G. K.

Chesterton

KLUB ČUDNIH
ZANIMANJA
prevela:
Suzana Mihelčić
 Biblioteka 300
Zaboravljeni klasici

Naslov izvornika:

G. K. Chesterton
CLUB OF QUEER TRADES
 1. poglavlje

Velika pustolovina
bojnika Browna
R abelais, ili njegov divlji ilustrator Gustave Dore, su morali imati
nekakve veze s dizajnom stvari koje se zovu stanovi u Engleskoj i
Americi. Ima nešto potpuno gargantuansko u ideji štednje prostora slaganjem
kuća jedne na drugu s ulaznim vratima i svime ostalim. A u kaosu i
složenosti tih okomitih ulica svašta može živjeti i svašta se može dogoditi, i u
jednoj od njih, uvjeren sam u to da znatiželjnik može naći urede Kluba čudnih
zanimanja. Na prvi pogled bi se moglo pomisliti da bi ime moglo privući i
preplašiti prolaznika, ali u ovim mračnim ogromnim košnicama ništa vas ne
može privući ili zastrašiti. Prolaznik gleda samo prema svojoj melankoličnoj
destinaciji, Montenegro Shipping Agency ili londonskom uredu Rutland
Sentinela, i korača kroz mračne prolaze kao što bi koračao kroz mračne
hodnike snova. Čak i kad bi Banditi osnovali tvrtku za smaknuća stranaca u
ulici Norfolk i poslali blagog čovjeka s naočalama da odgovori na neka
pitanja, nikakva pitanja ne bi bila postavljena. A klub čudnih zanimanja vlada
u velebnom zdanju skriven kao fosil u moćnoj fosilnoj stijeni.
Priroda ovog društva, kako smo kasnije otkrili, je kratka i jednostavno
ispričana. To je ekscentričan i boemski klub u kojem je jedini uvjet za
članstvo da je kandidat sam izumio metodu po kojoj zarađuje za život. To
mora biti sasvim novi zanat. Točna definicija ovog pravila je dana u dva
glavna načela. Prvo, to ne smije biti drugačija primjena ili varijacija već
postojećeg zanata. Tako, na primjer, Klub ne bi primio prodavatelja
osiguranja samo zato što umjesto da osigurava nečiji namještaj u slučaju
požara, on osigurava, na primjer, hlače u slučaju da ih potrga pobješnjeli pas.
Načelo (kako je sir Bradcock Burnaby-Bradcock domišljato i žurno rekao u
izvanredno elokventnom i uzvišenom govoru u klubu kada se postavilo
pitanje vezano za slučaj Stormbyja Smitha) je isto. Drugo, zanat mora biti
pravi izvor primanja, način uzdržavanja njegova izumitelja. Tako da Klub u
članstvo ne bi primio čovjeka koji je odlučio provoditi dane skupljajući
pokidane riblje konzerve, osim ako na njima ne može okrenuti neki biznis.
Profesor Chick je bio vrlo jasan glede toga. A kada pomislite što je bilo novo
zanimanje profesora Chicka, ne znate biste li se smijali ili plakali.
Otkriće ovog čudnog društva je bilo čudesno osvježavajuće; shvatiti da
na svijetu postoji deset novih zanimanja je bilo kao vidjeti prvi brod ili prvu
brazdu. Od toga se čovjek osjećao kako se čovjek treba osjećati, kao da je
još uvijek u djetinjstvu svijeta. I to što sam nabasao na jedno tako
jedinstveno tijelo je bilo, i mogu to reći bez imalo taštine, ne sveukupno
jedinstveno jer imam opsesiju pripadanja što većem broju društava: može se
reći da sam skupljač klubova, i skupio sam ogromnu i raznoliku kolekciju
primjeraka; u svojoj drskoj mladosti skupio sam Athenaeum. Jednog dana u
budućnosti, moguće je, da ću pričati priče o tijelima kojima sam pripadao.
Prepričavati ću djela društva Cipela mrtvog čovjeka (te površno nemoralne
ali mračno opravdane zajednice); objasniti ću zanimljivo podrijetlo Mačke i
Kršćanina čije je ime bilo tako sramotno krivo interpretirano; i svijet će
barem saznati zašto je Institut pisaćih strojeva srastao s Ligom Crvenog
tulipana. O Deset šalica se, naravno ne usudim reći ni riječi. Prvo od mojih
otkrivenja, u svakom slučaju, će se ticati Kluba čudnih zanimanja, koji je,
kao što sam rekao, bio jedan od onih na koji sam skoro pa morao naići prije
ili kasnije zbog mog jedinstvenog hobija. Divlja mladež metropole me je
šaljivo zvala Kralj klubova. Također me zovu Kerubin, što je aluzija na
ružičasti i mladolik izgled koji sam zadržao i u kasnijim godinama. Samo se
nadam da duše u boljem svijetu jedu jednako dobro kao i ja. Ali pronalazak
Kluba čudnih zanimanja ima jednu posebnu zanimljivost. Najčudnije od
svega je da ga nisam otkrio ja; otkrio ga je moj prijatelj Basil Grant,
promatrač zvijezda, mističar i čovjek koji gotovo nikada ne silazi sa svog
tavana.
Malo ljudi je išta znalo o Basilu; ne zato je bio u najmanju ruku
nedruštven, jer ako bi čovjek s ulice ušetao u njegovu sobu on bi razgovarao
s njim do jutra. Malo ga je ljudi poznavalo, jer, kao i svi pjesnici, on je
mogao bez ljudi; jednako se obradovao ljudskom licu kao i neočekivanoj
mješavini boja u zalasku sunca; ali nije osjećao potrebu za odlascima na
zabave kao što nije ni osjećao potrebu da mijenja boje u zalasku sunca. Živio
je na čudnom ali udobnom tavanu pod krovovima Lambetha. Okruživao ga je
kaos stvari koje su bile u čudnom kontrastu sa sirotinjskom četvrti oko njega:
fantastične stare knjige, mačevi, oklopi - pravi brlog romantizma. Ali njegovo
lice, na stranu sve te donkihotovske relikvije, je bilo začuđujuće revno i
moderno - moćno pravno lice. I nitko osim mene nije znao tko je on.
Iako je bilo davno, svi se sjećaju ružne i groteskne scene koja se dogodila
... kada je jedan od oštrijih i opasnijih engleskih sudaca odjednom poludio na
klupi. Imao sam svoje viđenje tog događaja; ali same činjenice su neupitne.
Nekoliko mjeseci, pa čak i godina, ljudi su opažali nešto čudno u sučevu
ponašanju. Činilo se da je izgubio interes za pravo u kojem je bio izvan
svake mjere briljantan i grozan kao King’s College, te je počeo davati osobne
i moralne savjete ljudima kojih se to tiče. Govorio je više kao svećenik ili
liječnik, i to vrlo elokventno. Prvi zamah oduševljena je vjerovatno dobio
kada je rekao čovjeku koji je počinio zločin iz strasti: „Osuđujem vas na tri
godine zatvora, odlučno, svečano i božjom providnošću uvjeren da je ono što
vama treba tri mjeseca odmora na obali.” Osuđivao je kriminalce ne toliko za
njihovo zločinačko djelovanje, već za stvari koje nikada do tada nisu bile
spomenute u sudnici; monstruozni egoizam, nedostatak humora i namjerno
poticanu morbidnost. Stvari su se obile o glavu u tom slavnom dijamantom
slučaju kada je sam premijer, taj briljantni plemić, morao istupiti, graciozno i
neodlučno, kako bi svjedočio protiv svog sobara.
Nakon što je domaćinstvo detaljno opisano, sudac je zatražio da premijer
još jednom pristupi što je ovaj prilično dostojanstveno i učinio. Sudac je tada
iznenadnim škripavim glasom rekao: „Nabavi si novu dušu. Ta koju imaš nije
ni za psa. Nabavi si novu dušu.” Sve je to, naravno, po viđenju mudrih, bio
uvod u taj melankoličan i lakrdijaški dan kada ga je pamet napustila usred
sudnice. Radilo se o slučaju klevete između dva eminentna i moćna
financijera, gdje su kod obojice iznesene osude o znatnoj pronevjeri. Slučaj je
bio dug i složen; odvjetnici su pričali dugo i elokventno; ali naposljetku,
nakon tjedana rada i retorike, došlo je vrijeme da veliki sudac iznese svoj
zaključak; očekivala se njegova proslavljena i majstorska lucidnost,
neobranjiva logika. Vrlo je malo pričao tokom cijelog suđenja, već pred kraj
izgledao je tužno i malo. Šutio je par trenutaka, a zatim je gromoglasno
zapjevao:
„O Rowty-owty tiddly-owty Tiddly-owty tiddly-owty Highty-ighty tiddly-
ighty Tiddly-ighty ow.”
Nakon toga se povukao iz javnog života i unajmio tavan u Lambethu.
Sjedio sam tamo jedne večeri, oko šest sati, uz čašu izvrsnog burgundca
kojeg je držao iza hrpe crnih kožnih registratora; šetao je sobom pokazujući
prstom jedan od velikih mačeva u svojoj kolekciji; crveni bljesak jake vatre
obasjavao je četvrtaste crte njegova lica i sijedu kosu; njegove su plave oči
bile neobično pune snova, otvorio je usta kako bi rekao nešto sanjivo kada su
se vrata naglo otvorila i blijed, usplahiren muškarac crvene kose u ogromnom
krznenom kaputu, teško dišući uleti u sobu.
„Oprosti što smetam, Basile”, rekao je jedva dolazeći do zraka. „Bio sam
toliko slobodan ... ugovorio sastanak ovdje s čovjekom ... klijentom ... za pet
minuta ... ispričavam se, gospodine”, i ispričavajući mi se naklonio.
Basil mi se nasmiješio. „Nisi znao”, rekao je, ”da imam praktičnog brata.
Ovo je Rupert Grant, Esquire, koji može i čini sve što se učiniti treba. Baš
kao što sam ja promašaj u jednoj stvari, on je uspješan u svemu. Pamtim ga
kao novinara, agenta nekretninama, naturalista, izumitelja, izdavača,
ravnatelja škole, a što si sada, Ruperte?”
„Sada sam, i to već neko vrijeme”, rekao je dostojanstveno Rupert,
"privatni istražitelj, a ovo je moj klijent.”
Glasan udarac na vrata ga je prekinuo usred riječi i po dopuštenju vrata
su se naglo otvorila i jak, dotjeran muškarac brzo je ušao u sobu i odložio
svoju svilenu kapu na stol te rekao: „Dobro večer, gospodo”, s naglaskom na
zadnjem slogu što ga je nekako označilo kao strogog, militantnog, načitanog i
društvenog. Imao je veliku glavu prošaranu sjedinama i odsječene crne
brkove koji su mu davali oštar izgled u suprotnosti s tužnim očima boje
mora.
Basil mi je istog trena rekao: „Premjestimo se u susjednu sobu, Gully”, i
krenuo je prema vratima, ali je stranac rekao:
„Nema potrebe. Prijatelji ostaju. Moguće i pomoćnici.”
Onog trena kada sam mu čuo glas, sjetio sam se tko je on, stanoviti
bojnik Brown kojega sam upoznao nekoliko godina prije u Basilovom
društvu. Skroz sam zaboravio crni kicoški lik i veliku glavu ali sam zapamtio
specifičan govor koji se sastojao od izgovaranja po četvrtinu od svake
rečenice, i to odrješito, kao rafal iz nekog oružja. Ne znam, možda mu je to
ostala navika od davanja naredbi trupama.
Bojnik Brown je imao Viktorijin križ, bio sposoban i priznat vojnik ali
nije izgledao ratoborno. Kao i mnogi među željeznim ljudima koji su povratili
britansku Indiju, bio je čovjek prirodnih uvjerenja i ukusa i stari momak.
Svojom pojavom je bio dotjeran ali ipak povučen; u svojim manirama je
precizan do te mjere da je imao točno određen položaj šalice za čaj. Imao je
jednu strast, koja je bila gotovo religiozne prirode - uzgajanje maćuhica. I
kada je pričao o svojoj kolekciji, plave su mu oči sjale kao u djeteta kada
dobije novu igračku, oči koje su bile mirne kada su trupe ostvarile pobjedu
kod Candahara.
„Dakle, bojniče”, rekao je Rupert Grant gospodski srdačno i ležerno se
zavalio u stolac, „što vas muči?”
„Žute maćuhice. Drvarnica. P. G. Northover”, rekao je bojnik, s
prizvukom pravedničkog gnjeva.
S radoznalošću smo pogledali jedan drugoga. Basil, čije su oči bile
odsutno zatvorene, jednostavno je odgovorio:
„Oprostite?”
„Činjenicaje. Ulica, znate, muškarac, maćuhice. Na zidu. Smrt za mene.
Nešto. Apsurdno.”
Lagano smo odmahnuli glavama. Malo po malo, i uglavnom uz pomoć
naizgled uspavanog Basila Granta, posložili smo bojnikovu iscjepkanu ali
uzbudljivu priču. Bilo bi nečasno čitatelja podvrgnuti onome što smo mi
prošli; stoga ću priču bojnika Browna ispričati svojim riječima. Ali čitatelj
mora zamisliti scenu. Oči Basila zatvorene kao u transu, još jedna njegova
navika, dok su moje oči i oči Ruperta Granta bile sve veće i veće dok smo
slušali jednu od najviše zapanjujućih priča koje smo ikada čuli s usana malog
čovjeka u crnom koji je sjedio uspravno na stolcu i pričao kao telegram.
Kao što sam rekao, bojnik Brown je bio uspješan vojnik, ali ni u kom
smislu nije bio entuzijastičan. Niti malo nije žalio umirovljenje s pola
dotadašnjih primanja, već je s oduševljenjem uzeo malu zgodnu kućicu,
sličnu kućicama za lutke, u kojoj je mogao posvetiti svoj život maćuhicama i
slabom čaju. Pomisao da je bitke ostavio iza sebe onda kada je okačio svoj
mač na zid malog hodnika, te će se sada dati u grabljanje malog suncem
okupanog vrta, za njega je bilo kao uplovljavanje u nebesku luku. Ukus za
vrtlarenje mu je bio nizozemski i precizan, i možda je imao tu naviku da
svoje cvijeće trenira kao vojnike. Bio je jedan od onih ljudi koji će radije
staviti četiri kišobrana u stalak nego tri kako bi se dva mogla nagnuti na
jednu stranu, a dva na drugu; život je promatrao kao uzorak u bojanki. I
nikada ne bi povjerovao, ili čak razumio, da mu je netko rekao da će na samo
par metara od svog ciglama ograđenog raja biti uhvaćen u vrtlog nevjerojatne
pustolovine kakvu nikada nije vidio ni mogao zamisliti u strašnoj džungli, ili
u žaru bitke.
Jednog vedrog i vjetrovitog popodneva, bojnik je, kao i obično
besprijekorno odjeven, krenuo u svoju uobičajenu šetnju. Prolazeći
stambenim četvrtima, dogodilo se da je prošao pokraj jedne od onih naizgled
besciljnih aleja koje se nalaze uz stražnje vrtove rezidencija, i koje svojim
praznim i obezbojenim izgledom stvaraju onaj čudni osjećaj kao da se
nalazite iza scene u kazalištu. Ali koliko god da se ta scena u očima većine
činila zlokobnom i mrzovoljnom, bojnik je imao drugačije viđenje, jer je
grubom šljunčanom stazom nailazilo je nešto što je za njega imalo isti značaj
kao sudjelovanje u religioznoj procesiji pobožnoj osobi. Veliki, krupni
muškarac, riblje plavih očiju i crvene brade, gurao je pred sobom kolica
nakrcana raznovrsnim cvijećem. Bilo je vrhunskih primjeraka skoro svake
vrste, ali su dominirale bojnikove omiljene maćuhice. Bojnik je zastao i
upustio se u razgovor, a potom i u cjenkanje. Prema čovjeku se odnosio na
način kako to čine kolekcionari i drugi luđaci, tako rečeno, pažljivo je i
donekle mučno odabrao najbolje izdanke od onih manje izvrsnih, neke je
hvalio a neke obezvrijedio, napravio suptilnu ljestvicu raspona od
neprocjenjive vrijednosti i rijetkosti do degradirane beznačajnosti i onda ih je
sve kupio. Čovjek je nastavio gurati svoja kolica kada je stao i približio se
bojniku.
„Da vam kažem nešto gospodine“, rekao je. „Ako vas zanimaju te stvari,
samo se popnite na onaj zid.“
„Na zid!“ povikao je skandalizirani bojnik dok je njegova konvencionalna
duša strepila od same pomisli na takav fantastičan prijestup.
„Najbolji izbor žutih maćuhica u Engleskoj je u tom vrtu gospodine",
zaštekao je primamljivač. „Pomoći ću vam da se popnete, gospodine."
 Nitko nikada neće saznati kako se to dogodilo, ali taj pozitivni
entuzijazam bojnikovog života pobijedio je sve njegove negativne tradicije i
lakim skokom i zamahom kojim je pokazao da mu ne treba fizička pomoć,
stajao je na zidu na kraju čudnog vrta. Sekundu poslije radi mahanja kaputa
na koljenima osjećao se neizrecivo budalasto. Ali već sljedećeg trenutka sve
te beznačajne osjećaje progutalo je najužasnije iznenađenje koje je stari
vojnik ikada osjetio u cijelom svom odvažnom i lutajućem postojanju. Pogled
mu je pao na vrt i tamo preko velike gredice cvijeća u sredini vrta bio je
veliki uzorak načinjen od maćuhica; bilo je to krasno cvijeće, ali ovaj puta
bojnik ih nije promatrao s hortikulturalnog stajališta jer su maćuhice bile
poslagane u velika slova na način da tvore rečenicu:

SMRT BOJNIKU BROWNU

Starac dobronamjernog izgleda s bijelim brkovima ih je zalijevao. Brown

se naglo okrenuo prema cesti iza njega; čovjek s kolicima je iznenada nestao.
Zatim je opet pogledao prema travnjaku na kojem se nalazio natpis. Netko
drugi bi možda pomislio da je skrenuo s uma, ali ne Brown. Kada su se dame
divile njegovom Viktorijinom križu i njegovim vojnim pothvatima, ponekad
se osjećao bolno prozaičnom osobom ali isti taj simbol mu je davao do
znanja da je neizlječivo razuman. Netko drugi bi možda pomislio da je žrtva
nečije podvale, ali Brown nije mogao tako lako povjerovati u to. Na temelju
svog znanja uočio je da je uređenje vrta detaljno i skupo; smatrao je
ekstravagantno nemogućim da bi netko rasuo toliko novca samo kako bi se
našalio s njim. Budući da si nije mogao ponuditi nikakvo objašnjenje, sam je
sebi to priznao kao činjenicu, kao razuman čovjek i čekao, isto kao što bi
učinio u prisustvu čovjeka sa šest nogu.
U tom je trenutku starac s bijelim brkovima podigao pogled i kanta za
vodu mu je ispala iz ruku i voda se prosula po šljunčanoj stazi.
„Tko si ti, do vraga?“ dahtao je i žestoko se tresao.
„Ja sam bojnik Brown“, rekla je osoba koja je , tijekom akcije uvijek bila
smirena.
Starac je dahtao kao kakva čudovišna riba. Naposljetku je zamucao:
„Ssssiđite, ssssiđite dolje!“
„Vama na usluzi“, rekao je bojnik i doskočio na travu pokraj njega bez da
je pomaknuo svoju svilenu svilenu kapu.
Starac je okrenuo svoja široka leđa i odjurio gegajućim trkom prema
kući, dok ga je bojnik slijedio brzim koracima. Vodič ga je vodio kroz
stražnje prolaze mračne, ali sjajno uređene kuće, sve dok nisu došli do vrata
prednje sobe. Tada se starac okrenuo i pokazao lice paralizirano od straha.
„Za ime Boga“, rekao je, „ne spominjite šakale.“
Otvorio je vrata i u sumrak hodnika pustio crveno svjetlo lampe i uz
zveket otrčao dolje.
Bojnik je zakoračio u bogatu, osvijetljenu sobu punu crvenog bakra i
zidnih dekoracija sa šeširom u ruci. Imao je najfinije manire na svijetu i, iako
tajnovit, nije bio niti najmanje posramljen kada je vidio da je jedina druga
osoba u prostoriji dama koja je sjedila pokraj prozora i gledala van.
„Gospođo", rekao je uz jednostavan naklon„ ja sam bojnik Brown.“
„Sjednite", rekla je dama, ali nije okrenula glavu.
Bila je graciozna, odjevena u zeleno i vatreno crvene kose. „Došli ste,
pretpostavljam", rekla je žalobno, „kako bi me ispitali o mrskim natpisima."
„Došao sam, gospođo", rekao je, „kako bih saznao o čemu se radi. Kako
bih saznao zašto je moje ime napisano preko vašeg vrta. I to ne u lijepom
kontekstu."
Govorio je smrknuto jer ga je ta stvar pogodila. Nemoguće je opisati
kakav je učinak na um imala ta sunčana i mirna vrtna scena, okvir
zapanjujuće i brutalne osobnosti. Večernji zrak je bio miran, a trava zlatna na
mjestima gdje su mali cvjetovi koje je proučavao zazivali njegovu krv.
„Znate da se ne smijeni okrenuti", rekla je dama, „svako poslijepodne do
šest sati moram lice držati okrenuto prema ulici."
Neka čudna i neobična inspiracija navela je prozaičnog vojnika da
odlučno prihvati ove nečuvene zagonetke bez iznenađenja.
„Skoro je šest sati", rekao je, i dok je to govorio barbarski bakreni sat na
zidu zazvečao je prvi udarac punog sata. Kod šestog udarca dama je
poskočila i prema bojniku okrenula jedno od najčudnijih i najprivlačnijih lica
koje je ikada vidio u svom životu; otvoreno, a ipak primamljivo, lice
vilenjaka.
„Tri su godine kako čekam", uzviknula je. „Ovo je godišnjica. Čekanje te
gotovo natjera da poželiš da se grozna stvar konačno dogodi."
I dok je govorila, iznenadan parajući jecaj je prekinuo mirnoću. Od
pločnika mračne ulice (pao je sumrak) prolomio se glas promukao i
nemilosrdan:
„Bojniče Brown, bojniče Brown, gdje prebiva šakal?"
Brown je bio odlučan i tih u svom djelovanju. Odšetao je do prednjih
vrata i pogledao van. Nije bilo znakova života u plavom odsjaju ulice, tamo
gdje su jedna ili dvije lampe počele isijavati svoje iskre. Po povratku je
zatekao damu u zelenom kako se trese.
„Gotovo je“, uzviknula je, usne su joj se tresle, „mogla bi biti smrt za nas
oboje. Kadgod...“
Ali čak i dok je govorila njen je govor bio rascijepljen drugom
promuklom, tako strašno artikuliranom izjavom iz mračne ulice.
„Bojniče Brown, bojniče Brown, kako je umro šakal?“
Brown je pojurio kroz vrata i niz stepenice, ali opet je bio frustriran; nije
bilo nikoga na vidiku, a ulica je bila preduga i preprazna da bi onaj tko je
vikao mogao pobjeći. Čak je i racionalni bojnik bio malo potresen kada se u
dogledno vrijeme vratio u salon. Jedva da se i vratio kada se opet začuo glas:
„Bojniče Brown, bojniče Brown, gdje je...“
Brown je bio na ulici gotovo na međi, i došao je na vrijeme ... na vrijeme
da vidi nešto što mu je na prvi pogled zaledilo krv. Činilo se da povici dolaze
od odrubljene glave koja je ležala na pločniku.
Sljedećeg trenutka, bojnik je shvatio. Bila je to glava muškarca gurnuta
kroz otvor za ugljen na cesti. Već sljedećeg trena opet je nestala i bojnik
Brown se okrenuo prema dami. „Gdje vam je podrum za ugljen?“ pitao je i
zakoračio u prolaz.
Gledala gaje divljim sivim očima. „Nećete ići dolje", povikala je, „sami,
u mračnu rupu, s tom zvijeri?"
„Je li ovo put?" odgovorio je Brown i silazio niz stepenice u kuhinji i to
po tri odjednom. Otvorio je vrata crne šupljine i zakoračio unutra tražeći
šibice u džepu. Dok mu je desna ruka bila zauzeta, dvije velike mršave ruke
su izronile iz tame, ruke koje su očito pripadale čovjeku ogromnog stasa, i
zgrabile ga za potiljak. Povukle su ga dolje, dolje u zagušljivu tamu, brutalnu
viziju sudbine. Ali bojnikova glava, iako naopačke, je bila savršeno bistra.
Lagano je popustio pritisku sve dok se nije spustio gotovo do ruku i koljena.
Kada je pronašao koljena nevidljivog čudovišta u svom dosegu, jednostavno
je ispružio jednu svoju dugu, koščatu i vještu ruku, uhvatio nogu za mišić,
povukao ju s tla i srušio ogromnog čovjeka na pod. Pokušao je ustati, ali je
Brown bio povrh njega kao mačka. Valjali su se. Iako je čovjek bio velik,
očito mu je jedina želja bila pobjeći; provlačio se ovdje i ondje kako bi
prošao pokraj bojnika do vrata, ali ta ga je uporna osoba čvrsto držala za
ovratnik kaputa a drugom se rukom držala za gredu. Napor od držanja tog
bika od čovjeka je bivao sve veći, napor zbog kojega je bojnik mislio da će
mu se ruka rasparati od tijela. Ali nešto drugo se rasparalo; mračna debela
figura diva je nestala iz podruma ostavljajući samo pokidani kaput u
bojnikovoj ruci; jedini plod njegove pustolovine i jedini trag za rješenje
misterije. Kada se popeo gore i ušao na prednja vrata, dama, bogati ukrasi i
cijela oprema kuće su nestali. Ostali su samo goli podovi i zidovi.
„Dama je dio urote, naravno“, rekao je Rupert kimajući.
Bojnik Brown je pocrvenio. „Molim“, rekao je, „ne bih rekao.“
Rupert je podigao obrve i na trenutak ga pogledao ali nije ništa rekao.
Sljedeći put kad je progovorio, pitao je:
„Je li bilo nešto u džepovima kaputa?“
„Bilo je sedam i pol penija u bakrenim kovanicama i tri penija“, rekao je
bojnik pažljivo, „cigaršpic, komad konopa i ovo pismo,“ odložio gaje na stol.
Pisalo je sljedeće:

Poštovani gospodine Plover,

Zabrinjava me što čujem da je došlo do zastoja kod dogovora

vezanih za gospodina Browna. Molim vas pobrinite se da bude
napadnut po dogovoru sutra. Podrum za ugljen, naravno.

S poštovanjem,
P. G. Northover

Rupert Grant se naslonio naprijed i slušao razgoračenih očiju. Ubacio se:

„Ima li adresu pošiljatelja?"
„Ne ... oh, da!“ odgovorio je Brown gledajući papir. „Tanner’s Court broj
14, North ...’
Rupert je poskočio i zapljesnuo rukama.
„Zašto smo još ovdje? Idemo. Basile, posudi mi svoj revolver."
 Basil je zurio u žar kao čovjek u transu; i prošlo je nešto vremena prije
nego je odgovorio:
„Mislim da ti neće trebati."
„Možda neće", odgovorio je Rupert odijevajući svoj krzneni kaput.
„Nikad se ne zna. Ali odlazak u mračne ulice i potraga za zločincima..."
„Misliš da su zločinci?" pitao je njegov brat.
Rupert je jako nasmijao. „Davanje naredbi podređenome da zadavi
nedužnog stranca u podrumu za ugljen ti može izgledati kako nedužni
eksperiment, ali ..."
„Misliš li da su htjeli zadaviti bojnika?“ pitao je Basil jednako odsutnim i
monotonim glasom.
„Dragi moj, spavao si. Pogledaj pismo.“
„Pa gledam u pismo“, rekao je ludi sudac mirno, iako je u biti gledao u
vatru. „Smatram da to nije pismo kakvo bi jedan zločinac napisao drugom.“
„Dragi moj dječače, divan si“, uzviknuo je Rupert, okrenuo se i iz plavih
mu je očiju izbijao smijeh. „Tvoje me metode zapanjuju. Dakle, imamo
pismo. Napisano je i daje upute za počinjenje zločina. Isto tako možeš reći
da Nelsonov stup nije nešto što bi moglo biti postavljeno na trg Trafalgar.“
Basil Grant se cijeli tresao od neke vrste tihog smijeha, ali osim toga nije
se pomaknuo.
„Prilično dobro,“ rekao je, „ali, naravno, takva vrsta logike nije ono što
tražimo. To je pitanje duhovnog okruženja. To nije zločinačko pismo.“
„Je. I to je činjenica", uzviknuo je ovaj drugi u agoniji razuma.
 „Činjenice,“ promrmljao je Basil, kao da spominje neke čudne, daleke
životinje, „kako činjenice prikrivaju istinu. Možda zvuči ludo, zapravo
skrenuo sam s uma, ali nikada nisam vjerovao u onog čovjeka, kako li se
zove, iz onih priča? Sherlock Holmes. Svaki detalj ukazuje na nešto, to je
sigurno; ali uglavnom na krivu stvar. Činjenice ukazuju u svim smjerovima,
meni se čini, kao tisuću grančica na drvetu. Samo život tog drveta ima
jedinstvo i raste gore ... samo zelena krv koja izbija, poput fontane, prema
zvijezdama."
„Ali što do vraga to pismo može biti ako ne zločinačko?"
„Imamo cijelu vječnost za razgibavanje", odgovorio je mistik. „Može biti
bezbroj stvari. Nisam još vidio niti jednu od njih ... vidio sam samo pismo.
Gledam u njega i kažem da to nije zločinačko."
„Koje mu je onda podrijetlo?"
„Nemam pojma."
„Zašto ne prihvatiš očito objašnjenje?"
Basil je nastavio zuriti u ugljen, činilo se da skuplja misli na skroman pa
čak i bolan način. Tada je rekao:
„Recimo da odeš na mjesečinu. Recimo da prođeš tihim srebrenim
ulicama i trgovima dok ne dođeš do otvorenog i napuštenog prostora na
kojemu se nalazi nekoliko spomenika, uočiš nekog odjevenog poput balerine
kako pleše na srebrenom sjaju. I recimo da pogledaš i vidiš prerušenog
čovjeka. I recimo da pogledaš opet i vidiš da se radi o lordu Kitcheneru. Što
bi pomislio?"
Na trenutak je zastao, pa nastavio:
„Ne bi mogao prihvatiti očito objašnjenje. Očito objašenjenje odijevanja
lijepe odjeće je da izgledaš lijepo u njoj; ne bi pomisli da se lord Kitchener
obukao kao balerina poradi obične osobne taštine. Bilo bi ti vjerojatnije
pomisliti da je naslijedio plesačko ludilo od svoje prabake; ili da je
hipnotiziran; ili da je to učinio pod prijetnjom smrću nekog tajnog društva.
Kod Baden-Powella bi se moglo raditi o okladi, ali ne i kod Kitchenera. Znam
o čemu govorim jer sam ga u doba svoje službe prilično dobro poznavao, a i
zločince također. Sve je u okruženju.“ Zatvorio je oči i prešao rukom preko
čela.
Rupert i bojnik su ga promatrali s kombinacijom poštovanja i sažaljenja.
Rupert je progovorio:
„Kako bilo da bilo, ja idem i dalje ću misliti, dok se ne pojavi tvoja
duhovna tajna, da je čovjek koji pošalje pismo u kojem preporučuje zločin, to
jest zločin je u biti i proveden bar uvjetno, vjerovatno bar malo fleksibilan
što se tiče njegovih moralnih odrednica. Mogu li dobiti taj revolver?“
„Naravno“, rekao je Basil ustajući. „Ali idem s tobom.“ Ogrnuo se starim
ogrtačem i uzeo mač-štap iz kuta.
„Ti!“ rekao je Rupert donekle iznenađen. „Ti gotovo nikad ne izlaziš iz
svoje rupe da bi pogledao bilo što na ovom svijetu.“
Basil je na glavu stavio odgovarajući bijeli šešir.
„Ja gotovo nikad“, uzvratio je nesvjesnom i kolosalnom arogancijom, „ne
čujem za nešto na ovome svijetu što ne razumijem od prve, a da ne odem
vidjeti o čemu se radi.“
I prvi je izašao u tamnu noć.
Koračali smo ulicama Lambetha, preko Westministerskog mosta i dalje
obalom u smjeru ulice Fleet gdje se nalazio Tanner’s Court. Uzdignuta figura
bojnika Browna, gledana straga, predstavljala je čudan kontrast pogrbljenom
stavu i mantilu koji je lepršao na tijelu mladog Ruperta Granta, koji je s
dječjim oduševljenjem prihvatio sve dramatične poze detektiva iz priče.
Najbolja od mnogih njegovih divnih kvaliteta bila je dječačka glad za bojama
i poezijom Londona. Basil, koji je hodao iza njih, lica okrenutog prema
zvijezdama, je izgledao poput mjesečara.
Rupert je zastao na uglu Tanner’s Courta i osjećajući uzbuđenje zbog
opasnosti situacije zgrabio Basilov revolver u džepu svog kaputa.
„Hoćemo li sada ući?“ pitao je.
„Nećemo zvati policiju?“ odvratio je pitanjem bojnik Brown prolazeći
pogledom gore-dolje po ulici.
„Nisam siguran“, odgovorio je Rupert mršteći se obrvama. „Naravno,
potpuno je jasno, da ovdje nešto ne valja. Ali nas smo četvorica, i ...“
„Ne bi trebao zvati policiju", rekao je Basil čudnog glasa. Rupert ga je
pogledao i zabuljio se u njega.
„Basile“, uzviknuo je, „treseš se. Što je, bojiš li se?“
„Hladnoća, možda“, rekao je bojnik promatrajući ga. Nije bilo ni
najmanje sumnje da se trese.
Naposljetku, nakon nekoliko trenutaka ispitivanja, Rupert je krenuo
psovati.
„Ti se smiješ“, povikao je. „Poznajem taj tvoj prokleti, tihi, treskavi
smijeh. Što ti je dovraga smiješno, Basile? Tu smo nas četvorica, na metar od
tih nasilnika ...“
„Ali ne bi trebao zvati policiju", rekao je Basil. „Nas četiri junaka smo
prilično jednaki našem domaćinu", nastavio se treskati zagonetno razdragan.
Rupert se nestrpljivo okrenuo i brzo odšetao niz ulicu dok smo ga mi
ostali pratili. Kada je došao do kućnog broja 14 naglo se okrenuo, a revolver
mu se sjajio u ruci.
„Stanite blizu“, rekao je zapovjedničkim glasom. „Nitkov možda baš sada
pokušava pobjeći. Moramo naglo otvoriti vrata i uletiti unutra.“
Nas četvorica smo se isto trena naježili ispod nadsvođenog prolaza,
ukočeni osim starog suca u grču radosti.
„Sada“, zasiktao je Rupert Grant okrećući iznenada svoje blijedo lice i
goruće oči preko ramena, „kada kažem ‘četiri’ brzo me slijedite. Ako kažem
‘držite ga’, stisnite ih dolje tko god da su. Ako kažem ‘stanite’, stanite. Reći
ću vam ako ih je više od troje. Ako nas napadnu ispraznit ću revolver na njih.
Basile, drži svoj štap-mač u pripravnosti. Sada ... jedan, dva, tri, četiri!“
Na zvuk riječi vrata su se naglo otvorila i uletili smo u sobu kao invazija
da bismo naprasno stali.
Soba, koja je bila običan i uredno sređen ured, na prvi se pogled činila
praznom. Ali nakon pažljivijeg pregleda, vidjeli smo da za vrlo velikim
stolom s mnoštvom pregrada i ladica sjedi čovječuljak navoštenih brkova,
obavijen aurom prosječnog činovnika, i piše nešto. Pogledao nas je kada smo
se primirili.
„Jeste li pokucali?" ljubazno je upitao. „Oprostite ako nisam čuo. Što
mogu učiniti za vas?“
Nastala je tišina ispunjena šutnjom i tada, kao po prihvaćenom dogovoru
sam bojnik, žrtva uvrede, je istupio.
Pismo mu je bilo u ruci i izgledao je neobično ljut.
„ Da li je vaše ime P. G. Northover?“ pitao je.
„Tako se zovem", odgovorio je ovaj sa smiješkom.
„Mislim", rekao je bojnik Brown koji je bivao sve crveniji u licu, „da ste
vi napisali ovo pismo." I uz glasan udarac lupio je šakom i stavio pismo na
stol.
Čovjek po imenu Northover ga je nezainteresirano pogledao i jedva
kimnuo.
„Pa, gospodine," pitao je bojnik teško dišući, „što je s ovim?"
„Što točno s tim?" odgovorio je čovjek s brkovima.
„Ja sam bojnik Brown“, uzvratio je gospodin strogo.
Northover se naklonio. „Drago mije, gospodine. Što mi imate za reći?"
„Reći!" uzviknuo je bojnik naglo gubeći smirenost. „Želim riješiti ovu
zbrku. Želim ..."
 „Dakako gospodine", rekao je Northover malo podignuvši obrve. „Hoćete
li sjesti na tren?" Stisnuo je električno zvono iznad svoje glave koje je
odjeknulo u sobi iznad njih. Bojnik je položio ruku na leđa ponuđene mu
stolice, ali je nastavio stajati i trljati svojim poliranom čizmom po podu.
Sljedećeg trenutka otvorila su se unutarnja staklena vrata i kroz njih je
prošao slabunjavi mladić svijetle kose u fraku.
„Gospodine Hopson“, rekao je Northover, „ovo je bojnik Brown. Hoćete
li molim vas završiti onu stvar za njega što sam vam jutros rekao da
unesete?"
„Da, gospodine", odgovorio je Hopson i nestao poput munje.
„Ispričajte me, gospodo", obratio im se Northover, „ako nastavim raditi
dok gospodin Hopson ne bude spreman. Moram riješiti neke knjige prije nego
sutra odem na odmor. A svi mi volimo dašak sela, zar ne? Ha, ha!"
Zločinac je uz dječji smijeh uzeo olovku i uslijedila je tišina; mirna i
uposlena tišina od strane gospodina P. G. Northovera; bijesna tišina od strane
svih ostalih.
Zvuk grebanja Northoverove olovke u tišini se pomiješao s kucanjem na
vratima i gotovo istovremenim okretanjem kvake, gospodin Hopson je ušao
jednako tiho i brzo, stavio papir ispred svog nadređenog i ponovno nestao.
Čovjek za stolom je neko vrijeme povlačio i vrtio svoj brk dok je
pogledom prelazio po papiru koji je bio pred njim. Uzeo je svoje pisalo,
trenutno se blago namrgodio, promijenio nešto uz komentar ... „Nemarno".
Zatim ga je ponovno pročitao jednakom neiščitljivom zamišljenošću i
konačno ga uručio mahnitom Brownu čija je ruka udarala vražju tetovažu na
pozadini stolice.
„Mislim da ćete se složiti da je to sve u redu, bojniče", kratko je rekao.
Bojnik je pogledao u papir; je li se složio da je sve u redu ili ne razjasniti
će se kasnije, ali vidio je sljedeće:

Bojnik Brown P. G. Northoveru

£ s. d.
1. siječnja podnošenje računa 5 6 0
5. svibnja sadnja maćuhica 2 0 0
trošak kolica s cvijećem 0 150
 unajmljivanje čovjeka s kolicima 0 5 0
unajmljivanje kuće i vrta
na jedan dan 1 0 0
opremanje kuće
namještajem i ukrasima 3 0 0
plaća gospođice Jameson 1 0 0
plaća gospodina Plovera 1 6 0
Total £ 14

Obveza plaćanja

„Što“, javio se Brown nakon mrtve tišine očiju koje su izgledale kao da
mu izlaze iz glave, „nebesa mu, što je ovo?“
„Što je to?“ ponovio je Northover podignuvši obrvu kao da se zabavlja.
„Pa vaš račun, naravno.“
„Moj račun!“ Činilo se kao da su se bojnikove misli razbježale posvuda.
„Moj račun! I što moram učiniti s njim?“
„Pa“, odgovorio je Northover smijući se, „naravno da bih volio da ga
platite.“
Bojnikova je ruka još uvijek bila na stolici kada su navrle riječi. Gotovo
da se i nije pomaknuo, ali je podigao stolicu u zrak i jednom ju rukom bacio
prema Northoverovoj glavi.
Noga stolice je lupila o stol tako da je Northover dobio samo udarac u
lakat i skočio ruku skupljenih u šake samo da bi ga obuzdala ujedinjena
snaga nas ostalih. Stolica je zazveketala na praznom podu.
„Pustite me, nitkovi!“ vikao je. „Pustite...“
„Budi miran“, autoritativno je rekao Rupert. „Reakcija bojnika Browna je
opravdana. Gnjusan zločin koji ste pokušali...“
„Klijent ima potpuno pravo", rekao je Northover uzavrelo, „dovesti u
pitanje navodnu uvećanu naplatu, biti zaprepašten, ali ne i bacati namještaj."
„Što za ime božje mislite pod time klijenti i uvećane naplate?“ povikao je
bojnik Brown čija je pronicljiva ženska strana, mirna u boli ili opasnosti,
postala gotovo histerična u prisustvu duge i iscrpljujuće misterije. „Tko si ti?
Nikada nisam vidio ni tebe ni tvoje bezobrazne glupe račune. Znam da me je
jedan od tvojih glupih snagatora pokušao ugušiti...“
„Ludost", rekao je Northover ravnodušno gledajući oko sebe, „svi su
ludi. Nisam znao da se kreću u grupama po četvero.“
„Dosta ovog vrdanja“, oglasio se Rupert, „tvoji zločini su otkriveni. Na
uglu se nalazi policajac. Iako sam samo privatni detektiv, preuzeti ću na sebe
odgovornost da te obavijestim da se sve što kažeš ...“
„Ludost“, ponovio je Northover umorno.
U tom trenutku, po prvi puta, među njih se umiješao čudan, pospan glas
Basila Granta.
„Bojniče Brown“, rekao je, „mogu li vam postaviti pitanje?"
Bojnik je zbunjeno okrenuo glavu.
„Vi?“ viknuo je. „Naravno, gospodine Grant.“
„Možete li mi reći", započeo je mistik pognute glave i spuštene obrve dok
je u prašini crtao trag svojim štapom, „možete li mi reći kako se zvao čovjek
koji je prije vas živio u vašoj kući?"
Nesretni bojnik je bio samo malo više uznemiren ovom zadnjom
uzaludnom nevažnošću da je odgovorio nejasno:
„Da, mislim da mogu; čovjek po imenu Gumey nešto ... ime s crticom ...
Gumey-Brown; to je to.
„A kada je kuća promijenila vlasništvo?" upitao je Basil oštro podigavši
pogled. Njegove su čudne oči briljantno plamtjele.
„Ja sam došao prošli mjesec", odgovorio je bojnik.
I na te riječi zločinac Northover iznenada je pao u svoju stolicu i počeo
se smijati.
„Oh! Ovo je presavršeno, previše izvrsno", jedva je dolazio do daha,
udarajući dlan šakom. Zaglušujuće se smijao; mi ostali smo imali osjećaj kao
da su nam glave vjetrokaz na vihoru.
„Objasni to, Basil", rekao je Rupert nestrpljivo. „Ako ne želiš da poludim
i izlupam taj tvoj metafizički mozak, reci mi što sve ovo znači."
Northover je ustao.
„Dopustite, gospodine, da objasnim", rekao je. „Prije svega, dozvolite mi
da vam se ispričam, bojniče Brown, za groznu i neoprostivu grešku koja vas
je ugrozila i dovela u neugodan položaj, u kojem ste se, ako ćete mi dozvoliti
da kažem, ponijeli zavidno hrabro i dostojanstveno. Naravno da se ne morate
brinuti oko računa. Prihvatiti ćemo gubitak." Pokidao je papir po pola, bacio
polovice u koš za smeće i naklonio se.

Lice jadnog Browna još uvijek je bilo slika i prilika zbunjenosti. „Ali
meni i dalje ništa nije jasno", povikao je. „Kakav račun? Kakva pogreška?
Kakav gubitak?"
Gospodin P. G. Northover je došao do sredine sobe pažljivo i s velikom
dozom nesvjesnog ponosa. Kada ga se malo bolje promotri, na njemu su bile
upadljive i druge stvari osim uvrnutog brka, posebice suhonjavo blijedo lice,
nalik na sokola i ne bez brigom načete inteligencije. Naglo je podigao pogled
prema gore.
„Bojniče, znate li gdje se nalazite?" upitao je.
„Bog mi je svjedok da ne znam", odgovorio je ratnik vatreno.
„Nalazite se", odgovorio je Northover, „u uredu Agencije za pustolovinu i
romancu, d.o.o."
„A što je to ?“ ravnodušno je pitao Brown.
Poslovnjak se nagnuo preko leđa stolice i usmjerio svoje tamne oči na
lica ostalih u grupi.
„Bojniče“, rekao je, „jeste li ikada, dok ste šetali pustim ulicama nekog
lijenog popodneva, osjetili žudnju da se nešto dogodi, nešto ... riječima
izvrsnog Walta Whitmana: ‘Nešto opako i strašno; nešto izdvojeno iz
slabašnog i pobožnog života; nešto nedokazano; nešto u transu, nešto
odriješeno iz svog sidrišta što lebdi slobodno.’ Da li ste se ikada osjećali
tako?“
„Dakako da nisam“, kratko je odgovorio bojnik.
„U tom slučaju vam moram objasniti malo detaljnije", rekao je Northover
s uzdahom. „Agencija za pustolovinu i romancu je pokrenuta kako bi se
zadovoljila velika potražnja. Na svakom koraku, u razgovoru i literaturi,
čujemo o želji za većim teatrom događaja koji će nas presresti i odvesti nas u
nepoznato. Sada čovjek koji osjeti ovu žudnju za promijenjenim životom
plaća godišnji ili kvartalni iznos Agenciji; zauzvrat Agencija poduzima radnje
da ga okruži potresnim i čudnim događajima. Dok čovjek silazi s kućnog
praga nešto ili netko ga uvjeri u urotu protiv njega; sjeda u taksi i vozi se do
opijumske jazbine; primi tajanstveni telegram ili dramatičan posjet i trenutno
se nađe u vrtlogu incidenata. Pitoresknu i dirljivu priču prvo napiše netko iz
osoblja priznatih pisaca koji trenutno naporno rade u susjednoj sobi. Vaš,
bojniče Brown (koji je napisao naš gospodin Grigsby), smatram neobično
uvjerljivim i usmjerenim; skoro pa je šteta što niste vidjeli kraj. Jedva da
moram dalje objašnjavati grešku. Vaš prethodnik u vašoj sadašnjoj kući,
gospodin Gumey-Brown, je bio pretplatnik naše agencije, i naši budalasti
činovnici, ignorirajući dodatak u prezimenu i slavu vojničkog čina, su došli
do zaključka da su bojnik Brown i gospodin Gumey-Brown jedna te ista
osoba. Stoga ste naglo bili uvučeni u priču drugog čovjeka.“
„Kako dovraga to funkcionira?“ pitao je Rupert Grant fasciniranog
pogleda.
„Mi vjerujemo da radimo plemenit posao“, toplo mu je odgovorio
Northover. „Stalno smo bili pod dojmom da u modernom životu nema
jadnijeg elementa od činjenice da moderan čovjek mora tražiti umjetničko
postojanje u sjedećem položaju. Ako želi odletjeti u zemlju bajki, pročita
knjigu; ako se želi naći u žaru bitke, pročita knjigu; ako se želi vinuti u
nebesa, pročita knjigu; ako se želi spustiti niz ogradu, pročita knjigu. Mi mu
dajemo te vizije, ali mu istovremeno dajemo i aktivnosti, nužnost skakanja sa
zida na zid, ili tuče s čudnim gospodinom, ili bježanje niz ulicu od
progonitelja ... sve zdrave i ugodne vježbe. Dajemo mu uvid u taj divni svijet
Robina Hooda ili vitezova Erranta kada se jedna izvrsna igra igrala pod
vedrim nebom. Vraćamo mu njegovo djetinjstvo, to bogom dano vrijeme kada
možemo odglumiti priče, biti sami sebi heroji i istovremeno plesati i sanjati.“
Basil ga je zamišljeno promatrao. Najosobitije psihološko otkriće došlo
je na samom kraju, jer kada je mali poduzetnik prestao pričati imao je goruće
oči fanatika.
Bojnik Brown je prihvatio objašnjenje smireno i nasmiješeno.
„Naravno; prilično uzbudljivo, gospodine", rekao je. „Nema sumnje u to,
izvrsna zamisao. Ali ne mislim ..." Zastao je na trenutak i sanjivo pogledao
kroz prozor. „Ne mislim da ćete mene naći u tome. Nekako, kada jednom
vidite - vidite pravu stvar, znate... krv i muškarce kako vrište, čovjek poželi
imati malu kuću i mali hobi; znate, kao u Bibliji, ‘I tada je odmorio’.“
Northover se naklonio, nakon kratke stanke rekao je:
„Gospodo, mogu li vam ponuditi moju posjetnicu. Ako itko od vas
poželi, u bilo kojem trenutku, komunicirati s mnom, unatoč bojnikovom
viđenju stvari ..."
„Ja se osjećam obveznim uzeti vašu posjetnicu, gospodine", ubacio se
bojnik svojim naglim, ali pristojnim glasom. „Platiti stolicu."
Agent romance i pustolovine mu je uz osmijeh dao posjetnicu.
Na njoj je pisalo, „P. G. Northover, B. A., K. Č. Z., Agencija za
pustolovinu i romancu, Tanner’s Court 14, Fleet Street."
„Što je dovraga K. Č. Zpitao je Rupert Grant, gledajući preko bojnikova
ramena.
„Ne znate?" uzvratio j e Northover. „Zar nikada niste čuli za Klub čudnih
zanimanja?"
„Izgleda da postoji mnoštvo smiješnih stvari za koje nismo čuli",
odgovorio je bojnik. „Što bi bilo to?"
„Klub čudnih zanimanja je društvo koje se sastoji isključivo od ljudi koji
su izmislili neki novi i zanimljiv način zarade. Ja sam bio jedan od najranijih
članova."
„Svakako to i zaslužujete", javio se Basil skidajući svoj veliki bijeli šešir
sa smiješkom i obraćajući se zadnji put te večeri.
Kada su otišli, agent pustolovine i romance je uz kamin krenuo prema
svome stolu s čudnim smiješkom na licu. „Dobar čovjek, taj bojnik; kada
netko nema u sebi ništa pjesničko postoji šansa da taj netko postane pjesma.
Ali pomisao da tako jedno precizno stvorenje upadne u mrežu jedne od
Grigsbijevih priča", i njegov glasan smijeh je razbio tišinu.
Dok je smijeh odjekivao na vratima se čulo glasno kucanje. Sovasta
glava, s tamnim brkovima je provirila unutra.
„Što! Vratili ste se, bojniče?“ uzviknuo je iznenađeni Northover. „Što
mogu učiniti za vas?“
Bojnik se nervozno meškoljio u sobi.
„Jako je apsurdno“, rekao je. „Vjerovatno se u meni pokrenulo nešto što
mi od prije nije bilo poznato. Ali u duši osjećam očajničku želju da saznam
kako sve završava.“
„Kako završava?“
„Da“, rekao je bojnik. „Šakali i natpis ‘Smrt bojniku Brownu’.“
„Jako mi je žao, bojniče“, rekao mu je, „ali to što tražite od mene je
nemoguće. Ne poznajem nikoga drugoga kome bih radije udovoljio nego
vama; ali pravila agencije su stroga. Pustolovine su povjerljive; ne mogu vam
dozvoliti da doznate niti malo više od onoga što se saznali. Nadam se da
razumijete ...“
„Ne postoji nitko“, odgovorio je Brown, „tko razumije disciplinu bolje od
mene. Puno vam hvala. Laku noć.“
I mali se čovječuljak povukao po zadnji put.
Oženio je gospođicu Jameson, damu crvene kose u zelenoj odjeći. Bila je
glumica, zaposlena (kao i mnogi drugi) u Agenciji; brak sa starim veteranom
je donekle uzburkao njen malaksao intelekt. Uvijek je govorila da je
upoznala mnoštvo muškaraca koji su izuzetno odglumili uloge koje im je dao
Northover, ali je upoznala samo jednog čovjeka koji je sišao u podrum za
ugljen u kojem je stvarno mislio da se nalazi ubojica.
Bojnik i ona žive sretno kao ptičice u apsurdnoj vili i bojnik je počeo
pušiti. Osim toga, nije se promijenio ... osim, možda, postoje trenutci kada
oprezan i ispunjen ženskom nesebičnosti kakva je bojnikova narav, padne u
trans apstrakcije. Tada njegova žena prepozna sa skrivenim smiješkom, po
praznom pogledu u plavim očima, da se pita što je značio natpis i zašto nije
smio spominjati šakale. Ali, kao i mnogi drugi stari vojnici, Brown je
religiozan i vjeruje da će shvatiti ostatak tih purpurnih pustolovina u boljem
svijetu.
 2. poglavlje

Bolni pad
velikog ugleda
B asil Grant i ja smo razgovarali jednog dana na možda najsavršenijem
mjestu za razgovore na zemlji ... kat podnošljivo praznog autobusa.
Razgovarati na vrh brda je savršeno, ali razgovarati na vrhu jurećeg brda je
kao iz bajke.
Ogroman prazni prostor zapadnog Londona je prelijetao pored nas; sam
ritam nam je davao osjećaj njegove beskrajnosti i pakosti. Bila je to, kako bi
se reklo, temeljna beskrajnost, sirotinjska vječnost i osjećali smo pravi užas
siromašnih dijelova Londona, užas jer je potpuno promašen i krivo
predstavljen od strane senzacionalističkih novinara koji ga opisuju kao
tvorevinu uskih ulica, prljavih kuća, zločinaca, manijaka i jazbinu poroka. U
uskoj ulici, u jazbini poroka ne očekuješ civilizaciju, ne očekuješ red. Ali
užas je bio u činjenici što je bilo civilizacije, što je bilo reda, ali ta je
civilizacija pokazivala samo svoju morbidnost a red samo svoju monotoniju.
Nitko ne bi rekao, prolazeći kroz zločinačku sirotinjsku četvrt: „Ne vidim
spomenike. Ne primjećujem katedrale.“ Tu i tamo su bile javne ustanove; ali
su to uglavnom bile duševne bolnice.
Tu i tamo je bilo spomenika; ali to su uglavnom bili kipovi željezničkih
inženjera i filantropa - dvije mutne klase ljudi kojima je zajednički prezir
spram ljudi. Tu i tamo su bile crkve; ali to su bile crkve mutnih i čudnih
sekti, agapemonita ili irvingita.
Ovdje je, prije svega, bilo širokih cesta, prostranih križanja i tramvajskih
linija i bolnica i svih pravih simbola civilizacije. Ali iako se nikada ne zna, na
neki način, što bi se sljedeće moglo vidjeti, bila je jedna stvar koju smo znali
da ne bi trebali vidjeti -ništa uistinu veliko, središnje, nešto prve klase, išta
što čovječanstvo obožava. I uz neopisivu odvratnost naši su se osjećaji
vratili, mislim, na one bliske i iskrivljene opise, one stvarno pokvarene ulice,
onim izvornim sirotinjskim četvrtima koje se protežu uz Temzu i City, a u
kojima ipak postoji vjerojatnost da te poput munje na bilo kojem uglu zgromi
poveći križ velike Wrenove katedrale.
„Ali također uvijek moraš imati na umu“, rekao mi je Grant na svoj težak
i zamišljen način dok sam upijao ovaj pogled, „da je sama podlost života
ovih uređenih plebejskih mjesta svjedok pobjede ljudske duše. Slažem se s
tobom. Slažem se da moraju živjeti u nečem gorem od barbarizma. Moraju
živjeti u četverorazrednoj civilizaciji. Ali ipak sam gotovo siguran da su
većina ljudi ovdje dobri ljudi. A biti dobar je puno nasilnija i izazovnija
pustolovina od jedrenja oko svijeta. Uostalom..."
„Nastavi", rekao sam.
Odgovor nije došao.
„Nastavi", rekao sam dižući pogled prema gore.
Velike plave oči Basila Granta su bile razrogačene i nije obraćao pažnju
na mene. Gledao je preko jedne strane tramvaja.
„Što je?" pitao sam i sam vireći preko.
„Čudno", rekao je Grant napokon, „da sam ovako uhvaćen u trenutku
mog optimizma. Rekao sam da su svi ovi ljudi dobri, a ondje eno najopakijeg
čovjeka u Engleskoj."
„Gdje?" pitao sam još se naginjući. „Gdje?"
„Oh, bio sam u pravu", nastavio je onim čudnim, jednoličnim i sanjivim
tonom koji je uvijek ljutio njegove slušatelje u akutnim trenutcima, „bio sam
u pravu kada sam rekao da su svi ovi ljudi dobri. Oni su heroji; oni su sveci.
Tu i tamo možda ukradu žlicu ili dvije; možda udare ženu ili dvije žaračem.
Ali ipak su sveci; oni su anđeli; oni su odjeveni u bijelo; imaju krila i oreole
... u usporedbi s tim čovjekom.“
„Kojim čovjekom?" opet sam viknuo i tada sam zamijetio lik u koji su
bile usmjerene Basilove plave oči.
Bila je to vitka i uglađena osoba, vrlo se brzo kretala kroz gomilu, ali
iako na njoj nije bilo ništa što bi privuklo pozornost, bilo je dosta toga da
zahtijeva brižno razmatranje jednom kad se pažnja privuče. Nosio je crni
cilindar, ali je na njemu bilo dosta onih čudnih linija što su ih dekadentni
umjetnici osamdesetih dodavali na cilindar ne bi li postao etušćanska vaza.
Njegova kosa, koja je uglavnom bila sijeda, je bila uvijena pažnjom nekoga
tko cijeni postepenu ljepotu sivog i srebrenog. Ostatak lica mu je bio ovalan
i, po mom mišljenu, prilično orijentalan; imao je dva crna čuperka brkova.
„Što je učinio?" pitao sam.
„Nisam siguran u detalje", rekao je Grant, „ali njegov je ukorijenjeni
grijeh želja da spletkari na štetu drugih. Vjerovatno je usvojio neku prijevaru
ili nešto kako bi proveo svoj plan."
„Kakav plan?" pitao sam. „Ako znaš sve o njemu, zašto mi ne kažeš zašto
je najopakiji čovjek u Engleskoj. Kako se zove?"
Bas ii Grant me je promatrao neko vrijeme.
„Mislim da si krivo shvatio moje riječi", rekao je. „Ne znam mu ime.
Nikad ga prije nisam vidio u životu."
„Nikad ga nisi vidio!" povikao sam s dozom ljutnje. „Što si onda za ime
boga mislio kada si rekao da je najopakiji čovjek u Engleskoj?"
„Mislio sam to što sam rekao", odgovorio je Basil Grant smireno. „Onog
trenutka kada sam vidio tog čovjeka, vidio sam sve ove ljude pogođene
iznenadnom i prekrasnom nevinošću. Vidio sam to dok su svi obični ljudi na
ulici bili svoji, on nije bio svoj. Vidio sam da svi ti ljudi u sirotinjskim
četvrtima, prosjaci, džepari, huligani, da se svi u najdubljem smislu trude biti
dobri. I vidio sam da se taj čovjek trudi biti zao.“
„Ali ako ga nikada prije nisi vidio ...“ započeo sam.
„Za ime boga, pogledaj mu lice“, uzviknuo je Basil glasom koji je
preplašio vozača. „Pogledaj obrve. One označavaju onaj pakleni ponos koji
je sotonu učinio toliko ponosnim da se podrugljivo smijao čak i u raju kada
je bio jedan od prvih anđela ondje. Pogledaj mu brkove, uzgajani su kao
uvreda čovječanstvu. Nebesa mu, pogledaj mu kosu. Za ime boga i zvijezda,
pogledaj mu šešir.“
Neudobno sam se promeškoljio.
„Ali ipak", rekao sam, „ovo je vrlo nestvarno - savršeno apsurdno.
Pogledaj gole činjenice. Nikada ga prije nisi vidio ...“
„Oh, gole činjenice", uzviknuo je nekako očajno. „Gole činjenice!
Priznaješ li ti stvarno - zar si toliko utonuo u praznovjerja, toliko privržen
mutnim i pretpovijesnim oltarima, da vjeruješ u činjenice? Zar ne vjeruješ
prvom dojmu?"
„Pa, prvi dojam može biti“, rekao sam, „malo manje praktičan od
činjenica.“
„Glupost“, rekao je. „Po čemu se vodi cijeli svijet nego po prvom dojmu?
Što je praktičnije? Prijatelju moj, filozofija ovog svijeta može biti temeljena
na činjenicama, ali njegovi poslovi se vode na duhovnim utiscima i
ugođajima. Zašto prihvatiš ili odbiješ činovnika? Mjeriš li mu lubanju?
Iščitaš li njegovo psihološko stanje u priručniku? Vodiš li se uopće
činjenicama? Nikako. Prihvatiti ćeš činovnika koji može spasiti tvoj posao -
odbiješ onoga koji bi ti mogao opljačkati blagajnu. Potpuno na temelju tog
prvog mističnog dojma pod pritiskom koji izgovaram, potpuno sam uvjeren
da je taj čovjek koji hoda ulicama pored nas probisvijet i zlikovac neke
vrste.“
„Uvijek dobro posložiš stvari“, rekao sam, „ali naravno, takve se stvari ne
mogu odmah provjeriti.“
Basil se uspravio i zanjihao uz njihanje vozila.
„Hajdemo sići i slijediti ga“, rekao je. „Kladim se u pet funti da će ispasti
kako sam rekao.“
S poskokom i trkom sišli smo iz tramvaja.
Čovjek uvijene srebrene kose i oblog istočnjačkog lica je neko vrijeme
hodao uz nas, njegov dugi kaput lepršao je iza njega. Zatim je naglo skrenuo
s glavne ulice i nestao u slabo osvijetljenoj uličici.
„Ovo je čudno skretanje za takvog čovjeka“, komentirao sam.
„Kakvog čovjeka?" pitao je moj prijatelj.
„Pa“, rekao sam, „čovjeka s takvim držanjem i takvim čizmama. Da ti
budem iskren, prilično mi je čudno što je uopće u ovom dijelu svijeta."
„Ah, da", odgovorio je Basil i nije rekao više ništa.
Nastavili smo dalje gledajući ravno. Elegantna figura, poput figure crnog
labuda odjednom se oslikala u sjaju isprekidane plinske svjetiljke i zatim je
opet nestala u noći. Intervali između svjetla su bili dugi, magla je bivala sve
gušća. Tempo nam je postao brz i mehanički između stupova rasvjete; ali
Basil je odjednom stao poput obuzdanog konja; i ja sam stao. Skoro smo se
zabili u čovjeka. Veliki dio čvrste tame ispred nas bila je tama njegovog
tijela.
Isprva sam mislio da se okrenuo da se suoči s nama. Ali iako smo bili
jedva metar iza njega, nije shvatio da smo tu. Četiri je puta pokucao na vrlo
niska i prljava vrata u mračnoj, skučenoj ulici. Trag svjetla je prekinuo tamu
kako su se polako otvorila. Pažljivo smo slušali, ali razgovor je bio kratak i
jednostavan i neobjašnjiv koliko razgovor može biti. Naš izvrsni prijatelj je
predao nešto što je izgledalo kao papir ili karton i rekao:
„Odmah. Uzmi taksi.“
Težak i dubok glas iz unutrašnjosti je rekao:
„U pravu si.“
Uz zvuk zatvaranja vrata smo opet bili u tami, koračali iza stranca kroz
labirint londonskih ulica uz malu pomoć svjetala. Bilo je tek pet sati ali zbog
zime i magle činilo se da je ponoć.
„Ovo je uistinu čudna šetnja za kožne čizme s patentnim zatvaračem",
ponovio sam.
„Ne znam", rekao je Basil skromno. „Vodi nas na Berkeleyjev trg."
Dok smo hodali naprezao sam oči u mračnom okruženju i pokušao
razaznati opisani smjer. Nekih deset minuta sam se čudio i sumnjao; ali
naposlijetku sam vidio da je moj prijatelj bio u pravu.
Došli smo do velikih turobnih prostora modernog Londona - moram
priznati, čak i turobnijih od turobnih plebejskih prostora.
„Ovo je vrlo čudno!“ rekao je Basil Grant kad smo skrenuli na
Berkeleyjev trg.
„Što je čudno?“ pitao sam. „Mislio sam da si rekao da je prilično
normalno.“
„Ne čudi me“, odgovorio je Basil, „njegovo kretanje opasnim ulicama;
niti me čudi dolazak na trg. Ali me čudi njegov odlazak u kuću vrlo dobrog
čovjeka."
„Kojeg dobrog čovjeka?" ogorčeno sam pitao.
„Operacija vremena je jedinstvena", rekao je hladnokrvno nevažno. „Nije
točno da sam zaboravio svoju karijeru iz vremena kada sam bio sudac i javna
ličnost. Živo se sjećam svega, ali je kao da se sjećam nekog romana. Prije
petnaest godina poznavao sam ovaj trg kao što ga poznaje lord Rosebery i
prokleto bolje nego što ga poznaje taj čovjek koji se penje uz stepenice kuće
starog Beaumonta.“
„Tko je stari Beaumont?“ naživcirano sam pitao.
„Savršeno dobar momak. Lord Beaumont od Foxwooda - zar ti nije
poznato njegovo ime? On je čovjek transparentne iskrenosti, plemić koji radi
više od građevinskog radnika, socijalist, anarhist, ne znam što; filozof je i
filantrop. I priznajem da ima mali nedostatak jer je, bez svake sumnje,
skrenuo s uma. Ima onaj pravi nedostatak koji je nastao iz modernog
obožavanja napretka i novina; i misli da sve čudno i novo mora biti prednost.
Kada bi otišao do njega i predložio da pojedeš njegovu baku, složio bi se s
tobom ako ćeš to napraviti na higijenskom i javnom dobru kao jeftinu
alternativu kremiranju. Sve dok napreduješ dovoljno brzo čini se da njemu
nije bitno napreduješ li prema zvijezdama ili prema vragu. Tako da mu je
kuća ispunjena beskrajnim nizovima književnih i političkih novotarija;
muškaraca koji nose dugu kosu jer je to romantično; muškaraca koji nose
kratku kosu jer je to zdravije; muškaraca koji hodaju na nogama samo kako
bi vježbali ruke; muškaraca koji hodaju na rukama zbog straha da ne umore
noge. Ali iako su posjetitelji njegovih salona uglavnom budale, poput njega,
gotovo su uvijek, poput njega, dobri ljudi. Stvarno sam iznenađen što jedan
zločinac ulazi unutra.“
„Dragi moj“, rekao sam čvrsto udarajući nogom o pločnik, „istina o ovom
događaju je vrlo jednostavna. Da se okoristim tvojim vlastitim elokventnim
jezikom, imaš ‘mali nedostatak’jer si skrenuo s uma. Vidiš potpunog stranca
na ulici; izabereš stvarati teorije o njegovim obrvama. I onda se prema njemu
odnosiš kao prema provalniku jer ulazi u kuću poštenog čovjeka. Ova je
stvar previše nevjerojatna. Priznaj to, Basile i hajde s mnom kući. Iako ovi
ljudi još uvijek piju čaj, koliku udaljenost mi moramo preći, zakasniti ćemo
na večeru."
Basilove oči su sjajile u sumraku kao lampe.
„Mislio sam“, rekao je, „da sam nadživio taštinu."
„Što sada hoćeš?“ povikao sam.
„Želim“, uzvratio je, „što djevojka želi kada obuće novu haljinu; želim što
dječak želi kada se upusti u meč s redarom - želim pokazati nekome da sam
dobar čovjek. U pravu sam za tog čovjeka kao što sam u pravu kad kažem da
imaš šešir na glavi. Kažeš da se to ne može provjeriti. Ja kažem da može.
Povesti ću te u posjet mom starom prijatelju Beaumontu. On je divan čovjek
za upoznati.“
„Zar stvarno misliš..." započeo sam.
„Ispričati ću se“, rekao je smireno, „što nismo odjeveni za posjet",
hodajući preko ogromnog maglovitog trga, došao je do tamnih kamenih
stepenica i pozvonio.
Sluga odjeven u crno i bijelo nam je otvorio vrata: kada je čuo ime mog
prijatelja njegovo se ponašanje u trenu promijenilo iz zaprepaštenja u
poštovanje. Brzo nas je uveo u kuću, ali ne toliko brzo jer je domaćin, sijedi
muškarac vatrenog lica, odmah izašao van da nas dočeka.
„Dragi moj prijatelju", povikao je, rukujući se iznova s Basilom, „nisam
te vidio godinama. Jesi li bio - eh-“ rekao je prilično divlje, „Jesi bio na
selu?"
„Ne, sve to vrijeme", odgovorio je Basil sa smiješkom. „Davno sam se
odrekao svog službenog položaja, dragi moj Philipe, i živim u namjernoj
mirovini. Nadam se da nisam došao u nezgodnom trenutku."
„Nezgodan trenutak", povikao je revnosni gospodin. „Došao si u
najboljem mogućem trenutku koji sam mogao zamisliti. Znaš li tko je ovdje?"
„Ne znam", odgovorio je Grant. Čak i dok je govorio gromoglasan smijeh
se čuo iz unutarnje prostorije.
„Basile", rekao je lord Beaumont svečano, „Wimpole je ovdje,"
„A tko je Wimpole?“
„Basile", povikao je ovaj drugi, „sigurno si bio na selu. Sigurno si bio na
mjesecu. Tko je Wimpole? Tko je Shakespeare?"
„Na pitanje tko je Shakespeare“, odgovorio je moj prijatelj mimo, „moje
je stajalište da nije Bacon. Vjerojatnije je da je bio škotska kraljica Mary. Ali
tko je Wimpole...“ i njegov je govor bio rascjepkan smijehom koji je dolazio
iz unutrašnjosti kuće.
„Wimpole!“ povikao je lord Beaumont u nekoj vrsti ekstaze. „Zar nisi čuo
za novu modernu dosjetku? Dragi moj prijatelju, on je pretvorio razgovor u,
ne usudim se reći umjetnost jer je to uvijek i bila umjetnost, ali u veliku
umjetnost, poput kipa Michelangela, u remekdjelo umjetnosti. Njegovi
duhoviti odgovori, dragi moj prijatelju, te iznenade poput pucnja iz revolvera.
Zaključni su; oni su...“
I opet se iz sobe čuo gromoglasan smijeh i gotovo sa samom bukom tog
smijeha, veliki, zadihani, stariji gospodin je izašao u hodnik gdje smo mi
stajali.
„Sada, dragi moj“, započeo je užurbano lord Beaumont.
„Kažem ti, Beaumonte, neću to trpiti“, eksplodirao je veliki stariji
gospodin. „Neće se sa mnom tako ismijavati jeftini književni pustolov. Neće
od mene...“
„Hajde, hajde“, rekao je Beaumont grozničavo. „Dozvolite da vas
upoznam. Ovo je časni sudac Grant, tj. gospodin Grant. Basile, siguran sam
da si čuo za sir Waltera Cholmodeleigha.“
„A tko nije?“ pitao je Grant i naklonio se dičnom starom barunu,
istovremeno ga odmjeravajući. Bio je crven od trenutnog gnjeva, ali čak ni to
nije moglo sakriti njegove plemenite, iako opulentne, obrise lica i tijela,
bijelu kosu, rimski nos, čvrsto, iako krupno tijelo, aristokratsku, iako duplu
bradu. Bio je pravi dvorski gospodin; toliki gospodin da je mogao pokazati
neupitnu slabost bijesa bez da u potpunosti izgubi dostojanstvo; toliki
gospodin da su mu čak i greške bile odgojene.
„Razočaran sam preko svake mjere, Beaumonte“, rekao je otresito, „biti
ovako ponižen u odnosu na ovu gospodu, štoviše biti ponižen u tvojoj kući.
Ali ne zamjeram tebi niti gospodi unutra, već onom drečavom polutanskom
uobraženku...“
U tom trenutku iz sobe je izašao mladi muškarac s crvenim brkom i
tmurnog raspoloženja. Činilo se da ni on ne uživa u intelektualnom piru
unutra.
„Mislim da se sjećaš mog prijatelja i tajnika, gospodina Drummonda“,
rekao je lord Beaumont okrećući se prema Grantu, „ iako ga se vjerovatno
sjećaš kao školarca."
„Savršeno", javio se onaj drugi. Gospodin Drummond se ugodno i s
poštovanjem rukovao, ali mu se iznad obrve moglo pročitati nezadovoljstvo.
Okrenuo se prema sir Walteru Cholmodeleighu i rekao:
„Poslala me lady Beaumont da izrazim njenu nadu da nećete već otići, sir
Waltere. Kaže da vas gotovo nije ni vidjela."
Stariji gospodin, još uvijek crven u licu, je vodio privremenu unutarnju
bitku; tada je pobijedio njegov dobar odgoj i uz naklon je rekao, „ako lady
Beaumont ... dama, naravno", prateći mladića vratio se u salon. Jedva da se
vratio nazad kada je nova salva smijeha dala naslutiti da je (vjerovatno) opet
bio pogođen.
„Naravno, moram ispričati dobrog starog Cholmodeleigha“, rekao je
Beumont dok nam je pomagao s kaputima. „On nema moderan um.“
„Kakav je to moderan um?“ pitao je Grant.
 „Oh, prosvijetljen i napredan... i ozbiljno se suočava sa životnim
činjenicama." U tom trenutku opet se čuo glasan smijeh.
„Samo pitam", rekao je Basil, „od tvoja zadnja dva prijatelja koji su imali
moderan um; jedan je mislio da nije u redu jesti ribe, a drugi je mislio da je u
redu jesti ljude. Ispričavam se - ovim putem, ako se dobro sjećam."
„Znaš li", rekao je lord Beumont dok nas je vodio prema unutrašnjosti
kuće, „nikako ne mogu razaznati na kojoj si strani. Ponekad se činiš tako
slobodouman, a ponekad tako nazadan. Jesi li ti to moderan, Basile?"

„Nisam“, odgovorio je Basil, glasno i veselo dok je ulazio u popunjenu

sobu za primanje.
Njihov je ulazak uzrokovao malo odvraćanje pažnje i neke su se oči po
prvi puta tog popodneva okrenule od našeg vitkog prijatelja orijentalnog lica.
Međutim, dvoje je ljudi još uvijek gledalo u njega. Jedna je bila kći vlasnika
kuće, Mauriel Beuomont, koja ga je upijala svojim velikim ljubičastim
očima, žarom i strašnom žeđi ženske pripadnice višeg sloja za verbalnom
zabavom i stimulacijom. Druga osoba je bila sir Walter Cholmodeleigh, koji
ga je promatrao s mirnom i sumornom, ali nepogrešivom željom da ga baci
kroz prozor.
Sjedio je tamo, više se smotao nego što je sjedio na ležaljci; sve od
zavojitih vitkih nogu do uvijene srebrenkaste kose, više je podsjećalo na
obline zmije nego na ravne udove čovjeka - nezamjenjivom, sjajnom
zmijolikom gospodinu kojega smo vidjeli u šetnji sjevernim Londonom, oči
su se sjajile zbog ponovljene pobjede.
„Ono što ne mogu razumjeti, gospodine Wimpole“, rekla je Mauriel
Beaumont željno, „je kako se uspijevate prema svemu ovome tako olako
odnositi. Govorite stvari koje su prilično filozofske a ipak i ludo smiješne.
Kada bi ja razmišljala o takvim stvarima počela bih se smijati čim bi mi
misao pala na pamet.“
„Slažem se s gospođicom Beaumont“, rekao je sir Walter, čiji je bijes
odjednom eksplodirao. „Kada bih razmišljao o nečem tako uzaludnom, teško
bih mogao ostati pribran."
„Teško bi mogli ostati pribrani", povikao je gospodin Wimple, „oh, ali
kako li vi samo čuvate svoju pribranost. Čuvate ju u Britanskom muzeju."
Svi su se gromoglasno smijali, kao što je uvijek i bio slučaj, a sir Walter,
koji je iznenada poljubičastio, je počeo vikati:
„Znaš li ti s kim razgovaraš o tim svojim prokletim idiotarijama?"
„Ja nikada ne pričam idiotarije", uzvratio je ovaj drugi, „bez da prvo
upoznam svoju publiku."
Grant je prošao na drugu stranu sobe i potapšao tajnika crvenih brkova
po ramenu. Taj se gospodin naslonio na zid i prilično je sumorno promatrao
cijelu situaciju; ali se posebni sjaj u očima pojavio kada bi mu pogled pao na
mladu gospodaricu kuće koja je zaneseno slušala Wimpola.
„Mogu li porazgovarati s vama vani, Drummonde?“ pitao je Grant. „Radi
se o poslu. Lady Beaumont će nas ispričati."
Slijedio sam svog prijatelja, na njegov zahtjev, uvelike se čudeći ovom
neobičnom razgovoru. Naglo smo skrenuli iz hodnika u neku pokrajnju sobu.
„Drummonde", rekao je Basil oštro, „puno je dobrih ljudi i puno je
razumnih ljudi ovog popodneva ovdje. Nažalost, igrom slučaja, svi dobri
ljudi su ludi, a svi razumni pokvareni. Ti si jedina osoba ovdje za koju znam
da je iskrena i ima nešto zdravog razuma. Kakvo je tvoje mišljenje o
Wimpolu?“
Gospodin tajnik Drummond je imao blijedo lice i crvenu kosu; ali u tom
mu je trenutku lice postalo crveno kao i brk.
„Ne mogu objektivno suditi o njemu“, rekao je.
„Zašto ne?“ pitao je Grant.
„Jer ga vraški mrzim“, odgovorio je ovaj drugi, ljutito i nakon duge
stanke.
Niti Grant ni ja nismo morali pitati za razlog; njegovi pogledi prema
gospođici Beaumont i strancu su bili dovoljno jasni. Grant je tiho rekao:
„Ali prije - prije nego li si ga zamrzio, što si stvarno mislio o njemu?“
„U velikim sam problemima", odgovorio je mladić, a njegov nam je jasan
glas rekao da govori istinu. „Ako bih govorio o njemu kako sada osjećam, ne
bih mogao vjerovati sam sebi. Volio bih da mogu reći da sam kad sam ga prvi
put vidio, pomislio da je šarmantan. Ali opet, činjenica je da nisam. Mrzim
ga, to je moja privatna stvar. Ali ga ni ne odobravam - stvarno sam uvjeren
da ga ne odobravam nevezano za moje privatne osjećaje. Kada je prvi put
došao, priznajem da je bio puno tiši, ali mi se nije sviđao, da se tako izrazim,
njegov moral. Tada nam se predstavio veseli stari sir Walter Cholmodeleigh i
ovaj je momak sa svojim jeftinim mudrostima počeo ponižavati starca kao
što i sada radi. Tada sam pomislio da mora biti od loše sorte; mora da je loše
napadati starijeg čovjeka. A napada ga divljački, neprestano, kao da mrzi
starost i ljubaznost. Uzmite, ako želite, dokaz svjedoka s predrasudama.
Priznajem da mrzim čovjeka jer mu se određena osoba divi. Ali osim toga
trebao bih mrziti tog čovjeka zato što ga stari sir Walter mrzi.“
Nakon njegovog govora osjetio sam iskreno poštovanje i sažaljenje prema
tom mladom čovjeku; to jest, sažaljenje zbog očito beznadnog obožavanja
gospođice Beaumont, i poštovanje zbog realnog prikaza cijele njegove priče o
Wimpolu. Ipak, bilo mi je žao što se tako odlučno postavio protiv njega, i
nisam mogao ne povezati to s instinktom njegovim osobnih odnosa, koliko
god on to plemenito prikazao.
Usred ovih mojih razmišljanja, Grant mi je na uho prišapnuo nešto što je
bilo najpotresniji prekid misli što sam ikad čuo.
„Za ime božje, idemo odavde.“
Nikada nisam točno znao na koji je neobični način ovaj čudni starac
utjecao na mene. Samo znam da je imao takav učinak na mene da sam iz
nekog razloga, u roku od par minuta, bio vani na ulici.
„Ovo“, rekao je, „ovo je zvjerski ali zabavan posao.“
„Što to?“ odvažno sam pitao.
„Ova stvar. Slušaj me, stari moj prijatelju. Lord i lady Beumont su
pozvali večeras tebe i mene na večeru, na kojoj će gospodin Wimple zasjati u
svoj svojoj slavi. Pa, u tome nema ništa čudno. Ono što je čudno je da mi
nećemo doći.“
„Pa, stvamo“, rekao sam, „skoro je šest sati i sumnjam da možemo stići
kući i presvući se. Ne vidim ništa čudno u činjenici da nećemo ići.“
„Ne vidiš?“ rekao je Grant. „Kladim se da ćeš vidjeti nešto čudno u
onome što ćemo umjesto toga raditi.“
Tupo sam ga gledao.
„Raditi umjesto toga?" pitao sam. „Što ćemo to raditi umjesto toga?“
„Pa“, rekao je, „čekati ćemo sat ili dva ispred - kuće ove zimske večeri.
Moraš mi oprostiti; sve je to zbog moje taštine. To činim samo kako bih ti
pokazao da sam u pravu. Možeš li, uz pomoć ove cigare, čekati dok obojica,
sir Walter Cholmodeleigh i tajanstveni Wimpole napuste ovu kuću?“
„Svakako“, rekao sam. „Ali ne znam koji bi mogao prvi otići. Imaš li ti
kakvo saznanje?"
„Ne“, rekao je. „Sir Walter bi zbog osjećaja bijesa mogao biti prvi. Ili bi
pak, gospodin Wimple mogao biti prvi ako bi njegov zadnji epigram bio nešto
poput vatrometa koji baci iza sebe. Onda bi sir Walter mogao ostati još neko
vrijeme kako bi analizirao Wimpolov karakter. Ali bi obojica morala ubrzo
otići, jer se obojica moraju presvući i vratiti ovamo na večeru."
Dok je govorio, piskutav dvostruki zvižduk s trijema velike kuće pozvao
je tamni taksi. Zatim se dogodilo ono što stvarno nismo očekivali. Gospodin
Wimpole i sir Walter Cholmondleigh su izašli zajedno.
Zastali su na sekundu ili dvije jedan nasuprot drugome prirodno
sumnjičavi; tada je određena genijalnost, prisutna u obojici, natjerala sir
Waltera da se nasmiješi i kaže: „Noć je maglovita. Molim vas da uzmete moj
taksi.“
Prije nego što sam mogao nabrojati do dvadeset taksi je otišao niz ulicu s
obojicom unutra. I prije nego što sam mogao nabrojati do dvadeset i tri Grant
mije zasiktao na uho:
„Trči za taksijem, trči kao da bježiš od bijesnog psa - trči.“
Trčali smo s taksijem na vidiku kroz mračni labirint ulica. Samo Bog zna,
mislio sam, zašto uopće trčimo, ali smo trčali. Na sreću, nismo dugo. Taksi je
stao na križanju dviju ulica i sir Walter je platio taksistu koji je nastavio dalje
sretan jer je upravo naletio na darežljivijeg među bogatima. Tada su dva
muškarca razgovarala kao što muškarci razgovaraju nakon primanja i davanja
velikih uvreda, razgovor koji može dovesti ili do oprosta ili do dvoboja - bar
je tako izgledalo s udaljenosti od deset metara s koje smo mi to promatrali.
Tada su se dva muškarca srčano rukovala i jedan je otišao niz jednu ulicu, a
drugi niz drugu.
Basil, jednom od svojih rijetkih gesti, zamahnuo je rukom prema naprijed.
„Trči za tim nitkovom,“ povikao je, „uhvatimo ga sada.“
Pojurili smo preko otvorenog prostora i došli do križanja dvaju putova.
„Stani!“ vikao sam za Grantom. „To je krivo skretanje.“
Nastavio je trčati.
„Idiote!“ urlao sam. „Sir Walter je otišao tamo. Wimpole nam je
pobjegao. Sada je već otišao kilometar niz drugu ulicu. Pogriješio si... Jesi
gluh? Pogriješio si!“
„Ne bih rekao da jesam“, teško je disao i trčao i dalje.
„Ali vidio sam ga!“ povikao sam. „Pogledaj pred sebe. Da li je to
Wimpole? To je starac ... Što radiš? Što ćemo sada?"
„Nastaviti trčati“, rekao je Grant.
Trčanje nas je uskoro dovelo do širokih leđa starog pompoznog baruna,
čiji su brkovi srebrno sjali pod svjetlom lampe. Mozak mi je bio krajnje
zbunjen. Ništa mi nije bilo jasno.
„Charlie“, rekao je Basil promuklo, „možeš li vjerovati u moj zdrav
razum na četiri minute?"
„Naravno", rekao sam teško dišući.
„Onda mi pomozi da uhvatimo tog čovjeka ispred nas i srušimo ga, učini
to odmah kada kažem ‘Sada’. Sada!"
Skočili smo na sir Waltera Cholmodeleigha i srušili jadnog starog
gospodina na leđa. Njegova je borba bila vrijedna pohvale, ali smo ga čvrsto
držali. Nisam imao pojma zašto. Imao je izvrsnu i punokrvnu snagu; kada nije
mogao udarati rukama, udarao je nogama i morali smo ga vezati; kada nije
mogao udarati nogama vikao je pa smo mu morali začepiti usta. Onda smo
ga, po Basilovom naputku odvukli u malo dvorište i čekali. Kao što sam
rekao, nisam imao pojma zašto.
„Žao mi je što te inkomodiram“, rekao je Basil mimo iz tame, „ali
ugovorio sam sastanak ovdje.“
„Sastanak!“ rekao sam zatečeno.
„Da“, odgovorio je mimo gledajući paraliziranog starog aristokrata
začepljenih usta na podu. „Dogovorio sam sastanak ovdje s jednim krasnim
mladićem. Starim prijateljem. Ime mu je Jasper Drummond - možda si ga
vidio danas popodne kod Beaumonta. Teško da može doći dok ne završi
večera Beaumontovih.“
Ne znam koliko smo sati stajali tamo mimo u tami. Dok su ti sati istekli
donio sam čvrstu odluku u svojoj glavi da se dogodila ista stvar koja se
dogodila prije puno godina u sudnici Britanskog suda pravde. Basil Grant je
poludio. Nije postojalo drugo objašnjenje činjenica dok je pred mojim očima
stariji gospodin ladanjski ljubičastog lica ležao zavezan na podu poput
svežnja.
Nakon otprilike četiri sata vitka figura u večernjoj odjeći uletjela je u
dvorište. Tračak svjetla je pokazao bijelo lice i crveni brk Jaspera
Drummonda.
„Gospodine Grant“, rekao je, „stvar je nevjerojatna. Bili ste u pravu; ali
što ste mislili? Tijekom cijele večere, na koju su došli vojvode i vojvotkinje i
urednici časopisa samo da bi ga čuli, taj izvanredni Wimpole nije progovorio
niti riječ. Nije rekao ništa smiješno. Nije uopće ništa rekao. Što to znači?“
Grant je pokazao na starog gospodina zavezanog na podu.
„Evo što to znači“, rekao je.
Drummond je, kada je vidio debelog gospodina mirnog na mjestu,
poskočio kao da je vidio miša.
„Što“, rekao je slabašno, „što?“
Basil se iznenada nagnuo i istrgnuo papir iz Walterovog unutarnjeg džepa,
papir koji je barun, čak i u svom otežanom stanju, pokušao zadržati.
Bio je to velik komad bijelog papira za umotavanje koji je gospodin
Jasper Drummond čitao neprikriveno zatečen. Koliko je on mogao shvatiti,
sastojao se od niza pitanja i odgovora ili bar primjedbi i uzvrata, uređenih
kao u katekizmu. Veći dio papira je bio pokidan i izbrisan u borbi, ali
završetak je bio tu. Pisalo je sljedeće:
C. Kaže... zadržati pribranost
W. Držati... Britanski muzej
C. Znaš s kim pričaš ... gluposti
W. Nikad ne pričam gluposti
„Što je ovo?“ povikao je Drummond bacajući papir u srdžbi.
„Što je to?“ odgovorio je Basil, glas mu je dobio ton crkvenog napjeva.
„Što je to? To je velika nova profesija. Veliki novi posao. Mrvicu nemoralan,
priznajem, ali i dalje velik, poput piratstva.“
„Nova profesija!" rekao je mladić s crvenim brkom. „Novi posao! Šteta
što je nemoralno."
„Ali što je to dovraga?“ bogohulili smo Drummond i ja u glas.
„To je“, rekao je Grant smireno, „veliki novi posao - priređivač duhovitih
odgovora. Ovaj gospodin na podu vam izgleda, bez sumnje, vrlo glupo i vrlo
debelo. Dozvolite mi da vam dočaram njegov lik. On je, poput nas, vrlo
pametan i vrlo siromašan. Također, uopće nije debeo; sve ovo je punjenje.
Nije ni nešto star, i njegovo ime nije Cholmodeleigh. On je varalica i to
varalica divne i nove vrste. Iznajmljuje se za večere kako bi pomogao
drugima da daju duhovite komentare. Prema već dogovorenoj shemi (koju
možete vidjeti na ovom papiru), on kaže glupe stvari koje je sam sebi
pripremio, a njegov klijent uzvrati pametnom i duhovitom dosjetkom.
Ukratko, sam sebi dopusti da bude ponižen za novčić po večeri.
„A onaj lik Wimpole...“ ogorčeno je započeo Drummond.
„Wimpole“, rekao je Basil Grant s osmjehom, „vam više neće biti
intelektualna konkurencija. Imao je nešto dobrih strana, elegancija i srebrena
kosa, i tako dalje. Ali intelekt je kod našeg prijatelja na podu.“
„Taj čovjek“, povikao je Drummond ljutito, „taj čovjek bi trebao biti u
tamnici.“
„Nikako“, rekao je Basil popustljivo; „trebao bi biti u Klubu čudnih
zanimanja.“
 3. poglavlje

Strašan razlog
vikarovog posjeta
P obuna stvari protiv čovjeka (za koju vjerujem da postoji) je sada svedena
na jedinstveno stanje. Sada su to male a ne velike stvari koje ratuju
protiv nas, i ako smijem dodati, pobjeđuju nas. Kosti zadnjeg mamuta su se
davno raspale, moćna olupina; oluje više ne proždiru našu mornaricu, niti
planine s vatrenim srcem sipaju vatru na naše gradove. Ali smo uvučeni u
gorki i vječni rat s malim stvarima; uglavnom s mikrobima i dugmadi na
ovratniku. Dugme s kojim sam se ja borio (sa žestokim i jednakim uvjetima)
dok sam razmišljao o gore navedenom, je bilo ono koje sam htio provući kroz
ovratnik košulje kada se s vrata čulo glasno kucanje.
Prva pomisao mi je bila, je li to Basil Grant došao po mene. Trebali smo
se pojaviti na istoj večeri (za koju sam se odijevao), i postojala je mogućnost
da si je on zamislio doći po mene iako smo se dogovorili da idemo odvojeno.
Bilo je to malo i prisno okupljanje za stolom dobre ali nekonvencionalne
političarke, stare Basilove prijateljice. Zamolila nas je obojicu da se nađemo
s trećim gostom, kapetanom Fraserom, koji se proslavio i smatrao se
autoritetom što se tiče čimpanzi. Budući da je Basil bio stari prijatelj
domaćice, a ja je nikada nisam vidio, smatrao sam vrlo vjerojatnim da je
(svojom uobičajenom društvenom oštroumnošću) možda odlučio povesti me
sa sobom kako bi razbili led. Teorija je, kao i sve moje teorije, bila
kompletna; ali činjenica je da to nije bio Basil.
Uručena mi je posjetnica na kojoj je pisalo: „velečasni Ellis Shorter“,
ispod je bio napisao olovkom, rukopisom u kojem čak ni žurba nije mogla
sakriti obeshrabrujuću i gospodsku izvrsnost, „Tražim uslugu kratkog
razgovora o vrlo hitnoj stvari.“
Nadvladao sam dugme i time proglasio da Bog ima nadmoć nad svim
stvarima (vrijedna istina), oblačeći frak i prsluk požurio sam u sobu za
primanje. Ustao se kada sam ušao, zamahujući kao tuljan; ne mogu to
drugačije opisati. Zamahnuo je kariranim šalom preko svoje desne ruke;
mahao je parom patetičnih crnih rukavica; mahao je svojom odjećom; ako
mogu reći, bez pretjerivanja, da je zamahao kapcima kad je ustao. Bio je to
stari svećenik, ćelav, bijele kose, bijelih brkova. Rekao je:
„Žao mi je. Jako mi je žao. Tako mi je izuzetno žao. Dolazim ... mogu
samo reći ... u svoju obranu mogu samo reći, da dolazim ... po vrlo hitnoj
stvari. Molim vas da mi oprostite."
Rekao sam mu da mu opraštam i čekao.
„Ono što moram reći“, progovorio je slomljeno, „je tako strašno ... tako je
strašno ... živio sam tih život."
Žurilo mi se otići, jer je već bilo upitno hoću li doći na vrijeme na večeru.
Ali bilo je nešto u njegovoj iskrenoj ogorčenosti što mi je otvorilo misli
prema mogućnosti da postoji život koji je veći i tragičniji od mog.
Rekao sam nježno: „Molim vas, nastavite."
Ipak je stari gospodin, jer je uz to što je bio star bio i gospodin, primijetio
moju tajnu nestrpljivost i činio se još više izgubljen.
„Jako mi je žao", rekao je pokorno, „ne bih došao ... ali vaš prijatelj
bojnik Brown mi je preporučio da dođem ovamo."
„Bojnik Brown!“ rekao sam zainteresirano.
„Da“, rekao je velečasni gospodin Shorter, grozničavo zamahujući svojim
kariranim šalom. „Rekao mi je da ste mu pomogli u velikoj nevolji ... i mojoj
nevolji! Oh, dragi moj gospodine, pitanje je života i smrti. “
Naglo sam ustao, krajnje zbunjen. „Hoće li ovo dugo trajati, gospodine
Shorter?“ pitao sam. „Gotovo odmah moram krenuti na večeru.“
I on je ustao, tresući se od glave do pete, a ipak iako moralno paraliziran,
pokazao je dostojanstvo svojih godina i svog položaja.
„Nemam prava, gospodine Swinbume... nemam nikakvog prava“, rekao
je. „Ako morate na večeru, imate naravno ... svako pravo... naravno svako
pravo. Ali kada se vratite, čovjek će biti mrtav.“
Sjeo je drhteći kao žele.
 U te dvije minute trivijalnost večere u mom umu je bila zasjenjena i
utopljena. Nisam htio ići vidjeti udovicu političarku i kapetana koji skuplja
majmune; htio sam čuti što je dovelo ovog dragog, drhtavog starog vikara u
vezu s neposrednom opasnošću.
„Hoćete li cigaru?“ pitao sam.
„Ne, hvala“, odgovorio je s neopisivim stidom, kao daje to što ne puši
cigare društvena sramota.
„Čašu vina?“ ponudio sam.
„Ne, hvala vam, ne, hvala; ne sada“, ponavljao se tom histeričnom
žudnjom s kojom ljudi koji ne piju tako često pokušavaju dokazati da bi bilo
koju drugu noć u tjednu cijelu noć pili rum. „Ne sada, hvala vam.“
„Mogu li vam ponuditi nešto drugo?“ stvarno mi je bilo žao odgojenog
starog magarca. „Šalicu čaja?“
Vidio sam borbu u njegovim očima i pobijedio sam. Kada sam donio čaj
popio ga je kao što bi alkoholičar slistio brandy. Zatim se zavalio u stolicu i
rekao:
„Imao sam tako lijep život, gospodine Swinburne. Nisam navikao na
ovakva uzbuđenja. Kao vikar u Chuntseyju, u Essexu“, dodao je to s
prizvukom taštine u glasu, „nikada nisam doživio takve stvari.“
„Kakve stvari?" pitao sam.
Ispravio se dostojanstveno.
„Kao vikar u Chuntseyju, u Essexu“, rekao je, „nikada nisam bio prisiljen
da se odjenem u staricu i sudjelujem u zločinu u liku starice. Niti jednom.
Možda je moje iskustvo malo. Možda je to nedovoljno. Ali to mi se nikada
prije nije dogodilo."
„Nikada nisam čuo za to“, rekao sam, „kao dio dužnosti svećenstva. Ali
nisam potkovan u crkvenim stvarima. Oprostite ako vas ne pratim točno.
Odjeveni u što?"
„Staricu", rekao je vikar svečano, „u staricu."
Duboko u sebi sam pomislio da nije potreban veliki trud da bi se od
njega napravilo staricu, ali stvar je očito bila više tragična nego komična pa
sam s dužnim poštovanjem rekao:
„Smijem li pitati kako se to dogodilo?"
„Početi ću od početka", rekao je gospodin Shorter, „i ispričati ću vam
svoju priču što je detaljnije moguće. Jutros u sedamnaest minuta poslije
jedanaest sati otišao sam iz vikarijata na dogovorene sastanke i posjete u
selu. Prvo sam posjetio gospodina Jarvisa, blagajnika Lige kršćanske zabave,
s kojim sam zaključio nekakav posao glede potraživanja vrtlara Parkesa u
vezi s valjanjem travnjaka za tenis. Zatim sam posjetio gospođu Amet, vrlo
ozbiljnu pobožnu ženu koja je trenutno vezana za krevet. Ona je autorica
nekoliko manjih vjerskih izdanja i knjige poezije koja se zove (ako me
pamćenje ne vara) Eglantine.“
Sve je to izgovorio ne samo uz razmišljanje, već nečim što se samo može
nazvati proturječnom frazom, uz gorljivo razmišljanje. U svojoj se glavi, bar
mislim, kroz maglu sjećao detektiva u detektivskim pričama, koji su uvijek
strogo zahtijevali da se ništa ne zataji.
„Zatim sam nastavio", pričao je dalje izluđujuće savjesno, „do gospodina
Carra (ne gospodina Jamesa Carra, naravno; već gospodina Roberta Carra)
koji trenutno pomaže našem orguljašu i nakon što sam se konzultirao s njim
(po pitanju dječaka iz zbora koji je optužen, još uvijek ne mogu reći
nepravedno ili ne, da je bušio rupe u cijevima orgulja), na kraju sam došao na
sastanak Dorcasa u kući gospođice Brett. Sastanci se inače održavaju u
vikarijatu, ali budući da je moja žena bolesna, gospođica Brett, pridošlica u
našem selu ali vrlo aktivna u crkvi, se ljubazno ponudila da se sastanci održe
kod nje. Društvom Dorcas u pravilu u potpunosti upravlja moja žena, i osim
gospođice Brett koja je, kao što sam rekao vrlo aktivna, gotovo da i ne
poznajem druge članove. Međutim, obećao sam da ću navratiti, pa sam tako i
postupio.
Kada sam došao, uz gospođicu Brett tamo su bile samo još četiri dame,
koje su vrlo užurbano šile. Vrlo je teško, naravno, za bilo koga, koliko god
bio pod dojmom nužnosti u ovim stvarima, zapamtiti i ponoviti točne detalje
razgovora, pogotovo razgovora koji je (iako potaknut dostojanstvenim i
dobronamjernim žarom za činjenjem dobra) u biti uglavnom bio o čarapama.
Međutim, točno se sjećam da je jedna od usidjelica (mršava žena s vunenim
šalom, činilo se da joj je hladno, i gotovo sam siguran da su mi je predstavili
kao gospođicu James) rekla kako je vrijeme promjenjivo. Zatim mi je
gospođica Brett ponudila šalicu čaja, koju sam prihvatio ali se ne sjećam
točnih riječi. Gospođica Brett je niska i jaka dama sijede kose. Jedina druga
dama u grupi koja mi je privukla pažnju je bila gospođica Mowbray, mala i
uredna žena aristokratskih manira, srebrne kose i glasa visokog tona i boje.
Od cijele grupe ona je bila najviše empatična; njeni stavovi na temu
košuljica, iako izraženi s prirodnom popustljivošću prema meni, su sami po
sebi bili jaki i napredni. Osim nje (iako su svih pet dama bile jednostavno
odjevene u crno) moglo bi se reći da su ostale na neki način izgledale, kako
biste vi svjetovni ljudi rekli, aljkavo.
Nakon otprilike deset minuta razgovora ustao sam da krenem dalje, i
kada sam to učinio čuo sam nešto što, ne mogu to opisati, nešto što je
zvučalo kao, ali stvarno to ne mogu opisati.“
„Što ste čuli?“ pitao sam s nešto nestrpljenja u glasu.
„Čuo sam“, rekao je vikar svečano, „čuo sam gospođicu Mowbray (dama
sa srebrnom kosom) kako govori gospođici James (dama s vunenim šalom)
sljedeće nevjerojatne riječi. Odmah tamo sam ih zapamtio, i čim sam imao
priliku zapisao sam ih na komad papira. Vjerujem da ih imam ovdje sa
sobom.“ Tražio ga je po unutarnjem džepu i vadio razne stvari, notese,
programe seoskih koncerata. „Čuo sam kako gospođica Mowbray govori
gospođici James sljedeće riječi: ‘Sada je tvoje vrijeme, Bille.’“
Nekoliko je trenutaka nakon što je to objavio gledao ozbiljno u mene, kao
da je svjestan da ga sada i ovdje te činjenice ne potresaju. Zatim je nastavio
okrenuvši ćelavo čelo prema vatri.
„To mi se učinilo nevjerojatnim. Nikako to nisam mogao razumjeti. U
prvi mah mi se učinilo čudnim da jedna dama drugu oslovljava s ‘Bili’. Kao
što sam rekao, moje iskustvo možda nije veliko; možda neudane dame među
sobom i u isključivo usidjeličkim krugovima imaju neke divlje običaje za
koje ja ne znam. Ali činilo mi se čudnim, i skoro sam se mogao zakleti
(nadam se da nećete krivo razumjeti frazu), trebao sam biti više potaknut na
riječi ‘Sada je tvoje vrijeme, Bille’, jer nisu bile izgovorene onom intonacijom
više klase koja je, kao što sam rekao do tada karakterizirala govor gospođice
Mowbray. U biti riječi ‘Sada je tvoje vrijeme, Bille’ bi, smatram, bile
neprikladne kada bi se izrazile tom intonacijom više klase.
Bio sam iznenađen, ponavljam, tada, na komentar. Ali sam bio još više
iznenađen kad sam gledajući u čuđenju oko sebe sa šeširom i kišobranom u
ruci, vidio vitku damu s vunenim šalom kako se naginje na vrata na koja sam
upravo trebao izaći. Još uvijek je plela i pretpostavio sam da je taj uzdignuti
položaj na vratima samo ekscentričnost usidjelištva i oproštaj na mom
odlasku.
 Rekao sam ljubazno, ‘Žao mi je što vas ometam gospođice James, ali
stvarno moram krenuti. Moram... er...’ tu sam stao jer riječi koje je izgovorila
kao odgovor, iako kratke i vrlo poslovnog tona, su zvučale kao pritvor mojim
odgovorima koji su, ja mislim, bili prirodni i opravdani, i te riječi sam
zabilježio. Nemam nikakvog saznanja o njihovu značenju; pa sam ih mogao
zapisati samo fonetski. Ali rekla je: ‘Zaveži, debeli’, I dodala je nešto što je
zvučalo kao ‘Ovo je apad, ili (moguće) ‘napad’. I onda je pukla zadnja nit
mog razuma ili razuma svemira. Moja draga prijateljica i pomoćnica,
gospođica Brett, koja je stajala pokraj kamina, je rekla: „Strpaj ga u vreću
Same, i zaveži ga prije nego se počne derat. I same će vas uhvatit ovih dana
kako se poigravate.’
Vrtjelo mi se u glavi. Je li stvarno istina, kao što sam pomislio trenutak
prije, da neudane dame imaju neko grozno raskalašeno društvo iz kojeg su
isključeni svi ostali? Kroz maglu sam se sjetio svojih školskih dana (nekada
sam i ja bio na neki način učenjak, ali sada, jao meni, zapušten), sjetio sam se
tajni Bona Dea i njihovog čudnog ženskog masonstva. Sjetio sam se vještica
Sabbatha. Pokušavao sam se, u svojoj apsurdnoj nepromišljenosti, sjetiti
retka iz stiha o Dijaninim nimfama, kada je gospođica Mowbray straga
zabacila svoju ruku oko mene. Tog trenutka kada me je držala shvatio sam da
to nije ženska ruka.
Gospođica Brett - ili ono što sam ja nazivao gospođica Brett - je stajala
ispred mene s velikim revolverom u ruci i širokim smiješkom na licu.
Gospođica James je još uvijek bila naslonjena na vrata, ali je zauzela
potpuno novu pozu, toliko neženstvenu, da se čovjek šokira. Udarala je
petama, ruke su joj bile u džepovima, a šešir sa strane. Ona je bila muškarac.
To jest on je bio že ... ne, hoću reći da sam vidio da je umjesto da je to bila
žena ona-on, hoću reći, bio je to muškarac.“
Gospodin Shorter je postao neopisivo užurban i razmahan u pokušaju da
istovremeno posloži rodove i svoj karirani šal. Nastavio je s većim stupnjem
nervoze:
„Što se tiče gospođice Mowbray, ona - on, me držao u čeličnom stisku.
Imao je njenu ruku, to jest ona je imala njegovu ruku, oko njenog, mislim mog
vrata i nisam mogao po vikati. Gospođica Brett, to jest gospodin Brett, ili bar
gospodin nešto tko nije bio gospođica Brett, je imao revolver uperen u mene.
Druge dvije dame ili gospoda, su pretraživale neku vreću u pozadini.
Napokon mi je sve bilo jasno: to su bili zločinci obučeni kao žene koji su me
htjeli oteti.
Oteti vikara iz Chuntseyja u Essexu. Zašto? Jesu li to bili
nonkonformisti?
Lik koji je bio naslonjen na vrata neoprezno je viknuo: ‘Požuri, Arry.
Pokažite starom koja je igra i idemo dalje.’
‘Očiju mu’, rekla je gospođica Brett, hoću reći muškarac s revolverom,
‘zašto bismo mu pokazali igru?’
‘Ako prihvatiš moj savjet reći ćeš mu’, odgovorio je čovjek na vratima
kojega su drugi zvali Bili. ‘Čovjek koji zna šta radi vrijedi kao deset onih
koji ne znaju, čak i ako je stari prdonja.’
‘Bili je u pravu’, čuo se oštri glas muškarca (možda je to bila gospođica
Mowbray). ‘Donesi sliku, Arry.’
Čovjek s revolverom je otišao na drugi kraj sobe gdje su druge dvije
žene, to jest muškarci, kopali po vrećama i pitao ih nešto što su mu oni dali.
Vratio se s tim do mene i pokazao mi. I u usporedbi s tim iznenađenjem, sva
prethodna iznenađenja tog dana su odjednom postala mala.
Bio je to moj portret. To što je takva slika bila u rukama tih zlikovaca je
u svakom slučaju mogla izazvati blago iznenađenje, ali ništa više od toga. Ali
ja nisam osjećao blago iznenađenje. Sličnost je bila nevjerojatna, dorađena sa
svim dodacima koji se mogu naći u uobičajenom foto studiju. Glava mi je
bila prislonjena na ruku, a cijela je slika bila smještena ispred naslikanog
šumskog pejzaža. Bilo je očito da to nije snimljeno na brzinu već da sam
sjedio ispred fotografa. A istina je da nikada nisam pozirao za takvu
fotografiju. Bila je to fotografija za koju se ja nikada nisam fotografirao.
Gledao samo ju opet i iznova. Činilo mi se da je prilično uređena. Bila je
glazirana i uramljena i staklo je zamaglilo neke detalje. Ali nema sumnje da
je to bilo moje lice, moje oči, moj nos i usta, moja glava i ruke koji su
pozirali profesionalnom fotografu. A ja nikada nisam pozirao fotografu.
 ‘Vidi čuda’, rekao je muškarac s pištoljem neumjesno. ‘Parsone, spremi
se da upoznaš svog Boga.’ I rekavši to izvadio je staklo iz okvira. Kako se
staklo pomaknulo, vidio sam da je na dijelu slike nešto obojano kineskom
bijelom bojom, vjerovatno bijeli brkovi i svećenički ovratnik. Ispod stakla je
bio portret starice u crnoj haljini glave prislonjene na ruku ispred šumskog
pejzaža. Starica i ja smo bili slični kao jaje jajetu. Bili su potrebni samo
brkovi i ovratnik da bi bila preslika mene.
‘Zabavno, jel’da?’ rekao je čovjek kojeg su zvali Arry dok je vraćao
staklo nazad. ‘Nevjerojatna sličnost. Dobro za damu. Dobro za vas. I moglo
bi se reći, posebno dobro za nas kao izgledan izvor vrlo prihvatljivog ulova.
Znate pukovnika Hawkera, čovjeka koji je došao živjeti u ove krajeve, zar
ne?’
Kimnuo sam.
‘Pa,‘ rekao je čovjek Arry pokazujući sliku, ‘ovo je njegova majka. ‘Ko
ga je hvato kad je pado? Ona’, i pokazao je prstima prema fotografiji starice
koja je izgledala kao ja.
‘Reci starom što mora učiniti i završi s tim’, javio se Bili s vrata. ‘Slušaj
vamo velečasni Shorter, nećemo te ozlijediti. Čak ćemo ti dati nešto za trud
ako želiš. A što se tiče ženske odjeće, mislim da ćeš lijepo izgledati u njoj.’
‘Nisi baš neki u objašnjavanju, Bille’, rekao je čovjek iza mene.
‘gospodine Shorter, stvar je sljedeća. Večeras moramo vidjeti tog Hawkera.
Možda će nas poljubiti i otvoriti šampanjac kad nas vidi. S druge strane,
možda neće. Možda će biti mrtav kada mi odemo. Možda ne. Ali mi ga
moramo vidjeti. E sada, kao što znate, on se zatvorio i ne otvara vrata živoj
duši; samo što vi ne znate zašto, a mi znamo. Jedina osoba koja može ući je
njegova majka. I, zabavna je slučajnost, vrlo neobičan slučaj čiste sreće, ali
vi ste njegova majka.’
‘Kada sam prvi puta vidio njenu sliku’, rekao je Bili tresući glavom,
‘kada sam ju prvi puta vidio rekao sam - stari Shorter. To su bile moje točne
riječi, stari Shorter.’
‘Što hoćete reći, vi divlja stvorenja?’ dahtao sam. ‘Što očekujete od
mene?’
‘Ništa strašno, vaša starosti, rekao je čovjek s revolverom; ‘morate obući
ovu odjeću’, i pokazao je na hrpu ženske odjeće u kutu sobe.
Neću se zadržavati, gospodine Swinbume, na detaljima onoga što je
uslijedilo. Nisam imao izbora. Nisam se mogao boriti s petoricom, a da ni se
spominjem napunjeni pištolj. U roku od pet minuta, gospodine, vikar od
Chuntseyja je bio odjeven kao starica - kao nečija majka, i odvučen iz kuće
kako bi sudjelovao u zločinu.
Bilo je već kasno poslijepodne, i zimska se noć brzo spuštala. Na
mračnoj cesti, krenuli smo prema usamljenoj kući pukovnika Hawkera,
možda najčudnija povorka koja se našla na ovoj ili bilo kojoj drugoj cesti.
Ljudskom oku, po svemu izvana, mi smo bile šest uglednih starijih dama
skromnih primanja u crnim haljinama i otmjenim ali zastarjelim šeširima; a
zapravo smo bili pet kriminalaca i svećenik.
Skratiti ću priču. Mozak mi je radio poput vjetrenjače dok smo hodali,
pokušavajući naći neki način da pobjegnem. Vikati kada smo bili daleko od
kuća bi bilo ravno samoubojstvu jer bi me ti grubijani mogli izbosti nožem ili
mi začepiti usta i baciti me u jarak. S druge strane, pokušati zaustaviti
strance i objasniti im situaciju je bilo nemoguće zbog glupe prirode same
situacije. Puno prije nego što bi poštara ili nosača uvjerio u tu apsurdnu
priču, moji bi kompanjoni otišli i vjerovatno bi odnijeli i mene kao svog
prijatelja koji je bio ili lud ili pijan. Zadnja mi je misao, međutim, bila
inspiracija; iako sama po sebi strašna. Zar je došlo do toga da se vikar
Chuntseyja mora pretvarati da je lud ili pijan? Došlo je do toga.
Hodao sam s ostalima napuštenom cestom, prateći njihov ritam, koliko
god sam mogao, njihov brz, a ipak damski korak, sve dok nisam vidio
rasvjetni stup i policajca koji je stajao ispod njega. Donio sam odluku. Dok
nismo stigli svi smo bili jednako ozbiljni, tihi i brzi. Kada smo stigli do njih ja
sam se iznenada bacio na ogradu i vikao: ‘Hura! Hura! Hura! Vladaj
Britanijo. Hoop - la! Buuu! ’ Bila je to potpuno nova situacija za čovjeka mog
položaja.
Pozornik je odmah posvijetlio svojom lampom na mene, ili na pijanu staru
ženu koja je bila moja lakrdija. ‘Hajde, hajde stara’, krenuo je otresito.
‘Nastavi dalje tiho ili ću ti pojesti srce’, grubo mije Sam šapnuo na uho.
‘Prestani, ili ću te oderati.’ Bilo je strašno čuti te riječi i vidjeti staru
usidjelicu uredno omotanu šalom kako ih izgovara.
Vikao sam i vikao - sada nije bilo odustajanja. Izvikivao sam smiješne
refrene koje su, na moje žaljenje, pjevali vulgarni mladići, na seoskim
koncertima; ljuljao sam se amo-tamo kao čunj koji samo što nije pao.
‘Ako vi ne možete smiriti svoju prijateljicu, dame moje’, rekao je
policajac, ‘morati ću ju odvesti radi pijanstva i ometanja reda i mira.’
Udvostručio sam svoje napore; nisam odgojen za ovakve stvari; ali
vjerujem da sam nadmašio sam sebe. Riječi koje nisam znao da sam ikada
čuo, izlazile su iz mojih usta kao bujica.
‘Kada prođemo’, šapnuo je Bili, „vikati ćeš još glasnije; vikati ćeš
glasnije kada ti budemo palili stopala.’
Iz straha sam pjevao vesele pjesme. U svim mojim noćnim morama
nikada nije bilo nečega tako strašnog kao lica petorice muškaraca koji su me
gledali ispod šešira; ljudska tijela s licem vraga. Ne mogu zamisliti da ni u
paklu ima što takvoga.
U jednom trenutku sam pomislio da će žurba mojih suputnika i uvaženost
prema našoj odjeći nadvladati policajca i navesti ga da nas pusti da prođemo.
Kolebao se. Zaletio sam se i glavom ga udario u tijelo vičući (ako se dobro
sjećam): ‘Oh, zaboga, kvragu, Bille.’ U tom sam se trenutku osjetio tako
drago da sam vikar u Chuntseyju u Essexu.
Moj me očajnički potez spasio. Policajac me je čvrsto uhvatio za vrat.
‘Ti ideš s mnom’, počeo je, ali je Bili uletio sa svojom savršenom
imitacijom damskog glasa.
‘Oh, molim vas pozorniče, nemojte se uznemirivati zbog naše drage
prijateljice. Mi ćemo ju mirno odvesti kući. Previše pije, ali je prava dama -
samo je malo ekscentrična.’
‘Opalila me je u želudac’, odrezao je policajac.
‘Ekscentričnost genijalaca’, iskreno je dodao Sam.
‘Molim vas, dopustite mi da ju odvedem kući’, ponovio je Bili u liku
gospođice James, ‘treba joj pažnja.’
‘Itekako joj treba’, rekao je policajac, ‘ali ja ću pripaziti na nju.’
‘To nije dobro’, grozničavo je povikao Bili. ‘Ona treba svoje prijateljice.
Treba joj poseban lijek koji mi imamo.’
‘Da’, nastavila je gospođica Mowbray uzbuđeno, ‘niti jedan drugi lijek
nije dobar pozorniče.’
‘Dobro sam. Kukurukuu! ’ odgovorio je, na svoju vječnu sramotu vikar iz
Chuntseyja.
‘Slušajte me dame’, rekao je pozornik strogo, ‘ne sviđa mi se
ekscentričnost vaše prijateljice, i ne sviđaju mi se njene pjesme, ni njena
glava u mom trbuhu. A i kada malo razmislim, ne sviđa mi se ni kako vi
izgledate. Nešto mi je na vama krivo. Tko ste vi?’
‘Nemamo dokumente sa sobom’, rekla je gospođica Mowbray
dostojanstveno. ‘Niti nam je jasno zašto bi dozvolile da nas vrijeđa
samodopadni činovničić koji je nepristojan prema damama, a plaćen je da ih
štiti. Ako želite iskoristiti slabost naše nesretne prijateljice, nema sumnje da
imate zakonsko pravo odvesti ju. Ali ako mislite da imate zakonsko pravo
maltretirati nas, naći ćete se u krivoj kutiji.’
Istina i dostojanstvo ovoga poljuljalo je policajca na trenutak. Pred
nastalom prednosti, mojih pet progonitelja je nestalo u mraku. Kada je
pozornik prvi puta okrenuo svoju lampu i sumnju prema njima, vidio sam
telegrafske poglede između njihovih lica koji su govorili da im je jedina
opcija povlačenje.
U tom trenutku polako sam tonuo na pločnik u stanju dubokog
razmišljanja. Dokle god su grubijani bili sa mnom, nisam se usudio napustiti
ulogu pijanca. Jer kada bih počeo razumno govoriti i objašnjavati situaciju,
policajac bi pomislio da mi je bolje i ostavio me na brigu prijateljicama.
Sada sam da sam htio mogao ga razuvjeriti.
Ali priznajem da nisam htio. Mnogo je prilika za život, ponekad ju se
može naći na uskom putu službe svećenika anglikanske crkve koji se
pretvara da je pijana žena; ali takve su nužnosti, pretpostavljam, dovoljno
rijetke da se većini učine nevjerojatnom. Pretpostavimo da se pročuje priča
da sam se pretvarao da sam pijan. Pretpostavimo da ljudi ne povjeruju da
sam se pretvarao!
Pridigao sam se uz pomoć policajca. Hodao sam tiho i slabo otprilike sto
metara. Policajac je očito mislio da sam prepospan i slab da bih pobjegao, pa
me je samo lagano pridržavao. Vukao me za sobom pokraj prvog, drugog,
trećeg skretanja; mlohavo, sporo i neodlučno tijelo. Na četvrtom skretanju,
iznenada sam se oslobodio njegove ruke i odjurio ulicom kao poludjeli
pastuh. Bio je nepripremljen, težak, i bio je mrak. Trčao sam i trčao i nakon
pet minuta trčanja shvatio sam da sam uspio. Za pola sata sam bio u poljima
ispod božikovine i zvijezda, gdje sam skinuo prokleti šal i šešir i zakopao ih
u zemlju.“
Stari je gospodin završio svoju priču i naslonio se u stolici. I sadržaj i
način na koji je pričao svoju priču su me, kako je vrijeme prolazilo, duboko
impresionirali. Bio je varalica i cjepidlaka, ali iza toga nalazio se čovjek
odgojen na selu i gospodin koji je pokazao hrabrost i sportski instinkt u
trenutku očaja. Ispričao je svoju priču s mnogo čudnih formalnosti u dikciji,
ali i vrlo uvjerljivo.
„I sada ...“ započeo sam.
„I sada“, rekao je Shorter naginjući se opet naprijed s nekakvom
pokornom snagom, „i sada, gospodine Swinbume, što s tim nesretnim
čovjekom Hawkerom. Ne mogu reći što su ti ljudi htjeli ili koliko je stvarno
bilo to što su rekli. Ali zacijelo postoji opasnost. Ne mogu otići na policiju iz
razloga koji možete zamisliti. Između ostalog, ne bi mi vjerovali.
„Što se može napraviti?“
Izvadio sam sat. Prošlo je pola dvanaest.
„Moj prijatelj Basil Grant“, rekao sam, „on je najbolji čovjek kojem
možemo otići. On i ja smo trebali večeras zajedno na večeru; do sada se već
trebao vratiti. Imate li kakvih prigovora na to da uzmemo taksi?“
„Dapače“, odgovorio je ustajući pristojno i skupljajući svoj apsurdni
karirani šal.
Zvečanje dvokolice nas je dovelo pod tmurne nakupine radničkih stanova
u Lambethu gdje je Grant živio; zamoran uspon drvenim stepenicama doveo
nas je do njegova tavana. Kada sam ušao u taj sklepani drveni interijer, bijeli
odbljesak Basilove košulje i sjaj njegova krznena kaputa koji je bio prebačen
preko drvenog naslona, stvarali su kontrast. Pio je čašu vina prije odlaska na
počinak. Bio sam u pravu; došao je s večere.
Slušao je ponovljenu priču velečasnog Ellisa Shortera s iskrenom
jednostavnošću i poštovanjem koje je uvijek pokazivao u interakciji s bilo
kojim ljudskim bićem. Kada je bilo gotovo jednostavno je rekao:
„Znate li čovjeka po imenu kapetan Fraser?“
Bio sam toliko zatečen ovim potpuno nevažnim spominjanjem dičnog
skupljača čimpanzi s kojim sam trebao večerati te večeri, da sam oštro
pogledao Granta. Rezultat toga je da nisam pogledao u gospodina Shortera.
Samo sam čuo njegov odgovor, najnervoznijim tonom rekao je: „Ne.“
Basil je, međutim našao nešto čudno u njegovu odgovoru ili općenitom
ponašanju, jer je fiksirao svoje plave oči na starog svećenika, i iako su mu
oči bile prilično mirne, sve su više bile razrogačene.
„Prilično ste sigurni, gospodine Shortere,“ ponovio je, „da ne znate
kapetana Frasera?“
„Prilično", odgovorio je vikar i ja sam bio prilično zbunjen njegovim
povratkom bojažljivosti, da ne kažem demoralizaciji njegova glasa u
usporedbi s tonom glasa kada je došao k meni.
Basil je skočio na noge.
„U tom slučaju jasno je što moramo činiti", rekao je. „Još niste ni počeli
svoju istragu, dragi moj gospodine Shorter; prva stvar koju moramo napraviti
je zajedno otići vidjeti kapetana Frasera.“
„Kada?“ pitao je svećenik zamuckujući.
„Sada“, rekao je Basil, stavljajući jednu ruku preko krznenog kaputa.
Kada se ustao stari se svećenik sav tresao.
„Stvarno ne mislim da je to nužno“, rekao je.
Basil je maknuo ruku s kaputa, opet ga bacio preko stolice i stavio ruke u
džepove.
„Oh“, rekao je s naglaskom. „Oh, ne mislite da je nužno; dakle“, dodao je
riječi jasno i namjerno, „u tom slučaju, gospodine Ellis Shorter, mogu reći
jedino da bih vas volio vidjeti bez brkova.“
I na te riječi i ja sam ustao, jer je naišla velika tragedija mog života.
Koliko god je divan i uzbudljiv bio život kada si u kontaktu s umom poput
Basilovog, uvijek sam imao osjećaj da su taj sjaj i uzbuđenje na granici
ludila. Stalno je živio blizu vizije razloga stvari zbog kojih ljudi gube razum.
Zbog njegova sam se ludila osjećao kao što se ljudi osjećaju kada im umre
prijatelj sa srčanom bolesti. Može se dogoditi bilo gdje, na polju, u taksiju,
gledajući zalazak sunca, dok pušiš cigaretu. Dogodilo se sada. U trenutku
donošenja presude za spas drugog čovjeka, Basil Grant je poludio.
„Vaši brkovi“, viknuo je. „Dajte mi vaše brkove. I ćelavu glavu."
Stari je vikar naravno napravio korak-dva natrag. Ja sam stao između
njih.
„Sjedni, Basile", molio sam ga, „malo si uzbuđen. Dovrši svoje vino."
„Brkovi", odgovorio je čvrsto, „brkovi."
Rekavši to zaletio se prema starom gospodinu koji je skočio prema
vratima, ali ga je ovaj presreo. I tada, prije nego što sam se snašao, tiha soba
se pretvorila u nešto između pantomime i urnebesa između njih dvojice.
Stolice su letjele i razbijale se, stolovi su se preskakali, pregrade pokidane,
posuđe razbijeno u komadiće, a Basil Grant je i dalje jurio i derao se na
velečasnog Ellisa Shortera.
Tada sam počeo zamjećivati nešto drugo, nešto što je dodalo posljednju
kap mojoj mistifikaciji. Velečasni Ellis Shorter iz Chuntseyja u Essexu se nije
ponašao kako sam primijetio da se ponašao prije ili kako sam očekivao da se
ponaša uzevši u obzir njegovu dob i položaj. Njegova moć izbjegavanja,
skakanja i udaranja bi bila zavidna za momka od sedamnaest, a kod ovog
drhtavog starog vikara izgledalo je poput lakrdijaške bajke. Nadalje, nije
izgledao zapanjen koliko sam mislio da će biti. Čak mu se u očima vidio
tračak užitka; kao i u oku Basila Granta. U biti, mora se reći gola istina.
Obojica su se smijala.
Naposljetku je Shorter bio stjeran u kut.
„Samo dajte, gospodine Grant“, teško je disao, „ne možete mi ništa.
Legalno je. I nikome ne šteti. To je samo društvena fikcija. Rezultat našeg
složenog društva, gospodine Grant.“
„Ne krivim te, prijatelju moj“, rekao je Basil hladno. „Ali želim tvoje
brkove. I ćelavu glavu. Pripadaju li kapetanu Fraseru?“
„Ne, ne“, rekao je gospodin Shorter smijući se, „ne pripadaju kapetanu
Fraseru. Sami ih nabavljamo.“
„Što ovo, dovraga, znači?“ gotovo sam vikao. „Jeste li vi svi u paklenoj
noćnoj mori? Zašto bi ćelava glava gospodina Shortera pripadala kapetanu
Fraseru? Kako bi i mogla? I što za boga miloga kapetan Fraser ima s ovom
stvari? Koji je njegov problem? Ti si večerao s njim, Basile.“
„Ne“, rekao je Grant, „nisam.“
„Nisi li otišao na večeru kod gospođe Thomton?“ pitao sam zatečen.
„Zašto ne?“
„Pa“, rekao je Basil uz lagani smiješak, „istina je da me je zadržao
posjetitelj. Zapravo, trenutno je u mojoj spavaćoj sobi.“
„U tvojoj spavaćoj sobi?“ ponovio sam; ali moja je mašta došla do te
točke da je mogao reći u kanti za ugljen ili džepu prsluka.
Grant je zakoračio do vrata unutarnje sobe, otvorio ih i ušao unutra.
Zatim je izašao van sa zadnjim od tjelesnih čuda te divlje večeri. U sobu je
držeći ga za potiljak, pomirljivo uveo šepavog svećenika ćelave glave, bijelih
brkova s kariranim šalom.
„Sjedite gospodo“, zapovjedio je Grant srčano pljeskajući. „Svi sjedite i
popijte čašu vina. Kao što ste rekli, nema štete u tome, i da mi je kapetan
Fraser samo dao nešto malo naslutiti, mogao sam mu uštedjeti popriličnu
sumu novca. Nije da biste vi bili sretni s tim ishodom, ah?“
Dva identična svećenika pila su burgundac s identičnim smiješkom na
licu, srčano su se smijala i jedan od njih je ležerno odlijepio brkove i stavio
ih na stol.
„Basile“, rekao sam, „ako si mi prijatelj, spasi me. Što je ovo?“
Opet se nasmijao.
„Još jedan dodatak tvojoj kolekciji Čudnih zanimanja. Ova dva
gospodina (u čije zdravlje sada imam čast piti) su profesionalni spriječitelji.“
„A što je dovraga to?“ pitao sam.
„Zapravo je vrlo jednostavno, gospodine Swinbume“, počeo je onaj koji
je bio velečasni Ellis Shorter iz Chuntseyja u Essexu; šokirao sam se kada
sam taj pompozni i prepoznatljivi glas čuo kao žustre i oštre tonove mladog
muškarca iz grada. „Zapravo nije ništa bitno. Naši nam klijenti plaćaju da
zadržimo u razgovoru ili nekom bezazlenom pretvaranju, ljude koje žele
maknuti s puta na nekoliko sati, a kapetan Fraser...“ oklijevajući je zastao i
nasmijao se.
Basil se također nasmijao. Umiješao se.
„Činjenica je da je kapetan Fraser, koji je jedan od mojih najboljih
prijatelja, htio nas obojicu večeras maknuti s puta. Večeras plovi za istočnu
Afriku, a dama s kojom smo trebali večerati je, hmm, mislim da se to kaže
‘ljubav njegova života’. Htio je dva sata s njom i uposlio je ova dva
gospodina da nas zadrže u našim kućama kako bi on imao cijelo polje za
sebe.“
„I naravno“, pomirljivo mi se obratio spokojni gospodin Shorter, „budući
da sam morao zadržati gospodina kod kuće kako ne bi stigao na dogovreni
sastanak s damom, morao sam smisliti nešto prilično vruće, jako i prilično
hitno. Ne bi upalilo da je krotko."
„Oh“, rekao sam, „oslobađam vas optužbi za krotkost."
„Hvala vam, gospodine", rekao je čovjek s poštovanjem, „uvijek sam
zahvalan na preporuci, gospodine."
Drugi je muškarac dokono povukao umjetnu ćelu i ispod nje otkrio
crvenu kosu i sanjivo je govorio, možda pod utjecajem Basilovog burgundca.
„Divno je kako je postalo uobičajeno, gospodo. Naš je ured užurban od
jutra do mraka. Ne sumnjam da ste već i prije naletjeli na nas. Samo obratite
pozornost. Kada vam stari momak počne dosađivati s lovačkim pričama dok
izgarate od želje da nekoga upoznate, on je iz našeg ureda."
„Nešto mi nije jasno", rekao sam. „Zašto ste obojica vikari?"
Sjena je prešla preko lica privremenog službenika iz Chuntseyja u
Essexu.
„To je možda bila pogreška, gospodine,“ rekao je. „Ali nije naša krivica.
To je zbog darežljivosti kapetana Frasera. Tražio da vas dvojicu zadrže
najplaćeniji i najtalentiraniji iz našeg osoblja. Najveća plaća u našem uredu
ide onima koji se pretvaraju da su vikari jer je to respektabilno zvanje i
zahtijeva više napora. Plaćeni smo pet gvineja po posjeti. Imali smo sreće da
zadovoljimo ured s našim radom; sada smo trajno vikari. Prije toga smo dvije
godine bili pukovnici, rang niže na skali. Pukovnike se plaća četiri gvineje.“
 4. poglavlje

Jedno nagađanje
agenta nekretninama
P oručnik Drummond Keith je bio čovjek o kojemu se uvijek vodio
razgovor onog trena kada bi napustio prostoriju. To je proizašlo iz
mnogih njegovih odvojenih karakteristika. Bio je smirena osoba, koja je
nosila laku, opuštenu odjeću, uglavnom bijelu, kao da je u tropima, vitak i
graciozan poput pantere i imao je nemirne crne oči.
Bio je vrlo siromašan. I dijelio je jednu naviku siromašnih ali u toliko
pretjeranoj mjeri da zasjeni i one najjadnije od nezaposlenih; mislim na
naviku stalnog mijenjanja smještaja. Postoje unutarnji dijelovi Londona, gdje
je u samom srcu civilizacije ljudstvo opet postalo gotovo nomadsko. Ali u
tom nemirnom okruženju nije bilo odrpane skitnice nemirnije od elegantnog
časnika u opuštenoj bijeloj odjeći. U svome je životu upucao puno toga,
sudeći po njegovim pričama, od prepelica do slonova, ali njegovi su prijatelji
bili mišljenja da je „mjesec“ nerijetko bio prisutan među žrtvama njegove
pobjedničke puške. Fina fraza, navodi na mističan, magičan i noćni lov.
Od kuće do kuće i od kvarta do kvarta nosio je opremu koja se sastojala
od pet artikala. Dva koplja dugačke oštrice i čudnog izgleda zavezana
zajedno, oružje, pretpostavljam, nekog divljeg plemena, zeleni kišobran,
veliki raskupusani primjerak Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, veliku
pušku za lov i ogromnu zapečaćenu staklenku nekog orijentalnog vina. Ovo
je uvijek bilo s njim kada je mijenjao smještaj, čak i na jednu noć; a nosio ih
je prilično neskriveno, povezano nitima špage ili slame na oduševljenje
dječaka na malim sivim ulicama.
 Zaboravio sam spomenuti da je uvijek nosio i svoj pukovnijski mač. Ali
iz toga je proizlazilo jedno drugo čudno pitanje o njemu. Bio je vitak i
aktivan, ali više nije bio baš mlad. Uistinu, kosa mu je bila dosta sijeda iako
je njegov prilično divlji, gotovo talijanski brk zadržao svoje crnilo, ali mu je
lice bilo izjedeno brigom ispod gotovo talijansko dobrog raspoloženja. Naići
na srednjovječnog čovjeka koji je napustio vojsku u nižem činu poručnika je
neobično i ne nužno ohrabrujuće. Opreznijima i čvršćima ova činjenica, kao i
njegovo neprestano seljakanje, nisu o tajanstvenom gospodinu govorili ništa
dobro.
Na posljetku, bio je muškarac koji je pričao o poduhvatima koji su
izazivali divljenje drugih, ali ne i poštovanje. Dolazile su iz čudnih mjesta, na
kojima se ne bi našao dobar čovjek, opijumskih jazbina i kockarskog pakla; u
njima je izbijala vrućina lopovske kuhinje i miris čudnog dima od
kanibalističkih napjeva. Takve priče jednako diskreditiraju osobu neovisno
vjerujete li u njih ili ne. Ako su Keithove priče bile neistine bio je lažljivac;
ako su bile istinite postojala je, u svakom slučaju, dobra šansa da bude
nitkov.
Upravo je napustio sobu u kojoj sam sjedio s Basilom Grantom i
njegovim bratom Rupertom, rječitim detektivom amaterom. I kao što sam već
rekao, svi smo pričali o njemu. Rupert Grant je bio pametan mladić, ali je
imao tu osobinu koju mladost i pamet, kada se oštroumno kombiniraju, tako
često izrode, pomalo ekstravagantni skepticizam. Svugdje je vidio sumnju i
krivicu, to su za njega bili hrana i piće. Često me živcirala ta njegova
dječačka nevjerica, ali moram priznati da sam ovaj put smatrao da je u pravu
i bio sam zatečen kada mu se Basil, doduše razigrano, usprotivio.
Mogu progutati puno toga, takve sam prirode, ali nisam mogao progutati
biografiju poručnika Keitha.
„Basile, ne možeš ozbiljno misliti", rekao sam, „da je taj čovjek bio
slijepi putnik Nansenu i da se pretvarao da je Mad Mullah i..."
„On ima jednu manu", rekao je Basil pažljivo, „ili vrlinu, ako ju želiš tako
shvatiti. Govori istinu preprecizno i preodvažno; previše je vjerodostojan."
„Oh! Ako ćeš biti paradoksalan", rekao je Rupert prezirno, „daj budi
malo smješniji. Reci, na primjer, da je cijeli život živio na naslijeđenom
plemićkom imanju."
„Ne, on jako voli mijenjati svoje okruženje", odgovorio je Basil
nepristrano, „i živjeti na čudnim mjestima. To ne znači da njegova glavna
vještina ne može biti verbalna točnost. Ono što vi ljudi ne razumijete je da
pričanje priče ugrubo kao što se i dogodila tu priču čini zastrašujuće čudnom.
Ono što Keith priča nisu stvari koje bi netko izmislio kako bi stvorio privid
časti; preapsurdne su. Ali su to stvari koje bi čovjek učinio ako mu je duša
ispunjena veseljem."
„Tako daleko od paradoksa", rekao je njegov brat, s naznakom
podrugljivosti, „čini se da se okrećeš novinarskim uzrečicama. Vjeruješ li da
je istina čudnija od mašte?"
„Istina iz nužnosti mora biti čudnija od mašte", rekao je Basil mirno.
„Jer mašta je plod ljudskog uma i zato mu je urođena."
„Pa, istina tvog poručnika je čudnija, ako je istina, od ičega što sam čuo",
odgovorio je Rupert, pomalo drsko. „Vjeruješ li ti, iskreno, u sve ono o
morskom psu i kameri?"
„Vjerujem u Keithove riječi", odgovorio je drugi. „On je pošten čovjek."
„Volio bih ispitati satniju njegovih stanodavaca", rekao je Rupert cinično.
„Moram reći, mislim da ga teško možeš smatrati neospornim samim po
sebi", rekao sam blago. „Njegov način života..."
Prije nego sam završio rečenicu vrata su se naglo otvorila i na pragu je
stajao Drummond Keith, s bijelim Panama šeširom na glavi.
„Hej, Grante“, rekao je otresajući pepeo cigarete o vrata, „do sljedećeg
travnja nemam prebijenog novčića. Bi li mi mogao posuditi sto funti? Kao
dobar momak. “
Rupert i ja smo u tišini promatrali jedan drugoga. Basil, koji je sjedio za
stolom, se lagano okrenuo na svojoj stolici i uzeo nalivpero.
„Hoću li ga prekrižiti?" pitao je otvarajući čekovnu knjižicu.
„Stvarno", započeo je Rupert prilično glasno i nervozno, „budući da
poručnik Keith smatra da je u redu to predložiti prije njegove obitelji, ja..."
„Evo ti, Ružni", rekao je Basil bacivši ček u smjeru nonšalantnog časnika.
„Žuriš li?"
„Da“, odgovorio je Keith prilično grubo. „U biti htio bih ga sada. Želim se
naći sa svojim, hmm, poslovnim partnerom."
Rupert ga je sarkastično promatrao i vidio sam da mu je na vrhu jezika
pitanje: „Možda primatelj ukradenih stvari.“
Ono što je stvarno rekao bilo je:
 „Poslovnim partnerom? Prilično općenit opis, poručniče Keith.“
Keith ga je oštro pogledao i zatim rekao nekako zlovoljno:
„Idem se naći s agentom za nekretnine.“
„Oh, idete se naći s agentom za nekretnine?“ rekao je Rupert Grant
smrknuto. „Znate što, gospodine Keith, mislim da bih volio poći s vama.“
Basil se tresao od nečujnog smijeha. Poručnik Keith je malo zastao;
pogled mu se smračio.
„Oprostite“, rekao je. „Što ste rekli?“
Rupertovo liceje prolazilo stadije bijesne ironije, pa je odgovorio:
„Pitao sam se biste li imali što protiv da vam se pridružimo u šetnji do
tog agenta?“
Posjetitelj je nasilnim pokretom zamahnuo štapom.
„Oh, za ime božje, pođite s mnom! Dođite u moju spavaću sobu.
Pogledajte mi pod krevet. Istražite moj koš za otpatke. Dođite!“ Bijesnom
energijom koja nas je ostavila bez daha odjurio je iz sobe.
Rupert Grant je, sa svojim nemirnim plavim očima u kojima se vidjelo
uzbuđenje detektiva, uskoro bio uz njega i razgovarao s njim na način kakav
je smatrao prikladnim između prikrivenog policajca i prikrivenog zločinca.
Njegovu interpretaciju je svakako potvrđivao jedan detalj, vidljiv nemir,
briga i nervoza čovjeka pokraj kojega je hodao.
Basil i ja smo koračali iza njih i nije bilo potrebe da jedan drugome
kažemo da smo obojica to primijetili.
Poručnik Drummond Keith nas je proveo kroz čudna i neobećavajuća
naselja u potrazi za tim navodnim agentom.
 Oba brata Grant su primijetila tu činjenicu. Kako su ulice postajale uže i
zavojitije, krovovi niži a jarci ispunjeniji blatom, tamna je znatiželja prelazila
preko Basilovih očiju dok se činilo da Rupertova figura, gledano straga,
ispunjava ulicu ponosnim šepurenjem zbog svog uspjeha. Napokon, stali smo
na kraju četvrte ili pete sive ulice jalovog susjedstva; tajanstveni poručnik se
još jednom okrenuo mrzovoljan i očajan. Iznad reda žaluzina i vrata,
neopisivo otrcanog izgleda i veličine jedva dostatne čak i za trgovinu
sitnarijama pisalo je: „P. Montmorency, agent nekretninama.“
„Ovo je ured koji sam vam spominjao“, rekao je Keith zajedljivim
glasom. „Hoćete li pričekati ovdje, ili ćete zbog vaše izuzetne brige za moje
dobro ući unutra i prisluškivati razgovor s mojim poslovnim savjetnikom?“
Rupertovo je lice bilo bijelo i treslo se od uzbuđenja; nema toga zbog
čega bi sada odustao od svoje lovine.
„Ispričajte me“, rekao je stišćući ruke iza leđa, „Smatram da imam pravo
...“
„Oh, uđite,“ eksplodirao je poručnik. Napravio je gestu kao da se
predaje. Uletio je u ured, a i mi odmah iza njega.
P. Montmorency, agent za nekretnine je bio usamljeni stari gospodin koji
je sjedio za golom smeđom tezgom. Imao je jajoliku glavu, čeljust poput žabe
i nešto sivih dlaka u obliku oreole na donjem dijelu lica; kombinaciju je
upotpunio crvenkasti orlovski nos. Nosio je otrcani crni frak, neku vrst
polučinovničke kravate pod vrlo nečinovničkim kutom, i, općenito govoreći,
uopće nije bio nalik agentu za nekretnine.
Stajali smo u sobi cijelih četrdeset sekundi, a čudni stari gospodin nas
nije ni pogledao. Niti smo, da kažem iskreno, koliko god čudno izgledao, mi
gledali njega. Naše su oči bile fiksirane na istu stvar kao i njegove, nešto što
je gmizalo na pultu ispred njega. Bio je to tvor.
Rupert Grant je prekinuo tišinu. Govorio je onim slatkim i čvrstim glasom
koji je čuvao za posebne prilike i satima ga vježbao u svojoj sobi. Rekao je:
„Gospodin Montmorency, pretpostavljam?“
Stari se gospodin prenuo, podigao zbunjeni pogled, uzeo tvora za vrat i
živoga ga strpao u džep hlača, nasmijao se i rekao:
„Gospodine?"
„Vi ste agent za nekretnine, zar ne?“ pitao je Rupert.
Na oduševljenje tog kriminalističkog istražitelja, gospodin Montmorency
je pogled usmjerio prema poručniku Keithu, jedinoj prisutnoj osobi koju je
poznavao.
„Agent za nekretnine", rekao je opet Rupert, naglašavajući riječ kao da je
„provalnik".
„Da ... oh, da", rekao je čovjek drhtavim i koketnim osmjehom. „Ja sam
agent za nekretnine ... oh, da."
„Dobro, mislim", rekao je Rupert zlobno, „da poručnik Keith želi
razgovarati s vama. Mi smo došli na njegov zahtjev."
Poručnik Keith se sumorno pognuo, a zatim progovorio.
„Došao sam, gospodine Montmorency, vezano za onu moju kuću.“
„Da, gospodine", rekao je Montmorency i raširio prste na ravnom pultu.
„Sve je spremno, gospodine. Pobrinuo sam se za sve vaše zahtjeve, hmm
... vezano za ..."
„U redu“, prekinuo gaje Keith. „Ne moramo se brinuti oko toga. Ako ste
učinili što sam vam rekao, u redu."
Oštro se okrenuo prema vratima.
Gospodin Montmorency, agent za nekretnine, bio je slika i prilika sućuti.
Nakon što je na tren zamucao, progovorio je: „Oprostite ... gospodine Keith
... postoji još jedna stvar ... za koju nisam siguran. Pokušao sam nabaviti sve
potrebne sprave za grijanje s obzirom na mogućnosti ... ali zimi ... na toj
visini ..."
„Ne možemo puno očekivati, ha?" rekao je poručnik opet ga vješto
prekidajući. „Ne, naravno da ne. U redu je, Montmorency. Ne može više biti
poteškoća", stavio je ruku na kvaku.
„Mislim", javio se Rupert Grant vražjom uglađenošću, „da vam gospodin
Montmorency ima još nešto za reći, poručnice."
„Samo", rekao je agent očajno, „što s pticama?"
„Oprostite", rekao je Rupert krajnje izgubljeno.
„Što ćemo s pticama?" ponovio je agent uporno.
Basil, koji je cijelo to vrijeme bio u stanju napoleonske mirnoće, koja bi
se bolje mogla opisati kao napoleonska glupost, iznenada je podigao lavlju
glavu.
„Prije nego odete, poručniče Keith", rekao je, „hajdemo čuti. Stvarno, što
ćemo s pticama?"
„Ja ću se pobrinuti za njih", rekao je poručnik Keith, leđima i dalje
okrenutim prema nama, „neće patiti."
„Hvala vam, gospodine, hvala vam", povikao je u ekstazi nerazumljivi
agent. „Oprostite na mojoj brizi, gospodine. Znate da sam lud za životinjama.
Divlji sam kao i bilo tko od njih. Hvala vam, gospodine. Ali ima još jedna
stvar ..."
 Poručnik, leđa okrenutih prema nama, eksplodirao je od smijeha i
okrenuo se prema nama. Bio je to smijeh čiji je smisao bio direktan i
suštinski, a opet onaj koji se ne može izraziti. Ako je išta verbalno izražavao,
najbliže bi bilo sljedeće: „Eto, pokvarite ako baš morate pokvariti. Ali ne
znate što kvarite.“
„Ima još jedna stvar“, nastavio je gospodin Montmorency slabašno.
„Naravno, ako ne želite da vas itko posjećuje obojiti ćete kuću u zeleno, ali
...“
„Zeleno!“ povikao je Keith. „Zeleno. Neka bude zelena ili nikakva. Ne
želim kuću nikakve druge boje. Zelena!“ i prije nego što smo išta mogli
shvatiti vrata između nas i ulice su zalupila.
Rupert Grant si je uzeo par trenutaka da se sabere; ali je progovorio prije
nego je nestala jeka nastala od udarca vrata.
„Vaš klijent, poručnik Keith, se čini malo uzbuđenim“, rekao je. „Što mu
je? Da nije bolestan?“
„Oh, ne bih rekao“, rekao je gospodin Montmorency, pomalo zbunjen.
„Pregovori su bili nešto teži ... kuća je prilično ...“
„Zelena", rekao je Rupert mimo. „To se čini kao jako bitna stavka. Mora
biti prilično zelena. Smijem li vas pitati, gospodine Montmorency, prije nego
se pridružim prijatelju vani, je li, u vašem poslu, uobičajeno tražiti kuće po
njihovoj boji? Pišu li klijenti agentima za nekretnine i traže ružičastu ili plavu
kuću? Ili, uzmimo na primjer, zelenu kuću?“
„Samo“, rekao je Montmorency tresući se, „samo da bi bili neupadljivi."
Rupert se nemilosrdno smijao. „Možete li mi reći na kojem bi mjestu na
zemlji zelena kuća bila neupadljiva?"
Agent se nervozno vrpoljio. Iz džepa je izvadio par guštera i pustio ih da
trče po pultu i rekao:
„Ne, ne mogu."
„Ne možete predložiti objašnjenje?"
„Ne", rekao je Montmorency, polako se podižući ali ipak na takav način
kao da se radi o iznenadnoj situaciji. „Ne mogu. I možete li me, kao
zaposlenog čovjeka, ispričati ako vas pitam imate li kakvih zahtjeva za mene
vezano za moj posao. Kakvu biste kuću htjeli na nađem za vas, gospodine?"
Usmjerio je prazne plave oči prema Rupertu koji je na trenutak bio
zatečen. Kada je došao sebi, savršeno smireno je odgovorio:
 „Žao mi je gospodine Montmorency. Fascinirani vašim odgovorima
neopravdano smo se zadržali od našeg prijatelja koji nas čeka vani. Molim
vas da mi oprostite na vidljivoj drskosti."
„Nema problema, gospodine", rekao je agent za nekretnine vadeći
južnoameričkog pauka iz prsluka. „Nema nikakvih problema gospodine.
Nadam se da ćete me opet posjetiti."
Rupert Grant je ljutito izletio iz ureda, u želji da se suoči s poručnikom
Keithom. Nije ga bilo. Dosadna, mračna ulica je bila napuštena.
„Što ćeš sada reći?" Rupert je svom bratu uputio pitanje. Brat mu nije
ništa odgovorio.
Sva trojica smo u tišini išla ulicom, Rupert grozničav, ja sam bio
ošamućen, a Basilu je čini se bilo jednostavno dosadno. Prolazili smo jednom
sivom ulicom za drugom, skretali, prelazili preko trgova, gotovo da nikoga
nismo sreli osim povremenih grupica od dva do tri pijanca.
Međutim, u jednoj maloj ulici, grupice od dvoje troje su narasle u grupe
od pet-šest, pa u velike grupe i na kraju gomilu. Rulja se polako micala. Ali
svatko tko zna nešto o svjetini zna da ako se vanjski rub gomile polagano
miče, to znači da se u srcu rulje događa neko ludilo. Uskoro je postalo očito
da se u središtu ovog uzbuđenja dogodilo nešto bitno. Probili smo se
naprijed, vještinom koja je poznata jedino rođenom Londončanu, i kada smo
došli do središta saznali smo koja je priroda događaja. Došlo je do svađe
između pet ljudi i jedan od njih je gotovo mrtav ležao na kamenoj ulici. Od
ostale četvorke, sve ono zanimljivo, bar što se nas ticalo, moglo se stopiti u
jednu čudnu činjenicu. Jedan od četiri preživjela u ovoj brutalnoj i možda
kobnoj tučnjavi je bio besprijekorni poručnik Keith, poderane odjeće, gorućih
očiju i krvavih članaka. Međutim, jedna druga stvar ukazivala je na njega u
puno gorem svjetlu. Kratak mač, ili vrlo dug nož je bio izvučen iz njegovog
elegantnog štapa za hodanje i ležao je pored njega na kamenu. Međutim,
činilo se da nije krvav.
Policija se progurala u središte sa svojom službenom svemoći, i dok su to
činili, Rupert Grant je iskočio pred njih s nekontroliranom i nepodnošljivom
tajnom.
„Ovo je čovjek kojeg tražite, pozomiče“, povikao je pokazujući na
izudaranog poručnika. „On je sumnjivac. On je počinio ubojstvo.“
„Ubojstvo nije počinjeno gospodine“, rekao je policajac automatskom
pristojnošću. „Jadnik je samo ozlijeđen. Jedino što mogu je zapisati imena i
adrese onih koji su sudjelovali u tučnjavi i malo pripaziti na njih.“
„Dobro pripazite na onoga“, rekao je Rupert stisnutih usana pokazujući na
Keitha.
„U redu, gospodine", rekao je policajac ravnodušno i krenuo skupljati
adrese prisutnih. Kada je završio svoj zadatak, spustio se sumrak i većina
ljudi koji nisu bili izravo povezani s istragom su otišli.
Međutim, jedan je stranac i dalje bio na samom rubu događanja. Bio je to
Rupert Grant.
„Pozorniče“, rekao je, „imam osobit razlog da vam postavim pitanje.
Hoćete li mi reći je li vam onaj vojnik kojemu je ispao mač u tučnjavi dao
ime i adresu ili ne?“
„Da, gospodine", rekao je policajac, nakon kratke stanke, „da, dao mi je
svoju adresu."
„Moje ime je Rupert Grant", rekao je građanin, pomalo pompozno. „U
više sam navrata pomogao policiji. Pitam se, možete li mi učiniti posebnu
uslugu, i reći mi adresu?"
Pozornik gaje pogledao.
„Da“, rekao je polako, „ako želite. Adresa je: Brijestovi, Buxton
Common, blizu Perleyja, Surrey.“
„Hvala vam", rekao je Rupert i otrčao kući najbrže što su ga noge nosile,
ponavljajući adresu u glavi.
Rupert Grant je inače kasno silazio na doručak; uspio je, ne znam kako,
uvijek postići stav mlađeg brata. Međutim, sljedećeg je jutra, kada smo Basil
i ja došli na doručak već bio spreman i nemiran.
„I“, rekao je oštro svom bratu skoro prije nego što je ovaj sjeo za stol.
„Što sada misliš o svom Drummondu Keithu?“
„Što mislim o njemu?“ upitao je Basil polako. „Ne mislim ništa o njemu.“
„Drago mi je da to čujem“, rekao je Rupert, mažući tost maslacem
energijom koja je do neke mjere bila likujuća. „Nadao sam se da ćeš nadoći
na moje mišljenje, bio sam zatečen što to nisi vidio od početka. Čovjek je
očiti lažov i podlac.“
„Mislim“, rekao je Basil, jednako monotono kao i maloprije, „da nisam
bio jasan. Kada sam rekao da ne mislim ništa o njemu, mislio sam gramatički
to što sam rekao. Htio sam reći da ne razmišljam o njemu. Međutim, čini se
da ti puno razmišljaš o njemu, čim si zaključio da je podlac. Trebao bi reći
da je meni bio jako dobar.“
„Ponekad mislim da govoriš u paradoksima samo paradoksa radi“, rekao
je Rupert, nepotrebno oštro razbijajući jaje. „Koji je smisao toga? Imamo
čovjeka čiji je položaj, prema zajedničkom stavu, sumnjiv. Lutalica je,
pripovjedač, čovjek koji se skriva svoje poznanstvo sa svim najcrnjim i
najkrvavijim scenama na svijetu. Utrošimo svoje vrijeme kako bismo ga
pratili na jedan njegov sastanak, i ako su ikada dva ljudska bića nešto kovala
i lagala svima drugima, to su bili on i onaj njegov nemogući agent. Slijedili
smo ga kući i iste te noći našao se usred fatalne, ili skoro fatalne tučnjave u
kojoj je on jedini bio naoružan. Stvarno, ako je to jako dobro, moram priznati
da tu dobrotu ne vidim."
Basil uopće nije bio dirnut ovim govorom. „Priznajem da mu je moralna
dobrota određene vrste, čudne, možda opuštene. Sklon je promjenama i
eksperimentima. Ali sve to što si tako genijalno naveo kao činjenice protiv
njega su puke slučajnosti ili posebne okolnosti. Istina je da nije htio govoriti
o svom poslu glede kuće pred nama. Nitko to ne bi htio. Istina je da nosi
mač-štap. To je dozvoljeno svakome. Istina je da ga je izvukao usred ulične
borbe. Svatko bi učinio isto. Ali u svemu tome uistinu nema ništa sumnjivo.
Ne postoji ništa što bi potvrdilo..."
Dok je govorio na vratima se čulo kucanje.
„Oprostite gospodine", rekla je kućepaziteljica s uzbuđenjem u glasu,
„policajac vas želi vidjeti."
„Uvedite ga unutra", rekao je Basil prekinuvši tišinu.
Krupni, zgodni pozornik koji se pojavio na vratima je progovorio čim se
pojavio pred njima.
„Mislim da je jedan od vas gospodo", rekao je otresito ali s poštovanjem,
„nazočio sinoćnjem događaju u ulici Copper i da mi je snažno usmjerio
pažnju na jednog čovjeka."
Rupert je napola ustao za svoje stolice, očiju koje su sjale poput
dijamanata, ali je pozornik nastavio tiho, konzultirajući svoj papir.
„Mlađi muškarac sive kose. Odjeven u svijetlo sivu odjeću, kvalitetnu,
ali potrganu u tučnjavi. Ime koje je dao je bilo Drummond Keith."
„Ovo je zabavno", rekao je Basil uz smiješak. „Bio sam usred čina
obrane njegova karaktera od prilično nestvarnih optužbi. Što s njim?"
 „Pa, gospodine", rekao je pozornik, „uzeo sam adrese svih muškaraca i
obišao ih. Nije bilo potrebe za ništa više od toga. Ali taj čovjek, Keith je dao
krivu adresu. To mjesto ne postoji."
Kada je poskočio i rukama lupio o svoja bedra, Rupert je skoro srušio
stol.
„E pa tako mi svega", povikao je. „Ovo je znak s neba."
„Svakako da je čudno", rekao je Basil tiho spuštenih obrva. „Čudno je da
čovjek da krivu adresu kada je potpuno nedužan..."
„Oh ti stara ludo", povikao je Rupert zanosno, „Nije ni čudo što nisi
mogao biti sudac. Misliš da su svi dobri kao ti. Nije li stvar sama po sebi
jasna? Sumnjiva poznanstva; frajerske priče, sumnjiv razgovor, opake ulice,
skriveni nož, skoro ubijen čovjek i, na kraju, kriva adresa. To ja zovem
pravom dobrotom."
„Svakako je vrlo čudno", ponovio je Basil. Neraspoloženo je šetao po
sobi. Zatim je rekao: „Sigurni ste, pozorniče, da nije došlo do greške? Točno
ste zapisali adresu i policija je stvarno otišla tamo i vidjela da se radi o
prijevari?"
„Vrlo je jednostavno, gospodine", rekao je pozornik. „Mjesto koje je
naveo je poznato i prilično blizu Londona, naši su ljudi bili tamo jutros prije
nego li ste vi ustali. I tamo nema kuće. U biti, gotovo da i nema kuća. Iako je
blizu Londona, radi se o praznom vrijesištu s jedva pet stabala. Oh, ne,
gospodine, adresa je prijevara. Pametna je to bitanga i izabrao je jedan od
onih dijelova izgubljene Engleske o kojima nitko ništa ne zna. Nitko na prvu
ruku ne bi mogao reći da tamo nema kuće, ali u biti nema."
Za vrijeme ovog govora Basilovo je lice bivalo sve tamnije i tamnije od
neke vrste očajnice bistrine. Skoro je prvi puta od kako ga znam zapeo; i da
budem iskren, zanimala me ta gotovo dječja tvrdoglavost zbog koje je bio
tako blizu prvotnoj predrasudi u korist više nego upitnog poručnika. Napokon
je rekao:
„Zaista ste sve pretražili? I adresa stvarno nije bila poznata u okrugu,
usput, koja je adresa?"
Pozornik je opet konzultirao papir, ali prije nego lije stigao što reći
Rupert Grant, koji se naginjao kroz prozor u savršenoj pozi tihog i uspješnog
detektiva je uskočio sa svojim oštrim i uglađenim glasom koji je tako volio
koristiti.
 „To ti i ja mogu reći, Basile“, rekao je graciozno dok je dokono kidao
listove s biljke na prozoru. „Iz predostrožnosti sam sinoć od pozornika saznao
adresu."
„I koja je?" pitao je njegov brat otresito.
„Pozornik će me ispraviti ako griješim", rekao je Rupert gledajući u
strop. „Brijestovi, Buxton Common, u blizini Purleyja, Surrey.“
„Tako je, gospodine", potvrdio je policajac smijući se i presavijajući
papire. Nastala je tišina i Basilove su plave oči neko vrijeme gledale u
prazno. Zatim mu je glava tako naglo pala na naslon da sam poskočio jer sam
pomislio da mu nije dobro. Ali prije nego što sam se stigao pomaknuti, usne
su mu se razdvojile (drugi izraz ne mogu koristiti) i iz usta je izašao prasak
smijeha tako glasan da se i strop zatresao, smijeh koji je šokirao, smijeh koji
se udvostručio, neizlječivi smijeh, smijeh koji nije mogao stati.
Dvije minute poslije, još se smijao; Basilu je pozlilo od smijeha; ali se i
dalje smijao. U tom trenutku, mi ostali smo bili bolesni od straha.
„Oprostite", rekao je ludi stvor napokon dolazeći do zraka. „Jako mi je
žao. Ovo je stvarno nepristojno. A i glupo također. Isto tako je i nepraktično
jer nemamo puno vremena ako želimo stići na to mjesto. Željezničke veze su
zbunjujuće loše, što slučajno znam. Obrnuto proporcionalno spram relativno
male udaljenosti."
„Stići na to mjesto?" odsutno sam ponovio. „Stići na koje mjesto?"
„Zaboravio sam kako se zove", rekao je Basil nejasno stavljajući ruke u
džepove kada je ustao. „Nešto Common blizu Purleyja. Ima li tko red
vožnje?"
„Ne misliš ozbiljno", javio se Rupert koji je bio u nekom stanju
zbunjenosti. „Ne misliš valjda da želiš ići u Buxton Common? Nije valjda da
to misliš?"
„Zašto ne bih išao u Buxton Common?" pitao je Basil sa smiješkom.
„Zašto bi?“ pitao je njegov brat, nemilosrdno hvatajući biljku na prozoru i
buljeći u govornika. „Da pronađem našeg prijatelja, poručnika, naravno“,
rekao je Basil. „Mislio sam da ga želiš naći.“
Rupert je brutalno otkinuo granu s biljke i nestrpljivo ju bacio na pod. „I
kako bi ga pronašli“, rekao je, „ti predlažeš da odemo na jedino mjesto na
kojem znamo da ne može biti.“
Pozornik i ja si nismo mogli pomoći pa smo se suučesnički počeli smijati,
a elokventni Rupert se osjećao ohrabrenim da nastavi:
„Možda je u Buckinghamskoj palači, možda sjedi na križu katedrale
svetog Pavla; možda je i u zatvoru (što smatram vrlo vjerojatnim); možda je u
Velikom medvjedu; možda je u mojoj smočnici; možda je u tvom ormariću;
ali od svih bezbrojnih mjesta u svemiru samo je jedno gdje je bio tražen i
gdje znamo da nije nađen - i to je, ako te dobro razumijem, mjesto gdje ti
želiš da idemo.“
„Točno“, mimo je rekao Basil dok je odijevao svoj kaput, „mislio sam da
bi mi se htio pridružiti. Ako ne, uživaj ovdje dok se ja ne vratim.“
U našoj je prirodi da uvijek slijedimo stvari koje nestaju i cijenimo ih ako
stvarno pokažu odlučnost da odu. Svi smo slijedili Basila i ne mogu reći
zašto, osim što je on bio stvar koja nestaje i da je odlučno nestao sa svojim
velikim kaputom i štapom. Rupert je potrčao za njim u popriličnom naletu
racionalnosti.
„Dragi moj", rekao je, „jesi li ti stvarno siguran da ima nešto dobroga u
odlasku na to mjesto, gdje nema ničega osim utabanih staza i nekoliko
stabala samo zato što je to prvo mjesto koje je palo na pamet glupom
poručniku kada je htio slagati?"
„Da“, rekao je Basil gledajući na sat, „i što je još gore, otišao nam je
vlak."
Na trenutak je zastao i zatim dodao: „U biti, mislim da možemo otići i
kasnije tijekom dana. Moram nešto napisati, a koliko se sjećam Ruperte ti si
rekao da si mislio otići u galeriju Dulwich. Bio sam malo prenagao. Vrlo
vjerovatno ne bi bio tamo. Ali ako odemo na popodnevni vlak u 5.15, koji
dolazi u Purley oko 6, mislim da ćemo ga taman uhvatiti."
„Uhvatiti!" povikao je njegov brat u konačnom naletu bijesa. „Volio bih
da možemo. Gdje ćemo ga, dovraga, sada uhvatiti?"
„Stalno zaboravljam ime općine", rekao je Basil dok je zakopčavao
kaput. „Brijestovi ... kako ide? Buxton Common, blizu Purleyja. Tamo ćemo
ga naći."
„Ali takvo mjesto ne postoji", zastenjao je Rupert, ali je ipak slijedio
svog brata niz stepenice.
Svi smo ga slijedili. Uzeli smo šešire sa stalka za šešire, štapove iz stalka
za kišobrane; zašto smo ga slijedili niti smo znali niti znamo. Ali uvijek smo
ga slijedili, koje god da je bilo značenje činjenica, koja god da je bila priroda
njegovog majstorstva. Ono što je čudno je da smo ga slijedili tim potpunije
što je besmislenije bilo ono što bi rekao. U konačnici sam uvjeren da je ustao
od doručka i rekao: „Idem pronaći Sveto prase s deset repova", pratili bi ga
do kraja svijeta.
Ne znam je li moj mističan osjećaj o Basilu u ovoj prilici obojan tamnim i
oblačnim bojama, da se tako izrazim, poput čudnog putovanja na koje smo
krenuli te večeri. Već je padao sumrak kada smo došli do Purleya. Predgrađa
i predjeli na granici Londona su možda, u većini slučajeva, uobičajeni i
ugodni. Ali da su kojim slučajem prazna samoća, za ljudski su duh
neutješnija i više dehumanizirana nego bilo koje vrijesište u Yorkshiru ili
highlandskim brdima, jer naglost kojom putnik upada u tišinu u sebi ima
nešto kao da si u zloj zemlji vilenjaka. Bilo je to jedno od onih zapuštenih
predgrađa svemira, koje je i Bog zaboravio, takvo je mjesto bilo Buxton
Common, blizu Purleya.
U samom pejzažu postojala je neka siva uzaludnost. Uvelike se povećala
zbog osjećaja sive uzaludnosti u našoj ekspediciji. Dijelovi sive trave su
izgledali beskorisno, povremena stabla išibana vjetrom su izgledala
beskorisno, ali mi, ljudska bića smo bili više beskorisni nego beznadan
komad trave na dokonom drvetu. Bili smo manijaci u srodstvu s ovim ludim
pejzažom jer smo došli u uzaludan lov koji je vodio i ostavljao ljude u
močvari od početka. Bili smo tri ošamućena čovjeka pod zapovjedništvom
luđaka koji je krenuo u potragu za čovjekom za kojeg smo znali da nije u
kući koja ne postoji. Modri zalazak sunca nas je pogledao nekakvim
boležljivim osmjehom prije nego je umro.
Basil je vodio s podignutim ovratnikom kaputa, zbog čega je podsjećao
na grotesknog Napoleona. Prelazili smo humak za humkom na vjetrovitom
terenu u sve većoj tami i potpunoj tišini. Iznenada, Basil je stao i okrenuo se
prema nama, s rukama u džepovima. Kroz tamu sam mogao vidjeti da mu je
na licu bio smiješak uspjeha.
„E pa“, rekao je vadeći iz džepova ruke u rukavicama pljesnuvši,
„napokon smo stigli.“
Vjetar je tužno kovitlao preko vrijesa; dva su se usamljena brijesta
njihala na nebu iznad nas poput bezobličnih sivih oblaka. Nije bilo traga ni
čovjeku ni zvijeri na sumornom horizontu i usred te divljine stajao je Basil
Grant trljajući ruke poput gostioničara na otvorenim vratima.
 „Kako je lijepo“, viknuo je, „vratiti se u civilizaciju. Misao da civilizacija
nije poetična je civilizirana zabluda. Pričekajte dok se uistinu ne izgubite u
prirodi, među vražjim šumama i okrutnim cvjetovima. Tada ćete znati da ne
postoji zvijezda kao što je crvena zvijezda što ju čovjek pali na svom
ognjištu; ne postoji rijeka kao što je crvena ljudska rijeka, dobro crno vino
koje ćeš ti, gospodin Rupert Grant, ako išta znam o tebi, piti za dvije ili tri
minute u ogromnim količinama."
Rupert i ja smo izmijenili uplašene poglede. Basil je srčano nastavio dok
se vjetar stišao među turobnim drvećem.
„Vidjeti ćete da je naš domaćin puno jednostavniji čovjek u svojoj
vlastitoj kući. Ja jesam kada sam ga posjetio dok je živio u brvnari u
Yarmouthu i još jednom u potkrovlju gradskog skladišta. Stvarno je jako
dobar čovjek. Ali njegova najveća vrlina je i dalje ono što sam na početku
rekao."
„Na što misliš?" pitao sam, uvidjevši da se njegov govor naslanja na neku
vrstu razuma. „Što je njegova najveća vrlina?"
„Njegova najveća vrlina", odgovorio je Basil, „je da uvijek kaže doslovnu
istinu."
„Pa, dobro“, rekao je Rupert, udarajući nogama što od ljutnje, a što od
hladnoće i udarajući se poput kočijaša, „čini se da u ovom slučaju nije bio
vrlo doslovan, niti iskren. Zašto si nas, dovraga, ako smijem pitati, doveo na
ovo pakleno mjesto?“
„Bio je previše iskren, priznajem", rekao je Basil naslanjajući se na drvo,
„pretvrdo vjerodostojan, preteško točan. Trebao se upustiti u malo više
sugestivnosti i legitimne romance. Ali dođite, vrijeme je da uđemo. Zakasnit
ćemo na večeru."
Rupert mi je blijeda lica šapnuo:
„Misliš da halucinira? Stvarno misli da vidi kuću?"
„Čini mi se da da", rekao sam. Tada sam na glas dodao tonom koji je
trebao biti veseo i osjećajan, ali koji je u mojim ušima zvučao gotovo čudno
kao vjetar:
„Hajde, hajde, Basile, dragi prijatelji. Kuda želiš da idemo?"
„Pa ovdje“, rekao je Basil i uz skok i zamah bio je iznad naših glava,
penjao se po sivom stupu kolosalnog stabla.
„Dođite gore“, vikao je iz tame glasom školskog dječarca. „Dođite gore,
zakasnit ćete na večeru."
Dva su velika brijesta bila tako blizu jedan drugome da nigdje među
njima bilo više od metra udaljenosti, na nekim mjestima i manje, tako da su
grane tvorile uporišta za noge koja su izgledala kao prirodne ljestve. Mora da
su, pretpostavio sam, neka vrsta sijamskih blizanaca vegetacije.
Ne mogu misliti zašto smo to učinili; možda je, kao što sam rekao,
misterija praznine i tame izvukla i napravila nešto potpuno mistično u
Basilovoj nadmoći. Mi smo samo osjetili divovske stepenice koje vode
negdje, možda do zvijezda; a pobjednički glas nas je zvao s neba. Žurili smo
gore prema njemu.
Na pola puta prema gore, hladni noćni zrak me je ohladio. Više nisam bio
hipnotiziran luđakom iznad mene i vidio sam kartu naših ludih postupaka kao
da je naslikana. Vidio sam tri moderna muškarca u crnim kaputima koji su
počeli sa sasvim razumnom sumnjom u pustolova, a koji su završili Bog pita
kako, na drvetu u golom vrijesištu, daleko od tog pustolova i svih njegovih
djela, tog pustolova koji nam se, vrlo vjerovatno u ovom trenutku smije u
nekom prljavom restoranu u Sohou. Imao je puno razloga za smijanje, i bez
sumnje smijao se najglasnije; ali u tom trenutku kada sam pomislio kako bi
se smijao kada bi znao gdje smo, skoro sam se pustio i pao.
„Swinbume“, rekao je odjednom Rupert iznad mene, „što to radimo?
Spustimo se dolje“, i po tonu njegova glasa znao sam da je i on osjetio šok
vraćanja u stvarnost.
„Ne možemo ostaviti jadnoga Basila“, rekao sam. „Zar ga ne možeš
dozvati ili ga uhvatiti za nogu?"
„Predaleko je ispred mene“, odgovorio je Rupert, „skoro je na vrhu. Traži
poručnika Ketiha u ptičjim gnijezdima, pretpostavljam."
I sami smo već dosta okomito napredovali. Moćna debla su se počela
njihati i tresti od vjetra.
Tada sam pogledao dolje i vidio nešto zbog čega sam se osjećao daleko
od svijeta na način i u obujmu koji ne mogu lako opisati. Vidio sam gotovo
ravne linije visokih stabala brijesta. Navikao sam viđati paralelne linije kako
idu prema nebu. Kada sam vidio kako se obrušavaju prema zemlji, osjećao
sam se izgubljen u svemiru, poput zvijezde padalice.
„Zar se ne može ništa napraviti da zaustavimo Basila?“ povikao sam.
„Ne“, odgovorio mi je kolega penjač. „Previše je naprijed. Mora doći do
vrha i kada vidi da tamo nema ništa osim lišća i vjetra možda mu se vrati
razum. Čujem ga odozgo; priča sam sa sobom.“
„Možda govori nama“, rekao sam.
„Ne“, rekao je Rupert. „Onda bi vikao. Još nikada nisam čuo da priča
sam sa sobom; bojim se da mu je večeras jako loše; to je poznati znak da
mozak propada."
„Da“, rekao sam tužno i slušao. Basilov glas se svakako čuo iznad nas,
ali to nikako nije bio bogati povik kojim nas je zvao prije koji tren. Govorio
je tiho i svako malo se smijao, tamo gore među lišćem i zvijezdama.
Nakon tišine koja je bila protkana žamorom, Rupert Grant je iznenada
rekao, „Moj Bože!“ iznenađenim glasom.
„Što je bilo, jesi li se ozlijedio?“ uplašeno sam viknuo.
„Ne. Slušaj Basila,“ rekao je ovaj drugi čudnim glasom. „Ne priča sam sa
sobom.“
„Onda priča s nama“, rekao sam.
„Ne“, rekao je Rupert jednostavno, „priča s nekim drugim.“
Velike grane brijesta pune lišća su se njihale oko nas na nenadanom
naletu vjetra, ali kada se smirio i dalje sam mogao čuti razgovor iznad sebe.
Razabrao sam dva glasa.
Iznenada se s visine čuo Basilov povik:
„Dođite gore, momci. Ovdje je poručnik Keith.“
I sekundu poslije čuli smo napola američki naglasak koji smo toliko puta
ranije čuli. Pozvao je:
„Drago mije što vas vidim, gospodo; molim vas, uđite.“
Iz rupe u ogromnoj stvari nalik jajetu koja je visila s grana kao osinje
gnijezdo, virilo je blijedo lice i brk poručnika, zubi su mu se sjajili onim
njemu svojstvenim južnjačkim načinom.
Ni sam ne znam kako, nijemi i zatečeni, podigli smo se kroz otvor i ušli u
svjetlom lampe i jastučićima ispunjenu malu sobu, s kružnim zidom
prekrivenim knjigama, kružnim stolom i sjedalima oko njega. Za stolom je
sjedilo troje ljudi. Jedan je bio Basil, koji je onog trena kad se popeo usvojio
osjećaj kao da je gore od djetinjstva; polako je pušio cigaru. Druga osoba je
bila poručnik Drummond Keith, koji je također izgledao sretno, ali
grozničavo i sumnjičavo u usporedbi s njegovim trećim gostom. Treći je bio
mali ćelavi agent s divljim brkovima koji je sebe zvao Montmorency. Koplja,
zeleni kišobran i konjički mač su paralelno visili na zidu. Zapečaćena
staklenka čudnog vina je bila na kaminu, ogromna puška u kutu.
Na sredini stola velika boca šampanjca. Čaše su već bile pripremljene za
nas.
Noćni vjetar je hukao ispod nas, poput oceana u podnožju svjetionika.
Soba se lagano gibala, poput kabine na mirnom moru.
Čaše su na bile napunjene i sjeli smo tamo ošamućeni i nijemi. Basil je
progovorio.
„Još izgledaš malo sumnjičavo Ruperte. Nije valjda da i dalje postoji
sumnja u hladnu iskrenost našeg ozlijeđenog domaćina."
„Nije mi jasno", rekao je Rupert još uvijek trepćući nakon dolaska iz
tame na svjetlo. „Poručnik Keith je rekao da je njegova adresa..."
„Stvarno je prilično točna, gospodine", rekao je Keith otvorenog osmjeha.
„Policajac me je pitao gdje živim. I ja sam mu iskreno odgovorio da živim na
brijestovima u Buxton Commonu blizu Perleyja. Što je i istina. Ovaj
gospodin, Montmorency, kojeg mislim da ste već upoznali, je agent za kuće
ovakve vrste. Ima posebnu liniju drvenih kuća. Za sada se o tome ne priča
previše, jer ljudi koji žele ovakve kuće neće da one postanu previše
uobičajene. Ali ovo je baš onakva stvar na koju naleti čovjek poput mene
koji se zavukao u svaki čudni kutak Londona."
 „Vi ste stvarno agent za drvene vile?" pitao je Rupert žustro, dok mu se
vraćalo spokojstvo poradi romantične stvarnosti.
Gospodin Montmorency je zbunjeno iz džepa izvukao zmiju i pustio ju da
gmiže po stolu.
„P-Pa, da, gospodine", rekao je. „Činjenica je da ... hmm ... da je moja
obitelj htjela da se uključim u posao s nekretninama. Ali meni nikada nije
bilo bitno ništa drugo osim prirodne povijesti i botanike i sličnih stvari. Moji
siroti roditelji su mrtvi nekoliko godina - i naravno da sam htio poštivati
njihove želje. I pomislio sam da su drvene vile kompromis između botaničara
i agenta nekretninama."
Rupert si nije mogao pomoći pa s počeo smijati. „Imate li mnogo
klijenata?" pitao je.
„Ne puno", odgovorio je gospodin Montmorency i pogledao u Keitha koji
je (uvjeren sam), njegov jedini klijent. „Ali su odabrani."
„Dragi moji prijatelji“, rekao je Basil otpuhujući dim cigare, „uvijek
imajte na umu dvije činjenice. Prvo, kada dovodite u pitanje nečiji razum,
najvjerojatnije rješenje je ono najrazumnije; kada se raspitujete o nekome tko
je, poput našeg domaćina, lud, najluđa stvar je ona koja je najvjerojatnija.
Druga stvar koju trebate zapamtiti je da jednostavna, doslovna činjenica
uvijek zvuči fantastično. Da je Keith uzeo ciglu iz kuće u Claphamu i na njoj
napisao ‘Brijestovi’, ne biste mislili da je to nešto čudno. Zato što je to
velika, zaglušujuća laž u koju biste povjerovali.“
„Pijte svoje vino gospodo“, rekao je Keith, „inače će ga ovaj prokleti
vjetar pokvariti.“
Pili smo, i dok smo to radili, iako se viseća kuća samo malo njihala,
zahvaljujući lukavom mehanizmu, znali smo da se velika krošnja brijesta
ljuljala na nebu poput slomljenog čička.
 5. poglavlje

Zamjetno ponašanje
profesora Chadda
B asil Grant je osim mene imao još samo nekolicinu prijatelja; ali ipak je
bio suprotno od nedruštvenog čovjeka. Razgovarao bi s bilo kime bilo
gdje, i to ne samo pričao već razgovarao s entuzijazmom i zabrinutošću za
probleme svog sugovornika. Prolazio je kroz život kao da je uvijek na katu
autobusa ili kao da čeka vlak. Većina tih slučajnih poznanstava je, naravno,
nestala u tami. Nekolicina njih tu i tamo su se navukli na njega, da tako
kažem, i postali doživotni prijatelji, ali bio je to čudan izbor, kao da ih je sve
donijela sreća, nasumce uzeti uzorci, stvari ispale iz vlaka poklona ili pokloni
nađeni u piti od mekinja. Jedan bi bio, recimo, veterinar koji izgleda kao
džokej; drugi, mladi satnik u konjici, naizgled isti kao i drugi satnici; sljedeći,
mali stomatolog iz Fulhama, i posve razumom identičan svakom drugom
stomatologu iz Fulhama. Bojnik Brown, malen, suh i dotjeran je bio jedan od
njih; njega je Basil upoznao u garderobi hotela raspravljajući o pravom
šeširu, rasprava koja je svela malog bojnika na skoro mušku histeriju,
mješavinu sebičnosti starog neženje i obzirnosti stare cure. Podijelili su taksi
kući i nakon toga večerali zajedno dva puta tjedno dok nije umro. I ja sam
bio jedan od njih. Upoznao sam Basila dok je još bio sudac, na balkonu
Nacionalnog knjižničnog kluba i razmijenili smo par riječi o vremenu. Zatim
smo sat vremena razgovarali o politici i Bogu; jer muškarci uvijek
razgovaraju o najbitinijm stvarima s potpunim strancima. To je zato jer u
potpunom strancu doživljavamo stvarnog čovjeka; božji lik nije prikriven
sličnošću s ujakom ili sumnjom u mudrost brka.
 Jedan on najzanimljivijih članova Basilove šarene grupice je bio profesor
Chadd. Bio je poznat u etnološkom svijetu (što je vrlo zanimljiv svijet; ali
jako drugačiji od ovoga) kao drugi najveći, ako ne i najveći stručnjak za
odnose divljaka prema jezicima. Bio je poznat na području ulice Hart,
Bloomsbury, kao bradati čovjek ćelave glave s naočalama i strpljivim licem,
s licem neobjašnjivog nekonformista koji je zaboravio kako biti ljut. Boravio
je na relaciji između Britanskog muzeja i izbora besprijekornih trgovina
čajem, s naramkom knjiga i lošim ali ispravnim kišobranom. Nikada nije
viđen bez knjiga i kišobrana i pričalo se da s njima ide i u krevet u svojoj
ciglenoj vili u susjedstvu Shepard’s Bush. Tamo je živio s tri sestre, prilično
dobre dame ali sumornog ponašanja. Život je bio sretan, kao što je bio život
svih metodičnih studenata, ali ga nitko ne bi nazvao stimulirajućim. Njegovi
sati stimulacije događali bi se kada bi njegov prijatelj, Basil Grant, došao u
njegovu kuću, kasno noću na tornado razgovora.
Basil se, iako se približavao šezdesetoj, povremeno ponašao poput
bučnog djeteta i iz nekog razloga, to ga je posebice hvatalo kada se nalazio u
kući studioznog i gotovo mutnog prijatelja. Živo se sjećam (jer sam poznavao
obojicu i često večerao s njima) dobrog Grantovog raspoloženja jedne večeri
kada je čudna mirnoća okupirala profesora. Profesor Chadd je bio, kao i
mnogi njegova statusa i vrste (njegov status je bio akademska srednja klasa),
radikal svečane i staromodne vrste. I sam Grant je bio radikal koji većinu
svog vremena provodi zlostavljajući radikalnu stranku. Chadd je upravo dao
svoj doprinos člankom u jednom časopisu koji se zvao „Interesi Zulua na
granici Novog Makanga“, u kojem je precizni znanstveni izvještaj njegovog
istraživanja običaja plemena T’Chaka dočekan velikim protestom protiv
određenih smetnji tim običajima koje uzrokuju Britanci i Nijemci. Sjedio je -
s časopisom ispred sebe.
Svjetlost lampe mu je obasjavala naočale, boru na čelu, ne od ljutnje već
od zamišljenosti dok je Basil Grant hodao gore dolje po sobi koja je vibrirala
od njegova glasa, veselog duha i teškog koraka.
„Nemam prigovora na tvoje mišljenje, dragi moj Chadde“, rekao je, „već
na tebe. Imaš svako pravo slaviti Zulue, ali zbog svega toga ne simpatiziraš
ih. Nema sumnje da znaš kako oni spremaju rajčice i koju molitvu izgovore
prije nego ispušu nos; ali unatoč svemu tome, ne razumiješ ih kao što ih ja
razumijem, ja koji ne razlikujem koplje od aligatora. Ti si učeniji Chadde, ali
ja sam više Zulu. Zašto uvijek vesele stare barbare ovog svijeta slave ljudi
koji su im potpuna suprotnost? Zašto je to tako? Ti su mudar, dobroćudan,
dobro informiran, ali Chadde, ti nisi divlji. Nemoj dalje živjeti u toj ružičastoj
iluziji. Pogledaj u ogledalo. Pitaj svoje sestre. Konzultiraj se s knjižničarom
Britanskog muzeja. Pogledaj ovaj kišobran." Podigao je tužni ali
respektabilan komad. „Pogledaj ga. Koliko ja znam, deset godina nosiš taj
predmet pod rukom, uopće ne sumnjam da si ga nosio i kada si imao samo
osam mjeseci, i nikada ti nije palo na pamet da povičeš i baciš ga poput
koplja, ovako.
Bacio je kišobran pokraj profesorove ćelave glave tako daje srušio hrpu
knjiga i zaljuljao vazu.
Profesor Chadd se nije ni pomaknuo, lampa mu je i dalje osvjetljavala
lice i boru na čelu.
„Tvoji mentalni procesi", rekao je, „uvijek idu malo prebrzo. I
nemetodično su izneseni. Nema nikakve proturječnosti" - nema riječi kojima
bi mogao opisati koliko mu je vremena trebali da to izgovori - „između
poštivanja prava aboridžina da se pridržavaju svog stupnja u evolucijskom
procesu sve dok to smatraju kongenijalnim i potrebnim. Tvrdim da ne postoji
proturječnost između ovog ustupka koji sam ti upravo opisao i stava da je
evolucijski stupanj o kojem razgovaramo, ipak, u mjeri u kojoj možemo
procijeniti vrijednosti u raznolikosti kozmičkih procesa, moguće definirati
kao inferioran evolucijski stupanj."
Dok je govorio, micale su mu se samo usne, a naočale su mu svijetlile
kao dva blijeda mjeseca.
Grant se tresao od smijeha dok ga je gledao.
„Istina“, rekao je, “nema proturječnosti, sine crvenog koplja. Ali postoji
velika nekompatibilnost naravi. Daleko sam od toga da budem siguran da su
Zulu na inferiornom evolucijskom stupnju, štogod da to značilo. Ne mislim
da ima ičega glupog ili neukog u zavijanju na mjesec ili u strahu od vragova
noću. Meni se to čini potpuno filozofskim. Zašto bi se čovjeka smatralo
idiotom jer osjeća misteriju u opasnosti samog postojanja? Pretpostavi, dragi
moj Chadde, pretpostavi da smo mi ti idioti koji se ne boje vraga u mraku?“
Profesor Chadd je otvorio stranicu časopisa nožem za papir napravljenim
od kosti manirima bibliofila.
„To uopće nije upitno“, rekao je, „to je održiva hipoteza. Pozivam se na
hipotezu koju znam da ti podržavaš, da naša civilizacija nije niti može biti
napredna pred, i uistinu (ako te dobro razumijem) je ili može biti nazadovanje
od stanja koja su identična ili analogna stanju Zulua. Nadalje, sklon sam
složiti se daje takav prijedlog prirode, bar donekle, primarnog prijedloga i ne
može se adekvatno poreći, isto kao što se, po mom mišljenju, primami
prijedlog pesimizma, ili primami prijedlog nepostojanja materije, ne može
poreći. Ali se ne slažem da si pod dojmom da si demonstrirao ništa više o
ovom prijedlogu nego što je održivo, što je, na posljetku, malo više od izjave
koja nije sama sebi kontradiktorna."
Basil je bacio knjigu u njegovu glavu i zapalio cigaru.
„Ne razumiješ", rekao je, „ali, s druge strane, kao kompenzaciju, nemaš
ništa protiv pušenja. Zašto ne protestiraš protiv tog odvratnog barbarskog
obreda nemam pojma? Mogu samo reći da sam ja počeo kada sam postao
Zulu, kada mi je bilo otprilike deset godina. Ono što sam tvrdio je da iako si
ti više znao o njima jer si znanstvenik, ja znam više o njima jer sam divljak.
Na primjer, tvoja teorija o podrijetlu jezika, nešto o tome kako je nastao od
formuliranog tajnog jezika nekog bića, iako si me iznenadio činjenicama koje
to podupiru, nisi me uvjerio jer imam osjećaj da to nije način kako se stvari
događaju. Ako me pitaš zašto tako mislim, moj jedini odgovor je da sam
Zulu; i ako me pitaš (a znam da hoćeš) što je moja definicija Zulua, mogu i na
to odgovoriti. To je onaj tko se sa sedam godina popeo na stablo jabuke u
Sussexu i bojao se duhova na engleskoj cesti.“
„Tvoj tijek misli“, počeo je nepokretni Chadd, ali mu je govor bio
prekinut. Njegova sestra, s muževnošću koja se u takvim obiteljima uvijek
manifestira kod sestara, krutom je rukom otvorila vrata i rekla:
„James, gospodin Bingham iz Britanskog muzeja te opet želi vidjeti."
Filozof je ustao zamućena pogleda, koji je kod takvih ljudi uvijek bio
pokazatelj da filozofiju smatraju poznatom stvari, a svakodnevni život
čudnom i obeshrabrujućom vizijom, i izašao je iz sobe.
„Nadam se da mi ne zamjerate što sam upoznat s time, gospođice
Chadd", rekao je Basil Grant, „ali čuo sam da je Britanski muzej priznao
jednog od ljudi kojem mogu zahvaliti njihovo bogatstvo. Istina je, zar ne, da
će profesor Chadd biti postavljen za čuvara azijskih rukopisa?"
Strogo lice usidjelice pokazalo je puno užitka ali i puno patnje.
„Vjerujem da je istina", rekla je. „Ako je, to neće biti samo velika čast koju
žene, uvjeravam vas itekako osjećaju, već i veliko olakšanje, koje osjećaju
još više; olakšanje od briga za tako mnogo toga. Jamesovo zdravlje nikada
nije bilo dobro, i dok smo bili siromašni kao što jesmo morao se baviti
podučavanjem i novinarstvom, uz njegova dosadna otkrića koja voli više od
muškaraca, žena ili djece. Često sam se bojala da ako se ne dogodi nešto
slično ovome, da ćemo morati biti jako pažljivi prema njegovu mozgu. Ali
uvjerena sam da je to gotovo riješena stvar."
„Oduševljen sam", počeo je Basil zabrinuta lica, „ali takvi pregovori su
jako prevrtljivi da vam stvarno ne mogu savjetovati da se nadate, kako se ne
bi ugušili u gorkom razočarenju. Znam ljude, dobre ljude poput vašeg brata,
koji su bili još bliže od ovoga i na kraju se razočarali. Naravno, ako je
istina..."
„Ako je istina,“ rekla je žena, „to znači da ljudi koji nikada nisu živjeli
mogu pokušati živjeti.“
Dok je još govorila, profesor je ušao u sobu s pogledom koji je još uvijek
bio zamućen.
„Da li je istina?“ pitao je Basil gorućeg pogleda.
„Ni najmanje", odgovorio je Chadd nakon trenutne zatečenosti. „Tvoj je
argument u tri točke pogrešan."
„Na što misliš?" zahtijevao je Grant.
„Pa,“ polako je rekao profesor, „rekavši da možeš posjedovati znanje o
srži života Zulua je različito od..."
„Oh, zbunjeni život Zulua", rekao je Grant i počeo se smijati. „Mislio
sam, jesi dobio mjesto?"
„Misliš na mjesto čuvara azijskih rukopisa", rekao je otvarajući oči u
djetinjem čudu. „Oh, da. Dobio sam. Ali pravi prigovor tvom argumentu, koji
mi je priznajem pao na pamet kada sam napustio prostoriju, je da jednostavno
ne pretpostavlja istinu o Zulu plemenu, odvojeno od činjenica, već navodi na
zaključak da je to otkriće apsolutno otežano činjenicama."
„Slomljen sam“, rekao je Basil, sjeo i počeo se smijati dok je profesorova
sestra vjerovatno otišla u svoju sobu, a možda i nije.
Bilo je jako kasno kada smo otišli od Chaddovih, a put od Shepard’s
Busha do Lambetha je jako dug i zamoran. To nam može biti izlika što smo
(jer sam gazio kroz noć s Grantom) sljedeće jutro sišli na doručak u
neizrecivo nepristojno vrijeme, bilo je, naime, blizu podneva. Čak i na taj
zakašnjeli objed došli smo vrlo pospani. Grant je primjerice bio toliko sanjiv
za stolom da je jedva primijetio hrpu pisama pokraj svog tanjura i sumnjam
da bi ijedno od njih otvorio da na vrhu nije stajala stvar koja je uspjela
unatoč modernoj bezbrižnosti biti vrlo hitna i prisilna - telegram. Otvorio ga
je jednako odsutno kao što je i razbio jaje i pio čaj. Kada ga je pročitao nije
se pomaknuo niti je išta rekao, ali zbog nečega, ne znam čega, osjetio sam da
se ta nepokretna figura dozvala i ukočila kao što se nategnu žice na gitari.
Iako ništa nije rekao i nije se pomaknuo, znao sam da se u trenu razbistrio
kao da je poliven hladnom vodom. Nisam se iznenadio kada je čovjek koji je
bio utonuo u svoju stolicu poskočio i došao do mene u dva koraka.
„Što misliš o ovome?“ rekao je i stavio telegram pred mene.
Pisalo je: „Molim vas dođite odmah. Jamesovo mentalno stanje ozbiljno.
Chadd.“
„Što žena želi reći?“ pitao sam nakon kratke stanke. „Sestre govore da je
profesor lud otkad se rodio.“
„Griješiš", rekao je Grant staloženo. „Istina je da sve razumne žene misle
da su svi studiozni muškarci ludi. Istina je, što se toga tiče, da sve žene misle
da su svi muškarci ludi. Ali ne stavljaju to u telegrame, kao što ti neće javiti
ni da je trava zelena a Bog milosrdan. Te su stvari očigledne, i vrlo često
privatne. Ako je gospođica Chadd, uz prijetnju da bude smatrana čudakinjom
u poštanskom uredu napisala da joj je brat skrenuo s uma, možeš biti prilično
siguran da je to učinila jer se radi o pitanju života i smrti i nije mogla smisliti
drugog načina da dođemo tamo što je brže moguće.“
„To će nas svakako pokrenuti“, rekao sam.
„Oh, da“, odgovorio je, „stajalište taksija je u blizini.“
Basil gotovo da nije ništa rekao dok smo se vozili preko mosta
Westminster, preko trga Trafalgar i Piccadillya pa niz ulicu Uxbridge.
Progovorio je tek kada je otvarao dvorišna vrata.
„Mislim da ćeš mi vjerovati na riječ, prijatelju“, rekao je, „ovo je jedan
od najčudnijih i kompliciranijih događaja koji se dogodio u Londonu ili čak
bilo kojoj visokoj civilizaciji.“
„Priznajem uz najdublje suosjećanje i poštovanje da ne vidim to“, rekao
sam. „Zar je toliko čudno ili komplicirano da sanjivi stari invalid poludi od
šoka i velike sreće? Je li toliko čudno da čovjek s glavom poput repe i
dušom poput paukove mreže ne uspije naći snagu da se nosi s promjenom u
životu? Je li, ukratko, tako jako čudno što je James Chadd izgubio pamet od
uzbuđenja?“
„To uopće ne bi bilo čudno“, odgovorio je Basil mimo. „Ni najmanje ne
bi bilo čudno“, ponovio je, „da je profesor poludio. To nije čudna okolnost o
kojoj govorim."
„Molim", pitao sam udarajući nogom o pod, „što je onda čudna
okolnost?"
„Čudna stvar je", rekao je Basil stišćući zvono na vratima, „što nije
poludio od uzbuđenja."
Visoka figura najstarije gospođice Chadd je stajala na vratima kada su se
otvorila. Druge dvije gospođice Chadd su blokirale uski prolaz i malu sobu
za primanje. Osjećalo se da nešto skrivaju od pogleda. Izgledale su kao tri
žene odjevene u crno u nekoj čudnoj Maeterlinkovoj drami, koje skrivaju
katastrofu od publike u maniri grčkog zbora.
„Hoćete li sjesti?" rekla je jedna od njih pomalo bolnog i krutog glasa.
„Mislim da je najbolje da vam prvo kažemo što se dogodilo."
Tada je, turobna lica koje je beznačajno gledalo kroz prozor nastavila
ravnomjernim i mehaničkim glasom:
„Najbolje je da navedem sve što se dogodilo kako se dogodilo. Jutros
sam čistila ostatke nakon doručka, obje sestre su se nešto loše osjećale i nisu
sišle dolje. Moj je brat upravo izašao iz sobe, vjerujem, kako bi si uzeo
knjigu. Vratio se, međutim bez nje i neko vrijeme je stajao i gledao u praznu
rešetku. Pitala sam: ‘Tražiš li nešto što ti mogu donijeti?’ Nije odgovorio, ali
to se stalno događa i vrlo je često odsutan. Ponovila sam pitanje i dalje nisam
dobila odgovor. Ponekad bude toliko udubljen u svoja razmišljanja da ga
samo dodir po ramenu može osvijestiti o nečijoj prisutnosti, tako da sam
okružila oko stola prema njemu. Stvarno ne znam kako da opišem osjećaj
koji sam tada imala. Čini se jednostavno bedasto, ali u tom trenutku se činilo
kao nešto ogromno i uznemirujuće. Radilo se o tome da je James stajao na
jednoj nozi.“
Grant se blago nasmijao i nekako brižno protrljao ruke.
„Stajao je na jednoj nozi?“ ponovio sam.
„Da“, rekao je mrtvi glas žene bez ikakve promjene koja bi dala naslutiti
da je zbog svoje izjave osjećala nešto fantastično. „Stajao je na lijevoj nozi, a
desna je bila podignuta pod oštrim kutom prstiju usmjerenih prema dolje.
Pitala sam boli li ga noga. Njegov jedini odgovor je bio da ispruži nogu pod
određenim kutom u odnosu na drugu, kao da je drugom pokazivao prema
zidu. I dalje je prilično ozbiljno gledao prema kaminu.
‘Jamese, što je?’ povikala sam jer sam uistinu bila uplašena. James je tri
puta udario po zraku desnom nogom, zatim je zabacio drugu i s njom isto
tako udario tri puta i okrenuo se poput čigre na drugu stranu. ‘Jesi li
poludio?’ povikala sam. ‘Zašto mi ne odgovaraš?’ Mirno je stao pred mene, i
gledao me kako me uvijek gleda, podignutih obrva i velikih očiju. Kada sam
govorila sekundu ili dvije se nije pomakao, a onda je njegov jedini odgovor
bio da podigne lijevu nogu s poda i polako s njom pravi krugove u zraku.
Odjurila sam do vrata i pozvala Christinu. Neću se previše zadržavati na
groznim satima koji su uslijedili. Sve tri smo pričale s njim, tražile ga da nam
se obrati molbama koje bi i mrtve probudile, ali on je samo skakutao, plesao
i udarao u svečanoj tišini.
Izgledalo je kao da njegove noge pripadaju nekom drugom ili ih je obuzeo
vrag. Od tog trenutka nam se nije obratio.“
„Gdje je sada?“ pitao sam nervozno se podižući. „Ne bi ga trebali ostaviti
samog.“
„Dr. Colman je s njim“, rekla je gospođica Chadd mimo. „U vrtu su.
Doktor Colman je mislio da će mu zrak dobro doći. A i teško da može otići
na ulicu.“
Basil i ja smo brzo došli do prozora koji je gledao na vrt. Bio je to mali
vrt u predgrađu; cvjetne gredice su bile malo preuredne poput uzorka na
šarenom tepihu; ali ovog sunčanog ljetnog dana čak su i one imale neku
prirodnu bujnost, skoro pa bih rekao, nešto tropsko. Usred svijetlog i zelenog
ali bolno kružnog travnjaka stajale su dvije figure. Jedan je bio mali čovjek
oštra izgleda s crnim brkovima i jako ispoliranim šeširom (pretpostavljam dr.
Colman), koji je govorio vrlo tiho i jasno ali pomalo nervozno. Drugi je bio
naš stari prijatelj, slušao je svojim uzdržanim izrazom i očima poput sovinih,
sunce mu je obasjavalo naočale kao što je večer prije to činila lampa kada ga
je bučni Basil zaskočio sa svojim mišljenjem o njegovom članku. U svemu
osim jednoj stvari lik jutros je bio identičan liku sinoć. Ta jedna stvar je da
su, dok je lice pažljivo slušalo, noge plesale kao da pripadaju marioneti.
Uredno cvijeće i sunčev sjaj u vrtu su davali neopisivu jasnoću i
nevjerojatnost tom čudu - glava pustinjaka, a tijelo harlekina. Čuda bi se
uvijek trebala događati usred dana. Noć ih čini vjerodostojnima i samim time
običnima.
U tom trenutku druga je sestra došla u sobu i pomalo oprezno približila
se prozoru.
„Znaš, Adelaide“, rekla je, „da gospodin Bingham iz muzeja dolazi u tri
sata.“
„Znam“, rekla je Adelaide Chadd ogorčeno. „Pretpostavljam da ćemo mu
morati reći za ovo. Znala sam da sreća neće k nama tako lako.“
Grant se iznenada okrenuo. „Kako to mislite?“ pitao je. „Što morate reći
gospodinu Binghamu?“
 „Znate što mu moram reći“, rekla je profesorova sestra. „Ne znam da
moramo tome dati ime. Mislite da će čuvaru azijskih rukopisa dozvoliti da se
tako ponaša?“ I pokazala je u lik u vrtu sjajnog lica i nemirnih nogu.
Basil Grant je brzim pokretom izvadio svoj sat. „Kada ste rekli da dolazi
čovjek iz Britanskog muzeja?” pitao je.
„U tri sata”, odgovorila je gospođica Chadd kratko.
„Dakle imam sat vremena”, rekao je Grant i bez riječi iskočio kroz
prozor. Nije otišao ravno do liječnika i luđaka već je lagano kružio po vrtu i
približavao im se oprezno ali naizgled bezbrižno. Stajao je na par koraka od
njih, pravio se da broji sitan novac iz džepa, ali, koliko sam mogao vidjeti,
promatrao ih je ispod oboda svog šešira.
Iznenada je došao do profesora Chadda i rekao poznatim glasnim glasom:
„I, stari moj, misliš li još uvijek da su Zului inferiorniji od nas?”
Liječnik ga je gledao s negodovanjem i činilo se da želi nešto reći.
Profesor je prijateljski okrenuo svoju ćelavu glavu prema Grantu, ali nije
odgovorio već je dokono zamahivao lijevom nogom.
„Jesi li okrenuo dr. Colmana na svoje stavove?" nastavio je Basil i dalje
istim glasnim i lucidnim tonom.
Chadd je samo promijenio nogu i malo udario drugom i dalje
dobronamjernog i upitnog izraza lica. Liječnik se prilično oštro ubacio.
„Hoćemo li ući unutra, profesore?" rekao je. „Pokazali ste mi vrt. Divan vrt.
Najljepši vrt. Idemo sada unutra", pokušao je povući etnologa za lakat i
istovremeno je šapnuo Grantu: „Moram vas zamoliti da ga ne umarate
pitanjima. Vrlo rizično. Mora se smiriti."
Basil je odgovorio istim tonom.
„Naravno da se vaše upute moraju slijediti, doktore. Potruditi ću se da
učinim tako, ali se nadam da neće biti protuiječno vašim uputama ako me
ostavite samog s mojim prijateljem u vrtu na sat vremena. Želim ga
promatrati. Uvjeravam vas, dr. Colman, da ću mu vrlo malo govoriti a i to
malo će biti smirujuće poput sirupa.“
Liječnik je pažljivo obrisao naočale.
„To je prilično opasno za njega“, rekao je, „da bude dugo na jakom suncu
bez šešira, s njegovom ćelavom glavom."
„To lako riješimo", rekao je Basil staloženo i skinuo svoj veliki šešir i
položio ga na jajoliku profesorovu lubanju. Ovaj se nije pomaknuo ali je
zaplesao očima po horizontu.
Liječnik je vratio naočale na oči, neko vrijeme je strogo promatrao
obojicu glave nagnute na stranu poput ptice i zatim rekao: „U redu", i odšetao
u kuću iz koje su sve tri gospođice Chadd s prozora gledale u vrt. Gladnim
su očima gledale u vrt cijeli sat bez pokreta i vidjele su prizor koji je čudniji
od samog ludila.
Basil Grant je postavio par pitanja luđaku bez da je dobio bilo kakvu
reakciju od njega osim skoka, a kada je to učinio izvadio je crveni notes iz
jednog džepa i pisalo iz drugog.
Počeo je brzo praviti bilješke. Kada bi luđak odskakutao od njega
odšetao bi nekoliko metara za njim, stao i opet nešto zapisao. Tako su se
pratili u krug, jedan je pravio bilješke i izgledao kao čovjek koji pokušava
riješiti problem, a drugi se igrao i skakutao poput djeteta.
Nakon tri četvrtine sata ove imbecilne scene, Grant je spremio pisalo u
džep, ali je notes ostavio otvoren u ruci i hodajući oko profesora zaustavio se
ravno pred njim.
Tada se dogodilo nešto što čak ni oni koji su vidjeli događaje tog jutra
nisu mogli predvidjeti ni zamisliti. Profesor je, kada je vidio da je Basil pred
njim, gledao prazno i dobroćudno nekoliko sekundi i tada je podigao lijevu
nogu i držao ju u položaju koji je opisala njegova sestra na samom početku
cijele ove situacije. I tog trena kada je podigao nogu, Basil Grant je podigao
svoju nogu i držao ju ukrućenu pred njim, susprostavljajući Chaddu potplat
svoje čizme. Profesor je spustio svoju podignutu nogu i prebacujući težinu na
nju udario drugu straga, kao čovjek koji pliva. Basil je prekrižio noge kao
Andrijin križ i onda ih razdvojio poskočivši u zrak. I prije nego li je itko od
gledatelja mogao išta reći ili se zabaviti prikazom na travnjaku, obojica su
plesala jig ili hornpipe jedan nasuprot drugom; i sunce je sjalo na dva luđaka
umjesto na jednog.
Toliko su bili pogođeni gluhoćom i sljepoćom monomanije da nisu
primijetili najstariju gospođicu Chadd kada je grozničavo sišla u vrt s
gestama preklinjanja, i gospodinom koji je išao iza nje.
Profesor Chadd je bio u divljoj pozi pas-de-qu-atre, a Basil Grant se
upravio htio okrenuti kada ih je u njihovoj gluposti zaustavio čelični glas
Adelaide Chadd koja je rekla: „Gospodin Bingham iz Britanskog muzeja. “
„Gospodin Bingham je bio vitak, dobro odjeven gospodin šiljaste i
pomalo ženstvene sive brade, besprijekornih rukavica, i formalnog ali
pristojnog ponašanja. Bio je preciviliziran dok je profesor Chadd bio
cjepidlaka. Njegova formalnost i ugodnost su bile za pohvalu s obzirom na
okolnosti. Imao je veliko iskustvo s knjigama i dovoljno iskustva malo
diletantskih modernih salona. Ali niti jedna od tih grana znanja mu nije
pomogla da se prilagodi na prizor u kojem su se dva sjedokosa gospodina iz
srednje klase u modernim odijelima bacali poput akrobata kao zamjenu za
drijemež poslije obroka.
 Profesor je nastavio sa svojim ludorijama savršeno smireno, ali je Grant
naglo stao. Na sceni se opet pojavio liječnik i njegove sjajne crne oči, ispod
sjajnog crnog šešira su nemirno skakale s jednog na drugog.
„Dr. Colman“, rekao je Basil okrećući se prema njemu, „hoćete li na
kratko zabaviti profesora Chadda? Siguran sam da vas treba. Gospodine
Bingham, mogli li dobiti vašeg društva na nekoliko trenutaka privatnog
razgovora? Moje ime je Grant.“
Gospodin Bingham iz Britanskog muzeja se naklonio na način koji je bio
pun poštovanja ali malo zbunjen.
„Gospođica Chadd će mi oprostiti", lagano je nastavio Basil, „ako se
znam snaći po kući." Poveo je zatečenog knjižničara brzo kroz stražnja vrata
u salon.
„Gospodine Bingham“, rekao je Basil stavljajući stolicu pred njega,
„pretpostavljam da vam je gospođica Chadd rekla za ovaj uznemirujući
događaj."
„Gospodine Grant“, rekao je Bingham, gledajući na stol suosjećajno i
nervozno. „Pogođen sam više nego li vam mogu opisati ovom nevoljom.
Teško je shvatiti da se stvar dogodila baš kada smo odlučili vašem
eminentnom prijatelju dati položaj koji nije ravan njegovim zaslugama. Tako
kako je, naravno - stvarno, ne znam što reći. Profesor Chadd može, naravno -
zadržati, i iskreno se nadam da hoće, svoj nevjerojatno važan intelekt. Ali
bojim se - uistinu se bojim - da ne možemo imati kuratora azijskih rukopisa
koji - hm - pleše okolo."
„Imam prijedlog za vas", rekao je Basil i naglo sjeo u svoju stolicu
privlačeći ju stolu.
„Oduševljen sam, naravno", odgovorio je gospodin iz Britanskog muzeja
kašljući i privlačeći svoju stolicu.
Sat na kaminu je otkucao taman toliko koliko je Basilu bilo potrebno da
pročisti grlo i sabere misli, zatim je rekao:
„Moj prijedlog je sljedeći. Ne znam možete li ga po strogoj definiciji
riječi nazvati kompromisom, ali ima nešto od toga. Moj prijedlog je da vlada
(koja djeluje, pretpostavljam, preko muzeja) treba platiti profesoru Chaddu
800 funti godišnje dok ne prestane plesati.“
„Osam stotina funti godišnje!“ rekao je gospodin Bingham i po prvi puta
podigao svoje blage plave oči. „Mislim da vas nisam razumio. Jesam li vas
razumio kada ste rekli da bi profesor Chadd trebao biti zaposlen, u svom
sadašnjem stanju, u odjelu azijskih rukopisa za plaću od osam stotina
godišnje?“
Grant je odlučno odmahnuo glavom.
„Ne“, rekao je čvrsto. „Chadd je moj prijatelj i za njega bih rekao sve.
Ali ne kažem, ne mogu reći da bi on trebao preuzeti azijske rukopise. Ne
mogu ići tako daleko. Kažem samo da bi mu dok ne prestane plesati plaćali
800 funti godišnje. Siguran sam da imate nekakav fond za doprinos
istraživanjima.“
„Stvarno ne znam“, treptao je očima, „o čemu vi pričate. Tražite li od nas
da ovom očitom luđaku dajemo skoro tisuću funti godišnje na život?“
„Ni u kom slučaju", povikao je Basil, oduševljeno i trijumfalno. „Nikada
nisam rekao za život. Uopće ne.“
„Za što onda?" pitao je krotki Bingham, suzdržavajući se da si ne počupa
kosu. „Koliko dugo bi trebala trajati ta subvencija? Nije valjda dok ne umre?
Do sudnjeg dana?"
„Ne“, rekao je Basil, „kao što sam rekao. Dok ne prestane plesati."
Zadovoljno se naslonio i stavio ruke u džepove.
Bingham je svoj pogled učvrstio na Basilu Grantu.
„Dajte, gospodine Grant", rekao je. „Razumijem li ja dobro vaš prijedlog
da vlada plaća profesoru Chaddu izuzetno visoku plaću na temelju toga što je
(oprostite na izrazu) poludio? Da bi trebao biti plaćen više od četiri dobra
službenika samo zato što zamahuje čizmama po dvorištu?"
„Točno", rekao je Grant smireno.
„I da ta apsurdna isplata treba trajati dok on ne prestane plesati i prestati
kada stane i plesanje?"
„Jednom mora stati", rekao je Grant, „naravno."
Bingham je ustao i pokupio svoj savršeni štap i rukavice.
„Mislim da se više nema što reći, gospodine Grant", hladno je rekao. „To
što mi pokušavate objasniti može biti šala - malo bezosjećajna. Može biti vaš
iskren pogled, u kojem se slučaju ispričavam za prethodni pridjev. Ali, u
svakom slučaju, čini se posve nevažno s obzirom na moje dužnosti. Mentalna
morbidnost, mentalni pad profesora Chadda je vrlo bolna stvar, toliko bolna
da mi je teško govoriti o tome. Ali je jasno da postoji granica za sve. I da
arkanđeo Gabrijel poludi prekinuo bi sve veze, žao mi je što to moram reći, s
knjižnicom Britanskog muzeja."
“Krenuo je prema vratima, ali Grantova ruka je dramatično poletjela i
zaustavila ga.
„Stanite!“ rekao je Basil. „Stanite dok još ima - vremena. Želite li
sudjelovati u velikom djelu, gospodine Bingham? Želite li pomoći u slavi
Europe - slavi znanosti? Želite li nositi glavu visoko kada bude bijela ili
ćelava jer je dio vas sudjelovao u velikom otkriću? Želite li...“
Bingham ga je oštro presjekao:
„I što ako to želim, gospodine Grant...“
“„Onda,“ rekao je Basil lagano“, vaš zadatak je lagan. Dajte Chadu 800
funti godišnje dok ne prestane plesati.“
Snažnim udarcem rukavicama Bingham se nestrpljivo okrenuo prema
vratima ali kada je došao do njih bila su blokirana. Dolazio je dr. Colman.
„Oprostite, gospodo“, rekao je nervozno i povjerljivo, „radi se o tome,
gospodine Grant, ja sam ... hm ... otkrio nešto uznemirujuće vezano za
gospodina Chadda.“
“„I bojao sam se toga“, rekao je. „Piće, pretpostavljam."
„Piće!“ povikao je Colman kao da se radi o blažem problemu." Oh, ne.
Nije piće."
Gospodin Bingham je postao donekle uzrujan, a glas mi je postao ubrzan i
nejasan. „Homicidna manija..." počeo je.
“„Ne, ne", rekao je medicinar nestrpljivo.
“„Misli da je napravljen od stakla," rekao je Bingham grozničavo, „ili
tvrdi da je Bog ili..."
“„Ne“, bio je oštar dr. Colman; „radi se o tome, gospodine Grant, moje je
otkriće sasvim drugog karaktera. Strašna stvar o njemu je..."
„Oh, nastavite, gospodine", povikao je Bingham u agoniji.
“„Strašna stvar o njemu je", ponovio je Colman namjerno, „što on nije
lud."
„Nije lud!"
„Postoje dobro poznati fizički simptomi za ludilo", rekao je doktor
kratko, „on nema nijedan."
„Ali zašto pleše?" očajno je povikao Bingham. . „Zašto nam ne odgovori?
Zašto nije nešto rekao svojoj obitelji?"
„Vrag će znati", rekao je liječnik hladno. „Ja sam plaćen da prosuđujem o
luđacima, ne budalama. Taj čovjek nije lud."
„Što to znači? Zar ga ne možemo natjerati da sluša?" pitao je Bingham.
„Zar nitko ne može komunicirati s njim?"
Grantov glas je odzvonio iznenada i jasno, poput čeličnog zvona:
„Rado ću mu prenijeti", rekao je, „bilo kakvu poruku koju imate za
njega."
Oba su ga čovjeka gledala u nevjerici.
„Prenijeti mu poruku?" povikali su istovremeno. „Kako ćete mu prenijeti
poruku?"
Basil se polako nasmijao.
„Ako želite znati kako ću mu prenijeti poruku", počeo je ali gaje Bingham
prekinuo:
„Naravno, naravno", pomalo panično.
„Pa", rekao je Basil, „ovako." Izbacio je nogu u zrak, spustio ju uz glasno
lupanje čizama i onda je stajao na jednoj nozi.
Lice mu je bilo ozbiljno iako je cijeli dojam kvarila činjenica da je sa
stopalom pravio krugove u zraku.
„Tjerate me na to", rekao je. „Tjerate me da izdam svog prijatelja. I
učiniti ću to. Za njegovo dobro, izdati ću ga."
Osjetljivo Binghamovo lice je poprimilo novi izraz tuge kao kada
očekujete nekakav sramotan kraj. „Bilo što bolno, naravno..." počeo je.
Basil je spustio nogu na tepih tako glasno da su se svi ukočili.
“„Idioti!" povikao je. „Jeste li vidjeli čovjeka? Jeste li pogledali kako
James Chadd ide tužno tamo i nazad iz svoje kuće u vašu knjižnicu, sa
svojim uzaludnim knjigama i kišobranom i nikada niste primijetili da ima oči
fanatika? Jeste li ikada primijetili, iza njegovih naočala i iznad ovratnika lice
čovjeka koji je možda palio heretike, ili umro za kamen mudraca? To je sve
moja krivica, na neki način: Zapalio sam dinamit njegove vjere. Svađao sam
se s njim oko njegove poznate teorije o jeziku - da je jezik kompletan kod
nekih pojedinaca i da ga drugi jednostavno pokupe promatranjem. Isto tako
sam ga zadirkivao da ne razumije grube i praktične stvari. I što je učinio taj
slavni bigot? Odgovorio mi je. Stvorio je svoj jezik (predugo bi trebalo da
vam objašnjavam): izmislio je vlastiti jezik. I zakleo se da dok ga ljudi ne
budu razumjeli, dok ne bude mogao s nama razgovarati tim jezikom, neće
govoriti niti jednim drugim. I neće. Razumio sam, praveći pažljive bilješke; i
uz pomoć neba i drugi će. Ovo neće samo proći. On će završiti eksperiment.
Dobiti će 800 funti godišnje od nekud dok ne prestane plesati. Zaustaviti ga
sada bi bio sramotan rat protiv njegove ideje. Religijski progon.“
Gospodin Bingham mu je srdačno ispružio ruku.
„Hvala vam, gospodine Grant“, rekao je. „Nadam se da ću uspjeti naći
800 funti. Hoćete li poći s mnom do mog taksija?"
„Ne, hvala vam puno gospodine Bingham", rekao je Grant srčano.
„Mislim da ću otići u vrt i porazgovarati s profesorom."
Razgovor između Chadda i Granta je izgledao osobno i prijateljski. Još
uvijek su plesali kada sam otišao.
 6. poglavlje

Ekscentrična
izdvojenost
stare dame
R azgovor Ruperta Granta je imao dva velika elementa interesa - prvo,
duge fantazije o detektivskoj dedukciji u koju je bio udubljen, i, drugo,
njegov stvarni romantični interes za život Londona, Njegov brat Basil je rekao
o njemu: „Rasuđivanje mu je osobito hladno i jasno, i uvijek ga odvede
krivo. Ali njegova poezija dolazi naglo i odvede ga pravo.“ Da li je ovo
istina ili ne, cijelu tu zanimljivost potvrđuje jedna priča koju mislim da
vrijedi ispričati.
Zajedno smo hodali pustim šetalištem u Bromptonu. Ulica je bila
ispunjena onom jarkom plavom svjetlošću sumraka koja ljeti nastupa oko
pola devet i koja na trenutak ne izgleda kao dolazak tame i novog plavog
ilumunatora, već kao da zemlju iznenada osvijetli safirno sunce. Pod plavim
svjetlom lampe su se počele paliti dok smo Rupert i ja prolazili pored njih;
Rupert je uzbuđeno pričao jer mi je pokušao objasniti svoju devet stotina
devedeset i devetu detektivsku teoriju. Šetao bi Londonom, s tom svojom
ludom logikom u glavi, vidio bi urotu u nesreći taksija, i posebnu providnost
u opruzi. Trenutno je njegova sumnja bila usmjerena na nesretnog mljekara
koji je hodao ispred nas. Tako su uznemirujući bili slučajevi koji su nas
kasnije preuzeli da se bojim da sam zaboravio koji su bili glavni okviri
mljekarova zločina. Mislim da je imalo neke veze s time što je nosio samo
jednu staklenku mlijeka s koje je odvmuo poklopac i hodao tako brzo da je
prolijevao mlijeko po pločniku. To je ukazivalo da ne misli da svoj mali teret
što je opet govorilo o činjenici da razmišlja o nečem drugom osim svog
mliječnog posla na kraju šetnje, a to (uzevši u obzir nešto vezano za blatne
čizme) je ukazivalo na nešto sasvim drugo što sam skroz zaboravio. Bojim se
da sam ismijao ovo detaljno otkriće; i bojim se da je Rupert Grant, koji je
najbolji od momaka, i imao dosta osjetljivosti svog umjetničkog
temperamenta, malo zamjerio moje ismijavanje. Htio je povući dim cigare,
mirnoćom koja se povezivala s njegovom profesijom, ali cigara je, mislim,
bila samo nagrižena.
„Drago moj“, rekao je kiselo, „kladim se u pola krune da gdje god taj
mljekar stane, ću naći nešto čudno. “
„Moja sredstva su jednaka preuzetom riziku“, rekao sam uz smijeh.
„Dogovoreno."
Hodali smo oko četvrt sata u tišini tragom misterioznog mljekara. Hodao
je sve brže i brže i morali smo se potruditi da držimo korak s njim; svako
malo ostavio je fleku mlijeka. Iznenada, skoro prije nego što smo mogli
primijetiti, nestao je niz stubište kuće. Uvjeren sam da je Rupert uistinu
mislio da je mljekar vila; na trenutak je bio spreman prihvatiti činjenicu da je
ovaj nestao. Zatim mi je viknuo nešto što moj mozak nije upio, otrčao je za
mističnim mljekarom i sam nestao.
Čekao sam bar pet minuta, naslonjen na rasvjetni stup na usamljenoj
ulici. Tada se mljekar pojavio bez staklenke i požurio dalje niz ulicu. Prošle
su još dvije ili tri minute kada se pojavio i Rupert, lice mu je bilo blijedo ali
nasmijano; česta kontradikcija kod njega koja označava uzbuđenje.
„Prijatelju moj“, rekao je trljajući ruke, „toliko o tvom skepticizmu, toliko
o tvom sitničavom nepoznavanju mogućnosti romantičnog grada. Dva i šest
penija, dječače, je oblik u kojem će se izraziti tvoja dobra narav.“
„Molim?“ rekao sam s nevjericom. „Želiš li reći da si stvarno našao nešto
čudno u vezi s jadnim mljekarom?“
Lice mu se objesilo.
„Oh, mljekar", rekao je i malo se prenemagao jer me je krivo shvatio.
„Ne, nisam baš našao nešto o mljekaru..."
„Što je mljekar rekao i napravio?"
„Pa, da ti kažem iskreno", rekao je Rupert prebacujući se sjedne noge na
drugu, „sam mljekar je, ako govorimo samo o fizičkoj manifestaciji, rekao
‘Mlijeko, gospođice’, i predao staklenku. To ne znači, naravno, da nije dao
nekakav tajni znak ili..."
 Krenuo sam se glasno smijati. „Ti idiote", rekao sam, „zašto ne priznaš da
si pogriješio i gotova priča? Zašto bi on ili bilo tko drugi dao tajni znak?
Rekao si da nije rekao niti napravio ništa vrijedno spomena. Rekao si to, zar
ne?"
Lice mu je postalo ozbiljno.
„E pa kad me pitaš, moram priznati da jesam. Postoji mogućnost da se
mljekar nije izdao. Čak je moguće da sam pogriješio glede njega."
„Idemo onda, i ne zaboravi da mi duguješ pola krune.“
,'E tu se ne slažem s tobom“, rekao je Rupert. „Mljekarov govor je možda
bio nevin. Čak je i sam mljekar nevin. Ali ti ne dugujem pola krune. Koliko
se sjećam, uvjeti oklade su bili da ću gdje god da mljekar stane, naći nešto
čudno.“
„I?“ rekao sam.
„I“, odgovorio je, „našao sam. Pođi sa mnom“, i prije nego što sam mogao
išta reći okrenuo se i još jednom odjurio u plavo svjetlo i u podrum kuće.
Slijedio sam ga prije nego što sam donio odluku o tome.
Kada smo se spustili osjećao sam se krajnje budalasto i doslovno u rupi.
Nije bilo ničega osim zatvorenih vrata, i prozora, stepenica niz koje smo se
spustili, smiješnog zdenca u kojem sam se našao, smiješnog čovjeka koji me
je doveo dolje i koji je stajao ispred mene. Upravo sam se htio okrenuti kada
me je Rupert uhvatio za lakat.
„Poslušaj to“, rekao je držeći moj kaput čvrsto stisnut svojom desnicom
dok je lijevom rukom razmaknuo žaluzine podrumskog prozora. Situacija je
bila tako napeta da sam čak zastao i nagnuo glavu prema naprijed. Iznutra se
čuo žamor ljudskog glasa.
„Jesi pričao s nekim unutra?" iznenada sam pitao okrećući se prema
Rupertu.
„Ne, nisam", odgovorio je s osmjehom, „ali jako bi htio. Čuješ li što se
govori unutra?"
„Naravno da ne čujem", odgovorio sam.
„Onda ti preporučam da slušaš", rekao je Rupert oštro.
U mrtvoj tišini aristokratske ulice uvečer, stao sam na tren i slušao. Iza
drvene pregrade, na kojoj je bila duga pukotina dolazio je zvuk koji je primio
oblik sljedećih riječi: „Kada ću izaći? Kada ću izaći? Hoće li me ikada
pustiti?" ili nešto tome slično.
 „Znaš li što o ovome?" pitao sam naglo se okre-nuvši prema Rupertu.
„Možda misliš da sam ja zločinac", rekao je sarkastično, „a ne detektiv u
nekom smislu. Došao sam ovamo prije dvije do tri minute, nakon što sam ti
rekao da znam gdje se nešto čudno zbiva, i ova žena iza žaluzina (jer se očito
radi o ženi) je zavijala kao luda. Ne, dragi moj prijatelju, osim toga ne znam
ništa o njoj. Ona nije, koliko god to čudno zvučalo, moja razbaštinjena kći, ili
pripadnica mog tajnog harema. Ali kada čujem ljudsko biće kako zapomaže
da ne može izaći van, i kako priča sa sobom kao luđakinja i lupa šakama o
prozore kao što je radila prije par minuta, mislim da je to vrijedno spomena,
samo to.“
„Dragi moj,“ rekao sam, „ispričavam se; ovo nije vrijeme za svađu. Što
ćemo učiniti?
Rupert je u ruci imao dugi nož.
„Prije svega“, rekao je, „provala.“ Gurnuo je oštricu u pukotinu u drvetu i
drvo se odlomilo ostavljajući prazninu i pogled na tamna prozorska okna
unutra. Soba je bila potpuno neosvijetljena tako da se prvih par trenutaka
prozor činio kao mrtva i neprozirna površina. Zatim smo uvidjeli nešto, iako
u prvi tren postupno, zbog čega smo zakoračili nazad i zaustavili dah. Dva
ljudska oka su bila tako blizu da je prozor izgledao kao maska. Blijedo
ljudsko lice je bilo naslonjeno na staklo iznutra i onda su došle riječi:
„Kada ću izaći van?“
„Što je ovo?“ pitao sam.
Rupert nije odgovorio, ali je podigao svoj štap za hodanje i mačem
napravio rupu u staklu, manju i točniju nego što sam mislio da je moguće.
Onog trena kada je to napravio, glas je iskočio kroz rupu i, tako reći,
prodorno zavikao isti zahtjev za slobodom.
„Možete li izaći van, gospođo?" pitao sam približivši se rupi.
„Izaći? Naravno da ne mogu", jaukala je nepoznata žena ogorčeno. „Neće
me pustiti. Rekla sam im da želim da me puste. Rekla sam im da ću nazvati
policiju. Ali nema koristi. Nitko ne zna. Nitko ne dolazi. Mogu me zadržati
koliko god žele samo..."
Lomio sam prozor svojim štapom razjaren ovom tajnom, kada mi je
Rupert uhvatio ruku, držao ju čudno, mirno i ustrajno kao da me htio
zaustaviti, ali nije htio da itko vidi da to radi. Stao sam na tren i okrenuo se
tako da sam bio usmjeren prema nosivom zidu stepenica na prednjim vratima.
Taj me je čin sledio poput Ruperta jer je lik skoro nepomičan poput stupova,
ali nepogrješivo ljudski gurnuo glavu između ovratnika i gledao unutra. Jedna
je lampa s ulice bila iza njegove glave te ju tako sakrila u tami. Kao
posljedica toga, na njegovom se licu nije moglo vidjeti ništa drugo osim da
zuri u nas. Moram priznati da mislim kako je Rupertova mirnoća bila
savršena. Dokono je pozvonio i nastavio pričati s mnom do kraja razgovora
koji nije imao početka. Tamna se figura na vratima nije pomaknula. Skoro
sam pomislio da je stvarno statua. Sljedećeg trenutka sivo područje je bio
zlatno od svjetlosti ulične lampe i vrata podruma se otvorila, a pred nama je
iznenada stajala mala sluškinja.
„Molim vas, oprostite", rekao je Rupert glasom kojim je zvučao ljubazno
i neuko, „ali mislili smo da biste možda mogli učiniti nešto za Waifse i
Strayse. Ne očekujemo..."
„Ne ovdje“, rekla je mala sluškinja i zalupila nam vrata u lice.
„Vrlo tužno, vrlo tužno, ravnodušnost ovih ljudi“, rekao je filantrop teško
kada smo zajedno krenuli uz stepenice. Kada smo to učinili, nestala je i
nepokretna figura na vratima.
„Pa, šta misliš o tome?“ pitao je Rupert, lupajući rukavicama kada smo
se vratili na ulicu.
Nije mi teško priznati da sam bio jako potresen. U takvim uvjetima na
pameti mi je bila samo jedna misao.
„Ne misliš li,“ rekao sam nešto kasnije“, da bi ovo trebali reći tvome
bratu?“
„Oh, ako želiš“, rekao je Rupert. „Prilično je blizu jer sam mu obećao da
ću se naći s njim na stanici Gloucester. Hoćemo li uzeti taksi? Možda bi ga
to moglo zabaviti."
Slučajnost je htjela da stanica Gloucester izgleda napušteno. Nakon malo
traženja, otkrili smo Basila s njegovom velikom glavom i velikim bijelim
šeširom kako blokira šalter za prodaju karata. Prvo sam pomislio da kupuje
kartu za nekud i da mu za to treba jako dugo vremena. U biti, raspravljao je o
religiji s Činovnikom koji je tamo radio i bio je toliko uzbuđen da je skoro
gurnuo glavu kroz otvor. Kada smo ga odvukli prošlo je još nešto vremena
prije nego li je mogao pričati o nečemu drugome osim utjecaju orijentalnog
fatalizma na modemu misao, što je bila jedna od tipičnih službenikovih
zabluda. Napokon smo ga uspjeli navesti da shvati da smo otkrili nešto
zanimljivo. Kada je slušao, slušao je pažljivo; hodao je između nas dvojice
gore-dolje po osvijetljenoj ulici dok smo mu grozničavo pričali o velikoj kući
u južnom Kensingtonu, dvosmislenom mljekaru, dami zatočenoj u podrumu, i
čovjeku koji je s trijema zurio u nas. Napokon je rekao:
„Ako planirate opet otići tamo, morate biti pažljivi. Nije dobro da vas
dvojica idete tamo. Kada biste otišli dva puta pod istom izlikom, izgledalo bi
sumnjivo. Da odete pod novom izlikom, izgledalo bi još gore. Možete biti
sigurni da će gospodin koji vas je temeljito promotrio nositi, da se tako
izrazim, vaše portrete blizu srca. Ako želite saznati događa li se tamo nešto, i
to bez policije, mislim daje bolje da pričekate vani. Ja ću ih posjetiti.“
Njegov spori, misaoni korak nas je napokon doveo do kuće. Stajala je
masivna i ljubičasta nasuprot zadnjem svjetlu sumraka. Izgledala je kao
ogrov dvorac. I činilo se da upravo to i je.
„Misliš li da je sigurno, Basile“, pitao je njegov brat, zastajkujući, malo
blijed ispod svjetla lampe, „ući unutra sam? Naravno da ćemo biti dovoljno
blizu da te čujemo ako povičeš, ali ovi bi ti vragovi mogli nešto učiniti, nešto
iznenadno, nešto čudno. Ne mislim da je sigurno."
„Ne poznajem ništa što je sigurno", rekao je Basil staloženo, „osim,
možda smrti." Krenuo je uza stepenice i pozvonio. Kada su se masivna vrata
otvorila na tren, svjetlost ulične rasvjete probila se u tamu, zatim su se vrata
uz glasan udarac zatvorila s našim prijateljem unutra. Nismo mogli a da se ne
stresemo. Teško otvaranje i zatvaranje je zvučalo kao otvaranje i zatvaranje
usta nekog zlog diva. Ulicom je zapuhao svježi noćni povjetarac i podigli
smo ovratnike na kaputima. Nakon dvadeset minuta tijekom kojih se nismo ni
pomaknuli ni progovorili, bili smo hladni poput ledenica, ali više zbog straha
nego zbog vremena. Odjednom je Rupert naglo krenuo prema kući.
„Ne mogu ovo podnijeti“, počeo je ali dok je govorio skočio je natrag u
sjenu jer se na tami vrata pojavio zlatan usjek i ocrtao se Basilov lik dok je
izlazio van. Gromoglasno se smijao i pričao tako glasno da ste mogli čuti
svaku riječ s druge strane ulice. Još jedan glas, ili možda dva glasa, su se
smijala i razgovarala s njim iz unutrašnjosti kuće.
„Ne, ne, ne“, vikao je Basil mješavinom humora i neprijateljstva. „To je
potpuno krivo. To je najgora hereza od svih. Duša je ta, prijatelju moj, duša
je arbitar kozmičkih sila. Kada vidiš kozmičku silu koja ti se ne sviđa,
prevari ju, dječače moj. Ali sada stvarno moram ići.“
 „Navrati opet“, rekao je glas kroz smijeh iz kuće. „Imamo još
neslomljenih kostiju."
„Puno hvala, hoću - laku noć“, vikao je Grant koji je već došao do ulice.
„ Laku noć“, uzvratio je prijateljski glas prije nego što su se vrata
zatvorila.
„Basile“, rekao je Rupert Grant šapatom, „što ćemo napraviti?"
Stariji nas je brat pažljivo gledao, prvo jednog pa drugog.
„Što ćemo napraviti, Basile?“ nekontrolirano sam ponovio zbog
uzbuđenja.
„Nisam siguran", rekao je Basil sumnjičavo. „Što kažete na to da odemo
negdje na večeru i onda u Court Theatre? Pokušao sam nagovoriti one dečke
ali nisu mogli."
Blijedo smo ga gledali.
„Ići u kazalište?" ponovio je Rupert. „Što dobroga može od toga nastati?"
„Dobroga? Kako to misliš?" odgovorio je Basil. „Da nisi postao
puritanac ili nešto? Pa zabava, naravno."
„Ali blagi Bože! Mislim, što ćemo napraviti?" rekao je Rupert. „Što s
jadnom ženom zaključanom u toj kući? Hoću li otići po policiju?"
Basilovo se lice promijenilo i počeo se smijati.
„Ah, to", rekao je. „Zaboravio sam na to. To je u redu. Vjerovatno neka
greška. Ili neka beznačajna privatna stvar. Ali mi je žao što oni momci ne
mogu s nama. Hoćemo li ići s jednim od ovih zelenih autobusa? Na trgu
Sloane ima dobar restoran."
„Ponekad mislim da izigravaš budalu da nas uplašiš", rekao sam
naživcirano. „Kako možemo ostaviti tu ženu zaključanu? Kako to može biti
beznačajna privatna stvar? Kako zločin, otmica a možda i ubojstvo, može biti
privatna stvar? Kada bi našao leš u čovjekovoj primaćoj sobi, misliš li da bi
bilo nepristojno spomenuti ga kao da se radi o svrbežu ili nečem sličnom?"
Basil se srčano nasmijao.
„To je vrlo uvjerljivo", rekao je. „Da budem iskren, u ovom slučaju znam
da je sve u redu. Ah, dolazi zeleni autobus."
„Kako znaš da je u ovom slučaju sve u redu?“ bio je ustrajan mlađi brat
„Dragi moj, stvar je očita“, odgovorio je Basil, s povratnom kartom u
zubima dok je pretraživao džep prsluka. „Ona dva momka nisu počinila
zločin u svojim životima. Nisu te vrste. Ima li koji od vas dvojice pola
penija? Htio bih uzeti novine prije nego dođe autobus."
„Oh, k vragu i novine!" povikao je Rupert bijesno. „Želiš li mi reći,
Basile Grant, da ćeš ostaviti ljudsko stvorenje u mrklom mraku privatne
tamnice, jer si desetak minuta popričao s tamničarima i stekao si dojam da su
prilično dobri ljudi?"
„Dobri ljudi ponekad počine zločin", rekao je Basil vadeći kartu iz usta.
„Ali ova vrsta dobrih ljudi ne čini takvu vrstu zločina. I, hoćemo li ući u taj
bus?"
Veliko zeleno vozilo je nailazilo prema nama. Basil se odmaknuo od
pločnika, i na tren nismo bili sigurni da li bismo trebali uskočiti unutra i
odvesti se do restorana i kazališta...
„Basile", rekao sa, držeći ga čvrsto za rame, „ja jednostavno neću otići iz
ove ulice i od ove kuće.“
„Ni ja“, rekao je Rupert gledajući u nju i grizući prste.
„Nešto se mračno tamo događa. Ako odem, nikada više neću moći
spavati."
Basil Grant nas je obojicu ozbiljno pogledao.
„Naravno da se tako osjećate", rekao je, „istražiti ćemo to. Ali vidjeti
ćete da je sve u redu. To su samo dva momka s Oxforda. Vrlo draga, također
iako su prilično zaraženi tim presudo-darvinskim pristupom. Etika evolucije i
to."
„Mislim", rekao je Rupert i pozvonio na zvono, „da ćemo te dodatno
prosvijetliti o njihovoj etici."
„A smijem li pitati", dobacio je Basil, „što predlažeš da učinimo?"
„Prije svega, predlažem", odgovorio je Rupert, „da uđemo u kuću; drugo,
proučimo te fine momke s Oxforda; treće, da ih srušimo, zavežemo, začepimo
usta i pretražimo kuću."
Basil je ogorčeno gledao u Ruperta nekoliko minuta, a zatim je prasnuo u
za sebe specifičan napad smijeha.
„Jadni dečki“, rekao je. „Ali skoro da su to i zaslužili s tim svojim ludim
uvjerenjima", tresao se od smijeha, „ima nešto darvinijansko u tome."
„Pretpostavljam da nam planiraš pomoći", pitao je Rupert.
„Oh, da. Sudjelovati ću", odgovorio je Basil, „ako ništa drugo, da
pomognem tim dečkima da ih ne ozlijedite."
Stajao je na začelju male procesije, izgledajući nezainteresirano,
povremeno i mrzovoljno, ali čim su se vrata otvorila prvi je ušao u hodnik
okupan otmjenošću.
„Jako mi je žao što vas ovako uznemiravamo", rekao je. „Sreo sam vani
dva prijatelja koja vas jako žele upoznati. Smijem li ih uvesti unutra?"
„Vrlo rado", rekao je mladi muški glas, i tada sam shvatio da vrata nije
otvorila mala sluškinja već osobno jedan od domaćina. Bio je nizak, ali lijepo
oblikovan mladi gospodin, kovrčave tamne kose i četvrtastog lica. Nosio je
papuče i neku vrstu ogrtača nevjerojatne ljubičaste boje.
„Ovim putem“, rekao je, „pazite na stepenice pokraj stubišta. Ova je kuća
staromodnija i u lošijem stanju nego što bi se reklo gledajući njenu
snobovsku vanjštinu. Ima tu jako puno čudnih kutaka.“
„To vam vjerujem“, rekao je Rupert s čudnim smiješkom na licu.
U tome trenutku smo bili u radnoj sobi ili stražnjem salonu, koji su mladi
stanovnici kuće koristili kao dnevni boravak; prostor pun časopisa i knjiga u
rasponu od Dantea do detektivskih priča. Drugi mladić, koji je stajao leđima
okrenut vatri i pušio, je bio visok i krupan, tamne kose koju je češljao prema
naprijed odjeven u Norfolk sako. Bio je ona vrsta čovjeka čija je svaka
osobina i radnja teška i nespretna, a ipak koji je pravi gospodin.
 „Imate još argumenata?“ rekao je nakon upoznavanja. „Moram priznati,
gospodine Grant, da ste se strogo postavili prema dva eminentna
znanstvenika poput nas. Napola sam odlučio da se odreknem doktorata i
postanem pjesnik."
„Gluposti", rekao je Grant. „Nisam rekao niti jednu riječ protiv uglednih
znanstvenika. Ono na što se žalim je nejasna popularna filozofija koja sama
za sebe tvrdi da je znanstvena, a u biti nije ništa drugo doli nova vrsta
religije, i nerijetko opasna. Kada su ljudi pričali o padu čovjeka znali su da
pričaju o misteriji, o stvari koju nisu razumjeli. Sada kada pričaju o opstanku
najjačih misle da to razumiju, dok u biti nemaju pojma, imaju razrađen krivi
pojam o tome što riječi znače. Darvinovski pokret nije promijenio
čovječanstvo, osim što, umjesto da nefilozofski razmišljamo o filozofiji, sada
neznanstveno pričaju o znanosti."
„Sve je to jako dobro", rekao je veliki mladić koji se zvao Burrows.
„Naravno, na neki način, znanost, poput matematike ili violine, mogu
savršeno razumjeti samo stručnjaci. A ipak, osnove mogu koristiti svi.
Greenwood“, pokazujući na malog čovjeka u ogrtaču," ne razlikuje jednu
notu od druge. Ali ipak nešto zna. Zna dovoljno da skine šešir kada sviraju
‘God save the King’. Ne skine ga greškom kada sviraju ‘Oh, dem Golden
Slippers’. Na isti način znanost...“
U ovom je trenutku gospodin Burrows naglo zastao. Prekinuo ga je
argument neuobičajen u filozofskim kontroverzama i ne baš potpuno
legitiman.
Rupert Grant ga je obuhvatio straga, zabacio ruku preko njegova vrata i
savio diva unazad.
„Sruši drugoga, Swinboume“, povikao je i prije nego sam shvatio gdje
sam hrvao sam se s malim čovjekom. Bio je žilav borac ali ja sam bio teži i
uhvatio sam ga na iznenađenje. Izvukao sam mu jednu nogu s tla i par se
trenutaka njihao na jednoj nozi nakon čega je pao pokraj hrpe novina, a ja na
njega.
Pažnja mi je na trenutak popustila zbog pobjede i čuo sam Basila kako
završava dugu rečenicu kojoj nisam čuo početak.
„... u cijelosti, moram priznati, meni je nerazumljivo, dragi moj gospodine
i moram li reći jako neugodno. Ipak moram stati na strani starih prijatelja
nasuprot novih fascinantnih. Dozvolite mi dakle, dok vas vežem, da to bude
što je ugodnije moguće ...“
Podigao sam se na noge. Divovski Burrows se mučio u Rupertovom
stisku dok se Basil mučio s mu obuzda ogromne ruke. I Rupert i Basil su bili
prilično snažni, ali i gospodin Burrows; koliko jak, saznali smo trenutak
poslije. Glavu mu je držala Rupertova ruka ali grčeviti izbačaj je išao preko
cijelog okvira. Glavom je krenuo naprijed, poput bika i bacio Ruperta na pod
ispred sebe. Istovremeno je glavom udario Basila u prsa te i njega složio na
pod, tada je čudovište nasrnulo na mene i odbacilo me u kut sobe gdje sam
svojim tijelom razbio kantu za otpatke. Zatečeni Greemvood je bijesno
skočio na noge. Basil je učinio isto. Ali sada su oni imali prednost.
Greemvood je odjurio do zvona i snažno ga povukao tako da je cijela
kuća odzvanjala. Prije nego što sam stao na noge, prije nego je Rupert, koji je
doslovno na nekoliko trenutaka bio ošamućen, mogao podići glavu s poda,
dvojica slugu su bila u sobi. Poraženi kada smo bili većini, sada smo bili
brojčani nadjačani.
Greenwood i jedan od slugu su se okomili na mene, bacajući me natrag u
kut na razbijenu kantu. Rupert se podigao na lakat, ali je i dalje bio
ošamućen.
U tišini naše bespomoćnosti čuo sam Basilov glas pun veselja.
„E ovo“, rekao je, „ja zovem zabavom.“
Pogledao sam mu lice, crveno i nabijeno na polici za knjige, između
udova mojih i njegovih napadača. Na moje iznenađenje, oči su mu blistale od
užitka, poput očiju djeteta u žaru igre.
Par puta sam se pokušao ustati, ali je sluga tako teško bio na meni da je
Greenwood mogao otići. Krenuo je prema dvojici koja su savladavala Basila.
Glava mu je tonula sve niže i niže, poput broda koji tone, a neprijatelji su ga
pritiskali. Baš kada sam mislio da će popustiti, podigao je ruku i uhvatio
knjigu s police i to, kasnije smo doznali, Teologija svetog Zlatoustog. Dok se
Greenwood približavao grupi, Basil je zamahnuo i bacio knjigu koja je
Greenwooda pogodila ravno u lice i srušila ga kao čunj. Istog tog trena,
Basilova čvrstoća je popustila i njegovi su ga neprijatelji nadvladali.
U Rupertovoj glavi je sve bilo jasno, ali mu se tijelo treslo; što je bolje
mogao držao se Greenwooda. Valjali su se po podu, obojica donekle
oslabljeni padom, ali Rupert svakako više. Mene su i dalje uspješno držali
dolje. Pod je bio prekriven pokidanim papirima i časopisima, poput ogromne
kante za smeće. Burrows i njegov kompanjon su gotovo do koljena bili u
papirima. Greemvoodu je noga zapela u listu Pali Mali Gazette i nije se
mogao osloboditi.
Basil, koji je bio u ljudskom zatvoru, zatvoru od ljudskih tijela, je koliko
sam ja znao mogao biti i mrtav. Međutim, široka leđa gospodina Burrowsa,
koja su sada bila okrenuta prema meni, su i dalje pokazivala određeni napor
jer je mog prijatelja još uvijek trebalo držati. Iznenada, ta su se široka leđa
počela ljuljati amo tamo. Ljuljala su se na jednoj nozi; Basil je, nekako,
uhvatio drugu. Burrowsove ogromne šake, kao i šake njegovog sluge su
udarale Basilovo lice i glavu koja je natekla kao nakovanj, ali ništa nije
moglo zaustaviti diva. Dok je njegova vlastita glava tonula u tamu, desna
noga njegova tamničara je poletjela u zrak. Burrows se zanjihao crven u licu.
Iznenada su se pod, zidovi i strop zajedno zatresli kada je kolos pao i cijelom
svojom dužinom pokrio pod. Basil je poskočio i s tri udarca srušio slugu.
Tada je skočio na Burrowsa i zavezao ga prije nego je ovaj bio svjestan da
mu je glava pala na pod. Zatim je Basil skočio na Greenwooda koji je
pokušavao držati Ruperta i njih dvojica su ga se lako riješila. Čovjek koji je
držao mene se predao, ali ja sam skočio kao na oprugama i na moje
beskrajno zadovoljstvo, nokautirao ga. Drugi sluga, krvavih usta i prilično
demoraliziran, napustio je sobu. Moj bivši tamničar ga je bez riječi pratio
vidjevši da je bitka gotova. Rupert je sjedio na gospodinu Greenwoodu, a
Basil na Burrowsu.
Na moje iznenađenje, ovaj drugi gospodin se, ležeći na leđima, savršeno
smireno obratio čovjeku koji je sjedio na njemu.
„A sada gospodo", rekao je, „budući da ste pobijedili, možda bi nam
mogli reći što sve ovo do vraga znači?"
„Ovo je", rekao je Basil ozarenog lica gledajući svog zarobljenika, „ono
što mi zovemo opstanak najjačih."
Rupert, koji se oporavljao kroz drugi dio borbe, se intelektualno pribrao i
sada je opet bio svoj. Ustao je s Greenwooda, povezao rupčić oko lijeve
ruke koja je krvarila od udarca, i rekao hladno:
„Basile, hoćeš li pričuvati zarobljenike? Swinbume i ja idemo dolje
isprazniti tamnicu."
„U redu", rekao je Basil ustajući i opušteno sjedajući u naslonjač. „Ne
morate žuriti zbog nas", nastavio je gledajući razbacane papire po sobi,
„imamo što čitati."
Rupert je lagano izašao iz sobe a ja sam ga slijedio još sporije; dapače,
ostao sam u sobi dovoljno dugo da čujem Basila koji je nastavio razgovor:
„I sada, gospodine Burrows“, rekao je kada se smjestio u stolicu, „nema
razloga da ne nastavimo onaj zanimljivi razgovor. Žao mi je što se morate
izražavati na leđima dok ležite na podu ali kao što sam vam već rekao, o
vašem stanju ne znam puno više nego o čovjeku na mjesecu. Međutim, kozer
poput vas teško da može biti hendikepiran tjelesnim položajem. Govorili ste,
ako se dobro sjećam, kada se dogodila ova farsa, da bi osnove znanosti
mogle imati javnu primjenu."
„Točno", rekao je veliki čovjek na podu ležernim tonom. „Smatram da
ništa više od grubog crteža svemira kako ga vidi znanost može ..."
Ti su glasovi zamrli našim silaskom u podrum. Primijetio sam da se
gospodin Greenwood nije pridružio prijateljskom razgovoru. Koliko god to
zvučalo čudno, mislim da nije bio oduševljen našim dolaskom, za razliku od
gospodina Burrowsa koji je bio razgovorljiv i ljubazan. Ostavili smo ih, kao
što sam rekao, zajedno i spuštali se dublje i dublje u podsvijest misteriozne
kuće koja se, možda, činila nešto više paklena nego što je stvarao bila zbog
našeg saznanja o polukriminalnim radnjama i ljudskoj tajni zaključanoj dolje.
Podrum je imao nekoliko vrata, što je uobičajeno u ovakvoj kući; vrata
koja bi inače vodila u kuhinju, praonicu, smočnicu, itd. Rupert je otvorio sva
vrata nevjerojatnom brzinom. Iza četvorih od pet vrata bile su prazne
prostorije. Peta vrata su bila zaključana. Rupert je razvalio vrata i upali smo
u tamu zapečaćene, neosvijetljene sobe.
Rupert je stajao na pragu, i vikao poput čovjek koji viče u ponor:
„Tko god da ste, izađite van. Slobodni ste. Ljudi koji su vas držali
zatočenim i sami su sada zatočeni. Čuli smo vas kako zovete u pomoć i došli
smo vas spasiti. Vezali smo vaše neprijatelje. Slobodni ste.“
Nekoliko sekundi nakon što je pričao u tamu vladala je mrtva tišina.
Tada se čulo mrmljanje i zavijanje. Da taj zvuk nismo čuli ranije, lako bi ga
zamijenili sa zvukom vjetra ili štakora. Bez ikakve sumnje, radilo se o glasu
zarobljene žene koja zahtijeva svoju slobodu kao što smo već čuli.
„Ima li tko šibicu?“ pitao je Rupert. „Mislim da smo došli blizu kraja ove
priče.“
Upalio sam šibicu i podigao ju. Vidjeli smo veliku, praznu sobu
oblijepljenu žutim papirom i figuru u tamnoj odjeći kako stoji na drugom
kraju sobe pokraj prozora. Trenutak kasnije, šibica mi je opekla prste i pala
na pod, te nas je opet obuzela tama. Ali je otkrila nešto praktičnije, plinsku
lampu iznad moje glave. Upalio sam novu šibicu i njome zapalio lampu.
Odjednom smo se našli u prisusutvu zatočenice.
Za prozorom ove podrumske prostorije za doručak sjedila je starija dama
neponovljive boje i zapaljujuće srebrne kose. Imala je, kao da namjerno
ublaži dojam, mefistovski crne obrve i vrlo urednu crnu haljinu. Svjetlost
lampe je osvijetlila pikantnu kosu i lice spram tamne pozadine i žaluzina.
Pozadina je bila plava, osim najednom mjestu; tamo gdje je Rupert nožem
napravio otvor u drvetu prije sat vremena.
„Gospođo", rekao je približavajući joj se, „dozvolite mi da vam objavim
da ste slobodni. Vaš poziv u pomoć je došao do naših ušiju dok smo prolazili
ulicom i organizirali smo vaše spašavanje."
Dama crvenog lica i crnih obrva nas je neko vrijeme promatrala ukočenim
pogledom papagaja. Zatim je rekla iznenadnim naletom udisaja olakšanja:
„Spašavanje? Gdje je gospodin Greenwood? Gdje je gospodin Burrows?
Jeste li rekli da ste me spasili?"
„Da, gospođo", rekao je Rupert važno. „Zadovoljavajuće smo se
pobrinuli za gospodu Greenwooda i Burrowsa.“
Starica je ustala sa stolice i brzo nam prišla. „Što ste im rekli? Kako ste
ih uvjerili?" povikala je.
„Uvjerili smo ih, draga gospođo", rekao je Rupert, „tako što smo ih srušili
i vezali. U čemu je problem?"
Na iznenađenje svih, starica se vratila na svoje mjesto pokraj prozora.
„Ne razumijem", rekla je glasom osobe koja upravo planira početi plesti,
„da ste srušili Burrowsa i zavezali ga?“
„Jesmo", ponosno je rekao Rupert, „oduprli smo se njihovom otporu i
pobijedili ih."
„Oh, hvala", odgovorila je starica i sjela pokraj prozora.
Nastala je duža stanka.
„Put je čist gospođo", pristojno je rekao Rupert.
Starica se ustala i podigla obrvu.
„A što s Greenwoodom i Burrowsom?“ pitala je. „Što ste rekli da je s
njima?"
„Leže gore na podu", rekao je Rupert. „Vezanih ruku i nogu."
„Onda je to riješeno", rekla je starica, sjedajući opet na svoje mjesto,
„moram ostati gdje jesam."
Rupert je bio zatečen.
„Ostati gdje jeste?“ pitao je. „Zašto biste ostali tu gdje jeste? Što vas
zadržava da ostanete u ovoj jadnoj ćeliji?"
„Prije da je pitanje", rekla je starica, „što me tjera da odem igdje
drugdje?"
 Obojica smo zbunjeno gledala u nju, a ona mirno u nas.
Naposljetku sam rekao, „Hoćete reći da želite da vas ostavimo ovdje?"
„Pretpostavljam da me ne planirate vezati", rekla je, „i odnijeti? Jer ja
drugačije ne idem."
„Ali, draga gospođo", rekao je Rupert očajno, „vlastitim smo vas ušima
čuli kako zapomažete da ne možete izaći."
„Oni koji prisluškuju često čuju krive stvari", odgovorila je zatočenica.
„Pretpostavljam da sam malo skrenula, izgubila smirenost i pričala sa sobom.
Ali bar imam nešto dostojanstva."
„Dostojanstva?" ponovio je Rupert. Zadnji tračak inteligencije je nestao
iz njegovih očiju pa je ostalo samo lice idiota koji okreće očima.
Lagano je krenuo prema vratima a ja za njim. Ali sam se još jednom
okrenuo mučen savješću i znatiželjom. „Zar ne možemo ništa učiniti za vas,
gospođo?" pitao sam tužno.
„E pa“, rekla je dama, „ako mi baš želite učiniti uslugu mogli biste
odvezati onu gospodu gore."
Rupert je teško koračao uza stube, i sav se tresao od ljutnje. Usta
otvorenih da nešto kaže ušao je kroz vrata sobe gdje se odigrala bitka.
„Teoretski govoreći, nema sumnje da je to istina", govorio je gospodin
Burrows koji je ležao na leđima i raspravljao s Basilom, „ali moramo uzeti u
obzir stvari kako se manifestiraju u našoj glavi. Podrijetlo moralnosti..."
„Basile", viknuo je Rupert, „ne želi izaći."
„Tko ne želi izaći?" pitao je Basil malo ljut jer je prekinut u razgovoru.
„Dama dolje", odgovorio je Rupert. „Dama koja je bila zaključana. Neće
izaći. I rekla je da želi da odvežemo ovu dvojicu."
„Prilično razuman prijedlog", rekao je Basil i istog trena je krenuo rukama
i zubima otpetljavati čvorove kojima je Burrows bio vezan.
„Briljantna ideja. Swinbume, odveži gospodina Greenwooda.“
Ošamućeno sam odvezao malog gospodina u ljubičastoj jakni, koji
protekle događaje nije shvatio kao posebno razumne ili genijalne. S druge
strane, divovski Burrows se smijao.
„Pa“, rekao je Basil najveselije što je mogao, „mislim da bismo trebali
krenuti. Jako smo uživali u večeri. Ako se smijem tako izraziti, osjećali smo
se kao kod kuće. Laku noć. Puno vam hvala. Idemo, Ruperte."
„Basile“, rekao je Rupert očajno, „za ime Božje, dođi i vidi što misliš o
ženi dolje. Ne mogu naći mir. Priznajem da se čini da smo pogriješili. Ali
možda ova gospoda neće zamjeriti..."
„Ne, ne", rekao je Burrows. „Nema problema, gospodo. Pogledajte u
smočnicu. Provjerite rupu za ugljen. Napravite turu po dimnjacima.
Uvjeravam vas da ćete naći leševe po cijeloj kući.“
Ova pustolovina se trebala razlikovati od ostalih koje sam vam ispričao.
Preživio sam mnoge divlje dane s Basilom i Rupertom, dane od kojih se u
prvoj polovici činilo da su sunce i mjesec poludili. Ah uvijek se događalo to
da se pred kraj dana ih pustolovine stvari razjasne, poput neba poslije kiše.
Ali današnji je dan završio gore nego što je počeo. Prije nego što smo
napustili kući, nekih deset minuta kasnije, dogodilo se nešto što nam je svima
zamaglilo misli. Manje bi bili iznenađeni da je Rupertova glava pala na pod,
ili da su iz Greemvoodovih ramena narasla krila. A ipak, za ovo nemamo
objašnjenja. Te smo večeri s čudom legli u krevet, ujutro se s čudom digli i
nosili ga u sjećanju još tjednima i mjesecima. Kao što će se vidjeti, tek
mjesecima poslije jedan drugi slučaj je razjasnio ovu misteriju. Za sada ću
samo navesti što se dogodilo.
Kada se svih nas pet opet spustilo u podrum, Rupert na čelu a naša dva
domaćina na začelju, našli smo vrata zatvora opet zaključanima. Kada smo ih
otvorili, opet je bio mrak. Starica, ako je još bila tamo, je ugasila plin:
izgleda da je voljela sjediti u mraku.
Bez riječi Rupert i ja smo upalili plin. Starica je okrenula glavu i onda je
brzinom od koje sam skoro poskočio ustala i naklonila se. Brzo sam
pogledao u Greemvooda i Burrowsa, jer je bilo prirodno zaključiti da je
pokornost bila iskazana njima. Pogodilo me to što je bilo implicirano tom
pokornošću i htio sam vidjeti lica tih tirana kada su ju primili. Na moje
iznenađenje činilo se da nisu sve ni vidjeli.
Burrows je čistio nokte malim džepnim nožićem. Greemvood je bio na
kraju grupe i jedva da je ušao u sobu. I onda je nevjerojatna činjenica postala
očita. Basil Grant je stajao na čelu i zlatna svjetlost plinske lampe je padala
na njegovo jako lice i figuru. Na licu mu je bio neopisivo svjestan izraz s
naznakom malog smješka. Glava mu je bila blago pognuta. Njemu je dama
odala počast naklonom. I bez imalo sumnje, njemu je bio namijenjen.
„Čujem", rekao je ljubaznim ali nekako službenim glasom, „čujem,
gospođo, da su vas moji prijatelji pokušali spasiti. Ali bez uspjeha."
 „Nitko, naravno, ne zna moje grijehe bolje od vas“, odgovorila je dama.
„Ali me niste osudili za izdaju."
„Svojom voljom svjedočim, gospođo", odgovorio je Basil jednakim
tonom, „i činjenica je da sam jako zahvalan na vašem izrazu odanosti da ću
sam sebi dopustiti užitak korištenja nekih ovlasti. Niste htjeli napustiti ovu
sobu na zahtjev ove gospode. Ali znajte da ju slobodno možete napustiti na
moj."
Zatočenica se još jednom naklonila. „Nikada se nisam žalila na vašu
nepravednost", rekla je. „Ne moram ni reći što mislim o vašoj darežljivosti."
I prije nego što smo trepnuli očima izašla je iz sobe, a Basil joj je držao
vrata.
Okrenuo se Greemvoodu i veselo mu rekao: „Ovo će biti olakšanje za
tebe."
„Da, hoće", rekao je nepokretni mladić s licem sfinge.
Našli smo se vani u tamnoplavoj noći začuđeni i potreseni kao da smo
pali u nju s nekog visokog tornja.
„Basile", napokon je rekao Rupert slabim glasom, „uvijek sam mislio da
si mi brat. Ali jesi li čovjek? Mislim - jesi li samo čovjek?"
„Trenutno", odgovorio je Basil, „moju ljudskost dokazuje jedan od
nepogrješivih simbola - glad. Zakasnili smo u kazalište, ali još nije kasno za
restoran. Evo zelenog autobusa!" i uskočili smo prije nego što smo išta rekli.

Kao što sam rekao, prošli su mjeseci kada je Rupert Grant iznenada ušao
u moju sobu, vrtio torbom u ruci, općenitog raspoloženja kao da je preskočio
zid vrta i tražio od mene da krenem s njim na novu divlju ekspediciju. Zadao
je sebi ništa manje nego otkriće pravog podrijetla, prebivališta i središta
izvora sve naše radosti i tuge - Kluba čudnih zanimanja. Proširio bih ovu
priču na vječnost ako opišem kako smo došli do njegova skloništa. Sam
proces je obuhvatio stotinu zanimljivih stvari. Praćenje člana, podmićivanje
taksista, tučnjave s nasilnicima, podizanje kamenog pločnika, pronalazak
podruma, pronalazak podruma ispod podruma, pronalazak podzemnog
prolaza i pronalazak Kluba čudnih zanimanja.
Imao sam puno neobičnih iskustava u životu, ali se nikada nisam osjećao
čudnije nego kada sam izašao iz tog mračnog i naizgled beznadnog prolaza u
iznenadan sjaj raskošne i gostoljubive blagovaonice, okružen gotovo sa svih
strana licima koje sam znao. Bio je tu gospodin Monmorency, agent za drvene
vile koji je sjedio između dva mladića koji su povremeno bili vikari, ali
uvijek profesionalni spriječitelji. Bio je tu gospodin P. G. Northover, osnivač
agencije za pustolovinu i romancu. Profesor Chadd, koji je izumio plesni
jezik.
Kada smo ušli, svi su članovi utonuli u svoje stolice, i samom tom
radnjom prazno mjesto predsjednika je stršilo kao zub koji nedostaje.
„Predsjednik nije ovdje“, rekao je P. G. Northover, okrećući se prema
profesoru Chaddu.
„N-ne“, rekao je filozof. „Ne bih znao gdje je.“
„Nebesa mu“, rekao je gospodin Montmorency. „Osjećam se malo
nervozno. Idem vidjeti." I napustio je sobu.
Tren kasnije se vratio sav uzbuđen.
„Tamo je, gospodo - tamo je i dobro je - evo dolazi", povikao je i sjeo.
Rupert i ja si nismo mogli pomoći a da se u čudu ne zapitamo tko bi mogao
biti prvi član ovog čudnog bratstva. Tko bi mogao biti najluđi u svijetu ludih:
tko je taj čija je sjena ispunila sve ove događaje odanim iščekivanjem?
Iznenada smo dobili odgovor. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao Basil
Grant i zauzeo svoje mjesto na čelu stola.
Nemam pojma kako smo večerali. Inače sam osoba koja uživa u dugim
klupskim večerama. Ali ovaj put mi se sve činilo kao beznadno i beskrajno
slaganje jela. Sardine poslužene za predjelo su bile velike poput haringi, juha
je bila kao ocean, prepelice su bile patke, patke nojevi sve dok večera nije
bila gotova. Jelo od sira je bilo ludo. Često sam čuo da je Mjesec načinjen
od zelenog sira. Te sam večeri mislio da je zeleni sir načinjen od Mjeseca.
Cijelo vrijeme Basil Grant se smijao, jeo i pio i niti jednom nas nije pogledao
da nam kaže zašto je tamo, kralj idiota.
Napokon je došao trenutak za koji sam znao da nas na neki način mora
prosvijetliti, vrijeme za govore i zdravice. Basil Grant je ustao usred navale
pjesme i povika.
„Gospodo", rekao je, „običaj je društva da predsjednik te godine otvori
raspravu ne zdravicama i govorima već prozivanjem svakog člana da ukratko
opiše svoj posao. Zatim pijemo u čast tog poziva i svih koji slijede. Moj je
posao, kao starijeg člana, da opravdam svoje članstvo u ovom klubu. Prije
mnogo godina, gospodo, bio sam sudac; radio sam najbolje što sam mogao da
budem pravedan administrator prava. Ali mi je postupno postalo jasno da u
mom poslu, kakav je, ne dodirujem ni granicu pravde. Sjedio sam na stolici
moći, ogrnut grimizom i hermelinom; ipak, imao sam mali i uzaludan posao.
Morao sam slijediti opaka pravila, kao i poštar i moja crvena i zlatna odora
nije vrijedila više od njegove. Svaki dan ispred mene su prolazili nategnuti i
strastveni problemi u čiju sam se uvjerljivost morao pretvarati da vjerujem,
dajući smiješne kazne zatvora ili odštete, a cijelo sam vrijeme znao, jer mi je
zdrav razum to govorio, da bi im bolje došao poljubac ili batine, ili par riječi
objašnjenja, ili dvoboj, ili izlet u zapadni Highlands. I tako, dok je to raslo u
meni, bujao je ogroman osjećaj lakomislenosti. Svaka riječ koju sam rekao u
sudu, šapat ili zakletva, imali su više veze sa životom nego riječi koje sam
službeno izgovorio. Zatim je došao trenutak kada sam javno bogohulio o
cijeloj toj gluposti, proglašen luđakom i uklonjen iz javnog života.“
Nešto u zraku mi je govorilo da Rupert i ja nismo jedini koji ga pažljivo
slušamo.
„Pa, otkrio sam da ne mogu biti od stvarne koristi. Ponudio sam se kao
čisto moralni sudac kako bih razriješio čisto moralne nedoumice. Nije dugo
prošlo, a ta su se neslužbena časna suđenja (držana u strogoj tajnosti)
proširila po društvu. Ljudima sam sudio ne za praktične zločine za koje nitko
ne mari, poput ubojstva ili držanja psa bez dozvole. Moji su zločinci suđeni
za grijehe koji čine društveni život nemogućim. Sudio sam im za sebičnost,
taštinu ili izazivanje skandala, za bezobraznost prema gostima ili onima koji o
tebi ovise. Naravno da taj sud nije imao pravu prisilnu moć. Izvršavanje
kazne ovisilo je samo o časti upletenih dama i gospode, uključujući i čast
počinitelja. Iznenadili biste se koliko su naše naredbe bile uvijek i potpuno
izvršene. Nedavno sam imao ugodan primjer. Usidjelica iz južnog
Kensingtona koju sam osudio na samicu jer je bila razlog raskida zaruka
preko ogovaranja, apsolutno je odbijala napustiti svoj zatvor iako su ju neke
dobronamjerne osobe htjele spasiti.“
Basil Grant je gledao u svog brata kojemu su usta bila otvorena. Da
budemo iskreni, moja također. Dakle, ovo je bilo objašnjenje čudnog
ponašanje stare dame i još čudnijeg zadovoljstva onime što ju je snašlo. Ona
je bila jedna od počiniteljica na Dobrovoljnom zločinačkom sudu. Bila je
jedna od prvih klijentica njegovog čudnog zanimanja.
Bili smo zatečeni kada smo pili, uslijed loma čaša, u zdravlje novog
Basilovog pravosuđa. Imali smo zbunjujući osjećaj da je sve stavljeno na
svoje mjesto, razum koji će ljudi imati kada dođu u prisustvo Boga. Nejasno
smo čuli Basilove riječi:
„Gospodin P. G. Northover će sada objasniti Agenciju za pustolovinu i
romancu.“
I jednako smo mutno čuli Northovera kako započinje objašnjenje kakvo
je davno iznio bojniku Brownu. Tako je naša priča završila gdje je i počela.
Poput punog kruga.

Sken: Giga
obrada: BABAC
 Gilbert Keith
Chesterton

G ilbert Keith Chesterton rođen je 29. svibnja 1874. godine u

Londonu. Osnovno obrazovanje stekao je u školi St. Paul,
nakon čega je pohađao Slade School of Art, kako bi postao
ilustrator, a polazio je i satove književnosti na University Collegeu,
no nije završio nijedan fakultet. Godine 1896. počeo je raditi za
londonskog nakladnika Redway, gdje je ostao sve do 1902. Tijekom
ovog razdoblja započeo je pisati i svoja prva djela kao novinar i
književni kritičar. Godine 1901. oženio se s Frances Blogg s kojom
je ostao u braku do kraja života. “Daily News” mu je dodijelio
tjednu kolumnu 1902., a od 1905. ima tjednu kolumnu u “The
Illustrated London News”, koju će pisati narednih trideset godina.
Chesterton se prema vlastitom priznanju kao mladić
zainteresirao za okultno, te je s bratom Cecilom eksperimentirao s
prizivanjem duhova.
Sazrijevanjem je međutim, postajao sve krući u svojim
kršćanskim uvjerenjima, što je kulminiralo prelaskom na
katoličanstvo.
Chesterton je obožavao rasprave i često se u njih upuštao s
prijateljima Georgeom Bernardom Shawom, Herbertom Georgeom
Wellsom, Bertrandom Russellom, Clarenceom Darrowom i drugima.
Prema njegovoj autobiografiji, Shaw i on su glumili kauboje u
nijemom filmu koji nikada nije išao u distribuciju.
Preminuo je 14. lipnja 1936. kod kuće u Beaconsfieldu, u
Buckinghamshireu, i pokopan na katoličkom groblju u
Beaconsfieldu.
Kršćanske se teme i simboli pojavljuju kroz brojna njegova
djela. Chestertonova djela karakterizira dosjetljivost i smisao za
humor. Ozbiljno komentirajući svijet, vladu, politiku, ekonomiju,
filozofiju, teologiju i mnoge druge teme, koristio se paradoksom.
Napisao je osamdesetak knjiga, dvjestotinjak kratkih priča,
nekoliko stotina pjesama, četiri tisuće eseja i nekoliko scenarija.
Bio je književni i društveni kritičar, povjesničar, scenarist, teolog i
branitelj katoličke crkve, debatirao je i pisao misterije. Pokrenuo je
i vlastiti novinarski pothvat, G. K.’s Weekly. Pisao je i članke za
Enciklopediju Britannicu. Najpoznatiji mu je lik svećenik-detektiv
otac Brown, koji se pojavljivao samo u kratkim pričama, dok je
njegov najpoznatiji roman Čovjek koji je bio četvrtak.