
krije neka logika. Osjećaj neminovne opasnosti ćutio se u
zraku i ako bi zastao i razmislio o tome, mogla bi se povući
uzlazna linija u broju pojavljivanja doktora Caina. Sa
svakim satom koji je prolazio njegova je nazočnost mogla
poprimiti veću moć. U Maxovim očima sve je bilo dio
zakučastoga mehanizma koji je sklapao svoje dijelove,
jedan po jedan, i čije se središte okretalo oko mračne
prošlosti Jacoba Fleischmanna; od tajanstvenih posjeta vrtu
s kipovima koje je vidio u filmovima iz garaže do onoga
neopisivog stvorenja koje samo što ih nije usmrtilo toga
popodneva.
Sabirući sve što se dogodilo toga dana, shvatio je da si
ne mogu priuštiti taj luksuz da ponovno čekaju susret s
doktorom Cainom kako bi krenuli u akciju; bilo je nužno
preduhitriti ga i pokušati predvidjeti njegov idući korak. Za
Maxa je postojao samo jedan način da to sazna: slijediti
trag koji je Jacob Fleischmann ostavio prije toliko godina u
svojim filmovima.
Ne trudeći se probuditi Aliciju i Rolanda, sjeo je na
bicikl i zaputio se prema kući na plaži. U daljini, iznad
linije horizonta, mračna je točka izronila niotkuda i počela
se širiti poput oblaka smrtonosnog dima. Oluja je
počinjala.

***

Kad se vratio do kuće obitelji Carver, Max je namotao

rolu filma na kolut projektora. Temperatura je osjetno pala
dok se vraćao biciklom, a padala je i dalje. Prvi odjeci
nevremena mogli su se čuti između povremenih nasrtaja
vjetra koji su udarali kapcima na kući. Prije puštanja filma
brzo se uspeo stubama i obukao suhu odjeću. Ostarjela
drvena konstrukcija kuće škripala je pod njegovim nogama
i činila se ranjivom pri napadajima vjetra. Dok se
presvlačio, uočio je s prozora svoje sobe da se približava
oluja i prekriva nebo tamnim plaštem, koji je ubrzao
dolazak noći za nekoliko sati. Dobro je zatvorio prozore i
ponovno sišao kako bi upalio projektor.
Još su jedanput slike oživjele na zidu i Max se
usredotočio na projekciju. Ovom prilikom kamera je
prolazila poznatim okruženjem: hodnicima kuće na plaži.
Max je prepoznao sobu u kojoj se u tom trenutku nalazio,
dok je gledao film. Ukrasi i namještaj bili su drukčiji i kuća
je odisala raskoši i izobiljem pred kamerom koja je lagano
kružila pokazujući zidove i prozore kao da je otvorila vrata
u vremenskoj varci koja mu je omogućivala da vidi kuću
otprije gotovo deset godina.
Nakon nekoliko minuta na donjem katu film je selio
gledatelja na gornji kat.
Kad se našla na rubu hodnika, kamera se počela
približavati zadnjim vratima koja su vodila u sobu, u kojoj
je sve do nesreće bila Irina. Vrata su se otvorila i kamera je
ušla u sobu utonulu u polusjenu. Soba je bila prazna i
kamera je zastala pred ugrađenim ormarom.
Prošlo je nekoliko sekunda filma, a da se ništa nije
dogodilo i da kamera nije zabilježila nikakav pokret u
praznoj sobi. Iznenada, vrata ormara snažno su se otvorila i
udarila o zid ljuljajući se na šarkama. Max je napeo oči
kako bi razabrao što se nazire u mračnom ormaru i ugledao
kako ruka obavijena bijelom rukavicom izranja iz sjena
pridržavajući sjajan predmet koji je visio s lanca.
Pretpostavio je što će se dogoditi: doktor Cain izašao je iz
ormara i nasmiješio se kameri.
Max je prepoznao brojčanik koji je Princ Magle imao u
rukama; bio je to sat koji mu je darovao otac i koji je
izgubio u mauzoleju Jacoba Fleischmanna. Sad je bio u
rukama čarobnjaka, koji je na neki način odnio sa sobom
njegovu najdražu stvar u avetinjsku dimenziju crno-bijelih
likova koji su izvirali iz staroga projektora.

Kamera se približila satu i Max je uspio jasno vidjeti

kako se kazaljke na njemu okreću nevjerojatnom i sve
većom brzinom sve dok ih nije bilo nemoguće razabrati.
Ubrzo se brojčanik počeo dimiti i iskriti te je na koncu sat
buknuo. Očarano je promatrao taj prizor i nije bio u stanju
odvojiti pogled od sata u plamenu. Trenutak nakon toga
kamera se naglo preselila na zid sobe i usredotočila na
staru komodu iznad koje se vidjelo zrcalo. Kamera mu se
približila i zastala kako bi sa stopostotnom jasnoćom na
kristalnoj površini otkrila sliku onoga tko je držao kameru.
Max je progutao slinu; napokon se našao licem u lice s
osobom koja je prije toliko godina snimila te filmove, u toj
istoj kući. Uspio je prepoznati ono djetinje i nasmiješeno
lice koje je snimalo sebe. Imao je nekoliko godina manje,
ali crte lica i pogled bili su isti kao oni koje je prepoznavao
posljednjih nekoliko dana: Roland.
Vrpca je zapela u projektoru i zaglavljeni fotogram pred
lećom počeo se polagano topiti na platnu. Max je ugasio
projektor i stisnuo šake kako bi zaustavio drhtanje koje je
obuzimalo njegove ruke. Jacob Fleischmann i Roland bili
su ista osoba.
Svjetlost munje na djelić je sekunde preplavila sobu u
polumraku i Max je nazro kako neki lik udara člancima
prstiju o prozor pokazujući da želi ući. Upalio je svjetlo u
boravku te prepoznao mrtvački blijedo i prestravljeno lice
Victora Kraya, koji je, sudeći prema izrazu njegova lica,
vidio utvaru. Max se zaputio prema vratima i pustio starca.
Morali su ozbiljno porazgovarati.
 Petnaesto poglavlje

Pružio je starom svjetioničaru šalicu čaja i čekao da se

starac ugrije. Victor Kray se tresao i Max nije znao da li da
to stanje pripiše onomu hladnom vjetru koji je donosio
oluju ili strahu koji starac više nije mogao skrivati.
"Što ste radili vani, gospodine Kray?" upitao ga je Max.
"Bio sam u vrtu s kipovima", odgovorio je starac
pribravši se.
Victor Kray otpio je malo čaja iz šalice iz koje se pušilo
te je odložio na stol.
"Gdje je Roland, Max?" upitao je napeto starac.
"Zašto vas to zanima?" odvratio je Max tonom koji nije
prikrivao nepovjerenje koje je u njemu izazivao starac u
svjetlu njegovih posljednjih otkrića.
Svjetioničar kao da je osjetio njegovu sumnjičavost i
počeo je mahati rukama kao da pokušava objasniti, a ne
može naći riječi.
"Max, nešto će se užasno dogoditi noćas ako to ne
spriječimo", rekao je napokon Victor Kray, svjestan da
njegova izjava ne zvuči odveć uvjerljivo. "Moram znati
gdje je Roland. Život mu je u velikoj opasnosti."
Max je šutio i promatrao starčevo preklinjuće lice. Nije
vjerovao ni riječ od onoga što je svjetioničar upravo
izgovorio.
 "Koji život, gospodine Kray, Rolandov ili život Jacoba
Fleischmanna?" upitao je očekujući reakciju Victora
Kraya.
Starac je zakolutao očima i ponizno uzdahnuo.
"Mislim da te ne razumijem, Max", promrmljao je.
"Ja mislim da me razumijete. Znam da ste mi lagali,
gospodine Kray", rekao je Max prikovavši optužujući
pogled uz starčevo lice. "Znam tko je Roland zapravo.
Lažete nam otpočetka. Zašto?"
Victor Kray uspravio se, otišao do prozora te se navirio
van, kao da očekuje dolazak kakvoga gosta. Novi je grom
protresao kuću na plaži. Oluja je bila sve bliže obali i Max
je mogao čuti zvuk valova kako riču u oceanu.
"Reci mi gdje je Roland, Max", inzistirao je opet starac,
i dalje gledajući van. "Ne smijemo gubiti vrijeme."
"Ne znam mogu li vam vjerovati. Ako želite da vam
pomognem, prvo ćete mi morati reći istinu", zahtijevao je
Max, koji nije bio spreman dopustiti da ga svjetioničar opet
ostavi na pola puta.
Starac se okrenuo prema njemu i strogo ga pogledao.
Max je čvrsto izdržao pogled pokazujući mu da ga se ni
najmanje ne boji. Victor Kray kao da je shvatio situaciju,
slomljeno se sručio u naslonjač.
"Dobro, Max. Reći ću ti istinu ako to želiš", promrmljao
je.
Max je sjeo nasuprot njemu i kimnuo, spreman da ga
ponovno sasluša.
"Gotovo sve što sam vam rekao neki dan u svjetioniku
istina je", počeo je starac. "Moj stari prijatelj Fleischmann
obećao je doktoru Cainu da će mu dati prvo dijete u
zamjenu za Evu Gray. Godinu dana nakon vjenčanja, kad
sam već izgubio vezu s oboje, Fleischmanna je počeo
posjećivati doktor Cain podsjećajući ga na prirodu
njihovog pakta. Fleischmann je pokušavao pod svaku
cijenu izbjeći to dijete, do te krajnosti da zamalo da nije
upropastio svoj brak. Nakon brodoloma Orpheusa osjećao
sam dužnost da im pišem i oslobodim ih kazne koja ih je
tijekom godina unesrećila. Mislio sam da je prijetnja
doktora Caina ostala zauvijek zakopana pod morem. Ili
sam, u najmanju ruku, bio toliko nerazuman da samoga
sebe uvjerim u to. Fleischmann se osjećao krivim i mojim
dužnikom te je pokušavao da nas troje, Eva, on i ja, opet
postanemo prijatelji, kao u studentsko doba. To je bilo
besmisleno, naravno. Dogodilo se previše toga. Svejedno,
spopao ga je hir da sagradi kuću na plaži, pod čijim će se
krovom ubrzo nakon toga roditi njegov sin Jacob. Maleni
je bio blagoslov s neba koji im je oboma vratio volju za
životom. Ili je barem tako izgledalo, jer već te noći kad se
rodio, znao sam da nešto nije u redu. Te sam iste zore
ponovno sanjao doktora Caina. Dok je maleni rastao,
Fleischmann i Eva bili su toliko zaslijepljeni srećom da
nisu bili u stanju prepoznati prijetnju koja se nadvila nad
njih. Oboje su se posvetili tomu da usreće dijete i udovolje
svim njegovim hirovima. Nijednom djetetu na zemlji nitko
nije toliko ugađao i razmazio ga kao što je to bilo s
Jacobom Fleischmannom. Ali malo-pomalo znakovi
Cainove nazočnosti bili su sve opipljiviji. Jednoga dana,
Jacob je imao pet godina, maleni se izgubio dok se igrao u
stražnjemu dvorištu. Fleischmann i Eva tražili su ga očajni
nekoliko sati, ali nije mu bilo traga. Kad je pala noć,
Fleischmann je uzeo svjetiljku i zašao u šumu strahujući da
se maleni izgubio u gustišu i doživio nesreću. Prisjetio se
da je kad su sagradili kuću, šest godina prije toga, na rubu
šume postojao ograđen i pust prostor koji je nekada davno
bio stara štenara, srušena početkom stoljeća. Bilo je to
mjesto gdje su zatvarali životinje koje su trebale biti
ubijene. Te je noći intuicija nagnala Fleischmanna da
pomisli kako je maleni ušao onamo i ostao zatočen.
Njegova je slutnja bila djelomično točna, ali ondje nije
našao samo svoga sina.
Ograđeni prostor, koji je nekoć bio pust, sad je bio
napučen kipovima. Jacob se igrao između figura kad ga je
otac našao i izvukao odande. Nekoliko dana nakon toga
Fleischmann me posjetio u svjetioniku i sve mi objasnio.
Natjerao me da se zakunem da ću se ako se njemu što
dogodi pobrinuti za malenoga. To je bio tek početak.
Fleischmann je krio od žene neobjašnjive događaje oko
djeteta, ali u dubini duše znao je da nema izlaza i da će
prije ili poslije Cain ponovno zatražiti ono što mu pripada."
"Što se dogodilo one noći kad se Jacob utopio?"
prekinuo ga je Max naslućujući odgovor, ali i priželjkujući
da starčeve riječi dokažu neopravdanost njegova straha.
Victor Kray pognuo je glavu i zastao nekoliko sekunda
prije no što je odgovorio.
"Toga dana, kao i danas, dvadeset trećega lipnja, istoga
dana kad je Orpheus potonuo, stravična oluja zavladala je
morem. Ribari su pohitali privezati svoje barke, a ljudi u
selu zatvorili su vrata i prozore, kao i u noći brodoloma.
Selo se pretvorilo u avetinjsko mjesto pod nevremenom.
Bio sam u svjetioniku i spopala me strašna slutnja: dječak
je u opasnosti. Prošao sam puste ulice i što sam brže
mogao, došao ovamo. Jacob je bio izašao iz kuće i hodao
plažom prema obali, gdje su se valovi bijesno lomili. Padao
je snažan pljusak i vidljivost je bila gotovo zanemariva, ali
uspio sam nazreti sjajnu siluetu kako izranja iz mora
pružajući djetetu dvije dugačke ruke, poput pipaka. Jacob
je hodao kao hipnotiziran prema toj vodenoj figuri koju
gotovo da nisam uspio vidjeti u mraku. Bio je to Cain, u to
sam bio siguran, ali činilo se kao da su se jedan jedini put
svi njegovi identiteti stopili u tu nestalnu siluetu... Teško
mi je objasniti što sam zapravo vidio..."
"Vidio sam taj oblik", prekinuo ga je Max te tako
poštedio starca opisa bića koje je on vidio prije jedva
nekoliko sati. "Nastavite."
"Pitao sam se zašto Fleischmann i njegova žena nisu
ondje, zašto ne pokušavaju spasiti dijete, i onda sam
pogledao prema kući. Banda cirkuskih figura, koje su
izgledale poput pokretnih kamenih likova, držala ih je na
trijemu."
"Kipovi iz vrta", potvrdio je Max.
Starac je kimnuo.

"U tom sam trenutku samo razmišljao kako da spasim

dijete. Ono nešto uzelo ga je u naručje i vuklo u more.
Bacio sam se na to stvorenje i prošao kroz njega. Ogromna
vodena silueta nestala je u tami. Jacob je potonuo. Zaronio
sam nekoliko puta, sve dok nisam napipao tijelo u mraku,
uspio ga spasiti i ponovno izvući na površinu. Vukao sam
dijete po pijesku, daleko od valova, i pokušao ga oživiti.
Kipovi su bili nestali s Cainom. Fleischmann i Eva trčali su
prema meni kako bi pomogli djetetu, ali kad su došli, više
se nije osjećao puls. Unijeli smo ga u kuću i sve pokušali,
no uzalud: dijete je bilo mrtvo. Fleischmann je bio izvan
sebe i izašao u oluju vrišteći i nudeći Cainu svoj život u
zamjenu za djetetov. Nakon nekoliko minuta, sasvim
neobjašnjivo, Jacob je otvorio oči. Bio je u šoku. Nije nas
prepoznavao i nije se sjećao ni svog imena. Eva je utoplila
dijete pa ga odnijela gore, gdje ga je polegla. Kad se vratila
dolje, nakon nekoliko trenutaka, prišla mi je i veoma mirno
rekla da je djetetov život u opasnosti ako ostane s njima.
Molila me da se pobrinem za njega i odgojim ga kao
vlastitoga sina, kao sina koji je, da je sudbina krenula
drugim putem, mogao biti naš. Fleischmann se nije usudio
ući u kuću. Prihvatio sam ono što je Eva Gray tražila od
mene i vidio u njezinim očima da se odrekla jedinoga što je
davalo smisao njezinom životu. Sutradan sam odveo
malenoga sa sobom. Nikad više nisam vidio
Fleischmanne."
Victor Kray dugo je šutio. Max je imao osjećaj da starac
pokušava zadržati suze, ali Victor Kray sakrio je lice među
bijelim i ostarjelim rukama.
"Čuo sam nakon godinu dana da je on umro kao žrtva
čudne infekcije koju je dobio nakon ugriza divljeg psa. Još
uvijek ne znam živi li Eva Gray negdje na zemlji."
Max je proučavao starčev shrvani izgled i pretpostavio
da ga je pogrešno osudio, iako bi mu bilo draže da se
uvjerio da je zlikovac te da se ne mora suočiti s onim što su
otkrivale njegove riječi.
"Vi ste izmislili priču o Rolandovim roditeljima, čak ste
mu izmislili ime..." zaključio je Max.
Kray je kimnuo priznajući pred trinaestogodišnjim
dječakom, kojeg je vidio jedva nekoliko puta u životu,
najveću tajnu svoga života.
"Dakle Roland ne zna tko je on zapravo?" upitao je
Max.
 Starac je nekoliko puta odmahnuo glavom i Max je
vidio suze bijesa u njegovim očima, kažnjenim predugim
godinama motrenja s vrha svjetionika.

"Tko je pokopan u grobu Jacoba Fleischmanna, na

groblju?" upitao je Max.
"Nitko", odgovorio je starac. "Taj grob nikad nije
sagrađen niti je obavljen sprovod. Mauzolej koji si vidio
neki dan pojavio se na groblju tjedan dana nakon oluje.
Seljani vjeruju da ga je Fleischmann dao sagraditi za sina."
"Ne razumijem", odvratio je Max. "Ako to nije učinio
Fleischmann, tko ga je sagradio i zašto?"
Victor Kray gorko se nasmiješio momčiću.
"Cain", odgovorio je naposljetku. "Cain ga je smjestio
onamo i otad ga čuva za Jacoba."
"Bože moj", promrmljao je Max shvaćajući da je
potrošio dragocjeno vrijeme prisiljavajući starca da mu
prizna svu istinu. "Moramo smjesta izvući Rolanda iz
kolibe..."

***

Udarci valova koji se lome na plaži probudili su Aliciju.

Već je pala noć i, sudeći po snažnom bubnjanju vode po
krovu kolibe, snažna se oluja sručila na zaljev dok su oni
spavali. Alicia se uspravila, još uvijek omamljena, te se
uvjerila da Roland i dalje leži na krevetu mrmljajući
nerazumljive riječi u snu. Max nije bio ondje i Alicia je
pretpostavljala da je njezin brat vani, da promatra kišu na
moru; Max je bio opčinjen kišom. Zaputila se prema
vratima te ih otvorila bacajući pogled prema plaži.
Gusta plavičasta magla gmizala je s mora prema kolibi
poput prijeteće utvare i Alicia je uspjela razabrati nekoliko
tuceta glasova koji kao da su šuškali iz njezine
unutrašnjosti. Snažno je zatvorila vrata i naslonila se na
njih odlučna u namjeri da se ne prepusti panici. Roland,
uplašen udarcem vrata, otvorio je oči i teškom se mukom
uspravio ne shvaćajući baš dobro kako je dospio onamo.
"Što se događa?" uspio je promrmljati.
Alicia je rastvorila usne kako bi odgovorila, ali nešto ju
je zadržalo. Roland je osupnuto gledao kako gusta magla
prodire kroz sve pukotine kolibe i obavija Aliciju.
Djevojka je vrisnula, a vrata na koja je bila naslonjena
izletjela su van, iščupana iz šarka nekom nevidljivom
silom. Roland je skočio s ležaja i potrčao prema Aliciji,
koja se udaljavala prema moru obavijena tom pandžom
koju je tvorila koprenasta magla. Nekakva mu se figura
ispriječila i Roland je prepoznao vodenu sablast koja ga je
odvukla u dubine. Klaunovo se vučje lice osvijetlilo.

"Bok, Jacobe", promrmljao je glas kroz želatinozne

usne. "Sad ćemo se zabaviti."
Roland je udario vodenastu tvorbu, i Cainova se silueta
raspršila u zraku ostavljajući za sobom litre i litre vode.
Požurio je van, gdje ga je udarila snaga oluje. Velika
kupola gustih purpurnih oblaka stvorila se iznad zaljeva. S
njezina vrha zasljepljujuća je zraka pala na jedan vrh litice
i pretvorila u prah tone kamenja raspršujući kišu usijanih
niti nad plažom.
Alicia je vrisnula boreći se da se izvuče iz smrtonosnog
stiska koji ju je držao zatočenom i Roland je potrčao preko
kamenja do obale. Pokušao je dohvatiti njezinu ruku, ali
srušio ga je snažan udarac mora. Kad je ponovno stao na
noge, čitav je zaljev podrhtavao pod njegovim nogama i
Roland je začuo zaglušnu riku iz dubina. Mladić je
ustuknuo boreći se da održi ravnotežu i uspio vidjeti kako
divovska svijetla tvorba izranja sa dna mora prema
površini, dižući valove od nekoliko metara u svim
smjerovima. Na sredini zaljeva Roland je prepoznao obrise
jarbola koji izranja iz vode. Polagano, pred njegovim
zapanjenim očima, olupina Orpheusa izašla je na površinu,
obavijena avetinjskom aureolom.
Na mostu je Cain, omotan u svoj plašt, podigao srebrni
štap prema nebu i nova je zraka pala na njega obavijajući
blistavom svjetlošću čitavu konstrukciju Orpheusa. Odjek
okrutnoga čarobnjakova grohota preplavio je zaljev dok je
sablasna šapa držala Aliciju u njegovu podnožju.
"Tebe želim, Jacobe", šaptao je Cainov glas u
Rolandovoj glavi. "Ako ne želiš da umre, dođi po nju...
 Šesnaesto poglavlje

Max je okretao pedale na kiši, kad ga je prestrašio bljesak

munje i otkrio pogled na Orpheus, koji je uskrsnuo iz
dubina natopljen hipnotičkom svjetlošću što je izbijala iz
samoga metala. Stari je Cainov brod ponovno plovio po
pobjesnjelu moru zaljeva. Max je vrtio pedale dok nije
izgubio dah, bojeći se da će kada dođe do kolibe biti
prekasno. Ostavio je za sobom staroga svjetioničara, koji
nikako nije mogao pratiti njegov ritam. Kad je došao na
rub plaže, skočio je s bicikla i potrčao prema Rolandovoj
kolibi. Otkrio je da su vrata izvaljena iz šarki i na obali
razabrao paralizirani obris svojega prijatelja kako
opčinjeno gleda utvaru broda što reže valove. Max je
zahvalio nebesima i otrčao da ga zagrli.
"Jesi li dobro?" vikao je protiv vjetra koji je šibao plažu.
Roland mu je uzvratio pogled pun panike, poput ranjene
životinje koja ne može pobjeći od svoga progonitelja. Max
je u njemu vidio ono dječje lice koje je držalo kameru pred
zrcalom i osjetio jezu.
"Drži Aliciju", rekao je Roland napokon.
Max je znao da njegov prijatelj ne shvaća što se zapravo
događa i naslutio je da bi objašnjavanje samo još više
zamrsilo situaciju.
"Ma što se dogodilo", rekao je Max, "makni se od njega.
Jesi li me čuo? Makni se od Caina."
Roland je zanemario njegove riječi i ulazio u more sve
dok mu valovi nisu pokrili struk. Max je krenuo za njim i
primio ga, ali Roland, jači od svoga prijatelja, lako se
otrgnuo te ga blago gurnuo prije nego što je zaplivao.
"Čekaj!" viknuo je Max. "Ne znaš što se događa! Traži
tebe!"
"Znam", odgovorio je Roland ne dajući mu vremena da
izgovori još jednu riječ.
Max je vidio svoga prijatelja kako se baca u valove pa
nakon nekoliko metara izranja i pliva prema Orpheusu.
Mudra polovica njegove duše vrištala je da otrči natrag u
kolibu i sakrije se pod prostirku dok sve ne prođe. Kao
uvijek, Max je poslušao drugu polovicu i bacio se za
svojim prijateljem, siguran da se ovaj put neće živ vratiti
na kopno.

Dugi Cainovi prsti obavijeni rukavicom stegnuli su

Alicijino zapešće poput kliješta i djevojka je osjetila kako
je čarobnjak vuče preko skliske površine Orpheusa. Alicia
se pokušala osloboditi kandže snažno se opirući. Cain se
okrenuo i dižući je u zrak bez ikakva napora, približio
svoje lice na nekoliko centimetara od Alicijina, tako da
djevojka nije mogla vidjeti zjenice tih očiju kako se šire od
bijesa i mijenjaju boju od plave do zlatne.
"Neću ponavljati", zaprijetio je čarobnjak metalnim i
beživotnim glasom. "Miruj, ili ćeš se pokajati. Jasno?"
Čarobnjak je bolno povećao pritisak svojih prstiju i
Alicia se pobojala da će ako ne zastane, Cain smrviti
njezine kosti kao da su od suhe gline. Djevojka je shvatila
da je beskorisno pružati otpor, te je nervozno kimnula.
Cain je popustio pritisak i nasmiješio se. Nije bilo
suosjećanja ni ljubaznosti u tom osmijehu, samo mržnje.
Čarobnjak ju je pustio, i Alicia je ponovno pala na palubu,
udarila je čelom o metal. Opipala je kožu i osjetila oštro
žarenje porezotine od pada. Ne davši joj ni trenutka
predaha, Cain ju je ponovno primio za zgnječenu ruku i
povukao prema utrobi broda.
"Digni se", naredio joj je čarobnjak gurajući je kroz
hodnik koji se širio preko Orpheusova mosta i vodio prema
kabinama na palubi.
Zidovi su bili pocrnjeli te prekriveni hrđom i žitkim
pokrovom od tamnih alga. U Orpheusu se nalazio pedalj
muljevite vode iz koje se širila para što je izazivala
mučninu. Deseci trupala plutali su i zibali se pri snažnim
zamasima broda među valovima. Doktor Cain zgrabio je
Aliciju za kosu i otvorio vratašca koja su vodila u kabinu.
Oblak plinova i ustajale vode zatočen unutra dvadeset pet
godina ispunio je zrak. Alicia je zadržala dah. Čarobnjak ju
je snažno povukao za kosu i odvukao do vrata kabine.
"Najbolji apartman na brodu, draga. Kapetanova kabina
za moju počasnu gošću. Uživaj u društvu."
Cain ju je divljački gurnuo unutra i zatvorio vrata za
njom. Alicia je pala na koljena i pipala zid iza sebe u
potrazi za kakvim osloncem. Kabina je bila gotovo
potpuno utonula u mrak, a jedina svjetlost koja se uspjela
probiti dolazila je kroz usko okruglo okno koje su godine
pod morem prekrile debelom poluprozirnom korom od alga
i organskih ostataka. Neprestani trzaji broda u oluji bacali
su je na zidove kabine. Alicia se primila za zahrđalu cijev i
proučavala polumrak boreći se da odagna iz misli onaj
prodorni zadah koji je vladao tim mjestom. Nakon
nekoliko minuta oči su joj se navikle na minimalnu
količinu svjetla i omogućile joj da promotri ćeliju koju je
Cain sačuvao za nju. Nije uspjela nazreti nijedan drugi
izlaz osim vratašca koja je čarobnjak zatvorio izlazeći.
Očajnički je tražila kakvu metalnu šipku ili čvrst predmet
kojim bi provalila ta vratašca, ali nije ništa uspjela naći.
Dok je pipala u mraku, u potrazi za kakvim alatom koji bi
joj pomogao da se oslobodi, njezine su ruke napipale nešto
što je bilo naslonjeno na zid. Prestrašeno se odmaknula.
Neprepoznatljivi ostaci kapetana Orpheusa pali su joj pod
noge i Alicia je shvatila na koga je mislio Cain kad je
govorio o društvu. Sudbina nije išla naruku starom ukletom
Holandezu. Gromot mora i oluja ugušili su njezine krikove.

***

Za svaki metar koji je Roland osvajao putem prema

Orpheusu bijes mora vukao bi ga dolje i vraćao na
površinu na prelomljenom valu obavijajući ga vrtlogom
pjene, s čijom se snagom nije mogao boriti. Pred njim se
brod borio sa zidinama valova koje je oluja bacala na
njegovu konstrukciju.
Kako se primicao brodu, silina mora sve mu je više
otežavala kontrolu smjera u kojem ga je struja valjala i
Roland se bojao da će ga iznenadni udar valova zabiti u
konstrukciju Orpheusa te će od toga izgubiti svijest. Ako se
to dogodi, more će ga proždrljivo progutati i više ga nikad
neće vratiti na površinu. Zaronio je kako bi izbjegao krestu
koja se nadvila nad njega i ponovno izronio vidjevši kako
se val udaljava prema obali puneći uvalu mutnom i
uzburkanom vodom.
Orpheus se uzdizao na manje od desetak metara od
njega, i dok je promatrao zid od čelika obojen ražarenim
svjetlom, znao je da se neće moći popeti do palube. Jedini
je prohodan put bio kroz otvore koje su stijene načinile u
njegovoj konstrukciji i izazvale potonuće broda prije
dvadeset pet godina. Otvor se nalazio u razini mora te se
pojavljivao i nestajao pod morem sa svakim udarcem
valova. Otrgnuti metalni komadi trupa broda koji su
okruživali crnu rupu nalikovali su na ždrijelo velike
morske zvijeri. Roland se užasavao same pomisli da se
uvuče kroz tu klopku, ali to je bio jedini način da dođe do
Alicije. Borio se da ga ne povuče idući val i kad je kresta
prošla preko njega, bacio se prema rupi u trupu pa ušao u
njega poput ljudskog torpeda u tamu.

***
Victor Kray bez daha je prošao divlje trave koje su
odvajale zaljev od puta prema svjetioniku. Kiša i vjetar
snažno su tukli i zaustavljali njegovo napredovanje poput
nevidljivih ruku koje su zapele da ga maknu s onoga
mjesta. Kad je uspio doći do plaže, Orpheus se uzdizao u
sredini uvale ploveći ravno prema liticama, obavijen aurom
natprirodne svjetlosti. Pramac broda probijao je valove koji
su meli palubu i podizao oblak bijele pjene sa svakim
novim udarcem oceana. Sjena očaja sručila se na njega:
njegovi su se najgori strahovi obistinili i nije uspio; godine
su oslabile njegov um i Princ Magle još ga je jednom
nadigrao. Samo je molio nebesa da ne bude prekasno da
spasi Rolanda od sudbine koju je čarobnjak čuvao za njega.
U tom trenutku Victor Kray rado bi dao svoj život kad bi to
osiguravalo Rolandu ma i najmanju mogućnost bijega.
Ipak, mračan predosjećaj tjerao ga je da posumnja da je
iznevjerio obećanje koje je dao dječakovoj majci.
Victor Kray zaputio se prema Rolandovoj kolibi
uzaludno se nadajući da će ga naći ondje. Nije bilo ni traga
Maxu i djevojci, a pogled na vrata kolibe izvaljena na
plažu izazvao je u njemu najcrnje slutnje. Iskra nade
upalila se kad je vidio da ima svjetla u kolibi. Svjetioničar
se požurio unutra zazivajući Rolandovo ime.

Lik bacača noževa od blijeda i živa kamena izašao mu

je ususret.
"Malo prekasno za žaljenje, djede", rekao je i starac je
prepoznao Cainov glas.
Victor Kray zakoračio je unatrag, ali netko je bio iza
njegovih leđa, i prije nego što je uspio reagirati, osjetio je
tupi udarac u zatiljak. Spustio se mrak.

***

Max je uočio da Roland ulazi u Orpheus kroz rupu u

trupu i osjećao kako ostaje bez snage sa svakim novim
udarcem valova. Nije bio nikakav plivač u usporedbi s
Rolandom i jedva da bi se dulje uspio održavati na površini
usred one oluje, osim ako ne bi našao način da se popne na
brod. S druge strane, izvjesnost da ih u utrobi broda čeka
opasnost bila je u svakom trenutku sve veća i shvatio je
kako ih čarobnjak navlači na svoj teren poput muha na
med.
Nakon što je čuo zaglušnu buku, Max je vidio kako se
neizmjeran vodeni zid uzdiže nad krmom Orpheusa i
veoma brzo približava se brodu. U nekoliko sekunda
udarac vala gurnuo je brod do litica i pramac se zabio u
stijene izazivajući divlju trešnju čitave konstrukcije. Jarbol,
koji je nosio svijetle znakove na brodu, tresnuo je pored
broda, njegov je kraj pao na nekoliko metara od Maxa i
zaronio u more.
 Max je teškom mukom otplivao donde, primio se za
jarbol i počinuo nekoliko sekunda kako bi povratio dah.
Kad je podigao pogled, vidio je da mu srušeni jarbol nudi
most do palube broda. Prije nego što ga novi val iščupa
odande i odnese zauvijek, počeo se penjati prema
Orpheusu, ne opažajući da ga, naslonjena na ogradu
desnoga boka, čeka nepomična silueta.

***

Nalet struje gurnuo je Rolanda preko poplavljenog dna

Orpheusa i dječak je rukama zaštitio lice kako bi izbjegao
udarce koje mu je jamčio prolazak među ostacima
brodoloma. Zibao se na milost i nemilost mora sve dok ga
tresak u konstrukciji broda nije bacio na zid, gdje se mogao
primiti za metalne ljestve koje su vodile do gornjega dijela
broda.
Uspeo se uskim ljestvama i prošao grotlo koje je vodilo
do mračne strojarnice u kojoj su se nalazili uništeni motori
Orpheusa. Prošao je kraj ostatka strojeva dok nije došao do
hodnika koji se uspinje na palubu pa je brzo prešao hodnik
s kabinama do mosta broda. Uz neki čudni osjećaj
prepoznavao je svaki kutak te prostorije i sve predmete
koje je toliko puta promatrao roneći pod morem. S te točke
gledišta imao je potpuni pregled prednje palube Orpheusa,
na kojoj su valovi meli površinu i gasnuli na platformi
mosta. Iznenada je osjetio da je nezaustavljiva sila gurnula
Orpheus prema naprijed i nijemo promatrao kako pramac
broda među sjenama uranja u litice. Udarit će o stijene za
nekoliko sekunda.
 Pohitao je da se primi za kotač kormila, ali noge su mu
se poskliznule na film od algi koji je prekrivao pod.
Kotrljao se nekoliko metara dok nije udario o stari
radioaparat i njegovo je tijelo osjetilo strahovit udar
konstrukcije o litice. Kad je prošao najgori trenutak,
uspravio se i začuo nekakav zvuk u blizini, ljudski glas u
tutnjavi oluje. Zvuk se ponovio i Roland ga je prepoznao:
to Alicia negdje u brodu vrišti upomoć.

***

Tih deset metara koliko je Max morao puzati po jarbolu

do Orpheusove palube učinilo mu se kao više od stotinu.
Drvo je bilo gotovo trulo i tako naglodano da su mu kad je
napokon došao do ruba broda, ruke i noge bile prepune
malenih rana koje su snažno žarile. Procijenio je da je
mudrije ne obazirati se na rane i pružio ruku prema
metalnoj ogradi.
Kad se čvrsto primio, nespretno je skočio na palubu i
pao potrbuške. Mračni oblik stao je pred njega i Max je
podignuo pogled nadajući se da će ugledati Rolanda.
Cainova silueta razmotala je ogrtač i pokazala mu zlatan
predmet koji se njihao na kraju lanca. Max je prepoznao
svoj sat.
"Tražiš ovo?" upitao je čarobnjak klečeći uz momka i
ljuljajući pred njegovim očima sat koji je Max izgubio u
mauzoleju Jacoba Fleischmanna.
"Gdje je Jacob?" upitao je Max ignorirajući podrugljivu
grimasu, koja kao da je bila pričvršćena za Cainovo lice
poput voštane maske.
 "To je nagradno pitanje", odgovorio je čarobnjak, "a ti
ćeš mi pomoći da nađem odgovor."
Cain je sklopio šaku oko sata i Max je mogao čuti
krckanje metala. Kad je čarobnjak ponovno pokazao
otvoreni dlan, od dara njegova oca ostala je samo
neprepoznatljiva hrpica zgnječenih vijaka i matica.
"Vrijeme, dragi moj Max, ne postoji; to je iluzija. Čak
bi i tvoj prijatelj Kopernik to znao da je imao upravo toga
vremena. Ironično, zar ne?"
Max je računao u glavi kakve su mu šanse da skoči
preko ograde i pobjegne od čarobnjaka. Bijela Cainova
rukavica stegnula se oko njegova vrata prije nego što je
uspio udahnuti.
"Što ćete učiniti sa mnom?" cvilio je Max.
"Što bi ti učinio da si na mome mjestu?" upitao je
čarobnjak.
Max je osjetio kako mu Cainov smrtonosni stisak
presijeca disanje i cirkulaciju u glavi.
"To je dobro pitanje, zar ne?"
Čarobnjak je spustio Maxa na palubu. Udarac hrđava
metala o njegovo tijelo zamaglio mu je na nekoliko
sekunda pogled i savladala ga je mučnina.
"Zašto progonite Jacoba?" probuncao je Max
pokušavajući dobiti vrijeme za Rolanda.
"Posao je posao, Max", odgovorio je čarobnjak. "Ja sam
odradio svoj dio dogovora."
"Kakvu vama važnost može imati život jednog
dječaka?" upitao je Max. "Osim toga osvetili ste se ubivši
doktora Fleischmanna, zar ne?"
 Lice doktora Caina osvijetlilo se kao da mu je Max
upravo postavio pitanje na koje je žarko želio odgovoriti
još otkad su počeli razgovor.
"Kad se ne vrati pozajmica, moraju se platiti kamate.
Ali to ne poništava dug. Takav je moj zakon", prosiktao je
čarobnjak. "To je moja hrana. Jacobov život i život mnogih
poput njega. Znaš li koliko godina hodam svijetom, Max?
Znaš li koliko sam imena imao?"
Max je odmahnuo glavom zahvaljujući Bogu na svakoj
sekundi koju je čarobnjak gubio u razgovoru s njim.
"Recite mi", odgovorio je tanašnim glasom, hineći
strahopoštovanje pred sugovornikom.
Cain se razdragano nasmiješio. U tom se trenutku
dogodilo ono čega se Max bojao. U tutnjavi oluje odjeknuo
je Rolandov glas koji je dozivao Aliciju. Maxov i
čarobnjakov pogled susreli su se; obojica su ga čula.
Smiješak je nestao s Cainova lica i brzo je povratio mračni
izgled gladnog i krvoločnog progonitelja.
"Veoma lukavo", promrmljao je.
Max je progutao slinu pripremajući se na najgore.
Čarobnjak je izvukao ruku pred njim i Max je
skamenjeno promatrao kako se svaki prst počinje pretvarati
u dugačku iglu. Na nekoliko metara odande Roland je
ponovno viknuo. Cain se okrenuo kako bi pogledao iza
leđa, a Max se bacio prema ogradi broda. Čarobnjakova se
kandža stisnula oko njegova vrata i polagano ga okretala
prema sebi dok nije stajao licem u lice s Princem Magle.
"Šteta što tvoj prijatelj nije ni upola lukav kao ti. Možda
bih trebao sklopiti posao s tobom. Drugi put", izbljuvale su
čarobnjakove usne. "Doviđenja, Max. Nadam se da si
naučio roniti od posljednjeg puta."
Snažno poput lokomotive čarobnjak je bacio Maxa u
zrak, natrag u more. Dječakovo je tijelo ocrtalo luk veći od
deset metara, palo na valove i potonulo u snažnu ledenu
struju. Max se borio da izbije na površinu i svom snagom
udarao rukama i nogama kako bi pobjegao od smrtonosne
usisne snage koja kao da ga je vukla prema crnoj tami dna.
Plivajući naslijepo, osjećao je kako pluća samo što mu ne
prsnu i napokon je izronio na nekoliko metara od stijena.
Udahnuo je zrak i boreći se da ostane na površini, uspio je
da ga valovi malo-pomalo odnesu do ruba stjenovita zida,
gdje se uspio primiti za nekakvu izbočinu, uspeti se i doći
na sigurno. Rubovi zašiljenih stijena grizli su mu kožu i
osjećao je kako mu se otvaraju malene rane u udovima
tako obamrlima od hladnoće da jedva da je osjećao bol.
Boreći se da se ne onesvijesti, uspinjao se nekoliko metara
dok nije našao uleknuće u stijenama daleko od dosega
valova. Tek se tad mogao ispružiti na tvrdi kamen i otkriti
da ga je užas toliko preplavio da nije u stanju vjerovati da
si je spasio život.
 Sedamnaesto poglavlje

Vrata kabine polagano su se otvorila i Alicia, skutrena u

sjenovitu kutu, ostala je nepomična i suspregnula disanje.
Sjena Princa Magle protegnula se prostorijom i njegove
oči, upaljene poput žeravica, promijenile su boju, od zlatne
do duboke crvene. Cain je ušao u kabinu i prišao joj. Alicia
se borila da sakrije drhtaj koji je ovladao njome i uputila je
posjetitelju drzak pogled. Čarobnjak je pred takvom
ohološću pokazao pseći osmijeh.
"To je nešto u obitelji. Svi imaju potrebu biti junaci",
komentirao je ljubazno čarobnjak. "Počinjete mi se
sviđati."
"Što hoćete?" rekla je Alicia prožimajući svoj drhtavi
glas svim prijezirom koji je uspjela skupiti.
Cain se doimao kao da razmatra pitanje te je oprezno
skinuo rukavice. Alicia je opazila da su mu nokti dugi i
oštri poput vrha bodeža. Cain je upro jedan u nju.

"Ovisi. Što mi ti predlažeš?" ponudio je čarobnjak

blago, ne odvajajući oči od Alicijina lica.
"Nemam vam što dati", odgovorila je upućujući krišom
pogled prema otvorenim vratima kabine.
Cain je odmahnuo kažiprstom čitajući njezine misli.
"To ne bi bila dobra ideja", upozorio ju je. "Vratimo se
svojoj temi. Zašto se ne bismo dogovorili? Pakt između
odraslih, da tako kažemo."
 "Kakav dogovor?" odgovorila je Alicia trudeći se
izbjeći Cainov hipnotički pogled, koji kao da je usisao
njezinu volju s nezasitnošću duševnog parazita.
"To mi se sviđa, da razgovaramo o poslu. Reci mi,
Alicia, bi li voljela spasiti Jacoba, oprosti, Rolanda? On je
naočit mladić, rekao bih", rekao je čarobnjak, neizmjerno
tankoćutno uživajući u svakoj riječi svoje ponude.
"Što hoćete zauzvrat? Moj život?" odgovorila je Alicia,
kojoj su riječi izlazile iz grla ne dajući joj vremena da
razmisli.
Čarobnjak je zamišljeno prekrižio ruke i izvio obrvu.
Alicia je uočila da nikad ne trepće.
"Imao sam nešto drugo na umu, draga", objasnio je
čarobnjak gladeći donju usnu jagodicom kažiprsta. "Što
kažeš na život svoga prvorođenca?"

Cain joj je sasvim sporo prišao i približio svoje lice

djevojčinu. Alicia je osjetila kako iz Caina izlazi snažan
slatkasti zadah, koji ju je tjerao na povraćanje. Suočivši se
s njegovim pogledom, Alicia je pljunula čarobnjaku u lice.
"Idite k vragu", rekla je susprežući bijes.
Kapi sline isparile su kao da ih je bacila na ploču od
usijana metala.
"Draga djevojčice, od njega i dolazim", odgovorio je
Cain.
Suzdržano, čarobnjak je pružio golu ruku prema
Alicijinu licu. Djevojka je zatvorila oči i na čelu načas
osjetila ledeni dodir njegovih prstiju te dugih i šiljatih
noktiju. Čekanje joj se učinilo beskrajnim. Naposljetku je
čula kako se njegovi koraci udaljavaju i vrata kabine
ponovno zatvaraju. Zadah po truleži razišao se kroz
spojeve grotla kabine poput pare iz parnog ventila. Alicia
je osjetila želju da zaplače i udara po zidovima dok ne
ublaži gnjev, ali uložila je napor da ne izgubi kontrolu i
održi mozak bistrim. Morala je izaći odande, a nije imala
baš mnogo vremena.
Otišla je do vrata i pipala rub u potrazi za pukotinom ili
nekim procjepom kroz koji bi ih mogla razvaliti. Ništa.
Cain ju je zatvorio u sarkofag od zahrđalog aluminija u
društvu s kostima staroga kapetana Orpheusa. U tom
trenutku snažan je udarac protresao brod, i Alicia je pala
potrbuške na pod. Za nekoliko sekunda iz utrobe broda
začuo se prigušeni zvuk. Alicia je naslonila uho na vrata i
pozorno poslušala; bilo je to nepogrešivo siktanje vode
koja je prodirala. Velike količine vode. Alicia, obuzeta
panikom, shvatila je što se događa: trup je poplavljivao i
Orpheus je ponovno tonuo, počevši od skladišta. Ovaj put
nije mogla zatomiti užasnuti vapaj.

***

Roland je bezuspješno prošao čitav brod u potrazi za

Alicijom. Orpheus se pretvorio u labirintsku podmorsku
katakombu s beskrajnim hodnicima i zaglavljenim vratima.
Čarobnjak ju je mogao sakriti na desetke mjesta. Vratio se
na most i odlučio da će pokušati zaključiti gdje je mogla
biti zatočena. Od udarca koji je prošao brodom izgubio je
ravnotežu te pao na vlažan i sklizak pod. Iz sjena mosta
pojavio se Cain kao da je njegova silueta izronila iz
kalavog metala poda.
 "Tonemo, Jacobe", oprezno je objasnio čarobnjak
pokazujući oko sebe. "Nikad nisi znao odabrati trenutak,
zar ne?"

"Ne znam o čemu govorite. Gdje je Alicia?" zahtijevao

je Roland, spreman da se baci na suparnika.
Čarobnjak je zatvorio oči i skupio dlanove ruku kao da
će početi molitvu.
"Negdje u brodu", odgovorio je mirno Cain. "Ako si bio
dovoljno glup da dođeš dovde, nemoj sad sve pokvariti.
Želiš li joj spasiti život, Jacobe?"
"Zovem se Roland", prekinuo ga je mladić.
"Roland, Jacob... Svejedno koje ime", smijao se Cain.
"Ja ih imam nekoliko. Koja je tvoja želja, Rolande? Želiš
spasiti prijateljicu. To je, zar ne?"
"Gdje ste je ostavili?" ponovio je Roland. "Proklet bio!
Gdje je?"
Čarobnjak je protrljao ruke kao da je hladno.
"Znaš li koliko brodu poput ovoga treba da potone,
Jacobe? Nemoj mi reći. Najviše nekoliko minuta.
Neobično, zar ne? Reci to meni", smijao se Cain.
"Želite Jacoba ili kako već želite da se zovem", potvrdio
je Roland. "Imate ga; neću bježati. Pustite je."
"Kako originalno, Jacobe", odrezao je čarobnjak
prilazeći mladiću. "Istječe ti vrijeme, Jacobe. Minuta."
Orpheus se počeo polagano naginjati na desni bok.
Voda koja je plavila brod rikala je pod njegovim nogama, a
već oslabjela metalna konstrukcija snažno je podrhtavala
pred bijesom kojim si je more probijalo put kroz utrobu
broda poput kiseline na kartonskoj igrački.
 "Što moram učiniti?" preklinjao je Roland. "Što
očekujete od mene?"
"Dobro, Jacobe. Vidim da se urazumljujemo. Očekujem
da ispuniš dio dogovora koji tvoj otac nije bio u stanju
ispuniti", odgovorio je čarobnjak. "Ništa više. I ništa
manje."
"Moj je otac poginuo u nesreći, ja..." počeo je očajnički
objašnjavati Roland.
Čarobnjak je očinski spustio ruku na dječakovo rame.
Roland je osjetio metalni dodir njegovih prstiju.
"Pola minute, momče. Malo je prekasno za obiteljske
priče", presjekao ga je Cain.
Voda je snažno udarala o palubu na kojoj se držao most
i Roland je uputio čarobnjaku posljednji pogled pun
zaklinjanja. Cain je kleknuo pred Rolanda i nasmiješio se
momku.
"Može dogovor, Jacobe?" prošaptao je čarobnjak.
Suze su navirale na Rolandove oči i dječak je lagano
kimnuo.
"Dobro, dobro, Jacobe", promrmljao je Cain. "Dobro
došao kući..."

Čarobnjak se uspravio i pokazao prema jednom od

hodnika koji je kretao od mosta.
"Zadnja vrata u ovom hodniku", pokazao je Cain. "Ali
poslušaj savjet. Kad ih uspiješ otvoriti, već ćemo biti pod
vodom i tvoja prijateljica neće imati ni trunčice zraka. Ti si
dobar ronilac, Jacobe. Znaš što moraš učiniti. Ne zaboravi
dogovor..."
 Cain se nasmiješio posljednji put i nestao u tami
omatajući se plaštem dok su se nevidljivi koraci udaljavali
od mosta i ostavljali tragove udubljena metala u
konstrukciji broda. Momak je ostao oduzet nekoliko
sekunda, povraćajući dah, dok ga novi trzaj broda nije
gurnuo na okamenjeni kolut kormila. Voda je počela
plaviti razinu mosta.
Roland se bacio prema hodniku koji mu je čarobnjak
pokazao. Voda je kapala s ljestava koje su vodile gore i
plavila hodnik dok je Orpheus postupno tonuo u more.
Uzalud je lupao šakama po vratima.
"Alicia!" povikao je iako je bio svjestan da ga ona jedva
može čuti s druge strane debelog čelika. "Ja sam, Roland.
Zadrži dah! Izvući ću te odatle!"
Zgrabio je kolut vrata i pokušao ga okrenuti svom
snagom, ranjavajući u tom pokušaju dlanove, dok mu je
ledena voda prekrivala struk i nastavljala se penjati.

Kolut je popustio za jedva nekoliko centimetara. Roland je

duboko udahnuo i ponovno pokušao otvoriti. Uspio ih je
polagano otvoriti dok mu je ledena voda pokrivala lice i
napokon preplavila čitav hodnik. Tama je ovladala
Orpheusom.
Kad su se vrata otvorila, zaronio je u mračnu kabinu
pipkajući naslijepo u potrazi za Alicijom. U jednom
užasnom časku pomislio je da ga je čarobnjak prevario i da
ondje nema nikoga. Otvorio je oči pod morem i pokušao
razabrati nešto u podmorskoj tami boreći se protiv žarenja.
Naposljetku su njegove ruke dohvatile komad tkanine s
Alicijine haljine; divlje se borila protiv panike i utapanja.
Zagrlio ju je i pokušao umiriti, ali djevojka nije mogla
znati tko ili što ju je dohvatilo u mraku. Svjestan da mu je
ostalo još svega nekoliko sekunda, obgrlio ju je oko struka
i povukao prema hodniku. Brod se i dalje nesmiljeno
strmoglavljivao u dubine. Alicia se bezuspješno hrvala, a
Roland ju je vukao prema mostu preko hodnika kroz koji
su plutali ostaci što ih je voda izvukla iz najvećih dubina
Orpheusa. Znao je da ne mogu izaći iz broda sve dok
konstrukcija ne dotakne dno jer bi ih u suprotnome usisna
snaga neizbježno povukla u podmorsku struju. Ipak, znao
je i da je prošlo barem trideset sekunda otkad je Alicia
posljednji put udahnula te da je dosad u naletu panike
sigurno već počela udisati vodu. Uspon prema površini
vjerojatno bi za nju bio put u sigurnu smrt. Cain je pomno
isplanirao svoju igru.
Čekanje da Orpheus dotakne dno bilo je beskonačno i
osjetio je udarac kada se dio krova mosta odlomio nad
Alicijom i njime. Snažni se bol uspinjao njegovom nogom
i Roland je shvatio da mu je metal zaglavio zglob. U svoj
svojoj veličini Orpheus je polagano nestajao u dubinama.
Roland se borio protiv probadajućeg bola koji mu je
čupao nogu i u polusjeni potražio Alicijino lice. Djevojka
je imala otvorene oči i bila na rubu utapanja. Više nije
mogla ni sekunde zadržati dah i zadnji mjehurići zraka
pobjegli su između njezinih usana poput bisera koji nose
posljednje trenutke života koji je gasnuo.
Roland ju je primio za lice i nastojao da ga Alicia
pogleda u oči. Njihovi su se pogledi susreli u dubinama i
ona je u trenutku shvatila što on namjerava. Odmahnula je
glavom pokušavajući ga odmaknuti od sebe. Pokazao joj je
zglob zatočen u smrtonosnom zagrljaju metalnih krovnih
greda. Alicia je otplivala kroz ledenu vodu prema srušenoj
gredi i pokušala osloboditi Rolanda. Razmijenili su
očajničke poglede. Nitko i ništa nije moglo pomaknuti tone
čelika koje su držale Rolanda. Alicia je doplivala do njega i
zagrlila ga osjećajući kako gubi svijest zbog nedostatka
zraka. Ne čekajući ni trenutka, Roland je uzeo Alicijino
lice i pritišćući svoje usne uz djevojčine izdahnuo u njezina
usta zrak koji je čuvao za nju, baš kao što je Cain predvidio
na samome početku. Alicia je udahnula zrak s njegovih
usana i snažno stisnula Rolandove ruke, spojena s njim u
tom poljupcu spasa.
Mladić joj je uputio očajni pogled za rastanak i gurnuo
je protiv njezine volje s mosta, odakle se Alicia lagano
počela uspinjati prema površini. To je bio posljednji put da
je vidjela Rolanda. Nakon nekoliko sekunda djevojka je
izronila nasred zaljeva i mogla vidjeti kako se oluja
udaljava prema pučini, odnoseći sa sobom sve nade koje je
polagala u budućnost.

***

Kad je Max ugledao kako se Alicijino lice pomalja na

površini, ponovno se bacio u more i žurno zaplivao prema
njoj. Njegova sestra jedva da se mogla održavati na
površini i buncala je nerazumljive riječi, snažno kašljući i
bljujući more koje je progutala uspinjući se sa dna. Obgrlio
joj je ramena i vukao je sve dok nije mogao stajati,
nekoliko metara od obale. Stari je svjetioničar čekao na
plaži i potrčao da im pomogne. Skupa su izvukli Aliciju iz
mora i polegli je na pijesak. Victor Kray tražio joj je puls
na zapešću, ali Max je blago povukao starčevu drhtavu
ruku.
"Živa je, gospodine Kray", objasnio je Max milujući
sestrino čelo. "Živa je."
 Starac je kimnuo i prepustio Aliciju Maxovoj njezi.
Teturajući poput vojnika nakon dugačke bitke, Victor Kray
otišao je do obale i zalazio u more sve dok mu voda nije
pokrila struk.
"Gdje je moj Roland?" mrmljao je starac okrećući se
prema Maxu. "Gdje mi je unuk?"
Max ga je promatrao u tišini, gledajući kako se starčeva
duša i snaga koja ga je držala sve one godine na vrhu
svjetionika gube poput šake pijeska među prstima.
"Neće se vratiti, gospodine Kray", odgovorio je
napokon mladić sa suzama u očima. "Roland se više neće
vratiti."
Stari ga je svjetioničar promatrao kao da ne može
vjerovati njegovim riječima. Onda je kimnuo, ali ponovno
je skrenuo pogled prema moru, iščekujući da njegov unuk
izroni i pridruži mu se. Polagano, more je povratilo
mirnoću i niska zvijezda zapalila se na obzoru. Roland se
nikada nije vratio.
 Osamnaesto poglavlje

Dan nakon oluje koja se sručila na obalu one duge noći

23. lipnja 1943. Maximilian i Andrea Carver vratili su se u
kuću na plaži s malenom Irinom, koja je bila izvan
opasnosti, iako će se sasvim oporaviti tek za nekoliko
tjedana. Snažni vjetrovi koji su šibali selom do malo prije
svitanja ostavili su za sobom mrežu srušenih stabala i
električnih stupova, barke izvučene iz mora sve do šetnice i
razbijene prozore na dobrom dijelu seoskih pročelja. Alicia
i Max čekali su u tišini, sjedeći na trijemu, i istoga trenutka
kad je Maximilian Carver izašao iz auta, koji ih je dovezao
iz grada, uspio je vidjeti na njihovim licima i izderanoj
odjeći da se dogodilo nešto užasno.
Prije nego što je uspio postaviti prvo pitanje, Maxov
pogled nagnao ga je da shvati da će objašnjenja, ako ih
ikad i bude bilo, morati još malo pričekati. Ma što da se
dogodilo, Maximilian Carver shvatio je, onako kako nam
malo puta u životu bude dano da shvatimo, bez potrebe za
riječima ili razlozima, da se iza tužnih pogleda njegovo
dvoje djece krije kraj jedne etape u njihovim životima koja
se nikad neće vratiti.
Prije nego što je ušao u kuću na plaži, Maximilian
Carver pogledao je u rupu bez dna Alicijinih očiju.
Odsutno je gledala liniju obzora kao da očekuje da će
ondje naći odgovor na sva svoja pitanja; pitanja na koja ni
on niti itko drugi više neće moći odgovoriti. Iznenada, i u
tišini, shvatio je da je njegova kći odrasla i da će jednoga
dana, ne tako dalekoga, krenuti novim putem u potrazi za
vlastitim odgovorima.
 ***

Željeznički kolodvor bio je uronjen u oblak pare koji je

ispuštao stroj. Zadnji su se putnici žurili da se popnu u
vagon te se oproste od obitelji i prijatelja koji su ih
dopratili do perona. Max je promatrao stari sat koji mu je
poželio dobrodošlicu u selo i uvjerio se da su ovaj put
njegove kazaljke stale zauvijek. Nosač je prišao Maxu i
Victoru Krayu s ispruženim dlanom i jasnom nakanom da
dobije napojnicu.
"Kovčezi su u vlaku, gospodine."
Stari mu je svjetioničar pružio nekoliko novčića i
momak se udaljio brojeći ih. Max i Victor izmijenili su
osmijehe kao da im je ta anegdota bila zabavna i kao da je
to rutinski oproštaj.
"Alicia nije mogla doći jer..." počeo je Max.
"Nije potrebno. Razumijem", prekinuo ga je
svjetioničar. "Pozdravi je. I čuvaj je."
"Hoću", odgovorio je Max.
Šef stanice zazviždao je u zviždaljku. Vlak samo što
nije krenuo.
"Nećete mi reći kamo idete?" upitao je Max pokazujući
na vlak koji je čekao na tračnicama. Victor Kray
nasmiješio se i pružio dječaku ruku.
"Ma kamo otišao", odgovorio je starac, "nikad neću
moći otići odavde."
Ponovno se začuo zvižduk. Samo je još Victor Kray
morao ući u vlak. Kondukter je stajao na vratima vagona.
 "Moram ići, Max", rekao je starac. Max ga je snažno
zagrlio i starac ga je obgrlio rukama.
"E, da, imam nešto za tebe." Max je uzeo malenu kutiju
iz svjetioničarevih ruku. Blago ju je protresao; u njoj je
nešto zveckalo. "Nećeš je otvoriti?" upitao je starac. "Kad
otiđete", odgovorio je Max.

Svjetioničar je slegnuo ramenima.

Victor Kray zaputio se u vagon i kondukter mu je pružio
ruku kako bi mu pomogao da se uspne. Kad je svjetioničar
bio na najgornjoj stubi, Max je brzo potrčao prema njemu.
"Gospodine Kray!" uzviknuo je Max.
Starac se okrenuo i zainteresirano ga pogledao.
"Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine Kray",
rekao je Max.
Victor Kray nasmiješio se posljednji put i blago udario
kažiprstom po prsima.
"I meni, Max", odgovorio je. "I meni."
Vlak je sasvim sporo krenuo i njegov parni trag zauvijek
se izgubio u daljini. Max je ostao na peronu sve dok više
nije bilo moguće razabrati tu točku na obzoru. Tek je tada
otvorio kutiju koju mu je starac dao i otkrio da je u njoj
svežanj ključeva. Nasmiješio se. Bili su to ključevi
svjetionika.
 Epilog

Posljednji tjedni ljeta donijeli su nove vijesti o onome ratu

čiji su dani, prema svima, bili odbrojeni. Maximilian
Carver otvorio je urarsku radnju u malenom lokalu blizu
trga s crkvom i ubrzo nije bilo nijednog seljanina koji nije
posjetio maleni dućan čuda Maxova oca. Malena Irina
sasvim se oporavila i činilo se da se ne sjeća nesreće koju
je doživjela na stubištu kuće na plaži. Ona i njezina majka
običavale su ići u duge šetnje plažom u potrazi za
školjkama i malenim fosilima, kojima su začele zbirku što
će najesen izazivati zavist njezinih novih prijateljica u
razredu.
Max, odan ostavštini staroga svjetioničara, svaki je dan
u sumrak dolazio biciklom do kuće kraj svjetionika i palio
zraku svjetla koja će voditi barke do novoga svitanja.
Popeo bi se na promatračnicu i odande gledao ocean kao
što je Victor Kray činio gotovo čitava života.
Tijekom jednoga od tih popodneva u svjetioniku otkrio
je da Alicia često dolazi na plažu na kojoj se uzdizala
Rolandova koliba. Došla bi sama i sjela tik uz obalu
bludeći pogledom po moru i provodeći sate u tišini. Nikad
više nisu razgovarali kao onih dana koje su dijelili s
Rolandom i Alicia nikad nije spomenula ono što se
dogodilo te noći u zaljevu. Max je od prvoga trenutka
poštovao njezinu šutnju. Kad su došli posljednji rujanski
dani, koji su nagovještavali početak jeseni, sjećanje na
Princa Magle kao da je konačno iščeznulo iz njegova
pamćenja poput sna na dnevnoj svjetlosti.
 Promatrajući svoju sestru Aliciju dolje na plaži, Max se
često prisjećao Rolandovih riječi kojima mu je prijatelj
otkrio svoj strah da će to ljeto biti njegovo posljednje u tom
selu ako ga regrutiraju. Iako su brat i sestra jedva zborili o
tome, Max je sada znao da će uspomena na Rolanda i na to
ljeto u kojem su zajedno otkrili magiju ostati u njima
zauvijek ih povezujući.
Carlos Ruiz Zafon rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni.
Pohađao je isusovačku školu Sarria. Taj je gotički dvorac u
njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima,
budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem
priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao
dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle
(1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio
romane Ponoćna palača, Rujansko svjetlo i Marina. Od 1994.
živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske
dnevne novine El Pais i La Vanguardia. Godine 2002. u
Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov
roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih
godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je
preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima
milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anđelova
igra, u Španjolskoj je objavljen na Svjetski dan knjige 23.
travnja 2008., a u studenom 2011. pojavio se roman
Zatočenik neba, treći do pentalogije o Groblju zaboravljenih
knjiga.

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php