Savcic

https://prevrat.com/2015/09/18/миле-новаковић-овако-је-било

General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Izvor: Prevrat 

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao
kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i
iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za
istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade
stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak
poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

Stvarnost i izmišljotine – umjesto uvoda

Osnovna pitanja, ko ih formuliše i zašto

Činjenica je da su u avgustu 1995 . godine, hrvatske oružane formacije, čiji su

pripadnici sami sebe nazivali ustaše, a u zvaničnim nazivima jedinica „radi očuvanja
tradicija“ stajali nazivi „domobranske pukovnije“ počinile etnocid, etnički očistile
Kordun, protjerujući Kordunaše sa Korduna, prema Tuđmanovoj direktivi
stenografski zabilježenoj na Brionima 30. jula 1995. godine, otvara mnoga pitanja,
koja postavljaju najprije Kordunaši, drugi ljudi željni istine,ali i oni koji istinu žele da
sakriju .

Pitanja su najačešće fokusirana samo na tu nedjelju dana, mada je jasno da se uzroci

događaja, u samo tih sedam dana, ne mogu pronaći , a što vrijeme više odmiče to je
jasnije . 

Kordunašima se nameće mantra da krivce traže među sobom i da se danas, na

radost svojih dušmana, glođu kao žuti mravi, a da neprijatelj poslije zločina koji je
učinio, ima i dopunsko zadovoljstvo.
Mi treba da budemo toliko blesavi da zločinca i krivca, koji je opustošio Kordun
zaboravimo, a ako nekima daju i „hrvatske papire“ ili ih prime za slugane kojima se
dobaci poneka kost, tada da ih aboliramo, a sve što su učinili smatramo normalnim?!

Ipak , prava pitanja će neminovno doći na dnevni red, a među njima su svakako i
ovdje navedena.

Da li je Kordun mogao izbjeći sudbinu ostalih dijelova Republike Srpske Krajine (RSK)
i da li je sudbina RSK morala biti takava kakva je?
Po čemu je prostor Korduna bio specifičan u RSK i kako je to uticalo na sudbinu
Kordunaša?

Ko su komandanti neprijateljskih jedinica koje su počinile zločine na Kordunu i koje

pravosuđe – hrvatsko ili srpsko će raspraviti njihovu krivičnu odgovornost ?

Ko je na spisku Srba nesretnika, koji su u neprijateljskim jedinicama nosili pušku

protiv svog naroda, svojih prijatelja, braće, sestara ili roditelja ?

Zašto već nismo napravili taj spisak ?

Koji su to Srbi u Hrvatskoj službi bezbjednosti vrbovali Srbe, i koga su vrbovali ?

Zašto ne objavimo imena koja znamo ?

Da počnemo od Duška Pavlovića iz Kirina (Potočara) onog tužnog i prežalosnog

Živkovića?

Da li svi oni misle da mi to ne znamo ? 

Ko će pokrenuti pitanje zatiranja tragova postojanja Srba na Kordunu na

eklatantnom primjeru promjene imena Vrginmosta u Gvozd, ako je u definiciji
genocida navedeno da je to „plansko uništavanje naroda ili etničkih grupa, stvaranje
nepodnošljivih uslova za život ili zatiranje tragova njihovog postojanja„?

Koja pitanja i glasine plasiraju državni organi Novostvorene hrvatske države (NHD), a
koja pitanja i glasine potiču sa srpske strane – pilatovskog „pranja ruku“ post
festum ?

Kome je najelegantnije rešenje da kompletno rukovodstvo RSK pa i rukovodioce na

Kordunu proglasi nesposobnim, nekompetentnim, kukavičkim, lopovskim…?
Ko je organizator, a ko su izvršioci šverca „Na Šentilju“ sa Cazinskom Krajinom,
razornog po borbeni moral i pogubnog dejstva na političko raspoloženje
stanovništva ?

Odakle su se pojedinici mogli na Kordunu u ratu obogatiti pa poslije rata imaju kuće,
stanove, lokale, kamione, ljetovanja, zimovanja, a prije rata nisu imali ?

Ko je ubijao po Kordunu, od Dmitra Obradovića do „Jove Švicarca“? Znaju li to vlasti

NHD danas, pa ucjenjuju nalogodavce i izvršioce ?

Ko su imenom i prezimenom danas na Kordunu oni koji šikaniraju srpsku sirotinju

kada u državnim organima žele da obave obične upravne poslove? Gde je spisak
takvih na internetu?

Zašto je Tuđman već 15. avgusta tražio od svoje vlade da urgentno naseli bosanske
Hrvate u Vrginmost i Donji Lapac?

Da li će stići odgovori na ova pitanja? Naravno da hoće , to je samo pitanje vremena .

1.2.Različiti odgovori – „šta je babi milo to joj se i snilo „

Oni koji znaju odgovore, a ne znaju pitanja, već su o tome napisali knjige, podnijeli
izveštaje i službene zabilješke, „tamo gde treba“ dali instrukcije „oštrim i vazda
budnim“ novinarskim perima i sve objasnili na svadbama i sahranama. Iako bez
orekstra kakav ima G. Bregović, domogli su se neke crkavice za knjigu ugradili se bar
privremeno u neke službice, ili po vlastitom sudu, popravili svoj imidž.
Neki tipični primjeri, svakako zaslužuju da budu i ovdje navedeni. Istoičar dr
M.Bjelajac, naučni savjetnik u Institutu za noviju istoriju Srbije navodi kao “
mikroilustarciju“ kontroverzi i problema istoriografskih istraživanja ,opis predaje 21.
korpusa po knjizi D.Kuljiša : „Hrvatski Bog Mars Petar Stipetić“, kako slijedi:“…Stipetić
je dao ulitimatum , krajnji sat , na šta su odmah popustili i kod motela Brioni u
srušenom Topuskom, pojavila se 8. kolovoza komanda glinskog 21. korpusa
(…).Zapovjednik , korpusa , niži , civilno odebljao, brkat pukovnik, već u godinama
prišao je prvi (…). Stipetić mu pruži ruku pa ga i drugom potapaša po ramenu i reče: “
Rade kako je ? (…). Stipetićev predratni pomoćnik u Petoj armijskoj oblasti.“

Nije korektno ni kao „mikroilustracije„ preuzimati navode iz publicistike a naročito ne

iz euforičnih hagiografija, strogo namjenske proizvodnje. Sam naslov upućuje na
ozbiljnost sadaržaja jer je jasno da je P. Stipetić bog rata onoliko koliko je olinjali
mačak sibirski tigar.
Malo šta je istinito u ovom navodu. Svi mi znamo da Brioni nisu u „Srušenom
Topuskom“ nego desetak kilometara dalje u predgrađu Gline, 21. korpus nikad nije
bio „glinski“, Glina nikad nije bila u zoni odgovornosti 21. k. Po ličnim dosijeima u
Personalnoj upravi GŠ VJ, pukovnik Bulat „u godinama“ je tačno osam godina mlađi
od P. Stipetića.Čak su i ponovo krstili Čedu pa je od Čedomira postao Rade, a u
komandi Pete armijske oblasti nikad nisu radili zajedno, nego u komandi
Sjeverozapadnog vojišta i to u vrijeme kad je Stipetić već tajno sarađivao sa M.
Špegeljom u formiranju tzv „ Zbora narodne garde“ špijunirajući komandu u kojoj
radi?

U „srušenom Topuskom“ bilo je porušeno samo ono što su „hrabri hrvatski bojovnici
„ iz 2. brigade ZNG i MUP-a , minirali i porušili, prije svoje bježanije iz Topuskog u
avgustu 1991. godine, pod pritiskom jugoslovenske teritorijalne odbrane, a nakon
skoro dvomjesečne strahovlade : Spomen dom ZAVNOH-a , bolnički dom -4, vila
„Mirna“ i pojedine srpske kuće , koje su su prethodno opljačkane.

Šta u ovom navodu stoji kao istina ? Brkovi, samo brkovi Čede Bulata su istorijska
istina !

Bogovi , Marsovi, doktori, Jupiteri, instituti, kontroverze „mikroilustracije „i na kraju

ostali su samo Čičini brkovi.

U knjizi Milisava Sekulića „ Knin je pao u Beogradu“, koja inače vrvi od vrednosnih
sudova i presuda, Kordunaši su prikazani na čudan način, a rukovodioci na Kordunu
kao monstrumi kakvih nema na svijetu : “ Zašto bi nekome na „srpskoj strani“ trebalo
okruženje stanovništva na Kordunu ?
Nije li u pitanju očekivanje da će se hrvatska vojska „namestiti“ pred svetom i
sponzorima kad izvrše masovan zločin nad decom, ženama, starcima, okruženim
vojnicima?! Da li je očekivani masakr trebalo da posluži kao krunski dokaz da su
Hrvati genocidan narod, a njihova vojska ista kao ona kao iz vremena Ante Pavelića! I
konačno da li bi masakr na Kordunu dobrodošao kao opravdanje za odluku da se
narod povede u bežaniju i putem bez povratka. Ne bi li na kraju masakr zauvek
pokrio laži … kojima su Srbi u Krajini obmanjivani, ne samo od 1991. godine nego i
ranije.

Ono što je počelo kao pretpostavka, nastavljeno uz ukrašavnje istovremenom

upotrebom upitnika i uskličnika, nastavlja se, uz aplaudiranje hrvatskoj mudrosti,
sada već kao čvrsta neoboriva činjenica: “ …Iako je na nesreću došlo do okruženja, na
svu sreću, došlo je do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske.
Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije , može se reći , nasela
na zamku !„
Šta reći na sve ovo ?

Kada autor opisuje jedinice koje nisu čvrsto držale položaje optužuje ih za
kukavičluk, a kada Kordunaški korpus ne mrda sa svojih položaja, to neko na
tobožnjoj “ srpskoj strani“ sam sebi pravi zamku i to kakvu! Ne ulazeći u to kako neko
može da “vodi u bežaniju“ one koji su masakrirani, suština ovog stupidarijuma je da
takva „zamisao“ na „srpskoj strani“ ne bi mogla biti realizovana bez vojnog,
policijskog i političkog rukovodstva Korduna. To rukovodstvo i niko drugi, po autoru,
namješta Hrvatima da im pobiju sinove, kćeri, braću, sestre, majke ,očeve , rodbinu,
prijatelje, ratne drugove iz četiri godine rata pa i njih same, samo da bi Hrvati bili
optuženi za genocid.

Postoje li takvi ljudi na planeti Zemlji? Ovako nešto nećete naći ni u najblesavijim
holivudskim scenarijima. Koji bi to filmski žanr bio gde masakrirani monstrumi vode
masakrirane svoje najbliže, valjda kao fantome, u fantomskoj koloni u „bežaniju“.

Kordunašima ne trebaju ustašoidni umovi, kavih ima među hrvatskim autorima, ako
srpski autori postavljaju ovakve konstrukcije. Možda je ovo sve samo argumentacija
za tezu pokojnog J. Raškovića da smo mi Srbi „lud narod“?

Naravno da ni hrvatska propaganda nije željela da zaostane iza ovakvih

konstrukcija .

Tako su morbidni kreatori među njihovim propagandistima lansirali priču

potkrepljenu video snimcima ,plasirali je u medije i „okačili“ na Internet. General
Novaković je, kaže priča, tenkovima gazio svoj narod, žrtava, doduše nema, ali ima
automobila preko kojih su prešli tenkovi. Ako pretpostavimo da je mogao postojati
neljudski zločinački um, koji bi tako nešto naredio , očigledno da ni takav um, čak i da
pripada srpskom generalu, ne bi mogao da upravlja sa trideset tenkova. Tenkovima
upravljaju posade. Te posade nisu bile nikavi legionari Legije stranaca. To su bili, sve
do jednog, Kordunaši čiji su najbliži, kao i porodica generala Novakovića bili u koloni.

Da li su i tih sto ljudi gazili tenkovima svoje najbliže samo da ti tenkovi ne bi pali
neprijatelju u ruke? Tako nešto nije zabilježeno u istoriji ratova, a sigurno ni neće, jer
je suprotno evolucijom formiranoj ljudskoj svijesti.

Da ironija bude veća , ta priča je zasnovana na nekoliko automobila, koje su srpski

tenkovi pregazili dok su Kordunaši tenkisti herojski branili kolonu izbjeglica .

Osmog avgusta popodne izbjeglička kolona je između Žirovca i Dvora bila prekinuta
napadima 505. bužimske brigade i mudžahedinskih grupa .
Jedna tenkovska četa je, po naređenju generala Novakovića, bez pješadije, što
tenkovska jedinica ne bi trebalo da radi, ništa ne pitajući i ne tražeći objašnjenja, iz
Dvora na Uni, odakle je prethodnog jutra izbacila hrvatske jedinice, koje su bile ušle
u Dvor, krenula prema Žirovcu da nađe mjesto gdje je kolona presječena i odbaci
neprijatelja od puta. Žive duše nije bilo na putu. Put je bio zakrčen sa tri kolone
napuštenih, praznih vozila svih vrsta. Tenkovi su se zbog toga kretali van puta. Na
samom izlazu iz Dvora u pravcu prema Žirovcu put se nije mogao obići. Desno je
strmi pošumljeni odsjek zemljišta visine nekoliko desetina metara, a lijevo močvara i
potok iza pilane, koja se tu nalazi. Tu su tenkovi prešli preko nekoliko napuštenih
vozila ,produžili dalje van puta , probili se do mjesta gde je kolona bila napadnuta,
smlavili neprijatelja, u vatru i dim pretvorili pošumljenu padinu odakle je dolazio
napad i kolona je krenula ponovo prema Dvoru. Kasnije se saznalo i bilo predmet
šala među tenkistima da su neki poznali svoje automobile prije nego što su prešli
preko njih.

Umjesto da tenkistima neko bar zahvali, što nisu kao mnogi drugi napustili jedinicu i
uzeli u ruke volan svog auta, traktora ili kamiona, nego upravljačke komande tenka i
nišanske sprave tenkovskog topa da brane svoj narod, danas i među Kordunašima
vjerovatno ima onih koji pričaju priču hrvatske propagande. Razlog je jednostavan:
teško je priznati da je neko bolji čovjek od tebe, a svaki razlog je dobar kad pravdaš
sopstveni kukavičluk.
Da ne bi ostalo nedorečeno! Kad sam ovo poslije rata pričao na jednom javnom
skupu, neko iz publike me je pitao:“A gde si ti bio?“ Bio sam s njima, a taj što je pitao,
da je bio, ne bi ni pitao .

Pomenutom M. Sekuliću kao operativcu bi valjda trebalo vjerovati, kada na istoj

stranici navodi: “…korpusi i druge jedinice u zapadnom delu RSK, podeljene su u dve
grupacije. Severnu grupaciju činili su 21. i 39. korpus zatim Korpus specijalnih
jedinica i operativna grupa „Pauk“. Komandovanje je objedinjavao general Mile
Novaković …“

Koje to podjelio SVK u zapadnom djelu i kada?

Ako je to gospodin Sekulić, kao operativac planirao u Planu upotrebe „Gvozd“ zašto
general Novaković nije sa tim upoznat bilo kada, a nije upoznat nikada. Normalno bi
bilo ako je bilo predviđeno da izvršava tako važan zadatak da učestvuje u samoj
izradi plana, izvrši s potčinjenim komandantima izviđanje, izvrši obuku komandi i
starješina po planu upotrebe, uredi teritoriju (utvrđivanje, zaprečavnje, priprema
rušenja, uređenje artiljerijskih narednih vatrenih položaja, postavljanje žičnih
pravaca veze prema predviđenom manevru …) obiđe jedinice i upozna se sa stanjem
borbene gotovosti i da formira komandu .

Ako to nije bilo predviđeno planom upotrebe, kad je to podjeljena vojska? Nije valjda
da je ratni plan koga su izradili operativci Glavnog štaba bio toliko kvalitetan, da su
nakon jednog dana rata morali da mijenjaju rukovođenje i komandovanje na
strategijskom nivou.

Nakon ove tvrdnje operativac GŠ SVK opisuje, u nastavku, dejstva prvog dana
agresije i dalje.

Istina je drugačija i opšte poznata. General Novaković je na svetog Iliju odveo

delegaciju RSK na pregovore u Ženevu, u toku prvog dana agresije 4. avgusta vratio
se iz Ženeve, noću 4/5. avgust putovao na Kordun (svi drugi članovi delegacije su
ostali u Beogradu) i stigao ujutro 5. avgusta.
Tvrdnja da je Korpus specijalnih jednica (KSJ) bio na Kordunu nije istinita. Poznato je
da je Gardijska brigada bila na Dinari, a ne na Kordunu. Jedina borbena jedinica iz
KSJ bio je oklopni bataljon. Na Dinari je bio i 21. IDOd.

U vrijeme izrade ratnog plana „Gvozd“ dok je Predsjedniku RSK Milanu Martiću
vjerno i odano služio M. Čeleketić, ponavljajući svaki dan mantru: „Gospodine
Predsjedniče vojska će izvršiti svako vaše naređenje“, osnovna briga Martića i
Čeleketića bilo je da se general Novaković drži što dalje od vojske, a kamoli da
učestvuje u pripremi odbrane RSK.

U to vrijeme njihov glavni vojni bezbednjak Rade Rašeta šalje informaciju (orginal
kod autora još od tog vremena) da je problem u SVK što dio jedinica „nije u sistemu
rukovođenja i komandovanja“ nego sluša samo generala Novakovića. Načelnik
bezbjednosti 21.k M. Karan u bezbjednosnoj procjeni za ratni plan „Gvozd“ piše da
21 korpus i Kordun ugrožavaju smjenjeni generali i pukovnici . Hrvati mu nisu
problem.

Komandanti brigada i bataljona se krste lijevom rukom, zovu, pitaju i čude se.

Činjenica je da u toku prepodneva 5. avgusta iz Knina stiže poslednja depeša, nakon

koje više nije bilo ni veze sa Glavnim štabom ni Glavnog štaba. U toj depeši se
general Novaković, tek stigao iz Ženeve, postavlja za zamjenika komandanta Srpske
vojske Krajine za Kordun i Baniju. To je značilo: Radi šta znaš i kako znaš, mi više
nećemo uraditi ništa. O tome, malo kasnije. Navodeći primjere gdje se daju
odgovori, a ne postavljaju pitanja, naročito ne bitna, suštinska pitanja, dolazimo do
trenutka kad stradalnička kordunaška kolona stiže u Srbiju autoputem. Niko ne
može u Beograd, ali neki mogu. Jedan od tih sjedi “ uz koljeno“ jednom od
najmoćnijih ljudi u Srbiji toga vremena, koji telefonom zove Predsjednika Miloševića:
„Druže Predsjedniče, za sve ovo je kriv general Novaković, evo imam svjedoka s lica
mesta, koji Vam može to potvrditi„.

Narečeni svjedok čeka kao zapeta puška da izblati generala Novakovća, nije mu ni
prvi ni posljednji put, to mu dođe kao zanimanje, profesija, a sada je i svježe
pripremljen što treba da kaže. Ne dobija priliku zato što onaj s drugog kraja žice
uopšte nije budala, poznaje učesnike događaja i zna da ovaj s ovog kraja žice
pokušava da sa sebe skine odgovornost koja nije ni mala, ni beznačajna. A ovaj naš
stradalnik, nesuđeni svjedok , pitate ? On se peče na tihoj vatri, nije mu lako i ja je
neću potpirivati.

Naša braća u Republici Srpskoj su u avgustu 1995. imali brz i jednostavan odgovor
zašto se nama u RSK i na Kordunu desilo to što se desilo: kukavičluk, i (ili) izdaja .

Ova vrsta odgovora, koji ste tada slušali u Banjaluci trajala je nažalost vrlo kratko,
samo oko mjesec dana dok snage tzv. Armije Bosne i Hercegovine, HVO i regularne
trupe NHD nisu u svojoj ofanzivi izbile na prilaze Banjaluci, na Manjaču, i u Mrkonjić
Grad paleći, rušeći i ubijajući sve što im je bilo pod rukom, a uz vatrenu podršku
krstarećih raketa „Tomahavk“ sa Jadrana i avijacije NATO.

Tada su i oni shvatili da pre odgovora treba postaviti pitanje.

U Srbiji, odgovor zašto nam se sve to desilo je pored onog „kukavičluk“, „pobegulje“ „
izdaja“ sadržalo i opšte prihvaćenu „istinu“ o nesposobnosti i nekompetentnosti
krajiškog rukovodstava.

U Srbiji je ova vrsta „odgovora“ potrajala duže, sve do 1999. godine, dok NATO nije
počeo da „milosrdno“ sravnjuje sa zemljom zemlju Srbiju. Drugi dio, odgovora o
„nesposobnosti i nekompetentnosti krajiškog rukovodstva“ preživio je do danas zbog
toga što je podržan od strane onih koji smatraju da je mudra i odgovorna politika
jedino ona da nemaš sopstvene interese i da do poslednjeg zareza i tačke prihvataš
strani diktat sve do trenutka, kad im postaješ potpuno beznačajan jer su ostvarili sve
svoje ciljeve.

Činjenice su danas više poznate i ljudima koji misle svojom glavom je jasno ko je bio
ključni činilac pada RSK, teške situacije u koju je u jesen 1995. bila dovedena
Republika Srpska i stvaranje NATO države na Kosmetu .Jasni su i ciljevi prateće
propagande da se mi međusobno okrivljujemo , a da iz priče o krivici nestane
srbožderska politika i praksa državnih organa NHD i njihovih sponzora .

Još krajem 1992 .godine imali smo obavještajnu informaciju o raspravi na VONS-U
(Vijeće za odbranu i nacionalnu sigurnost ) sa sjednice u Zagrebu .Diskusija se u
jednom dijelu bavila i prethodnim dilemama i ličnim sukobima u vrhu vlasti NHD oko
pitanja da li je trebalo odmah ići u otvoreni sukob širokih razmjera sa JNA i krajiškim
Srbima ili taktizirati .Zajednički zaključak je bio da bi se „neovisna“ hrvatska država
mogla dobiti bez rata , ali da je za Hrvatsku bez Srba rat bio neizbježan. 

Šta je nejasno , u ratnim ciljevima NHD? Međunarodno priznatu državu su dobili u

vremenu januar –april 1992 .godine. Cilj rata od tada pa do kraja je samo jedan
Hrvatska bez Srba u „ fleksibilno“ shvaćenim granicama , ako može do Drine , ako ne
može , do Une , Save i Dunava .

Kada hrvatska strana danas definiše rat 1991-1995. kao „domovinski rat“ bliže istini
bi bilo da ga definiše kao „ rat za etnički i vjerski čistu domovinu“

Kao reakcija na zvaničnu državnu tezu NHD o agresiji Srbije na Hrvatsku , u Srbiji je
nastala sintagma o „ građanskom ratu u Hrvatskoj“ . Nejasne su osnove ovakve
definicije . Prema validnim pravilima definisanja , odavno nespornim u logici ,
definicija mora u potpunosti obuhvatiti pojam koji definiše ,dakle definiens i
definiendum se moraju podudarati .

Građanski rat se vodi u jednoj državi , a do prijema NHD u UN, Jugoslavija je ( do 23.
maja 1992. godine , a preporuka Savjeta Bezbjednosti za prijem 18. maja 1992.
godine ) bila jedina legalna država , pa je građanski rat mogao biti samo u Jugoslaviji
između njenih državnih istitucija i nelegalne , neustavne , separatističke oružane
pobune , što su priznali poslije rata i mnogi njihovi rukovodioci .

U trenutku prijema u UN , NHD nije na prostoru RSK , kontrolisala teritoriju , nije

imala vlast niti narod koji bi tu vlast smatrao legitimnom i legalnom .Po čemu bi to i
dalje bio građanski rat ?

Za Srbe Krajišnike , situacija je sa stanovišta njihovih interesa , uz striktno i dosljedno

poštovanje naučne klasifikacije ratova po cilju rata, rat 1991-1995 bio je rat za
opstanak, isto kao što je to ,kada se zanemare ideološke naslage , bio i rat 1941-
1945. godine .Mogli bi ga klasifikovati kao rat za slobodu ,da im nije , kako se to,
nažalost post festum, vidi ,bio ugrožen i goli opstanak .

Da je 1945 .prihvaćena ova istina , koju je znao svaki kordunaški seljak . možda bi bili
prihvaćeni predlozi nekih tadašnjih rukovodilaca (Moše Pijade ), da se stvori posebna
federalna jedinica od srpskog stanovništva s obe strane rijeke Une i
Dinare .Kordunaški seljak je mogao samo da ćuti i sluša kako su svi naši narodi i
narodnosti dali jednak doprinos NOB-u i socijalističkoj revoluciji , a oni što su mu
ustaše poklali su „ žrtve fašističkog terora“

2.Specifičnosti Korduna u ratu za opstanak 1991-do 1995. godine

Kordun kao elemenat zapadnog dijela srpskog etničkog prostora (SEP) , ima svoje
geografske , ekonomske , sociološke političke , istorijske i kulturološke specifičnosti,
koje su došle do izražaja i u ratu 1991do1995. godine .

U geografskom smislu ,Kordun nije precizno definisan ali je šire područje Petrove
Gore uvijek smatrano za Kordun. Sam naziv Kordun potiče iz vremena postojanja
Vojne Krajine .

U to vrijeme sukobi otomanske imperije i Austrijske Carevine su se odvijali , u

osnovi ,pravcem sjever- jug i jugoistok-sjeverozapad.

U odnosu na te pravce dejstva ,Petrova Gora se javlja kao pregrada , tako da

ofanzivna osmanlijska dejstva idu pravcem jug –sjever , zapadno ili istočno od
Petrove Gore .

Poslije pada Bihaća 19.juna 1592 .godine , iz Bihaćkog sandžaka , kako navodi
hrvatski istoričar ( Valvazor ) , turski napadi prema Kranjskoj , Štajerskoj i Beču idu
preko Korduna , kao prostora između srednjeg toka Une , do Karlovca , a između
Kapele i Petrove Gore .

Tako se organizuje i odbrana pa se zona odgovornosti između puka ( regimente ) u

Slunju i Glini dijeli linijom Petrovac ( vrh Petrove Gore ) , Biljeg –Utinja do ušća u
Kupu .Tu podjelu prati teritorijalni šematizam Srpske pravoslavne crkve , pa se na
prostoru tada zvane Gornje Banije , formira Kirinsko glinski protoprezviterijat ,
istočno od granice zona regimenti .

Posmatrano po strukturi tla kordunski plitki kras ,kasnije preimenovan u Karlovački

zeleni kras ide i između Mrežnice i Dobre na Kupu .

Po geografskim kriterijumima i topografskim objektima ne može se definisati gdje na

sjeveru prestaje Kordun ,a počinje Pokuplje .Na istoku prema Baniji geografske
granice praktično nema , a na jugu je to rijeka Glina i jednim dijelom Korana .Na
zapadu je Kapela .

Kordun nema izražen urbani centar , a veća mjesta Topusko , Vrginmost , Vojnić i
Slunj su samo lokalni centri . Zbog toga je Kordun garvitirao prema Karlovcu kao
ekonomskom i administartivnom centru .

Kordun nije jasno izražena zasebna geografsk cjelina , na osnovu čega bi bio
precizno imenovan i razgraničen s drugim oblastima , nego je definisan društvenim
faktorima i to pre svega ratnim kako u fazi nastanka naziva , tako i u vremenu 1941
do 1945. godine kada se granica Korduna pomjera na istok .Petrova Gora kao
pregrada , u vrijeme Vojne Krajine , postaje centar , objekat u kome se srpski narod
spašava [1] od pokolja .

Tada granica na istoku postaje pošumljena zona između opština Glina i Vrginmost
[2], koja prema Bučici i potokom Golinja izlazi na Kupu [3]

U vojno geografskom smislu [4], prostor Korduna je izuzetno značajan za dejstva u

oba smjera na pravcima : Panonska nizija- Jadran ,Padska nizija ( preko Postojnskih
vrata ) -dinarski planinski prostor ( kočevsko kordunski pravac) i za zatvaranje ovih
pravaca .To objašnjava internacionalni vojnički inters ispoljen u ratu 1991-1995 kako
za Kordun tako i za Cazinsku krajinu i Baniju kao dijelove jednog strategijskog
objekta .U planovima upotrebe JNA odbrana ovog prostora planirana je
konsekventno značaju . Od tri diviziona teritorijalne PVO za PVO strategijskog
objekta , opremljena dalekometnim raketama , jedan je bio na Kordunu (s.Kamensko
) drugi na Baniji ( s. Žažina) a treći sjeverno od Zagreba .

Na Kupi su planirani položaji drugog operativnog ešelona 5.Armije ( 6. i 8. divizija ). Iz

nepoznatih razloga na Kordunu nije bilo vojnih objekata osim poligona Slunj, za čije
je formiranje iseljeno sedam srpskih sela ( zapravo ostaci poklanog naroda ) i
skladište pogonskog goriva u s. Skakavac u okolini Karlovca .Svojevremeno je bilo
planirano , da se Tehnički remontni zavod gradi u podzemno nadzemnom obliku u
dolini potoka Bistra ispod sjevernih obronaka Petrove Gore , ali je konačna odluka
bila Bregana između Zagreba i slovenačke granice .

Kontrolisati Zagreb a nekontrolisti Kordun , znači nemati kontrolu ni nad Zagrebom .

Od mosta na Kupi , do Zagreba je putem 27 kilometara , a vazdušnom linijom do
centra Zagreba ( bivši Trg Republike ) je 27 kilometara , što je dometu topa 130 mm i
većih raketnih sistema .

NHD nije mogla opstati bez kontrole Korduna što nam je bilo jasno još 1991.
godine .Lakše bi bilo Srbima prepustiti i Knin u dinarskoj zabiti , uz eventualno
izmještanje pruge , nego Kordun.

Demografska ispražnjenost i osiromašenost Korduna je tipična za zapadne dijelove

srpskog etničkog prostora .

Genocid 1941-1945. godine ostavio je Kordun bez trećine stanovništva , to su bile ,

kako nam je objašnjavano nemuštim jezikom „ žrtve fašističkog terora“ . Vlasti NHD
danas proglašavaju svaki policijski pritvor u našim stanicama milicije za „zločinački
četnički logor za hrvatske mučenike“ a mjesta pokolja gdje su u ljudskom umu
neshvatljivom divljanju, poklani i maljem ubijani Srbi od djeteta bez imena do đeda
od 90 godina ,prećutkivana su , zabašurivana , ignorisana , većinom nikad
obilježena . Ko je spominjao ustaše bio je odmah kandidat za „ neprijatelja bratsva i
jedinstva“ i za obradu hrvatske službe državne sigurnosti . Pamćenje naroda ipak nije
bilo moguće izbrisati ,niti istinu sakriti ako odrasteš na Kordunu gdje ti pokazuju
prazne avlije i kažu čija je , gje je poginuo a gdje su mu djeca i žena poklani , a igraš
se po ruševinama i neobilježenim grobovima .Kordunaši su jasno vidjeli da državne
vlasti lažu i to je bio razlog za oprez .

Kordunaši su u seljačke radne zadruge , tjerani brutalnom silom kakva je bila

nezamisliva u Hrvatskoj , a u Sloveniji za to se nije ni znalo .

Novi talas , selidbe između 1960 .i 1970. godine u Vojvodinu , okolinu Beograda i
Vukovar, dodatno je ispraznio Kordun. Od tri cilja NDH: 1/3 pobiti , 1/3 iseliti , 1/3
pokrstiti, dva su bila postignuta . Ostala je bila jedna trećina Kordunaša.

Kad su došli pasoši ,sedamdesteih godina , Kordunaši ne idu više masovno u vojsku i
miliciju ,nego u Njemačku, što je novo demografsko siromašenje.

Zbog svega ovoga su jedinice Teritorijalne odbrane formirane pozivima za

mobilizaciju 1991., godine , kojoj su se odazvali samo Srbi ,bile malobrojne ,sa malo
ljudi mlađih godišta .

Ipak i tako demografski ispražnjen Kordun,za tvorce NHD, predstavaljao je , kao

homogena većinska srpska teritorija , veliki problem Zbog toga se planiraju mjere i
postupci za okruživanje i neutralisanje Srba Kordunaša.

Policijskom blokadom , Kordun se na Slunjskim brdima odsjeca od Srba u Karlovcu

(50,3% prema popisu 1991. godine izvršenom u vrijeme srbofobije ), a istovremeno
se indoktrinira i naoružava hrvatsko stanovništvo u zoni Slunja , što osloncem na
prostor ispražnjen ranije od Srba , za formiranje vojnog poligona, omogućava
odsjecanje Korduna od Like .

Na istoku ,hrvatski paravojni sastavi 2. brigada tzv „ZNG“i specijalne „postrojbe“

MUP-a ,zapravo naoružani i policijskim legitimacijama opremljeni civili , vrlo često
kriminalci i članovi HDZ, upadaju 23. juna u Topusko , dovlače oružje za hrvatske
civile u Topuskom, Gređanima , Hrvatskom Selu , V. Vranovini , Skeli i Ponikvarima .
Zaposjeda se Viduševac radi komunikacije sa Zagrebom preko Pokupskog . Pokušava
se pod kontrolu staviti Glina .

Sa kordunaškim Srbima niko ne pokušava postići politički dogovor , hrvatske vlasti

ne interesuje srpski narod ,nego samo teritorija .

Ovdje je mjesto da se konstatuje , da je takav stav , vlasti NHD ostao nepromijenjen ,

to je bila konstanta u stavovima hrvatske strane sve do 1995. godine , na svim
pregovorima koje smo desetine puta imali sa njima na najvišem nivou od Knina ,
Topuskog , Zagreba ,Beograda, Beča , Ženeve do Norveške i Njujorka .To su pokazali
i u agresiji 1995. godine u oružanom dijelu realizacije udruženog zločinačkog
poduhvata .
To Tuđman i doslovno, prema stenogramu , kaže na Brionima pet dana pred agresiju
svojim generalima , dakle : ovladati teritorijom, formalno pozvati da ostanu , ostaviti
pravac prema Dvoru na Uni , stalno trubiti da se već povlači stanovništvo tim
pravcem .

U ljeto 1991 .godine dva kraja omče za Kordunaše idu preko Slunja i Topuskog. Cilj je
da se iskoristi vrlo značajna činjenica da samo Kordun na zapadnom dijelu srpskog
etničkog prostora nema naslon na etnički srpske teritorije . Ispred, na sjeveru su
hrvatska naselja, naoružana oružjem koje je M. Špegelj uvezao iz Mađarske , a južno
Cazinska krajina sa brojnim i mladim stanovništvom. Tadašnje hrvatsko rukovodstvo
se odmah sjetilo Pavelićeve taktike prem muslimanima kao „ cvijeću hrvatskog
naroda“ kao i „ borbene tradicije“ Bužimskog kraja u Cazinskoj krajini , koji su u ratu
bili ozloglašeni koljači , krvnici Kordunaša ,ustaše „majari“ po vunenim majama koje
su nosili .

Vođa muslimana oko Kladuše je , u ratu od 1941-1945 , bio Huska Miljković. On ih je

jedno vrijeme , u manjem broju , kao član Okružnog rukovodstva Komunističke
partije za Kordun , držao na strani NOP-a , a zatim prešao na stranu NDH ,[5] a u tom
vremenu sklopio više vjerolomnih sporazuma sa partizanima . Konačno krajem rata
prelazi na stranu NOP –a i većina njegovih boraca se raspoređuje u 3. brigadu 8.
Kordunaške NOU divizije , tako da ih je u borbama sa njemačkim 97. korpusom , oko
Ilirske Bistrice , u sastavu 8. divizije izginulo mnogo više nego Hrvata , da bi hrvatski
predsjednik Mesić , u svađi sa Slovencima 2009. godine tvrdio kako bi Slovenci sa 20
kilometara gledali more , „da nije bilo hrvatskih partizana“ Naravno laž.To su bile 8.
Kordunaška divizija , sa trećom brigadom većinski muslimanskom i 7. banijska ,
srpske jedinice u ogromnoj većini . Različitost političkih oprijedeljenja muslimana u
Cazinskoj krajini od jugoslovenskih preko islamističkih do prohrvatskih i prosrpskih ,
pa i čisto građanskih , sa šarenim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, postaje
objekat velikog hrvatskog interesovanja. Plan im je bio da oružanim formacijama
izvrše posjedanje pravca Pokupsko – Viduševac- Gređani – Topusko –Bjeljevine –
Staro Selo – Ponikve i istovremeno se sa linije Cetingrad -Slunj – Rakovica , na Korani
(T.Raštela –Šturlić –Šiljkovača) povežu sa muslimanima , naoružaju ih i okrenu protiv
Kordunaša .Tako bi Kordun bio opkoljen i odsječen [6].

Neprikosnoveni vođa muslimana u to vrijeme bio je Fikret Abdić. Martin Špegelj

svjedoči šta je radio [7]: „U dva navrata potkraj 1990. razgovarao sam sa Fikretom
Abdićem ,ali od tih razgovora nije bilo ništa je on vjerovao da će s Beogradom sve
moći riješiti na lijep način. Oba je razgovora on inicirao a kako je meni itekako bilo u
interesu ( podvukao MN) da Velika Kladuša , Cazin i Bihać budu u našem sustavu
obrane ,razgovore sam prihvatao . (…) Ponudio sam mu oružje , našta se on
skamenio i sa starhom odbio . S jednom grupom Hrvata i Bošnjaka iz Bihaća
dogovorena je bliža suradnja . Vodio ju je sekretar za narodnu odbranu općine Bihać
Ante Vlašić, koji nam je u jesen 1991. dostavljao zlata vrijedne podatke „.
Hrvatske vlasti su ipak početkom 1991. godine naoružale Hrvate i dio muslimana u
Cazinskoj krajini, a tokom 1992 godine formirali Hrvatsko vijeće odbrane u Bihaću ,
na čijem čelu je bio Vlado Šantić koga je na Novu godinu 1995. ubio , u hotelu
„Sedra“ na Uni komandant 502.brigade Hamdija ( Hamdo ) Abdić sa svojom vojnom
policijom .

U Cazinskoj krajini od 1991. godine preovlađuje neprijateljski odnos prema Srbima

Korduna. , Like, Banije i prema JNA. .( Kreatori tog odnosa su SDA i Patriotska liga ,
čiji je istaknuti pripadnik patološki srbomrzac odbjegli kapetan JNA , Sandžaklija
Ramiz Dreković). Fikret Abdić na izborima u BiH dobija izbore za Predsjednika
Predsjedništva , ali odbija tu dužnost zbog ratobornog islamskog fundamentalizma
A. Izetbegovića i drugih članova muslimanskohrvatskog Predsjedništva. Na prostoru
Cazinske Krajine se 1992.formira 5. korpus tzv. Armije BiH. Da bi dobio oružje od
Hrvata za svoje pristalice Fikret Abdić u avgustu i septembru 1992. godine prikuplja u
saradnji sa hrvatskim vlastima , na bivšoj vojnoj farmi kod Zdenčine i u napuštenoj
bolnici za plućne bolesti ,( Pleševica) ,sjeverno od Jastrebarskog , formira „Handžar
diviziju“ koju vodiči 13/14 .septembar (među njima i jedan Srbin ) vode iz rejona
Josipdol pravcem Vrelo Mrežnice .-Rakovica – Drežnik- Vaganac . Ta grupacija je
otkrivena i naše snage su joj nanijele velike gubitke . Uprkos tome za manje od dvije
godine s tim istim ljudima koji su uspjeli da se probiju, ratovali smo zajedno protiv 5.
korpusa A.Izetbegovića .

Već 1993. godine F.Abdić ne želeći rat i cijeneći da je u najboljem interesu njegovog
naroda mir i saradnja i sa Srbima i sa Hrvatima otkazuje lojalnost Aliji Izetbegoviću i
u zaleđu Korduna formira Autonomnu Pokrajinu Zapadna Bosna . Dio 5. korpusa
ostaje lojalan vlastima u Sarajevu po osnovu fundamentalističkog islama i počinju
međumuslimanski sukobi .Ti sukobi su potrajali do pada Republike Srpske Krajine .
Naš interes je bio da Kordunaši ne moraju ratovati na dva fronta – leđa u leđa . Zbog
toga smo od početaka sukoba sa vlastima NHD pažljivo pratili situaciju u Cazinskoj
krajini. Obavještajnim radom , neposrednim kontaktom sa uglednim ljudima koji su
željeli izbjegavanje sukoba , materijalnom pomoći pa i oružjem koje do kraja rata
nikad nije dejstvovalo po Srbima ,ali jeste po srpskim neprijateljima , čak u i u
zaustavljanju prodora 5. korpusa u zoni 2. krajiškog korpusa Vojske Republike
Srpske .Nakon poraza Narodne odbrane AP Zapadna Bosna i izlaska više od 20000
muslimanskih izbjeglica na Kordun,u avgustu 1994. , nakon što im zapadne zemlje
zabranjuju da idu dalje preko Hrvatske i nakon postignutog sporazuma Abdić
Milošević – Karadžić , vratili smo oduzeto oružje i podržali izbjeglice da se silom vrate
svojoj kući , čime je počela humanitarna , a za mnoge i danas misteriozna operacija
„Pauk“ [8], koja će biti opisana na drugom mjestu. Ni na kraj pameti nam nije padalo
da Srbi osvoje Cazinsku krajinu , uostalom tamo je bilo više vojnosposobnog
stanovništva nego na Kordunu , Baniji i Lici zajedno , a svega oko 250.000.

Nijedan Srbin ne bi ušao u Bihać , niti bi se tu „možda ponovila Srebrenica“kako

sugerišu neki autori [9] nego bi Fikret Abdić ušao u Bihać kao oslobodilac , „na
bijelom konju“, tri korpusa Srpske Vojske Krajine i 2. KK VRS ne bi imali dva fronta i
više ne bi bilo uslova za agresiju na RSK. Kad je ta mogućnost postala realna,
izbijanjem snaga Narodne odbrane F,Abdića , na dva kilometra od aerodroma
Ćoralići, bez koga nije bilo opstanka 5.k, zapadni sponzori su vlastima NHD dali , ne
zeleno svjtlo, nego urgenciju, požurnicu za agresiju na RSK. Znali su kao i mi da prijeti
domino efekat u muslimanskim enklavama u Bosni sa ishodom suprotnim njihovom
cilju da Bosna bude ono što je i danas „ ni Davidova , ni carska , ni spaijska nego
jazavček“ , Jazavac je , naravno spoljni arbitar, metamorfozom se pretvorio u
„ glavatog gospodina“ .Jučerašnja gusjenica tvrdi da je uvijek bila leptir.

Jedna od bitnih specifičnosti Korduna u ratu 1991-1995 je i u činjenici da na Kordunu

nije bilo paravojnih grupa .Takvih grupa koje nisu slušale nikoga niti su bile u
sistemu rukovođenja i komandovanja , bilo je nažalost u nekim dijelvima RSK u
početku rata , a u Lici je bilo pokušaja formiranja takvih grupa i u drugoj polovini
1993. godine .

U opštoj krizi svih autoriteta i dezorganizacije vlasti u početku oružanih sukoba 1991.
oružje je dospjelo i u ruke ljudi koji su od ranije bili poznati kao lokalne siledžije i sitni
kriminalci . Oni se zajedno , sa onim koji ih žele oponašati okupljaju u grupe prema
ličnim sklonostima . Pokušavaju da stvore imidž „opasnih momaka“poznat iz
kriminalnog miljea većih gradova , hrabri borci i „veliki Srbi sa dna kace“

Nikad nigdje u borbi nisu postigli nikakav rezultat. Rezultate su imali samo u pljački ,
siledžistvu gdje i kad su bili nadmoćni i šepurenju po kafićima nadžidženi bombama i
noževima umjesto vašarskih drangulija. Ove seoske đilkoše , u nekim slučajevima
uzimaju pod svoje novokomponovani političari ( preciznije aspiranti za politikante ) ,
krupniji kriminalci organizatori šverca ili neke državne službe .Obim i sadražaj
njihove aktivnosti je direktno zavisio od prostora koji su ostavili milicija i vojska (JNA ,
TO , ili SVK) .Karakteristično je da su u Lici za svoj legitimitet prave srpske „četničke“
[10] grupe , tražili i nisu dobili podršku paroha u Vrhovinama , Vladika
Gornjokarlovački Nikanor im se kategorički suprotstavio , dobro shvativši o čemu se
radi . Sponzor[11] u Beogradu je bio razočaran , jer Srpskoj Vojssci Krajine nije
nanijeta planirana šteta što bi bilo na radost neprijatelju s druge strane fronta , nego
su mu vođe pohapšene .

Na Kordunu je na početku bilo nekih elemenata paravojnog ponašanja grupe

pokojnog Siniše Lončara Parage , ali je on brzo sh vatio da je to pogrešno i uključio
se u regularne jedinice . Posle njegovog ubistva u Topuskom taj vod u 21. IDOd nije
imao značajnih rezultata zato što ga je na mjestu komandira naslijedila beznačajna
ličnost .

Izuzetno je povoljna okolnost što , kao ni u ratu 1941-1945 . tako ni u ratu 1991-1995
. Kordunaši nisu sebe doveli u situaciju da pucaju jedni na druge .
Specifčnost Korduna je visoka borbenost i borbeni moral boraca , starješina i naroda
uz izuzetke koji uvijek postoje .Kordunaši su superiornost u borbenom moralu
pokazali u više teških situacija u ratu. To je činjenica koju ne može zasjeniti ni način
na koji je na Kordunu rat završen. Oni borci i starješine koji su na kraju bili opkoljeni ,
došli su u tu situaciju zato što su čvrsto držali položaje , a susjedi Kordunašima to
nisu činili .

Najprije , u toku sukoba sa hrvatskim paravojnim formacijam 1991. sva pješadijska

dejsta izvodili su isključivo Kordunaši , za razliku od nekih drugih krajeva , gdje su ta
dejstav izvodile jedinice JNA.

U dejstvima za oslobađanje Topuskog bili su samo podržani od jedne artiljerijske

jedinice JNA ( dijelovi 580. mabr ) ali su prisilili na izvlačenje 2. gardijsku brigadu i
specijalne jedinice MUP –a .

U 580. mabr JNA u rezervnom sastavu su bili isključivo Kordunaši.

Dejstvujući prema Kupi , također su bili podržani dijelom artiljerije 580. mabr i
ojačani tenkovskom četom ( trinaest tenkova i šest oklopnih tarnsportera ) [12]

U dejstvima za deblokadu kasarne „Logorište“ u Karlovcu učestvovali su djelovi jedne

brigade JNA ,bez većih rezultata jer sredstva ratne tehnike nisu izvučena . Zanimljivo
je da u to vrijeme Taktička grupa na poligonu Slunj ,čije je dejstvo kroz međurečje
Mrežnice i Korane moglo biti , s obzirom na snagu presudno za uspjeh deblokade
„Logorišta“stoji potpuno pasivna jer nikakav zadatak nije dobila niti zna šta se
dešava .U dejstvima oko Slunja Taktička grupa je imala značajnu ulogu . Po završetku
ofanzivnih dejstava Kordunaši su izišli na rijeku Kupu , Koranu i Mrežnicu i tu
postavili prednji kraj odbrane na snažnim prirodnim preperekama svuda osim na
prilazu Karlovcu i međuriječju Mrežnice i Korane . To je omogućilo stabilnost
odbrane čak i u opštoj agresiji 1995.

Drugi primjer je proboj Koridora koji su izvršile borbene grupe iz Dalmacije , Like sa
Korduna , Banije i iz Zapadne Slavonije. U toku izbora dobrovoljaca na Kordunu , za
odlazak na Koridor vršena je stroga selekcija po osnovi hrabrosti pokazanoj u borbi i
disciplinovanosti. Među onima koji su diskvalifikovani bilo je i boraca koji su plačući
tražili da idu , ma koliko to nekom može izgledati nevjerovatno . Za cijelo vrijeme
borbi na Koridoru samo Kordunašaka borbena grupa nije vršila smjenu boraca, a sve
druge borbene grupe jesu . Niko od Kordunaša nije htio ići kući , a da Koridor nije
probijen. Kordunaška borbena grupa zajedno sa zapadno slavonskom borbenom
grupom i „ Vukovima sa Vučjaka „ pokojnog Veljka Milankovića [13] uvijek je
upotrebljavana na glavnom pravcu napada za proboj neprijateljske odbrane , iako je
već prvog dana borbe imala trojicu poginulih i šest ranjenih.
Kad je krenula neprijateljska ofanziva oko Masleničkog moreuza u januaru 1993.
godine , naše snage su na tom prostoru bile prisiljene da pod borbom uzimaju
artiljerijska oruđa iz magacina , formiraju jedinice i bore se u poluokruženju zbog
takve zatečene linije fronta. Front se počeo osipati , neke jedinice nekontrolisano
povlačiti .Kad su u borbu uvedeni bataljoni sa Korduna i Banije , a kasnije i oklopni
bataljon [14] T-84 sa Korduna , front je stabilizovan zaustavljen prodor neprijatelja i
te linije fronta ostale su do kraja rata.

Kordunaše , Banijce i sve druge koji su to platili svojim životom niko više ne
spominje. Isto tako u toku operacije „PAUK“u Cazinskoj krajini kordunaške jedinice
nisu nikad angažovane za napadna dejstva nego su izvodile odbranu na dostignutim
linijama . Veoma često su bile izložene žestokim protivnapadima 5. k tzv.Armije BiH,
najčešće noću .Borbe su vođene na bliskom odstojanju , uz upotrebu tromblonskih
mina i ručnih bombi . Gubici su bili nezbježni . Poginulog borca su njegovi saborci
sklanjali da ga ne gaze po mraku i nastavljali borbu . Bio je slučaj da nam je
kordunaška jedinica za noć imala devet poginulih , ali je zadržala položaj .

Nijedna hrvatska jedinica ,koja je napala Kordun nije imala takvo borbeno iskustvo i
zato su Kordunaši nakon početnog udara hrvatskog agresora četvrtog i petog
avgusta govorili da mogu sedam godina ratovati sa Hrvatima, ali tako nije bilo , jer
lijevo , desno i pozadi nije bilo nikog. Bio je neprijatelj .

Specifičnost Korduna je i u činjenici da je odbranu srpskog stanovništva 1991. godine

pa do povlačenja JNA u maju 1992. godine, pred Karlovcem izvodila Zaječarska
brigada pod komandom potpukovnika , kasnije , generala Momčila Momčilovića . Za
razliku od naših drugih jedinica, dovođenih na prostor Korduna i Banije čiji su
pripadnici odmah po stizanju na marševski cilj a pod uticajem ,nekih opozicionih
političara u Srbiji , tražili da idu kući jer „ ne znaju gde su došli ni zašto su došli“ i
nijedan borbeni zadatak nisu izvršili , Zaječarska brigada je bila organizovana i
discioplinovana jedinica visoke borbrene vrijednosti . U vrijeme žestokih
neprijateljskih protivnapada vođenih iz mostobrana koji su zadržali na desnoj obali
Korane , oko katoličkog Božića 1991. godine , na zonu odbrane brigade uvođeni su
jedan preko drugog ( kad je prethodni bio zaustavljen ) četiri talasa jačine ojačanog
bataljona .

Vojnici Zaječarske brigade , dvadesetogodišnjaci , izdržali su sve napade nisu

pomaknuti sa položaja iako su se nekim , kako je kasnije utvrđeno, krivile pregrijane
cijevi automatskih pušaka .

Brigada je imala veći broj poginulih [15] i ranjenih . Gubici neprijatelja bili su ogromni
. Međunarodni posrednici su ih danima kupili ispred položaja brigade .Vlasti NHD
su , prema našim , obavještajnim podacima , radi prikrivanja tolikih gubitaka ,jedan
dio leševa stavljali u hladnjače i kasnije ih sukcesivno isporučivali porodicama, a u
međuvremenu ih je njihova vojna policija tražila kod kuće tvrdeći da su „napustili
jedinicu“.

U istom vremenu je na Kordun iz Jastebarskog prema s.Šišljević na Kupi krenula

jedna brigada ZNG[16]. Prethodnih noći se iz tog sela na Kupi čula lupa i buka koja je
ukazivala na pripremu plovnih sredstava za nasilni prelazak rijeke Kupe .Osmatranje
na našoj starni je pojačano ,a naspram s. Šišljević je posednuta artiljerijska
osmatračnica . Od Jastrebarskog prema Šišljeviću vodi samo jedan put , uzak i
raskvašen, po nasipu kroz Draganićki Ribnjak . Šarlatan od komandanta je cijelu
brigadu pokrenuo u dovođenje za napad tim putićem još za vidjela . Uslovi za
gađanje višecijevnih bacača raketa , oruđa 130 ,105, i 76 mm i minobacača bili su
lakši nego na mirnodopskom poligonskom gađanju a na cilju ni ljudstvo ni tehnika
nisu mogli nikuda sa nasipa . Brigada je bila uništena . Takav slučaj vođenja ljudi u
sigurnu smrt nije viđen ni prije ni kasnije u ratu 1991-1995 godine . U sastavu
brigade je bila i jedna srpska četa popunjena Srbima iz Karlovca .Komandir joj je bio
izvjesni Lapčević , košarakaš, bankarski službenik iz Karlovca . Brojno stanje čete bilo
je nešto manje od sto ljudi . Preživjelo je osamnaest i posle ovog vojevanja su
pobjegli u inostarnstvo , većina u Italiju gdje se neki i danas nalaze .

Treći pravac napada na katolički Božić 1991 . godine Pisarevina – Jamnička Kiselica –
Lasinja , kojoj je komandant bio bivši potpukovnik JNA , roda protivvazdušne
odbrane , koji je uvjek bio na političkim dužnostima , a o upotrebi združene taktičke
jedinice nije znao ništa , krenula je po gustoj magli , da zaume most na Kupi kod
Jamničke Kiselice i produži , u okviru ofanzive , dalje na Kordun. Na njihovu žalost
nisu uputili izviđače da prethodno izvide most . Srpske snage su prethodni dan
porušile most . Nastala je gužva , zabuna , ogorčenje , a Kordunaši su već bili
izvježbani da artiljerijom i minobacačima gađaju kolone u pokretu a kamoli ne
nepokretne i spore ciljeve .Sve se završilo velkm gubicima i bježanjem preko
Pisarevine . [17]

Sve ovo je uticalo da neprijatelj nikad više pa ni u opštoj agresiji u avgustu 1995.
godine ne planira nikava ofanzivna dejstva preko Kupe . Naša procjena je takođe bila
da preko Kupe neće biti napada nigdje gdje nemaju mostobran na našoj obali rijeke .

Nisu smjeli napasti Kordun pravo od Zagreba preko Kupe ,nego su se lamatali 200
km, krili jedinice u Kapeli i provlačili se kroz šumetine , što govori samo za sebe .

Specifičnost Korduna, kako je već spomenuto , je i šverc sa Cazinskom Krajinom sa

poznatim pogubnim posljedicama [18].Danas je moguće tačno prikazati potpunu
šemu od , na primjer Makedonije ili Bugarske , preko Srbije i Republike Srpske do
tačaka na Baniji , Kordunu i Lici .Poznati su i učesnici po etapama, , od organizatora
do distribucije i neposredne realizacije , mikro lokacije , „trgovine“ , sjenici , štale i
kuće koje su bile skladišta , kao imena i prezimena i dobiti učesnika . To je tačno
poznato većem broju ljudi ,koji to već imaju u pisanoj formi .
Nije bio problem što neka baba proturuje čarape , gaće i kilu kave , problemi su bili
šleperi , kamioni i cisterne .

Problem je bio i zbog opštevažećeg pravila da gdje god ima šverca ima i
obavještajnog rada [19] i šverca oružja i municije . Iako se šverc sa Cazinskom
Krajinom odvijao , sa manjim ili većim intenzitetom preko svih graničnih prostora
RSK i RS, Kordunaši su označeni u tadašnjoj javnosti srpskih zemalja kao jedini
šverceri [20] zbog grupe ljudi na Kordunu koji su bili uključeni .

Sve navedene specifičnosti su uticale na događaje na Kordunu u toku rata i na

njegovom završetku .

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao
kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i
iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za
istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade
stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak
poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

[1] Goro moja Petrova zelena , spasi Srbe bićeš posvećena „

[2] Formira se Kirinsko sjenički kotar

[3] Tu je jedno vreme 1941 . bila granica nemačke i talijanske okupacione zone

[4] Prema vojno geografskoj procjeni Balakana , za kontrolu Balkanskog prostora

potrebno je ovladati sa šest staregijskih objekata ; Beograd sa Srijemom , Trougao
Zagreb -Sisak – Karlovac ( sa Bihaćom ) , Niš sa moravskom dolimom , Sarajevo i
Nišićka visoravan , Kosovo i Sofijskom kotlina . Od šest balkanskih startegijskih
objekata na Balkanzu , pet je bilo na teritoriji SFRJ , a trougao Zagreb –Sisak -Karlovac
je smatran drugim po značaju .

[5] „Kuda Huska truska , nije zemlja ruska , već je zemlja turska !“ pjevale su njegove
pristaše u tom vremenu

[6] Isti manevar je primjenjen i za cijelu RSK , kad je vlada NHD procijenila da je
Kninsku krajinu najlakše , „pridaviti“ presjecanjem koridora u Posavini , kako navodi
Z.Tomac u svojo j knjizi „ Iza zatvorenih vrata“ ,ministar iz Račanove stranke u
tadašnjoj hrvatskoj vladi . To je urađeno od marta do juna 1992. dovođenjem tzv.
gardijskih brigada iz NHD i formiranjem HVO u Posavini . Sve te snage su razbijene i
probijen Koridor u vremenu od 11. juna do 17. jula 1992 , a ključnu ulogu su imale
dobrovoljačke jedinice iz RSK .

[7] M . Špegelj „ Sjećanja vojnika ., str 148

[8] Maštovitost kukavica u opravdavanju kukavičluka je stvarno impresivno .Oni

među Kordunašima koji su se bojali učestvovati „ objašnjavali“ su da se tamo ratuje
za pare . Koliko smo para „ „zgrnuli“vidjelo se tada , a vidi se još bolje danas.
Odmaknuti 5. korpus jedan metar od naših sela je bio glavni dobitak . Lako je
zamisliti kako bi izgledala odbrana Korduna da je 4. avgusta ujutro 5. k krenuo sa
r .Glina prema Topuskom , Vojniću , Slunju istovremeno sa hrvatskom agresijom .

[9] V. Cimerman u knjizi „Poreklo jedne katasrofe „ .Bivši američki ambasador u

Beogradu.

[10] GŠ SVK im je savjetovao da ako žele primjeniti taktiku iz vremena nastanka

četničkog pokreta ( dejstava u pozadini neprijatelja ) idu u Gorski Kotar , a ne da
„ četuju“ desetinama kilometara od fronta u našoj pozadin , jeftino političareći .

[11] Ime i adresa dobro poznati ovom autoru

[12] Pravdajući se za gubitak Lasinje , Krizni stožer Zagreb , koji je bio odgovoran za
odbranu Lasinje i čije su jedinice tu bile dovedene da krenu prem Petrovoj gori javno
je tvrdio , a sredstva informisanja ponavljala , da ih je napalo „100 tenkova i 10000
četnika „ . Srpskih teritorijalaca bilo je oko 1500 a branilaca dvostruko više .

[13] Smrtno ranjen nakon uspješno izvedenog protivnapada na Pravcu Kašić – Islam
Grčki u februaru 1993. godine , u toku neprijateljske ofanzive na Maslenicu , Ravne
Kotare , Velebit i dolinu Cetine .

[14] Dva dana i dve noći marševali samohodno po snijegu i ledu i odmah uvedeni u
borbu. Na svoju sramotu neki Benkovčani danas na svoje druženje pozivaju
hrvatskog ambasadora i sasvim u trendu aplaudiraju mu .Prepoznali nove izazove .
Rodbinu Kordunaša i svih drugih koji su poginuli braneći njihove kuće , ne pozivaju ,
Ne pada im na pamet .

[15] Komandant brigade je ovom autoru poslije rat pričao da mu je teško palo , kad
je u opštini Vojnić morao plaćati za mrtvačke sanduke svojim poginulim vojnicima ,
kad ih mrtve , poginule u odbrani Korduna , šalje kući , porodicama . To je velika
sramota .

[16] Prema našim podacima 109 . br. ZNG

24 Nešto ranije, u novembru 1991 godine , 2. gardijska brigada ZNG je bez borbe
prešla Kupu , na u miru uređenom skelskom mjestu prelaza kod Pokupskog ,
uzvodno od porušenog mosta , tačno nasuprot crkve Sv.Trojstva .Odmah u toku noći
doveden je jedan bataljon iz 4. partizanske brigade da zatvori prodor . Njihova
koncentracija na lijevoj obali , nastala nagomilavanjem u mraku zbog problema sa
skelama precizno je pogođena koncentričnom vatrom baterije VBR „Oganj“ i
praktično uništena . Kad je krenuo naš protivnapad nastala je panika u jedinicama
koje su ranije bile prešle vjerovatno pod utiskom onoga što se desilo na lijevoj obali .
U hladnoj vodi Kupe , prema zvaničnim podacima iz istrage , koju su vodile njihove
vlasti , sedamdeset trojica su se podavila. Nakon istrage i raznih spekulacija nije
okrivljen komandant brigade , bivši potpukovnik JNA Živko Budimir , inače tobože
Srbin.

[18] Bistri umom i vispreni u govoru , Kordunaši u jedinicama na frontu su

govorili :“E, da, svaku državu treba neko da brani , a neko da gradi , mi je ovdje goli i
bosi branimo , a oni na Šentilju je grade“ Gradi se dakle lopovska država .

[19] I preko Korduna i preko Banije postojali su ilegalni kanali kojim su u oba smjera
prebacivani ljudi sa i na teritoriju Hrvatske . Komanadant 501. brigade 5.k. „Šargan“
je više puta „putovao“ do Karlovca i nazad .

[20] Ovom autoru je tada bilo poznato da čovjek iz vrha vlasti Republike Srpske
uzima milionske , iznose ( u njemačkim markama ) za robu a istovremeno optužuje
Kordunaše da prodaju tenkove muslimanima . Jedna švercerska grupa iz Like je svoj
„konvoj“ u izlasku na „Šentilj“ obezbjeđivala pragama (PVO – oruđa , dvocijevna 30
mm) , spremna, da pucaju na svoje .

Vojni cilj razbijanje naših jedinica , želi se postići nevojnim sredstvima , stvaranjem
panike kod civilnog stanovništva ,što kod boraca na frontu stvara potrebu da
porodice izmjeste iz zone ubijanja , napuštajući jedinicu .

Ratnim planom „Drina“ koji smo zajedno izradili i usvojili u Beogradu , u novembru
1993. godine bio je predviđen dolazak tih jedinica u ove zone .Na nivou tri vojske taj
plan je urađen sa svim elementima ratnog plana

Ni preko Save iz RS, ni sa istoka RSK, ni iz Srbije , Hrvatima nije prijetila opasnost (od
protivnapada – prim.drp), što je već bilo testiranao u prvomajskom upadu u
Zapadnu Slavoniju

Dejstva na Kordunu petog i šestog avgusta

Nakon što sam petnaest godina s punom pažnjom slušao Kordunaše kada govore o
avgustu 1995. godine , vjerujući da svačija istina doprinosi potpunoj istini ,imam
razlog da vjerujem da i moj „komad“ istine može poslužiti istom cilju . 

Neprijateljska agresija u petak četvrtog avgusta , zatekla me je u Ženevi , gdje sam

vodio delegaciju Republike Srpske Krajine na pregovorima s hrvatskom
stranom .Pregovori su završeni pred noć trećeg avgusta , hrvatska delegacija se
odmah vratila u Zagreb, a nama su generali UNPROFOR-a rekli ,da iznajmljenim JAK-
om 14 možemo da letimo sutra .U Beograd smo stigli četvrtog avgusta kasno
popodne , uz tehničko slijetanje u Budimpešti.
Zbog neistina koje do danas iznosi Hrvatska strana , potrebno je reći nekoliko riječi o
tim pregovorima .Kao jedan od postupaka u pripremi agresije na diplomatskom
planu , vlasti NHD su planirale da u direktnim pregovorima , iznošenjem prijedloga
neprihvatljivih za našu stranu ,isprovociraju naše odbijanje i tako sebi obezbijede
diplomatsko pokriće . Za takav njihov plan znali smo prije polijetanja iz Beograda za
Ženevu 2. avgusta 1995. godine . Pregovori u Ženevi 3. avgusta su tekli tako što su
međunarodni posrednici razgovarali naizmjenično, posebno sa srpskom , posebno
sa hrvatskom delegacijom .Torvald Stoltenberg mi je u razgovoru u četiri oka
potvrdio ono što smo znali o namjerama hrvatske delegacije i saopštio da ćemo taj
problem prevazići tako da srpska strana neće ni morati da se izjašnjava o hrvatskim
stavovima, nego će međunarodni posrednici ponuditi svoj nacrt sporazuma ,koji će
biti usmjeren na slijedeće pregovore koji bi se održali u četvratak 10.
avgusta .Sugerisao je da naša strana prihvati prijedlog međunarodnih posrednika
čime potvrđuje svoju kooperativnost , a hrvatska strana će ga sigurno odbiti . Time
naša pozicija ostaje potpuno čista . Tako je i bilo .Na plenarnoj sjednici I.Pašalić šef
hrvatske delegacije , u ekstremno provokativnom tonu je sve nas u RSK nazvao
ratnim zločincima i tražio momentalnu , bezuslovnu kapitulaciju .

Govorili su samo šefovi delegacija.Sa naše strane ja sam , ne ulazeći ni u kakve

komentare , niti polemike , izjavio da naša delegacija , posvećena riješenju putem
pregovora , u potpunosti prihvata predlog- sporazum , međunarodnih
posrednika ,ali i da prihvatamo Plan Z-4.Tako je hrvatska delegacija ostala izolovana
u svojim stavovima .

Sve ovo nije moglo sprečiti agresiju za koju su vlsti NHD već bile dobile naredbu , ali
sigurno nije osnova za nebuloze kako su im glupi Srbi pomogli svojim odbijanjem u
Ženevi da krenu u agresiju . Istina o pregovorima je potpuno suprotna i
opštepoznata jer su sve tri strane svoje stavove saopštile javnosti pred stotinjak
novinara i snimatelja , odmah po završetku pregovora .

Po slijetanju u Beograd , otišao sam kod načelnika Generalštaba generala Perišića da

vidim kako on i drugi rukovodioci gledaju na ono što se događa i šta preduzimaju .
General Perišić mi kaže da je naredio mobilizacijske uzbune u nekim jedinicama , ali
da odziva vojnih obveznika i rezervnih starješina nema, pa je odziv u bataljonu Vojne
policije Beogradskog korpusa 30%, u brigadi na Voždovcu 14% , a u oklopnoj brigadi
u Pirotu 8%.

Ostali rukovodioci , ne vidim da išta preduzimaju .Petak je , početak avgusta i neki

ljudi iz rukovodstava odbrambeno bezbijednosnih struktura mirno odlaze na
planirani odmor u Crnu Goru .Tad sam izrekao rečenicu zbog koje će i Krajišnici i ja
lično imati problema :
“ Samo se vi igrajte ako ja dođem ovdje s trista hiljada Krajišnika biće tijesno svima u
Nemanjinoj i Kneza Miloša „ .

Zbog toga je stav vlasti u Beogradu bio -nijedan izbjeglica ne može u Beograd, nedaj
Mili da pređe Drinu .Prešao sam tek krajem septembra .
Desetog avgusta u četvrtak nasjedajući glasinama koje im je plasirala rivalska kuća iz
iste ulice, u Generalštabu su vršili pripreme za neposrednu odbranu jer „ide Mile
pravo na Generalštab sa hiljadu ludih Kordunaša , koji nikome ne daju oružje“. Ni
govora o tako nečemu nije bilo , ali neki ljudi u Srbiji ,do dana današnjeg nisu shvatili
da mi Srbi Krajišnici nemamo neprijatelja u Srbiji .Naš neprijatelj nije ni hrvatski
narod , nego samo oni među njima koji su nas klali , ubijali , otimali sve što imamo i
protjerivali s vjekovnih ognjišta gdje smo se rodili ,kao i vlast koja je to
organizovala .Da li nam je to radio neko iz Srbije ? Naravno da nije nikad .

Nakon obavljenih razgovora krenuo sam na Kordun, gdje su oni ,“što svoj kru iju , a
tuđu brigu vode“ već lansirali priču da sam pobjegao u istočni dio RSK ,a da na
Kordun neću ni doći .Osvanem negdje oko Banjaluke vidim na putu kolone putničkih
vozila kninske registarcije a kasnije i kolonu sa prvaca Dvor na Uni. Po prolasku kroz
Dvor na Uni vide se prazne kuće i stoka koja slobodno luta , iako taj kraj nije ničim
neposredno ugrožen. Kod Topuskog me dočekuje brat i Dragan Mraović Skula .Pitaju
me je li pao Knin kako tvrde hrvatski mediji . Neznam o tome ništa . Brat predlaže da
oca i majku koji su prije pet dana stigli iz Njemačke izvučemo kod rodbine u Novi
Grad. Odbijam jer znam da će stanovništvo sjevernog dijela Korduna krenuti u
bježaniju ako to uradim .

Po stizanju na komandno mjesto komande „Pauk“ odakle sam krenuo u Ženevu ,

dobijam uvid u situaciju .Kordunaški korpus organizovano izvodi odbranu , ali bokovi
mu već tada počinju biti ugroženi .Nema sigurnog spoja sa Ličkim korpusom , a 19.
brigada izvještava da u selu Ilovačak , gdje je lijevi bok Glinske brigade , nema nikog.
Postavljaju bočno obezbjeđenje jačine voda, posjedanjem tih napuštenih
položaja .Spoj sa Ličkim korpusom uvijek je bio problematičan zbog teškog terena i
nedostatka ljudi .

Banijski korpus ima problema sa upornošću u izvođenju odbrane .Glavna opasnost

im prijeti sa pravaca koji su i ranije realno bili procjenjeni kao najopasniji; Nebojan –
Mokrice –Gora preko Kotar šume i prema Dubici . Naše snage su tokom 1991.
godine tri puta izlazile na Kupu kod s. Nebojan, ali su ga napuštale snage koje su
posejdale taj prostor .Odbrana je bila postavljena u rejonu sela Mokrice kasnije se
bez razloga povukla na objekat Sveti Petar i Pavle kod sela Gora , a kasnije valjda
komfora radi , na sam put kod sela Gora .Iz tog prostora neprijatelju su se nudile
mogućnosti da jakim snagama divergentno dejstvuje za otsjecanje Petrinje , za
presjecanje puta Glina -Dvor preko Bačuge , Vlahovića i Maje i bočno prema Glini. Ta
dejstva neprijatelja bila su u toku a napad pravcem Sisak -Petrinja je uz velike
gubitke neprijatelja bio odbijen.

Jedinice Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna (NO APZB) su

izgubile ofanzivnu sposobnost, zbog toga što moraju izvršiti posjedanje položaja
naših jedinica ,koje vraćamo u njihove matične sastave .

Osnovna karakteristika dejstava neprijatelja su masovni , neprekidni artiljerijski

vatreni udari , upotrebom velikog broja cijevnih i raketnih sistema . Posebna
karakteristika ovih udara , koja se zadaržala do 10. avgusta , je specifičan izbor
ciljeva.Manje je vatrenih udara po položajima naših jedinica nego po selima i
naseljima . Civilno stanovništvo je bio osnovnih cilj hrvatske artiljerije

Ovdje se jasno vidi „rukopis“ američke agencije MPRI , sastavljene od penzionisanih

američkih generala koja im je pomogla u planiranju . Vojni cilj razbijanje naših
jedinica , želi se postići nevojnim sredstvima , stvaranjem panike kod civilnog
stanovništva ,što kod boraca na frontu stvara potrebu da porodice izmjeste iz zone
ubijanja , napuštajući jedinicu .

Slijedeće , bespilotne letilice ,koje su nam za vrijeme dejstva u Cazinskoj krajini

„ visile nad glavom“ sve češće i duže kako smo se približavali aerodromu Ćoralići ,
ponovo se pojavljuju , prateći naša dejstva i manevar jedinica .

Istovremeno širokopojasnim ometanjem velike snage sve naše radio veze u

jedinicama i mreže radio relejnih veza između korpusa SVK , sa GŠ SVK, GŠ VRS i GŠ
VJ potpuno se blokiraju .Ometači su na avionima AVAKS ,a vlasti NHD su već bile
dobile od SAD veoma napredan , sofisticiran , automatski sistem za prisluškivanje .
Vrše se obmanjivanja , pa se čak pojavljuje lažna radio stanica „Glas Petrove Gore“ .

Avijacija NATO dejstvovala je po vatrenim položajima naših raketnih jedinica

protivvazdušne odbrane , a po radaru raketnog diviziona PVO „Dvina“ na Šamarici
dejstvovali su protivradarskim raketama AGM-88 (SHARM) kojim hrvatske oružane
formacije tada još nisu bile opremljene .Srećom nije bilo ljudskih gubitaka .

Već u toku subote ispoljila se realnost naše procjene na strategijskom nivou iz 1992.
godine , da nam je za sigurnu i uspješnu odbranu , pored snaga kojima
raspolažemo , potrebno za odbranu Banije još dvije brigade , za Kordun jedna i za
Liku tri brigade . Ratnim planom „Drina“ koji smo zajedno izradili i usvojili u
Beogradu , u novembru 1993. godine bio je predviđen dolazak tih jedinica u ove
zone .Na nivou tri vojske taj plan je urađen sa svim elementima ratnog plana .Nikada
kasnije nije precizirano da li su to oklopne , mehanizovane ili motorizovane brigade ,
koje su to jedinice , niti su komandanti tih jedinica došli na komandantsko izviđanje.

Isto tako već u subotu je bilo jasno da 11. k , na istoku RSK neće krenuti na
izvršavanje zadatka po ratnom planu SVK, da aktivnim dejstvima veže dio snaga
neprijatelja .

Komandant 11.k je čekao odobrenje rukovodstva u Beogradu i nije ga dobio .Zbog

toga su u napad na Kordun ,pored snaga Zbornog područja Karlovac , mogle biti
dovedene i dovedene su iz Zbornog područja Bjelovar: 104 brigada i 13 .
protivoklopni raketni divizon ,a iz Zagreba 99. brigada i neke inžinjerijske jedinice .Ni
preko Save iz RS, ni sa istoka iz Srbije , nije prijetila opasnost , što je već bilo
testiranao u prvomajskom upadu u Zapadnu Slavoniju .

U subotu sam dobio depešu iz Knina , kojom sam postavljen za zamjenika

komandanta SVK , za Kordun i Baniju . Veze sa Kninom više nije bilo , a u komandi
„Pauk“ sam imao tri oficira i dva podoficira , bez jedinice veze (i bez sredstava veze ) i
drugih prištapskih jedinica.Ne znam dali su i komande Korpusaa dobile takvu
depešu . Do prekida veze s Banijom uspio sam davput komuniciarti s komandantom
Banijskog korpusa , koji mi je oko podne rekao doslovno: „Ovde kod mene je
stampedo nema nikave kontrole niti komande“.

Postalo je jasno da raspoloživim snagama treba preduzeti mjere za odbranu putnog

pravca prema Dvoru na Uni , radi obezbjeđenja slobode manevra , dotura i
evakuacije , za koje je preostajao jedino taj pravac.Zbog toga sam komandantu 21.kk
naredio da jednom četom iz 19 .br zatvori pravac Pokupsko – Viduševac- Glina, a
komandantu Korpusa specijalnih jedinica (KSJ) da sa okopnim bataljonom brani
pravce s. Marinbrod –Glina i s. Vlahović–s.Maja .KSJ drugih snaga nije ni imao .

Neočekivano , u zonu 21.kk grunule su izbjeglice iz Plaščanske doline uključujući i

pripadnike 70. brigade .Konjske zaprege , traktori , kamioni , automobili i
pješaci ,potpuno su zagušili puteve u zoni 13. brigade ,a zatim i puteve Vojnić -
Vrginmost –Glina i Slunj -Topusko –Glina . Oklopni bataljon je uspio do 01.30 7.
avgusta doći samo do Topuskog , jer je prohodnost van puteva zbog masiva Petrove
Gore , velikih pošumljenih površina, mnoštva malih vodotokova sa vlažnim
zemljištem oko sebe , strmih odsjeka i naselja oko puta bila vrlo ograničena na
pravcu zapad -istok .Oklopni bataljon nije uspio da stigne na marševski cilj i posjedne
zonu odbrane ,koja mu je dodjeljena, zbog čega su se kasnije pojavili novi problemi .
Nije kukavičluk boraca i starješina oklopnog bataljona , kako navodi autor koji je tada
bio 300 kilometar od Korduna , bio uzrok , nego potpuna zagušenost prohodnog
zemljišta .
Izbjegličke kolone iz Plaščanske doline su se kretale brzinom konjskih zaprega ,
najsporijeg u koloni . Činjenica je da su neke stariješine 21.kk pokušavale da
nagovore ljude iz kolone da se smjeste kod ljudi na Kordunu , koji su ih nijemo
posmatrali iz svojih dvorišta , ili da civili produže , a borci iz 70. brigade da se uključe
u naše jedinice . Naišli su na odbijanje ,ponegdje čak uz prijetnju oružjem, što je
doživio i komandant 21.kk pukovnik Veljko Bosanac.

U toku popodneva pojavile su se nejasnoće oko odbrane i držanja Polojske kose ,

zbog čega je komandant 21.kk lično izašao na taj postor , koji je zadržan pod našom
kontrolom .Komandant 21.kk je doživeo neposredno napad u kom mu je poginuo
pratilac i kasnije na referisanju vidjelo se da je pod utiskom toga događaja.

Načelnik štaba 21.kk pukovnik Lj.Ivković je izišao u zonu odbrane 13. brigade , na
poligon Slunj, pokušavajući da pomogne stabilizaciji odbrane 13. br ,koja je bila
uzdrmana kad joj je zona odbrane bila prekrivena izbjeglicama iz Plaščanske doline ,
lijevo krilo postalo otkriveno zbog nepostojanja lijevog suseda a u pozadini se
komplikovala situacija u jedinicama Narodne odbrane AP ZB. Popunjenost brigade
ljudima u odnosu na širinu zone koju je branila ,bila je 20% , četiri petine potrebnih
ljudi nije imala nikad.

Osnovna karakteristike neprijateljskog napada , prem ličnom uvidu pukovnika

Ivkovića bili su masovni artiljerijsko raketni udari upotrebom ogromnih količina
artiljerijske municije i raketa .

Među civilnim stanovništvom je bilo uznemirenosti , ali u brigadi nije bilo kolebanja .
U cjelini taktički položaj brigade je bio nepovoljan. , a komanda 21.kk nije imala
slobodnih snaga osim jedne čete da popravi taktički položaj 13. brigade .

U toku dana predstavnici civilne vlasti , službi bezbjednosti , komandanti brigada ,

neki komandanti bataljona i komandiri četa, zahtjevali su da im se za komandanta
postavi pukovnik Č.Bulat, jer mu više vjeruju zbog toga što je Kordunaš i na Kordunu
od početka rata , ranije bio komandant korpusa , a smijenjen kada su smijenjeni svi
komandanti korpusa i komandant SVK.

Zahtjev je bio podignut na nivo najvećeg problema i skoro plebiscitarnog karaktera ,

a pukovnik Bulat apsolutno nije bio nesposobniji komandant od pukovnika
Bosanca .U ovoj situaciji vrlo bitna prednost je bila da borci i narod to žele .Zbog
toga sam naredio da pukovnik Bosanac preda dužnost pukovniku Bulatu ,bez ikakvih
diskvalifikacija ili difamacija pukovnika Bosanca.

U sitaciji kad je sav Kordun pod vatrom , svi znaju da je Knin već pao , izbjeglice iz
Like pritisle Kordun , preuzimanje dužnosti komandanta korpusa od starne
pukovnika Bulata, sigurno za njega nije bilo ostvarivanje karijerističkih snova „ni čast
ni mast“, nego samo preuzimanje odgovornosti u najtežem trenutku ,čega se nije
plašio jer je smatrao da mora biti na Kordunu , pa što god bilo . U ostalom tada tu na
(„na Rodosu“ ) nije bilo, da primi dužnost komandanta nijednog od genijalaca koji su
poslije rata podrazumjevajući sebe kao klonove hibrida Napoleona i Kutuzova „znali“
sve šta je bilo , nije bilo , kako je trebalo , ko je odgovoran , ko neodgovoran ….

_______________________________________________________________________

U jedinicama Narodne odbrane AP ZB u toku subote takođe je došlo do ljuljanja,

naročito u „Zumretovoj „ 2.brigadi . Prema informacijama , koje smo znali već su bili
počeli povjerljivi razgovori oko teze da li im je jedini izlaz u situaciji kad Srbi gube , da
pređu na starnu 5. korpusa tzv Armije BiH . Iznošeni su i predlozi da se zarobe srpski
oficiri u komandi“ Pauk“ što bi im bila ,kako su smatrali , odlična ulaznica u 5.k. i
dokaz da su definitivno promjenili starnu . Drugih Srba u njihovoj zoni više nije bilo ,
osim četvoročlane grupe za elektonska dejstva, koja je još uvijek bila na zadatku na
Johovici sama među 4000 „Babinih“ boraca na kilometar od položaja 5.k. Komandir
je bio Sveto Korkut.

Fikret Abdić s kojim sam se sastao bio je potpuno iskren i otvoren u svojim
stavovima o interesima svoga naroda . Nije krio da pokušava da taj interes štiti i kroz
kontakte sa hrvatskom stranom, ali je o tim kontaktima uvijek govorio istinu ,što je
kasnije nedvosmisleno potvrđeno .Isto tako bio je svjestan problema u svojim
jedinicama i opasnosti koje mu prijete u poziciji koja nije bila ništa lakša od naše
pozicije .

Na referisanju u subotu , naredio sam da koamndant KSJ preuzme brigu o

izvršavanju zadatka oklopnog bataljona, a komandant 21.kk da 13. brigadu izvuče na
desnu obalu rijeke Korane , čiji kanjon kao veoma jak topografski objekat uz
onesposobljavanje mostova i skraćivanje fronta brigade , nudi uslove za upornu
odbranu .Istovreno da 21. Granični odred posjedne položaje na rijeci Glini ,
povezujući se udesno sa 13. brigadom .

Efekti lošeg razvoja situacije su se u nedjelju pojačali. Odsjecanje Korduna od Like je

bilo završeno , Knin pao , prijetilo je odsjecanje na Baniji , situacija u Cazinskoj krajini
rovita, sela i naselja na Kordunu pod artiljerijskom i raketnom vatrom.

U takvoj situaciji počinje pokretanje dijela civilnog stanovništva i pojedinačni

slučajevi napuštanja jedinica radi izvlačenja porodica iz zone ubijanja .Put prema
Glini i Dvoru je potpuno zakrčen .Neprijateljske artiljerijsko raketne jedinice i
pojedinačni avioni počinju dejstav po kolonama izbjeglica .
U takvoj situaciji procijenili smo da je , pored odbrane teritorije kao načina zaštite
našeg stanovništva , nužno preduzeti mjere za zaštitu kolona civilnog stanovništva ,
koje je zbog gustog grupisanja na putevima bilo najizloženije i najugroženije .

Komanda 21.kk , predstavnici SUP za Kordun i civilne vlasti imale su neprekidan

kontakt sa Komandom Sektora „Sjever“ UNPROFOR-a ,ali od toga nije bilo neke veće
koristi iako je u toku bio oružani napad na zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija .To
nije bilo iznenađenje jer se UNPROFOR i ranije nije miješao u svoj posao u sličnim
situacijama .

Komandanti nacionalnih kontingenata su slijedili politiku svojih državnih

rukovodstava , a ta rukovodstava su slijedila naređenja i volju tada jedine supersile .

Sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova RSK ,T. Pajićem sam otišao u komandu
Sektora „Sjever“ u Topuskom , da stupim u vezu sa komandantom UNPROFOR-a ,
francuskim generalom Žanvijeom.

Od komandanta UNPROFOR-a sam tražio da hrvatska starna prekine s napadima na

izbjegličku kolonu i da im on zaprijeti upotrebom avijacije NATO ukoliko se nastave
napadi na civile u koloni .Isto tako tražio sam da hrvatske snage ne prekidaju niti sa
zemlje napadaju kolonu i da spreči njihov ulazak u Glinu , što bi prekinulo
kolonu .Tražio sam da se pripadnici UNPROFOR-a uključe u kolonu čime bi mogli
ostvariti uvid da se radi o civilima , ali i dati informaciju o svakom eventualnom
napadu na kolonu.

Njegova jedina briga iskazana u razgovoru bila je bezbjednost njihovih vojnika i

pitanje da li mi možemo garantovati bezbjednost njihovih vojnika .Moj odgovor je
bio da bi im vojnici bili najbezbjdniji da sjede kod svojih kuća, a ako mu je to
najvažnija misija , nije trebao ni da ih dovode u ovu zonu , jer je to besmisleno , ako
neće vršiti svoj mandat zaštite stanovništva u zoni pod zaštitom UN (UNPA) . Kasnije
nam je prenio da hrvatska starana traži da položimo oružje da bi prestali s napadom
na civile u koloni .Ostalo je da se riješi o eventualnom ulasku pripadnika u kolonu i
našem stavu, da nam je oružje potrebno dok je ijedan civil u ugroženoj zoni, a da o
tome da li nam oružje treba ili ne ,možemo razgovarati tek kad i posljednji civil pređe
most na Uni kod Dvora .

Uveče do 20.00 časova završili smo procjenu i ja sam donio odluku u čijoj su
pripremi učestvovali komandant i načelnik štaba 21.kk i šefovi javne i državne
bezbjednosti za Kordun. U toku donošenja odluke i po njenom donošenju
kontaktirao sam sa generalima Mrkšićem i Mladićem, koji su mi rekli da su u
Bosanskom Petrovcu a bili su pored Petrovca na Oštrelju na komandnom mjestu
2.kk VRS.

Osnovni zaključci iz procjene su bili :

1) Bez obzira na dosadašnju uspješnu odbranu , ne postoje uslovi za dugotrajnu

upornu odbranu zbog toga što prema 5.k tzv Armije BiH nemamo nijednu jedinicu za
organizvanje odbrane , a borbena vrijednost 5. korpusa je veća od borbene
vrijednosti svih hrvatskih jedinica koje nas napadaju jer nijedna njihova brigada
nema snage veće od čete koje su spremne da idu naprijed,

2) Bezbjednost civila ne možemo postići prepuštajući se , bez ikakvih garancija , bez

oružja , na milost i nemilost hrvatskim oružanim formacijama ;

3) Pravac Glina -Dvor je jedini pravac za spašavanje civila koji će vjerovatno biti
ugrožen i od 5. k

4) Za odbranu tog pravca i mosta između Dvora i Novog Grada neophodna nam je
pomoć Vojske Republike Srpske ;

5) Za izvođenje ove odbrane nužno je formirati zajedničko komandno mjesto sa VRS

u Novom Gradu ;

6) UNPROFOR ne pokazuje ni sposobnost ni namjeru da u potpunosti garantuje

bezbjednost civilnog stanovništva
Suština odluke koju sam donio bila je slijedeća : nastaviti spontano pokrenutu i sada
već nezaustavljivu evakuaciju civilnog stanovništva koje se spašava od neprijateljske
vatre , nastaviti pregovore sa UNPRFOR-om za zaštitu kolone , jedinice 21.k korpusa
nastavljaju izvođenje odbrane , skraćivanje frontova i izvlačenje po mjeri povlačenja
civilnog stanovništva, a snagama jačine jednog bataljona odmah organizovati
odbranu prevoja Vratnik ( Žirovac) .

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Zahtjevi generalima Mrkšiću i Mladiću su bili da se sutra ujutro nađemo u Novom

Gradu , da u Novi Grad dovedu Banjalučku brigadu milicije , sredstva za
protivvazdušnu odbranu mosta na Uni , i sredstva za rezervno mjesto prelaza iz
1.kk .Komandant i NŠ 21. kk su zajedno sa rukovodicima bezbjednosnih službi ,
krenuli da sa komandantima brigada i predstavnicima civilne vlasti izrade plan daljih
dejstava . T. Pajić je nastavljao pregovore s UNPROFOR-om , na čemu je bio
angažovan cijelog dana zbog poznavanja stranog jezika .

Ja sam u 01.00, u ponedjeljak , poslije izdavanja naređenja komandiru objekata

Magračevac da sa pripremljenim sredstvima onesposobi objekat, krenuo sa
obezbjeđenjem objekta prema Novom Gradu .

Nastaviće se…

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao
kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i
iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za
istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade
stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak
poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

28 Ljudi koji govore „Oluja“, ne samo da pokazuju papagajsku intelektualnu tromost ,

takvi, oponašajući neprijatelja , preuzimaju njegov način razmišljanja i poistovjećuju
se sa njim. Haško tužilaštvo koristi termin „Udruženi zločinački poduhvat“ za etničko
čišćenje.
29 Nisam rekao „igrajte“ nego živopisniji , često upoterbljavani folklorni izraz , koji
počinje slovom „Z“.
30 Na radiju pjesma „Dvor daleko , a ja okasnio“ Razmišljam : vidi ti kako je Momo
„ anticipirao“ budućnost . Mora da mu je baba bila vračarica .
31 Krenuli su iz Kirina oko 18 sati u nedjelju 6. avgusta dvije noći i dva dana bili
blokirani u koloni izašli su pješke kroz šumu u utorak i ostavili auto . Kasnije u utorak
kad smo slobodili Dvor , brat se vratio po auto . Ni za čim moj pokojni otac nije
kukao , osim što je napuštajući auto ,prolio „pletenu vlašu“ kruškove rakije .(„ E kad
je ja neću piti , nećete ni vi“ ), a auto je poslije izvučeno , prije nego su „hrabri
branitelji“ stigli do njega .
32 Još 2000. godine sam predlžio haškim istražiteljima da traže artiljerijske dnevnike
koji će ovo potvrditi jer će se tačno vidjeti sa koliko oruđa i sa kojom količinom art.
municije i raketa je gađan koji cilj i sa koordinatama tog cilja . Do danas ne daju
„topničke dnevnike“ haškom tužilaštvu ni po koju cijenu jer bi to iz osnove ugrozilo
državnu fatamorganu o ciljevima i karakteu „ domovinskog rata“
33 Baze su im bile na ostrvu Brač i u Šepurinama kod Zadra
34 Taj sistem je bio jedan od prvih koraka uključivanja u NATO strukture a koriste ga
i danas . Jedna grupa američkih oficira je pratila dejstva u hrvatskom ministarstvu
odbrane , a druga u Glavnom stožeru ( štabu ) uz ustupanje obavještajnih podataka i
organizovanje sadejstva . Njihova imena su poznata .
35 ) U direktivi GS HV za „Oluju“ u dijelu gdje se razmatara mogućnost dejstva naše
avijacije stoji „ Po otpočinjanju bojnih dijelovanja , što uveliko zavisi od daljih
aktivnosti NATO zrakoplova (podvukao MN) neprijatelja će podržati zrakoplovne
snage 105. mabr…“ J .Bobetko , Sve moje bitke , str. 459, fotokopija originalne
direktive .
36) Ratni Plan „Drina“ su generali Perišić , Mladić i Novaković predložili državnom
rukovodstvu koje ga je usvojilo čime je postao zvaničani državni dokumenat.
37) NATO je slušao razgovore i danas su dostupni fonogrami razgovora K-tanta 11.k
sa više rukovodica u Beogradu .
Neprijate je irzvršio proboj u rejonu Glibodolskog križa, gde su se branili dijelovi
jednog bataljona 50. brigade (Vrhovine ) Ličkog korpusa čije je ukupno brojno stanje
bilo oko 200 ljudi . Poslije proboja odbrane tog bataljona , pred neprijateljem više
nije bilo nijedne srpske jedinice po dubini . Neprijateljske snage su izvršile nastupni
marš uglavnom šumskim putevima , pravcem Glibodol – Kuselj- Saborsko – Poljanak
–Bugar .Na ovom pravcu su bile upotrebljene za napad : 1.gard brigada , 119.
brigada i 138. domobranski puk . Početni odnos bio je 30:1 , a kasnije naših jedinica
nije bilo .
39) Oko ov „smjene „ je svašta „nadrobljeno“ i spekulisano , a u nejasnoj situaciji tih
dana je u Beogradu jedna zvanična „ služba“ plasirala tadašnjem načelniku GŠ
informaciju da je „ Bulat ubio Bosanca.“ Zato načelnik GŠ čim je video pukovnika
Bulata ne pita koliki su gubici , što se može učiniti za ljude , i slično nego : „Gdje ti je
Bosanac“ . Bulat je znao da je u koloni došao u Srbiju , a gdje je nije znao , kao ni za
svoju širu familiju . Zla volja sitnih duša prema Čedi Bulatu vidi se iz primjera poslije
rata , kada bivši načelnik bezbjednosti 21.kk ( ranije spomnut ) , hvaleći svoju moć i
silu , pred „neobaveštenim“ Kordunašima tvrdi da je on „ lošeg i nevaljalog Čedu
Bulata otjerao s Korduna „ . Ti „ neobavješteni“ ga onda pitaju „Pa esi li ti onda bio u
ustašama? Mi smo mislili da su „Čiču“ s Korduna oćerale ustaše.“
40 Među njima je bio i moj mlađi sin , što navodim bez ikave lažne skromnosti , želeći
da i ostali krajiški rukovodioci demantuju laži, da su im sinovi bili tada već u
Beogradu ili pored mame .
41 U stenogramu Tuđmanovog sasatanka na Brionima , sa njegovim generalima 31.
jula 1995 . godine , za pripremu agresije na RSK , str. 3 ,navodi se: „Predsjednik :
Sada još nešto , u toj našoj operaciji ne znam šta je bilo s Abdićem . Mi moramo
Abdića prisiliti (podvukao MN) da stane na našu stranu i da prema Velikoj Kladuši ,
znači da tamo naiđemo ne na protivničke snage ,nego na muslimane koji će stati na
našu starnu ….Zvonimir Červenko: Ono gospodine predsejeniče što sam vam rekao ,
razgovor je bio sa njim obavljen je . On neće sa nikavim muslimanom iz Hrvatske
razgovarati i mislim da je on ostao na svojim pozicijama kao što jeste (podvukao MN)
Predsjednik : Dobro , ostao je na svojim pozicijama , ali ako mi pođemo u ofanzivu
onda mu treba reći ako ćeš biti na srpskoj strani onda ćeš doživjeti poraz ….“
42 Eklatantan je primjer poljskog bataljona u Slunju za kog smo od samog dolaska
vidjeli da se otvoreno neprijateljski drži prema našoj starni , kao da je došao iz
Zagreba . Tako na primjer u vrijeme proboja iz Hrvatske u prema Cazinskoj krajini
oružane formacije „Handžar divizije“, 14. septembra 1992. godine , oni ne samo da
ne preduzimaju mjere protiv starne oružane sile u svojoj zoni odgovornosti , nego
upotrebom sile pokušavaju da spriječe naše Posebne jedinice milicije da intervenišu.
U Zapadnoj Slavoniji su gledali mjesec dana kako se Hrvati koncentrišu za napad u
djelu UNPA zone , gdje su bili razmješeteni ,koja je bila pod kontrolom hrvatske vlasti
, a da ništa ne preduzimaju , kao ni u toku hrvatske ofanzive u Zapadnoj Slavonij niti
ranije oko Maslenice ili Medaka.

Dejstva za odbranu izbjegličke kolone ,od sedmog do desetog avgusta

Oko 02.00, 7. avgusta ,ponedjeljak, u Topuskom sam zatekao haos. Na raskršću kod
PIM –a traktori i ostala izbjeglička vozila okrenuta od Gline ,ne prema Glini . Obilazeći
Topusko prema porušenom Domu -4 kod benzinske pumpe odjedamput strahovita
eksplozija , koja mi skoro prevrne terenski automobil. Provjerim i saznam da je u
oklopnom bataljonu naređeno uništavanje tenkova . Naredio sam da se sa tim
prekine . Prikupio sam oficire koje sam našao iz mješovite artiljerijske brigade (mabr)
, oklopnog bataljona , graničnog odreda , 19. brigade i drugih jedinica , koji su se tu
zatekli. Kažu mi da nemamo kuda jer je Glina zauzeta . Ne odustajem od donijete
odluke i naređujem : Pravac Dvor , ko ima pušku napred , ostali za njima , ko pogine
ostaće , ko ne pogine proći će . Tenkovi preko Starog Sela , ostali za njima ili preko
Hrvatskog sela i Male Vranovine – šuma Orlova [46] Obljaj- Brubno –(Brubanj)-
Brezovo Polje – Žirovac-[47] – Dvor .Jedina opasnost koja je pretila na tom pravcu je
bila realna mogućnost da je 505. brigada 5.k već izišla na Obljaj preko Bojne i ušla
dijelom snaga u šumu . Da bi spriječio upad u zasjedu u šumi naredio sam da
izviđači iz mabr pješke idu napred a da ih motorizovana kolona prati u skokovima.
Neprijatelja nije bilo [48] i kolona je u Obljaju bezbjedno skrenula lijevo , prema
Brubnju i Brezovom polju. Čelo kolone koja je krenula iz Topuskog osvanulo je na
Brubnju ,sišla u Brezovo Polje i zatekla ispremješanu kolonu koja stoji .

46 Znao sam da je taj put prohodan . Kroz šumu ga je popravilo Komunalno

preduzeće iz Velike Kladuše za prebacivanje snaga NO AP ZB za dejstvo pravcem
Aova (Ahovo ) – Vrnograč.

Sa nekoliko oficira (M Klipa , Borić ) i policajaca formirajući tri kolone (zaprežna kola
desno , traktori sredina motorna vozila lijevo ) pješke izlazimo na prevoj Vratnik .Na
Žirovcu nalazim dio dobrovoljaca iz Srbije koji isto tako pokušavaju da srede kolonu .

Začudilo, me je da ljudi u takvoj situacaiji , pod utiskom koji doživljavaju savršeno

slušaju uputstav za razvrstavanje u koloni , kao da je sve normalno .

Krećem prema Dvoru i u koloni prepoznajem mnogo ljudi uključujući svoju i

porodicu generala Mrkšića . U koloni koja se sporo kreće i često zastaje , poprijeko
se gleda na sve koji prolaze , kao što je pred nekim šalterima u pošti , a kamoli ovdje
gde je su životi u opasnosti . Vidim da i prema meni ima takvih pogleda .Ako im išta
mogu pomoći , odavde sigurno ne mogu ništa , ali na njihovom mjestu i ja bih imao
takav stav, bez obzira što sam ostao na tom putu do četvrtka 10. avgusta , kad je ta
kolona bila već u Srbiji ili pred Račom na Drini .Oko podne se približavamo Dvoru i
kolona sve više stoji a sve manje se kreće .

Nije pitanje da li će kolona biti napadnuta ,nego samo kada će se to desiti , zbog čega
se stajanjem kolone ljudi pretvaraju u nemoćne mete .Oko dva sata popodne uspio
sam se nekako probiti do mosta na Uni između Matijevića i Novog Grada.
Policija Republike Srpske na svojoj strani mosta oduzima oružje , vrši pretres svih
vrsta vozila mirno i temeljito , od zaprežnih vozila do autobusa .

Ne mogu da vjerujem da je onaj ko je to naredio sa planete Zemlje , jer već svi

zemljani , a ne samo Srbi , znaju što se događa.

U zgradi opštine , prema dogovoru , su general Mrkšić , general Milovanović

( umjesto Mladića ) , predsjednik novigradske opštine Radić i komandant
novigradske brigade Dabić. Usvajaju zahtjev da se prekine pretres vozila i time ubrza
pokret kolone , a ako hoće nešto da pretresaju ( ne znam zašto ) neka to rade negdje
u dubini svoje teritorije do Prijedora ili Banjaluke .

Prema zahtjevu od sinoć ,doveden je bataljon iz Banjalučke brigade milicije .Sredstva

PVO za odbranu mosta nisu dovedena , niti sredstva za rezervno mostovno mjesto
prelaska .

General Mrkšić je smatrao da treba pokušati na našoj lijevoj obali Une , formirati
mostobran , veličine koju možemo braniti , koji bi uključivao obavezno Dvor i okolinu
, čime bi zadržali makar simbolično dio naše teritorije . Ne znam kako to da se uradi
ako se našim borcima na mostu oduzima oružje , a istovremeno saznajem da je
objavljeno da izbjeglice idu u Srbiju .
Ove dvije činjenice onemogućavaju da se reorganizacijom stvore jače snage bilo za
mostobran , bilo za odbranu kolone izbjeglica .

Za takav zadatak nužno je i angažovanje jačih snaga VRS,od kojih je tu samo

Novigradska brigada i bataljon milicije .Nedoumice oko angažovanja Novigradske
brigade brzo su raspršene jer u jednom trenutku komandantu brigade stiže
informacija ,koja se saopštava pred svima nama, da jedna neprijateljska jedinica
sastava izviđačke čete , bez otpora kreće putem Kostajnica –Dvor.Predsjednik
opštine Novi Grad odmah se rezolutno izjašnjava da zabranjuje dejstvo po
neprijatelju „ako mi pucamo po njima oni će pucati po nama i našim kućama“ .Niko
mu se nije suprostavljao i tako novigradska brigada mirno posmatra neprijatelja na
maršu uz Unu ,putem, koji je na nekim mjestima u dometu pištolja, kako ulazi u Dvor
i presjeca izbjegličku kolonu [49] prije prvog sumraka .

Jedna grupa dobrovoljaca iz Srbije kreće iz Matijevića kroz šumu zapadno od Dvora ,
a sjeverno od Matijevića i preko potoka u toku noći dolazi do blokirane kolone .
Izbjeglice na koje su naišli i oni koji su bili bliže ostavljaju sve na putu i pješke do
jutra kroz šumu izlaze na most.

General Mrkšić i ja tražimo pomoć od Vojske RS, a za to vrijeme pada mrak Do pada
mraka uspio sam skupiti dvanaest boraca od pukovnika Stupara , nekoliko oficira i
vojnika .
Još otkad sam se vratio na Kordun u subotu , desno rame me tako boljelo da sam na
terenskom automobilu , kojeg sam stalno sam vozio , brzine mijenjao lijevom rukom.
Tražim da mi Milan Korkut donese moju pušku iz vozila i ne verujem da ću je moći
uzeti desnom rukom , i da će svi oko mene misliti da sam se uplašio , pa tobože ne
mogu uzeti pušku.Milan mi pruža pušku i u tom momentu me ruka više ne boli .RAP
sa rezevnom municijom mi nosi jedan oficir iz mabr. Krećemo u Matijeviće ,
prebacujemo se preko mosta između Matijevića i Dvora bez jačeg otpora neprijatelja
i polako nastupamo prema centru Dvora , desno od puta tako da nam je lijevo krilo
na putu .Zaustavlja nas snažna unakrsna vatra . Neprijatelj dejstvuje sa nekoliko
višespratnih zgrada , koje su kod raskršća ,100 metara ispred nas , desno sa
autobuske stanice sa 150-200 metara i sa lijeve strane preko puta iz dvorišta
porodičnih kuća , sa daljine 30 do 50 metara. prepoznajem pucnjeve kalibra 5,56
milimetara , znam da se nismo u mraku pobili sa svojima , ali ne možemo dalje .

Izvlačimo se u Matijeviće gdje dolaze dva oficira iz Vojske Republike Srpske i kažu mi
da će do ponoći dovesti jedan bataljon da izbacimo neprijatelja iz Dvora . Komandir
grupe dobrovoljaca iz Srbije , kaže da će i oni učestvovati .

Do dva sata ujutro , osmog avgusta nema nikog.Uputio sam M.Korkuta u školu u
Novom Gradu da vidi šta je s grupom dobrovoljaca iz Srbije .On tamo nije našao
nikog od njih, a ljudi iz Novog Grada , kažu mu da su oni otišli prema Baljaluci, i dalje
za Beograd, jer je neko iz Beograda došao po njih. Da li je bilo tako ne znam, ali
znam da ih u Novom Gradu više nije bilo.

U svanuće , oko četiri sata ujutro , magla , mir i tišina , niti se ko vidi niti čuje . Ne
znam ko je u Dvoru . Uzimam terensko vozilo , M.Korkut drži pušku i polako putem
krećemo u Dvor.Dolazimo do mostića kod benzinske pumpe i vidimo jedno vozilo
zeleni fićo , vrata otvorena , žena 30-40 godina zaklana na autu gdje se leš i sada
nalazi . Desetak metara dalje , muškarac 50-60 godina nedoklan , drugih rana ni
krvarenja nema , još krklja, mislim da mu nema spasa i da je pri kraju .Zaustavljamo
se i osmatramo .Nema nikavih aktivnosti ni u Dvoru ni od naše kolone . Onaj
nesretnik sav u krvi je izgleda odlučio da neće da umre , ubacujemo ga u vozilo i
odvozimo u bolnicu . Nikad nismo saznali ko je to bio , ni da li je ostao živ.Jasno je
bilo da se izbacivanje neprijatelja iz Dvora najlakše može izvršiti istovremenim
napadom iz kolone i iz Matijevića .Pred Dvorom je oklopni bataljon , ali na ulasku u
Dvor ne može da se razvije ,zemljište van puta je močvarno ili pošumljene strmine .
U naredni sat , dva skupljamo grupu boraca , uključujući i nekoliko oficira i vojnika iz
Dvorske brigade .Krećemo u napad kada i ljudi iz kolone kreću u proboj i neprijatelj
se povlači . U Dvoru na prilazu raskršću leže naši poginuli .Samo su sklonjeni s puta
da živi mogu prolaziti .Takvih prizora sam se nagledao u ratu, ali najdublji utisak na
mene , koji nisam zaboravio do danas , ipak prave živi .Ne živi ljudi , zato što su
živi ,nego pogled u njihovim očima.Uvijek do tada dok sam bio zajedno s borcima na
prvoj liniji , svi smo gledali u pravcu neprijatelja, a ne jedan u drugog .Ako sam koga
pogledao to je bio trenutak , da vidim ima li straha u očima , što vidiš u dijeliću
sekunde .Sada , kad se susrećemo, ja sam naspram njih , nakon što su tu noć bili
opkoljeni , a zatim ostali živi u bliskoj borbi . Sada dok se kreću po prostoru gdje je
do maloprije bio neprijatelj , dok su im prsti na obaraču , a regulatori paljbe na
rafalnoj paljbi , pogled im je tvrd , ukočen . Oni ne „vide“ ništa što nije neprijatelj , niti
se bave raspoznavnjem u onome što nije opasnost . Oči im samo traže opasnost ,
ono što nije opasnost ne registruju . Sva pažnja je usmjerena na mogućeg
neprijatelja , svoje ne vide .

Civili su slični , a kad počnu nailaziti oni koji nisu učestvovali u proboju , oni su
opušteniji , ali neki među njima su potreseni . Moj prvi komšija Damjen
Novaković ,izlazi iz kolone i pita me „Đe ođe ima vode“. Ne prepoznaje me .Kažem da
pređe most pa neka onda pije vodu . Zaustavljam jedan traktor , koji ne staje , da ga
ubacim na traktor . Počinjem da dižem pušku prema zadnjem točku .Vozač odmah
staje ,poznajemo se , izvinjava se i traži da mu vjerujem da ništa nije vidio i ništa nije
čuo , dok nije vidio da se puška pokreće .Odoše njih dvojica na traktoru .[50] Oklopni
bataljon je formirao borbeni raspored u rejonu Dvor – Matijevići. U sastavu
borbenog rasporeda raspoređeni su dijelovi 13 . brigade iz kolone , a u centar Dvora
jedan vod iz Banjalučke brigade milicije . Kolona je dalje nesmetano išla .Neki ljudi iz
kolone mi kažu da su vidjeli kad je poginula osamnaestogodišnja , ćerka mog brata ,
kod sela Maja.[51]

Veze sa komandom 21. kk nije bilo , jer nije bilo sredstava veze za rad u
pokretu ,osim jedne motorole , koja je u dogovoru sa komandantom 21.kk, trebala
biti u vezi sa Z. Gvozdenovićem , a on na začelju kolone prema Dvoru .Međutim još u
Brezovom Polju otkrio sam da je on u koloni na Brubnu .Očekivali smo da se sad , u
utorak već osjete dejstva naših jedinica na Žirovcu i od Žirovca .Niko iz kolone nije
mogao o tome ništa da kaže , što mi je bilo čudno [52].U toku napada na neprijatelja
u Dvoru zarobljen je jedan neprijateljski vojnik izviđač. Prema ličnim dokumentima ,
koje je imao kod sebe , vidjelo se da je mladić oko 25 godina , Srbin po
nacionalnosti , rođen u selu Borojevići na Baniji .Srednju školu je završio na Novom
Beogradu , zaposlio se u Zagrebu i sad predvodi neprijatelja u napadu na svoj narod,
svoju rodbinu i familiju . Naredio sam da ga predaju Vojsci RS. Nažalost nije bio jedini
, svi mi poznajemo iz djetinjstav ponekog, takve tužne , nesretne , sramotne
sudbine , koju za svog života , ničim više ne mogu ispraviti niti promjeniti .

52 Kasnije sam saznao da je civilno i vojno rukovodstvo , u Topuskom na osnovu

procjene novonastale situacije odustalo od izvršavanja odluke za proboj prema
Dvoru i preko komande Sektora „Sjever „ UNPROFOR-a (UNCPO) počela pregovore s
hrvatskom starnom , sa ciljem da spriječi dalje gubitke civilnog stanovništva .

Borci iz 13. brigade i drugih jedinica , koji su imali oružje i bili raspoređeni u borbeni
raspored oklopnog bataljona , počeli su sad kad je bilo mirno , a njima pristigle
familije u koloni , da napuštaju položaje , da bi dalje spašavali familije .Tenkovi su u
jednom trenutku ostali sami u Dvoru zbog čega se tenkovska četa iz Dvora izvukla u
Matijeviće u sastav glavnine bataljona .Dvor je opet bio prazan . General Mrkšić je
naredio pukovniku Stuparu da vrati okopni bataljon u Dvor . Dva sata poslije toga
nije više bilo kolone izbjeglica na putu .Put je bio prazan , nismo znali ko je u Dvoru,
tenkisti nisu izvršili Stuparovo naređenje .Sam bez ikoga , krenuo sam terenskim
vozilom , da vidim šta se dešava . Tenkove sam našao na putu i oko puta u
Matijevićima a tenkiste u velikoj nezavršenoj kući , desno od puta ,gdje su se sklonili
od kiše . Prizemlje , valjda predviđeno za lokal , je sve jedna prostorija i svi su tu .

Prilazim i pitam , znaju li ko je u Dvoru . Ne znaju . Zašto kolona ne ide ? , ne

znaju .Šta oni tu rade i ko će braniti tu sirotinju na putu , ako oni neće . Ćute , neko
kaže da tenkovi bez pješadije ne mogu ratovati . Većinu ih lično poznajem , sve su to
Kordunaši i vidim da im je neprijatno . Svuda su bili sa mnom od Kupe do Benkovca i
Novigrada [53] jedan među njima , koga ne poznajem , krupan i gojazan , kaže mi :“
Mi smo se borili , dok nas vi oficiri niste izdali“. Vidim da nema subordinacije i
činova , sad smo samo ljudi, specifičnog mentaliteta , koji ja dobro poznajem ,
Kordunaši i zato mu kažem : Ma ko te je izdao j… mu ti mater kukavičku , jesam li ja
ovdje ili u Beogradu ? Nisam ubio nikog u ovom ratu , sad ću tebi puknti u taj debeli
trbu“ . Podižem i otkočujem pušku . Komandir tenkovske čete , hrabar i sposoban
oficir , ponovo naglo postaje komandir čete , iskače pred onog i kaže :“ nemojte
gospodine generale , mi ćemo izvršiti vaše naređenje . Uvjek smo izvršavali .
Naredite šta treba“ . Spasi mi on dušu ,bez obzira što vojna pravila , kažu da se u
kritičnim situacijama kukavičluk i prebjegavanje neprijatelju sprečavju svim
sredstvima pa i upotrebom oružja .

Naređujem komandiru čete : „ Posadi tvog tenka komanduj „Na svoja mjesta „ i „Pali
motor „ ja sam vaša pješadija . Idem napred u Dvor ispred tebe .Drži odstojanje od
mene tako da me uvijek vidiš .Ako vidiš da sam pogođen štiti se vatrom topa i
mitraljeza i povlači se . Ne ginite da me izvučete „

U jednoj ruci volan , u drugoj otkočena puška , polako osmatrajući krećem a

komandir sa svojim tenkom zamnom . Dolazimo do raskršća u Dvoru . Vidim nema
ni naših ni neprijatelja .Komandiru čete sam naredio da vrati četu u Dvor , što je
odmah izvršeno , a da sa četiri tenka idemo prema Žirovcu da vidimo gdje je kolona
presječena . Vraćajući se u Novi Grad naišao sam na komandanta oklopne
brigade ,kako se to zvalo u KSJ i ponovio mu naređenje da sa četiri tenka idemo
nazad da nađemo mjesto napada na kolonu . U tom trenutku , tenkisti koji nijesu
htjeli da budu sami u Dvoru , ne samo da se vraćaju u Dvor , nego opet bez
pješadije , idu petnaest kilometara nazad i to ne četiri nego osam tenkova .
Komandir čete je odmah čim sam mu naredio krenuo sa četiri tenka , a za njim
komandant brigade sa još četri tenka . tada su na izlazu iz Dvora prešli , na dijelu
puta koji nisu moli zaobići , preko nekoliko putničkih vozila , pa je neprijatelj to
potpuno preokrenuo u svojoj propagandi , a mi mu pomogli svojim ćutanjem.

Vratio sam se u Novi Grad da nađem nešto boraca , koliko ima , da tenkovi nisu bez
pješadije . Okuplja se petnaestak ljudi na vozilo TAM-150 , koji su bili tu . Nikoga nije
trebalo ubjeđivati niti mu objašnjavati .Major Miljkan Romčević [54] preuzima
komandu samoinicijativno nad grupom na vozilu , jer je jedini oficir a samnom u
vozilu su trojica policajaca SUP-a Vojnić koje dobro poznajem . Kažem majoru
Romčeviću da krećemo .“Da krećemo“ kaže on „ ali sad vi nećete napred , sad ćemo
mi ispred Vas“. Ne znam otkud već oni u Novom Gradu znaju kako smo s tenkovima
ušli u Dvor . Kažem mu da to nije važno , ubacujem u brzinu i krećem. Major
Romčević svojim kamionom zagrađuje moje vozilo i kaže „ izvinite gospodine
generale , sad mi idemo ispred Vas“.

Tenkovi zajedno sa ljudima iz kolone , koji su imali oružje , već su bili stupili u borbu
s mudžahedinima . Mrcvarenje , ubijanje , pljačkanje i iživljavanje nad starcima ,
ženama i djecom bilo je prekinuto .Pošumljena padina odakle su napali bila je
pretvorena u vatru i dim . U jednom trenutku dok su još bili u našoj koloni svi smo se
našli u žestokoj paljbi sa svih strana , međutim frontovi vatre su se brzo formirali
preživjeli mudžahedini su bježali glavom bez obzira .

U metežu koji je nastao na putu upadom koljača i ubica , mnoge familije su

razdvojene , ljudi su napustili svoja vozila jer je put ispred njih bio zakrčen i želeći da
iziđu iz zone ubijanja i pređu Unu , krenuli pješke . Ostali smo još neko vrijeme da se
uvjerimo da nema opasnosti , a zatim sam krenuo prema Novom Gradu da nađem
kakva vozila da izvlačimo žene s djecom . Krećući se uz kolonu , odjednom vidim da
kolona opet stoji . Dolazimo do mjesta prekida i ispred dokle se vidi , put je bez
pješaka u pokretu.

Ljudi nam kažu da su ustaše u kući na oko dvjesta metara , gde je došla jedna grupa
žena, ali nije izašla . Nas četvorica se razvijamo za borbu i krećemo prema
kući .Prizemnica , desno od puta u ravnici , dvorište ograđeno, velika „ brajda“ vinove
loze na stubovima ispred kuće .Na stotinjak smo metara od kuće , čovjek u uniformi
sa crvenom beretkom otvoreno izlazi na put , gleda prema nama i doziva .To je
Miljković sa Slunja ,sa svojom grupom je tu i osmatra šumu prema Suvoj Međi , da se
neprijatelj prikriveno ne približi . One žene i djeca svratili da piju vode i malo
odmaraju pod „brajdom“ jer su potpuno iscrpljeni .

Krećemo dalje i među ljudima na putu prepoznajem Vladu Korkuta [55] iz Kirina ,
vršnjaka mog oca , nekako smo ga smjestili u vozilo i prebacili u Novi .Petnaestak
kilometara do Dvora na putu su bile tri kolone , ostavljenih napuštenih vozila svih
vrsta .Pljačkaške horde su kasnije sve to opljačkale , nikad ih niko nizašta nije
pitao ,sva ta vozila su kasnije bez problema registrovana . Taj čin danas zovu
„briljantna vojnička pobjeda domovinskog rata“, kako klikće i novi hrvatski
predsjednik , europskog imidža.

Vratio sam se u Novi Grad , da nađem bilo kakva vozila da izvlačimo žene , djecu i
starce , koji su bili još daleko od Dvora , a već potpuno iznemogli . Nekao smo
obezbijedili jedan kamion . Sa svojim terenskim vozilom vraćao sam se do mraka i
vozio samo žene sa djecom koja još nisu prohodala . Tri puta me je , i danas se s
mukom sjećam, zaustavljala ista žena s dvoje djece od 6 do 7 godina , da ih povezem
, nema mjesta , jer su unutra žene s djecom koja još ne hodaju .

Vidim i ženu koja jedva nosi dvije putne torbe , a sa svake strane pored torbe hoda
dijete od 5 do 6 godina. Curica koja ide s lijeve strane nosi lutku veću od sebe i ne
ispušta je .Ne znam kako je bilo ime ni djevojčici ni lutki , ali obadvije su prešle Unu i
spasile se .

Sutradan u srijedu , od pripadnika VRS saznali smo da se u Topuskom vode

pregovori za izlazak autoputem prema Šidu , za Srbiju. Kolona izbeglica ide i dalje sa
povremenim prekidima, zbog napada manjih mudžahedinskih grupa .Pojedini borci i
oficiri mi pričaju o slučajevima upada u kolonu , gdje se prvo otimaju novac i
dragocjenosti , a zatim mrcvari i ubija . Kad se naoružani pojedinci iz kolone
organizuju , u više slučajeva, četvorica , petorica ili šestorica zločinaca , likividirani su
s bliskog odstojanja , plaćaju glavom , a ostali bježe [56] .Ni danas o tome branioci
neće da govore , možda bi , kakvo je vrijeme , neko da ih proglasi ratnim zločincima
zato što su branili gole živote .

Uostalom , zašto bi Srbinu bilo dozvoljeno da se brani ? Sa generalom Mrkšićem

sjedim u Novom Gradu , kod mosta ispred policijske stanice . Nalijeće neprijateljski
avion, a zatim se u prvcu Svodne čuju detonacije . Buka se ponavlja i prazan prostor
preko puta u obliku trga ,na kome je oko hiljadu ljudi sačekivalo svoje članove
porodice , koji se još nisu pojavili preko mosta , prazni se i ostaje pust. Ljudi su se
zaklonili . Milan Korkut ide tamo jer mu nema četiri člana familije . Vratio se nije
našao nikog svog , ali nosi jednogodišnju bebu , koja je bila ostavljena sama na tom
opustjelom prostoru . Kad su se ljudi pojavili iz zaklona , on ih sve obilazi , pita čija je
beba , ali se niko ne javlja .Kažem mu da je nosi u bolnicu . Nakon pola sata vraća se
ponovo sa bebom na rukama . Kaže da na ginekologiji ne mogu da je prime jer
primaju samo trudnice , a na odjeljenju za majku i dijete tvrde da tako malu bebu ne
primaju bez majke .Upućujem ga kod direktora , ali se opet vraća sa bebom.Ponovo
ga šaljem kod direktora da mu kaže da je bolje da primi bebu , jer će je sigurno
primiti , ako ponovo dođemo . Konačno primaju bebu , o kojoj nikad kasnije nisam
ništa saznao .

Neprijatelj je počeo dejstvovati artiljerijom po mostu ali ga nije pogađao . Baterijski

plotuni od po šest projektila 105 mm i po „jedan red“, osam raketa 128. „Plamen“
stalno padaju uzvodno od mosta ,ispred hotela u vodu .Vatra nije osmatrana ,
rukovalac vatre ne vidi cilj, ali su neprijateljska artiljerijsaka oruđa desetak
kilometara od mosta , a pješadijski dijelovi sigurno još bliže mostu .Kolona ibjeglica
se utanjuje u srijedu naveče.Stiže informacija o postignutom dogovoru posredstvom
UNPROFOR-a da naši u Topuskom polože oružje i odu autoputem u Srbiju .
U četvrtak ujutro u Dvoru naiđe još poneka grupa ili pojedinac , zatim nešto kasnije
više nema nikoga . Malo je ljudi i u Novom Gradu . Većina stanovnika Novog je
izbjegla i grad je skoro bez civila . Idem sam preko mosta u Matijeviće pješke ,
sjednem pored puta ispod drveta i ne vidim ni čovjeka ni životinju . Nema nikog.

Oko podne dolazi oficir , kapetan prve klase , VRS i kaže mi da ima naređenje da u
13.00 časova sruši most . Neznam zašto ga ruše , ali takava im je odluka. U hotelu
uzvodno od mosta vidim grupu boraca SVK . Imaju nešto za jesti i od zaposlenog
mlađeg čovjeka traže tanjir . On im neda a na stalažama izrađenim od letava iz njega
stoje tanjiri ima ih sigurno više od hiljadu . Detonacija od rušenja mosta razbija sva
stakla na hotelu a oni tanjiri su poskočili sa stalaža , pali na pod i razbili se , svi do
jednoga .

Otišao sam u Prijedor , gdje su vlasti Republike Srpske i narod sa tog prostora
pomagali izbjeglim Krajišnicima do krajnjih granica svojih mogućnosti .

U pružanju medicinske pomoći učestovovalo je i medicinsko osoblje iz RSK. Putevi ,

kuće , škole , i voćnjaci između Novog Grada i Prijedora bili su puni . U predahu ljudi
su prikupljali snagu gorivo , hranu i vodu da krenu dalje. Kuda ? Nikuda.

Nastaviće se…

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao
kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i
iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za
istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade
stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak
poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

Fusnote:

46 Znao sam da je taj put prohodan . Kroz šumu ga je popravilo Komunalno

preduzeće iz Velike Kladuše za prebacivanje snaga NO AP ZB za dejstvo pravcem
Aova (Ahovo ) – Vrnograč.

47 Po planu agresije , hrvatske snage i 5. k trebalo je da se spoje na liniji Obljaj –

Žirovac . Vidi u J.Bobetko ,“ Sve moje bitke“ , str. 435. Samo na tom pravcu prema
Obljaju upotrebljene su snage :2. gardijska brigada 20. domobranska pukovnija ,
101. brigada , 149. brigada i specijalne jedinice MUP- a .

48) Nejasno mi je bilo tromo i pasivno držanje 505.bužimske brigade kao

najekstremnije jedinice 5.k opsjednute islamskim fundamentalizmom i ustaškim
nasleđem iz prethodnog rata. Razlog mi je sutradan saopštio komandir izviđačkog
voda Dvorske brigade . Izet Nanić bivši oficir JNA komandant 505. brigade je
5.avgusta izviđajući pravce napada prema putu Žirovac- Dvor izišao na jedno brdo
Vijenac u širem rejonu Ćorkovače ispred svojih položaja , gdje ga je zasjeda izviđača
likvidirala.

49 Znam da je komandant brigade Dabić u tom trenutku svjestan da je on rat počeo

tako što su mi ga rasporedili u komandu taktičke grupe koja je u junu –julu 1992.
probijala Koridor Doboj( Cer ) – planina Vučjak –Odžak – Svilaj na rijeci Sava , kada su
se ovi što su u koloni , ili su njihove porodice , borili i ginuli više od 300 kilometara od
svojih kuća. Sad im nema pomoći .

50 Nikad ga više nisam vidio. Ženu mu je odmah po izlasku iz voza na kolosjeku

željezničke stanice u Paraćinu zgazio voz koji je naišao.Mlađi sin mu je nestao u
avgustu 1995, a on se vratio i dok se po visokom snijegu vraćao od najbližeg komšije
udaljenog četiri kilometra , iznemogao , pao u snijeg , smrzao se i ostao u snijegu
četiri dana , dok ga nije nagazio poštar , jer nema ko drugi da prolazi tim
putevima .Jedva se skupilo ljudi koliko je potrebno da ga zakopaju .

51 Vijest je bila neistinita . Avionska bomba je eksplozijom odbacila s traktorske

prikolice , ali je ostala živa .

52 Kasnije sam saznao da je civilno i vojno rukovodstvo , u Topuskom na osnovu

procjene novonastale situacije odustalo od izvršavanja odluke za proboj prema
Dvoru i preko komande Sektora „Sjever „ UNPROFOR-a (UNCPO) počela pregovore s
hrvatskom starnom , sa ciljem da spriječi dalje gubitke civilnog stanovništva .

53 Željko Roknić , sin jedinac , mog brata od ujaka , komandir tenkovskog voda ,
poginuo je u protivnapadu na Novigrad..

54 Major M.Romčević pomoćnik za pozadinu komndanta 13. brigade , rodom iz s.

Stipan opština Vrginmost bio je u ratnoj mornarici . Porodicu je ostavio ( supruga i tri
sina ) u drvenom bungalovu na „Ostrvu cvijeća „ kod Tivta , gdje nije bilo grijanja , jer
je to bio objekat vojnog omarlišta . Kad je u povlačenju dospio do Novog Grada
mogao je produžiti dalje , kako je većina i činila . On nije mogao samo zbog svoje
lične savjesti . Bilo je to prvi i poslenji put u životu da smo razgovarali . Nije bio
neposredno pord mene kad smo stupili u borbu i nisam vidio kad je poginuo .
Njegovi saborci su mi pričali da ni u borbi nije dao da oni budu ispred njega . To je
priča o ličnom heroizmu žrtvovanju , ravna onima kakvo u istoriji civilizacije
čovječenstvo ima od antičkih vremena . Mentorima autoriteti u u spinovanju javnosti
nikad neće ispričati ovakvu priču, jer nisu bili u borbi a takva priča nije „in“ . Teško
narodu koji svijesno zanemaruje ovakve primjere . Njegov brat Petar je bio pilot u
našem (SVK) Ratnom vazduholpvstvu .

[55] Njegovi sinovi Milan i Stevo su vozili vojna vozila ,SVK, a njihovi privatni
automobili su ostali kod kuće . Mjesec dana ranije , njegova majka , preko osamdeset
godina , teško bolesna , tražila je da joj on lično napravi „škrinju“ , mrtvački sanduk ,
što je i uradio . Kad su u nedjelju uveče kretali od kuće , ona je molila da povezu i
njen mrtvački sanduk. Stavili su ga na traktorsku prikolicu i krenuo je . na put bez
povratka sa majkom , ženom , snajom i unukom. Kod Maje , u napadu neprijateljske
avijacije na kolonu izbjeglica , avionska bomba je uništila traktor , ali su ostali živi .
prešli su na tuđi traktor , svoj traktor i stvari na prikolici su ostavili , ali je čovjek koijh
ih je primio , našao na prikolici mjesta za „ škrinju babe Ljubice . U hrvatskom
napadu na Žirovcu , snaja i unuka su zarobljene. U slijedećem napadu
mudžahedina , ostala je i baba Ljuba i njen mrtvački sanduk u kome nije bilo suđeno
da bude sahranjena , nego je ostala i bez groba .

[56] Kad sam kao oficir , prvi put imao u ruci automatsku pušku tvrdio sam da bi
regulator paljbe trebao biti na rafalnoj paljbi kad se gurne dolje do kraja , a ne na
sredini ispod položaja „ukočeno „. Neki su smatrali da i treba biti odmah do
„ukočeno“ „ rafalna paljba „ jer je to automatsak puška . Moj stav je bio da će borac u
bliskom susretu s neprijateljem zbog uzbuđenja , gurnuti regulator do kraja i ostati
bez rafalne paljbe , kad mu o tome zavisi život . Jedan borac je na Žirovcu iza krivine
na petnaestak koraka ugledao kako ustaša s nožem u ruci , jednom đedu gura
zakopčanu bundu sa ramena na ruke da se ne može braniti dok ga kolje . Otkočio je
pušku , opalio i pogodio ga , Začuo je komešanje i iznad puta , koji je lijevo usječen 2
do 3 metra , ugledao još četvoricu , koji su dotad sjedili i posmatrali , kako se hvataju
oružja . Okrenuo je pušku na njih opalio pogodio jednog , vukao dalje obaraču ,
paljbe nije bilo . Pribrao se prebacio regulator paljbe i likvidirao ih prije nego oni
njega .

Nije mogla postojati NHD , ako ne kontroliše teitoriju Korduna , ako su na Kordunu
Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru .

Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje

27 kilometara od Zagreba , mostove na r. Kupa ,a prostor do Zagreba bio nebranjen ,
tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na
strategijskom nivou

Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna
strategijska problema : malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon
odbrane i rezerve za aktivna dejstva .Ti problemi su precizno definisani još krajem
1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva , koje
nije ni postojalo 

Zaključak

Događaje na Kordunu u avgustu 1995. godine objašnjavaju ljudi , koji nisu bili njihovi
učesnici , a neki nikad nisu bili na Kordunu , što se vidi iz grubih materijalnih
grešaka . Sve to se čini u odsustvu iskaza učesnika i očevidaca , jer je nametnuto da
su najkrivlji oni, koji su se najviše borili , a odsutni zbog kukavičluka , ili ličnih interesa
su pravi i sve znaju . Vrhunac ironije je da su šverceri , crnoberzijanci i dezerteri iz
srpskih jedinica danas dobro situirani i pozicionirani . Treba li o njima progovoriti
poimenično ? Naravno da treba , pre svega zbog toga , što je njihovo tipično
objašnjenje da je nama za sve kriv Milošević i Srbija , a ne hrvatska država , što je laž.
Apsurd je doveden do kraja , shvatanjem koje se sve više širi , da oni koji su ostali
sirotinja treba da su postiđeni što nisu htjeli da se bave mutnim radanjama i gledaju
svoje interese , a familiju „na vrijeme“ „zdekuju u Srbiju“.

U nedostaku iskaza i svjedočenja učesnika na našoj strani , većina autora se oslanja

na hrvatske izvore pa čak i na pisanija njihovih autora čiji je zvanični žanr politički
skandalizam . Slijedi se hrvatski model selekcije činjenica , glorifikovanja marginalija
hagigrafski pristup njihovim političkim i vojnim ličnostima . Suštinska pitanja se ni ne
postavljaju .Od institucija NHD se ne može očekivati ništa drugo . I to je na neki
suludi način normalno u njihovom nastojanju da obezbjede postignuti uspjeh u
stvaranju nove države , etnički očišćene od Srba i državnom potrebom da se istorija
konstruiše unazad što može dalje , čak do Irana ili Gota odakle „potiče hrvatski
narod“ .
Nekritički se preuzimaju eufemistički termini ( bljesak , oluja , namjerno plasirani da
skriju njihovu zločinačku suštinu . Sama klasifikacija rata se ne izvodi po osnovi cilja
naše strane ( Srba Krajišnika ) nego kao namjenska antiteza , političkoj konstrukciji
NHD o agresiji Srbije . Rat za opstanak , suština borbe Srba Krajišnika 1941-1945. i
1991-1995. teško je razumljiv nekim ljudima , koji bi trebalo da znaju da su
Kordunaši u Drugom svjetskom ratu izgubili oko 30000 ljudi a u ovom poslednjem
istjerani iz svojih kuća , a sve im opljačkano . Kordunašima je 1945 godine ukradena
pobjeda , kad su proglašeni hrvatskim partizanima , pa ih veliki broj iselilo sa
Korduna, a one koji su otišli u državnu službu naučili da dobro paze na svoje, da
neko ne pominje NDH i ustaše i da ćute i ne vide kako Kordun ostaje u sirotinjstvu
odakle bježi ko god može .

Godine 1945. Kordunaši su postali hrvatski partizani i ćutali su , zato je Tuđman 1991
. mogao da nas izbaci iz Ustava , a 1995. promovisani smo u okupatore i agresore .
Srpska , kordunašaka pobjeda 1945. relativizovana je najpre činjenicom da su
razbijene samo oružane formacije NDH ali ustaštvo njegova srbožderska suština nije
nikada , samo je mijenjala oblike i nosioce .

Kordun je po mnogo čemu bio specifičan u ratu 1991-1995. godina . Neke od tih
specifičnosti su od ranije , a druge su nastale u ratu . Činjenica da jedino Kordun , na
zapadnom dijelu srpskog etničkog prostora (SEP) nije na jugu povezan sa drugim
dijelovima SEP, stvorila je specifičnu potrebu da se , u postojećim okolnostima ,
velika muslimanska grupacija u Cazinskoj krajin, pretvara od neprijateljske u
prijateljsku , onoliko koliko je taj interes moguće ostvariti.

Sa vojnogeografsko stanovišta , prostor Korduna ima značaj strategijskog objekta na

balkanskom nivou , odakle i potiče interes stranog faktora za odnose Srba, Hrvata i
muslimana na tom prostoru i njegovu kontrolu .

Nije mogla postojati NHD , ako ne kontroliše teitoriju Korduna , ako su na Kordunu
Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru . „Nikad više“ „pjene se „ Tuđman i
Valentić ( vidi stenogram ) 15. avgusta 1995 godine , dok iskrcavaju na Kordun
bosanske Hrvate . Etnički inžinjering u Evropi,krajem 20. vijeka , a zatim i vjerski-
rimokatoličke crkve niču tamo gdje nije živio nijedan Hrvat niti imao zemlje da stane
stopom .

Kordunaši nijesu imali dilema o karakteru NHD 1990. godine , niti o opasnostima
koje prijete od paravojnih formacija HDZ –ove stranačke vojske i MUP-a , koje stvara
ta NHD. Nisu tačna objašnjenja da su Kordunaši iz straha , kao i drugi Krajišnici ,
počeli da se samoorganizuju . U pitanju je bila riješenost da se brane od
povamipirenog ustaštva . Da je bio strah pobjegli bi .Ljudi su mislili da mogu da se
brane osloncem na ustavnu , državnu oružanu silu , JNA , kojoj je zadatak i da brani
Ustavom utvrđeni poredak . Nije bilo tako .Ubrzo su Kordunaši mogli da vide da JNA
sa Drave kod Maribora , ide na Savu , sa Save na Kupu , sa Kupe na Unu ( Mrakovica )
, na Bosnu (Sarjevo ) pa preko Dine u aprilu 1992 .godine .

Većinu dejstava protiv hrvatskih paravojnih jedinica , koje je NHD stvorila

naoružavanjem lokalnog stanovništva na rubnim područjima i dovela iz Zagreba i iz
dubine teritorije , u ljeto i jesen 1991. izvele su na Kordunu mobilisane jedinice
Jugoslovenske teritorijalne odbrane , u koje su se na poziv za mobilizaciju odazvali
samo Srbi i poneki Hrvat. Ratne jedinice dovođene iz Srbije ( Šabac , Loznica , Valjevo
) su došle i otišle . Nisu bili dovoljno dugo da njihovi pripadnici rasprave ko je za
Vuka , ko je za Slobu , koji je cilj , zašto su ovdje . Otišli su kući gdje su bili bolji uslovi
za ovakve rasprave , ali nisu to završili do danas . Za razliku od Hrvata , Srbi još
međusobno „ ratuju“ kao ostrašćeni četnici i partizani , patriote i izdajnici , rusofili i
rusofobi , prva Srbija i druga Srbija ….. Samo je Zaječarska brigada bila vojnički
uređena , disciplinovana i organizovana jedinica , a Loznička brigada , dok je bila ,
uradila je onoliko koliko je mogao da uradi potpukovnik Jović Milan , sjajan oficir , sa
ljudima oko sebe . Poginuo je kod Teočaka , lično vodeći jedinice u napad.

mješovita artiljerijska brigada , pravovremeno izvučena iz Karlovca , pružila je

značajnu artiljerijsku podršku za cijelo vreme . Bila je popunjena srpskim rezervnim
sastavom sa Korduna i iz Karlovca .Dio komandnog kadra i komandant , do
povlačenja JNA, nisu bili sa Korduna . Kada se JNA povlačila naredili su da se povuku
sa Korduna i sva artiljerijska oruđa , što su Kordunaši u jedinicama odbili i sprječili .
Zvanična istoriografija nikad ne spominje , kao ni memoaristi u NHD , zimsku
ofanzivu na Kordun , izvedenu u novembru i decembru oko katoličkog božića 1991.
godine . Razlog ćutanja su neverovatni , strašni gubici , izazvani prije svega lošim
planiranjem i šarlatanskim komandovanjem . Tada pretrpljeni gubici su ih odvratili
od pokušaja napada na Kordun osim izolovanog neuspjelog pokušaja kod Brođana
preko Kupe , što nisu pokušali ni u avgustu 1995. Naše komandovanje je to
pravovremeno predvidjelo , pa smo za intervencije na ugroženim pravcima skidali
jedinice sa fronta sa Kupe , jer druge nismo imali

Gubici su na pravcu Karlovac –Turanj – Vojnić, prema izjavama pripadnika

Posmatračke misije Evropske zajednice , bili više stotina ljudi , bez pomjeranja linije
fronta .

Na pravcu Jastrebarsko – Šišljević – Utinjska dolina , prema izjavama pripadnika te

jedinice , brigada je namještena na blatnjavi nasip u Drganićki ribnjak , po danu i bila
uništena .

Jedinice u napadu pravcem Pisarevina – Jamnička Kiselica – Lasinja , ne znajući da je

most porušen , na rimokatolički Badnji dan u haosu i gužvi , uz velike gubitke bježe
prema Pisarevini .

U Lijevim Štefankama 14. novemnbra „( Martinje dan krštenja vina“) uglavnom

alkoholisana grupacija ulijeće pod artiljerijsku , raketnu i minobacačku vatru , a
uveče mediji u NHD javaljaju da su „hrabri hrvatski branitelji“ uz 63 ( šesdeset tri )
poginula zaustavili četnički napad ( koga nije bilo ) uz najveće gubitke „ na svim
bojišnicama „ tog dana .

Na pravcu Pokupsko – Bučica – Taborište ( Golinja ) 2. Gardijska brigada prelazi Kupu

, srpska artiljerija i rakete uništava koncentraciju na lijevoj obali ( oko 40 poginulih ) ,
kreće protivnapad i 73 pripadnika 2.gard.br. u panici se davi, utapa u hladnoj
nadošloj vodi Kupe .
Sve ove propale ofanzivne akcije , pored uticaja na odvraćanje od budućih napada
preko Kupe , svjedoče i da je rukovodstvo NHD , već tada uočilo problem Korduna
zbog opasnosti po državne institucije u Zagrebu . Jednostavno rečeno , kakva crna
država , ako „ malo raspoloženiji“ srpski artiljerac može za Novu godinu , poslati
„ poklon“ projektil 130 mm od Lasinje pravo u rezindenciju bivšeg predsjednika .
Srpski artiljeci to nisu radili samo zbog civilnog okruženja cilja .Činjenicu da su u
jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometar od
Zagreba , mostove na r. Kupa ,a prostor do Zagreba bio nebranjen , tadašnje
jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na
strategijskom nivou. Devet od raspoloživih dvanaset oklopnih i mehanizovanih
brigada upotrebljavalo se oko Vukovara , 300 kilometara od Zagreba , a na 30
kilometara od Zagreba -nijedna . Da je urađeno obrnuto , ratoborno , separatističko
rukovodstvo NHD, bar oni koji ne bi žurili prema Sloveniji i Austriji , bilo bi prinuđeno
na pregovore , čiji bi osnov bio jednako uvažavanje interesa i političke volje Hrvata i
Srba .Rat bi bio završen još 1991. u bivšoj jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj , a u
BiH ga ne bi ni bilo . Sami pregovori mogli su biti održani i u Beču , jer bi se do Beča
oni vjerovatno zaustavili .

Ko ne vjeruje , nek pročita svjedočenje J.Boljkovca , kako su „oci domovine“ već bili u
„niskom startu“ za napuštanje Zagreba , kad su se samo padobranci iz Niša pojavili
na aerodromu Pleso .

Ne znam ko je to propustio da uradi , ali posljedice su katastrofalne .Ne znam ni ko

ni s kavim argumentima može da tvrdi , da je tadašnje vojno i državno rukovodstvo
bilo na visini istorijskog zadatka . Kreni, stani , 73 primirja , dok neprijatelj ne ojača ,
spoljni protivnik se organizuje , nama samima sve ne dozlogrdi , a oskudni
materijalni resursi , bez ikavog savezništva , ne nestanu . „Pametna“ politika ,
nećemo mi ovo , da ne bi oni nama ono , pa nećemo ovo da ne bi oni nama ono ,
dokazuje nepostojanje ratovodstva kao najvišeg spoja strategije i politike , a za
rezultat ima da mi nismo uradili ništa a oni nama svejedno jesu i ono , i ono i ono .

Za procjenu realnosti teze o efikasnosti metoda svršenog čina , indikativna je izjava

jednog od čelnika američkog Senata , nakon što je dobio informaciju da su Srbi ušli u
Bihać ( bili su ovladali predgrađem Vedro Polje ) i razumio da su Srbi zauzeli
Bihać .Osnovni stavovi su mu bili da „mi treba da napustimo svoje stereotipe o
dobrim i lošim momcima i prilagodimo se realnosti u kojoj su Srbi pobjednici , jer
SAD nemaju vitalnih interesa u Bosni , zbog kojih bi trebalo da pogine jedan , jedini
Amerikanac“.

Dakle ako smo mi imali najveću moć na prostoru gdje su izbili sukobi , a imali smo ,
pa je ne iskoristismo da naši interesi budu uvažavani bar jednako kao interesi drugih
, ne treba nikom da se žalimo . U takvoj situaciji Kordunaši ne mogu sami sebi
prigovarati da nisu učinili sve što su mogli .Činili su i učinili , do samog kraja ,kad je
riječ o ogromnoj većini .Bili su jedna od dvije najbolje jedinice na proboju Koridora u
junu 1992. godine , zaustavili su napad neprijatelja na svom dijelu fronta u Sjvernoj
Dalmaciji u janurau 1993 . godine , uspješno se branili od 5. korpusa tzv Armije
BiH,odbranili se na Kupi 1991. godine .

Potpuno su besmislene tvrdnje da nije bilo nikave koristi od angažovanja Kordunaša

u podršci snagama NO AP ZB u izvođenju odbrambenih dejstava prema 5.k. Jedan
jedini dan ne bi mogao da se brani 21.kk, da snage 5. k nisu bile odbačene , nego da
su 4. avgusta istovremeno sa oružanim formacijama NHD , krenule u napad sa rijeke
Gline prema Slunju , Vojniću , u Petrovu Goru , Topuskom i preko Obljaja prema
Brezovom Polju i Žirovcu . Ne bi bilo nikavih pregovora u Topuskom za izvlačenje
naroda , niti izlaska civila preko Dvora .

Za stabilnost odbrane 21.kk veoma je značajno i borbeno iskustvo stečeno u bliskim

dnevnim i noćnim dejstvima u Cazinskoj krajini . Kordunaši su se tamo borili za
sebe , a ne za nekog drugog , a potpuno je legitimna politika F.Abdića da braneći
interese svog naroda ima , koliko je to moguće , dobre odnose sa Srbima i Hrvatima ,
ne krijući to ni od jednih ni od drugih .Odluka o našem angažovanju je donijeta na
osnovu potpune procjene političkih , ekonomskih , istorijskih i činjenica vojnog
karaktera , što je šire obrađeno u jednom drugom tekstu i dato sa faktografijom
„misteriozne“ operacije „Pauk“.

Poraz 5.k i pobjeda NOAPZB ne pobjeda Srba , bio je jedini način još preostao u
1995. godini , da srpska strna dobije rat uz obezbjeđenje trajnog mira Srba i
muslimana u Cazinskoj Krajini , što su zapadni analitičari i nosioci odlučivanja
pravovremeno zaključili , a neki srpski nisu do danas .

Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna
strategijska problema : malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon
odbrane i rezerve za aktivna dejstva .Ti problemi su precizno definisani još krajem
1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva , koje
nije ni postojalo . Politička volja nije postojala , osim kao deklarativna podrška .
Ispostavilo se da je predviđanje dolaska združenih taktičkih jedinica iz VJ i VRS takođe
samo deklarativno , a ne stvarno . Politika je mogla da traži i rješenje da do
realizacije ovog plana upotrebe ni ne dođe , ali ga nije našla , ni u situaciji kad se
jasno vidjelo da smo mi svakim danom slabiji , a neprijatelj jači .

U vojnom smislu , snage u prvom i jedinom ešelonu su bile dramatično nedovoljne

za širinu i dubinu zone koju su branile , tako da je odbrana jedinica na taktičkom
nivou , posmatrano sa stanovišta ratne vještine , više ličila na sistem predstražnog
obezbjeđenja , nego na odbranu , a širina zone odbrane brigada , upola manjeg
brojnog stanja od standarnog, bila 3 do 4 puta veća od taktičkih načela. Veliki i slabo
kontrolisani međuprostori su postojali na desnom i lijevom krilu Ličkog korpusa , što
je stvorilo velike probleme u odbrani Kordunaškog korpusa .

Formiranje Korpusa specijalnih jedinica , kao riješenje operativnog problema

nedostatka snaga na spoju Ličkog i Kordunaškog korpusa bilo je potpuno opravdano
, ali izvedeno samo demonstartivno, a ne stvarno .

Niti je to bio korpus , niti su jedinice bile specijalne ,nije gardijska brigada mogla biti
takva , ako je formirana od nemotivisanih , dovedenih vojnih obveznika , zbog čega
je komandovanje imalo velikih problema. Oklopni bataljon je to što jeste , bez obzira
što se proglasio za brigadu .Komanda Korpusa je od samog početka agresije radila
dosta nervozno , čak uz neke interne incidentne slučajeve . Nije jasno kako, kada i
gdje je ispoljila svoj uticaj .

Kordunaški korpus je sa otpočinjanjem agresije potpuno organizovano prihvatio

borbu , uspješno eliminisao ograničene , minorne uspjehe neprijatelja kod s.
Brođana na Kupi , s. Kestenak i nejasnu situaciju na Polojskoj Kosi .

U subotu ,5. avgusta , sa Mekušja gdje je uvedena 104 . br. , dovedena iz ZP Bjelovar ,
kao ojačanje ZP Karlovac , sa tenkovskom četom ( 8 tenkova ) u svom sastavu ,
uočeno je izvlačenje i srpsko komandovanje je cijenilo da se radi o pregrupisavanju ,
čekajući gdje će sutra biti uvedena u borbu . Posle rata su saznali da je brigada
pobjegla do slovenačke granice .

Ulazak stanovništva i boraca Plaščanske brigade u zonu 21.kk, izazvao je

saobraćajnu blokadu ,onemogućio manevar jedinica i iniciralo početak pokretanja
civilnog stanovništva sa Korduna , koje se već nalazilo pod danonoćnom
artiljerijskom, raketnom i avijacijskom vatrom , isto koliko i jedinice na frontu .To
potvrđuje realizaciju planske ideje o ratnom cilju proterivanja naroda , jasno
izraženom ( vidi stenoram) od Tuđmana i njegovih generala ,31. jula 1995. godine na
Brionima . Do osipanja jedinica na frontu , koje na Kordunu nije bilo jače izraženo ,
kao u nekim drugim krajevima , nastajalo je zbog brige boraca za svoje porodice ,
koje su bile u zoni ubijanja . Neuspjesi u zoni odbrane lijevog i desnog susjeda su
prijetile okruženjem stanovništva i boraca , uz činjenicu da za odbranu iza leđa ,
prema 5.k nema raspoloživih jačih jedinica , zbog čega je u nedjelju 6. avgusta ,
donijeta odluka o proboju i izvlačenju prema Dvoru . Istovremeno UNPROFOR nije
nudio nikakve garancije za bezbjednost civilnog stanovništva ,Organizacija UN bila je
sramno ponižena ,apsolutno bespomoćna da štiti osnovne vrijednosti iz svoje
Povelje .U suštini , vlasti NHD su nevojnim sredstvima , dejstvom po naseljima ,
postizale vojni cilj – povlačenje vojske .

Planirani način dejstva oružanih formacija NHD i njegova realizaija pokazuje da im je

ratni cilj bio uspostavljanje kontrole nad srpskim teritorijama bez stanovništva , a za
srpsku stranu je to bio rat za opstanak . Tu istinu je znala i poslednja baba u
izbjegličkoj koloni . Da joj tada neki vrli teoretičar pričao kako je to agresija Srbije na
Hrvatsku , vjerovatno bi rekla : “O bože mili svašta ima u božijoj bašči“ a, da joj je
neko tu na putu objašanjavao da je to „ građanski rat“, rekla bi : „O bože dijete al, si ti
budala , tako pametan , a tako budala , imaš oči , a n;eš na nji, da gledaš“ !.
Dobro ,takva baba nije teorijski potkovana , a ovi teoretičari jesu . Neki u sve četiri .

Odluka o proboju donijeta je uz učešće komandanta i načelnika štaba 21.kk i ljudi iz

javne i državne bezbjednosti .Komandantu 21.kk je sopštena u formi naređenja . On
je krenuo na realizaciju odluke s potčinjenim komandantima i civilnim strukturama,
a ja prema dogovoru prema Dvoru da sa gen. Mladićem i Mrkšićem formiramo
zajedničko komandno mjesto , obezbjedimo mostovno mjesto prelaza i snage iz VRS
za dejstvo spolja , od Dvora prema Žirovcu .Istovremeno su određene snage za
odbranu komunikacije , a neke su na prostor Banije određivane i prethodnog dana
kako je navedeno .

Oficirima koje sam zatekao u Topuskom oko 2.00 u ponedeljak 7. avgusta , nakon
saznanja da je Glina pala i njihove konstatacije da nemamo kuda , ponovio sam
naređenje : Pravac Dvor , ko ima pušku napred , ostali za njima , ko pogine ostaće ,
ko ne pogine proći će ….. Svi svjedoci su srećom živi . Lično , nikada nisam imao
namjeru da se predam , nisam imao kome , nisam želio da me vodaju ko međeda i
prave simbolom svoje pobjede , jer meni lično život poslije toga ne bi služio
apsolutno ničemu . Da pravim zadovoljstvo protivniku čije sam predstavnike na
pregovorima , uvijek uspjevao da međunarodnim posrednicima predstavim kao
smiješne i (ili) zadrte i nekooperativne . Nije mi padalo na pamet , po cijenu života .

Dejstva za odbranu stihijski nastale izbjegličke lolone , potrajala su do 10.

avgusta .Kolona je bila izložena napadima manjih izviđačkih dijelova oružanih
formacija NHD i razbojničkim napadima mudžahedinskih grupa , koje nisu imale
nikav vojni cilj , a jedini ciljevi su im bili ubijanje i pljačka . Peti korpus je po
zajedničkom hrvatsko muslimanskom planu bio usmjeren preko Une na jug da
zaštiti pozadinu i bok snaga koje su sa Dinare napadale Knin, zbog procjene
( nažalost netačne ) da će snage VRS za taj zadatak angažovati oko 6000 ljudi .

Široka , teško prohodna zona Šamarice , bez ijednog dobrog puta , je imala ulogu
prepreke , čineći put relativno bezbjednim od Klasnića do Dvora od napada sa istoka
. I pored zagrcnute samohvale nekih vojnih autora NHD, nisu mogli da prećute
činjenicu da im se već u nedelju pojavio haos na Baniji . Nailaskom na zonu Šamarice
, brigade iz prvog ešelona trebale su biti po planu izvučene , a da napad nastave
brigade i pukovi drugog ešelona , zbog čega je nastao krkljanac . Niko nikud.

Činjenice :
1) da su snage NHD napredovale sporo i pipavo , da nisu kroz Šamaricu planirale
pravce napada , niti je tih napada ( osim izviđačkih dijelova ) bilo , a da je
2) 5. k bio glavnim snagama južno od Une govore da je bilo moguće izvršiti odluku za
proboj prema Dvoru . Relativno visoki gubici , preko 130 ljudi u koloni nastali su zbog
malog broja ljudi sa oružjem u koloni . Da su u koloni bile tada još uvjek
organizovane kordunaške jedinice , a kolona štićena posjedanjem dominatnih
objekata , napada na kolonu možda ne bi ni bilo .Treba vjerovati da bi angažovanje
VRS na prvacu Dvor –Žirovac i odbrani pravca Kostajnica –Dvor bilo veće .

Gubicima u koloni doprinijela je i nečija suluda odluka da pretresa kolonu na mostu

na Uni , dok desetine hiljada ljudi stoje u zoni opasnosti i čekaju kad će biti
napadnuti .

Nemam neposredan uvid u dogđanja u Topuskom od svanuća 7.avgusta pa dalje ,

niti u osnovne elemente situacije ,koji su uticali da se odustane od naređenja za
proboj prema Dvoru . Ljudi koji su tu bili treba da odgovore na pitanje : koji su se to
bitni elementi situacije drastično promijenili , ko je procijenio situaciju , kakvi su bili
zaključci iz procjene situacije , da li su se konsultovali u donošenju odluke s
pojedincima ili institucijama van Korduna ili Krajine , ako jesu ,s kim i kakve su bile
sugestije , zašto je izabrana alternativa koja je realizovana , a ne neka druga .

Nemam razloga da vjerujem u izdaju , nemam razloga da ne vjerujem da je

spašavanje naroda bio osnovni motiv , siguran sam da niko ne bi želio biti u ulozi
ljudi , koji u tim uslovima , na tom mjestu donose odluke .

Drugo je pitanje da li su te odluke bile jedino moguće i optimalne , a odgovor može

uslijediti kad budu dostupna svjedočenja neposrednih učesnika . Kordunaši su i
danas svjesni da vlasti NHD nisu promjenile svoju volju da na Kordunu ne bude
Kordunaša , niti će to svojevoljno ikada učiniti . Tako nas uči istorija . Naprotiv,
raznim mahinacijama će činiti sve da okamene postojeće stanje i obezbjede
postignuti uspjeh , uključujući u te napore i dio naše populacije , što je već
očigledno .

Kod nas će njihovi državni organi podsticati , stvarati i razvijati osjećaj besmislenosti
nemirenja sa situacijom , otpora i svijesti o svojim pravima . Državni organi NHD će
zloupotrebom prava progoniti značajnije Kordunaše ma koliko optužbe bile
besmislene .

Otimačina i pljačka ipak ostaju kriminalne kategorije , bez obzira , koliku , čiju i koliko
dugo podršku imaju .

Poražen je samo onaj ko je izgubio volju da se bori . Zašto mi da odustajemo od

onoga, što kažu katastarske knjige , zašto da ne napišemo monografije svojih sela i
naselja , sačuvamo svoje riječi , kulturu i tradiciju.

Ja lično rat sam počeo s puškom u ruci na prvoj liniji , a tako sam ga i završio . Među
ljudima sa prve linije uvijek sam se najbolje osjećao . Tako je i danas.Među onima
koji su bili daleko od fronta uvijek sam se neprijatno osjećao. Tako je i danas ,
otvoreno priznajem.

Na kraju , nisam izmislio onu babu , koju sam spomenuo pišući o terminu „rat za
opstanak“. Tada je imala 79 godina , umrla je u Srbiji sa 94 godine , a u „onom“ ratu
je sedmoro iz kuće izgubila. Dok su je vojnici , ubacivali 8. avgusta u kamion na
dvorskoj cesti rekla je : „Ove ustaše baš ,oće da nas zatru , slijepi; odali , jebem im
šjeme i pleme“.

Zapamti to , ćeri moja , Jovana!

Kraj