Professional Documents
Culture Documents
Brzina Svetlosti 1
Brzina Svetlosti 1
posledica po nas kao putnike, te ćemo ukratko morati da se podsetimo i osnovnih okvira fizike u čijim
ćemo granicama biti tokom ovog opita. Počinjemo sa ubrzanjem i dostizanjem brzine svetlosti. Šta se
potom dešava?
diletacije vremena
maksimalno uvećanja relativističke mase (javlja se usled uvećanja energije kretanja, jer masa
ovisi o brzini)
Ubrzanje
Dok se mi nalazimo u kosmičkom brodu, na pragu dostizanja brzine svetlosti, sa posmatračem na Zemlji
nema nikakvih promena. Ali kada bi posmatrač bio u mogućnosti da nas opazi unutar našeg broda
zapazio bi sledeće:
tok vremena unutar i oko broda usporava (do momenta zaustavljanja pri dostizanju brzine
svetlosti)
masa se uvećava
Dalje, za nas unutar broda protok vremena ostaje nenarušen, kao i percpecija dimenzija broda u kome
se nalazimo. Nema uočljivih promena. S tim da je jedino primetna promena mase. A gledajući prema
Zemlji primetili bi ste skoro iste efekte koje posmatrač za Zemlje vidi posmatrajući nas.
Šta se dalje dešava, po dostizanju brzine svetlosti? Za posmatrača sa Zemlje ništa se ne menja u
njegovom okruženju, ali gledajući u raketu dalje primećuje:
masa, ukoliko je i dalje merljiva, postala je beskonačno velika (vrlo je važno naglasiti da ćemo
ovu stavku za sada zanemariti iz vrlo praktičnih razloga i s ciljem izvodljivosti eksperimenta do
kraja, ali ćemo je kasnije uključiti u jednačinu)
Za nas unutar rakete vreme ostaje nenarušeno ali gledanjem u pravcu Zemlje ponovo zapažamo iste
efekte kao i posmatrač na Zemlji gledajući u pravcu našeg broda:
vreme je zaustavljeno
Postoje izvodljivi fizički modeli po kojima je moguće kretanje pojedinačnih galaksija (u međusobnom
udaljavanu) brzinom svetlosti, ali u tim ekstremnim slučajevima teorija relativiteta se ne uzima u fokus
jer se, u stvari, prostor među galaksijama širi brzinom svetlosti, a ne sami galaktirki klasteri. Iako je, po
Ajnštajnu, nemoguće kretati se kroz svemir brzinom većom od brzine svetlosti, ipak je moguć scenario u
kome se dve distancirane galaksije jedna od druge udaljavaju brzinom većom od 299.705 km/s. To se
dešava zahvaljujući, kako smo već rekli, stopi kojom se prostor među tim galaksijama isteže, trenjem
prostora udaljavajućih galaksija. Ova potencijalna hiper brza kretanja teoretski nemaju nikakvog uticaja
na fizički materijal od koga su galaksije sazdane (njihova energija u tom slučajua ne teži beskonačnoj
vrednosti), jer se ti objekti/galaksije one ne kreću brzinom svetlosti, već se tom stopom jednostavno
udaljavaju. Ali to otežava potencijalno merenje njihovog realnog kretanja u prostoru.
Vratimo se sada našim početnim primerima. Dakle, vreme je stalo, univerzum nestao i ne postoji
trenutno ništa sem nas i našeg broda u kome smo. Jednom kada ubrzate do 300.000 km/s više nema
povratka, jer univerzum iz koga ste krenuli na svetlosni put zauvek je nestao. To svakako predstavlja
paradoks u našem logičkom sistemu mišljenja. Verovatno bi išli logikom – ”jednostavno ću usporiti…”, ali
setite se da brzinom svetlosti putujete beskonačno daleko kroz ne-vreme. Nemate više gde da se vratite.
Šta mislite, gde ćete izroniti u beskonačnim prostranstvima univerzuma pošto otputujete beskonačno
daleko? U toku vašeg kretanja brzinom svetlosti vaša realna brzina jednaka je nuli, jer više ne može biti
određena pošto nemate referentnu tačku na osnovu koje bi odredili svoje kretanje i definisali ga u
osnovama. Svemir iz koga ste započeli svoje putovanje više ne postoji, trajno je izmenjen.
Distorzija prostor-vremena
Nema vremena, nema prostora (svemira) i nema referentne tačke. Samo mi. I naš hiper brzi brod. Sada
je došao moment kada u ovu jednačinu ponovo vraćamo efekat relativističke mase, koji smo do sada
zanemarivali. Sada kada je ponovo na snazi uslov da masa može dostići brzinu svetlosti tek pošto naruši
sopstvenu stabilnost (masa ukoliko je i dalje merljiva postala je beskonačno velika), vaš kosmički brod bi
izazvao stvaranje crne rupe koja bi težila gutanju svog okruženja ili pak čitavog kosmosa. Ono što
možemo da učinimo čime bi održali naš eksperiment u životu jeste da zamislimo da brzinu svetlosti
nismo dostigli našim kosmičkim vozilom, već našom svešću koja nije definisana masom.
Tada, kretanjem brzinom svetlosti – Vaša svest plovi u (bezvremenoj) Večnosti i (besprostornom)
Beskraju. Ta slika dovodi do pitanja – Kako? Kako to da na kraju dolazimo do tačke u kojoj je ono što se
dešava pri brzini svetlosti jednako dimenziji u kome živi naše svakodnevno Ja?
Zašto na brzinu svetlosti gledamo kao na ograničenje? Kao kada bi merenjem brzine automobila na
autoputu došli do zaključka da se svi kreću maksimalnom brzinom od 120 kilometara na čas, te da ta
brzina, zbog ograničenja, predstavlja apsolutni limit. Ipak, istina je da se svi učesnici saobraća samo
pridržavaju ograničenja. Nauka je već došla do mnogih nagoveštaja da svetlost sa sobom donosi mnogo
više od onoga što za sada sa sigurnošću znamo.
Još jedno od bitnih pitanja jeste i da li se svetlost kreće pravolinijski? Možda. Putanja svetlosti ne može
biti utvrđena sa sigurnošču, jer u momentu kada bi obratili pažnju na snop svetlosti on bi mogao
drastično da izmeni svoju putanju. Radi se o principu verovatnoće, a sve je bazirano na matematici
ishoda kojih je nebrojeno mnogo. Ista priča važi i za ogledala, gde ugao ulaska svetlosti ne mora
odgovarati uglu izlaska, odnosno refleksiji. Fenomen koji nam to najbolje može predočiti jeste
treperenje vazduha nad usijanim asfaltom pod suncem. Treperenje je odraz sunčevih zraka, ali ne onih
koji se kreću pravolinijski već isključivo onih koji su najbrže stigli. S obzirom da se u našem svetu toliko
toga svodi na zakone verovatnoće, Ajnštajn je jednom prilikom izjavio (1943. godine u razgovoru sa
Vilijamom Hermansom – William Hermanns, Einstein and the Poet), kako veruje da se maker Bog ne igra
kockicama, ako smo već mi na njih osuđeni u našem svetu.
tehnološka komunikacija, bar ova koju danas poznajemo, ne bi bila moguća zbog
prevelikog zagađenja signala
Ova poslednja pretpostavka nas direktno navodi na pomisao da je brzina svetlosti upravo ono čime i
definišemo Sadašnjost, Sada. Šta je Sada? Posmatranjem Zemlje, Meseca i Marsa svako od tih tela ima
svoje lokalno Sada, jer Mesečeva sadašnjost dopire do nas za jednu i po sekundu, dok Marsovoj
sadašnjosti treba oko četiri minuta. Zamislimo, u tim okvirima, drvo na Zemlji sa koga otpada list. Ovaj
događaj izaziva tzv. talas Sadašnjosti, jer tek posle jedne i po sekunde ovaj događaj postaje vidljiv na
Mesecu, a posle četiri minuta i na Marsu. Tek tada je i za njih list s drveta otpao. Dešava se to da svi
centri dešavanja šalju svoje talase Sadašnjosti, odnosno svaka tačka u univerzumu šalje svoje specifične
talase o stanju Sada.
Te tačke čak mogu biti reda veličine Plankove dužine, što predstavlja najmanju moguću jedinicu dužine.
U teoriji, Plankova dužina iznosi oko 10 na minus dvadesetom prečnika protona. Daleko manje od bilo
čega do sada izmerenog dostupnim mernim instrumentima i jedinicama. Ta najmanja izmerena dužina
iznosi oko 10 na minus petom prečnika protona i zbog toga je Plankova dužina uglavnom teoretska
vrednost. Dužina ispod koje se ne može više meriti. Tako primenjujući ovo na čuvenu formula E =
mc2 vidimo da je E (energija) takođe h*v (h = Plankova konstanta, v = frekvencija).
U ovom trenutku mi smo u mogućnosti da revidiramo značenje brzine svetlosti, jer Stvaranje
komunicira samo sa sobom, brzinom svetlosti. Materija/svest ima potrebu da bude u konstantnom
kontaktu sa stvaranjem, jer je se Stvaranje uvek odvija u Sadašnjosti, ali s odloženim delovanjem kako se
širi prostranstvima prostora. Tako se u svetlu ovakvog pristupa sama od sebe se nameće ideja da je
brzina svetlosti, u stvari, samo odloženo Sada. Odloženo Sada jeste jedini limit brzine svetlosti.
Svetlost se jednostavno pridržava ograničenja brzine (kao osnovni medijum putem koga
percipiramo stvarnost). Ova brzina nipošto ne bi trebala da predstavlja bilo kakvu vrstu konstante u
postojećem univerzmu. Naprotiv, ona se povremeno prelama u Prošlost i Budućnost, u svoje pod-odlike.
Odsjaj 4. dimenzije
Odavde možemo da načinimo još jedan krupan korak postavljajući još jedno pitanje: nije li onda
gravitacija nusprodukt Stvaranja? Trenutno ovako stoje stvari – više stvaranja = više mase = više
gravitacije. Ali da li onda Stvaranja savija Prostor? S ovakvim razumevanjem poretka stvari Lorencov
faktor (s početka naše priče) dobija novo značenje. Radi se o Doplerovom efektu Stvaranja. Na ovaj način
posmatrali smo tzv. talas Sadašnjosti odozgo, bar u ovom našem misaonom opitu. Iako to možemo da
izvedemo posmatrajući talas i sa strane, jer se prostire u svim pravcima od izvorne tačke. Jedini je
problem to što nismo u stanju zamisliti četiri dimenzije prostora, bar ne na celovit način.
Ubrzavanjem ka brzini svetlosti, u našem brodu s početka priče, vi ćete i dalje emitovati
svetlost/refleksiju, ali s obzirom na brzinu vašeg kretanja sustićićete prvi talas drugim talasom.
Poklapanjem tih talase doći će do frekventnog uvećanja. S punim dostizanjem brzine svetlosti svi talasi
stvaranja težiće uvećanju do beskonačnosti. Ista stvar je s crnim rupama – ne šalju svoje talase već ih
uvijaju, krive, sprečavajući bilo kakvo bekstvo ili rasipanje stvaranja poklapanjem.