https://sh.wikipedia.

org/wiki/%C4%8Cvrsto%C4%87a

Čvrstoća
Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigacijuIdi na pretragu

Ispitni uzorak ili epruveta nakon vlačnog ispitivanja. Vidi se suženje promjera uzorka zbog vlačnog istezanja
na kidalici.
Univerzalna kidalica.

Dijagram naprezanja trgovačkih čelika.

Dijagrami naprezanja češćih tehničkih materijala. Nakon dosizanja točke M, epruveta se produžuje čak i ako
opterećenje smanjujemo. Suženje presjeka na najslabijem mjestu epruvete naglo raste i u točki L nastupa lom
epruvete.

Lom aluminijske ručice uslijed umora materijala. Tamna područja prikazuju spori nastanak i rast pukotina, dok
svijetlo područje prikazuje brzi i nasilni lom materijala.

Čvrstoća je mehaničko svojstvo materijala da pruža otpor djelovanju sile. Materijali se

sastoje od jednoga ili više kristala (monokristali, polikristali) ili su amorfni. Razaranje
kristala nastaje zbog prekoračenja interatomskih ili intermolekularnih sila na dva načina:

 odvajanjem jednoga dijela od drugoga u ravnini okomitoj na smjer djelovanja

sile ili
 smicanjem ili posmikom, to jest međusobnim pomakom jednoga dijela kristala
prema drugomu u kliznim ravninama kristala.
Amorfni su materijali izotropni, nemaju izrazitih kliznih ravnina; razaranje nastaje
odvajanjem jednoga dijela od drugoga ili posmikom, no na plohama koje u pravilu nisu
ravne. Prema tim dvjema osnovnim vrstama razaranja razlikuje se vlačna ili rastezna
čvrstoća i smična čvrstoća. U tehnici se kao čvrstoća materijala uzima omjer najveće
vlačne sile ili posmika što ih tijelo može podnijeti i površine plohe presjeka. Vlačna
čvrstoća eksperimentalno se utvrđuje statičkim vlačnim pokusom, koji se provodi na
uređaju nazvanome kidalica. Vlačna je čvrstoća, prema tome, naprezanje pri najvećoj
sili kod statičkoga vlačnog pokusa. [1]
Ako je poznata atomska i molekularna struktura materijala, mogu se teoretski izračunati
sile kojima su vezani atomi i molekule. Pokazalo se, međutim, da stvarna (tehnička)
čvrstoća kristala iznosi tek stoti ili tisućiti dio teoretske čvrstoće. Ta se pojava tumači
različitim pogrješkama u atomskoj ili molekularnoj strukturi kristala, a i u amorfnoj masi
(nepravilnosti u strukturi kristala, dislokacije, šupljine; to jest defekti čvrstog stanja).
Tehnički materijali najčešće su polikristalni ili amorfni, no kod nekih je materijala
struktura složenija, zbog čega je i izgled prijelomne površine drugačiji nego kod
monokristala. Plastični (na primjer olovo) i elastoplastični materijali (na primjer
meki čelici, aluminij, guma) nemaju određene tlačne čvrstoće, jer se mogu gotovo
neograničeno deformirati. Krhki se materijali pri pritisku razaraju uglavnom zbog
prekoračenja smične čvrstoće. Tlačna čvrstoća krhkih materijala (lijevanoga
željeza, stakla, kamena) znatno je veća od vlačne čvrstoće; to se tumači većom
osjetljivošću krhkih materijala na pogrješke u strukturi, koje se više očituju kod vlačnog
naprezanja.

Sadržaj/Садржај

 1Vlačna čvrstoća
o 1.1Dijagram naprezanja
 2Način opterećenja
 3Čvrstoća konstrukcije
o 3.1Stupanj sigurnosti
 4Izvori
 5Veze

Vlačna čvrstoća[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Vlačna čvrstoća
Vlačna čvrstoća (oznaka: σM) je osnovno mehaničko svojstvo materijala, uz granicu
razvlačenja, na osnovu kojeg se materijali vrednuju prema njihovoj mehaničkoj
otpornosti na naprezanje. Vlačna čvrstoća prestavlja omjer maksimalne
postignute sile pri vlačnom ispitivanju na kidalici i ploštine početnog presjeka
ispitnog uzorka ili epruvete. Ona je suprotna vrijednost od tlačne čvrstoće. [2]
Dijagram naprezanja[uredi - уреди | uredi kôd]
Glavni članak: Dijagram naprezanja
Dijagram naprezanja prikazuje medusobnu ovisnost σ - vlačnog naprezanja i ε -
relativnog produljenja ili linijske vlačne deformacije. U materijalu koji je
opterećen nekom silom F nastaju naprezanja σ koja uzrokuju njegovo
rastezanje. Naprezanje σ je omjer sile F i ploštine A presjeka štapa ili šipke
(okomitog na smjer sile). [3]
Zbog djelovanja sile F (a time nastalog naprezanja σ) štap ili šipka će se od
početne duljine Lo rastegnuti na duljinu L. Tako je produljenje štapa ili
šipke: [4]
Relativno produljenje ε (duljinska ili uzdužna deformacija) štapa ili šipke
je produljenje s obzirom na početnu duljinu L o. Početno je naprezanje
linearno (deformacija je izravno razmjerna naprezanju). U području
linearnog rastezanja (Hookeov zakon) materijal je elastičan i nakon
prestanka djelovanja sile, odnosno naprezanja, on se vraća u početno
stanje. Youngov modul elastičnosti je omjer naprezanja i relativnog
produljenja (u području elastičnosti). Tehnička granica elastičnosti je
naprezanje pri kojem osjetljiva mjerila osjete prvo primjetno trajno
produljenje materijala (pri još nepromijenjenom presjeku A o). Nakon te
granice (obično na kraju linearnog rastezanja) materijal se rasteže
plastično i nakon prestanka djelovanja sile ne vraća se više na početnu
duljinu Lo, već ostaje određeno trajno produljenje, uz suženje presjeka, A
< Ao).

Način opterećenja[uredi - уреди | uredi kôd]

S gledišta smjera opterećenja razlikujemo:

 opterećenje na vlak (rastezanje);
 opterećenje na tlak (poseno je često u građevnim materijalima
- beton, kamen);
 opterćenje na savijanje (kod grede na dva oslonca na
krajevima donji pojas grede opterećen je vlačno, a gornji
tlačno);
 opterećenje na smik (odrez, na primjer
kod limova spojenih zakovicama, zakovica je opterećena na
smik);
 torzijsko opterećenje ili uvijanje (koje je u stvari poseban slučaj
smičnog opterećenja).
Neki materijali pokazuju vrlo velike razlike u vlačnoj i tlačnoj čvrstoći.
Tako primjerice beton i kamen imaju zanemarivu nosivost u vlačnom
smjeru, ali zato imaju vrlo veliku tlačnu čvrstoću. Za svaku vrstu
opterećenja mora se odrediti dopuštena čvrstoća s kojom se ulazi u
proračun strojnih elemenata.
S gledišta karakteristika opterećenja razlikujemo:

 mirno opterećenje
 udarno opterećenje
 pulsirajuće opterećenje (koje se mijenja samo u jednom
smjeru, npr. vlačnom)
 izmjenično opterećenje (koje naizmjenično mijenja smjer npr.
iz vlačnog u tlačno i obratno)
 titrajno (pulsirajuće ili izmjenično s vlo visokim brojem izmjena
u sekundi)
Kod izmjeničnog, a pogotovo titrajnog opterećenja (opruge, kotrljajući
ležaji, spone i poluosovine automobila, avionska krila i dr.) javlja se
pojava umora materijala, pa se za takva titrajna opterećenja dopuštena
čvrstoća određuje zavisno o željenog trajnosti elemenata koji će se od
tog materijala izrađivati. Ona je svakako niža od dopuštene čvrstoće za
mirno opterećenje. U mnogim slučajevma se zahtijeva da element izdrži
beskonačno mnogo titraja, pa onda govorimo o trajnoj titrajnoj čvrstoći,
koja je daleko ispod dopuštene čvrstoće za mirno
opterećenje. Lomovi uslijed umora materijala imaju karakterističan oblik
po slici. Vidljiv je početak loma na oslabljenom mjestu uslijed
nehomogenosti materijala, hrđe ili uključci i slično, oko kojega se sa
svakim titrajem proširuje područje prekinutog presjeka, dok se nosivi dio
presjeka ne smanji toliko da normalno radno opterećenje prekorači
granicu loma.

Čvrstoća konstrukcije[uredi - уреди | uredi kôd]

Prvi metalni most, most od lijevanog željeza, u blizini Coalbrookdalea (Ujedinjeno

Kraljevstvo) iz 1781.

Prikaz 4 Eulerova modela izvijanja kada nastaje gubitak stabilnosti štapa ili kojega

drugog vitkog elementa konstrukcije (na primjer stupa) osno opterećenoga prekomjerno
velikom tlačnom silom.

Greda je izdužena vodoravna ili kosa nosiva građevna konstrukcija za prenošenje

vertikalnih opterećenja na ležaje, oslonjena na svojim krajevima (na jednoj strani
pomično, na drugoj nepomično). Prema broju ležaja razlikuju se greda s jednim ležajem
(konzolna), s dva ležaja (prosto oslonjena, s prepustima), s više ležaja (kontinuirana).

Čvrstoća materijala i konstrukcije ovisi o više čimbenika. Iako se iz vlačne

i smične čvrstoće može teoretski proračunati i čvrstoća pojedinih dijelova
konstrukcija napregnutih na neki drugi način, ipak se tako proračunane
vrijednosti manje ili više razlikuju od stvarnih čvrstoća. Veličina tog
neslaganja ovisi o tome u kojoj se mjeri pretpostavke o svojstvima
materijala (elastičnost, plastičnost, izotropnost, homogenost) poklapaju s
njegovim stvarnim svojstvima. Kod jednostavnih načina naprezanja
(savijanje, tlak, torzija ili uvijanje) ravnih štapova od homogenog i
elastičnog materijala, proračunane čvrstoće vrlo malo odstupaju od
stvarnih. Kod složenijih načina naprezanja (mjestimični tlak) dijelova
konstrukcija složenijeg oblika (na primjer kućišta motora s unutarnjim
izgaranjem) izrađenih od heterogenih materijala, proračun čvrstoće
matematički je vrlo složen i neslaganje je između proračunanih i stvarnih
čvrstoća veliko. U takvim se slučajevima čvrstoća ispituje iskustveno
(empirijski) na prototipovima ili na modelima.
Čvrstoća materijala ovisi o tome je li tijelo napregnuto samo u jednom
smjeru ili u nekoliko njih. Ispitivanja su pokazala da je čvrstoća tijela
napregnuta istovrsnim silama u nekoliko smjerova veća od čvrstoće tijela
napregnute samo u jednom smjeru. Kako bi se olakšao proračun
čvrstoće pojedinih dijelova napregnutih u više smjerova (složena
čvrstoća, na primjer stijenke kotla pod tlakom), postavljene su takozvane
teorije čvrstoće (Rankine, Saint-Venant, Guest, Tresca, Mohr, Haigh
Mises-Hencky), koje daju omjere čvrstoćâ nekog materijala kod
naprezanja u jednom smjeru ili u više međusobno okomitih smjerova. Ta
se teorija primjenjuje s manje ili više uspjeha u proračunima čvrstoća
konstrukcija. Pokusi su osim toga pokazali da se mnogi krhki materijali pri
naprezanju u nekoliko smjerova vladaju kao plastični, to jest da ih je prije
razaranja moguće u znatnoj mjeri deformirati.
Na čvrstoću utječe brzina prirasta naprezanja. Čvrstoća materijala pri
polaganom povećanju naprezanja (statička vlačna čvrstoća) obično je
manja od čvrstoće pri nagloj promjeni naprezanja (dinamička čvrstoća).
S porastom temperature statička vlačna čvrstoća konstrukcijskih
materijala opada, a to je čest uzrok rušenja konstrukcija u požaru.
Dinamička čvrstoća smanjuje se kod sniženih temperatura, tako da je
dinamička čvrstoća metala i velikog dijela ostalih konstrukcijskih
materijala najveća kod temperatura 0 do 400 °C.
Čvrstoća metala znatno ovisi i o toplinskoj obradi (kaljenje, popuštanje).
Vlažnost smanjuje čvrstoću šupljikavih materijala, što se tumači
smanjenjem kapilarnih sila. Kapilarne sile učvršćuju šupljikava tijela (na
primjer potpuno suh ili potpuno mokar pijesak nema nikakve čvrstoće, a
kod vlažnog pijeska kapilarne sile drže zrna pijeska zajedno).
Osobito je važno smanjenje čvrstoće materijala pri promjenljivome
dinamičkom naprezanju. Pokazalo se naime da se dijelovi konstrukcija,
koji su napregnuti periodički promjenljivim naprezanjem, lome nakon
određenoga broja promjena naprezanja i kod naprezanja koje je manje
od statičke čvrstoće. Ta se pojava zove umor materijala. Takvi su lomovi
vrlo nezgodni jer nastaju bez lako uočljivih znakova iscrpljenosti
materijala. Čvrstoća materijala smanjuje se s brojem promjena
naprezanja, a ovisi i o granicama unutar kojih se naprezanje mijenja. Kod
izmjeničnog naprezanja (jednako velik vlak i tlak) čvrstoća je manja nego
kod jednosmjernog naprezanja. Naprezanje kod kojega materijal može
izdržati neograničeno velik broj promjena naziva se dinamička izdržljivost
materijala. U praksi se materijali dinamički ispituju na umornost do 10
milijuna promjena. Kod većine konstrukcijskih materijala dinamička
izdržljivost iznosi 20 do 60% statičke čvrstoće. Izgled prijelomnoga
mjesta zbog umora drugačiji je od onoga zbog prekoračenja statičke
čvrstoće. Nagle promjene oblika tijela, izbočine, utori, zarezi, neravnine
na površini smanjuju statičku vlačnu čvrstoću materijala i dinamičku
izdržljivost. Na takvim mjestima nastaje koncentracija naprezanja.
Osim navedenih načina naprezanja (vlak, tlak, posmik, savijanje i
uvijanje), kod kojih razaranje nastaje zbog prekoračenja čvrstoće
materijala, u tehnici su također važne neke druge pojave zbog kojih se
može srušiti konstrukcija. Postoje problemi stabilnosti, od kojih su
najvažniji izvijanje i izbočenje. Izvijanje je pojava da vitak štap pod
djelovanjem sile određene veličine, koja ga pritišće u smjeru njegove osi,
dobiva zakrivljen oblik. Daljnje povećanje sile, makar bilo maleno, lomi
štap zbog zajedničkog djelovanja tlaka i savijanja. Sila kod koje se štap
izvine naziva se kritičnom silom. Njezina veličina, međutim, ne ovisi samo
o čvrstoći materijala nego i o njegovim elastičnim i plastičnim svojstvima
te o izmjerama štapa, pa se ona može s priličnom točnošću izračunati
ako su spomenuta svojstva poznata. Proračun centrično pritisnutih
štapova kod kojih postoji opasnost izvijanja može se svesti na proračun
čvrstoće, jer je poznata kritična sila, a poznata je i površina presjeka
štapa, pa se odatle može izračunati i kritično naprezanje. Koeficijent
sigurnosti u tom je slučaju omjer kritičnog naprezanja i stvarnog
naprezanja štapa. Slična je pojava izbočenje tankih limova.
Stupanj sigurnosti[uredi - уреди | uredi kôd]
Dijelovi konstrukcije uvijek se dimenzioniraju tako da najveće dopušteno
naprezanje u konstrukciji zbog najnepovoljnijega zajedničkog djelovanja
svih mogućih naprezanja (vlastita težina, ljudi, strojevi, vozila, snijeg,
vjetar) iznosi tek jedan dio nominalnog naprezanja. Omjer između
nominalnog i najvećega dopuštenog naprezanja u konstrukciji naziva se
koeficijentom sigurnosti, a njegov izbor ovisi o vrsti materijala, načinu
naprezanja (vlak, tlak), vrsti naprezanja (dinamičko, statičko) te o namjeni
konstrukcije (stalna ili privremena naprezanja). Koeficijent sigurnosti
obično je 2 do 10.

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

1. ↑ čvrstoća, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
 2. ↑ [2] Arhivirano 2017-02-28 na Wayback Machine-u "Konstrukcijski
elementi I", Tehnički fakultet Rijeka, Božidar Križan i Saša Zelenika, 2011.
3. ↑ [3] Arhivirano 2012-01-31 na Wayback Machine-u "Elementi strojeva",
Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Split, Prof. dr. sc. Damir
Jelaska, 2011.
4. ↑ "Strojarski priručnik", Bojan Kraut, Tehnička knjiga Zagreb 2009.

Veze[uredi - уреди | uredi kôd]

 Dijagram naprezanja
 Granica razvlačenja
 Kidalica
 Lom materijala
 Vlačna čvrstoća
 Vlačno ispitivanje