KORČULA, otok u južnom Jadranu, poznat po mnogobrojnim utvrdama čiji su vlasnici bili

lokalni velikaši. Nalaze se u gotovo svim otočkim naseljima, osim u Pupinatu, Račišću i gradu
Korčuli. Najbrojniji su u Blatu, gdje ih se nalazi čak 18. U njima su prvotno živjeli isključivo
njihovi vlasnici, međutim, zbog sve češćih osmanskih napada na prijelazu iz XV. u XVI. st. u
njih se useljava i lokalno stanovništvo koje nije imalo oružje za obranu naselja. Neke od
obitelji koje se spominju su: Kršinić, Nobilo, Jurjević-Šokalo, Španić, Petković, Curać, Jakas
i Fabris.

Sveukupno ih ima 40, a imena su dobili po vlasnicima koji su se kroz povijest često mijenjali.
Imaju dvije zajedničke karakteristike: kvadratnog su oblika (dimenzije 6x6 m) i građeni su na
dva kata. U prizemlju se nalazi konoba koja je služila za skladištenje težeg tereta, a ispod
prizemlja se nalazi cisterna za vodu. Prizemlje je obično presvođeno kamenim svodom ili
drvenim gredama. U bočnom zidu nalazi se rupa sa stepenicama koje vode na prvi kat koji je
uglavnom služio kao dnevni boravak. Prvi se kat sastojao uglavnom od samo jedne prostorije,
rjeđe više njih. Na drugom katu nalazilo se ognjište, a iznad njega krov, rijetko kameni svod s
obrambenim kruništem. Svaki od katova imao je namještaj: umivaonik i ormare s policama
koji su služili za spremanje posuđa i namirnica. Uz vrata i prozore nalazile su se puškarnice
koje su danas zatvorene. Kod nekih kaštela postoje natpisi i ukrasi koji sadrže podatke o
vlasnicima kaštela; obično su to bile najbogatije obitelji, dok su oni manje bogati od ukrasa
imali vijenac iznad nadstrešnice te zupce konzola.

Neki kašteli su se tijekom godina adaptirali; na taj su način sagrađene nove prostorije koje
inače ne postoje u običnim kaštelima (predvorje). Osim novih prostorija, u sklopu pojedinih
kaštela sagrađene su i nove zgrade namijenjene zadovoljavanju različitih gospodarskih
potreba. Takvi kašteli su obično smješteni na stijenama uz more te su izgledom potpuno
stopljeni s okolinom. Najsačuvaniji primjerak takvog kaštela je onaj obitelji Arneri, nastao
između 14. i 16. stoljeća, koji se od ostalih kaštela razlikuje tlocrtnom osnovom (pravokutna
umjesto kvadratne) i materijalom izrade stubišta; stubište koje vodi iz prizemlja na prvi kat je
kameno, a s prvog na drugi drveno. U prizemlju se nalaze dvije prostorije i hodnik, a na
prvom se katu također nalaze dvije prostorije, od kojih jedna ima izlaz na mali balkon.
Zapadni zid ima kameno pilo pravokutnog oblika, ukrašeno proliferacijama. Stubište koje
vodi na drugi kat osvijetljeno je prostorijom u međukatu. Na drugom se katu nalaze prozori i
nadprozornici koji su profilirani. Iznad drugog kata nalazi se krov na čijim se rubovima nalaze
četiri skulpture koje predstavljaju alegoriju četiriju godišnjih doba.
U sklopu sjevernog dijela kaštela nalazi se više zgrada međusobno odijeljenih zidom koje su
služile za različite gospodarske namjene. Nažalost, one su slabo očuvane, zbog čega je teško
zaključiti kojoj je točno gospodarskoj grani pripadala svaka od navedenih zgrada.

LITERATURA: Marinko Gjivoje, Kašteli otoka Korčule, Zbornik otoka Korčule 2 (1972);
Tomislav Nadilo, Barokna arhitektura u Blatu na Korčuli (završni rad, mentor: prof. dr. sc.
Ivana Prijatelj Pavičić), Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest
umjetnosti, Split, 2019.