Knjiga o Covjeku Autor Nedzad Dzakulic

KNJIGA O ČOVJEKU
Nedžad Džakulić
KNJIGA O ČOVJEKU
Naslov originala:
Nežad Džakulić
Knjiga o čovjeku
Copyright © Nedžad Džakulić 2015
Urednik: Azra Pleše-Džakulić

Lektor: Anela Hadžić, prof.
Predgovor:
Belma Ridžal-Capelle
Marijana Radovanović
Ahmet Burza
Dizajn naslovnice: Nedžad Džakulić

4 Nedžad Džakulić
PREDGOVOR
U današnjem vremenu u kojem živimo - vremenu u
kojem smatramo da nam je mnogo toga potrebno; da
nam je život dužan dati mnoge stvari za kojima od
rođenja ‘žudimo’ i da nam je dužan ispuniti želje i
ciljeve koje smo ili sami sebi nametnuli ili su nam ih
nametnuli drugi; dakle, u ovakvom vremenu, u kome se
imaginarne i nebitne stvari i želje smatraju
neophodnošću i svrhom života i u kome su naši prohtjevi
već odavno nadvisili naše realne potrebe, pojavila se ova
knjiga.
Direktna, čak bih rekla ponekad i bezobrazno
verbalno brutalna, veliki šamar u lice modernom
čovjeku. A modernom čovjeku je jedino još preo-stalo da
dobije šamare kako bi se od njih počeo osjećati kao
pijanac koga poliju hladnom vodom ne bi li ga iz
nesvjesti dozvali.
U svojoj knjizi, autor, jasnim i neuvijenim porukama,
iznosi dokaze koji direktno kompromitiraju i
razotkrivaju veličinu ega modernog čovjeka, njegovu
izvitoperenost i odgovornost za zlo i patnju koju nanosi
drugom čovjeku i sebi samome. Na kraju bih dodala jos
samo jedno - ova knjiga je za sve one koji duboko u
svom srcu, u svom biću, osjećaju nelagodu zbog svega
onoga sto se današnjem čovjeku dešava, a pogotovo
zbog načina života za koji osjeća ‘da nikako ne štima’.
Dakle, zavirite u sebe i iskreno sebe upitajte jeste li i vi
jedan takav čovjek. Ako jeste, vrijeme je da sebi priuštite
buđenje iz licemjernosti sadašnjeg načina života i da
KNJIGA O ČOVJEKU
počnete istinski živjeti. Autoru ove knjige idu sve
pohvale i čestitke na vjerodostojnom predstavljanju
svega onoga što mi danas zovemo civili-ziranim
svijetom. Knjiga je svakako više nego vrijedna čitanja.
Belma Ridžal-Cappelle, Holandija
Reiki Majstor-učitelj
Autor djela “Goldio and Teacher”
“Poruka ove knjige je da opstanak naše vrste zavisi

od svijesti pojedinca sada više nego ikada. Napisano u
njoj Vam pruža pomoć otvaranja duhovnih očiju kroz
iskustvo čovjeka koji vjeruje u dobrobit duhovnog
traganja. Hvala Nedzade Džakuliću - kosmički
stjuardu!”
Marijana Radovanović, Švedska
“Neko je odavno zabrljao u evoluciji čovjeka,

odvojio ga od prirode, odvojio ga od sebe samog i
osakatio za mnoge mogućnosti koje je posjedovao. Autor
je cijeli život posvetio traganju za najvišim istinama i
sada smo dobili jednu moćnu pisanu riječ u vidu
priručnika, koji je zapravo univerzalni ključ za brave
koje se nalaze u srcima ljudi širom svijeta. Vjerujem da
će ova knjiga doprinijeti promjeni kolektivne svijesti.
Hvala Ti prijatelju. “
Ahmet Burza, BiH
Poglavlja:
-O vremenu, čudnom vremenu

-O onome što se ne cijeni; o životu,
o čovjeku, o ljubavi, o Bogu
-O neminovnosti, o smrti
KNJIGA O ČOVJEKU
UVODNA RIJEČ AUTORA
Današnji čovjek ne može da ostane ravnodušan sve

glasnijim raz-likama i avetima prošlosti, kojima se i
dalje daje pravo življenja. Stoga, ponukan željom za
mirnim suživotom protkanim kvalitetom slobode i
željom za napretkom, pišem u nadi da ćete u ovoj knjizi
uvidjeti bitnost i važnost iste. U riječima razdora koje su
uzele pravo kreiranja toka našeg života, nudim riječ tihu,
ali moćnu, riječ istine i riječ ljubavi.
Svjestan svoje malenkosti i odbijanja drugih da
obrate pažnju “malenima“, molim vas da ideja ove riječi
ne ostane neopažena, nego prenesena.
Moje intencije su jasne, a to je - istaći bitnost
čovjeka, bitnost slobode tog čovjeka, bitnost svakog vida
slobode kojoj se daje za pravo, apsolutni manifest rasta
individue u svim segmentima te da se pri tome zanemare
iluzorne razlike poput životne filozofije, religijskih
uvjerenja, nacionalne pripadnosti, odnosno, da se
akcenat stavi na cvjetanje života, na ljepotu I raznolikost
životnog okruženja.
Nedžad Džakulić
PROLOG
Za čovjeka sve počinje prvim udahom.

Sve počinje u čovjeku i od čovjeka: i mir i rat, i
ljubav i mržnja.
Ne postoji ništa što ima svoj naziv ili ime, a da taj
naziv ili ime nije došlo od čovjeka; čin generala je
beskoristan ukoliko nema čovjeka da obnaša funkciju
generala, institucija zvana predsjednik, ili neka koje se
mnogi vrlo plaše, institucija zvana brak, ne postoje bez
čovjeka; on, čovjek je osmislio i imenovao ove funkcije i
institucije, i on jeste i te funkcije i te institucije. Porodica
je stup države, to se zna, a porodicu čine ljudi, to je,
naravno, množina od čovjek. Bez čovjeka nema ništa.
Nema svijeta, nema braka, nema države, nema
predsjednika; a šta će nam život bez predsjednika?
Naravno da se možete nasmijati. Sve počinje od i sa
čovjekom. Zar ima neko osim čovjeka da veliča boga?
Ono što nije rečeno to i ne postoji. Čovjek je prvi koji je
rekao riječ bog. I stoga Knjiga o čovjeku. Čovjek kao
nužnost svemu ostalom; uzrok svemu a, Bog zna čemu
posljedica. Čovjek kao kauzalitet svemu, kao karma i
darma, krivac za sve dobro i uzročnik svega lošeg.
"Usprkos svemu, čovjek!" Zabrinjavajuće, ili
oslobađajuće je to što jedino čovjek voli, vjeruje i štuje
Boga i što jedino čovjek jeste donekle svjestan Boga.
No, tek kada ne bi postojao čovjek, smatram da Stephen
Hawking ima pravo postaviti pitanje koje je postavio: "i
da ima Boga, šta bi on radio sam u tim svemirskim
KNJIGA O ČOVJEKU
prostranstvima?" Jednostavno, koliko problema može
prouzrokovati čovjek, nasuprot ovoj ateističkoj aluziji,
smatram da itekako ima Bog šta raditi. I eto zašto
"Knjiga o čovjeku". Čovjek je napisao knjigu,
odštampao, preveo i prilagodio, uredio, dostavio na
adresu na kojoj živi drugi čovjek. Sve je o čovjeku,
uvijek. I, čovjek sam po sebi jeste knjiga, stoga s pravom
'Knjiga o čovjeku'. "Na početku bijaše riječ", više ne
zvuči tako otrcano, zar ne?
Postoji nit koja veže čovjeka i knjigu, postoji ta
neraskidiva veza koja se ćuti i koju ljubitelji knjige
osjećaju kao što osjećaju topli dah ljubavi na svome
vratu. Čovjek i knjiga su noumeni, to znači da su
jedinstveni, da im se ne može suditi po vanjskom
izgledu, da treba začeprkati dublje da bi se shvatili. Niko
ne zna šta krije čovjek u sebi, I niko ne zna šta nam ćuti
knjiga dok je ne pročita. I kad je pročita, čitalac je
odgovoran za pročitano ne pisac jer svako ima pravo da
riječi razumijeva na način koji odabere. Ovdje I ovim se
ograđujem od svih pogrešnih tumačenja ove knjige kojoj
nije namjera poljuljati ničije vjerovanje, obezvrijediti
ničiju filozofiju i uniziti ničije postojanje. Svrha ove
knjige je da ukaže na neke druge ideje, odnosno, na
samo postojanje ideja koje se razlikuju od naših što
implicitno ukazuje da je to sasvim u redu, da druge ideje
I druga vjerovanja trebamo prihvatiti. Inače, čovjek koji
vjeruje u neku dogmu, religiju, filozofiju…, vjeruje u to
stoga što to smatra istinom, iI treba razumijeti da je to
pravo svakog čovjeka, da vjeruje u svoju istinu, ali i da
to vjerovanje prestaje onog trenutka kad počne
vjerovanje drugih unižavati. Naime, u mjeri u kojoj
čovjek negira druga vjerovanja i sam je u krivu jer
svojim vjerovanjem se ne smiju potirati tuđa, ili se

barem ne smiju unižavati. Vjerovanje je individualno,
neka svako odabere što mu srce nalaže i neka vjeruje. Ne
smijemo zaboraviti da glas o Bogu, misao i osjećaj
Boga; izviru iz čovjeka; stoga nije pretenciozno tvrditi
da, kao što je rekao Novalis, a kasnije (ponovio) Karlajl:
"Postoji samo jedan hram u Univerzumu, a to je ljudsko
tijelo". Još jednom; ljudsko tijelo. Dakle, čovjek.
Svjestan sam, svakako i ljudske zlobe koja je, imam
osjećaj, puno glasnija od ljudskog dobra. Neki ljudi,
samo zbog vlastitog postojanja, duguju izvinjenje
sveukupnoj populaciji.
Eto, samo tako mogu opisati protagoniste rata,
krvave spodobe politike i groteskne karikature
farmaceutske industrije. Umjesto da se pitamo i dalje
zašto Knjiga o čovjeku, mislim da je već vrijeme da se
pozabavimo pitanjima koja nas zaista zanimaju,
zadirkuju, ukazuju na naše pravo da znamo - a ne
znamo.
Tamo gdje je previše odgovora, nešto nije u redu s
pitanjem.
Možda je onda najbolje pronaći odgovor u pitanju;
ali, imaju li ova pitanja odgovore; Kako je to biti
slobodan od 'kako'? Može li se biti slobodan od 'možda'
jer 'možda' isključuje slobodu? Zašto se sloboda ne
oslobodi težnje - sebi samoj? Ima li svaki fenomen svoju
bit, i šta je onda bit biti? Ima li prostor svoje granice ili
je i granica prostor, odnosno njegov početak? Ima li
vječnost rok trajanja i ko ga je i čime odredio - nekom
drugom vječnošću? Smatram da, ukoliko već imam
pravo znati da ne znam sve to, onda definitivno imam
pravo znati sve to.
KNJIGA O ČOVJEKU
Još jedno pitanje je vrlo, vrlo glasno; Ima li čovjek
svrhu ili svrha ima čovjeka? Sve su ovo misli oblikovane
u pitanja.
Ljudska svrha nadilazi mišljenje, jer mišljenje ne
može biti samo za sebe ili po sebi svrha. Većina
čovječanstva je vođena mišlju i stoga se misao mora
nadići da bi se svrha ostvarila. Ponekad mi se čini da je i
samo nadilaženje misli svrha, jer je očito da se misao
nametnula kao gospodar čovjeku. Misao djeluje na nivou
materijalnog svijeta, i svaka misao pokreće slijed drugih
s ciljem rušenja ili gradnje nečega, jer misao ne može
mirovati. Krishnamurti je čak tvrdio da je misao ta koja
je osmislila, dizajnirala i sagradila svaku crkvu, džamiju,
oltar... Po njemu je misao ta koja je ove objekte napunila
sadržajem. Misao ne može biti sveta, nema osnove da
bude, kako onda mogu njene tvorevine biti svete?
Mnogo toga, pa i misao, mora se transcendentirati i tek
tada se razotkrivaju čuda. Tek tada dolazi svrha kao
primarni cilj - prioriteti se tada drugačije poslože.
Čovjek je u potraži za svojom svrhom, i sasvim
opravdano, jer čovjek potrebuje viši cilj da bi bio
potpun. No, ne treba zaboraviti i mogućnost da je sam
čovjek svrha - tog višeg cilja za kojim traga.
Ukoliko ne znaš koja je tvoja svrha, pronađi svoju
strast, ono što te upotpunjuje, to će te odvesti do tvoje
svrhe.
Moram reči još da ovo nije knjiga koja se dalje bavi
genaologijom ili samim postankom čovjeka. To bi bilo
suvišno I beskorisno jer cijelo rodoslovlje je opisano čak
I u Bibliji. Stari zavjet nam daje ovakve informacije
(ukoliko vas ova tema rodoslovlja zanima ). Mauro
Biglino čak tvrdi da se u Bibliji jasno opisuje čin
stvaranja čovjeka, ukoliko se ona čita bez teoloških

nakupina, dakle, ukoliko se čita kao takva, kao povijesna
knjiga. Naime, on još navodi da u Starom zavjetu ne
postoji ništa duhovno. Mauro Biglino je inače istraživač
povijesti religija i prevoditelj sa starog hebrejskog, radio
je kao prevoditelj sa starog hebrejskog jezika za
vatikansku izdavačku kuću Edizioni San Paolo, za koju
je preveo sedamnaest izvornih knjiga Biblije. Nakon što
je 2010. objavio "Knjigu koja će promijeniti vaše
mišljenje o Bibliji", suradnja je okončana i izgubio je
posao u roku od 24 sata. On tvrdi da u staro -
hebrejskom ne postoje uopšte termini vječni, bog, itd., a
bez kojih se ne može napisati duhovna knjiga kakvom su
Bibiliju predstavili i uredili teolozi. Dakle, ukoliko vas
zanima genaologija, upućujem vas na Stari zavjet ali uz
prethodno poznavanje rada maura Biglina. Nije ovo
Biglino prvi iznio, i prije njega je bio jedan popularniji
pisac koji se bavio ovom temom. Zecharia Sitchin je bio
jedan od 200 ljudi koji su bili u stanju dešifrovati stare
sumerske ploče s natpisima, a u kojima, davno prije piše
manje-više sve kao i u Starom zavjetu. Dakle, ovdje su
vam ponuđena 3 izvora gdje je opisan postanak čovjeka I
njegov daljnji razvoj. Stari zavjet kroz prizmu
duhovnosti, Biglino koji je taj veo duhovnosti potpuno
skinuo, i Sitchin koji je, prevodeći sumeranske ploče
naišao na podatak, koji je u Bibliji prešućen, da je čovjek
genetski modificiran od došljaka sa 12 planeta iz
sunčevog sistema.
Ovdje mi nije namjera obezvrijediti Bibliju kao ni
rad spomenutih istraživača, ovdje ih spominjem kao
upute gdje možete pronaći takve vrste infiormacija
ukoliko ste za njih zainteresovani. Uz to, sami početak,
KNJIGA O ČOVJEKU
kroz prizmu duhovnosti, rast i život prethodnih
korijneskih rasa možete pronaći i u Tajnoj doktrini od
Blavatske.
Dakle, ne bavimo se genaologijom, nema potrebe, to
je rezervisano davno, prepisano, modificirano, pa opet
prepisano…to je tema koja je odavno prestala
oduševljavati baš zbog tih silnih prevođenja.
Ovdje ćemo se baviti mišlju, egom i njegovim
manifestima koji sve klasificira kao "ja", "meni" i
"moje", tako da ću kroz alegorije i čak poeme prikazati
kako je ego uspio zavarati čovjeka od davnina i preuzeti
funkciju domaćina, uvjeriti čovjeka da je on taj u čijem
umu se nalazi. Primjera radi; javila mi se osoba koja je
uspjela odložiti moju knjigu 'danas' i dovršila je 'sutra',
tako ona tvrdi. Na početku knjige sam pozvao čitaoce da
mi se jave, ukoliko knjigu ne budu pročitali danas:
“Vjerujete li u čaroliju? Ukoliko niste vjerovali,
upravo svjedočite jednoj; naime, ova knjiga je čarolija.
Kako?
Na kraju knjige imate adresu i pozivam vas da mi se
javite ukoliko je uspijete odložiti za sutra. Vjerujte, ovo
je knjiga koja se čita danas. Nije li to čarolija?"
Ps. Naravno da se ne može čitati sutra, ne može ni
juče, uvijek se čita sada, a sada je danas.
I eto, na ovaj i na slične načine sam kroz 'Knjigu o
čovjeku', alegorijama, pokušao objasniti mnoge doktrine
i učenja i sve to na 100-njak stranica. Neke stvari se
jednostavno moraju prenijeti alegorijski, s ciljem du-
bljeg shvatanja. Jedna od zanimljivijih alegorija je
svakako mudrac koji pokazuje učeniku Mjesec, upirući
prstom. Međutim, učenik gleda u prst.
Učenik simboliše običnog čovjeka dok mudrac

simbolizira... Saznajmo! Čovjek je prolazan, bez obzira
na kojem kraju planete živio, čovjek po-lako, ali sigurno,
grabi neizbježnome. Na svom putu, čovjek je dobio i
smjernice. Naime, čovjek je dobio smjernice Odozgo,
dobio ih je kroz religije. Različite smjernice za različita
podneblja. Nažalost, ljudska ograničenost je tako duboka
da je razvila dublji odnos sa smjernicom nego s onim
čemu ona pokazuje. Ljudska ograničenost je zasjenila
mjesečev sjaj. Ljudi su se fokusirali na Onoga koji je
donio poruku, na način na koji je On donio poruku i
pritom izgubili iz vida samu poruku kao i Onog koji je
poruku poslao. Nema potrebe za daljnjim pojašnjenjima.
Knjiga je namijenjena onima koji vide smisao u ovoj
alegoriji i njenim implikacijama, dok onima koji su se
našli uvrijeđeni, kažem da su manjkavog razumijevanja i
skučenih pogleda. Njihov formativni um neće u ovoj
knjizi pronaći ništa osim uvrede za nj. Takvima kažem,
odmah na početku, ne okrećite slijedeću stranicu.
Odložite knjigu i vratite se bespuću zaborava, tamo vas
čeka spremno sve. Spremno za “plač i škrgut zuba“.
Onima koji su shvatili, prije nego okrenete slijedeću
stranicu, želim vam reći nešto što je na mene ostavilo jak
utisak, poput ideje vodilje:
“Samo jedan uspjeh je vrijedan da ga se zove
uspjehom, a to je provesti svoj život na svoj način.
Budite uspješni u životu.”
Ne zaboravite; čovjek je malo kad ono što misli da
jeste; to što on misli da jeste on sam, to je njegov ego -
to je korov. Stoga, pozabavimo se dalje tim korovom.
Ako sagledamo organski život na našoj planeti s njenom
prekrasnom florom i faunom, uvidjećemo da se jedna
KNJIGA O ČOVJEKU
vrsta korova znatno ističe. Najviše zla ovoj planeti nanio
je čovjek. Mogao je postati cvijet, prosvijetljena biljka,
ali je odabrao ulogu korova. Ako je dom sve čovjeku,
onda je planeta to sve. Ali, šta je čovjek planeti? Čovjek
kao mogućnost, kao oruđe dobra ili čovjek kao pošast?
Ovdje ćemo se još, kao što rekoh, najviše baviti
mišlju ali kao krivcem zla. Mi smo selek-tivni i svoje
odabire vršimo na osnovu našeg promišljanja o datom
ob-jektu. Često ne mislimo da je nešto što je loše
općenito, loše i za nas, nego se misao preoblikuje i
postavi loše, kao nešto što jednostavno nije dobro,
samim tim se opravdava “ono loše“. Velika je razlika
između nečeg što je “loše“ i nečeg što “nije dobro“. Ako
smo nešto odredili “lošim“, mi ćemo od toga otići, a ako
je nešto određe-no kao nešto što “nije dobro“, to naš um
ne shvata kao “loše“. Uzmimo za primjer konzumiranje:
duhana, droge, alkohola... Mislimo da se nama neće
desiti grozne posljedice uživanja ovih opijata, otrova, i
na osnovu te misli mi nastavljamo uživati opijate, otrov,
jer ih nismo odredili kao “loše“, već da nisu za nas
“dobri“ te ih i dalje kon-zumiramo. Eto kako naše
mišljenje nije uvijek u skladu s dobrim za nas. Nije krivo
more, kriva je misao!
Stoga ću pokušati misao postaviti na mjesto koje njoj
pripada, odvojivši mislioca od misli i mislioca od onoga
koji je svjestan mislioca.
Prije sve-ga, dozvolite mi da vas pitam: “Vjerujete li
u čaroliju?“ Ukoliko niste vjerovali, upravo svjedočite
jednoj; naime, ova knjiga je čarolija.
Kako?
Na kraju knjige imate adresu i pozivam vas da mi se

javite ukoliko us-pijete odložiti ovu knjigu za sutra.
Vjerujte, ovo je knjiga koja se čita danas. Nije li to
čarolija? Čarolija je posvuda za one koji je traže, ali
čarolija se ne traži očima, već srcem.
Čovjek nije dozvolio srcu da bude glasnije, sve je
radio vođen umom, kroz cijelu svoju historiju. Iako je
čovjek imao mogućnost, ima je i sada doduše, da na
život i sve njegove peripetije gleda psihološki, čovjek je
ipak na sve gledao logički s jasnom intencijom -
prigrabiti što više bez obzira koliko će to koštati drugog
čovjeka.
Vođen tom mišlju, kreirao je mnogo, previše
problema. Tako, gledano na pristupe problemu, tri su
pristupa rješavanju problema: filozofski, teorijski i
praktični. Čovjek je ostao na filozofskom i teorijskom
pristupu, praktični nije dodirnuo jer se kosi s njegovom
vodiljom. S druge strane, dijametralno suprotno, u
kreiranju problema, čovjek je odmah krenuo s
praktičnim pristupom. Ne znam zašto je to jadno
stvorenje mislilo da kreiranje problema nije nešto što ne
zna i čovjek do njega. Ljudi vole trendove. Problem je u
trendu kod čovjeka, oduvijek. Šta ga je to prevarilo pa je
mislio da ga se ne tiče problem koji je kreirao čovjek do
njega? Ono što misli da je on sam, njegov vlastiti ego.
Kad kažem da čovjek nije ono što misli, pritom
aludiram da čovjek treba postati svjestan sebe dok misli
misao, a kad postane svjestan sebe već je zakoračio na
višu stepenicu svijesti. Ta svijest je naš tihi promatrač,
bez nje bi čovjek koji misli bio kao čovjek koji noću
spava, ne bi znao da misli kao što čovjek koji spava ne
KNJIGA O ČOVJEKU
zna da spava. Sve je tanja nit između čovjeka i njegovog
tihog posmatrača. Uzevši u obzir da je teško razmišljati,
a lako osuđivati bez djelovanja, ne mogu osuditi nikoga i
ništa, pa čak niti nečiju rezigniranost jer je to nečiji
odabir. Ali, svakako, mogu osuditi ovo kolektivno ludilo
koje je postalo normalno okružje u kojem živimo; ludilo
se udomaćilo pa i ne znaš više da li je, ili nije i šta je, a
šta nije ludo. Vazda neka upozorenja o mogućim
reakcijama na ovo i ono, vazda nečija neslaganja o
ovome i onome. Jednostavno je to: treba se uvažiti
svačije pravo na slobodu, a ta sloboda podrazimijeva
slobodu izražavanja prije svega. S tim u vezi, ovo su
moji papir i olovka, moj dio 'medijskog' prostora i ja ga
ocrtavam likovima kakvima ja to želim. Ukoliko se
nekome ne sviđaju akteri moga crtića, ili ne razumije
jezik kojim oni govore, neka ovaj papir iskoristi za
potpalu. Vjerovatno se nekome ne sviđaju boje koje
koristim kod svojih ilustracija koje ćete naći u knjizi. Da,
vjerovatno je to. Ne vjerujem da bi retorika koja - ne
samo da otkriva - već ukazuje na prisutnost problema,
bilo koga mogla smetati. Ne vjerujem ni da bi laž mogla
podići neku prašinu, ali svakako vjerujem i znam da mač
istine olako presijeca sve mreže koje laži pletu.
Nevjerovatno je kako svi ćutimo kada veliki i bogati, i
od strane medija, retorički pravdani silnici, gaze male i
nejake, a kada neki od bogatih na svojoj koži osjeti silu
onda drugi bogati solidarišu sa njima. Znate da, kad se
desi nešto loše u nekoj europskoj zemlji, Facebook
odmah reaguje i daje opciju da solidarišemo i da
obojimo profilnu sliku bojama zastave te bogate države,
ali, Facebookb ćuti kad se svakodnevno to loše dešava
siromašnima širom svijeta. Ok, Facebookb ćuti, ali, zašto
ti ćutiš? Svi znamo za slučaj sa Francuskom, a prije toga

konstantna prisutnost ugnjetavanja nejakih, a nismo
dobili opciju da postavimo boje njihove zastave na
profilnu? Još uvijek niko nije dobio opciju da, kao
profilnu sliku na svome Facebooku, postavi boje
Palestine ili Sirije. Još gore, kako je moguće da u tome
ne vidimo ništa loše? Zar je moguće da smo toliko
zaluđeni, svi mi na Facebook-u, pa smo umislili da smo i
mi vrlo bogati jer u ovom slučaju solidarišemo s
bogatima, a za siromašne nas nije briga? Jesmo li mi
toliko loši kao ljudi pa to ne vidimo? Jesu li ovi bogati
što ubijaju svijet svakim danom ubili I heroja u nama,
onog heroja kojeg smo favorizirali kao mali, heroja
kakvim smo i sami željeli biti, heroja koji je htio
mijenjati svijet nabolje, Robin hooda koji je otimao
bogatima i vladi i vraćao sirmašnima? Znači li to da je
dijete u nama odavno ubijeno i da više ne solidarišemo
sa djecom koja pate dok ih isti oni bogati svakodnevno
ubijaju, napadaju njihove države, njihove domove? Šta
smo to mi postali? To je to kolektivno ludilo iz kojeg
treba da se otrgnemo. Naravno, žrtva je ista svugdje i
svakoj žrtvi, bez obzira otkud je, odajem počast. Ne
dijelim ljude na Francuze i Njemce, Engleze i druge. Za
mene su ljudi svi isti, ukazujem vam svima na one koji
to rade, koji dijele ljude, prije svega na bogate i
siromašne pa onda i na Francuze i Engleze…
Sloboda govora za mene predstavlja osnovu slobode
općenito, ali ona podrazumijeva isto tako i slobodu na
tišinu, slobodu ne-očitovanja, ne-deklarisanja, ne-
pripadanja, ona poziva slobodu odabira da zaživi u
potpunosti, kao i da se uzme u obzir da; ne - odabrati je
isto sloboda odabira.
KNJIGA O ČOVJEKU
Možda bi svi skupa trebali preispitati svoju
pripadnost, ne s ciljem potiranja tuđe pripadnosti već da
ustanovimo, gdje je to problem čovječanstva, obzirom na
sve raskole i previranja. Smatram da je problem u
pogrešnom shvatanju pripadnosti. Naime, ne treba
čovjek pripadati rasi, naciji ili religiji, već sve to, kako i
razum nalaže, treba pripadati čovjeku - a ogromna je
razlika, jer, ono što pripada čovjeku ne kontroliše
čovjeka. Ovo je ružna slika navodne civilizovanosti u
kojoj živimo, poledajmo kroz historiju šta se dešavalo
crncima, indijancima i mnogim domoriocima koji su bili
svoji na svome. Crnci su bili porobljeni, ubijani i mučeni
kroz istoriju, a sada su demonizirani i predstavljeni kao
kriminalci, generalno svi crnci.
Muslimani, iako su na prvoj ratnoj liniji protiv isil-a,
dakle, na izvoru terorizma samoga, svi muslimani su
demonizirani i smatraju se teroristima, generalno svi
muslimani.
Ona poznata s leptirom koji je mahnuo krilima na
jednom kraju svijeta, a učinilo posljedicu na drugom,
može biti pretjerana. Ipak, svaki akt koji je poduzeo
pojedinac, sukladno njegovom obimu djelovanja i snazi
potencijalne kreacije, odražava se na čovjeka do njega.
Samo čovjek je odgovoran za sebe, za prvog do sebe,
i tako redom. Šta je to u nama što nas tjera da kreiramo
problem, a koji utiče na čovjeka do nas, pa, okrenite list i
pokušajmo otkriti skupa.
Svima koje potraga za čudesnim neumoljivo zove,

koji čeznu za okićenim i treperavim noćnim nebom,
ukrašenim sitnim i dalekim zvijezdama koje
svjetlucanjem i svakojakim nepoznatim, tajanstvenim
ukrasima hipnotišu.
Svima koji su sretni, i svima koji misle da nisu, i
svima koji čeznu za idealima u nadi dubokoj k’o bezdan,
nadi da će ipak doći bolje sutra, prikazujem ove retke.
Svima koji osjećaju, a ne poimaju, koji znaju da
mora biti “još nešto“, osim ovog života kojeg, takoreći,
živimo; svima koje grije Njegova milost i koji strahom
gledaju u budućnost...
Eto, svima koji u ovim retcima ništa ne pročitaju, već
osjete, nudim ono što je samo moje, osjećaje sreće i
ljubavi. Ali, svima koji su pročitali, posvećujem misao
protkanu između redaka. I ne zaboravite, uvijek imate
opciju iskoristiti ovaj papir kao potpalu, ukoliko vas
nešto što pročitate uvrijedi, ali, tada budite spremni na
život okružen vatrom, jer čovjeku glavno oružje treba da
bude riječ?
KNJIGA O ČOVJEKU
O vremenu, čudnom vremenu
Ne vjerujem nijednoj vladi jer je štiti oružje, a ne

vjerujem oružju. Ne vjerujem udarnim vijestima,
novinama, jer ne vjerujem pseudo-novi-narima i
njihovim senzacinalističkim naslovima kojima prikrivaju
šund i kič, šuplje tekstove kao odraz današnjeg
novinarstva, ili odraz krajnjeg dometa intelekta pojedinih
novinara koji tešku sudbinu čine težom po-dmećući joj
nogu, a u duhu modernog pseudo-novinarstva, da bi
imali koristi od toga (senzacionalistički naslov). Ne
vjerujem više toku kojim ide život jer ne vjerujem životu
koji se uhvatio takvog toka, a koji ide prebrzo; jer je više
nego očito da ide nizbrdo. Ali u jedno vjerujem, a to je
moje nevjerovanje u sve ovo. Strašno je i pomisliti
koliko strma je nizbrdica kojom je krenuo čovjek
upravljan životom; da, jer odavno čovjek ne kontroliše
svoj život. Ne može ga kontrolisati jer ne zna o sebi
ništa. Koliko često i da li se, uopšte, zapitate: “Ko smo
mi? Kuda idemo? Gdje plovi ovaj brod?”
Ukoliko malo preformulišete pitanje, dobićete lijek
za čovječanstvo, zapitajte se: “Ko sam ja?” Pitanje svih
pitanja i zaista lijek za čovječanstvo: “Ko sam ja?”
Kad se pitamo: “Ko smo mi, kuda idemo?”, tada smo
spremni drugima nametnuti svoje solucije, svoju
stvarnost. Ali kad se pitamo: “Ko sam ja?”, to implicira
na preuzimanje odgovornosti i da promjena počinje od
pojedinca, od onoga koji se pita, ko sam to pobogu ja?
Ovo je svakako jedno od onih pitanja, osmišljeno
tako da insistira na odgovoru. Pitanje koje proganja,
odzvanja, uznemiruje...
No, ne tražite odgovor u knjigama “učenjaka” i svih

znanjem nabildanih filantropa. Ovo je pitanje koje
pojedinac treba postaviti sebi. Osmišljeno je tako da,
kada se zapitate: “Ko sam ja?”, da se vratite sebi, da se
sjetite sebe. Svaku životnu situaciju možemo proživjeti
samo ako jesmo u njoj, a to znači biti svjestan sebe dok
nam se dešava. Jer, život je stvaran samo kada ja jesam.
Stvaran život živi onaj koji je već uočio razliku između
misli, mislioca i svijesti, dok, mogli bismo slobodno
reći, život živi onoga koji misli da je ono što misli. No,
vratimo se vremenu, čudnom vremenu.
Vrijeme je, upravo, kada misleći čovjek javno može
priznati da današnja zadovoljstva nisu to, nego su
(statusni) simboli zadovoljstva. Sredstva u službi
postizanja prisnosti I odnosa, važnija su od prisnosti i
odnosa. Današnja omladina komunicira uz pomoć
sredstava za kominikaciju, umjesto stvarne
komunikacije. Današnja ljubav između dvoje ljudi nije
“to” ukoliko nije proklamisana na svim društvenim
mrežama; što se više proklamiše, veća je ljubav, valjda!
Pravo na tajanstvenost kao primjesu ili sastavni dio
zavodljivosti nema pravo glasa.
Danas su nepravilnosti, nenormalnosti u odnosima,
toliko pravilne, ili normalne, da muškarac podiže pogled
ka ženi, samo u mjeri u kojoj je žena skratila svoju
suknju (opet). Inače, svo ostalo vrijeme je isti muškrac
prebukiran vlastitim destruktivnim mislima. Poneku čak
i os-tvari. Izazove konflikt kao krajnji domet razvikane i
toliko očekivane moderne misli. I ne shvatajući,
muškarac, vođen svojom “modernom”, logičkom mišlju,
uspio je napraviti prevelike razlike. Među svima!
KNJIGA O ČOVJEKU
Uspio je odnos učiniti luksuzom o kojem se sada
samo priča. Ljudi, na ovoj našoj prekrasnoj planeti, na
kojoj žive, uspješni su u mnogo segmenata. No, svaki
segment te uspješnosti služi odvajanju jednih od drugih,
nažalost. Bez zadrške kažem da je ta uspješnost
sumnjivih temelja. Sva ta uspješnost samo naglašava
razlike među nama; sad je opšte prihvaćeno da sam ja
bolji od tebe u nečemu, ti si bolji od onoga drugoga u
nečemu, onaj drugi je bolji od trećeg i tako redom. Ali,
zar niste shvatili zamku još? Svi smo mi "bolji" u
nečemu, naglasak je na bolji. Niko ne istiće da je lošiji u
nečemu. To je uspjeh, ali uspjeh ega; naveo nas je da
mislimo da smo bolji i kao takvi smo o sebi kreirali sliku
za koju ćemo dati sve da je održimo. Bravo za genija,
prince tame, bravo za ego. Ti uspješni ljudi su produbili
jaz, uništili odnos kao pravo, kao garant suživota u
ljubavi ili barem miru.
Sada, mnoge vlade imaju “ministarstva za
međugeneracijsku solidarnost i jaz”; sin više ne razumije
oca… Da, to je taj uspjeh!
Sve što se dešava na Zemlji, ima nekog odjeka u
Univerzumu i obratno. Sve što čovjek kao pojedinac
čini, ima nekog odjeka za Zemlju.
Zaključak je svakako da smo svi povezani na više
nivoa postojanja, ali o tome ne želimo pričati. Volimo
misliti da smo bolji ljudi od onih drugih ljudi. Mi
otprilike znamo gdje smo mi u odnosu na naš planet.
Znamo otprilike i gdje je naš planet u odnosu na
Univerzum.
Ali, gdje je ovaj Univerzum?
Eto, svi znaju da su negdje, na nekom mjestu, ali

niko ne zna gdje je to mjesto. Kako onda i s kojim
pravom neko ko ne zna gdje je, može sebe smatrati
boljim u nečemu/svačemu, od prvog do sebe, koji
također ne zna gdje.
Sve to možemo staviti pod devizu: “Ne slijedi me, i
ja sam se izgubio.”
Izgubljeni smo, ne vjerujte mi na riječ, istražite. Naša
civilizacija je mišljenja das mo mi visoko civilovano
društvo, i da su civilizacije u prošlosti bile, pa, da
kažemo, manje civilizovane. Smatramo te civilizacije
barbarskim. Zašto onda nauka ne objasni kako su te,
barbarske civilizacije, davno prije nas mogle znati za
visoku tehnoligiju čije nacrte su ostavili urezbarene na
kamenim pločama. Ostali su tragovi i crteži raketa,
astronaustkih odijela, ostali su vjerni prikazi i sinopsisi
bitki i oružja koje ostavlja iste tragove kao i današnje
atomske bombe. Nas je prevarilo to što smo te dokaze
pronašli na kamenim pločama, i to je razlog zbog kojeg
mislimo da su oni barbari, a mki civilizovani. Ali,
zamislite da znate da se vama približava apokalipsa, ili
potop, kako bi to vi ostavili upozorenje generacijama
koje dolaze ili onima koji će preživjeti? Požar i potop
sve progutaju, papir i rezbarine na drvetu ne mogu ovo
preživjeti. Odgovor je; kamene ploče na kojima se urežu
simboli, jer su te civilizacije znale za različite jezike koje
nove generacije na znaju, pa zato simboli koji se daju
dešifrovati jer su slikovito prikazani. Olako smo uzeli
naše pretke i njihove poruke, olako smo to zanemarili i
prihvatili se proučavanja svemira. Mi bi u svemir. Kako
neko može ići negdje a ne zna otkud ide? Možemo mi,
visoko civilizovani mi. Mi ono što ne znamo pravdamo
KNJIGA O ČOVJEKU
slučajnošću ili ono što ne možemo objasniti nazivamo
sudbinom. I tako, krenuli smo istraživati, bez temelja, ali
odmah u visine smo vinuli poglede, ka svemiru.
U proučavanju svemira naučnici su izračunali da je
planeta Zemlja baš na pravoj razdaljini od Sunca,
Mjeseca te tako pogodna za organski život. Koja
“slučajnost“ i po nas, odlična slučajnost. Također, ćelije
prilikom formiranja bilo kojeg organa, recimo, jetre,
tačno znaju kada će i gdje krenuti da se spoje s drugim
ćelijama da bi oformile jetru. Tako je i s našim čulima,
vanjskim obilježjima.
Po određenom Zakonu se rađamo i takvi umiremo.
Nema vidljivih pokazatelja evolucije vrste u vanjskim
obilježjima (da čovjek može letjeti ili imati neke
nadprirodne moći). U skladu s istim Zakonom ili Višoj
volji se rađamo. Kada bi postojao “zakon slučajnosti“,
slučajno bi na mjestu uha svaki drugi čovjek imao nos,
ili ne daj Bože šta drugo. Svi bismo, po “zakonu
slučajnosti“ bili kao likovi sa Pikasovih slika. Postoje
tačno definisani zakoni prema kojima se odvija organski
život na Zemlji kao i zakoni koji garantuju njegov
opstanak. Jednostavno je za uočiti da “zakon slučajnosti“
ne postoji i nema osnove da postoji osim kao izgovor
pojedincu: “Izvini, slučajno sam.“ Svi smo vi-djeli da
objekat izložen dejstvu neke prirodne sile popušta pred
tom silom. Tornado kao u šali od kuće napravi gomilu
beskorisnih predmeta koji više ničemu ne služe. Ovaj
primjer su neki doživjeli, izgubili su domove. Ostali su
to gledali na televiziji. Ali, niko i nikad nije doživio da iz
gomile beskorisnog materijala tornado oformi kuću.
Stoga, ni slučajno, više nemojte pomišljati na “zakon
slučajnosti“, jer po tom zakonu i prirodi ustrojstva tog
zakona, njegovo samo ime garantuje da je moguće da

tornado uništi, ali i oformi kuću, što se u praksi, znamo,
ne dešava.
Iskreno, po meni je ovo klasični testimonium; dokaz
postojanja više sile, višeg uma. Na osnovu same
mogućnosti o postojanju ovog zakona, “zakona
slučajnosti“, nastali su mnogi drugi pseudo-zakoni.
Recimo,“zakon privlačnosti“; utopijska misao da sami
snagom želje možemo privući u svoj život sve što
želimo. Ovaj zakon je zapravo opasan jer njeguje želju
kao sastavni dio života, kao pokretačku snagu u nama,
kao inicijatora dobra i blagostanja, što je, zapravo, po
prirodi stvari kontradiktorno iz prostog razloga što želja
stvara razdor u čovjeku, kreira patnju. Ovaj je zakon,
prema tome, kontradiktoran samom sebi jer se na kraju
pretvara u “zakon privlačenja patnje“, što zapravo, niko
sebi ne želi. Inače, ljudima je primarni cilj preživjeti,
sljedeći cilj je reprodukcija, i tako dalje.
Ukoliko pogledamo koliko je princ tame prisutan
kod svakog čovjeka, shvatićemo zašto ovakvi pseudo
zakoni poput zakona privlačenja postoje; naime, ljudi
žele još, žele pored onoga što imaju, imati još. To je
priroda ega, on nikad nije zadovoljan. Nažalost, postoje
mnogi koji poznaju čovjeka i njegove želje i oni su
kreirali razne seminare na kojima ljude uče kako da
privuku u svoj život još. Oni su shvatili kako ljude da
kulturno prevare; daj ljudima ono što žele, a da bi dao
ljudima što žele daj ljudima da čuju prvo kako je ono što
žele tu, nadohvat njihovih ruku i da vrlo lako mogu imati
sve što žele. Ponekad se za manifestiranje želje, na tim
seminarima, koriste afirmacije, ponekad čak i neki
rituali. Mnoge knjige su nastale na osnovu ideje o
KNJIGA O ČOVJEKU
zakonu privlačenja, i dans je to neiscrpni izvor ideja na
kojima se pojedini bogate; prodaju drugima ideju
bogaćenja. Mislim da su najdublje otišli Esther i Jerry
Hick. Oni su u svojoj knjizi predstavili vid glasa, ili bića,
ili skupine bića koja su se njima obraćala i tražila da te
poruke prenose ljudima. Sve poruke se vrte oko istog
cilja; kako da postignem materijalno bogatstvo.
Zamislite da vam danas dođe neko i kaže da može
razgovarati sa životinjama, ili da mu neki glas govori šta
da kaže, kako biste to nazvali? Ne morate nikako,
medicina je to već nazvala ludilom. Ali, ako se ludilo
lijepo upakuje i ponudi korist svima od tog ludila, onda
je to pretočeno u knjigu koja je bestseller. Zbog čega sve
ovo navodim? Samo nastavljam ukazivati na kolektivno
ludilo. Samo nastojim ukazati ljudima u kojem broju je
ego preuzeo njihove živote; to je ogroman dio
čovječanstva pod tim utjecajem. No, teško je čovjeku
objasniti da je prevaren, to ljudi teško priihvataju, radije
će braniti svoje ideje i svoje pogreške, ali neće priznati
da su prevareni. Zaista bi bilo puno korisnije da se,
umjesto ovakvim pseudo-zakonima pozabavimo
Zakonom trojstva i Zakonom sedmerostrukosti. O tom,
po tom. No, ukratko što se tiče zakona trojstva; radi se o
trima aspektima koji su temelji stvaranja opažajnog
svijeta kakvog vidimo. Primjera radi; kakve koristi što je
u našoj blizini prekrasan predmet, cvijet, recimo, i što je
naše oko zdravo da ga vidi ukoliko nema trećega
aspekta; svjetla, da osvijetli cvijet? Bez dovoljno
svjetlosti, oko ne može vidjeti cvijet. Gluhom čovjeku ne
možete opisati muziku, kao ni slijepom boju. Nije
slučajnost što neki ljudi vide bolje od rugih, i nije
slučajnost što neki razumiju više od drugih. To su nam
zapravo analogije iz stvarnog života koje možemo uzeti

kao dokaze da pored nas postoji čitav spektar drugih
boja i zvukova koje naše oči ne vide i uši ne čuju.
Znamo da životinje imaju istančanije čulo zvuka od nas,
mi ne čujemo neke jako niske ili jako visoke zvukove
dok ih, recimo, psi odlično čuju. Dokaz je pištaljka koju
mnogi mogu nabaviti kao zaštitu od pasa lutalica, i
nakon što puhnemo u nju psi počinju cviliti i pokrivati
uši, a mi te zvukove skoro i ne čujemo. Zamislite sada da
nemamo uši nikako, ili oči, da li bi to značilo da zvukovi
i boje ne postoje? Ne! To bi samo značilo da mi nemamo
instrumente kojima ih možemo zabilježiti, tako da iz ovg
proizlazi da postoji zaista čitav spektar dešavanja oko
nas, a koji ne vidimo jer nemamo intrumente kojima to
možemo zabilježiti. Uzmimo još jedan primjer;
promjena vremena. Mnogi osjete promjenu vremena, ili
uzmimo za primjer sve radio valove, gsm signale, wi-fi
signale koje ne vidimo, a tu su. Poenta je da ne možemo
reći da nešto, samo zato što nismo vidjeli, ili ne možemo
vidjeti, ne postoji. Riječ ne možeš vidjeti, a postoji, zvuk
nijedan ne vidiš, čuješ ga i znaš da postoji, ali, šta je sa
mišlju? Nju ne vidimo i ne čujemo, ali, znamo da je tu. I
mi ne znamo kakva je u drugog čovjeka niti da li je u
njemu ima uopšte, mi znamo za svoju misao. Znamo da
je ne vidimo, ne čujemo, a tu je. I zamislite ironije, to
nešto što ne vidimo i ne čujemo vodi nas kroz život. To
nešto je odgovorno za svaki napredak ali i svako zlo. To
nevidljivo nešto, misao. A ipak čovjek odabire ne
vjerovati u nešto što nije vidio i nije čuo, u čitav spektar
nevidljivog oko nas, ali odabire vjerovati u boga, i uzima
za pravo da odredi da je onaj bog u kojeg on vjeruje
jedini bog, da drugi koji vjeruju u svoga boga griješe.
KNJIGA O ČOVJEKU
Nijedni ni drugi ne znaju o postojanju boga ništa osim
onoga što im je rečeno, ali uzimaju za pravo braniti to
rečeno čak i vlastitim životom. O ne, "U početku bijaše
riječ" nikako više ne zvuči tako krhko. To je tako
ogromno, to je tako snažno da to ubija ljude. Riječi nas
navode da nekoga volimo ili mrzimo, riječi su osnova ili
ono od čega je počelo naše vjerovanje. Tako postoje ljudi
koji riječi koriste drugačije i oni po automatizmu postaju
ne baš voljeni kod nekih ljudi. recimo, George Carlin je
imao čudan smisao za humor, i imao je izraženu notu
protesta protiv organiziranih religija. U jednom svome
nastupu kaže da je religija, organizirana religija, najveća
prevara svih vremena. Uspjela je napraviti budalama
ogroman broj ljudi i uvjeriti ih, bez ikakvih dokaza, da
gore na nebu postoji nevidljivi neko, taj bog koji sve vidi
i sve čuje i koji traži da u njega slijepo vjerujemo ili će
nas sviju spržiti, baciti u pakao gdje ćemo se peći i pržiti
i bićemo na strašnim mukama i u velikoj patnji...ali taj
bog vas voli. To neke religije tvrde doduše. Gdje počinje
vjerovanje, prestaje inteligencija, očito. Nisam siguran
da je Carlin ikada otvoreno priznao da je ateista, mislim
samo da je otvoreno napadao koncept boga kakvim ga
organizirane religije pokušavaju ne propovijedati i ne
zagovarati nego prodati. Vatikanska banka je vrlo
bogata, i odlično posluje, crkva ne plaća nikakve poreze
državi, pod crkva mislim na organizirana religija koja je
oficijelna i svojoj državi. Ove organizirane religije, ili
bolje rečeno organizacije, generišu ogromne novce i ne
samo kao vatikanska banka, nego i na razne druge
načine uključujući i vjerski turizam. Zar ne bi odnos
čovjeka i boga trebao biti nešto intimno, ne
organizovano? I prije Carlina postojali su ljudi koji su
se javno bunili protiv organiziranih religija i

antropomorfizacije boga što doista organizirane religije i
rade. One, naime, uvode grijeh kao krivnju, odnosno,
tehnika uvođenja krivnje kod čovjeka je grijeh. Ako
počiniš grijeh osjećaš krivicu, počinješ se osjećati
nelagodno, plašiti čak. To je čitav sistem doktrina i
dogmatskih učenja kroz koje organizirane religije
kontrolišu čovjeka.
Znate, postoji čovjek koji je iza sebe ostavio oko 600
knjiga, i sve su redom na vatikanskoj crnoj listi,
zabranjene su jer govore protiv organiziranih religija, ne
svaka ali cilj ovog čovjeka je bio da pokuša ljudima
ukazati na neke nedostatke koje te organizacije imaju pri
svojatanju i prodavanju boga. Na jednom predavanju,
kaže on da je taj bog kojeg crkva propovijeda voajer, jer
kako crkva kaže; taj bog sve vidi i sve čuje, i zamisli
sad, ja u kupatilu a bog viri. On, je, nastavlja taj čovjek,
silovatelj; Marija nije pristala ni na šta a rodila je Isusa;
stoga Marija, Isusova majka, nije tako čista ili je taj bog
silovatelj. Sve ovo zvuči vrlo neugodno za čitati onome
ko vjeruje ali Osho, tako se zvao ovaj čovjek, nikad nije
rekao da ne postoji bog, on je otvoreno govorio da ne
postoji takav koncept boga jer takvog boga svi svojataju,
u Indijaca lice tog boga ima indijsko lice, u kineza
kinesko, itd., mislim, poenta je jasna da ne nabrajam.
Tvrdi se da je 25. Decembra rođen Isus, evo imamo
jednu ilustraciju s nizom božanstava koja su prije Isusa
bila štovana i baš su rođena 25. Decembra.
KNJIGA O ČOVJEKU
Slučajnost? Zar nismo rekli da ne postoji slučajnost.

Ne možemo biti selektivni i odabirati kada nam
odgovaraju, a kriviti sudbinu kada nam ne odgovara, ili
pripisivati zasluge sreći. Ne preporučujem vjernicima
koji imaju imalo sumnje u svoju vjeru da slušaju na
Youtubeu Georga Carlina ili da čitaju Oshove knjige,
može im se desiti da im ovi ljudi te trunke sumnje u
vjeru zamijene trunkama vjerovanja u vjeru, a postave
tamo gdje vam je vjera bila sumnju. Zamislite takvo
vjerovanja, ogromna sumnja sa trunkom vjere u tu vjeru.
Ne, ne čitajte ove autore. Ili prestanite vjerovati riječima
koje su vam rekli religiozni, ili prestanite vjerovati
riječima koje su vam rekli ovi drugi, ili, prestanite
vjerovati riječima općenito. Ono što osjetite da je istina,
neka to bude istina za vas i nemojte drugima pokušavati
nametnuti svoju istinu, neka i drugi žive svoju, možete i
tako, to je najbolje. Moja poenta je jasna; vjerovanje
koje ljud osjećaju jeste tako fragilno i krhko da ga može
srušiti par riječi od gore spomemnutih autora, ili temelji
tih vjerovanja nisu zaista tako snažni pa je dovoljno
nekoliko riječi da se uruše. Znamo da je većina vođena
idejom slave, bogatstva i moći. Također znamo da ne
postoji niti jedna religija koja je ostala cjelovita; svaka se
razgranala na više grana, tako kršćanstvo ima svoje
protestante, baptiste, pravoslavce...da ne nabrajam, nije
umjesno jer se mnogi mogu osjetiti prozvanima, i Islam
ima svoja 4 pravca, Judaizam također nekoliko pravaca,
i sve redom. Zašto? Unutar kršćanstva vjernici se ne
mogu uopšte dogovoriti kad je Isus rođen. Unutar Islama
jedan priznati pravca Islama tvrdi da Muhammed uopšte
nije prorok ili Božji poslanik. Ne znam onda zašto su
ostali pravci priznali taj pravac Islama, kao za belaj,
KNJIGA O ČOVJEKU
malo nam svima podijela pa hajde još da podjelimo. Ne
samo Islam, svaka religija je toliko iscjepkana da je
sasvim malo autentičnosti u njoj ostalo.
Znate, kršćani u Palestini, ili bilo kojoj arapskoj
zemlji prilikom molitve izgovaraju riječi "Allahu akbar",
jer to znači Bog je najveći. Međutim u posljednje
vrijeme se ljudi koji izgovaraju riječ "Allah" povezuju s
teroristima, znači li to da su i kršćani koji se koriste
arapskim jezikom i koji prilikom molitve bogu
izgovaraju riječ Allah, da su teroristi? Ono što je u
Njemačkoj Gott, u Španiji Dios, u Engleskoj God, u
dijelovima svijeta gdje je arpaski jezik ista ta riječ se
kaže Allah. Dakle sve su to samo nazivi za jednoga
boga, ali, kako bi rekao Rumi; "Sve su to samo loši
prijevodi za neizrecivo". I stoga moram još jednom reći,
kao na početsku ove knjige; sve ove religije i načini na
koji se želi pristupiti bogu jesu baš kao majstor koji
prstom ukazuje na mjesec, a učenik i dalje gleda u prst.
Religije su prst koje nam pokazuju smjer, pa zašto smo
onda razvili bolji odnos s religijom nego s bogom? Zar
to nije pogrešno? Bog se štuje, ne religija, Bog. A znam
da je mnogima učenik s početka knjige, onaj koji gleda u
prst koji pokazuje na Mjesec, bio jako smiješan. Da li je
još smiješan? Ako nije, ima još, nastavite čitati. Ima li
moći, novca i slave u religiji? Znate li koje mjesto na
svijetu spada među najposjećenije turističko mjesto na
svijetu? To mjesto nema mora, nema planina.
Proguglajte i sami, danas je grijeh biti neinformisan a
informacije su dva klika miša od nas. Vjerski turizam
nije izraz koji je tek tako skovan, to je faktor koji itekako
živi danas i na koji se ulaže. Po cijelom svijetu imamo ta
mjesta koja nemaju more ni planine niti vodopade...ali su
jako posjećena jer su religijska turistička središta.

Definitivno je najbolji odabir biti omnista, poštovati
svaku religiju, vjerovati u svaku ili od svake uzeti
najbolje što tebi odgovara, ali nijednu ne zagovarati. Još
jednom; odnos boga i čovjeka bi trebao biti samo između
čovjeka i boga. Sve ove organizacije, organizirane
religije odvode dio čovječanstva za sobom, ljudi su
podijeljeni jer jedni vjeruju ovako, a drugi onako. To je
loše. Svi žele biti drugačiji, biti više u pravu od drugih,
svi žele biti bolji od drugih, svi žele imati povlašteniji
odnos s bogom od onih drugih. Sve je to zapravo vrlo
egoistično, ni manje ni više. Očito je ovdje odavno princ
tame, ego, upleo prste. Kroz knjigu ego zovem princom
tame jer ne postoje vukodlaci ili filmski vampiri, demoni
i slično, princ tame je sam ego i to ću dokazati. Ako
imate konstantnu borbu dobra i zla, i ona se dešava
unutar svakog čovjeka, šta je to što čovjeka navodi na
zlo? Njegov ego. Njegov princ tame koji u svima živi, u
nekom je pobijedio, a u nekome je pobijeđen. Imamo
dobro i loše, toplo i hladno, crno i bijelo, bog i đavo i to
su konstantne suprostavljenosti. Međutim, ako malo
bolje pogledamo, nema jednog bez drugog, jer to je
jedna stvar koja kreće od početka do kraja i
komplementarna je. Uzmimo za primjer crno i bijelo,
recimo da imamo sivu podlogu, papir, i nijansiranjem
sive ka svjetlijoj doći ćemo do bijele, a nijansiranjem
sive ka tamnijoj, doći čemo do crne. Tako je i sa toplim i
hladnim , dobrim i lošim, ali je pogreška što smo mi
napravili distinkciju između toga, što smo mi dobrim
odredili loše i tako dalje. To je još jedna od prevara
princa tame, navodi nas da ne vidimo de je sve jedno.
Ako se dalje budemo bavili dobrim i lošim, bogom i
KNJIGA O ČOVJEKU
đavolom i konstantnom borbom između dobra i zla, onda
moramo prihvatit još jedno podijelu a to je na duhovno i
materijalno. Materijalno i materijalizam nemaju ništa sa
duhovnim, a bog nije materijalni, on mora biti duhovni,
jer nije od materije pa da ga viđamo svaki dan među
nama, on, kako rekoh, mora biti duhovni aspekt
postojanja. Mi, na našoj planeti, živimo u materijalnom
svijetu jer je tu materija i sad, ako uzmemo u obzir da je
bog, kako smo ranije prihvatili duhovni aspekt, onda je
sam đavo materijalni aspekt i ovime nam postaje jasnije
zbog čega se toliko zla dešava na Zemlji, zbog čega u
ime novca ljudi ubijaju nevinu djecu, napadaju jedni
druge, a treći mirno gledaju jer i treći žele komadić
materijalnog za sebe. Jasnije je puno toga, puno jasnije.
Princ tame, đavo, ego, ili kako god ga nazvali, on vlada
Zemljom. Zaluđeni smo materijalijama. Evo, uzmi prvog
do sebe, ili seba kao primjer; ok, pošten si, uzoran
građanin, častan, iako rođen u sredini gdje je častoljublje
najčešće pogrešno shvaćeno. Tvoja okolina te vabi,
snubi da budeš takav, po njihovom shvatanju; uzoran,
častan i pošten. Plaćaš režije, hraniš se, radiš, živiš, i
onda umreš. Šta će ostati iza tebe? Neko će se sjećati
tebe jer si plaćao režije, hranio se, radio i živio? Rob
okoline; rob sistema. Kojeg sistema? Ovoga koji je u
utrci za materijalnim. Rob svome princu. Rob!
Možemo svi reći (čitaj slagati) da ne pripadamo rasi
robova, ali, pripadamo. Možemo svi slagati, (čitaj reći)
da smo slobodni, ali, nismo! Mi živimo u monetarnom
sistemu i sve je time rečeno.
Materijalizam je postao i moralna i duhovna
maxima; životna filozofija koja se ćuti a živi, dok su
duhovni i religiozni sistemi i filozofije o kojima se priča,
ali se ne žive. Zaigrjmo jednu igru, "a šta ako", zove se.
Princ tame je pao direktno na Zemlju, a šta ako jeste?
Umiješao se čak i u najsvetije, pobrkao čovjeku
vjerovanje u boga i naveo ga da na njegov način vjeruje
u boga, a šta ako jeste? Bog kao da nema ovlasti nad
materijalnim jer princ tame ovdje ima prerogativ, a šta
ako je tako? U jednom trenutku, pojednicni su napravili
sjajne patente za čovječanstvo, i onda su skrenuli i od
toga napravili opružje, šta ih navede na to, dakle; Princ
tame je na Zemlji napravio oružje i nagovara ljude da
stalno ratuju, a šta ako je tako? On je većini na Zemlji
pomutio razum i on ih vodi, a šta ako je tako? Mislim,
zar bi normalan čovjek išao ratovati i napadati druge
ljude? Država napada drugu, uglavnom ona razvijenija
napada onu slabiju, ili neki se spor iznađe, a uglavnom je
taj spor oko materjalnih dobara, i Princ tame povede
ljude u rat, a šta ako je tako? Mi mislimo da ne postoji
đavo, neki misle da ne postoji ni bog, ali, šta ako je ovo
ovako zaista? Šta ako je ova planeta vladavina njegovog
veličanstva ega, princa tame, a mi smo mu svi poslušni,
a mislimo da nismo, šta ako?
Zar je moguće da majka koja je rodila sina ne vidi
ništa loše u tome da doktor, u kojeg se svi kunu kad su
bolesni, prvo mora pregledati njenog sina i složiti se da
je taj sin "zdrav" za vojsku. Zamislite, zdrav je za rat,
zdrav je da ide napasti tuđi dom, zdrav je da ide ubijati
nevine ljude, žene, djecu. Zdrav je, rekao je doktor! Ima
li bog išta s tim? Ako neko ima, onda je to zlo, a ne bog,
a rekli smo već šta je zlo.
Udomaćilo se zlo toliko da ga čak više i ne
primjećujemo. Oni u koje se kunemo i kojima dajemo
svoj život u povjerenje kad smo bolesni, oni kažu da je
KNJIGA O ČOVJEKU
zdrav mladić koji može ići u vojsku, u rat. Oni koje smo
izabrali na izborima nas tlače i ugnjetavaju, oni koji su tu
da nas štite i služe oni nas maltretiraju, ali eto, sve je to
očito vrlo zdravo! Probudi se, to nije zdravo, misli.
Nemoj njegovati želju u sebi za materijalnim.
Misli! Uči! Čitaj! Rasti!
Proširiti vidike novim spoznajama, ili razumjeti ono
što smo znali, to se može samo konstantnim
usavršavanjem, istraživanjem, čitanjem, radom na
sebi....i ne može željom za konstantnim usavršavanjem,
istraživanjem, čitanjem, radom na sebi. Želja je usko
vezana za liniju slabijeg otpora, lako je željeti, to mogu
svi.
Linija slabijeg otpora je uvijek temelj lošeg života.
Otud i naša privrženost mnogim laganim pseudo-
zakonima. Otud i naša ideja mržnje; lakše se čovjek
prepusti ovom zlu nego da se raduje nečijem uspjehu, jer
on po automatizmu misli da je nečiji uspjeh njegov
neuspjeh.
Uzrok mržnje najčešće; onaj što te mrzi, on zapravo
ne mrzi tebe, on mrzi sebe jer si ti refleksija onoga što on
želi biti, ili želi imati nešto što ti imaš, ili nije mu više
udobno živjeti s njegovim uvjerenjima pa želi i tvoja
srušiti. Stoga se temelji lošeg života mogu naći skoro pa
svugdje. Još jedan način da se kreira temelj za loš život;
naime, mi uvijek živimo između nekih prošlih - boljih, i
sada “čudnih vremena”.
Svi uvijek ponavljaju: “Došla neka čudna vremena”.
Možda je i bilo, ili će biti i ljepših vremena, ali ovo je
naše i ovo naše je jedino koje zaista imamo. Zar zaista
mislite da je bilo lakše živjeti bez struje? Bez tople
vode? Bez veš mašine?
Vrijeme u kojem živimo je pravo vrijeme i njemu

pripadamo kao i ono nama. Vrijeme je kao čovjek, teče,
lagano, neprimjetno, teče. Uvijek isto, neumoljivo. I
nikad ne pita da li je čudno ili lijepo, ono samo u nekom
svom filmu teče. I tako, negdje između “boljeg i
čudnog” smo mi, zaglavljeni, izgubljeni, u nekom
“drugom filmu”. Čekamo. Tu je, u tom našem čekanju,
naš (neumitni) poraz, naš temelj za loš život.
Više se i ne pitam jesu li čudna vremena ili su čudni
ljudi, sada to znam.
Vremena nikad nisu čudna, čovjek ih načini
čudnima. Čudni neki ljudi; fokus je pao na stvari, na
osobe koje nemamo, i pritom smo uspjeli negdje usput
zagubiti ono što imamo. Oni, za koje smo tu, su po nekoj
svojoj formuli skontali da se mi podrazumijevamo.
Vjerujte, niko ne zaslužuje da bude tako tretiran, da se
podrazumijeva, da bude sastavni dio, i to gle sad, nečijih
potreba. Davno je jedan rekao: “ Ja se fokusiram na ljude
koji su tu za mene, jer oni koji nisu, oni ne zaslužuju
moju pažnju”, rekao i ostao zaboravljen. Sve su ovo
ponašanja jedne ličnosti prema drugoj.
No, postoji ličnost i postoji suština.
Čovjek je uspio utišati svoju suštinu koja zapravo
jeste sve sveto u njemu. Ličnost je puna želja, raskola,
borbi, nemira i sve to prenosi na život kojim živi. Dok
suština...pa, ovako bih rekao šta je suština i čemu stremi:
“Konekcija između dvije duše javlja se usljed ljepote
njihove prirode.“ Njihova priroda je ono dublje, iza
fasade koja se vidi i to je najdublja konekcija. Ovakvo,
KNJIGA O ČOVJEKU
obostrano prepoznavanje i spajanje dvije duše, u
najčišćoj formi i bez daljnjih ciljeva osim samog
spajanja je potencijalna alhemija za oboje. Ovako se
dvoje prepoznaju kao srodne duše, sastaju usljed
prepoznavanja i ostaju skupa usljed najčišće forme
ljubavi. Sve po čistom “zakonu ljubavi“ jer ljubav ne
traži ništa osim da se ispuni. Blagoslovljeni su oni koji
svoje fasade mogu skinuti i pustiti njihovoj esenciji da
blista, da bude prepoznata od one druge duše koja je
traži. Blagoslovljeni su i oni koji su pronašli takvu dušu
za suputnika, jer duša koja je jača od fasade vanjskoga je
najviša visina svetoga, najšira širina dobroga i najdublja
poenta života na zemlji. No, rekoh, suštinu je čovjek
utišao i vođen je sasvim drugim aspiracijama.
Ovo je definitivni krivac usljed kojeg se svi pitaju:
“Kako da pronađem srodnu dušu?“, i krivac čovjekovog
sanjarenja o istoj toj srodnoj duši.
Ljubav, moćno oruđe. Ljubav kao čežnja i težnja,
kao cilj, kao oaza, predah duše u ovoj pustinji života. Šta
je Ljubav? Mnogima pokretač, svi je traže, svi je žele,
svi je vole. To je ljubav. Ima li ljubav drugu stranu
medalje? Ljubav je najsnažniji zakon pod čijim
utjecajem je čovjek. Ovaj zakon garantuje opstanak vrste
i reproduciranje iste. Dvoje ljudi se zavole i konzumiraju
svoju ljubav, moraju, ne mogu a da ne. Toliko snažan je
ovaj zakon, i kad se rodi potomak, majka ili otac bi
učinili sve za svog potomka, bacilli se u vatru da bi
njega spasili, što je dokaz da je ljubav najsnažniji zakon i
snažniji je od bilo kojeg drugog, čak i od želje za
novcem, od bilo koje druge želje jer ona, ljubav, jeste
želja za životom. Samo tu postoji procjep gdje se princ
tame gubi i ne može utjecati na čovjeka jer je ljubav kao
zakon direktni božanski impuls. Pa dajte, zar bi zaista s

veseljem mijenjali pelene nekome, bez obzira na starost
tog nekoga da niste pod utjecajem ovog zakona? Ako
mislite da uživate mijenjajući pelene, pokušajte otići kod
komšije I tražite da njegovom djetetu mijenjate pelene,
biće vam jasnije o čemu govorim. Vaša ljubav se prenosi
na vašeg potomka, to je jedna trasa kojom putuje taj
božanski impuls, od vaših roditelja preko vas do vašeg
potomka, I tu se najviše koncentriše, ostaje tu dok to
dijete ne bude imalo svoga potomka; jer ništa se ne voli
kao svoje dijete. Ako mislite da griješim, pogledajmo još
jedan fakotr pomoću kojeg se upravlja človjekom. Želja.
Želja kao sofisticirana kreacija, kao tehnika kojom
Univerzum upravlja čovjekom. Svega se može čovjek
osloboditi ali ne i želje! Naime, čak i kad želiš da ništa
ne želiš ti u stvari želiš. Dakle, uvijek ostaje barem jedna
želja koja pokreće um; zadnja barijera koja se ne može
srušiti; možeš se osloboditi svih želja osim želje da se
oslobodiš svih želja. I onda, šta te pokreće? Da, želja
prijatelju, želja! I nije to najgori dio, najgori je; otkud ti
želja
Po prirodi smo sanjari, utopisti. Po prirodi smo i
zabrinuti. Jednostavno je to - čovjek se voli brinuti.
Uglavnom voli jer mu to daje efekt da nešto čini, i ne
razumije da je to kao ljuljanje na stolici. Ljuljanje mu
daje da nešto radi, a nigdje ne stiže. Nije svjestan da, dok
se brine, pretače iz šupljug u prazno. Misli da brigom
može riješiti problem.
Može provesti: minute, sate, dane, sedmice, čak i
mjesece analizirajući situaciju, pokušavajući da sastavi
komadiće slagalice, da opravda neki svoj postupak
KNJIGA O ČOVJEKU
samome sebi, da se “grize”, da ne spava noćima zbog
tog nečeg što se desilo, a može i jednostavno ostaviti
slagalicu, baš tamo gdje jeste; u prošlosti, i nastaviti sa
životom jer nikakvo dobro neće proizaći iz slaganja
slagalice koju više nema.
Psihološke nakupine ili prošlost, za čovjeka imaju
fatalne posljedice jer je čovjek dozvolio da prošlost bude
preglasna, da ga zove, da ga mami, da mu uzima
sadašnjost. On, omađijan prošlošću zaboravlja sve oko
sebe. Zaboravlja ljude, ljubav, život… On misli da su
sitnice samo sitnice i previđa da nekome sitnice čine
život. Previđa baš taj, čarobni trenutak u kojem se nalazi
dok budan sanja svoju prošlost. Zaboravlja sadašnji
trenutak, neponovljivi treptaj vječnosti. Živjeti u
prošlosti ne znači živjeti, već hibernirati, preživljavati.
Živjeti u prošlosti je toliko loše da i sjećanje na prošlu
sreću može biti uzrokom tuge. Zapravo, ništa više i ne
boli čovjeka, vičnom bijegu u prošlost, kao sjećanje na
prošlu sreću.
“Onda, zna li čovjek, uopšte, biti sretan?”
Svakako, teško je zaboraviti. Zapravo, nemoguće je
zaboraviti nekoga s kim imamo toliko dobrih uspomena.
Ali, zar moramo zaboraviti? Zašto sebe tjeramo da
zaboravimo? Tu nastaje naš unutrašnji konflikt, naš sam
problem. Zar ne bi bilo jednostavnije, prihvatiti
činjenično stanje kao takvo; da nam je veza, ili odnos,
završio u postavkama kojim je bio, i da trebamo nastaviti
dalje sa životom?
Zašto ostajemo “zaglavljeni” u uspomenama? Pa
rekoh vam, zato jer smo sanjari.
Uspomene jesu to - uspomene, ali kao takve, one

nemaju moć da žive sada, da žive naš život, osim ako ih
mi stalno i stalno ne prizivamo, a prizivajući ih
propuštamo svaku, novu, šansu za životom. Zašto
dajemo svoj život uspomenama? Zar je to ljubav, zar je
to život, zar je to sve dobro što nam se desilo samo
uspomena? I kad dođete do spoznaje da je život baš to, i
sve dobro što nam se desilo, baš i samo uspomena,
shvatićete da vrijedi ići naprijed, po nove i još ljepše
uspomene. Ako su ove koje sad imamo tako snažne,
zamislite kakve ćemo tek doživjeti.
Mi zapravo zaboravljamo strašnu činjenicu, mi
zaboravljamo na vlastitu prolaznost. Mi zaboravljamo da
je život prekratak da bismo brinuli o glupim stvarima.
Ma, život je prekratak da bismo brinuli uopšte!
Ionako treba da se broje samo dani u kojima smo
ljubili i bili ljubljeni. Svaki takav dan je magičan. Svaka
osoba na svijet dođe s posebnim darom, tužno je to što
neki nisu ni svjesni svog dara.
Ne otpakuju poklon Božanskog, a dani prođu. Doći
će dani mnogima, pa će biti mudri. Dođe s godinama
svašta; bolest, samoća, dođe tuga, ali dođe i mudrost.
Žalovaćemo za minulim danima, bićemo tužni, sami,
žalujući. Sve ima svoj trenutak u beskraju vremena. Ono
što dolazi, dozvoli. Ono što je sada, neka jeste. Ono što
je prošlo, pusti.
Mudar možeš biti u starosti i uživati mudrost samo
ako si život proživio bez kajanja, ako si uzeo sve u
momentu, ako si raspakovao svoj dar koji je Božanstvo
svima dalo.
Ne moramo biti mladi i glupi da bi bili stari i mudri.
Samo budite, živite, ne težite, ne osuđujte, ne prosuđujte.
KNJIGA O ČOVJEKU
Nekad se završi neka faza u našem životu, neki ljudi odu
iz njega, neke stvari se drugačije poslože. Život poprimi
efekt lifta, lift stane, pa neki ljudi izađu. Nisu spremni za
visine, ne mogu vas pratiti na vašem putu. Ne shvatate se
više, nemate dodirne tačke, odnosno, one koje imate su
postale tačkice. Stari razlozi više nisu dovoljni da bi vas
držali na okupu.
No, nemojte ostati zaglavljeni u prošlosti i patiti za
tim stvarima, za tim ljudima. Božanski dar je nekad baš
to; uklanjanje prepreka iz našeg života, a da mi to ne
znamo.
Do sada je već jasno da je loše biti zarobljenik
prošlosti. Prošlost plus neznanje uz primjesu ratobornosti
i dobijemo nikad završeni rat. Ovi, hodajući fragmenti
nekih boljih vremena i dalje hodaju i huškaju sebe i sebi
slične na neprijatelja.
O, da, imaju oni neprijatelja. Uvijek imaju
neprijatelja! Pa, njima na sav glas govorim: Vi, kojima
rat još nije završen, vama pišem ovu odu i nazvaću je:
Oda ratniku koji čvrsto vjeruje da “žene vole
ratnike“
Dok vi, veliki i samoprozvani ratnici, izvijate visoko

transparente istih onih koji su vas odveli u rat; isti oni i
dalje huškaju usijane glave poput vaše. Svaki dio vašeg
bića gori za njima, jer vam oni daju ono iluzorno za što
se tako čvrsto držite – pripadnost. Pripadnost krdu, a
zauzvrat su dobili poslušnost. Tako jadno i tako
arhaično. Još davno je postavljeno pravilo koje svaki
drugi generalčić poznaje: “pripadnost za poslušnost“.
Ali, vi, samoprozvani ratnici, niste generalčići. Neki od
vas su dobili i mali čin, sukladan vašim kapacitetima i

dometima, i znatan broj ratnika; što pravih što
samoprozvanih; da ih vodite. Pa vas sada, o vi, veliki
samoprozvani ratnici, isti oni, koji su ostali stojeći,
podozrivo gledaju i vrebaju iza kojeg ćete se ćoska
pojaviti da se na vas obruše. Verbalno i fizički napadaju
vas na obljetnicama i godišnjicama. . .
O, veliki samoprozvani ratnici, vi što ste čvrstog
uvjerenja da “žene vole ratnike”, niste svoju ženu
zapitali nikad, da li je to istina. Niste uvidjeli da ste svoj
rat nastavili i nakon završetka, da svaki dan živite svoj
rat, da je žena u vašem životu psihički i fizički oboljela,
da su vam se djeca po svijetu rasula, u bijegu,
bezglavom bijegu, što dalje od vašeg ratovanja.
O, veliki samoprozvani ratnici, vaša su uvjerenja
pseudo-uvjerenja. Um vam je pomračen pa jasno ne
vidite da su veliki ratnici u tišini svojoj ratovali, i da su
oni koji su ostali stojeći, nastavili sa životom kad je rat
prestao. Jer oni su ratovali da bi mogli mirno nastaviti
živjeti i nikad nisu živjeli da bi ratovali.
Vi, pojedini, veliki samoprozvani ratnici, bez imalo
srama izjavljujete i dalje da “žene vole ratnike”, a niste
upitali majku koja je jedinog sina izgubila; od ruke
onog, sa druge strane samoprozvanog velikog ratnika,
koji isto kao i vi; izvija visoko transparente svojih
huskača. Niste se udostojili upitati ucviljenu udovicu,
dok u svojoj agoniji prepliće prste nemavši šta djeci
istinskog, velikog, palog ratnika staviti na stol. I tako
bitka po bitka, svaki dan za vas je dan u vašem “svetom
ratu“. Dozvoli mi još da ti kažem gdje si najviše
pogriješio, veliki ratniče; rat nikoga ne čini velikim,
upravo tu. Vi ste tako mali ljudi. Vas i vama slične,
KNJIGA O ČOVJEKU
veliki samoprozvani ratnici, koji stojite uprljani krvlju i
nečastima raznima, najbolje je Wilhelm Reich opisao u
svojoj knjizi “Čuj, mali čovječe“:
“Ti palome zadaješ još jedan udarac, onaj poslednji.

Ti uzimaš tamo gdje se daje i nikad ne daješ tamo gdje
se daje. Ti lažeš tamo gdje se traži istina i proganjaš
istinu umjesto laži. Ti se uvijek nalaziš na strani
progonitelja, mali čovječe. “
Svaki rat je prožet krajem.

Kraj slobode, kraj intelektualnog, kraj dijaloga, kraj
života, ali je uvijek kraj.
Sve što je u ratu, i sve što rat jeste, ružno je. Kraj je
lijepoga. Nažalost, ružnim smo i odredili lijepo.
Znate, postoji nešto što niko ne želi, a to nešto je
prisutno kod čovječanstva otkako je i čovječanstva. To je
rat. Razne grane raznih naukovanja su prepune definicija
rata, ali nijedna se nije pozabavila krivcem, inicijatorom
rata, mišlju, egom.
Možete li zamisliti samo kakve trenutke proživljava
naš sin, naša mladost na prvoj ratnoj liniji? Jesmo li zato
rodili sina, da bude kotačić u sistemu porušenih
vrijednosti kojeg će sutra oronuli političar gurnuti u rat?
Pali borac za slobodu, šehid, heroj, oni kažu, a
zapravo misle kotačić u sistemu. Možda baš vi odgojite
tako uzornog sina, poslušnog, koji će sutra možda već
pilotirati avionom koji nosi atomsku bombu na neku
novu Hirošimu. Kada rat počne, sve ostalo stane.
A kako rat počinje? Uvijek tiho i podmuklo, možda

ovako baš;
Rat je. Mrkla noć nas okružila, zlokobni vjetar fijuče.
Gledao sam u jednu granu, odmah iznad mene. Povijala
se pred vjetrom i činila tu zlokobnu, turobnu noć još
težom. Ako postoji sudnji dan, mislio sam, onda mora
postojati i sudnja noć, i ovo je ta noć.
Prije rata. Imao sam tog jednog druga, baš je bio
vreteno, sve ga zanimalo i sve htio da proba. Nisam
siguran da sam ja uopšte takav ali, hej, s kim si, takav si.
Očito i tu ima nešto. Očito nije dovoljno misliti da si
bolji od nekoga, bolji jesi ili nisi, ako jesi - onda
jednostavno jesi - ali nisi bolji ako misliš da si bolji. I
tako, jednog dana je taj moj drug došao i odmah s vrata
počeo jedan od svojih razgovora koji su puni vabenja na
nešto; znam ga, takav je;
-Idemo se učlaniti u ovu novu stranku, ovaj šef
stranke ima odlične ideje. Vrijeme nam je, pa svi sad idu
u te stranke, idemo i mi. Govorio je tako brzo i prepun
nekog entuzijazma da nisam mogao reći ne. U stvari,
nisam mogao naći nijedan razlog protiv te ideje, hajde,
kao, vjrijeme nam je, nismo djeca, dvadesete nam se
bliže, a i gledao sam na televiziji šefa te stranke; imao je
neke ideje koje su bile nove. Išli smo tako i dalje baveći
se onime što mlade zanima, ali uvijek nekako u pričuvi
nekoj- jer je vrijeme bilo kao namješteno za stranke - svi
su svoju stranku promovisali, pa i mi svoju. I dan po
dan. Naša stranka je bolja od one njihove, mislili smo.
Pretpostavljam da su svi to mislili za svoju stranku, baš
kao što ljudi misle za svoju religiju. I dan po dan, i
zlokobni dani dođoše. Kao kad glavom udariš u zid,
samo tupi udarac i bum; kao da se trgneš iz sna u neku
KNJIGA O ČOVJEKU
čudnu stvarnost koju nisi odabrao. Kao kad te poliju
kantom hladne vode. Samo shvatiš da je tu ono što niko
ne želi, rat. Podmuklli rat, niko ga ne želi ali on nađe
način da zaživi. Podmuklac što nagovještava teška,
najteža vremena. Ko nam donese ta vremena? Nisu sama
došla, to sam znao, ali, ko? Ko ih je donio nama? Milion
pitanja, nigdje odgovora. Ili nisam bio spreman čuti
odgovor.
Rat je. Mrkla noć nas okružila, zlokobni vjetar fijuče.
Gledao sam u tu jednu granu, odmah iznad mene.
Gorčina u ustima, palež tamo na obzorju, ustajalost,
smrt, bol, strah i tuga. Nema tu više osjećaja i percepcije,
svi osjećamo isto u ovoj noći; gorčinu u ustima kao
jedini obrok, palež na obzorju kao jedino svjetlo,
ustajalost kao namjeru; niko se ne želi pomaći u strahu
za vlastiti život, bol, strah i tuga su zamijenili ambicije,
sreću, polet...da mi je samo preživjeti ovu zlokobnu noć.
Vjerujem da je to misao svih nas, jedina ambicija ovdje
na prvoj ratnoj linij.
Kako dođe do svih ovih stradanja, gdje se to zagubi
normalnost pa ludilo počne živjeti punim plućima, nikad
mi nije bilo jasno. Milion pitanja, nigdje odgovora. Ili,
kažem, nisam bio spreman čuti odgovor. Kasno je sada,
nakon stradanja tražiti šefa stranke naše i šefa stranke
njihove, pa, oni čak nisu ni ratovali, samo su nas lagano,
tiho i podmuklo gurnuli u svoj rat. Kasno je tražiti krivca
u onima koji čak ni ratovali nisu. Krivac je onaj što
pušku nosi i nogom razvaljuje vrata tuđeg doma - gdje
mu je zdrav razum? Nema ga jer u ratu nema ništa
razumski ni zdravo, samo ludilo, vašar ludila.
Samo da dočekam smjenu. Kao da nikad neće doći,
kao da je stalo vrijeme. Ovo sporo, surovo, oholo,
hladnije od najhladnijeg vrijeme. A kad dođe smjena,

opet će neka druga mladost ovdje gubiti svoje dane, u
ovoj dolini suza, straha, tuge i boli, ali ironično; prije
svega dolini sporog vremena. Idemo, vrijeme je, neko od
mojih drugova me pozvao. Znao sam da je smjena i
samo sam, kao igračka na feder u kutij, skočio i krenuo
dole niz progan. Jesam li to ja, dešava li se to meni ili
nekom jadnom vojniku prije sto godina, ili prije 500
godina? Sve je isto, sve se ponavlja, svi sklupčani čekaju
smjenu.
Tako će biti i dalje jer i dalje ima stranki, nacija,
rasa, i dalje svi misle da su bolji od drugih, i dalje će biti
zidova od koje će neke druge mlade glave udariti i bum,
probuditi se u stvarnosti koju zapravo nisu željeli.
Civilzacija nišana; kroz nišan puške gledamo u
budućnost jer ne vidimo da stojimo na zagrobnom
spomeniku.
Ipak, daleko najbolje je to Remark opisao;
"Demagozi, varalice, oceubice i ubice prijatelja, silom
opijeni egoisti, fanatički proroci koji su ljubav
propovijedali mačem; bilo je uvijek isto, i uvijek su bili
trpeljivi narodi, gonjeni jedni na druge u besmislenom
ubijanju za cara, kraljeve, religiju i luđake — bez kraja."
Gorivo rata je cilj o boljem sutra. Izaći iz misli o
boljem sutra znači vratiti se u sada, znači izaći iz rata.
Bolje sutra? Ma, čak ni sutra nikom nije obećano.
Sadašnjost je nešto što definitivno imaš.
Vjerujem da mi nije prijatelj ko mi nudi bolje sutra.
Ustvari, definitivno nije jer ako sagledam sve ponude
KNJIGA O ČOVJEKU
boljeg sutra koje su mi se poturale pod nos, sve su došle
od političara, a politika je korumpirana, prljava, nečasna,
opskurna, neuljudna, i nadasve ratoborna. Kakvoj
strahoti je izložen čovjek; sva ljudska ozlojeđenost
ispliva kada čovjeka koji se bavi politikom pritisnu
godine, pa on tako star i ružan iznutra objavljuje rat
drugom starom političaru koji ima dragačije inter-ese,
čija se skupina, koja ga podupire, drugačije zove.
Zamislite samo; nekolicina političara, bespomoćnih
staraca, izdaje naređenja stamenoj mladosti, vojsci, i to
naoružanoj! I vojska bespogovorno sluša! Kako bolestan
je čovjek! No, to još nije ružni dio čovjekove sudbine,
ružni dio je što zbog ozlojeđene starosti gine mladost,
svi vojnici koji ratuju su pusta mladost, neispunjeni
snovi, radoznalost, polet, ljepota svijeta. Kakva ironija,
zbog ružnoće gine ljepota. Pusti bolje sutra; tu utvaru
koju nikad niko nije vidio. Radije se fokusiraj na bolje,
najbolje sada. Toliko o ratu i ljudima koji ga podržavaju.
Vjerujte, toliko je i dovoljno pažnje pokloniti i ratu i
njegovim protagonistima. Moram se odmah prebaciti na
vedriju temu.
Moram odmah dodati kašiku šećera ovoj gorčini od
samog pričanja o ratu. Rat se, očito, uči u školi jer se
djeca kalupe u školi i pripremaju da budu poslušna. Oni
koji započinju ratove - ne ratuju - nego oni koji su im
poslušni. Učiteljica vjeronauke dala je djeci test s
pitanjima o bogu; Ko je Bog, gdje je Bog, kako znate da
Bog postoji i slična pitanja o Bogu.
Sva su djeca odgovorila uglavnom isto, dala su
odgovore koje su od ranije čula od učiteljice, samo jedan
dječak, Eli se zvao, drukčije je odgovorio. Učiteljica ga
pozvala pred tablu da svima naglas pročita svoje
odgovore. Eli se malo uplašio, ali ga je učiteljica

ohrabrila - hajde, pročitaj slobodno - rekla je. Eli je uzeo
svoj sastav i počeo čitati;
"Bog je kao šećer u čaši mlijeka koju mi mama
svako jutro daje da pijem. Ja ne znam da je šećer tu više,
ne vidim ga, on se otopi i izmješa s mlijekom, ali osjetim
da je tu jer je mlijeko slatko, i znam kada mama zaboravi
da stavi kašiku šećera jer mlijeko nije slatko."
Za lijep i nadasve životan početak dana, za život,
uzmite kašiku šećera, udahnite i izdahnite duboko
nekoliko puta. Osjetite kako vam život teče žilama,
osluhnite vaše srce koje kuca i pumpa energiju koja se
razlijeva cijelim vašim tijelom. Slušanje vlastitog srca je
najidealniji način bivanja u sadašnjem trenutku. Kad god
želite ući u sadašnji trenutak, postanite svjesni otkucaja
vlastitog srca! Tada sa sigurnošću možete osjetiti bivanje
u fizičkom tijelu. Sve dok naš um luta, on prebiva u
vremenu. Možete i sami sebe zapitati; Koja je moja
sljedeća misao? I um staje. Možete i zaustaviti disanje na
kratko vrijeme i um staje. Pokušajte ovo i sami se
uvjerite sa kolikom bukom u glavi mu živimo. Da ne
zaboravimo, beskorisnom bukom.
“Sadašnji trenutak” su mnogi velikani osjetili i svoja
iskustva prenijeli riječima.
Neka od tih iskustava su prošla neopaženo, baš kao
ovo Meše Selimovića:
“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se
ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se
podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne
postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni
čistog sjećanja ni čistog života.”
KNJIGA O ČOVJEKU
Um uvijek stremi boljem sutra, a srce kuca u sada. I
samo jedna mala informacija vašem umu. Naše srce ima
električno polje 40 - 60 puta jače nego električno polje
mozga. Magnetsko polje srca je 2000 - 5000 puta jače od
magnetskog polja mozga. To je zasigurno najjače
ritmičko polje koje dolazi iz našeg tijela. I ne samo da
obuhvata svaku našu stanicu nego se širi u prostor oko
nas u radijusu od oko metra. Da, naše srce je moćnije
nego što mislite. I sami znate da pojedine osobe osjetite
odmah. Osjetite nekog koga volite, nekog ko vas voli ili
čak ne voli. To su stvari koje srce čuje.
Ne smijemo zaboraviti da je sve podložno
promjenama, da je promjena jedina konstanta. Zapravo,
ovo bi mogli uzeti kao životno načelo. Šta god da nas
zadesi, tuga, nevolja, nesreća, bilo kakva nedaća, sve što
trebamo uraditi je da se sjetimo ove maksime:
“I ovo će proći.“
Mada, evo lično sam žrtva rezigniranosti zbog ove
maksime. Ne mogu se oteti tom dojmu rezignacije,
indisponiranosti prema životu, čim se sjetim da će sve
proći. Vjerovatno je ovakvog raspoloženja bio i onaj što
izjavi: “Imam dobru i lošu vijest za vas. Loša vijest je da
je sve prolazno. Dobra vijest je, da je sve i dalje
prolazno.“
Čovjek mora prihvatiti promjenu kao jedinu
konstantu. To je teško njegovoj prolaznosti da shvati. To
je vrlo teško pa je čovjek oformio čitav skup uvjerenja o
vječitom “ovome i onome“. Glavna okosnica svega ovog
vječitog je duša. Obzirom da se, barem pred kraj života,
svakom od nas javi misao o prolaznosti, čovjek je morao
umiriti sebe i/ili generacije koje dolaze, i to je uradio
dušom.
Da li dušom kao skupom uvjerenja ili zaista dušom,

to čovjeka manje zanima, ali je uspio pronaći miran
kutak za dočekati neminovnost. Ovdje se duši dodijelila
uloga; kroz dušu se dobila sigurnost.
Da li najmerno ili slučajno, dušom je čovjek samo
htio izbjeći poraz od smrti, a zapravo je smrti dao
sigurnost. Ne sigurnost u smislu okrilja pod koje će se
skriti od neke druge smrti, već sigurnost u smislu lakšeg
podnošenja sigurne dolaznosti!
Smrt je sigurnost, sigurno dolazi.
Zapravo, ovdje se više govori o pokušajima
dosljednosti, digniteta, u vidu ponosnog dočekivanja
toga što dolazi, nego o samoj promjeni.
Promjena ostaje konstanta, sve dok se nešto ne
promijeni u postavkama shvatanja promjene, ili dok
čovjeku, jednostavno, oni koji-ma vjeruje; jedan od dva
suprotna tabora, nauka ili “sveti otac“, ne kažu da se
nešto promijenilo. Tada čovjek preuzima druga
uvjerenja.
Tako čovjek oduvijek funkcioniše; sklon je
vjerovanju u sve i svašta. Problem nastaje onda kada
shvatimo da je znanje dostupno samo onima koji imaju
hrabrosti preispitati sve čemu su učeni.
No, čovjek koji je uhvaćen u mrežu vjerovanja ne
smije čak ni u slobodnim mislima preispitati svoje
poglede. Čak i sam kada ostane, samo on i tišina, on i
paučina, on i misli kao oblaci meki i prolazni, čak i tada
se ne smije ogriješiti o svoja uvjerenja.
I ne shvatajući da se upravo griješi o život, o sebe
sama. Većina uvjerenja u sklopu svog dogmatičnog
KNJIGA O ČOVJEKU
učenja sadrži grijeh kao temelj svoga učenja.
Ali, šta je to grijeh uopšte?
Grijeh je tehnika uvođenja krivice kod čovjeka.
Ovom tehnikom mnoga uvjerenja su, baš kao paukova
mreža, uhvatile većinu čovječanstva. Nema plavog neba
i neometanog pogleda na ljepotu. Sve je zagađeno
uvjerenjima.
Sve se gleda kroz prizmu vlasitog uvjerenja, a ne
onakvim kakvo jeste.
I tako, neke stvari, iako više nego očigledno loše po
nas, mi iz nekog čud-nog razloga nismo u mogućnosti
mijenjati. Jasno je da sve to loše nismo u mogućnosti
mijenjati jer nismo u mogućnosti shvatiti izvor toga.
Izvor je um, naravno. Sva naša uvjerenja su u našem
umu. Ko shvatio ko ne.
O onome što se ne cijeni; o životu, o čovjeku, o

ljubavi, o Bogu
Polako, barem u nekim krajevima svijeta, smo počeli

uviđati istinske vrijednosti istinskoga, polako, ali sigurno
nas vrijeđaju razni pokreti zasnovani na ideji bogaćenja,
sve više i više pita se srce. Prolazi lagano era uma i
njegovih prepredenosti, lukavstava i mahinacija koje nas
ne vode nigdje osim daleko, što dalje od istinskoga.
Siromašni je uvijek bio uvrijeđen bogatstvom bogatoga,
dok bogati nikad nije shvatao ozbiljno siromašnoga. Nije
ga shvatao iz prostog razloga, jer nije vjerovao u težinu
njegove patnje. Sit gladnome ne vjeruje. I tako
postajemo zarobljenici svog bogatstva, želeći isto samo
gomilati, ne i trošiti, jer trošiti znači imati manje, a bogat
čovjek želi imati više. Zapravo, bogat čovjek je postao
zarobljenik svog materijalnog bogatstva. Sve to skupa,
ipak, traži izlaz iz agonije i čovjek baca čeznutljive
poglede u daljinu, u bolje sutra. Sve te razlike su barem
ostale takve, bez uvođenja novih, što znači da posustaju
kao zidovi između ljudi. Nove razlike, ili pokušaji
uvođenja novih sekti i uvjerenja brzo i krvavo budu
kažnjeni i u sve manjem broju isplivavaju u javnost.
Sve glasnije i ljepše nam zvuče prekrasni, već
poodavno napisani stihovi, baš poput ovog
Balaševićevog:
“Prošlo je deset godina. Ja imam dvije diplome, ona
ima dvoje djece. Bogatija je od mene za dva života.”
KNJIGA O ČOVJEKU
Zapravo, sva ideja bogaćenja, sve što ona sadržava
uopšte, svo dobro i svo loše bogaćenja, satkano je u
ovim stihovima. Svo naše bogatstvo, materijalno, nije
ogledalo našeg uspjeha, već nasuprot, našeg neuspjeha.
Gramzljiva osoba gomila bogatstvo u nadi da će u istom
naći ispunjenje. Praznina tako samo nastavlja da bude
veća. U skladu s našim posjedom, raste i želja za još, a
onda dođe starost, akumulirani nemir postaje sve
glasniji. Tada možemo i čuti nemir svakog ko je
dozvolio da bude uvučen u utrku koju ne može dobiti -
utrku za bogatstvom, jer koliko god imao, bilo je malo.
Sve ostaje ovdje, a on, bogataš, umire kao i siromah;
ništa neće ponijeti sa sobom. Ostaje pitanje koje me
kopka:
“Zar je većina bogatih ljudi toliko slijepa pa treba da
provedu čitav život da bi shvatili da njihovo bogatstvo
njima neće kupiti mir, već nemir?”
Dakle, nčovjeka ne čini ono što on ima, već ono što
on jeste, a to se vidi kad čovjek umre; sve što on ima
ostaje ovdje, drugima, a sa njim ide samo ono što on
jeste. Tako, između bogatih i siromašnih postoji ljutnja,
mora postojati ljutnja. Bogati, pogotovo oni stariji
bogati, osvrću se unazad i ne vide dobra djela sa
njihovim imenom na sebi. Naprijed ne gledaju više, čeka
ih neminovnost, sve je bliža i ogromnija. S druge strane
siromašni gledaju unazad i vide dobra djela koja su
radili. Naprijed ne smiju gledati, neizvjesna je ta
budućnost. Šta sutra jesti, gdje će djeca spavati? O
novim cipelama se ne priča kao o nečemu normalnom,
već kao o nečemu nedostižnom… Mora postojati ta
ljutnja kao neki ventil. To i nije problem, problem je što,
ako ljutnja i bijes postoje u nama, ne možemo ih
spriječiti da izađu vani. To je onda jedna vrsta

potiskivanja. Kad tad, nagomilaće se i eksplodirati iz
nas, kao vulkan. Tad smo van kontrole i napravićemo
mnogo više štete nego da smo ih postepeno otpuštali.
Pogledajte djecu. Ona su ljuta kad su ljuta. Negoduju.
Lupaju igračke. Pokazuju svoj bijes. I što je najiskrenije
- oni su tad prirodni. Znaju biti toliko slatki čak i u svom
bijesu.
Kad odrastemo - bijes, ljutnja, negodovanje postaju
neprikladni. Veliki dječaci ne plaču, fine djevočice ne
viču. Zaboga, šta će drugi reći?! Nećemo biti prihvaćeni.
Bićemo osuđeni na propast. Zapravo, osuđen će biti
samo naš ja / ego s kojim smo se identificirali.
KNJIGA O ČOVJEKU
To zapravo počinje ovako. Prvo se ljutimo na nekoga
zbog nečega, pa se kasnije ljutimo na sebe jer smo bili
ljuti. Ljutnja, bijes, oni traže da se izraze. Njihovo
potiskivanje stvara otpor i akumulira još više tog bijesa
koji kasnije kontroliše nas. Svjesno ispoljavanje
negativnosti je odgovor koji tražimo. Postoje i razne
tehnike koje možemo primijeniti. Tako ćemo, i samo
tako, doći do faze kada više u nama neće biti
negativnosti. Sa ljutnjom ništa ne možemo napraviti
osim pokazati koliko mislimo da smo ugroženi.
Stoga naučimo živjeti živote u kojima je ljutnja
osjećaj koji prolazi, a ne stanje u kojem živimo. Mi se
zapravo nikad ne ljutimo, naš ego se ljuti. Mi smo uvijek
u stanju čistog postojanja.
Ako se ne ljutimo mi, već taj ego, ko ili šta je to ego?
Ego je naše iluzorno ja, naš misaoni proces koji se

poistovjećuje sa vanjskim obilježjima. Postoji ličnost i
postoji suština. Ličnost je sadržana iz ega. Ego je uvijek
utemeljen na strahu i kao takav (separativni misaoni
sistem), može sabotirati vašu sposobnost razlučivanja
stvarnosti od iluzornog. Zapravo, ego je toliko uvjerljiv
da je preuzeo kontrolu nad vašim životima i jednostavno
živi, dok vi mislite da vi živite. To je ona razlika između
bogatih i siromašnih koja jeste uzrok mnogih previranja.
Vi niste svoj ego.
Kako razlučiti šta je ego, a šta suština?
Jednostavno, predstavite se sebi samima bez vanjskih

obilježja, bez imena i prezimena, godina, spola,
zanimanja, hobija...“Ko sam ja?, zapitaj se. Mnogi
velikani su zapravo bili svjesni svoga ega. Bili su svjesni
da oni nisu ono što misle da jesu, već su ono što misle.
Albert Einstein je izjavio da nikad nije došao do
nekog otkrića racionalnim razmišljanjem. Slično su i
ostali velikani čovječanstva govorili. Dok drugi, koji su
ostavili ružan trag u historiji, javno su iznosili svoju
“pamet” i hvalili se njome: hitler, mussolini i njima
slična skupina, vođena Heraklitovom izjavom (koju je
kasnije svojatao hitler) da je “rat otac svemu” (njihova
imena namjerno pišem malim slovima). Mnogi koji su
“pametovali” samo su ostavili mrlju u historiji
čovječanstva, jer su bili žrtve svojih umnih konstrukcija,
svojih ciljeva, svoje vizije boljeg sutra, ni manje ni više
nego svog vlastitog uma. Ego je uvijek u prošlosti ili u
budućnosti, nikad u sadašnjosti. Zaustavite misao i
osjetićete vječnost, totalnu tišinu, beskrajni mir. Kao što
rekoh, ali, doista vrijedi ponoviti; Um možete utišati
jednostavnim pitanjem:
“ Koja je moja slijedeća misao?“ Pitajte sebe i
vidjećete da um staje.
Možete i zadržati dah, zadržavanjem daha staje
misao. Probajte, upravo sada dok čitate. Kada biste imali
moć da učinite jednu, samo jednu pozitivnu promjenu
danas, šta bi to bilo? Zamislite slobodno. Ovaj test će
vam otvoriti oči.
Većina, tačnije, velika većina vas je pokušavala da
vrati nešto što je izgubila, ili da promijeni neku odluku u
prošlosti koja će imati puno bolji odjek za vas u
budućnosti. Dakle, shvatili ste? Upravo ste bili svjedoci
KNJIGA O ČOVJEKU
da vaš ego živi vaš život.
Gore sam već naveo da ego živi u prošlosti ili se
brine za budućnost, nikad u sadašnjosti. Onoga trenutka
kada ste se zapitali šta je to što bi promijenili kod sebe,
odlutali ste u prošlost ili budućnost, vaš ego je isplivao iz
dubina, pokazao se. Pogledajmo sada kako naš um
manipuliše statistikom kao vlastitim oružjem protiv mira
i dobra. Ego, naše iluzorno ja je vrlo opasan faktor koji
je čovječanstvo razvilo i još uvijek razvija. Ego je taj
koji je osmislio atomsku bombu u želji da bude najjači.
Ego je taj koji je istu i upotrijebio. Upotrijebio je oružje
za masovno uništavanje u ime mira i pritom nije vidio
ništa loše. Eto vam definicije ironije. Osmisliti oružje za
masovno ubistvo s ciljem postizanja mira. Nije li to
ironija?
Ego je taj koji je počeo 5 000 ratova u 3 000 godina
novije ere. Ego je taj koji je, prema nezvaničnim
podacima, samo u Kini i Rusiji ubio preko 50 miliona
ljudi zbog svog cilja, ideala o boljem sutra. Dovoljno je
da se osvrnete i pogledate 90-te u Jugoslaviji, ili 40-te u
svijetu. Nemojte se dalje okretati, sve što ćete vidjeti
kroz čitavu historiju čovjeka su 90-te i 40-te. Ego je taj
koji nas rapidno vodi ka uništenju. Doista smo rasa koja
u budućnost gleda kroz nišan puške. Pokušajte prilikom
svoga djelovanja, svojih aspiracija, intencija, uočiti: “Da
li je to odraz vašeg ega ili vaše suštine?”
Svaki put kada budete natjecateljski raspoloženi,
svaki put kada se budete plašili (ego se plaši smrti),
svaki put kada budete reaktivni, znajte - to je vaš ego.
Ovo su samo neki navodi iz stvarnog života o tome
kako nas naš ego navodi na zlo, kako opšte tako I po nas
same. Princ tame, on nas navodi da djelujemo, da
napadamo i da se branimo onda i kad za tim nema

potrebe jer se on plaši tišine i mira. On je zaista instinski
princ tame, istniski đavo koji nas nagovara na zlo. Kad
bimo samo imali neke naočare pomoću kojih bismo ga
mogli vidjeti…ali, pazite sad, na moramo imati naočare
jer ga možemo uhvatiti na djelu; strah mu je temelj, on
nas plaši uvjek nečim a uplašen um je sklon pokori,
uplašen uma ne razmišlja trezveno i često griješi u
svome djelovanju. No, kad smo već kod tih naočara,
vidjeli biste da je đavo tamo gdje je najblještavije,
najviše materijalnog, gdje je vlast, tamo gdje su fino
skrojena odijela kao pokušaj distrakcije, kao ono što nas
mami.
Uplaši, zavadi pa vladaj!
No, da nastavimo sa iskvarenom statistikom;
Preko 90% zmija u svijetu je zapravo bezopasno nisu
otrovne, ali zmije se svi plaše. Znate li otkuda datira
strah od zmije? Od Adamovog izgnanstva iz raja. Znate
li gdje se dešava najveći broj smrtnih slučajeva, ukoliko
izuzme-mo ratna zbivanja? U krevetu. Preko 90% smrti
se dešava u krevetu, kućnom, bolničkom, ali niko se
kreveta ne plaši ni najmanje. Iz jednostavnog razloga,
krevet je mjesto za ljubav, za strast, kao i za smrt. Ovo je
moja konačna poenta; svi su toliko obuzeti strašću ili
mišlju o ljubavi jer su uplašeni vlastitom smrću I
pokušavaju je zaboraviti na sve načine, i stoga su
spremni učiniti čak i svako zlo, jer je neko nekad, davno,
rekao da u ljubavi i ratu nema pravila. Kakva glupost
koje se ljudski um uhvatio. Ova psihološka tvorevina
ima više naličja, ne samo jedno lice, već puno njih koje
mijenja po potrebi, ovisno od okolnosti. Ljudi stave
KNJIGA O ČOVJEKU
masku da bi zaslužili nečiju ljubav, da bi prevarili
nekoga. Većina ljudi je sklona prevarama. Onaj koji nosi
masku je zapravo onaj prevareni, jer taj mora znati da
ljudi ne vole njegovu osobnost, njegovu istinu. Oni su se
zaljubili u njegovu masku. Skini čovječe masku, sapraće
je kiša, ostaćeš razgolićen. Ostaćeš i bez to malo
kultivisane ljubavi, ostaće ti pakao u duši, jer pakao nije
mjesto gdje ideš, pakao je nešto što nosiš sa sobom.
Skini masku čovječe jer kiša često pada. Zbog ovog vida
pomodarstva je danas teško imati povjerenje u ljude, a
da pritom ne izgubimo povjerenje u povjerenje. Lakše je
sa maskom, jer većina više ne može ostati sama sa
sobom. Ne sviđa im se šta vide kada skinu masku pa su
krenuli redom okrivljavati.
Ovdje imamo i odgovor na pitanje: “Šta je Bog
skrivio čovjeku?
Uglavnom čovjek uvijek traži krivca tamo negdje,
nikad u sebi. Lično mislim da Bog ponekad dozvoli da
sebe stjeramo u kut, jer zna da je čovjek takav;
kad je stjeran u kut, i nema kuda, i nema kome,
čovjek se sjeti Njega.
Neki ljudi su toliko navikli na bol, da jednostavno ne
mogu da žive bez patnje. Slušaju tugaljive pjesme i traže
povoda za “rezanje vena”. Ne treba ih osuđivati.
Nažalost, oni su samo tokom života usvojili jedan loš
sistem uvjerenja ili sklonosti po kojem funkcionišu.
Nesvjesni su da takav način ne donosi napredak i
poboljšanja, posebno kad su emotivne veze u pitanju.
Osjećaju se živima, kad iznova i iznova proživljavaju
loše emocije, misleći, ako dotaknu dno, da će isplivati.
Međutim, to nije tako. Teško je nakon toliko godina
ponavljanja istog obrasca ponašanja i navika, i pomisliti
da postoji neki drugačiji način. Stoga je potrebno svjesno

i dublje istraživanje samih sebe. To i jeste problem
većini, ostati sam sa sobom i priznati svoje slabosti,
okrenuti se unazad i priznati da cijelo vrijeme idu
pogrešnim putem i da su u neznanju, ogromnom
neznanju. Najteže od svega je, zapravo, preuzeti
odgovornost, za svoje osjećaje i život. Stoga nam je
lakše optuživati život, sudbinu, Boga, đavola i ostalu
religijsku nomenklaturu. Bilo koga, bitno je da mi
“nismo” krivi. Da bismo preuzeli krivnju za svoje
postupke, za sebe same, moramo naučiti prihvatiti svoje
osjećaje, kakvi god da jesu. Moramo naučiti osjećati ono
“što jest” kroz svoje osjećajno središte, a ne projicirati
“što ja očekujem” kroz svoje misaono središte.
Gnostičko učenje je lijepo opisalo čovjeka kao
mašinu sa svim njenim sklopovima. Mašinu koja se
sastoji od intelektualnog, emotivnog, motoričkog,
instiktivnog i seksualnog centra. Vi hodate i o tome ne
morate razmišljati, to je zaduženost motoričkog centra.
Ukoliko prema vama krene neko s oštrim
predmetom, vi ćete ustuknuti, to je instiktivni centar. No,
da malo zakomplikujem; instiktivni centar je i sve ovo;
cjelokupni unutrašnji rad organizma, takoreći cijela
fiziologija: varenje i uzimanje hrane, disanje, cirkulaciju
krvi, cjelokupni rad unutrašnjih organa, formiranje novih
ćelija, uklanjanje iskorištenih materija, rad žljezda sa
unutrašnjim lučenjem, pet čula - vid, sluh, miris, ukus,
dodir i drugi osjeti kao što su osjećaj težine, temperature,
i tako dalje. (Zamislite da krenemo s proučavanjem
ostalih centara i njihovim zaduženjima.) Sve emocije su
naravno emotivni centar.
Intelektualni centar je zadužen da vas izbavi iz
KNJIGA O ČOVJEKU
problema, ali i da vas u njih uvali. Naravno, radi se o
misli kao energiji koja se neprestano odvija. Najveći
problem je što neki centri preuzmu funkciju drugih ili se
miješaju u funkcije drugi. Ovo najviše radi emotivni
centar i tako imate pokrete i misli koje su utemeljene na
trenutnim osjećajima. Ili imate osjećaje koje želite
racionalizirati i kalkulisati njima, potisnuti ih; jasna je
umješanost intelektualnog u emotivni centar. Stoga je
jasno da u životu mora biti umjerenost; doza duhovnosti,
doza intelektualne hrane, doza antistresa u vidu bilo čega
što pojedinca smiruje, to su stvari koje jednostavno
pogoduju mašini zvanoj čovjek za njen optimalan rad. U
protivnom dođe do zbrke unutar čovjeka, javlja se prob-
lem nezdravog života i on se javlja obično u onom
segmementu čovjeka koji mu nedostaje (duhovnost,
intelektualni rad, fizičke aktivnosti, iz-ražavanje kroz vid
umjetnosti) ili usljed sklonosti pretjerivanju, ukoliko
toga uzima previše.
Velika većina nas ima problem da zapravo više ne
zna šta želi. To je veliki problem sadašnjice. Većina zna
šta ne želi, ali ne i šta želi. Toliko je bespotrebne energije
bačeno u borbi s tegobama, Ti-kanjem (prebacivanjem
krivice na druge), očekivanjima, razmišljanjima o tome
šta ne funkcioniše u vašem životu, da odlično znate šta
vam smeta, ali i dalje ne znate šta želite. Čovjek ne zna
šta želi jer je podijeljen unutar sebe. Unutar sebe ratuje
njegova želja za materijalnim sa željom za duhovnim,
njegova dobrota sa njegovim lošim, njegove namjere
gube bitku od njegove lijenosti. Čovjek je podijeljen na
mnoštva ja i svako ima svoju želju, shodno tome, čovjek
ne može reći da ima slobodnu volju uopšte. Prije svega,
svjesni smo da naš svijet počinje u nama.
Jedno od velikih pitanja koje sebi trebamo postaviti

je: “Da li je svijet u meni ili sam ja u svijetu?
Svakako, onda ćemo morati povući paralelu sa
Nisargadatinom poznatom izjavom:
“Vrijeme i prostor pojmimo umom, dakle, vrijeme i
prostor su u mome umu. Moj um je u meni, ne ja u
njemu, stoga, ja sam izvan svoga uma, izvan vremena i
prostora.“
Što se tiče pitanja svijeta u meni, P. D. Ouspensky je
tvrdio da sva istraživanja kreću s dvijema činjenicama
koje se ne mogu provjeriti:
- Postoji svijest.
- Ne postoji svijet odvojen od pojedinca.
Naravno, Ouspensky ovdje aludira na povezanosti
ove dvije stavke jer svijest jeste ta koja je svjesna svijeta,
a svjestan može biti samo čovjek, pojedinac. Svjestan
čovjek može tada imenovati stvari, a stvari ne postoje
dok se ne kažu, a opet, ne mogu da se kažu dok ne
postoje, što govori da ono što postoji, a nije imenovano
od čovjeka onda nema vrijednost za čovjeka pa samim
time i ne postoji za njega.
Ovu prvu stavku, navodno su danas fizičari dokazali.
Postoje intrumenti koji utvrđuju postojanje svijesti.
Zapravo, definitivno postoje instrumenti koji mjere
svašta nešto, ali da li je to svijest što njihovi indikatori
pokazuju, upitno je. Upitno je stoga što zaista svijest
možemo nazvati inteligencijom, a mjerivši inteligenciju,
trebao bi postojati indikator jačine inteligencije, negdje
je više prisutna, to znamo ali to ne možemo izmjeriti.
Što se tiče svijeta odvojenog od pojedinca,
KNJIGA O ČOVJEKU
definitivno možemo analogi-jom doći do zaključka da
svako drugačije pojmi svijet. Uzmimo za prim-jer
običnog puža ili bilo kojeg insekta i stavimo pred njega
jednu cijelu svijeću s fitiljem i pola druge svijeće bez
fitilja. Puž iz svoje perspektive i svojim shvatanjem vidi
dva potpuno ista objekta. Ukoliko iste dvije svi-jeće
stavimo ispred psa ili mačke, oni jasno vide da se radi o
dva različita objekta, ali to su za njih i dalje objekti bez
svrhe. Tek čovjek shvata svrhu svijeće, shvata da se radi
o dva različita objekta, kako izgledom, tako i
mogućnostima. Jedan predmet za čovjeka ima svrhu,
drugi, u određenim uslovima, nema svrhu.
No i kod samog čovjeka je svijet drugačiji. Na
jednom kraju svijeta muškarac u suknji nije ništa novo,
čak je i tradicija, dok na drugom kraju svijeta u pojmanju
muškarca i odjeće nema mjesta suknji u njegovoj
garderobi, ni u mislima.
Ili ovaj primjer; obična riječ kao što je riječ
“čovjek“, za automehaničara znači: “Kakvo auto vozi taj
čovjek?“, za vjerskog službenika: “Koje je
vjeroispovijesti taj čovjek?“, i tako redom kroz profile
ljudi, svaka riječ poprima drugačije značenje, a riječi
koristimo kao izraz pojmova u našem umu. Ovdje se
jasno vide distinkcije između unutarnjeg svijeta samog
čovjeka. Sada da nađemo poveznicu između tvrdnji
Ouspenskoga, svijesti, svijeta, ma gdje on bio, i
slobodne volje.
Slobodna volja je filozofski termin u kojem su misli i
ponašanje neke osobe određeni vlastitom voljom, a ne
vanjskim čimbenicima. O tom pojmu se vjerojatno
raspravlja više od dva vijeka. Termin slobodna volja ima
vjerske, etičke i naučne implikacije.
Obzirom na život i njegov tok, s pravom treba

iznijeti zaključak da slobodna volja nije slobodna, da se
ovaj termin mora razložiti ili preoblikovati, jer ukoliko je
slobodna, obzirom na sve, onda je ne-volja, a nikako
volja. Dakle, nemamo slobodnu volju, već slobodnu ne-
volju, odnosno, ne-slobodnu volju. Ako ipak insistirate
pri svojoj slobodnoj volji, ili barem pri djelu slobode u
nazivu ovog, ne tako više čvrstog termina, onda
slobodnu volju nazovite uslovljenom, jer kako se može
dedukcijom zaključiti, prvo dolaze moralni principi, oni
određuju daljnji tok same slobode odabira, odnosno,
praktičnog korištenja slobodne volje. Ako ja kao cjelina
(ovo “cjelina“ je i dalje diskutabilno), želim određe-ni
predmet u datom trenutku, želja za tim predmetom se
pojavila sama. Pitanje koje se (samo) postavlja je otkud
je meni kao cjelini došla želja? Prije nego uzmem
određeni predmet javlja se kalkulacija, javlja se slobodna
volja. Opet kažem, slobodna volja, i čak da raščlanim,
slobodna-volja.
Zašto da raščlanimo? Jednostavno, opis nikad nije
opisano.
Ovaj filozofski termin, termin slobodna volja u
svome nazivu sadrži riječ sloboda i riječ volja, a što je
zapravo samo aludiranje na slobodnu volju, odnosno, na
slobodu odabira. A da bi imali slobodu odabira,
pogledajmo prvo imamo li slobodu uopšte. Sloboda koju
živimo izaziva vid strahopoštovanja ali doslovno, jer je
očito da , što više strahujemo zbog nje, više je
poštujemo, mada je danas, u "slobodnom" svijetu, sama
sloboda više mogućnost nego datost. Sloboda bi, barem
KNJIGA O ČOVJEKU
u slobodnom dijelu svijeta, trebala biti stalnost a nikako
povremenost. Očito je sloboda oduvijek polovična; jer
čak ni bog čovjeku ne daje slobodu, naime, bog u kojeg
čovjek vjeruje brani mu da vjeruje u drugog boga, o
drugim zabranama ne treba ni pričati jer sloboda
uključuje ponajvise slobodu od straha zbog posljedica
odabira. Empirijski, sami čin odabira jeste sloboda, jer
ako nesto odabirem to znaci da sam imao slobodu to
odabrati - ili ne odabrati - dok špekulativno : pravo na
odabir jeste pravo na slobodu, a pravo na slobodu nisam
ja odabrao, ja sam odabrao slobodu, jer pravo na slobodu
nije isto što i sloboda, pravo na slobodu mi i drugi mogu
dati, a slobodu mi drugi ne mogu dati, mogu je drugi
samo oduzeti. Mi, dakle, imamo slobodu samo
špekulativno. I na ovaj način želim skrenuto pažnju na 3
načina rješavanja problema koje sam spomenuo, jer ovi
problemi koje mi živimo najvise se tiču svakoga od nas;
svakog pojedinca, ne grupe. Ovo su načini na koje se
manipuliše čovjekom, na koje se ogromnost, katarza
prirode ili Univerzuma, pa i/ili boga, sami čovjek dakle,
u mnogome ograničava i sakati. Sloboda i volja ne idu
skupa,a trebali bi. Primjera radi, ako ne uzmem željeni
predmet sada, vjerovatno ću sutra opet biti žrtva iste
želje. Želja, progonitelj. Želja, skrbnik za sebe, krvnik za
čovjeka. Želja, usud čovjekov. Želja, u mnogima jača I
od slobode i od volje, ali jača u onima u kojima sama
sloboda nije najviša želja.
Otkud je došla želja i zašto za tim predmetom? Ko je
implementirao samu želju? Ja nemam slobodnu volju, ja
imam samo slobodno neću, jer će se i sutra pojaviti želja
za predmetom, a koja će, ako opet upotrijebim
“slobodnu volju”, biti potisnuta, ukoliko ne budem

mogao dati predmet sebi priuštiti.
Repression= potiskivanje, znači depression=
depresiju, sutra.
Dakle, imam li ja slobodnu volju da svjesno
prizovem želju ili istu odagnam? Ovo je pitanje koje bi
trebalo razriještiti pitanje slobodne volje. Tako nam
stalno dolaze želje, impulsi, porivi i šta već, mi samo
možemo da djelujemo po njima ili da djelovanje
odgodimo, da nakratko kažemo "ne", pa možda do
samog zaborava neke želje, ili njenom smjenom neke
druge.
Ali, mora se uzeti u obzir da naše “ne” svaki put
postaje sve tiše, a želja sve glasnija. Javlja se raskol.
Dolazi do sloma naše nominalne slobodne volje,
odnosno, kako tvrdim našeg “slobodnog neću”. Još nešto
se mora uzeti u obzir, naime, slobodna volja stoji
nasuprot sudbini. Priznavanjem sudbine priznajemo
nepostojanje slobodne volje, jer ko želi zlu sudbinu za
sebe?! Samim tim priznaje se da je čovjek žrtva sudbine!
Uglavnom za zlo koje nam se desi kažemo da je sudbina,
a ono dobro zovemo ispunjenom željom ili sprovedenom
slobodnom voljom. Pa, Smatrate li, doista, da imate
slobodnu volju? Ako smatrate da imate, onda je nemate,
jer slobodna volja je nešto što se zna ili ne zna, a ne zna
se ono što se smatra. Ako znaš onda znaš - ne smatraš da
znaš. U istom toku misli; ako imam dvije ruke onda
znam da imam dvije ruke, ne smatram da ih imam, znam
to.
Evo kako je Jovan Dučić povezao ljubav, mržnju i
slobodnu volju:
“Možda bi užasi ljubavi bili manji kada bismo mogli
KNJIGA O ČOVJEKU
voljeti samo one koje bismo htjeli. Strašno je i pomisliti
da ni naše mržnje, ni naše ljubavi ne zavise od naše
slobodne volje.”
A ima i ova, mnogo poznatija, Spinozina postavka
slobodne volje: “Kad bi kamen koji pada imao svijesti,
on bi držao da je njegovo padanje rezultat njegove
slobodne volje.”
Slobodnu volju mnogi uzimaju kao elementaran i
notoran faktor života. Međutim, jedna od najvećih
nepoznanica naučnom svijetu, a koji i jeste “mjerilo”
stvarnoga, ostaje slobodna volja. Jedno je sigurno; po
pitanju slobodne volje, ništa nije sigurno. O slobodnoj
volji, ipak, imamo pregršt misli, a misao daje za pravo
postojanja onome o čemu se misli, mada pritom
zaboravljamo; misao, stvarnost ili iluzija? San je iluzija,
kaže većina, a misao nije - opet ta većina. Misao i san su
isto samo što je san misao bez svijesti o njoj.
“Mislim, dakle postojim.”
Dekart
“Mislim, dakle patim.”
Sartre
“Mislim, dakle postojim”, je jedna od najpoznatijih
maksima koju je dao filozof Dekart kao odgovor na
pitanje: “Postoji li nešto što sa sigurnošću mogu znati?”
Za Dekarta je ova maksima bila smatrana i konačnom
istinom, a zapravo, umjesto konačne istine on je
pronašao korijen ega, a vjerovatno tada toga nije bio niti
svjestan. Vjerovatno nije jer svijest koja kaže “postojim”
nije ona svijest koja razmišlja.
Kada ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio

razmišljanja, to je različita dimenzija razmišljanja.
Upravo ta svijest kaže “postojim”.
Ili kako još Eckhart Tolle kaže “Kad u vama ne bi
postojalo ništa do misao, ne biste ni znali da razmišljate.
Bili biste poput usnulog čovjeka koji ne zna da sanja.“
Stoga je san misao sama za sebe i po sebi, koja ima
svrhu sebi ali ne I čovjeku unutar kojeg se san dešava
zbog toga što se zbiva u , dozvolite da kažem "mrtvom
uglu", što će reći nije osvjetljena sviješću čovjeka pa
sama leluja i tetura kamo god želi. I evo nas polako, san
ima slobodnu volju u čovjeku, jer ona, kako rekosmo,
leluja i tetura kako želi. Koliko je dobro za čovjeka da
samo dok je nesvjestan njegova misao, odnosno, tada
san, ima slobodnu volju, to procijenite sami. Dajem na
procjenu jer mnogi od snova prave veliku planinu, iz
snova čitaju budućnost i…ah, misao se mora baviti
nečim, jer ne zna mirovati. Mir je svetinja u svakom
smislu, i za druge i sam po sebi.
Nakon ove digresije, vratićemo se unutarnjem stanju

čovjeka. Još jedno (ne)zgodno stanje u kojem se često
čovjek nalazi je žaljenje. Žaljenje u smislu empatije, pa
žaljenje u smislu prigovaranja, pa žaljenje u smislu tuge
za nečim ili zbog nečega.
Dugotrajno stanje negodovanja naziva se žaljenje.
Žaliti se znači biti u trajnom stanju protivljenja i iz tog
razloga žaljenje sačinjava značajan dio ega mnogih ljudi.
KNJIGA O ČOVJEKU
Žaljenje je jaka negativna emocija povezana s
događajem iz daleke prošlosti, koja ostaje živa putem
razmišljanja, prepričavanja priče u sebi ili naglas, o
“nečemu što mi je neko uradio“ ili o “nečemu što nam je
neko uradio“. Žaljenje će zaraziti i ostale dijelove vašeg
života. Npr.: dok razmišljate o svojoj tuzi i osjećate je,
njena “negativna emocionalna energija” može da
poremeti vaše opažanje događaja koji se dešavaju u
sadašnjosti ili da utiče na način na koji se ophodite i
ponašate prema nekome.
Jedno intenzivno žaljenje je dovoljno da zarazi
ogromni dio vašeg života i da vas drži u stisku ega.
Potrebno je da budete iskreni kako biste shvatili da li još
uvijek gomilate tugu u sebi, da li postoji neko u vašem
životu kome niste u potpunosti oprostili, neki
“neprijatelj“?
Ako ste iskreni, budite svjesni tuge na nivou misli i
na nivou osjećanja, tj., budite svjesni misli koje je
održavaju u životu i osjetite emociju koja predstavlja
odgovor tijela na te misli. Ne pokušavajte da se
oslobodite tuge. Pokušaj da se oslobodite negativnih
emocija, da ih oprostite, ne uspjeva. Oproštaj se dešava
sam od sebe kada shvatite da tuga i žaljenje nemaju
drugu svrhu do jačanja vašeg lažnog doživljavanja sebe,
i održa-vanja ega u životu. Shvatanje predstavlja
oslobađanje. Isusovo učenje o tome kako treba da
“oprostimo svojim neprijateljima” govori o poništavanju
jedne od najosnovnijih egoističnih struktura ega u
ljudskom umu. Ovo se odnosi, svakako, na produžavanje
svoje tuge ili žaljenja, ili ljutnje na nekoga, kroz naš
život. Prošlost ne može da vas spriječi da živite u
sadašnjem trenutku, ali vaše žaljenje za prošlošću može.

I na kraju, šta je zapravo žaljenje? Teret starih misli i
osjećanja. Dakle, prigovaranje zbog ovog i onog,
žaljenje na ovo i ono... Uvijek nam je neko kriv. Ali,
ukratko: “ Sve dok budemo tražili krivca za naše prob-
leme u drugima, mi ćemo biti u konstantnoj potrazi.” Mi
ćemo biti isfrustrirani i u potrazi. Svi smo bili u situaciji
kad se desio problem koji je, naizgled, nikako vezan za
nas. Slučajno smo naišli baš tada, i baš tu, i tu se desio
neki problem kojem smo svjedočili. Kakve sad taj
problem ima veze s nama, pitali ste se vjerovatno. Svaki
problem koji vam se desio ili kojem ste čak i svjedočili
ima, itekako, veze s vama. Radije se zapitajte; otkud vi
baš tu gdje se problem desio, ukoliko već mislite da
nemate ništa s tim događajem. Automobilska nesreća,
primjera radi, kojoj ste slučajno spisustvovali. Možete i
dalje tražiti krivca za vaše probleme, i nailaziti na
probleme, svjedočiti problemima, a možete se i
jednostavno zagledati u sebe i pronaći uzrok. Sve je u
nama. Naš svijet je u nama.
Ukoliko želiš promijeniti svijet moraš promijeniti
sebe. Izlizano zvuči, ali onome ko shvata o čemu se
govori nema veće istine od ove. Sve ovo “svaljivanje
krivice“ vodi direktno u konflikt, provocira kon-flikt,
insistira na nasilju.
Čovjeku je uvijek neko drugi kriv, nekada su
Njemačkoj bili “drugi“ ljudi krivi, zatim, naravno,
Njemačka postaje kriva svima, pa zatim Bliski istok
dobija titulu krivca, zatim, u službi najnovije religije ili
božanstva, čije ime se izgovara sa strahopoštovanjem -
dolara, štafetu krivca dobivaju sve zemlje, maltene, koje
imaju crno zlato. Uglavnom, postoje dvije vrste ljudi:
KNJIGA O ČOVJEKU
oni koji, iz nekog sebi nejasnog razloga, vole konflikt i
oni koji u njemu odmah uviđaju njegovu destruk-tivnu
narav.
Ovim prvima kažem; diskonfliktuj se.
Uveo sam novi termin, stoga jer orginalno prikazuje
stanje, a i zvuči sjajno. Svakako zvuči miroljubivo.
Konflikt zaista ne može preživjeti bez nas. Ukoliko mi
izaberemo da ne učestvujemo u konfliktu, tad žučna
rasprava postaje samo žučan monolog druge strane.
Zašto da učestvujemo u konfliktu, da potpirujemo
antagonizam, kad se možemo lagano zavaliti i uživati u
predstavi? Prečesto ljudi napadaju druge ne zato jer su
drugačiji, nego zato što drugi nisu usvojili njihovu
"istinu", odnosno duhovnost. To je reakcija straha u
smislu apsolutnog odstranjivanja svega što bi čovjeka,
nekada, moglo podsjetiti da njegova "istina" niie
ispravna. Svi teže preobrazbi, svi su duhovno gladni i to
je nit koja povezuje sviju. Međutim, razlika je u
nazivanju izvora, za jedne je to Bog, za druge Allah, za
treće Brahman, Nirvana, Bivanje i tako dalje. Ono što
razdvaja su zapravo zatvorena vrata opažanja, virenje
kroz ključaonicu, nedostatak svijesti. Ovo virenje kroz
ključaonicu je okidač konflikta. Niko ne sagledava širu
sliku, a šira slika je da svi oni drugi gledaju u istog Boga
ali kroz drugačije oči. Prilikom konflikta, kod
nesvjesnog čovjeka dolazi do pražnjenja negativnih
emocija, koje kad krene, ne možemo zaustaviti dok ne
ispraznimo. Taj čovjek, tada, zna kako konflikt nastaje,
zna i da traje, ali više ga ne kontroliše. Pražnjenjem
negativnih emocija je nastalo usljed naše slabosti da iste
održimo pozitivnima. To je proces koji se učestalo

ponavlja i dolazi bez ikakve najave. Ovo je faktor koji je
odgovoran što se većina nas, nakon konflikta, kaje zbog
izgovorenih riječi ili urađenih djela, uglavnom zlodjela.
Konflikt je direktno odgovoran za kvalitet našeg života.
Konflikt koji svaki čovjek odražava u društvu je samo
njegov unutrašnji konflikt. Nas-tajanje konflikta, opet,
direktno je povezano s trulim odnosima u društvu.
No, šta je to odnos uopšte?
Prvo da vidimo kako konflikt učestvuje u kreiranju
kvaliteta našeg života, odnosno, kako utiče na isti. Ako
bismo tražili definiciju umijeća življenja, bez aspiracija i
pristranosti, mogli bismo umijeće življenja ovako
definisati:
“Otkriti odnos koji nije sam po sebi konflikt, koji je
tok harmoničnog ponašanja u zajedničkom životu,
suživotu; bez svih brutalnosti, svađa, posesivnosti,
zavisti i zavisnosti, bez straha od samoće i bez različitih
oblika ljudske borbe koja nikad i nikad nije
produktivna.”
Dakle, otkriti odnos koji nije konfliktan je prva
tačka.
Postoji li društvo bez konflikta i može li kao takvo
opstati?
Prvo, društvo jeste odnos. Društvo je odnos čovjeka
s prvim do sebe. Kakav odnos vi imate s čovjekom do
sebe takvo vam je i društvo. Iz ovoga jasno slijedi da
pojedinac kreira svoje životno okruženje; njegovo
okruženje nastaje kao refleksija njegove unutrašnjosti,
KNJIGA O ČOVJEKU
skupova njegovog pojmanja, njegovih sjećanja, želja,
intencija; sve to pojedinac prenosi na život. Stoga, nije
čovjek žrtva okoline, već je okolina žrtva čovjeka,
njegovog unutrašnjeg ustrojstva. Do sada su se mnoge
organizacije, pokreti i/ili pojedinci bavili ovim
problemom i svi su redom griješili jer su za cilj imali
postaviti i ostaviti iza sebe bolju okolinu, bolju planetu
za čovjeka. Ovo je pogrešno jer iza sebe treba ostaviti
boljeg čovjeka za planetu. Bolji čovjek je onaj koji je
podučavan najvišom formom podučavanja, a to je da
voli svako živo biće. Kakv odnos vi imate s čovjekom do
sebe takvo vam je i društvo, jednostavno je to.
Slobodno razmislite, kontemplirajte o ovome i
shvatićete da je ovo bit prenesena u riječi. Čovjek,
uglavnom, živi s mišlju da je “trava u susjednom
dvorištu zelenija”. Ispravan je zaključak da mi,
uglavnom, imamo u najmanju ruku neiskrene odnose. To
je zato što se ljudi plaše drugih ljudi, u onoj mjeri u kojoj
drugi poznaju njih same, odnosno, u mjeri u kojoj ih
drugi mogu povrijediti.
Ovaj zaključak nas vodi do pitanja:
Da li je čovjek društven iz ljubavi prema čovjeku ili
iz straha od samoće?“
Na nama je prvo da shvatimo da strah nije stvaran,
on ne postoji, on je produkt naših misli. Nemojte
pogrešno shvatiti, opasnost postoji, ona je stvarna, ali
strah je naš vlastiti izbor. Strah jeste utilitaran jer nas
upozorava na datu opasnost, ali s druge strane je uteg jer
nas spriječava da stignemo do određenog cilja. Tačnije,
strah ima negativno postojanje. Sam po sebi ne postoji

kao i mrak. Mrak, takođe, ima negativno postojanje.
Strah, mrak, ne postoje. Ne možete ništa uraditi sa
strahom i mrakom. Zapravo, strah jeste mrak. Mrak je
odsustvo svjetla, ništa više. Ne možeš ga dodirnuti, ne
možeš namirisati, ne možeš ništa s njim uraditi jer ne
postoji. Tako i strah, postoji samo u našem umu. Odnos
prožet mrakom je odnos začinjen strahom. Odnos koji je
transpar-entan, je osvijetljen odnos. Strah je osnovna
primjesa konflikta, strah od bilo čega, ali uvijek je strah
prisutan unutar konflikta.
Nasuprot straha je Ljubav.
Možete primjeniti jednostavnu vježbu; sljedeći put
kada budete prisustvovali nekom konfliktu, nemojte se
poistovjećivati s temom konflikta, već pokušajte uočiti
strah u drugoj strani kao inicijatora konflikta, ako ne ide,
onda se jednostavno zapitajte:
“Šta bi sada na ovo Ljubav rekla?”
Ljubav i strah su dvije emocije na čijim osnovama su
nastale i sve ostale. Ukoliko prema nekome ili nečemu
ne osjećamo ljubav, onda je tu strah. Najveći problem je
što gledamo, slušamo kroz svoje projekcije. Ako vam se
desi da čujete nečije riječi, i iste vas svojim sadržajem
dotaknu, ili čak uznemire, dakle, na neki način vidite
sebe u njima, istina je, zapravo, da te riječi nemaju ništa
s vama i da osoba koja je iste rekla vjerovatno vas i ne
poznaje. Ako vam se ovo dešava sukcesivno, vrijeme je
da prestanete glancati ogledalo, jer tako nećete popraviti
KNJIGA O ČOVJEKU
svoj odraz u njemu, vrijeme je da po-radite na samom
odrazu. Nečije negodovanje nema ništa s vama.
Evo priče za koju su mnogi čuli, ali vrijedi je
ponoviti. Naime, jednom je Buddha stigao u neko selo
gdje ga je dočekalo par mještana uz povike i psovke.
Uvrede su pljuštale ka Buddha-i, koji se sad već bio
naslonio na obližnje drvo i samo slušao, čak smiješkao.
To njegovo ponašanje, odnosno nereagovanje još je više
razbjesnilo namet-nike. Postali su žustriji u svojim
uvredama. No, ništa nije moglo odnijeti Buddha-in mir.
Ostao je totalno miran. Nametnici više nisu znali šta
da učine pa su se jednostavno povukli.
Sve to je posmatrao jedan stariji mještanin koji
priteče Buddha-i te ga upita:
- Kako to, oni su te psovali i vrijeđali, a ti ni da
mrdneš? Zar ti nisi moćni Buddha?
- Da, evo kako, rekao je Buddha. Kada tebi neko
želi dati poklon, a ti
ne primiš taj poklon, šta se dešava s tim poklonom,
gdje on završi?
- Pa, valjda ostane kod onoga čiji je poklon,
odgovorio je mještanin.
- Eto, reče Buddha, meni se nije sviđao njihov
poklon i nisam ga prihvatio. Ostao je njima.
Odlična i poučna priča. Uznemiravajući poklon

uznemirava onoga kod koga je. Nemojte primati uvrede i
negativnosti nikada. Vi nemate ništa s nečijim mentalnim
stanjem ili emotivnom nezrelošću. Samo nastavite dalje,
svojim putem. Iz ove poučne priče može se izvući još
jedna pouka; ukoliko je neko uradio nešto loše, nema
potrebe da se vi uzrujavate i da unutar sebe to
proživljavate, pa niste ništa učinili, a uzrujavate se.
Prečesto ljutnja nema nikakve osnove; primjera radi;
zapnete nogom za stol i pored boli koju osjetite zbog
udarca, vi se još ljutite i bijesnite. E, ovo je sad smiješni
dio; većina u ovoj situaciji se ljuti na stol, zamislite kako
to sada zvuči kada pročitate, ali da; mnogi odmah se
okreću stolu riječima psovki i negodovanja... a stol, stol
je samo tu jer ga je čovjek svjestan i uopšte kao stol
nema svijest o postojanju sebe, čovjek je taj koji ga je
svijestan i stoga stol je tu zbog čovjeka. Ovako upravo
mi uvlačimo druge u nemir; zamislite da je umjesto stola
tu bila druga osoba i eto konflikta. Isto ovako nas drugi
uvlače u nemir. Ljudi misle da imaju potrebu da se iskale
na nekome i stoga to rade, ljudi su marionete vlastitog
uma, vlastitih emocija. Jači je onaj koji u ovakvoj
situaciji ostane neuznemiren, odluči ne sudjelovati u
nemiru. Najteže je prvi put odabrati mir, kasnije je mir
sastavni dio našeg odabira. Tuđe potrebe nisu vaše u
ovom smislu. Ovdje se radi o potrebi da još nekoga
učinimo jadnim, o potrebi da prebacimo lopticu na drugu
stranu terena. Inače, jedna od najvećih potreba je da
budemo potrebni. Posmatrajte čovjeka koji je
penzionisan. On ubrzo propada i umire. Posmatrajte
ljude koji imaju neke visoke funkcije. Oni se osjećaju
vrlo potrebnima. Oni su na vrhu svijeta. Zamijenili su
KNJIGA O ČOVJEKU
sve što vrijedi, porodicu, ljubav, trenutke nježnosti i sve
su dali za ispunjenje potrebe da budu potrebni, da budu
važni. Povrijeđeni povrijeđuju druge, tako se bol trasira,
tako se “tijelo boli” samoodržava. Generacijama to traje
tako, i generacijama će i trajati, baš tako. Bol je uvijek
prisutna pa se ponekad čini da na svijetu nema ništa
osim boli. Lanac boli se može razbiti, ali, ko to želi
pokušati? Ko želi na ljutnju odgovoriti simpatijom? Ko
želi na prijezir odgovoriti sažaljenjem? Ko želi na
okrutnost odgovoriti ljubaznošću? Ko želi na
provocirajuće grimase sagovornika odgovoriti
osmijehom?
Treba li neki filozofičan odgovor na sva ova pitanja;
ili neki egzistencijalan, moćan odgovor na ista; ili su ista
ova pitanja sama ukazala najbolji odgovor. Pametnome,
onome koji ne voli konflikte, koji ne uživa u
antagonizmu, jesu.
Ljubav je oružje budućnosti, a budućnost je...
Da, budućnost je uvijek tri tačke.
Nije li budućnost kraj svakog teksta koji počnemo
čitati? Jeste, uvijek je budućnost tu, iza ugla. Poenta je
svakako da sve što planiramo učiniti, učinimo sada, jer
budućnost nikome nije obećana. Preuzimanje
odgovornosti je bitan faktor koji činimo sada u ime
bolje...budućnosti. Iako ne volim pričati o budućnosti iz
navedih razloga, ipak, temelj za dobre “tri tačke“ je ova
sada, prva tačka.
Sadašnjost.
Odgovornost “sada i ovdje“.
Ako ti problem zakuca na vrata, a ti pošalješ nekog

drugog da mu odgovori, ti postaješ rezigniran, povlačiš
se polako, uzmičeš od života. Ako problemu koji je
zakucao na vrata ne odgovoriš ti sam, vrlo brzo će i
drugi problem doći. Takvi su problemi, dolaze u nizu.
Samo se nižu, prvi je utabao put dru-gom i tako se niz
nastavlja. Ne šalji drugog da otvori vrata tvom prob-
lemu, ne traži drugog da rješava tvoj problem. Tako će
drugi postajati zreliji, jači. A ti? Ti si upravo postao
nezainteresovan za život. Tebi će i sreća pokucati, mora
nekad, ali ti nisi naučio otvarati svoja vrata, ti si
nezainteresovan. Tako prođe problem, prođe sreća, a ti
nisi otvarao svoja vrata, nisi odgovarao na kucanje.
Ustani, odgovori životu, šta god da ti donese pred vrata.
Tu i tamo problem, ali i ljubav pokuca na vrata. Ukoliko
ne otvaraš, svelo se samo na to da dišeš. Ne živiš,
preživljavaš.
Disanje je život tijela, ljubav je život duše. Tvoja
duša hoće život, hoće ljubav, hoće ispunjenje. Oslobodi
se straha i čuda će se početi dešavati. Sloboda u svakom
smislu je garant čudesnom životu. Slobodarstvo je naše
pravo. Sloboda je osnovno pravo jer samo u slobodi
može ljubav cvjetati. Ptica je uvijek ptica, ali ptica u
kavezu nije isto što i ptica na slobodi. Sloboda i ljubav
su usko vezani. Sloboda i ljubav su, maltene, jedna stvar.
Shodno tome, pravo na slobodu je i pravo na ljubav.
Istina je da ponekad imamo osjećaj da nekoga volimo na
jeziku koji taj neko ne razumije. Istina je, ali, ljubav je
lako naučiti, sve što trebamo je ustrajati u svojoj ljubavi.
Sve što trebamo je ustrajati u ljubavi i probuditi ljubav u
drugoj osobi. Sve što trebamo je osloboditi pticu iz
kaveza. Onog trenutka kada poželiš da ti se desi ljubav,
KNJIGA O ČOVJEKU
moraš biti spreman dopustiti ljubavi da se desi. Ukoliko
nemaš tolerancije za ljubav drugih prema drugima, ti
nemaš tol-erancije uopšte, u tebi nije ljubav nego
potreba, sebičnost. Ne znaš ko je iza vrata dok ih ne
otvoriš. Neka nova iskustva, različita od onih koja si
stekao. Možda neko s “tetovažom bijelog zeca“ na ra-
menu, pa te to zainteresira koliko duboka je zečja rupa.
(Zvuči li vam ovo poznato?) Da, sve to je iza vrata.
Otvori!
Otvori razlikama vrata.
Različiti tipovi ljudi su među nama; neki te inspirišu,
nekima si inspiraci-ja; neki se bore za sebe, a neki za
sebe i za tebe, ruku na srce, ovih zadnjih je jako malo, ali
ti možeš popraviti ovaj prosjek. Neki pobjegnu na svaki
spomen oluje, a neki se vinu u visine kao orao koji se
protiv oluje bori tako što uzleti iznad nje. Neki su,
naravno, i kao noj, pa samo zariju glavu u pijesak i misle
da su na sigurnom. Neki bi da znaju sve, međutim, kad
skontaju da su nešto propustili, a čes-to se to desi, onda
mrze sve, čak i svoja vlastita raspoloženja, jer im ista
dolaze i odlaze bez ikakvog upozorenja. Neki su
indolentni i možda su takvi čak i najbolji, definitivno su
bolji od onih koje zanima šta si jutros doručkovao. I tako
ide život, i ljudi kroz život, različiti ljudi, neko odluči
biti orao, neko noj.
Od svih tih različitih tipova, po meni je najgori tip
ljudi koji se smije samo nakon što se njihov šef nasmije.
Ali, i oni nečemu služe. Ili nekome. Lično sam mišljenja
da ih šefovi drže jer su takvi kao nojevi; skloni su zariti
glavu u...budućnost. Postoje i oni koji se osjećaju
ugroženima od bilo koje kritičke misli. Takvi zaobilaze

mislećeg čovjeka, zaobilaze intelekt i sve što on pred-
stavlja. Zaobilaze u širokom luku, samo zastanite i
pogledajte. Vidjećete da su to baš isti oni koji nikad nisu
imali hrabrosti živjeti, već su po stan-dardima okoline
uokvirili sebe i samo čekaju...posljednji voz. Šta drugo
može takva osoba čekati, osoba koja nikad nije imala
hrabrosti živjeti?
Budite ponosni na ono što jeste i nikako ne budite
postiđeni zbog onog kakvima vas drugi vide. Nikako i
nikada ne dozvolite sebi da se vidite onako kako vas
drugi vide. To će vas odvesti iza rešetaka najstrašnijeg
ljudskog zatvora. To će vas odvesti u strah od tuđih
mišljenja. Strah od tuđih mišljenja će vas uokviriti u
standarde, tada ćete i vi postati samo oni koji mrze život.
Ovim mizantropima što im je život mrzak nezamislivi su
ljudi koji “imaju srce veliko kao more”, stoga što bi se
mogli reći da je more ljubav, čista ljubav. Tako se
zapravo osjećaju zaljubljeni; toliko ljubavi imaju za
osobu koju vole. To je to što je dobro, imati ljubav i
samo biti ljubav. Njima je ta ljubav nepojmljiva. Njihove
intencije su jasne po pitanju ljubavi; biti kapetan na
tuđem brodu, to je to što nije dobro. Njima je nepojmljiv
princip svjetionika, nepojmljivo je njima da brod sam
dođe, jer brod ne plovi bez mora. Ovo je prekrasna
parabola, za onog otvorenog uma i spremnog da je
shvati. Bojim se, ako je pojasnim, da će se izgubiti
smisao. Ipak, daću vam natuknice:
“ Ti si svjetionik, more je sva ljubav, a osoba koja će
ti doći je brod. Ukoliko svjetionik svijetli, brod će imati
gdje da stigne, ploveći morem ljubavi.”
KNJIGA O ČOVJEKU
Dobro je što naša ljubav ne ovisi o tim mizantropima
i što njena visina leti iznad njihovih dosega. Dobro je što
naša sreća ne ovisi o istima, što njena prisutnost plaši
njihovu skučenost. Da bismo bili sretni ne treba nam
ništa što nam neko može dati, sve što trebamo da bismo
bili sretni je - sreća. Ustvari, sreća je naše prirodno
stanje, dakle, budimo prirodni. Zvuči pre-jednostavno?
Stoga što i jeste. Živite sreću, živite svoju prirodu.
Najveća prepreka sreći je traganje za istom. Onog
trenutka kada krenete tragati za srećom izgubili ste
svaku šansu da je pronađete. Sreća je tu, unutar nas
samih. Davno negdje pročitah stihove koji će vam
najbolje dočarati potragu za srećom: “Svugdje si bio,
sreću tražio, ljubav tražio, a sad se oborena pogleda
vraćaš, izgubljen, jer si zaboravio otkuda si krenuo u
potragu za traženim.”, ili kako Rumi reče:
“Sve u svemiru u tebi je, od sebe zatraži sve.”
Da, čovjek koji je izgubio vjeru u Ljubav, ne vjeruje
niti u bilo šta dru-go. U takvom čovjeku ima svega, osim
njega samoga.
Ovo možemo, opet, zapečatiti bezvremenskim
Rumijevim stihovima:
“To što tražiš je to otkuda tražiš.”
Svaka potraga zahtijeva žrtvu vlastite lijenosti,
statičnosti, rezigniranosti. Svaka potraga insistira da
žrtvuješ komfor. Tražiti od nekoga da se za nas žrtvuje u
bilo kom smislu, da nam pomogne na ovaj ili onaj način
je jako pogrešno. Pored toga što su naše potrebe ili

prohtjevi često ne-shvaćeni, doveli smo sebe u situaciju
da tražimo, da ovisimo o drugima, odnosno, onome što
oni posjeduju, a mi ne. Zapravo, ima li uopšte efekta
tražiti od nekoga nešto? Zar zaboraviste maloprije
pročitane Rumijeve stihove: “Sve u svemiru u tebi je, od
sebe zatraži sve.”
Odavno su oni što imaju produbili jaz između sebe i
onih što nemaju. Odavno su pomjerili granicu pa se
svelo da više i ne daju. Odavno su došla vremena da se
probudimo, da sami ustanemo, da prestanemo sanjariti,
prestanemo željeti, jer želja inicira razdor u nama; “ja
sam ovdje, a želio bih biti tamo”, što implicitno ukazuje
da više nismo ni ovdje ni tamo već negdje između, u
svome raskolu.
Uh, sami moramo previše toga!
Riječ “sami“ nas sledi. Aludira na samoću, a samoću
ne voli niko, pa ne mogu, a da se još malo ne okrznem o
samoću. Vjerujem da je svima sasvim dovoljno, okrznuti
se o samoću i nastaviti dalje, kao da ona ne postoji, ali
bijeg od samoće, dovede nas do hladne i duge noći
prepune utvara i krikova prošlosti. Možda je o samoći
najbolje, onako, poetično pisati, baš u ovoj intonaciji:
“Kad te gorka i mrkla noć probudi, i postane
pretežak pokrivač, a misli se počnu rojiti, pa iste postanu
sami začin ionako već gorkoj noći, ti se osvr-ni oko sebe
i ne zovi nikoga, jer ćeš sutra opet isti dever deverati.“,
već ti udahni i smjelo se zapitaj: “Ko sam ja?“ Kreni u
boj. To je najveća bitka koju ćeš bojevati jer tu bitku
moraš sam izvojevati. Ne zatvaraj oči jer će ti ostati
zatvorene. Nećeš sunca ni dan-jega svjetla vidjeti. Drhti
od straha, sam si. Niko te ne vidi, sam drhtiš. Ne plaši se
KNJIGA O ČOVJEKU
osuda, niko te ne vidi. Ne plaši se podozrivih pogleda,
niko tugu ne želi gledati. Ne plaši se otrovnih strije-la,
što iz tuđih usta izlijeću kao pčele iz košnice, sam si.
Upitaj se: “ Ko pati i ko dever devera?“ Upitaj se: “
Ko bitku bije i ko će poraz ili pobjedu izvojevati?“
Upitaj se: “ Je li to isti onaj koji drhti od gorke noći, s
kojim si se poistovjetio, koji je postao tako glasan, a tako
jadan?“, ili je to onaj isti koji smjelo pita: “Ko sam ja?“
Noć je dovoljno znatiželjna da svašta zapitkuje i
dovoljno ohola da ne želi čuti odgovore. Reci svojoj noći
smjelo: “Ja sam taj koji te je svjestan, zbog mene
postojiš.“ U svakom trenutku će Sunce izaći i ti ćeš
nestati. Ja ostajem, jer ja jesam.
Kako god o njoj pisali, gorka je i to znaju oni koji su
sami. Njena noć je preduga, njena tišina je preglasna,
njena neumoljivost je uvreda za dušu. Ali, ja ovdje ne
govorim o onima koji su usamljeni, koji su iz bilo kojih
razloga nastavili kroz život sami. Govorim o onima koji
u suživotu s nekim osjećaju samoću. Ovo je najgori vid
življenja. Ovo je strah i njegov manifest. Strah od kraja
odnosa. Strah od samoće nas je doveo da živimo
samoću. Ovo se ne može poreći; razmislite o svom
odnosu s bilo kim i uvidjećete da ima straha, pa od bilo
čega, a uglavnom od kraja istog odnosa.U sva kom
odnosu postoji strah, anksioznost; budući da to zna, um
teži ka izolaciji putem svojih bogova, svog višeg jastva.
Sama priroda ega, mene, je proces izolacije. Ego tad
kreće sa svojim brigama, ego tad pokušava izolovati;
moja porodica, moja ljubav, moja želja... Sve je to
proces izolacije, odnosno, umna konstrukcija, a koja
zapravo proizlazi iz samog straha.
“Ljudi putuju pa se dive visovima planina,

divovskim talasima mora, dugim tokovima rijeka,
širokom prostranstvu okeana, i kružnom pokretu
zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem.”
Aurelije Augustin
Čudni su labirinti uma, čudna su rapoloženja
čovjekova. Čudni su ljudi. Zaista su u vječitoj potrazi za
čudima, a pored sebe prolaze i ne prim-jećujući sebe.
Zaboravljaju uvijek ono najbitnije zbog čega je sav svijet
tu, sebe. Obično duboka patnja dovede čovjeka do
prosvjetljenja, ili do totalnog sloma, do ludila. Za
prosvijetljene čujemo i njihova štiva čitamo, za one
druge ne želimo čuti, jer , ruku na srce, niko niti tugu ne
želi slušati. Kao da je takvo stanje zarazno, od takvih se
okrećemo, bježimo. One prosvijetljene skoro pa štujemo
kao božanstva. Od patnje do ludila, ili od patnje do
sreće. Uvijek je patnja neizostavna. Znamo kako izgleda
život onoga kojeg je patnja slomila, i s druge strane
znamo kako izgleda let onoga koji je uzletio od patnje do
prosvjetljenja. Čudni su labirinti života. Ogromno je
čudo, ovaj noumen; čovjek. I pad u patnju i let u visine.
Svako od nas je potencijal za oboje. Jaukom zvuče oni
slomljeni, a ovako zvuči sreća prosvijetljenoga: Za danas
nema mjesta negativnosti u mome rasporedu, imam
previše pozitivnih stvari za uraditi. Danas se osjećam baš
kao zaljubljeni tine-jdžer - stvarnost mi je bolja od
snova. Osjećam da je, baš danas, jedan od onih dana kad
se velike stvari dešavaju, možda ne meni, ali nekome i
tamo negdje, definitivno. Radovaću se i tome. Danas ću
zakoračiti, onaj slavni korak, ka pridobijanju onoga što
želim u životu. Skupiću hrabrosti i riješiti se onoga što
KNJIGA O ČOVJEKU
ne želim. Danas je “Veliki dan”, osjećam. Nije teško biti
zaljubljen, probajte! Budite zaljubljeni u život, budite
zaljubljeni u ono što vas nikad neće ostaviti - sebe.
Budite zaljubljeni u sebe, jer samo, vi sebi možete
ispuniti snove.
Samo vi možete svoju stvarnost učiniti stvarnošću
zaljubljenog tinejdžera. Kako onda da ne volimo, jedinu
osobu koja nam ispunjava snove i donosi ljubav u nas
život? Kako onda da ne budemo zaljubljeni u sebe?!
Danas je jedan od velikih dana, osjećam! Danas je dan
za radovanje. Pogledajte stablo, pogledajte njegove
grane, pogledajte list na grani; sve je u pokretu, sve je
energija u pokretu, sve je ples. Život je radost, slavlje,
ljubav. Život je …Ipak, ovdje se ne govori o
samoljublju, kao što je moguće zazvučalo. Ovdje je riječ
prije o egzistencijalizmu koji je prepun onih koji su sebi
za cilj postavili prosvjetljenje. Htio bih još jednom
naglasiti bitnost duhovnog aspekta u čovjekovom životu.
Neki predstavnici egzistancijalizma su neslavno završili
(Ni-etzsche), dok su drugi uživali, doduše drugačiju
vrstu popularnosti, čak i ugled (Osho). Bitna razlika je
ta, da je Nietzsche odbacio svaki vid Boga u čovjeku,
dok je Osho u egzistenciji pronašao vid božanskog;
dakle, našao je for-mulu kako da ne odbaci duhovni
aspekt čovjeka i time istom čovjeku da mogućost uvida u
jedan, pa mogli bismo reći drugačiji pravac, ali opet
egzistencijalizam. “Egzistencijalizam je humanizam.”
(Sartre) Ova filozofija života nije prevashodno
zainteresovana za materijalno, za natjecateljski duh,
općenito za posjedovanje bilo čega ili koga. U tom
smislu je dobra, ali je već prerasla u utopijsku ideju
raznim razvodnjavanjem izvorne ideje ovog pravca.
Mnogo se odmaklo od ideje ove filozofije, u čijim

osnovama je podupiranje čovjeka, njegovog unutrašnjeg
rasta, pojedinca (naglasak na individualnost), njegove
slobode i samoostvarenja. Sve više se njena primjena
svela na podupiranje sreće kao trajnog stanja i ne
obraćanja puno pažnje na pojavnosti. Više se forsira
bivanje u “sada i ovdje”. Previše se daje pažnje
pojavnosti bez da se usmjeri na njihovu suštinu. Npr.: u
tom smislu praktikuje se bivanje u “sada i ovdje” na
način da je pažnja usmjerena na stol, jer je on “sada i
ovdje”, ali je potpuno zanemarena izvorna namjena
stola, kao pojavnosti. Odnosno, svelo se na poentu
bivanja “svjesnim stola”, ali ne i bilo čega drugog što
stol predstavlja. Nivo svijesti su mnogi počeli mjeriti
nivoom pažnje u “sada i ovdje”, što nije samo po sebi
loše, ali što nije, u potpunosti, egzistencijalizam. Kao što
i najviši nivo pažnje u “sada i ovdje” ne može biti i nije,
kako mnogi misle “prosvjetljenje” .
Šta je sa samoposmatranjem? Šta je sa biti “svjestan
sebe”? Jer u momentu dok smo svjesni okoline,
zaboravili smo sebe u potpunosti. Stoga što se pažnja ne
može podijeliti, ili može vrlo kratko, zanemarivo
vrijeme, otprilike, oko dvije minute.
Ukoliko obratite pažnju na sebe, zaboravili ste na
“sadašnji trenutak”, odnosno, okolnosti koje vas
okružuju. Usmjerena pažnja na nešto je pažnja od ja, dok
usmjerena pažnja na sebe, u odnosu na objekt, je ja
jesam. Čudan je fenomen to “prosvjetljenje”, krajnja
stepenica za čovjeka u dostizanju više svijesti. Kažem
čudan, jer uglavnom se ta prosvjetljenja dešavaju na
područjima gdje su ljudi, usljed religioznih uvjerenja,
čitav život slušali o prosvijetljenima. Govori se
KNJIGA O ČOVJEKU
uglavnom o Indiji, Tibetu i još nekim pograničnim
dijelovima Kine. Ne sjećam se da je takav slučaj, slučaj
prosvjetljenja, zabilježen u našoj okolini. Nego, da
povučem paralelu, nikad Jungovi pacijenti nisu imali
prob-leme sa seksom, niti su kad Frojdovi pacijenti imali
probleme sa demon-ima. Naime, Nietzsche-ov
egzistencijalizam se razlikuje od Oshovog
egzistencijalizma, ali zajednički im je pokušaj davanja
slobode čovjeku u odnosu na Boga, njegove zakone i/ili
restrikcije. Nije da ne vjerujem u prosvjetljenje, ali jeste
da ne vjerujem u prosvjetljljenje koje se danas prodaje i
na kojeg se lijepe slojevi religioznih detalja i obilježja.
Cijela ta mistifikacija mi nije privlačna. Više me privlači
duhovnost kakvu je Gurdjijeff donio na zapad, a kasnije
razradio i neke segmente bolje doradio Ouspensky. Po
Ouspenskom, svijest je inteligencija, a svi stepeni koje
čovjek prolazi do prosvjetljenja su zapravo psihološka
evolucija pojedinca. Svjestan čovjek je ljudsko biće, a
čovjek sklon reaktivnom ponašanju je, kako ga Samael
Aun Weor naziva: “intelektualna životinja”.
Svjestan čovjek zvuči ovako:
“Jedno jutro ustade Zaratustra u ranu zoru, stade pred
Sunce i ovako mu je govorio: “Veliko svetilo nebesko!”
u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš!?”
Sjajno otvaranje Nietzscheove knjige “Tako je
govorio Zaratustra”. Čovjek se jasno postavlja u svojoj
bitnosti, u svojoj ogromnoj veličini kao potencijalni
natčovjek, naglašavajući slobodu samog bistva i
neprocjenjivi dar svjesnosti. Ovdje se jasno prikazuje
izvorni egzistencijalizam. Jer, šta je Sunce i koliko bi
bilo bitno da nema čovjeka? Kratko i jasno. Možda
Sunce, iz nekog razloga, ljubi čovjeka. Možda samo ima
koristi od organskog života na Zemlji. Moguće je. I

nakon svog tog silnog vremena, Sunce nikad ne reče
Zemlji: “Duguješ mi.“Iz Ljubavi? Zašto Ljubav? Ljubav
je konstanta, ona se ne vraća jer nije nikad ni otišla.
Ljubav… Nema ništa ljepše od oceana koji ustrajno ljubi
svoje obale. Zato Ljubav!
Zato da bi se ispunila. Da bi živjela svuda oko nas,
od najmanjih organi-zama do velikih planetarnih tijela i
njihove uzajamnosti, njihovog odnosa kakav god da bio.
Svugdje je Ljubav. Jer smatram da je Ljubav zakon koji
garantuje opstanak organskog života na Zemlji. Npr.: za
svoje potomstvo svaka bi majka život dala, direktan
uticaj Zakona Ljubavi. “Bog je Ljubav”, kaže Isus. Kako
ova razvikana, silna, oslikana i op-jevana ljubav može
presušiti, prestati? Nemoguće je da prestane. Jedino što
je moguće jeste da čovjek dovede sebe do stanja kada
više ne osjeća Ljubav. Nije više podešen za tako fine
vibracije. To se dešava kada čovjeka počnu zabavljati
nesreće drugih ljudi, kada počne razgovarati o drugim
ljudima kao o stvarima, umjesto s ljudima o stvarima.
Tačnije, kada krene zabava za mase niskog
intelektualnog dometa, ogovaranje.
U pokušaju da najbolje dočaram zlo ogovaranja,
osvrnuću se na učenje briljantnog Jiddua Krišnamurtija:
“Možda to i nije istina, a da i jest bolje je o tome ne
govoriti.” Ogovaranje; jedan od manifesta perfidnog
uma. Pogledajmo malo šta ogovaranje čini. Navešću par
notornih činjenica. Ogovaranje počinje zlom mišlju, koja
je sama po sebi zločin. “U svakome i u svemu ima
dobra; u svakome i u svemu ima zla.” (Jing i Jang)
Ako misliš na zlo drugome, ispunjavaš svoju okolinu
KNJIGA O ČOVJEKU
zlom mišlju umjes-to dobrom, pojačavaš zlo (ali
najčešce tog zla nema, ti si ga samo zamis-lio) i
ispunjavaš vlastiti um zlim mislima umjesto dobrim,
time ometaš vlastiti rast. Nezadovoljavajući se što je
tako povrijedio i sebe i svoju žrtvu, ogov-aratelj se trudi
svim moćima da i druge ljude učini saradnicima svojih
zlodjela. Željno im priča svoju zločestu priču nadajući se
da će mu pov-jerovati; a tada se oni pridružuju
izlijevanju zlih misli na žrtvu. I tako to ide iz dana u dan
i ne čini to jedan čovjek već hiljade njih. Počinješ li
uviđati kako je nizak i strašan taj grijeh? Moraš to
sasvim iz-bjegavati. Nikada ne govori loše o bilo kome;
odbij slušati kada bilo ko loše govori o drugome, već
blago reci:
“Možda to i nije istina, a da i jest bolje je o tome ne
govoriti.”
Jiddu Krishnamurti
Šta reći o činu ogovaranja, osim da je zarazna
pojava. Lančana reakcija je klasičan vid linije slabijeg
otpora. Najgore je što korisnici ove usluge i ne razumiju
da ova usluga radi na principu bumeranga, ode, ali se i
vrati.
“Riječi su brodovi koji saobraćaju morima prostora i
pristaju u mnogim lukama. Pripazite čime ih tovarite, jer,
oplovivši svoj put, oni će na kraju istovariti svoj tovar
pred vašu kapiju.”
M. Naimy
Zato, ne pleši na ranama drugih, kako ne bi došao taj
dan u kojem ćeš naći druge kako plešu na tvojoj rani.
Ogovaranje u pozadini ima identifikaciju i

pridavanje značaja. Pridavanje značaja zapravo
predstavlja identifikaciju sa ljudima; to je stanje u kome
neko stalno brine o tome što drugi ljudi o njemu misle,
da li mu daju ono što mu pripada, da li mu se dive
dovoljno, da li ga mrze i sl.. Kod nekih ljudi to postaje
opsesija. Tim ljudima je čitav život ispunjen
pridavanjem značaja, odnosno brigom, sumnjom i
nedoumicom. Ovo je klasični vid samouništavanja.
Pokušavaju se postići velike stvari s malim kapacitetima.
Pokušavaju se dostići bogatstva preko noći. Male stvari
ili detalji se zaboravljaju. Detalji su kod čovjeka na
marginama, totalno sporedni. Zapravo, nešto najljepše
što možemo doživjeti je kad nam neko ispriča svaki
detalj našeg zajednički provedenog vremena. Kada nam
ispriča do u detalje nešto o nama. Ne zato što mi tog
nekog stalno podsjećamo nečim da smo tu, već zato što
je taj neko zapravo nama poklonio svu svoju pažnju.
Ne zvuči dovoljno?
Razmislite ponovo. Živimo u svijetu gdje je “daj mi
šifru wirelessa” post-alo, skoro, pa zamjena za “Dobar
dan” sveukupnoj populaciji na Zemlji. Mnogima je,
nažalost, postalo bitnije koliko imaju prijatelja na Face-
book-u, nego nekome pokloniti minut svog vremena.
Limite zanimanja, što se socijalnog života tiče, možemo
sažeti u pitanje:
“Navikao si na mnoštvo prijatelju, kada si posljednji
put vidio osobu?”
Čovjek kao da više nije spreman za socijalizaciju,
kao da nije spreman za susrete s ljudima i smatra da od
KNJIGA O ČOVJEKU
njih više ne može dobiti puno. Očito je da se sve gleda
kroz prizmu dobiti. Ovo nije ništa novo, čak i religiozni
ljudi vjeruju u svoju religiju i Boga kojeg ta religija
propovjeda, sve zbog potencijalnog odlaska u Raj. Čisti
interes, nije li?
Religija kao istina u vremenu kojem je nastala,
ljudima zbog kojih je nastala, i u službi dobra, više to
nije. Sada su religije postale organizirane i vrlo
profitabilne onima koji, da kažem ovako: ispred Boga
kojeg zas-tupaju prodaju Raj. Ovi vrhovnici religijske
mašinerije vrše selekciju i glasno prenose ljudima Božije
želje i očekivanja. Oni, zapravo, dema-goški vrše
pritisak na čovjeka i faktorom straha ga drže u šaci, drže
ga pripadnikom svojih redova. Čovjek je, danas, jako
zbunjen. Jedni tvrde da je njihov Bog i njihova religija
ispravna, dok drugi to pobijaju i tvrde to isto za svoju
religiju. Religiozna društva nam obećavaju spoznavanje
sebe, ali, na nesreću, mi smo zapravo oni koji su
iskorištavani od tih društava jer mi ponavljamo njihove
fraze, podliježemo autoritetu njihovih vođa. Tako nas
ove organizacije ili sekte (istini za volju niko ne želi biti
sekta, ali šta je sekta, a šta nije? Svi smatraju da oni nisu
sekta, tačnije, svi druge smatraju sektom, a sebe
ispravnim), sa njihovim sve većim restrik-cijama i
skrivenim namjerama odvode u sve dublje komplikacije
koje nas, zapravo, čine nesposobnima da razumijemo
sebe. I tako postajemo robovi date doktrine, demagogije.
Danas se religija ne koristi u ime dobra, čovjek je uspio
pronaći način kako da religiju upotrijebi protiv drugog
čovjeka. Traže se i ističu razlike u religijama, razlike
među ljudima. Pripadnici jedne religije demoniziraju
drugu religiju i njene pripadnike.
Kako je moguće da čovjek uopšte može pomisliti da

religija može biti loša i da Bog želi istaći razlike?
Otkuda čovjeku pravo da u ime Boga odlučuje o životu i
smrti? Sve više zvuči istinito izjava da je čovjek stvorio
Boga na vlastitu sliku i priliku, jer čovjek je nasilan.
Pokušava pronaći bilo kakvo opravdanje za svoje nasilje.
Čak i Boga koristi kao razlog svoga nasilja. Čovjek je
nasilan jer konstantno priča o nenasilju kao ideji i ne želi
svoje nasilje prihvatiti kao činjenicu. Zato je čovjek
nasilan. Vrši se nivelacija svega što je rekao Isus,
Muhamed, Krišna, Buddhaa…u cilju pronalaska
nepravilnosti. Ali, nepravilnost nije konstanta. Nekada
pravilno može biti nepravilno ili korisno, nekada, može
biti beskorisno. Jedan od manifesta odijeljivanja čovjeka
od čovjeka, ili uzrok, ako dublje sagledamo, je
nacionalizam. Sjajni filozof, izrastao na našim pros-
torima, Milan Kangrga, nacionalizam postavlja jako
nisko na ljestvici evolucije (baš tu gdje mu je i mjesto),
izjavama da je nacionalista “rodovsko-plemenski
mentalno konstituiran“ i “Nacionalist i nacionalizam (pa
kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju
ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sa-drže
nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv
antipod ljudskoga.“
Kangrga, dalje, kaže:
“Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je
primitivna, zaos-tala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana,
u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje
šuplja psiha i egzistencija. Nacionalizmu je najviša
vrijednost i vrhovni cilj – ne pojedinac, nego upravo
suprotno tome (nacionalni) kolektivitet. Ovo je vrlo loša
pojava. Biti nacionalista znači ne biti čovjek, znači biti
KNJIGA O ČOVJEKU
“intelektualna životinja“ koja želi ostati u krdu. Biti
nacionalista znači biti nezreo čovjek, ili ne biti još
čovjek, jer: “čovjek je rod“, a svi Hrvati, Srbi, Englezi,
Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste:
genus proximum i differentia specifica.“
Bilo bi skrnavljenje, mijenjati bilo šta u ovoj izjavi,
dodati ili oduzeti, kao što oni koji ovo ne razumiju
skrnave život. Ne bih više želio poklan-jati vremena ovoj
gnjusnoj pojavi, i ovo je previše. Od nacionalizma tre-ba
bježati. Vatrom se, jednostavno, ne treba uopšte igrati, ili
ovako da kažem:
“A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u
tebe.“
Nietzsche
Čovjek je zbunjen, postao je asocijalan, postao je
nespreman za život, baš kao u Franklinovoj konstataciji:
“Ne uspiješ li se pripremiti, pripremio si se za
neuspjeh.”
Za životne situacije kojih smo svjesni, odnosno za
one koje znamo da će doći, najmanje što možemo učiniti
je pripremiti se. Svako na svoj način, inače “Uh!” će
nam postati svakodnevica. Dakle, život donosi situacije,
a mi iste (ne)prihvatamo; preživimo, pa bili spremni ili
uz “Uh!”, ali preživimo; jake neke mašine smo mi. Po
Gurdijeffu i Ouspenskom, mi smo svi mehanični, mi
smo svi mašine, osim malobrojnih koji zaista rade na
svom biću. S druge strane jedna oprečnost V. Rozanova
koji kaže da je religija “priprema za smrt”, ništa drugo ili
ovdje nema ništa oprečno. Možda jesmo samo mašine
koje se polako pripremaju za svoju smrt, svako na svoj

način ili kroz svoju religiju, ali, da, svako polako grabi
prema svome posljednjem “Uh!”, bio spreman ili ne.
Jasno je da postoje distinkcije između duhovnosti i
religije. Svakako, religija treba da je nešto sasvim lično,
intimno, samo moje. To bi trebao biti moj odnos s
Bogom. Međutim, religija je izgubila ovu nit i postala
organizirana u ime potpuno drugih ciljeva. Duhovnost, s
druge strane, širok pojam, i danas služi svrsi kojoj je bila
namijenjena religija. Zapravo, religioznost, pobožnost, to
jeste duhovnost, ali u dometima u kojima ostaju samo
moji, lični, tj., odnos između mene i onoga što smatram
svetim. Religija izlazi iz sfere duhovnosti onda kada
krene organiziranost i omasovljavanje te religije.
Religija kao da ne toleriše razlike, tako se čini, ali nije
tako, nego ljudi koji na pogrešan način prakticiraju
religiju ne podnose razlike i znate zbog čega, pa rekao
sam; jer na pogrešan način prakticiraju religiju, shvataju
bukvalno svete spise čija većina je pisana u alegorijama i
ima dublje značenje. Moram direktno reći da ni jedna
religija nije loša, sve su dobre za određe-ni mentalitet ili
podneblje, ili uopšteno; sve su dobre za čovjeka, ali čo-
jek načini religiju lošom. Onda onaj drugi čovjek, koji ne
pripada toj religiji, vrši demonizaciju druge religije, a
čime je zapravo okaljao vlastitu, jer nijedna ne propagira
niti ne podupire nasilje. Čovjek je taj koji je okaljao čak
i Boga.
Bog stvori različitost s ciljem ljepote šarenolikosti, a
čovjek ne može tol-erisati razlike pa sva druga Božija
djela koja nisu kao on smatra ružnima.
A šta čovjek radi sa onim što smatra ružnim?
Uništava. Cijelu ljudsku prošlost čine veličanje
KNJIGA O ČOVJEKU
siromaštva, odnosno, njegovo izjednačavanje s
duhovnošću, što je apsolutna glupost. Cijelu ljudsku
prošlost čine veličanje siromaštva, odnosno, njegovo
izjednačavanje s duhovnošću, što je apsolutna glupost.
Duhovnost je najveće bogatstvo koje može nekome da se
dogodi i ona se sastoji od raznih vidova bogatstva. Ne
protivi se drugim vidovima bogat-stva; ona je
jednostavno protiv svakog vida siromaštva. Ovo je
duhovnost, ukratko. Sve ostalo što veliča siromaštvo je
religija, opet ukratko. Siramaštvo se veliča s ciljem da bi
se siromašni poistovijetili te u religiji vidjeli spas. Tako
su uvučeni u održavanje postojanja novih religioznih
temelja koje siromah plaća, da bi ostao dio tog društva.
Ovaj sistem vrijednovanja je doveo do još jedne
podijele; imamo optimiste bez pokrića i pesimiste bez
razloga. Da li je čaša napola prazna ili napola puna,
sasvim je irelevantno. Ovdje se zapravo nikad nije radilo
samo o čaši već o samom pristupu životu, optimističkom
ili pesimističkom. Oba su pogrešna, čak i opasna.
Predugo smo bili fokusirani na ove dvije opcije, prazan
život ili pun život. Zaista, najbolji pristup je da budemo
zahvalni što imamo čašu i bilo šta u njoj, jer mi, zapravo,
imamo baš onoliko koliko nam u datom mo-mentu treba.
Želje po strani. Želji je priroda da ostane neostvarena,
inače nije želja, već stvarnost. Sve ove društveno
prihvatljive norme imaju za cilj postaviti razlike među
ljudima. Tako se, u ime tih razlika završavaju
prijateljstva i presta-ju odnosi, dobri odnosi, utemeljeni
na zdravom odabiru, nastali u ranim školskim danima,
kada korist ili materijalno nisu imali pretjeranu ulogu u
našim životima. Stoga se kasnije ljudi odvajaju jedni od
drugih smatra-jući se boljima i uspješnijima.
KNJIGA O ČOVJEKU
Život mora biti otvoren, širom, baš kao vrata, tako da
drugi u vaš život mogu ulaziti, a naravno i izaći oni koji
žele. Ne možemo prisiliti ljude da ostanu u našem
životu. Njihov odlazak ili njihovo ostajanje je njihov
izbor. Mi možemo samo biti zahvalni ako ostanu. Danas
ti je neko prijatelj, sutra ti je samo uspomena. Danas si
nekom pri-jatelj, sutra si samo uspomena. Ako osoba
izabere da joj budeš uspome-na, to je njen izbor, ti se
možeš potruditi samo da budeš dobra uspomena. Sam
život zna poprimiti sindrom lifta, pa neke osobe ponese
ka višem cilju, a nekima stane da izađu, jer nisu spremni
shvatiti više ciljeve. Neki zaslužuju drugu šansu, neki ne.
“Druga šansa” bi trebala biti dvosmjeran fenomen,
dati šansu i primiti zahvalnost za nju. Ako nema
zahvalnosti s druge strane, znajte, uludo potrošena
“druga šansa”. Tada fenomen “druga šansa” mijenja
svoju strukturu, postaje sukcesivna; mijenja čak i ime,
više nije “druga”, već, ko zna koja po redu. Ljudi uzmu
za pravo da se ponašaju kao pretplaćeni korisnici
fenomena “druga šansa”.
“ Druga šansa” je blagoslov koju samo ljubav
prihvata sa zahvalnošću. Sve ove, uludo potrošene
“druge šanse”, ostavljaju svoj trag u emotiv-nom životu
čovjeka i kreiraju vid nepovjerenja prema okolini.
Obzirom da je čovjek emotivno biće, njegove emocije
igraju bitnu ulogu pri donošenju odluka. Tako, većina
čovječanstva ostaje na primarnom emotivnom odabiru;
od nelagode ka lagodi. Sve što je nekada bilo nelagodno
za čovjeka on će izbjegavati, a onome što je za njega
činilo lagodu će stremiti. Emocija je naziv za čovjekovu
reakciju na neki događaj, barem se tako smatra. Ovo je
samo djelimično tačno jer ponekad događaj bude iniciran
emocijom, što će reći da više emocija nije reakcija na

događaj. Nijedna dosadašnja teorija emocija nije
primjenljiva na sve ljude i sve situacije. Meni je
najzanimljivije metafizičko gledanje koje kaže da su
emocije smještene u solarnom pleksusu, predijelu tijela
na sredini grudi. Svakako da kažemo, kada nas nešto
tišti, da osjećamo pritisak u grudima. Ovaj pritisak
nastaje usljed našeg pretjeranog i najčešće neosnovanog
briganja. Dalje, pritisak ostaje u nama usljed našeg
otpora tom pritisku jer je nelagodan i čovjek uglavnom
želi brzo riješiti taj problem da bi mogao pobjeći iz
nelagode ka lagodi. Zbog te borbe koja se u njemu
dešava, čovjek nije u stanju uvidjeti da je lagoda tu, u
njemu i da samo treba prihvatiti svoju trenutnu nelagodu
i ona će se rasplinuti. Pri površnom gledanju, može
izgledati kao da se emocionalni centar sastoji od dvije
polovine; prijatnih i neprijatnih osjećanja, ali u stvarnosti
nije tako. To je najčešci uzrok naših problema, naših
mentalnih patnji koje se kasnije manifestuju fizičkom
bolešću. Sva naša nasilna, depresivna osjećanja i najveći
dio naše mentalne patnje iste je vrste - neprirodan. Naš
organizam nema pravi centar za ta negativna osjećanja;
ona rade uz pomoć jednog vještačkog centra. Taj
vještački centar, kojeg osjećamo kao neku vrstu otekline
- postepeno se u nama stvara od ranog djetinjstva, jer
dijete živi okruženo ljudima sa negativnim osjećanjima
koje imitira. Dakle, sva naša negativna osjećanja zapravo
nisu naša, poprimili smo ih od drugih, sad nam se samo
ponavljaju u slično postavljenoj situaciji.
Nema govora o potiskivanju emocija, već o
njihovom integrisanju.
KNJIGA O ČOVJEKU
Postoje razne knjige na temu zdravog emotivnog
života, razne tehnike za integrisanje zaostalih emocija
koje nas uslovljavaju. Postoje odlične “dinamične
meditacije” koje služe za integrisanje nakupljenih
emocija u nama.
Kako znati da živite zdrav emotivni život?
Kada budete u mogućnosti ispričati drugima o svemu
što vas muči u životu, bez pritiska u grudima i stomaku,
tada.
Svakako, treba uzeti u obzir da je najteže mijenjati
sebe. To se u duhov-noj literaturi alegorijski prenosi kao
vrh planine. Spominju se razni alhemičari koji metal
pretvaraju u zlato. Naravno da se radi o alegoriji
podizanja razine svjesnosti, o transmutaciji seksualne
energije, odnosno, integraciji negativnih emocija. Radi
se o onoj psihološkoj evoluciji koju Ouspenski spominje,
odnosno o stazi ka prosvjetljenju. Mnogo različitih
puteva nas vodi na vrh planine. Nije važno koji ćeš put
odabrati. Prije ili kasnije, stići ćeš, jer ne gubiš vrijeme,
krenuo si. Vrijeme gube samo oni koji hodaju oko
planine i pokušavaju uvjeriti druge da su krenuli
pogrešnim putem. Izražavanje negativnih emocija je
jasan pokazatelj da ne živite zdrav emotivni život, da ste
reaktivni, odnosno, da niste na dubokom duhovnom
nivou.
Mnoga učenja govore o unutarnjem rastu. Postoji
jezik parabola koji gnostika upražnjava i pomoću kojeg
se dolazi do dubljeg, psihološkog značenja svetih spisa
kao što su Biblija, Kur’an, Bhagavad Gita… Sva ova
učenja govore o unutarnjoj evoluciji, o rastu od
“intelektualne životinje” do čovjeka i čovjeka u
natčovjeka. U gnostici se spominje broj sedam kao
temelj stvaranja, Zakon sedmerostrukosti, sedam tonova

u muzici i tako dalje. Možemo lako napraviti poveznicu
gnostike i nekih religija ili duhovnih praksi. Svakako
treba obratiti pažnju na broj sedam, jer se kaže da je
sedam nebesa, sedam čakri koje kundalini energija treba
proći do rafinirane i čiste, sedam stepenica do
prosvjetljenja…
U novije vrijeme jedan Učitelj je, proučavajući
Isusove i Buddha-ine spise ponudio put koji je zvao “Put
za postizanje lične perfekcije”. Po njemu je tehnika
iscjeljenja energijom nazvana “ Usui Reiki Ryoho”.
Pogađate, radi se o dr. Mikao Usuiju koji je svijetu
obznanio drevnu tehniku iscjel-jenja energijom,
životnom energijom. (rei-univerzalna, ki-energija jap.)
Njegovi učenici i on su prakticirali rad, iscjeljenje
rukama, polaganjem na svih sedam čakri koje se nalaze
u tijelu čovjeka. Nauka je dokazala da lokacija svake
čakre odgovara lokaciji neke od žlijezda s unutrašnjim
lučenjem, ali cijeli jedan vijek kasnije.
Ovo nije slučajno, sigurno je dr. Usui došao do nekih
saznanja koja su davnine znale, a mi smo to znanje
pogubili ili zanemarili. Ako bi tražili brzu formulu do
nekog lagodnijeg unutarnjeg života, života bez raskola,
instantno rješenje, to možete naći u sljedećoj rečenici:
“Prvo prestani željeti stvari, zatim prestani željeti!”
I to je to! Tu smo. Tu počinje sreća, tu počinje bajka.
No, postoje li bajke?
Nije li život kakav živimo poprimio elemente bajke,
s tim da smo mi, čovječanstvo, sebe smjestili u ulogu
KNJIGA O ČOVJEKU
napaćene djevojke iz bajki. U neke bajke čak vjerujemo,
jer sve što je nadnaravno, dakle nikad viđeno, i bez
realnih šansi za postojanje, po ovoj logici trebalo bi biti
bajka. Nije da se trebamo pomiriti sa svojim trenutnim
socijalnim statusom, ma-terijalnim bogatstvom, ali je
definitivno, da ne trebamo biti nezadovoljni istima. Vi i
po ovoj formuli i dalje možete ići za životom i svemu što
on pruža, s tim, da u svakom momentu trebate biti
zadovoljni s onim što imate.
U jednom od filmova lik, kojeg je glumio poznati
Morgan Freeman, kaže: “Bog je izmišljeni prijatelj
odraslih.”
Iako niko nikad nije vidio Boga, iako postoje
suprotni tabori s jakim argumentima koji opovrgavaju
Boga, čovjek bira vjerovati. Klasični elementi bajke,
rekli bi ateisti. Ovo je jedno stajalište, ali preveliki broj
argumenata također potvrđuje postojanje Boga, ili barem
neke nadnaravne sile, u to nema sumnje. U biti, sve je u
vjerovanju. Ateisti čvrsto vjeruju u nepostojanje Boga,
ali i to je vjerovanje. Oni vjeruju u svoje nevjerovanje.
Ne priznavanjem Boga, čovjek ostaje samo tijelo. S tim
u vezi nemamo se pravo ljutiti zbog naziva
“intelektualna životinja” ili “racionalni humanoid”.
Postojanjem Boga, u suprotnom, polažemo pravo na
dušu.
Duša je mnogo kompliciranija i nedostupnija od
tijela. Ona je, takoreći, polovina kosmosa koja utoliko
postoji ukoliko je čovjek iste svjestan.Zato duša nije
samo lično već i svjetsko pitanje. Oduvijek je ovo bilo
pitanje ili pitanja: “Ima li je, nema li je, i ako je ima,
gdje je?” Niko nikada nije ovo pitanje postavio pravim
slijedom koji traži, zahtijeva, odgovor:
“Zar je zapravo, uopšte, moguće da je nema?”

“Vječita dilema, ili, vječiti strah; postoji li duša,
postoji li svijest?”
Svijest se može nazvati inteligencijom. Ni
reinkarnacija nije isključena kao odgovor na vječita
pitanja života i smrti.
Zamislite i jednu varijantu koja otprilike zvuči
ovako: “U jednom trenut-ku umireš, strah, agonija,
smrtni čas je nastupio i shvataš da je to taj dugo čekani
smrtni čas. Nema izlaza, nema bijega. Samo ti i smrt,
samo ti i strah, samo ti i agonija. I dolazi do totalnog
pomračenja, ništavilo, ništa se više ne dešava. Već u
drugom trenutku čuješ smijeh i veselje. Mladi ljudi su
dočekali rođenje svoje bebe. Rodio si se ponovo.” Dakle,
ovdje se govori o vidu reinkarnacije, o ponovljenom
životu. Da li je u pitanju vječito vraćanje u život koji sad
živite ili se nekim napretkom u duhovnom smislu,
odnosno nazadovanjem, ide na neki viši ili niži nivo,
tema je za sebe. Ne trebamo onome što ne razumijemo
pristupiti skeptičnim i podozrivim stavom. Svemu treba
dati šansu. Ukoliko nešto ne razumiješ ne znači da je
manje vrijedno, to zapravo znači da je tvoje
razumijevanje manje. Razumljivo je da načela
“psihološke metode shvatanja osnovnih stvari“ kao što
su život i smrt, nisu za svakoga. Treba priznati činjenicu
da ljudska misao i ljudsko shvatanje funkcionišu na
različitim nivoima. S ovim priznanjem već smo na putu
shvatanja novih ideja. Na primjer, ideja da istina ima rok
trajanja u najmanju ruku zvuči čudno. Oni koji su čitali
KNJIGA O ČOVJEKU
Kur’an, u jednom dijelu Kur’ana su mogli naići da je
alkohol dozvoljen u određenoj mjeri, da bi u nastavku
čitanja, nakon određenog perioda došla izričita zabrana
konzumiranja alkohola. Oni koji su čitali Bibliju znaju
da ista sadrži četiri ne baš identična evanđelja. Zbog
čega su četiri evanđelja? Postoje spisi koji Isusa dovode
u doticaj sa drevnom gnostičkom školom, redom Essena.
Gnostika odlično poznaje čovjeka, i po njoj, ukoliko
“Mr. John“ nešto kaže okupljenoj masi, a “Mr. Harry“ to
potvrdi, ta priča ima odlične šanse da je masa prihvati.
No, zamislite sad tri ili četiri potvrde jedne priče, masi
nije ostavljeno prostora za kolebanje, priča je
prihvaćena. Pogotovo jer se mora uzeti u obzir da masa
ima nivo inteligencije koju ima i sedmogodišnjak.
Svakako, ne dovodim u pitanje tačnost ili bitnost
Kur’ana i Biblije, samo navodim da postoje određene
preinake i u ovim knjigama koje su vodilje dviju
najrasprostranjenijih religija. U istoj mjeri u kojoj je
istina dobra u tolikoj mjeri je i opasna. Treba uzeti u
obzir da samo istina koja se koristi u svrhu opšteg dobra
jeste dobro sama po sebi, ali, nažalost, istinu mnogi
koriste da bi njome ma-nipulisali i dostizali određene
ciljeve. Ovo je opasni vid istine, stoga što ljudi
prepoznaju istinu, ali ne prepoznaju uvijek u čije ime
djeluje, da li u ime opšteg dobra ili dobra nekog
pojedinca, organizacije itd. Određene istine dožive
veliku starost i tako zapravo nadžive samu sebe.
Šta to znači u praktičnom smislu?
Vrijeme neumitno teče i okolina, čovjek, misao,
ideje, život općenito se mora prilagoditi vremenu. Istine
koje je masa prihvatila ostaju najduže smatrane istinama

i na osnovu njih se izrodila moralna niskost današn-jice.
“Postoji relativna i postoji apsolutna istina.“
Zamislite da se danas pojavi čovjek koji kaže da
može komunicirati sa životinjama ili svijetom duhova ili
da mu se Bog obraća. Nema sumnje, proglasili bi ga
ludim, ili barem ismijali. Dok, recimo, dvije hiljade
godina unazad takva ideja je bila prihvaćena kao
sveopšte dobro, kao krajnji domet postojanja; riječ od
stvoritelja, Boga, dolazi nam da nas spasi. Takva riječ
danas ne bi dobila uopšte nikakve važnosti kod
današnjeg čovjeka. Još jedan podatak koji se ne uzima u
obzir; naime, svi proroci ili oni koji su prenosili “svetu
riječ“ su imali taj jedan glas koji se njima javljao i
govorio šta oni da prenose. Skoro svima je jasno da taj
glas nije bio ko-munikabilan, samo je davao upute šta da
rade, ili ne rade. Kako se na čovjeka na nekom drugom
planetu odnosi to što Sunce izlazi na istoku i zalazi na
zapadu? Negdje je vječita noć, a negdje kon-stantni dan.
Ili ovaj primjer; ako dvojici ljudi koji sjede nasuprot
jedan drugome napišemo broj 9, jedan će ga vidjeti kao
broj 9, a drugi kao broj 6, to je istina za obojicu, ali to je
relativna istina. Apsolutna istina je da dva čovjeka
raspravljaju o jednom broju koji, s druge tačke gledišta
predstavlja istinu za obojicu, ali je kruta istina za samo
jednoga ukoliko se ne želi pomjeriti sa svoje tačke
gledišta. U skladu sa ovim, ne mogu i ne smiju se uzeti
lična uvjerenja kao istinita bez prethodne provjere, je li
data istina i dalje u skladu s opštim dobrom. Trebamo
poći od shvatanja da postoji više načina gledanja na
KNJIGA O ČOVJEKU
život. Tako postoji defektni metod gledanja koji se
zasniva na virenju kroz ključaonicu u datu sobu.
Njegova defektnost leži u sigurnosti onoga što je vidio
kroz usku ključaonicu. No, koliko se može vidjeti kroz
ključaonicu, defektni metod ne uzima u obzir. Ukoliko
se doda sklonost praznovjerju ili nadnaravnom, ukoliko
se doda malo mašte defektnom načinu gledanja, osoba će
na kraju kroz samo malenu ključaonicu vidjeti
monstruozne stvari. Logički metod je zasnovan na
letimičnom pogledu u sobu, iz jedne određene tačke i
obično pri vrlo niskoj osvijetljnosti. Povjerenje u vlas-
titu logiku ovaj metod čini vrlo manjkavim, stoga što se
soba vidjela iz jedne tačke gledišta i pri slaboj svjetlosti.
Psihološki metod, u odnosu na prethodna dva, bio bi
kao razgledanje sobe pri dnevnom svjetlu, krećići se
kroz nju u raznim pravcima i jasnim pogledom na sve
predmete u njoj. Sasvim jasno je, već, da se na ovaj
način može puno više saznati o sobi nego pomoću
prethodna dva metoda.
Ezoterisjki metod. Nemojte dozvoliti da vas zavara
naziv, obzirom na današnje prenošenje ezoterije kao kiča
nadnaravnog, svakakvih pseudU ovom pristupu se ne
smije vjerovati ničemu nego se sve treba provjeriti.
Vidite, sva ove četiri metode su istina za svakog od
korisnika pojedine metode. Obzirom na gore navedeno,
čovjek je ograničen samo svojim trenutnim shvatanjima.
Trebamo biti spremni prihvatiti postojanje novih ideja i
njihovu namjeru.
U krajnjem slučaju, čovjek koji ne prihvata nove
ideje, usljed svoje životne filozofije ili religijskih
uvjerenja, treba barem biti toliko uviđa-van i složiti se s
neslaganjem drugog čovjeka, umjesto da mu pokuša
natovariti vlastite filozofije i uvjerenja. To su faktori koji

ograničavaju um; osobna uvjerenja i životna filozofija.
Čak ni vrijeme ni prostor ne mogu ograničiti um koliko
to mogu dva nabrojana faktora, uvjerenje i životna
filozofija.
Prepričavajući anegdotu, u svojoj knjizu “Kako
spoznati Boga“, Deepak Chopra ukazuje da postoji više
dokaza da um nije ograničen vremenom i prostorom, da
um nije zatočen u kuli zvanoj mozak, samo zato jer
znamo da je mozak smješten u glavi.
On je opisao svoju prvu noć u Americi, kad je na
vijestima uvečer vidio potresno nasilje, žrtve brutalnog
obračuna, koje su krvave, na nosilima vozili u bolnicu, u
kojoj je on sutra počinjao raditi. Osjetio se potreseno jer
za par sati će i on biti jedan od ljekara koji će vaditi
metke, masirati srca koja su prestala kucati. Krv koja se
lije po trotoarima biće i na njegovim rukama.
U tom trenutku je bio jako emotivan, a znao je da
osjećaji stvaraju snažne uspomene i da će ih se moći
prisjetiti kad god poželi.
Slika krvavog trotoara našla se i vašoj glavi, iste
tragične slike i osjećaji mogu i vama biti preneseni
samim čitanjem o tome. Stoga Chopra zak-ljučuje:
“Nalazi li se sjećanje u mojoj glavi? Ako je tako,
kako ga onda vi doživljavate dok ovo čitate?
Chopra nastavlja sa pitanjem, ali ujedno i odgovora:
“Jedna se varijanta mog sjećanja, koliko god slaba
bila, prenijela vama. Vi ste ugledali neku sliku, nešto
osjetili. Kako jedan događaj za koji se pretpostavlja da je
KNJIGA O ČOVJEKU
zarobljen unutar moje glave može da uđe u vašu glavu, a
da između toga ne prođe kroz nešto?”
Alan Watts se na to osvrće zaključkom da nam je
potrebna “nova vrsta svjesnosti” u kojem će svaki
pojedinac postati svjestan toga da istinski On nije samo
njegov ego.
On je za primjer uzeo farove automobila koji bacaju
svjetlo na cestu is-pred nas dok vozimo. Osvrnuo se na
to da svjetlo ne pada na žicu koja spaja far s njegovom
vlastitom baterijom. Odnosno, da far automobila “nije
svjestan kako svijetli, a na isti način mi nismo svjesni
izvora naše svjesnosti”. Watts zato poentira:
“Mi ne znamo kako znamo. Postojao je jedan mladić
koji je rekao: “Iako se čini da znam da znam, ono što bih
želio vidjeti jest onog SEBE koji me zna kada znam da
znam.””
Poenta je svakako da Oni koji ne istražuju, žive u
neznanju, vrsti sljepila, i tako slijepi bivaju prevareni,
izigrani od onoga za što se drže, onoga čime se
poistovjećuju, onoga što nikada nije, nego neprekidno
dolazi; prevareni od boljeg sutra. Za “bolje sutra” se
uvijek smatra da sadrži sve nagrade, i više, nagrade za
sve naše patnje, i boli. Šteta samo što čovjek od postanka
čeka to “bolje sutra”.
Pitanje bi bilo: “Koliko tih boljih sutra ima?”
Odgovora nema ili ima, ali ne danas već - sutra.
Postoje odgovori koje jednostavno znamo, intuitivno.

Da bismo nečeg bili svjesni, to nešto moramo prvo
iskusiti na materijalnom nivou. Da bismo bili svjesni
drveta, moramo ga vidjeti, čuti, osjetiti, inače, drvo nije
tu. Tako i čovjek do nas, tu je, možemo reći zbog nas, jer
smo ga uočili. Dalje, nazad kroz historiju čovječanstva;
šta je sa prvim čovjekom uopšte? Ko je njega uočio
prvi? To možemo i ovako postaviti; ako je vid uzrok
vidljivog svijeta, ko ili šta je stvoritelj vida? Ko je vidio
oko prije nego što je oko vidjelo sve ostalo? Može li oko
vidjeti sebe?
Odgovor znamo intuitivno.
“No, može li duša egzistirati nakon smrti, vječita je
dilema.”
Neka učenja tvrde Da, neka, opet, Ne. Različite su
koncepcije duše. To nam ukazuju i razne religije svojim
učenjem o postojanju raja i pakla, ili druge, svojom
potvrdom reinkarnacije. Vezano za raj i pakao, još nešto
da dodam:
“Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje.”
Shakespeare
“Prošli smo kroz pakao svog unutrašnjeg bića.”
Hesse
“Pakao - to su drugi.”
Sartre
KNJIGA O ČOVJEKU
Neki ljudi žive svoj pakao i u ovom životu, neki kažu
da je pakao tamo, nekima je ovamo ili onamo. Različita
shvatanja pakla se nude na tržištu. Neki čak kažu da je
pakao na štiklama. Mislim da bi bio grijeh ne izabrati
jedan, čisto onako da imamo od čega strahovati. Eto,
koliko god zvučalo satirično ili kako god, ipak je
tragikomično jer taj pojam ima toliko pristaša, toliko
onih koji grabe punim plućima ka njegovim
prostranstvima ili skučenostima. Postoje i oni koji tvrde
da je koncept duše, kakav se prenosi u raznim učenjima,
najveća obmana ega koji, po svojoj prirodi, teži ka
vječnosti, ka sutra, stoga što zna da je njegovo vrijeme
ograničeno, i kao takav želi svoje znanje ili kvalitete
prenijeti i u slijedeći život.
Po Gurdjijeffu, dušu, odnosno vječnost, treba
zaslužiti radom na sebi, razvijanjem svoje unutrašnjosti,
širenjem svjesnosti. Međutim, problem nastaje kad mi
poželimo dokaz. Vjeruje se samo u ono što je nauka
dokazala. U vezi s tim, možemo ponoviti da je
Ouspenski iznijeo dvije “činjenice” koje nauka ne može
dokazati: “postoji svijest” i “(ne)postoji svijet odvojen
od pojedinca”. Toliko o nauci. Mi znamo da smo svjesni,
iako to nauka ne može dokazati. Dakle, indi-vidualno je
ovo delikatno pitanje. Stoga, sami izvucite zaključak.
Kako doći do rada na sebi, to je problem, jer G. još
navodi da mi ne znamo, nemamo svijest o tome da smo
uspavani, ovo je najveća prepreka našem buđenju, jer ne
postoji budilnik koji će nas jutrom probuditi da
ustanemo iz kreveta. Možemo samo pokušati pronaći
nekoga ko je već probuđen i tražiti da bude naš
“budilnik”. Samo u fazi kada smo sve više svjesni da
većinu vremena spavamo i da nam treba učitelj, tada je
pojedinac spreman da se probudi. Svakako, pobornik

sam teorije da na sebi treba raditi. Da je čovjek sjeme za
nešto više. Inače, zaista nema pravde za umorne
pravednike. Ne može se u isti koš s natpisom “čovjek“
svrstati umjetnik i ubojica. Pravda, iako nedokučiva,
ponekad neshvatljiva ili prespora, mora pos-tojati. Ima li
pravde, zaista, u ovom svijetu koji je baziran na sistemu
plaćanja? Itekako ima. Pogledajte ljude u vašoj okolini.
Mora postojati barem jedan za kojeg se zna da je zao,
mora postojati barem jedna žena koja je pogrešno
protumačila emancipaciju. Takvi žive raskošno, njima
sve ide od ruke. Imaju novac, sigurnost, sve što požele.
Malo čudno, s jedne strane imate dobre ljude koji su
zaista dobri, ali se u životu pate, dok s druge strane, ovi
razvratnici i zlobnici žive raskošno. Sve je, ipak, u
plaćanju i dalje.
Bog nikad i nikome ne ostaje dužan. Ovi loši sada
žive raskošno jer je to njihova isplata za neka dobra djela
koja su nekad, slučajno ili najmerno uradili. Isplatu će
primiti u materijalnom i onda slijedi ono čega se svi
užasavaju, plamen i škrgut zuba. Sve, ali baš sve u
životu se mora platiti. Mukotrpnim radom, odricanjem,
znojem, krvlju, suzama, novcem, ali sve i uvijek, se
mora platiti. Ova ideja je duboko ukorijenjena u
gnostičkom učenju.
Šta je to gnostika?
Gnoza znači znanje.
Čovjek ne cijeni ono što je dobio, jer nikad po
pravilu čovjek nije želio baš to što je dobio. Čovjekovo
iluzorno JA, ego, uživa u novcu i najviše se veže za
KNJIGA O ČOVJEKU
materijalno bogatstvo čije mjerilo je novac. Tako, osoba
koju je ubuzeo ego toga nije svjesna, ali jedno zna, sve
će dati, ali novac neće. Stoga se, po gnostičkom učenju,
novcem, krvlju ili znojem mora plati-ti ukoliko želite
nešto novo usvojiti. Mora se oduzeti od ega da bi se
napravilo mjesto za nova saznanja. Jedino tako će čovjek
ta nova saznanja primiti i prihvatiti kao vrijedna. Ovo se
pogotovo odnosi na one koji žele duhovnu izgradnju.
Uvijek postoji želja za novim saznanjima, za duhovnom
izgradnjom sebe, ali u nekog je ego jači i ne želi se
odreći materijalnog u zamjenu za duhovno. Ovakva
osoba je živuća propast. Njegov ego će ga odvesti do
dna, kad tad. Čak se smatra da je raspeće Isusa iz ovog
razloga; da on životom plati za grijehe čovječanstva.
Razmislite još jednom o stvarnoj vrijednosti novca koji
služi kao mjerilo materijalnog bogatstva. Vrijedi li dati
dušu za novac? Zar stvarno još ima neko da nije shvatio
parabolu u izreci; “prodao dušu vragu“?.Da, prodao dušu
vragu, ili je to jednostavno priroda čovjeka?
I dalje čovjek tumara misleći da je odijeljen od
ostalih, od prirode. Čovjek svakako treba vjerovati, ali
vjerovati prvo sebi i prirodnom svijetu u kojem živi. Za
čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi možemo
reći:
“Ako ne vjeruješ prirodi, kako, onda, možeš
vjerovati svojem nepovjerenju u nju?”
Ako ne vjeruje vlastitoj naravi ljudskosti u sebi i
prirodi kojom je okružen, čovjek se posve izgubi. Ovo je
više poziv da vjerujete sebi, glasu u sebi, vlastitoj
intuiciji, jer vaša unutrašnjost je u skladu sa prirodom;
ne idite nikad protiv sebe. Smatram da maksima
današnjica, iz više nego očiglednih razloga, treba glasiti:
“ključ je probuđeni pojedinac“ Čovjek je reaktivno,

mehaničko stvorenje i takva su mu djela. Sva njegova
tzv. dostignuća traže prečicu do propasti. Probuđeni
pojedinac možete postati baš vi što sada čitate ovu
knjigu. Osviješten, probuđen dovodi novi život koji je
spreman djelovati u ime opšteg dobra za sve. Njemu je
samo postojanje čudo. Njemu je Ljubav temelj, osmijeh,
nagrada. Ovo nije daleka budućnost, ovo se mora početi
dešavati sada.
Šta je probuđeni pojedinac?
Prvo ću pokušati, koncizno, obzirom na
kompleksnost pojma, pojasniti šta nije probuđen
pojedinac. Da lakše shvatimo šta nije probuđen poje-
dinac, ovdje ću jednostavno reći; to je čovjek, obični
čovjek kojeg susrećete na ulici, u trgovini, u pošti, bilo
gdje; svugdje je on, usnuli čovjek. On ne zna, nema
svijest o tome da je uspavan, ovo je najveća prepreka
njegovom buđenju, jer ne postoji budilnik koji će ga, kao
ujutro, probudi-ti iz kreveta. Takav čovjek je baš poput
mašine, vođen impulsima iznutra i izvana. Usnuli čovjek
ne može ništa da učini, on nema volje da učini bilo šta,
on sam ima liniju kretanja od nelagode ka lagodi. Sve je
već učinjeno ili mu se sve jednostavno dešava. On je
unutar dešavanja u koja je, htio ili ne, uvučen i u njima
ne sudjeluje nego je sastavni dio tih dešavanja. Ovakav
čovjek nema volju. Nikakvu, a kamoli slobodnu volju.
Ovakav čovjek ima samo želje kojima je vođen, neke od
njih su jače, a neke slabi-je. Stoga, njegovi prioriteti su
zapravo njegove želje poredane od jače ka slabijoj i tim
redoslijedom ih pokušava ostvariti. Ovakav čovjek se
KNJIGA O ČOVJEKU
uvijek poistovjećuje s nečim. To u praksi izgleda ova-ko;
on misli da je diplomirani ovo i ono, on misli da je
najbolji u kug-lanju, šahu, bilijaru, također još misli za
sebe da je vrlo zgodan, lijep, šarmantan, i tako dalje.
Dakle, on se poistovjećuje sa svojom diplomom,
vanjskim izgledom, sportskim dostignućima,
automobilom... hvali se nacionalnim proiz-vodom koji je
u svijetu prepoznatljiv i tako dalje. On je uvijek ono što
on misli da jeste i nikada nije ono što zaista misli, a
pogledajte šta zapravo on misli i o čemu misli. Ovakav
čovjek sebe uopšte ne poznaje. On ne zna o sebi ništa, o
svome unutarnjem ustrojstvu, on danas želi jedno, sutra
drugo. Unutar sebe je podijeljen. Njegova iluzorna “ja“
se samo smjenjuju i svako od njih ima svoje želje. Ova
“ja” nisu ni na koji način povezana i usklađena. Svako
od njih je zavisno od promjene vanjskih okolnosti i od
promjene utisaka. Svi njegovi pokreti, aktivnosti, riječi,
ideje, osjećanja, raspoloženja i misli predstavljaju
proizvod spoljnih uticaja. Sam po sebi, on je samo
automat sa određenom zalihom sjećanja na prethodna
iskustva i sa izvjesnom količinom rezervne energije.
Ovakav čovjek je pun sebeljublja i taštine i zbog toga on
sebe ne može-mo vidjeti onakvim kakav ustvari jeste.
On se neprestano hvališe i sebe pokušava predstaviti
svima kao velikog, bitnog čovjeka. Ovakav čovjek
posjeduje informacije, bez znanja i razumijevanja.
Dakle, on je naučio mnogo stvari napamet, a i one koje
jednostavno zna su zapravo posuđene i uopšte nema
razumijevanje tog znanja. Obzirom na njegova
višestruka “ja“, on ne zna šta uistinu želi i kao takav, on
nema cilj. I ako ga ima, obično je taj cilj određen željom
da ima bolji auto, kuću, bolje ovo i ono, ali ne da ima
bolje za sebe, već u većini sluča-jeva bolje od prvog do

sebe. Ovakav čovjek ne može zadržati pažnju. On ne
pojmi sadašnji trenutak uopšte, njegove misli su vazda u
budućnosti ili u prošlosti. Nikad ne može obratiti punu
pažnju jednom objektu ili jednom događanju, jer mu je
um uvijek negdje drugo. Tačnije, on je samo fizički tu.
On u biti živi u snovima i maštanjima, odnosno, u umu
živi većinu svog vremena. Ovakav čovjek uvijek misli
da zna, ali zapravo ne zna šta istina jeste.
Ovo je razlog konstantnih ratova na Zemlji, jer
čovjek misli da je njego-va istina jedina istina i da samo
ta istina zaslužuje širenje. On ne toleriše tuđe istine,
jednostavno nema uho za njih, nije zainteresovan za tuđa
uvjerenja, jer misli da su njegova jedina istinita, nije
zainteresovan za tuđi način života uopšte, jer misli da su
ostali načini života lošiji od njegovog. Nije
zainteresovan za suradnju, jer smatra svoje odluke
najmudrijima. Kompromis za njega postoji samo kao
riječ, ali on nikada nije načinio kompromis u odnosu na
drugog čovjeka, načinio je kompromis samo onda kada
je njime dobio što je htio. On uvijek hoće da uzme i
zauzvrat ne želi dati. Njegove navike su njemu
jednostavno svetinja i ne želi ih mijenjati, radije će
ratovati, ići će čak u drugu državu ratovati da bi zaštitio
način života koji on poznaje. Pritom nema razumijevanja
za žrtve, jer ih smatra kolateralnima dok je njegov cilj
primaran i jasno izražen kroz njegove postupke, a
riječima se može jedino i samo ovako okarakterisati; “ja,
meni, moje“, sve ostalo je jednostavno “ostalo“.
Dakle, ovo je usnuli čovjek ili jednostavno čovjek.
On, usnuli čovjek može samo pokušati pronaći nekoga
ko je već probuđen i tražiti da bude njegov “budilnik“.
KNJIGA O ČOVJEKU
Samo u ovoj fazi, kada je čovjek sve više svjestan da
većinu vremena spava, tada je spreman da se probudi.
Probuđeni pojedinac nije sve ovo nabrojano. Probuđeni
pojedinac je jed-nostavno sada i ovdje, obraća pažnju na
ljude, njihove postupke, ne zani-maju ga bolja sutra, jer
zna da je sutra najveća obmana uma. Njegovi pos-tupci
su jasni; staviti sebe u službu istine koja, opet, služi
opštem dobru. Samo onaj koji istinu koristi u ove svrhe
za sebe može reći da je ljuds-ko biće. Ovo je ljudsko
biće i ono mari za druga ljudska bića. Njemu je život
ispred svega ostalog. Samo kada život nije ugrožen,
jasno je kao dan, može cvjetati ljubav i sloboda, i
poetičnost i stvaralaštvo. Tu nema mjesta boljem sutra,
jer tu živi bolje - sada.
Promatranjem ponašanja individue ili društva, može
se odrediti na kojem je stadiju posmatrani u pogledu
psihološke evolucije ili općenito evolu-cije. Primarni
nagon je preživjeti. Tako, čovjek broj 1 ima za cilj
preživjeti i uraditi sve da preživi, svi ostali segmenti
života ili nisu u dometu njegovog pojmanja, ili ukoliko
jesu, uopšte ne dobijaju bilo kakv vid značaja. Ovaj tip
čovjeka je vrlo plašljiv i pomalo podao, u svakom smislu
je samo dvonožac ili intelektualna životinja, jer je vođen
mišlju o preživljavanju. Ovo je čovjek u kome
motorički, odnosno instinktivni centar dominira nad
intelektualnim i emocionalnim. To je fizički čovjek.
Slijedeći nagon koji pokreće čovjeka je reprodukcija,
razmnožavanje, seksualni nagon. Čovjeka kojeg pokreće
ovaj nagon možemo nazvati čovjek broj 2, iako su male
razlike između njega i čovjeka broj 1 , one ipak postoje.
Čovjek broj 2 je onaj koji je već stekao neko
materijalno bogatstvo ili sigurnost u smislu da ga ne
brine egzistencija, i sada se posvetio is-punjavanju želja,

vođen strašću. Najčešće, ovakav čovjek puno pažnje daje
izgledu, trudi se biti šarmantan, zavodljiv, ostavlja dobar
dojam. Trudi se biti u trendu, stoga bez zadrške čovjek
broj 2 je svaki metro-seksualac. Zapravo, previše ljudi
na planeti je zapela na ovom stadiju razvoja. Ovaj tip
čovjeka je uglavnom emotivno nezreo, jer istinski i
vrijedni osjećaji kao što su Ljubav ili empatija u
njegovom životu ne igra-ju skoro nikakvu ulogu. On
druge osobe koristi kao objekte ispunjenja vlastitih
strasti i požude. Zna biti ekscesan, jer kao što rekoh,
emotivno je nezreo i ne zna hendlati slučajnim
osjećajima koji se ponekad pojave.
Čovjek broj 3 pravi razliku od čovjeka broj 2 po
tome što ćete ova tip ljudi često vidjeti u bogomoljama.
Ovdje se jasno vidi da se u čovjeku razvila određena
konekcija s duhovnim aspektom i gdje putene želje ima-
ju svoje mjesto u njegovom životu, samo se ne govori o
njima puno i pokušava ih se zatomiti. Znači, ovdje se
rađa jedan drugi cilj, drugi pogledi također zauzimaju
mjesto u životu čovjeka i ovo je najrasprostranjeniji tip
čovjeka. Ovaj tip čovjeka je uglavnom porodični čovjek,
uredno ide na posao, plaća svoje dadžbine i moglo bi se
reći u okvirima normalnog življenja da je skoro pa
primjeran građanin. Ovo je čovjek u kome intelektualni
centar dominira nad emocionalnim motoričkim i
instinktivnim. To je intelektualni čovjek. U običnom
životu se srećemo samo sa ove tri kategorije ljudi. Svako
od nas i svako koga poznajemo je br. 1, br. 2 ili br. 3.
Postoje i više kategorije, ali ljudi se u njima ne
rađaju. Svi se rađaju kao br. 1, 2 ili 3 i u više kategorije
mogu preći jedino kroz spoznaju da: “mora postojati još
KNJIGA O ČOVJEKU
nešto osim života koji, takoreći, živimo”. Čovjek broj 4
je već čovjek koji u sebi ima jake moralne i etičke vri-
jednosti, čovjek koji je razvio vrlo visok stepen empatije
i samislosti za sviju. On vidi srcem, on sluša srcem, on
ide za srcem. Čovjek broj 4 pati zbog svakog zla i stalni
cilj mu je opšte dobro. Ovo je najčešće čovjek visoko
razvijenog intelekta koji je u stanju uvi-djeti da svijet ide
pogrešnim pravcem, ali i dalje ne djeluje s ciljem opšteg
dobra, što je već sfera čovjeka broj 5.
Čovjek broj 5 za razliku od čovjeka broj 4 djeluje; on
ima sve značajke čovjeka broj 4 s tim da on djeluje već u
cilju opšteg dobra. Vrlo rijetki su ljudi broj 5, jer to su
ljudi koji su sebe podredili miru i svoj život su postavili
u službu čovječanstvu, njihov cilj je plemenit, njihov
život služi kao primjer djelovanja za mir i suživot.
Sretno djetinjstvo na svakom kraju svijeta njihova je
vizija.
Čovjek broj 6 i čovjek broj 7 su rijetkost, pojavljuju
se u određenim vre-menskim periodima koji su prečesto
jako dugi i iza sebe ostavljaju sm-jernice za bolji život
svih daljnjih naraštaja. Ovakvi tipovi čovjeka se najčešće
nazivaju prorocima, poslanicima i slično. Oni kreiraju
uslove za bolji život, oni jednostavno snagom svoje
pojave i djelovanja kreiraju daljnji smjer čovjekova
života na Zemlji i obično su toliko snažne lično-sti da
oni u njihovim blizinama od njih često prave mitove i
legende.
Ovdje su opisani ukratko tipovi čovjeka i sklop
njegovih ideja vodilja.
Može se uočiti da je čovjeku ostavljen prostor za
evoluciju, za napre-dovanje tako da čovjek broje 1 može
postati broj 2 i više, i tako redom. Međutim, ukoliko ne
znamo gdje smo, ne znamo ni kuda idemo, potreb-no je

kultivisati vrline kod sebe i potrebno je početi sa
iskrenošću prema sebi. Prvo dakle, prihvatiti sebe na
ljestvici na kojoj se uočimo, prihvatiti sve svoje mane
bez “šminkanja” i odrediti jasno i bez dotjerivanja koji
tip čovjeka jesmo i tako možemo znati koji je tip ispred,
odnosno kakvi trebamo biti. Još jednom da skrenem
pažnju da nema vidljivih, dakle, vanjskih obiljež-ja
evolucije čovjeka. To je razlog zbog kojeg se kroz ovu
knjigu proteže unutrašnje ustrojstvo čovjeka. Ne postoje
naznake za mogućnost buduće čovjekove, mehaničke
evolu-cije, odnosno evolucije koja se odvija sama od
sebe, u skladu sa zakoni-ma nasljeđivanja i selekcije.
No, osnovna ideja je ta da čovjek, onakav kakvog ga
poznajemo, nije dovršeno biće; iz čega proizlazi da
evolucija znači razvoj izvjesnih un-utrašnjih kvaliteta i
osobina koji obično ostaju nerazvijeni i ne mogu se
razviti sami od sebe. Možda nam zvuči iznenađujuće, ali
moramo da shvatimo da evolucija ne samo da je rijetka,
već i da postaje sve rijeđa. Čovjek je trenutno uljuljan u
iluziju da ima slobodnu volju, da sve teče po planu, da je
sve u redu i da se svi ostali problemi drugog čovjeka ne
tiču njega.
Čovjek, zaista spava.
On budan spava i pritom misli da živi život i da ima
konce svog života u svojim rukama. Ovo je najveća
prepreka čovjekovog buđenja; njegova iluzija da je
budan nakon što ujutro ustane iz kreveta. Kako bih
dokazao tvrdnje da čovjek jednostavno spava i pritom
misli da je budan, daću jednu jednostavnu vježbu koju
možete sprovesti upravo sada. Prije svega, čovjek kada
spava on nije svjestan sebe i nije svjestan da spava, kao
KNJIGA O ČOVJEKU
što rekoh, ujutro kada ustane iz kreveta on misli da je
budan, međutim, njegova maštanja se nastavljaju,
njegove umne aktivnosti se nastavljaju, čovjek i dalje
nije svjestan sebe u datim momentima. Stoga, svijest je
nešto drugo u odnosu na umne aktivnosti; svijest je,
zapravo, posebna vrsta “svjesnosti” u čovjeku, koja je
nezavisna od umne aktivnosti - prije svega svjesnost o
sebi, svjesnost o tome ko je on, gde se nalazi, a zatim i
svjesnost o tome šta zna, šta ne zna i tako dalje. Jasan
dokaz da čovjek spava, da nije svjestan sebe, odnosno da
ne može podijeliti pažnju na sebe i na neki objekat i sami
možete pronaći. Pokuš-jte sada dok čitate biti svjesni
sebe i ove knjige, odnosno materije knjige; dok je pažnja
na knjizi vi zaboravljate sebe. Ovo je još bolji test,
poznat u gnostičkim krugovima, test sa satom. Uz-mite
sat i gledajte u sekundaricu, pokušavajući da budete
svjesni sebe i koncentrišući se na misao “Ja sam Nedžad
Džakulić i Ja sam sada ovdje”. Pokušajte da ne mislite ni
na šta drugo, samo slijedite kretanje sekundar-ice i
budite svjesni sebe, svog imena, svog postojanja i mjesta
na kome se nalazite. Odstranite sve druge misli. Ako ste
uporni, ovo ćete biti u stanju da radite dvije minute. To
je granica vaše svijesti. A ako ubrzo nakon toga pokušate
da ponovite eksperiment, biće vam teže nego prvi put.
Ovaj eksperiment pokazuje da čovjek u svom prirodnom
stanju jednog predmeta (sebe samog), može da bude
svjestan dvije minute ili manje.
Najvažniji zaključak koji nakon pravilnog izvođenja
ovog eksperimenta može da se izvuče jeste taj da čovjek
sebe nije svijestan. Iluziju da jeste stvaraju procesi
pamćenja i mišljenja. Eden, edenski vrt, izgnanstvo
čovjeka ili, radije pad čovjeka iz rajskog vrta; O kakvom
se izgonu, padu, zapravo radi? Obzirom na jezik

parabola koji se ne može zaobići, pogledajte čovjeka br.
6 i njegove značajke, sfere djelovanja, pojmanja, a
pogledajte čovjeka broj 1, ili 2… itekakav pad, rekao
bih. Iz raja u kojem živiš sada biti protjeran negdje gdje
je raj uvijek ispred, nadolazeći, to je za mene strašan
pad. Moje aluzije su i ovdje direktne. Još jednom ću
napraviti kraći rezime. Čovjek se poistovjetio sa svojim
iluzornim ja i za održavanje te iluzije spreman je položiti
i život. Hoćete li da vam kažem šta je prečesta slika i
odraz svakodnevnice koja se, us-ljed modernističkih
čuda i njima određenih nivelacija života svela samo na
“pokušaj” da živimo? Ljudi ispijenih i tmurnih, umornih
lica u konstantnoj žurbi. Ljudi sa nadom u očima u
potrazi za ljubavlju, zaboravljajući da je ljubav u njima,
ne obazirući se na zov duše da zastanu na tren, i okrenu
se iskonskome, onome što ih zove, iz dubine.
Ovo je najbolje nagovijestio Rumi u svojoj izreci:
“Vidio sam mnogo ljudi bez odijela i vidio sam
mnogo odijela bez ljudi.”
To nam je donio “moderni način života”, mnoge
napretke, ali i vapaj za izgubljenom tradicijom, istinskim
vrijednostima skrivenim u drevnim znanjima. Svijet
pokreću pseudo-vrijednosti, a prave, istinske vrijednosti
isti taj svijet zanemaruje, ostavljajući ih na marginama
života. Tako, životni vijek se smanjuje, a kvalitet života
više uopšte nije kvalitet. Oni koji su shvatili da mora
postojati još nešto osim života koji živimo, koji su
shvatili da nešto nije u redu sa svijetom kakav je danas,
oni su krenuli na Put duhovnosti. Put duhovnosti otvara
vam nova vrata, nove uvide i mogućnost ra-zlučivanja;
šta je iluzija, a šta stvarnost. Ovo je put koji vodi do pro-
KNJIGA O ČOVJEKU
buđenog pojedinca. Postoje mnogi veliki učitelji čiji
utjecaji sežu u svaku poru života kakav većina ljudi
danas živi.
Danas su temelji školstva pogrešni, osmišljeni da
ograničavaju rast inteligencije. Rekli su vam u školi da
je riječ čovjek imenica, a to nije potpuna istina. Čovjek
je radnja, konstantna radnja; rađa se, raste, stari, umire.
Njegove ćelije su u stalnoj promjeni. Čovjek je i imenica
i glagol, jer radnja je glagol. Ovim jasnim određivanjem
čovjeka kao imenice čovjeku se nameće da je on
odijeljen od radnje, da je on jedno, a radnja drugo, nešto
što on radi. Samim tim je čovjeku rečeno da on mora
konstantno nešto postajati. Međutim, čovjek je takav da,
dok postaje nešto, on zaboravlja postojati. Rekli su vam
da je riječ rijeka imenica. I ovo je pogrešno koliko i
tačno. Rijeka teče, stalno teče i shodno tome ona je
radnja; glagol. Nekad davno se, iza svojih zakulisa,
vjerovatno u tajnosti skupio neki odbor i odredio načine i
metode sticanja zvanja koje danas služi samo jednoj
svrsi; da budeš dobar kotačić u sistemu porušenih
vrijednosti. Nekolicina njih su odlučili koje knjige trebaš
pročitati i znati napamet da bi dobio diplomu za ovo i
ono. Kada to budete u mogućnosti, vi ćete postati
uvaženi inžinjer svačega, doktor za svašta, znaćete sve
osim kako živjeti punim plućima.
Pogledajte malo sami za sebe, vidjećete da ljudi koji
su ostavili najdublji trag u čovječanstvu, čiji utjecaj seže
i danas u naše živote, nisu imali nikakve diplome po
standardima današnjice. Muhamed, Isus, Buddha,
Sokrat, ovo su četiri najutjecajnije ličnosti u historiji
čovječanstva. Ni-jedan nije imao diplomu, a svaki od
njih je učinio toliko dobra za ljude. Nažalost, učenja
nekih od nabrojanih su iskrivljena i podastrta kao is-

tinita, s ciljem odjeljivanja i veličanja razlika. To rade
današnje diplome. Nisam protivnik školovanja, ali jesam
sistema školstva kakav je danas usvojen.
Ljudi se odjeljuju jedni od drugih, cijela planeta je
šarena od grbova i zastava. Svakome svačija najljepša i
pojedini su se toliko poistovjetili sa svojom zastavom,
komadom krpe, da su spremni ubiti čovjeka u ime te
zastave, u ime patriotizma. Da, uzeće vam život u ime
oslikane krpe koju zovu nacionalna zastava.
Zar ne uviđate zlo?
Vi niste svoja zastava, svoja nacija, svoja religija, vi
ste čovjek s potencijalom da postanete ljudsko biće, a ne
da atrofirate u “intelektualnu životinju“ . Čovjeka kojeg
smatrate neprijateljem, jer ima drugačije ocrtanu
zastavu, drugačiju religiju, rođen u drugoj državi, ima
istu krv kao i vi, isto srce, iste želje, istu ljubav za svoju
djecu.
Mi smo svi isti!
Dozvolili smo da nas kolektivno zlo dovede do
kolektivnog ludila. To kolektivno zlo se zove EGO.
“Ljudi su spremni svađati se zbog religije, ratovati i
umrijeti za nju, samo nisu spremni da žive po njenim
pravilima.“
Charles Caleb Colton
KNJIGA O ČOVJEKU
Sve više je uočljiva duhovna i moralna niskost
prožeta linijom slabijeg otpora. Duhovan čovjek je onaj
koji je svjestan sebe, koji je izgradio sebe iz svoje
“unutrašnjosti“ i uzdigao se od onoga što obični čovjek i
dalje cijeni; to su konfliktan život u kojem živi
natjecateljski duh, fokusiran na gomilanje materijalnog i
stalni odaziv glasnom zovu niskih pobuda i strasti.
Izgraditi sebe podrazumijeva rad na sebi. Svakako,
duhovnost kakva se danas proklamiše i sve “neo”
tehnike koje se pokušavaju svrstati pod duhovnost, su
daleko od Puta.
Put je jednostavan u teoriji; preuzeti kontrolu nad
svojim životom.
No, kada teoriju treba primijeniti tu većina zakaže ili
pribjegne nečemu što ne zahtijeva napor bilo koje vrste.
Teorija u praksi zvuči potpuno drugačije, objedinjuje se
raznim pravcima, tu su razni skupovi već provjerenih i
drevnih tehnika. Tu su neka drevna učenja koja nam
ukazuju ispravne pravce, tu su neki veliki učitelji koji su
iza sebe ostavili stvarno veliki dio knjiga i uputa. Bili su
to učitelji iz mnogih, različitih pravaca, ali koji su
drugačijim pristupom pokušavali dostići isti cilj.
Uglavnom, teorija je lakši dio, međutim, svaki put koji
odaberete po-drazumijeva određena odricanja. Tu nastaje
problem kod neosvještenog čovjeka, kod čovjeka koji je
navikao na liniju slabijeg otpora. Tada se traže neke
jednostavnije metode. Sve jednostavne metode su
zapravo zasnovane na vjerovanju; u njih se jednostavno
mora vjerovati. No, o ljudskom umu, placebo efektu i
on-ome što vidimo kroz prizmu svojih vjerovanja,
nasuprot onome što zaista jeste, ovdje se ne raspravlja.
Ove “neo“ metode ne podnose nikakva istraživanja niti
rasprave, potrebno je samo vjerovanje. Nije li to zapravo

osnovni element religije? Svaka religija opstaje zbog
vjerovanja u njene elemente. Sve se prihvata bez
preispitivanja. Zbog čega je to pogrešno? Jednostavno,
znanje i dublje razumijevanje je dostupno samo onima
koji imaju hrabrosti preispitati sve čemu su učeni. Nije
potrebno puno da shvatimo da se ovim novim metodama
zapravo naša stara religija zamijenjuje ovom novom,
“neo“ tehnikom. Oni koji su na putu duhovnosti znaju da
je transformacija neophodna. Naše un-utrašnje ustrojstvo
kakvo je bilo, polagano se mora odbaciti i početi živ-jeti
novi život, zasnovan na zahvalnosti i prihvatanju. Ovo
su prvi stepeni onoga koji je na duhovnom putu;
prihvatanje i osjećaj zahvalnosti. No, to nisu stanja koja
se kultivišu ciljano, jer ona sama po sebi nisu cilj.
Šta je onda cilj duhovnosti, ukratko?
Cilj je dostizanje višeg stanja svijesti koje nam daje
dublje uvide i shvatanja, praktično preuzimanje našeg
života u naše ruke, praktično sprovođenje slobodne
volje, a ne življenje nominalne slobodne volje.
Nominalna slobodna volja egzistira kod čovjeka koji
je reaktivan, koji djeluje na vanjske podražaje. Dakle,
logično je da energije teče tamo gdje je fokus, ali, usljed
zaraznosti linije slabijeg otpora ljudi su postali skloni
vjerovanju. Da, vjerovanju u uvođenje novih zakona
Univerzuma, kao što je “zakon privlačenja“ ili pokušaj
da se duhovnost svede na izgovaranje par rečenica kao
što su; “volim te, hvala ti, oprosti mi, žao mi je“ i sl..
Najnoviji hit ovog pravca latentne duhovnosti je “voda u
plavoj boci“. Ovo je, zapravo obična voda, ali mora,
ponavljam; mora biti u plavoj boci. Takođe, koriste se
razne invokacije i prizivanja velikana poput Tesle, u
KNJIGA O ČOVJEKU
svrhu samopromicanja ili većeg broja pristaša na grupne
seanse ovoga i onoga. Moj Bože, kako samo ružno zvuči
ovaj trash, kič i kako god to nazvali, ali nikako
duhovnošću. Svako novo saznanje traži odricanje, traži
žrtvovanje, svaki put koji koristi čovjeku je težak, jer se
tako stiču saznanja, jer se tako čuvaju saznan-ja, jer se
time vrijednuje život. Sve što vas zove, mami, što je
primamljivo je vrlo upitnih moralnih i duhovnih
vrijednosti. Duhovna i moralna niskost polako, ali
sigurno su zaživjele jer su se iskonske vrijednosti
zaboravile. Mi ne mijenjamo sebe izgovarajući par
rečenica bez obzira na njihov sadržaj, to je, nažalost,
vješto osmišljena tehnika koja ima efekt ljepila.
Duhovna i moralna visina je nešto što traje. Koliko bola i
patnje, i rada na sebi su prošle duhovne veličine. Svaki
od njih je ostavio iza sebe učenja koja se moraju ne samo
preuzeti kao životna praksa nego i razumjeti.Ova učenja
su bazirana na unutrašnjoj transformaciji. Većina vas zna
za težinu puta koji su ovi velikani prošli. Nego, da ne
bude sad da opstruiram ovo ili ono; ovdje se ne radi o
pozivu da odustanete od neke nove tehnike, ovdje se radi
o upozorenju da ipak ne očekujete previše od tih tehnika.
Ako želite promijeniti svijet, počnite sa sobom. Vaš
svijet je u vama. Ali, znajte, svoj unutarnji svijet nećete
promijeniti izgovarajući par rečenica i pokušavajući
emocionalno osjetiti njihovo značenje. Mi mislimo da
smo odijeljeni jedni od drugih, da smo odijeljeni od
prirode. Mi to nismo, mi samo mislimo da jesmo i
poenta je da vjeruje-mo onome što mislimo. Nemojte
vjerovati svemu što mislite, jer većina vaših misli su
potekle iz centra ja, iz ega.
Šta je priroda čovjeka? Šta je prirodno uopšte danas?
Još jednom ću se osvrnuti na briljantnog Alana

Wattsa:
“Mnogim ljudima priroda znači ptice, pčele i cvijeće,
odnosno, znači sve što nije umjetno. Ljudi misle, na
primjer, “ovakva zgrada nije prirodna, umjetna je”.
Prirodno stanje ljudskog bića jest da je golo, ali mi
nosimo odjeću i to je umjetno. Mi gradimo kuće. Ima li
ikakve razlike između ljudske kuće i osinjeg gnijezda?
Ili ptičjeg gnijezda? Ustvari nema raz-like. Ali mi
mislimo da je priroda, na neki način, izvan nas, ili barem
da je odijeljena od nas - a nije! Jabuka jabuči, cvijeće
cvjeta, zemlja ljuduje.”
Mi smo priroda. Mi smo jedno.
Prestanimo misliti da smo bolji od prvog do sebe.
Onaj koji misli da je bolji ide toliko daleko da ne shvata
da mu je um pomračen i da bez imalo grižnje savijesti
ubija onog lošijeg.
Kakav to bolji ubija uopšte? Bolji u ubijanju, u
čemu?
KNJIGA O ČOVJEKU
EPILOG
O neminovnosti, o smrti
Za čovjeka sve završava zadnjim izdahom. U stalnoj
potrazi koja čovjeka mami, svako sebi nađe
odgovarajuću filo-zofiju i uvjerenje te se toga drži.
Mnogo različitih ljudi, mnogo različitih uvjerenja. No,
možemo sa sig-urnošću reći da sva služe da se umiri
nemir i strah od onoga što dolazi; ne boljeg sutra, već
onoga što definitivno dolazi; smrti. Neki je se toliko
plaše da njeno ime ne izgovaraju uopšte. Neki se plaše
manje, a neki tvrde da se uopšte ne plaše, to znaju samo
oni i njihova samoća satkana od crnih misli i tvrdih,
teško probavljivih nemira. U biti, nemoguće je plaštiti se
smrti, jer ne znamo sa sigurnošću šta ona jeste, stoga se
plašimo nepoznatog, ne same smrti. O smrti znamo samo
to da nakon nje više niste ovdje i to izaziva dubok strah.
Ljudi su oduvijek žarko željeli doznati što se nalazi “s
druge strane života”.
Ali, šta ako nema “druge strane”?
Možda smrt nije potpuna, već samo relativna
promjena. Naposljetku, svi mi svaki dan umiremo, a
trenutak poznat kao smrt zapravo je nastavak toga
procesa. Smrt je proces koji traje cijelog života; čim se
rodiš počinješ umirati. I, ako već ima smrti s ove strane
života, onda bi trebalo biti života s one strane smrti, jer
svaka medalja ima dvije strane. Dakle, osim one strane
medalje koja utjeruje strah u kosti, ima još jedna. Prije
nego pređemo na tu drugu stranu, istakao bih da većina
nas zaboravlja svoju krhkost dok čini zlo drugome,

zaboravlja na ono što slijedi, a toje smrt svima koji su
živi. Dakle, kad bi se samo sa smrću odnosili kao s
nečim što je naše vlastito, što nas neće zasigurno
mimoići I kad ne bi to tako olako zaboravljali, manje bi
zla činili. Nego, znate li ko se zapravo plaši smrti? Ego!
On zna da je njegovo vrijeme ograničeno I stoga nas
navodi na utrku za materijalnim, na ideje o nama kao
najboljima, na ideje o nama kao uvrijeđenima, a sve
kako bi sam taj plašljivi ego zaboravio vlastitu smrt. O,
smrti divna, neki će reći. O, smrti grozna, reči če drugi.
O, smrti pravedna, reći će oni koji su je prihvatili za
vrijeme života. Evo, možda I sam život jeste jedna
platforma na kojoj se treniramo prihvatiti smrt.
Postoji i drugo gledanje na smrt:
Istina je zaista da se nama sama smrt dešava svakog
dana. Recimo da sada imate 30 godina. Evo, danas više
niste ona osoba koja ste bili kao dijete, kad vam je bilo
devet ili deset godina. Tijelo se potpuno izmijenilo i više
nije nimalo nalik tijelu toga desetogodišnjaka. Sve
molekule u vašim stanicama su se potpuno promijenile
isto kao I vaš um. Jasno je da više ne razmišljate kao
dijete. Desetogodišnjak koji ste nekad bili danas je
zapravo mrtav. Dok vam je bilo deset godina, za vas je
bio mrtav dvogodišnjak koji ste nekad bili. Jedini razlog
zbog kojega se život čini neprekidnim jesu sjećanja i
želje koje vas vežu za prošlost, no i one se neprestano
mijenjaju. S obzirom da je sve podložno promjeni, tako
se I vaš um, kao i tijelo, neprestano mijenja jer ga
ispunjavaju prolazne misli i emocije. Kad postanete
svjesni sebe, bez vezanosti za određenu dob, otkrili ste
KNJIGA O ČOVJEKU
tajanstvenog, unutarnjeg promatrača koji nije prolazan.
Samo se nepristrana svijest može smatrati promatračem -
ona ostaje ista dok se sve drugo mijenja. Svjedok ili
promatrač iskustva jest jastvo ko-jemu se događaju sva
iskustva. To je ta svijest koja je svjesna mislioca dok
misli misao. Ona je u svima ista, ovisno o stepenu
spoznaje od čovjeka do čovjeka. Ona je vječna, nema
godina, religije, rasne niti klasne pripadnosti. Ta svijest
jeste istinski vi. To ne umire, to preživi fizičku smrt. No,
dok smo kod fizičkog tijela; postoji biološka pojava koja
podupire cijelu zamisao potpune povezanosti smrti i
života. Ta se pojava naziva apoptoza i ovo je pojava koja
potpuno mijenja poimanje života i smrti. “Svaka stanica
ima svoje vrijeme življenja i vrijeme umiranja.”
Apoptoza je programirana smrt stanice, iako toga nismo
svjesni, svi mi svaki dan umiremo prema rasporedu kako
bismo ostali živi. Stanice umi-ru zato što to žele. Stanica
pažljivo prelazi proces rađanja unatrag: smanjuje se,
uništava svoje osnovne bjelančevine i na kraju rastavlja
vlastitu DNK. Na površini membrane pojavljuju se
mjehurići, jer stanica otvara vrata vanjskom svijetu kako
bi izbacila sve životno važne spojeve, nakon čega je
progutaju leukociti jednako kao što gutaju i strane
mikrobe. Po završetku toga procesa stanica nestaje bez
traga. No, mističan dio tek slijedi. Apoptoza nije način
uklanjanja bolesnih ili starih stanica, kako biste mogli
pomisliti. Taj nam je process omogućio rođenje. Kao
embriji u maternici svi smo prošli primitivne stadije raz-
voja kada smo imali repiće poput punoglavaca, škrge
poput riba, kožicu između prstiju i, što najviše
iznenađuje, previše moždanih stanica. Apoptoza se
pobrinula za te neželjene rudimente - u slučaju mozga,
odgovarajuće živčane veze novorođenčeta nastaju

uklanjanjem suvišnog moždanog tkiva s kojim smo
rođeni. (Neurolozi su se iznenadili otkrivši da je broj
stanica naših mozgova najveći pri rođenju, a potom
milijuni stanica nestaju kako bi viša inteligencija mogla
isplesti svoju finu mrežu veza. Dugo se smatralo da je
nestajanje moždanih stanica patološki pro-ces povezan
sa starenjem. Danas je tu teoriju potrebno preispitati u
cije-losti.) Međutim, apoptoza ne završava u maternici.
Naša se tijela i dalje razvijaju zahvaljujući smrti. Stanice
imunološkog sustava, koje okružuju i gutaju strane
bakterije, okrenule bi se protiv tkiva vlastitoga tijela
kada jedna u drugoj ne bi izazivale smrt, a zatim i sebe
uništile istim otrovima koje koriste protiv uljeza. Kad
god stanica ustanovi da je njezina DNK oštećena i
manjkava, svjesna je da će nauditi tijelu ako proslijedi tu
manjkavost.Srećom, svaka stanica u sebi nosi otrovni
gen poznat kao p53, koji može aktivirati kako bi iza-
zvala vlastitu smrt. Tih nekoliko činjenica jedva da smo
zagrebli po površini. Stručnjaci za anatomiju već odavno
znaju da stanice kože umiru svakih nekoliko dana te da
je stanicama mrežnice, eritrocitima i stanicama želuca
također programiran kratak životni vijek kako bi se
njihova tkiva brzo obnavljala. Svaka umire zbog
jedinstvenog razloga. Stanice kože moraju se ljuštiti
kako bi nam koža ostala meka, dok stan-ice želuca umiru
zbog jakog kemijskog sagorijevanja, odnosno procesa
probave hrane. Tijelo je sposobno potaknuti nastanak
tvari koje održavaju ravnotežu između života i smrti, ali
nauka nije obraćala pažnju na pitanje ko održava tu
ravnotežu. Činjenica da bi svijest mogla biti karika koja
nedostaje dovodi do ot-krovenja i zato se ne priča s
KNJIGA O ČOVJEKU
naučne strane o tome. Mistici su po tom pitanju
preduhitrili nauku jer mnoga mistična učenja govore da
svaki po-jedinac umire u pravom trenutku i unaprijed
zna kada će se to dogoditi. No, volio bih dublje
razmotriti pojam svakidašnjeg umiranja. Ono je iz-bor
koji svi previđaju. Da bih sačuvao osjećaj identiteta,
želim se iz dana u dan vidjeti kao istu osobu. Želim se
svaki dan vidjeti u istom tijelu jer me uznemiruje
pomisao da me moje tijelo neprestano napušta. No, tako
mora biti ako ne želim biti živa mumija. Zahvaljujući
složenom mehanizmu apoptoze, mehanizam smrti pruža
mi novo tijelo. Taj je process dovoljno suptilan da bi
prolazio neopaženo. Još nismo vidjeli dvogodišnjakinju
koja je u trećoj godini odjednom do-bila novo tijelo.
Njezino je tijelo iz dana u dan isto, ali ipak nije. Samo
joj proces neprestanog obnavljanja – dar smrti -
omogućuje držati korak sa svakim stadijem razvoja.
Pravo je čudo da se čovjek zbog tog beskonačnog
preobražavanja osjeća kao ista osoba.” (o apotozi iz:
“Knjiga tajni”, D. Chopra)
Život je zapravo dar smrti. Svakim danom umiremo.
Osoba koja sam bio juče više ne postoji, mrtva je. Na
ćelijskom nivou, ćelije se obnavljaju, a stare umiru i to je
proces koji se dešava u nama.
Još jedno istraživanje o smrti je na mene ostavilo
snažan utisak.
“Naime, kod čovjeka u dobi starosti se oslobađa
jedna viša i još prodorni-ja energija koja ulazi u čovječji
život. Međutim, ta energija se od drugih razlikuje po
tome što je previše intenzivna da bi tijelo moglo da je
zadrži ćelijskom strukturom; na isti način kao što je
energija groma prejaka da bi tijelo jednog drveta moglo
da je zadrži, tako da ono, kada je pogođeno, odmah

počinje da gori i raspada se. Ova posljednja kosmička
energija je takve vrste da prilikom njenog pojavljivanja
čovjekovo ćelijsko tijelo odmah biva odvojeno od
svakog u njemu postojećeg životnog potencija-la,
ostajući prepušteno rastvaranju. Taj fenomen se čovjeku
pojavljuje u vidu smrti. U negativnom smislu, ta najviša
energija uništava čovjekovo fizičko ili organsko tijelo.
Ali šta je njeno dejstvo u pozitivnom smislu?
Možemo reći da ona uspostavlja vezu između smrti i
začeća. To znači da je takve prirode da djeluje izvan
našeg vremena. Kroz nju biva konačni zbir ili pečat bića
neke individue vraćen u više sfere našeg shvatanja. Kako
je to moguće? Naš osjećaj za vreme proističe iz
fiziološkog razvoja tijela, kao što naš osjećaj za toplotu
određuje temperatura krvi. Ćelijsko tijelo je i naš sat i
naš termometar. Udarac koji ga uništava istovremeno nas
oslobađa i temperature i vremena. U trenutku smrti
ulazi-mo u bezvremenost ili vječnost.
Iz tog trenutka bezvremenosti, iz tog sudelovanja u
vječnosti, sve tačke u vremenu su na isti način dostupne.
Ili, bolje rečeno, one nisu povezane vremenom, već
intenzitetom energije koja ih oživljava.
Dvije tačke u normalnom ciklusu ljudskog života
bivaju nadahnute božanskom energijom, najsnažnijom
energijom koju poznajemo. Bog sam daje i oduzima
život. Smrt i začeće su povezani sa one strane vremena
božanskim intenzitetom sudjelujuće energije. Kao što su
dva magneta povezana svojim zajedničkim
magnetizmom, tako su smrt, začeće i Bog povezani sa
KNJIGA O ČOVJEKU
one strane vremena zajedničkom silom. Energija smrti
redukuje cjelokupan čovjekov život, proizvod svih
njegov-ih dana na nevidljivu kvintesenciju, isto kao što i
destilacija desetine hiljada cvjetova može biti
redukovana na jednu jedinu kap parfemske esencije. I
baš kao što taj parfem ima moć da prodre kroz pukotinu
u vratima, na način koji bi bio nezamisliv za cvjetove u
njihovom prvobit-nom obliku, tako izgleda da je kroz
smrt destilovana čovjekova esencija u stanju da prodre
kroz vrijeme na jedan način koji je, sa stanovišta ljud-
skog tijela, potpuno nepojmljiv. Periodi od 76 godina,
jednog mjeseca i četrdeset minuta su oni koje je ljudski
mehanizam predodređen da prođe, isto kao što je isti
mehanizam predodređen da proživi 10 mjeseci u
majčinoj utrobi, 7 godina detinjstva i 70 godina fizičke
zrelosti. Drugačije izraženo, ti periodi označavaju
vrijeme koje je potrebno prvo-bitnom impulsu jednog
individualnog života, kvantum energije koji je višim
zakonima dodijeljen svakom ljudskom atomu kako bi
prevazišao različite otpore koji su postavljeni kroz ta tri
medijuma – isto kao što metak ispaljen iz puške prodire
kroz drvo drugačijom brzinom nego kroz vodu ili kroz
vazduh. Svijet organskog života u kome čovjekovo
fizičko tijelo provodi 76 godi-na dovoljno je poznat.
Njegova glavna karakteristika je ćelijska struktura, a
procesi bivaju određeni životnim vijekom i brzinom
reagovanja ćelija.
Svaka veća brzina koja premašuje brzinu vremena,
više ne može biti zadržana u ćelijskom tijelu. Životni
vijek i brzina reakcije ćelija su za to suviše spori. Kada,
dakle, čovjekova putanja sa one strane začeća doživi
rastuće ubrazanje, onda to mora da se dogodi u svijetu
koji je finiji od svijeta ćelijskih organizama. Taj svijet je

svijet molekularnih jedinica.“ (iz: Teorija vječnog
života”, Rodney Collin)
***
Stoga, pozivam čovjeka da živi i pusti druge živjeti.
Bitnost pitanja: “Ima li života poslije smrti?“ je ipak, po
meni, iza pitanja:
“Ima li uopšte života prije smrti?“
Dakle, sada i ovdje. To je pitanje koje mora biti
prioritet, pitanje života i njegovog kvaliteta koji nam
naše iluzorno ja ili ego neumoljivo uništava.
Na kraju ove knjige imam molbu za vas koji ste
izdržali do kraja. Stanite pred ogledalo i predstavite se
samima sebi: bez imena i prezimena, bez titule, diplome,
godina, spola, nacionalne pripadnosti, religijske pripad-
nosti. Kada stanete pred ogledalo, pogledajte dobro i
vidjećete da ničega od nabrojanih obilježja nema u
odrazu, tamo ste samo vi. Sve to se nalazi unutar vas, u
vašem umu. Zar ne vidite da su ljudi koji ubijaju druge,
u ime razlika, marionete uma, ega. Um treba biti u službi
nama, a ne mi njemu.
Ima li ikakvog smisla u ime misli ubiti nekoga?
Kraj
KNJIGA O ČOVJEKU
POJMOVNIK:
- Ja jesam: Aludira na egzistencijalističku izjavu,

proklamisanje posto-janja. Odnosi se na svjesnot
postojanja, potpunog bivanja, egzistenciju u svakom
smislu. Aludira još na bivanje svjesnim svoje suštine, ne
samo tijela. Pažnja od Ja je pažnja ili fokus na sada i
ovdje, dok pažnja od Jesam je fokus ili pažnja na sebe,
dakle, svjestan bivanja sebe i okoline.
Ovdje se još misli i na dovoljnost samo bivanja,
odbacuje se želja sa postajanjem, dovoljno je postojanje.
Ovo je životna filozofija koja se često uzi-ma kao
dovoljna u vidu religioznosti, duhovnosti, izjavljuje se
kao invok-acija (Zazivanje božanstva ili drugoga »višega
bića« uoči nekoga čina)
- Sadašnji trenutak: Sadašnji trenutak je jedini
trenutak u kojem ne pos-toji vrijeme. Odnosno, ovaj
termin označava pažnju na sada i ovdje, ne-dopuštanje
mentalnim aktivnostima da nas vode u prošlost ili
budućnost. Mogućnost zadržavanja pažnje na sada kao
jedino mjesto u prostoru i vremenu gdje se život događa.
Nedostatak ovog termina i njegovog prak-ticiranja kao
životne filozofije se očituje zaboravljanjem sebe dok se
biva svjesnim sadašnjeg trenutka.
- Alegorija: Alegorija (grč. drugo govoriti) je način
prenesenog izražavan-ja u kojemu se metaforičko ili
preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj
radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Termin alegorija je

proširio svoje značenje zahvaljujući Alegorezi. Ako se
određeni tekst može tumačiti tako da se značenje
njegovih rečenica u cjelini u svim pojedinosti-ma
svjesno prenosi na posve različit niz pojava o kojima u
tekstu samom nema spomena, a upravo u tom
prenesenom značenju vidi se pravi smis-ao teksta, onda
alegorija dobiva mnogo šire značenje od metafore, a to
novo značenje dovodi je u blizinu pojmova simbola i
parabole. Alegori-jom i simbolom označava se nešto čiji
smisao ne leži u njegovoj pojavno-sti, njegovom obliku,
odnosno njegovim riječima, nego u značenju koje se
nalazi izvan njega. "Umjesto onoga što se zapravo misli
reći kazuje se nešto drugo, nešto opipljivije, ali tako da
se ipak može razumijeti što je to drugo." (Gadamer)
Izvor Wikipedia
- parabola: (grč.). 1. Od značenja usporedbe,
pojam se razvio u knjiž. vrstu, priču koja iznosi neku
pouku prenesena značenja
- formativan: u knjizi se odnosi na formativni um.
(lat. formativus)koji daje ilistvara oblik, uobličavajući
- filantrop: Filantropija (grč. philanthrōpía, od
phílos ‚prijatelj‘ i ánthrō-pos ‚čovjek‘) ili
čov(j)ekoljublje dobra je volja da se pomogne bližnjem
svome. Dok se nekada pod filantropijom
podrazumijevao religiozni zaht-jev i vrlina, danas se
podrazumijeva aktivan napor da se promoviše ljud-ska
dobrobit.
KNJIGA O ČOVJEKU
Osoba koja aktivno djeluje u skladu s takvim
usmjerenjem naziva se filan-trop ili čov(j)ekoljubac
(zastarjelo: čov/j/ekoljub), žena filantropkinja ili
čov(j)ekoljupka. Pojam suprotnog značenja je
mizantropija (mržnja pre-ma ljudima, čovjekomržnja).
- egzistencijalizam: je filozofski pravac koji se
bavi problemom ljudske eg-zistencije. Temeljna teza
egzistencijalista jeste „Egzistencija prethodi es-enciji“.
U središtu zanimanja egzistencijalne filozofije nalazi se:
čovjek, po-jedinac, njegova sloboda, njegovo
samoostvarenje. Ocem egzistencijalne filozofije smatra
se danski filozof 19. vijeka Søren Kierkegaard. Daljnji
su poticaji došli od Nietzschea, Bergsona, Diltheya,
Husserla, Schelera. Osim filozofije problemima
egizstencijalizma bavi se i književnost, tako da imamo
nekoliko književnih remek djela koja su podstaknuta
egzis-tencijalističkom filozofijom, kao što je roman
argentinskog pisca Ernesta Sabata „O junacima i
grobovima“. Kao pisci književnih dijela su se okušali i
sami filozofi egzistencijalizma poput Sartrea i Camusa
što je rezultovalo novim književnim djelima kao što su
Mučnina i Stranac.
Ključnim djelom egzistencijalističke filozofije
smatra se „Bitak i vrijeme“ Martin Heideggera.U
egzistencijaliste se još ubrajaju: Karl Jaspers, Fjodor
Mihajlovič Dostojevski i Franc Kafka
- svijest: Svijest je sposobnost razmišljanja i
rasuđivanja o svijetu koji nas okružuje. Svijest je
najmlađa (u filogenetskom smislu), nasloženija i iskl-
jučivo ljudska psihička funkcija, koja se različito

definira: svijest obuhvata sve ono što postoji u danom
trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline
kao i svjesnost i spoznaja postojanju vlastite svijesti (ja).
Drugi definišu svijest kao sveukupnost psihičkog
doživljavanja.
Neurolozi razlikuju budnost kao kvantitativnu
svijest, svijest u čistom ob-liku bez ikakva sadržaja, koja
se može vidjeti kod novorođenčadi prvih dana po
rođenju, i orijentaciju (prema sebi, drugima, u vremenu i
pros-toru). Svijest omogućava funkcioniranje ostalih
psihičkih funkcija, jer poremećaji svijesti neminovno
dovode do oštećenja drugih psihičkih funkcija.
Wikipedia
- Razlika između svijesti i svjesnosti: Zamislite
sklupturu psa koji gle-da u određenom pravcu, on gleda
u nešto, uši su mu naćuljene, svjestan je nečega, možda
gleda u pticu ili mačku, njegova čula su fokusirana na
objekt kojeg je svjestan, to je pažnja na nešto, to je
svjesnost. Svijest se odnosi na bivanje svjesnim kako
okoline tako i sebe u okolini i okoline u sebi. Svjesnost
je linearna, kreće se od jedne tačke ka drugoj u obliku
pažnje. Svijest se širi poput valova koje su posljedica
kamenčića na mirnoj vodi. Svijest je svjesnost o sebi.
- arhaičan: koji ne potiče iz starog vremena, nego

je samo napravljen, napisan ili podešen prema ukusu ili
u duhu starog vremena, starinski, zastario.
KNJIGA O ČOVJEKU
- pseudo (grč.)- lažno-, krivo-, nazovi-, izmišljen,
patvoren.
- Ego: na latinskom znači Ja. Od ove riječi nastale
su druge kao Egoizam koja nosi značenje sebičnost,
samoživost, samoljublje ili Egoista koja nosi značenje
sebičnjak, samoživac; egoističan je onaj čovjek koji se u
životu rukovodi samo sopstvenom korišću.
Egocentričnost je posmatranje svega iz svoje
perspektive, poimajući sebe kao centar svijeta i
univerzuma, osobina da se sve stvari određuju isključi-
vo u odnosu prema sebi.
U duhovnoj praksi je Ego naše iluzorno ja s kojim
smo se poistovijetili i mi mislimo da smo sve ono što naš
ego nama nameće kao misao; misao o sebi kao većem,
boljem, jačem, snažnijem, važnijem...
- Probuđeni pojedinac: osoba koja je svjesna sebe
u odnosu na vrijeme i okolinu, svjesna iluzornosti razlika
koje se nameću od strane iluzornog Ja/ega, svjestan
prolaznosti života i bitnosti svoje suštine, svjestan man-
jkavosti svjetovnog zla kao utrke za bogatstvom u
materijalnom smislu, svjestan besmisla koje vlada kroz
euforiju za sportskim dostignućima, ratnim podvizima i
svim vidovima nadmetanja.
- noumen; U Kantovoj dualističkoj filozofiji “stvar
po sebi” koja se tobože ne može spoznati i primiti
osjetima nego samo razumom zamisliti; dija-lektički
materijalizam uči da postoje samo stvari koje na
određenom is-torijskom stepenu nisu poznate, ali koje će

se spoznati sa razvojem nauke; suprotno: fenomen (grč.)
- natčovjek (pojam koji je postavio Nietzche)
Heidegger opisuje Nietzche-ovog čovjeka kao velikana,
čovjeka koga je priroda izgradila u velikom stilu. To je
čovjek koji rasprostire svoju volju nad svojim životom,
koji odbacuje sve nevažnosti, pa makar to bile i
najljepše, najbožanskije stvari svijeta. On je hladniji,
tvrđi, bez straha od mnijenja. Postavljanjem pitanja o
čovjeku za Nietzchea nije bitno kao pokušaj davanja
odgovora na enig-mu ljudskog bivstvovanja, nego
važnost ima u cjelini problema transfor-macije
zapadnoevropske kulture koja se toliko udaljila od
instikata život da je postala prijetnja životnosti uopće.
KNJIGA O ČOVJEKU
Osobe čiji je rad na mene ostavio uticaj:

G.I. Gurdjieff (Georgij Ivanovič Gurdijev)1877. -
1949., armensko-grč-ki mistik i filozof koji je obilježio
početak nove duhovne ere Zapada. Proputovao je Istok
naširoko i poprijeko u potrazi za pravim, tajnim
ezoternim znanjem i među njegovim najvećim
postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir
Sarmong na dalekim obroncima Tibeta o čijem
unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Sva svoja
putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa
izuzetnim ljudima" prema ko-joj je snimljen i film.
Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u prouča-
vanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi
rasvijetlili mnoge ta-jne, među njima i o "objektivnoj
umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih
koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta
prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka
ezoternih učenja.
Gurdjieff je stvorio "sistem četvrtog puta" duhovnog
učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva"
yogija, fakira i monaha.
P. D. Ouspensky (Pjotr Demjanovič Uspenski,
1878-1947, je bio ruski filozof koji se bavio apstraktnim
matematičkim i metafizičkim teorijama. U Moskvi 1915.
susreće Georgija Ivanoviča Gurđijeva i od tada se usm-
jerava na studiranje metoda razvoja čovjekove svijesti.
Poznata djela su mu još: Tertium Organum
Novi model univerzuma, U potrazi za čudesnim:

Fragmenti nepoznatog učenja, Četvrti put
Friedrich Wilhelm Nietzsche (Fridrih Vilhelm
Niče)1844 — 1900, ra-dikalni njemački filozof-pjesnik,
jedan od najvećih modernih mislilaca i jedan od
najžešćih kritičara zapadne kulture i hrišćanstva. Filolog,
filozof i pjesnik.
Nisargadatta Maharaj (rođen kao Maruti
Shivrampant Kambli), 1897. -1981.) indijski hinduistički
učitelj i filozof. Objavljena je njegova knjiga razgovora
Ja sam to.
Eckhart Tolle (Ekhart Tole) rođ. 16. februar 1948)
je kanadski pisac njemačkog porijekla. Autor je
bestselera Moć sadašnjeg trenutka i Nova zemlja. U
2008, Njujork Tajmsa ga je nazvao „najpopularnijim
duhovnim autorom nacije“.
Osho Rajneesh (1931. - 1990) bio je indijski mistik,
guru i spiritualni učitelj koji je kreirao duhovnu praksu
dinamičke meditacije. Od njegovog najranijeg
djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh. Nakon što je
doživ-io prosvjetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini,
Osho završava studije filozofije, doktorira 1956. Osho
1974. otvara ašram u Puni koji postaje Meka za moderne
tragaoce za Istinom. Sljedbenici počinju da ga zovu
Bhagwan - Blaženi. Iza sebe je ostavio stotine pisanih
knjiga.
KNJIGA O ČOVJEKU
Jiddu Krishnamurti (Džidu Krišnamurti), 1895 -
1986) je bio poznati in-dijski filozof i pisac. Govorio je o
duhovnosti, meditaciji, ljudskim odno-sima i pozitivnoj
promjeni u globalnom društvu. Sa 34 godine je stekao
slavu i status mesije, kada ga je Teozofsko društvo
proglasilo inkarnaci-jom Maitreye Bude. Nagrađen je
mirovnom medaljom UN 1984. godine.
Alan Watts (Alan Vots), 1915.- 1973., jedan je od
najuglednijih tumača istočnjačke misli na Zapadu koji
nije bio samo marljiv učenjak već i slo-bodan i spontan
duh.U knjizi " Što je zen/Što je tao " iznosi rezultate svo-
jih dugogodišnjih istraživanja. Njegova su objašnjenja
ključnih termina i ideja tao-a i zena vrlo živopisna.
Deepak Chopra (Dipak Čopra), rođ. 1947., doktor,
duhovni učitelj, pisac koji je medicini pridružio duhovna
učenja. New York Times ga je progla-sio kontroverznim
guruom 21. vijeka. Napisao je više od pedeset knjiga
koje su prevedene na više od trideset pet jezikaiz oblasti
duhovnosti i popularne nauke.
Rodney Collin (Rodni Kolin), 1909 -1956, bio je
britanski pisac u oblasti spiritualnog razvoja. Bio je
jedan od najpoznatijih učenika P.D. Uspensk-og, a preko
njega i G.I. Gurđijeva.
Herman Hesse (Herman Hese) 1877-1962.,
njemački pisac, dobitnik No-belove nagrade za
književnost 1946. godine. Pisao je lirske pesme, novele i
romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u
proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne
mudrosti. U Heseovim djelima jasno je uočljivo njegovo

zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mis-tične teme i
veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova
najpoznatija dela su Stepski vuk, Sidarta, Igra staklenih
perli.
Immanuel Kant (Imanuel Kant) 1724. – 1804.,
njemački filozof i geograf. Tvrdi da znanje stičemo i
iskustvom i razumijevanjem. Kant je imao velik utjecaj
na romantičke i idealističke filozofe devetnaestog
stoljeća, njegov je rad bio polazna tačka za Hegela.
Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga Kritika čistog uma,
objavljeno 1781. Svoj način razmišljanja Kant je na-
zivao kritikom, a ne filozofijom.
Jean-Paul Charles Aymard Sartre (Žan Pol
Sartr), 1905. - 1980., francus-ki filozof, romanopisac,
esejist, dramaturg, scenarist i kritičar. Sartreu je 1964.
dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, no odbio
ju je primiti iz moralnih razloga. Konflikt između
opresivnog, duhovno uništavajućeg konformizma i
autentičnog bivanja postao je glavnom temom Sartreovih
djela, pa i njegovoga filozofskog spisa Bitak i ništavilo.
Uvod u Sartreovu filozofiju njegov je spis
Egzistencijalizam je humanizam.
KNJIGA O ČOVJEKU
ŠKOLA ZA DUŠU
Lični i duhovni razvoj
REIKI ŠKOLA
PROGRAMI MEDITACIJE I JOGE
INDIVIDUALNI PROGRAMI (rad s terapeutom)
www. skolazadusu. com
email:skolazadusu@hotmail. com
FB stranica: Škola za dušu

Knjiga o Covjeku Autor Nedzad Dzakulic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Knjiga o Covjeku Autor Nedzad Dzakulic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KNJIGA O ČOVJEKU

Urednik: Azra Pleše-Džakulić

Dizajn naslovnice: Nedžad Džakulić

“Poruka ove knjige je da opstanak naše vrste zavisi

“Neko je odavno zabrljao u evoluciji čovjeka,

-O vremenu, čudnom vremenu

UVODNA RIJEČ AUTORA

Današnji čovjek ne može da ostane ravnodušan sve

Za čovjeka sve počinje prvim udahom.

svojim vjerovanjem se ne smiju potirati tuđa, ili se

stvaranja čovjeka, ukoliko se ona čita bez teoloških

Učenik simboliše običnog čovjeka dok mudrac

Na kraju knjige imate adresu i pozivam vas da mi se

ti ćutiš? Svi znamo za slučaj sa Francuskom, a prije toga

Svima koje potraga za čudesnim neumoljivo zove,

Ne vjerujem nijednoj vladi jer je štiti oružje, a ne

No, ne tražite odgovor u knjigama “učenjaka” i svih

Eto, svi znaju da su negdje, na nekom mjestu, ali

zakona, njegovo samo ime garantuje da je moguće da

zapravo analogije iz stvarnog života koje možemo uzeti

se javno bunili protiv organiziranih religija i

Slučajnost? Zar nismo rekli da ne postoji slučajnost.

jako posjećena jer su religijska turistička središta.

Vrijeme u kojem živimo je pravo vrijeme i njemu

zakon direktni božanski impuls. Pa dajte, zar bi zaista s

Uspomene jesu to - uspomene, ali kao takve, one

Dok vi, veliki i samoprozvani ratnici, izvijate visoko

vas su dobili i mali čin, sukladan vašim kapacitetima i

“Ti palome zadaješ još jedan udarac, onaj poslednji.

Svaki rat je prožet krajem.

A kako rat počinje? Uvijek tiho i podmuklo, možda

hladnije od najhladnijeg vrijeme. A kad dođe smjena,

odgovore. Eli se malo uplašio, ali ga je učiteljica

Da li dušom kao skupom uvjerenja ili zaista dušom,

O onome što se ne cijeni; o životu, o čovjeku, o

Polako, barem u nekim krajevima svijeta, smo počeli

spriječiti da izađu vani. To je onda jedna vrsta

Ego je naše iluzorno ja, naš misaoni proces koji se

Jednostavno, predstavite se sebi samima bez vanjskih

napadamo i da se branimo onda i kad za tim nema

da postoji neki drugačiji način. Stoga je potrebno svjesno

Jedno od velikih pitanja koje sebi trebamo postaviti

Obzirom na život i njegov tok, s pravom treba

“slobodnu volju”, biti potisnuta, ukoliko ne budem

Kada ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio

Nakon ove digresije, vratićemo se unutarnjem stanju

sadašnjem trenutku, ali vaše žaljenje za prošlošću može.

održimo pozitivnima. To je proces koji se učestalo

strah ima negativno postojanje. Sam po sebi ne postoji

Odlična i poučna priča. Uznemiravajući poklon

Ako ti problem zakuca na vrata, a ti pošalješ nekog

ugroženima od bilo koje kritičke misli. Takvi zaobilaze

je jako pogrešno. Pored toga što su naše potrebe ili

“Ljudi putuju pa se dive visovima planina,

Mnogo se odmaklo od ideje ove filozofije, u čijim

koristi od organskog života na Zemlji. Moguće je. I

Ogovaranje u pozadini ima identifikaciju i

Kako je moguće da čovjek uopšte može pomisliti da

koje se polako pripremaju za svoju smrt, svako na svoj

emocijom, što će reći da više emocija nije reakcija na

temelj stvaranja, Zakon sedmerostrukosti, sedam tonova

“Zar je zapravo, uopšte, moguće da je nema?”

koje je masa prihvatila ostaju najduže smatrane istinama