Katedra za zdravstvenu psihologiju

Psihologija rada i ergonomija

UMOR
O umoru općenito

Umor (engl. fatigue) je svakodnevna pojava. Svaki čovjek ima iskustvo umora i točno
zna reći kada osjeća umor, no, kada bismo ljude upitali što zapravo osjećaju kada su umorni,
vjerojatno bismo ustanovili da oni nisu u stanju dati neke konkretne podatke, osim onog
osnovnog da se "osjećaju umorno". Naime, i iz vlastitog iskustva možemo reći da se kvaliteta
umora razlikuje od situacije do situacije: jednom su to lokalni bolovi u mišićima, drugi puta
smo gladni ili nemamo apetita, treći puta smo pospani ili nas muči nesanica… Dapače,
možemo čak reći da iako se uz umor prvenstveno vezuje neugodna emocija, ima i ugodnih
umora. Oni se najvjerojatnije javljaju nakon uspješno obavljenog posla koji nam je bio jako
važan, bilo intelektualnog ili tjelesnog, nakon obavljenog fitnessa, treninga.
Iako se umor intenzivno ispituje, mi i danas ne možemo reći točno što je to umor. Neki
simptomi koji se u svakodnevnom životu pojavljuju u svezi s umorom, nisu sigurni simptomi
koji bi vrijedili za sve situacije.
Neka su faktorsko analitička istraživanja pokazala da se doživljaj umora sastoji od tri
osnovne komponente, a to su:

 doživljaj tjelesne umornosti odnosno iscrpljenosti,

 doživljaj smanjene motivacije i koncentracije na zadatak,
 niz tjelesnih boljki.

Osim toga, mnogi danas smatraju da ono što nazivamo umorom uopće nije neki
jedinstveni fenomen, nego da vjerojatno postoji više varijeteta umora. U stvari, radi se o
mnoštvu različitih više ili manje međusobno povezanih pojava koje variraju prema vrsti rada,
prema prilikama u kojima se radi i prema osobinama onoga koji radi.

U praksi se najčešće radi o istim ili sličnim simptomima, ali potpuno je opravdano
pretpostaviti da vrsta, trajanje i intenzitet rada, prilike u kojima se radi i karakteristike samog
umornog čovjeka imaju važnu ulogu u vrsti doživljaja umora. Ako se samo prisjetimo razlike
između tjelesnog i intelektualnog (mentalnog) umora, možemo i sami reći da je tu razlika
velika, i da se nakon tjelesnog umora dobro spava, a nakon intelektualnog ne, i da nam često
da bi se odmorili od intelektualnog umora dobro dođe neka tjelesna aktivnost.
Što se uvjeta rada tiče, fizikalna mikroklima i socijalna klima također imaju utjecaja na
naš doživljaj umora: poznati primjer jest natjecanje sportaša bez prisutnosti i uz prisutnost
publike.
Što se osobina same osobe tiče, od određene važnosti mogu biti spol, dob, zdravstveno
stanje, stupanj treniranosti, razina sposobnosti i razina motivacije. Ako uzmemo za primjer
vožnju automobilom, osoba koja je početnik će se osjećati intelektualno i emocionalno
iscrpljenom nakon jednog školskog sata vožnje, a iskusnom vozaču vožnja može predstavljati
relaksaciju.

1
Vrste umora

Kroemer i Grandjean čak smatraju da bi trebalo razlikovati mišićni umor od općeg umora,
jer se u prvom slučaju radi o fenomenu koji izaziva bol u preopterećenim mišićima, pa je u
njima i lokaliziran, dok je opći umor difuzni osjećaj popraćen bezvoljnošću i nemotiviranošću
za bilo koju vrstu aktivnosti. Ove dvije vrste umora uzrokovane su različitim fiziološkim
procesima, pa ih treba tako i razmatrati.
Sasvim sigurno je umor, kao i glad ili žeđ, zaštitni mehanizam organizma koji nas
sprječava da dođemo u stanje preopterećenosti i daje vremena rekuperativnim procesima da
se organizam oporavi.

Osim navedenih, možemo razlikovati još neke vrste umora:

 Mišićni umor.
 Umor očiju, nastaje opterećenjem vidnog sustava.
 Opći tjelesni umor, posljedica je preopterećenja organizma tjelesnim radom.
 Mentalni umor, nastaje pri mentalnom ili intelektualnom radu.
 Živčani umor, izaziva ga preopterećenje jednog dijela psihomotoričkog sustava
preciznim, ali često i repetitivnim radom.
 Kronični umor, koji nastaje akumulacijom dugoročnih efekata.
 Cirkadiurni umor, javlja se u dijelu danonoćnog ritma za vrijeme u kojem bi trebao
biti period spavanja.

Klasifikacija različitih tipova umora dijelom se osniva na uzrocima, a dijelom na načinu

na koji se umor manifestira, s naglaskom da su ova dva aspekta međusobno povezana. Ovo se
osobito odnosi na različite osjećaje umora, koji variraju s obzirom na uzrok.

Klasične teorije umora

Već smo spomenuli da je bilo mnogo pokušaja objašnjavanja umora. Te pokušaje i teorije
možemo svrstati u 3 osnovne skupine:

a) teorije intoksikacije
b) teorije ugušenja
c) teorije iscrpljenja

Teorije intoksikacije su najpoznatije: prema tim teorijama umor je posljedica nagomilavanja

otpadnih tvari (toksina), prije svega mliječne kiseline koja se stvara mišićnim radom. U tom je
stanju aktivno tkivo otrovano i smanjeno sposobno za rad, i tek odstranjenjem toksina moći će
ponovno raditi istim intenzitetom.

Teorije ugušenja stavljaju naglasak na opskrbu kisikom. Kao što je poznato, mnogi naporni
tjelesni radovi zahtijevaju velike količine kisika, no organizam može povećavati potrošnju
kisika samo do određene granice nazvane platoom kisika, a koja ovisi o stupnju treniranosti.
Plato kisika iznosi 4-10 puta više od potrošnje u mirovanju. Dakle, ako organizam ne prima
kisik u količini koju neki rad zahtijeva, postepeno dolazi do gušenja aktivnih organa (mišića) i
prestanka njihova funkcioniranja.

Teorije iscrpljenja smatraju da je glavni uzrok umora to što su potrošene prehrambene rezerve
(glikogen) u organizmu. Kao što će se svaka peć ugasiti ako je gorivo potrošeno, tako će i

2
organizam prestati s aktivnošću kada su energetske rezerve, potrebne za mišićni rad,
iscrpljene.

Moderna teorija umora

Sasvim sigurno da se pojave o kojima govore klasične teorije umora zaista i zbivaju u
organizmu u mnogim situacijama tjelesnog rada. No danas je potpuno sigurno da nijedna od
tih teorija ne pogađa ono što je u umoru bitno (pa čak i u sasvim tjelesnom naprezanju), a to je
uloga središnjeg živčanog sustava. Sve te klasične teorije umora lokaliziraju umor periferno,
pretežno u aktivnom organu, i smatraju da su lokalne, prije svega kemijske promjene osnovni
uzrok umora. Doduše, u mnogima od tih teorija se i spominje uloga živčanog sustava, ali su to
uglavnom samo periferne promjene, npr. u stanju umora živčano uzbuđenje ne može prijeći ili
otežano prelazi s jednog neurona na drugi, ili s neurona na mišić.
Evo dokaza koji pobijaju klasične teorije umora:
1. Tijekom intelektualnog rada sinergične promjene u organizmu su jedva vidljive. Sinergične
promjene su one promjene koje se zbivaju radu nekih organa, a služe prilagođavanju
organizma na rad: ubrzanje pulsa, povišenje krvnog tlaka i tjelesne temperature, ubrzanje
disanja itd.
Kada je čovjek umoran nakon intelektualnog rada, u organizmu ne možemo naći
praktički nikakve promjene koje bi govorile u prilog bilo kojoj od klasičnih teorija: količina
mliječne kiseline nije uopće povećana, krv je potpuno normalno zasićena kisikom, a količina
šećera u krvi također je posve normalna. Pa odakle onda umor nakon intelektualnog rada?!
2. Takozvani statični rad ili statični napor, koji se sastoji u održavanju nekog otpora ili tereta
(a ne u izmjeničnoj kontrakciji i dekontrakciji mišića, kao kod dinamičnog rada), vrlo se malo
očituje u sinergičnim promjenama pulsa, disanja, energetske potrošnje i sl., pa prema tome,
samo u maloj mjeri nalazimo u organizmu promjene o kojima govore klasične teorije umora.
Samo za primjer, pri trosatnom sjedenju na stolcu bez naslona energetska potrošnja porasla je
samo za 14%, iako je sjedenje bez naslona mnogo napornije od sjedenja s naslonom. Kada bi
mogli birati da li želimo nekoliko sati stajati na jednom mjestu ili šetati, svaki bi čovjek tih
nekoliko sati radije šetao jer bi ga mirno stajanje vrlo umorilo, iako je ukupna energetska
potrošnja pri mirnom stajanju mnogo manja nego pri šetanju.
Statički rad je uz veće opterećenje veoma naporan i ne može se dugo izdržati (držanje
stolice ispruženom rukom što traje tek nekoliko desetaka sekundi), iako pri njemu nema ni
povećanja količine mliječne kiseline, ni nedostatka kisika, ni nedostatka glikogena u krvi.
Netko bi mogao reći da smo ispustili opterećenu ruku zbog jake boli koja se javlja i koja je
redoviti pratitelj statičnog rada, no u istraživanju u kojem je bol bila odstranjena jer je
sudionicima davan plin trilen, statička izdržljivost se jedva primjetno produljila (Petz, 1951).
3. Glavna komponenta umora, po većini autora, nalazi se u središnjem živčanom sustavu.
Najvjerojatnije je riječ o kompleksnim promjenama u retikularnoj i limbičkoj sferi mozga.
Oba ta područja na određeni način reguliraju cjelokupnu razinu moždane aktivnosti. Naime,
neki mišić koji je voljnim radom jako izmoren, kada se podražuje električki, nakon toga se
može ponovno voljno pokretati (Waller, 1891).
Neka druga istraživanja s različitim baterijama testova pokazala su da u stanju umora
dolazi do strukturalne promjene u intelektualnim funkcijama, što je indirektna potvrda da su
centralne promjene te koje su važne u stanju umora. Neki zadaci se čak rješavaju uspješnije u
stanju umora nego u stanju svježine. Tako npr. Charpentier-Koseleffova varka (procjena
težine dviju jednako teških, a različito velikih kutija) se značajno smanjuje u stanju umora.
Naime, ta varka nastaje zbog integracije informacija iz nekoliko područja (iskustvo, vid,
proprioceptivni mišići i zglobni osjeti), a u stanju umora dolazi do većeg osamostaljivanja
pojedinih izvora informacija. Dakle, dolazi do izvjesne dezintegracije onih funkcija koje u

3
normalnim prilikama sve zajedno sudjeluju u reguliranju našeg ponašanja, i do jedne nove
integracije na jednom drugom nivou.

Pokušaji mjerenja umora

Glavni problem na koji su nailazili istraživači koje je zanimao umor, bilo je mjerenje
umora. Ne može se reći da je za sada nađen zadovoljavajući način mjerenja umora, unatoč
brojnim pokušajima i naizgled nađenim rješenjima. Neki autori čak smatraju da je termin
"umor" potrebno izbaciti iz diskusije jer zbog njegove slabe operacionaliziranosti nije moguće
pronaći adekvatni test za umor. Naime, vrijednosti koje su utvrđene u pojedinim situacijama,
pokazalo se da ih nije moguće generalizirati na druge situacije i na druge ispitanike, pa se iz
njih ništa ne može zaključiti. Npr. Ispitanik neko statičko opterećenje može izdržati jednu
minutu, nakon čega mu damo 40 sekundi odmora. Ako ga nakon toga izložimo istom
opterećenju, on će izdržati možda pola minute, i mi možemo zaključiti da se sudionik
oporavio 50%, odnosno da je umoran još 50%, tj. potrebno mu je još 50% oporavka. No, to
vrijedi samo za tu situaciju. Pravilnosti je gotovo nemoguće naći, jer čak i u situacijama kada
ispitanici po nekoliko dana i noći nisu spavali i kada su neprestano morali raditi različite
zadatke, nisu pokazivali nikakvu deterioraciju, a fiziološki nalazi krvi također nisu pokazivali
nikakve promjene.
Najuočljivije je da u laboratorijskim pokusima obično nema jednog od inače nama u
svakodnevnom životu najpoznatijeg simptoma umora, a to je opadanje radnog učinka.
Vjerojatno su sudionici u istraživanja dodatno motivirani, pa iako izjavljuju da osjećaju jak
umor, na njihov radni učinak to nema utjecaja. Ono što zapravo istraživače najviše zanima, a
to je utvrđivanje prvih simptoma umora, i kako se stupanj umora može mjeriti, to se do danas
nije uspjelo.
Danas se sve više koristi subjektivna procjena intenziteta vlastitog umora koju daje
sam sudionik. Pokazuje se da je taj kriterij, pogotovo kod uvježbanih ispitanika, pouzdaniji od
niza objektivnih kriterija. Jedan od glavnih razloga svojedobnog odbacivanja subjektivne
procjene umora bila je činjenica da se stupanj procijenjenog umora često nije dobro ili čak
nikako slagao s radnim učinkom, no upitno jest zaista što je vjerodostojniji kriterij od ta dva
navedena.

Simptomi umora u praksi

U svakodnevnoj životnoj praksi postoje neki manje-više sigurni simptomi umora. Na

temelju njih teško možemo mjeriti umor, ali oni ipak, s manjom ili većom sigurnošću,
ukazuju na postojanje umora. Osim toga, u svakodnevnom životu, u stanju umora čovjekova
motivacija za rad opada, pa prema tome ne dolazi do maskiranja umora pojačanom
motivacijom, kao što je to slučaj u laboratoriju. Naprotiv, možemo čak reći da opadanje
motivacije još pojačava postojeće simptome samog stanja organizma, uzrokovane umorom.

Simptomi umora u praksi mogu se podijeliti u objektivne i subjektivne.

Objektivni simptomi umora:

 među najpoznatije spada opadanje količine radnog učinka. Veliki broj mjerenja u
industrijskim prilikama nesumnjivo pokazuje na to da krivulja radnog učinka počinje
opadati nakon određenog vremena rada. Veličina i vrijeme početka tog pada ovise o
mnogobrojnim faktorima, a najviše o težini posla. U normalnim prilikama u industriji

4
 taj pad iznosi 10, 20 pa i više % u usporedbi s optimumom radnog učinka. Ako je rad
vrlo naporan, a ujedno i loše organiziran, opadanje učinka započinje već od samog
početka rada, i pad konačno iznosi 100%, tj. rad potpuno prestaje.

 Paralelno s opadanjem kvantitete radnog učinka, opada i kvaliteta. Što je rad duži, to su
greške pri radu, ili količina škarta sve veći.

 mnogo manje poznat simptom umora jest povećanje varijabiliteta u kvaliteti. Može se
naime dogoditi da prosječna kvaliteta ostaje u toku radnog vremena konstantna, ali se
povećava varijabilitet, odnosno raspon kvalitete: pri kraju radnog vremena se mogu
naći i mnogo kvalitetniji, ali i mnogo lošiji primjerci radnog učinka nego što je to bilo u
početku radnog vremena.

 pojava neslužbenih ili spontanih odmora, svaki čovjek tijekom rada, što je vrlo
upadljivo pri intelektualnom radu povremeno na vrlo kratko vrijeme prekida rad da bi
predahnuo, zijevnuo, protegnuo se, zapalio cigaretu. Što je čovjek umorniji, to su ti
prekidi češći. Iako su oni vrlo kratkotrajni (traju samo nekoliko sekundi), mogu tijekom
rada u trajanju od 7 sati iznositi 10-15% radnog vremena, a kod napornijih poslova
mnogo više (30-50%). Ta je činjenica toliko zaprepastila poslodavce da su sredinom
prošlog stoljeća pokušavali takve spontane pauze svesti na minimum, no to nije bilo
djelotvorno, jer iako se efektivno radno vrijeme povećalo, radni učinak je pao. Možemo
zaključiti da su ti kratkotrajni prekidi radne aktivnosti prirodan oblik borbe protiv
umora, i da njihovo nasilno sprječavanje nije preporučljivo.

 pojava suvišnih pokreta postaje sve vidljivija u posljednjim satima rada. To su pokreti
koji nisu izravno važni za sam rad, a svrha im je također borba protiv umora. To su
najčešće promjene položaja: osoba koja je dugo sjedila ima potrebu ustati ili se
nasloniti drukčije nego do sada, prebaciti nogu preko noge itd. Pojava psihomotornog
nemira kod učenika pri kraju nastave spada u tu kategoriju. Čak se pojavljuje i
povećanje frekvencije treptanja očnim kapcima.
Ergonomski pristup konstrukciji radnih mjesta čak preporučuje da se radno mjesto tako
dizajnira da se djelatniku omoguće neke promjene položaja (npr. da je stolica pokretna,
pa se djelatnik može odmaknuti, ako npr. želi neko vrijeme raditi stojeći, ili da se
djelatniku postave odmarališta za noge – male radne plohe ispod radnih stolova na koje
djelatnik može podići nogu).

Subjektivni simptomi umora:

Subjektivni doživljaji umora su obično nejasni i difuzni, i najčešće se svode na opći doživljaj
umornosti. No, ponekad možemo zapaziti i neke konkretnije simptome, najčešće u stanjima
jakog umora.

 poteškoće u dosjećanju nekih, inače poznatih, podataka. Kada smo umorni, često se ne
možemo sjetiti nekog imena ili telefonskog broja.

 teškoće u lakom i brzom shvaćanju situacije i donošenju brze odluke o tome kako treba
u nekoj situaciji reagirati. Umor je jedan od važnijih uzroka nesreća na radu, pa se tako
često navodi karakterističan tip nesreća kada je osoba vidjela da opasnost prijeti i imao
je vremena reagirati, ali, bez obzira na to nije ništa poduzeo da spriječi nesreću. To se
tumači teškoćama prebacivanja iz automatskih u svjesno kontrolirane radnje uslijed

5
 umora. (pilot, tuljenje sirene i neizvučeni kotači). Umor napada najprije "fine", a onda
"grublje" funkcije.

 promjena raspoloženja: umorni ljudi većinom su razdražljivi i zlovoljni, a ponekad i

apatični. Razdražljivost i zlovoljnost mogu ugroziti međuljudske odnose, pa dakle,
umor može i u tom području imati važnu ulogu.
Kontinuirano umaranje iz dana u dan, uz nemogućnost dovoljne rekuperacije može
dovesti do sloma, poznatog kao "menađerska bolest", što je u stvari tip neurotičnog
oboljenja. Vezano uz to javlja se dugotrajan negativan stav prema poslu, pa povratak
takve osobe na posao može predstavljati prilične poteškoće.